Anatolij Karpov: KGB je prikupljao dosije kada se pregovaralo o meču sa Fišerom

 Oleg Bogatov

Dopisnik RIA Novosti Sport

Dvanaesti svjetski šampion u šahu Anatolij Karpov u intervjuu specijalnom dopisniku RIA Novosti Olegu Bogatovu iznio je svoje utiske o nedavno objavljenom filmu „Svjetski šampion“, govoreći o jednoj od ključnih faza u biografiji poznatog velemajstora – meča za svjetsku krunu sa pretendentom Viktorom Korchnojem, koji je prethodno pobjegao iz SSSR-a.

Karpov je 1978. pobijedio u meču održanoj u Baguiju (Filipini) rezultatom 6-5 i odbranio titulu svjetskog šampiona.

– Anatolije Jevgenijeviču, da li vam se dopao film „Svjetski šampion“?

Anatolij Karpov – U filmu je odabrana sjajna glumačka postava i čini mi se da su se svi nosili sa svojim zadatkom. I bilo je vrlo teško – pokazati unutrašnji svijet čovjeka, kojeg on jednostavno ne otkriva tokom igre. Šahista i glumac imaju potpuno suprotne zadatke.

Cilj velemajstora je da sakrije sve informacije i da nikome ništa ne pokaže. A glumac, naprotiv, želi publici prenijeti unutrašnji svijet šahista. Mislim da su se glumci izborili sa ovim teškim zadatkom. Režiser i direktor filma su odradili sjajan posao i stvorili divan tim.

– Kada vam je postalo poznato da je planiran ovakav film i da li se sa vama konsultovao menadžment studija “Trite”, koji je pripremao projekat?

Anatolij Karpov– Za njega sam saznao tek kada su pobijedili na sveruskom takmičenju koje je organizovalo Ministarstvo kulture. Ja sam, zajedno sa ministrom kulture Rusije Vladimirom Medinskim, učestvovao na svečanoj ceremoniji, prije koje su sumirani rezultati konkursa (koje provodi Fond za kinematografiju, preko kojeg se provodi državna podrška odobrenim projektima).

A onda sam u Ministarstvu kulture saznao da je prijava za film o meni osvojila prvo mjesto. Nakon toga su Ministarstvo kulture, studio Nikite Mihalkova „Trite“ i televizija u zajedničkom partnerstvu realizovali projekat.

– Koja je to godina bila?

Anatolij Karpov– U 2019-toj godini. Ali, pandemija koronavirusa odložila je završetak filma za osam mjeseci jer je komunikacija izgubljena i grupa nije mogla otputovati na lokacije snimanja. Planirano je da se film pusti na velike ekrane u maju prošle godine. I pokazalo se da smo jedva stigli da sve završimo do Nove godine.

– Vjerovatno je bilo planirano da film izađe za Vaš jubilej, do 23. maja?

Anatolij Karpov-Ne, to nije imalo nikakve veze s tim. Ali dogodilo se da je film izašao u godini mog 70. rođendana.

Anatolij Karpov

„Moja uloga je da pružim činjenice za film“

– Koja je vaša uloga u pripremi filma – scenaristi, režiseri, umjetnici tražili su od Vas da obnovite sliku koja je bila u Baguiju davne 1978. godine?

Anatolij Karpov– Naravno, bio sam u zvaničnom timu stvaralaca filma. Ali najvažnije je da praktično nije bilo živih očevidaca te borbe. Tako da sam dao činjenice za film- to je bila moja uloga i zadatak. Ispričati po kojim događajima je bio zanimljiv meč za svjetsku titulu.

Mnogo smo razgovarali sa (režiserom filma) Aleksejem Sidorovim, i tako je nastao scenario. Ali film je umjetnički i ne može 100% odražavati ono što se zaista dogodilo. Ali uglavnom, prikazano je skoro sve što je tada bilo na Filipinima.

Anatolij Karpov tokom meča za Svjetskog šampiona 1978.

– A ideja da se film gradi kroz 32., finalnu partiju  meča – da li je to odluka scenarista? Ili je, možda, u početku postojao neki drugi plan, detaljniji?

Anatolij Karpov– Nisam učestvovao u pisanju scenarija, davao sam ideje i davao činjenični materijal. A onda je sve zavisilo od rada scenariste i režisera.

Nisam sreo Korčnoja na borbama pijetlova

– Poslednjih godina filmovi o sportu koji se snimaju u Rusiji ponekad su ispunjeni događajima koji se ili nisu desili, ili su u ovoj ili onoj meri interpretirani. Da li je u ovom filmu bilo slučajeva koji su, po vašem mišljenju, malo izobličeni ili prikazani u drugoj ravni?

– Ne, kada smo pripremali film, držali smo se sa istorije. Ima nekih pretjeranih ekspozicija, na primjer, režiser je htio da se vjenčam tokom meča. A ja nisam bio oženjen, vjenčanje je bilo nakon završetka meča. I nije bilo ove gravure na šahovsku temu, koju mi ​​je poklonio (XI svjetski prvak Amerikanac) Robert Fischer. Fischer je bio daleko od umjetnosti uopšte, i teško je čak i zamisliti da bi mu takva ideja pala na pamet. I, naravno, kasnije to nisam mogao dati Korčnoju.

Od najvećih, recimo, nedoslednosti, kojih nije bilo u meču, ali je bilo potrebno da bi se pokazao intenzitet sukoba i odnosa među nama – da se u borbama pijetlova Korčnoj i ja nađemo rame uz rame. I počinjemo da pričamo.

Tada su se održavale  prave borbe pijetlova, ali u Baguiju nismo imali na njima susret sa Korčnojem. Tokom meča to je uglavnom bilo malo vjerovatno, jer njega je čuvala filipinska služba bezbjednosti, a i mene. I u mom timu su bili takvi ljudi. Mora se postići previše saglasnosti da bi se negdje ukrstili putevi sa protivnikom tokom meča.

Šahisti Anatolij Karpov i Viktor Korčnoj (s lijeva na desno) 1974

– Da li ste bili na borbama pijetlova?

Anatolij Karpov– Ne, nisam išao da ih gledam, ali su me pijetlovi ujutru budili i nisu mi davali da spavam. Generalno, Filipinci imaju ovaj nacionalni sport, vole borbe pijetlova. Možda im je to došlo od Španaca. Oni vole da priređuju borbe sa bikovima, a Filipinci vole borbe pijetlova.

 

(Uskoro nastavak)

„Priča sa ocem je, nažalost, preuzeta iz života“

– U kojoj meri je Ivan Jankovski uspeo da prenese emocije koje ste doživljavali tokom meča? Ili je to uopšte bilo nemoguće potpuno prikazati?

Anatolij Karpov– Naravno, nemoguće je potpuno prikazati, ali u cjelini se dobro nosio sa zadatkom. Ivan me, po mom mišljenju, čak malo ‘isušio’, ali nema veze, sve je bilo u granicama prihvatljivog.

– Ima li epizoda koje vam se nisu svidjele u njihovom predstavljanju?

Anatolij Karpov – Ne, mislim da su se svi nosili sa svojim zadacima. I kamera je bila divna, mislim da je generalno sve dobro ispalo.

Glumac Ivan Jankovski

– Priča sa smrtno bolesnim ocem je izvučena iz vašeg života, zar ne?

Anatolij Karpov – Nažalost da. Dogodilo se da se tokom meča sa Korčnojem zdravlje mog oca pogoršalo. I da nije bilo ovih preživljavanja, živio bi duže. Ali, najvjerovatnije, ne mnogo duže, jer mu je dijagnosticirana teška bolest. A kriza se desila tokom meča. Iako je došao u Moskvu (iz Lenjingrada) i sreo me nakon povratka sa Filipina. To se dogodilo krajem oktobra, a mjesec i po kasnije otišao je u bolnicu. I nije izašao iz nje.

– Kako ocenjujete glumu  Konstantina Habenskog – koliko je uspio da prenese karakter, impulse duše i emocije Korčnoja?

Anatolij Karpov – Igrao je sjajno, ali je možda njegov zadatak bio jednostavniji. Pošto se Korčnoj nije zatvarao tokom meča, već je bio otvoren i za štampu i za televiziju. I izlio je sve svoje emocije. Konstantin je, prvo, imao dosta svih ovih informacija, a drugo, savršeno je ušao u ulogu Korčnoja.

Patriotizam ne nastaje od nule

– Film je predstavljen kao borba dva sistema, što je bilo logično za 1978. godinu. Ali već su odrasle skoro dvije generacije ljudi koji možda uopšte ne znaju za događaje tih godina. Koliko je ovaj film aktuelan?

Anatolij Karpov – To je bio istorijski događaj i ne možemo da promijenimo ono što se tada dogodilo. A u to vrijeme to je bilo posebno važno. Smatram da mlađa generacija treba da poznaje istoriju svoje zemlje. I tek tako, iz vedra neba, ne nastaje osjećaj patriotizma. Morate shvatiti veličinu svoje zemlje, a upravo ovaj film govori o vremenu kada smo imali mnogo pobjeda. Ne samo u šahu.

Tada smo zaista bili najveća država na svijetu, potrebno je prenijeti na mlade i duh tog vremena, i moral, i odnos ljudi jednih prema drugima. Kao i odnos prema postavljenim zadacima i odgovornost za njihovu realizaciju. Sve je to prijeko potrebno, ali, nažalost, mi smo u moralu dosta pali u odnosu na ta vremena. Ali ipak, mislim da ćemo se jednog dana opametiti i sve najbolje će nam se vratiti.

„Navikao sam na Korčnojeve budalaštine, one su uveseljavale svijet“

– U filmu je prikazana zmija koja je ubačena u vašu sobu i helikoptere kako kruže iznad hotela i nisu vam dali da spavate i da se spremite. Da li je to zaista bilo u Baguiju?

Anatolij Karpov– Zmija je stvarno pronađena u našoj kući. Iako nije bilo helikoptera, ali su američki piloti od ranog jutra počeli da igraju golf na terenu pored hotela. A radi boljeg razumijevanja situacije, režiser filma je, očigledno, odlučio da lansira helikoptere – umjesto da me muči udarcima palica za golf.

– Da li je sukob Vladimira Zuhara, specijaliste kosmičke medicine, koji je bio dio vašeg tima, sa mađioničarima i parapsiholozima uz Korčnoja zaista tako ozbiljno promijenio psihološku pozadinu borbe? I stvorio veliki pritisak?

Anatolij Karpov – Na mene – ne baš veliki pritisak, nekako sam se navikao na Korčnojeve budalaštine. A on je samo je uveseljavao svijet.

- Vaš drugi prvenstveni meč u Meranu 1981. godine, koliko sam shvatio, uopšte nije ličio na meč u Baguiju. Da li je vaša prednost bila veoma ubjedljiva - bez ikakvih trikova Korčnoja (Karpov je pobijedio u meču za titulu rezultatom 6-2)?

Anatolij Karpov - Ne, zašto, bilo je ludorija. Jednostavno tada sam bio u boljoj formi. Ili tačnije – nisam ni u jednom trenutku upao u krizu. Jer meč u Italiji nije trajao kao borba na Filipinima, a ja nisam imao problema sa spavanjem ili sa nečim drugim.

Meč za svjetskog šahovskog šampiona između Anatolija Karpova i švajcarskog šahiste Viktora Korčnoja u Italiji, 1. oktobar - 18. novembar 1981. Viktor Korčnoj (u centru) je poražen i napušta Merano.

- Koliko vas je put u finale Svjetskog prvenstva u košarci prije finalne partije promijenio i dodao snagu? Uostalom, Manila se, ako se ne varam, nalazi 400 kilometara od Baguija?

Anatolij Karpov - 350 kilometara. Ona ne samo da mi je dodala snagu, već me je gurnula u drugačije psihološko okruženje. I omogućila da se moj nervni sistem opusti.

- Jedan njemački šahovski stručnjak je kasnije napisao da vas je u slučaju poraza u meču u Bagiju čekala karta za Zapadnu Nemačku. Ovo je vjerovatno, izmišljotina?

Anatolij Karpov - Naravno.

Ideja o meču sa Fischerom u SSSR-u je naišla na protivljenje

- Film se dotiče teme vašeg mogućeg otkaza meča sa Korčnojem. Ali, koliko sam shvatio, u stvarnosti ova varijanta nije ni razmatrana?

Anatolij Karpov -Zašto to nije uzeto u obzir? Ako pogledate šta je konkretno prikazano u filmu, preuzeto je iz mog odnosa sa još jednim ministrom sporta SSSR-a. Ne sa Sergejem Pavlovom, koji je tokom meča u Baguiju bio predsjednik Državnog komiteta za sport (Goskomsport), već sa Maratom Gramovim, koji je došao na čelo posle njega. A dijalozi u filmu apsolutno ponavljaju istorijski događaj i riječima i izrazima.

Kada mi je Gramov rekao da bi, možda, trebalo da odbijem da igram meč sa Korčnojem 1984. nakon diskvalifikacije Garija Kasparova, postavio sam mu pitanje: „Da li razumijete da ako ne igram meč, onda prema pravilima Međunarodne šahovske federacije (FIDE) biće mi oduzeta svjetska titula?"

On kaže: "Može biti, ali treba ići i na to." Na što sam mu odgovorio: "Niste vi osvojili titulu prvaka svijeta, nije na vama da odlučujete." Došli smo do takvog suprostavljanja u odnosima.

Predsjednik Sportskog komiteta SSSR-a Marat Gramov (desno) i pretendent na titulu svjetskog prvaka u šahu Gari Kasparov (lijevo) na otvaranju meča za svjetskog šampiona u šahu 1985. godine.

(Od redakcije. 1983. godine, polufinalni meč ciklusa za titulu svjetskog prvaka između Korčnoja i Garija Kasparova nije održan zbog nesuglasica oko mjesta održavanja meča predsjednika FIDE Florencia Campomanesa i Šahovske federacije SSSR-a Kasparov je dobio kontumac. Campomanes je kasnije poništio svoju odluku, odredivši novi datum i mjesto za meč (Kasparov je pobijedio Korčnoja, a zatim u finalu savladao Vasilija Smislova i tako postao kandidat za titulu sa Karpovom).

Anatolij Karpov -Nije bilo vremena u filmu da prikažem sve te poteškoće, jer sam osam mjeseci prije meča sa Korčnojem imao poslednji sastanak sa Fišerom, koji je održan u Vašingtonu. Razgovarali smo o mogućnosti prvenstvenog meča između nas. I nikome se nije svidjela ova ideja o mom sastanku s Fischerom - ni predsjedniku Državnog sportskog komiteta SSSR-a, ni najvišem rukovodstvu zemlje.

Ipak, u julu 1976. prvi put sam sreo Fišera u Tokiju, i sve je to kod nas prihvaćeno sa neprijateljstvom. U avgustu sam u Kordobi (Španija) po drugi put razgovarao sa njim, a negdje u novembru uspio sam da ubjedim rukovodstvo da ovaj meč nikako nije protiv interesa Sovjetskog Saveza. I čak i više, da odgovara tom interesu. I dobio sam principijelno odobrenje da se meč sa Fišerom održi. Ali onda je vrijeme prolazilo, a Fischer, vjerovatno, i dalje nije se odlučivao da igra.

Šahovska partija između Borisa Spaskog (desno) i Roberta Fišera (lijevo) na Svjetskoj šahovskoj olimpijadi u Havani 1966. godine.

Anatolij Karpov -Ali dvosmislen stav Pavlova prema meni nastao je upravo tokom mojih pregovora sa Fišerom. Jer on kategorički nije želio da se ovaj meč održi. Ali mislim da nije bio sposoban za podlost. Siguran sam da nije znao šta se dešava, ali su onda u KGB-u počeli da prikupljaju dosije o meni. I Ministarstvo sporta je u tome učestvovalo. A kada je Pavlov saznao za ovo, bio je veoma ljut. I shvatio sam da on nije svjestan šta se dešava i da to pitanje nije bilo dogovoreno sa njim. Ali posao prikupljanja dosijea u vezi sa mnom je obavljen.

- Da li je to bilo 1977?

Anatolij Karpov - Godine 1976. Tada je Pavlov već bio na čelu Državnog komiteta za sport, jer je u vezi sa održavanjem Olimpijskih igara u Moskvi 1980. godine organizacija unapređena na nivo ministarstva. A Pavlov je dobio, reklo bi se, status ministra.

Mnogi sovjetski šahisti zaslužuju filmove

- Poslednjih godina Rusi nisu mogli da dobiju pobjednike u mečevima za titulu svetskog prvaka. Može li izlazak filma "Svjetski šampion" pobuditi interesovanje dječaka i djevojčica koji tek počinju svoj put u šahu?

Anatolij Karpov - Čini mi se da je situacija malo drugačija. Imamo interes, ali smo izgubili dvadeset godina u razvoju šaha u našoj zemlji. Izgubili smo dvije generacije, ali najvažnije je da smo izgubili vezu među generacijama. Mislim da iz ovoga proizilaze drugi pristupi i drugi odnosi. Čini mi se da sada, pogotovo u ekipnim takmičenjima, na Svjetskim šahovskim olimpijadama i Svjetskim prvenstvima, nema lidera koji bi mogao okupiti sve oko sebe. A igrači se ponašaju kao individualci, nema strogo postavljenog zadatka – da se osvoji samo prvo mjesto i ništa drugo.

Iako to još zaslužujemo, i iako je konkurencija velika, ipak možemo osvojiti prvo mjesto. Ali ne osvajamo iz razloga što ne postoji takvo raspoloženje koje je bilo u moje vrijeme, koje su mi prenijele starije generacije velemajstora. Kada smo išli na svjetsko prvenstvo, nismo se ni pitali - kakvim bi nastupom bili zadovoljni? Sve osim prvog mjesta smatralo se neuspjehom.

A sada – nismo uspjeli pobijediti, zauzeli smo drugo ili treće mjesto, a ni to ne uvijek – pa, pokušaćemo sledeći put pobijediti. Vidite, sada nema velike želje i shvatanja da je samo pobjeda ono što nam treba i da svi rade za nju. Takva je situacija poslednjih 25 godina.

- Ko od slavnih sovjetskih šahista 20. veka zaslužuje da o njemu bude snimljen film?

Anatolij Karpov- Imamo puno divnih šahista i ljudi. Možete snimiti film o (svjetskim prvacima) Borisu Spaskom, i o Mihailu Talju, i o Vasiliju Smislovu, i o Tigranu Petrosjanu, i o Mihailu Botviniku. Već je objavljen film o (četvrtom svjetskom šampionu) Aleksandru Aljehinu ("Bijeli snijeg Rusije").

Slijeva na desno: Viktor Korčnoj, Anatolij Karpov, Tigran Petrosjan i Lav Polugajevski, 1973.

Možete ići dalje. I ispričajte u filmu o Mihailu Čigorinu, koji je prvi stvorio šahovski časopis („Šahovski list“) i uređivao ga. I odigrao je dva meča za titulu svjetskog prvaka. Nažalost, nije uspio da osvoji titulu, ali je Mihail Ivanovič jedan od najvećih šahista s kraja 19. i početka 20. vijeka.

https://rsport.ria.ru/20220129/karpov-1770063388.html

Intervju sa velemajstorom Milanom Draškom

 

Goran Tomić: 26 je januar 2022 godine, 19 časova i 20 minuta.  Ovdje u Zelenici je velemajstor Milan Draško i sutra se priprema za humanitarnu simultanku sa koje će sav prihod biti poklonjen nekoj siromašnoj porodici sa područja Crne Gore sa troje i više djece. Kakav je Vaš odnos prema simultankama? Da li ih često igrate?

Velemajstor Milan Draško: U poslednje vrijeme sam ih rijetko igrao. Ranije smo imali praksu u vrijeme šampionata, čak i republičkog u vrijeme Jugoslavije da igramo simultanke, posebno na državnim šampionatima.

Ova simultanka ima jednu drugačiju dimenziju i zaista mi je drago da sam dio ovog prazničnog događaja. To je nekada bilo veoma popularno. Ja se sjećam u Čapljinu su dolazili Petrosjan pa Karpov…

U Metkoviću je igrao Boris Spaski. Igrao sam protiv njega. Boris Vasiljevič je odigrao jedan potez pa je krenuo za susjednu tablu, onda je uočio da to nije dobro i da vodi remiju i iskoristio je mogućnost  -pravilo simultanke i vratio se ponovo na našu tablu i odigrao pobjednički potez. To je bio veliki spektakl.

Fišer je dolazio u dva navrata u Mostar.

Ne znam iz kojeg se razloga sve rijeđe igraju simultanke, mislim da nije dobro da ih nema. Prosto to je značajan događaj za ljubitelje šaha. Tu je neka lijepa, vedra atmosfera, prilika za mlade igrače da se malo druže sa iskusnijim šahistima, velemajstorima. Vjerujem da će se i simultanke polako vratiti u život.

Goran Tomić: Da, one su vrlo važne za popularizaciju šaha.

Velemajstor Milan Draško: Da, apsolutno.

Goran Tomić: Vidim da su u Rusiji simultanke bile čak obavezne za jake velemajstore pa i Karpov navodi u nedavnom intervjuu da su bile česte na školskim takmičenjima „Bijeli top“. To ostavlja veliki utisak na djecu i dugo se pamti.

Velemajstor Milan Draško:  Da i mi pamtimo, kad smo kod Karpova, njegov dolazak sa Furmanom 1976 godine u Čapljinu. U hotelu Mogorelo teško je uopšte bilo prići stolovima.

Bila je masa ljudi. Karpov je bio prvak svijeta i voljeli su ga ljudi. Ja sam samo tad i nikada više odigrao karo kan i Karpov me dobio što nije nikakvo čudo, ali me dobio na takav način da sam čitavu partiju bio bez ikakve šanse i potpuno ugušen. Posle te partije sam rekao – nije karo kan za mene.

Goran Tomić: Pa ste prešli na francusku odbranu.

Velemajstor Milan Draško: Prešao sam na francusku…

Goran Tomić: Da li isključivo igrate francusku?

Velemajstor Milan Draško:  Igram isključivo francusku.

Recimo 1991 kada se Alisa Marić pripremala protiv Ksi Jun, ili 1990 godine, Branko Damljanović je malo radio sa njom, našom šahovskom heroinom, radio je i Ljubojević-to je bila tajna da je radio Ljubojević, ali je ona to otkrila, i Damljan, moj prijatelj i kum, mi je rekao –Ovo bi mogao da igraš,  Alisa i ja smo radili, daću ti materijal. Ja sam bio oduševljen da mi neko ustupi takav materijal. Onda mi je Branko dao -to je bilo nešto više od pola stranice, onaj format A4. To je bio taj materijal. Međutim ja sam igrao na turnejama u Italiji 1991 i dobro sam prolazio koristeći to, postigao sam pozitivan skor. Odigrao sam sedam partija i postigao skor 4,5:2,5. Ipak osjetio sam da mi u jakim partijama to ne leži. Generalno takav tip pozicija mi ne leži. Ipak volim neke metodičnije pozicije, sigurnije.

Međutim francuska, to je činjenica, ne spada u red sigurnih otvaranja crnim i ne stoji dobro. U pretkompjuterskoj eri ona je jako dobro stajala. Sjećam se 1986 kada sam igrao Bosnin turnir, igrao sam Taraševu varijantu sa Psahisom Sd2, Sc6 i bio je remi posle 18 poteza ili nešto više. Bio sam čak malo bolji. I onda mi je Psahis rekao da je on sa Dolmatovom analizirao sedam dana tu poziciju, zamislite kakav analizatorski štab i da nisu uspjeli da nađu prednost za bijelog što je bilo prilično laskavo. Kad već pominjemo te partije, tri puta sam remizirao sa Psahisom u francuskoj i onda nije više želio da igra 1.e4. Igrali smo u Sočiju 1988 i ja sam malo kasnije stigao za sto. On je odigrao 1.c4, sačekao da ja dođem i rekao: „Milane igraj sad francusku!“  Izbor se pokazao kao dobar. Posle velike borbe sam izgubio. Rado se sjetim Psahisa, bio je dobar čovjek i dobro smo se družili. Dvostruki je prvak Sovjetskog Saveza.

Sada bih volio da igram i nešto drugo. To je činjenica. Ne samo francusku. Ali nije lako u ovim godinama biti tako elastičan kada je u pitanju repertoar.

Goran Tomić: Da li Vaše učenike podučavate francusku?

Velemajstor Milan Draško: Interesantno, više sam specijalizirao, iako nemam veliko trenersko iskustvo da bih upotrebljavao tako jake riječi, ali više radim sa njima neke druge stvari. Radimo završnice i strategiju. Nekako mi se čini da je najbolji bio rad kada sam 2017 godine radio sa našim šahistima među kojima su bili Aleksandar Tomić i Miroljub Ćirović. Odmah posle toga Tomić je osvojio dvije norme za internacionalnog majstora. I do danas to pominju; poslednji koji mi je to rekao bio je Igor Vujačić, naš možda najbolji šahovski sudija -da mu je jako prijao taj rad. I bila je neka odlična atmosfera, dobro smo radili i sve je išlo kako treba. Treba reći da je i Ćirović na Kupu šampiona odigrao dobro.

Nisam tokom karijere imao dovoljno izražen smisao za analitički rad u otvaranju. Možda i zato što sam odrastao u Čapljini koja ipak šahovski zaostaje za centrima poput Sarajeva, da ne govorim o Beogradu i Zagrebu i nekako mi nije u mladim godinama, kada to ulazi u krvotok, nije mi usađen taj smisao za otvaranja. To mi je objektivno, ako bih mogao da ocjenim gdje sam najbolji, a gdje najslabiji od te tri faze partije-otvaranje, središnjica, zaršnica, mislim da mi je otvaranje Ahilova peta.  To se sve više pokazuje od kada su kompjuteri u upotrebi, a s druge strane u završnicama sam dosta siguran. Dosta sam ih radio. Možda je sada prilika da kažem da sam u svoje vrijeme imao trening koji se uvijek sastojao od tri segmenta: gledao sam partije, gledao sam i otvaranja, stare majstore. Dosta se nauči iz Botvinikovih knjiga. I obavezno završnice. Svaki dan. Takav je bio rad.  Stvorio sam stil igre i imao koncentraciju u najboljim godinama da sam mogao dugo da igram bez nekih opipljivih grešaka, ali sa druge strane nisam uspjevao da izbjegnem dobru pripremu protivnika, posebno u zadnje vrijeme jer mi prosto fali širina repertoara.

Goran Tomić: Ko Vam je bio šahovski uzor? Botvinik?

Velemajstor Milan Draško: Pa dobro, Botvinik je imao knjige koje su bile vrlo prijemčive za razne nivoe šahista. Ali po stilu igre to je Karpov. Iako mi je broj jedan među omiljenim šahistima Fišer, zatim Talj, ali po stilu igre to su Karpov i Smislov. Botvinik takođe, ali više Karpov i Smislov.

Goran Tomić: Prije par godina Karpov je bio u Trebinju pa ste se neko vrijeme družili…

Velemajstor Milan Draško: To je bio veliki događaj za Trebinjce, za ljude iz šahovskog kluba Trebinje. Pokojni Velimir Remetić je jako zaslužan za napredak šahovske škole u Trebinju. Tu je dva puta gostovao Karpov. Velimir je imao veliki polet, mnogo ideja i velike ambicije. Uvijek je bio u nekim planovima, a prema meni jako dobar. Zaista je velika šteta da je nedavno završio svoj životni put. Ta dva dana sa Karpovom u Trebinju su nešto fantastično. Ja sam imao priliku da igram sa mnogim velikim igračima, ali nikad se nisam družio na takav način dva dana. Sjedili smo na raznim mjestima, otvoreno pričali. Karpov je bio sa gospođom Oksanom Žak koja je direktorica njegovih klubova širom svijeta. To sam opisao u tekstu „Karpov u Dučićevom gradu“ i tako će se zvati i knjiga koja bi trebala uskoro da izađe. Biće sedam nastavaka, ima i Dučićeve poezije, ali ne samo Dučićeve. Taj događaj je jarka svjetlost u ovom mraku korone, da tako kažem. To je bilo u septembru 2020. godine. Bili smo, recimo, u vinariji Petijević i čak je Karpov malo zapjevao Podmoskovske večeri. Jako mu je prijala atmosfera, jer se pjevalo, pili smo malo rakije, sve u granicama normalnog. Gospođa Oksana je u tom momentu bila sa strane i nije učestvovala u našem druženju i moglo se pretpostaviti da bi rado išla u hotel. Međutim Karpov ni jednog trenutka nije pokazivao takvu želju, bio je potpuno uvučen u tu atmosferu i osjećao se odlično. To se vidi i iz nekih fotografija pogotovo sa arhitektom Miškom Ružičem. On se pokazao i kao sjajan pjevač. Oni su pričali o tim ruskim iskustvima pošto je Miško živio godinu dana u Moskvi. Bilo je prelijepo, zaista. Pričali smo i o mogućnosti da Karpov odigra meč sa našim najboljim šahistom Nikolom Đukićem. Da li će do toga doći, to je veliko pitanje, ali je Karpov odmah izrazio spremnost. Bilo mu je savršeno poznato ko je Đukić i nisu trebala nikakva dodatna obrazloženja što je i meni bilo drago kad sam shvatio da cijeni naše igrače

Goran Tomić: Da li još funkcioniše Karpovljeva škola u Trebinju?

Velemajstor Milan Draško: Pa sada je došlo do krize odlaskom Remetića. Baš sam danas razgovarao sa Kočom Govedaricom, divan čovjek, zatim inženjerom Simanićem. On je bio njegov najbolji prijatelj iz šahovskog svijeta od nas, koji smo bili njegovi prijatelji. Bio sam u šahovskom klubu Trebinje pa smo pričali o tome. Interesantno, ali možda nije ni čudno – najzagrijaniji za nastavak škole ubjedljivo su roditelji. Oni su jako teško primili odlazak Remetića. Došli su sa velikim buketima cvijeća, svečano obučeni djeca i njihovi roditelji, uglavnom majke. Bilo je tu dosta suza. Razgovara se sa predsjednikom opštine da se dobiju nove prostorije. Ja se nadam da će klub nastaviti život. To je bila velika želja Remetića. Naš posljednji razgovor je trajao dvadeset minuta i on me molio da ja to nastavim, a onda sam mu rekao da sam ja  šahista i bio sam selektor, a da nisam ja čovjek za to; volio bih da neko drugi rukovodi time, a ja ću pomoći u tehničkom smislu. I on se saglasio. Ima tu mnogo zaslužnijih ljudi koji bi trebalo da vode glavnu riječ, a ja ću biti čovjek za stručnu pomoć. Procjenjujem da je 90% vjerovatnoća da će klub nastaviti da funkcioniše.

Goran Tomić: Pomenuli ste knjigu „Karpov u Dučićevom gradu“. Ta knjiga je izgleda pri kraju, pred objavljivanjem.

Velemajstor Milan Draško: Da, radi se lektura i završni dio preloma.

Goran Tomić: Da li će tu biti i šahovskih partija ili će biti samo tekst?

Velemajstor Milan Draško: Biće više teksta, ali i 37 partija 89 dijagrama. Ima tu još nešto što se jako dopalo Đukiću i Vujačiću. Marijan Kovačević, višestruki svjetski pravak, i dugogodišnji šahovski urednik „Politike“, mi je nesebično, priateljski poslao svoje studije. Radi se o deset studija i problema po njegovom izboru i što je posebno dragocjeno pri kraju knjige uz rješenja zadataka on objašnjava stvaralački proces kako nastaju studije. Mislim da je to stvarno sjajno i dragocjeno. Nije veliki broj partija, ali su jaki protivnici. Dao sam partije sa Spaskim, tri partije, pa sa Korčnojem, ponovo, ali sa više dijagrama, malo detaljnije, zatim moje partije sa savremenim velikanima. Mislim da će neki čitaoci biti iznenađeni jer su tu Topalov, Karuana, Vašier Legrav, sa kojima sam remizirao, to nije tako davno ni bilo, onda dvije pobjede protiv Barejeva.

Goran Tomić: Korčnoja ste pobjedili…

Velemajstor Milan Draško: Da, Korčnoja sam pobjedio, bilo je tu još dobrih rezultata, dobio sam Mariju Muzičuk, buduću svjetsku prvakinju, na prekrasnom turniru na Bledu. Tu je bilo uživanje igrati i šetati oko jezera, i peti se na srednjovjekovni grad. Mislim da to nije mali broj dijagrama, oko devedeset. Biće i nešto što nije karakteristično za putopisnu formu –ima 27 odlomaka iz pjesama. Dakle biće prisutna poezija kao i u prvoj knjizi „Putujući sa figurama“. U novoj knjizi tekstovi su sažetiji, tekstovi su nešto kraći nego  prethodnoj knjizi. U pripremi je i knjiga „Putujući sa figurama 2“. Ona je zapravo trebala i prije da izađe, ali sticajem okolnosti prije će se pojaviti knjiga „Karpov u Dučićevom gradu“. Taj proces ide svojim tokom, valjda kada se jednom krene, teško se izlazi iz toga. Prosto je to velika pasija, to pisanje, a možda još više kada se poslije velikih stvaralačkih napora stvar dovede do kraja i kad čovjek dobije u ruke tu probnu knjigu, nulti broj i to je pouzdan znak da će za par dana doći i čitav tiraž. Jednostavno je teško dočarati koliko je to zadovoljstvo- možda je to i veće nego kad dobijete nekog velikog protivnika ili neku važnu partiju. Ponekad kažem – više neću pisati ništa– međutim teško je prestati.

Goran Tomić: U knjigama se oživljavaju neke lijepe uspomene, nezaboravne partije, događaji iz raznih djelova svijeta i mnoge korisne stvari za mladu generaciju. Takođe pokazuje i kako se igrao šah prije kompjuterske ere, kako su se šahisti družili, putovali, upoznavali mnogo lijepih mjesta i gradova. U Vašoj knjizi  se povezuje razne vrste umjetnosti, a ima mnogo poezije i nostalgije.

Velemajstor Milan Draško: Jeste. Meni je jedan od glavnih izvora zadovoljstva što pišući o putovanjima, posebno davnim, ja ponovo to proživljavam dok kreiram rečenice i dok se prisjećam. Mnoge stvari sam i bilježio. Vrlo je važno da se bilježi, jer je autentičnije. Ponovo proživljavam nešto što je bilo lijepo ili manje lijepo, ali sada se dešava ono što je Andrić govorio – sa radošću se sjećamo i prošlih patnji. Sve je sada lijepo sa ove distance. Čak i ono kada su me zadržali na čehoslovačko-mađarskoj granici jer su mi našli krune, pa nisam znao šta će biti. Sada je lako pričati o tome, koliko god bilo tada uzbudljivo i neprijatno . Činjenica je da se prije drugačije živjelo na turnirima i bilo je mnogo više druženja. Sjećam se recimo na ligama velike Jugoslavije bilo je nezamislivo da se igra liga ili kup, a da nema takozvane društvene prostorije u kojoj su se igrali cuger, jamb i karte. Pula je do dana današnjeg nenadmašna – u njoj se igrao Kup. Mi smo dolazili iz Sarajeva i ta putanja je uvijek bila: Sarajevo –Zagreb, pa smo izlazili u Zagrebu. Kada se ide prema Trgu Bana Jelačića danas, malo prije trga sa lijeve strane bio je restoran Splendid, i tu bi obično jeli, pa bi zatim krenuli dalje. Bio je to strašno dug put. Kup je trajao šest dana. Arapović me podsjetio nedavno – ustajali smo u četiri sata ujutro da bi stigli na neki voz. Ali eto Pula je imala neki svoj šmek i stalno se nešto događalo, ni jedan minut nije bio dosadan. Dok ste kročili iz voza osjetite miris borovine zaboravite na sav umor. Bilo je zaista prekrasnih putovanja.

Goran Tomić: U moje vrijeme u mojim omladinskim danima se dosta igralo u Poreču, Rovinju i Vrsaru. Svi smo gledali slobodne brzopotezne partije Ljubojevića i Hulaka, bio je veliki broj gledalaca, pravi spektakl za publiku. Ti šahisti su bili vrlo duhoviti i zabavni za publiku.

Velemajstor Milan Draško: Da, taj šahovski rječnik je dosta specifičan, posebno kada se igra cuger. To su neke riječi koje onako padnu na pamet. Sjećam se da je krajem osamdesetih dolazio i Dorfman. Bio je trener u Partizanu. Otvorio se hotel „Histrija“ i onda su igrali cuger protiv njega Cvitan, Hulak i Vukić. Interesantno zašto je on izdvojio Vukića i rekao da mu je Vukić bio najneugodniji protivnik. Za razliku od svih ostalih, Vukić izgubi pet partija za redom, recimo, desi se to, dođe loša serija. Ipak, on ne pokazuje ni najmanju nervozu, ne napravi ni najmanju grimasu. A Cvitan i Hulak pokazuju. Zato igrajući protiv Vukića džabe što ga dobijaš, osjećaš da ga nisi psihički slomio. Vukić je inače bio poznat kao cugeraš. I onda su se održavali mečevi Zagreb-Beograd, na deset tabli. Bila je nekako koloritna atmosfera. Mi bi igrali fudbal svaki dan. Tu sam ja bio jedan od organizatora. Ponekad smo igrali basket. Na basketu je bilo nekad i povreda. Sjećam se jednom je Ivan Sokolov izveo skok za loptu, tada je vodio na turniru, na prvenstvu države 1988. On i Striković skaču i bezazleno je izgledalo, ali je kod tog doskoka Ivan slomio nogu. Znam da smo išli u Pulu. Ja kao prijatelj i klupski drug sam ga poveo i išao sa njim u bolnicu. Došao je i njegov otac Cenko. Ivan je igrao još bolje tih pet-šest partija u finišu, pobijedio, ušao u reprezentaciju. Znači, ‘ništa nas nije moglo iznenaditi, kako se nekada govorilo. To nije Ivanov pravi šahovski početak, to je bila 1987 godina kada je krenuo silovito prema titulu velemajstora. Dobio je Saksa u Luganu u posljednjem kolu crnim figurama Tada je nastavio nesmanjenim tempom na šampionatu Jugoslavije.

Goran Tomić: On je jedno vrijeme dosegnuo rejting od 2700 poena.

Velemajstor Milan Draško: Mislim da je imao 2706. Imao je nevjerovatnu energiju. Igrali smo zajedno u Tilburgu. Ja ga gledam dok igra, prosto mu igraju mišići, koja je to snaga. Znam u Sarajevu uvijek bi trčao bez obzira da li je padala kiša ili snijeg. I onda je imao isto vježbe kod kuće, dubljenje na glavi između ostalog. Bio je jako spreman, a i sada je mišićav i snažan.

Goran Tomić: To mu je možda i pomoglo i u šahovskom smislu jer vidi se da se prije velikih mečeva šahisti fizički pripremaju. Možda je i u nedavnom Carlsen –Nepomniachtchi odlučila kondicija jer je Carlsen u boljoj fizičkoj formi, a Nepomniachtchi se slomio na pola meča posle vrlo duge šeste partije.

Velemajstor Milan Draško: To je moguće, jer je naglo pao. Fizička kondicija je strašno bitna. Carlsen dobro igra fudbal i voli ga. Neko mi je rekao da se Leko spremao u tri navrata u toku dana. Imao je tri termina za fizičke pripreme. Pa dođe takav momenat, a to je posebno bilo izraženo posebno u pretkompjuterskoj eri. Jednostavno koliko ste god spremni, a svaki šahista nastoji da bude spreman, da radi puno, ali dođe uvijek momenat gdje  se lomi partija i gdje fizička kondicija strašno doprinosi koncentraciji i to svi upražnjavaju. A za Sokolova je to bilo vrlo značajno. Svi smo svjesni kakvu  je energiju imao Kasparov. Imao sam sreću da igram na turniru sa njim, iako nismo igrali međusobno. To je bilo na kadetskom prvenstvu svijeta 1977. To je bila ogromna energija, i naravno kasnije. Ili kod Fišera. Kod Korčnoja u nekoj mjeri. Jusupov je isto bio poznat po tome. Nikada nije ustajao sa stola i imao je i fizičku snagu. Jedan od takvih je i Sokolov. Igrao sam sa njim. Prosto sam to osjetio 2011 godine u Ćentu. Uspio sam da remiziram, bio sam slabiji naravno, crnim figurama, ali sam posle te partije bio umoran kao da sam igrao tri normalne partije. Lome te energijom. Ja govorim iz svog iskustva, ali ima više takvih šahista u svjetskom vrhu. Kao Topalov. Bar neke sam imao priliku da vidim tokom turnira, a sa drugima sam igrao tako sam se uvjerio da jeziva energija zrači iz tih ljudi.

Goran Tomić: Od domaćih igrača čini mi se da velemajstor Dragiša Blagojević ima mnogo energije. Može da igra duge partije, ne ustaje dok igra, stalno je koncentrisan i izgleda kao da iz njega kipti energija. Možda je to jedan od razloga što je očuvao visok rejting.    

Velemajstor Milan Draško:  Da, pa on ulazi već u zonu fenomena, ne toliko zbog godina, već te energije. Nedavno je napunio 56 godina, a ima nevjerovatnu energiju, spremnost, želju i ambiciju. Zato je i bio najuspješniji reprezentativac Crne Gore na Evropskom prvenstvu sa 4 plusa, ako se ne varam, sa 6 iz 8. Veliki je as. Osvojio je zlatnu medalju na olimpijadi u Drezdenu i kapa dolje za pristup i ozbiljnost i naravno kvalitet.

Goran Tomić: Sa kojim od naših šahista ste se rado družili i koji su bili jako prijatni saputnici na putovanjima?

Velemajstor Milan Draško: Milorad Knežević je bio zanimljiv čovjek. On je jedno vrijeme bio trener Žuže Polgar i onda sam preko Kneza upoznao i mladu Žužu koja je igrala u Starom Smokovecu. Dolazila je sa svojom majkom. On je bio jako duhovit i kada smo igrali Balkanijade koje su takođe bila omiljena takmičenja, igrala je omladinska, ženska i seniorska reprezentacija i onda bi uveče svi sjedili skupa i Knez je tada ’držao banku’. Ili vrlo su duhoviti Barlov i Dule Rajković. Barlov je isto jako zanimljiv sagovornik, on ima zanimljivu priču i može da vam drži pažnju. Kurajica je isto tako zanimljiv sagovornik. Kad sam ponovo igrao za Bosnu, igrao sam u tim mladim lijepim godinama, pa sam se ponovo vratio posle 27 godina, najviše sam se družio sa Kurajicom. Čak smo i šetali dosta, on je imao šta da kaže. Interesantno da nije volio mnogo da priča o šahu. Pričali smo o drugim stvarima, i moram priznati da je više pričao on, ja sam se uglavnom orjentisao na slušanje. Od njega se imalo šta naučiti. Recimo u Opatiji kada smo igrali turnir onda bi on pričao i o Džojsu i tom vremenu kada se izdržavao od časova engleskog, davao je časove engleskog u Trstu. Kad su ga pitali –gospodine Džojs, da li ste danas imali uspješan dan u pisanju odgovorio je – Da, da, veoma uspješan. –Pa koliko ste napisali? –Tri rečenice. Tako da se on borio sa tim redosledom riječi u rečenici.

Bojan je zanimljiv čovjek. Nije forsirao šale, više su to bili ozbiljniji razgovori. Luka Drašković je recimo strašno duhovit. Bio je dječak, četrnaest, petnaest godina i nisam očekivao da je tako duhovit. Onda mi je nalazio zanimljive video klipove gdje smo stvarno zabavili, posebno kada se počeo družiti sa profesorom doktorom Slobodanom ILIĆEM. On je isto, to možda ljudi ne znaju, pored svih svojih stručnih referenci, jako duhovit čovjek.

Goran Tomić: Imao sam sreću da ga upoznam – igrao je na turniru Treća subota u Đenoviću i pobjedio. Sada će vjerovatno igrati u aprilu ponovo, čemu se jako radujem.

Velemajstor Milan Draško: Baš lijepo. Volio bih ga vidjeti.

Goran Tomić: Na sve mještane Đenovića i naravno šahiste koji su ga tada upoznali ostavio je sjajan utisak, svi ga pozdravljaju i pitaju kada će ponovo doći. Moguće da će doći sa bratom koji je međunarodni majstor, Zoranom ILIĆEM.

Velemajstor Milan Draško: Da, kad pominjem Luku, ILIĆA, i taj beskrajni smijeh sjećam se 2010 godine kada je bio turnir u Albeni. Prekrasno mjesto, tu smo igrali turnir. I onda se vidimo posle tri godine. Igrali su Tijana i Dragiša Blagojević i ja iz Crne Gore. Veliki open u Zlatnim Pjescima, gdje je igrana i olimpijada 1962 i odigral se ta čuvena partija Botvinik –Fišer.

Goran Tomić: Racite mi šta mislite zašto je Velimir Ivić je sa naših prostora u zadnje vrijeme najviše napredovao?

Velemajstor Milan Draško: Pa Velimir je strahovit teoretičar, to je očigledno i ima veliku energiju. I on igra ciljano. Ima veliku repertoarsku širinu i igra, pošto je vrlo vješt sa kompjuterom, on izabere ono što je najneugodnije za protivnika. Mislim da se drži pomalo statistike, ili bira neke varijante koje su rijetke, a siguran je u poziciju da ima makar malu prednost. Tako je bilo i u našoj partiji na turniru u Đenovićima 2018. To mi je bio prvi poraz protiv Ivića.

Goran Tomić: On je na jednom turniru u Đenoviću, kada je igrao Gleizerov osvojio IM bal.

Velemajstor Milan Draško: Vaši turniri su sjajni. To je prilika prvenstveno za mlade igrače.

Goran Tomić: Vjerovatno će biti sada u martu, aprilu i maju.

Velemajstor Milan Draško: Pogotovu su mlađi igrači oduševljeni, recimo Pečurica, Aco Tomić, pa i Andrej Šuković.

Goran Tomić: Koji su Vam najdraži turniri?Dosta ste igrali u Italiji. Tamo se poveli i neke druge naše igrače…

Velemajstor Milan Draško: Pa da, igrao je Luka Drašković. Ja sam volio da igram u južnoj Italiji. Sicilija, Kalabrija. To je siromašniji dio Italije, ali su ljudi vrlo gostoljubivi, dobri i tamo smo se osjećali kao kod kuće, u onom najboljem izdanju.

Goran Tomić: Da li su onda slični našim ljudima?

Velemajstor Milan Draško: Da, slični su našim ljudima. U nekom trenutku kad dosta putujete, više nemate osjećaj da ste uopšte u inostranstvu. U Italiji je taj osjećaj najizraženiji. O Italiji su i Njegoš i Andrić vrlo lijepo govorili, da ne govorimo o Geteu. Italija ima nešto krajnje specifično, ono što druge zemlje nemaju. Čim ste prošli onu carinsku kontrolu, kad ste u Italiji i sledi vam devet ili deset dana boravka, a nekada i više kada se povežu turniri, javlja se osjećaj, neskrivenog, ogromnog zadovoljstva. Na koju god stranu Italije krenete, gdje god vas put odvede čeka vas neko veliko zadovoljstvo. Neki osjećaj slobode, krajnje opuštenosti, osjećaj radosti koja treperi unutra.

Goran Tomić: Koja Vam je od Olimpijada ostala u najboljoj uspomeni?

Velemajstor Milan Draško: Meni je Hanti Mansijsk ostao u najboljoj uspomeni. Ta njihova fenomenalna priroda. Park prirode, samo su breze tu o kojima je Jesenjin tako lijepo pisao. Mi smo bili u hotelu na sedam brežuljaka, gdje su uostalom boravili Karpov i Kasparov; Karpov je bio kandidat za predsjednika FIDE a Kasparov ga je podržavao. Bili su smješteni takođe u tom kompleksu na sedam brežuljaka. Tu su ustvari blizu biatlon tereni i ogromna šuma koja je i nepregledna i prekrasna.

Goran Tomić: Tada ste bili selektor ili igrač?

Velemajstor Milan Draško: Igrač. I igrao sam dobro – tri pobjede i ostalo remi. Tamo je i vazduh bio lijep. Tu protiču dvije velike rijeke Ob i Irtiš. Na jednom brežuljku je divna crkva – Hristovog vaskrsenja.

Goran Tomić: U toj divnoj prirodi ste naletjeli na vuka?!

Velemajstor Milan Draško: To je bilo ovako. Šetaju gospodin Jusuf Kalamperović koji je bio vođa puta, koji je bio dosta omiljen među šahistima, dugogodišnji ministar u vladi Crne Gore i prekaljeni šahista, sarajevski šahista i u Beogradu, igrao je za Zvezdu, zatim Dragan Popadić, selektor, fide majstor, Srđa Dragašević, predsjednik Šahovskog saveza i Blažo Kalezić. Ležerno su šetali i onda su vidjeli odjednom na susjednoj, paralelnoj stazi usamljenog vuka koji je išao u laganom trku. Sve se tako brzo desilo da nisu stigli ni da se prepadnu, a vuk nije poklanjao nikakvu pažnju njima, on je išao svojim putem. Ja sam dan posle toga ili dva dana imao jedan neobičan susret koji je mogao biti neprijatan. Krenuo sam sam u šetnju, uvijek sam volio prošetati jer je to jedan dio mog turnirskog režima. Biatlon staza se spušta i podiže i uspnem se na taj podignuti dio i imam šta da vidim. Ispod mene ogroman sibirski pas ili vuk, potpuno sam. Sreća je u toj delikatnoj situaciji što nisam daleko zašao u šumu. Rezonujem, kao što bi većina – biće vremena za šetnju – i laganim koracima počnem da se vraćam. I već za dva metra sam mu izašao iz vidokruga. Pas ili vuk je stajao baš na sredini te biatlonske staze koja je širine 3-4 metra. Postojala je realna opasnost da on potrči za mnom. I onda sam iz pravca hotela ugledao dvoje ljudi što je opet psihološki bila dobra okolnost. Muškarac i žena, nezavisno jedno od drugog išli su u mom pravcu. Nije se ništa desilo osim ovoga što sam ispričao. Vuk ili pas nije očigledno smatrao zanimljivim da krene na ovu stranu…

Goran Tomić: Na šahiste…

Velemajstor Milan Draško: Da, tako da je sve proteklo u redu, iako je događaj neobičan.

Goran Tomić: Znači Sibir je ostavio veliki utisak.

Velemajstor Milan Draško: Pa da, to je ’put kojim se rijeđe ide’- kako kaže poznata knjiga. I to je zaista tako. Mi smo se radovali Sibiru. Bilo je predviđeno, kad smo još igrali u Batumiju prvenstvo Evrope i sjajnim finišem obezbjedili solidan plasman, posle ne baš sjajnog starta, sjećam se nezaboravne scene. Radovali smo se kao djeca posle te treće uzastopne pobjede protiv Belgije. Odjednom Đukić kaže – Idemo u Sibir- onako zadovoljno, srećno. U tom momentu sam se sjetio Crnjanskog, njegove Sumatre, gdje se pominju ruska prostranstva, a u tom momentu još je Hanti Mansijsk figurirao kao domaćin olimpijade. Ipak, nije održana olimpijada 2020 već je premještena u Moskvu, a pretpostavljam da će se ipak igrati 2022, samo će neki drugi ljudi ići.

Goran Tomić: Da, završila je remijem. Fišer je imao pješaka više, ali nije uspio da dobije.

Velemajstor Milan Draško: Da, Fišer je imao vjerovatno dobijenu poziciju, ali je Geler našao u tri ujutro neko rješenje, ingeniozno, a tim više čudi, evo male digresije – Karpov je govorio kada smo išli prema sarajevskom aerodromu posle druženja u Trebinju da mu je Botvinik rekao kada je Geler postao član štaba Karpova

–To je velika greška Anatolij. Efim Petrovič ima strahovito puno ideja, ali nažalost nijedna nije korektna. Ja sam pretpostavio da je to šala, pogotovo sa tim saznanjem da je on pronašao tu remi ideju protiv Fišera.

Dakle igramo turnir u Zlatnim pjescima, negdje na početku i idemo u hotel. Saznali smo da su tu doktor ILIĆ, Boško Abramović, naš dragi prijatelj, na žalost nedavno preminuli, i još je bio neko iz bivše Jugoslavije. Nalazimo se sa njima oko bazena, koji nije daleko od našeg hotela. Već u drugoj rečenici smo krenuli sa nekim šalama. U prvoj rečenici smo počeli vrlo ozbiljne teme, ali već druga je bila šaljiva i tako je i nastavljeno. I Abram se takođe pridružio, posle ILIĆA. Prosto je Bobi ILIĆ čovjek nevjerovatnog duha.

Goran Tomić: On nevjerovatno lijepo i piše.

Velemajstor Milan Draško: Sjajno. On piše i tekstove na Večitom šahu. Čini mi se u poslednje vrijeme malo manje. Ne znam šta je razlog. Ja sam ga ubjeđivao da napiše knjigu kada smo se iznenada sreli tokom Bosninog turnira u Sarajevu. Možda je i priprema. On je vrlo dubok u pisanju, to će biti vrlo zanimljivo. Neće to biti lako štivo, ali će biti vrlo i čitano i zanimljivo. Jer je on nevjerovatno obrazovan, ima enciklopedijsko znanje. Kad znate sve te njegove titule, reference, posebno vas oduševi ta njegova beskrajna duhovitost. I po tome ću isto pamtiti Albenu. Albena mi je draga uspomena, između ostalog i zbog doktora Slobodana ILIĆA.

Goran Tomić: Da li je bilo nekih zanimljivih događaja tokom druženja sa velemajstorom Kneževićem?

Velemajstor Milan Draško: Kad govorimo o Miloradu Kneževiću, on je jedno vrijeme bio i moj trener u Bosni. To druženje sa mladom Žužom Polgar koju sam ja upoznao u Balanton Berenjiju, nismo se zvanično upoznali, ali tada sam je prvi put vidio. Ona je već bila svjetski poznata 1983 godine. Sledeće godine bila je najbolje rejtignovana šahistkinja svijeta. Onda je Knez radio sa njom. Išao sam u njihovu sobu. To je bila, moglo bi se nazvati, kao što je u djetinjstvu moga brata bila „Smehotresna olimpijada“. To mi je na to ličilo. Iznenadio sam se dvadeset dana iza toga, kada smo radili Branko Damljanović i ja u Beogradu nekih desetak dana šah. To je bilo vrlo korisno, pogotovo za mene. Damljanović je strahovit talenat i u jednom momentu odlučim da se javim Knezu. Bila je neka pošta na Dušanovcu, sjećam se, izašao sam iz autobusa i nazovem Kneza u Budimpeštu. I kaže Knez- Odlično da ste zvali.- On je svima govorio vi do neke granice, – dobra je prilika da dođete i da me zamijenite, jer moram da idem, i da radite sa Žužom Polgar.

I sada kada vratim film bila bi velika čast raditi sa Žužom, ali nekako nisam se odlučio na to, mada sam igrao dobro 1984 i na Bosninom turniru posle sedam kola dijelio prvo mjesto sa Viktorom Korčnojem.

Goran Tomić: Već 1983 godine ste bili šampion Bosne i Hercegovine.

Velemajstor Milan Draško: Da, Lalić je na to nedavno podsjetio. Bio sam internacionalni majstor, imao sam već više balova, ali titula mi je priznata baš 1983 godine. I tu je krenuo taj napredak 1983. I zove me Knez da radim sa Žužom. Međutim ja sam bio, što je dvije godine kasnije to dobro primjetio Velimirović, tipičan šahista praktičar. Bio sam objektivan i smatrao da nisam dorastao toj ulozi makar i privremenog, sporadičnog trenera Žuži Polgar. Možda mi je danas malo žao, možda sam se mogao malo spremiti, ali sam bio objektivan i nisam bio spreman da se upustim u to, u takav trenerski poduhvat.

Goran Tomić: Žuža je ipak posle postala svjetska šampionka…

Velemajstor Milan Draško: Postala je strašno veliko ime. Igrali smo mečeve Cvitan, Rukavina i ja protiv Judit, Žuže i Sofije. Takva je bila ozbiljnost i atmosfera kao da igramo svjetsko prvenstvo. Premda je prijateljski meč, ali one su imale takav pristup.

Goran Tomić: Da li ste bili jači od njih? Ipak Cvitan je bio omladinski svjetski šampion, izuzetan šahista.

Velemajstor Milan Draško: Da, dobili smo prvi meč. Igrali smo po četiri partije. Cvitan je bio vrlo jak i nosilac igre sa naše strane. Ja sam imao mali plus, mislim da sam dobio Sofiju, ima to u serijalu „Budimpeštansko proljeće“ koji je objavljen prije par godina na Šah-mat listi.

Gledao sam nedavno film o Fišeru, njegovim poslednjim godinama na Islandu. I kao što je pogrešno, nije lijepo, da se o Fišeru govori sa tog aspekta čudaka, maltene ludaka, isto tako nije u redu da se govori o sestrama Polgar kao o nekakvom nehumanom eksperimentu njihovog oca Lasla. Kada sam vidio Žužu prvi put u Balantonu Berenjiju ona se tamo igrala sa nekom djevojčicom blizu igrališta gdje smo igrali fudbal, imala je tako mio osmjeh, to sam zapazio. Ima kod Miljenka Jergovića rečenica – ne volim ljude koji kada se nasmiju izgledaju ružnije nego inače. – A ona je izgledala strašno lijepo.

Goran Tomić: Sa njom sam napravio dva intervjua preko e-maila za Šah mat listu, prije 16-17 godina mislim, kada je već bila u SAD, i zvala se Suzan Polgar. Ostavila mi je tada jako prijatan utisak u komunikaciji, pa čak i posle povremeno smo bili preko interneta u kontaktu. Bila je iskrena i otvorena.

Velemajstor Milan Draško: Taj eksperiment je vrh ledenog brega, ali se ne može osporavati  vrijednost tih osoba, žena. Recimo Žuža je uvijek bila prijatna i na Olimpijadama, recimo u Bakuu slikam njih dvije i one poziraju, Judit i Žuža. Uvijek su i one i njihovi roditelji, da istaknem majku Klaru bili izuzetno korektni.

Goran Tomić: Dobro, evo pomenuli smo mnogo tema, tek smo ih načeli, pa se nadam u sledećoj prilici da ćemo nastaviti ovaj vrlo prijatan razgovor. Zahvaljujem na odvojenom vremenu i nadam se da Vas nisam previše zamorio jer sutra igrate humanitarnu simultanku u Zelenici. Hvala još jednom. Nadam se da će čitaoci Šah-mat liste uživati u ovom intervju, bar koliko i ja.

Velemajstor Milan Draško: Hvala, biće mi uvijek zadovoljstvo da nastavimo razgovor, a vidimo se vjerovatno uskoro u Đenovićima na turniru Treća subota u martu ili aprilu.

(Kraj intervjua)

Intervju sa velemajstorom Milanom Draškom obavljen je 26. januara 2022. u Zelenici