02/10/2020
„Opet jedno veče … I meni se čini
Da negde daleko, preko triju mora,
Pri zalasku sunca u prvoj tišini,
U blistavoj senci smaragdovih gora –
Bleda, kao čežnja, nepoznata žena,
S krunom i u sjaju, sedi, misleć’ na me.
Teška je, beskrajna, večna tuga njena
Na domaku noći, tišine i tame.
Pred vrtovima okean se pruža,
Razleće se modro jato galebova;
Kroz bokore mrtvih docvetalih ruža
Šumori vetar tužnu pesmu snova“.
Jovan Dučić „Zalazak sunca“ odlomak
Stigao sam u predvečerje. Septembar je ove godine ljepši nego ikada. Sjedim u bašti Šahovske škole Trebinje, preko puta restorana MG. Šahovska figura top, napravljen od bezbroj kamenčića, daje poseban šmek ovom prostoru. Mala fontana prijatno šumi. Zvuk je tako opuštajući da bih mogao satima sjediti.
Klub je osnovan u decembru 2018, sa uzvišenom idejom da pomogne mladim šahistima. Opet sam u gradu koji je veliki pjesnik oplemenio beskrajnim darom i poklonima „svom milom Trebinju“. Lijepo je prošetati između platana, pored Trebišnjice i jablanova, koje je opjevao Dučić. Večeras je poseban događaj; u Trebinje stiže bivši svjetski prvak Anatolij Karpov!
Uskoro mi se pridružuju Koča Govedarica i Velimir Remetić. Koča je profesor srpskog jezika i književnosti, diplomata, pisac, poeta. Čovjek izuzetne erudicije i fine, odmjerene komunikacije. Izuzetno vitalan za čovjeka koji je već zagazio u osmu deceniju. Svakodnevno igra tenis i stoni tenis, navika stečena u zagrebačkim i beogradskim diplomatskim godinama. Predsjednik Upravnog odbora kluba. Velimir je duša kluba. Dugo je boravio u inostranstvu (Ljubljana, Dalas, Bazel). U Švajcarskoj je radio kao prevodilac sa njemačkog na balkanske jezike.
Toplo, sa zahvalnošću, spominje velemajstora Ivana Nemeta, koji mu je pomogao u Bazelu kad nisu cvjetale ruže. Nakon odlaska u penziju, odlučio je da se skrasi u Trebinju i uloži novac u šah. Velimir je majstorski kandidat, u šahu je duže od pola vijeka. Živio je do rata u Ilijašu. Njegovi roditelji su Hercegovci.
Mi smo vratili stari običaj poklanjanja knjiga. O knjigama pričamo i večeras. I o šahu, naravno. Karpov i gospođa Oksana Žak stigli su na sarajevski aerodrom oko 21 sat. Oksana je direktorica međunarodnih šahovskih škola „Anatolij Karpov“.
Postoji preko 1000 škola u 33 zemlje svijeta. U jednom trenutku javlja se Miško Ružić, poznati arhitekta, koji je dočekao uvažene goste:“Pijemo kafu u malom restoranu kod Konjica“. Procjenjujemo da stižu u Trebinje oko 1-1:30 iza ponoći.
Opet ću boraviti kod Mladena Grubača, u naselju Vinogradi. Mladen, Sanja, Ivona, Dragiša; divna, gostoljubiva porodica! Ugostili su me i tokom prošlogodišnjeg šahovskog kampa za mlade, koji je organizovao ŠK Trebinje. Epicentar dešavanja bio je eko kamp „Ušće“, 12 kilometara od Trebinja. Rastrzan sam između obaveze da ispoštujem kućni red i želje da dočekam Karpova. „Što ne volim konformizam. Dobro, nisam mislio na tebe. Ali, dolazi nam takva legenda“. Znam da je u tom trenutku mislio baš na mene. On može to da kaže, jer se poznajemo od daleke 1974. Cijenim iskrenost svojih prijatelja. Nesumnjivo je u pravu. Čekaćemo do ujutro, ako treba! Negdje oko ponoći krećemo prema Starom gradu, jednom od simbola Trebinja. Sagrađen je na desnoj obali Trebišnjice iznad najdubljeg mjesta u rijeci, tzv. Ban-vira, koji nosi naziv po legendi o banu koji se utopio u viru. Konačnu fizionomiju sa kulama, hendekom i bedemima dobio je u XVIII vijeku. Stil arhitekture jasno ukazuje na ukrštanje orijentalnih i mediteranskih uticaja.
Uskoro stižemo na Trg Slobode, gdje dominira spomenik Oslobodiocima. Dučićev poklon gradu 1938, kada je posljednji put boravio u Trebinju.
Na spomeniku je upisana posljednja strofa pjesme „Himna pobednika“.
“ „Samo buktinjama zbori se kroz tmine;
U zrcalu mača budućnost se slika;
Preko palih idu puti veličine;
Slava, to je strašno sunce mučenika.“
Jovan Dučić
Posvećen je srpskoj vojsci koja je 1918. godine oslobodila Trebinje.
Svuda oko nas čuveni trebinjski platani. Posađeni su nakon Austro-Ugarske okupacije Bosne i Hercegovine. Neki izvori kao tačnu godinu sadnje navode 1890. Legenda kaže: Sa Austro-Ugarskom, u Trebinje je stigao baron Babić koji je bio komandant grada. Imao je ćerku koja je bila bolešljiva i nažalost umrla sa 16 godina. U njenu čast Babić je posadio 16 platana u centru grada.
Prolazimo pored hotela „Platani“. Proslavljeni košarkaš Dejan Bodiroga i privrednik Veljko Kuštrov uzeli su hotel pod zakup, u februaru 2018. Rođeni Trebinjci koji žive u Beogradu. Stigli smo pred ulaz u Stari grad.
Pred ulaznom kapijom (današnji tunel) na zidinama se nalazio pokretni most koji je vodio preko kanala koji je opasavao Stari grad. Kanal je zatrpan, po savjetu dr Rudolfa Levija (1932), zbog opasnosti od epidemije malarije. Dr Levi, porijeklom iz Češke, postavljen je 1920. za upravnika Sreske bolnice u Trebinju. Prolazimo krot tunel, ispod lustera od kovanog gvožđa, Dučićevog poklona. Skrećemo desno prema hotelu „Integra“. Sjeli smo na terasu, nema drugih gostiju. Velimir i Koča diskutuju o zbirci priča „Kao u sobi sa ogledalima“, Vladimira Kecmanovića. Kasnije se i ja uključujem, počinje kratka analiza Sidranovog djela „Otkup sirove kože“, u kojoj postoji lijep pasaž o šahu. Efektna žrtva topa velemajstora Božidara Ivanovića protiv slavnog Paula Keresa (Sarajevo 1972), izazvala je pažnju u sarajevskim književnim krugovima. Među njima je bilo pasioniranih ljubitelja šaha. Danima su analizirali poziciju, slaveći odvažnost Ivanovića.
Tačno u jedan sat pojavljuje se Karpov! Odmah je oplemenio čitav prostor, unio živost. Dok se pozdravljamo, Velimir ga podsjeća da smo igrali u istoj ekipi prije 24 godine. Karpov je igrao prvu, a ja drugu tablu za Jedinstvo Vumix iz Stare Pazove. Bili smo vicešampioni Savezne Republike Jugoslavije. „Da, sjećam se, naravno“, odgovora Karpov i atmosfera postaje za nijansu prisnija. Karpov ulazi u hotelski restoran i sjeda za stol. Prije oproštaja zamolih ga da se potpiše na zeleno-bijeloj plastičnoj tabli, koju su mi poklonili u tuniskom gradu Monastiru. Potpis za mog prijatelja, renomiranog pjesnika, Andriju Radulovića. Kažem Karpovu da je Radulović često gostovao u Rusiji. Karpov rado pristaje. Njegov potpis je neobičan, efektan. Zanimljivo je da Andriju interesuje sam potpis na šahovskoj tabli. Miša Talj mu se potpisao na tabli koja je bila poprište njihovih brzopoteznih partija, krajem osamdesetih u Spužu. „To je neka pasija. Vajar Mijo Mijušković ima sve potpise igrača sa super turnira u Nikšiću 1983, na svojoj skulpturi“ (A. Radulović). U Mijuškovićev atelje u Nikšiću dolazili su Desanka Maksimović, Nedeljko Gvozdenović, Fadil Hadžić, Viktor Korčnoj…
Kasno je, poželjeli smo gospođi Oksani i Anatoliju laku noć. Odlazimo ispunjeni zadovoljstvom. Slutimo da će naredni dani biti istinski praznik!
„Zovi se ljubav i nas samo pjevaj,
I našu mladost bezbrižno i tio:
U jednom srcu cio svemir ima,
U jednoj suzi ima život cio
Ne pitaj nikad: zvuke naših dana
Hoce li vjetri da raznesu šumom,
Ko bjeli behar sa procvalih grana,
Il cvjeće nekad nad našijem humom;
Il će da žive…
(Jovan Dučić-„De profundis“-odlomak)
Sunčano jutro, jedanaesti septembar, 2020. Spuštam se iz naselja Vinogradi, pored restorana „Tarana“. Desno, sa druge strane ulice, gradsko groblje. Čempresi i divlji kestenovi uljepšavaju ovaj prostor. Stigao sam do raskrnice; jedan krak puta vodi prema Lastvi i Crnoj Gori, drugi prema Bileći, treći do centra Trebinja. Stupih na trotoar sa koga se pruža lijep pogled na rijeku i grad. Naslonjen na željeznu ogradu, posmatram kako teče Trebišnjica, jedna od najdužih ponornica na svijetu. Duga je 187 km, a 89 km teče pod zemljom. Gdje god pogledam, sušta ljepota.
„Trebinje nije ni selo ni metropola. Ono je metafora, san! Ono je jedna svetla tačka u životu Hercegovaca, ono je mesto koje sanjaju da će se u njemu nastaniti onda kada budu ostareli.
Trebinje je mediteran, jer dok u njemu sedite i gledate vrhove čempresa, osećate da je more iza brda… (Momo Kapor)
Pogled luta prema drevnom Arslanagića mostu. U novije vrijeme zovu ga i Perovića most. Mnogi ga smatraju najelegantnijim biserom osmanske mostogradnje. Dug 92, a visok 15 metara.Trebinje je grad sa više od 20 mostova, zbog čega ga mještani s ponosom zovu „malom Venecijom“. Brojne legende pletu se oko Arslanagića mosta. Vjeruje se, ipak, da je most podigao Mehmed-paša Sokolović, veliki vezir trojice sultana – Sulejmana Veličanstvenog, Selima II i Murata III (o čemu svjedoče pisani tragovi iz dubrovačkog arhiva na talijanskom jeziku u knjizi „Lettere e comissioni di Levante XXXIII, folio 19“). Da su most najvjerovatnoije gradili majstori iz čuvene škole Mimara Sinana, najvećeg graditelja Osmanskog carstva, možda čak i Hajrudin, graditelj Starog mosta u Mostaru. I najposle – da se most vijekovima zove po Arslan-agi, koji je došao iz Herceg Novog u Trebinje krajem 17. stoljeća i dobio od sultana dopuštenje da on i njegovi nasljednici naplaćuju mostarinu. Arhivi iz Dubrovnika otkrivaju da se most počeo graditi 1568. godine. Otvoren je 1574. Nalazio se na putu koji je spajao Dubrovnik i Herceg Novi sa Carigradskim drumom.
Spuštam se blagom strminom gledajući prema planini Leutar (1244m). U Trebinju se odomaćio izraz Leotar. Po planini se zove i ovdašnji fudbalski klub, i hotel uz samu rijeku, gdje sam mnogo puta igrao i boravio.
„Veliki breg Leutar koji se diže iznad mog rodnog Trebinja, kao modro platno između neba i zemlje, nosi ilirsko ili grčko ime po reči elifterija, što znači sloboda“ (J. Dučić). Dučić je govorio da je „po prirodnoj ljepoti Trebinje jedan od najljepših gradova zbog izvanredne reke, vanrednoga anfiteatra, čudesnog osvetlenja, koje dolazi od odblesaka sa mora“
Jovan Dučić
Zanimljivi su redovi iz neobjavljenog pisma Dučića o Trebinju, koje je objavio sajt Leutar. net, 9. marta 2017. „Iz trebinjske okoline izišli su znameniti ljudi. Sa prozora kuće mojih starih u Podglivlju, koje vidite ovde kao predgrađe Trebinja, vidi se jedva na puškomet selo Pokrajčići odakle je rodom porodica Ruđera Boškovića, gde i sada žive njegovi rođaci Gudelji. Odavde je poreklom i naš pesnik Milorad Mitrović i naš slikar Risto Vukanović. Odavde je jedan lep deo svojih divnih pesama sakupio Vuk Karadžić, a zatim i Vuk Vrčević. Kao stari Grci tako su ovi moji zemljaci bili još ne samo filozofi i pesnici, nego i najbolji trgovci. Trebinjci su a ne cincari stvorili beogradsku veliku čašiju: Paranosi, Perovići, Dučići, Narančići, Milišići, a Luka Ćelović, sin trebinjskog bogataša Manojla Ćelovića stvorio je najveći i najpošteniji novčani zavod u Srbiji koji se zove BEOGRADSKA ZADRUGA“.
Uskoro stižem ispred hotela „Platani“. Na dva mjesta prodaju se knjige. Nažalost, izbor nije po mom ukusu. Samo tridesetak metara dalje, Trg pjesnika. Spomenik Jovanu Dučiću, podignut 1997, smješten je ispred glavnog ulaza u Gradski (Dučićev) park.
Naspram njega, spomenik njegovom idolu Petru II Petroviću Njegošu, otkriven u nedelju, 27. maja 1934. Prvi u svijetu spomenik Njegošu, koji je uradio vajar iz Dalmacije, Toma Rosandić.
Kada je sa spomenika podignuto veliko platno, obavijeno narodnom trobojkom, i pri pojavi zaista interesantnog i lijepog Njegoševog spomenika narod je klicao: „Slava neumrlom Njegošu!“ Njegoš je u Trebinju “obučen” u crnogorsku narodnu nošnju. U desnoj ruci drži knjigu dok lijevu ruku drži na srcu. Na glavi nema kapu, što je vrlo neobično, jer je, uz crnogorsku narodnu nošnju, uvijek nosio kapu, pa su ga i umjetnici tako prikazivali. I slikari i skulptori. Da li je kapa namjerno ili nenamjerno izostavljena, ostaće vječni znak pitanja.
Dučić je bio zgranut vrlo malim brojem spomenika u gradovima. Tvrdio je da onaj ko dođe da obiđe naše glavne gradove zaključuje po minimalnom broju spomenika da mi uopšte nemamo istorije. Ni političke, ni vojničke, a najmanje kulturne. Dučić se pitao:„Po čemu mislimo da ćemo privući strance? Da vide naše šume ili naše provalije ili da se okupaju u moru? Toga oni imaju i kod kuće. Jedino što strance privlači, to je tuđa kultura, naročito umetnost. Svet ne ide u Afriku da vidi pustinju, nego da vidi piramide i stare hramove.“
Teško je nabrojati sve Dučićeve poklone Trebinju. Ističemo samo manji broj.
Gradski park za čije je uređenje nabavljao mnoge sadnice (posebno iz Italije) i o čijem se uređenju stalno brinuo. Gradski park je zato dobio naziv “Park Jovana Dučića“
Dva kamena lava sa postamentima na ulazu u park.
Statua boga ljubavi Plakira u fontani u parku.
Figura/spomenik kraljici Jeleni Anžujskoj na zidinama Starog grada.
Stub sa kapitelom, reljefna vaza za cvijeće kod katoličke crkve.
Dučićeva česma preko puta parka.
Tri mermerne klupe postavljene na tri strane spomenika Njegošu.
Dvije vazne u porti sabornog hrama…
Na Dučićevom spomeniku nema godine rođenja i smrti, jer je krio godine. Po čaršijskoj verziji, to je radio zbog žena, po zvaničnoj isoriji, da ne bi služio vojsku. Važio je za šarmantnog čovjeka i velikog zavodnika. Zanimljiv je odlomak iz njegove sjajne knjige „Gradovi i Himere“ (poglavlje- „Pismo sa Jonskog mora“).
„Sa mnom iz Rima putuje jedan nemački konsul koji ide za Siriju, i njegova žena Holantkinja. On je čovek koji sav živi za politiku i Germaniju, a ona za muziku i avanturu. Njena dva krupna siva oka vrede dva velika grada u Nemačkoj“. Zatim, na sljedećoj stranici ispisuje:“Prošlo je vreme ljubavne romantike; ali dok traje čoveka finog ukusa i delikatne ćudi, trajaće potreba i za ljubavnom mistikom. Veliki ljubavnici su retki na svetu kao i veliki muzičari. Za jednog umetnika je potrebna samo jedna vrlina koja se zove talenat; ali za majstora u ljubavi je nužna čitava klavijatura krupnih i sitnih vrlina“.
Zbog skandala 1925. godine s izvjesnom gospođicom Fogel koja je imala tek 19, a Dučić 50 godina, morao je napustiti diplomatsku službu u Bernu, pa je 1927. imenovan za ambasadora u Kairu, ali je ova afera imala toliko dalekosežne posljedice da se prije desetak godina pojavila Švajcarkinja Karol Minter tvrdeći da je unuka Jovana Dučića, kćerka njegovog vanbračnog sina kome je majka Antoanet Fogel dala ime po ocu – Žan (Jovan), a prezime svog muža za koga se kasnije udala i koji je priznao dijete kao svoje. Manje poznate detalje o Dučićevom životu otkriva nam Radoslav Milošević, trebinjski profesor, književnik i književni kritičar. Milošević pominje i ljubavnu idilu sa učiteljicom iz bogate trgovačke porodice u Bijeljini, Magdalenom-Magom Živanović. Zaslužili su nadimke bijeljinskih Romea i Julije, jer njoj nisu dozvolili da se uda za tada sirotog učitelja. Crnjanski je pisao:“Ljubav je put beskrajan/ na kom je dozvoljeno sve“. („Putnik“)
Dučić je ostvario bogatu diplomatsku karijeru. Službovao je u Carigradu, Sofiji, Ženevi, Bernu, Kairu, Atini, Budimpešti, Rimu, Bukureštu, Madridu.
Devet sati, vrijeme je da se pridružim Velimiru u hotelu „Integra“. Pokazuje mi pitanja koja će biti postavljana Karpovu u intervjuu za RTV Republike Srpske. On smatra da su uglavnom stereotipna. Za stolom je i gospođa Svetlana, književnica. Živjela je 30 godina u Londonu. Kaže da se odlično osjeća u Trebinju. Pored nje predsjednik ŠK Trebinje, Radenko Drašković, jedan od direktora u kompaniji „Swisslion“. Blizak saradnik Rodoljuba Draškovića koji je stvorio novu, veliku atrakciju: Grad sunca. „Evo čovjeka koji zna šta treba pitati Karpova“, govori Velimir i okreće se prema meni. Pripremio sam tri pitanja, gospođa Svetlana zapisuje u notes. Program je sljedeći: u 10 sati intervju s Karpovom, zatvoren za javnost, u 11 potpisivanje ugovora, u 12 pres konferencija.
„Da samo s visina za ponore znadnem,
Bacivši u prostor konce svojih žila;
I letim večito, i letim dok padnem
Samo pod teretom ozarenih krila“.
(Dučić-„Krila“-odlomak)
Anatolij Karpov je odigrao 11 mečeva za titulu svjetskog šampiona, što je apsolutni rekord. Pobijedio na 185 međunarodnih turnira i mečeva, ne računajući pobjede iz pionirskih i omladinskih dana, kako se sam Karpov izrazio, tokom druženja u Trebinju. Takva dostignuća biće teško nadmašiti. Sjetimo se čudesnog trijumfa na turniru 18 kategorije „Linares 1994“. Pobijedio je Kramnika, Topalova, Geljfanda, Ivančuka, Barejeva, Judit Polgar, Beljavskog, Lotjea, Iljeskasa, a remizirao s Kasparovom, Anandom, Širovom i Kamskim. Osvaja prvo mjesto sa 11 iz 13, uz performans 2977! Kasparov i Širov su 2-3. sa 8,5 poena. Pogledajmo efektno ostvarenje protiv FIDE prvaka svijeta Veselina Topalova.
Anatolij Karpov-Veselin Topalov
Linares 1994.
Dijagram:
Bijeli: Kg1, Dd2, Ta1, Te1, Sb3, Sc3, Lg2; pješaci: a2, b2, c4, f2, f4, g3;
Crni: Kg8, Db8, Ta8, Tf8, Sc6, Ld7, Le7; pješaci: a6, b5, d6, e6, f7, g6;
Karpov je odigrao 18. Sc5! Uslijedilo je 18… dc5 (18… Le8 19. Se6!-fe6 20. Te6+-) 19. Dd7-Tc8 20. Te6!-Ta7 21. Tg6 (21. Dd3!?) 21… fg6 22. De6-Kg7 23. Lc6-Td8 24. cb5 (23. Se4!?) 24… Lf6 25. Se4-Ld4 26. ba6-Db6 (26… Db2 27. Td1+-) 27. Td1-Da6?
Dijagram:
Bijeli: Kg1, De6, Td1, Se4, Lc6; pješaci: a2, b2, f2, f4, g3;
Crni: Kg7, Da6, Ta7, Td8, Ld4; pješaci: c5, g6;
Bijeli igrajući 28. Td4! razara crnu poziciju. Nakon 28… Td4 29. Df6-Kg8 30. Dg6-Kf8 31. De8-Kg7 32. De5-Kg8 33. Sf6 (33… De6-Kg7 34. Df6-Kg8 35. Dg6-Kf8 36. Dh6-Kg8 37. Sf6-Kf7 38. Sh5!+-) 33… Kf7 34. Le8-Kf8
Dijagram:
Bijeli: Kg1, De5, Sf6, Le8; pješaci: a2, b2, f2, f4, g3;
Crni: Kf8, Da6, Ta7, Td4; pjesak na c5;
Karpov je izabrao 35. Dc5 (35. Lh5!) 35… Dd6 36. Da7-Df6 (Topalov propušta zabavan nastavak 36… Td1 37. Kg2 (37. Kh2-Th1) 37… Tg1!? 38. Kh3 (38. Kg1?-Dd1 39. Kg2-Dh1! 40. Kh1 Pat!) 38… De6 39. Sg4 bijeli je dobijen, ali je teža realizacija nego u partiji). 37. Lh5-Td2 38. b3-Tb2 39. Kg2 1:0
Odlazim prema klubu gdje ću se sresti sa mojim nastavnikom istorije Jovom Spahićem i rođakom Petrom Miloševićem, budućim magistrom istorije. Oni su pravi drugovi, iako Petar ima 24, a Jovo 90 godina! Lijepa, humana priča.
Jovo je fenomen, odlično se drži i pamćenje ga vanredno služi. Svaki dan dolazi biciklom do Doma penzionera, ujutro i popodne. Njegova kuća, blizu magistrale koja vodi za Dubrovnik, udaljena je četiri kilometra od Doma. Prelazi svakodnevno 16 kilometara! „Igrao si Kadetsko prvenstvo svijeta u Francuskoj 1977. Pred sam polazak, na čapljinskoj željezničkoj stanici, rekao si majci: „Pripazi Simeona“. Moja majka je predavala djeci od prvog do četvrtog razreda, od te jeseni učiće i Jovinog sina. „Pitao sam se zašto si to rekao baš pred odlazak na daleki put“?
Kao da smo čudesnom magijom zaplovili kroz vrijeme, vrativši se u sedamdesete. Vidim ga kako šeta razredom i ponovo pronalazi zanimljivosti kojih nema u našoj knjizi istorije. Obožavali smo njegove časove. Opet je u staroj formi, Petar i ja pažljivo slušamo. Pričamo o njemačkom Desantu na Drvar i o Titu.
Čitao sam nedavno knjigu „Gambit Jare Ribnikar“, Mladena Gvere. „Odjednom, videla sam, engleski „spitfajeri“ nadleću nemačku kolonu i gađaju tenkove. Verujte mi da to niko nigde nije napisao“. Sve se događalo od 25. maja do 3. juna 1944. Nekoliko rečenica kasnije: „Noć. U daljini se videla neka svetlost“. Zatim opisuje kako su ruski i američki avioni prevezli Tita i vrhovni štab u Bari, sa aerodroma u Glamočkom polju. Potom putovanje brodom za Vis i dramatičan trenutak kad je Titova lična sekretarica, Davorjanka Popović-Zdenka, shvatila da Tito nije na brodu. „Ja se gušim, ne mogu ovde da ostanem“. Zagrlim je, ona i dalje plače. „Umreću Jaro, umreću, tresla se od plača“. Tito je bio na drugom brodu. Dugo je ostao na Visu. Tu je potpisan sporazum Tito-Šubašić. Povremeno putuje u Italiju (susret s Čerčilom u Napulju). Krajem ljeta susreo se sa Staljinom i Čerčilom, kako bi učvrstio međunarodni položaj. Jovo nam priča o manje poznatim stvarima. „Tito je boravio u Sovjetskom Savezu. Poslije izvjesnog vremena, prebacio se u Rumuniju. Bio je u Krajovi kada je oslobođen Beograd (20. oktobar 1944). Tek dva dana nakon oslobođenja glavnog grada vraća se u Jugoslaviju“!?
Ratne uspomene Koče Popovića, komandanta Prve proleterske brigade, filozofa, pjesnika nadrealiste, diplomate, objavljene u više knjiga, bacaju novo svjetlo na Bitku na Sutjesci i Titovo rukovođenje. Jovo je detaljno upoznat sa sadržajem knjiga. „Koča piše da Tito 13 dana uzastopno nije izdao nijedno naređenje! Tvrdi da se vrhovni komandant u jednom trenutku izgubio i pronašao ga je njegov kurir“. Intrigantno je čuti mišljenje koje je dijametralno suprotno ranijim saznanjima.
Petar mi poklanja knjigu Dragana R. Kovača „Pogaženi testament“. Jedna od rijetkih knjiga o trebinjskom dobrotvoru i vizionaru Luki Ćeloviću. Petar je ljetos dolazio kod nas. Sjedili bi između platana i lipe i razgovarali o istoriji, knjigama Mome Kapora, šahu. Ponekad bi se pridružio komšija Goran. On dobro poznaje istoriju Tasovčića. Goran je izrazito duhovit, njegove imitacije razgalile su dušu.
Toliko smo zaneseni slušajući nastavnikove priče da nismo ni primijetili da je već jedanaest sati. Potpisivanje ugovora obaviće se na trećem spratu hotela „Integra“. Ulazimo u salon, Karpova još nema. Ljudi bliski klubu i televizijske ekipe u napetom iščekivanju. Karpov se pojavljuje burno pozdravljen dugim aplauzom. Sjeda za stol, pored njega predsjednik kluba Drašković i Jagoda Vuković, profesorica ruskog i trener u ŠK Trebinje. Jagoda je u ulozi prevodioca.
Potpisan je sporazum o saradnji Šahovskog kluba Trebinje i Šahovske akademije „Anatolij Karpov“, koji će trebinjskim šahistima omogućiti sistemski razvoj ovog sporta i učešće na svjetskim šahovskim takmičenjima.
Ovim sporazumom, koji su potpisali Anatolij Karpov i Radenko Drašković, definisani su načini pružanja usluga naučne i stručne podrške u sprovođenju opštih razvojnih programa dodatne edukacije djece i odraslih za nastavu šaha. ŠK Trebinje jedini je klub u Bosni i Hercegovini koji je potpisao ugovor sa Šahovskom akademijom „Anatolij Karpov“. Karpov je kratko govorio i o rasprostranjenosti šahovskih škola u Rusiji.“Sada se šah predaje u 350 škola i 80 vrtića“. Od Kamčatke do Smolenska, kako voli da kaže Karpov. „Od prošle godine radimo i sa četverogodišnjom djecom“. Otkako je deputat Državne dume Ruske Federacije, gdje predstavlja Tjumensku oblast, program Šah u škole dobija snažan zamah. Fotografisanje sa velikim šampionom.
Karpov je strpljiv, opušten. Zadovoljstvo na licima ljudi što su tako blizu legende. Kada je napuštao salu, predstavljam svog nastavnika: „Uvaženi istoričar, On ima 90 godina i sjeća se Vaše simultanke u Čapljini, 1976. godine“. Karpov izražava mišljenje da je simulanku odigrao neposredno nakon Vidmarovog memorijala 1975. (Portorož/Ljubljana). „Bio je to moj prvi turnir kao prvaka svijeta i moja posljednja duga turneja s Furmanom.“ Karpov je počeo raditi s Furmanom sa 18 godina. Velemajstor Semjon Furman bio je čuveni trener. Pomagao je Bronštajnu, Botviniku, Korčnoju, Geleru. Sa Karpovom je radio od 1969, do smrti 1978. Karpov: „Furman je igrao odlično kada smo putovali zajedno“. Na jakim međunarodnim turnirima u Madridu, Portorožu/Ljubljani i Bad Lauterbergu osvojio je treće mjesto. Mog trenera Kiću su neki zvali Furman. Lijep kompliment.
Međutim, jedan detalj sa čapljinske simultanke otkriva da je ipak odigrana 1976. Igrali smo u hotelu „Mogorjelo“, u neposrednoj blizini Neretve. Dimitrije Bjelica najavljuje početak simultanke. Nevjerovatan broj ljubitelja šaha u sali. Bjelica pokazuje rukom prema meni i govori Karpovu da obrati posebnu pažnju. „Ovaj dječak je pionirski prvak Jugoslavije“. Dijelio sam, u tom trenutku, titulu sa budućim GM, Draganom Paunovićem. Prvenstvo je odigrano u Vršcu 1976. Kasnije gubim meč protiv Dragana, a 1977. osvajam titulu, sa poenom prednosti ispred Veljka Vujačića iz beogradskog Partizana. Živo se sjećam simultanke. Izabrao sam čvrsti Karo-Kan, ali me Karpov potpuno „ugušio“. Slaba utjeha što je partija dugo trajala, nisam imao nikakvu šansu. Moj trener, Kićo Bekan, pružio mi je poslije partije Karpovljevu sliku s njegovim potpisom. Draga uspomena.
„I ljubav što čezne, i jed što se gnuša,
Sve je samo pesma; dok mre u dubini
Sva u čudnu svetlost obučena duša –
Kao zvezda što se raspada u tmini“.
(Dučić-„Pesma“ odlomak)
Pokazalo se da pres konferencija neće biti održana. Nešto prije 13 sati, Karpov i Oksana polaze prema opštini da se sretnu sa gradonačelnikom Mirkom Ćurićem. Mnogo nas je u pratnji. Dok traju razgovori, mi čekamo u maloj sali gdje je postavljen mikrofon. Velika sparina. Odjednom, mlada crnokosa žena, u plavoj majici, gubi svijest. Potrčao sam stepenicama da donesem vode. Skoro se sudarih s mladićem koji u obje ruke drži čaše vode. Čim je malo popila, djevojka dolazi sebi. Kad je sastanak završen, daju se izjave. Sala puna, veliko interesovanje.
Gradonačelnik Mirko Ćurić je izrazio očekivanje da će Škola šaha u Trebinju biti na ponos svih, a posebno mladih talenata.
On je istakao da će do početka oktobra Grad Trebinje i nadležno ministarstvo uputiti pismo podrške za održavanje Svjetskog prvenstva za mlade 2022, za uzraste od 10, 12 i 14 godina. „Nadamo se da ćemo u tome uspjeti i da ćemo, kao dobri domaćini, 2022. godine u Trebinju ugostiti svjetske šahovske nade“.
Karpov je izrazio nadu da će Šahovska federacija, Šahovski klub, kao i Trebinje biti dio budućeg sportskog programa za razvoj djece. „Ako nam uspije, a nadam se da hoće, rado bismo 2022. godine organizovali Kadetsko prvenstvo svijeta ovdje u Trebinju“. Karpov ističe da je gradonačelnika informisao da će u budućnosti organizovati onlajn turnire na kojima će učestvovati i djeca iz Trebinja i tako će im biti omogućeno učešće na međunarodnim takmičenjima.
Koča Govedarica: „Danas je praznik šaha i sporta, jer će sporazum sa Šahovskom akademijom „Anatolij Karpov“ pomoći da trebinjski šahisti ostvaruju značajne rezultate i uspjehe ne samo na domaćoj nego i na međunarodnoj sceni. Sporazumom je to definisano, podržaće nas i gradska uprava, a mi ćemo sve učiniti da škola koja će sada nositi naziv Međunarodna škola šaha „Anatolij Karpov“ Trebinje bude na ponos i da će biti prepoznatljiva u Evropi kao rasadnik mladih šahista i kao sportska grana koja će biti na čast Trebinju i Hercegovini“.
Dok Karpov i Oksana lagano koračaju prema hotelu, prilazim da ih upoznam sa lijepom idejom koju je osmislio pjesnik Andrija Radulović (majstorski kandidat). Radi se o meču u ubrzanom šahu između Karpova i najboljeg crnogorskog velemajstora Nikole Đukića. Htio sam da kažem nešto o Nikoli i njegovim referencama, ali me Karpov prekinuo:“Znam ja ko je Đukić“. Govorim Karpovu da je Đukić oduševljen idejom, on se smije, drago mu je. Karpovu se dopada ideja, odmah je zatražio moju mail adresu.
Šetam pored pijace sa Dragom Benderaćem, nekada uglednim privrednikom, ocem proslavljene šahistkinje, Ane Benderać (WGM). Drago je danas stalno sa nama. Prilika je da istaknem da je ženska ekipa ŠK Trebinje, predvođena, Anom, trijumfovala na Premijer ligi Bosne i Hercegovine u Tuzli (jun 2019). Pitam ga za fide majstora Srđu Benderaća, nekada nadu sarajevske Bosne. „I ove godine radi u Dubrovniku, bez obzira na Covid19“. Sa Srđom sam uvijek imao dobru i često šaljivu komunikaciju. Rekao mi je prije nekoliko mjeseci da čak 5000 ljudi iz istočne Hercegovine radi u Dubrovniku. Takav je trend posljednjih godina.
Eh, Dubrovnik! Trubaduri su pjevali o palmama koje njišu grane, mirisu behara i ljubavi. Tereza, na jedinstven način, „Prijatelji stari gdje ste“ i „Nono, dobri moj nono“. Ibrica je pjevao „Šalom Sara“ i decenijama priređivao ponoćne koncerte na Dubrovačkim ljetnjim igrama. Ranih osamdesetih zablistao je pijanist Ivo Pogorelić, koji će uskoro steći svjetsku slavu. U drugoj polovini osamdesetih često sam dolazio u čudesni grad. Boravio u hotelu „Kompas“, na Lapadu. Imao sam tada djevojku romantičnog imena. Voljeli smo prošetati stazom iznad mora do Babinog Kuka. Uveče bi odlazili na Stradun i peli se onim bočnim stepenicama što „vode u nebo“. Momo Kapor je u maštao da jednog dana sa stepenica crkve svetog Vlaha, pređe u kultnu Gradsku kavanu.
Tamo ste, uz malu dozu sreće, mogli vidjeti Koču Popovića i Danila Kiša. Koča je u Dubrovniku imao mali stan. Volio je plivanje i tenis, a Kiš gitaru i ćasakanje uz čašicu. Koliko mudrosti za malim kafanskim stolom! Često su pijuckali konjak na terasi hotela „Argentina“.
Šetnja sa Dragom asocirala me na davni događaj. Tokom juna 1994. održana su dva atraktivna, vezana turnira, po ubrzanom tempu. U Bijelom Polju i Trebinju. Iz Trebinja je stigao specijalni autobus da preveze šahiste. Drago je vođa puta. Njegova uloga bila je značajna zbog činjenice da je rat u Bosni i Hercegovini bio u punom jeku. Kako će biti na granici? Sve je proteklo dobro. Igrali smo u osnovnoj školi, blizu Dučićevog parka. Jak turnir, nastupa desetak velemajstora.
Susreti sa ljudima iz zavičaja bili su tada vrlo emotivni. Sa rodbinom, pogotovo. I vidim, približava se moj ujko Joco, koji je izašao iz Mostara skoro dvije godine nakon početka rata. On je bio jedan od najomiljenijih rođaka, pun duha. Iznenada me podiđoše takvi trnci, da sam mislio da ću se srušiti! Počeo je turnir, petnaestak mojih rođaka i prijatelja su stalno pored mog stola. U nekom posebnom nadahnuću zabilježih šest uzastopnih pobjeda! Sa tri brza remija stigao sam prvi na cilj.
Turnir je organizovao ŠK Leotar u kome je tada i ranije radio izuzetan trener i šahovski radnik, Mirko Albijanić. Ana i Srđo Benderać bili su Mirkovi učenici. Igrao sam za Leotar, krajem devedesetih. Predsjednik kluba Pero Kukić važio je za čovjeka kome se vjerovalo. Najzaslužniji za zaposlenje moje majke u vrtiću, koji se nalazi pored Sabornog hrama Svetog Preobraženja Gospodnjeg (u Dučićevom parku). Majka je devet izbjegličkih godina provela u Trebinju. Igrao sam Pojedinačno prvenstvo Republike Srpske 1999. u hotelu „Leotar“. Iako sam spavao u „Leotaru“, svako veče sam odlazio kod majke, u naselje Hrupjela. Nikad mi čajevi nisu više prijali nego tada! Majka je stavljala razne trave, dosta limuna i meda. Osjećao se miris ljubavi i dah nostalgije za izgubljenim zavičajem.
Sa bratom i majkom u Tasovčićima
Sljedeći susret s Karpovom dogodiće se u Vinskom podrumu „Petijević“, u 19 sati. Biće to nezaboravno veče!
„Padaju sutoni prvi plavi,
I zvezda već zrači sa rečnog dna.
Zasipa s topola mir po travi. . .
Anđeli veslaju barke sna“.
(Dučić- Odlomak iz pjesme „Noć“)
Ulazimo kroz široku kapiju Petijevića i smještamo se za dugački drveni stol.
Lijep ambijent, njegovana trava, cvijeće i raskošno rastinje svuda oko nas. Domaćini iznose odličan pršut i sir. Popili smo travaricu, kao aperitiv, zatim pijemo vranac. Karpov bira bijelo vino. Nije ovo klasična večera, već druženje i prilika za razgovor s Karpovom.
„Vi imate kolosalan pozicioni osjećaj i fantastično igrate završnice. Kako ste to postigli“? „Načinom rada u mladosti. I talentom. Bio sam seniorski prvak grada sa devet godina! Zlatoust je grad sa 170 hiljada stanovnika. Dugo nisam imao ličnog trenera, do saradnje s Furmanom. Dospio sam u Botvinikovu školu sa 12 godina“. „Botvinik Vas nije obasuo komplimentima“. „Veoma žalim, ali od Tolje neće ništa ispasti“. Karpov se sjeća te epizode.
„Radilo se o tome da su drugi dječaci bolje znali teoriju otvaranja od mene. Nisam tada imao previše znanja o otvaranjima, a Botvinik je tome pridavao najviše pažnje. Nije vidio drugu, jaču stranu mog stila igre; razumijevanja šaha. Bio sam vrlo mlad, neki dječaci iz grupe bili su stariji sedam godina, kao recimo Saša Dubinski. Ali Botvinik nije uočio da sam imao posebnu osobinu-upornost u odbrani. Čudno je da nije rezonovao: ako ja igram ravnopravno sa starijim dječacima, znači tu postoji kvalitet“. Botvinik je promijenio mišljenje tek osam godina kasnije. „Pobijedio sam na veoma jakom turniru u čast Aljehina (Moskva, 1971). Botvinik je rekao: „Zapamtite ovaj dan. Pojavila se nova velika zvijezda na šahovskom nebu“.
Ljubitelji šaha i danas žale što nije došlo do istorijskog meča Fišer-Karpov, 1975. Zanimljiv je njihov prvi susret. „Nakon meča u Rejkjaviku, Fišer je za nastup u američkoj reprezentaciji na Olimpijadi u Skoplju (1972) tražio od federacije honorar od 150000 dolara, ali mu nije udovoljeno. U novembru iste godine posjetio je San Antonio gdje je igran jak međunarodni turnir. Jedan od pobjednika turnira, mladi velemajstor Anatolij Karpov, pisao je kasnije:“Početak posljednjeg kola bio je odložen, prišao sam Keresu pitajući ga o čemu se radi? Rekao je da čekaju Fišera, bilo mi je nejasno zašto bi zbog Fišera odlagali početak kola kad on nije učesnik turnira? Zatim se pojavio Fišer i rukovao sa svim učesnicima, na mene je ostavio prijatan utisak“. (Vladimr Pak-„Paradoksi šahovskog genija“)
Profesor Goran Tomić preveo je u Šah mat listi (april 2020) intervju sa Karpovom.
VLADIMIR SOLOVIJEV: Da li bi pobjedili Fišera 1975?
A.KARPOV: Imao sam šanse. Te 1975. godine, kada se meč nije odigrao, mislio sam da imamo približno jednake šanse. Čitav svijet je vjerovao da Fišer ima prednost, nisam mislio da je tako. I već sledeće, 1976. godine, stekao sam samopouzdanje, snagu i veoma brzo napredovao. Mislim da sam 1976. već imao određenu prednost. Iako su počeli pregovori o meču, ministar sporta Pavlov je rekao: „Anatolije Evgenijeviču, zašto vam ovo treba? Fišer se povukao, vi ste svjetski prvak. Zašto ga izvlačite iz podzemlja? On je već tamo, odatle se neće vratiti, osim uz vašu pomoć. Da li garantujete da ćete pobijediti?“
Rekao sam: „Sergeje Pavloviču, ne mogu da vam garantujem. Ali mislim da su moje šanse bolje. Iako je sport, sport. “ On je upitao: „Zašto vam onda ovo treba ?“ . Odgovaram: „Zbog ljubavi prema šahu.“
Fišer i Karpov su se sastali u Kordobi i Tokiju 1976 i Njujorku 1977. Fišer se na početku susreta u Tokiju neočekivano obratio Karpovu:“Zašto ne napustite Sovjetski Savez“?! Razgovor je ipak protekao u ozbiljnom tonu i tolerantnoj atmosferi. Pitamo Karpova:“Da li su zaista postojali izgledi da igrate s Fišerom“? „Mislim da Fišer nije bio psihički spreman. On je do tada igrao mečeve protiv starijih protivnika. Ja sam bio osam godina mlađi i moj stalni napredak bio je zagonetka za njega“.
Bivši treneri Fišera, velemajstori Robert Bern i Lari Evans, otvoreno su priznali: „Kada se Fišer približavao šahovskom Olimpu, u njegovu dušu uselio se, ranije njemu nesvojstven strah od poraza“ (Vladimir Pak:“Paradoksi šahovskog genija“).
Kada ste igrali meč protiv Korčnoja u Bagiju 1978. često se u javnosti spominjao parapsiholog u vašem štabu, Vladimir Zuhar. „Korčnoj je imao pet Zuhara! Tu temu su forsirali Brana Crnčević u „Dugi“ i Miroslav Radojčić u „Politici“. Oni su otvoreno navijali za Korčnoja. Crnčević je bio Korčnojev prijatelj. Napisao je knjigu „Emigrant i igra“. Dočaravam Karpovu atmosferu u našem restoranu (Čapljina), uoči 32. partije u Bagiju. Rezultat 5:5, ko dobije prvu partiju, dobija veliki meč. „Mi smo gledali prenos finalne utakmice Šampionata svijeta u košarci Sovjetski Savez-Jugoslavija. Odjednom je kamera uhvatila momenat kako se pozdravljate sa selektorom Aleksandrom Gomeljskim. Mnogi su pomislili da ste već dobili meč i nekoliko čaša je u slavu pobjede bačeno kroz prozor“!? Karpov se smije. Zatim priča anegdotu o davnom susretu Kotova i Evea. „Kotov je nešto govorio Eveu, koji nijednu riječ nije razumio. Kasnije je Eve pričao svojim prijateljima u Holandiji da nije znao da su engleski i ruski tako slični jezici“!?
To me asocira na anegdotu koju mi je davno ispričala Milunka Lazarević. „Olimpijada u Tel Avivu 1964. Mihail Botvinik se obraća prisutnim na otvaranju. „Izvinite što se ne mogu obratiti na jeziku domaćina, ali govoriću jezikom Puškina, Dostojevskog i Kotova“!? Velemajstor Kotov, tada selektor reprezentacije SSSR, bio je neposredno prije olimpijade primljen u Udruženje književnika Sovjetskog Saveza. Botvinik je to iskoristio za žaoku. „Jevreji i Rusi u sovjetskom šahu voljeli su to prijateljsko zadirkivanje. Naravno, učesnici olimpijade sa Zapada nisu ništa razumjeli, a u sovjetskom taboru opšti smijeh“!? (M. Lazarević).
Prelazimo na veliko rivalstvo s Kasparovom. „Gari je ubjedljivo pobjeđivao na velikim turnirima, a Vi ste u prvom meču (1984/85) vodili 4:0 već poslije devete partije! Kako to objašnavate“? „On je tada igrao slabije od mene“. Karpov je u briljantnom stilu odigrao završnice u šestoj i devetoj partiji.
„Zatim ste vodili 5:0, samo Vas je jedna pobjeda dijelila od trijumfa. Zašto je niste ostvarili“? „Politika se umiješala“. „Mislite Alijev“? „Ne samo Alijev. Važnu ulogu odigrao je Jakovljev. Da je meč odigran bilo gdje izvan Sovjetskog Saveza, ja bih sigurno dobio meč“. Poslije 48 partija rezultat je bio 5:3 za Karpova. Nikad nisam pročitao ovako detaljno objašnjenje o prekidu meča kao u intervjuu Karpova, V. Solovjevu.
V.SOLOVIJEV: A šta se onda (1985.) stvarno dogodilo? Pitanje vam je postavljeno milion puta. Možete li odgovoriti na to? Čini mi se da ste samo vi bili jedina žrtva posle tog meča sa Kasparovom.
A.KARPOV: Naravno da mi je oduzeta prednost od dva poena. Dali su Kasparovu priliku da odigra još jedan meč za redom. Počeo je progon, koji je vodio moćni Aleksandar Nikolajevič Jakovljev, kojem nisam učinio ništa drugo nego samo dobro. Nekako, na njegov zahtev, čak sam i u Kanadi … ( veza je prekinuta ). Zatim se on vratio u Sovjetski Savez i pokazalo se da je svemoćan, jer je Gorbačov svu unutrašnju politiku dao Jakovljevu. Ali ovaj besramni završetak meča dogodio se jer sam im dao neke šanse i oni su ih iskoristili. Aliev je ozbiljno intervenisao. Naravno, da nije njegove intervencije meč bi bio odigran i mislim da bih ga doveo do pobjede. Ali nažalost, u trenutku kada je meč zaustavljen, Chernenko je doživio kliničku smrt. Vjerovalo se da će on otići na drugi svijet, i opet će biti potrebno predahnuti, jer će zemlja biti u dubokoj žalosti. Svi ovi razlozi su iskorišteni.
Oni su izvršili pritisak na Campomanesa, a on je bio potpuno zavisan, jer je njegov sin besplatno studirao kod nas u Sankt Peterburgu (tada u Lenjingradu). Zato, kada je ministar sporta, koga je Aliev postavio, izvršio pritisak na njega, na kraju je Campomanes pristao.
Naravno, odluka koju je donio bila je potpuno nezakonita. Ali Campomanes nikada nije otkrio i nikada nije rekao šta se dogodilo. Ali ja znam to. Kada je meč prekinuo, tražio sam da se meč nastavi, a imao sam pismo koje je potpisao predsjednik Organizacionog odbora Demichev u kojem je navedeno da je Organizacioni odbor spreman da nastavi meč, i da postoje sve mogućnosti za to. Ali Campomanes je tada oklijevao, jer svjetska šahovska zajednica nije razumjela zašto se sve to dogodilo u Moskvi. Pritisak je bio jak, a Campomanes čak bio sklon ideji da bi trebalo nastaviti meč. I on je bježao po svijetu i bilo ga je teško uhvatiti. Ali tog jutra, kada je donio odluku, završio je na Filipinima. A znam da ga je Gavrilin noću nazvao – on je bio zamjenik ministra sporta, koji je, nažalost, bio zadužen i za šah. Ali on je pozvao ne na vlastitu inicijativu, već po nalogu ministra Gramova. Oni su vrlo čvrsto prihvatili ideju Campomanesa, pa je Campomanes ujutro po filipinskom vremenu objavio da meč neće biti nastavljen, a drugi meč će biti odigran.
V.SOLOVIJEV: Slažem se, ovo je šizofrenija! Jer u bilo kojem drugom sportu oni bi rekli: „Pa, važi postignut rezultat. Pobjeda se daje Karpovu“. Ne možete samo prekinuti meč! To je moguće iz tehničkih ili bilo kojih drugih razloga … ali tada se računa pobjeda za Karpova! Prekinut je kod rezultata 5-3!
A.KARPOV: Tako je bilo. Campomanes nije objavio da sam pobjednik, ali to je bilo samo po sebi razumljivo. Čak je odlučio da se nagradni fond podjeli na sledeći način: Karpovu kao pobjedniku, Kasparovu kao poraženom. Ali pošto je sve bilo u rukama ministra sporta Gramova, onda je on prekršio odluku Campomanesa i oni su nagradu podijelili na pola.
V.SOLOVIJEV: To jest, takođe su vas opljačkali?
A.KARPOV: Da, on je mene opljačkao.
„Noseć u šaci pregršt sunca,
U zenicama neba komad,
Sići će najzad sa vrhunca
Taj astralni i večni nomad!
Kao u sjaju novog dana,
Dirnuta krilom vetra blaga,
Grančica mirte zanjihana
Ne ostavivši nigde traga“.
(Dučić „Povratak“-odlomak)
Arthitekta Mihailo Miško Ružić razgovara s Karpovom o svojim moskovskim utiscima. Živio je tamo godinu dana. Iznenada je neobično lijepim glasom zapjevao poznatu rusku romansu „Sonja“. Prihvata inženjer Tiho Simanić, sekretar ŠK Trebinje. Ređaju se ruske, italijanske i stare hercegovačke pjesme. Svima je legla „Katjuša“. Miško se ne sjeća riječi „Podmoskovskih večeri“, pomaže mu Karpov, koji je i sam zapjevao u jednom trenutku. Karpov se sjeća Đorđa Marjanovića i Mikija Jevremovića i njihove velike popularnosti u sovjetsko vrijeme. S Mikijem se povremeno družio. Volio bih čuti „Rjabinušku“ u Miškovoj izvedbi. Domaćini nas pozivaju u unutrašnje prostorije vinarije. Odmah uočavamo balalajku na zidu. Gazda Vinskog podruma Ranko Petijević govori da su mu ruski narodni instrument poklonili njegovi najčešći gosti, Rusi.
„Oni su uglavnom pili vino. Predložio sam da probaju našu travaricu od sedam hercegovačkih trava“. „Koje su to trave“? „Majčina dušica, pelin, marihuana“!? „Sipaj“, govore horski gosti iz Rusije! Ranko svojim šalama uljepšava ugođaj. Mnogi žele fotografiju s Karpovom.
Na fotografiji: Karpov i Miško Ružić
Ranko drži u ruci balalajku, Karpov lijepo urađene gusle. Desetak nas je unutra, Ranko nas nudi travaricom. Kako preći na rakiju, kad smo već pili vino. Jedna ruka s čašom ispružena prema Petijeviću, za njom sve ostale. On predlaže da sjednemo. Travarica se toči velikom brzinom, pjesma sve ljepša. Pokazalo se da i Ranko Petijević ima jak, operski glas. Miško Ružić izvodi bravure, s lakoćom prelazi iz basa u tenor. Pjeva „Oči čornie“ s puno osjećaja. Utisak je da Karpov uživa u ambijentu i pjesmi. Jednu čašu travarice eksira. Radenko je vrlo lijepo poveo nekoliko pjesama. Ranko započe „La musica di notte“, svi ga pratimo. Lijepa pjesma Dubrovačkih trubadura, kao stvorena za grupno pjevanje. Dugo nisam doživio ovako lijepu atmosferu!
Koča Govedarica negdje oko 23:30 kaže da bi pošao kući. S njim smo stigli Tiho, Drago i ja. Drago Benderać, oduševljen druženjem, ostaje. I mene nagovara da još ostanem. Odvešće nas Miško. Kolebam se, ali odlazim. Kad smo se ujutro našli u bašti Šahovske škole Trebinje, ni Miško ni Velimir nisu se mogli sjetiti do koliko su sati ostali!? U bašti lijepa atmosfera, svi stolovi zauzeti. Fin, kulturan svijet. Ponosim se činjenicom da sam na Vidovdan postao kum ovog izuzetno simpatičnog kluba! Sjedim sa Kočom, Tihom i Jagodom. Nataša mi donosi lijepo aranžirane palačinke. Mi smo kolege, žurnalisti. Za susjednim stolom Rajko Kijac, sa svojim prijateljima. Upoznao sam njega i Radmilu sredinom jula, kada sam igrao simultanku. Rajko je završio dva fakulteta; istoriju i književnost. „Dođi kod nas u Novi Sad, uvijek ima kulturnih, umjetničkih dešavanja“. Živio sam s porodicom tri mjeseca u Novom Sadu (1992/93), u Ulici Jovana Subotića. Sjećam se antikvarnice „Orfelin“, na Ribljoj pijaci, i kafea-knjižare, blizu Zmaj Jovine, gdje ugledah rijetku, izuzetnu knjigu, „Zaštitna povelja“, Borisa Pasternaka. U knjižari „Solaris“ kupih „Novi Jerusalim“, ne sluteći da blizu mene stoji Pekićeva ćerka Aleksandra! Najživlje se sjećam pobjede protiv GM Pere Popovića na Šampionatu SR Jugoslavije 1995 (SPENS). Ulazimo u posljednja tri kola poravnati na vrhu tabele. Drama, nada, snovi. Pera blista u finišu i postaje prvak.
Pokazujem Koči knjigu „Pogaženi testament“, poklon rođaka. Govori mi da je nedavno održana promocija knjige u Srpskoj akademiji nauka i umjetnosti. Dobra referenca za autora i knjigu. Hoće li se Karpov pojaviti u klubu? Neizvjesno je kako je na njega djelovalo sinoćnje druženje. Karpov i gospođa Oksana stižu oko 10:30. Anatolij je svjež, dobro raspoložen.
Slikamo se u klupskim prostorijama. Djeca grle Karpova. Oni su već znanci, Karpov je i prošle godine posjetio Trebinje i klub u velikom uzletu.
Prostorije su izuzetno lijepe, prostrane (oko 300 kvadrata). Sa zidova nas „posmatraju“ Tesla, Bob Dilan, Muhamed Ali… U jednom trenutku za stolom su Anatolij, Oksana i Velimir. Tada niko ne prilazi, razgovori su povjerljivi. Da nije Velje Remetića, sve ovo bi bio nedostižan san!
Vozimo se taksijem do Hercegovačke Gračanice. To je vjerna kopija manastira Gračanica sa Kosova i Metohije. Sagrađena je 2000. godine na brdu Crkvina iznad Trebinja, sa željom da se izvrši testament Jovana Dučića.
Njegovi posmrtni ostaci prenijeti su iz SAD i sahranjeni u kripti manastirske crkve. Spomen-kompleks čine crkva Presvete Bogorodice sa zvonikom, vladičanski dvor, biblioteka, amfiteatar, galerija, salon za bankete, česma i ljetnja bašta. Sa platoa oko crkve vidi se cijeli grad. Pjesnik, pisac i diplomata je u testamentu ostavio nalog: „Treba me sahraniti u Trebinju, odmah posle smrti, u grobnici koju ću prethodno sam napraviti, ali nipošto u groblju nego na vrh kakvog manjeg brda u okolini sa velikim granitom iz Jablanice ( debeli blok 60 sm visok, 1, 20 sm širok i 2, 50 dug ) sa jedinim napisom urezanim: »Jovan Dučić, pesnik.“ Testament je napisan 15. jula 1941.
Stigli smo ispred crkve u momentu vjenčanja. Nema šanse da se uđe. Odlazimo do restoranske bašte ukrašene bujnim rastinjem. Posmatramo grad, ispod nas naselje „Police“ i stadion Leotara. Pronalazimo lijep stol u sredini bašte. Osim Karpova, Oksane, Remetića i mene, tu su Rajko, Tiho i mlađi čovjek, prevodilac za ruski jezik. Želimo da spojimo dosta masivne stolove. Stiže konobar u crnoj odjeći:“Ko vam je dozvolio da spajate stolove“? Neočekivano žustar nastup, makar bio i u pravu. „Znači li vam nešto što ovdje sjedi svjetski prvak“, pita ga Velimir. „Znači, ali imamo problem sa inspekcijom. Možete malo spojiti, nemojte do kraja“. Brzo je planula i još brže se ugasila vatra! „Velimir:“Kako bi trebalo raditi sa najmlađim nadama, koje otvaranje“? „Neka igraju Špansku partiju, i bijelim i crnim figurama“! Rajko govori da mu se izuzetno dopala partija Karpov-Korčnoj iz 1978. „Vi ste odigrali Td3 u Zmajevoj varijanti Sicilijanke“. Karpov: „To je iz meča u Moskvi 1974. Da, divna partija“. Finalni meč kandidata. Pobjednik je trebao igrati s Fišerom. Bio je to praktično meč za titulu svjetskog šampiona. Robert Fišer je napustio tron 1975, jer je FIDE odbacila njegove uslove tokom pregovora. Anatolij Evgenejevič Karpov postaje 12. prvak svijeta.
Karpov, Anatoly 2700-Kortschnoj,Viktor 2670 1:0
B78 Moscow (m) (2) 18.09. 1974 (komentar: Botvinnik Mikhail)
inf 18/433
1. e4-c5 2. Sf3-d6 3. d4-cd4 4. Sd4-Sf6 5. Sc3-g6 6. Le3-Lg7 7. f3-Sc6 8. Dd2–0-0 9. Lc4-Ld7 10. h4-Tc8 11. Lb3-Se5 12. 0-0-0-Sc4 13. Lc4-Tc4 14. h5-Sh5 15. g4-Sf6 16. Sde2!-Da5 (16… Te8 17. e5-de5 18. g5 bijeli je bolji) 17. Lh6-Lh6 (17… Lh8 18. Lf8-Kf8 bijeli stoji nešto bolje) 18. Dh6-Tfc8 19. Td3N (19. Td5-Dd8 20. g5-Sh5 21. Sf4-Df8 22. Df8-Kf8 23. Sh5-gh5 24. Th7-Kg7 bijeli malo bolji) 19… T4c5? (19… Dd8 20. e5 (20. g5-Sh5 21. Sf4-Df8 22. Df8-Kf8 23. Sh5-gh5 24. Th5-Kg7 bijeli malo bolji) 20… de5 21. g5-Sh5 22. Sg3-Df8 23. Df8-Kf8 24. Sh5-Lf5 25. Sg3-Ld3 26. cd3-Tf4=)
Dijagram:
Bijeli: Kc1, Dh6, Td3, Th1, Sc3, Se2; pješaci: a2, b2, c2, e4, f3, g4;
Crni: Kg8, Da5, Tc5, Tc8, Sf6, Ld7; pješaci: a7, b7, d6, e7, f7, g6, h7;
20.g5!!+- (20. Sd5-Tc2) 20… Tg5 (20… Sh5 21. Sf4-Tg5 22. Scd5+-) 21. Td5-Td5 22. Sd5-Te8 23. Sef4-Lc6 (23… Le6 24. Se6!-fe6 25. Sf6-ef6 26. Dh7-Kf8 27. Dd7!+-)
Dijagram:
Bijeli: Kc1, Dh6, Th1, Sd5, Sf4; pješaci: a2, b2, c2, e4, f3;
Crni: Kg8, Da5, Te8, Sf6, Lc6; pješaci: a7, b7, d6, e7, f7, g6, h7;
24.e5!!-Ld5 (24… de5 25. Sf6-ef6 26. Sh5!+-) 25. ef6-ef6 26. Dh7-Kf8 27. Dh8 (27. Dh8-Ke7 28. Sd5-Dd5 28. Te1) 1:0
Pitam Karpova koje svoje knjige smatra najboljim. „Sto pobjeda“, „50 minijatura šampiona svijeta“ i ‘Karo-Kan odbrana“, koju sam napisao sa mojim sekundantom Mihailom Podgaecom“.
Idemo prema crkvi Presvete Bogorodice, pored nas prolaze mlada i mladoženja u blaženom raspoloženju. Velimir im je poželio puno sreće i mnogo djece! Zahvaljuju, široko se osmijehujući. Sada nema gužve u crkvi, ulazimo i ostajemo desetak minuta.
Crkva je građena u tipično vizantijskom stilu, ali prema riječima arhitekte “ne predimenzionisana i grandiozna”. Crkva je petokupolna, podignuta na 16 stubova i svi su kvadratnog presjeka osim jednog koji ima kružnu osnovicu, a koji je naslonjen na kamen donesen iz Gračanice sa Kosova. Prema predanju kamen koji se prenosi sa ognjišta unosi duh stare kuće u novu.
Prestone ikone radila je sestra Tekla iz manastira Dobrićevo, dok je ikonostas rađen pri manastiru Tvrdoš. Luster je poklon Radmile Tupanjac, supruge ktitora, koji je po njenoj narudžbi rađen u Solunu. Iznad Dučićevog groba freska na kojoj ktitor, Branko Tupanjac, drži u ruci Hercegovačku Gračanicu. Srpski privrednik u Čikagu, porijeklom iz Bileće, je čovjek koji je „vratio“ Dučića u zavičaj. Dučić je ostavio novčana sredstva za izgradnju crkve, ali zbog inflacije nisu bila dovoljna.Tupanjac je izgradio Hercegovačku Gračanicu. Time je ispunjena testamentarna želja Dučića da vječno počiva u zavičaju.
Riječi istoričara umjetnosti Milana Kašanina najbolje sažimaju Dučićev život: “Jovan Dučić je, kao čovek, pocrpao iz života sve, kao što je, kao pisac, pocrpao sve iz reči. Nije se mogao pametnije utrošiti jedan život, ni bolje iskoristiti jedan talenat. Ništa nije propustio, niti upropastio. Sa onim što je nosio u sebi, više se nije moglo dati nego što je on dao.” Jovan Dučić je zaista bio sposoban da pokrene najtananije niti čovjekove duše.
„Zašto noćas tako šume jablanovi,
tako strasno, čudno? Zašto tako šume?
Žuti mesec sporo zalazi za hume,
daleke i crne, ko slutnje; i snovi
U toj mrtvoj noći pali su na vodu,
ko olovo mirnu i sivu, u mraku.
Jablanovi samo visoko u zraku
šume, šume čudno, i drhću u svodu.
Sam, kraj mirne vode, u noći, ja stojim
ko potonji čovek. Zemljom, prema meni,
leži moja senka. Ja se noćas bojim
sebe, i ja strepim sam od svoje seni“.
Dučić-„Jablanovi“
Spuštamo se u grad i odlazimo na ručak u restoran MG. Karpov naručuje salatu od hobotnica i gambore, uz čašu bijelog vina iz okoline Bordoa („Sauvignon blanc“).
Velimir ga pita u kom ruskom regionu je posebno izražena popularnost akcije Šah u škole? „U Tjumenskoj oblasti. Mi imamo školu sa čak pet velemajstora. I škole u najzabačenijim selima uvešće šah“. „Da li je neko od današnjih velemajstora ponikao u vašoj školi“? „Da, Nepomnjašči“. „Jedno od najtežih šahovskih pitanja je, čini se, ko je bolji Smislov ili Petrosjan“? Njihov rezultat je 17:17. „Izuzetno je teško odgovoriti“. Zamolio sam Karpova da uporedi Borisa Spaskog s njima. „Spaski je bolji, on je dobio velike mečeve, šezdesetih“. „Vi ste igrali sjajno meč sa Spaskim 1974. Čak je i Botvinik izrekao niz komplimenata“. „Igrao sam zaista dobro. Neobičan trenutak u oštroj Sicilijanskoj odbrani; odigrao sam Sc3-b1 i crni je izgubljen“!
Anatoly Karpov-Boris Spassky
Lenjingrad 1974
Dijagram:
Bijeli: Kg1, Dc4, Td2, Tf1, Sc3, Le3; pješaci: a4, b2, c2, e4, g2, h3;
Crni: Kg8, De7, Ta8, Td8, Sb4, Lh4; pješaci: a5, c6, e5, f7, g6, h5;
Karpov je odigrao 24. Sb1! Uslijedilo je 24… Db7 25. Kh2-Kg7 26. c3-Sa6 27. Te2-Tf8 28. Sd2-Ld8 29. Sf3-f6 30. Td2-Le7 31. De6-Tad8 32. Td8-Ld8 (33… Td8 34. Se5!) 33. Td1-Sb8 34. Lc5-Th8 35. Td8! 1:0
V.SOLOVIJEV: „Anatolije Evgenijeviču, sa kim je zaista bilo zanimljivo igrati“?
„Sa nekim igračem postajete direktno koautori partije. Moj prvi ozbiljniji rival, sa kojim sam stvorio remek djela, bio je Boris Vasilijevič Spaski. Nije igrao stegnuto, igrao je šah, jer je vjerovao da je jači od mene. Mislim da sam već dostigao njegov nivo. I, u stvari, dokazao sam da sam u tom trenutku već bio jači“. Karpov je pobijedio 7:4, iako je izgubio prvu partiju! „Ja sam ubjedljivije porazio Spaskog nego Fišer“, govori nam Karpov. Fišer je pobijedio 4 razlike nakon 21 partije, a ja tri razlike poslije samo 11 partija“!?
Restoran MG poznat je po odličnoj kuhinji. Naše društvo uglavnom bira lignje. Stigla je odlična porcija pastrmke (dvije ribe) s blitvom, za mene. Jedini „glumim“ sportistu, pijući limunadu. Gospođa Oksana se smije, pokazujući na čašu ispred mene:“Kakvo je to dječije piće“?! Pitam Karpova da li je u kontaktu sa Dimitrijem Bjelicom? „Dugo smo bili u kontaktu, u posljednje vrijeme, ne“. „Umrla je Isidora u 53. godini“. „Karpov je iznenađen. Djeluje zatečeno, potišteno. Konobar koji nas služi, visok, izrazito crn, ne više mlad, kaže da je Dimitrije njegov stric. Izražavamo prećutno poštovanje prema njemu, Dimitriju i Isidori.
Ručak je završen. Pogled na sat otkriva da je 14:45, vrijeme za polazak na sarajevski aerodrom. Zadovoljstvo mi je da budem s Karpovom i Oksanom do samog kraja njihove posjete. Putujem na sarajevski aerodrom.Vozi nas Đorđije koji dugo živi u njemačkom gradu Boholtu. Radi u „Simensu“. Sjedim na mjestu suvozača. „Najbolje je da odmah pređemo na ti i pričamo tokom puta“, govori Đorđije. Dobro je da vozač ostane koncentrisan. Cesta kroz Popovo polje je friško urađena, brže nego ikad stigosmo u Ljubinje. Potom Stolac, Maka Dizdara. Nisu ovo najbolje godine grada, ali Bregava je lijepa. Sjetih se pjesme „Zapis o izvoru“
„Rastvorio sam se
I potekao
Potocima
Rijekama
Morima
Sada sam tu
Sada sam tu
Bez sebe
Gorak
Kako svom izvoru
Da se vratim
(Mak Dizdar)
Karpov predlaže da pijemo kafu nakon Mostara. Zastali smo pored pumpe na ulazu u Mostar. Oksana i Đorđije odlaze da kupe vodu. Kažem Karpovu da sam rođen u Mostaru. On dobro poznaje ovaj prostor. Sjeća se da je nekada Počitelj ostavio jak utisak na njega. Ovaj put nećemo vidjeti Počitelj, koji je 27 km, južno. „Nekad je od Bune do Mostara sa obje strane bio drvored visokih borova. Deset kilometara. Veličanstven prizor!“ Pitam da li je bilo bolje u sovjetsko vrijeme ili sada? „U vrijeme Sovjetskog Saveza bila je veća sigurnost“. „Gorbačov je „zaslužan“ za raspad zemlje“? „Naravno. Imali smo dva loša predsjednika“(Gorbačov i Jeljcin).
Prolazimo magistalom iznad grada, Mostar se vidi kao na dlanu. Tržni centar „Mepas“ ne uklapa se zbog tamne boje u jedinstveni ambijent Mostara. Ima još ruševina u Šantićevoj, Titovoj, na Bulevaru. Svejedno, Mostar će uvijek biti lijep! „Jednom će sve ovo da mine/ostaće tople usne Emine“. (Dino Merlin-„Mostarska“)
Pauza u „Prenju“, prvom u nizu jablaničkih restorana. Izlazimo na terasu, ispod nas blista Neretva. Lijep je most u blizini. Oksana je napravila niz fotografija, šetajući terasom. Karpov me već drugi put oslovljava imenom, lijepo zvuči. Razgovaramo o njegovim povremenim trenerima Polugajevskom i Geleru. Prenosi mi neobično mišljenje Botvinika. „Velika je greška što ste uzeli Gelera. On ima mnogo ideja, ali nijedna nije korektna“!? Vjerujem da je u pitanju Botvinikova šala. Smijemo se.
Na fotografiji su Geler, Karpov i Furman
Zatim prolazimo kroz Konjic. Naravno da sam pomislio na Zuku. Postoji zanimljiva epizoda o susretu Jovana Dučića i malog Zuke Džumhura.
Džumhur: „I to je bilo davno, prošlo je više od pola vijeka. Kroz Konjic je u ono doba naišla jedna rijetkost, putnički automobil, za koji ću tek mnogo godina kasnije saznati da je bio „bjuik“. Limuzina je stala, a mi smo se kupali pod konjičkom ćuprijom. Iz automobila je izašlo četvero-petero ljudi s kačketima i naočalima za vjetar i sunce. Jedan među njima naočit i najstasitiji, objašnjavao im je nešto o ćupriji i pričao da je takav most, sličan konjičkom, vidio u Italiji na rijeci Tibru, da je nevjerovatno sličan, građen po istoj školi… U tom trenutku ja sam shvatio da je to glavom i bradom Jovan Dučić, jer sam imao jednu zbirku pjesama u kojoj je bila i njegova fotografija. Priđem mu, dakako i kažem: jeste li Vi naš pjesnik Jovan Dučić. U životu nisam vidio čovjeka koji se toliko iznenadio i prijatno obradovao. Da jedan dječak u Konjicu, kraj neke ćurpije, zna za njega. Zagrlio me, podigao i dao mi grdne pare, za koje sam mogao da kupim tadašnjih dvadeset sladoleda…“ (Dio intervjua koji je sa Zukom vodio Minja Bojanić, 1989).
U Tarčinu ulazimo na auto put. Đorđije u jednom trenutku vozi 150 km na sat.
Stižemo na aerodrom u sarajevskom naselju Butmir oko 19 sati. Avion je u 20:15. Prolazimo koridorom, Karpov je odahnuo ugledavši putnike na šalteru za Istanbul. Spavaće u hotelu u sklopu aerodroma i sutradan u 7 lete za Moskvu. Srdačno se pozdravljam sa Oksanom i Anatolijem, bogatiji za jedno divno iskustvo. Koliko je tek dolazak Karpova značio trebinjskim šahovskim nadama!
Zamolio sam Đorđija da svratimo u restoran „Bagrem“ (Jablanica). Tamo sam često dolazio s ocem, dok sam još bio dječak. Odmah uočih da se restoran promijenio, izgleda još ljepše. Prostrana bašta iznad Neretve ima tri sektora. Sjeli smo ispod mlade breze. Blizu je raskošna vrba, a sve okolo, bagremi. Konobar nam govori da je restoran srušen u ratu i obnovljen 2004. Sjedimo 15 minuta, pomiješani merak i sjeta. Stižem u Tasovčiće, kod moje majke, malo iza 22h. Umor ostaje u sjenci istinske radosti. Trebinjski dani su jarka svjetlost u gustoj tami doba korone!
Velemajstor Milan Draško
Нема коментара:
Постави коментар