Ian Nepomniachtchi: Ciljevi postaju sve ambiciozniji
Pobjednik Turnira kandidata odgovarao je na pitanja Eteri Kublašvili
Jan, čestitam na pobjedi!
Ian Nepomniachtchi – Hvala.
– Da li ste uspjeli da „odahnete“ ili ste u mislima još uvek na turniru?
Ian Nepomniachtchi – Uspio sam, ali, naravno, ne mogu da kažem da sutra ili prekosutra krećem u borbu. Mislim da još neko vrijeme trebam da doziram šah. Sledeći turnir po mom planu je Rapid u Zagrebu, faza serije Grand Chess Tour. Nadam se da ću se manje-više odmoriti do njegovog početka.
– U kakvom ste raspoloženju pošli na turnir kandidata? Gdje i kako ste se pripremali? Kako ste se prilagodili?
Ian Nepomniachtchi – Ne znam ni odakle da počnem. Što se raspoloženja tiče, kao ni prije dvije godine, nisam sebe smatrao favoritom, što je i logično, jer je ovo, naravno, veoma jak turnir. Neki učesnici su iskusniji i stabilniji, neki manje. Prije svega, bilo je jako teško procjeniti vlastitu formu, jer nakon meča praktično nisam igrao „klasične partije“. Bio je turnir u Bukureštu, ali više je to bilo zagrijavanje, tamo je trebalo da se osjeti turnirski ritam, kako se igra uopšte. To je bila jedna od faza pripreme i nije se razvijala na neki sjajan način. Nije bilo baš prijatno, ali barem nisam napravio tragediju od toga.
Ian Nepomniachtchi (Foto: FIDE / Stev Bonhage)
Lagano sam prešao na pripreme, mogu reći da sam čitavu zimu od nove godine i početka proljeća više bio koncentrisan na zdravlje, na oporavak, tako da nisam uspio sjesti i pripremiti se mnogo ranije. Polako smo počeli sa radom od druge polovine marta. Jasno je da je za meč pripremljen kolosalni materijal, a glavni materijal je sačuvan. U aprilu smo održali mali skup u Podmoskovlju, zatim je bio Bukurešt, a direktno iz Rumunije, da bismo izbjegli logističke poteškoće, Ildar Khairullin i ja smo odmah odletjeli za Španiju. Prvo smo se tamo odmarali neko vrijeme, a onda su nam se u kampu pridružili Nikita Vitiugov i Peter Leko, koji je prekinuo dvogodišnju izolaciju. Koliko sam shvatio, od početka pandemije on nije napuštao do tada rodni grad, tako da ga je bilo jako lijepo videti uživo.
Trening se odvijao u manje-više laganom stilu. Naravno, nije baš bio odmor, ali u poređenju sa pripremama za meč, režim je, naravno, bio izuzetno ‘štedljiv’, barem za mene. I da, Nikita se vrlo uspješno vratio u tim – radio je na pripremama za drugi krug Turnira kandidata…
– Zar nije radio na meču?
Ian Nepomniachtchi – Da, na meču je nekako ‘iskočio’ i sad se, recimo, trijumfalno vratio.
– U jednom intervjuu odmah nakon osvajanja turnira rekli ste da je jedan od zaključaka nakon meča bio da morate održavati ravnotežu između odmora i posla, a onda ste previše radili, pa ste umorni otišli na meč. Da li je ovaj princip već primijenjen ovdje?
Ian Nepomniachtchi – Ispostavilo se da je tako. Barem, koliko se sada sjećam, otišao sam na meč u nekom čudnom stanju, kada je već bilo teško gledati u šah. Objektivno, tajming, raspored partija, rad, teoretska priprema i praktični dio – sve je bilo krajnje neuspješno prije Dubaija. I na mnogo načina sam to platio. Uspio sam da naučim dosta lekcija, ali glavna je bila da je veoma važno da se ne umorim prije početka turnira.
– Dakle, niste se smatrali favoritom prije početka turnira, a razni stručnjaci su takođe davali prednost Dingu ili Karuani. Bilo je raznih skeptičnih recenzija o vama na stručnim resursima. Da li ste prije turnira čitali materijale u šahovskim medijima gdje su se davale prognoze?
Ian Nepomniachtchi – Ne mogu reći da sam pretplaćen na sva ovakva praćenja, ali ponešto sam zapazio. Zapravo, još je bolje kada nema dodatnog pritiska, očekivanja javnosti, što je možda otežalo turnir nekim drugim šahistima.
-Ali kada pročitate tako nešto, zar vas to ne ljuti?
– U 99 posto slučajeva ovo tretiram kao nekakav zabavan humorističan tekst. Skoro uvijek me razveseli, jer najčešće takve informacije iznose ljudi koji su daleko od toga da su uvijek zadubljeni u temu. Zaista, pravi stručnjaci ne mogu pogriješiti (smiješi se).
Pobjednik sa zasluženim peharom (Foto: FIDE/Stev Bonhage)
– Tokom turnira se činilo da ste mnogo jači, stabilniji i čvršći od ostalih šahista. Da li ste i sami imali takav osjećaj?
Ian Nepomniachtchi – Teško je reći, jer je u toku turnira bilo nekoliko veoma teških partija koje su mogle završiti i gore. Mislim da je prvi odlazak na turnir bio veoma važan, jer me je Bukurešt, iako je bio kao trening, ostavio u nedoumici oko forme. Činilo mi se da sam tamo trebao postići dva poena više, ali sam na kraju ipak imao sreće što u poslednjem kolu nisam izgubio od Rapporta.
Jasno je da uvijek postoji početna trema, a na ovakvim takmičenjima kao što je Turnir kandidata, ona je posebno velika, i zato ne možete svaki put igrati najbolje od prve partije. Prva partija, usprkos činjenici da je završena pozitivno, u smislu kvaliteta – nije baš za primjer. Bila je, naravno, zanimljiva, originalna, ali, vjerovatno, moglo se igrati jače za obe strane.
Druga partija je bila prilično teška. Fabiano je primjenio, neću reći da je to bila potpuno glupa, ali krajnje rizična ideja, u kojoj crni čudesno uzvraća u glavnoj liniji: bijeli ima topa, lovca i pješaka, crni ima topa i dva pješaka na istoj strani, ali pošto je polje promocije pogrešne boje (lovac je bjelopoljac, a polje promocije je h8 je crno), ispostavilo se da je remi. Uopšte, sve je to bilo krajnje amaterski; Jasno, nije očekivao da ću tu varijantu analizirati. Ovu varijantu stvarno nismo analizirali do kraja, jer je bilo očigledno da crni ne bi trebao da igra tako. Ali moram odati priznanje svom protivniku: nakon otvaranja činilo mi se da sam igrao avanturistički, on je reagovao veoma oštro, ali iz nekog razloga, bliže vremenskoj kontroli, nije se usudio da igra, kako mi se čini, prilično očigledan potez 32…Rxb2. Druga stvar je što je kasnije trebalo pronaći prilično komplikovano taktičko opravdanje, ali generalno je, možda, odlučio da je, pošto je pobijedio prvu partiju, onda remi s crnim figurama u drugoj je bio normalan. A ja sam bio još više zadovoljan: činilo mi se da sam bio potpuno nadigran, a nakon toga je remi bio dobar rezultat.
Zatim je došlo do prilično mirnog remija sa Tejmurom. Njega je, očigledno, iznenadio moj izbor varijante u katalonskom otvaranju, i nekako se partija vrlo brzo završila. U stvari, na neki način se ispostavilo da je to bio slobodan dan. Nakon toga, gledam i vidim da sam već održao dvije partije crnim figrama od sedam (a ovo uopšte nije tako loše), dok nisam izgubio nijednu, pa sam od sledeće partije počeo da igram mnogo sigurnije. Ali i tada, naravno, nije sve prošlo bez zaoštravanja.
– Možete li navesti prelomni trenutak? Na kraju, ili možda u drugom krugu?
Ian Nepomniachtchi – Mislim da je prva partija protiv Nakamure bila veoma važna. Sad zvuči smiješno, ali tada smo iz nekog razloga bili jako iznenađeni njegovim izborom poteza 1.e4. Odlučio sam da ne igram glavnu varijantu u otvaranju i, malo po malo, dobio sam sasvim normalnu poziciju. Onda sam se sjetio neke slične varijante, izveo, najblaže rečeno, nelogičan manevar i došao u skoro beznadežnu poziciju. On je potrošio dosta vremena i, srećom, odlučio je da ponovi poteze kako bi se približio vremenskoj kontroli. Onda je malo pustio, olabavio pritisak i ostala mu je samo mala prednost. Očigledno je bio uznemiren i nije želio da nastavi igru. Bilo je jako važno izbjeći ove emotivne stresove, gore-dolje, kada sam dan ranije partiju ubjedljivo pobjedio.
Fabiano Caruana gleda partiju Nakamura – Nepomniachtchi (Foto: FIDE / Stev Bonhage)
Takođe, vjerovatno sam u sedmom kolu sa Rapportom nekako osjetio da mi je direktno vjetar duvao u jedra, jer bih bio jako zadovoljan ovim praktično slobodnim danom, koji bi ispao da je ponavljao poteze.
-Svi su bili iznenađeni, da budem iskrena.
Ian Nepomniachtchi -Kada je počeo toliko da razmišlja… Imam teoriju zašto je odlučio da nastavi borbu, ali neka to ostane teorija. Na prošlom turniru sam nakon šest kola postigao „plus tri“, ali nije bilo baš uspješne partije sa Maximom. Zato je ovdje odabrano pouzdanije otvaranje: ne varijantu Vinavera, već ruska partiju. Možda je to bila suštinska razlika.
Tako sam dobio partiju protiv Rapporta i otišao na plus četiri. Naravno, ovo je previše za prvi krug, ali u isto vrijeme Fabiano je postigao „plus tri“. Tog dana je pobedio Radjabova, koji je izabrao varijantu 1.e4 c5 2.Nf3 a6 – rekao bih da to nije često na visokom nivou. Glavni događaji u njihovoj partiji razvili su se daleko posle otvaranja, ali ipak, kada neko igra berlinsku varijantu, a zatim igra c5 i a6, to je pomalo neočekivano.
– Da li vam je priprema za meč postala značajna pomoć pred Turnir kandidata? Opet, mnogo ljudi je pričalo o ovome.
Ian Nepomniachtchi – Možda. Uradili smo dosta posla, a velika je vjerovatnoća da je neki dio još neiskorišten. Počeo sam bolje da shvatam, možda sam počeo da igram malo bolje. Gotovo odmah nakon meča razgovarao sam sa Petrom Lekom, i on je rekao da je sada vrijeme da barem osmislim sav novi materijal. Uglavnom, vrlo malo vremena je ostavljeno za pripreme za partiju. Osim njegovih riječi, Peter je tada naveo primjer Višija Ananda, koji je izgubio meč 2013. godine, ali je nakon toga 2014. pobijedio u meču kandidata u Hanti-Mansijsku. Turnir kandidata je tada trajao, po mom mišljenju, skoro u februaru-martu, a meč je završen u novembru. Odnosno, Vishy je imao čak i manje vremena od mene, ali je bilo dovoljno da uzme u obzir količinu informacija prikupljenih za meč, sve to da mu se ‘staloži’ bez vječnog vremenskog pritiska, a zatim primijeni stečeno znanje u praksi.
– Vi praktično ne krijete svoje sekundante. Većina njih radi od prethodnog ciklusa kandidata, neki su nastavili i na meču. Istovremeno, šahisti često pokušavaju da dovedu nekog mladog igrača, od 20 godina, da „doda svježu krv“. Ova ideja vam nije bliska?
Ian Nepomniachtchi – Ni ja još nisam star (smije se). Ali ozbiljno, ideja mi je bliska, ali opet: u pandemijskoj godini tekle su pripreme za drugi krug Turnira kandidata, zatim smo se spremali za meč – organizovati ovo je malo teže nego što se čini. Osim toga, postoji takav koncept da ne želite mijenjati pobjednički sastav, pa je i ovo djelomično odigralo ulogu. Ali, naravno, mlad i svjež skundant izgleda da je uvijek koristan.
– Da li vam je i dalje veoma važno da radite sa ljudima od poverenja?
– Nije toliko važno da su provjereni, već da između svih članova tima postoje dobri, ljubazni, prijateljski ili barem drugarski odnosi. Veoma je važno da članovi tima budu ujedinjeni idejom, a ne da budu plaćenici.
– Da izbjegnu želju za ličnom dobiti?
Ian Nepomniachtchi – Grubo govoreći, da. Tako da nisu bili angažovani radnici koji bi odlično odradili svoj posao. Ovdje je bilo važno da ih ujedini nešto više: po mogućnosti neka ideja, kao i dobri odnosi.
– Zašto se Ildar nije obrijao? Zbog sujevjerja?
Ian Nepomniachtchi – Bolje njega pitajte. Prije početka turnira se, inače, obrijao.
– Odmah nakon turnira pojavila se smiješna fotografija.
Ian Nepomniachtchi – Bila je to fotografija sa trening kampa, prije turnira.
Ian Nepomniachchi, Ildar Khairullin i Nikita Vitiugov (Foto: Twitter Nikita Vitiugov)
– Ah, razumjem.
Ian Nepomniachtchi – Prije početka Peter Leko je već bio u Mađarskoj, Ildar se obrijao, pa…
– Tokom turnira bilo je dosta kritika na račun učesnika, na primer od Vladimira Kramnika. Da li se slažete da je nivo ovog turnira kandidata slabiji od očekivanog i slabiji od prethodnih?
Ian Nepomniachtchi – Vrlo je lako suditi spolja. U svoje ime mogu reći da sam, komentarišući Turnir kandidata u Berlinu 2018, vidio trenutke u kojima je bilo moguće pojačati igru učesnika. Bilo je mnogo neobjašnjivih odluka. Mislim da su prva kola dala određeni motiv za ove razgovore: bilo je mnogo partija koje su, blago rečeno, ostavile čudan utisak. Ali čini mi se da se tada sve manje-više normalizovalo.
Ako se obično igra zbog rejtinga, novca ili nečeg drugog, tada ljudi jednostavno igraju mirno, ali je posebnost turnira kandidata u samom formatu koji podrazumijeva stalnu agresiju, ne toliko nemotivisanu, već… U nekom trenutku, Caruana je primjer ove godine počeo me jako podsjećati na Kramnikov berlinski obrazac. Svaku partiju je odigrao do kraja, nije tedio snagu, birao je superprincipijelna otvaranja, koje je teško preporučiti sa stanovišta praktične igre. Možda su dobra, ali tada je vrlo teško uskladiti se sa datim tempom i strategijom.
Igrom slučaja, u drugom dijelu turnira već sam imao impresivan plus i, očigledno, ljudi su uglavnom odlučili da moraju dodatno da rizikuju. Čini mi se da partija Nakamura-Caruana to potvrđuje. Teško da bih odabrao takvu varijantu crnim figurama, čak i da trebam da igram na pobjedu. Smatram da je ovo, u najmanju ruku, prilično nepraktično. I u budućoj igri Fabiana, to se vidi.
U isto vrijeme, kao što to uvijek biva, većina učesnika je izgubila šanse da se bori za prvo mjesto (iako je još uvijek postojao nesumnjivi razlog za borbu za drugo mjesto), nakon čega su malo odstupili od ovoga, „šahovske groznice“ i igrali turnir normalno.
– Mislite na Radjabova?
Ian Nepomniachtchi – Da, Radjabov je veoma slikovit primjer. Zanimljivo je da je Nakamura, koji je, čini mi se, u početku bio vrlo spokojan po pitanju turnira, pokazao transformaciju u toku igre u poslednjem kolu. Ne znam šta mu je bilo, ali je odbio da ponavlja poziciju, onda je napravio, blago rečeno, čudan potez 35…Bd8 iza kojeg je teško naslutiti bilo kakvu ideju. Vjerovatno je to nekako kasnije objasnio, ali jasno je da ga je napetost jako omela.
Mislim da su oni koji su ranije igrali takav turnir, u nekim aspektima, imali prednost. Vjerovatno mi je to pomoglo: pokušavao sam da igram šah tokom cijelog turnira, a osim toga, pozicija na turniru je pogodovala činjenici da nije bilo potrebe da se cijedi maksimum iz svake pozicije. Zato sam samo igrao mirno, dok se većina učesnika, očigledno, trudila da svaku partiju odigra na pobjedu.
Radjabov je u drugom krugu postigao „plus tri“, a prvi je odigrao „minus dva“. Nakamura je u cjelini odigrao cijeli turnir vrlo ujednačeno. Po mom mišljenju, Ding Liren je, dajući intervju nakon kratke partije sa mnom, rekao da će „samo završiti partiju kao običan turnir“, i odmah osvojio tri poena zaredom.
Nije tajna bila samo mirno igrati – vjerovatno je mnogo faktora uključeno u ovo. Bez sumnje, moramo zapamtiti zašto smo ovdje, ali u isto vrijeme ne zaboraviti da igra ima svoje zakone. Igranje ‘na silu” neke pozicije, narušavanje prirodnog toka stvari ponekad je loše.
– Firouzja, koji je polagao velike nade prije turnira, odigrao je 200 partija u ‘bulletu’ tokom turnira. Ali, zapravo, nije blistao. Da li ga je to oslabilo?
Ian Nepomniachtchi – Na neki način, da. Do kraja turnira već je zaigrao nešto bolje: u poslednjem kolu je pobijedio Fabiana, spasio neugodnu poziciju kod Dude, a bilo je i neriješeno sa Dingom. Ali opet, sve je to vrlo lako sažeti, prilagoditi odgovoru. Da me pobjedio posle ovih dvjesta noćnih partija na minut, svi bi rekli: „Ovo je briljantno! Jednostavno najveći igrač svih vremena!”
Alireza Firouzja (Foto: FIDE/Stev Bonhage)
– Istina je. Šta mislite o noćnom ‘bulletu’? Da li biste mogli da igrate tako?
Ian Nepomniachtchi – Mogao bih da igram.
-Kako to mislite, da li vam je to palo na pamet?
Ian Nepomniachtchi – Recimo da na nekim turnirima u rapid šahu gdje mi igra ne ide, mogu da odigram par partija na minut. Samo što generalno ne volim da igram na minut; ako samo želim da klikćem mišem, onda više volim neku drugu igru: ‘pucač’ ili ‘Dota’, na primjer. Po mom mišljenju, postoji mnogo mnogo zanimljivijih kompjuterskih igrica od igranja šaha na minut. Ali ponekad jednostavno odigram bullet kako bih poboljšao svoju ruku, jer postoje turniri kao što su, na primjer, etape Grand Chess Tour-a u Obali Slonovače ili Kalkuti, na kojima se prvih dana nisam snašao, loše sam kontrolisao vrijeme i tako dalje. Zato, pobijediti u par partija protiv bilo kojeg protivnika, uglavnom, nije greška.
Ali, kao što se kaže i „alkohol u malim dozama je bezopasan ali ne u bilo kojoj količini.“ I ovdje bi, u malim dozama, igra bullet bila korisna da se spusti napetost, ali kad je tako mnogo partija to je kao igranje u pijanom stanju… Kažu da Firouzja nije igrao pola godine, ali ovdje je, kako kažu, ‘proključao’. Mislim da mu to nije pomoglo. Ne bih baš da ga kritikujem, ali, po mom mišljenju, koliko god da su ga kritikovali za igru sa mnom, za poteze g4 i h4, u cjelini je odigrao jedva slabije od prethodne. Vrlo je teško riječima opisati njegovu igru protiv Nakamure: uzimanje 10…gxf6, priprema otvaranja… Generalno, tokom turnira je donio mnogo čudnih odluka kako u otvaranju tako i u toku partija. Možda je na njega uticala pompa oko njegove ličnosti, Carlsenova izjava i tako dalje.
– Mislite li da je Carlsenova izjava zaista mogla imati takav uticaj?
Ian Nepomniachtchi – Teško da je pomogla. Gledajući kako je igrao, neke njegove odluke ne mogu objasniti. Od prvog kola bilo je jasno da želi da igra svaku partiju na pobjedu: ušao je u sumnjivu varijantu bečke varijante sa Radjabovim, gdje bijeli, ako je bar malo svjestan, dobija ugodnu igru. U suštini, to se i dogodilo. Zatim je u svakoj partiji pokušavao da stvori maksimalne probleme svojim protivnicima, ali se pokazalo da ih je na mnogo načina stvarao sam sebi.
Učesnici turnira na ceremoniji zatvaranja sa predsednikom FIDE Arkadijem Dvorkovičem (Foto: FIDE / Stev Bonhage)
– Prešli smo na druge, ali moramo da se vratimo vama. Prije Dubaija bavili ste se sa dosta sportova. Kako je sada? Trenirali ste pred Madrid?
Ian Nepomniachtchi – Prije Madrida sam se uglavnom bavio ne toliko sportom koliko zdravljem. Bilo je teško ovo kombinovati sa aktivnim treningom. Ako je trening kamp u Moskovskoj regiji bio lakši u tom pogledu, onda smo na trening kampu u Španiji imali veoma duge šetnje duž obale. Čini mi se da ni ovo nije loše, nije potrebno provoditi sate u sali. Sada još treba da dodamo sport, ali, kako me je Dubai naučio, bez fanatizma.
– Što se tiče sporta i Madrida. Za koga ste navijali u finalu Lige šampiona?
Ian Nepomniachtchi – U našem timu Nikita Vitiugov je strastveni navijač ‘Atletiko Madrida’, a ja sam navijač ‘Barselone’.
– Dakle, morali ste navijati za ‘Liverpool’.
– Ako ne igra ‘Barselona’, onda da. Ni ‘Liverpul’ nije jedan od mojih omiljenih timova, ali u ovoj utakmici sam navijao protiv Real Madrida. Ipak, „Kraljevski klub“ je uz veliku sreću ipak pokazao veliku volju za pobjedom, spasio nekoliko praktično izgubljenih situacija i, vjerovatno, s pravom osvojio titulu.
– Možda. Vratimo se šahu. Gledajući izdaleka vaš turnir, činilo se da u Madridu vlada divna šahovska atmosfera, sve je zabavno, prekrasno. Da li je zaista bilo tako?
Ian Nepomniachtchi – Igrao sam u Španiji nekoliko puta. To su bila dječja prvenstva 2001. i 2002. godine, mali kružni turnir u Pamploni 2008. i Eurokup u Bilbau. Svi ovi turniri, recimo, nisu izazvali veliko oduševljenje gledalaca. Ali oni koji su igrali u Linaresu kažu da je tamo zaista bilo dosta pažnje navijača. Generalno, vjerovatno, u svim sportovima, navijači iz južnih zemalja – Španije, Italije, Latinske Amerike – su emotivniji od nas sjevernjaka.
– Smješno zvuči – „sjevernjaci“!
Ian Nepomniachtchi -Ali geografski je tako. Zato, vraćajući se u Madrid, mogu reći da je ova pažnja bila veoma prijatna. Navijača je bilo sve više, do kraja turnira njihov broj je postao veoma impresivan, a mala sala očigledno nije mogla da primi sve. Nekoliko desetina ljudi je sve vrijeme stajalo, izvikivalo imena, podržavalo. Trudim se da ne komuniciram prije partije,ali ipak.
– Autogrami, fotografije…
Ian Nepomniachtchi – Da, autogrami, fotografije, želje za sreću i tako dalje. Usprkos vrućini, koja nije štedjela.
Da li je vrućina mnogo uticala na tebe i ostale članove?
Ian Nepomniachtchi – Ipak, „mi sjevernjaci“ nismo navikli na +40. Na +40, želim da imam totalnu siestu, želim da ležim ravno i ne idem nigdje. Jasno je da nismo igrali na ulici, ali ipak, ni hodanje od taksija do sale nije bilo baš prijatno. U početku sam imao iluziju da ćemo prije partije imati ugodnu šetnju, ali kada sam stigao na mjesto i osjetio vrijeme, shvatio sam da je bolje voziti ovih 700 metara taksijem nego hodati.
– Da li ste primili mnogo čestitki? Šta je bilo najneočekivanije, najekstravagantnije?
Ian Nepomniachtchi – Nikada ih tako ne rangiram, svaka je čestitka na svoj način prijatna.
– Da li je bilo iznenađenja?
Ian Nepomniachtchi -Pa, ne bih rekao.
Foto: FIDE/Stev Bonhage
Hajde da pričamo malo o sledećem meču. Glavno pitanje za sve je: hoće li Carlsen igrati? Da li i sami mislite da je to njegov blef ili je on zaista umoran od mečeva?
Ian Nepomniachtchi – Trenutno imam iste informacije kao i svi ostali. Recimo samo, kada se pojavio sa tom idejom u decembru, mislio sam da više liči na klasičnu promotivnu priču.
– Treba je odbaciti?
Ian Nepomniachtchi – Ne nikako. Znamo, na primjer, bokserske zvijezde, MMA. U stilu ovih sportova – natjerati sebe da ubijediš da ostaneš, da dobiješ najbolje uslove za naredne borbe i tako dalje. Ali onda je Magnus malo detaljnije razjasnio svoj stav. Možda on nije zadovoljan formatom, mada, po mom mišljenju, ako se promijeni, onda to treba učiniti na početku ciklusa i sve sveobuhvatno razmotriti.
– Da li vam se sviđa ovaj format ili mislite da je moguće sistem doigravanja učiniti „zabavnijim“?
Ian Nepomniachtchi – Ako sve mjerite zabavom, onda bi vjerovatno trebalo da idete na brazilski karneval, a ne na klasični šah. S druge strane, to je njihova draž: postoji određena tradicija mečeva za svjetskog šampiona, koja ima, grubo rečeno, 150 godina. Jasno je da šah, kao i čovječanstvo, poznaje drugačija vremena, ali vjerovatno ne bih želio da ih pretvaram u predstavu. Isti boks se izvodi po približno istim pravilima mnogo godina.
Uvijek će se raspravljati o formatu. Ali, na primjer, ako govorimo o meču u Dubaiju, nije mi se baš svidjelo što su iz nekog razloga odredili igranje tri partije zaredom umjesto dvije. Po mom shvatanju, FIDE je želela da poveća broj partija, ali je postojao dogovor sa ‘Expo-om’ na određeni broj dana i bilo je teže dogovoriti se nego promjeniti raspored partija. Tako je nastala izuzetno ‘slatka’ teorija da gledalac nedeljom bolje gleda šahovske prenose nego radnim danima. Mislim da je Sutovsky pričao o tome. Možda je tako, on zna bolje. Ali uglavnom, format „dvije partije – slobodan dan“ je sasvim logičan. Jasno je da je moguće povećati ili smanjiti broj slobodnih dana, ali generalno, ovo je igranje titule za svjetskog prvaka u klasičnom šahu, a vjerovatno je i razumno ako se igra po „klasićnom sistemu” a ne u petoboju: klasičan, rapid, blitz, bullet, Fischer… Ovo će već biti posebna titula nekakvog apsolutnog, univerzalnog šampiona. Možete smisliti mnogo titula, ali za sada vrijedi fokusirati se na stvarnost.
Ako Magnus odbije, moraćete da igrate protiv Ding Lirena. Kako ga ocjenjujete kao potencijalnog rivala?
Ian Nepomniachtchi – Po mom shvatanju, u pogledu čisto šahovskih kvaliteta (ako se to može reći), teško da je inferiorniji od Magnusa. Ima, naravno, neke jače strane, neke slabije. Imao je kolosalan niz: 100 partija bez poraza protiv najjačih protivnika! Generalno, više puta je pokazao na super turnirima da je veoma jak velemajstor. Ali sada je teško procijeniti šta je moglo biti, a šta bi bilo da nije uticala pandemija, samoizolacija i tako dalje.
Recimo, sada je ljudima veoma teško da napuste Kinu i, po mom mišljenju, zbog toga njihov tim neće učestvovati na Olimpijadi, jer je logistički, koliko ja razumem, lakše ne učestvovati nego proći kroz dvostruki ili trostruki karantin. Uobičajeno, treba da odlete za Peking, provedu dvije sedmice u karantinu, zatim odlete u svoj rodni grad i izoluju se još dvije sedmice. To je više-menje mjesec dana u karantinu, a očito su odlučili da je to previše.
Bez sumnje, Ding Liren je sjajan šahista, jedan je od najjačih u ovom trenutku. Ali, da budem iskren, ne bih još otpisao Carlsena, jer, koliko sam shvatio, odluku još nije donio.
Ian Nepomniachchi – Ding Liren (Foto: FIDE / Stev Bonhage)
– Čini se da će 20. jula, biti odlučeno.
– Koliko sam shvatio, upravo je Sutovsky rekao da je do 20. jula već potrebno dati odgovor. Ali vjerovatno je bolje pitati predsjednika FIDE. U svakom slučaju, ovo nije lak zadatak, morate čekati vijesti. Ponavljam: nemam više informacija od ljubitelja šaha koji prate vijesti.
– Dva puta ste, i to za redom, osvojili turnir kandidata. Postoji veliki broj šahista koji su takođe pobjedili za redom dva puta – Smislov, Spaski, Karpov, Korčnoj.
– Ian Nepomniachtchi- Smislov je, koliko se sjećam, takođe osvojio dva turnira zaredom. Neki su pobjeđivali u mečevima kandidata za redom. Ne bih se fokusirao na jedinstvenost: desilo se.
– Možete li navesti svog omiljenog od ovih sovjetskih šahista? Možda vas je u djetinjstvu jedan od njih impresionirao više od ostalih?
Ian Nepomniachtchi – Kao dijete, najviše mi je imponovao Aljehin, a malo i Talj.
– Ne stvarate sebi idola?
Ian Nepomniachtchi – Da, i generalno, ovo je pravi pristup. Možete jednostavno naučiti ne samo iz partija svjetskih prvaka. Vjerovatno od njih vrijedi učiti prije svega, ali ja se samo trudim da naučim nešto od svakoga. Svjetski prvaci su prave gromade. Kao što je Evgenij Iljin napisao: „U istoriji šaha, Botvinik je epoha.“ Ali, vjerovatno, svaki od gore navedenih personifikuje šahovsku epohu. A mi smo samo mali ljudi (smije se).
– Koliko god da ste skromni, ova pobjeda je veliki uspjeh. Kakav uticaj to može imati na razvoj, na primjer, dječjeg šaha?
Ian Nepomniachtchi – Prvo, drago mi je što sam uspio da obradujem navijače. Jako bih volio da napravim velemajstorsku školu poput legendarne Botvinikove škole. Vjerovatno prilagođeno modernoj stvarnosti. Gledajući ogromne uspjehe mladih šahista iz Indije ili Uzbekistana, nehotice se sjetim da najmlađi ruski velemajstor ima 19 godina.
– U jednom od svojih intervjua rekli ste da bi motivacija za pobjedu u meču mogla biti, na primjer, sledeća: sada ste došli do svog glavnog cilja i već možete da se opustite i opustite. Da li se prije drugog meča držite istog gledišta ili se nešto promijenilo u tvom pristupu?
Ian Nepomniachtchi – Moj pristup je u početku bio ovakav: da bih opravdao čitavo to vrijeme i svu utrošenu energiju, treba barem odigrati meč. Odnosno, to je bio nekakav interni minimum programa: odigrao sam meč, i u redu. Ali nakon odigravanja meča, shvatio sam da to očigledno nije dovoljno. Na kraju jednog programa pojavio se drugi. Iako po prirodi nisam planer, ne razmišljam u globalnim segmentima i na neki način pokušavam živjeti za danas.
– Igrati partiju po partiju…
Ian Nepomniachtchi -Koliko god dosadno zvučalo, da. Međutim, postavke su se promijenile kada sam igrao meč i nije išlo. Ovo uopšte nije razlog za uznemirenje. Pored toga, sada su se ciljevi, moglo bi se reći, promijenili prema ambicioznijim.
– S tim u vezi, htjela sam da pitam. U julu se navršilo 50 godina od početka legendarnog meča Fischer-Spassky. Tada je svima bio na usnama šah, velemajstori su bili jedni od glavnih ‘njuzmejkera’. Da li meč za krunu sada zadržava isti istorijski značaj kao ranije?
Ian Nepomniachtchi – Kompleksno pitanje. Mislim da je u to vrijeme to bila konfrontacija između SSSR-a i SAD-a, uglavnom se radilo o hladnom ratu. Sada se nadam da je ovo ipak više o nadmetanju ljudi i o sportu.
– Dakle, ako Carlsen odluči da ne igra, onda neće biti takvog negodovanja javnosti kao kada je Fišer odbio da brani titulu sa Karpovom?
Ian Nepomniachtchi – Po meni su to malo drugačije priče, jer Karlsen ne odbija da igra šah. Koliko sam shvatio iz onoga što kaže, jednostavno je umoran od mečeva – bez obzira na protivnika, bez obzira na format, ali samo generalno.
– „Umoran sam, odlazim?“
Ian Nepomniachtchi – Ne ide nigdje, ali nastavlja da igra, imam svoje ciljeve i ciljeve. 2900, na primjer, želi da postigne cilj, ali ne želi tako da igra meč. Zapravo, meč je, kao i Turnir kandidata, veoma težak, dosta je težak. Naravno, ako na kraju pobijedite, to je sjajno, nagrađeni ste. Ali sam proces priprema, sam čin igranja na turniru ili meču je veliki stres.
Magnus Carlsen (Foto: FIDE / Stev Bonhage)
A ako govorimo o malo manje ozbiljnim formatima. Na primjer, nedavno su se suprostavili Dmitrij Andrejkin i Vladimir Kramnik…
Ian Nepomniachtchi – Predivno! Desilo se da je ovaj subotnji turnir pao na slobodan dan, pa sam sebi dozvolio da gledam razne prenose. Vidim Kramnika kako igra, mislim: „Odlično“. I vidio sam partiju koja je izazvala takav komentar. Generalno, sa velikim interesovanjem pratim razvoj ove teme.
– Koja je vaša tačka gledišta dok oni igraju?
Ian Nepomniachtchi – Ne znam, dok gledam, pravim zalihe kokica. Gledao sam dva vide-a Dime Andreikina i isti broj, ili čak više – sa Vladimirom Borisovičem. Čini se da je sada lopta u njegovoj polovini terena, pa jedva čekam da nastavim!
– Što se tiče budućih planova, već ste spomenuli Zagreb. Postoji li još nešto što možete odigrati?
Ian Nepomniachtchi – Ako uspijem da dobijem vizu, vjerovatno ću letjeti u Sent Luis na etapu Grand Chess Tour-a. Ovo je kraj avgusta – početak septembra. Ako ne uspije, onda se neću iznenaditi i razmisliću šta dalje. Ali za sada je Zagreb ispred, a onda ćemo vidjeti.
– Jan, hvala na razgovoru i sretno!
Ian Nepomniachtchi – Hvala.
Foto: FIDE/David Llada
Na dan objavljivanja intervjua, 14. jula, Ian Nepomniachchi slavi rođendan. Čestitamo najjačem velemajstoru Rusije i želimo mu uspjeh u svim poduhvatima i sve moguće pobjede!
Ян Непомнящий: Цели становятся более амбициозными (ruchess.ru)
