Dragan Popadić: O knjizi Nenada Neša Stankovića “Najveća tajna Bobija Fišera”

 

29/08/2021

KAD SE ANĐELI RADUJU, A LJUDI PROSVJETLJUJU

Za 60. rođendan, ovog 26. avgusta, dobio sam na poklon knjigu Nenada Neša Stankovića “Najveća tajna Bobija Fišera”. Pričitao i uživao. Ne samo zato što Fišera smatram najvećim šahistom svih vremena, ne samo zato što me ova knjiga podsjetila na meč Fišer Spaski na Svetom Stefanu, gdje sam bio specijalni izvještač Radio Titograda, ne samo zato što sam se prisjetio mlađih dana, već i zato što je Stanković napisao zanimljivu knjigu sa mnogo poznatih i nepoznatih detalja o ovom meču, koje je mogao znati kao Fišerov personalni asistent. I nije ovdje pravo pitanje da li je nešto izmislio, dotjerao, preradio, ili da li je sebi dao prevelik značaj? Pravo pitanje je da li je ispričao zanimljivu priču o genijalcu, usamljeniku, čudaku, čovjeku nježne duše u surovom svijetu koji traži uniformnost i poslušnost. Odgovor je pozitivan. Stanković je, začudo za jednog menadžera, iskazao poetsku tananost, široko obrazovanje i interesantan stil pisanja. Način na koji je riješavao Fišerove neobične zahtjeve pokazuje visprenost i snalažljivost menadžera, kakvih je dosta po svijetu, pa i kod nas, ali način na koji je pisao o nepobjeđenom prvaku svijeta, pokazuje da je među rijetkima koji mogu da osjete titraje tuđe duše. Da li je sve u knjizi istinito i da li je sve bilo onako kako autor piše, ostavljam čitaocima da prosude, a Stankoviću da se suoči sa samim sobom. Tu naročito mislim na scenu kada Spaski od Stankovića traži 300 hiljada dolara da ne pobjedi Fišera, koji je u Beogradu, u nastavku meča, u padu forme. Da li bi to uradio jedan džentlmen kakav je Spaski? Ja čisto sumnjam. “A šta će zaustaviti sumnju kad se javi?” . Ali, i ostavljam prostor da je možda i moglo biti tako. Jer čudan je čovjek, a u ovom svijetu mnogo je mjesta “gdje je neko ošamario dijete ili ubio lastu”. Čudan je čovjek i samom sebi, a kamoli drugima. Neki naši postupci su neobjašnjivi. Ali, kaže Šekspir, “budi iskren prema sebi, pa ćeš biti i prema drugima”,

U svakom slučajuu, Stanković je i osjetio taj ponor između Fišera kao genijalnog šahiste i Fišera kao pacera u političkim stavovima, i mržnji prema Jevrejima. Prije jedno 15-ak godina u “Šah mat listi” Gorana Tomića napisao sam tekst u Bobijevu odbranu, nakon što ga je jedan šahista optužio za neke izrečene političke stavove. I tad sam ga uporedio sa Bodlerovim Albatrosom. Na palubi, čitaj u politici, Fišer je nezgrapan i služi za porugu mornarima, čitaj svima nama. Ali, kad se vine u visine, čitaj u magični crno bijeli svijet sa 64 polja, on je je veličanstven i ostavlja bez daha. Uostalom zašto bi izvanredni šahista, čitaj doktor, inžinjer, glumac… bio izvanredan politički analitičar? Još kad je opterećen kao Bobi, stavovi su mu uglavnom pogrešni. Ali, i tu treba zastati i razmisliti. Fišer je bio strastveni zagovornik teorija zavjera. Sedamdesetih godina to je izgledalo čudno. Danas mnogi tako razmišljaju. Ili pitanje vremena u šahovskoj partiji. Genijalni šahista izmislio je novi sat. Sa dodavanjem vremena poslije svakog poteza. Na ovom satu igrao se meč Fišer-Spaski na Svetom Stefanu i Beogradu. Danas svi igramo na Fišerovom satu. Fišer je izmislio i novi šah, predlažući drugačiji početni raspored figura. Takmičenja se danas organizuju po tzv. Fišerovom šahu, gdje teorije otvaranja možete baciti u vodu . To i jeste jedna od vrijednih poruka Stankovićeve knjige. Budite oprezni u izricanju stavova. Ne budite tvrdoglavi. Razmislite o vašim i tuđim argumentima sa kojima se ne slažete. To nam toliko fali u ovom svijetu površnosti, jednobraznosti i odsustvu dilema. Reći ćete, pa Fišer prvi nije bio takav. Pa šta? Ne mora da znači da je bio u pravu. Ali, takav je bio za šahovskom tablom. Imao je dileme, učio je, analizirao, pratio teoriju, i na kraju donosio odluku koje se čvrsto držao. Svi dobri šahisti to rade. Za tablom nisu isključivi i tvrdoglavi. Jer će izgubiti partiju. Zato je, po meni, šah veći od života. U šahu dunster ne može biti šampion, jer mu “striko radi u Vladu”. U životu može. Ne samo u Crnoj Gori, nego širom svijeta.

Neki lirski momenti u ovoj knjizi su za pamćenje. Recimo, prvi susret Fišera i Spaskog u Beogradu, uoči meča. Autor s pravom konstatuje da “u životu svakog čoveka postoje momenti kada on celim svojim bićem postane svestan da prisustvuje nečem sasvim posebnom i izuzetnom”. Takav je bio taj susret svjetskih šampiona u romantičnoj Skadarliji. Ili pasaži o kontroli, jer autor sjajno primjećuje da u “Fišerovom shvatanju svijeta sve i svako je morao biti pod nečijom kontrolom”. Za tablom Fišer je bio taj koji kontroliše, “veliki kreator, vlasnik, veleposednik, ultimativni kralj koji ima moć bez ograničenja ili granica”. Mnogi šahisti imaju taj osjećaj. Ne možete platiti sve račune, administracija vas maltretira, recepcionar ne razumije što će vam bolje osvjetljenje u sobi, automehaničar se podsmjeva vašem znanju o motoru. I onda sjednete za šahovsku tablu i sve zaboravite. Uronite u svijet mašte i postajete dirigent čudesne vojske u čudesnoj simfoniji. I ako izgubite to nije zato što vaš protivnik ima para, što je ljepši od vas, što ima uticajne rođake, već zato što bolje igra šah od vas. Barem u toj partiji. Ili konstatacija da je zavolio Fišera kao što se “voli čudni stric kojeg se cela familija stidi i koji se iznenada vrati u rodni grad posle višedecenijskog lutanja po svetu, bez ušteđevine, ali sa pričama i pridikama za sve njih”.

Zanimljiva je i priča iz Budimpešte kada je Stanković pitao Bobija da li bi mogao nekog da ubije samo zato što je Jevrejin. I njegov odgovor: “Ja nisam ubica. Ja samo pričam, objašnjavam. Nikada! Nikada! Ne! Nikako!” I lucidna autorova konstatacija: ”Ako ne ubija i prejaka riječ”.

Ova knjiga može poslužiti i kao priručnik za organizovanje spektakla. Takav je bio meč na Svetom Stefanu. Koštao je mnogo. Ali, šta su novčanice sem parče papira kome je neko dao vrijednost. Ostao je istorijski događaj, ostala je priča, ostao je mit. Izgnani kralj se vratio u svoje kraljevstvo. I to na ovim našim prostorima. A da smo u Crnoj Gori bili malo pametniji i poslušali predlog Bonje Ivanovića da se Fišeru da azil, sada bi Crna Gora bila mitsko mjesto. Vjerovatno bi ovdje Fišer bio sahranjen, i rijeke hodočasnika bi se slivale da vide grob genijalnog šahiste. Lijepe bi novce od toga mi zaradili. I ne bi bili prvi koji su se okoristili od Fišera.

Autor nas u knjizi podsjeća na press konferenciju na Svetom Stefanu, dan uoči početka meča. Prisustvovao sam toj konferenciji i sjećam se da nismo bili sigurni da li će se Fišer uopšte pojaviti. Kada je ušao u salu nastalo je komješanje. Sa zaprepašćenjem sam posmatrao scenu kad je Fišer pljunuo na papir, faks poruku američke Vlade da mu se zabranjuje da igra meč jer je tadašnja Jugoslavija bila pod sankcijama UN. Tada mi je to djelovalo pomalo nepristojno. Danas shvatam da je to bio genijalni potez, doduše, saznajem iz knjige, vjerovatno unapred planiran. Bobi je jednostavno poručio – pljujem ja na vas i vaše političke dogovore. Ja jednostavno hoću da igram šah. Igra je najvažnija a ne politika. I zar nije to tačno? Zar nije svijet kasnije nastavio da sarađuje sa Slobodanom Miloševićem “garantom dejtonskog sporazuma”, kako su ga nazivali. Oni mogu da sarađuju a Fišer ne može da igra šah. Ali, da ne bude zabune, podsjeća nas autor, Fišer je uvijek pravio razliku između oligarhije i naroda. Kako u SAD tako i u svim drugim državama svijeta. Bez obzira na staru floskulu da “narod ima vlast kakvu zaslužuje”.

Propovjednik kaže: ”Sve ima svoje vrijeme. Svaka stvar ima svoje vrijeme pod nebom”. Tako je i došlo vrijeme spektakularnog Fišerovog povratka. Postojala je Fišerova želja, postojala je želja Spaskog, postojala je Zita Rajčanji, Fišerova djevojka, postojao je glavni mecena- kontraverzni biznismen Jezdimir Vasiljević, postojao je sposobni direktor meča Janoš Kubat, postojao je i Neš Stanković. Ali, sve to ne bi bilo dovoljno da se zvijezde nisu namjestile kako treba. Možda se sve događa slučajno, a možda ima nešto, što bi rekao Šekspir, ”što smjerove naše uobličava”. I o tome govori ova knjiga, što nas tjera na razmišljanje. Koliko pojedinac tvori istoriju, Koliko istorija stvara pojedinca? Koliko ima predodređenosti na ovoj čudnoj plavoj Planeti? Da li je sve zapisano ili se naše sudbine mogu promjeniti? I gdje smo mi u svemu tome? Ovu knjigu možete čitati i kao priču o trijumfu, sreći i utjehi. “Ako sve to uopšte postoji, ili ako mi to razumeti možemo”.

Stanković nije šahista i u knjizi se nije mnogo bavio šahovskim pitanjima. Ipak, ostavio je dilemu čitaocima, sa kojom snagom je Fišer igrao meč protiv Spaskog na Svetom Stefanu i Beogradu? Za mene nema dileme. Fišer je igrao izvanredno. To je pokazao već u prvoj partiji kada je u Španskoj partiji potpuno nadigrao protivnika. I sjajan manevar bijelog skakča koji će, nakon izmjene teških figura po A liniji, doći na polje a3 i napasti nebranjenog pješaka na b5. Spaski je, uvidjevši plan bijelog, žrtvovao figuru, nedovoljno za spas. Fišer je igrao precizno do samog kraja. A šta tek reći za 11. partiju meča. Sjećam se da sam se javljao uživo u program Radio Titograda kada se igrala ta partija. I tada sam rekao da prisustvujem rađanju jednog genijalnog umjetničkog djela. Ta partija i jeste to. Silna energija bijelih figura koje je vodio genijalni vojskovođa. Spaski je nemoćno gledao kako neprijateljska konjica pleše oko njegovog kralja. Sve što je mogao da uradi je bilo samo da uđe u izgubljenu završnicu koju je njegov protivnik odigrao precizno do bola. Ovakve partije ostaju da svjedoče da je šah i umjetnost, a ne samo sport i nauka. I u pravu je Stanković: Ovome se” anđeli raduju a ljudi prosvetljuju”.

Fišerov povratak šahu bio je jedna velika bajka. Imali smo i princa i princezu, i zlog vuka. Imali smo i hepiend. To što je kratko trajao, govori o nesavršenosti života, a ne bajke. Za trenutak sve je stalo. Utihnulo. I rat, i meci, i jugoslovenska tragedija. I nesavršenost svijeta. Ostala je samo igra. Čudesna, tajanstvena, neobjašnjiva. Ostaja je pouka da postoji druga šansa. Ne daje je život uvijek. Zato je treba iskoristiti. Nenad Neš Stanković nas je podsjetio na to. Dovoljno da sa pažnjom pročitamo njegovu knjigu “Najveća tajna Bobija Fišera”. A njegova najveća tajna bio je on sam. Glavom i sjedom bradom. Što se tiče Stankovića, u svojoj 27. godini on je imao tri zadatka. Da Fišera štiti od drugih, od Fišera samog i od  sebe. Četvrti zadatak, pisanje knjige, došao je kasnije. Čini se da je sva četiri zadatka Neš uspješno obavio. Posljednjom zadaćom pridružio se onima koji znaju da smo mi “građa od koje se prave snovi”.

Dragan Popadić, FIDE majstor iz Tivta