Velemajstor Milan Draško: Vladimir Lukšić

07/07/2020

Piše: Velemajstor Milan Draško

Vladimir Lukšić

Postoje ljudi koji zrače dobrotom. Svaki susret pretvore u praznik. Sjedim sa Vladom Lukšićem u njegovom stanu u Baru, u Ulici Jovana Tomaševića. Prijatan novembarski dan, 2019. godine. Zidovi dnevnog boravka ukrašeni mnoštvom umjetničkih slika. U  ladicama šahovske knjige. To je samo manji dio impresivne biblioteke koja se nalazi u Sutomoru. Pričamo o njegovim susretima sa Robertom Fišerom i  Davidom Bronštajnom.

„Fišer je stigao u Sarajevo uoči Međuzonskog turnira u Portorožu, 1958. godine.  Dimitrije Bjelica poziva telefonom omladinskog prvaka Bosne i Hercegovine 1957, mog druga, Grgića. Studirao sam arhitekturu u Sarajevu. Mi oduševljeno odlazimo jer kod Bjelice sjedi petnaestogodišnji  Bobi Fišer! Vjerovatno sam prvi čovjek iz Crne Gore koji je vidio Fišera. Ostali smo četiri sata. Pitali smo Fišera dosta toga, on je strpljivo odgovarao, a Bjelica  prevodio. Bilo je očito da veoma cijeni sovjetsku literaturu i časopise. Putovao je u Sovjetski Savez i učio ruski.  Grgić mu postavlja problem sa puno figura (mat u četiri poteza). Fišer pažljivo posmatra 2-3 minuta. Onda neočekivano ruši figure, dječački ljutito! „Uostalom, ovakva  pozicija ne može se pojaviti u praktičnoj partiji“!

Vlado mi pokazuje knjigu velemajstora Dražena Marovića „Veliki majstori šaha-David Bronštajn“, s posvetom velikog šahiste! „Bronštajn je bio naš gost 1987. godine“. Vlado je napisao  divan tekst „Veliki David, moj gost“. Govori mi s puno entuzijazma i dobre volje: „Potrudiću se  da dopunim tekst novim detaljima. Da bude originalan“. Definitivnu verziju napisao je sredinom decembra 2019. Čitaoci će uživati u tekstu nešto kasnije.

Zatim pričamo o dogodovštinama sa turnira i koloritnim ličnostima iz svijeta šaha. Vrijeme neopaženo prolazi. Pijem sok od dunje i uživam u njegovom nadahnuću.Vlado radije priča o drugima nego o sebi. Pisao je knjige o svojim prijateljima, istaknutim crnogorskim šahistima. „Naše je samo ono što damo drugima“. Često je pomagao šahistima, iskreno, bez želje za isticanjem. Pričao je o tome naš poznati velemajstor. Dok razgovaramo, intenzivno razmišlja šta da mi pokloni. Već držim u rukama rijetke knjige o Talju. „Sad ću potražiti knjigu sa izabranim  partijama velemajstora Isaka Boleslavskog. To je izuzetno rijetka knjiga kod nas, izdata 1957“. Prolazi desetak minuta, čini se da neće uspjeti. Kad je ugledao, lice se ozarilo radošću. On uživa da poklanja.

Obuze me radost kad sam osjetio neodoljivu želju da približim čitaocima svestranu ličnost mog prijatelja. Intelektualac, humanista, publicista, kolekcionar, šahista, referentni ekonomista. Vladimir A. Lukšić (otac Anto, majka Josipa) rođen je 18. 02. 1939, godine u Beogradu. Osnovnu školu  završio je u Sutomoru 1949, gimnaziju u Starom Baru 1957, a  Ekonomski fakultet u Titogradu 1964. Profesionalni interes: infrastruktura i privredni razvoj, urboekonomika, mala privreda. Ljubitelj poezije i slikarstva. Supruga Gordana je porijeklom iz Kruševca. Imaju sinove Antu i Andriju.

Vlado beskrajno voli šah. Nekada četverostruki prvak Bara. Na Prvenstvu grada 1974. postiže fišerovski skor; 11 iz 11! Podvig za divljenje u konkurenciji internacionalnog majstora Ljube Živkovića, Maksima Lutovca, Mome Vukovića, renomiranih crnogorskih šahista i intelektualaca. Pobjeđuje ih i ostavlja iza sebe dva, tri i tri i po poena! Lukšić je kao prvak Bara 1960. i 1971. ostvario skor 9 iz 9! Majstorski kandidat  postaje na Šampionatu Jugoslavije u Sutomoru, 1973. Više puta je učestvovao na prvenstvima Crne Gore. Sticajem životnih uslova i raznoraznih okolnosti na turnirima je igrao sasvim malo.

„Zanimljivo je da ovaj blagi čovjek igra oštar, napadački šah i što je paradoksalno, s godinama igra sve beskompromisnije, odbija remi i najvećim prijateljima. Vlado Lukšić je jedan od onih rijetkih ljudi od inicijative i integriteta. Ne dozvoljava da ga sudbina vodi i usmjerava, nego on upravlja svojim životom, stalno u pokretu, u planovima, u dobročinstvima“ (novinar, pisac i šahista, Milan Vujović).

Iz Lukšićevog šahovskog stvaralaštva

Lukšić-Jančić
I Otvoreno prvenstvo Jugoslavije, Sutomore, 1973.
Aljehinova odbrana

1.e4 Sf6 2. e5 Sd5 3. d4 d6 4. c4 Sb6 5. f4 Lf5 6. Sc3 de5 7. fe5 Sc6 8. Le3 e6 9. Sf3-Le7 10. d5!? ed5 11. cd5 Sb4 12. Sd4 Lg6 (12… Ld7) 13. Lb5 Kf8 14. 0-0 Kg8 15. Sf5 Lf5 16. Tf5 S4d5 17. Db3 c6 18. Le2 h6 19. Taf1

Dijagram:
Bijeli: Kg1, Db3, Tf1, Tf5, Sc3, Le2, Le3; pješaci: a2, b2, e5, g2, h2;
Crni: Kg8, Dd8, Ta8, Th8, Sb6, Sd5, Le7; pješaci: a7, b7, c6, f7, g7, h6;

19… Se3 (Crni prihvata izazov) 20. Df7 Kh7 21. Th5! Lg5 22. Tf6! Sg4 23 Lg4 Dd4 24. Kh1 Dg4 25. Tg6 Thg8 26. Tgg5 Dd7 27 Th6 Kh6 28. Th5 mat!

Partija sa Jančićem je zaista lijepo ostvarenje!

Pedeset godina branio je boje Mornara iz Bara.

„Malo je šahista u Crnoj Gori koji su odani šahu kao Vladimir Lukšić. Autor je čudesnog šahovskog „evergrina“ – šah je teži od života! Vlasnik je jedne od najvećih šahovskih biblioteka na ovim prostorima. Nesumnjivo, uz Lj. Živkovića, M. Vukovića, M. Lutovca i  D. Zečevića, spada u „veliku“ petorku barskog šaha. Ipak, jedino on nije igrao ni na jednom od dva velemajstorska turnira koja su održana u Baru 1977. i 1980. godine. Umjesto da 1977. njih petorica odigraju, recimo, dvokružni turnir, tajnim glasanjem, kako Luki kaže barskog „establišmenta“, odlučeno je da na turniru igraju Živković, Zečević i Lutovac. Tada je rečeno da će još biti turnira i da će, bez obzira na sastav, na narednom velemajstorskom turniru, sigurno igrati Vuković i Lukšić, koji su tom prilikom „izvisili“. Međutim, kada je došlo vrijeme da se planira sastav drugog velemajstorskog turnira 1980. godine, u barskim šahovskim kuloarima, počela je priča o kvalifikacionom turniru najboljih šahista Bara. U znak protesta, Luki nije dirnuo obožavana „drvca“ pet godina“! (Milan Vujović)

Vlado je 2000. godine prešao u ŠK Rumiju, koja će doživjeti iznenadni uspon; mali klub iz Bara postaće jedan od najboljih u Crnoj Gori!

Ekipa ŠK Rumija, pobjednik Prve crnogorske lige 2010. godine  

Treba reći da velike zasluge za procvat kluba pripadaju barskom privredniku Vanji Draškoviću. Dvostruki osvajači bronzanih medalja na Premijer ligama Crne Gore 2013. i 2014. Najsimpatičnija ekipa; osim  proslavljenog velemajstora Branka Damljanovića, svi ostali su bili omladinci!

Vlado je veliki prijatelj porodice Drašković (Milanka, Veselin-Vanja, Davor i Luka). Nemjerljivo je pomogao Davoru i Luki da napreduju u mladim godinama. Putovali su zajedno po cijeloj Crnoj Gori, u Vrnjačku Banju, na Srebrno jezero.

Dvadeset petogodišnji Luka, već pet godina je reprezentativac Crne Gore.  Svojevremeno smo krstarili Francuskom i Italijom, igrajući turnire. Veliki tradicionalni Open Porto San Đorđo 2014, završen je potpunim trijumfom; Luka  pobjednik, ja vicešampion! Za dva dana počinje turnir u Amantei, na obali Tirenskog mora. Pauzu koristimo da odemo do Barlete. Stižemo na željezničku stanicu, prelazimo Trg „Aldo Moro“, pa još jedan, manji. Pješačenje se pomalo odužilo, Luka, za svaki slučaj pita:“Znaš li gdje ideš“? „Blizu smo“. Pansion „Prezioso“ dijeli samo uska ulica od crkve San Gaetano iz 17. vijeka. U neposrednoj blizini počinje živopisni lavirint ulica starog grada. Prošetali smo kaldrmom do imresivnog zamka Svevo, koji su u 10. vijeku sagradili Normani. Blago, prijatno veče, godi nam saznanje da smo zablistali na tek završenom turniru i da slijedi novi izazov. Sjajne su Lukine pobjede protiv Olega Romanišina i Luke Moronija!  Budimo se svježi, spremni za nove pohode. Doručkujemo brioš sa kremom od vanilije i pijemo kapućino. Luka mi govori, zagledan u daljinu:“Znaš, osim od roditelja, najviše sam naučio od čika Vlade“.  Iznenada je osjetio želju da to iskaže. Lijepo je kad se mladi naraštaj sa takvim poštovanjem odnosi prema učiteljima!

Vlado mi priča: „Rekao sam Luki: „Nemoj dozvoliti da umrem, a da ne postaneš prvi barski velemajstor“. Dirljivo, zaista! „Luka je između 10 i 12. godine ispoljavao fantastičan talenat. Niko, u tom dobu, nije igrao tako jako u istoriji crnogorskog  šaha“! Kada se Luka vrati s turnira, obavezno se upriliči susret i analiza partija sa čika Vladom. Nedavno su mu Luka i Davor poklonili knjigu „Konture završnice“, koju su napisali M. I. Šereševski i L. M. Slucki. Posveta je stvarno lijepa: „Našem velikom prijatelju, šahovskom i životnom učitelju“!

Pogledajmo još jedno Vladino dostignuće, duel protiv legendarnog Milana Matulovića.

VM Matulović – MK Lukšić
IV Otvoreno međunarodno prvenstvo Crne Gore
Bar, 2003.Aljehinova odbrana

1.e4 Sf6 2. e5 Sd5 3. d4 d6 4. Sf3 de5 5. Se5 g6 (Varijanta koju je u više navrata primijenio svjetski prvak Magnus Karlsen) 6. Lc4 c6 7. 0-0 Lg7 8. De2 0-0 9. Lb3 Le6 10. h3 Sbd7 11. c4 Sb6 12. Sf3 Te8 13. Sc3 Sf6 14. Td1 Dc7 15. Le3 Tad8 16. Tac1 Db8 17. Se5 Sfd7 18. f4 Se5 19. fe5 Lf5 20. g4 Lc8 21. Df3 c5 22. dc5 Sd7 23. e6 fe6 24. Dg2 Tf8 25. Se4 Dc7 26. La4 Se5 27. Td8 Dd8 28. Td1 Da5

Dijagram:
Bijeli: Kg1, Dg2, Td1, Se4, La4, Le3; pješaci: a2, b2, c4, c5, g4, h3;
Crni: Kg8, Da5, Tf8, Se5, Lc8, Lg7; pješaci: a7, b7, e6, e7, g6, h7;

„Ovdje je velemajstor Matulović ponudio remi; bijeli ima još 4, a crni 16 minuta na satu. Crni ima motiv Ld7 i Lc6 sa finim šansama za igru na pobjedu. Prihvatio sam remi iz poštovanja prema velikom šahisti“.

„Veliki David, moj gost“

Prije 30 godina, tačnije 11 i 12. septembra 1987. godine, imao sam čast i nesvakidašnje zadovoljstvo da budem domaćin živoj legendi, velikanu šaha Davidu Bronštajnu i njegovoj supruzi Tatjani. Ljubo i Maksim, znajući za moju „slabost“ prema Bronštajnu i Boleslavskom, dali su mi „domaći zadatak“ da dva dana budem na usluzi velikom šahisti, koji je tih dana boravio u Baru, prije odlaska na turnir u Pančevu.

Ti su septembarski dani bili sunčani, prijatni za šetnju i mi smo špartali Topolicom i Žukotrlicom u Baru, kao i Budvanskom rivijerom. Kažem špartali, jer Bronštajn voli brzo hodanje, u mladosti je upražnjavao planinarenje, za svoj rast ima dug, a za svoje godine hitar korak. Za večeru je Gordana, moja supruga, pripremila neke domaće specijalitete i smokve, tamno-ljubičaste „patlidžanke“, koje su se gostima posebno dopale.

Tokom ta dva nezaboravna dana bilo je govora o mnogo čemu, o šahu i šahistima, razumljivo, najviše. Iz „mojih krpica“, ovdje izdvajam neke od odgovora velemajstora na moja pitanja o šahu, Boleslavskom, Botviniku, Keresu, Smislovu, najljepšoj partiji, Korčnoju…

„Šah je za mene prevashodno umjetnost, stvaralaštvo… Istina, tu su i istraživanje, sportska borba… Ljepota šaha nije moguća bez psihološke napregnutosti, bez rizika.

Šahovski majstor postao sam u 16. godini. Pored pregleda ostvarenih takmičarskih rezultata, komisiji za dodjelu tog prestižnog zvanja morao sam dostaviti izbor od 25 partija, kako bi se ona uvjerila u majstorstvo kandidata. Danas nije tako, sve se iskazuje brojkama, kreativnost je u drugom planu…

Za Boleslavskog me vezuju veoma lijepe uspomene. Bio je veliki šahista, uman, nesebičan, blagorodan i krajnje obziran čovjek. Bili smo iskreni prijatelji. Igrali smo finalni meč kandidata za prvaka svijeta, a pobjednik je trebao da odmjeri snage sa Botvinikom, u borbi za šahovsku krunu. Borili smo se žestoko, a poslije partije bismo šetali, analizirali pozicije koje su nastale ili su mogle nastati. Potom bi zajednički večerali i poželjeli jedan drugom laku noć. S njim je bilo „udiviteljno“ igrati i družiti se… Mladim šahistima preporučujem njegovu izvanrednu knjigu „Izabrane partije“, objavljenu 1957.

Botvinik je čovjek gvozdenog karaktera, samodisciplinovan još od mladih dana, nepokolebljiv u ostvarenju postavljenog cilja, kolosalan šahista, jedan od najvećih u šahovskoj istoriji. Sa njim nije bilo lako igrati… Želio sam da se nadigravam sa njim, da dokažem ravnopravnost u bilo kojem elementu šahovske kulture. Tada sam smatrao da smo Botvinik, Keres, Smislov, Boleslavski i ja približno iste šahovske snage, da svako od nas, s pravom, može nositi šahovsku krunu i da to nije toliko bitno. Imao sam šansu… mladalački temperament me zanio… Danas drugačije mislim… shvatam da je i ono nebitno itekako bitno.

I „jedna „sitnica“. Na samom kraju meča u posjetu mi je došla vjerenica. Uoči 23. partije dugo smo šetali po mjesečini. U jednom momentu je zapitam: Kako bi se mlada dama sjutra osjećala kao supruga prvaka svijeta u šahu. Uslijedio je, za mene, porazan odgovor: „Iskrena da budem, mene to baš i ne interesuje mnogo! Ne pravdam se, ali i taj detalj imao je uticaja na moju koncentraciju tokom te, za mene kobne, partije“.

Na Međuzonskom turniru u Geteborgu 1955. godine Bronštajn je u partiji sa Keresom ostvario briljantnu pobjedu.

„Igrali smo u jednoj prostranoj sali uz koju je bio restoran. U tom kolu više partija je završeno brzim remijima i partneri su se preselili u restoran na piće. Bilo je prilično gledalaca. Između poteza prošetam salom i pomislim: došli su da gledaju šahovska nadmetanja, da uživaju u stvaralaštvu, platili su za to dosta visoke ulaznice, a mi šahisti komotno se ponašamo, igramo bez prave borbe. Sjednem za sto i kažem sebi: moraš se odužiti publici, moraš se boriti, pokazati umijeće… Umjesto 9. a3, što je davalo malu ali trajnu prednost povučem 9. d5 i uplovim u avanturu… Sadržajna i lijepa partija.

Keresa su krasile otmenost, gospodstvenost, ljubaznost, dobronamjernost, smirenost u svakoj situaciji. Paul je bio jedan od najvećih igrača dopisnog šaha, sjajno je igrao sve faze partije, pa je zato i mogao da napiše brojne i vrijedne knjige. Odlično je igrao tenis – bila mu je to omiljena rekreacija. Lijepo smo se družili, o svemu razgovarali.

Smislov je fin, odmjeren gospodin, sama njegova pojava ostavlja upečatljiv utisak; povučen je, ali kada ga društvo „natjera“ da zapjeva, otvori dušu… Mogao je biti operski pjevač, ali ga je magija šaha „uzela pod svoje“. Pobjednik dva turnira kandidata, ravnopravna borba u tri meča sa Botvinikom dovoljno govore o njegovoj šahovskoj veličini“.

Veliki David Jonovič Bronštajn nije potpisao peticiju – manifest za bojkot Korčnoja poslije njegove emigracije iz SSSR-a.

„Kako da potpišem! Svako ima pravo na slobodu kretanja i stvaranja. Korčnoj je veliki šahovski borac. Poslije, više od 10 godina, nije mi bio dozvoljen izlazak iz Sovjetskog Saveza. Mnogi turniri odigrani su bez mog učešća…“

U hotelu, dok je David bio u kupatilu, tiha i ljubazna Tatjana mi je otvorila srce: „Poslije očeve smrti David je redovno obilazio majku i mene. Želio je da nam bude na usluzi, da nam pruži bilo kakvu pomoć, ako nam je neophodna. Kasnije, zbog podrške Korčnoju, bio je u nemilosti vlasti. Nije dobijao pozive za turnire, a honorari za objavljene tekstove u šahovskim časopisima uplaćivani su mu sa velikim zakašnjenjem. Nisam mogla da dozvolim da taj šahovski genije, čestiti i plemeniti čovjek bude nezbrinut. Udala sam se za njega, dugo smo živjeli sasvim skromno, od moje plate profesora klavira“. Razgovor je tu prekinut, David je prilazio… obzirna Tatjana nije htjela da povrijedi supruga pričom iz njihove intime…

Bronštajn slovi za vrhunskog kombinatorika, uz Mišu Talja.

„Kombinacija je biser šaha, njegova poetika. Talj je veliki igrač, nikada mu nije dosta šaha. Njegove kombinacije su intuitivne, neka sa manje, neka sa više rizika. Znate, rizik pokreće duh, emocije, oplemenjuje ih… Inače, u pogledu tačnog proračuna kombinacionih mogućnosti najveći je bio Rašid Nežmetdinov. Bez greške je mogao da proračuna kombinaciju od 12 poteza, niko kao on. Bio je talentovan šahista, volio je dobro društvo i dobru kapljicu…“.

Prođoše, za mene, dva praznična dana…

Vlado je napisao 11 knjiga, od čega četiri šahovske: „Šah u Baru“ (koautor Milan Vujović), „Dragoljub Bato Minić-šahovska poetika u 64 varijacije“, „Crno-bijela polja majstora Brajovića“ i „Mala antologija šahovske umjetnosti“. Utisak je da mu je najdraža ona o velikom prijatelju Radovanu Brajoviću. Zanimljiv slučaj dogodio se na  Openu „Sozina 2008“, u Baru. U trećem kolu igram s Radovanom. Uoči početka kola, Vlado mi poklanja knjigu „Crno-bijela polja majstora Brajovića. Razmišljao sam da li bi bilo u redu da je postavim na stol? Može li to smetati Radovanu? Sa druge strane, lijepo je vidjeti knjigu o sebi i ona je tokom čitave partije stajala na vidnom mjestu. Inače,  Brajović je odigrao turnir u velikom stilu. Pobijedio je velemajstora Jaćimovića i internacionalne majstore Pančevskog, G. Todorovića, D. Sekulića i Dragojlovića. Podijelio treće mjesto, osvojivši bal za titulu internacionalnog majstora. Radovan je bio istinski šahovski zaljubljenik. Imao je čvrste stavove o mnogim pitanjima. Ponekad je iritirala njegova istrajnost u polemikama, ali bio je čovjek koga ste morali poštovati!

Još jedna knjiga bliska srcu. „Moja ‘Mala antologija šahovske umjetnosti’ iz 2014. nailazi na pohvale šahista, tu su biseri šahovskog stvaralaštva, a knjiga je stigla čak do Kasparova“. Naš legendarni velemajstor Bora Ivkov je napisao:“Knjiga je veoma dobra, naročito za one koji vole šah“.

Nekoliko knjiga posvetio je zavičaju, selu Brca, koje pripada opštini Bar. „Zavičaj je izvorište, polazište, utočište, izvor inspiracije. Brca je imala ljude koji su bili u Carigradu, Beogradu, Atini, Parizu, znali pet-šest jezika, prošli svijet, a opet se vraćali u svoj zavičaj“. Njegove promocije uvijek su bile odlično posjećene i medijski ispraćene.

Čitam zanimljiv tekst u podgoričkim „Vijestima“(februar 2016) sa autorske večeri koju je Vladi priredio NVO „Novo i ljepše Sutomore“.

Književni i likovni kritičar i publicista mr Milun Lutovac, nadahnuto piše o Vladi.

„Tragajući za svojim ukusom, iscrtavajući tako kartu svog karaktera, a sve to slivajući u pehar sudbine, lirski toplo, ispunjeno blagom, elegičnom svjetlošću-kao kod malih formata Đorđa Ilića, Vlado Lukšić je znao da nađe i da doživi ljepotu u svojoj okolini. Toj svojoj misiji velikog okupljanja prolaznosti u neprolazno Vlado je prilazio sa mjerom i urođenom skromnošću“.

O knjizi su govorili i ugledni barski profesor Nikola Stanišić, profesor i publicista mr Ivan Jovović i Milan Vujović. Na kraju večeri, Vlado se zahvalio prijateljima i održao kratak, emotivan govor:“Rano, još dok sam bio dječak, moje misli i osjećanja pošli su krivudavim i nesigurnim stazama… Susretnu se zanimljive, ali i bolne istine. Kao amajlija, od svih iskušenja, poroka i uroka, čuvala me naša Brca“.

Jedan je od osnivača NVO „Novo i ljepše Sutomore“, koja je organizovala izložbu slika Voje Stanića, povodom njegovog 95. rođendana. U okviru manifestacije „Kulturni kalendar Sutomora“, izloženo je 18 djela velikog slikara, iz kolekcija nekoliko barskih porodica. Manifestacija je upriličena u restoranu „Izvor“, spičanskog mecene Aleksandra Ćakija Petrovića. Vlado je jedan od najzaslužnijih za  ovaj umjetnički praznik. Veliki ljubitelj slikarstva i prijatelj mnogih slikara. Prethodna Stanićeva izložba priređena je u Baru, prije 25 godina. Zanimljivo, ovogodišnja izložba jedina  je u Crnoj Gori povodom rođendana slikara čiji su učenici svojevremeno bili Uroš Tošković, Dado Đurić i Nikola Gvozdenović.

Razgovaram s Vladom o najboljim igračima svih vremena. Izdvaja Aljehina, Talja, Fišera i Kasparova. „Ko je peti, ne znam. Možda Karpov, Kapablanka, Botvinik ili Smislov. U crnogorskim relacijama četvorku čine Minić, Ivanović, Vuković, Đukić, ko je peti-teško je reći“.

Vlado Lukšić u osamdesetoj drugoj godini ispoljava vitalnost, svježinu duha, svestranost. Intenzivno radi na knjizi „Spič-Šušanj-Zupci-iz tradicionalne baštine“. Svako jutro ustaje u sedam i kreće u duge šetnje. Tako osvježen razmišlja kome tog dana da pomogne; idejama, savjetima, potragom za starim knjigama, riznicom mudrosti.

Vlado je i meni nesebično pomagao. Sa kakvom je samo pažnjom i istrajnošću pročitao  tekst „Izmaglice Sene i odsjaj Monmartra“. Ukazivao na dobra mjesta i ona koja bi trebalo popraviti. Odmah je rekao da ne brinem oko lektorisanja moje knjige „Putujući sa figurama“. Uvažena profesorica iz Bara, gospođa Ljiljana Barjaktarović, odlično je sredila tekst. Pomaže mi i oko budućih knjiga. Njegova sjećanja odjednom otvore nove horizonte, rađa se novi književni svijet i uspostavlja harmonija. Od detalja nastaje priča.

„Pripremio sam za tebe zanimljiv materijal o Nežmetdinovu. Pokazaću ti knjigu Taljeve prve supruge, Sali Landau, o njihovom životu. Odlična je“! S nestrpljenjem iščekujem novi susret u Baru. Treba da mu vratim knjigu „Meč Botvinik-Talj“, napisanu nekoliko mjeseci nakon meča 1960. godine. „Mark Dvorecki je izuzetno cijenio Taljevu knjigu, smatrajući je jednom od najboljih šahovskih knjiga ikad napisanih“(V. Lukšić).

Vlado je omiljen u svakom društvu i u svim generacijama. U decembru 2019. igrao sam turnir u Međugorju. Kada putujete na tako lijepo organizovan turnir, obuzme vas radost. Sa mnom je FM Andrej Šuković, dvostruki omladinski prvak Crne Gore, velika nada. Pobjeđivao je jake velemajstore, čak i aktuelnog prvaka Hrvatske Sašu Martinovića. Tom pobjedom osigurao je IM normu.“Pisaću uskoro o Vladi Lukšiću, to mi pričinjava istinsko zadovoljstvo“, govorim Andreju. Neizvjesno je da li on poznaje čika Vladu, dijeli ih jaz od 60 godina. Andrejeva reakcija je beskrajno simpatična: „Premio čovjek“!