Velemajstor Milan Draško: Četrdeset godina je samo tren

 

23/07/2021

Četrdeset godina je samo tren

Izlazeći na drvenu terasu koju smo zvali krilo ugledao bih Neretvu. Naša kuća u Tasovčićima (Čapljina) nalazila se u podnožju Modriča. Vrh brda krase smokve, divlje kupine, vinogradi i jedna zelena oaza gdje smo igrali lopte. Sredinom šezdesetih, stari, prašnjavi put i stabla trešanja zamijenila je moderna magistrala, koja povezuje Sarajevo s morem. Počela je gradnja kuća uz magistralu, a mi smo otvorili kafanu 1967. godine. Zvala se „Topole“ zbog veoma lijepe šume topola u blizini. Šest godina kasnije sagradili smo kuću iznad kafane. Nije više bilo zanosnog pogleda iz starog doma prema zavičajnoj ljepotici, ali sam se približio pješčanim plažama i kamenoj rivi pored rijeke. Neretva moga djetinjstva imala je širok tok, sa opasnim brzacima sa čapljinske strane. Uzbudljiva poput avanture, tajanstvena kao preljuba i draga kao prva djevojka. Samo su odlični plivači plivali na drugu obalu. Niz jablanova zaklanja pogled prema stadionu Borca. Vrijeme fudbalske groznice, navijači su „visili“ na vrbama iznad tribina.

 Borac je sedamdesetih igrao u Drugoj saveznoj ligi.

Mladići iz Tasovčića obožavali su sunčanje „na daskama“, kako se govorilo za ekskluzivnu plažu, između borove šume i rijeke. Skakali su na glavu sa imrovizovane skakaonice, u lijevom uglu plaže. Ispod je tekao neobičan rukavac Neretve s dubinom oko tri metra. To mjesto „pamti“  guštanje do kasnih sati i pjesmu uz gitaru. Jedna od pješčanih plaža prostirala se dvadesetak metara dalje, na obodu šume. Kroz koprenu vremena vidim ljepotice tog doba kako elegantno izlaze iz vode izazivajući pritajeno divljenje plaže. U hladu sjede „najbolji momci, sa korzoa mladi lavovi“ (Balašević). Djeca radoznalo posmatraju svijet oko sebe; kako su zanosni počeci života! Djevojke su obožavale vožnju na velikom crnom šlaufu. Otišle bi do vrha šume na sjeveru Tasovčića i spuštale se prema željeznom mostu, pjevušeći „Suze liju plave oči“, Ivice Šerfezija. „Ljubim tebe cijelim bićem/mada srce moje zna/da su lažne plave oči/koje tako volim ja“.

Tri šume i lijepe, usamljene vrbe, bile su praznik za oči. Strani turisti su masovno dolazili i kampovali, stizali rođaci iz cijele Jugoslavije. Ponekad je bilo više kupača nego u popularnom ljetovalištu Makarske rivijere, Zaostrogu! Odsjaj dalekog vremena koje je mirisalo na sreću.

Podgorički profesor i šahista, Dragan Čađenović, rekao mi je nedavno: „Da mi je samo jednom otići u vaše Tasovčiće“! Erudita i književni znalac, sa zadovoljstvom čita moje priče o zavičaju.

Već sa šest godina naučio sam igrati šnapsa, rauba, skambila, prpe i žandara. Budući da sam sa pet godina množio trocifrene brojeve napamet, to sa kartama nije neko čudo. Propitivala me mamina koleginica Milena Mijušković u našem separeu. Zanimljivo, matematika nije bila moj omiljeni predmet tokom školovanja, već srpsko-hrvatski jezik i istorija. Nastavnik matematike u petom razredu iznio je neobičnu zamjerku da sam suviše opčinjen šahom, što loše utiče na koncentraciju na časovima. Postepeno se gasio žar, ostala je simpatična priča iz djetinjstva.

Igrao sam šnaps sa Božom Lečićem, tretirao me kao svog vršnjaka. Radio je u trafici, blizu naše kafane, imao laganu, lepršavu priču. Jedan od prvih šahovskih rivala. Pamtim ga jer se odnosio s uvažavanjem prema meni, tada i kasnije. Sjećam se jedne reakcije. Velemajstor Milorad Knežević stigao je kod nas na dva dana, 1978. Knez je imao veliku energiju, radili smo satima bez pauze. Božo je govorio majci: „Ponudi ga ćevapima ili jeguljom, neka Milan dahne dušom“!  

Moje interesovanje za šah počinje u osmoj godini. Igrajući sa mnogo starijim protivnicima brzo sam napredovao. Došlo je vrijeme da okušam sreću sa  najboljim šahistom u našem restoranu; Duškom Aćimovićem-Prcom, nekada fudbalerom Borca i Olimpika iz Marseja. U početku me dobijao, teško sam podnosio poraze. Dešavali su se čudni padovi u Duškovoj igri, radovao sam se rijetkim pobjedama. Kasnije sam saznao, majka ga je častila konjacima da me ponekad pusti. Kada sam počeo regularno pobjeđivati, Prcin izgovor za poraze uvijek je bio isti: „Popilo se“.

Prevazišao sam kafanski šah, otac je odlučio da se povežemo sa majstorskim kandidatom, Kićom Bekanom, jednim od najboljih čapljinskih šahista. Gledajući sa prozora svoje sobe, preko njiva, trešanja i košćela, uočio bih Kićinu kuću. Obožavao je šah, nešto kasnije i njegova djeca će uploviti u Kaisino carstvo. Povučen, porodičan čovjek, dolazio je u našu kafanu jedino na slavlje partizanovaca kada pobijede Zvezdu. Ispoljio je mnogo strpljenja i znanja da dječak koji obožava šah, fudbal, basket, karte i guste sokove (jagoda i višnja), postane šahista. Hrabrio me kada sam prekoračio prag ŠK Borac. Odigrali smo stotine prijateljskih partija, ozbiljno kao da su turnirske.

Neočekivana serija pobjeda na Seniorskom prvenstvu Čapljine 1973, mom trećem turniru u životu. Iz publike komentarišu: „Ovaj dječak uopšte nema tremu“. Nikada prvenstvo grada nije izazvalo takvo interesovanje. Dobio sam 12 partija, uz remi s Kićom. Trijumf sa samo 10 godina!

Te godine prvi put putujem na Pionirsko prvenstvo Bosne i Hercegovine. Tata, Kićo i ja boravimo u novom sarajevskom hotelu „Bristol“. Odlazeći na partije prelazimo most na Miljacki. Sasvim blizu je popularno Vilsonovo šetalište, s drvoredom lipa. Nedaleko od mosta bile su podrumske prostorije Sarajevskog šahovskog kluba, pozornica republičkog prvenstva. Plasirah se među prvih šest, nešto kasnije igrao sam za reprezentaciju BiH u Poreču (Ekipno pionirsko prvenstvo Jugoslavije). Takmičenje se održavalo u okviru  šahovskog festivala, prvi put sam vidio čuvene asove našeg šaha. Kićo mi je potom savjetovao da obavezno proučavam Špansko otvaranje, jer se tako najbolje razvija osjećaj za šah. Skoro pola vijeka kasnije, identično mišljenje izrekao je Anatolij Karpov dok smo sjedili u restoranu „Dučićev pogled“. Bivši svjetski prvak boravio je u dvodnevnoj posjeti Trebinju, krajem ljeta 2020. godine, na poziv istoimenog kluba.

Kratka egzibiciona partija sa Karpovom

Kićo i ja smo godinama zajedno putovali, njegova  pomoć u šahovskom i psihološkom smislu bila je veoma značajna. Neprestano je bio u sali i uglavnom stajao pored stola gdje igram. Uvijek je vjerovao u mene, zapravo, samo jednom je posumnjao. Pionirsko prvenstvo Bosne i Hercegovine 1976. (Neum). U 4. kolu grubo previđam u partiji protiv Nenada Veličkovića. Vrativši se u sobu, sjedamo za mali sto na kome su tri šahovska informatora. Kićo je uzeo knjige i tresnuo ih po stolu: „Poljubi ti ovo, pa ostavi! Nije šah za tebe“. Nikada ga nisam vidio tako ljutog.

Veličković je postao renomirani književnik. Sreli smo se 2009. kod sarajevskog Narodnog pozorišta. Kupovao sam knjige u pasažu jedne zgrade i pretrčao ulicu da bih prišao Veličkoviću. „Izvinite, ja sam Milan Draško, šahista. Obično ne presrećem ljude na ulici, ali mi smo igrali partiju prije 33 godine u Neumu. Sjećate se“? Pisac se nasmijao: „Ne moraš mi persirati, naravno da se sjećam. Previdio si topa sa šahom, pa izgubio i drugog topa na h8“! Dugo smo stajali i pričali o šahu, Miljenku Jergoviću i Aleksandru Hemonu. Držao sam u ruci Ljosinu knjigu „Tetka Hulija i piskaralo“. Oduševio se: „To je najduhovitija knjiga koju sam pročitao“! Čitao sam ranije Nenadovu izrazito duhovitu knjigu „Sahib“. „Moja najbolja knjiga je „Otac moje kćeri“. Sreli smo se još jednom. Odmah je rekao: „Pisce je oduševio naš neobični susret! Lijepa priča“.

Trinaest godina sam bio jedinac. Bilo mi je čudno kad je majka ostala u drugom stanju „u tim godinama“ (34)! Kada je otišla u čapljinsku bolnicu da se porodi, cijelo veče sam bacao loptu na koš, koji se tada nalazio između restorana (bara) i benzinske pumpe. Tako sam suzbijao nervozu. Četrnaesti januar 1976, sjedim s babom Stojom, očevom majkom, u trpezariji. Dva sata iza ponoći. Ulazi otac i radosno saopštava baki: „Dobila si još jednog unuka“! Draganovo rođenje preporodilo je porodicu. Tih godina, igrao sam šah s posebnim nadahnućem!

Nizali su se trofeji na republičkom i saveznom nivou. Izdvajam titulu pionirskog prvaka Jugoslavije u Vrhnici kod Ljubljane, 1977,  tri titule omladinskog prvaka Bosne i Hercegovine i diobu prvog mjesta na Omladinskom Jugoslavije. Pamtim i 9 iz 9 na Pionirskom prvenstvu BiH, u Neumu 1977. Poslije zatvaranja turnira otišli smo na utakmicu Velež-Zvezda. Vlajko Popovac, očev prijatelj, poznati krojač, priča s jednim veležovcem uoči utakmice. „Šta je ovo prijatelju, ne igra nam Vaha“? Vlajko je okorjeli zvezdaš, ali nije loše malo se kumuflirati. Pobijedila je Zvezda golom Bogićevića sa ivice šesnaesterca. I dok mu saigrači „lete“ u zagrljaj, Bleki savršeno mirnog izraza lica podiže lijevu ruku uvis, sa uzdignutim kažiprstom. 

Otac je diskretno vukao konce moje karijere. Nikad se nije miješao u stručne šahovske razgovore, ali je sve finansirao. Posebno zahtjevan bio je odlazak na Kadetsko prvenstvo svijeta u Francusku 1977. Iako sam bio najbolji sportista Čapljine 1976 i 1977, izostala je pomoć gradskih struktura. Osjećao sam se ipak zaštićeno, roditelji su duboko vjerovali u moj talenat. Sjećam se povratka poslije osvajanja titule u Vrhnici. Dugo putovanje vozom iz Ljubljane. Bili su mi simpatični otac i sin, putnici za Sarajevo. Otac izuzetno krupan, sin možda petogodišnjak. Kad je voz počeo kasniti, dječak se unervozio, otac ga staloženo tješi. Kašnjenje se već mjeri satima, čovjek gubi strpljenje. Vrhunac nezadovoljstva prema nekim nevidljivim ljudima i vozu izrazio je rečenicom: „Kad izađemo, pljunuću ga“! Na stanici u Čapljini, majka nije mogla zadržati suze, a otac je dostojanstveno čestitao. Mnogo kasnije majka će mi ispričati da tata nije mogao zaspati kad god sam igrao važne partije.

Mogao sam naslutiti da će stalni uspon u karijeri biti na pravom testu kada se u dušu usele „čista, visoka, osjećanja“. Naročito platonska ljubav zarobi misli, koliko ljepote i grozničavog kolebanja. „Sjećaš se Arhirejske bašte, Zinaida, one bočne staze. Na vrh jezika mi je bilo da ti kažem, i tebi isto. Moje je bilo da počnem; ali znaš šta mislim-zašto ti ništa nisam rekao. Bio sam tako srećan da nisam imao šta više da želim, plašio sam se da ne pokvarim svoju… ne svoju, već našu sreću“. (Lav Tolstoj – „Moj život“) Kada smognemo snage da izađemo iz sopstvene ljušture, razgovor s ocem može biti ljekovit, čak i ako ne otkrijemo potpuno karte o emotivnim zanosima. „Verujem da nas najviše oblikuje ono što nam očevi kažu u čudnim situacijama, kada nas uče nečemu u trenutku kada se ne trude da budu učitelji. Formiraju nas mali komadići mudrosti“. (Umberto Eko)

Komšija i prijatelj Vuko Moro i otac iz mladih dana. Zajedno smo gledali čuveni meč Ali-Formen 1974. u 4 ujutro. Formen je prethodno nokautirao Frejzera i Nortona, pitali smo se kakvu će taktiku izabrati veliki, omiljeni Muhamed Ali? Očekivao se ples oko Formena, izbjegavanje direktne borbe. Niko nije slutio da će, naslonjen leđima na konopce, primiti bezbroj udaraca u pleksus. Sve je izdržao, čak bi ponekad mahnuo publici!? Pri kraju rundi zadao bi nekoliko snažnih udaraca. Kreće u silovit kontranapad u 8. rundi, Formen je nokautiran! Kada se Ali povukao, nismo više ustajali u zoru zbog boksa. Vidjeli smo već vrhunac plemenite vještine.

Otac je volio fudbal, kafane, humor, dalmatinske pjesme i znad svega, ljude. Igrao je u juniorima čapljinske Mladosti. Imao je dobru tehniku i dribling, ali je malo duže držao loptu u svom posjedu. Rado je igrao rauba u našoj kafani, uz Rubinov vinjak na ivici stola. Kada bih odlazio u školu zaticao sam ga u kuhinji kako mijesi ćevape. Roštilj i jegulja bili su na dobrom glasu u našem restoranu. Novac je držao u zadnjem džepu i govorio mi da sam uzmem. Uzeo bih  minimalnu sumu, za najnužnije potrebe. Cijenio je moju skromnost, pričao drugima o tome. Ponekad je odlazio sa svojim društvom u kino „Mogorjelo“, na tada popularne vesterne. Mladi supružnici izlazili su na muziku u baštu Gradske kafane, poznatoj po raskošnom zelenilu i lijepoj atmosferi. Otac je bio autoritativan, ali mi je skoro uvijek izlazio u susret. Pamtim mali izuzetak. Želio sam gledati film „Kralj, dama, pub“, sa Đinom Lolobriđidom u glavnoj ulozi (po knjizi Vladimira Nabokova). Dolazim kod oca po novac, sa najboljim drugom, Alijom Škrbom. Imali smo 12 godina. „Koga si pitao da ideš u kino“?  Nije me pustio, neprijatan osjećaj zbog Alije.

Jednom se cijelu noć vrtio u krevetu. Vozio je po jakoj kiši, bila je slaba vidljivost. Jedan crni pas naglo se pojavio na cesti, niotkuda. Nije ga mogao sasvim izbjeći. Kopkalo ga je li ostao živ. Bio je snažne tjelesne građe, ali osjetljivog zdravlja. Obično je jednom godišnje provodio par dana u postelji. Došao bi čuveni doktor Kaža Martinović, koji je širokim osmijehom unosio vedrinu.

Doktor Martinović sa sinom i ćerkom u naručju   

Otac je osjećao iskreno zadovoljstvo da pomaže ljudima. Dosljedno se držao maksime: „Naše je samo ono što drugima damo“. Na današnji dan, 1981. godine, zauvijek je otišao. Imao je 41 godinu, kada pravi život tek počinje. Nekoliko hiljada ljudi ispratilo ga je na posljednji počinak. Imao je nevjerovatno razgranata prijateljstva, koja se nisu ugasila ni poslije smrti.

Pričao mi je Nino Stojanović, međunarodni šahovski sudija, koloritna sarajevska figura. O njemu je Miljenko Jergović krajem 2012. napisao poduži tekst „Nikodije Stojanović, pjesnik i šahist“. „Lala i ja putujemo  na evropsko u Debrecin“. Fide majstor Nedim Lalić je moj dugogodišnji saigrač iz šampionskog vremena Bosne. Kasnije je dugo bio direktor kluba. Prolazeći kroz Tasovčiće, devedesetih, Lala je  govorio saputnicima, s očitom tugom u glasu: „Raja, ovdje vam je bila Draškova kuća“. „Novembar 1992,  rat, teško se putuje. Nekako se probijamo prema Splitu. U Pločama uzimamo taksi, vozi nas simpatičan, stariji čovjek“. Kako je svijet mali, taksista je  Mate Paskojević, naš veliki prijatelj. Mate se u srećna vremena odlikovao izrazitim smislom za humor, širio je zarazan smijeh oko sebe. Kada je saznao da putuju na šahovsko takmičenje, upitao je: „Znate li malog Drašku, on je dobro igrao šah“? „Kako ne znamo Draleta. Otkud ga Vi znate“? „On je sin mog najboljeg prijatelja“! Nino: „Jedna krupna suza skliznu niz njegov obraz“.  

April 2021, neko zvoni na vratima naše kuće u Tasovčićima. Sumrak polako gasi lijep proljećni dan. Vojo Mrković, očev drug iz vojske (Rajlovac i Batajnica), koji decenijama živi u Njemačkoj. Radost na licima! Boravio sam kod njega tokom Opena u Porcu 1991. Uzeo je pod zakup luksuzni restoran, čiji je vlasnik predsjednik Šahovskog kluba „Porc“. Vojo je želio da me ubaci u ekipu, ali su kao stranci igrali Talj, Vaganjan i  L. Kristijansen. Imao je veliku kuću u Žitomisliću, blizu manastira. Dolazio bi s porodicom kod nas u Tasovčiće. Tokom lige SRJ u Budvi 2004. izveo je brata i mene na gala večeru. Uspješan poslovni čovjek, kome novac nije oduzeo dušu.

Vojo doživljava prijateljstvo prema ocu i našoj porodici kao nešto vječno, neuništivo! Munjevito su proletjela dva sata u sjetnom razgovoru. „Đoka je poručio da mu kupiš mornarsku majicu kad smo bili u Rajlovcu. Ti si kupila i meni, u „Zemi“, kod Narodnog pozorišta (Mostar). Godine neimaštine, šepurili smo se u majicama kad  bi izašli u grad. To se ne zaboravlja“! Majci godi priča. Vrijeme teče kao rijeka, sjećanje na oca je sve tužnije. S godinama postajemo ranjiviji, mekši. Ponekad se pitam jesam li ispunio njegova očekivanja, da li sam postao čovjek? I sjetim se pjesme klape „Rišpet“: „Jesam li reka ćaća/ one prave riči“? 

Velemajstor Milan Draško