INTERVJU SA MIYOKO WATAI, FISCHEROVOM VJERENICOM (22. avgust 2004. godine)

Autor intervjua En Mafuruji

INTERVJU SA MIYOKO WATAI, FISCHEROVOM VJERENICOM 

Miyoko Watai, sadasnja predsjednica i generalni sektretar Japanske sahovske asocijacije, posjećivala je pritvor u Ushiku, Ibaraki Prefecturi,  50 kilometara sjeverno istocno od Tokija, svaki dan osim vikendom i praznicima, vozeci se dva sata vozom i taksijem u jednom smjeru. Sjedeci na stolici u maloj sobi tamo, sastaje se-kroz stakleni zid-sa sahovskom legendom i njenim vjerenikom, Bobi Fischerom.

Od kada je 59-godisnja Watai prvi put srela Fischera u Tokiju 1973. godine, dopisivala se sa bivsim svjetskim sampionom i posjetila njegov dom u USA i Madjarskoj. U januaru 2000. godine kada su Fischera trazile USA zbog krsenja medjunarodnih sankcija protiv bivse Jugoslavije 1992. godine, on je konacno poceo da zivi u Watainom domu u centru grada Kamata u Tokijskom Ota Ward. To je ustvari pocetak njihovog bracnog zivota. Sada ovaj par zeli da legalizuje tu vezu.

Njihov miran zivot u Japanu, ipak, bio je brutalno prekinut 13. jula, kada je Fischer uhapsen na Narita aerodromu u Japanu za navodno pokusaj putovanja nevazecim americkim pasosem. Sahovski velemajstor je zadrzan u pritvoru Ushiku poslije prebacivanja iz slicnog pritvora sa aerodroma 10. avgusta.

Situacija je za Fischera i Watai postajala sve gora. Uvece, 24. avgusta, Japanska vlada, koja je imala zahtjev USA za izrucenje, izdala je naredjenje da se Fischer kasnije te noci deportuje. To je sokiralo vjerenicu kao i Fischjerove pristalice. Ali, njegovi advokati su brzo ulozili zalbu u Tokijskom distriktu trazeci da se naredjenje ponisti, sto bi odlozilo izrucenje vise mjeseci, prema misljenju Watai.

Watai je ljuta i zabrinuta jer je hapsenje sahovskom geniju uzrokovalo dusevne patnje i potpuno poremetilo miran zivot ovog para u Japanu.  "On je kao zatvorenik koji ceka u redu za streljanje. Plasi se da bi mogao biti deportovan u USA, sto bi se moglo dogoditi svakog dana. Zasto moramo trpjeti takvu nesrecu?" kaze Watai.

Upravo prije nego sto se desio incident, Watai je ocajnicki pokusala da oslobodi Fischera, trazeci potporu Fischerovih sahovskih pristalica sirom svijeta. Komitet za oslobodjenje Bobi Fischera je formiran krajem jula od strane Watai i drugih Fischerovih obozavalaca, ukljucujuci Ichiji Ishii, bivseg zamjenika ministra spoljnih poslova Japana, i kanadskog konsultanta za komunikacije Johna Bosnitcha. Ova grupa je preduzela energicno zakonske akcije da sprijeci japansku vladu da deportuje Fischera u USA.

Prvi susret

Watai, koja je zenski medjunarodni majstor i medjunarodni sudija, pocela je da izucava sah poslije diplomiranja na Farmaceutskom Univerzitetu Meiji da bi mogla pobjediti tadasnjeg momka. Radeci kao farmaceut, ucestvovala je na Sahovsksoj olimpijadi 1972. godine i pobjedila na zenskom sampionatu Japana, 1975. godine.

E.M.: Da li ste vidjeli Fischera prije nego sto ste ga bolje upoznali 1973. godine?

Watai: Poslije njegove pobjede u matchu za svjetskog sampiona sa Borisom Spaskim, on je postao pravi sahovski Bog. Izrezivala sam sve clanke o njemu iz casopisa i engleskih novina, i izucavala sam njegove partije.

 

E.M.: Kada je Fischer posjetio Sahovsku asocijaciju Japana u Tokiju 1973. godine da nadje sponzore za revans match sa Spaskim, zatrazili su da mu Vi ne brzinu pokazete Tokijo. Na koja ste ga mjesta poveli i kakvi su bili Vasi utisci o njmu?

Watai: Nekoliko dana sam provela sa njim. Povela sam ga na SKD zensku muzicku reviju, Akihabara (kraj sa gomilom prodavaca elektricnih proizvoda) i Asakusa (tradicionalni centar grada sa slavnim Sensoji Temple). On je malo govorio i bio je ljubazan.

E.M.: Kako je teklo vase prijateljstvo sa Fischerom?

"Ilegalni revans match" Fischer-Spaski 1992

Watai: Zatrazio je da dodjem do njega prije nego sto sam posjetila Kolumbiju zbog zenske sahovske olimpijade 1974. To sam i uradila. Tada je Bobby bio član Church of God i boravio u njihovom smjestaju. Tako sam boravila u kuci sa jednim clanom te grupe. Povedena sam do Fischera ujutro, i zatim smo izasli sa njegovim sekretarom na razgledanje i rucak. Isli smo takodje u Disneyland i Las Vegas. Nastavili smo sa razmjenom pisama. Bila sam pozvana na njegov revans match sa Spaskim, 1992. godine u Jugoslaviju.

E.M.: Fischer se preselio u Madjarsku poslije pokusaja vlade USA da ga uhvati zbog krsenja medjunarodnih sankcija prema bivsoj Jugoslaviji jer je igrao revans match. Da li ste posli u tu zemlju da ga vidite?

Bobijeva majka Regina Fischer

Watai: Posjecivala sam ga svake godine. Izlazili smo u bisokope i kupovine. Radili smo uobicajene stvari koje ljudi rade. On nije mislio samo o sahu. Kada je bio u Madjarskoj desile su se tuzne stvari. Njegova majka i sestra su umrle ali on nije mogao prisustvovati sahrani. Kada je njegova majka bila u bolnici u USA on nije mogao poci da je vidi vec je samo mogao da prica sa njom preko telefona. Ona je bila izvanredna zena. Poslije razvoda od Bobijevog oca sve je ucinila da sama podigne dvoje djece. Radila je kao daktilograf i medicinska sestra. Dobila je cak licencu ljekara u Njemackoj. Gledajuci unazad sta se sa njim desavalo u to vrijeme, mislim da je ona vec bila dovoljno kaznjena.

Zivot sa Fischerom

Tokom tih godina, Watai je priznala, njihov odnos je postao intiman. Tako je bilo prirodno da zive zajedno u Japanu 2000. godine. Fischer i Watai su namjeravali da nastave taj ustvari bracni zivot, ali ironijom sudbine hapsenje Fischera sprijecilo ih je da se zakonski vjencaju. Watai je posla u biro Ota Warda, 17. avgusta da se ozakoni njihovo vjencanje. Ali, to nije bilo prihvaceno jer je Fischer morao da pribavi dodatne dokumente koje izdaje americka ambasada da se ozeni za Japanku.

E.M.: Zasto je on dosao u Japan 2000. godine?

Watai: Dosao je u Japan da razvije novi sahovski casovnik sa Seiko Inc. Necu vam reci sta je to jer je to poslovna tajna. Prototip tog casovnika ce biti zavrsen u septembru. Kasnije ce moci da se prodaje. Taj sat ce moci da se koristi i za matcheve drugih igara kao "go" i "shogi", japanska verzija saha.

E.M.: Kakav je zivot sa Fischerom?

Watai: Zeljela bih to sacuvati nasu privatnost.

E.M.: Neki ljudi su sumnjali da je pokusaj zakonskog vjencanja samo pokusaj da se pomogne Fischeru da se spasi iz teske situaije. Da bi odbacili takve pretpostavke, da li bi opisali malo kakav je bio ustvari vas bracni zivot?  

Watai: [Nerado odgovara] On ne voli da uzima nikakve lijekove i ne ide kod ljekara. On ne trpi izvjestacene metode. Vise voli Istocnajcku medicinu, prirodan nacin lijecenja bolesti. Kako voli toplotne izvore, posjecivao je toplotne izvore u Japnu, kao i u Madjarskoj.

Sahovska legenda Bobby Fischer posjetio je toplotni izvor Beppu u Oita Prefecture u Japanu prije nekoliko godina. Photo: Miyoko Watai.

Veoma je tvrdoglav. Drzi se svog smjera. Kada se prehladi, samo ostane kod kuce. Ne voli da zena sminka usne, da boja kosu i nosi cipele sa visokim petama. Ali, kako zena moze da izlazi napolje bez dotjerivanja?

E.M.: Kako bi opisali Fischera kao supruga?

Watai: On je vrlo casna osoba. Jednom mi je rekao da je dobio ponudu nekih kompanija da ih reklamira kada je postao svjetski sampion. Ali, on je to odbio jer nije htio reklamirati proizvode koje ne voli.

E.M.: Da li ste otkrili neke ekscentricnosti u njegovom ponasanju?

Watai: Da. Ali mislim da njega ne treba cijeniti po standardima obicnih ljudi.

E.M.: Zasto je Fischer volio da zivi u Japanu?

Watai: Kada je zivio u Evropi stalno su ga novinari fotografisali. U Japanu, niko ga nije poznavao tako da se mogao opustiti. Da bi tako ostalo nije se u Japanu sretao sa sahistima. Samo moji bliski prijatelji su znali za nasu vezu.

Bobi igra sah "Fischer Random" protiv mlade Susan Polgar u Budimpesti

E.M.: Da li Fischer jos uvijek voli Japan?

Watai: Japan i Njemacka su zemlje koje su najvise izgubile. Ali sada je doslo do toga da ne voli Japan jer je tu uhvacen i tu je morao podijeti tolika mucenja.

Fischerovo hapsenje

E.M.: 13. jula, Fischer je krenuo na Filipine i zatim planirao da posjeti Hong Kong. Zasto je Fischer htio ici u te zemlje?

Watai: Na Filipinima ima mnogo sahovskih prijatelja. U Hong Kongu uziva u njihovoj gurmanskoj hrani.

E.M.: Kada ste culi da je Fischer uhapsen? Kako ste na to reagovali?

Watai: Dobila sam telefonski poziv sluzbenika iz imigrantskog biroa Narita aerodroma i od jednog Fischerovog filipinskog prijatelja, uvece 14. jula. To me vrlo iznenadilo. Nisam razumjela zasto je uhapsen. Ali, imala sam los predosjecaj prije nego sam dobila telefonski poziv. Fischer me obicno nazove telefonom kada stigne na planirano dalje odrediste. Ali ovaj put nije bilo njegovog telefonskog poziva. Odmah sam posla na aerodrom 14. jula. Ali sluzbenici prvo nisu htjeli da mi kazu da li je zatvoren ili nije. Zatim nije mi bilo dozvoljeno da ga posjetim jer je vrijeme za posjete bilo zavrseno. Slijedeci dan, 15. jula, dosla sam ponovo na aerodrom i imala sam sa u aerodromskom pritvoru sa njim susret od 30 minuta. Bio je jako uznemiren, a ja nisam znala sta da mu kazem da ga utjesim.

Fischer okruzen japanskim imigracionim sluzbenicima 10. avgusta

E.M.: Prije tog incidenta, da li ste Vi ili Fischer imali predosjecaj da ce se nesto lose dogoditi?

Watai: Ne, uopste nismo. Potjernica za njim je izdana 1992. godine, ali mu se nije nista desilo. Uz to imao je pasos koji je vazio jos tri godine. Ali trebali smo biti oprezni kada smo cekali 10 dana da on dobije jos 24 dodatne strane u pasosu u ambasadi USA u Bernu, Svajcarskoj. Trebali smo nesto da uradimo da dobije drugi pasos. Ali taj signal smo previdjeli. Mislili smo da je samo dodavanje 24 strane u njegov pasos dobar znak. Pretpostavljam da je mogao biti tamo uhapsen ali vlada USA nije to namjerno uradila jer je Svajcarska neutralna zemlja. Vjerujem da je vlada USA cekala da se on vrati u Japan, jer ovdje slusaju sve sto im kaze vlada USA. Japanska vlada nije objasnila razloge hapsenja Bobija. Oni su ga jednostavno uhapsili jer je to USA trazila od njih.

E.M.: Kako mu je u zatvoru?

Watai: Na pocetku je bio ljut. Ali, sada se smirio.

E.M.: Sto mu donosite?

Watai: Nosim mu novine. On nece da cita casopise jer ne uziva da cita clanke iz njih. Takodje sam mu donijela nesto novca.  Posjetiocima nije dozvoljeno da zatvorenicima nose hranu, ali oni mogu zatraziti od zatvorskih sluzbenika da kupe neku hranu koju zele da jedu. On je kupio "natto" fermentiranu soju. To je njegova omiljena hrana. On voli jesti "natto" stavljen u kuvani "genmai" od mrkog pirinca sa "miso" supom.

Sa sobom je uvijek nosio sahovsku garnituru. Nisam sigurna da li je ona u njegovom prtljagu koji je nosio na Narita aerodrom ili sa njim ovdje u zatvoru.

Vizija buducnosti

Komitet za oslobodjenje  Bobi Fischera i njegov advokat Masako Suzuki, preduzimaju razlicite mjere da sprijece deportaciju Fischera - pokrecuci zalbe, trazeci zemlje koje bi mu dale pasos, pokusavaju da se oslobodi drzavljanstva USA i moleci za izbjeglicki status od visokog komiteta Ujedinjenih nacija. Takodje, Watai i Fischer su odlucili da se zakonski vjencaju.

E.M.: Zasto ste Vi i Fischer odlucili da se legalizujete vjencanje?

Watai: Bili smo zadovoljni nasim zivotom prije nego je Fischer uhapsen. Ali ovo hapsenje je sve poremetilo. Da bi vratili pretodno stanje ja zelim ojacati nasu poziciju. Vjencanje pred zakonom moze biti korisno da se izbjegnu moguce deportacije i omoguci mu da dobije stalnu vizu u Japanu.

E.M.: Da li Vam je to on predlozio?

Watai: Jeste, on je to predlozio.

E.M.: Da li bi se vjencali pred zakonom da se taj incident nije desio?

Watai: Ne znam. Ali sigurna je jedna stvar da mi zelimo da zivimo zajedno. Rekao mi je da sam mu ja najpouzdanija i najbliza osoba.

 Miyoko Watai, vjerenica Bobi Fischera i sadasnja predsjednica Japanske sahovske asocijacije vodi nas kroz centar grada Kamata u tokijskom predgradju Ota Ward, gdje je zivjela sa Fischerom duze od cetiri godine

Fotografije: Kaz Ozawa.

Ovaj intervju je vodjen 22. avgusta 2004. godine u Tokiju.

Ian Nepomniachtchi: Nisam puno razmišljao o konačnom stanju

Intervju ruskog šampiona 2020. godine sa Vladimirom Barskim

– Ian, čestitam na osvajanju Superfinala! Koji je bio vaš glavni motiv da učestvujete na ovom turniru u ovim izazovnim vremenima?

Ian Nepomniachtchi – Turnir kandidata je očito glavni događaj koji je prekinut na godinu dana. Nakon uvođenja karantina moglo se igrati samo na internetu, ali ponekad je korisno sjediti za tablom i dodirivati figure rukama. Pa, učestvovao sam na nekoliko treninga i koristili smo drvene table i figure. Međutim, mislim da nam jednogodišnja pauza ne donosi ništa dobro.

Odlučio sam da igram jer je Superfinale ključni turnir, bar što se tiče titula. Nagrade nisu toliko velike, ali titula ima mnogo veću vrijednost. Osim toga, kad sam pristao da učestvujem, nadao sam se – s obzirom na to da će turnir biti održan u Moskvi, a ne negde drugdje na nepreglednim prostranstvima naše ogromne zemlje – da će okupiti jači sastav. Nadao sam se da će tamo biti i Sasha Grischuk i Evgeny Tomashevsky, kao i Dmitry Andreikin. Međutim, nisu svi mogli ili htjeli da učestvuju.

Prije svega, želio sam da vježbam. Dobro sam počeo i ‘udario mi je vjetar u jedra’, ali očigledno je to bilo daleko od obične plovidbe. Osjećao sam se neobično da igram za tablom! Tokom prethodnih šest meseci navikao sam se … iako to nije dobra stvar, ali navikao sam da sjedim kod kuće ispred svog kompjutera i igram šah pomoću miša.

– Da li ste zasićeni beskrajnim internet turnirima tokom karantina?

Ian Nepomniachtchi – Kako to mislite zasitio? Postoji takva stvar kao što je navika. Uobičajenije je igrati šah za tablom nego na internetu. Od djetinjstva igram na internetu, ali to nikada nije bio turnir ili službeno takmičenje, pa mi je ovo otvorilo vrata za neko novo iskustvo. Kad je čitava ova priča počela u aprilu-maju, bilo je teško prilagoditi se novoj stvarnosti, jer djelimično ocjenjujem igranje na Internetu (vjerojatno na podsvjesnom nivou) kao ležeran pristup šahu.

– Kao zabavu?

Ian Nepomniachtchi –  Pa, i dalje dobro plaćaju ovu zabavu! Turniri s velikim nagradnim fondom i jakim protivnicima takođe su dovoljno dobar motiv za koncentraciju i ozbiljnu igru. Odlučio sam ozbiljnije pristupiti partijama protiv Magnusa. To nije kao kada sjedite kući i gledate film, a onda ustanete i odete da igrate … Potrebna je priprema kao da je to redovno turnirsko kolo, s jedinom razlikom što niste u turnirskoj sali, već kod kuće ispred vašeg kompjutera.

– U Superfinalu je šah uživo imao nekih novih aspekata, kao što su ekrani, sredstva za dezinfekciju, nošenje maski … Je li vam to vrlo smetalo ili ne obraćate pažnju na takve stvari kad počnete da igrate?

Ian Nepomniachtchi – U početku sam mislio da postoji opasnost od obaranja ekrana! Što se tiče sredstava za dezinfekciju, maski i drugih stvari … Izgleda da sam bio jedan od „pionira“, jer čak i ako nismo nosili maske na turniru kandidata u Ekaterinburgu, dezinfekcijskih sredstava bilo je svuda, a to su bili sudije, radnici osiguranja, i konobari koji su nosili maske.

– Nije bilo rukovanja …

Ian Nepomniachtchi  –  Da, rukovanje je bilo po vašoj želji i tamo, kao i ovdje. OK, nadam se da će sve biti gotovo bar do ljeta sljedeće godine. Uobičajeni nesmetan tok događaja je mnogo poželjniji.

– U Moskvi je Mihail Antipov usred turnira bio pozitivan na testu za koronu. Da li je to uticalo na raspoloženje?

Ian Nepomniachtchi – Naravno da jeste. Mislim da je to uticalo na sve. Za mene se turnir podijelio na „prije“ i „poslije“. Ponudio sam se da razgovaram o situaciji sa svim učesnicima prije početka 7. kola (to je bio razlog, a ne zato što sam želio utvrditi prvo mjesto). Jedno je u startu pretpostaviti da bi se neko mogao razboljeti, a drugo vidjeti to u stvarnom životu; činilo mi se da to uopšte nije smiješno. Htio sam održati neku vrstu sastanka na kome bismo mogli razgovarati o onome što da radimo dalje. Vjerovatno bih bio zadovoljan čak i nekom drugom odlukom… Kao rezultat toga, obavljeni su razgovori sa učesnicima, a nedostatak dogovora među drugovima nije neuobičajen u takvim slučajevima: izražena mišljenja su se razlikovala i turnir se nastavio.

S druge strane, dobro je što smo završili turnir. Imali smo sreće što više nismo imali problema. Međutim, ova situacija odnijela je mnogo energije i živaca.

– Da je Superfinale „suspendovano“, baš kao što je to urađeno i na Turniru kandidata, to ne bi predstavljalo ništa dobro, zar ne?

Ian Nepomniachtchi – Naravno, svi su to željeli završiti; s druge strane, mislim da je bilo moguće sumirati rezultate nakon pola turnira ili smatrati da je poništen. Svaka odluka bi imala bi neku valjanost.

– Koje ste ciljeve postavili sebi prilikom odlaska na turnir?

Ian Nepomniachtchi – Postavio sam takve prioritete za Superfinale: 1) završiti bez iznenađenja, 2) steći malo prakse i 3) ne ispuštati poene. Nisam mnogo razmišljao o konačnom stanju. Shvatio sam da bi to, ako ne izgubim rejting ili čak i dobio nešto rejtinga, bio prilično značajan „adut“ za konačni poredak, što bi sigurno bilo dovoljno za ulazak u prva tri, a možda i za prvo mjesto. To se ipak dogodilo u stvarnosti.

Turnir je bio vrlo veliki test. U Centralnoj kući šahista, naravno, vrlo je lijepo: elegantno božićno drvce, lijepo uređene dvorane, ali ukupna atmosfera širom svijeta i Rusije ne doprinosi kreativnom procesu. Turnir kod kuće zahtijeva  puno energije i snage. Poslednjeg dana, zaista sam želeo da u igri mog konkurenta ne bude remi – tako da Sergej Karjakin ili pobijedi  ili izgubi, samo da ne bih morao da igram doigravanje.

– Igrajući bijelim figurama u poslednjem kolu, Maxim Chigaev je počeo ponavljati poteze već u otvaranju. Da li li vas je iznenadila ova odluka? Zar nije postojala namjera da se to zaobiđe i nastavi borba?

Ian Nepomniachtchi – Maxim se dobro snašao na turniru i borio se za najviša mjesta, ali očigledno da ga je obeshrabrio poraz u 10. kolu od Alekseja Goganova, koji je bio na dnu tabele. Očigledno, Chigaev nije bio spreman da se bori sa mnom. A za crnog će možda biti prilično izazovno igrati na pobjedu u oštrom stilu, a uspjeh nikako nije osiguran. Smatrao sam da je bolje sačuvati snagu za moguće doigravanje. Sve u svemu, za mene se sve dobro završilo.

 Želim da pohvalim izvanredne napore svog tima – Vladimira Potkina i Ildara Khajrulina. Uspjeli smo predvidjeti otvaranja predstojećih partija, a neke od tih pobjeda stvarno su se dogodile već u otvaranju. Dakle, dugujem im veliku zahvalnost!

– Sa kojom od svojih partija ste posebno zadovoljni?

Ian Nepomniachtchi – Teško je reći – bilo je puno zanimljivih borbenih partija. Bio bih oduševljen borbom protiv Andreya Esipenka, da sam u završnici pronašao ideju za matiranje.

Shvatio sam da o svakom potezu moram dobro razmisliti, ali moje obrazloženje da je 27. Rxb7 teško da bi nešto pokvarilio što bi se temeljilo se na opštim razmatranjima, pa mi je trebalo samo nekoliko minuta da to odigram. Dok je Andrey razmišljao, dugo sam razmišljao o ovoj poziciji, jer je 25 … Kg6 relativno lako pronaći, a ja sam samo pokušavao shvatiti šta će se dogoditi posle 26.h5+ Kg5. Ipak, nisam uspio sa 27.Rxb7 i prokockao sam svu svoju prednost; srećom, uspio sam dobiti partiju kada mi se pružila još jedna prilika.

– Da li je Esipenkova kućna priprema završila ranije od vaše?

Ian Nepomniachtchi –  Da budem iskren, sudeći po utrošenom vremenu, vjerovatno se pokušao prisjetiti kompjuterske varijante, ali nakon 19 … f6, najvjerovatnije je bio na ‘neistraženoj teritoriji’.

– Da li je pobjednički potez 27.Rd3 već ranije bio zapisan u vašoj datoteci?

Ian Nepomniachtchi –  Već sam „gledao“ ovu varijantu. Znao sam samo da 27. Rd3 dobija. Šteta je što nisam uspio da pronađem dobitak; s druge strane, ovo nije baš lako. Nažalost, nisam se udubio u poziciju u pravom trenutku. Odlučio sam da bih trebao potražiti studiozno rješenje, ali mislio sam da ubacivanje poteza 27.Rxb7 definitivno neće štetiti bijelom. Međutim, ispostavilo se da je ovaj prirodni potez omogućio crnom da se izvuče u topovskoj završnici. Andrey ipak nije uspio remizirati, ali to je već druga priča.

– Možete li istaknuti još neke partije?

Ian Nepomniachtchi – Imao sam vrlo principijelnu partiju protiv Sergeja Karjakina. Polazeći na turnir, smatrao sam ga glavnim konkurentom, a tok događaja je potvrdio ovo mišljenje. U relativno novoj varijanti, moji asistenti i ja uspjeli smo otkriti novu ideju – ovo je uvijek zadovoljstvo, posebno sada, kada su mnoga otvaranja široko proučena. Nova ideja, novi manevar, a onda sam uspio da ne pokvarin nešto.

– Ne tako davno elitni velemajstori (možda zahvaljujući Carlsenu) često bi zaobilazili glavnu teoretsku varijantu. Suprotno tome, u Superfinalu smo vidjeli mnogo žestokih duela u otvaranju i ubitačnih ideja u otvaranju. Da li će se trend promijeniti?

Ian Nepomniachtchi – Mislim da to više ima veze s činjenicom da je mnogima od nas to bio prvi klasični turnir u godinu dana ili bar u šest mjeseci. Postoji određeni broj „metaka“ koji se mogu staviti u upotrebu. Mnogi učesnici su sigurno nastavili da rade dovoljno naporno u tom periodu i uspjeli su se pojaviti s nečim ‘u rukavu’. Mnogo je izazovnije ponuditi nešto novo kad ste upravo završili jedan turnir i morate da igrate na drugom za nedjelju dana. Tada u nekom trenutku pokušate da igrate kako biste izbjegli veći stres.

S druge strane, takav značajan ‘prtljag kućne pripreme’ ponekad proizvodi suprotan efekt. Mnogo znanja – mnogo tuge! Prije partije s Dubovom ponovio sam varijantu  koju smo na kraju imali tokom partije. Došao sam u Centralnu kuću šahista i shvatio da sigurno znam da sam analizirao ovu poziciju, ali nisam imao pojma kako se igra. I nisam uspeo da se sredim – da povučem neke logične poteze. Umjesto toga, uslijedile su dvije greške, uslijed kojih se jednaka pozicija (jednak na više načina) pretvorio u bezizlazan. Takođe se zna da se to dešava.

– Da li planirate da igrate u Wijk aan Zee-u u januaru?

Ian Nepomniachtchi – Koliko sam shvatio, u Holandiji je uvedeno ‘zaključavanje’ koje traje do 19. januara, tako da postoje sumnje da li će se turnir uopšte održati. Wijk aan Zee je u svakom slučaju vrlo zahtjevan turnir, čak i više s obzirom na trenutne okolnosti. Ako ne uživate u šahovskoj igri, onda se ovo dugo takmičenje uvijek pretvori u mučenje, a ovdje imamo tako jasno otežavajuće okolnosti.

– Ian, hvala vam na intervjuu i želim vam sretnu novu godinu!

Ian Nepomniachtchi – Hvala vam! Takođe bih čestitao svim ljubiteljima šaha i izrazio nadu da će nova godina biti lakša od ove, da će se sve nekako vratiti u normalu. Želim svima vama zdravlje i sreću. Neka sreća bude s nama, a pravi potezi neka nam se za tablom sami predlože!

Ian Nepomniachtchi: I Didn’t Think Much About Final Standings (ruchess.ru)

INTERVJU SA GM SUSAN POLGAR (30.12.2003. godine)

 INTERVJU SA GM SUSAN POLGAR

Goran Tomic:

Postovana Susan, volio bih da napravimo kratak intervju o nekoliko tema. Da li mislite da ste Vi i Vase sestre vise dobili ili izgubili zato sto niste imali tipicno djetinjstvo vec je ono bilo podredjeno sahu?

Susan Polgar: Nismo ni dobili ni izgubili, samo je nase djetinjstvo bilo razlicito. Sah mi je pomogao u zivotu i ne zelim da procjenjujem to iskustvo. To drugima ne moze biti od koristi. Mi smo se radili i mnoge druge stvari, a ne samo igrali sah. Bavili smo se takodje drugim sportovima i shvatili smo nase skolovanje veoma ozbiljno. Nase skolovanje je bilo mnogo naprednije od skolovanja nasih vrsnjaka.

G.T: Vi, ili mozda Vasi roditelji, insistirali ste neko vrijeme da igrate samo u muskoj konkurenciji. Zbog cega ste promijenili misljenje? Sta mislite o odvajanju sahovskih takmicenja na muska i zenska?   

Susan Polgar: Kad sam bila mladja igrala sam protiv starijih djevojcica. Pobjedila sam na sampionatu Budimpeste za djevojcice mladje od 11 godina kada sam imala 4 godine sa savrsenim rezultatom 10-0. Zatim sam se duze vrijeme takmicila samo protiv muskaraca. Iza toga je bila ideja da povecam svoju sahovsku snagu. Isto je tako i u drugim sportovima. Na primjer, teniserke kao npr. sestre Williams, Lindsay Davenport, Jennifer Capriati i mnoge druge vjezbaju protiv muskaraca. Vjerujem da trebaju postojati turniri za zene, muskarce i mijesani turniri.

G.T: U nedavnim intervjuima mnoge su stvari napisane o zenskom US olimpijskom programu. Koji su sponzori zenskog US  olimpijskog programa? Kako ste uspjeli sakupiti sahistkinje iz razlicitih zemalja, od Ukrajine, Madjarske, Gruzije do Armenije? Ako Vas tim osvoji zlatnu medalju za zene na Olimpijadi 2004, da li ce imati veliki uticaj na sahovski razvoj medju mladim ljudima u USA?

Susan Polgar: Taj program sada ima sponzore kao sto su Kasparov Chess Foundation, Susan Polgar Foundation, IBM, ChessBase, US Chess Trust,  USCF, i International Chess Marketing, itd. Takodje imamo pomoc u razlicitim oblicima od pojedinaca. Ali, to nije dovoljno. Neke druge zemlje imaju programe za pomoc svojim sahistima. Nasi clanovi moraju da rade puno radno vrijeme za svoje izdrzavanje. To je velika otezavajuca okolnost.

G. T: Da li bi mogli prokomentarisati Vase izjave iz nekih clanaka preuzetih sa interneta:

 ————
„Imam veoma dobar rezultat protiv Bobby-ja. Ali krajnji rezultat je nesto sto ne bih otkrila nikad bez njegovog pristanka. Za njega je povjerenje veoma vazno.“
GM Susan Polgar, 05. mart, 2003

Ona ima znatno drugacije misljenje o Fischeru od njene mladje sestre Sofije. Sofija je pozeljela da nikada nije srela Fischera. Susan, sa druge strane ima veoma lijepe uspomene na Fischera: „On je bio veoma prijatan za mene i moju familiju“.

Fischer je bio dobro dosao gost u kuci Polgarovih. „Sjecam se zabavnih trenutaka u kuhinji kada smo sjeckali gljive,“ kaze Susan. „On je bio veoma prirodan i veoma ugodan“. Iako je Fischer odbio da igra klasican sah, ljubazno je pomogao sestrama Polgar u vezi analize njihovih partija. Kada nije htio podijeliti svoje analize sa njima, igrao je FRC partije protiv njih. Bio je zapanjen kako su sestre usavrsile igru. Videci kako je impresioniran igrom Polgarovih, Fischerov prijatelj je predlozio da objave match zbog promocije FRC. Fischer se slozio.

„Prvi put sam srela Bobby-ja dok je bio sa mojom familijom,“ sjeca se Susan. „Rekla sam mu da umjesto da provodi ostatak zivota sakrivajuci se…trebao bi se preseliti u Budimpestu gdje ima mnogo sahista.“

————-

Kakvo je Vase misljenje o Bobby Fischeru? Zasto Fischer nije ostao u Budimpesti? Bobby Fischer je izjavio da su neki od glavnih matcheva za titulu svjetskog sampiona u muskoj konkurenciji namjesteni. Sta mislite o tome?

Susan Polgar: Bobby je jedan od najboljih sahista svih vremena. Njega svrstavam uz Kasparova i Kapablanku. Nisam sigurna zasto je napustio Budimpestu. To sto sam cula je mozda tacno, a mozda nije. Nemam saznanje iz prve ruke o tome. Dok mi neko ne da stvarne dokaze, to cu smatrati glasinama.

G.T: Procitao sam Vase misljenje o znacaju interneta u razvoju sahista, kao Radjabova, Nakamure itd. Da li vi igrate preko interneta? Ako igrate, na kojem sajtu?
 

Susan Polgar: Internet je jedan od najvecih dobitaka za sve sahiste. Obicno smo dolazili do partija vrlo sporo. Sada, se partije prenose uzivo. To je zbilja zapanjujuce. Serveri za internet sah su takodje fantasticno orudje za sahiste i igru i olaksava ima da ocuvaju ostrinu. Zbog toga, vidjecete sve mladje i mladje velemajstore i sampione. To moze pomoci veoma mnogo igracima u napredovanju. Igrala sam na PlayChess.com, ICC, WCN i USCL. Svaki od ovih servera ima svoje prednosti i nedostatke. Ali to je sasvim razlicita tema. 

G.T: Sta mislite o turnirima preko interneta? Nedavno je Emil Sutovsky postao Evropski internet sampion. Mnogi velemajstori su ucestvovali u tom takmicenju, kao Michael Adams, Teimour Radjabov, Viorel Bologan, Loek van Wely, John Nunn, Etienne Bacrot. Da li ovi turniri mogu zamijeniti klasicne turnire? Sta mislite o tzv. Matchevima na daljinu („Distance matches“) kao onaj odigran izmedju Pariza i St. Petersburga?
 

Susan Polgar: Mislim da ce internet turniri postati vrlo popularni. Uskoro cete vidjeti zvanicne lige/matcheve izmedju gradova, drzava, kontinenata. Ipak, za to treba napraviti bolji marketing.

G.T: Sta mislite o matchevima covjek-masina. Mnogi su predvidjeli da ce posljednji match Kasparov-X3D Fritz zavrsiti nerjeseno, kao i svi drugi nedavno igrani matchevi Kramnik-masina ili Kasparov-masina. Da li stvarno postoji interes za match covjek-masina koji zavrsava uvijek nerjeseno?

Susan Polgar: Mislim da su oni veoma vazni. Bice mnogo interesa i u buducnosti. Imala sam privatne ragovore u vezi matcha „zena-protiv masine“ jos od matcha IBM Deep Blue protiv Garry Kasparova, 1997. Posto sam osvojila svoj 4. svjetski sampionat 1996, izazvala sam Deep Blue. Nadam se da ce se to ostvariti u skoroj buducnosti.

G.T:  Sta mislite o FIDE i njenom predsjedniku, Kirsanu IIyumzhinovu? Da li postoji neka alternativa za FIDE? Sta mislite o Udruzenju sahovskih profesionalaca (Association of Chess Professionals ( http://www.chess-players.org  ))?

Susan Polgar: FIDE i USCF su u istoj situaciji. Nijedno alternativno udruzenje nece funkcionisati ako ne eliminisete politicare i ne pokrenete ljude iz pravog biznisa / marketinga da pomognu ovoj igri. Imam mnogo vise povjerenja u svog biznis menadzera i moj tim za menadzment nego u bilo kojeg sahovskog politicara. Oni su se dokazali uspjesni u biznisu i nemaju politicki program rada. Sa radoscu ocekujem veoma znacajnu 2004. godinu. Bice mnogo azuriranja na mom sajtu www.SusanPolgar.com i www.USScholasticChess.org.

 Svima zelim srecne praznike uz najbolje zelje!

Goran Tomic: Zahvaljujem Vam na odgovorima. Sve najbolje i sretna Nova godina!

Intervju putem e-maila obavio Goran Tomic, urednik Sah – mat liste krajem decembra 2003. godine.

Gari Kasparov: Aida i Kim

 

Aida i Kim

29.12.2020 22:54
Piše: Garry Kasparov, bivši svjetski prvak

Prije svega, želim se iskreno da zahvalim svima koji su odgovorili na žalost u našoj familiji – smrt moje majke – i izrazili nam svoje saučešće. Vas, u velikoj većini nepoznatih ljudi, već ima na hiljade … Sada bih volio podijeliti sa vama porodična sjećanja, iako za sada pomalo haotična.

Teško je riječima prenijeti šta mi je značila majka. Mnogi ljudi pišu: ona je vaspitala svjetskog šampiona. Ali važno je naglasiti da je i sama majka bila izuzetna žena, ličnost sa različitim talentima. I sve te talente posvetila je ne samo sinu, već i brojnoj rodbini i prijateljima.

Klara Shagenovna Kasparova rođena je 19. marta 1937. u Bakuu, glavnom gradu sovjetskog Azerbejdžana. Njeni roditelji, Shagen Mosesovich Kasparov i Susanna Bagdasarovna Davidova, bili su Jermeni iz regije Hadrut u Karabahu. Imali su tri kćeri: najstarija je Klara, srednja Nella, najmlađa Jeanne.

Shagen Mosesovich radio je dobre dvije decenije kao glavni inžinjer velikog naftnog polja u moru. Kao čvrsti komunista, svojoj je prvoj ćekri dao ime Klara, po legendarnoj njemačkoj komunistici Clari Zetkin. Međutim, Susanna Bagdasarovna tvrdoglavo je ostajala pri svome: zvala je svoju kćer Aida, i tako se zvala u porodici, u dvorištu i u školi (a kasnije, sve do posljednjih dana, gotovo sva rodbina i prijatelji). I tek u 14. godini, kada je za učešće na nekom košarkaškom turniru bilo potrebno predati rodni list, djevojčica je otkrila da se zvanično zove Klara.

1954.godine je maturirala u 23. školi u Bakuu. Bila je ovo poslednja godina odvojenog obrazovanja. Kasnije mi je majka često pričala o divnim učiteljima stare škole koji su tamo radili i koji su imali veliki uticaj na nju. Dakle, istoriju je predavala Rachel Lvovna Kiperman. Njena nećakinja Natella Boltyanskaya svjedoči („Eho Moskve“, 26.12.2020.): „Učila je i moju majku Nelly i Klaru Shagenovnu, majku Garryja Kasparova. Prije dvadesetak godina pitao sam da li se Klara Shagenovna sjeća svoje učiteljice. Bez mnogo nade. Odjednom je podigla obrve – i znala je kako se to radi kao prava kraljica – i uzviknula: „Rachel Lvovna? Da, ako želite znati, Garry možda ne bi postao ono što je postao, da nije bilo lekcija Rachel Lvovna i našeg prijateljstva sa njom ”…”

Klara / Aida je maturirala u srednjoj školi sa srebrnom medaljom (te godine niko nije dobio zlatnu medalju) i do kraja života pamtila je da joj je u maturskom eseju nedostajao jedan zarez. Takvo sjećanje puno govori o njoj, a možda i o meni … Nakon što sam 1980. godine završio školu sa zlatnom medaljom, otišao sam do majke i uručio joj medalju s riječima: „Tvoja je!“

Shagen Mosesovich razmišljao je na staromodan način i savjetovao je svoju ćerku da nakon škole radi nešto „ženstveno“ – recimo, da ide na kurseve krojenja i šivenja (stvarno je voljela šivenje i uvijek je to radila jako dobro). Ali Klara je odlučila drugačije: samouvjereno je upisala Azerbejdžanski industrijski institut. Iz  tih godina, moja majka je stekla mnogo prijatelja koji su s njom studirali u istoj generaciji. Nakon diplome, postojale su mogućnosti raspoređivanja, pa je čak i otišla u Erevan, ali onda se vratila u rodni Baku. Bila je Bakuanka koja je govorila ruski jezik, ovo je bio njen svijet.

U jesen 1959. godine moja majka je angažovana da radi u laboratoriji u Istraživačkom institutu “Elektrotehprom”, gdje je upoznala svog budućeg supruga i mog oca, Kima Moiseevicha Weinsteina. Bio je šest godina stariji, odrastao je u porodici muzičara, imao je odličan sluh i diplomirao je violinu u muzičkoj školi. Ali onda je postao inženjer energetike, a kasnije, radio u KB „Neftekhimpribor“, – bio je autor naučnih članaka i gotovo završene disertacije.

Moji budući roditelji bili su veliki ljubitelji klasične muzike. A u junu 1960. imali su nezaboravan romantični spoj – prisustvovali su koncertu Van Cliburna u Baku Green Theatreu. A šest mjeseci kasnije, 25. decembra, vjenčali su se. Majka je tada imala 23 godine.

Imajte na umu da je čak i za takav međunarodni grad kao što je Baku u to vrijeme, brak između Jevreja i Jermenke djelomično bio izazov ustaljenim tradicijama. Pored toga, Kimovi rođaci smatrali su njegov brak neravnopravnim: oni su bili iz kreativne inteligencije, a Aidini roditelji iz radnog okruženja. Ali za moju majku (kao i za mog oca) takve prepreke nisu bile važne. Za nju u osnovi nisu bili važni porijeklo, nacionalnost, ideologija ili religija osobe, već njegove lične kvalitete. A suočavajući se s inertnom tradicijom, uvijek je birala zdrav razum. Zbog onoga u šta je vjerovala, moja majka bila je spremna da prekorači granice koje su ustanovili običaji – „da bi izašla dalje od zastava“. Njezin brak postao je svojevrsni signal porodici: deset godina kasnije, Zhanna se udala za Azerbejdžanca, što je bilo još neobičnije.

Ironijom sudbine, zbližavanju porodica Weinstein i Kasparov pomogla je činjenica da je i moj drugi djed, Moisei Rubinovich, bio uvjereni komunista. Nije uzalud  svog prvorođenog sina nazvao Kim, popularno ime iz 30-ih godina, u čast Komunističke internacionale mladih. Uprkos činjenici da je 1937. njegov stariji brat, glavni ljekar jedne od bakuanskih bolnica, bio pod represijom, a sam djed  bio na rubu smrti, zadržao je čvrstinu svojih ideoloških uvjerenja i odanost Komunističkoj partiji. Nakon otkrića na 20. kongresu Komunističke partije Sovjetskog Saveza, moj djed je pretrpio težak srčani udar i umro u ljeto 1963., malo posle mog rođenja.

Čudno, u uskom porodičnom krugu Moses Rubinovich bio je usamljen i u oštrom sukobu sa svojim nećakom Maratom Altmanom – istaknutim pravnikom i bivšim vojnikom na frontu, nosiocem ordena  Lenjina, ali istovremeno gorljivim antisovjetom. A moj otac je, kako se kasnije sjećao njegov mlađi brat Leonid (koji je imao veliki uticaj na mene), uvijek bio na strani Marata. Nije iznenađujuće što svoju majku Klaru nikada nije nazvao Klara, već- Aida …

Tri godine nakon mog rođenja (13.04.1963.), Kim i Aida su se nastanili u velikoj sobi s kuhinjom u zajedničkom stanu, u kojem sam proveo svoje sretne predškolske godine. Roditelji su imali širok spektar zajedničkih interesa – knjige, muziku, pozorište, bioskop i … šah! I mama i tata su od mladosti znali da igraju i voljeli su rješavati studije i probleme objavljene u bakuanskim novinama “Vyshka”. Možemo reći da su se od prvih dana mog života šahovski ‘fludi’ vrtjeli oko mene.

U međuvremenu je moja majka imala prilično uspješnu karijeru na istraživačkom institutu. Sredinom 60-ih već je bila na čelu laboratorije u kojoj su radili samo muškarci. Tada je postala i naučni sekretar instituta. S obzirom na to da je bila žena i Jermenka, to govori o njenim sposobnostima i ličnim kvalitetima. Pored toga, direktor istraživačkog instituta rekao je da je spreman da je postavi za svoju zamjenicu, ali pod jednim uslovom: ona se mora pridružiti Komunističkoj partiji. Međutim, tata se tome snažno usprotivio: „Moraš birati između mene i partije!“ I moja majka je, naravno, izabrala porodicu.

Kasnije mi je majka rekla da je to za nju bio vrlo težak, bolan izbor, jer je ona bila ambiciozna. Željela je da se ostvari: u svemu je osjećala da je čeka obećavajuća karijera. Ali od tada pa do kraja njenog života, ona će birati porodicu.

Prijatelji naših roditelja – bakuanska inteligencija – često su se okupljali u našem komunalnom stanu. Tamo sam naučio da igram šah, gdje mi je otac za rođendan poklonio ogroman globus. Kako sam bio sretan! Već tada sam obožavao da gledam geografske karte, a najviše – da slušam priče o putovanjima Marka Pola, Kolumba i Magellana. Nakon što mi je otac pročitao “Magellanove podvige” Stefana Zweiga, naša omiljena igra bila je trasiranje ruta na globusu proslavljenih  moreplovaca.

A vrhunac sreće naše porodice bio je juni 1970. Na malom crno-bijelom televizoru gledali smo uzbudljive utakmice Svjetskog fudbalskog šampionata, na kojima su blistali Brazilci, predvođeni Peleom. Ali borbe između Zapadne Njemačke – Engleske (3: 2) i Italije – Zapadne Njemačke (4: 3) posebno su mi se urezale u sjećanje.

Finalni meč KVN Baku – Odesa (Sovjetska, a potom i Russianhumour TV emisija i međunarodno takmičenje na kojem se timovi (obično studenti) takmiče dajući smiješne odgovore na pitanja i pokazujući pripremljene skečeve, koje potječu iz Sovjetskog Saveza.) gledali smo i kroz smijeh: kako su se šalili, bakijski Jevreji, predvođeni Yuliy Gusmanom, u teškoj borbi pobijedili su Odeske Jevreje predvođene Valeryem Khaitom. Još se sjećam rezultata – 34:33. To je bio događaj! Tata je bio strašno ponosan na ovaj uspjeh: njegov brat Lenya bio je zadužen za muzičke tačke u timu Bakua. (I nekoliko godina kasnije, šef Državne televizije i radio-difuzne kompanije Lapin zatvorio je KVN riječima: „Nema potrebe za promocijom igre u kojoj ima toliko potencijalnih izdajnika domovine.“)

I u pozadini ove sreće 14. avgusta, na njegov rođendan, tata se iznenada osjetio loše. Iako je prije toga bio potpuno zdrav čovjek koji nije ni išao kod zubara. Uopšte nije bio nikada bolestan! A onda su mu analize u pokretu pokazale limfosarkom, zapravo, u završnoj fazi. Mama ga je odvela u Moskvu, u Onkološki centar na Kaširki. Tatu su počeli da podvrgavaju hemoterapiji i izdržao je još pet mjeseci. Mnogo kasnije majka mi je pričala o tim strašnim danima …

U međuvremenu, 1. septembra otišao sam u prvi razred škole, a nekoliko dana kasnije stric me uzeo i upisao u šahovski dio gradskog Dvorca pionira (majka je jako podržala ovu odluku mog oca). Blizu Nove godine, kada je sve postalo očigledno, tata se vratio iz Moskve i otišao u bakuansku bolnicu. Posljednji put smo ga vidjeli 1. januara 1971. godine, kada se vratio kući na jednu noć. Donio sam mu moj dnevnik sa prvim odličnim ocjenama za pola godine. Tada mi je donio šahovski sat – dan prije nego što sam osvojio treću kategoriju. Tata me pogledao opraštajući se, a onda rekao mami: nema više nade. I to je sve. Nisu mi dozvolili da ga vidim u bolnici: moj otac je želio da mi ostane u sjećanju kao zdrava i vedra osoba kako sam ga oduvijek poznavao. Umro je u zoru 23. januara u 39. godini. Nisu me odveli na sahranu, bojeći se da bi ovo moglo teško uticati na dijete.

Tako je odjednom naša sreća prekinuta. Mama je bila u apsolutnom šoku i dugo nije došla k sebi. Sjećam se da sam joj rekao: „Pomislimo kao da je tata otišao na službeno putovanje.“ I u školi sam dugo pričao o svom ocu kao da je živ … Ali godinama kasnije dao sam gorko priznanje: „Kad navršiš pet ili šest godina, misliš da će tako biti uvijek: evo tate, evo mame i nekakav život. A onda se odjednom probudiš i shvatiš da tvog oca više nema. “

Ali bila je tu majka! Vratila se u život brinući se o meni. Jednom kada sam se vraćao iz škole i, prelazio ulicu, oklijevao sam i udario me automobil; srećom, prešao sam samo sa manjim modricama. Majka se naravno jako plašila za mene. Zatim, krajem 1972., trbuh me iznenada jako zabolio, i kao rezultat toga uklonjeno mi je slijepo crijevo … Od tada je moja majka stavila tačku na vlastitu karijeru i vlastitu porodičnu sreću. Potpuno se prebacila na moj posao i od proljeća 1973. godine počela je redovno da uzima odsustvo u istraživačkom institutu o svom trošku kako bi putovala sa mnom na šahovska takmičenja i treninge u školi Botvinnik.

Kao što je sada jasno, ovo je bila prekretnica u njenom životu. Mama je bila mlada, energična, lijepa žena (kod kuće smo imali portret Sofije Loren i mnogi su naši gosti primijetili njihovu sličnost), još sa dobrom, perspektivom na poslu. Mogla je ili napraviti naučnu i administrativnu karijeru, ili se ponovo udati, ili uspješno kombinovati oboje.

Mama je, međutim, napravila drugačiji izbor. Za sebe je donijela principijelnu odluku: moj život je njen život. Tako je započeo moj uspon u šahu. Majka mi je od samog početka postavila najviše ciljeve. Iznad mog kreveta bio je plakat na kojem je bilo ispisano njenim kaligrafskim rukopisom: „Ako ne ti, ko onda?“

Međutim, ostala je vrijedan saradnik,  naučni sekretar istraživačkog instituta – i svakog radnog dana, ustajući rano ujutro, odlazila je na posao. Ostavši sami, majka i ja preselili smo se kod njenih roditelja, iako smo posjećivali i naš komunalni stan, jer je trebalo pet-šest minuta hoda do njega. Živjeli smo vrlo skromno, od majčine plate i djedove penzije. Istina, od 1976. godine, zahvaljujući Botvinniku, dobio sam stipendiju preko “Spartaka” – ovo nam je bila od velike pomoći.

Ne samo naša putovanja i letovi, već i zdravlje, tačnije moja bolest, mojoj majci su stvarali mnogo problema. Kad sam napunio deset godina, ljekari su bili zabrinuti za moje srce, dijagnostikovali su reumokardit. Rekli su da bih trebao izbjegavati prehlade jer to može uticati na moje srce. Od tada je moja majka naučila sama da daje injekcije, na svim našim putovanjima imala je špricu sa sobom, jer do moje petnaeste godine trebao sam dobijati antibiotike. Tada se sve vratilo u normalu – takođe zahvaljujući intenzivnim sportovima: plivao sam, igrao fudbal, badminton, vozio bicikl.

Inače, tada me liječio divni doktor Peter Davidovich Katz, a njegova supruga bila je Tatyana Iosifovna Gorbuleva, šahovski trener iz našeg Dvorca pionira. Ona je, iako već smrtno bolesna, za moj rođendan (13.04.1980.) napisala pjesmu, čije se posljednje strofe sjećam do danas:

Zahvali svojoj majci na svemu
sudbina nije pravedna svima.
A ako si veliko čudo,
to čudo je ona stvorila!

Zahvaljujući majci, od malih nogu u meni se probudio interes za istoriju i književnost. Nisam znao ništa da radim napola, zaronio sam glavačke u istoriju drevne Grčke, drevnog Rima, Francuske, Španije i Engleske. Upravo su te zemlje zarobile moju maštu … Sa osam godina pročitao sam Tarleovu knjigu “Napoleon” i ostavila je ogroman utisak na mene. Oduvijek su me privlačile biografije snažnih ličnosti koje su same kovale svoju sudbinu.

Mama mi je otkrila svijet poezije. Sjećam se lekcije stroge učiteljice ruskog jezika i književnosti – direktora naše škole. Učili smo Lermontova, a ja sam morao nešto reći o njemu i izrecitovati neku pjesmu napamet. Iz nekog razloga nisam bio raspoložen i nisam smislio ništa vrijedno. Učiteljica je prijeteći rekla: „Dakle, tvoja priča je bila loša, ali da li si bar nešto naučio napamet?“ A onda sam, sabravši se, izražajno recitovao „Umirući gladijator“:

Bujni Rim se raduje … svečano zagrmi
Široka arena koja plješće rukama:
A on – proboden u grudima – tiho leži,
Koljena mu klize u prašini i krvi …

I tup pogled uzalud moli za sažaljenje:
Arogantni laskavci svom senatoru
Pobjedom i sramotom kruniše pohvale …
Šta je znači za gomilu ubijeni gladijator?
On je osramoćen i zaboravljen … izviždani glumac.

I dalje, bliže finalu:

Zar ne, o evropski svijete,
Nekada vatreni sanjar idol
Neslavne glave naginješ se ka grobu,
Iscrpljeni u borbi između sumnji i strasti,
Bez vjere, bez nade – igralište za djecu,
Nasmijan od vesele gomile! ..

Tako sam čitavu ovu pjesmu recitovao do kraja. U razredu je vladala mrtva tišina. Učiteljica se sledila sa otvorenim ustima i samo izdahnula: „Sjedni, pet.“ I to je sve -zasluga moje majke! Ona me naučila kako se čita poeziju i shvata njeno značenje.

Jednom sam pisao za domaći rad esej o svom rodnom gradu, ali nikako nisam uspio da smislim početak. Pa, nemam nikako ideju za uvod! A onda me majka podsjetila da sam jedini u svom razredu koji čitavo vrijeme leti avionima i savjetovala mi da započnem ovako: „Uobičajeni glas stjuardese najavio je:„ Baku “…“ I onda sam nastavio u svom tekstu. Od tog dana prošlo je gotovo 45 godina – i sjećam se još toga.

Bilo je mnogo takvih slučajeva. Pored toga, majka mi je usadila princip napornog i metodičnog rada, ne samo u šahu. To je bio njen princip: život je način upoznavanja svijeta i treba stalno raditi, usavršavati se, naučiti nešto novo, nekako uticati na svijet, pomoći drugima da postanu bolji. Živimo smo dok smo aktivni, inače život nema smisla. Svako nešto prima i nešto daje. Vrlo je važno dati nešto svijetu, ljudima. Ovaj majčin stav mi je u potpunosti prenesen.

Nakon smrti njenog oca, Shagena Mosesovicha, sa kojim smo živjeli, živjeli smo samo od penzije i postali vrlo bliski. Moj djed je jako poštovao ekonomsku teoriju Marxa i vjerovao je da ću živjeti u bolja vremena. Krajem 70-ih provodio je sate razgovarajući sa mnom o politici i često smo se prepirali oko raznih događaja koji su se događali u zemlji i u svijetu, a ti sporovi nisu uvijek završavali u korist starijeg. Zahvaljujući mojoj komunikaciji sa ujakom Lenyom, koji mi je tako reći prenio štafetu od Marata i Kima, bio sam ‘potkovan’ diskutant. Uz to, bio sam vrlo znatiželjan tinejdžer: pročitao sam na desetke knjiga, a da ne pominjem novine, slušao na magnetofonskoj vrpci pobunjeničke pjesme Visockog, Galiča i Okudžave, postavljao puno pitanja i o mnogim stvarima imao svoje mišljenje. Ali moj djed zapravo nije odobravao taj duh suprostsvljanja. Iako smo zajedno slušali Radio Sloboda i Glas Amerike, teško je mogao podnijeti kritiku državne ideologije.

Posebno teški sporovi započeli su u našoj zemlji krajem 1979. godine, nakon invazije sovjetskih trupa u Avganistan. Ali čak i „iskreno vjerujući“ djed nije razumio mnogo toga što je radilo rukovodstvo zemlje. Beskrajni redovi i prazne police prodavnica koji su podsjećali na poslijeratno razdoblje bili su za njega veliko razočaranje.

Godine 1981. moj djed je umro, a majka je napokon napustila istraživački institut. Na kraju te godine prvi put sam postao prvak države i ubrzo se pridružio borbi za titulu svjetskog šampiona. Kad sam krajem 1983. godine pobijedio u meču kandidata protiv Viktora Korčnoja u Londonu, njegova vjerna pratilja Petra Leeverik prišla je mojoj majci i podbudnim pogledima  KGB-ovih službenika ponudila razgovor. I kao rezultat toga, poklonila joj je dragocjeni privjesak s brojem 13, urađen za meč u Baguiju (1978) kada su se nadali da će Korčnoj  pobijediti Karpova i postati 13. svjetski prvak. Petra je rekla Klari, „Sad je to tvoj zadatak.“ Od tada je moja majka nosila ovaj privjesak na svim mojim mečevima i trudio sam se da ispunim njena očekivanja.

Nakon što sam 1985. godine osvojio titulu svjetskog šampiona, činilo se da ništa ne može poremetiti uobičajeni način života u Bakuu, gdje sam se uvijek vraćao sa svih svojih mnogih putovanja.

Ali u januaru 1990. tamo su se dogodili pogromi Jermena, a moja majka i sva naša rodbina i prijatelji bili su prisiljeni hitno odletjeti u Moskvu (bila je to čitava specijalna operacija!). Odjednom smo izgubili dom i morali smo krenuti ispočetka. Gotovo tri godine moja majka je živjela u Moskovskm predstavništvu Azerbejdžana, zatim u hotelu u ulici Povarskaya, pa u stanu u Gagarinovoj ulici. I tek 1997. godine, nakon dugih razmjena, konačno je postigla svoj cilj: od tri odvojena stana stvorila je naš sadašnji veliki stan, u kojem je bilo mjesta za sve. Sjajan projekt! Činilo se da je to naša kuća zauvijek.

Nepotrebno je reći da je moja majka bila neobično gostoljubiva domaćica i neumorno se brinula ne samo o meni, već i o cijeloj našoj velikoj porodici.

Kad sam odlučio napustiti profesionalni šah zbog politike, ona me bezuslovno podržala i s velikim entuzijazmom pristupila novom, vrlo teškom poslu. Napravila je plan za ovaj novi život. Teško mi je navesti osobu koja bi sebe smatrala ruskim opozicionarom a da nije posjetila naš dom.

Ali ljubav prema šahu ostala je do kraja. I zbog majke, više puta sam sjeo za tablu u St. Louisu, iako sam shvatio da više ne mogu igrati u svojoj staroj snazi. Bilo joj je veliko zadovoljstvo da gleda moju igru. U tim trenucima se vraćala u prošlost kao u vremeplovu.

Nažalost, 2013. godine bio sam prisiljen da napustim Rusiju, i moj život morao sam nastaviti na drugom mjestu. Mama je bila jako zabrinuta zbog naše razdvojenosti, ali je savršeno shvatila da se ne bih trebao vratiti. I redovno smo se viđali ili na ljetnom odmoru u Hrvatskoj, ili u proljeće i jesen na Forumima Slobodne Rusije u Vilniusu. Ali sam svaki dan (!) razgovarao sa majkom preko Skypea ili telefona. Svaki put kada avion poleti i sleti, bez obzira u koje doba dana, bez obzira gdje – u Hong Kongu ili Sydneyu, Sao Paolu ili San Franciscu mi smo razgovarali. To je bila naša duga tradicija. Morala je tačno znati gdje se trenutno nalazim na Zemlji. Imala je raspored svih mojih letova, znala je sve moje planove putovanja, unapred je planirala moju čitavu godinu. To je bio njen život.

Godina 2020. sa kovidom osujetila je sve naše uobičajene planove: u proljeće nije bilo Foruma, a zatim su granice zatvorene, što je mojoj majci presjeklo put u Hrvatsku. Ali bilo joj je drago što smo barem Daša i ja i djeca mogli otići tamo … Poslednji put smo se vidjeli u Vilniusu u jesen 2019. godine. Tada mi je majka rekla da je već razmišljala o svom odlasku: ako se bude osjećala loše, odletjeće u Holandiju, gdje je eutanazija dozvoljena, kako bih mogao biti s njom u posljednjim minutama.

Mama je čvrsto vjerovala u snagu razuma i u sposobnost planiranja svega, čak i svog odlaska. Sve do kraja! To je bila njena snaga i slabost: uostalom, život je često nepredvidiv. Zar je bilo moguće planirati zaplet mog prvog, neograničenog meča s Karpovom ili najdramatičnijeg finala našeg meča u Sevilli? Bilo je potpuno nepredvidivo!

Prokleti kovid je uda stala je presjekao njene planove. Zastrašujuće je i pomisliti: poslednjih sedam dana moja je majka ležala na odjeljenju intenzivne njege i ostala sasvim sama. U blizini nije bilo nikoga, osim rijetkih čudnih ljudi u zaštitnim kacigama i kombinezonima. Možda je umrla jer nije mogla izdržati, prestala je da se bori. To se dogodilo van bilo kakvog plana 25. decembra – tačno onog dana kada se prije 60 godina Aida udala za Kima. Sada su ponovo zauvijek zajedno. Sama čarolija brojeva u koju je moja majka vjerovala svojim zdravim razumom.

Kim i Aida nisu napustile moj život ni u emigraciji. Moja supruga Daša sve naše poslove vodi putem Kasparov International Management (KIM), a zajedno se radujemo uspjehu naše ćerke, jedne od najboljih učenica prestižne njujorške škole – 14-godišnje Aide Kasparove …

Split, Hrvatska
29.decembra 2020

Kraj

Аида и Ким | chess-news.ru (chess-news.ru)