Prvi nastavak
„Napiši nešto o Mostaru“, kaže mi prijatelj iz Podgorice. „Iz vremena ruža“. „Pisao sam već o Starom mostu, Veležu, „Mostarskim kišama“… „Nema veze, naći ćeš ti novu temu“. Dovoljna je mala iskra da razgori vatru.
Stižemo ispred kafića „Galerija“, gdje se sastaje stara mostarska raja. Dvadeset sedmi januar 2020, sunce izdašno grije. Željeli smo sjediti vani, za nekim od stolova izbačenih na trotoar u Ulici Mostarskog bataljona. Ugodili bi oku lijepim slikama. Jedna od živopisnijih gradskih ulica.
Trg Musala, hotel „Neretva“, „Banja“, gdje su nekad trenirali plivači Veleža, Titov most, hotel „Bristol“. Nekad je od Musale do Rondoa bio gradski korzo. Prolazio je pored gimnazije „Aleksa Šantić“, ispod raskošnih platana Ljenjinovog šetališta, završavajući na popularnom Rondou.
Morali smo se zadovoljiti jedinim slobodnim stolom lijevo od ulaza, pored prozora. Satima krstarim Mostarom, pravi je trenutak za predah.
Sanjina sam upoznao ispred Karađoz-begove džamije. Nedavno je napisao svoju prvu knjigu „Mitovi društvene svijesti“, koju nosi sa sobom. Priča mi o kući Predraga Matvejevića. „To bih želio vidjeti“. Sanjin Šahmanović povremeno radi kao vodič stranim turistima. Govori engleski i francuski. Namjerava da napiše knjigu kratkih priča. Sanjin je tih, dobrodušan, produhovljen. Kažem da mi Mostar u emotivnom smislu mnogo znači. Živio sam u Čapljini, gdje je nekad bilo beskrajno lijepo, ali rođen sam u Staroj bolnici u Mostaru. Smiješka se, razumije o čemu govorim. „Ako budete pravili promociju knjige u Mostaru“, javite mi. Možda bih mogao pomoći“. Izlazeći iz „Galerije“, pogledah prema Cernici, što me asocira na neobičan događaj.
U avgustu 2006. godine prošetao sam od Donje Mahale do kraja Ulice Alekse Šantića. Prije ulaska u Šantićevu, uočih Sulu Repca, u kafiću „Golf“ u Cernici. Zagledan u daljinu, djelovao je pomalo odsutno, dok su dva čovjeka za njegovim stolom živo razgovarali. Imao je 77 godina i narušeno zdravlje. Moj otac je poznavao Sulu, mezili su i pili u kafanama, ponekad bi i zapjevali.
Oko Sule je uvijek bilo veliko društvo, važio je za šarmera i boema. Dok je još bio frišak u braku, žena nije mogla da se navikne na kasne povratke kući, prigovorila je, a on uzvratio čuvenom rečenicom: „Ja imam tebe, ali Mostar ima mene! Zato nikad ne znam kad ću se vratiti“.
Nastavljam šetnju, napuštajući Cernicu. Prolazeći pored slastičarne „Palma“ i starog zatvora „Ćelovina“, pogledah na suprotnu stranu ulice, prema kosturima nekadašnjih zgrada. Tužna slika ranjenog grada. Ko je mogao očekivati da će ovakva katastrofa protutnjati Mostarom?
Novinar Ozren Kebo opisuje Mostar iz zlatnih godina. „Bili smo grad povlašten od prirode i društva, čudo od ljudske nastambe, polis kakvog nije bilo ni u drevnom Egiptu, niti ga pamti stara Grčka, niti ga je ikada izvoljelo izgraditi Rimsko Carstvo, niti je čak kreativna i svakojakim obiljem obdarena renesansa dobacila do takvih milina kakve je njegovao naš potentni Mostar“ („Rođeni za vječnost“).
Sanjah ponekad, u prvim poratnim godinama, kako ulazim u Grad s južne strane, između drvoreda borova. Odavno su uništeni, milo mi da ih vidim u snu.
U magnovenju se prisjetih prvog poslijeratnog dolaska u Mostar. Igrali smo Ligu Republike Srpske u Doboju 1999. Tih dana, na moje veliko zadovoljstvo, saznao sam broj telefona našeg komšije i velikog prijatelja, Ramiza. Živio je u Mostaru i radio na pumpi, preko puta željezničke stanice. Nazvao sam ga i dogovorismo susret na pumpi. Putujemo autom koji vozi fide majstor Srđa Benderać, suvozač je Nino Sekulović, moj brat Dragan i ja sjedimo pozadi. Malo je reći da je susret na pumpi bio srdačan! Osjećam kako me neodoljivo podilaze trnci. „Poznaješ li ovog momka“? Ramiz pokazuje na svog sina Dinu, koji je od djeteta postao čovjek. Rodio se 1982, kada je Italija blistala na fudbalskom Šampionatu svijeta u Španiji. Veteran Dino Zof izvrsno je čuvao mrežu i Ramiz je sinu dao ime Dino. Ispred kafića udaljenog 200 metara, stoji visok, crn čovjek, sa podignutim rukama. Uočio nas je komšija iz Tasovčića Ibro, koga svi zovemo Biban. Još su svježi ožiljci rata. Biban nas toplo pozdravlja, grlimo se. Kakva divna dobrodošlica.
S Ramizom je Mirsad Umačkić, koji je nekad radio u tasovačkoj Trikotaži (Bilećanka). Znao sam ga odranije; plav, visok čovjek, s brkovima, uvijek nasmijan. Sjedamo u auta i idemo neznano kuda. April u Mostaru, gdje može biti ljepše proljeće nego ovdje?! Ali, Mostar mi izgleda neobično, kao sasvim drugi grad. Tada sam se prvi put suočio s pravim posljedicama razaranja; mostarski Bulevar izgledao je kao Hirošima. Zaustavljamo se u naselju Šemovac, parkiramo ispred kafića koji drži Trebinjac Enver Šarić, nekada savezni fudbalski sudija. Svojevremeno je sudio polufinale Kupa šampiona Milan-Lokomotiva (Lajpcig). Nino Sekulović se srdačno pozdravlja sa predratnim sugrađaninom. Opet se pronalaze ljudi izgubljeni u ratnom vihoru. Sjedili smo sat vremena, uz mezu i piće. Neobično iskustvo prožeto jakim emocijama!
Drugi nastavak
Vraćam se prema Cernici, kad sam se približio mjestu gdje sjedi Sula, obuze me neshvatljivo jaka želja da mu priđem i pozdravim ga! Podsjetio bih ga na svog oca, možda bi zaplovili u sadamdesete, kada je Velež igrao najljepši fudbal u Jugoslaviji. Tvorac slavnog tima Sula, čuveni BMV (Bajević, Marić, Vladić) i pun stadion u transu: „Rođeni, Rođeni“!
„Utakmice su bile velike, praznične sofre za kojim se gostio čitav grad. Zbog tog porodičnog odnosa zvali su ih Rođeni…“ (Mišo Marić)
Ponekad bi Sula uoči utakmice izvodio igrače na terasu iznad svlačionice. Pogled prema punom stadionu ispunio bi srca. Publika je bila vesela, muzikalna i duhovita. Sula: „Pogledajte naše navijače, oni nisu došli radi mene, već zbog vas. Igrajte svoju igru i pružite im zadovoljstvo“! Igrali su majstorski, i sa jednim posebnim, „osunčanim šarmom“.
Kroz koprenu vremena vidim sedmogodišnjeg dječaka kako izlazi iz očevog fiata i nestrpljivo se probija kroz kapiju stadiona pod Bijelim brijegom. Uskoro počinje utakmica Velež-Željo. Prvi put na stadionu! Majstorije Osima, Bajevića, Piketa Mujkića, Kulje Vladića, fantastična utakmica (2:2). Vidim korpulentnog, grlatog Pavu Cvitanovića, koji je stalno u pokretu i pjeva: „Golova, golova“. Kad je posebno oduševljen, zapjeva: „Ako mi se rodi muško, nadiću mu ime Duško, ako mi se rodi mala, nadiću joj ime Mara“! Vidim suncem okupan Mostar i radost na licima navijača.
Duško Bajević, „Princ sa Neretve“, lijepo priča o Suli: „On je bio i trener i otac. Volio je ljude. Volio je slobodu. Njegov pedagoški pristup počivao je na humoru. Recimo, ti kad vidiš Sulu, ne može proći pola sata a da se ne nasmiješ. Njegova je logika bila logika ironije i humora. Kaže: ‘Nemoj ti slučajno da skočiš. Viši si kad ne skačeš nego kad skačeš.’ Ili: ‘Nemoj da ideš na loptu. Daćeš go, a to nije dobro…’ On je sve okretao na šalu“.
Ozren Kebo pitao je Duška o šamaru koji je dobio od Sule. „Sjećam se, u Banjaluci igramo finale s Borcem, vode oni 2:0. Pred kraj poluvremena imao sam pravu šansu, Ćela je centrirao i lopta je išla meni na glavu. U tom periodu glavom sam rijetko promašivao, i već sam bio siguran da će to biti go, samo sam trebao glavu postaviti. Ali sunce mi je išlo u oči i lopta me udari u čelo i odleti preko gola. Odmah poslije toga sudija svira kraj poluvremena. I Sula kaže: ‘Šta je, Bajeviću, šta bi?’ ‘Nisam vidio, treneru, loptu od sunca.’ ‘Od sunca? A što nisi rekao da ti ga sklonim’, pa šamarčinu. (smijeh). Naravno, šamar je bio sve samo ne tipično Sulino sredstvo treniranja, ophođenja s igračima ili građenja autoriteta. Prije je riječ o izuzetku koji se nije ponovio“.
Vladimir Šenauer, nekadašnji Sulin saigrač u Hajduku, lijepo dočarava Sulin karakter: „Bio je strašan igrač i najveći zafrkant od svih. Volio je život. Krasno je pivao. Ispočetka to su bile bosanske sevdalinke, ali s vremenom je naučio najpopularnije dalmatinske pisme, pa kancone“.
Kako se osjećao nekadašnji ljubimac grada, čovjek tako vedre, muzikalne naravi u tragičnim godinama rata. Da li se skrivao, strahovao, jesu li ga poštovali i približno kao ranije?
Prof. dr Roko Markovina napisao je divan tekst u časopisu „Most“ (januar 2007). Opisuje kako je Sula maestralno savladao Bearu na utakmici sa Zvezdom, a Beara uzeo loptu iz gola, došao do MAESTRA i zagrlio ga. Izuzetni su detalji o Sulinom dostojanstvu u najtežim vremenima.
„I nešto kasnije, za vrijeme i prvog i drugog rata u Mostaru (1992. i 1993.) susretali smo se svakog jutra, na dnu Radićeve (i pod granatama i bez njih). MAESTRO je bez straha, sjedio na zidiću ispred Vahinog kafića… pozdravili bi se i malo popričali… i nije mu padalo na pamet napustiti Mostar, iako su ga zvali i uprava Hajduka i njegovi puleni iz one slavne generacije Veleža, koju je On stvorio i načinio slavnom. MAESTRO je dobro znao da je i to cijena ovoga što pišem i da je njemu, Suli, koji je postao jednoznačnicom Grada, zapravo samo tu mjesto… i nigdje drugdje. Sve ostalo, po njegovom poimanju, bila bi izdaja. A MAESTRO nikad ne izdaje“.
Nije nikakvo čudo što sam osjetio tako jaku želju da priđem Suli. Trenutak neodlučnosti, skrenuh prema Bulevaru, da još malo razmislim. Vraćam se u Ulicu Adema Buća, kratak pogled prema izlogu knjižare „Mutevelić“. Sula je samo pet koraka od mene. Propuštena je posljednja prilika da upoznam legendu! Krenuo sam prema Šemovcu i Mahali, a kada sam ponovo došao u Mostar, na stubovima su bile Suline smrtovnice. Zauvijek je otišao 16. novembra 2006.
Treći nastavak
Znamo da je Matvejevićeva kuća devastirana. Tražimo je u sjenovitoj „Liska“ ulici, ali nijedna od tri porušene kuće nije ona koju tražimo. Sredovječna žena vodi nas do kostura nekada lijepe trospratnice, obrasle bršljanom . „Pitajte komšinicu, gospođu Hadžiomerović, za ovu kuću“.
Zvonimo na kapiji, omalena, smeđokosa žena, sedamdesetih godina, prelazi desetak metara da bi stigla do nas. „Čim sam spomenuo Matvejevića, gospođa Dijana se naježila! U očima nagovještaj suza.
„Da, to je Predragova kuća. Oni su stanovali u prizemlju. Voljela sam ga ko brata! Predrag je spremao ispite ispod naše kajsije. Imali smo prostranu baštu sa 160 stabala kajsija. Sve su nam to oduzeli“. Ispoljava ogorčenje zbog svega što je njena porodica doživjela tokom rata. Priča toplo, s ljubavlju, o Matvejevićima. Predragov otac Vlado (tako smo ga svi zvali) bio je predsjednik suda, a majka Anđelka (Angelina) prva daktilografkinja u Mostaru. Vlado je svirao klavir, dolazili su kod njega na lekcije. Predrag i njegova sestra Olgica su takođe lijepo svirali. Olgica je živjela u Splitu, a njen muž, kapetan fregate, putovao s Titom na brodu „Jadran“. Predragova ćerka (iz prvog braka) Suzana živi u Parizu. I ona je diplomirala na Sorboni“.
Za trenutak prekidam ispovijest gospođe Dijane, zbog Matvejevićevih sjećanja i kratkog teksta o intelektualcu svjetskog formata.
„Došao sam do Bulevara, do kuće gdje je bio stan mojih roditelja, i vidio da je od kuće ostao samo jedan zid, kao zastrašujuća kulisa. Prije rata je ispred kuće bila jedna smokva i sjećam se onih dana kada bih rano ujutro ustajao, nabrao hladne smokve i donosio ih već starim roditeljima, ocu, majci. Sjetio sam se svih tih dana kada sam sa starim prijateljima dolazio tu, igrali smo karata, šupali se, jeli te smokve… Odjednom je sve to iščezlo. Smokva je iščupana iz korijena. Nije posječena, već iščupana namjerno, da ništa od nje ne ostane. Sve je to za mene bio strašan udarac“ (intervju magazinu Dani, 2001).
Matvejevićev „Mediteranski brevijar“ doživio je čak 48 izdanja!? U intervjuu „Mladini“ 2000. godine ističe da je tri puta putovao Mediteranom. „Prvo sam putovao sam i opisao ono što sam vidio. Ulagao sam svu svoju ušteđevinu na putovanja, a također sam imao veliku korist od nesvrstane Jugoslavije, koja me je poslala kao intelektualca u bratske države Tunis, Alžir i Egipat“. Drugi put Matvejević je napravio po starim kartama, pregledavajući kako su nazivali rijeke i stare gradove, a treći kada je pročitao knjige o Mediteranu, posebno glosare, riječnike, stare dnevnike i putopise. „Godinu dana sam učio arapski da bih mogao čitati što piše na zemljopisnim kartama“. U Italiji je doživio najveće počasti. Šezdesetak uglednih italijanskih umjetnika, među kojima i Umberto Eko, pokrenulo je inicijativu da se Matvejeviću dodijeli Nobelova nagrada za književnost. Imao je fantastičnu memoriju, što mu je priznao i sam Krleža:“Matvejević, vi ste pravi policijot, kako ste mogli tako dobro zapamtiti što sam govorio“.
Matvejevićeva supruga Mirjana, približava ga čitaocima na neobičan način: „Predrag je stalno dijelio novac, pomagao je sve i svakoga, poznaju ga svi prosjaci u Zagrebu. Jednom punih pet godina nismo išli na more koje je Predrag toliko volio, jer je podijelio sav novac koji je zaradio“.
Gospođa Dijana: „Predrag je obožavao Mostar. Dok je radio kao profesor u Rimu na Univerzitetu „La Sapienza“, koristio bi svaku priliku da dođe. On se družio sa starom rajom, sasvim opušteno. Sve te njegove titule, zvanja, postale bi nevažne. Govorio mi je: „Ja u Italiji živim, a u Mostaru dišem! Kada je prvi put došao kod nas, poslije rata, odmah je upitao: „Gdje je moja kajsija“?
Četvrti nastavak
Imao sam zadovoljstvo da vidim Matvejevića na zagrebačkom aerodromu u proljeće 1987. Te godine pojavilo se prvo izdanje „Mediteranskog brevijara“ i 6. izdanje „Razgovora s Krležom“.
„Jednom se Predrag zaželio moje pite krompiruše. Poslala sam mu u Rim, po novinaru koji se zvao Zlatko. Predrag je već na aerodromu otpakovao pitu i počeo slatko jesti. Obratio se novinaru: „Dao bih i vama da to nije pita moje Dijane“! Pokazuje rukom na jedan od prozora svoje kuće:“U toj sobi je učio zimi, pored velike kaljeve peći“. Bili su u kontaktu do samog kraja, 2. februara 2017. „Zvala sam ga posljednjih dana njegovog života. „Samo je rekao: „Dijana, odlazim“. „Isplakala sam dušu kad je umro“. Zahvaljujem gospođi Dijani. „Uljepšali ste nam dan“! „Ali pričali smo o tužnim stvarima“. „Nema veze, vaše su emocije snažne, iskrene!“
Zanimljiva je priča o Predragovom ocu, ruskog porijekla, Vsevolodu Nikolajeviču. Rođen je u ukrajinskom gradu Odesi. Sa Potemkinovih stepenica, tamo gdje je Ejzenštajn snimao „Oklopnjaču Potemkin“, posmatrao je odbljeske sunca u Crnom moru i maštao o sreći. Ali, život ne okreće često nasmijano lice. Tokom Drugog svjetskog rada bio je u zarobljeništvu u Njemačkoj. Nakon izlaska na slobodu, igrom sudbine, stiže u Mostar. Već 1945. počinje raditi u sudu. Prema izjavama Predraga Matvejevića na HRT-u 2012, otac je imao boljševička uvjerenja i velike simpatije prema ruskoj kulturi uprkos činjenici da su njegov otac i brat umrli od gladi u Gulagu.
Književnik, novinar, bivši direktor Muzičkog centra Pavarotti u Mostaru, Elvedin Nezirović, lijepo dočarava Matvejevića, sa kojim se upoznao na jednoj književnoj promociji u Zagrebu 2013. „Sama pomisao da sam se nalazio u istoj prostoriji s čovjekom čiji su rani radovi, kako to napominje Bernard Henry Levy, inspirisali Sartrea, bila je dovoljna da se osjetim nervoznim i nedoraslim promotorske uloge koja mi je bila namijenjena.
Znam mnogo toga o njegovim knjigama, otkrićima, postignućima, polemikama, predavanjima, člancima, esejima, pismima, znam dosta i o njegovoj intelektualnoj slavi, značaju i borbi, o Korčulanskoj školi, o „socijalizmu s ljudskim licem“, o čuvenom pismu Titu iz 1974., o Mediteranskom brevijaru, o Razgovorima s Krležom, o Tim vjetrenjačama, jednom briljantnom govoru studentima iz 1968. godine, koji je dugo vremena bio zabranjen, o mecima ispaljenim u njegovo poštansko sanduče zbog čega je i otišao iz Zagreba 1991., o profesuri na Sorbonnei i La Sapienzi, o tome kako je, na klaviru, Krleži svirao ruske romanse…“
Matvejević je bio jedan od prvih koji je javno digao glas protiv rušenja Starog mosta, ispisavši potresan tekst o svojoj emotivnoj povezanosti s njim.
Prenosim dio pisma: „Neumjesno bi bilo u ovom času raspravljati o ljepoti Mostarskog mosta, o njegovu skladu s okolinom, o smjelosti njegove gradnje i bjelini kamena od kojeg je bio isklesan. Za nj me vežu uspomene iz djetinjstva i mladosti. Zvali smo ga naprosto „stari“, kao što se zove oca ili drugara: nalazili smo se „na starome“, kupali se „pod starim“, najhrabriji od nas skakali su u Neretvu „sa starog“. Ispod njega su stijene koje Mostarci zovu pećinama: „Zelenika“, nad kojom su rasli smokva i šipak, „Šuplja“, pod kojom je opasni vrtlog („kapak“), mali i veliki „Soko“, „Glavar“ nalik molu u nekoj maloj luci, veliki „Duradžik“ na kojem su se dječaci pripremali za „skok sa ćuprije“. Na sva ta mjesta slijetali su galebovi s mora. Tu je Mediteran…“
Fotografišemo nekadašnji dom Matvejevića.
U međuvremenu sam nazvao starog druga, IM Vitu Arapovića, da se vidimo u Rodoču. Godinama smo igrali zajedno u sarajevskoj Bosni, putovali na bezbroj turnira. Iznenada, gospođa Dijana izlazi do kapije i zove nas. „Izvinite, molim vas, što vas ne pozivam u kuću“!? Navodi razlog. Kakva korektnost! Onda još desetak minuta pričamo kod kapije. Osjećam zadovoljstvo što sam upoznao gospođu Dijanu!
Koliko upečatljivih utisaka, odlazim ispunjen i sjetan.
„Skoro će voz da krene.
O, zbogom, moj lijepi grade!
U tebi ostavljam najljepše pejsaže
i mnoga mila lica“.
(Hamza Humo – „Oproštaj s Mostarom“)
Velemajstor Milan Draško
(Kraj serijala)
Нема коментара:
Постави коментар