31/07/2020
Zeleno ostrvo
Živopisne nijanse mora i skrivena ostrva nikoga ne ostavljaju ravnodušnim. Odavno se ne vidi Vezuv ni obrisi Napulja. Nazire se zagonetno naselje okruženo šumovitim brdima. Tajanstvena moć sudbine poklanja mi divno putovanje. „Putovanja vas prvo ostave bez riječi, a onda vas pretvore u pripovjedača“ (Ibn Batuta, arapski naučnik, geograf i putopisac iz 14. vijeka).
Obogatiću iskustvo novim saznanjima, utiscima, slikama. Sklopiću mozaik putopisne trilogije: Pompeja-Pozitano-Iskija. Magija italijanskog juga! „Pišemo kako bismo iskusili život dvaput, u trenutku i retrospektivi“ (Anais Nin). Volim atmosferu italijanskih turnira. Specifični po ležernosti, pružaju osjećaj beskrajne slobode i pokreću kreativni potencijal.
Neopisiva gužva u luci Iskija, glavnom gradu ostrva. Trebalo mi je pet minuta da uočim čovjeka koji drži natpis Drasko iznad glave. Snažan vjetar neprestano je obarao papir. Mario Marinjolo držao je u naručju svog malog sina. Već na prvi pogled ostavlja utisak dobrodušnog čovjeka.
Iskija je vulkansko ostrvo, gotovo u potpunosti brdovito, trideset kilometara od središta provincije-Napulja. Najviši vrh je „Monte Epomeo“ (788m.) Na ostrvu postoje čak tri vulkana, ali se posljednja erupcija dogodila 1301. godine. Sa druge strane, česti su zemljotresi, četiri razorna desila su se između 1828/83. godine. Ovaj posljednji bio je katastrofalan; stradalo je 2313 ljudi i skoro sasvim uništeni gradovi: Lako Ameno, Kazamičola i Forio. Šezdeset hiljada stanovnika živi u šest opština: Iskija, Kazamičola Terme, Forio, Serara Fontana, Barano d’ Iskija i Lako Ameno. Iskija je najveće ostrvo u Napuljskom zalivu, po mnogima, ljepše i od popularnog Kaprija.
M. Marinjolo, profesor matematike i fizike, neočekivano mi se obraća na ruskom jeziku! Tri godine se zabavljao sa Ruskinjom iz Sankt Peterburga. Sve je izgledalo idilično, ali se ona iznenada razboljela i stigla na liječenje u Italiju. Mario je velikim požrtvovanjem obezbjedio dobar medicinski tretman, bolest se lagano povlačila. Ipak, nisu ostali zajedno. Ruski govori prilično dobro, ali sporo i traži da pričam laganije. Sa suprugom i četverogodišnjim sinom Leonom živi u gradiću Panza, tri kilometra iznad Foria, u kojem se održava naš turnir. Mario je solidan šahista (rejting 2174) i nastupiće na B turniru ovogodišnjeg šahovskog festivala.
Stižem u hotel “Galidon” dva dana uoči Opena „Ischia 2011“, zbog želje da posjetim Kapri. Brodovi na liniji Forio-Kapri putuju 45 minuta. Poklanjam Mariju flašu viskija, poštujući njegovu gostoljubivost. Daleko je moj grad, Podgorica, ali neka neodoljiva sila izaziva pokret. „Putovanje ponovo uspostavlja izvornu harmoniju koja je nekada postojala između čovjeka i univerzuma“ (Anatol Frans). Sutradan, u rano jutro, budi me zvuk telefona. Prepoznajem Marijev glas: “More je tako nemirno da brodovi neće isploviti za Kapri”. Šteta!
Davno sam čitao “Ljeto na Kapriju”, Alberta Moravije, uzbudljivu ljubavnu priču, sa iznenađujućim epilogom. Po njegovoj knjizi „Prezir“, slavni francuski režiser Žan-Lik Godar snimo je istoimeni film (1963), sa Mišelom Pikolijem, Brižit Bardo i Džekom Palansom u glavnim ulogama. Radnja se dešava u vili italijanskog pisca Kurcija Malapartea, izgrađenoj na neobičnom grebenu, što je svrstava u red arhitektonskih čuda Kaprija. Prvobitne planove za kuću napravio je poznati italijanski arhitekta Adalberto Libera, ali ih je Malaparte odbacio u korist njegove vlastite vizije. Vila se smatra jednom od najljepših u istoriji italijanske arhitekture.
Vila Malaparte
Sjajan tekst o Malaparteu napisao je sarajevski pisac sa zagrebačkom adresom, Miljenko Jergović („Jutarnji list“, 26.05. 2018).
„Curcio Malaparte je među najmoćnijim europskim piscima dvadesetog stoljeća, a njegov roman „Kaputt“ najbolji je, te u određenom smislu i najproturječniji roman o Drugom svjetskom ratu“. Zatim čitam redove koji zanimljiv život italijanskog pisca sažimaju u nekoliko rečenica.
„Bio je divni čudak Curcio Malaparte. U rane dane fašizma fašist. A onda i prvi koji se odmetnuo i napao Mussolinija, nakon što je ovaj sklopio pakt s Crkvom. Ovaj ga je zatočio, pa ga je, pomalo i iz zabave, pustio, a zatim i poslao da lunja naokolo i piše. Poslije Malaparte radi za Engleze, o čemu ponešto ima u romanu „Koža“, posvećenom talijanskom porazu. Nakon rata je uvjereni komunist, najprije sovjetofil, pa kineski čovjek. Svoju je imovinu pred smrt oporučio Komunističkoj partiji Kine. A zatim se obratio i primio posljednju pomast. Rodio se kao Kurt Erich Suckert, ali je iznad svega umio biti slobodan čovjek. „Kaputt“ je roman za slobodne ljude, one koji su u stanju podnijeti odgovornost koja je uslijedila iz poraza“.
Pripovjetka nobelovca Ivana Bunjina jarko osvjetljava mondensko ostrvo.
U naslovnoj priči zbirke “Gospodin iz San Franciska”, bogati američki turista dolazi da uživa u čarima Kaprija. Ima 58 godina, pri kraju je svog radnog vijeka i napokon je došlo vrijeme da uživa. Neočekivani završetak pripovjetke, poučan je i pun simbolike. Veliki pisci nam svojim talentom i sugestivnošću približe mnoge predjele. Bunjin je pisao:“A po obroncima Monte Solara, po starom feničanskom putu, usečenom u stenama, po njegovim kamenim stepenicama, spuštala su se od Anakaprija dva gorštaka iz Abruce. Jedan je ispod kožnog ogrtača imao gajde-veliku kozju mešinu sa dvema sviralama, drugi-neku vrstu drvenog duduka. Išli su oni-i ceo kraj, radostan, divan, sunčan, pružao se pod njima: i kamenite grbe ostrva, koje im je skoro celo ležalo pod nogama, i ona čarobna modrina u kojoj je ono plovilo, i blistava jutarna isparenja nad morem prema istoku, pod bleštavim suncem, koje je već žarko grejalo dižući se sve više i više, i maglovito-azurni, još-kao obično izjutra-rasplinuti masivi Italije, njenih bliskih i dalekih planina, čiju lepotu nije u stanju da izrazi ljudska reč“.
Pablo Neruda, Bunjin, Maksim Gorki, Ivan Turgenjev, Amedeo Modigliani, Tomas Man i brojne ličnosti iz umjetničkog svijeta neko vrijeme su živjeli na Kapriju. Glavno naselje na ostrvu je grad Kapri, a na brdovitom zapadnom dijelu smještena je zasebna opština Anakapri. Ostrvo Kapri znatno je manje od Iskije (3-4 puta), ali privlačnije za umjetnike i turiste dubokog džepa.
Uvijek nam se čini da je ljepši put kojim nismo išli. Ima nešto čežnjivo u neostvarenom susretu sa tako zanosnim predjelom. Neobičaj odsjaj Kaprija pronalazim u lijepom pasažu iz knjige „Ni ovde ni tamo“, duhovitog američkog putopisca Bila Brajsona.
„Tek što se spustio suton. Nekoliko stotina metara dalje, staza zavi kroz drveće i naglo se prekide pred vidikovcem nad bezdanom, malenim balkonom u nebu. Napravljen je za posetioce, ali sam imao utisak da tu godinama nije kročio niko, ponajmanje turista. Imao sam silnu sreću što sam na njega nabasao. Nikad ne videh ništa ni izbliza tako lepo – s jedne strane grad Kapri na kosini, s druge treperava svetlašca drage Anakaprija i kućica u njoj, a poda mnom ponor od nekih stotinak metara i dole blistavomodro more što se lomi o nazubljeno stenje. More je bilo tako duboko da je zvuk talasa do mene dopirao kao jedva čujan šapat. Blistavobeli mesečev srp visio je na bledoplavom večernjem nebu, topao povetarac igrao mi se s kosom, vazduh je mirisao na limun i borovinu. Ispred mene se prostiralo otvoreno more, zavodljivo i mirno, kilometrima do Sicilije“.
I ostrvo Iskija nudi atrakcije privlačne za ugledne goste. „Regina Isabella“ prvi je hotel sa pet zvjezdica na ostrvu. Nalazi se u gradiću Lako Ameno, 5 kilometara od Foria.
Hotel je otvorio preduzetnik, izdavač, filmski producent Anđelo Rizoli (1889-1970). Producent je kultnih filmova „La contesa scalza“, sa Avom Gardner i Hamfri Bogartom u glavnim ulogama, „La dolce vita“, režisera Federika Felinija, „Deserto rosso“, Mikelanđela Antonionija. Finansirao je filmove višestrukog oskarovca, Vitoria de Sike. De Sikini „Ladri di biciclette“(„Kradljivci bicikla“) smatraju se jednim od najuticajnijih filmova svjetske kinematografije. Vitorio je bio upečatljiv i kao glumac, posebno u adaptaciji Hemingvejevog romana „Zbogom oružje“. Glumio je majora Rinaldija i bio nominovan za Oskara u konkurenciji najboljih sporednih uloga (1957).
U raskošnom ambijentu hotela „Regina Isabella“ uživali su Čarli Čaplin, Klark Gebl, Marija Kalas, Elizabet Tejlor, Ričard Barton, Mohamed Reza Pahlavi, posljednji iranski šah…
Mario me zove s recepcije hotela „Galidon“ i daje kartu za „Parco Termale Castiglione“, turističku atrakciju udaljenu desetak kilometara. To je kompleks pet povezanih bazena okružen raskošnim zelenilom. More je vrlo blizu, dvadesetak metara niže.
Zaista je lijepo, kupam se u bazenu i moru, odmarajući oči pogledom na gustu šumu iznad magistrale. U povratku čekam autobus 45 minuta, koji napokon stiže krcat turistima. Vrata se jedva zatvaraju, mjesto pored prozora je neočekivano slobodno. Prolazi desetak sekundi, niko ne žuri da ga zauzme. Od dugog stajanja počinju me boljeti leđa. Žurim da sjednem, ali jedna gospođa čvrsto drži ruku na niskoj šipci autobusa, a ostatak tijela je zaklonjen turistima! Uzimam njenu ruku, polako je sklanjam da bih prošao do sjedišta, zatim ruku ponovo vraćam na šipku, bez bilo kakve njene reakcije!?
Atraktivna lokacija privukla je šahiste sa raznih meridijana. Glavni turnir je prilično jak, učestvuje sedam velemajstora.
Velemajstori Igor Naumkin i Viseturs Meijers posmatraju partiju GM Azera Mirzoeva (bijeli).
Neki učesnici su ovo ugodno putovanje pretvorili u porodični odmor. Albanski velemajstor, Erald Derviši, stigao je sa suprugom. Nekad je studirao u Padovi, odigrao bezbroj italijanskih opena. Bugarski velemajstor Todor Todorov, već godinama stanovnik Francuske, svaki dan je plivao sa suprugom i djecom u hotelskom bazenu. Hotel „Galidon“ smješten je na blagom uzvišenju. Često sam izlazio na balkon, oivičen atraktivnom kamenom ogradom, posmatrajući more u daljini.
Čitao „Eldorado“, Mome Kapora, koji se razlikuje od njegovih prethodnih romana; humor zasjenjuje „kaporovsku“ sjetu. „Živimo u vremenu koje ne zaslužuje ozbiljne knjige, u kojem je smeh jedini lek“(M. Kapor).
Detalj iz knjige:“Dame i gospodo, pod ovim časnim krovom, pod kojim se sakupila naša svekolika elita, i to ne ona samozvana, što se bavi samo prošlošću, već i nova, mlada i poletna, okrenuta svetu i mondijalizmu, još jedanput, poslednji put, upućujemo zahtev našoj dalekoj otadžbini da učini plemenit napor i da se sama proglasi krivom u svakom pogledu, da ne bi opterećivala druge da je oni proglašavaju, kao toliko puta do sada. Šta naša otadžbina treba da učini za svoju budućnost, dame i gospodo? Ona, dame i gospodo, najpre mora da izvrši demilitarizaciju, denacifikaciju, i na kraju, denacionalizaciju i desalinizaciju Jadranskog mora. To će biti mali korak za čovečanstvo, ali veliki za nas“!
Na drugom mjestu šmekerski pasaž u njegovom stilu:“Posle mnogo vremena spavali ste ponovo kao kad ste bili dete. Kakva razlika od košmarnih noći u grmljavini saobraćaja i urlicima sirena po Šeratonima i Hiltonima čiji je miris posteljine uvek isti: bezličan i „dezinfikovan – samo za vašu upotrebu“. Plahte i jastuci u skromnoj sobi u kojoj ste proveli jednu noć u Srbiji bili su uštirkani, šušketavi i nevini: mirisali su na dunje sa ormana, bosiljak, detinjstvo i mladost, na nešto prisno, ušuškano i nežno…“
Viseturs Meijers, latvijski velemajstor, njegova supruga, ukrajinska reprezentativka Irina Gaponenko (WGM) i njihova kći Violeta, igrali su zapaženu ulogu na festivalu. Violeta je sredinom turnira proslavila 12. rođendan, počastivši nas buteljom odličnog sicilijanskog vina Nero d’ Avola. Ruski velemajstor Igor Naumkin pokazuje na demonstracionoj tabli svoju partiju s Dervišijem iz trećeg kola. Imao je pješaka više i dobijenu poziciju, ali nepažnjom u cajtnotu dopušta protivniku da aktivira figure. Neizbježan je vječiti šah. Hol oko recepcije ispunjen ljubiteljima šaha. Česta pitanja i snažan aplauz upućen Igoru. Velemajstori uživaju istinski respekt. Za vrijeme jednog ručka stariji čovjek za susjednim stolom, učesnik B turnira, govori supruzi pokazujući na mene: ”Ovaj čovjek je velemajstor”. Festival obilježava izuzetno prijatna atmosfera dobrodušnosti i uvažavanja.
Sala za igru je možda najslabija karika, oba turnira igraju se u jednom uglu restorana.
Za vrijeme trećeg kola (28.07.) počinje veliki pljusak sa grmljavinom. Izbrojali smo 6 snažnih gromova za kratko vrijeme. Isto veče priređuje se svečana večera, uz lijepu muziku. Prigušena svjetla, sedam konobara prolazi između stolova sa ovalima punim ribe. Podigli su tanjire iznad glave, jer iz njih izbija vatra. Omanji sredovječni pjevač s gitararom, pjeva iznenađujuće lijepo. Ima veliki raspon glasa, poput slavnog Al Bana. Pjevač se zove Vićenco i popularan je na cijelom ostrvu. Živi u gradu Barano d’ Iskija.
Nedaleko od stola gdje jedem sjedile su dvije izuzetno lijepe djevojke. Četvrti dan turnira kratko sam pričao s njima, zamolivši ih da se fotografišemo. Smeđokosa Aleksandra i Silvia, duge crne kose, bliske su rođake iz Milana. Uživaju u čarima Iskije, sa svojim porodicama.
Kao da je od vremena moje mladosti prošao samo tren, a ipak je neutješno daleko. Prisjetih se stihova iz pjesme “Noć u kojoj si spavala” (Čezare Paveze).
“Noć pati i čezne za svitanjem
siroto srce koje ceptiš.
O smrknuto lice, potajna muko,
groznico koja žalostiš zvezde,
neki čekaju zoru poput tebe,
ćutke motreći tvoje lice.
Počivaš u noći,
kao vidik mrtav i zatvoren.
Siroto srce koje ceptiš,
davnog jednog dana ti si bilo zora“.
Forio, (18000 stanovnika), krase lijepe plaže od sitnog pijeska, koji mi zovemo pržina. Spuštam se stepenicama, pored restorana “Oasis”, a zatim uskom zemljanom stazom do mora. To je prečica okružena stablima palmi i smokava, živopisan i najbrži put od našeg hotela do plaže. Sa jedne strane, krhka drvena ograda, sa druge brdo i neobične stijene.
Plaža „Citara“ je duga, blago vijugava, lijepa. Najbolji dio pripada hotelu “Posejdon”, blizu šumovite strane brda. Hotel je obogatio turističku ponudu sa tri atraktivna otvorena bazena.
Pored mene je velemajstor Igor Naumkin, nešto dalje Mario sa sinom. Kada ne igra partiju, Mario gotovo u svakoj prilici drži Leona u naručju, što ostavlja zaista lijep utisak.
More je tog dana nemirno i mutno, talasi visoki, ali se ležerno kupamo. Na stijenama u neposrednoj blizini odmaraju galebovi. Brojni kupači čim izađu na plažu ispoljavaju veliku energiju, stalni pokret, južnjački temperament. Igra se fudbal i odbojka. Posebno je zanimljiva grupa mladih gimnastičarki. Često sam ih susretao na plaži, sa zadovoljstvom posmatrao. Stoje na rukama, prave zvijezde, jedini dječak među njima, mali Mikelanđelo, pokušava ih oponašati.
Djevojčica od 11-12 godina, u crvenom kostimu, briljira. Zove se Ana. Njena drugarica, Ana Marija, potvrđuje da je smeđokosa Ana najbolja. Kažu mi da od prošle godine vježbaju u školi “Palestra Centro gimnastica Ischia“, u susjednom gradiću Panza. Sa uvažavanjem pominju svog trenera, dvadeset trogodišnjeg Maria d’Agostina. Veoma su simpatični, zrače životnom radošću i optimizmom.
Naumkin se žali, zbog živahnosti na plaži ne može da odmara:”Na plažama u Rusiji ljudi mirno sjede i piju votku”! Na italijanskim plažama susretao sam tamnopute prodavce svega i svačega, koji neprestano špartaju. To je dio kolorita, koji ovdje obogaćuju kineske maserke. Mario ima problem s vratnom kičmom, Kineskinja ga vješto masira 10-15 minuta. Cijena je 5 eura.
Stizao sam do plaže i dužim putem, širokom cestom. Prije posljednjeg zavoja prema hotelima, restoranima i prodavnicama uz plažu, postoji lijep plato zasađen mladim maslinama. Zelene klupe za odmor u nijansi bujnog rastinja. Tu bih zastao nakon višečasovnog kupanja u moru.
Sa platoa se pruža pogled na diskretnu plažu „Cava dell’ Isola beach“. Posmatram zalazak sunca. „Sumrak je pljuštao kao večernji val na širokoj rijeci“ (Isak Babelj-„Odeske priče“).
„Suton je danas crveni akvarel
po kome lahor igra,
modar i žut i bijel,
i jato boja pijuče i leti
po božjoj paleti.
U tišini djetinji zvoni glas
o sutonu što gine u radostan čas:
Na brdu su kr’jesovi planuli,
oblaci tiho lete,
zvuci su večernji kanuli
i svjetla večernja svijete“.
(Miroslav Krleža-odlomak iz pjesme „Crveni akvarel“)
Predrag Matvejević je pisao: „Jednoga jesenskog dana, u kasno poslijepodne, nadvila se blaga izmaglica nad vodama. Ploveći brodom otkrio sam neobičan prizor između dvaju otočića: Svetoga Lazara Armenskoga i Svetoga Servola. Između njih sam, kroz izmaglicu, vidio najljepši suton, tih i svečan poput smrti u Veneciji“ („Druga Venecija“).
Ljubomir Nenadović i Petar II Petrović Njegoš gledali su zalazak sunca s vrha Koloseuma („Pisma iz Italije“). Njegoš je naročito poštovao snagu Koloseuma kojeg je često posmatrao. Noćna posjeta Koloseumu bila je ondašnji (sredina 19. vijeka) turistički ritual, koji je inicirao Bajron svojim stihovima, a uspostavili britanski putnički vodiči. Oni su savjetovali da se „čudo Koloseuma mora vidjeti na mjesečini“. Poput Getea i Bajrona, i Njegoš je poeta-putnik koji se klanja Italiji, „zemlji klasičeskoj“, koja je za njegovu generaciju bila mjesto kontinuiranog trajanja antike, model kulturnog pamćenja, uporište literarne tradicije na kojoj je formiran.
Najneobičniji zalazak sunca vidio sam u San Martinu di Kastroci (Trentino), biseru italijanskog zimskog turizma; sunce još sija iznad najvišeg planinskog vrha, svuda okolo tama! Početak ljeta, devet uveče, romantičan prizor koji puni srce. Njemački turisti naziru nešto neobično kroz stakleni zid restorana. Napuštajući večeru izlaze ispred hotela „Savoia“ da uživaju u prirodnom fenomenu. „Traka smiraja ispuni se sokom poslednjeg rumenila“(Boris Pasternak – „Povest jednog leta“).
Volio sam igrati u San Martinu di Kastroci. Dugo putovanje brodom, pa vozom. Iz Padove stižem do gradića Feltre. Kraj juna 2002. godine, tog dana igraju Brazil i Njemačka u finalu Svjetskog fudbalskog prvenstva koje se održava u Južnoj Koreji i Japanu. Autobus za Kastrocu polazi za sat vremena. Tako bih rado pogledao makar dio utakmice, ali gdje? Nekoliko parkiranih autobusa u blizini. Prilazim najbližem i sav srećan uočih da gledaju utakmicu! Dvojica vozača odmaraju i samo na mahove bace pogled prema malom televizoru. „Mogu li malo da pogledam“? „Izvolite“. Čuveni trio Brazila: Ronaldinjo, Ronaldo, Rivaldo. Imao sam sreću da vidim oba gola Ronalda, u 67. i 79. minutu. Obožavam Brazilce još od Peleovog vremena. Zahvaljujem vozačima na lijepom gestu i krećem u šetnju. Uočih veliku grupu lovaca u zelenoj odjeći i karakterističnim šeširima. Uglavnom stariji ljudi. Nešto su slavili i veoma su veseli i bučni. Neki od njih, ošamućeni pićem, pišaju po ulici. Neobično za ove prostore.
Putovanje autobusom traje oko tri sata. Fantastični šumski pejzaži i kuće okićene cvijećem. Autobus se približava odredištu, iako vidimo samo nepregledne šume i planinske vrhove Dolomita. Odjednom su ukazuju hoteli, brežuljci i planinski potoci.
Grad se nalazi na nadmorskoj visini 1500 metara. Dnevna temperatura je između 16 i 18 stepeni.
Boravimo u odličnom hotelu „Savoia“. Sasvim blizu je stari most odakle sam posmatrao niz malih vodopada i slušao žuborenje vode. Turnir kao stvoren za odmor. Oko grada je gusta šuma sa uređenim stazama za šetnju, ponegdje sa oštrim usponima. Na recepciji hotela „Savoia“ rekli su da nema divljih životinja. Svaki dan sam šetao nekoliko sati. Prolazeći pored džinovskih stabala guštao sam u ljepoti prirode i trakama sunca koje bi se iznenada probile. Divota!
Sa platoa ispred hotela „Savoia“ posmatrao sam jednog jutra travnati proplanak sa nekoliko starih kuća. Visina gotovo nedostižna za pješake i lijep ambijent djelovali su izazovno. Krenuo sam stazom iznad koje prolazi žičara, pružao se lijep pogled na grad. Put me vodio u sve veću osamu i tada se uz veliki prasak odronilo kamenje. Naravno da sam u tom momentu zažalio što se upustih u neporebnu avanturu. Napeti trenuci! Kakvo olakšanje kad ugledah elegantnu divokozu. One se kreću po najtežim terenima. Kasnije sam saznao da je u šumama viđen medvjed koji je stigao iz Slovenije. Osvajao sam vrhove i pusta mjesta ne sluteći razmjere rizika.
Velemajstori A. Rotštejn i F. Levin dočaravaju susret s vukom na obodu šume, blizu kampa. Lagano je padao mrak, krenuli su oprezno nazad, prema centru grada, zatim sve brže. Kad su se okrenuli vuk je nepomično stajao na istom mjestu. Kasnije su mi pričali o neobičnoj crvenoj boji njegovih očiju. Prometno mjesto, često sam šetao stazom pored potoka i potom kroz tu šumu.
Turnire u Arku, San Martinu di Kastroci i Kondinu organizovala je Kristina Rigo, jedan od najpoznatijih organizatora u Italiji i renomirani arbitar. Moja dugogodišnja prijateljica stalno me pozivala na turnire. Mnogo puta sam osvajao medalju, ali nikad nisam pobijedio! U dva navrata posredovala je da igram na openima koje drugi priređuju. „Pričala sam sa Dinom Zanetijem iz Spilimberga, treba im velemajstor za turnir. Dobićeš honorar“. Nagrade su skromne, kolebam se. „Ti si apsolutni favorit, što ne bi igrao“? Otišao sam i pobijedio sa 7,5 iz 8! Stanovali smo u hotelu „Stella d’Oro“. U blizini je sjenovita ulica koju sam svakodnevno pohodio. Oduševila me duboka hladovina. Takvu ulicu vidio sam još samo u tuniskom gradu Monastiru, gdje su hlad pravili fikusi. Ručali smo van hotela i često sam birao odličan bakalar. Jedini konkurent bio je rumunski FM Madan Augustin, koji takođe osvaja 7,5, poena. Prvi sam zbog boljeg buholca. Turnir se odlično uklopio u zanimljivu, uspješnu ljetnju turneju 2005 godine: San Martino di Katroca, rapid u Milanu, Međunarodno prvenstvo Pariza, Kondino, Spilimbergo i Brato.
Neobična situacija dogodila se na početku turneje, u San Martinu di Kastroci. Igram u drugom kolu crnim figurama protiv fide majstora Stjuarta Vagmana. Šahovski zaljubljenik, Amerikanac koji decenijama živi u Livornu. Obično sam ga viđao sa Šahovskim informatorom u ruci. Postao je fide majstor u svojim šezdesetim godinama. U tom trenutku imao je 86 godina. Francuska odbrana, odigrali smo dvadesetak poteza. Neizvjesna pozicija. Iznenada, Vagman mi pruža ruku i kaže da predaje. Počinje otežano disati. Pomjera se pola metra ulijevo, na kanabe. Velika zabrinutost. Hodočasnik italijanskih arena, Srđa Ćetković, nastupa na turniru. Dugo poznaje Vagmana. Srđa munjevito reaguje, penje se na sprat prema recepciji i restoranu. Vraća se s vodom i limunom. U međuvremenu stiže i Stjuartova supruga. On polako dolazi sebi. „Kad budete spremni, možemo nastaviti partiju“. „Hvala Vam, već sam predao“. Nastavio je igrati na turniru. Sljedeće godine, na Šampionatu svijeta za veterane, osvaja 6 poena iz 11 partija. Borac do samog kraja. Preminuo je u novembru 2007. Od tada je na Openu u Arku (Trentino) ustanovljena nagrada za najljepšu partiju koja nosi njegovo ime.
Još jedan iznenadni Kristinin poziv dogodio se krajem aprila 2015 godine.
Ekipa tivatske Mimoze smještena je u podgoričkom hotelu „Laguna“. Sjedimo u hladovini hotelske bašte. Za nekoliko minuta krećemo na finalni meč Kupa Crne Gore protiv podgoričke Budućnosti koji se igra u hotelu „Podgorica“. I zove me Kristina na mobilni. „Želiš li igrati Open u Grosetu? Luka Moroni je otkazao u posljednji čas. Predložila sam da tebe pozovu“. „Kad se igra“. „Za nekoliko dana“. „Kristina, ne znam, prilično sam umoran od turnira i putovanja“. Bliži sam odluci da ne igram. „Ali tamo ću ja biti sudija“. Imala je neku čudnu moć nada mnom. „E, to je već druga stvar“! Mali turnir, od igrača sa titulama igra još samo moj prijatelj, IM Nenad Aleksić. Nosim knjigu „Ljubav u Toskani“, iako sam putopise Crnjanskog čitao nekoliko puta. I ponovo me oduševljava poetičnost velikog majstora: „Magle žute, pomešane sa brujanjem, jurile su nad rekom, do mora. Sve je potreseno i treperi. Bilje i mostovi povijaju se blago, ispod noći, a daleko, iza njih, na podnožju nebesa, brda puna vazduha, igraju, igraju“.
Uveče sjedim s Kristinom i pijemo „Chianti Classico“. Prisjećamo se ranijih susreta. Pobjeđujem sa četiri poena iz pet partija. Ništa spektakularno, ali lijep je osjećaj biti pobjednik u Toskani!
Te, 2015. godine, odigrao sam čak 11 turnira u Italiji. Bila je to labudova pjesma! Debitovao sam na italijanskoj sceni u Kaorleu 1989. Putovalo se do Trsta, zatim vozom prema Veneciji do stanice Portogruaro. Preostalih 20 kilometara autobusom. Tradicionalni šahovski festival bio je omiljena destinacija jugoslovenskih šahista.
Stanovao sam u trospratnoj kući blizu turnirske sale sa GM Nenadom Šulavom i IM Brankom Filipovićem. Oni su stigli sa suprugama. Jutra smo provodili na plaži igrajući viktorije nekoliko metara od mora. Šule je sjajno branio, požrtvovano se bacajući na pijesku. Zatim bi dugo plivali.
Koloritna atmosfera ispred turnirske sale. Mnoštvo šahovskih knjiga izloženih na tezgama naših vječitih putnika, koje je predvodio IM Milja Vujović. Glavna atrakcija turnira je slavni sovjetski velemajstor Mark Tajmanov. Učešće tako krupne ličnosti velika je čast za organizatore i učesnike turnira. Bilo je neobično vidjeti Tajmanova u šarenilu tipičnog italijanskog opena.
Nastupao je kao jedanaestogodišnjak u filmu „Betovenov koncert“. Dječak koji maestralno svira violinu. Kasnije postaje vrhunski koncertni pijanista. Svirao je sa svojom prvom suprugom Ljubov Bruk. Duet svjetske reputacije. Zahvaljujući šahu i muzici obišao je više od 60 zemalja.
„Razgovarao je i sa Winstonom Churcillom 1953. na koncertu u Londonu. Churcill mu je u povjerenju rekao da puši cigare s Kube, a najviše voli armenski konjak“ (IM Srđan Šale). Sjajan je Srđanov tekst u „Sportskim novostima“, objavljen 01. 12. 2016, povodom odlaska Tajmanova.
Pobijedio je na pet šampionatima Lenjingrada. Prvak Sovjetskog Saveza 1956. godine. Iste godine osvaja zlatnu olimpijsku medalju kao sovjetski reprezentativac. Osvajač 4 zlatne medalje na šampionatima Evrope. Od 1946-1971. bio je među 20 najboljih igrača svijeta. Pobjednik više od 80 međunarodnih turnira. Igrao je u Meču stoljeća SSSR-Ostatak svijeta (Beograd 1970), savladavši Volfganga Ulmana 2,5:1,5. Učesnik Turnira kandidata u Cirihu 1953. Na Međuzonskom turniru u Palma de Majorci 1970. podijelio je 5-6. mjesto. Plasirao se u Mečeve kandidata, ali naletio na genijalnog Bobija Fišera. Niko nije očekivao da će izgubiti 6:0. Šok za sovjetsko šahovsko rukovodstvo. Neslavan povratak iz Vankuvera; sovjetski carinici pronalaze u njegovom prtljagu Solženjicinov roman „U prvom krugu“ i 1100 holandskih guldena. Tajmanov je kažnjen oduzimanjem sportske stipendije, gubitkom titule Majstor sporta i zabranom putovanja u inostranstvo. Još uvijek je imao svoju muziku. Nakon Larsenovog poraza od Fišera (6:0), na Tajmanova se sve manje gledalo kao na izdajnika otadžbine. U zrelim godinama postaje dvostruki šampion svijeta u konkurenciji veterana (1993/94). Autor je više od 20 šahovskih knjiga. Varijante u Sicilijanskoj i Nimcovičevoj indijskoj odbrani nazvane su njegovim imenom. Raskošna figura i bogat, ispunjen život. Ženio se četiri puta i imao sedmoro djece. Njegova treća supruga je ćerka Jurija Averbaha, najstarijeg svjetskog velemajstora (98). Oženio se četvrti put sa 78 godina, 35 godina mlađom Nadeždom. Uskoro su dobili blizance!
U Kaorleu je trijumfovao nacionalni majstor iz Lenjingrada Aleks Jermolinski (GM od 1992). On je u velikom stilu pobijegio na šest italijanskih opena te godine. Remizirao sam s njim u 5. kolu Opena „Varallo 1989“, dvadesetak dana nakon turnira u Kaorleu. Igra daminog pješaka, Aleks je vodeći bijele figure imao izvjesnu prednost. Prekid. Po preciznoj analizi pozicije u prekidu, najviše pamtim tu partiju. Remi. Dobra igra u finišu, osvajam 2. mjesto. Ponekad smo Šule i ja razgovarali s njim, saznajući da je na proputovanju za Sjedinjene Američke Države. Vjerovao je da će dostići tadašnju granicu snova, rejting 2600, iako je imao 31 godinu i ne tako prestižan rejting (2480). Mi smo se pogledali, smatrajući da je u pitanju nerealna ambicija. Međutim, već za tri godine, Jermolinski stiže do rejtinga, 2615, a u januaru 1998. g. dostiže impresivnih 2660!
Turniri u Kaorleu bili su masovni, igralo se u brojnim učionicama, čak i u hodniku. Uslovi za igru daleko od idealnih. Sami smo plaćali smještaj i hranu, pa ipak, gradić na obali Jadranskog mora, sa dugim pješčanim plažama, decenijama je privlačio šahiste iz cijelog svijeta.
Počeci znaju biti konfuzni, tako se i meni desio neuspjeh na debiju. Igrao sam zaista slabo. Međutim, nastup na istoj pozornici, dvije godine kasnije, bio je tako upečatljiv da briše sve negativne utiske. Osvojio sam drugo mjesto sa 7 poena. Pobijedio je GM Luk van Veli sa 7,5 iz 9. Dešavale su se i neobične stvari u Kaorleu. Opisaću dva događaja iz 1991. godine.
Jednom je, tokom izrazito sunčanog dana, negdje oko šest popodne, iznenada počeo jak vjetar. Bilo je sve mračnije, da bi uskoro nastupio potpuni mrak! Zajedno sa Šuletom (GM Nenad Šulava) prebacih se sa plaže ispod strehe jednog restorana. Gledali smo iznenađene turiste kako trče izbjegavajući stolice koje su, pod udarima vjetra, preplavile ulice. Sve je trajalo nepunih pet minuta, i opet je sunce obasjalo grad!
Dva dana kasnije igrali smo jamb u bašti restorana uz obalu, kad sam osjetio da mi je hladno. Predložio sam Šuletu da nastavimo igrati na samoj plaži, na jakom suncu. Međutim, bilo je još gore. Otkrio sam Nenadu šta me muči i odlučio da krenemo prema maloj bolnici, blizu obale. Osjećao sam se sve lošije, kad sam ušao u bolnicu legli su me na krevet kod ulaza. Temperatura je izgleda bila oko četrdeset, doktoru koji me primio pridružio se njegov kolega. Dugo traju konsultacije, ali ne skidaju pogled s mene! Osjećao sam nespokojstvo, šta se moglo desiti s mojim organizmom za tako kratko vrijeme? Dali su mi neku jaku tabletu, koja je tek simbolično oborila temperaturu. Sljedećeg jutra trebalo je da putujemo u Varalo (provinciji Verčeli). Vrativši se u sobu prisjetio sam se narodnih lijekova i načina primjene. Bilo je neophodno kupiti krompir i sirće u prodavnici. Krompir izrezan na pole ili izrendan, pomiješan sa sirćetom, stavi se na tabane. Sadrzaj se položi u neku tkaninu i sveže, na taj način se izvlači temperatura. Moj veliki prijatelj, Šule, ispoljio je požrtvovanost, temperatura je počela padati. Naglo obaranje temperature, takođe je stres za organizam. Kada smo sutradan krenuli autobusom prema Varalu, loše sam podnosio vožnju, naročito uski, krivudavi dio puta, između Borgosesie i Varala.
Ponovo smo smješteni na Svetom brdu, ne više u drevnom crkvenom zdanju, već u odličnom hotelu „Sacro Monte“. Svjež vazduh na nadmorskoj visini oko 600 metara i mečevi u stonom tenisu protiv Šuleta vraćaju mi snagu i svježinu, nakon virusa. Plato pored hotela odisao je mirnoćom; mala, kamena kapija iza koje se prostirala sjenovita borova šuma i restoran sa velikim drvenim stolovima, gdje su čempresi stvarali duboki hlad. Između njih atraktivna fontana. Malo dalje, iz kamena je virila česma sa hladnom izvorskom vodom. Preko puta česme ulazilo se u prostrano, crkveno zdanje sa 45 kapela, sagrađeno krajem 15. vijeka.
Kada bi ljubitelji pješačenja savladali uski, kameniti put, od glavnog Trga “Vittorio Emanuele II“ do Svetog brda, naišli bi na česmu žudeći za osvježenjem. Postoji devet Svetih brda, hodočasničkih svetišta, u Lombardiji i Pijemontu. Najstarije je u Varalu. Da li zbog lijepog ambijenta ili dobre forme, na partije sam odlazio s velikom radošću. Takvo raspoloženje rezultiralo su trijumfom sa 7 iz 9. Isti broj poena, ali slabiji buholc imao je GM Entoni Kosten.
Život je 2015. godine krenuo drugačijim tokom. Počeo sam se baviti trenerskim radom, putujući sa crnogorskim nadama u neke druge destinacije. U proljeće postajem selektor muške reprezentacije Crne Gore. Putovali smo u Rejkjavik, Baku, Hersonisos (Krit), Batumi i opet Batumi. Svjetska elita, pozornica koje inspiriše. Imali smo dobre rezultate i odličnu atmosferu. Duh zajedništva i neka lakoća druženja. Nisam vjerovao da može biti tako lijepo!
Od 2015. godine rijetko putujem u Italiju. Odigram još uvijek ligu. Ranije sam igrao za Palermo, a već tri godine za Kataniju. Ponekad pomislim na nekadašnje italijanske turneje i obuzme me radost. Riznica lijepih uspomena. Ima nešto u tom ambijentu što vas očara od prvog trenutka!
„Sa velikom pažnjom i uživanjem pročitao sam tvoj feljton o Pompeji… Naročito me obradovalo suptilno uključivanje Njegoša i Crnjanskog u tekst! Vidi se ogromna radoznalost i duhovna glad. I gospodarenje materijom. Možda bi mogao posebnu knjigu posvetiti Italiji“, govori mi renomirani pjesnik Andrija Radulović, čije pjesme su prevedene na 22 jezika. Kakve blagorodne riječi! Italija je biser, obožavana, voljena zemlja. Sjajna ideja mog prijatelja. Godinama nosim u sebi takvu misao, Andrijin savjet razbuktava stvaralačku vatru!
Sa zadovoljstvom se prisjećam zanimljivog turnira na obali Jadranskog mora. „Open Lido degli Estensi 2003“ odigran je od 6. do 16. juna. Stigli smo na turnir dva dana ranije. Tih godina često sam putovao sa prijateljima, GM Dragišom Blagojevićem i MK Srđom Ćetkovićem. Doputovali smo brodom Bar-Bari. Zatim stižemo vozom do Riminija, pa se prebacujemo u Ravenu. Dremljivo popodne, oko 18 sati. Nema više autobusa za Lido! U Italiji je obično tako. Ostalo je 40 km do odredišta. Zovemo organizatora, Salvatorea Galijana, i on šalje kola po nas. Salvatore je čovjek četrdesetih godina, crn, nizak, snažne građe. Sicilijanac. Plaća nam i ovu noć, iako je dolazak igrača predviđen dan uoči turnira. U sobi do mene i Dragiše, Šule i njegova prijateljica, WIM Martine Dubois, nekad reprezentativka Francuske. Žive skupa u Nici od kraja devedesetih.
More je sasvim blizu. Šule mi predlaže ranu šetnju. Ustajemo u šest sati, nekad i ranije, i dugo šetamo bosi plićakom. Susrećemo ponekog šetača i hotelske radnike koji pripremaju plažu.
Vraćamo se svježi, dobro raspoloženi. Skidamo pijesak s nogu na tušu kraj bazena, zatim doručkujemo. Hrana u hotelu izvanredna, švedski stol pun morskih plodova. Nakon doručka iznajmljujemo bicikle, pridružuju se Martine i Dragiša. Vozimo izvan grada, prolazeći kroz drvored topola. Dugo nisam vozio bicikl, lijep osjećaj! U povratku odmaramo ispred hotela.
Stiže Srđa Ćetković i oduševljeno predlaže: „Drale, trebao bi napokon kupiti mobilni. Hajdemo do prodavnice na uglu“. Srđa je rado obilazio prodavnice telefona. Nisam do tada osjećao potrebu za mobilnim. Nekako se izgubi mir, spokojstvo. Serđo je sugestivan, kupismo isti model. Šule, recimo, nikad nije volio mobilni. Sjećam se situacije sa francuske lige 2009. Igramo u gradiću blizu francusko-belgijske granice, cimeri smo kao toliko puta ranije. Izlazim na trenutak do recepcije, telefon ostaje u sobi. U baš u tom kratkom intervalu, neko me zove. Šule panično istrčava s telefonom u ruci:“Kakav je ovo užasan zvuk?! Ugasi što prije, molim te“.
Puno dragih ljudi na turniru: velemajstori Miroljub Lazić, Igor Miladinović, Mišo Cebalo, Miša Pavlović, Spiridon Skembris, Igor Naumkin, Igor Efimov, internacionalni majstori Milan Mrđa, Vladimir Bukal… Lijepa atmosfera. Startujem sa tri iz tri. U 4. kolu teška partija crnim figurama protiv bivšeg omladinskog prvaka svijeta, I. Miladinovića. Igor neočekivano previđa pješaka.
Dijagram:
Bijeli: Kc1, De2, Td1, Th1, Sd2, Sf3, Ld3; pješaci: a2, b2, c3, d4, f2, g4, h4;
Crni: Kc8, Dc7, Td8, Th8, Sd7, Lb7, Lf6; pješaci: a7, b6, d6, e6, f7, g7, h6;
Igor se odlučio za 14. g5? (14. Thg1; 14. La6; 14. Kb1), i nakon 14… hg5 15. hg5-Th1 16. Th1-Ld4! izgubio centralnog pješaka. Stigli smo do dobijene završnice za crnog.
Dijagram:
Bijeli: Kf3, Sd3; pješaci: a4, b3, c4, f4;
Crni: Ke6, Ld6; pješaci; a5, b6, d5, f5, g6;
Odigrao sam 53… dc4. Plan je jasan, potrebno je odigrati g6-g5 i poslije izmjene prodrijeti kraljem prema pješacima daminog krila, po cijenu gubitka f pješaka. Slijedilo je 54. bc4-Kf6 55. Sc1-g5 56. fg5-Kg5 57. Sd3-f4 58. Sf2-Kf5 59. Sd3-La3! 60. Sf4-Ke5 61. Sd5-Lc5 62. Ke2-Kd4 63. Kd2-Kc4 64. Sc7-Kb4. Dva pješaka više.
Dijagram nakon 70. Sc6-a7.
Bijeli: Kc4, Sa7;
Crni: Ka3, Lf6; pješaci: a5, b6;
Da bi pobijedili igrača tako raskošnog dara neophodno je utrošiti ogromnu energiju. Umor me sustizao, iako sam partiju i čitav turnir igrao brže nego obično. Još samo korak do cilja. Ali, griješim kad se najmanje očekivalo! Odigrao sam 70… a4?? (Dobijalo je 70… Kb2! 71. Kb5-Kb3 72. Kb6-a4 73. Sb5-Kb4 74. Kc6-Lc3 75. Kb6-Le1 76. Kc6-Lf2-+; ako 71. Sb5-Lg7! i bijeli je prinuđen da pokvari idealnu postavu figura. Na bilo koji odgovor slijedi dobitničko a5-a4. Na 71. Sc8-Ld8 i opet odlučuje marš a pješaka). Nakon 70… a4 71. Sb5-Kb2 72. Kb4-a3 73. Sa3-Le7 74. Kb5 Remi.
Potom remiziram četiri partije. Nastupa devedeset dvoje šahista i čak 19 velemajstora. Još uvijek sam u igri za vrh tabele. Tokom turnira čitam knjigu „U naše vreme“, Ernesta Hemingveja, napisanu 1925, za vrijeme njegovog boravka u Parizu.
Petnaest priča i šesnaest malih, proznih vinjeta koje čine ovu knjigu satkane su od jezgrovitih, kratkih rečenica sačinjenih od jednostavnih reči. Autor tim prostim iskazima suptilno dočarava atmosferu, tražeći od čitaoca da bude aktivan, da povjeruje u priču, uđe u njen svijet. Detalj iz priče „Vojnikov dom“.
„Postoji slika koja ga prikazuje na Rajni sa dve nemačke devojke i jednim drugim kaplarom. Krebs i kaplar izgledaju suviše veliki za svoje uniforme. Nemice nisu lepe. Rajna se ne vidi na slici.
U vreme kada se Krebs vratio u svoje rodno mesto u Oklahomi, pozdravi herojima bili su završeni. On se vratio suviše kasno. Meštani koje su bili mobilisali dočekivani su srdačno po svom povratku. Pri tome je bilo mnogo histerije. Ali sada je nastupio izvestan otpor. Ljudima je izgledalo smešno da se Krebs vraća tako kasno kući, godinama pošto je rat završen“.
Ernest Hemingvej
„Vojnikov dom“ je prvi spomenik izgubljenoj generaciji. Već naredne godine napisaće čuveni roman na tu temu „Sunce se ponovo rađa“. Nisu svi oduševljeni minimalističkim stilom Hemingveja. Zanimljivo je prepucavanje američkih nobelovaca i savremenika.
„On nikada nije upotrijebio riječ koja bi prisilila čitaoca da posegne za riječnikom“, rekao je jednom prilikom Vilijam Fokner, cinično komentarišući erudiciju Ernesta Hemingveja.
Naravno, Hemingvej nije ostao dužan Fokneru. Tim odgovorom dao je i najbolji opis vlastite poetike „Jadni Fokner. Zar on zaista misli da veliki osjećaji proizilaze iz velikih riječi“?
U posljednjem kolu igram bijelim protiv velemajstora Arkadija Rotštejna. Arkadij je porijeklom iz ukrajinskog grada Lavova, a već godinama živi sa suprugom u Kelnu.
Jasno je da samo pobjeda odgovara i njemu i meni. Crni bira oštri Volški gambit.
Dijagram:
Bijeli: Kg1, Dd4, Tb1, Tc1, Sh4, La1, Lg2; pješaci: b4, d5, e4, f2, g3, h2;
Crni: Kg8, Dc7, Ta3, Tf8, Sa4, Se8, Lb7; pješaci: c3, d6, e7, f7, g6, h7;
Intrigantna pozicija! Neobična slika na daminom krilu. Zamislio sam ranije dug manevar skakačem i bio vrlo zadovoljan što c pješak ne može da se pomjeri naprijed, a moj skakač forsirano stiže na polje e3. Ponovo sam igrao brzo, što je, možda, uticalo na kasniju nesigurnost Rotštejna. Obično ne „igram“ na te psihološke nijanse, ali u Lido Estensiju sam osjećao nalet optimizma. Uslijedilo je 21. Sf3-Sf6 22. Se1-Tc8?! (Sada je pravi momenat za 22… e5! Nakon 23. de6-fe6 24. b5-e5 nastaje složena, neizvjesna pozicija. Ovako, crni ostaje bez prave kontra igre, dozvoljavajući bijelom da mirno manevriše i popravlja položaj figura). 23. Sc2-Ta2 24. Lh3-Ta8 25. Se3-Db6?! (Otpornije izgleda 25… c2 26. Tb3-La6!? 27. Sg4-Dc4!? 28. Sf6-ef6 29. De3! (29. Df6?-Ta1-+) i lovac sa a1 je proradio. Bijeli stoji bolje). 26. Db6-Sb6.
Dijagram:
Bijeli: Kg1, Tb1, Tc1, Se3, La1, Lh3; pješaci: b4, d5, e4, f2, g3, h2;
Crni: Kg8, Ta8, Ta2, Sb6, Sf6, Lb7; pješaci: c3, d6, e7, f7, g6, h7;
Kako braniti centralnog pješaka? Odigrao sam 27. f3 (27. Lg2-Sg4!? 28. Sg4-c2 29. Tb2-Ta1 30. Tbc2; pozicija je objektivno dobijena, mada realizacija nije jednostavna). 27… Te2?! (Zanimljivo je 27… Sa4 ili 27… Sc4!?) 28. Tc3-Ta8-a2 29. Lf1-Tf2 30. Tc7!-La8 31. Te7?! (31. Lb5!-Tf3 32. Ld4 i pada skakač na b6) 31… Tf3 32. Sc4 (Bolje je 32. Ld4-Sbd7 33. Lc4!) 32… Sbd7? (Znatno otpornije je 32… Kf8 33. Lf6-Tf6 34. Tc7-Sc4 35. Lc4-Tc2 36. Tc8-Kg7 37. La6-Tff2 38. Tc2-Tc2 39. b5; bijeli će uskoro imati topa, lovca i tri pješaka protiv topa i četiri pješaka. Iako je pozicija dobijena, još ima tehničkih problema oko realizacije). 33. Sd6 i crni predaje.
Tabela: 1. Artur Kogan 7 poena iz 9 partija; 2-9. M. Draško (buholc 47,5), I. Efimov (47), Genadij Timoščenko, Vlad Tomesku, M. Cebalo, Renzo Mantovani, Felgaer Ruben, D. Blagojević 6,5. Pola poena manje imali su I. Miladinović, Igor Henkin, S. Skembris, Dinko Brumen, M. Pavlović i Bernd Kohlvejer.
Ponekad bi šetajući promenadom između hotela i mora iznenada ugledali kako sunce „tone“ u Jadransko more. Takvi trenuci uzburkaju emocije. Odlazimo puni utisaka. Pozdravljamo se sa Salvatorem i njegovom suprugom. Crnokosa, visoka, lijepa žena. Želimo da platimo posljednju noć, takav je dogovor. Salvatore se smiješi:“Ja ću to regulisati. Srećan vam put“! Nije nas toliko oduševila njegova galantnost, koliko lakoća ophođenja i iskrena želja da čini usluge. Efimov je kasnije pričao da je Salvatore postao menadžer hotela „Montesano“ u kalabrijskom gradu Vila San Đovani. Organizovao je Open od 7-15. septembra 2005. Nastupilo je šest velemajstora. Prvo do treće mjesto podijelili su I. Efimov, Namig Gouliev i Estremera Panos Sergio sa 6,5 iz 9. Naumkin je svojevremeno plasirao iznenađujuću vijest da je Salvatore preminuo. Efimov otkriva istinu tokom italijanske lige u Bresanoneu (Južni Tirol) 2019. godine:“Salvatore godinama živi u Moskvi. Vidim ga, ponekad“.
Ponovo se vraćam dešavanjima na ostrvu Iskija. Ljeto, bezbrižno tumaranje, lakoća života. „Omiriši more, osjeti nebo. Dopusti svojoj duši i duhu neka lete“ (Van Morison-sjevernoirski pjevač, muzičar i kantautor). Jutarnju kafu pijem u restoranu “Belvedere” i lutam pogledom po morskoj pučini. Lijepi trenuci opuštanja. Zatim se penjem strmom ulicom do male crkve „San Francesco Saverio“.
Sa uzvišenja iznad crkve pogled je veličanstven. Ulazim sa sporedne strane u luksuzni hotel “Parco Maria”. Penjem se kamenitim stepenicama, držeći se za drvenu ogradu. Posmatram živopisnu okolinu; vinograde, stabla nara i smokava. Iznenada se nađoh u otmjenoj taverni „Gabrielle“, u okviru hotela; muškarac zavaljen u kožnu fotelju čita novine, njegova supruga svira klavir. Zatim se spuštam do velikog bazena, gdje me hotelski radnik posmatra pomalo podozrivo. Kažem da sam iz Crne Gore i da pripremam putopisnu reportažu. Italijan se zove Franko i odmah počinje razgovor o fudbalu: ”Znate li da je Mirko Vučinić juče potpisao za “Juventus”? Bazen je znatno veći nego u hotelu “Galidon”, Franko raznosi suncobrane kupačima i uz osmijeh govori:”Pišite lijepo o nama”.
U povratku iznenađujuća slika; na krovu jednospratne, nedovršene kuće stoji bijeli pas, posmatra prolaznike prijetećim pogledom i neprestano laje. Kao da se sprema za skok. Približavajući se recepciji hotela “Galidon” prolazim kroz luk od zelenog lišća, sa ljubičastim cvijećem na vrhu.
Tada se dešava nešto zbunjujuće; sredovječna gospođa govori dok izlazi iz hotela: “Freddo, molto freddo”. Nikoga nema između nas, potvrđujem da je neočekivano zahladilo, ali ubrzo shvatam da se žena obraća prijateljici iza mojih leđa! U večernjim satima šetao bih Ulicom “Provinziale Panza”, zajedno sa Naumkinom i azerbejdžanskim velemajstorom Azerom Mirzoevom. Zanimaju nas prodavnice gdje prodaju poznati liker limončelo. Lijepa žena crvenkaste kose iz Latvije nudi likere od bresaka, bostana i limončelo u malim plastičnim čašama. Kažu da je liker od limuna, popularan u južnoj Italiji, najbolji baš na ovom ostrvu. U ponudi su dvije vrste; sa 28% i 32% alkohola, kupujem dvije butelje jačeg.
Lijep doživljaj je obilazak najljepše botaničke bašte na ostrvu, “Giardini Ravino”. Od hotela Galidon do botaničke bašte, u Ulici „Provinziale Panza“broj 140, stiže se za desetak minuta.
Egzotično i mediteransko rastinje prostire se na blagom uzvišenju, jednim pogledom obuhvatite neobične biljke i morsku pučinu. Pridružujem se turistima koji posmatraju atraktivne kaktuse.
Reprezentativac Latvije, velemajstor Meijers, dugo se nalazio na čelnoj poziciji. Međutim, u osmom kolu gubi od Mirzoeva, koji u pozicionom maniru ostvaruje malu prednost i pobjeđuje u dalekoj završnici. Susret Mirzoeva i Dervišija u posljednjem kolu direktno odlučuje o pobjedniku turnira. Bolje nerve ispoljava Mirzoev, Derviši previđa figuru u 34. potezu. Trijumf Mirzoeva sa 7 poena iz 9 partija. Podijelio sam 2-4. mjesto sa Meijersom i Naumkinom sa 6,5 poena. Peti je Erald Derviši sa 6. Šesto do osmo mjesto dijele Todor Todorov, Ina Gaponenko i Italijan Judičelo Đovani, sa 5 poena. Nastupila su 22 igrača iz devet zemalja.
Moje najznačajnije dostignuće na turniru svakako je pobjeda crnim figurama protiv Dervišija. Igrana je Taraševa varijanta Francuske odbrane. U sedmom potezu biram ogranak koji do tada nisam primjenjivao. Derviši dugo razmišlja u otvaranju, zanimljivo reaguje, stekavši izvjesnu prednost. Žrtvujem pješaka na daminom krilu, pokušavajući organizovati kontra igru. Nisam uvjeren da je koncepcija bila ispravna, ali sportska sreća se ovog puta osmijehnula. Pozicija nakon 36. poteza.
Erald Derviši-Milan Draško
Iskija 2011
Dijagram;
Bijeli: Kh1, De3,Te1, Sd4, pješaci: a4, b3, d3, e5, g3,h2;
Crni: Kg8, Dg4,Tf8, Sg6, pješaci: b6, d5, e6, g7, h5;
Derviši se nalazi u velikom cajtnotu i potcjenjuje prijetnje na kraljevom krilu. Nesumnjivo, treba odigrati preventivno 37. Tg1. Derviši se odlučio za 37. b4 i nakon 37…h4 38. gh4? Greška. Bijelog iritira položaj crne dame na g4, koju bez otvaranja G linije ne može uznemiriti. Izabrao je loš trenutak! Nakon 38…Sh4, pozicija se transformiše, crni dobija opasne napadačke motive.
Dijagram:
Bijeli: Kh1, De3, Te1, Sd4; pješaci: a4, b4, d3, e5, h2;
Crni: Kg8, Dg4, Tf8, Sh4; pješaci: b6, d5, e6, g7;
Derviši propušta odigrati 39. Dg1, otklanjajući neposredne prijetnje i napredujući A pješakom. Vjerovatno bi poslije 39…Df4 i 40…Sf3 partija završila remijem, iako je crni nešto bolji.
Erald se odlučio za 39. Tg1 i nakon 39… Tf1! 40. Dg3-Tg1 41. Dg1, bijeli previđa tihi potez, 41… Dh3! Odlučujući trenutak! 42. Df2-Dd3 43. Sc2 (Prijetilo je 43…De4+ i na 44. Kg1-Dd4!; naravno ne ide 43. Dh4-Df1 mat) 43…Dd1+ 44. Se1-Sf3! 45. Df3-De1 46. Kg2-Db4 47. De3-Da4 48. Db6-De4 49. Kf2-De5. Partija je okončana u 58. potezu.
Pri kraju reportaže sa atraktivnog ostrva želim istaći gest koji oslikava mentalitet juga i dovoljno govori o Mariju Marinjolu. Iako se nismo posebno intenzivno družili tokom turnira, Mario mi govori da su vrata njegovog doma otvorena za mene i moju porodicu! Izuzeci su jul i avgust, kada izdaje donji sprat turistima. Zeleno ostrvo najviše posjećuju turisti iz Njemačke i bivšeg Sovjetskog Saveza.
„Nigde čovek ne putuje sam. Po najmanje je to slučaj na putovanjima po Italiji. U zemlji blagog neba kao da su blagi i zakoni prostora i vremena: preko zakona svih vremena i mimo svih zakona traje jedan neprestan zbor duhova; misao se brže veže za misao, lepota se lakše ovaploćuje i otkriva“. (Ivo Andrić)
„Spiaggia di San Francesco Forio“.
Napuštam Iskiju, brod se lagano udaljava od luke Forio.
Sunce, more i iznenadna saputnica ublažavaju blagu sjetu zbog napuštanja rajskog ostrva. Ruskinja Irina Zakurđaeva (WGM), nekada treća na Šampionatu Evrope za djevojke do 20 godina (Patras 2001), veselo se osmjehuje na palubi. Nismo se ni pozdravili za vrijeme turnira, ali sad živo razgovaramo o utiscima sa tek završenog turnira. Njena koleginica po tituli, Jana Melnikova i majstorski kandidat Ilja Soldatov, uspjeli su otići do Kaprija.
„Bili ste u Plavoj pećini“!? „Da! Dugo smo čekali u redu. Znate li da morate ležati u čamcu kad ulazite“? „Znam, ulaz je suviše nizak“. Irina oduševljeno nastavlja:“Lijepo je unutra, neobično“!
Brod se približava Napulju, što inspiriše na fotografisanje. Nismo bitni mi već Vezuv u pozadini. Na stanici u Napulju čekamo sat vremena, zatim je pratim do kupea voza koji odlazi u Firencu.
Narednog ljeta, koncepcija turnira se promijenila; nastupili su igrači s rejtingom ispod 2300. Nisam više posjetio Iskiju, kroz Napulj sam prolazio putujući iz Sirakuze za Rim i iz vječnog grada za Ređo Kalabriju. Na Kapriju su igrani openi (2015/19), sticajem okolnosti, nisam učestvovao. Imao sam iluziju da bi putopisno-šahovska knjiga bila mnogo ljepša, ako bih opisao sopstvene utiske sa Kaprija. Lijep pasaž Maksima Gorkog („Bajke o Italiji“) dočarava tamošnju atmosferu.
„Skoro će ponoć. Na plavom nebu nad malim trgom Kaprija nisko se vuku oblaci, trepere svijetle pregršti zvijezda, rasplamsava se i gasne svijetlomodri Sirius, a iz crkvenih vrata duboko odjekuje dostojanstveno brujanje orgulja, i sve to; let oblaka, treperenje zvijezda, igranje sjenki po zidovima zgrada i po pločniku trga – podsjeća također na tihu muziku. Po njenom veličanstvenom ritmu ljulja se čitav trg, nalik na opersku dekoraciju, i postaje čas tijesan i taman, čas opet prostran i čudesno svijetao“.
Susret sa zelenim ostrvom bio je čaroban! Toplina italijanskog juga u najboljem izdanju. Ljudi koji zrače dobrotom i divan kontrast mora i raskošnih sjenovitih brežuljaka. Sjećanje na Iskiju dugo će grijati dušu!
Velemajstor Milan Draško
Нема коментара:
Постави коментар