Pal Benko: Moj život, partije i studije

 

Izdanje: 2003 godine

1.
U početku

Odakle dolazi težnja za kreativnošću? Zašto su neki ljudi zadovoljni radom u fabrici, vosjci, ili sa hiljadom različitih radničkih zanimanja, dok drugi trebaju muziku, umjetnost, književnost, i da – čak i šah- da im bude smisao života? U mom slučaju kreativni gen sam nesumnjivo dobio od oca koji je, iako inžinjer po profesiji, očajnički pokušavao da uspije kao umjetnik. Sledeći svoj san, on se sa mojom familijom selio širom Evrope. Ovo objašnjava zašto sam ja rođen u Amiensu, u Francuskoj 1928 godine, ali odrastao u Mađarskoj gdje je moja majka jasno istakla da nije sretna tim stalnim putovanjima. Čak i pošto smo se nastanili u rodnoj zemlji mojih roditelja Mađarskoj, moj otac se nije uzdržavao od želje za lutanjem. Nastavio je da putuje sam, imao mnogo avantura, i čak jednom bio uhapšen u Njemačkoj (kada je pokušavao da pređe francusku granicu bez valjanih dokumenata!) Da, ispalo je da sam ja mnogo sličniji mom ocu!
Za razliku od mnogo igrača koji su u djetinjstvu bili genijalci, ja sam naučio šah tek sa deset godina. Čak i tada nisam bio privučen igrom, smatrajući šah samo hobijem. Usprkos tome igrao sam u parku s vremena na vrijeme i na taj način skupljao ideje.
Uglavnom, imao sam sjajno djetinjstvo. Bio sam sportski tip, radoznao, i čak radio kao kurir kada sam imao dvanaest godina. Sve je bilo lijepo prije 1940 godine, ali se tada čitav moj život pretvorio u pakao. Rat je teško pogodio Mađarsku. Nestašice hrane su uzrokovale gladovanje, i bile su neophodne kartice za obroke. Sjećam se još redova za hljeb: hiljade ljudi bi stalo u red u ponoć (familije su obično pravile timove za čekanjem tako da su na smjenu održavale svoje mjesto u redu) za hljeb koji bi se dijelio u 7 ujutro!
Nedostatak hrane nije bio jedini problem. Nije bilo uglja za grijanje škola, tako da bi svi ostajali kući tokom hladnog perioda godine. Širom grada bila je zaraza vaškamo što je činilo stvari još neprijatnijim, jer tih dana nije bilo lijekova protiv vaški (jako, jako vruće saune i pranje odjeće kipućom vodom je bio jedini način uništavanja malih čudovišta). Zatim, kao da glad, paraziti i smrzavanje do smrti nije bilo dovoljno, Amerikanci su počeli da neumorno bombarduju Budimpeštu.
Iako su bombardovanje i bijeda bila stalno prisutni u mislima, ipak sam mogao malo da igram šah. Pored školskih turnira igrao sam šah u parku, i strasno izučavao knjigu Kapablankinih 350 najboljih partija (ovo je bila moja prva knjiga i Kubanac je ubrzo postao moj šahovski junak). Godine 1943 održan je jak klupski turnir. Ovaj mi je događaj pokazao da sam već jak, i vodio sam dok turnir nije prekinut jer je većina igrača regrutovana!

Njemci su napali Mađarsku  u martu 1944. godine, što se moglo i očekivati, i ratni napori su postali još frenetičniji. Zato nije preveliko iznenađenje što sam ja, kada sam napunio šesnaest godina, takođe regrutovan i dodjeljen puku. Nisam se nikada borio, ali sam beskrajno kopao rovove i radio i teže stvari. Posle otprilike četiri mjeseca moj puk je upućen prema Austriji. Na kraju sam odlučio da je to previše i pobjegao sam, sakrivajući se u kućama seljaka dok sam pokušavao da se vratim u Budimpeštu mojoj familiji. To je bilo prilično zastrašujuće, budući da bih bio ubijen, da sam bio uhvaćen!
Posle tri dana bježanja, pojavila se svuda ruska vojska i policija. Iznenada sam se krio od mađarske vojske (koja bi me odmah ubila, čim bi me vidjela), policije (koja bi me zatvorila i predala mađarskoj vojsci) i ruske vojske (koja je voljela da otprema muškarce u Rusiju kao radnike robove). Ispalo je da su me stvarno Rusi i uhvatili. Odmah su me angažovali kao radnika, tako da sam po čitav dan radio na mostu. Rekli su mi da ću moći posle otići kući, ali sam znao da lažu. Srećom, strah od bombardovanja ih je prisilio da ugase svjetla, uveče, i ja sam ponovo pobjegao u mrklom mraku.
Kad sam se vratio u Budimpeštu početkom 1945 godine, saznao sam da su Rusi stigli dva mjeseca ranije. U početku mađarski narod nije mnogo mislio o tome, ustvari bili smo sretni.  Njemci, koje je većina Mađara mrzila tokom rata, su otišli, i mi smo stvarno mislili da će se stvari popraviti.
Novine su objavljivale mnogo strašnih stvari o Rusima, ali većina mađarskih civila nije u to vjerovala, misleći da je to samo propaganda. Ustvari, zašto bi sebi dozvoljavali da vjerujemo u negativnije vijesti? Željeli smo da krenemo u bolju budućnost, i ova želja za sretnijim životom nas je zaslijepila.  Vrlo brzo, ipak, vidjeli smo da su stvari gore nego što su novine prikazivale! Tako su ljudi počeli da se sakrivaju od nove prijetnje: Rusa!
Ovo je bio jako naporan i bolan period. Jednom sam na povratku u naš stan (koji je bio bombardovan i oštećen) u Budimpešti, otkrio da su jednostavno moj otac i brat odvedeni u Rusiju na robovski rad. Ovo je bilo stvarno ironično, budući da je moj otac bio uhapšen od mađarske vlade krajem 1943 godine jer je odbio da ide u vojsku. Kada su nacisti preuzeli Mađarsku, oni su ga oslobodili, misleći (pogrešno) da je on bio protiv prethodne vlade i da je orjentisan pronacistički. Njemci nisu otkrili da je on pripadao ljevičarskoj partiji i pomagao Jevrejima štampajući im propusnice na maloj mašini koju je imao u fabrici. Kada su došli Rusi (naši „oslobodioci“), oni su brzo zauzeli fabriku, stavili mog oca i brata u voz, i najveći dio moje familije je jednostavno nestao.
Kada je rat završio, situacija je postala još gora nego ranije. Posle njemačke invazije Mađarske, nismo bili šokirani kada smo vidjeli da se SS nadmeće sa mađarskom političkom policijom u konfiskovanju sve što je vrijedno (posebno umjetnička djela) od jevrejskih familija. Ipak, nismo očekivali da će Crvena armija nastaviti pljačku! Ustvari, vladao je haos: svuda su žene silovane (muškarci su osiguravali da njihove supruge i ćerke ostanu u kući), a ako je ruski vojnik zatražio vaš kaput ili cipele, ne bi oklijevali da mu to date, jer je alternativa bila strašno premlaćivanje ili čak smrt! Još jednom sam morao da se krijem, ovaj put zato što se moja majka plašila da ću biti odveden za Rusiju, ako kročim na ulicu. Prirodno, život je bio mnogo sigurniji ako ste se pridružili Komunističkoj partiji, kao što je uradio Szabo. Ali ja sam imao principe, i jednostavno nisam vjerovao u njihovu retoriku. Pored toga, kako bih mogao da mislim da se pridružim grupi koja je zarobila mog oca i brata?
Dotle, do mog šestanestog rođendana sam doživio skoro nevjerovatnu količinu užasa. Srećom, bilo mi je dozvoljeno da prekinem paklene događaje koji su mi se dešavali: dobio sam privremen posao na građevini i kako je situacija počela da se smiruje, prihvatio sam poziv na moj prvi pravi šahovski turnir. To je bio turnir sa osamnaest igrača među kojima deset majstora, sedam majstorskih kandidata i ja. Jasno, očekivao sam da budem poslednji (posebno jer do tada nisam nikada odigrao turnirsku partiju protiv majstora). Ipak, sve sam iznenadio kada sam osvojio prvu nagradu i zbog toga nagrađen titulom majstora. Još uvijek na zidu držim tu diplomu.

Nažalost, još sam morao da preživim poslednji, uništavajući šok prije nego što sam napunio sedamnaest godina: moja majka, u četrdeset i prvoj godini, umire. Nedostatak utočišta, hladna zima, oskudica hrane, i gubitak njenog supruga i najstarijeg sina (moj brat je bio godinu i po stariji od mene) pokazali su se kao previše za nju.
Kako bih mogao da opišem moje psihičko stanje u to vrijeme? Depresija je previše blaga riječ, dok emocija kao ljutnja zahtjeva više energije nego što sam je imao. Jedina riječ koja to oslikava je pustošenje, čisto ogromno pustošenje. Još dijete, želio sam da se negdje sakrijem i da odjednom sve ružno nestane. „Predaja“ nije bila moguća; moja mala sestra je zavisila od mene i ja nisam mogao da je iznevjerim i prihvatim poraz. Shvativši da mi situacija u Budimpešti ne pruža mogućnost da mnogo popravim našu sudbinu, ostavio sam sestru u sigurnim rukama rođaka, spakovao ono malo što sam imao, i krenuo u lijep mali mađarski grad Szeged.Kad sam stigao u Szeged umirao sam od gladi i bio bez novca. Ipak, mali majstorski turnir mi je obezbjedio malo hrane koja mi je bila neophodno potrebna (dobio sam brašno i slaninu!). Moj rezultat je impresionirao šahovske zaljubljenike, i bio sam pozvan da neke podučavam, a dobio sam i mjesto u lokalnom šahovskom timu. Ovo novo, relativno sigurno okruženje mi je omogućilo da završim srednju školu.
Dok sam prolazio kroz moju ličnu dramu, moj brat, otac i mnogo drugih mađarskih muškaraca su radili do smrti u radničkim logorima. Mnogi su umrli od gladi, iako im je rečeno da su mađarski „radnici“ jeli isto tako dobro kao i seljaci (drugim riječima prosječni Rusi su takođe u to vrijeme umirali od gladi!). U takvim okolnostima, nije bilo iznenađenje što se moj otac razbolio, i budući da je bio nesposoban za rad, Rusi su ga pustili i zajedno sa njim mog brata. Možete zamisliti koliko mi je bilo olakšanje kada su se vratili u Budimpeštu. Uskoro je moja familija bila ponovo zajedno, a ova stabilnost mi je omogućila da upišem univerzitet (tokom prve godine nazivao se Ekonomski univerzitet, posle dvije godine komunisti su promijenili naziv u Univerzitet Karl Marx), gdje sam završio ekonomiju.
Jedna stvar koja mi se još izdvaja u sjećanju je inflacija, koja je harala Mađarskom. Novac je postao toliko bezvrijedan da su radnici više voljeli da ih isplaćuju u hrani! Ustvari, igrao sam šampionat Mađarske gdje su nagrade bile hrana, a ne novac – bio sam oduševljen što ću imati priliku da dobijem nešto tako dragocjeno!

2. 
Posle rata

Bilo je jako malo šahovskih aktivnosti u posleratnoj Mađarskoj. Ova činjenica i moji napori da završim svoje obrazovanje, nisu smanjili moju želju za šahom. Zbog nedostatka mogućnosti, pristao sam da igram šest dopisnih partija za mađarski tim u polufinalu dopisnog ekipnog šampionata (ove su partije počele još dok sam bio u Szegedu). Pobjedio sam četiri od tih partija, a dvije remizirao. Jedan remi je bio protiv jednog australijskog šahiste – iako sam imao pješaka više i lovački par, ponudio sam remi zato što bi postupak za pobjedu bio previše dug i previše skup!
Zanimljivo je da bi se teško mogle naći dopisne partije u nekoj knjizi, iako su takve partije čak višeg nivoa igre nego one sa više ograničenim tempom igre. Možda je glavni razlog za ovakvo stanje što su velemajstori uglavnom učestvovali na turnirima „za tablom“, a potpuno zanemarivali dopisni šah. Ipak, dopisni šah je igrao važnu ulogu u razvoju mnogih jakih šahista –da samo pomenem Aljehina i Keresa. Ustvari, Keres je obično preporučivao dopisni šah kao sjajan način da se izučavaju kako otvaranja, tako i druge faze partije. Ovaj oblik šaha je posebno koristan i važan za one koji nisu mogli da učestvuju lično na ’normalnim’ šahovskim događajima.
Priznajem da bih mogao da prebrojim na prste sve moje dopisne partije koje sam odigrao u životu. Partija protiv švajcarskog šahiste Tagmanna (druga remi partija od šest), bila je uzbudljiva i ostala mi decenijama u sjećanju. Nadam se da će i vama biti zanimljiva.
Ko kaže da su remiji dosadni? Nekako sam počeo da zanemarujem dopisni šah. Dodao bih da, tokom perioda Staljinizma u Istočnoj Evropi, nije bilo mudro angažovati se u dopisivanju sa drugim zemljama.
Kao što sam već naveo, 1947. godina nije za mene bila godina šahovskih aktivnosti. Jedini važan izuzetak je moje prvo međunarodno takmičenje: meč Beč-Budimpešta, koji je održan u Beču, u Američkoj zoni.
Od kada sam dobio titulu majstora 1945 godine, smatran sam jakim šahistom. Kada je ovo priznanje i poštovanje vodilo do putovanja van Mađarske, počeo sam da gledam na šah kao potencijalnu pomoć u dostizanju većih i boljih stvari.
Učestvovao sam na svom prvom međunarodnom turniru u Budimpešti u proljeće 1948 godine. Na ovom turniru su učestvovali najbolji igrači iz takozvanih Demokratskih zemalja, zajedno sa velemajstorom S. Tartakowerom (koji je predstavljao Francusku) i B.H.Woodom iz Engleske. Na turniru od šesnaest igrača glavnu nagradu je osvojio Laszlo Szabo, ispred Gligorića, Foltysa, Pachmanna i Tartakowera. Ja sam završio u sredini tabele, sa šest pobjeda, pet remija i četiri poraza. Moji porazi su najčešće bili posledica slabe teoretske pripreme, uglavnom zato što sam bio zauzet ispitima na univerzitetu prije početka turnira.

Tek što je završio turnir u Budimpešti pozvan sam pozvan da učestvujem na još jednom turniru, ovaj put u predivnoj austrijskoj banji Bad Gastein. Prvobitno su pozvani i sovjetski majstori, ali su oni odlučili da ne igraju. Možda nisu mogli zato što je Bad Gastein bio smješten u Američkoj zoni. Koji god da je bio razlog, njihovo odbijanje je umanjilo prestiž turnira, i ovo je dovelo do toga da se malo smanjio nagradni fond. Kao reakciju na to, švajcarski majstor Grob se povukao sa turnira.
Iako je početak bio haotičan, pokazalo se da je mjesto bilo jako prijatno, djelimično zahvaljujući Maršalovom planu (Plan američkog državnog sekretara George Marshalla da ponudi zajmove ratom uništenim zemljama kako bi obnovili svoju ekonomiju. Austrija je to iskoristila, dok su Čehoslovačka , Poljska i Mađarska to odbili). Posle toliko godina napornog rada, luksuz u banji (kombinovan sa jako korisnim iskustvom kojeg sam stekao na prethodnom velemajstorskom turniru) uticao je čudesno na moju igru – počeo sam sa savršenih 4-0, a u petom kolu sam igrao protiv Polzera koji je bio na poslednjem mjestu. Pun samopouzdanja nisam mogao da pretpostavim da ću doživjeti jako neugodno iznenađenje. Ova partija, koja se završila remijem, ali je mogla da završi skoro ponižavajućim porazom protiv igrača koji je na kraju bio poslednji, naučila me da nikada ne potcjenjujem protivnika. Na kraju sam uspio da podijelim drugo i treće mjesto sa Rossolimom, izgubivši samo od Lundina, koji je osvojio prvo mjesto.
Druga lijepa uspomena koju imam na Bad Gastein bilo je poznanstvo sa lijepom mladom ženom tokom turnira. Ona je bila divna, provodili smo mnogo vremena zajedno i postali prilično bliski. Kao što se obično dešavalo u tim vremenima, svako je pošao svojim putem.
Prošlo je dvadeset godina od tada, i ja sam živio u SAD. Jednog dana dobio sam pismo. Zadivljujuće ispostavilo se da je to od nje! Rekla mi je da je vlasnik hotela u Švajcarskoj i pozvala me da je posjetim. Bio sam uglađen i poslao joj razglednicu, ali sledilo je njeno drugo pismo u kojem je priznala da sada ima četvoro djece i da je duplo šira nego ranije! Ponovo sam odgovorio i ljubazno odbio njen poziv. Ponekad je bolje ostaviti neke stvari u prošlosti.
Godine 1948, zaradio sam nešto dodatnog novca u fabrici tekstila. Zabavio sam se i igrajući za njihov šahovski tim. Ova novo stečena fizička snaga tokom rada, pokazala se kao korisna. Otprilike tada  takmičio sam se na međunarodnom turniru u Bukureštu, u Rumuniji. Ispostavilo se da je rumunski gimnastički tim (koji se uglavnom sastojao od Mađara) stanovao u istom hotelu. Kada sam imao malo slobodnog vremena, trenirao sam sa njima, i opkladio se sa jednim profesionalnim gimnastičarom da ću ga pobjediti u penjanju na vrh konopca. Pobjedio sam i kao nagradu dobio dva kilograma halve.
Pored posla, škole, turnira i simultanki, odlučio sam da uzmem malo slobodnog vremena i uživam u izletu na plažu sa djevojkom. Ležali smo pored bazena kada sam naletio na njenog drugog momka. On i njegovi prijatelji su počeli da prave grube primjedbe i jedan od njih me gurnuo u vodu, pokušavši da me ponizi ispred djevojke. Naravno da nisam mogao da se povučem posle takvog ponašanja pa sam ga udario. On se zaljuljao i ja sam ga zgrabio i  gurao mu glavu ispod vode, a bio sam toliko jak da nije protiv toga mogao ništa da uradi. Vukao me za kosu i borio se, ali je uskoro omlitavio i nekoliko me policajaca odvuklo od njega. Momak je bio polumrtav, ali budući da je on sve počeo, pustili su me (iako sam morao da platim kaznu).
Kada sam se vratio nekoliko dana kasnije u Budimpeštu, jedan prijatelj me upitao o mojoj borbi sa bokserom. Bio sam zapanjen; kako je on mogao da to sazna? I zašto je mislio da je taj momak bokser? Tada mi je pokazao novine, a u naslovu je pisalo: „Šahovski majstor premlatio profesionalnog boksera na plaži.“ U priči  je rečeno da šahisti mogu da budu žilaviji nego što ljudi obično misle!
Ostatak 1948 godine i čitavu 1949 sam proveo usmjeren na univerzitetske studije, pa sam odigrao malo partija. Jedan od vrhunskih događaja bila je moja pobjeda na šampionatu Mađarske. Ovaj mi je uspjeh konačno pomogao da shvatim da moram da donesem važnu odluku: da li ću nastaviti moje školovanje ili ću svu svoju energiju da uložim u šah? Nije bilo mnogo dileme: napustio sam školovanje, i 1950 godine postao knjigovođa. Nadao sam se da ću moći da radim i istovremeno da izučavam šah. Ovaj posao mi je služio u tom smislu, donio mi je nešto neophodnog novca, ali se ispostavilo da nisam imao dovoljno vremena da poboljšam igru.

3.
Moje dokazivanje na Maroczyjevom memorijalu

Sledećih nekoliko godina sam utvrdio svoju reputaciju kao najbolji igrač u Mađarskoj (zajedno sa Szabom). Godine 1950 FIDE je uvela titulu internacionalnog majstora. Ona je dodjeljena samo nekolicini igrača, a ja sam bio ponosan što sam bio jedan od njih. Nažalost, nisam imao šansu za titulu velemajstora sve dok sam živio u Mađarskoj zbog toga što nije bilo kvalifikacionog turnira (jaki Maroczyjev memorijal je bio rijedak izuzetak).

Lazlo Szabo: Iako je Laszlo bio dobar igrač, nije ga voljelo mnogo ljudi. On je bio okorjeli komunista u to vrijeme, pravi partijski čovjek, i to je koristio. Jednom mi je rekao, kada sam imao dvadeset i četiri godine, ako se ne budem ponašao i radio ono što on hoće, da će obezbjediti da me pozovu u vojsku po drugi put! Da li možete takvom čovjeku da vjerujete? Već sam obavio svoju ’vojnu noćnu moru’ sa svim ograničenjima kada sam imao šesnaest godina, tako da sigurno nisam želio da tamo pođem još jednom!

Početkom 1952. pozvan sam u izuzetno jak Maroczyjev memorijal koji je održan u Budimpešti. Tu sam se suočio sa šahovskim gigantima kao što su Botvinik,Geller, Keres (koji je na kraju pobjedio na turniru), Petrosjan i Smislov.
Na ovom turniru sam mogao da posmatram mnoge interesantne igrače. Stalhberg, na primjer, volio je da pije. (Ustvari, većina igrača, prošlih i sadašnjih, su imali tu naviku. Lično nisam nikada bio zainteresovan za bilo kakav alkohol). Organizatori su željeli da pobjede poznati sovjetski šahisti, i brinuli su se da bi Stalhlberg mogao da igra dobro i pokvari im planove. Da bi osigurali da se to ne desi, oni su mu dozvolili da pije sve što želi i to besplatno, misleći da će to uticati na njegovu igru. On je rado prihvatio tu ponudu, ali skoro pobjedio na turniru!
Videći da piće nije imalo na njega nikakav efekt, organizatori su u očaju meni ponudili dodatni novac ako pobjedim Stahlberga u poslednjem kolu. Budući da sam svakako namjeravao da ga pobjedim, prihvatio sam – novac nije bilo nešto što bi se tih dana moglo da odbije! Pobjedio sam partiju i dobio lijepu, ekstra „nagradu“.
Herman Pilnik i O’Kelly su obojica bili zabavni. Pilnik je bio pravi ženskaroš, nevjerovatan karakter. Neprestano je bio u jurnjavi za ženama, uvijek pokušavajući da privuče njihovu pažnju.
O’Kelly je imao potpuno drugačiju strategiju hvatanja žena: on je donio sa sobom najlonske čarape i gaćice, a one su ovdje u Mađarskoj vrijedile mnogo, zato što su one bile dostupne samo na Zapadu – i žene bi sve uradile da se dočepaju tih stvari! On je to nazvao „mađarski novac“. Sjećam se istočno-njemačkog igrača Platza, koji je izgubio prvih devet partija. Pobjedio sam sam ga u desetom kolu, u kraljevoj indijci koristeći potez …Na5.Mislim da je ovo bila nova ideja u to vrijeme. On je takođe izgubio jedanaestu partiju. U dvanaestoj partiji igrao je protiv svjetskog šampiona Botvinika, ali je Botvinik dospio u užasnu poziciju i bio jako sretan da remizira. Ovaj momak je izgubio jedanaest partija za redom, a zatim skoro pobjedio svjetskog šampiona! Pala mi je na pamet lekcija koju sam naučio protiv Polzera.

Tigran Petrosjan: Bili smo prijatelji kada sam živio u Mađarskoj. Ipak, Petrosjan je počeo da se prema meni ponaša bijedno kada sam pobjegao, pokušavajući da dobije neki poen kod svojih vlasti. Imao je jako neobičan, čvrst stil koji je tipičan za sve Jermene (iako je bio bolji od svih drugih). Ustvari, na svom vrhuncu, on je bio skoro nepobjediv. Mnogi su ljudi misli da je njegova žena Rona bila jako agresivna. U Curacao-u, me upitala zašto se nisam oženio. „Pa, postoji toliko mnogo lijepih žena i ne mogu da se odlučim“. Ona je rekla, „Ovo ne bi trebalo da bude problem. Samo oženite najbogatiju“.

4.
Pad u memilost (mračne godine)

Jednom kada neka osoba osjeti da je na vrhu svijeta, nikako ne shvata da, za samo treptaj oka, može sve da se okrene. Obično kada se pojavi uspjeh, to stvara žar koji grije, ego se pojačava, i vi ste milosrdno lišeni sposobnosti da vidite svoje osobine, za koje je bolje da ostanu nepoznate. Da li bi neko želio da se jednog dana osjeća nadmoćno samouvjeren do tačke arogancije, a zatim se probudi nekoliko nedjelja kasnije ispunjen novom slikom o sebi zasnovanoj na beznađu, teroru i očaju? Tako se ova metamorfoza desila u mom životu.
Moj pad u nemilost se desio posle prijatnog tihog mečau Goelitzu, u Istočnoj Njemačkoj, u martu 1952 godine. Iz nekih razloga koje nisam nikada razumio, putovanje nas je vodilo do Istočnog Berlina, iako nije bilo blizu mjesta gdje smo željeli da idemo. Sjedeći na stanici voza sa mnogo časova do dolaska voza za Budimpeštu, moje kolege iz tima Fuster i Szilagyi su me upitali da li bih želio poći sa njima u Zapadni Berlin za malo razonode i kupovine. U to vrijeme ovo nije bio problem budući da je rat bio završen – samo sjednete na podzemnu željeznicu i vi ste u Zapadnoj Njemačkoj. (Znate da ste u Zapadnoj Njemačkoj kada vidite na prodaju seksi časopise. Takvi časopisi nisu bili dozvoljeni u istočnoj polovini grada).
Šetajući ulicama Zapadnog Berlina, počeli smo uslovno da pričamo o dezertiranju. Uskoro je diskusija postala ozbiljna i, odlučivši se, krenuli smo prema konzulatu SAD. Nažalost, on se zatvarao u 4 sata posle podne, a mi smo stigli nekoliko minuta posle toga. Stajali smo i zurili u zgradu – šta da radimo? Szilagyi je imao sina u Mađarskoj tako da je odlučio da se vrati kući. Fuster je ipak rekao, „Zašto da ne ostanemo noćas ovdje i zatim možemo da idemo ujutro u ambasadu?“
Ovo je za mene ustvari bila teška odluka, zato što sam se kvalifikovao da igram na Međuzonskom turniru, i posle toga na Olimpijadi,  a ova dva događaja su mi pružala odličnu priliku da odem sigurno na Zapad. Ako naš plan u Zapadnom Berlinu ne bude funkcionisao, ipak, biću osuđen. Posle svega, Zapadni Berlin je bio okružen Istočnom Njemačkom – skoro kao ostrvo –ako da nisam bio siguran kako bih odatle izašao. Na kraju sam odlučio da je najbolje da odustanem od našeg neposrednog plana bijega, budući da očigledno to nije dobro smišljeno.
Tako smo se vratili na voznu stanicu za Istočnu Njemačku i dok smo šetali, iznenada sam ponovo promijenio mišljenje! Rat u Koreji se tada već dešavao i ja nisam mogao biti 100% siguran da li će se još jedna prilika za bijeg stvarno pojaviti – ova takmičenja bi mogla da budu otkazana, ili mi možda neće biti dozvoljeno da na njima učestvujem iz nekih nepoznatih razloga (nisam bio politički dobar momak, pa se sve moglo očekivati).
Odjednom smo se našli još jedno kod podzemne željeznice kada se pojavio jedan sportski funkcioner iz Istočne Njemačke, koji nas je poznavao. On je želio da sazna gdje idemo, rekli smo mu da smo željeli da kupimo neke cigarete i još neke sitnice, a on nam je rekao da bi trebali da se vratimo do našeg tima kako ne bi propustili voz. Bili smo uhvaćeni!
Ovo je stvorilo pravi životni slučaj vremenske oskudice, a svi koji su moju karijeru pratili znaju da nisam mogao da donosim dobre odluke u tim situacijama. Krenuli smo nazad sa njim, ali sam ja zviznuo Fusteru: „Gledaj, kad stignemo do ugla, ti trči desno a ja ću lijevo, a ako obojica budemo imali sreće, srešćemo se u konzulatu u Zapadnom Berlinu.“ (tipičan plan napravljen u vremenskoj oskudici).
Stvari su sada postale malo nadrealne. Stigli smo do ugla, i ja sam počeo da trčim, dok je Fuster samo tu stajao! Iznenada su se čuli povici, „Halt! Halt!“ Pojavili su se policajci, potrčali i stigli me, bio sam uhapšen i odveden u zatvor.  U međuvremenu, dok su me hvatali, niko nije obraćao pažnju na Fustera. On je mirno čekao dok svi nisu odjurili, a onda je mirno odšetao do podzemne željeznice i pobjegao! Mogao je da mi kaže da neće trčati, ali ne…Nikad nismo diskutovali o tom fijasku, ali moram da priznam da sam u to vrijeme osjećao da sam prevaren.

Zadržan sam tri dana u zatvoru u Istočnoj Njemačkoj gdje su me ispitivali. Naravno, nisam mogao ništa da negiram – trčao sam u suprotnom pravcu tako da su me uhvatili na djelu. Posle toga su me poslali u Prag na još tri dana, iako je to bilo još i dobro, jer su druge mađarske zatvorenike zadržavali po šest mjeseci! Zatim se pojavila grupa mađarskih policajaca iz tajne policije i povela me u Budimpeštu, što je ustvari bilo milosrđe jer je hrana u zatvoru u Pragu bila najgora hrana koju sam ikada jeo!
Kada sam vraćen u Mađarsku, optužen sam da sam američki špijun.. Počele su skoro non-stop tri nedjelje saslušavanja sa ciljem da me slome psihički, tako da bih mogao da priznam sve moje zločine. Za to vrijeme sam držan u samici- nisam imao kontakt ni sa kim, osim sa ljudima koji su me saslušavali. Nije bilo dozvoljeno spavanje i jako svijetlo mi je bilo stalno usmjereno u lice.
Na početku su me pitali o CIA, ali ja nisam znao šta je to. Slabo izgovarano „CIA“ ustvari zvučalo je kao mađarska riječ za mačke, tako da sam mislio da govore o nekoj zarazi mačaka – i to mi je izgledalo besmisleno. Na kraju sam rekao, „Ja nemam nijednu mačku!“ Ovo ih je razjarilo i počeli su da mi prijete da će početi sa batinanjem, ali sam uspio da ih smirim rekavši da ću sve potpisati što stave ispred mene!
Tokom ovog saslušavanja, bio sam prisiljen da napišem šta sam sve radio tokom života – ustvari prikaz života iz minuta u minut! Tražili su da saznaju sve o takvim stvarima kao sa kime sam razgovarao, koja su moja politička i religijska uvjerenja, i sve ostalo što im je palo na pamet.
Posle pretraživanja mog apartmana tražeći dokaze da sam pokušavao da srušim vladu (naravno, nisu ništa našli), glupani su se vratili ispitivanju pisama koje sam dobijao dok sam igrao dopisni šah. Oni su bili uvjereni da je šahovska notacija tajni kod, i tražili su da saznaju kako da razbiju taj kod tako da mogu da vide koje je bilo pravo značenje sakriveno iza toga! Posebno partija protiv Tagmanna je privukla njihovu pažnju, jer su smatrali da marš mog kralja  kroz centar table jasno ima skriveno značenje. Nije mi trebalo mnogo da shvatim da ovi ljudi nisu jako inteligentni, ali nisam bio u situaciji da nešto uradim, osim da trpim i nadam se da mi neće početi da mrve kosti u prašinu!
Na kraju ova faza moga zatočenja je završila. Bez da sam vidio advokata ili sudiju, odvukli su me iz moje samice i odveli u koncentracioni logor – kada su jednom dobili informaciju koju su željeli (u mom slučaju nije bilo ništa), oni bi vas sjednostavno zatvorili i potpuno zaboravili na vas.
„Logor“ je bio – velika mračna zgrada  sa mnogo malih soba, svaka od njih je bila natrpana sa dvadeset ili više ljudi. Prozori na zgradi su bili zacrnjeni, tako da nije ni malo sunčeve svjetlosti moglo ući unutra. Žrtve unutra nisu imale pojam o vremenu –ako bi se neko razbolio, zanemarili su ga i ostavili da umre, a ako bi nekome od nas zubi bili pokvareni, sami smo ih vadili. Dok sam bio tu mnogi su podlegli smrti od gladi, i sjećam se jednog nesretnog čovjeka koji je postao toliko depresivan da je pokušao da se ubije gutajući kašike i sve drugo što je mogao da proguta. Nažalost, taj nesretnik je privremeno preživio, ali je bio u stalnoj agoniji zbog progutanih predmeta.
U to vrijeme i obični građani su imali problema da dođu do hrane. Ne želeći da rasipaju ono malo hrane na ološ kao što smo mi, dali su nam stari hleb i smrdljivi bućkuriš, kojeg bi povratio i pas. Nekako sam uspio da izgubim samo dvadeset funti, ali sam bio mlad i vrlo jak i to mi je omogućilo da preživim. Ipak, da li je život u paklu stvarni život uopšte? Gledajući tu beskrajnu sumornost, gledate šetajuće „skelete“ koji se teturaju, i mnogo od ovih vreća kostiju bi jednostavno umrli od gladi – jednog trenutka bi bil živo biće, a već  sledećeg tijelo koje truli koje bi morali da iznosimo.
Nisu bile dozvoljene posjete, naravno, i samo nam je bilo dozvoljeno jedan ili dva sata dnevno da čitamo ili se odmaramo. Konačno sam napravio šahovske figure od hleba i igrao jednu ili dvije partije sa drugim zatvorenicima – samo da bih se sačuvao od ludila! Nešto malo hrane smo dobijali sa šalitrom tako da bi nam seksualni nagon nestao. Ovo im je pomoglo da nas sve zadrže mirnim.
Moja familija nije znala da sam zatvoren, oni su mislili da sam pobjegao! Postojao je šahista koji se zvao F.Benko u Argentini, i oni su misli da sam to ja. Posle nekoliko mjeseci dozvolili su mi da im pošaljem dopisnicu. Zatražio sam kilo masti, kilo džema (ovo je bilo uobičajeno za sirotinju – stave mast ili džem sa malo bibera na hleb i to daje nešto energije) i to je bilo sve što su mi dozvolili. Tek tada je moja familija saznala da sam u zatvoru. Oni nisu mogli ništa da urade za mene, ali je bilo lijepo znati da nisam potpuno zaboravljen.
Jedina osoba koja je znala da sam zatvoren bio velemajstor Szabo. On je bio politički urednik glavnog mađarskog šahovskog časopisa. Prva strana nije imala ništa sa šahom, samo političko oduševljeno pričanje od čudima komunizma. Ovaj čovjek – energična osoba nije imao interes da mi pomogne da izađem; ustvari on je bio sretan što sam zatvoren!

Neki od zatvorenika su ovdje bili već šest godina. Niko nije pomenuo koliko bih ja trebao da budem zatvoren, a to je moglo da podrazumjeva da ću biti doživotno zatvoren. Postajao sam sve uvjereniji da ću tu truliti do smrti – u jednom trenutku sam bio nacionalni šahovski junak, a u sledećem slomljeno stvorenje koje jedva preživljava u vječitom mraku.
Jasno, razgovor je postao glavni način zabave. Tako bi čuli čitavu životnu priču svih osoba u sobi…Zatim bi to slušali ponovo. Mnogi ljudi koje sam upoznao nisu uopšte uradili ništa loše. Poznavao sam jednog čovjeka čiji je sin pobjegao iz vojske i prebjegao u Austriju. Nije bio dostupan zvaničnoj vlasti, pa su uhapsili njegovu majku, njegovog oca i njegovog brata i stavili ih u zatvorski logor kao upozorenje svima da ne pomisle da prekrše zakon! Ovi ljudi nisu imali ništa sa bijegom njihovog sina, ali su bili žrtvovani kako bi se pokazalo na primjeru.
Drugi čovjek, izdavač sportskog časopisa, zatečen je kako veselo pjeva u restoranu. Zbog nekog razloga (možda je to bila zapadna melodija), rekli su mu da je izdajnik, i on je takođe zatvoren. Samo zbog pjevanja! Drugi ljudi su bili prijavljeni zbog šala koje su bile „neprikladne“ i ovo je bilo dovoljno da ih dovedu u logor.
Svaki dan bi bili postrojavani, i čuvari su nas prebrojavali. Niko nije nikada pobjegao. Ako bi se neko srušio, samo bi ga odvukli i nikada ga više ne bi vidjeli. Sjećam se da sam uradio neki fizički posao za jednog čuvara, i on me nagradio dajući mi šest cigareta. Ipak, kako ne pušim, dao sam ih drugim zatvorenicima. Neko me prijavio –bio je to zločin dati nekom čuvarev poklon! Natjerali su me da trčim gore –dolje po stepenicama, po dvadeset puta za svaku poklonjenu cigaretu od čuvara i tu lekciju sam naučio. Morate da shvatite da su ljudi bili u stanju da bukvalno ubiju jedan drugog zbog cigarete. Kada sam davao cigarete mislio sam, „Mi smo svi zatvorenici…svi jednaki…svi braća.“ Čovjek koji me prijavio razjasnio mi je da ipak svi nisu jednaki.
Živiio sam kao bolestan vilenjak oko godinu i po, kada se desilo čudo: Staljin je umro. Uskoro posle toga, predsjednik Nagy, koji je želio da testira koliko je sada čvrsta sovjetska kontrola, dao je amnestiju većini zatvorenika. Nagy je bio komunista, ali takođe i nacionalista, tako da je pokušao da modifikuje sovjetsko starateljstvo. Sovjetima se to nije svidjelo i došli su u Mađarsku sa tenkovima. Pogubili su Nagy-ja 1956. godine.
Posle našeg oslobađanja (u oktobru 1953 godine), održano nam je predavanje da ne pričamo ništa, i dali su nam novac da možemo da stignemo do Budimpešte tramvajem. Mislili smo da je to zamka, ali smo rado rizikovali da budemo upucani ili praćeni –sve je bilo bolje od propadanja u toj ogromnoj grobnici!
Kada sam izašao, stanovao sam sa bratom. Sve je imalo divan sjaj, hrana je imala ukus kao nektar, žene su izgledale tako divno da sam se zabavljao što je više bilo moguće. Zatvorski logor nam je omogućio da više cijenimo stvari koje smo prije zanemarivali!
Nije mi bilo dozvoljeno da igram šah nekoliko mjeseci – trebalo je vremena da mi ljudi na vlasti povjeruju. Ustvari, stalno me nadgledala tajna policija, a oni su ispunjavali nedjeljne izvještaje o tome šta sam rekao, šta sam radio, i sa kime sam razgovarao. Budući da sam bio lišen šaha, i budući da je knjigovodstvo  (moja profesija prije hapšenja) bila suvoparna, postao sam tehnički crtač. Naravno, želio sam da izađem iz Mađarske više nego ikada, ali mi je svaka vrsta putovanja bila strogo zabranjena i bio sam prisiljen da strpljivo čekam dok se situacija ne smiri.
Mislim da sam se mnogo promijenio pošto sam izašao iz logora. Prije sam mislio da ću uspjeti u bilo čemu što radim. Bio sam pun samopouzdanja, izražavao svoje mišljenje svima koji su ga željeli da čuju, i osjećao se nezaustavljiv. Posle logora sam naučio da držim usta zatvorena. Logor mi je dao tešku dozu smrtnosti, i bio sam bolno svjestan da se moj život može ugasiti u bilo kojem trenutku.
Konačno sam smatrao da sam „naučio lekciju“, i stvari su se smirivale. Moje šahovske privilegije su vraćene. Dobio sam pasoš, i dozvoljeno mi je da idem u Moskvu sa našim timom. Igrao sam tamo dobro, i kod kuće, i napokon su me stavili u poziciju da predstavljam Mađarsku na zonskom turniru.

Lajos Portisch: Lajos je polagano napredovao. Ali na kraju, radeći vrlo naporno na šahu svaki dan, postao je jedan od najboljih igrača na svijetu. Bio je poznat po tome što je nosio tašnu sa svojim šahovskim beleškama i idejama iz otvaranja svuda gdje je išao.
U taktici nije bio posebno dobar. Ustvari, jednom mi je rekao da je prosječan mađarski majstor bolji u taktici od njega. Naravno, to je bilo pretjerivanje, ali ga je njegovo ogromno poziciono razumjevanje napravilo posebnim.

Sjećam se da sam radio kao Portischev sekundant na turniru u Bad Kissingenu. Nisam u to vrijeme obično putovao u Njemačku, tako da kada sam odšetao u saunu i vidio tamo gole žene, mislio sam da sam ušao u saunu za žene! Zbunjen, počeo sam da se povlačim, kada sam vidio da se Portisch tušira, i objasnio mi je da je to zaista, sauna za muškarce. Slegnuvši ramenima, još jednom sam krenuo u saunu, ovaj put sudarivši se sa dvije prelijepe osamnaestogodišnje djevojke. Bio sam potpuno zbunjen, i čak sumnjao da je organizovao Portisch za mene neki štos. Sada znam bolje- u Njemačkoj je potpuno uobičajeno da goli muškarci i žene provode u hotelskim bazenima i saunama. Ovo je jedna sjajna stvar o šahu: takva međunarodna igra vam daje priliku da se sretnete sa različitim kulturama i običajima.

5.
Bijeg u slobodu

Sledećih nekoliko godina sam bio posvećen jednoj stvari: bijegu iz Mađarske! Rekao sam svoju namjeru ocu, i podijelio moj strah da bi mu moj bijeg mogao stvoriti problem. On me smirio rekavši da ja moram da napravim ono što smatram da je ispravno. Srećom, on je uspio da pobjegne prije mene, i to mi je bilo zeleno svjetlo da pojačam moje napore u tom smjeru.
Moja karta za slobodu je bio, naravno, šah. Kao prvo u planu sam imao da se kvalifikujem na neki zonalni turnir koji će biti u inostranstvu. Tokom turnira koji je to odlučivao, imao sam neke teške trenutke jer sam igrao previše dobro! Problem je bio malo smiješan: Ako bih osvojio prvo mjesto, kvalifikovao bih se na zonski turnir koji će biti održan u zemlji koju kontrolišu Sovjeti. To mi nije bilo prihvatljivo, i moj plan je bio da se plasiram na turnir u Irskoj, a za to bih trebao da osvojim drugo mjesto. Ironično da sam na tom kvalifikacionom turniru dobijao i očajnički pokušavao da ne pobjedim, i uspio sam da remiziram poslednje tri partije (izbjegavajući pobjedu kao kugu!) tako da sam osigurao željeno drugo mjesto!
Na kraju, sve je ispalo dobro, i ja sam zaista poslan u Irsku. Ipak, moji su se planovi promijenili kada sam pozvan na Svjetski studentski šampionat koji će biti održan u Rejkjaviku, Island (ja sam igrao na prvoj tabli, Portisch na drugoj). Odlučio sam da je to bolje mjesto da ostvarim moje dezerterstvo, tako da sam posle Irske ja mirno putovao u Luksemburg gdje sam boravio mjesec dana dajući simultanke i zatim obavio sudbonosno putovanje u Rejkjavik.
Jedine osobe koje su znale za moje namjere su bili moj brat i sestra, koji su ostali u Mađarskoj. Oni su mi poželjeli najbolje, a na putu za Island poslao sam im telegram u kojem je pisalo: „Moj ujak je bolestan“. Ovo je bila skrivena poruka koja im kaže da očiste moj apartman zato što se neću vraćati.
U julu 1957 godine, došetao sam do američke ambasade i zatražio azil. Amerikanci su izgleda bili sretni zbog toga, shvatajući bez sumnje da je to korisno političko oružje. Dao sam konferenciju za novinare i objasnio da ne želim da se vratim. Izgledalo je tako jednostavno, ali bio sam slobodan. Samo je preostalo da čekam dok ne dobijem dozvolu da otputujem u SAD.

Neko sam vrijeme pokušavao da postignem obrnutu Kraljevu indijku, Pirčevku i Grinfeldovu sa tempom više. Partija protiv Giustolisija, Dublin 1957 je jedan od mojih ranih eksperimenata sa tom idejom.

Bio sam na Islandu tri mjeseca i tu bio jako dobro tretiran. Imao sam za to vrijeme dvije djevojke, i one su moj boravak učinile lakšim. Prva veza nije dugo trajala, i mi smo prekinuli. Druga, ipak, bila je sasvim drugačija. Postali smo mnogo bliski. Ovo, kombinovano sa dobrim željama kada su mi rekli da bi moje šahovske vještine bile još više cijenjene na Islandu, zato što šah nije bio popularan u SAD, dovele su do toga da razmotrim moj ostanak na Islandu. Ova mlada dama i ja smo postali nerazdvojni, i sjećam se da me pozvala na večeru u kuću njenih roditelja. U njenim očima sam odmah vidio svadbena zvona (u to vrijeme na Islandu je bilo sam 150 000 stanovnika, i svi su željeli djecu!)
Konačno sam odlučio da moja sudbina leži u SAD, i kada je stigla moja viza, saopštio sam vijest da moram da idem. Ona je došla na aerodrom da kaže zbogom, tekle su suze, ali mi se više nismo nikada sreli. Ovo je sve dio iskustva sa turnirskih putovanja – u to vrijeme je moglo biti jako teško, skoro ’gorko-slatko’. Kasnije sam čuo da se udala i da ima dvoje djece. Život ide dalje.

6.
Novi svijet

U Njujork sam stigao 17. oktobra 1957 godine. Bio sam bez para, ali ne, kao što bi neko mogao da pomisli, izolovan. Zahvaljujući šahu sticao sam mnogo dobrih prijatelja širom svijeta, i ova „navika“ se nastavila u SAD. Sastajati se sa ljudima bilo je prirodno i lako, ali što se tiče novca, to je druga priča! Sa samo 350 dolara na računu (zahvaljujući pobjedi na jednom turniru na Islandu), ali bez stana, smanjio sam troškove iznajmljivanjem sobe u YMCA i jeo samo dva mala obroka dnevno.
Sada je bilo vrijeme da planiram svoju budućnost, ali je ubrzo postalo jasno da šah ne obezbjeđuje lijep život. Bilo je malo turnira, nagrade su bile male na turnirima na kojima ih je i bilo, a Američka šahovska federacija (sa samo 6000 članova) je imala ograničeno finansiranje – oni su mi ponudili mnogo moralne podrške, ali iz njihovih ruku nisam dobio ni peni. Ova ’šahovska pustinja’ me pratila čitav život. Američki tim nije mogao da ide na Olimpijadu u Moskvu zbog nedostatka novca, a koncept šahovskog profesionalca nije postojao; Reshevsky je imao posao, Lombardy je postao sveštenik, Rosollimo je bio vozač taksija, a Evans se bavio raznim stvarima. Teškog srca sam prihvatio da moram kompletno da ostavim šah.
Napustio sam Njujork posle samo tri nedjelje, otputovao u Akron u Ohajo da budem sa ocem. Tu sam bio mjesec dana i kada je moj otac izgubio posao inžinjera (u to vrijeme je bilo teško naći posao), obojica smo se preselili u Cleveland. Iako sam sada stanovao u Clevelendu, želio sam da vidim ostatak zemlje. Prilika za putovanje se pojavila kada su mi javili da će početi međunarodni turnir u Dallasu, ali su pozivi poslani mnogo ranije i nisam mogao da učestvujem. Ipak, organizatori su zatražili da dođem kao rezerva. Ako se svi pojave (kao što jesu), oni će mi osigurati da odigram nekoliko partija organizujući meč protiv šampionat Teksasa, Kena Smitha.
Ovaj meč mi je kreno dobro, budući da sam pobjedio prve tri partije. Tada je došao organizator i rekao: „Ne možete da pobjedite sve partije! To neće izgledati dobro. Sledeću partiju mu dajte remi.“ Ne želeći da budem grub prema mojim domaćinima, složio sam se sa tim zahtjevom. Odigrali smo dvadeset poteza kako bi partija izgledala normalna, i tada sam ja predložio remi. On je odgovorio: „Ne! Ja stojim bolje.“ Ovo me stvarno uznemirilo budući da nisam pokušavao da dobijem – ako bih stekao veliku prednost teško bi bilo uvjeriti gledaoce da je remi opravdan.
Partija se naravno nastavila, iako sam sada dobro pazio koje poteze igram! Uskoro sam bio bolji i on je ponudio remi, ali ovaj put ja sam odbio. Gledajući me kao da sam uradio nešto dostojno prezira, on je vrisnuo, „Obećali ste!“
Šta sam mogao da uradim. Dao sam mu remi i otišao nešto mrmljajući za sebe. Kasnije u meču ja sam ustvari jednu partiju izgubio, previdjevši topa („navika“ previđanja po kojoj sam kasnije postao poznat). Na kraju, organizatori su bili jako zadovoljni – čak iako sam meč ubjedljivo pobjedio, njihov šampion je sačuvao svoj ponos.
Posle mog meča sa Smithom, nastavio sam da putujem Zapadom (Bent Larsen, koji je igrao na turniru u Dallasu, išao je sa mnom), boravio sam u motelu Larry-ja Evansa u Los Angelesu mjesec dana, a zatim nastavio za San Diego. Zatim sam se vratio u Cleveland na nekoliko mjeseci, a zatim (stalno) preselio u Njujork gdje sam iznajmio apartman za 9 dolara nedjeljno. Još sam bio u oskudici novca pa sam jeo iz automata za dolar ili toliko otprilike kako bih štedio novac. Izgledalo je da će mi život biti stalna borba tim više kada sam dobio poziv da igram na turniru Portorož međuzonski, otkrio sam da Američka šahovska federacija ne može ništa da mi plati pred odlazak.
U tom trenutku- kao u kaubojskim filmovima kada konjica donosi spas – Mađarska sportska organizacija me uzela pod svoje okrilje, insistirajući da igram u Portorožu i platila sve moje troškove. Predvođena gospodinom Friedrich Gorog-om – jako ljubaznim predsjednikom Mađarske jevrejske federacije, kome mnogo dugujem-njihov cilj je bio da pomognu obespravljenim mađarskim sportistima u SAD da „stanu na noge“. Kada sam se vratio sa turnira, dali su mi posao u posredničkoj firmi, a takođe organizovali plaćen odmor kad god sam trebao da igram na nekom međunarodnom turniru. Iznenada sam bio blagoslovljen nevjerovatnom situacijom.
Igrao sam prilično dobro u Portorožu i turniru kandidata u Zagrebu, iako se uopšte nisam pripremao. Ustvari ja sam već radio u SAD prije dolaska u Zagreb i više nisam mogao da posvećujem mnogo pažnje šahu. Ko je mogao? Moj je posao bio vrlo zahtjevan – morao sam da ustajem u 6 svako jutro, potpuno da se koncentrišem na moje obaveze, i takođe da nađem vrijeme da učim engleski jezik.

Moje neposredne finansijske brige su bile završene, ali isto se nije moglo reći za mnoge očajne igrače iz Istočne Evrope. Dobra ilustracija je turnir kandidata 1959 u Zagrebu, u Jugoslaviji. Stigao sam tu nedjelju dana prije početka turnira tako da bih se bolje aklimatizovao. Nisam imao raniju rezervaciju za međunarodni hotel u kojem će se igrati turnir, tako da sam našao mali smještaj gdje sam stanovao do početka turnira. Ovaj hotel je zvanično koštao 1,25 dolara dnevno, ali na crnom tržištu ste mogli da dogovorite cijenu od 1 dolar. U svakom slučaju bio sam zadovoljan sa cijenom, naravno, i zatim počeo da tražim razumno jeftin restoran u kojem bih se hranio. Na kraju me neko upitao, „Zašto jedeš vani, kad ste već platili za vašu hranu?“ Bio sam šokiran otkrićem da je 1 dolar dnevna cijena uključivala kako smještaj, tako i hranu – tri puna obroka svaki dan!
Kada je turnir počeo, naletio sam na jednog jugoslavenskog prijatelja koji je bio sekundant jednog od igrača, i on je tražio mjesto za stanovanje. Predložio sam ovaj zadivljujući mali hotel ali je on odbio, rekavši da je jedan dolar dnevno previše – daleko iznad planiranog! Na kraju, on je dijelio sobu sa četiri druga Jugoslavena i platili su četvrtinu dolara svaki.
Upoznao sam se sa Fischerom u slikovitom gradu Portorožu, smještenom na jugoslovenskoj obali. On je bio tek tinejdžer u to vrijeme, fin dječak. Ponekad bi plakao ako bi izgubio partiju, i brzo sam postao prilično dobar sa njim, postao sam mu skoro zaštitnik. Jednom sam ga upitao šta bi želio da bude, a on je rekao, „Želim da budem međunarodni plejboj, baš kao Benko!“ Nažalost, on je uvijek bio jako stidljiv i nikada nije naučio kako da komunicira sa ženama.
Ovaj turnir je bio jako važan: osvajanje jednog od prvih šest mjesta osiguravalo je učešće na turniru kandidata, tako da možete da zamislite kolika je često bila napetost tokom turnira. Dvadeset i jedan najjači svjetski šahista se pojavio na turniru – ja sam se kvalifikovao na njega sa šampionata Mađarske i zonskog turnira u Dablinu.
Iako sam vidio Fischerovu umjereniju stranu, bio sam svjestan da je on protivnik na kojeg treba računati. Imao je samo petnaest godina, a već bio šampion SAD i svjetski poznat. Ustvari, smatrali su ga skoro nepobjedivim na domaćem terenu, tako da sam se stvarno radovao da vidim kako igra. Bili smo parovani u četvrtom kolu i ja sam imao bijele figure. Njegov rezultat do tada na turniru nije bio spektakularan, budući da je igrao sa trojicom slabijih učesnika i uspio da postigne jednu pobjedu i dva remija. On očigledno nije posjedovao tu vrstu iskustva koje daju samo godine takmičenja u međunarodnoj konkurenciji, i to ga je učinilo ranjivim.
U njegovoj pobjedi protiv mađarsko-kanadskog šahiste Fustera (da, istog onog Fsutera koji je igrao tako važnu ulogu u mom hapšenju!) otkrio sam pojačanje za bijelog. Nadajući se da će ga njegovosamopouzdanje uljuljkati u lažnom osjećaju sigurnosti, time ga spriječiti da analizira ovu partiju, odlučio sam da koristim isto otvaranje smatrajući da će igrati svoju omiljenu Kraljevu indijsku odbranu. Namjeravao sam da ga izvučem na nepoznatu teritoriju, forsirajući ga da sam rješava teške probleme. Sledeća partija je bila moja prva od tri pobjede u karijeri protiv Fischera. U ovoj partiji smo vidjeli kakav može imati efekt iznenađenje u otvaranju, na vrlo jakog igrača. Bobby je igrao sa svojim uobičajenim optimizmom, ali prihvatanje nekoliko slabosti nije bilo opravdano. Jednom kada je parirano njegovim taktičkim trikovima, njegova je pozicija se praktično raspala.

Yuri Averbach: Igrao sam sa Yuri-jem tri puta, jednu partiju pobjedio i dvije partije remizirao. Slagali smo se uvijek jako dobro i prilično mi je bio drag. Imali smo iste interese za završnice, on nije bio lud za komunizmom, uživao je u društvu lijepih žena, i imao prijatnu ličnost.

Na kraju turnira ja sam podijelio treće i četvrto mjesto sa budućim svjetskim šampionom Tigranom Petrosjanom. Bobby je dijelio peto i šesto mjesto sa Olaffsonom. Obojica smo se kvalifikovali za turnir kandidata, i takođe dobili titule velemajstora. Bobby je bio najmlađi igrač ikad koji je postigao taj uzvišeni cilj, rekord koji je bio oboren tek 1990 pojavom Judit Polgar, Etienne Bacrot-a, Petera Leka i Ruslana Ponomariova.

Raymond Weinstein: Ovaj mladi internacionalni majstor je smatran jako talentovanim, ali je nešto pošlo jako loše i on je počinio ubistvo. Dijagnosticirana mu je duševna bolest, pa je 1964 zatvoren u Kirby Forensic Psychiatric centar u Njujorku, gdje je od tada.
Igrao sam sa Raymondom na nekoliko šampionata SAD. Sjećam se posebno jedne partije: Bio je defektan sat i moja je zastavica pala četiri minute prerano! Njegov prijatelj koji je gledao partiju pokazao mu je na sat i rekao mu da sam izgubio na vrijeme. Prirodno, bilo je jasno da je sat defektan, tako da se partija nastavila i ja sam pobjedio. Zaboravio sam na tu epizodu i koncentrisao se na moje sledeće partije. U poslednjem kolu igrao sam sa Reshevskim i neko mi je rekao da je Weinstein protestovao zbog moje pobjede nad njim, rekavši da je bio dekoncentrisan zbog incidenta sa satom, i kao rezultat, želi da se poen poništi i ponovo odigra partija!
Prirodno da sam bio nepovjerljiv u vezi te informacije. Niko mi nije o tome ništa rekao ranije, i izgledalo mi je kao ludost da o tome razmišljam na ozbiljan način tokom poslednjeg kola! Usprkos tome usred moje partije sa Reshevskim, zvanično sam obavješten da Winstein i ja moramo da odigramo ponovo partiju od trenutka kada je partija bila poremećena, iako smo obojica potpisali formulare.
To me uznemirilo. Nisam više znao koliko imam poena i da li treba da igram na pobjedu ili remi protiv Sammy-ja. Jako uznemiren, dao sam Reshevskom remi u dobroj poziciji, i zatim igrao ponovo protiv Weinsteina i još jednom pobjedio!
Weinstein je bio većinom jako prijatan. Bio je pristojan i miran, ali povremeno je radio čudne stvari. Sjećam se da mi je Edmonson rekao u svojoj hotelskoj sobi: „Nešto nije u redu sa Weinsteinom.“ „Šta?“ „On je bio ovdje prije tebe. Kada je došao, ostavio je otvorena vrata. Zatražio sam da ih zatvori, ali je on odbio rekavši, ’Ne mogu. Moram da vidim da li me neko prati.“
Sada sam radio puno radno vrijeme i igrao na turnirima kada god se pojavila prilika. Uglavnom sam imao odlične rezultate, iako mi je bilo jasno da su moje najbolje godine izgubljene tokom moje borbe da pobjegnem iz Mađarske.

Moj glavni turnir u to vrijeme bio je internacionalni turnir u Buenos Airesu, a tu sam postigao svoju drugu pobjedu protiv Fischera. Do tada Bobby je bio stidljiva zvijezda. Činjenica je da je tri mjeseca ranije u Mar del Plati dijelio (sa budućim svjetskim šampionom Borisom Spaskim) prvo mjesto sa nevjerovatnim skorom od 13,5 poena iz 15, dokazavši da je za glavu i ramena iznad drugih igrača njegovih godina. Mogu da kažem da je on uživao putujući do udaljenih mjesta u Argentini i da ga je to uzbuđivalo. Ustvari, on je želio da igra i dan i noć.

Jednog jutra (tačnije u 4 ujutro!) neko me probudio neumorno lupajući na moja vrata. Tu su stajali Fischer i Larry Evans, još uvijek na nogama posle noćnog istraživanja grada. Željeli su da pričaju – izgledali su da, za njih, o snu nije bilo ni govora. Prirodno, nisam bio tako ljubazan na ovo nerazumno sebično ponašanje, i napao sam ih zbog takvog ponašanja. Bilo je planirano da kroz četiri sata igram protiv Reshevskog. On je bio jako krut Jevrej i, uzevši u obzir Sabath, zatražio je neuobičajeno rani start. Kada sam to objasnio Fischeru, on je rekao, „Ja se ne bih nikada složio sa takvom promjenom rasporeda!“ Izvinjavanje nije nikada bila njegova jača strana. Zanimljivo je primjetiti da je i Fischer na kraju postao jako religiozan. Kao rezultat toga, on je takođe odbijao da igra na Sabath, i turnirski organizatori su morali da prave dodatne termine za njega, tako forsirajući druge da mijenjaju svoj raspored u skladu sa njegovim potrebama.
Sve u svemu, noćne avanture u Buenos Airesu su uzele svoj danak kod mladog velemajstora , i on je imao najgori rezultat u svojoj međunarodnoj karijeri: dijeleći trinaesto do petnaesto mjesto sa minus skorom. Ovaj turnir je bio posebno naporan. Na listi od dvadeset igrača, bilo je četrnaest velemajstora i nekoliko jakih argentinskih igrača (dvojica od njih su dobili velemajstorsku titulu na kraju turnira). Bobby i ja smo bili parovani u poslednjem kolu, a ja sam imao bijele figure. Do tada potrošeni nervi, iscrpljenost, i nervoza je bila zajednička za sve učesnike. Prirodno, takva dodatna napetost i pritisak često uzrokuju greške koje se skupo plaćaju. Možda, kao što je jednom Botvinik rekao, treba ukinuti poslednje kolo!
Partija protiv Fischera je bila moja poslednja prilika da popravim moj prilično osrednji skor. Previše sam vremena provodio daleko od table sa lokalnom mađarskom djevojkom lijepog izgleda i, kao i Fischer, Evans i mnogi drugi sam zaboravio da sam ja ovdje bio da igram šahovski turnir! Moram da kažem da se Bobby-ju takođe svidjela ista djevojka i on me upitao da li bi bilo u redu, ako bi se on sastao sa njom pošto turnir bude završen. Jedne noći sam odlučio da se malo našalim sa Bobby-jem i rekao: „Slušaj momak, to ću ti dogovoriti, pod uslovom da mi daš poen!“ Kada smo konačno sjeli da igramo, rekao sam Bobby-ju da ću ga pobjediti, bez da ću mu dogovoriti sastanak. Uz malo sreće uspio sam ovo obećanje da ostvarim, ali su uskoro do mene došle glasine da je Bobby izvršio svoju pogodbu, ali da ja nisam!
Prirodno, tako lagano zadirkivanje je normalan dio turnirskog života. Niko to nije uzeo za ozbiljno, zato što je dobro poznato da Bobby ne voli remije i nikada se ne dogovara prethodno za bilo koji rezultat. Njegov žestok stav o neregularnosti dogovora među sovjetskim igračima pokazuju njegovu moralnu poziciju o tom pitanju. Lično, nisam vidio ništa loše u brzim „velemajstorskim remijima“. Ova vrsta neigranja omogućuje obojici protivnika da uzmu slobodan dan usred iscrpljujućeg rasporeda. Ipak, namjerno gubljenje je stvarno jadno.
U navedenoj partiji, ja sam još jednom probao novu ideju u otvaranju, nadajući se da ću odvući igru od zapamćenih šema u više intuitivniji kanal. Nažalost, moja priprema je bila težak promašaj.
Posle 27 poteza Bobby je pružio svoju ruku u znak predaje. Ovo je bilo malo iznenađenje za mene, budući da sam očekivao da će pružiti dugu i žilavu odbranu sa 27…Na3. Na kraju, ipak, bio sam uvjeren da bih na kraju osvojio čitav poen (i zašto bi Bobby trošio svoje vrijeme braneći izgubljenu partiju kada bi u tradiciji ovog događaja, mogao da izađe na ulicu i malo se zabavi?). Prisjećajući se igre u ovoj partiji, moje slabe u otvaranju i Fischerovih grešaka u nadmoćnoj poziciji nije mi dalo ništa na što bi bio ponosan. Ustvari to je bio više primjer Fischerovog aktivnog stila, nego nekih mojih kvaliteta.

Mark Tajmanov: Pobjedio sam Marka u ovoj partiji, ali mi se kasnije on revanširao pobjedivši me u Benkovom gambitu bijelim figurama, što je bio jedan od rijetkih poraza u tom otvaranju! On je bio talentovan igrač, i igrao je jako brzo, skoro instinktivno. On je takođe bio sjajan pijanista. Slušao sam ga više puta dok je svirao klavir, i uvijek bio zadivljen njegovim majstorstvom na ovom instrumentu.

Najintenzivnija šahovska godina koju sam ikada imao bila je 1962. Osim Olimpijade u Varni, isticala su se još dva turnira: Stockholm i Curacao (lijepo ostrvo u holandskim Antilima).
Fischer i ja smo se povratili od njegove katastrofe u Buenos Airesu sa brilijantnom pobjedom u Bledu, gdje je on bio neporažen. Sledeće je bio Stockholm međuzonski turnir. Ovo je bio jako važan turnir za nas obojicu – osam najbolje plasiranih bi se kvalifikovalo na Turnir kandidata Curacao, a pobjednik bi postao izazivač Botvinika za titulu svjetskog šampiona.
Fischerov nastup u Stockholmu je bio jednostavno nevjerovatan. On je završio dva i po poena ispred najbližih rivala u izuzetno jakom sastavu. Tokom tog turnira provodili smo mnogo sati zajedno analizirajući naše prekinute partije. Bobby, u svojoj posvećenosti da pobjedi svaku partiju, iscrpljivao se igrajući jednu za drugom teške završnice. Jednom je, posle pravljenja greške protiv Yanofskog, borio se 112 poteza, odbijajući da dozvoli svom protivniku da mu oduzme pola poena.
Moje uživanje u našoj analizi posle završetka partija izblijedilo je jednom prilikom. Protiv Gligorića, Bobby je imao prekinutu partiju sa pješakom manje. Ipak, posle nekoliko sati zajedničke analize postali smo uvjereni da bi se ta pozicija mogla spasiti. Kad smo završili tu analizu već je bilo rano jutro i ja sam morao da počnem da radim na mojoj partiji koja je takođe bila prekinuta. Protiv Leonida Steina sam imao prednost – figuru za dva pješaka. „Ti nemaš problema,“ izjavio je Bobby. „Idem na spavanje“.
Sledeći dan, pošto je izbjegao nekoliko jako opasnih zamki koje smo otkrili u našim analizama, Bobby je uspio da se održi i osigura remi. U mojoj partiji, Stein se oslobodio vrlo  pažljivo smišljenim udarom, i u nastalim napetim komplikacijama uspio da izbori remi. Usprkos tome sve je ispalo dobro: Bobby i ja smo se obojica kvalifikovali (Bobby je pobjedio, dok sam ja podijelio šesto mjesto sa osam pobjeda, jedanaest  remija i tri poraza).
Sa šahovskim svijetom koji je aplaudirao Fischerovoj genijalnosti, on je označen favoritom u Curacao, iako su tu učestvovali takođe legendarni igrači. Ovaj turnir je pretpostavljao mamutski format, sa dvadeset i osam planiranih kola (morali smo da igramo po četiri partije protiv svakog protivnika)!
Igrao sam bijelim figurama protiv Bobby-ja odmah na početku. Sa kratkim razmakom između turnira u Stockholmu i Curacao-u, bilo je nemoguće priopremiti se dobro teoretski. Da bih ovaj problem umanjio, koristio sam postavu otvaranja kojom sam izbjegavao glavne teoretske varijante i uskoro postao poznat kao Benkov sistem. Prirodno, za to sam koristio svaku priliku- pozicije koje sam obično ostvarivao  sa tim otvaranjem su bile za mene prijatne i pomalo nepoznate mojim protivnicima.
Fischer samouvjeren da će pobjediti turnir, grozno se ponašao u Curacao-u. Problemi sa putovanjem, kašnjenje u dolasku, i teret velikih očekivanja stvorilo mu je pritisak (ustvari, njegovo ponašanje je graničilo sa paničnim!) i uskoro je došao u emotivno kritičnu situaciju. Kao prvo okrenuo je leđa mnogim velemajstorima koji su prethodno uvijek bili u prijateljskim odnosima sa njim. Zatim je nemilosrdno napadao organizatore u vezi uslova u kojima se igra turnir. Na kraju je tvrdio da Rusi imaju zavjeru da remiziraju ključne međusobne partije. Ovo je bilo lako povjerovati, budući da mnogi ljudi prethodno dogovaraju remi – to nije veliko otkriće. Ipak, Fischer je mislio da su neke od partija namjerno izgubljene u Curacao-u, čak tvrdeći da je možda Korčnoj pustio partiju Petrosjanu. Ne mogu da tvrdim da znam istinu u vezi Fischerovih optužbi, ali postojali su mini –timovi koji su radili zajedno. Na primjer, Geller i Petrosjan, koji su bili bliski prijatelji radili su sve što su mogli da osiguraju da Keres ne osvoji prvo mjesto.

Turnir u Curacao-u je bio sjajan događaj. Prije svake partije sam išao na plivanje, uživao u društvu mnogo lijepih žena, i divno provodio vrijeme. Najvažnije je bilo odrediti kada počinjete da se zabavljate. Formula je bila jednostavna: ako više ne možete da se kvalifikujete, pošto je završena prva polovina turnira, tada trebate da se odmarate i samo uživate. Ali Fischer je to odbio. Čak i kada su njegovi snovi o pobjedi bili srušeni, on je još uvijek mislio samo o šahu. U Curacao-u smo Fischer i ja imali jednu i jedinu svađu, i uvijek sam osjećao da je Američka šahovska federacija bila, barem djelimično, kriva. Kasper, funkcioner federacije  koji je bio odgovoran da snosi naše troškove i organizuje transfere i analize, objasnio je da su finasnije slabe i da nam mogu osigurati samo jednog sekundanta. Tako je Bisguier služio kao zajednički sekundant sa nalogom da ipak primarno pomogne Fischeru, pa ako i Fischer i ja imamo prekinute partije istovremeno, Bisguier će pomoći Fischeru, a mene ignorisati. Nisam bio zadovoljan takvom odlukom, ali kakav sam imao drugi izbor?
U Curacao-u sam počeo dobro, tako da je svaka partija za mene bila jako značajna. U petom kolu sam prekinuo partiju protiv Petrosjana sa odličnim šansama za pobjedu. Prirodno, potražio sam Fischera i Bisguiera i zamolio ih da mi pomognu u analizi pozicije. Zašto da ne? Bobby je bio moj prijatelj i uvijek smo zajedno na turnirima analizirali, dok je Bisguier angažovan za analize! Ipak, kada je Bobby shvatio da namjeravam da iskoristim ’njegovog’ sekundanta rekao je: „Ja to zabranjujem!“ Bio sam ogorčen. „Kako možeš to zabraniti? To je u ugovoru.“
Ispalo je da je Kasper razgovarao sa nama obojicom odvojeno. Očigledno on nije rekao Fischeru da je Bisguier angažovan za obojicu. Ustvari, nešto kasnije sam razgovarao sa Fischerom, on mi je rekao da nikada ne bi prihvatio takav dogovor.
Tokom našeg suočavanja, ipak, bio sam siguran da je Bobby znao šta se dešava. Nažalost u afektu, kada smo obojica vjerovali da smo u pravu, desila se ružna stvar. Bobby je bio uvrijeđen i uznemiren, a ja sam postajao sve više ljut. Bobby me provocirao i udario, ja sam udario njega. Sjećajući se te zbrke, stidim se zbog čitavog sukoba. Usvari imao sam toliki osjećaj krivice zbog udaranja nekoga da sam istinski brinuo da nikada više neću moći da igram dobro ponovo protiv njega.
Ovaj turnir nije bio košmar samo za Fischera. Veliki Paul Keres je takođe imao iskustvo koje bi se se moglo smatrati traumatično. U pokušaju da se izbori za prvo mjesto tokom turnira, njegova propast je počela tokom naše treće partije u kojoj je on igrao bijelim figurama protiv moje Sicilijanke. Postigao sam bolju igru, ali sam pokvario svoje šanse nekorektno žrtvujući figuru u velikoj vremenskoj oskudici. To me ostavilo sa ničim boljim od vječitog šaha. Sa nekoliko sekundi do pada zastavice, odigrao sam potez koji je forsirao vječiti šah, ali figura je bila stavljena malo izvan polja. On je pritisnuo moj sat i rekao: „Namjesti figuru kako treba!“ Bio sam iznenađen, moj sat je otkucao sekund ili dva prije nego što sam shvatio šta se dešava. Zatim sam očajnički pružio ruku da namjestim figuru, pogledao sat, i na svoj užas vidio da je moja zastavica pala i da sam tako izgubio partiju.
Nisam se žalio, ali sam bio jako ljut i mislio, „Pobjediću tog momka kada bude za njega najbolnije.“ Prilično je sigurno da je naša poslednja partija bila kritična za čitavu njegovu karijeru, budući da bi mu remi omogućio da igra doigravanje protiv Petrosjana, a pobjednik doigravanja bi igrao protiv Botvinika za titulu svjetskog šampiona, dok bi pobjedom on odmah postao izazivač.
U ovoj najvažnijoj partiji, bio sam malo bolji i prekinuo partiju. Malo kasnije su tajno do mene došli Petrosjan i Geller i ponudili mi pomoć kako bih pobjedio njihovog sunarodnika! Bio sam zgrožen. Rekao sam im da će partija zavšriti remijem, uz najbolju igru Keresa, zatim sam zatražio da izađu. Ipak, kada se partija nastavila, Keres je napravio grešku i ja sam pobjedio.
Ovaj je rezultat slomio sirotog Keresa, ali njegova patnja još nije bila gotova! U mojoj sledećoj i završnoj partiji igrao sam protiv Gellera. Čudno da su već odštampali rezultate poslednjeg kola u biltenu prije završetka poslednjeg kola: Petrosjan je bio prvi, Keres drugi, Geller treći. Protiv Gellera sam imao dva pješaka više u damskoj završnici. Trebao sam da odigram još jedan potez i želio da izbjegnem vječiti šah. Nažalost, pala mi je zastavica dok sam igrao poslednji potez i Geller je dobio! Zbog ovoga, Keres je morao da igra meč (koji je dobio) protiv Gellera da bi se odredio drugoplasirani, i on je kasnije napisao da sam ja namjerno izgubio od Gellera kako bih ga „zeznuo“.
Prirodno, nikada nisam tako nešto radio, ali je Keres vjerovatno do smrti imao taj pogrešan utisak. Mogu se shvatiti njegova osjećanja – gubitak jedne partije protiv mene uticao je na šahovsku istoriju jako mnogo: Petrosjan se plasirao u meč protiv Botvinnika, taj meč dobio, i postao novi šampion. A jadni Keres nije nikada stekao pravo da igra u meču za svjetskog šampiona, što bi mu jako mnogo značilo.


Svetozar Gligorić: Gligo je bio izuzetno jak igrač koji je decenijama dominirao u Jugoslaviji. Igrao sam nekoliko puta sa njim, a uvijek je vremenska oskudica igrala bar djelimično ulogu u rezultatu. Dobar primjer je partija sa turnira kandidata iz 1959 godine. Gligorić je slabo odigrao otvaranje i u želji da ga ’počistim’ trošio sam ogromnu količinu vremena na očigledne poteze, pri čemu sam odbio remi.
Nažalost, moj protivnik se grčevito držao i u 35 potezu (morao sam da odigram 40 poteza do vremenske kontrole) sam vidio da nemam više uopšte vremena. Još uvijek mnogo bolji ponudio sam remi, a Gligorić je remi prihvatio i zaustavio sat. Kad smo trebali da krenemo, jedan znatiželjan gledalac je pojurio do našeg stola, i pritisnuo sat da vidi koliko je meni ostalo vremena, a moja je zastavica odmah pala.

Paul Keres: Svi su Keresa voljeli. Kao prvo sjajan taktičar, ali kako su prolazile godine postajao je sve više pozicioni igrač. Prije rata on je bio vjerovatno najbolji igrač na svijetu, jedino se sa njim mogao mjeriti Fine.

Viktor Korčnoj: Viktor je imao jako neobičan stil koji je, donekle, bio sličan onom velikog Emanuela Laskera. Zadivljuje što je još jak u svojim sedamdesetim godinama –niko nije igrao tako jako u tako odmaklim godinama.
Nisam imao nikada mnogo veze sa njim, iako je uvijek bio protiv tvrdih komunističkih stavova. Sjećam se da sam mnogo prije njegovog emigriranja na Zapad čitao u novinama koliko su Jevreji bili loše tretirani u Rusiji i pitao sam ga da li je to istina. On je to potvrdio, iako bi drugi igrači bili uplašeni kakve bi bile posledice takve iskrenosti. Pobjedio sam ga u jednoj od četiri partije koju smo igrali u Curacao-u. U jednoj od partija prekinuli smo u poziciji u kojoj sam imao šanse na pobjedu, iako bi on mogao da remizira uz najbolju igru. Odigrao sam lukav kovertiran potez, ali sam bio siguran da su njegovi pomagači uzeli u obzir sve mogućnosti i pronašli ispravnu odbranu. Sledećeg dana, imali smo planiranu eksurziju, i morao sam da se složim sa remijem u našoj partiji bez nastavljanja ako sam želio da pođem na taj izlet.To sam prihvatio jer nisam imao mnogo sumnje da bi partija u svakom slučaju završila remijem.
Tokom ekskurzije , rekao sam Korčnoju koji sam potez kovertirao i upitao ga kako bi na to odgovorio. „O, mi to nismo uopšte razmatrali!“ Nepotrebno je da kažem da je ovo skoro potpuno pokvarilo moje uživanje na ekskurziji! U sledećoj partiji sa njim, ponovo smo prekinuli, i on mi je ponudio remi. Bio sam malo bolji, ali je još uvijek bio remi uz najbolju igru. Ipak, ovaj put sam igrao nastavak i pobjedio u završnici. Naučio sam tu veliku lekciju: „Nikada ne uzimaj zdravo za gotovo da tvoj protivnik, ili njegovi pomagači, znaju šta se dešava!“ Ustvari, Fischer je živio po tom pravilu i pobjedio mnogo remi pozicija najbolje svjetske šahiste.
Sjećam se prekida partije protiv Korčnoja na još jednom turniru. Bio sam malo slabiji, ali nisam mislio da je velika opasnost od poraza. Naravno, namjeravao sam da pogledam poziciju detaljno, ali sam čuo da su neki Rusi pričali u hotelu, i da je Korčnoj rekao da je to mrtvi remi. Tada mi je moja jugoslovenska djevojka rekla, „Idemo da pogledamo film!“ i, iskreno, šta bi mladić trebao da uradi? Uostalom, ako sam Korčnoj misli da je remi, tada zašto da mladu damu razočaram? Naravno, kada smo nastavili partiju, ja sam je izgubio. Da sam je analizirao, lako bih remizirao.

Mihail Talj: Talj je bio genije, nije bilo sumnje u to. On je imao zadivljujuću sposobnost da računa duge zapetljane varijante. Svi su Talja voljeli, ustvari, nisam nikada sreo igrača (tu ubrajam i sebe) koji ga nije volio.
Jednom sam igrao sa njim sa sunčanim naočarima zato što je on često zurio u ljude, kao da je pokušavao da ih hipnotiše. Neki su me novinari uvjerili da to uradim, šale radi. Posle toga, širom svijeta se širila priča da sam ja ozbiljno brinuo da će me Talj začarati.


Iako mi je posao (dvije godine rada na Wall Streetu, zatim još tri godine prodaja investicionih fondova i nekretnina kao nezavistan agent) garantovao sigurnost, nisam volio da ustajem svaki dan u određeno vrijeme, i mnogo sam više volio slobodu života šahiste. Budući da sam sada imao nešto novca na banci i smjestio se udobno u mojoj novoj domovini, napustio sam moj posao i postao jedini profesionalac (pored Fischera) u SAD.
Sa super-turnirima kao Stockholm i Curacao iza mene, nisam očekivao da ću za dugo vremena učestvovati na još nekom takvom turniru. Možete zamisliti koliko sam bio oduševljen kada sam pozvan da učestvujem na prvom Piatigorskom Kupu u Los Angelesu, turniru kojeg su sponzorisali svjetski poznati violončelista Gregor Piatigorsky i njegova supruga.
Oboje, gospodin i gospođa Piatigorsky su bili jako fini prema nama, i Gregor nam je čak u kupaćim gaćicama izveo jedan nastup na violončelu pored njihovog bazena. Nažalost održan je samo jedan Piatigorsky kup, i zatim su odbili da to urade opet. Gregor mi je rekao da su se igrači stalno žalili, i da on nije mogao nikog da usreći. U jednom trenutku, gospođa Piatigorsky je morala sama da nosi demonstracionu tablu na turnir (nijedan od igrača nije pomjerio ni mišić da joj pomogne), i da su igrači tražili sve više i više novca i da je to sve pokvarilo.
Iako se pokazalo da će turnir biti osuđen na događaj koji je u toku, svi igrači su bili iskusili uobičajen niz uzbuđenja, užasa, trijumfa i uznemirenosti. Jedno sjećanje se izdvaja kada su se sudarili sovjetska politika i Diznilend. Budući da smo bili u Los Angelesu, nekoliko je igrača željelo da ide u Diznilend. Keres i Petrosjan, ponašajući se oduševljeno kao mala djeca, bili su jako uzbuđeni zbog Diznilenda budući da je Diznilend bio legenda i u Sovjetskom Savezu. Ipak, kada je došao dan da tamo pođu, Petrosjan je rekao da se osjeća bolestan i da ne može da ide, a Keres je rekao da će ostati sa Tigranom. Ispostavilo se da je sovjetski premijer Nikita Hruščov istovremeno bio u posjeti i takođe želio da tu pođe. Ipak, Walt Disney nije bio impresioniran i rekao je, „On može ući u Diznilend ako kupi ulaznicu.“ Zato što nije bilo crvenog tepiha za Hruščova, Diznilend je iznenada bio nedostupan za sirotog Keresa i Petrosjana –oni se nisu usudili da pođu i naljute sovjetske političare.
Takođe svježe u sjećanju mi je ludilo koje se desilo u prvoj partiji protiv Reshevskog. Obojica smo bili u vremenskoj oskudici, i ja sam igrao toliko brzo da sam jedva primjetio da je njegova zastavica pala kada smo odigrali četrdeseti potez. Na početku turnira bilo nam je objašnjeno da igrači neće morati da reklamiraju pad zastavice (po pravilima FIDE), zato što će direktor uvijek biti tu da ukaže na takvu kontumaciju.
Nažalost, direktor prateći našu partiju (prijatelj Reshevskog!) odlučio je da ignoriše kontumaciju zbog prekoračenja vremena. Nacionalni majstor Ronny Gross je posmatrao čitav događaj i smijao se, budući da je gledao kako direktor zuri u sat i namjerno izbjegava da uradi ono što je njegova jedina zakonska i korektna obaveza. Ustvari Gross mi je rekao da je Sammyjeva zastava pala u 38 potezu!
Kada sam to primjetio pokušao sam da reklamiram pobjedu. Ipak, propustio sam da zapišem jedan potez u formular i bio je to 41 potez kada sam pokazao na sat, tako da je on odbio moju reklamaciju. Naravno, ja sam protestovao, ali niko od zvaničnika me nije podržao, zato što bi na taj način, ustvari, ukazao na nesposobnost direktora (sledeći nepisano pravilo da nikada ne obaraš nekog svoga). Na kraju, tu sam partiju izgubio. To je bio prvi od tri uzastopna poraza – sigurno bijedan način za početak turnira! Moj konačni skor od četiri pobjede, sedam poraza, i tri remija nisu bili povoljan početak moje nove, profesionalne karijere.

Miguel Najdorf: Odigrao sam samo tri partije protiv Najdorfa tokom moje karijere. Imao sam pobjedu i remi sa njim na Piatigorskyi kupu. Naša jedina partija osim tih bila je u Mar del Plati. Ne treba ovo mješati sa činjenicom da je Najdorf bio nevjerovatno fin čovjek, ali bi on primjenjivao svaki trik kako bi pobjedio partiju. Tokom ove naše treće partije prekinuli smo u poziciji u kojoj sam imao pješaka više u topovskoj završnici. Nisam imao priliku da analiziram poziciju, i da razmislim o potezu, kada smo nastavili sledeći dan. Iznenada me pogledao – njegovo lice je izražavalo bol i istovremeno neku uvrijeđenost: „Kako ovo možete da radite starom čovjeku kao što sam ja? Kako možete ovo igrati? Analizirao sam čitavu noć i to je mrtvi remi! Mrtvi remi! To garantujem. Ustvari ja ću sa Vama da se kladim u hiljadu dolara da je to remi! Hiljadu dolara!“ Ignorisao sam ga i pokušao da razmišljam, ali je on i dalje nastavio da frflja. Na kraju sam mu dao remi, samo da ga smirim. Zatim sam pošao uz stepenice do moje sobe i pogledao poziciju. Odmah sam vidio da je bila dobijena za mene- on me bezobzirno lagao! Požurio sam dolje i suočio se sa njim.“Zašto ste me tako lagali? Koji imate problem? Zašto mi niste dozvoljavali da razmišljam?“
On se samo nasmješio, zagrlio me i rekao: „Ne brini o tome. Dođi da te povedem u divan noćni klub!“ Kako bi se neko mogao ljutiti na takvu osobu?
Tokom Piatigorsky kupa, igrali smo svaku noć brzopotezni šah do tri ujutro, iako je jednom prekinuo naše noćne mečeve kada je pronašao ženu sa kojom će provesti neko vrijeme. Nisam mogao da otkrijem kada on spava, izgledalo je da je aktivan svih dvadeset i četiri sata dnevno!

Moj život profesionalnog šahiste u SAD zahtjevao je da stalno igram na opet turnirima po švajcarskom sistemu. Igranjem na ovim turnirima obezbjedio sam pristojan život, ali je to takođe imalo negativan efekat na kvalitet moje igre. Dok sigurna igra (mnogo remija sa povremenim pobjedama) obično vodi dobrim rezultatima na velemajstorskim kružnim turnirima, to je sigurno recept za katastrofu na open turnirima. Open turniri zahtjevaju što više pobjeda (slabija konkurencija ovo čini obaveznim, ali to takođe troši vašu snagu), i često neko može to postići samo rizikovanjem i igrajući na pomalo nekorektan način. Tako, iako sam sada bio šahovski profesionalac, moji dani kao kandidata za svjetskog šampiona su bili manje-više iza mene, iako se nisam potpuno pomirio sa tom činjenicom u to vrijeme.
Pored mog uranjanja u svijet open turnira, dva događaja se izdvajaju u 1964 godini. Prvi uključuje pitanje kvalifikaciju na međuzonski turnir u Amsterdamu. Poslednje mjesto na ovom turniru ću popuniti Bisguier ili ja, zavisno od toga ko će od nas dvojice pobjediti u meču. Da budem iskren, stvarno nisam želio da igram na međuzonskom turniru, ali jedan američki gospodin je uložio pare za taj meč, tako da sam se složio. Ovaj je meč počeo 26. aprila i  sastojao se od osam partija; ako završi nerješeno, odigraće se dvije dodatne partije. Ako meč dođe do punih deset partija i još uvijek bude nerješen, tada će g. Bisguier ići u Amsterdam da igra na mjestu za koje se kvalifikovao sa šampionata SAD 1963. godine. Ipak, taj meč je trajao samo šest partija, završiviši konačnim rezultatom: Benko 4,5- Bisguier 1,5.
Drugi i najvažniji događaj u 1964 godini bio je moj povratak u Mađarsku! Bila je objavljena amnestija za sve one koji su je napustili, i ja sam iskoristio priliku da se ujedinim sa bratom, sestrom i Gizellom, mojom vjerenicom. Gizella i ja smo se upoznali prije nego što sam pobjegao iz Mađarske 1957 godine, i iako smo se stalno dopisivali i željeli da se vjenčamo, politički problemi su nas prisilili da pažljivo razmislimo o mogućim komplikacijama; Mađarska vlada ne bi joj dozvolila da napusti zemlji (ona je voljela tamo, i nije željela da emigrira) a ja sam još pažljivo bio praćen od strane tajne policije.
Povratak u Mađarsku bilo je jako i neobično iskustvo. Stari emotivni ožiljci su se otvorili, paranoja se ponovo razbuktala, i zbog činjenice da sam ja sada bio amerikanizovan, osjećao sam se kao riba izvan vode. Kada sam prvi put stigao, sreo sam jednog starog prijatelja i mi smo krenuli vozom do dobro poznate banje. Posle naporne vožnje, stigli smo u hotel gdje smo sa užasom otkrili da nam neće dozvoliti boravak zato što sam ja imao američki pasoš! Očigledno neposredna blizina raketnog mjesta izazvala je ovu reakciju, i pokazalo da je Hladni rat mentalno živ i zdrav. Prije povratka na voz, večerali smo, i bio sam siguran da sam bio pod prismotrom. Moj prijatelj je smatrao da sam ja paranoidan, ali vojno vozilo nas je zaustavilo kasnije i tražilo dokumente i objašnjenje. Iznenada su mi počeli da oživljavaju neki od strahova iz mog života u Mađarskoj! Vizija zatvora mi je ispunila um, i trebalo mi je mnogo vremena dok nisam povjerovao da sam ustvri siguran.
Prvi privremeni korak da se vratim u moju domovinu trajao je samo mjesec dana, ali me podsjetio da sam ja potpuni Mađar, i da neću moći da živim više bez bliskog kontakta sa Gizellom i mojom familijom. Kao rezultat ovoga, redovno godišnje putovanje u Mađarsku je postalo normalan dio mog života.

---

Želeći da vidim nešto više od Izraela, otišao sam sa nekim mađarskim prijateljima na ekskurziju tokom Olimpijade u Tel Avivu. U jednom trenutku sam se našao preko puta ogromnog bradatog arapskog džentlmena. Njegova je pojava bila stvarno zastrašujuća, i ja sam nekako zastao kada nam se približavao zato što nisam imao ideju koji su mu planovi. On je izvadio kameru (ah, koliko srce zaigra kada stranac u ratom razorenoj zemlji krene da dohvati nešto!) i jasno stavio do znanja da će nas slikati dok sjedimo na kamili. „Koliko?“ upitao sam na mađarskom. Iznenada se njegovo lice ozarilo osmjehom i rekao je na savršenom mađarskom, „Za vas, besplatno!“
Nisam mogao da vjerujem – on je bio Mađar! Mnogi mađarski Jevreji završili su u Izraelu, i jasno, mnogi su se jako dobro asimilovali. Ovo me je naučilo da ne pridajem previše pažnje prvom utisku!
Ova faza mog života bila je ispunjena putovanjem i šahom. Nisam imao više mladelačke ambicije da osvojim svijet, ali sam uživao upoznajući SAD igrajući na turnirima praktično u svakoj državi. Takođe sam igrao mnogo u Evropi, kombinujući šah sa redovnim posjetama Mađarskoj. Iako su mi međunarodni turniri pružili priliku da igram ozbiljniji šah, nagrade su u to vrijeme bile smiješne. Zato sam igrao jako mnogo open turnira; nagrade su bile iako još male, ali dovoljne da se izdržavam kada su kombinovane sa podučavanjem i šahovskim predavanjima.
Moram da priznam da su open turniri bili stvarno puni stresova. Mogli ste da igrate dobro čitav turnir, ali izgubite poslednju partiju i to vas ostavlja obično bez novčane nagrade! Ovo mi se desilo na mom prvom open turniru koji je igran u Nebraski. Koltanovski je bio direktor tog turnira, a iz razloga koje nisam nikada shvatio, izgleda da mu se nisam sviđao. Da bi istaknuo svoju nenaklonost, dao mi je crne figure u sve tri poslednje partije. Krenuo sam na poslednje kolo pola poena ispred grupe igrača, ali sam izgubio od Weinsteina, što je omogućilo Bisguieru da sam osvoji prvo mjesto.
Drugi događaj sa Kotlanowskim (i tipičan incident koje se dešava često na ovom tipu turnira) desio se na turniru u San Antoniju. Igrao sam sa Bisguierom i obojica smo imali po petnaest minuta, a preostalo je mnogo poteza da odigramo. Arthur mi je ponudio remi dok mu je časovnik još radio i ja sam rekao, „Odigrajte potez i ja ću o tome razmisliti.“ On je odigrao potez i ja sam mirno razmišljao o poziciji dok sam potrošio većinu vremena. U tom trenutku nisam imao veliki izbor, tako da sam prihvatio njegovu ponudu. Nisam mogao da vjerujem kada je on rekao, „Ne, ja želim da igram!“ Odmah sam se žalio direktoru (Kolty, naravno), ali je on insistirao da se partija nastavi. Strašno uznemiren (i bez preostalog vremena), partiju sam izgubio.
Srećom, bilo je mnogo open turnira i ja sam igrao jedan za drugim. Ako pretrpite neuspjeh na jednom, postoji drugi već sledeći vikend! Na kraju sam postao poznat kao „Kralj open turnira!“, i osvojio sam Trostruku krunu (tj. osvojio prvo mjesto na US Openu, Nacionalnom Openu i Američkom Openu iste godine)!

William Lombardy: Bill je bio vrlo jak pozicioni igrač – veliki prirodni talenat. Iz nekih razloga bio je razočaran šahom –možda se to ticalo novca, ili njegovog nedostatka!
Bill je takođe bio uglađen čovjek. Igrao sam sa njim u San Antonio openu i imao pješaka više. Osjećao sam se samouvjeren dok nisam pogledao na časovnik i vidio da mi je ostalo da odigram deset poteza u manje od trideset sekundi! Užasnut, ponudio sam remi i on ga je prihvatio baš kad je moja zastavica pala. Većina igrača ne bi bila tako plemenita.

Arthur Bisguier: Bisguier je često igrao neoprezno – igrao je instinktivno ne ulazeći preduboko u poziciju. Njega otvaranja su bila pomalo neuobičajena, a njegov stil je bio mješavina taktičke i pozicione igre. Obično sam igrao jako dobro protiv njega.

Tokom moje šahovske karijere bilo je mnogo slučajeva kada sam gubio ili remizirao partije koje sam trebao da pobjedim. U nekoliko prilika moram da priznam da moja igra nije bila na visini zadatka. Uglavnom, ipak, razlog je bio vremenska oskudica. Za mene je rekao, i to sam Tigran Petrosjan, da igram kao genije u vremenskoj oskudici, videći jako duboko u poziciju. Ali ne slažem se sa vjerovanjem da igrač može bolje da igra u vremenskoj oskudici, nego kada ima mnogo vremena – to je jednostavno nelogično. Slažem se da, povremeno može da izgleda da neko nalazi najbolje poteze kada je prisiljen da igra brzo, ali to je samo iluzija. Svaki igrač želi da prikrije svoje prave namjere od svog protivnika, i zbog toga on izmišlja zaobilazne i komplikovane planove koji traže mnogo vremena za analizu. U vremenskoj oskudici, međutim, on mora da igra više ili manje direktne poteze, i ovo stvar impresiju nepogrešivosti i da je njegova igra oštrija  – ali to ne znači da je bolja.
Iako je propuštanje lake pobjede ili jednostavnog remija uvijek traumatično, okrivljavati vremensku oskudicu nije valjan izgovor – ne treba nikog kriviti osim sebe. Ipak, bilo je situacija za koje nisam mogao naći opravdanje za poraz kada je na tabli bio čist dobitak, a moj protivnik, koji je stvarno trebao da preda mnogo ranije, slično meni nije imao vremena na satu. Sledeća partija je za to pravi primjer. Kompletno sam nadigrao Larsena, i skroz dobijenu poziciju sam izgubio iako sam potpuno zaslužio pobjedu. Okolnosti su opisane u partiji.
Dok sam igrao moj poslednji potez, 40.Rxc7, Larsen je rekao, „Vaša je zastavica pala.“ U trenutku van sebe, ipak, završio sam potez i udario po satu, i u tom trenutku je pala Larsenova zastavica. Nijedan od nas nije pisao poteze, poslednjih deset ili dvanaest poteza, tako da nismo znali koliko je odigrano poteza. Direktor turnira je presudio da je Larsen pobjedio. Kada sam protestovao, on je sastavio komisiju (u kojoj su bili Szabo i Keres, pa nisam mogao da očekujem povoljan ishod) da odluče o tom pitanju i oni su kasnije podržali prvobitnu presudu.  Budući da je moj finalni skor bio samo poen ispod Larsenovog koji je dijeli prvo mjesto, gubitak ove partije je značio gubitak diobe prvog mjesta. Što se tiče same partije, Larsen je trebao da već ranije preda partiju.

Aleksandar Matanović: Matanović je bio ozbiljan momak, i rijetko se smiješio. Pobjedio sam ga mnogo puta. Iz nekih razloga, uvijek sam imao njegov broj.

...........