17/11/2020
Opisao sam na Šah mat listi u tri nastavka kako sam
doživio Evropski klupski kup i seminar za FIDE internacionalnog organizatora u
Ulcinju, kao i peripetije oko povratka. Ipak, o jednom događaju kojeg nisam
opisao već dva dana diskutujem sa suprugom. Nismo mogli da izvedemo zaključak
te misteriozne pojave, pa možda će neki od čitalaca da sugeriše o čemu se radi.
Odmah posle seminara sam krenuo taksijem na autobusku
stanicu pa sam stigao oko 13.30. Sjedio sam u restoranu pored autobusne stanice
čekajući manji autobus Nikšić prevoz koji je prema redu vožnje trebao da krene
u 15.15 za Budvu. Lagano sam pio koka kolu dok je vrijeme prolazilo i konačno
stiže željeni autobus. Čim je autobus došao smjestim se kao uvijek, kad mogu da
biram u četvrti red od šofera, prema prozoru. Imao sam putnu torbu i malu torbu
sa fasciklom sa seminara. Sve je izgledalo da ide normalno. Vozač mi kaže da
moram torbu da stavim iza, u prtljažnik. Upitao sam da li se ta usluga plaća 1
evro. “Ne, besplatno je”, odgovorio je.
Sjeo sam i polako su putnici ulazili. Autobus se skoro
skroz popunio. Kroz prednje staklo autobusa vidim poznato lice jednog mladića
iz Zelenike, u plavoj jakni. Odmah sam ga prepoznao, ali mi je malo čudno
izgledao, nekako ozbiljan. Posle pet minuta ušao je u autobus i kako mu se
učinilo da je sve popunjeno pitao je šofera da li može da sjedne odmah iza
njega. “Ne može tu”, bio je kratak odgovor. Mladić pogleda dalje i kako je kod
mene bilo slobodno mjesto, do proreda, upita me da li je slobodno. “Naravno,
izvolite”, rekoh, čudeći se što se ponaša kao da se ne poznajemo već oko
petnaest godina i da je mnogo puta bio kod mog starijeg sina kući jer su
zajedno išli u školu, a ja sam im bio odjeljenski starješina. Ipak, ništa nisam
govorio, razmišljajući o čemu se radi. Da li je to neki dvojnik druga mog sina?
Nemoguće. Ipak, karakterističan izgled ovog mladića nije dovodio u sumnju.
Uskoro uđe i poslednji putnik u autobus, jedna mlađa žena
i upita šofera da li može da sjedne iza njega. “Da, naravno”, reče vozač. “A
meni kaže da ne mogu da tu sjednem”, prokomentarisao je mladić sebi u bradu,
ali dovoljno glasno da ga čujem. Isti glas druga mog sina. Zatim je taj mladić
uzeo mobilni i nešto kuckao, dok sam ja razmišljao kako to postoje toliko slične
osobe. Primjetio sam kada sam se okrenuo da ima istetoviran krst iza uva. To me
je još više uvjerilo da ne griješim. Radi se o istoj osobi koju poznajem.
Izvadio je neku kesu sa grickalicama i prije nego je krenuo da jede, ponudio mi
je. Zahvalio sam se i rekao da ne mogu. Razmišljao sam o mogućnostima – da li
se radi o nekoj osobi dvojniku druga mog sina ili nečemu drugom. Posle pola
sata nešto je prokomentarisao, za sebe, neku informaciju koju je pročitao na
telefonu. Upitao sam ga da li može da vidi red vožnje iz Budve, kad ima autobus
za Herceg Novi. Vrlo je rado pogledao red vožnje i rekao mi da ima jedan u
16.20 ali da vjerovatno neću stići na njega, već tek na onaj u 17.15.
Razgovor
je krenuo o šahu. Usput je rekao da je bio kod djevojke u Ulcinju, a da živi u
Budvi. Razmišljao sam da mu kažem da ima dvojnika u Zelenici i da odmah pogleda
na telefon na fejsbuk da se uvjeri. Ipak, možda bi se šokirao i nastale bi neke
komplikacije. Opredjelio sam se za ugodan razgovor o šahu i raznim temama koji
je tekao sve dok nismo stigli u Budvu u 16.30. Mladić je izašao ispred mene, a
ja sam izašao i krenuo da uzmem putnu torbu.
Kako se šofer izgubio na stanici,
ostao sam da čekam da se vrati i da otvori prtljažnik. Umjesto njega, vratio se
mladić koji je sjedio do mene na relaciji Ulcinj -Budva, lijepo pozdravio,
rukovali smo se i pitao me kako se zovem. Rekao sam mu ime i prezime. On je
rekao samo svoje ime. To je bilo ime druga mog starijeg sina iz Zelenike.
Нема коментара:
Постави коментар