Robert Fišer: život i partije

 

Isak i Vladimir Linder
Moskva 2006

Poznati ruski književnici i istoričari šaha, otac i sin Isak i Vladimir Linder, predstavljaju novu seriju knjiga,
posvećenu svjetskim prvacima i njihovim rivalima: „Enciklopedija šahovskog Olimpa“.

PREDGOVOR

Godine 2000. završili smo rad na enciklopediji „Kraljevi šahovskog svijeta“, pripremljenoj za štampu u izdanju izdavačke kuće „Velika ruska enciklopedija“, u saradnji s izdavačkom kućom „Terra-sport“, koja je ubrzo ugledala svjetlost dana. Oblik koji smo izabrali za pripovijedanje o svjetskim prvacima – u kontekstu savremene epohe i kroz prizmu enciklopedije – bio je blagonaklono prihvaćen od strane šahovske javnosti. Istovremeno su iznošene i želje za budućnost: radi lakšeg korišćenja, da se fundamentalno obimno izdanje razbije u niz zasebnih knjiga i, ako je moguće, da se svakom prvaku posveti posebna enciklopedija.

I evo, prošle su četiri godine – svega jedan olimpijski ciklus! A koliko se mnogo na početku 21. vijeka otvorilo novih činjenica, detalja i nijansi u životu i stvaralaštvu korifeja prošlosti i sadašnjosti. Dovoljno je pomenuti izlazak djela poljskih istoričara C. Domanskog i T. Lisovskog o Cukertortu (Varšava, 2002), koje je dovelo do preispitivanja „avanturističke“ biografije jednog od velikih šahista 19. vijeka. Ili materijale konferencije u Potsdamu (2001), posvećene 60-godišnjici smrti drugog svjetskog prvaka Emanuela Laskera, koji su bacili novo svjetlo na mnoge aspekte njegove djelatnosti. Ili pojavu „Čigorinskog zbornika“ (Sankt Peterburg, 2000), posvećenog 150-godišnjici rođenja utemeljivača ruske šahovske škole. A rad bez presedana 13. svjetskog prvaka Garija Kasparova „Moji veliki prethodnici“ (Moskva, 2003) već je preveden na mnoge jezike i postao predmet pažljivih rasprava na stranicama svjetske šahovske štampe.

Sve to vrijeme i mi smo prikupljali nove materijale o glavnim junacima našeg rada i njihovim rivalima, nadajući se da ćemo ih s vremenom dopuniti u drugačijem formatu i usput ispraviti neugodne šahovske štamparske greške. I taj trenutak je nastupio. Izdavačka kuća „Astrelj“, koja se s naklonošću odnosi prema šahovskoj umjetnosti u svim njenim oblicima, dala nam je prijedlog da objavimo 14 knjiga o svjetskim prvacima – klasicima – u seriji „Enciklopedija šahovskog Olimpa“.

Naravno, novi rad nas je primorao da donekle izmijenimo pristup izlaganju građe o prvacima i njihovim protivnicima. Sada je, na primjer, postalo neophodno osvjetljavanje istog velikog turnira ili ličnosti iz različitih uglova u različitim knjigama. I, naravno, pojavila se mogućnost da se svaki tom obogati novim partijama, ilustracijama te materijalima koje smo mi pronašli ili koji su nedavno objavljeni.

Posebno za ovo izdanje, na molbu autora, međunarodni majstor Vladimir Barski uzeo je intervju od Vladimira Kramnika, u kojem je 14. svjetski prvak ukratko okarakterisao sve svoje prethodnike na šahovskom prijestolu.

Nadamo se da će serija „Enciklopedija šahovskog Olimpa“ privući pažnju ljubitelja i poznavalaca šahovske umjetnosti.

Isak Linder, Vladimir Linder

SADRŽAJ

Predgovor 5
Osnovni datumi života i stvaralaštva 11
PROLOG 18

POGLAVLJE 1. Život i sudbina
Djetinjstvo i mladost 21
Roditelji 26
Ličnost 31
Neostvareni umjetnik 37
Politika 39
Žene i Fišer 42
Kurioziteti 49
Argentina 52
Mađarska 58
Njemačka 62
Island 64
Filipini 70
Jugoslavija 73
Japan 77

POGLAVLJE 2. Mečevi, turniri, protivnici
Bledski turnir, 1961 82
Botvinik M. 85
Buenos Ajres – turniri, 1960, 1970 92
Vinkovci – turnir, 1968 95
Svjetske olimpijade 96
Geler E. 103
Herceg-Novi – brzopotezni turnir, 1970 107
Memorijal Kapablanke, 1965 109
Ekipna takmičenja 111
Larsen B. 114
Mar del Plata – turniri, 1959, 1960 120
Matulović M. 123
Meč Matulović – Fišer 124
Mečevi 125
Meč za svjetsko prvenstvo
Fišer – Spaski, 1972 126
Međuzonski turniri 149
Portorož, 1958 149
Stokholm, 1962 151
Sus, 1967 154
Palma de Majorka, 1970 156
Monte Karlo – turnir, 1967 160
Ratanja – turnir, 1968 163
Petrosjan T. 164
Kandidatski mečevi 171
Fišer – Tajmanov, 1971 171
Fišer – Larsen, 1971 177
Fišer – Petrosjan, 1971 181
Kandidatski turniri 186
Bled–Zagreb–Beograd, 1959 186
Ostrvo Kurasao, 1962 189
Kup Pitigorskog, 1966 193
Rejkjavik – turnir, 1960 196
Reševski S. 197
Meč Reševski – Fišer, 1961 201
Rovinj – Zagreb – turnir, 1970 204
Skoplje – turnir, 1967 207
Spaski B. 210
Meč-revanš Spaski – Fišer, 1992 216
Prvenstva SAD 226
Tajmanov M. 238
Tal M. 243
Turniri 250
Štajn L. 251

POGLAVLJE 3. Šahovsko stvaralaštvo: igra, otkrića, treneri
Napad 256
Aforizmi i misli o šahu 259
Debitantska otkrovenja 260
Odbrana 274
Poznate partije 275
Kombinacije 279
Mitelšpil 282
Porazi 285
Treneri 287
Bisgajer A. 289
Evans L. 289
Lombardi U. 291
Tore E. 292
Fišerov sat 296
Fišerov šah 298
Završnica 300
Estetika 306

POGLAVLJE 4. Književnik
U žanru intervjua 311
Deset najjačih 317
Među Fišerovim knjigama 318
„Mojih 60 nezaboravnih partija“ 319
„Šahovska takmičenja stoljeća“ 320
„Bobi Fišer uči kako se igra šah“ 322

POGLAVLJE 5. Van domašaja vremena
Literatura 324
„Čast šahovske krune“ 335
Mjuzikl „Šahovi“ 337
Svjetski prvaci o R. Fišeru 338

Bibliografija 345
Knjige R. Fišera 345
Knjige o R. Fišeru 345
Turnirski rezultati R. Fišera 347
Mečevski rezultati R. Fišera 349
Registar protivnika R. Fišera 350
O autorima 351

OSNOVNI DATUMI ŽIVOTA I STVARALAŠTVA

1943, 9. mart. U Čikagu je Regini Fišer rođen sin. Nazvala ga je Robert Džejms. Bilo mu je suđeno da pokori šahovski svijet.
1945. Nakon razvoda od muža, Regina je ostala sama s dvoje djece – Džoan (7 godina) i Bobijem (2 godine). U potrazi za boljim životom napustili su Čikago.

1949. Porodica Fišer nastanila se u Njujorku, u četvrti Bruklin. Džoan je bratu poklonila šah i naučila ga da igra.

1950, 14. novembar. Regina Fišer, primijetivši snažno Bobijevo interesovanje za šah, pronašla je sedmogodišnjem sinu učitelja. To je bio predsjednik Bruklinskog šahovskog kluba K. Nigro.

1956. Robert ostvaruje prve velike uspjehe, osvojivši prvenstvo Menhetnskog kluba i omladinsko prvenstvo SAD. Upoznaje majstora Džeka Kolinsa, koji postaje njegov mentor i prijatelj. „Ako trinaestogodišnji dječak pravi ovakve poteze, od njega će nešto ispasti“, pisale su novine poslije Bobijeve pobjede nad Donaldom Birnom na turniru za Rozenvaldov kup.

1957. Mladi šahista učestvovao je na čak 13 takmičenja, među kojima su bili trening-meč s bivšim svjetskim prvakom Maksom Euvem, kao i pobjede na omladinskom i otvorenom prvenstvu SAD. Godina je završena njegovim trijumfalnim debijem na nacionalnom prvenstvu: četrnaestogodišnji učenik postao je prvak zemlje i stekao pravo nastupa na međuzonskom turniru!

1958, juni. Prvo upoznavanje s Evropom. U Beogradu je zadivio poznavanjem srpskohrvatskog jezika, u Moskvi – ruskog. Mladić je impresionirao zrelim šahovskim majstorstvom i rijetkim fanatizmom. Bio je spreman da igra od jutra do mraka, što je i pokazao sovjetskim ljubiteljima šaha, provodeći mnogo sati u brzopoteznim partijama u Centralnom šahovskom klubu.

1958, 4. avgust – 12. septembar. Na međuzonskom turniru u jugoslovenskom gradu Portorožu podijelio je 5–6. mjesto s Olafsonom, ispunio normu za velemajstora i stekao pravo nastupa u narednom takmičenju kandidata.

1958/59. Na prvenstvu SAD potvrdio je zakonitost prethodnog uspjeha, osvojivši zlatnu medalju bez ijednog poraza.

1959, proljeće. Turniri u Mar del Plati i Santjagu nijesu mu donijeli veći uspjeh, ali su mu donijeli dragocjeno iskustvo pred turnir kandidata.

1959, ljeto. Turnir u Cirihu, posvećen 150-godišnjici lokalnog šahovskog društva. Fišer je nastupio dostojno u društvu slavnih velemajstora, podijelivši 3–4. mjesto s P. Keresom, iza M. Talja i S. Gligorića. Ostvario je 8 pobjeda, 5 remija i 2 poraza. Pobjedom nad Keresom zabilježio je svoju prvu pobjedu protiv sovjetskog velemajstora.

1959, 6. septembar – 31. decembar. Turnir kandidata u tri grada Jugoslavije – Bledu, Zagrebu i Beogradu. Kao i godinu ranije na međuzonskom turniru, Fišer je podijelio 5–6. mjesto, ali ovog puta među 8 učesnika.

1959/60. Ponovo Fišeru nije bilo ravnog na prvenstvu SAD: u 11 odigranih partija ostvario je 7 pobjeda i nijedan poraz.

1960. Godina je počela s tri međunarodna turnira – pobjedom u Mar del Plati zajedno sa Spaskim, neuspjehom u Buenos Ajresu (13–16. mjesto) i osvajanjem prve nagrade u Rejkjaviku.

1960, 16. oktobar – 9. novembar. Fišer je debitovao na Šahovskoj olimpijadi u Lajpcigu, predvodeći reprezentaciju SAD. Ekipa SAD osvojila je drugo mjesto, iza sovjetske selekcije.

1961, ljeto. Meč Fišer – Reševski u Los Anđelesu privukao je pažnju šahovske javnosti SAD i svijeta. „Reševski je šahista starog stila. On pripada prošlosti šaha“, govorio je Fišer. Sada je želio da dokaže da je Fišer – budućnost šaha. Ipak, pri rezultatu 5,5 : 5,5 meč je prekinut.

1961, 2. septembar – 4. oktobar. Na međunarodnom turniru u Bledu Fišer je zauzeo drugo mjesto, iza Talja, ali ga je pobijedio u međusobnom susretu. Uspješno je igrao i protiv još trojice sovjetskih učesnika – Petrosjana, Keresa i Gelera, osvojivši 2,5 poena iz 3 partije.

1962, 26. januar – 7. mart. Trijumf na međuzonskom turniru u Stokholmu – prvo mjesto (+13, −0, =9), s prednošću od 2,5 poena ispred drugoplasiranog.

1962, 2. maj – 26. jul. Doživjevši neuspjeh na turniru kandidata na ostrvu Kurasao, Fišer je burno reagovao. „Ruski dogovor!“, izjavio je, misleći na 12 remija u međusobnim susretima trojice lidera – Petrosjana, Gelera i Keresa. Naravno, četvrto mjesto Fišera i njegovih 7 poraza u 27 partija nijesu se mogli objasniti nikakvim „dogovorom“.

1962, 16. septembar – 10. oktobar. Na Šahovskoj olimpijadi u Varni Fišer se prvi i jedini put susreo sa svjetskim prvakom M. Botvinikom. U doigravanju, međutim, nije uspio da realizuje stečenu prednost. Fišerove suze ostale su u sjećanju svjedocima finala ovog dramatičnog duela.

1962/63–1963/64. Još dvije pobjede na prvenstvima zemlje, pri čemu je na posljednjem ostvario stoprocentan rezultat: 11 poena iz 11!

1965. Nakon duže pauze u međunarodnim nastupima, Fišer je neočekivano pristao da učestvuje na Memorijalu Kapablanke u Havani. Nije ga zaustavila čak ni zabrana Stejt departmenta, zbog koje je bio primoran da igra telefonom. Poteze je za njega na Kubi povlačio Hoze Raul Kapablanka mlađi, sin velikog šahiste. Fišer je podijelio 2–4. mjesto, zaostavši samo pola poena za pobjednikom – V. Smislovom.

1966. Na međunarodnom turniru u Santa Moniki bio je glavni rival Borisu Spaskom. Neuspješan start i briljantan finiš donijeli su Robertu „samo“ drugo mjesto.

1966, 23. oktobar – 20. novembar. Na Šahovskoj olimpijadi u Havani Fišer je osvojio 15 poena iz 17 mogućih i zauzeo drugo mjesto na prvoj tabli.

1966/67. Osam nastupa – osam pobjeda! Takav je Fišerov nastup na prvenstvima SAD. Više u njima nije igrao, obrazlažući to premalim brojem učesnika (obično 12).

1967. Pobjede na međunarodnim turnirima u Monaku i Skoplju. I na svim narednim takmičenjima bio je prvi!

1967, 13. oktobar – 15. novembar. Međuzonski turnir u Susu (Tunis) započeo je Fišerovim burnim startom, a završio se skandalom. Američki velemajstor, iako lider, neočekivano je prekinuo nastup i time se lišio prava da se u tom ciklusu bori za šahovsku krunu.

1968. Fišer je osvojio još dva međunarodna turnira – u Natani (Izrael) i Vinkovcima (Jugoslavija).

1969. U Njujorku je objavljena Fišerova knjiga Mojih 60 nezaboravnih partija.

1970, 29. mart – 5. april. Povratak aktivnoj šahovskoj karijeri započeo je „Mečom vijeka“ u Beogradu. Fišer je nastupio na drugoj tabli reprezentacije svijeta i pobijedio Petrosjana (+2, −0, =2).

1970, april. Fišerov „blic-krig“ na blic-turniru u Herceg-Novom: 19 poena iz 22, čak 4,5 poena ispred Talja! Učestvovali su velikani brzopoteznog šaha – Korčnoj, Petrosjan, Bronštajn, Smislov, Reševski…

1970. Rovinj–Zagreb, Buenos Ajres, Palma de Majorka – nova „bojišta“ osvojena od Fišera. Na tim takmičenjima odigrao je 57 partija, ostvario 38 pobjeda i osvojio ukupno 46,5 poena.

1971. Senzacionalni rezultati u mečevima kandidata: Tajmanov i Larsen su demolirani identičnim rezultatom – 6:0 (!), a Petrosjan savladan sa 6,5:2,5.

1971. U Sarajevu je objavljena knjiga Roberta Fišera i Dimitrija Belice Šahovska nadmetanja stoljeća.

1972. U Njujorku je objavljena knjiga Bobi Fišer uči da igrate šah.

1972, 11. juli – 1. septembar. U Rejkjaviku je odigran meč za svjetsko prvenstvo Fišer – Spaski. Kašnjenje na početak meča i nepojavljivanje izazivača na drugoj partiji zamalo su doveli do prekida dvoboja… Meč je, međutim, protekao uz očiglednu Fišerovu prednost: pobijedio je rezultatom 12,5:8,5 i postao 11. svjetski šampion u šahu.

1972–1975. Tri godine Fišer nije igrao ozbiljan šah. Živio je u Pasadeni, u sjedištu vjerske organizacije „Svjetska crkva Gospodnja“, koja je obećavala svjetskom prvaku „Hristov dolazak 1975. godine“. U međuvremenu je završen kvalifikacioni ciklus i određen Fišerov izazivač – 23-godišnji sovjetski velemajstor Anatolij Karpov. Fišer je FIDE-u predao svoj „memorandum“ s brojnim uslovima; pošto jedan od njih nije prihvaćen, svjetski prvak je odbio da brani titulu.

1975–1991. Svijet su na Fišera podsjećale razne, uglavnom skandalozne vijesti.

1992, 1. septembar – 6. novembar. Potpuno neočekivano za šahovski svijet, Fišer se vratio i odigrao revanš-meč sa Spaskim u Jugoslaviji.

1993, 9. mart. Svoj 50. rođendan Robert Fišer je proslavio u Budimpešti, gdje je i ostao da živi nakon meča sa Spaskim.

1995. Predsjednik FIDE Kirsan Iljumžinov sastao se sa svojim idolom iz djetinjstva, Robertom Fišerom, u Budimpešti, u stanu velemajstora Andre Lilijentala. Predsjednik je Fišeru uručio ček na 100.000 dolara (toliko je, po Bobijevom mišljenju, izdavačka kuća „Fizkultura i sport“ dugovala za knjigu Mojih 60 nezaboravnih partija) i dokument o vlasništvu nad 0,5 hektara zemlje u prvom mikrorajonu Eliste.

2001, 2. oktobar. Novi broj časopisa Itogi objavio je intervju s Anatolijem Karpovom o istoriji njegovih pregovora s Fišerom povodom meča koji nikada nije odigran, uz senzacionalno priznanje engleskog velemajstora Najdžela Šorta. On je tvrdio da je s Fišerom odigrao 50 partija preko Interneta i bio zadivljen sjajnom formom 11. svjetskog šampiona.

2004. U Londonu je objavljena knjiga Dejvida Edmondsa i Džona Ejdinova Bobby Fischer Goes to War („Bobi Fišer ide u rat“), u kojoj autori iznose rezultate svog temeljitog istraživanja čitavog života Roberta Džejmsa Fišera i otkrivaju tajnu njegovog rođenja. Prema njihovoj verziji, zasnovanoj na proučavanju sačuvanih dokumenata FBI-ja, Fišerov otac bio je mađarski emigrant Pol Feliks Nemenji.

2004. Gotovo istovremeno, u Moskvi je u izdavačkoj kući „Ripol klasik“ objavljena knjiga ruskih šahovskih novinara Sergeja Voronkova i Dmitrija Pliseckog Rusi protiv Fišera.

2004, 13. juli. Jedanaesti svjetski šampion Robert Fišer uhapšen je na tokijskom aerodromu „Narita“ pod optužbom za „ilegalni ulazak u Japan i pokušaj ilegalnog napuštanja zemlje“, zbog nevažećeg, istekao pasoša. U stvarnosti, farsa s hapšenjem objašnjavana je njegovim starim „grijesima“ pred Stejt departmentom SAD, naročito zbog igranja u Jugoslaviji 1992. godine tokom političke blokade, kao i bogohulnim likovanjem povodom tragedije 11. septembra 2001. godine. Zaplet podsjeća na poznatu biblijsku izreku: „Vrijeme je da se kamenje razbacuje i vrijeme da se kamenje skuplja.“

2004, juli – 2005, mart. Kao i prije 32 godine, vijesti o Fišeru gotovo svakodnevno uzburkavaju šahovski svijet i planetu Zemlju. Boris Spaski izjavljuje spremnost da s njim odigra meč u zatvoru. Gari Kasparov izražava žaljenje zbog nesklada između Fišerovog šahovskog genija i njegovog poštovanja normi ljudskog morala.

Gospođa Mijoko Vatai, sekretarka Japanske šahovske asocijacije, govori o svom dugogodišnjem poznanstvu s Fišerom i o njihovoj obostranoj želji da se vjenčaju. Island Fišeru nudi državljanstvo. Sam Fišer nastoji da u Ujedinjenim nacijama dobije status izbjeglice!

2005, 23. mart. Dvije sedmice nakon svog rođendana (9. marta 2005. Fišer je napunio 62 godine), američki velemajstor Robert Džejms Fišer, s islandskim pasošem u džepu, napušta japanski zatvor i upućuje se u novu domovinu – u daleki i za njega tako srećni grad Rejkjavik. Bejzbolska kapa navučena na oči, sijeda brada, svirep, mrzilački pogled – takav se šahovski heroj vratio u zemlju u kojoj je ostvario istorijsku pobjedu nad sovjetskim svjetskim šampionom Borisom Spaskim, gdje je odigrao svoju posljednju zvaničnu partiju šaha (Beograd 1992. se ne računa). Neposredno prije početka tog dvoboja dao je intervju agenciji Assošijeted pres, u kojem je rekao:
„Ja sam velika riba. Ja ću ‘progutati’ sve velemajstore. Želim da nadmašim rekord Emanuela Laskera, koji je bio svjetski šampion 27 godina…“

Šta reći – Fišer je pronašao svoj način da nadmaši dostignuće velikog Laskera. Jednostavno je prestao da igra i, uprkos svim previranjima na šahovskom Olimpu, i dalje sebe smatra svjetskim šampionom.

PROLOG

Robert Džejms Fišer (rođ. 1943) – 11. svjetski šampion u šahu (1972–1975).

Genijalno i ćudljivo dijete Amerike. Junak i antijunak svog vremena! Njegov život je savršen scenario za Holivud – mješavina detektivske priče, komedije i tragedije, viđena kroz prizmu table sa 64 polja. Njegov život je izazov društvu, tradicijama i ustaljenim pravilima.

Profesionalac do srži, uvijek je želio da društvo dostojno ocijeni djelo njegovog života – šahovsku igru. Postavljajući visoke zahtjeve sebi, s pravom je smatrao da ih može postavljati i uslovima šahovskog stvaralaštva. Ne odmah, ali na kraju je bio shvaćen i podržan od kolega, koji su na svojim barjacima ispisali riječi Spaskog:
„Fišer – to je naš sindikat!“

Sa 14 godina Bobi je postao šampion SAD, sa 15 međunarodni velemajstor i kandidat za svjetsku titulu. Šahovska istorija dotad nije znala za nešto slično. Ali Fišerov paradoks nije bio u tome što je rano provalio u svjetsku elitu, već u tome što dugo nije pokazivao odlučnost da postane šahovski kralj, dvaput odustajući od borbe nadomak prijestola.

Jedna od zadivljujućih Fišerovih zagonetki jeste to što se iznova pojavljivao na svjetskoj šahovskoj orbiti baš onda kada ga više nisu očekivali ili su se umorili od čekanja. A efekat iznenađenja njegovog povratka djelovao je psihološki besprijekorno. U kandidatskoj seriji mečeva 1971. godine slomio je tri velemajstora – Tajmanova, Larsena i Petrosjana – ukupnim rezultatom 18,5 : 2,5! To je djelovalo nevjerovatno i neobjašnjivo. U doba „totalnog fudbala“ on je demonstrirao istinski totalni šah – nemilosrdan presing po cijeloj tabli, bez sekunde predaha, stalne prijetnje, postepeno povećavanje pritiska. Snaga u svakoj zamisli, svakom manevru, svakom potezu! Njegova agresivnost i nalet lomili su i demoralizovali volju konkurenata nenaviknutih na takvu borbu.

Došao je red na odlučujuću bitku za svjetsko prvenstvo sa Spaskim. Fišera nije zbunjivao negativan skor međusobnih susreta sa aktuelnim šampionom, niti potpuno odsustvo pobjeda protiv njega. Istorijski primjer Aljehina govorio je da takav odnos snaga ne pogoduje mobilizaciji protivnika.

Fišer je nadmašio svog rivala čak i u onome u čemu je ranije zaostajao – u teoriji, strategiji, dinamici, završnici, psihologiji. Opravdao je i prećutno pravilo: izazivač koji uoči meča objavi knjigu svojih najboljih partija – postaje šampion. Fišer je slijedio primjer Kapablanke i Aljehina, objavivši 1969. godine bestseler „Mojih 60 nezaboravnih partija“.

Šahovski svijet je pozdravio njegovu pobjedu u Rejkjaviku i očekivao nova nadmetanja. Dobro je bilo poznato da Fišer ne igra petkom poslije zalaska sunca, niti subotom prije zalaska… Ali ko je mogao pretpostaviti da će narednih dvadeset godina ista tužna sudbina zadesiti i ostale dane u sedmici?! Prema Fišerovom priznanju, odlučio je da kazni čovječanstvo zato što je od 63 tačke njegovih uslova za meč za svjetsko prvenstvo FIDE prihvatila samo 62! Među njima su bili i zahtjevi za meč do deset pobjeda jednog od učesnika i igranje bez ograničenja broja partija.

Diplomatski dvoboj Fišer – FIDE trajao je više od godinu dana, ali konsenzus u glavnom pitanju nije postignut. Fišerov zahtjev da se meč pri rezultatu 9 : 9 smatra završenim uz zadržavanje titule za šampiona bio je odbijen, jer je za pobjedu izazivača značio potrebu za prednošću od dva poena. Uslijedilo je dobrovoljno odricanje od krune, pasadensko povlačenje u samoću, brojne fobije… I, poput varnica gasnuće vatre – briljantan izum novih, anticajtnotnih šahovskih satova, prijedlog originalne reforme šaha, koji bi postao nepodložan vjekovnoj teoriji. Sve je to svjedočilo o njegovim stalnim razmišljanjima o sudbini velike igre.

Iznenadni povratak u svijet šaha 1992. godine i novi meč sa Borisom Spaskim u Jugoslaviji, za fantastičan honorar od pet miliona dolara, u početku su dali nadu šahovskom svijetu, ali je ubrzo postalo jasno da je to bio samo bljesak genija, možda i posljednji… Prošlo je dvanaest godina i Fišer je ponovo dospio u žižu svjetske pažnje. Ali, nažalost, o velikom šahisti se nije govorilo zato što je odlučio da odigra novi meč, već iz mnogo prozaičnijeg razloga – uhapšen je na japanskom aerodromu „Narita“ zbog korišćenja isteklo­g pasoša. Tačnije, to je bila samo zvanična verzija, ona koja, kako se kaže, leži na površini, dok stvarni uzrok treba tražiti u vrtlogu brojnih nepromišljenih grešaka Roberta Fišera – građanina Sjedinjenih Američkih Država.

Kako je, uostalom, mala planeta Zemlja! Čovjek bježi od svih i svega, živi u Mađarskoj i Švajcarskoj, na Filipinima i u Hongkongu, skriva se na kraju svijeta među 130 miliona Japanaca i, čini se, osjeća se kao igla u plastu sijena. Želi da ga ne diraju, da ga zaborave, da ga ostave na miru. Ali trag neplaćenih dugova vuče se za njim svuda. I neumitno se približava trenutak kada se mora platiti…

GLAVA 1

ŽIVOT I SUDBINA

Djetinjstvo i mladost. Robert Džejms Fišer rođen je 9. marta 1943. godine u Čikagu. Majka, Regina (1913–1997), rođena je u Cirihu, u porodici bivšeg krojača Jakoba Vendera.

Pred početak Prvog svjetskog rata porodica je emigrirala u Sjedinjene Američke Države. Tamo je Regina pohađala školu i univerzitet. Tokom Velike depresije u SAD otišla je u Njemačku, gdje je živio njen brat Maks Vender. Boraveći u Berlinu 1932–1933. godine, radila je kao medicinska sestra u bolnici. Od 1933. do 1938. studirala je (u okviru razmjene) na Prvom moskovskom medicinskom institutu. Zbog predratne situacije prekinula je studije i vratila se u SAD. U Moskvi joj se rodila kćerka Džoan (1938–1998).

Regina je sa dvoje djece napustila Čikago i preselila se u Kaliforniju, zatim je pokušala sreću u Arizoni. Lutanja po Americi u potrazi za boljim životom završila su se u Bruklinu (dio Njujorka). Upravo tu je jedanaestogodišnja Džoan u jednoj maloj prodavnici dobila nagradu kao stalna mušterija – komplet šahovskih figura sa kratkim uputstvom o pravilima igre. Pažljivo ih proučivši, poklonila je šah mlađem bratu i objasnila mu kako se figure kreću. Njihove partije ubrzo su prestale. „Mi, Fišeri, nismo voljeli da gubimo“, objašnjavala je kasnije Džoan svoj odnos prema igri.

Primijetivši Bobijevu strast, Regina Fišer je započela aktivnu potragu. Putem novina objavila je oglas u kojem je tražila učitelja šaha i sparing-partnera za sedmogodišnjeg sina. Neobičnu vijest pročitao je urednik šahovske rubrike jednih novina, G. Helm, koji je poželio da vidi čudo od djeteta na djelu i pozvao Reginu sa sinom na simultanku majstora Paveja. Poslije petnaest minuta Bobi je dobio mat i gorko zaplakao.

Vjerovatno svaka majka smatra svoje dijete genijalnim; Regina nije sumnjala u Bobijeve sposobnosti. Zamolila je predsjednika Bruklinskog šahovskog kluba K. Nigra, koji je prisustvovao simultanci, da preuzme brigu o njenom sinu. Nigro je pristao – ionako je planirao da podučava i sopstvenog sina. Jednom sedmično srećni Bobi je odlazio u Bruklinski klub. Lako je savladavao sve logičke igre, a šah je postao njegova prava strast. Od desete godine bio je stalni učesnik njujorških turnira u Vašington Skver parku, gdje su igrali svi zainteresovani; mogao se sresti i u Menhetnskom šahovskom klubu. Sa dvanaest godina ostvario je prvi veći uspjeh – podijelio je 3–5. mjesto na prvenstvu Bruklinskog kluba (+3, −1, =3) i stekao pravo nastupa na prvenstvu SAD za amatere.

Godinu kasnije sudbonosan je bio susret trinaestogodišnjeg Bobija sa trenerom i majstorom Džekom Kolinsom. Učiteljev stan postao je dječaku drugi dom. Bobi je koristio čak i školske odmore (škola je bila sasvim blizu Kolinsove kuće) da svrati i odigra nekoliko brzopoteznih partija sa Džekom. Godine 1956. Fišer naglo napreduje. Osvaja prvenstvo Menhetnskog kluba (+7, −1, =4) i postaje šampion SAD među omladincima u Filadelfiji (+8, −1, =1).

Iste godine, na turniru za Kup Rozenvalda u Njujorku, pobijedio je Donalda Birna u partiji koju je četrnaest godina kasnije nazvao najboljom u svojoj sportskoj karijeri.

Već tada je Bobi sa velikim interesovanjem čitao sovjetsku šahovsku štampu i samostalno učio ruski jezik. Njegova majka je, u međuvremenu, pokazala zavidne menadžerske sposobnosti, poslaviši pismo u Moskvu, u Centralni šahovski klub, sa prijedlogom da se objavi zbirka njegovih partija. „Bobi bi bio srećan da ima račun u ruskoj banci“, pisala je 1957. godine. Zimi, kao četrnaestogodišnjak, Fišer je zaprepastio Ameriku i šahovski svijet, osvojivši prvenstvo države uz učešće najjačih američkih šahista i izborivši plasman na međuzonski turnir u Portorožu.

Regina je blagoslovila sina na „osvajanje“ Evrope i poslala ga pod starateljstvom Džoan, uz pismo upućeno Šahovskom savezu Jugoslavije. U njemu je opisala sina i zamolila da on i sestra budu primljeni mjesec dana prije turnira. (Molba je uslišena, a za njega su organizovana i dva trening-meča – sa D. Janoševićem i M. Matulovićem.) U pismu je, između ostalog, napisala:
„Bobi ne podnosi simultanke i odbio je mnoge takve ponude. Zato vas molim da ih ne planirate. Više voli da odsijeda u hotelima, a ne u privatnim stanovima. Odlično se osjeća u šahovskim klubovima i u društvu šahista uopšte, ali ne voli pretjeranu pažnju i naročito ne trpi novinare koji postavljaju nešahovska pitanja i pokušavaju da zadiru u njegov privatni život. Odbio je da da intervju nekoliko uglednih američkih novinara i, bez sumnje, pridržavaće se istih manira  ponašanja i u Jugoslaviji. Nosi jednostavne sportske jakne i ne priznaje odijela i kravate. Ne puši, ne pije i ne viđa se sa djevojkama. Ne zna da pleše. Bavi se plivanjem, tenisom, skijanjem, klizanjem i sl., i želio bi da pred turnir prođe jasno osmišljeni program opšte sportske pripreme. Ova godina bila je veoma naporna za Bobija: mnogo vremena je posvetio školi, igrao šah, pisao knjigu, bio je podvrgnut operaciji – odstranjeni su mu krajnici. Zato mu je potreban aktivan oporavak fizičke forme.“

Dalje je Regina Fišer naglasila:
„Sa Bobijem nećete imati nikakvih problema ako ga zaštitite od pretjerane pažnje publike, a naročito novinara koji žele da saznaju detalje iz njegovog privatnog života. Smjestite ga u hotel i omogućite mu slobodno druženje sa jakim velemajstorima i igranje sa njima, ali vas molim da mu ne nudite nastupe u simultankama. Veoma je vrijedan kada se bavi onim što ga zanima, nije sklon mladalačkim zabavama i zna šta želi, naročito u šahu.“

Još prije međuzonskog turnira Fišer je došao u Moskvu i, zanemarivši turistički program, čitav  dan proveo u Centralnom šahovskom klubu SSSR-a, gdje je zaneseno igrao brzopotezne partije sa sovjetskim majstorima. Među njegovim protivnicima bili su, između ostalih, Tigran Petrosjan, Jevgenij Vasjukov i Aleksandar Lutikov, poznati kao briljantni „bliceri“.

Tog dalekog ljeta 1958. Moskvu su zadivila dva predstavnika SAD – dvadesetčetvorogodišnji pijanista Van Klajbern i petnaestogodišnji šahista Bobi Fišer. Povezivali su ih genijalnost i… zapanjujuća sličnost tankih, dugih prstiju. Starijem autoru ove knjige, koji je bio svjedok borbi na Gogoljevskom bulevaru i vidio igru mladog Fišera uživo, u pamćenje su se urezali Bobijevi „muzički prsti“, koji su nevjerovatnom brzinom pomjerali šahovske figure.

Moskva, 1958. Jedan od 'ispitivača' mladog Bobija bio je međunarodni majstor (u budućnosti velemajstor) Vladimir Alatorcev.

Već tada je Bobi Fišer znao šta želi. A želio je da se oslobodi majčine brige, da napusti školu i da postane svjetski šampion! U svojoj knjizi „Portret čuda od djeteta. Život i partije Bobija Fišera“ (1965) urednik časopisa Chess World Magazine F. Brejdi je pisao:
„Razne teškoće pratile su Fišera još od školskih klupa. Postavši velemajstor, Bobi je izjavio da mu škola više ne može dati ništa novo. Ali bio je premlad i jednostavno mu nisu dozvolili da napusti školu. Morao je da čeka dok ne napuni šesnaest godina. Tako je Bobi postao ogorčen i okrenuo se protiv svih autoriteta – škole, porodice i cijelog šahovskog svijeta. Nazirao se još jedan ozbiljan sukob – sa majkom. Kao i svaka majka, gospođa Fišer je željela da obezbijedi budućnost svog sina, prije svega njegovo učešće na turniru kandidata. Objavila je u novinama New York Herald Tribune apel šahistima i mecena­ma da doniraju sumu dovoljnu da američki šahisti mogu nastupati u inostranstvu. Rezultati su prevazišli očekivanja – Šahovska federacija SAD dobila je oko tri hiljade dolara, što je bilo dovoljno da se obezbijedi put na turnir kandidata. Međutim, Bobi je odbio da uzme i jedan jedini cent iz te sume!

Jedan industrijalac pristao je da finansira Fišerovo putovanje na turnir kandidata uz uslov da Fišer kasnije u štampi zahvali tom fabrikantu za svoje uspjehe. Bobi je, bez razmišljanja, odbio. ‘Ako pobijedim na turniru, to će biti moja pobjeda. Igram i pobjeđujem zahvaljujući svom talentu, i tu mi niko ne može pomoći’, bio je njegov odgovor. Bobi je odbio da prihvati i novac koji je faktički sakupila njegova majka, jer nije želio da bude ikome dužan – čak ni njoj…“

Kasnije ga je sudbina udaljila i od sestre Džoan (koja se udala za fizičara Rasela Targa i umrla u 60. godini, u junu 1998, u Kaliforniji, pod imenom Džoan Targ), i od majke, koja se zvanično drugi put udala u Engleskoj za Kirila Pustana, uzela njegovo prezime, doktorirala medicinu u Zapadnoj Njemačkoj (Jena, 1968) i posvetila se političkoj aktivnosti. Po povratku u SAD nastanila se u Palo Altu, gdje je umrla 26. jula 1997. godine u 84. godini života.

Detaljni podaci o životu sestre i majke Roberta Fišera nalaze se u radovima Geralda Šendela i profesora, doktora Inga Alhofa, objavljenim u časopisu Rochade Europa (1998, br. 10 i 12).

GLAVA 1

ŽIVOT I SUDBINA (nastavak)

RODITELJI

Vjerovatno, svaki čovjek treba da ima svoju tajnu. Kod Regine Fišer, u svakom slučaju, postojala je najintimnija ženska tajna – tajna očinstva njenog mlađeg sina. „Da li se tajna može dugo sačuvati, kada je svjetovna glasina poput morskog talasa, sve izbacuje na površinu“, pisao je Leonardo da Vinči. Reginа je bila sigurna da je uspjela da je sačuva i ponijela sa sobom u drugi svijet, u 84. godini života… Sveta ženska naivnost.

Dva ogromna toma o njenom životu nisu dugo skupljala prašinu na policama FBI-a, a ubrzo nakon njene smrti zatražili su ih dvojica engleskih novinara, Dejvid Edmons i Džon Ejdinov, koristeći se američkim Zakonom o slobodi informacija. Ispostavilo se da je još 1942. godine Reginu pod budnim okom imalo Federalno istražno biro, i da je više od 30 godina bila pod sumnjom za špijunažu u korist Sovjetskog Saveza. Ona nije ni slutila da je svaki njen korak poznat, svaki poziv, svako pismo, da su svi njeni prijatelji i poznanici ispitani. Na kraju, FBI je priznao da su sumnje bile neutemeljene.

Novinarstvo i Biblija su stvari nespojive, pa tako su Englezi, prezrevši „biblijske“ tajne, napisali knjigu Robert Fišer ide u rat (Fischer Goes to War, 2004), u kojoj su otkrili senzacionalnu tajnu o rođenju 11. svjetskog šahovskog šampiona, priču koju su potom širila specijalizovana šahovska izdanja.

Fragmenti publikacije časopisa „64 – Šahovsko obzorenje“ (br. 12, 2002) – priprema knjige D. Edmonsa i Dž. Ejdinova:

„Priča počinje 1942. godine, kada je Regina čekala svoje drugo dijete – budućeg svjetskog šampiona u šahu. Tada joj je bilo jako teško. Nije imala stalni posao. Novca je bilo katastrofalno malo, ne samo za odjeću, nego čak i za hranu. U očaju je donijela, kako se može pretpostaviti, vrlo težak izbor: odlučila je dati svoju petogodišnju kćer Joan u hraniteljsku porodicu. Žena, u čijoj porodici je Joan živjela, obratila se zvaničnim organima i predala im stvari koje su pripadale Regini, a koje su izgledale sumnjivo. Među tim stvarima bili su, između ostalog, listovi ispisani hemijskim formulama i kvalitetna video kamera.

Drugi svjetski rat je bio u punom jeku i ljudi su bili posebno oprezni, nastojeći otkriti špijune u svojim redovima. Istraga FBI-a počela je upravo tada. Prvenstveno je odlučeno da se pažljivo dokumentuje porijeklo i biografija Regine.

Među njenim precima bili su Poljaci, Švajcarci i Jevreji, ali je Regina bila američka državljanka i odrasla na Srednjem zapadu SAD-a, u St. Luisu. Godine 1932, u 19. godini, preselila se u Berlin, gdje je počela da uči i radi kao guvernanta. U Berlinu je upoznala i zaljubila se u Nijemca koji je imao dva imena: Gerhard Fišer i Gerardo Libšer. Bio je pet godina stariji od Regine. Krajem 1933. godine, zbog nacističkog terora protiv Jevreja, preselili su se u Moskvu. Moguće je da su motivi za preseljenje bili i politički – ako je Gerhard (prema FBI-ju) zaista bio komunist. U sovjetskoj prijestonici brzo su se vjenčali i tamo živjeli pet godina.

Život u porodici očigledno nije tekao glatko od samog početka. Kada je Regina dobijala novi pasoš u američkoj ambasadi, rekla je službeniku da ne živi sa mužem. Ali možda je to bila samo formalna lukavština. U svakom slučaju, ubrzo je vjerovatno došlo do pomirenja, jer su iz Moskve 1938. godine zajedno prešli u Pariz. Bojeći se skorog početka rata, Regina je odlučila da se vrati u SAD. Gerhard – Gerardo nije imao američki pasoš i ostao je u Francuskoj. Na neki način (ako je vjerovati FBI-ju, uz pomoć Kominterne) uspio je dobiti španski pasoš. Ostaje nejasno zašto mu je odbijen ulazak u SAD iako je bio u braku sa Amerikankom. Kako bilo, 4. januara 1940. stupio je na čileansko tlo.

Od 1939. godine Gerhard i Regina živjeli su na različitim kontinentima. Godine 1945. Regina se razvela od njega zbog namjernog neispunjavanja bračnih obaveza. Bobi je rođen 1943. Ako je njegov otac bio Gerhard, kada se onda desila začeće? Prema podacima FBI-a, to je bilo moguće samo ako su imali kratki susret u Meksiku 1942. godine.

Na osnovu istih podataka FBI-a može se donijeti iznenađujući zaključak: otac Bobija nije bio Gerhard, kako se uvijek smatralo, već mađarski emigrant Pol Feliks Nemenji, koji je stigao u SAD 1939. godine. Pretpostavljalo se da je i on bio komunist. Radio je kao inženjer-mehaničar na strogo tajnoj funkciji u vojno-mornaričkoj istraživačkoj laboratoriji u Vašingtonu. Umro je u američkoj prijestonici 1. marta 1952. godine na plesnoj zabavi. Iz ne sasvim jasnih razloga, u dosjeu Regine ime Pola Nemenjija pominje se bezbroj puta (mnogo toga što bi moglo razjasniti situaciju u FBI fajlovima je izbrisano).

Međutim, u dokumentima se tu i tamo pojavljuju zanimljivi detalji, i ako ih spojimo, može se izvući određeni zaključak: Nemenji je postao vrlo blizak Regini u Koloradu godinu dana prije rođenja Bobija, a nakon rođenja djeteta počeo je da se brine o njemu, pa čak i mjesečno slati Regini novac. Prema FBI-ju, jednom je u razgovoru sa socijalnim radnikom dr. Nemenji žalio što Bobi ne dobija adekvatno vaspitanje, posebno zbog „neuravnoteženosti njegove majke“.

Novinari časopisa Philadelphia Inquirer interesovali su se za ovu temu i 2002. godine pronašli pisma Nemenjijevog sina, Pitera. U jednom od njih piše: „Vjerovatno vam je poznato da je Pol bio otac Bobija Fišera.“ Godine 1952. Pol umire, a Regina piše Piteru: „Bobi je imao dva dana groznicu i bol u grlu, i naravno, nismo mogli sebi priuštiti da pozovemo doktora. Ne mislim da bi Pol bio srećan da vidi Bobija u tom stanju, zato te molim da što prije javiš da li je Pol ostavio nešto Bobiju po testamentu.“

Sredinom 50-ih u Reginin dosje stiže relativno malo dokumenata. Ali u martu 1957. ona se obraća sovjetskoj ambasadi, i nadzor nad njom se obnavlja s novom snagom. 21. maja 1957. agent izvještava direktora FBI-a: „Moram napomenuti da je objekt – obrazovana, inteligentna žena koja je mnogo putovala i bila povezana s komunistima i njihovim simpatizerima. S obzirom na sve navedeno, te zbog nedavne komunikacije sa zaposlenima u sovjetskoj ambasadi, smatra se opravdanim ponovo otvoriti njen dosje i obnoviti nadzor radi utvrđivanja da li se objekt u prošlosti ili sada bavi djelatnošću nespojivom s interesima Sjedinjenih Država.“

U to vrijeme Bobi je već postao poznat, pa su njegovi odnosi s majkom podložni pažljivoj javnoj analizi. U jednom od izvještaja FBI-a navodi se da se Regina „boji njega (Bobija), ali istovremeno očigledno uživa u njegovoj slavi“. Regina nije u stanju da kontroliše sina, o čemu se takođe izvještava FBI-u – i, koliko znamo, to u potpunosti odgovara istini.

Međutim, nakon tri decenije nadzora, uz mnogo uloženog truda, vremena i novca, FBI je bio primoran priznati da Regina nije bila ni špijunka, ni izdajica svoje zemlje.“

Ličnost.

Robert Džejms Fišer zaprepastio je svijet neviđenim pobjedama na razmeđi šezdesetih i sedamdesetih godina 20. vijeka i fenomenom šahovske univerzalnosti podigao ugled drevne igre. U njemu su se spojili jedinstvena Kapablankina tehnika igre, širina Aljehinovih dejstava po čitavom spektru šahovskih polja, Taljeva oštrina kombinacionog vida, Laskerov pristup u korišćenju psiholoških nijansi borbe… Nije priznavao remije i uvijek je igrao samo na pobjedu. Bio je bezgranično odan šahu.

Svojim primjerom Fišer je uzdigao voljenu igru na najviši pijedestal čak i u konzervativno nastrojenoj Americi. I običan čitalac, otvarajući jutarnje novine, počeo je da čita redove o šahu. Mnogi mladići u SAD i drugim zemljama, pod utiskom njegove zadivljujuće karijere, okrenuli su se toj igri. Najpopularnije novine u Sjedinjenim Državama, „New York Daily News“, sa tiražom od tri miliona primjeraka, prije Fišerovog uspona uopšte nisu pominjale šah, a u danima mečeva kandidata svakodnevno su na prvim stranama objavljivale izvještaje velemajstora Roberta Birna. Vodeći američki časopisi „Life“, „Time“, „Newsweek“, „Sports Illustrated“ tokom i poslije meča sa Petrosjanom objavili su opširne članke o Fišeru.

Pred odlazak na taj meč Fišer je dao veliki (oko sat vremena) intervju američkoj televiziji. Po njegovom završetku dao je i dodatni intervju, koji je snimljen na traku i prikazan u informativnom programu. Sve to vodilo je daljem širenju šaha među Amerikancima.

Cjelokupnim djelovanjem u ime šaha i za njegovo dobro Fišer je natjerao savremenike da na njega gledaju drugim očima. „Ne znam nikoga drugog u istoriji šaha kome bi naša igra bila toliko dužna“, rekao je 12. svjetski prvak Anatolij Karpov.

Robert Fišer u vrijeme procvata – elegantan, vitak, mlad

Život i sudbina

I čitav Fišerov izgled odgovarao je plemenitoj namjeni šaha u društvu. Visok, vitak mladić sa blago izduženim licem, u modernom i odlično skrojenom odijelu, sa osobenom brzom hodom, uronjen u razmišljanja o predstojećoj borbi… Tako je izgledao šezdesetih godina.

Nešto puniji, sa početnom ćelavošću, puštene brade, ali i dalje elegantan i oprezan… Takvim se Fišer mogao vidjeti početkom devedesetih.

Ipak, mnogo toga je u njemu ostalo od čuda od djeteta, Bobija Fišera iz Bruklina, koji je krajem pedesetih pokorio šahovski svijet. Ni trunke lukavstva, poštenje, zadivljujuća naivnost. Uvijek je davao prednost samoobrazovanju nad formalnim obrazovanjem, razmišljanju nad dokolicom, satu samoće nad minutom druženja, noći nad danom… Nije završio školu, ali je, osim engleskog, vladao sa tri jezicika – ruskim, srpskohrvatskim i španskim.

Upravo na tim jezicima izlazila je masa šahovske literature! Mnogo je čitao, interesovao se za politiku, volio muziku, sport, naročito plivanje, klizanje i skijanje, tenis, košarku. Bio je jedan od najpoželjnijih neženja u Americi i dobio je ne jedan „džak“ bračnih ponuda, ali je na kraju ostao neoženjen, nasamo sa voljenim šahom… Fišer je rođen u martu, dakle u znaku Ribe (i sebe je nazivao „velikom Ribom, sposobnom da proguta mnoge velemajstore“). Po istočnom kalendaru to je bila godina Koze. A o „srodnim“ dušama te godine davna zapažanja kažu: „Ti ljudi su elegantni i umjetnički nadareni. Mogli bi biti najprivlačniji da nisu nesigurni u sebe i pesimistični. Nikada nisu zadovoljni sobom. Svojim hirovima dovode okolinu do očaja. Po duhu su osvajači, iako toga nijesu svjesni. Potpuno odsustvo discipline, sistematska kašnjenja, nedostatak osjećaja za vrijeme čine ih nepodnošljivima, ali ipak umiju da se dopadnu kada im je to potrebno. Uvijek se kolebaju i pribjegavaju brojnim lukavstvima. Njihovi maniri su blagi i prijatni, ali im je um u potpunosti pod vlašću hirova. Često su religiozni, brzo se vezuju za druge, ali stalno pokušavaju da pobjegnu… Često dovode okolinu u zabunu.“

Još početkom šezdesetih Fišer je „zakačio udicu“ „Svjetske crkve Božje“ (jednog od ogranaka adventizma). Njene osnovne zapovijesti: svinjetina je otrov, razvod, pušenje i ples su grijeh, alkohol je smrtni grijeh. Istina, sve to važi za članove organizacije; Fišer je bio među „simpatizerima“, za koje su bila moguća olakšanja. A poslije pobjede u Rejkjaviku našao je duševno utočište u sjedištu organizacije u Pasadeni. Fišer je primljen u rang najpočasnijih gostiju. Vođa sekte H. Armstrong nije slučajno gajio pijetet prema bogatim ljudima. Na primjer, Fišer je organizaciji darovao 94 hiljade dolara, jer mu je bilo obećano skorije Hristovo drugo dolazak, a on je bio naviknut da vjeruje ljudima. Godine 1976. Fišer je shvatio da je prevaren, iznio optužbe za prevaru i podnio tužbu u iznosu od tri miliona dolara. Međutim, tužilac Pasadene odbio je da je razmotri.

To nije bila ni prva ni posljednja Fišerova tužba. Tužio je organizatore meča sa Reševskim (1961) i novinara Daraha, koji je, po mišljenju tužioca, pogrešno interpretirao mnoge njegove misli, prikazujući ga u ružnom svjetlu. Ali, čini se da je samo jedna od tih „parnica“ dobila neočekivano srećan rasplet. Riječ je o Fišerovim materijalnim potraživanjima u iznosu od 100 hiljada dolara prema moskovskoj izdavačkoj kući „Fizička kultura i sport“, koja je 1972. objavila njegovu knjigu „Mojih 60 nezaboravnih partija“. Dvadeset godina kasnije „dug“ je izmirio novi predsjednik FIDE i predsjednik Kalmikije Kirsan Iljumžinov. Sastao se sa Fišerom u Budimpešti i proveo nekoliko sati u njegovom društvu u stanu velemajstora Andreja Lilijentala. O utiscima sa tog susreta sa 11. svjetskim prvakom Iljumžinov je govorio u intervjuu listu „Sport-ekspres“ (1995, 20. decembar):

„Na mene se sručila lavina pitanja o Rusiji, o Kalmikiji, o ekonomskim problemima, o ekologiji, politici… Zaprepastilo me je koliko je Fišer upućen u sve naše poslove. Navodio je prezimena svih naših političkih radnika, članova vlade, pitao me šta mislim o rasporedu snaga na izborima. Još u kolima Fišer me je pitao da li sam čuo za nova pravila koja je smislio za šah. O ‘Fišerovom šahu’ sam, istina, čuo, ali, priznajem, ne više od toga. Fišer je iz džepa izvadio odštampana pravila i počeo da mi objašnjava suštinu. A kada smo stigli u Lilijentalov stan, uzeo je figure i sve demonstrirao na licu mjesta.“

Tokom susreta Iljumžinov je ispričao Fišeru o svojim planovima popularizacije šaha u azijsko-pacifičkom regionu i u Africi. Ovaj se zainteresovao i primijetio: „Učite ih odmah da igraju novi šah! Zašto im nuditi crno-bijeli televizor, ako postoji kolor! Neka odmah koriste najnovija dostignuća civilizacije!“ Osim 100 hiljada dolara, Iljumžinov je svom idolu iz djetinjstva uručio dokument kojim se Robert Džejms Fišer dodjeljuje zemlja u Elisti u površini od 0,5 hektara u prvom mikrorajonu. Fišer je pažljivo proučio dokument i postavio mnoštvo pitanja u vezi sa izgradnjom dvo- ili trospratne kuće, kao i o stanju medicinskih ustanova u Kalmikiji. Osjećao se njegov temeljit pristup u raspravi o svakoj temi. Ali predsjednika FIDE najviše je zadivio sam Fišer:

„Kakav je to veseo, društven i životo-radostan čovjek! Kako iskren, otvoren, bez skrivenih namjera. A o njemu se moralo čitati samo laži: navodno je gotovo šizofrenik, opsjednut šahom. Ne, nimalo. On toliko mnogo zna i interesuje se apsolutno za sve što se dešava u svijetu, a toliki broj publikacija koje proučava može se sresti samo u ozbiljnoj biblioteci. To je fenomenalan čovjek! Razgovor s njim dao mi je izuzetno mnogo i kao rukovodiocu Međunarodne šahovske federacije. Upoznao me je sa svojim viđenjem šahovskih problema u svijetu; ima veoma dubok i pronicljiv pogled na te stvari. On krajnje pažljivo prati sve procese u svijetu šaha, ima sopstveni originalni pogled na šahovsku istoriju i na perspektive šaha.“

Nažalost, godine samoće promijenile su Fišera nimalo na bolje. Jer duševna samoća nije lako iskušenje ni za genije. Nije slučajno engleski filozof i pisac 17. vijeka Robert Berton primijetio: „U samoći je čovjek ili svetac, ili đavo.“

Živeći u stalnom strahu da ga progone specijalne službe (čas KGB, čas FBI), da je oko njega cionistička zavjera, da svi samo žele da ga prevare, kao što je to učinila „Svjetska crkva Božja“, idol miliona osjećao se kao izopštenik iz društva. Temelj njegovog pogleda na svijet postale su knjige koje mu je neko podmetnuo – Hitlerov „Mein Kampf“ i potpuno lažni, još krajem 19. vijeka fabrikovani antisemitski „Protokoli sionskih mudraca“… Može se samo žaliti što se, umjesto njih, na njegovom stolu nijesu našli O’Henri, Mark Tven ili Šolom-Alejhem. Oni bi nam možda podarili drugačijeg Fišera – bez sumnjičavosti i ogorčenosti, bez zaslijepljenosti i predrasuda, dobronamjernog i ironičnog, nalik Emanuelu Laskeru, koji je s osmijehom posmatrao neizbježne promjene u svijetu oko sebe.

„On nikome nije nanio zlo, on samo govori“, pokušava da ga zaštiti Mijoko Watai, koja je 2000. godine postala Fišerova građanska supruga. Ali, nažalost, iz godine u godinu riječi mržnje, bez razmišljanja izgovorene od Fišera – u mikrofon reportera, u telefonsku slušalicu ili preko radija – razlijeću se svijetom, umnožavaju se, obrastaju tračevima… Zašto mu se čini da govori kao da piše simpatetičnim mastilom, koje nestaje na svjetlosti? Kod mnogih se nehotice javljaju pitanja: Ko ste vi, gospodine Fišer? Jevrejin koji mrzi Jevreje? Amerikanac koji prezire Amerikance? Prijatelj Japanke koji je prokleo Japan, zemlju koja mu je pružila utočište? Ili šahovski Mesija koji se pokazao kao običan smrtnik?!…

Neostvareni umjetnik.

Koji Amerikanac potajno ne sanja da postane zvijezda Holivuda? Odgovor je jednostavan: Robert Džejms Fišer! A imao je čak i priliku da odigra samog sebe, kao što je to 1925. godine učinio kubanski šahovski genije Hoze Raul Kapablanka u filmu „Šahovska groznica“ reditelja Vsevoloda Pudovkina

I tako, pola vijeka kasnije, kada je poznatom filmskom reditelju Milošu Formanu predloženo da napiše scenario o jednom od poglavlja „hladnog rata“ – meču Fišer–Spaski – on je pristao, ali uz uslov:
– Za minut ću smisliti film o tome, ali pod jednim uslovom: Spaski i Fišer moraju igrati sami sebe.

Zatim je dodao:
„Bobi Fišer je genije, možda i najveći šahista u istoriji ove igre, ali je veoma složena ličnost. Tokom decenija sovjetski šahisti su držali šahovsku krunu i to se smatralo dokazom prednosti njihovog političkog sistema. Fišer je već razbio nekoliko vodećih sovjetskih igrača u mečevima kandidata, ali su oni očajnički nastojali da zadrže titulu i na Fišera je vršen snažan psihološki pritisak. Sovjeti su se nadali da će ga potpuno izbaciti iz kolosijeka i mora se priznati da im je zamalo pošlo za rukom da ga odvrate od Rejkjavika.

Šah me je oduvijek zanima i ova priča je bila izuzetno privlačna. Fišer je bio tako nevjerovatna ličnost da ga je bilo nemoguće glumiti: znao sam da nikada neću pronaći glumca koji bi mogao da stvori lik svjetskog prvaka sa makar djelićem one privlačnosti koju je Fišer zračio, čak i dok je samo sjedio za šahovskim stolom.“

Bila je 1977. godina… Bobi Fišer je živio u Pasadeni i činilo se da se malo interesuje za svjetovnu vrevu, ali ipak nije odbio susret sa slavnim autorom filma „Let iznad kukavičjeg gnijezda“ (1975), koji je osvojio pet „Oskara“ (usput, i sam Fišer je imao tri „Oskara“, doduše – šahovska).

Na sastanak sa Formanom Bobbi je došao u tamnim naočarima i s kačketom, u pratnji pedesetogodišnje dame po imenu Klaudija (moguće da je bila njegova starateljka iz „Svjetske crkve Božje“). Prvo što je Fišer učinio bilo je da izvadi tranzistorski radio i uključi ga, kako niko ne bi mogao da prisluškuje njihov razgovor! Kako se Forman sjeća, razgovor je bio miran i prijateljski. Ipak, Bobi je želio da sazna sve o tome kako se snima film. Na kraju reditelj nije izdržao i predložio je velemajstoru da inkognito prisustvuje snimanju i da sve vidi sopstvenim očima.

Bobi je ostao vjeran sebi: stigao je u tri sata ujutro (!) u pratnji iste starateljke u mjesto Barstou, gdje su se odvijala snimanja ratnog mjuzikla. Niko nije smio da zna za njegov dolazak, niko nije smio uopšte da ga prepozna!

Smjestivši šahovskog genija u svoj lični trejler (mobilnu ličnu prikolicu) i obećavši da ga niko neće uznemiravati, Forman se potpuno posvetio snimanju. Tog dana na raspolaganju je imao džipove, avione, helikoptere i hiljadu vojnika! Miloš se zanio poslom i privremeno zaboravio na svog tajnog gosta. Usred snimanja dogodilo se nepredviđeno – generator je otkazao! Da bi se spasila situacija, Formanov pomoćnik predložio je da se potrebni signal uzme iz režiserevogtrejlera. Naravno, Forman je podržao tu „sjajnu“ ideju! Kada se sjetio da se tamo nalazi Fišer, shvatio je da se dogodilo nepopravljivo i pojurio da spasi šahovskog genija. Kroz otvorena vrata ukazala mu se sljedeća slika:

„Bobi Fišer je ličio na malog dječaka koji se pravi da ga tu nema, iako je sjedio na stolici u samom središtu tijesnog prostora. Njegovo dugačko tijelo potpuno je zaklanjalo prolaz, tako da su se vidjele samo oči pune užasa. Jurile su lijevo–desno, prateći tehničare koji su prebacivali kablove preko Bobijevih dugih nogu.“

Forman više nije polagao nadu u nastavak odnosa, ali je Fišer pristao da večeraju u meksičkom restoranu i zasuo je režisera gomilom pitanja o procesu snimanja.

„Njegova radoznalost već me je počela zamarati, kada je iznenada snažan blic foto-aparata rasjekao tamu i Bobbi se opružio na podu. Pomislio je da su ga ponovo otkrili neki novinari, ali to su bili samo ljudi koji su se fotografisali ‘polaroidom’ u uglu sale. Možda griješim, ali učinilo mi se da je Bobbi bio razočaran. Sastajali smo se još nekoliko puta, ali sam na kraju shvatio da je Bobijev karakter potpuno nespojiv sa teškoćama filmskog snimanja i odustao sam od projekta.“
(Iz teksta S. Voronkova o knjizi M. Formana „Vrtlog“, u časopisu „64“, br. 7, 2001.)

Politika

Strast prema šahu, koja je obuzela Bobija još u ranoj mladosti, pokazala se sveprožimajućom. Poput čudovišta, zavladala je čitavim njegovim bićem. A ako se tome doda teško djetinjstvo i odricanja povezana sa „nomadskim“ načinom života porodice i odsustvom oca (što je, po sopstvenom priznanju, posebno bolno osjećao), oskudnost stečenog opšteg obrazovanja i, najzad, negativan uticaj američke političke klime pedesetih i šezdesetih godina, postaju jasni izvori nastanka manije progona kod zatvorenog u sebe, a istovremeno neprimjereno ambicioznog mladića… Bobiju se stalno pričinjavalo da njegovom šahovskom geniju ne dozvoljavaju da se u potpunosti razmahne „intrige“ i „zavjere“ koje se pletu oko njega. Po logici politike „hladnog rata“ tu je obavezno bila „sovjetska zavjera“, a po nalogu žute štampe – „svjetska cionistička“. Genijalnost u šahu, nažalost, nije garantovala adekvatno sagledavanje stvarnosti. U ovom slučaju bilo je upravo suprotno – Fišer je gubio tlo pod nogama i ponašao se ekscentrično i provokativno u mnogim pitanjima koja su se ticala svjetskog šahovskog i političkog života.

Kao što je poznato, u šahu ponekad nastaje položaj „pata“, kada pri svakom potezu strana koja ima prednost nema povoljan ishod. Nešto slično dešava se i u čovjekovom životu. Tada se kaže da se našao u „pat-poziciji“. Tako je svjetska šahovska javnost ocijenila položaj u kojem se Fišer našao poslije njegovog hapšenja 13. jula 2004. godine na japanskom aerodromu „Narita“ (pod izgovorom isteka pasoša) i sprovođenja u zatvor za strance u gradu Usiku, nedaleko od Tokija.

Fotografija koja je obišla štampu čitavog svijeta – Fišer u lisicama na aerodromu „Narita“.

Ubrzo je postalo jasno da je sve to učinjeno na inicijativu Stejt departmenta SAD, koji je nastojao da izdejstvuje Fišerovu ekstradiciju u Ameriku i sudski postupak zbog kršenja zabrane kontakata sa Jugoslavijom 1992. godine. Naravno, taj događaj „od prije cijelog vijeka“ – „meč-revanš“ Fišer–Spaski na ostrvu Sveti Stefan i u Beogradu – u ovom slučaju bio je prije izgovor. U stvarnosti, jedanaesti svjetski prvak sam je navukao nevolju na sebe, javno iskazavši solidarnost sa teroristima poslije američke tragedije vezane za događaje 11. septembra 2001. godine. Tako neodgovorni istupi na račun sopstvene zemlje bili su praćeni neobuzdanim antisemitskim izjavama. Svjetska javnost je njegova intervjua filipinskom radiju doživjela kao ispoljavanje dugogodišnje patologije genijalnog šahiste i prestala je da na njih reaguje. Ali, po svemu sudeći, oni su prelili čašu strpljenja američke administracije.

Shvatajući da ga u Americi očekuju suđenje i višegodišnja zatvorska kazna, Fišer je počeo da se dovitljivo brani. Čas je izjavljivao da se odriče američkog državljanstva, čas najavljivao namjeru da stupi u brak sa Mijoko Watai – predsjednicom Japanske šahovske federacije (vidi: Fišer i žene) – i da se naturalizuje u Japanu; zatim je zahtijevao deportaciju u druge zemlje – na Filipine, u Njemačku, Crnu Goru, i najzad na Island, koji se zvanično obratio Japanu sa izjavom o mogućnosti da bivšem svjetskom prvaku dodijeli državljanstvo. U ovom, kao i u drugim pozivima upućenim posrnulom šahovskom geniju, značajnu ulogu imala je Fišerova popularnost, naročito poslije njegove glasne pobjede nad Spaskim 1972. godine u Rejkjaviku.

U samom Japanu formiran je Komitet za spasavanje Bobija Fišera. Njemu su podršku pružile  međunarodne organizacije za ljudska prava. Pisma predsjedniku SAD Bušu uputili su deseti svjetski prvak Boris Spaski i Šahovska federacija Islanda. Organizatori godišnjih turnira u Fišerovo šahu u Majncu (Njemačka) pokrenuli su međunarodnu akciju pod sloganom „Slobodu Fišeru!“ i zatražili od ministra Ota Šilija da se diplomatskim putem obrati administraciji SAD sa molbom da „oprosti“ Fišeru, imajući u vidu njegov ogroman doprinos šahu. Pri tome su gotovo u svim izjavama osuđivani Fišerovi politički ispadi. U istom tonu bio je napisan i opširan članak trinaestog svjetskog prvaka Garija Kasparova u američkom „Wall Street Journalu“ od 19. jula 2004. godine.

Tako su se ničim opravdanom Fišerovom samovoljnom odricanju od šahovskog prestola 1975. godine i njegovim nevoljama u odnosima sa američkim vlastima 1992. godine pridružili i skandalozna epizoda sa carinskim zadržavanjem i zatvorskim pritvorom u Japanu ljeta 2004. godine. A uzrok svemu bile su, s jedne strane, hipertrofirane šahovske ambicije, a s druge – nadmene, razumom nekontrolisane, ogorčene političke izjave.

Pred nama je jedna od tragedija šahovskog svijeta, koji visoko poštuje svoje šampione i duboko pati kada se kod njegovih genijalnih predstavnika pojave ovakve ili onakve anomalije.

Isak i Vladimir Linder
Moskva 2006

GLAVA 1

ŽIVOT I SUDBINA (nastavak)

Žene i Fišer

Fišer je prvi i zasad jedini uvjereni neženja među četrnaest svjetskih šampiona u šahu (kod Vladimira Kramnika, koji je u julu 2005. godine takođe bio neoženjen, nije primijećena slična „alergija“ na žene).

Po svemu sudeći, još u ranom djetinjstvu, „prezasićen“ pretjeranom majčinom pažnjom, Fišer je od tada gajio pijetet samo prema jednoj dami srca – šahovskoj Kraljici. O njegovom odnosu prema majci dovoljno rječito govori epizoda sa turnira u Santjago de Čileu iz 1959. godine. Šesnaestogodišnji Robert doputovao je tamo zajedno sa majkom Reginom, koju su organizatori takmičenja posebno pozvali. Mladić je zatražio plan grada i šestar i, ocrtavši oko hotela u kojem je trebalo da živi prilično širok prostor, izjavio: „Ova žena ne smije biti puštena unutar ove kružnice.“
(S. Voronkov, D. Plisecki, „Rusi protiv Fišera“, Moskva, 2004.)

Tri godine kasnije, na Svjetskoj šahovskoj olimpijadi u Varni, ljubitelj šala i žena, tek oslobođen tereta šahovske krune, Mihail Talj, šetajući sa Fišerom plažom „Zlatni pijesci“, u šali ga je upitao:
– Bobbi, već ti je devetnaest godina, ne razmišljaš li o ženidbi?
– Upravo se sada bavim tim problemom i ne znam šta da radim: da li da kupim polovni automobil ili da se oženim… – iskreno je priznao Fišer.

Pri tome je dodao da mu se američke djevojke ne dopadaju, ali da bi mu egzotične predstavnice sa Tajvana ili iz Hongkonga, za oko 700 dolara, sasvim odgovarale…

Godine su prolazile, mladić je odrastao. Odnos opreza prema suprotnom polu nije se mijenjao.

„Žene su glupost. Mladići s njima gube mnogo dragocjenog vremena. Osim toga, one koštaju novca. Meni radost pruža šah, a on mi donosi i novac…“
(iz intervjua agenciji Associated Press i zagrebačkom listu „Start“, objavljenog u biltenu Centralnog šahovskog kluba br. 9, 1972).

To je priznanje dvadesetosmogodišnjeg usamljenog šahovskog vuka Roberta Džejmsa Fišera, koji se probijao kroz „crvene zastavice“ što su mu, po njegovom uvjerenju, Sovjeti postavljali na putu ka šampionskoj tituli.

Fišeru su se uvijek dopadale egzotične žene

Posebno nije podnosio drske predstavnice ljepšeg pola iz novinarskih krugova. Kada je njegova sunarodnica Holi Ruiz snimila i objavila razgovor sa Fišerom bez njegovog znanja, on je pobjesnio i čak je udario. To ga je koštalo kazne od 5.000 dolara. Prije meča za svjetsko prvenstvo sa Spaskim, odgovarajući na pitanja o namjeri da se oženi, Fišer je govorio: „Postaću svjetski šampion, pa ću se onda oženiti“, a poslije meča: „Kada pronađem odgovarajuću kandidatkinju.“ U tome je bio pravi Amerikanac: birao je ženu isto tako odgovorno kao i predsjednika SAD!

Vjerovatno je strah da ne pogriješi u izboru supruge bila još jedna fobija velikog šahiste. „Većina ljudi me voli samo zbog slave i novca, a ne kao čovjeka…“ – tužno je govorio. I u tom priznanju vidimo ne samouvjerenog svjetskog šampiona, već usamljenog, zatvorenog čovjeka. Nije slučajno što je Regina Fišer, saznavši za sinovljevu pobjedu u Rejkjaviku, iskreno rekla: „Plašila sam se da će šah osiromašiti njegov život u drugim odnosima i smatram da su se moje bojazni potvrdile. Naravno, kad je šah postao njegovo jedino zanimanje, drago mi je što je u njemu  postigao najviši uspjeh. Ali, iskreno govoreći, kao majka bih se mnogo više obradovala da sam saznala da se on, napokon, oženio.“
(„Baltički šah“, br. 7, 2007.)

Početkom devedesetih godina Robert Fišer je imao priliku da obraduje majku. Mlada mađarska šahistkinja Zita Rajčani nije se oduševila samo stvaralaštvom 11. svjetskog šampiona u šahu, već je razmatrala i njegovu „kandidaturu“ za izabranika svoga srca. Zita je započela prepisku sa Fišerom i neočekivano dobila odgovor! Poslije nekog vremena, u aprilu 1992. godine, upoznali su se lično u Los Anđelesu i, čini se, nisu se razočarali jedno u drugo. Fišer je povjerovao u iskrenost namjera mađarske djevojke (a njegovo „bogatstvo“ u to vrijeme teško da je ikoga moglo privući!), dok je ona bila prijatno iznenađena neskladom između Fišera „iz novina i časopisa“ i Fišera „uživo“:

„Fišer je veoma zanimljiv čovjek. On vjeruje u ono što govori. Prirodan je i veoma otvoren. Voli da čita političku i istorijsku literaturu, da ide u bioskop, voli ribolov i plivanje, kinesku i japansku kuhinju…“

Robert Fišer i Zita Rajčani

Zita je, kako se tada mnogima činilo, postala prva žena koja je uspjela da osvoji Fišerovo srce neženje. Njen otac je u jednom intervjuu čak rekao da je već spreman da se pomiri s tim da će mu zet biti tri godine stariji od njega! Međutim, Fišerove sumnje i razmišljanja povodom tako odgovornog koraka bili su predugi i mučni. O raspletu njihove veze Zita Rajčani je kasnije govorila u intervjuu njemačkom novinaru Dagobertu Kolmajeru (Rochade Europa, br. 1, 1997):

– Da li ste ga voljeli?
– Da. U početku je to bilo poštovanje. O šahovskom geniju znala sam samo iz knjiga. Zatim je došla ljubav.

– Tada ste željeli da živite zajedno s njim?
– Da.

– Fišera su smatrali veoma ekscentričnim. Kakav je on bio u stvarnosti?
– Nimalo „težak“ i nimalo nešarmantan. Imao je maniju. Stalno je govorio: „Ja sam najbolji šahista svih vremena.“ To je graničilo s manijom veličine.

– Šta vam je kod njega najviše smetalo?
– Njegovi politički stavovi. Prije svega osuđujem njegov antisemitizam i njegove oštre tvrdnje da Nijemci tokom Drugog svjetskog rata nisu imali koncentracione logore i gasne komore.

– Fišer je uglavnom živio sam. Da li su ga uopšte zanimale žene?
– Mislim da jesu. Iz nekih njegovih izjava bilo je jasno da nije ravnodušan prema mladim djevojkama od 18 do 20 godina. Tada sam i ja bila tih godina.

– Kada ste ga vidjeli posljednji put?
– U proljeće 1994. godine u Budimpešti. Sastali smo se, na njegov zahtjev, na ulici.

– Šta je želio?
– Zaprosio me je.

– Zaista?
– Da. Zamolio me je da se sretnemo na otvorenom, kako ne bi bilo svjedoka dok bude prosio.

– Kakav je bio vaš odgovor?
– Ne, to je prekasno.

– Zašto?
– U to vrijeme imala sam drugog partnera i čekala sam dijete.

– Kako je Fišer reagovao?
– Moj odgovor bio je za njega potpuno neočekivan i bukvalno ga je oborio s nogu. Bobi je problijedio, okrenuo se i ćutke otišao. Nikada ga više nisam vidjela.

Zanimljivo je da je suprug Zite Rajčani postao bivši sovjetski šahista, koji živi u Njemačkoj – velemajstor Rustam Dautov.

Najinteresantnije je što se u crno-bijelom svijetu Roberta Džejmsa Fišera više od 20 godina tajno cvjetala grana trešnje, čije je ime Mijoko Vatai. I sasvim je moguće da Fišer toliko dugo nije odlučivao da se oženi Zitom, osjećajući romantične osjećaje prema svojoj dugogodišnjoj poznanici iz Zemlje izlazećeg sunca…

Sastali su se 1973. godine u Tokiju. Nakon Fišerove pobjede nad Borisom Spaskim, 28-godišnja Mijoko je u 30-godišnjem Bobiju vidjela šahovskog Boga, prikupljala sve članke o njemu i proučavala njegove partije. Diplomirana na Farmaceutskom univerzitetu, veoma je dobro igrala šah i od 1972. godine nastupala je za japansku reprezentaciju na Svjetskim šahovskim olimpijadama.

Njen prvi utisak nakon nekoliko dana druženja:
„Bobi nije bio razgovorljiv, ali je bio neizmjerno galantan.“
U Japanu, gdje su odavno navikli na jezik gestova i ne vole previše pričljive osobe, galantnost, a još u američkom izvođenju – najmoćnije je oružje! Ni sam ne znajući, Fišer je očarao Vatai. I on je, očigledno, bio pod čarolijom ljepote ove japanske žene. Inače, teško da bi pozvao Mijoko da ga posjeti u Pasadeni prije ženske šahovske olimpijade u Kolumbiji (Medelin, 1974).

„Složila sam se. Fišer se tada povezao s religijskom sektom ‘Crkva Gospodnja’ i živio u kultnom prostoru. Tako da sam ja odsjela u kući jednog od pripadnika te sekte, a ujutro smo Bobi, njegov sekretar i ja izlazili da razgledamo okolinu i negdje ručali. Takođe smo išli u Diznilend i Las Vegas. Od tada smo se redovno posjećivali i pisali pisma. 1992. godine Bobi me pozvao u Jugoslaviju na njegov meč-revans s Borisom Spaskim.“

Do tada je Mijoko postala državna šampionka, međunarodni majstor, međunarodni arbitar i generalni sekretar Šahovske federacije Japana…

Nastavak romantične veze Mijoko Vatai i Roberta Fišera desio se u Mađarskoj, gdje je živio Fišer, izopšten iz rodne zemlje. Ona je dolazila svake dvije godine, i prema njenom priznanju, tada su imali intimne odnose (četvrt vijeka nakon prvog susreta!). Godine 2000. odlučili su da se nastane zajedno u Japanu.

Izgleda da je on ostao veliko dijete. „On je izuzetno iskren u svemu“, kaže Mijoko. Dakle, i dalje govori ono što misli. I ta iskrenost ga ponekad čini ranjivim. Ne uzima nikakve lijekove i ne ide kod ljekara, smatrajući da se sve bolesti trebaju liječiti prirodnim sredstvima, i više voli istočnu medicinu.

Ne sviđa mu se kada „žena boji usne i kosu i nosi visoke potpetice. Ali kako žena može izaći iz kuće bez šminke?“ Mijoko Vatai je praštala svom idolu ove neobičnosti i znala je neutralisati njegove kaprice. Sve je teklo glatko i mirno do događaja 13. jula 2004. godine, kada je Fišer uhapšen u međunarodnom aerodromu „Narita“ zbog korištenja isteklog pasoša. Nakon što je saznala za hapšenje svog građanskog muža, Vatai je poduzela herojske napore da ga oslobodi iz zatvora, a najvažnije – da ne dozvoli njegovu deportaciju u SAD.

„Guliver“ Robert i „Palčica“ Miyoko u Reykjaviku nakon sretnog oslobađanja…

Ona se obraća za podršku ljubiteljima šaha širom svijeta. I već krajem jula biće osnovan Odbor „Za oslobađanje Bobbyja Fischera“. Ona želi zvanično registrovati svoj brak sa Fischerom, međutim objašnjavaju joj da mladoženji nedostaju neki dodatni dokumenti. Borba Miyoko Watai za slobodu Fischera trajala je više od pola godine i, zahvaljujući podršci svjetske šahovske zajednice i vlade Islanda, završila je pobjedom – u martu 2005. godine Fischer je otputovao u Island.

Japanska „Palčica“ Miyoko i američki „Guliver“ Robert ponovo su se rastali… Hoće li to biti na dugo? (Prema materijalima intervjua Miyoko Watai za novinara Kaza Ozawa, Tokio, 22. avgusta 2004. godine za šahovski sajt „ChessBASE“).

KURIOZITETI. • Zahvaljujući svom talentu, Bobby je rano ušao u svijet odraslih i, uprkos muževnom izgledu, još dugo je ostajao u duši naivan i u mnogo čemu nezaštićen dječak. Bio je potpuno zaokupljen šahom, pa je njegova reakcija na sve što je izlazilo izvan okvira tog iracionalnog svijeta često bila zabavna za okolinu. Naravno, sve je relativno. Ako, na primjer, u poređenju sa Taljem Fischer djeluje kao čovjek lišen smisla za humor, u poređenju sa drevnoegipatskom Sfingom on je, naravno, bio veseljak!

„Rekord“ Fischera. U djetinjstvu je Bobby sanjao da ima koliko-toliko odijela koliko ih ima predsjednik SAD-a. Međutim, skromni prihodi porodice nisu mu dozvoljavali da kupi ni jedno. Na većini ranih fotografija prikazan je u svom „poznatom“ džemperu. Na turniru u Buenos Airesu (1960), Fisherovu pažnju privukao je velemajstor Miguel Najdorf – i to ne toliko svojom igrom koliko vanjskim izgledom. Sa ukusom odjeven i pun optimizma, djelovao je kao dendi sa reklamnog plakata… Kada je Najdorf opet promijenio odijelo, Bobby nije izdržao:

-Koliko Vi imate odijela?!
-150! – odgovorio je Najdorf bez razmišljanja…

Prošlo je 10 godina, i pri novom susretu u Buenos Airesu, Fischer je prišao argentinskom velemajstoru i ponosno rekao:

-Nadmašio sam Vaš rekord. Imam 187 odijela!
-Bravissimo! Čestitam! – odgovorio je Najdorf. – Moram priznati, nikada nisam imao više od 30…

Kako je važno biti poliglot! Na blicu koji je uslijedio poslije „Meča vijeka“, Fischer je nastupio brilijantno. Pri čemu se, u borbi sa najboljim šahistima svijeta, pokazao ne samo kao majstor brze igre, koga odlikuje zapanjujuća prisebnost, već i kao fin psiholog. Kada, na primjer, u partiji sa Petrosjanom zastavice oba protivnika počnu prijeteće visiti, a njihovi kraljevi teško „hvataju dah“, moglo se čuti:

-Šah, šah, šah! – povici iz usta Petrosjana, poput rafala.

-Check, check, check! – odgovarao je Fischer pri svakoj prilici kada je njegov kralj izbjegavao progon.

I iznenada uslijedilo je neočekivano:

-Vama šah, velemajstore! – čuo je Petrosjan na ruskom jeziku od svog protivnika.

Bivši svjetski prvak iznenađeno je podigao obrve, pogledao neuznemirenog Fischera, a u tom trenutku zastavica na njegovom šahovskom satu je pala… Fischer je ostvario pobjedu!

„Američki slavuj“. Fischer i… pjevanje.
To je za šahovski svijet bilo nešto novo. Priča M. Talj (iz intervjua za nedjeljnik „64“, 1979):

„…Jednom, potpuno mlad Fischer, u slobodno vrijeme između turnira, ušao je u sobu kod Smislova, čiji je veličanstveni bariton poznat svima, i počeo nešto da pjeva. Vasilij Vasiljevič, vrlo dobronamjeran po prirodi, rekao je: ‘Bobby! Imate talenat!’ Te riječi su ohrabrile američkog velemajstora.

I tako, kroz dvije godine, Fischer je svima pričao kako sjajno pjeva. Tokom turnira u Bledu organizovana je mala zabava. Uveče, u klubu gdje je nastupao orkestar sa solistima, okupili su se šahisti. Neko je razgovarao sa konferansijerom i iznenada su svi čuli objavu:

‘Poštovana publika! Sada će pred vama nastupiti izvanredni američki šahista i pjevač Robert James Fischer!’

„Sada će pred vama nastupiti izvanredni američki šahista i pjevač Robert Džejms Fischer!“

Fischer je isprva bio malo zbunjen, ali je ipak prišao mikrofonu. Pjevao je… specifično. Ali publika mu je priredila burnu ovaciju. Krenuo je ka svom mjestu, primajući čestitke, i stao kod stola gdje je sjedio Paul Keres.

I Keres mu je rekao:
‘Trebalo bi da ostavite šah i posvetite se pjevanju.’
Fischer je odgovorio:
‘Da, znam. Ali ja previše dobro igram šah.’“

Izmišljena prijetnja.
Jednom je Fischer održavao simultanku u zatvoru. Na jednoj od tabla stalno mu je nestajala neka figura. Fischer je obnavljao status-quo, pravio potez i nastavljao dalje. Kada je ponovo primijetio nestanak topa, nije mogao da izdrži:

„Ako ponovo nestane, prijaviću upravi i produžiće vam kaznu!“

„Ma, šta sad, samo si me uplašio,“ – nasmijao se protivnik – „ja sam ionako na doživotnoj kazni!“

ARGENTINA

Latinoamerička zemlja, poznata po svojim dugogodišnjim šahovskim tradicijama i snažnim šahistima, oduvijek je privlačila Fischera. Tu je igrao na međunarodnim turnirima u Mar del Plati i Buenos Airesu, gdje su među njegovim protivnicima bili velemajstori Najdorf, Eliskases, Pilnik, Panno, Rossetto, Rubinetti, Sanguinetti… A možda je tu svoju privlačnost zadržala i aura jednog od najvećih mečeva vijeka – meča za svjetsku titulu Alehin – Kapablanka, 1927.

Tako se dogodilo u životu Fischera da je u Argentini odigrao i svoj prvi, i svoj posljednji međunarodni turnir (Mar del Plata, 1959, i Buenos Aires, 1970). Ukupno je odigrao 32 partije protiv argentinskih šahista; u raznim takmičenjima osvojio je 24,5 poena (+21, -4, =7).

Najčešći Fischerovi protivnici na međunarodnoj sceni bili su Najdorf (9 partija; +4, -1, =4) i Rossetto (4 partije; +3, -0, =1), dok je izjednačenje u rezultatima ostvario Eliskases (+1, -1, =0).

U glavnom gradu Argentine, Fischer je postavio svoj „anti-rekord“, pokazujući 1960. godine najslabiji rezultat u svojoj sportskoj karijeri. Ali tačno deset godina kasnije, vratio se za revanš i ostvario superrezultat: 15 poena od 17 u najjačoj konkurenciji u istoriji turnira u Buenos Airesu!

Još godinu dana kasnije upravo je Argentina, zahvaljujući Fischerovom izboru, postala mjesto njegovog finalnog meča kandidata protiv Petrosjana. Nije isključeno da je takva odluka imala i suptilan psihološki motiv. Fischer je, najvjerovatnije, znao da će brojna jermenska dijaspora simpatisati njegovog protivnika, a u takvoj situaciji teško je sačuvati hladnu glavu čak i „željeznom Tigranu“!

Tigran Petrosjan- Robert Fischer, Buenos Aires, 1971 g.

Uz to, Argentinci su se uvijek trudili da uzmu u obzir sve moguće primjedbe pedantnog američkog velemajstora, te su unaprijed pripremili veliku scenu, udaljenu od publike, sa pažljivim osvjetljenjem, posebnim stolicama itd. Ako je Petrosjan za mnoge bio šahovski idol, Fischer je bio – prije svega – šahovski bog!

Još je Argentina privlačila Fischera svojom kuhinjom. Nije bio gurman, ali je imao svoje navike i svoje stavove o hrani. I kada bi vidio pravi komad mesa, na trenutak bi mogao zaboraviti čak i svuda prisutne i omražene paparace!

Jednom od predstavnika brojne novinarske bratije, dopisniku Bredu Darahu, ili, kako ga je zvao Fischer, „momku iz Life-a“, uspjelo je da uđe u „sveto svetište“, rezidenciju šahovskog prvaka, i provede tamo nekoliko dana. Fragmenti njegovih „argentinskih uspomena“ objavljeni su u časopisu Life (1971, 12. novembar). Dopustimo sebi da prenesemo odabrane odlomke. U ovom slučaju riječ je ne o principijelnim mišljenjima i načinu života Fischera, koji su, prema njegovom mišljenju, bili iskrivljeni u knjizi tog novinara, nego o dva-tri događaja i osobina koja dopunjuju našu predstavu o izgledu velikog šahiste.

„Bilo je 15 sati popodne, malo rano za Fischerovo ustajanje. Nakon deset minuta, kada je u hodniku nastala tišina, usudio sam se da pokucam na vrata.

-O, momak iz Life-a! Uđite! – široko, dječački se nasmijao, ali oči su mu bile oprezne…

Kad sam ušao, stao sam pored vrata. Soba je izgledala kao privremeni zaklon za samca… Jedino čisto mjesto u sobi bio je mali sto kraj prozora, na kojem je bio postavljen lijepi drveni šah za igru. Predivni i spokojni oltar među ostacima bitke.

-…Čestitam Vam na pobjedi!“ – pokušao sam da kažem.

-Oh! – stidljivo je promrmljao Fischer i okrenuo se, zgrabivši sako i kravatu. – Moram da jedem. Strašno sam gladan. Pričaćemo kasnije!

I žurio je na doručak. Pod miškom je nosio ne manje od 20 sovjetskih šahovskih časopisa.

U predvorju su se prema Fischeru sručili ljudi sa svih strana. Gledao ih je uplašeno i iritirano. Argentina je luda za šahom (samo u Buenos Airesu postoji 60 šahovskih klubova), i zato je Fischer više od mjesec dana bio dan i noć okružen obožavanjem Latinoamerikanaca.

Plavokosi muškarac je odmah preuzeo inicijativu i ozbiljnim tonom progovorio. Mlada djevojka ga je uhvatila za ruku i rekla mu nešto, nakon čega je on uzmakao, a zatim brzo otišao. Sportska ekipa američke televizije prošla je pored njega.

– „Kasnije!“ – užurbano je viknuo Fischer, okrenuo se i, blago se ljuljajući, velikim koracima otišao. U tom trenutku podsjećao je na kapetana koji se probija kroz snažan vjetar.

Fischer je ušao u mali engleski restoran i, sjedajući za udaljeni sto, naručio dvije čaše od po 12 unci svježeg soka od narandže, najveći komad pečenog mesa koji su imali, zelenu salatu i pintu mineralne gazirane vode… Jeo je brzo, poput ajkule, neprestano hvaleći hranu.

„Pogledajte ovaj sok! Svjež, nije zamrznut! Gdje još možete dobiti tako veliku čašu, i to za manje od deset centi? Pogledajte ovaj komad mesa! Koliko je debeo – najmanje dva inča! I zaista može da se jede! Ne kao ono jadno američko meso, sve natopljeno hemijom. A ovo je prirodno meso! Kažem vam, u Argentini je najbolja hrana na svijetu, najbolja na svijetu! Oni zaista teže kvalitetu. Isto važi i za odjeću. Možete dobiti odijelo kod krojača za manje od sto dolara, i ono će se dobro nositi! Isto je i sa obućom. Ovdje imaju najbolju obuću na svijetu. Pogledajte ove cipele koje sam ovdje kupio. Evo, pogledajte!“

Brzo je odvezao pertle na ogromnoj smeđoj polu-cipe­li, skinuo je i pružio mi preko stola.

– „Pogledajte je! Uvjeravam vas, izuzetno je izdržljiva! Obične cipele iznosim za nekoliko dana! A ovaj par nosim već godinu dana i još uvijek su dobre. Hoću da kažem da volim Ameriku i da nigdje ne bih želio da živim osim u Americi, ali tamo se nekako sve raspada. Svako radi nešto svoje, a ne radi kako treba. Nedostaje nam organizacija. Moramo vratiti osnovne vrijednosti.“

Tužno odmahnuvši glavom, naručio je još jedno jelo – banane sa pavlakom.

…Poslije restorana smo do pet sati brzo hodali ulicama, prešavši najmanje osam milja. Fischer je sa dječačkim zanosom govorio o svojim omiljenim stvarima: šahu, hrani, Rusima, elektronskim mašinama, odjeći, nauci, gradskim problemima i buci. Za čovjeka sa izrazito usmjerenim intelektualnim razvojem, pokazivao je izuzetno raznovrsna interesovanja…

Neposredno pred svitanje počeo je da mi govori koliko je život u gradovima užasan za ljude, koliko voli prirodu i selo.

Ispričao sam mu o velikom ranču koji poznajem i predložio da tamo odletimo malim avionom kako bismo tamo proveli naredni dan. U početku je bio oduševljen tom mišlju, ali me zatim netremice pogledao, boja mu je nestala s lica, a vilica se malo opustila, kao da ga je upravo neko udario.

„Ja ništa ne znam o tom avionu“, rekao je tiho.
„Šta ako Rusi nešto urade s motorom ili još nečim. Hoću da kažem da ljudi uopšte ne shvataju koliki ogroman značaj ima šah. Oni samo žele da me se sada riješe.“

Beskrajni, zeleni prostori pampasa u proljeće podsjećaju na Irsku. Manje od sat vremena nakon polijetanja iz Buenos Airesa avion je sletio na ravnu travnatu pistu pašnjaka. Poslije tri minuta ugledali smo natpis „Santa Elen“ i krenuli naniže, ka pik-apu koji nas je čekao. Provodeći gotovo godinu dana bez izlazaka u hotelima, Fischer se, hodajući po travi, osjećao kao zatvorenik koji je ugledao sunčevu svjetlost. „Oh!“ – bilo je sve što je mogao da izgovori.

Veleposjednikova kuća bila je udobna, stara, bungalov sa visokim krovom. Stajala je u parku, među tropskim borovima i visokim platanima.

Sit, prijateljski nastrojen koli, gegajući se, išao je prema nama preko travnjaka. Zvala se Rubi, i ona i Fischer zavoljeli su se na prvi pogled.

Tokom dva sata jurili su i šetali po cijelom ranču. Rubi je napala oklopnika, ali ju je Fischer otjerao; zatim je desetak minuta stajao potresen.

Zanimljivo je da li je u tom malom, preplašenom stvorenju vidio nešto zajedničko sa samim sobom.

Vratili smo se u kuću i sjeli za sto; domaćica nam je pripremila veoma ukusnu, na argentinski način dinstanu govedinu s povrćem. U stanju euforije Fischer je prvi put naiskap popio dvije čaše crnog vina. Koliko ja znam, niko ga nikada nije vidio da pije.

Poslije ručka, zajedno s Rubi, koja je odano trčala pored njega, Fischer je otišao na jahanje. Poskakivao je u sedlu, obavijao uzde oko vlastitog vrata i slično. Odjednom je počeo snažno da drhti, izgledao je uplašeno – bio je smrtno umoran. Poslije šetnje zaspao je u fotelji, a Rubi je spavala na podu kraj njegovih nogu.

„Ovdje su zaista divni ljudi“, mrmljao je iznenađeno dok smo odlazili. „Znate, njima se može vjerovati.“

U „Santa Elenu“ bio je otvoreniji nego tokom cijelog vremena provedenog s njim. Na povratku kući, sjedeći u avionu koji je obavila noć, Fischer se bavio svojim džepnim šahom…

Prošlo je još 25 godina i Fischer je ponovo došao u Argentinu. Dana 19. juna 1996. u Buenos Airesu održana je Fischerova konferencija za štampu, na kojoj je odgovorio svima koji su imali nešto protiv 11. svjetskog prvaka ili su mu ikada „stali na put“ – i Stejt departmentu SAD, i Karpovu i Kasparovu, i britanskoj izdavačkoj kući „Batsford“, pa čak i bivšem predsjedniku Bušu.

Tom prilikom održana je i prezentacija predstojećeg meča u „Fischerovom šahu“ između filipinskog velemajstora Eugenija Torrea i trostrukog prvaka Argentine, međunarodnog majstora Pabla Rikardija…

Argentina je mnogo učinila za razvoj šaha u 20. vijeku. Sada, po Fischerovom mišljenju, dolazi vrijeme „njegovog šaha“, nepodložnog kompjuterima i teoriji.

MAĐARSKA

Poslije takozvanog revanš-meča Fischer – Spaski iz 1992. godine, odigranog na ostrvu Sveti Stefan, njegov pobjednik nastanio se u Mađarskoj. Ako se prisjetimo stvaralaštva duhovitog pisca Sergeja Dovlatova, može se reći da je Mađarska za Fischera istovremeno postala i „Zona“ i „Rezervat“. Fischer je odlično shvatao da bi se van granica zemlje koja ga je primila mogao dogoditi nepoželjan susret s FBI-jem, dok ga se KGB više nije toliko plašio. Političke promjene na evropskoj mapi u to vrijeme dostigle su svoj vrhunac. A od svega onoga malo što je ostalo na snazi nakon raspada ogromne države koji se odvijao pred očima cijelog svijeta, ostala je sovjetska šahovska škola.

Kod jednog od njenih najsjajnijih predstavnika – velemajstora Andréa Lilienthala, koji je tada živio u Budimpešti – Fischer je provodio mnoge dane i večeri. Tako se dogodilo da Fischer u Mađarskoj nije odigrao nijedno takmičenje – ni turnir ni meč; isto tako, u zvaničnim takmičenjima nije izgubio nijednu partiju od mađarskih šahista. A sudbini je bilo po volji da mu podari čitav period života u jednom od najljepših gradova Evrope – „mađarskom Parizu“.

U tim godinama Fischer nije znao tajnu svoje majke Regine – da mu je otac mađarski emigrant Pal Nemenji (vidi: Roditelji). U tim godinama doživljavao je dotad nepoznata duševna stanja nakon upoznavanja s mladom mađarskom šahistkinjom Zitom Rajčani (vidi: Žene i Fischer). Možda su upravo taj haos u Evropi i u Fischerovoj duši doveli do toga da izmisli šah koji nije podložan teoriji, s početnim neredom u rasporedu figura!

O svom slučajnom susretu u Budimpešti s Robertom Fischerom 18. avgusta 1998. godine, u japanskom restoranu „Mijako“ (ulica Višegradi, nedaleko od stanice Njugati), ispričao je na stranicama časopisa „64“ (br. 4, 2000) međunarodni majstor Aleksandar Lisenko:

„Osim nas, u restoranu su bila samo još dva gosta. Jedan od njih podsjetio me je na filipinskog velemajstora Eugenija Torrea (kasnije se ispostavilo da je to zaista bio on), a drugi me je odmah veoma zainteresovao svojim izgledom, iako mi u prvi mah nije ni palo na pamet da bi mogao imati ikakve veze sa šahom. Dok su me Japanci učili kako pravilno da držim štapiće u ruci, nešto objašnjavali u meniju, odgovarali na moja pitanja (‘Da li ovaj restoran liči na prave japanske?’), ja sam sve vrijeme pokušavao da pogodim iz koje zemlje može biti taj neobični, krupni čovjek s bradom, koji je sjedio za susjednim stolom.“

Bio je obučen sa ukusom, ali jednostavno – sivi džemper s nenametljivim uzorkom, crne pantalone; vješto je rukovao štapićima i, sudeći po mnoštvu praznih posudica na stolu, nipošto se nije mogao požaliti na slab apetit. Povremeno je razgovarao mobilnim telefonom i širokim pokretima listao novine, brzo prelijećući pogledom stranicu dijagonalno. Po zamahu koji se naslućivao u svemu bilo je očigledno da nije Evropljanin. Iz nekog razloga pomislio sam da bi to mogao biti Rus, iz Sibira, ali su me zbunjivale novine na engleskom jeziku. Zatim mi je sinula misao da sam ga negdje već vidio, a u isto vrijeme bilo je jasno da sam ga, najvjerovatnije, mogao vidjeti u novinama, u knjizi ili na televiziji. Od toga do istine bio je samo jedan korak, i ubrzo su mi štapići zamalo ispali iz ruku.

„Stop, momci, tiše. Poslušajmo o čemu govori telefonom. Čini mi se da je to Fischer“, rekao sam.

I čuli smo dugi monolog u kojem su se pominjala prezimena gotovo svih vodećih šahista svijeta. Sve je postalo jasno. Moj san se ostvario!

Jedan od japanskih prijatelja Lisenka hrabro je prišao susjednom stolu po autogram na kompletu magnetnih šahova: „Gospodine Fischer, molim vas da mi date autogram“, rekao je, obraćajući se 11. svjetskom šampionu. Poslije nekoliko sekundi željeni autogram je bio dobijen – na crvenoj podlozi crnim flomasterom bilo je ispisano: Bobby Fischer. Nakon nekog vremena naša grupa je okružila Fischera i svi smo mu počeli pružati listiće papira. Ne žureći i, kako mi se učinilo, čak sa zadovoljstvom, stavljao je svoj potpis. Brzo se povela prijateljska besjeda.

Razgovarali smo prilično dugo. U početku je bilo riječi o japanskim šahistima, njihovim uspjesima i neuspjesima, o tek završenom turniru; Fischer je prenosio pozdrave svojim prijateljima u Japanu. Pri tome je on više postavljao pitanja, sa interesovanjem slušajući sagovornike. Obratio sam pažnju na njegov pogled. Izražavao je iskreno interesovanje za ono što se dešava, smirenost i samopouzdanje. Oči su mu bile sjajne, kao kod svih velikih šahista koje sam do tada vidio. Tek negdje u dubini – neka kap umora, ali ni trunke egoizma ili zlobe…

…S vremena na vrijeme Fischer se osmjehivao. Zapanjujuća je njegova iskrenost. Kada je razgovor skrenuo na jednu od partija odigranih još prije dosta vremena, zainteresovao sam se koje je tamo bilo odigrano otvaranje.

– Ne sjećam se tačno, možda Katalonka – mirno je rekao Bobbi.

Razgovor se bližio kraju, Japanci su se povukli u stranu i počeli nešto živo raspravljati. U međuvremenu sam ispričao Fischeru kako sam prije trideset godina (kada još nije postojalo potpuno sabrano izdanje njegovih partija) sakupio više od 500 njegovih partija iz raznih knjiga i časopisa. Bobbi je s interesovanjem slušao o tome da je u Rusiji uvijek imao mnogo navijača i da je pojava njegove knjige na ruskom jeziku 1972. godine postala veliki događaj u našem šahovskom životu.

Vidjelo se da je bio zadovoljan susretom i razgovorom. Gledajući ga, još jednom sam pomislio: kako je šteta što sada ne igra šah. Fischer tada nikako nije izgledao kao pedesetpetogodišnjak, već najviše kao četrdesetpetogodišnjak, a fizička kondicija i sve druge osbine bile su mu na nivou koji bi mu omogućio da igra. I ako se jednog lijepog dana ponovo vrati šahu (makar i u takozvanom „Fischerovom“), ne bih se previše iznenadio.“

Fischera je u Mađarskoj često posjećivala i njegova dugogodišnja poznanica, japanska šahistkinja Miyoko Watai. „Bobbi me upoznao sa svojim prijateljima. Često smo išli u kino, lutali po prodavnicama. Uopšte, vodili smo običan život. Fischer se, usput, uopšte nije opsesivno bavio šahom“, prisjećala se kasnije Watai.
– Te godine bile su za njega tužne. Umrle su mu majka i sestra, a on nije mogao čak ni doći na njihove sahrane. Kada mu je majka ležala u bolnici – tamo, u Sjedinjenim Državama – nije mogao rizikovati i bojao se da je posjeti. Naravno, zvao ju je telefonom, ali…

Prisjećajući se godina koje je Bobbi proveo u Mađarskoj i svih njegovih nesreća, mislim da ga je sudbina već dovoljno kaznila. Samo što je nepoznato – za šta.

Ipak, razmišljajući o „kazni“, uzgred, rođeni stanovnik Austro-Ugarske i autor čuvene „Šahovske novele“, pisac Stefan Zweig, tačno je primijetio:
„Strah je gori od kazne. U kazni postoji nešto određeno. Velika li je ili mala, sve je bolje od neizvjesnosti, od beskrajnog užasa iščekivanja.“
Za opis života Roberta Fischera, počev od 1992. godine, ova definicija djeluje prilično uvjerljivo. Kako su pokazali kasniji događaji, ne samo otac, već je najvjerovatnije i anđeo čuvar Roberta Fischera bio Mađar po nacionalnosti…

Jer, čim je Fischer napustio obale Dunava i nastanio se u Japanu, njegove zaštitne amajlije izgubile su svoju moć. 

NJEMAČKA

Prema priznanju gospođe Miyoko Watai, Fischer je imao dvije omiljene zemlje – Japan i Njemačku. Međutim, nakon incidenta na aerodromu „Narita“ (vidi Japan) u julu 2004. godine, konkurenciju za prvo mjesto (u Fischerovoj duši) Njemačka više nije imala. A zapravo, u zemlju Nibelunga dolazio je svega nekoliko puta. Igrao je za reprezentaciju SAD-a na Svjetskim šahovskim olimpijadama u Leipzigu (NRD, 1960) i u Siegenu (SR Njemačka, 1970), svratio je u Zapadni Berlin 1978. godine, a početkom 1990-ih živio je u Njemačkoj inkognito. Privlačila ga je ovdje ne samo mogućnost da uživa u omiljenom bifteku „s krvlju“. Sasvim je moguće da se to može objasniti „zovom krvi“, jer je Fischer vjerovao da mu je otac Nijemac (mada se sada, kada je utvrđeno da mu otac ima mađarske korijene, „podjednako jednostavno“ može objasniti i nekoliko godina Fischerovog života provedenih u Mađarskoj!).

Na obe olimpijade Fischer je nastupio vrlo dostojno. U Leipzigu, gdje je reprezentacija SAD-a otputovala zahvaljujući neiscrpnoj energiji majke osamnaestogodišnjeg Bobbyja, Regine (zbog nepostojanja diplomatskih odnosa između NRD-a i SAD-a, američki State Department nije preporučivao Američkoj šahovskoj federaciji da pošalje nacionalnu reprezentaciju u Leipzig, na što je Regina Fischer pronašla djelotvorno rješenje – započela je štrajk glađu!), odigrao je najviše partija (18!), osvojio 13 poena i povukao reprezentaciju do drugog mjesta.

A deset godina kasnije u Siegenu našao se u istoj ekipi sa „zakletim neprijateljem“ Samuelom Reshevskim. Ljubazno su komunicirali i čak povremeno zajedno večerali u restoranu, što je izazivalo oduševljenje kapitena reprezentacije E. Edmondsona. Fischer je ponovo potvrdio da je izvanredan timski borac: osvojio je 10 poena iz 13 mogućih i zauzeo drugo mjesto na prvoj tabli, odmah iza svjetskog prvaka Borisa Spaskog. To je bila posljednja Fischerova olimpijada (vidi Svjetske olimpijade).

U susretima s njemačkim šahistima Fischer je pretrpio dva poraza. Oba su se dogodila na najneuspješnijem turniru u njegovom životu – u Buenos Airesu. U osmom kolu, igrajući bijelim figurama, izgubio je od Wolfganga Ulmanna (NRD), a pet dana kasnije, u jedanaestom kolu, već crnim figurama, poražen je od Wolfganga Unzikera (SR Njemačka).

Kada se Robert Fischer borio za šahovsku krunu u Reykjaviku, 43% odraslog stanovništva Zapadne Njemačke pratilo je tok meča, a 59% muškaraca svakodnevno je čitalo šahovske vijesti (prema podacima Instituta iz Allensbacha; E. Mansurov „Zagonetka Fischera“, Moskva, 1992, str. 241). Zanimljivo je da su u „postigračkoj epohi“ Fischera mnoge informacije o njegovoj povezanosti sa šahom ponovo stizale upravo iz Njemačke. Tako je, na primjer, 1975. godine odigrao remi trening-partiju sa svojim imenjakom – velemajstorom iz Kelna Robertom Hübnerom; igrao je brzopotezni šah u Zapadnom Berlinu 1978. godine; sastao se s velemajstorom Lotharom Schmidom (glavnim sudijom meča u Reykjaviku) 1991. godine. Usput, upravo nakon te posjete pojavila se vijest da je u Njemačkoj grupa sponzora spremna izdvojiti pet miliona maraka za Fischerovo učešće na šahovskom turniru, ali je Amerikanac zahtijevao isti iznos u njemu uobičajenijoj valuti – u dolarima. Kao što znamo, taj iznos je obezbijedio jugoslovenski milioner Jezdimer Vasiljević (vidi meč-revanš Spaski – Fischer, 1992).

U njemačkom gradu Mainzu svake se godine održavaju takmičenja u Fischerovom šahu, a upravo je tamo 2004. godine, nakon njegovog hapšenja u Japanu, održana akcija „Sloboda Fischeru“.

ISLAND

Život Fischera podsjeća na pravi kaubojski vestern i, u skladu sa žanrom, on jednostavno nije mogao postati svjetski prvak tamo gdje su to već postajali drugi. Pa šta, stave lovorov vijenac u Argentini?! Bilo već – vrijedi li se ponavljati? U SAD-u? SSSR-u? Kanadi? Holandiji? Njemačkoj? Dosadno i staro kao i sam šahovski svijet.

Ali vijenac od islandske breze u Reykjaviku! To je već nešto. To je kao razmjena varijanti u Španskoj partiji – logično, bez suvišnih ukrasa i gotovo bez svjedoka…

O tome kako je islandska prijestonica, sa oko 100 hiljada stanovnika, postala mjesto održavanja istorijskog meča za svjetsko prvenstvo u šahu, čitalac može saznati u članku Fischer – Spaski, meč. Stiče se utisak da Fischer u početku nije bio protiv Reykjavika, ali da se odmah složi sa izborom protivnika bilo je isto što i odlučiti da igra crnim figurama jednu partiju više. U svakom slučaju, očigledno ga nije zavela Australija, koja je ponudila nagradni fond od 225 hiljada dolara – sto hiljada više nego Reykjavik.

Početkom maja 1972. godine Fischer je izvršio, vojničkim rječnikom rečeno, izviđanje – odnosno, kako i priliči vođenju krupnih vojnih operacija, lično je obišao buduće mjesto bitke i ostao zadovoljan. Istina, pritom je upozorio predsjednika Islandske šahovske federacije Gudmundura Torarinssona:
„Bojim se Rusa. Zato će me u Reykjaviku čuvati četiri vojnika mornaričke pješadije sa baze u Keflaviku“ (S. Voronkov, D. Plisecki, Rusi protiv Fischera, Moskva, 2004). Uostalom, blizina američke vojne baze mogla je biti još jedan razlog zbog kojeg je sumnjičavi Robert Fischer pristao na islandski izbor.

Island je za Fischera postao dobri anđeo

Rano ujutro 4. jula (Dan nezavisnosti SAD-a!) Fischer je sletio u Reykjavik – i to ne na međunarodni aerodrom Keflavik, već na pomenutu vojnu bazu. (A prema šaljivoj verziji novinara, Fischera su na Island dopremili podmornicom i izveli na obalu u ronilačkom odijelu.) Apartmani hotela „Loftleiðir“ već su odavno bili spremni da prime tako važnog i tako ćudljivog gosta. Međutim, Fischer je najprije otišao u hotel „Saga“ da bi… izvinio svjetskom prvaku zbog četvorodnevnog kašnjenja. Bobbi nije pogledao na sat, a u Reykjaviku je u tom trenutku bilo četiri sata ujutro.

Saga o Fischerovom dolasku i boravku u Reykjaviku odavno je postala važna činjenica šahovske istorije i njoj su posvećena sjećanja neposrednih učesnika događaja, među kojima su sekundant Borisa Spaskog, velemajstor Nikolaj Krogius, i povjerljivo lice Roberta Fischera, Fred Kramer. Sa nekim odlomcima tih memoara upoznali smo čitaoce u priči o peripetijama meča za svjetsko prvenstvo.

Zanimljivo je da je Fischer uspostavio povjerljive, pa čak i prijateljske odnose sa islandskim čuvarom Mattiasom Pálssonom. Kažu da je pretendent često, poslije partija, da bi se oslobodio napetosti, dolazio kod Mattiasa kući i igrao se sa njegovom djecom! Kasnije je Pálsson bio jedan od rijetkih gostiju koji su posjećivali Fischera tokom njegovog povučenog života u Pasadeni. Nekoliko godina su vodili aktivnu prepisku…

Pred kraj meča, kada je postalo jasno da je pojava novog svjetskog prvaka neizbježna, započelo je, kako je to Krogius nazvao, „hodočašće Amerikanaca“ u Reykjavik. Došla je i Fischerova sestra – Joan Fischer-Targ, koja je davne 1949. godine poklonila Bobbiju šahovsku tablu i pokazala mu kako se figure kreću. Govoreći novinarima o sebi – muž joj je fizičar, radi na Univerzitetu Stanford, ima troje djece i svi igraju šah – dodala je:
„Ali ne želim da postanu šahisti.“

1.septembra meč u Rejkjaviku završen je pobjedom Roberta Fischera, koji je tako postao 11. svjetski šampion u istoriji šaha. Ali time se njegova islandska epopeja nije završila…

Dugih godina Island i Rejkjavik bili su za Fischera isto tako prijatna uspomena kao Austerlic za Napoleona. Razlika je u tome što je Fischer u pobjedničkoj bici u Izložbenoj sali Rejkjavika stavio debelu tačku, dok je Napoleon stavio uzvičnik i tri tačke. Nije iznenađujuće što su na samom Islandu američkog velemajstora pamtili i poštovali kao nacionalnog heroja. Zahvaljujući njemu, mnogi ljudi na planeti Zemlji prvi put su saznali za postojanje ove sjeverne države i tokom tri mjeseca 1972. godine pažnja čitavog svijeta bila je usmjerena ka njoj.

Istina, sam Fischer je za postojanje države Islanda znao odavno. U avgustu 1958. godine u Portorožu izgubio je u 11. kolu međuzonskog turnira od islandskog velemajstora Fridrika Olafssona, a godinu dana kasnije, na turniru kandidata u Bledu, doživio je u 5. kolu još jedan poraz od istog protivnika. Tako je Island ušao na spisak od 14 zemalja čiji su predstavnici pobjeđivali Roberta Džejmsa Fischera, zauzevši na njemu šesto mjesto (E. Mednis, Kako su pobjeđivali Bobija Fischera, Moskva, 1981).

A prvi put je boravio na Islandu kada mu je bilo svega 17 godina. Godine 1960. Fischer je u Rejkjaviku osvojio turnir na kojem su učestvovali islandski šahisti (vidi: Rejkjavik-turnir).

I kada je Fischer zapao u nevolju, upravo mu je Island pružio ruku pomoći. Po svemu sudeći, u očima ponosnog i hrabrog naroda, koji se vjekovima borio za svoju slobodu i nezavisnost, Roberta Fischera je okruživala aura mučeništva.

Sudbine Islanda i Fischera imaju mnogo zajedničkog. Može se čak reći da su vršnjaci, jer je Republika Island proglašen 1944. godine, kada je Bobi napunio tek jednu godinu.

Osnovno zanimanje stanovništva ove zemlje jeste ribolov, a o tome da je Fischer velika i prilično grabljiva riba, već smo više puta govorili. Jedno od najznačajnijih književnih djela o istoriji i sudbini islandskog naroda je „Islandsko zvono“ pisca Halldóra Laxnessa napisano je 1943. (!) godine i 62 godine kasnije moglo je postati naslov romana o oslobađanju Roberta Fischera iz japanskog zatvora u Usikuu. Stiče se utisak da je za malu državu Island borba za oslobađanje „šahovskog trola“ postala ne samo pitanje časti, već i pitanje principa. Kada, gdje i u čemu bi još ovdje mogli prkositi samoj Americi?!

U decembru je formiran Komitet za oslobađanje Fischera (RJF Committee), u koji je ušlo devet osoba, među njima društveni i šahovski radnici zemlje, uključujući već nama poznatog G. Torarinssona, glavnog organizatora meča Fischer – Spaski 1972. godine, velemajstora Helgija Olafssona i predsjednicu Islandskog šahovskog saveza Lilju Gretarsdottir… U isto vrijeme ministar vanjskih poslova Islanda Dejvid Oddsson saopštio je odluku da se Fischeru odobri islandska viza.

Dana 15. decembra 2004. godine najveći islandski list „Morgunbladid“ objavio je otvoreno pismo člana Komiteta za oslobađanje Fischera, gospodina G. Sverrissona, upućeno američkoj ambasadi u Rejkjaviku. U pismu je podsjećeno da je Fischer svojevremeno ispunio misiju na koju ga je telefonom podsjetio Henri Kissinger i da je, pobijedivši u borbi protiv sovjetskog sistema, postao heroj Amerike…

Islanđani su se pokazali čvrstim u namjeri da se za Fischera bore do pobjedonosnog kraja. Njihov osnovni refren bio je:
„Fischer je izabrao nas na mapi svijeta i za 28 godina postojanja Republike to je bio najveći međunarodni događaj u njenom životu. Mi svoje prijatelje u nevolji ne napuštamo.“

19.januara 2005. godine Robert Fischer napisao je pismo islandskom parlamentu (Altingu) i već četiri dana kasnije, 23. januara, tamo su mogli pročitati obraćanje na tri strane zatočenika iz Usikua. U njemu je Fischer zahvalio islandskom narodu na lijepom sjećanju, prijateljstvu i pažnji prema njegovoj ličnosti. Sa ogorčenjem i gorčinom ispričao je istoriju svog hapšenja (po Fischerovim riječima, to je bilo „otimanje“) i boravka u istražnom zatvoru (kako je sam priznao, bio je najstariji zatvorenik!), kao i o poništavanju američkog pasoša broj 27792702. Na kraju je Fischer izrazio zahvalnost Altingu na namjeri da mu dodijeli islandsko državljanstvo.

Pasoš državljanina Islanda Roberta Fischera

Prošao je još jedan mjesec i islandski pasoš za Roberta Fischera bio je spreman upravo uoči njegovog 62. rođendana (9. marta 2005. godine). Još nekoliko sedmica birokratskih zavrzlama i 25. marta 2005. islandski državljanin Robert Džejms Fischer stigao je u svoju novu domovinu. Uprkos kasnom satu, na aerodromu u Rejkjaviku dočekala ga je masa ljudi koja je skandirala: „Bobi Fischer! Bobi Fischer!“ Zapanjujuće je da su upravo tako ovdje ispraćali 11. svjetskog prvaka prije 33 godine…

25.marta 2005. godine. Susret zatvorenika iz Usika na aerodromu u Rejkjaviku

Ne, nije ga vremeplov vratio u dane sretne mladosti, već mu je hirovita sudbina priredila novo ozbiljno iskušenje – pokušaj da živi tamo gdje je ostvario najveći uspjeh u svojoj karijeri, da u svojoj duši pronađe sklad sa ljudima koji su mu naklonjeni, da se uzdigne iznad onih koji su ga povrijedili, jer svijet nije samo 102,8 hiljada kvadratnih kilometara ostrva Islanda, pokušaj da prestane živjeti isključivo prošlošću…

Dana 27. maja 2005. u Rejkjavik je doputovao Boris Spaski. Svijet je ponovo počeo govoriti o mogućnosti susreta za tablom dva titana šahovske misli, ovoga puta u meču u random-šahu. 

Filipini

Voljom sudbine, ova država, smještena na Filipinskim ostrvima u Tihom okeanu, poput tajanstvenog gusarskog broda „Leteći Holanđanin“, iznova i iznova izranja na životnom horizontu 11. svjetskog šampiona Roberta Fišera, mameći ekstranagradama, ljepotom i dostupnošću žena, bujnošću tropske prirode, specifičnom istočnjačkom kuhinjom i, naravno, teško objašnjivom fantastičnom ljubavlju prema šahu kod lokalnog stanovništva!

Posebno se ona ispoljavala tokom 21-godišnje vladavine (1965–1986) predsjednika F. Markosa. Kako je u jednom intervjuu priznao najjači filipinski velemajstor Eugenio Tore, sekundant i prijatelj Bobija Fišera: „Šah je kod nas po popularnosti na drugom mjestu, odmah poslije košarke.“ Zato su česti kratkotrajni Fišerovi odlasci na Filipine sasvim razumljivi.

Godine 1973. stigao je u Manilu kao počasni gost, po „ličnom pozivu“ predsjednika, gdje se održavao prvi u istoriji zemlje veliki međunarodni šahovski turnir, sponzorisan od firme „Marlboro“ (ukupno je tokom deset godina, 1973–82, održano sedam takvih turnira). Svaki učesnik turnira dobio je na poklon lijepi rezbaren šah, koje su izradili vješti lokalni majstori. Fišeru su se toliko dopali da je zamolio da mu zapakuju nekoliko desetina (!) kompleta.

— Zašto toliko mnogo? — zainteresovali su se novinari.

— Poklanjaću prijateljima!

Tih dana Fišer je u Manili odigrao i dvije šahovske partije. Jednu s predsjednikom zemlje Markosom — završila se remijem već poslije četiri poteza i koštala je lokalnu kasu 20 hiljada dolara, odnosno svaki Fišerov potez vrijedio je 5 hiljada! (J. Mansurov, „Zagonetka Fišera“, M., 1992, str. 257). Druga, brzopotezna partija, odigrana je s predsjednikom Šahovske federacije Filipina F. Kampomanesom, u njegovoj sopstvenoj TV-emisiji. U remi-poziciji Fišer je, kako se kaže, „oborio“ zastavicu protivnika, a zatim otvoreno rekao: „Izvini, Florensio, iako si mi prijatelj, nisam mogao sebi da dozvolim da pred svima igram s tobom NERJEŠENO“ (G. Kasparov, Moji veliki prethodnici, tom 4, M., 2005).

Prošle su dvije godine. Manila je uvjerljivo pobijedila u konkurenciji gradova za pravo da ugosti meč za titulu svjetskog prvaka Fišer – Karpov, ponudivši, po tadašnjim mjerilima, sumanut ulog od 5 miliona dolara, i započela pripreme za duel vijeka, koji je trebalo da se održi 1975. godine. Nažalost, čak ni takav novac nije uspio da natjera Fišera da sjedne za tablu.

Osvrćući se unazad, u retrospektivi proteklih godina, stiče se utisak da se Fišeru toliko dopalo da igra s Borisom Spaskim, da ga poslije toga više niko nije zanimao. Kako drugačije objasniti njegov pokušaj prikupljanja sredstava za revanš-meč (?!) sa Spaskim 1973. godine, zatim odustajanje od supernagrade i meča s A. Karpovom 1975. godine i, najzad, prilično brzo pristajanje na duel sa Spaskim 1992. godine…

Filipini su ipak održali naredni meč za titulu svjetskog šampiona u šahu. Godine 1978. ovdje je odigran meč Anatolij Karpov – Viktor Korčnoj. Ali sjenka Fišera, koji se povukao iz šahovskih poslova, i dalje je lebdjela nad gradom Bagijom. Jer se ovdje igralo po novim pravilima, koja su, koliko god to paradoksalno zvučalo, uvedena upravo na Fišerov zahtjev — do šest pobjeda, bez ograničenja broja partija. Posljednji put pod takvim uslovima borili su se Kapablanka i Aljehin u Buenos Ajresu 1927. godine…

Bobi još nije bio na Filipinima, ali već provjerava umijeće jednog od najboljih šahista u zemlji, Rudolfa Kardosa.

Dakle, šahovski svijet, kojim je od 1982. godine čvrstom rukom upravljao novi predsjednik FIDE F. Kampomanes, nastavio je da živi svojim životom, velemajstor Fišer svojim, a država Filipini svojim. Zar u tom trouglu od tri „FI“ — FIDE – Fišer – Filipini — nema nečega mističnog? Još uvijek ne znamo zašto nestaju brodovi i avioni u Bermudskom trouglu. Kako onda da objasnimo tridesetogodišnju anomaliju u šahovskom svijetu, koja je započela Fišerovim raskidom s FIDE i odbijanjem da igra u prijestonici Filipina, Manili? Možda su i raskid Kasparova s Kampomanesom i FIDE, kao i dugotrajna zbrka s dvojicom svjetskih šampiona, karike istog lančanog procesa?

Fišer je još mnogo puta dolazio na Filipine. Tako je, uoči početka Svjetske šahovske olimpijade 1990. godine u Novom Sadu, F. Kampomanes ispričao da Fišer mnogo putuje po svijetu i da je samo tokom prethodne godine (1989) dva puta boravio na Filipinima. Kako znamo, Fišerova putovanja u ovu zemlju nastavila su se i početkom 2000-ih godina, kada se nastanio u susjedstvu — u Japanu (vidi: Japan). 

JUGOSLAVIJA

U ovoj zemlji Bobi Fišer se uvijek osjećao kao „domaći“. Znao je srpskohrvatski jezik. Ovdje je bilo mnogo šahista koji su mu bili naklonjeni — velemajstor Svetozar Gligorić, novinar Dimitrije Belica, jedan od aktivnih organizatora šahovskog života u zemlji i svijetu Božidar Kažić… I, najzad, igrao je šah tako dobro da je već prilikom prvih dolazaka osvojio ljubav i priznanje armije navijača u zemlji u kojoj su šahovski klubovi bili otvoreni gotovo u svakom gradu.

Upoznavanje s Jugoslavijom za Fišera je počelo u Beogradu, gdje je petnaestogodišnji prvak SAD-a odigrao dva meča — s Janoševićem i Matulovićem. Upravo tamo ga je zatekao Edmar Mednis, koji se vraćao sa Svjetskog prvenstva među studentima iz Varne: „Ušavši u sobu, zatekao sam ga — naravno! — za šahovskom tablom. Obradovao se neočekivanom gostu i odmah počeo da mi pokazuje kako je ‘dokrajčio’ Matulovića. Danju me je Fišer vodio po beogradskim parkovima. Među Beograđanima je već bio poznata ličnost: svuda gdje god bismo se pojavili, zaustavljali su nas i okupljali se ljudi…“

Poslije Beograda uslijedio je Portorož, gdje je Fišer prošao prvo surovo međuzonalno iskušenje. Genije iz Njujorka upoznao je genija iz Rige — Mihaila Talja. I upravo tu je započelo njihovo „blic-suparništvo“. Po završetku turnira u Portorožu Fišer je postao najmlađi velemajstor na svijetu.

Nije prošla ni godina, a Fišer je ponovo sletio na beogradski aerodrom i uputio se ka Bledu. Na istoimenom ljetovalištu započeo je Turnir kandidata 1959. godine, koji je potom nastavljen u dva grada — Zagrebu i Beogradu. Takmičenje je šesnaestogodišnjem Bobiju donijelo mnogo razočaranja — 11 poraza u 28 partija!

Kako je istorija pokazala, Fišer je volio da se revanšira upravo na mjestu gdje je doživio neuspjeh! Tako je bilo s turnirima u Mar del Plati i Buenos Ajresu, a tako je bilo i s Bledom, gdje se vratio dvije godine kasnije (1961) radi učešća na međunarodnom turniru. Ovoga puta nije pretrpio nijedan poraz i dao je revanš svom „krivcu“ Talju, zabilježivši nad njim prvu pobjedu. I mada je Fišer zauzeo tek drugo mjesto, iza Talja, vratio se kući zadovoljan…

Punih šest godina trajala je njegova razdvojenost od Jugoslavije, sve dok nije došao u Skoplje na „Turnir solidarnosti“. Jer, četiri godine ranije strašan zemljotres uništio je ovaj drevni grad, koji se intenzivno razvijao, za svega deset sekundi… Sportski forumi — „Susreti solidarnosti“ — održavani su 1964, 1965. i 1966. godine. U njima su učestvovali sportisti iz 22 zemlje svijeta. Godine 1967. po prvi put je u program ovih susreta ušao i šahovski turnir. Takmičenje je održano u tri grada Republike Makedonije. Učesnici su se kretali rutom Skoplje – Kruševo – Ohrid – Skoplje. Fišer je bio jedini među učesnicima koji je, uprkos vrućini, uvijek dolazio u turnirsku salu u odijelu i s kravatom. Na mjesto mladića u košulji kratkih rukava pojavio se džentlmen u odlično skrojenom odijelu i besprijekorno bijeloj košulji! Nažalost, njegovo ponašanje nekako je bilo u kontrastu sa spoljašnjim izgledom. Postao je nervozniji, netrpeljiviji prema buci, gledaocima, fotoreporterima…

Fišer je ubjedljivo osvojio turnir u Skoplju, a već sledeće godine i turnir u drugom jugoslovenskom gradu — Vinkovcima.

Godine 1970. Beograd je ponovo dočekao Fišera, koji je odlučio da se, poslije dvogodišnje pauze, vrati šahovskim borbama.

Upravo ovdje — u „Meču vijeka“ — dogodilo se njegovo novo borbeno krštenje u duelu s bivšim svjetskim šampionom Petrosjanom. Dvadesetsedmogodišnji Fišer ponovo je zadivio šahovski svijet. Ako je ranije činio sve da zakomplikuje život organizatorima, ovoga puta učinio je sve da spasi meč. Pristao je da prepusti prvu tablu Larsenu, pristao je na intervjue, pristao je na snimanja… Odmah po završetku meča Fišer je, zajedno s mnogim učesnicima, u Herceg Novom odigrao blic-turnir, koji su novinari prozvali „svjetskim prvenstvom u blicu“! Na kraju, u Rovinju i Zagrebu Fišer je osvojio još jedan međunarodni turnir.

Tako je za 12 godina provedenih na tlu Jugoslavije, u devet takmičenja najrazličitijeg nivoa — od mini-mečeva do turnira kandidata — odigrao 123 partije i osvojio 82 poena (+57, −6, =50).

Zanimljiva je i statistika Fišerovih susreta s jugoslovenskim šahistima u raznim takmičenjima — u 54 partije osvojio je 37 poena (+28, −8, =18). Najčešće je igrao s Gligorićem (14 partija; +6, −4, =4), Ivkovom (10 partija; +4, −2, =4) i Matulovićem (7 partija; +4, −1, =2), a najmanje uspješno protiv Janoševića (3 partije; +0, −1, =2).

Sa Svetozarom Gligorićem Robert Fišer odigrao je 14 partija! To je jedan od njihovih prvih susreta

Uoči meča u Rejkjaviku (1972), u saradnji s Bjelicom, Fišer je napisao knjigu „Šahovska takmičenja vijeka“ (1971). Beograd se borio s Rejkjavikom za pravo da organizuje meč za svjetsko prvenstvo Spaski – Fišer, i Robert je bio sklon da prihvati jugoslovensku opciju. Međutim, zbog nemogućnosti da se garantuju tačni termini održavanja dvoboja, Beograd je bio prinuđen da povuče svoju kandidaturu.

A poslije meča nastupio je dvadesetogodišnji „tajm-aut“. I činilo se da Fišer više nikada neće odigrati nijednu partiju na velemajstorskom nivou. Da će šahovski svijet uznemiravati samo senzacionalne vijesti koje su se probijale na stranice novina i časopisa, govoreći o njegovim novim pustolovinama, novom imidžu, novim izumima…

Utoliko je neočekivaniji, štaviše i senzacionalniji, bio Fišerov novi potez. Zahvaljujući jugoslovenskom (!) biznismenu Jezdimiru Vasiljeviću, on je izašao iz šahovskog zaborava, pristavši da odigra novi meč sa Spaskim. To se dogodilo u trenutku kada je u Jugoslaviji bjesnio građanski rat, kada je zemlja bila izložena teškim ekonomskim sankcijama Ujedinjenih nacija, kada je fudbalska reprezentacija Jugoslavije bila lišena prava da učestvuje na Evropskom prvenstvu, a olimpijska reprezentacija zemlje — da nastupi na Olimpijadi u Barseloni… I tada je Fišer pokazao solidarnost sa svojim jugoslovenskim prijateljima i sa zemljom koja mu je toliko puta ukazivala gostoprimstvo.

Naravno, značajnu ulogu u njegovom povratku imao je i nagradni fond meča, koji je iznosio 5 miliona dolara. Ali poznato je s kakvom je lakoćom Fišer dvadeset godina ranije odbijao milione, smatrajući da bi njihovim prihvatanjem nanio štetu šahu!
Jugoslavija, ostrvo Sveti Stefan, Beograd — u jesen 1992. godine ove riječi su stotinama puta ponavljale telegrafske agencije širom svijeta. Tako se Fišer lično izborio s jednom blokadom — informacionom. I to je bila još jedna njegova pobjeda, ovoga puta za Jugoslaviju!

Prošlo je još trinaest godina i bivša Jugoslavija, a sada Srbija i Crna Gora, postala je jedna od zemalja koje su Fišeru ponudile ruku pomoći poslije njegovog hapšenja na japanskom aerodromu. Crna Gora mu je takođe ponudila boravak, ali je on dao prednost Islandu.

JAPAN

Prema japanskim mjerilima ljepote, Robert Fišer je veoma lijep čovjek, prije svega zato što je prirodan. „Ljepota i prirodnost za Japance su istovjetni pojmovi. Sve što je neprirodno ne može biti lijepo“, piše poznati novinar Vsevolod Ovčinnikov u esejima o Japanu Grana sakure (M., 1988).

Upoznavanje s Japanom, ako se ne računa posjećivanje japanskih restorana u domovini ili u Evropi i Fišerova ljubav prema nacionalnom japanskom jelu — sušiju, dogodilo se 1973. godine, kada je putovao po Jugoistočnoj Aziji. Susrećući se s rukovodstvom Japanske šahovske federacije, Fišer je molio za pomoć u pronalaženju sponzora za revanš-meč sa Spaskim (prilično plemenito sa strane pobjednika!). Upravo tada upoznao je simpatičnu japansku šahistkinju Mijoko Vatai, koja mu je bila vodič. „Proveli smo zajedno nekoliko dana. Gledali smo i žensko muzičko-revijsko predstavljanje. Bili smo u Akihabari (dijelu Tokija gdje se prodaju raznovrsni električni i elektronski proizvodi) i u Asakusi (kvartu u centru prijestonice, gdje se nalazi čuveni šintoistički hram)“, prisjećala se kasnije Mijoko.

Prema japanskoj religiji šinto („put bogova“) — sve na svijetu je živo, a samim tim i sveto: i oluja, i lotos, i javor, i vulkan na planini… Kao rezultat toga, Japanci su izbrojali oko osam miliona božanstava, na čijem je čelu velika Amaterasu — blistava boginja Sunca…

U Japanu se Fišer osjećao veoma prijatno…

Slušajući priču Mijoko Vatai o šintoizmu — religiji većine običnih Japanaca, Fišer je, koji je u to vrijeme već postao odani sljedbenik sekte „Svjetska crkva Gospodnja“, mogao da upoređuje i suprotstavlja religijska učenja. Logika šahiste ukazivala mu je na jednostavnost i prednost japanskog obožavanja prirode, ali je opijeni um pružao otpor, u nadi u obećani Hristov dolazak za dvije godine…

Japan je, nesumnjivo, osvojio Fišerovo srce i, napuštajući ga, on se nadao da će se još vratiti. Povratak se dogodio već poslije tri godine! Uz posredovanje F. Kampomanesa, 1976. godine u Tokiju je održana prva „tajna večera“ Fišera i Anatolija Karpova, na kojoj su razgovarali o detaljima mogućeg meča. A predsjednik Japanske šahovske federacije Macumoto, kako se Karpov prisjeća u knjizi Moja sestra Kaisa, čak je uspio da napravi fotografiju za uspomenu, navodno za porodični album. Nažalost, nekoliko dana kasnije snimak je prodat agenciji Frans pres i ona ga je proširila širom svijeta. Tajnost pregovora bila je narušena…

A još dvadeset četiri godine kasnije Fišer je došao u Japan ozbiljno i na duže vrijeme. Razlog je postojao odavno — prijateljstvo s Mijoko Vatai preraslo je u nešto više (vidi: Žene i Fišer), a neposredan povod bio je ugovor s kompanijom „Seiko“ (2000. godine), koja je trebalo da po Fišerovom posebnom projektu izradi nove šahovske satove. Štaviše, ti jedinstveni satovi mogli su se koristiti i za igranje nacionalnih japanskih šahovskih igara — „seri“ (ili šogi) i „go“.

Četiri godine Robert i Mijoko mirno su živjeli u centru Tokija. Tu je mogao sebi da priušti ono što dugo nije dozvoljavao u Evropi — da se opusti. Novinari i fotoreporteri ga ovdje nisu proganjali. Živio je inkognito, ne susrećući se sa šahistima, putovao je s Mijoko na tople izvore, obilazio šintoističke i budističke hramove, večerao u restoranima, išao u kupovinu ne bojeći se da će biti prepoznat… Povremeno je Fišer putovao u susjedne zemlje. To je bilo povezano s tim što je živio „na tromjesečnoj turističkoj vizi, koju automatski dobijaju Amerikanci koji dolaze ovamo. Da ne bi prekršio vizni režim, Bobi je uredno, svaka tri mjeseca, nakratko napuštao Japan — odlazeći u Makao, Hongkong ili na Filipine — kako bi se potom vratio i dobio novu vizu“ (K. Kupin, „Japanski ‘pat’ Robertu Fišeru“, Literaturna gazeta, br. 34, 2004).

Upravo tokom jednog od takvih odlazaka Fišer je dao priznanje koje je teško objašnjivo za normalnog čovjeka, a ujedno je učinio i neoprostivu političku kratkovidost za jednog šahovskog profesionalca. Pozvao je filipinski radio i odobrio terorističke napade na Ameriku koji su 11. septembra 2001. godine potresli čitav svijet. Jasno je da je sloboda govora najveća vrijednost američke demokratije. S one strane okeana pravili su se da nisu čuli izjave prognanog šahovskog velemajstora, shvatajući da „Riba“ — Fišer — nigdje neće pobjeći i da će sama uplivati u mreže, tim prije što je živio na teritoriji savezničkog Japana.

Još tri godine Fišer je živio srećnim i mirnim životom u Tokiju. Zvono naplate oglasilo se onda kada ga niko nije očekivao. Dana 13. jula 2004. godine, na aerodromu „Narita“, Fišer je uhapšen pod izgovorom pokušaja da pređe granicu s nevažećim američkim pasošem. Sljedeće poglavlje japanskog života za Fišera bilo je vezano za pritvor u privremenom istražnom zatvoru u Ušikuu, u prefekturi Ibaraki, oko 50 kilometara sjeveroistočno od Tokija. Da bi došla do njega, Mijoko Vatai je svakodnevno morala da provede dva sata u vozu, a zatim još neko vrijeme u taksiju. Ona je pokušala da obezbijedi njegovo odmah oslobađanje i zvanično sklapanje braka, ali od toga ništa nije ispalo zbog nedostatka potrebnih dokumenata kod mladoženje. Tada je Vatai organizovala Odbor „Za oslobođenje Bobija Fišera“, u koji je, među mnogim poznatim ličnostima, ušao i zamjenik ministra spoljnih poslova Japana, Ičidži Išiji.

Dana 24. avgusta, slučaj Fišera dostigao je tačku ključanja — japanska vlada, koja ima sporazum o ekstradiciji sa američkom vladom, donijela je odluku da deportuje Fišera u Ameriku. Fišer je događaj doživio kao izdaju od strane Japana i njegove vlade.

Neposredna žalba sudu za preispitivanje te odluke, revolt svjetske šahovske javnosti i vješto djelovanje japanskih advokata koje je angažovala Vatai, učinili su svoje — proces ekstradicije se usporio. Fišer se polako navikavao na uslove pritvora i lokalnu ishranu. Vatai mu je donosila novine i novac, za koji je tražio od čuvara da mu kupe omiljene sojine zrnce („nato“), obogaćene enzimima, koje je jeo s palačinkama od kuvanog rižinog brašna i supom „miso“.

Advokat Masako Suzuki savjetovala je svom klijentu da odrekne američkog državljanstva i dobije status izbjeglice pod okriljem UN-a. Borba za oslobođenje Roberta Fišera trajala je devet mjeseci.

Dana 23. marta 2005. godine, Robert Fišer je, nakon što je dobio islandski pasoš, napustio Ušiku. „Neću biti slobodan dok ne odem iz ove zemlje“, žestoko je rekao kamerama na aerodromu — „Buš i Kondzumi su kriminalci…“ Tako je okrenuta stranica njegove japanske epopeje.

Božji putevi su neistraživi: dok je Amerikanac Robert Fišer bio u japanskom zatvoru, šesnaestogodišnji Japanac Hikaru Nakamura postao je šampion SAD u šahu i proglašen „sljedećom nadom američkog šaha“…

GLAVA 4

LITERATOR

U ŽANRU INTERVJUA

Čitava sportska karijera Roberta Fišera bila je pod budnim okom novinara i primoravala ih je da cijene svaku izgovorenu i napisanu riječ. Posebnu vrijednost imaju brojni intervjui američkog velemajstora iz perioda 1956–1972. Sakupljeni zajedno, oni pružaju bogat materijal za rekonstrukciju ključnih etapa života i stvaralaštva Fišera u periodu oblikovanja njegovog šahovskog talenta i borbe za svjetsko prvenstvo. U njima se može pronaći sve: utisci o takmičenjima i odnos prema protivnicima; pogledi na šah i različite probleme šahovskog života; oštre političke i moralne kolizije… Neki od njih izazivali su u svoje vrijeme nepovoljne utiske zbog iznenađujućeg tona i stavova, ekstravagancije, a kod rukovodilaca Šahovske federacije SAD i FIDE izazivali su stalnu „glavobolju“. Pred nama su fragmenti intervjua iz različitih godina perioda 1961–1972.

1961, 25. avgust (četvorostrukom šampionu SAD Fišeru je bilo tek 18 godina!). Iz razgovora sa novinarom Rolfom Ginzburgom za engleski časopis Chess:

-Liza Lejn (šampionka SAD u šahu) tvrdi — a njenom mišljenju pridružuju se mnogi drugi —da ste sada Vi najjači šahista na svijetu.

-To je tačno, ali Liza Lejn nije kompetentna u ovom pitanju. Ne postoji nijedna šahistkinja na svijetu kojoj ne bih mogao dati konja unaprijed i ipak pobijediti.

-Smatrate li sebe najjačiom šahistom svih vremena, jačim od Kapablanke, Štajnica, Morfija?

-Ne sviđa mi se kada takve stvari izlaze u štampi. Ali na Vaše pitanje mogu odgovoriti samo potvrdno.

-Šta ćete učiniti ako uspijete pobijediti Botvinika i postati svjetski prvak?

-Prije svega, obići ću čitav svijet sa nastupima. Zatražiću neslućene honorare. Uvest ću nove standarde. Natjeraću da plate hiljade. Zatim ću se vratiti kući na okeanskom brodu, u kabini prvog razreda. Kod kuće ću napisati nekoliko šahovskih knjiga. Imaću svoj šahovski klub. Klub Bobija Fišera… Roberta Dž. Fišera. E to će biti klasika! Sudije u večernjim odjelima. Klub će se nalaziti u aristokratskom dijelu grada. Ulaz strogo ograničen. Organizovaću velike međunarodne turnire u svom klubu sa vrijednim nagradama. Istjeraću iz kluba sve milionere, ako ne daju dovoljno novca. Zatim ću kupiti automobil da se više nikada ne vozim metroom. Možda ću kupiti i jahtu. Sašiću sebi nove odijela. Želim biti jedan od deset najstilizovanijih muškaraca na svijetu…

1964, maj. Pred Amsterdamski međuzonski turnir – moskovskom dopisniku APN:

-Dobar dan, gospodine Fišer. Kako se osjećate?

-Hvala, odlično.

-Obavijestili su nas da nećete igrati na međuzonskom turniru.

-Da, odustao sam od učešća na takmičenju.

-Ali to će Vas, barem na tri godine, lišiti mogućnosti da se borite za titulu svjetskog prvaka.

-Znam.

-Šta je uzrok takve odluke?

-Ne želim da igram.

1967. Tokom međuzonskog turnira u Susi (Tunis) – za jugoslovenskog novinara Dimitrija Bjelicu (za engleski časopis Chess) o razlozima odlaska sa sredine takmičenja:

-Pa šta da vam kažem o ovoj poziciji? Dobijen sam!

-Odlazim, to je moja konačna odluka… Nisu imali nikakvo pravo da mi upišu poraz u toj partiji (zbog nepojavljivanja na partiji protiv Horta)… Učestvovao sam na mnogim turnirima. Mogao bih napisati knjigu o turnirskim pravilima. Nesumnjivo, pobijedio bih na ovom turniru. Ali odlazim.

1970. Iz intervjua za jugoslovenskog dopisnika FIDE – B. Kažića, za beogradsku štampu:

-Šta vam se dogodilo? Vi više ne igrate na turnirima, živite kao pustinjak…

-Da, sa strane izgleda tako, ali ja postavljam uslove za svoje učešće na turnirima. Šahisti moraju imati okolinu za kreativnost.

-Igrate li u meču Sovjetski Savez – reprezentacija svijeta?

-Upravo sam čuo za taj meč. Četiri partije. Mislim da je to vrlo malo. Treba razmisliti. Već sada mogu reći da bi mi bilo zanimljivo odigrati meč sa Spaskim – iako kratak. Volim igrati u Jugoslaviji.

-Spremni ste za novi ciklus takmičenja za svjetsko prvenstvo?

-Ne, ovog puta neću igrati na prvenstvu SAD, iako je ono kvalifikaciono za međuzonski turnir.

-Isključujete li sami sebe iz takmičenja za svjetsko prvenstvo? Sada imate 26 godina. Zar neće biti prekasno sledeći put?

-Naravno, propuštam šansu da ponovo postanem šampion SAD. Ali već sam bio – osam puta – uvijek kad sam učestvovao na prvenstvima. Znam da takođe propuštam šansu da postanem svjetski šampion 1972. Trebaće čekati do 1975. Ali ljudi oko mene se prema meni ponašaju vrlo neljubazno.

1970, april. D. Bjelica za moskovski nedjeljnik 64 (br. 14), nakon „Meča vijeka“ u Beogradu:

-Oko američkog velemajstora Fišera stalno je velika masa navijača i novinara. Želi da pobjegne, ali je teško. Za sedam dana meča Fišer je promijenio tri sobe u hotelu, ali nije mogao da se sakrije od novinara. Obično su njegovi odgovori jedno-dvije riječi: da, ne… Ali kada sam ga zamolio da da intervju posebno za čitaoce nedjeljnika 64, odmah je odgovorio:

-Veoma mi je drago da govorim za ovo izdanje, koje sam mnogo čitao, ali sada ga iz nekog razloga ne dobijam u Los Anđelesu. Pitajte brže urednika Petrosjana kako se može pretplatiti na 64.

-Nakon toga smo zajedno otišli kod Petrosjana i dva velemajstora su počela razgovor. Urednik je rekao: „Možete se pretplatiti iz Amerike, i 64 ćete dobijati svake nedjelje“. Fišer u početku nije vjerovao da se može tako brzo doći do nedjeljnika, pa je odmah želio da plati za dvije godine. Petrosjan se smiješeći složio, rekavši da je bolje to uraditi u SAD.

Nakon odlaska Petrosjana, Belica je postavio Fišeru nekoliko pitanja. Evo nekih:

-Očekivali ste pobjedu u Beogradu u meču sa Petrosjanom?

-Kada sam planirao da doletim ovdje iz Amerike, mislio sam da će mi biti teže igrati protiv Petrosjana nego protiv Spaskog. Međutim, ovdje se ispostavilo da ni Petrosjan, ni ja nismo bili u najboljoj formi.

-Znači, nezadovoljni ste svojom igrom?

-Da, umoran sam od puta. Istovremeno, smetala je i godinu i po dana odsustva ozbiljne prakse. Za mene je posebno važno sada igrati, i veoma bih volio da nastupim na međuzonskom turniru. Naravno, biće teško tamo ući, jer nisam igrao na prvenstvu SAD…

-S kim biste željeli igrati meč?

-Znam da nemam pravo da izazovem Spaskog na meč, ali Američki šahovski fond je predložio da se održi meč Spaski – Fišer i već je pristao da izdvoji 25 hiljada dolara za nagrade – 15 pobjedniku i 10 poraženom. Taj meč bismo mogli igrati i u Moskvi, i u Njujorku. Sa velikim zadovoljstvom bih se borio do šest pobjeda, a Spaski, koliko sam čuo, nije protiv, ali takva pitanja rešava šahovski savez. Predložio sam i Larsenu da se sastanemo u meču, i on je pristao, ali je rekao da ove godine neće imati vremena.

-A ko su po Vašem mišljenju najbolji šahisti svijeta?

-Sigurno iz Sovjetskog Saveza – Spaski, Petrosjan, Korčnoj. I još – Fišer i Larsen.

-Pa, a ko je najbolji od svih?!

-Fišer!!

-Ko ima najveće šanse da igra sledeći meč za svjetsko prvenstvo sa Spaskim?

-Korčnoj i Larsen.

-A koji je meč bio najzanimljiviji za šahovski svijet?

-Vjerovatno meč Larsen – Fišer.

1971, 29. oktobar. Nakon završetka finalnog meča kandidata sa Petrosjanom, dvojici argentinskih reportera uspjelo je da uzmu kratki intervju, objavljen u novinama Hronika i Razon.

-Petrosjan, – rekao je Fišer, – igrao je veoma dobro u prvim partijama – mogao sam ih sve izgubiti. Ali, očigledno zbog neprekidnog napora i umora, izgubio je, i meni je postalo lakše. Petrosjan odlično poznaje šahovsku teoriju, ali 34 godine i talenat Spaskog čine ga opasnijim protivnikom. Nikada ga nisam pobjeđivao. Ali želim da podsjetim da ni Aljehin nije pobjeđivao Kapablanku prije odlučujućeg meča 1927. godine u Buenos Ajresu…

1972, septembar. Na konferenciji za štampu nakon završetka meča u Rejkjaviku i osvajanja titule svjetskog prvaka:

-Drago mi je što sam pobijedio Ruse, – izjavio je on. – Nemam ništa lično protiv Borisa Spaskog, on je prijatan čovjek, ali veoma sam srećan što sam Rusima uzeo titulu svjetskog prvaka.

-Da li ćete ostati na Islandu ili posjetiti Njujork, gdje će Vam biti priređen grandiozan doček?

-Ne zanimaju me prijemi, i ne volim da mi aplaudiraju.

Iz intervjua velemajstoru Gligoriću za beogradsku štampu:

-Impresionirala me snaga Vaše igre. To je moje iskreno mišljenje. Da li ste zadovoljni tokom meča?

-Prije svega, želim da Vam se zahvalim na komplimentu. Da, veoma sam zadovoljan ishodom meča.

-Prijatno mi je primijetiti da Vam je Spaski pružio dovoljno otpora u drugoj polovini meča. Kako ste reagovali na to?

-U drugoj polovini meča igrao je veoma dobro. Osjećao sam da zaista trpim ogroman pritisak u poslednjim partijama.

-Pretpostavljam da je to prirodno, jer ste u prvoj polovini meča igrali s tolikom energijom da je Vaše oružje na neko vrijeme nekako oslabilo. 21. partija bila je za mene pravo čudo: našli ste… takvo otvaranje. Veoma mi se dopalo. To je bilo nešto potpuno novo.

-Nije potpuno novo. Naišao sam na ovu ideju kada sam čitao knjigu Andersena, u kojoj su bile partije iz davnih vremena.

-Da, primijetio sam to kada sam vidio poziciju na tabli. Sada, kao novi šampion svijeta, član ste centralnog komiteta FIDE.

-Oh, da. A nisam ni mislio na to.

-Da li ćete iznijeti neke prijedloge za izmjene u sistemu svjetskog prvenstva?

-Ne bih želio govoriti išta određeno. Zadržavam to pravo. Sada želim da odigram još nekoliko mečeva. Želim da zaradim novac.

-Moguće je da ćete opet igrati sa Spaskim?

-Naravno, igrao bih. Ako bude dovoljno velika suma, naravno da ćemo odigrati meč-revanš.

DESET NAJJAČIH

Nesumnjiv interes u šahovskom svijetu izazvao je spisak koji je Fišer sastavio 1964. godine, a koji je objavljen u Sports Illustrated – svojevrsni „manifest“ o deset najvećih šahista svijeta. U široko komentarisani spisak u sljedećem redoslijedu ušli su: Morfi, Staunton, Štajnic, Taraš, Čigorin, Aljehin, Kapablanka, Spaski, Talj i Reševski.

Mnoge stručnjake, pa i ljubitelje šaha, iznenadilo je odsustvo Laskera i Botvinika sa ovog popisa.

Šest godina kasnije, odmah nakon „Meča vijeka“ u Beogradu i blic turnira u televizijskoj emisiji iz Sarajeva sa učešćem Fišera, ponovo je otvorena tema o deset najboljih šahista u istoriji. Ovoga puta američki velemajstor je unio korekcije u svoj spisak, koji je izgledao na sljedeći način (navodimo redoslijed koji je on dao): Petrosjan, Kapablanka, Morfi, Reševski, Spaski, Botvinik, Štajnic, Talj, Larsen, Gligorić. I opet u njemu nije bilo Laskera.

Tek nešto kasnije, kako navodi R. Birn, nakon pažljivog proučavanja partija Laskera, Fišer je shvatio i priznao veličinu drugog svjetskog prvaka. Štampa je skrenula pažnju ne samo na subjektivnost Fišerovih ocjena, nego i na njegovu iskazanu skromnost: izgleda da on prvi put nije sebe uvrstio među najveće šahiste.

MEĐU FIŠEROVIM KNJIGAMA

Još u ranoj mladosti Fišer je sanjao da će, kada osvoji titulu najjačeg, napisati knjigu o šahu. Ali, na sreću šaha, nije čekao svoj zvjezdani čas, i još prije osvajanja najprestižnijeg naslova uspio je napisati i objaviti nekoliko knjiga. Među njima su: dvije zbirke odabranih partija, objavljena 1959. i 1969. godine; zbirka „Šahovska takmičenja vijeka“ (1971), koju je stvorio u saradnji sa D. Bjelicom; i objavljen udžbenik „Bobi Fišer uči šah“ (1972), na pragu meča za svjetsko prvenstvo.

Već u periodu zatvorenosti 11. svjetskog prvaka pojavila se njegova mala brošura o jednoj od epizoda njegove životne drame – „Kako su me mučili u zatvoru u Pasadeni“. U toj brošuri opisuje kako ga je tokom jedne noćne šetnje zatekla policijska patrola, i pošto nije imao kod sebe dokumente, pogrešno su ga smatrali pljačkašem banke, uhvatili i smjestili u zatvor, gdje je bio izložen nečuvenom zlostavljanju.

Evo kratkog sadržaja brošure u njegovom vlastitom izlaganju:

„Mojeg mučitelja zovu Geri Benet. Njegove godine tada bih procijenio na oko trideset, ili malo više od trideset. Mršav je, elastičan i prilično visok. Pretjerano je agresivan, kao pas koji laje, škljoca zubima i pokazuje očnjake. Pritom je i veoma lukav. Sjeo me na stolicu, zakrenuo ruke iza leđa i, uhvativši me za vrat, počeo da me davi...

Izgladnjivali su me i nisu mi davali da pijem. Skidali su me do gola. Bacili su me u takvom stanju u hladnu ćeliju, gdje je duvao vjetar i nije bilo ničega da se pokrijem. Da ne bih smrznuo, rasparao sam plastični dušek i ušao unutra. Tada su mi „DOPISALI“ još jedno djelo – uništavanje zatvorskog inventara! Jednostavno nisam mogao da vjerujem da ovdje, u civilizovanim Sjedinjenim Državama, američki građani mogu ovako postupati prema drugom američkom građaninu. I sve se ovo događalo bez sudije, bez iznošenja optužbi. Moje „zlo“ bilo je samo to što nisam imao šta da kažem tim gangsterima – policajcima iz Pasadene!!! Nevjerovatno, ali istinito... Nisam mogao da ćutim. Napisao sam knjigu „Kako su me mučili u zatvoru u Pasadeni“.

Knjiga Fišera, po cijeni od jednog dolara, odmah je postala senzacija, prevedena je na njemački i španski jezik i objavljena u drugim zemljama. Sudbina 11. svjetskog prvaka nastavila je da intrigira globalnu šahovsku javnost. Nije isključeno da bi njegov sljedeći bestseler mogao da se zove: „Kako su me kidnapovali na aerodromu Narita i zatvorili u Usiku“.

GLAVA 4

„MOJIH 60 NAJZNAČAJNIJIH PARTIJA“ (1969)

Ova knjiga, koja je stekla svjetsko priznanje i prevedena je na mnoge jezike, sadrži partije iz perioda 1957–1967, koje je Fišer sam komentarisao. Ranije (1959) objavljena je knjiga sa 34 njegove ranije partije.

Što se tiče same knjige, Fišer je o njenim karakteristikama pisao u predgovoru:

„Svih 60 posmatranih partija, uključujući i tri poraza, nose za mene nešto zapamćeno i uzbudljivo. Pokušao sam da budem iskren i precizan u svojim komentarima, nadajući se da će oni pomoći da se zaviri u laboratoriju šahiste i da dovedu do dubljeg razumijevanja šaha i procesa igre.

Želio bih da izrazim zahvalnost Lari Evansu, mom prijatelju i kolegi, za njegovu neprocjenjivu pomoć u literarnoj obradi teksta i sastavljanju suptilnih i pametnih predgovora.“

Treba reći da uvodni eseji međunarodnog velemajstora Evansa za svaku partiju daju knjizi poseban kolorit, otkrivajući u živopisnom obliku suštinu šahovske drame koja se odvija na tabli.

Godine 1972. knjiga Fišera objavljena je u Moskvi, u tiražu od 50 hiljada primjeraka, u izdanju „Fizkultura i sport“ u seriji „Istaknuti šahisti svijeta“, u prevodu L. Haritona i sa predgovorom sedmog svjetskog prvaka V. Smislova. Opisujući život, sportsku karijeru i stvaralaštvo Fišera, Smislov je istakao izvanrednu snagu mladog, ambicioznog šahiste, njegovu neumornu želju za pobjedom i beskrajnu ljubav prema šahu.

Na kraju, Smislov je dao visoku ocjenu zbirci njegovih partija:

„Knjiga pomaže da se razumije kakvo je pravo mjesto istaknutog američkog šahiste u svjetskom šahu. Knjiga daje ključ za otkrivanje jedne od glavnih tajni Fišerovih uspjeha – njegove izuzetne predanosti šahovskom umijeću i neprestane kreativne strasti. Knjiga u potpunosti otkriva ovu tajnu, i u tome je njena trajna vrijednost.“

„ŠAHOVSKA TAKMIČENJA VJEKA“ (1971)

Knjiga je objavljena u saradnji sa jugoslovenskim novinarom Dimitrijem Bjelicom. Posvećena je nekolicini istorijskih šahovskih događaja iz 1970. i 1971. godine: „Meču vijeka“ – susretu reprezentacija Sovjetskog Saveza i ostatka svijeta u Beogradu, blic-turniru sa učešćem poznatih svjetskih majstora blica u Hercegnovom i dva kandidatska meča  – Fišer – Tajmanov u Vankuveru i Fišer – Larsen u Denveru.

Ova brzo objavljena knjiga na engleskom jeziku zanimljiva je jer sadrži sve partije Fišera u navedenim takmičenjima. On je komentarisao 12 partija blic-turnira i svoju najbolju partiju sa Petrosjanom u „Meču vijeka“. Partije Fišera sa Tajmanovom i Larsenom prikazane su sa komentarima sovjetskih velemajstora preuzetim iz moskovske štampe.

„BOBI FIŠER PODUČAVA ŠAH“ (1972)

Još jedna Fišerova knjiga, objavljena pred njegov meč za svjetsku titulu protiv B. Spaskog. Zanimljivi su okolnosti koje su dovele do njenog nastanka. Inicijativa je pripadala prijateljima velemajstora, velikim ljubiteljima šaha i poznatim američkim stručnjacima za razvoj modernih obrazovnih programa u industriji i školama – doktoru Stjuartu Margulisu i Donu Mozenfelderu.

Kao osnivači i vlasnici kompanije „Educational Design, Inc.“, odlučili su da objave originalni priručnik za šah – udžbenik koji razvija praktične vještine igre novim metodama. U potrazi za saradnikom koji bi na autoritativan i visokoteorijski način mogao realizovati ovaj zadatak, za saradnika su izabrali Bobija Fišera i predložili mu zajedničko stvaranje knjige.

Događaji u šahovskom svijetu 1971. godine, kada je Fišer briljantno pobijedio u mečevima za izazivača protiv Tajmanova, Larsena i Petrosjana i pripremao se za meč sa Spaskim, izazvali su u SAD pravi šahovski bum, što je natjeralo inicijatore izdavanja i autora da požure sa završetkom knjige.

Konačno, nastao je Fišerov udžbenik sa novim, originalnim načinom učenja i usavršavanja šahovske igre – na praktičnim primjerima sa zadacima i odgovorima.

U predgovoru Fišer piše:

„Moja knjiga je napisana da vam pomogne da bolje igrate šah… U knjigu sam uključio uvodni dio sa objašnjenjem poteza za početnike… Knjiga sadrži uobičajene pozicije i kombinacije koje završavaju matom.

Obično u šahovskim udžbenicima čitalac ima pasivnu ulogu. Pretpostavlja se da proučavate i pamtite materijal. U mojoj knjizi materijal je predstavljen kao što bi to učinio trener (mentor). Od vas se traži da odmah aktivno primjenjujete nove ideje, odgovarajući na pitanja. Odgovorivši na svako pitanje, samo prevrnete stranicu i pronađete tačan odgovor i moja objašnjenja. Tako ćete temeljno savladati materijal.

Metod programiranog učenja, primijenjen u ovoj knjizi, predstavlja novu koncepciju u obrazovanju. Ranije je već primjenjivan sa odličnim rezultatima u industriji i školama. Njegovom pomoći možete brzo naučiti i usvojiti materijal mnogo bolje nego koristeći obične udžbenike ili slušajući predavanja. Čak i početnik može zapamtiti moja objašnjenja i odmah ih primijeniti.

Ova knjiga će vam biti korisna u dva smisla. Prvo, naučiće vas da bolje analizirate šahovske pozicije. Drugo, pokazaće vam na koje pozicije na tabli treba težiti da biste mogli prilično brzo, ponekad za samo nekoliko sekundi, pronaći pravi potez. U knjizi je mnogo pozicija za vježbanje.“

GLAVA 4

TRAJNA VRIJEDNOST

Možda ni o jednom šahovskom prvaku svijeta nije napisano toliko knjiga i drugih publikacija koliko ih je izašlo u poslednjoj četvrtini XX vijeka o 11. šampionu svijeta, Robertu Džejmsu Fišeru. I to je sasvim razumljivo: on je još za života postao legenda! Njegovo ime bilo je široko poznato u svijetu, čak i ljudima koji nisu igrali šah! Što se tiče miliona šahovskih zaljubljenika, njihov interes je dodatno rastao fenomenalnim rezultatima američkog velemajstora početkom 60-ih, zatim na prelazu 70-ih i 80-ih godina i narušavanjem višedecenijske dominacije sovjetskih velemajstora na šahovskoj olimpijskoj sceni! Nemalu ulogu u njegovoj popularnosti odigralo je i ekscentrično ponašanje Fišera, koji je izazvao stoljetne tradicije sportskog nadmetanja i morala.

Međutim, šahovske zaljubljenike i profesionalce prije svega su zanimale partije šahovskog genija, knjige o njegovom životu i stvaralaštvu.

Nakon što je Fišer osvojio prestižni šampionski naslov i započeo svoje „zatvoreničko“ razdoblje, počele su masovno da izlaze knjige o istorijskom meču Spaski – Fišer i zbirke njegovih partija. Što se tiče samog meča, samo u SSSR-u nije izašla nijedna knjiga o njemu, iako su u šahovskoj periodici sve partije objavljene sa kvalitetnim komentarima. U drugim zemljama – prije svega u SAD-u, Engleskoj, Njemačkoj, Holandiji, Jugoslaviji itd. – o ovom takmičenju izašle su desetine knjiga sa zanimljivim napomenama i razmišljanjima o meču u Rejkjaviku – od M. Evea i J. Timana, L. Evansa i K. Smita, R. Birna i I. Neja, L. Pahmana, S. Gligorića i drugih.

O prvom meču za kandidata – protiv M. Tajmanova – u živopisnoj formi ispričao je pogođeni protivnik: „Bio sam žrtva Fišera.“ Knjiga osvaja iskrenošću priče o njegovim doživljajima, a ne željom da se opravda pred istorijom…

Knjiga velemajstora Marka Tajmanova izašla je 1993. godine.

Među mnogim zbirkama partija Fišera, koje su se pojavile u posljednjoj četvrtini XX vijeka u različitim zemljama, najpotpunijom i najtemeljitijom po naučnom izdanju i analitičkom sadržaju smatra se knjiga K. Bijla „Zbirka partija Roberta Dž. Fišera“, objavljena u Hagu u dva izdanja (1976. i 1987. godine). U nju je ušlo 770 partija odigranih na zvaničnim takmičenjima sa klasičnim vremenskim kontrolama i 64 partije iz simultanki i blic turnira. U drugom izdanju dodato je još 53 partije.

Neke partije su objavljene sa analizama B. Spaskog, J. Timana, G. Sosonka, H. Kramera i S. Postma. Na početku knjige su navedeni osnovni datumi života i sportske karijere, zatim spisak svih takmičenja, indeks protivnika, svih mjesta i godina susreta Fišera sa njima.

Iz toga saznajemo, na primjer, da je sa M. Eveom odigrao u martu 1957. u Njujorku dvije partije (+0, -1, =1) i na Svjetskoj olimpijadi u Lajpcigu (1960) jednu briljantno odigranu partiju u odbrani Karo-Kan od 36. poteza; sa M. Botvinnikom – samo jednom, u Varni (1962, 0,5); sa V. Smislovom 1959–70 – 9 partija (+3, -1, =5); sa M. Taljem 1958–62 – 11 partija (+2, -4, =5); sa T. Petro­sjanom 1958–71 – 27 partija (+8, -4, =15); sa B. Spaskim 1960–72 – 26 partija (+7, -6, =13).

Veliku vrijednost takođe predstavlja i prostorna analiza otvaranja, koja omogućava lako pronalaženje i proučavanje određenog početka u partijama Fišera.

Svaka izgubljena partija od strane Fišera u svoje vrijeme bila je doživljena kao senzacija. To je podstaklo američkog šahistu Edmara Mednisa da izda knjigu partija koje je Fišer izgubio, a koje su bile poučne za njegove savremenike. Knjiga je objavljena 1974. godine u Njujorku, a sedam godina kasnije, prevedena na ruski, u Moskvi.

Kao što se moglo očekivati, šahovsko tržište knjiga popunile su najrazličitije knjige o životu i djelu Fišera. U tom nizu posebno se izdvaja knjiga engleskog šahiste i novinara Frenka Bredija, koja je objavljena u Njujorku i Londonu u tri izdanja. Solidno djelo, koje svjedoči o odličnom  poznavanju svih najvažnijih činjenica i događaja iz života i sportske karijere Fišera, i o njihovom objektivnom prikazu. Prije prvog izdanja (1965) autor je dao rukopis Fišeru na pregled kako bi izbjegao greške i pogrešna tumačenja. Pored toga, bio je u Rejkjaviku za vrijeme „meča dva giganta“.

Knjigu zatvara 90 najboljih partija sa komentarima i 30 tabela najvažnijih turnira sa Fišerovim učešćem. U njoj se nalaze i 30 jedinstvenih fotografija Bobija i dva obrasca njegovih zapisa partija iz perioda 1956–58.

Rijetke fotografije i originalni materijali sadržane su i u knjizi Aleksandra Pasternaka, objavljenoj u Minhenu pod istim nazivom – „Bobi Fišer“. Nju dopunjuju sjećanja Volfganga Uncikera „Susreti sa Bobijem Fišerom“ i dodatak u kojem je bez komentara prikazano 245 partija.

GLAVA 4

Među dokumentarno-biografskim publikacijama o Fišeru pažnju je privukla i knjiga Breda Daraha „Bobi Fišer protiv ostatka svijeta“ (1974), koja je pratila i skandal. Fišer je podnio tužbu protiv njenog autora – novinara iz izdavačkog udruženja „Time-Life International“, kao i protiv dvije izdavačke kuće. U svojoj tužbi Fišer navodi da je u martu 1972. godine uspostavio prijateljski odnos sa Darahom i u povjerljivim razgovorima s njim iznosio svoja gledišta i mišljenja.

„Koje nije trebalo široko objavljivati“. Prema tvrdnji bivšeg svjetskog prvaka, Darah mu je dao „usmenu i pismenu obavezu“ da zadrži sve što je čuo u tajnosti. Objavljivanje pomenute knjige Fišer smatra „grubim kršenjem“ te obaveze i „nedopustivim uplitanjem u njegov privatni život“. Sud je, međutim, odbio njegovu tužbu, ne nalazeći u publikaciji ništa što bi kompromitovalo svjetskog prvaka.

1994.godine u Rusiji objavljena je druga originalna knjiga biografskog žanra – „Zagonetka Fišera“ Jevgenija Mansurova. U njoj, na osnovu materijala objavljivanih tokom različitih godina, autor je pokušao, u formi „intervjua“ sa vodećim sovjetskim i stranim šahistima, a u nekim poglavljima i sa samim Fišerom, da otkrije sve najvažnije momente njegovog života, stvaralaštva i sportske karijere. Pri tome, pitanja Fišeru „postavlja“ autor knjige, a odgovori su preuzeti iz stvarnih publikacija i intervjua svjetskog prvaka. Sve to daje knjizi originalnost, a istovremeno čini čitanje laganim i zanimljivim.

Pored toga, za razliku od prethodno pomenutih knjiga, Mansurov, kako pokazuje godina izdavanja njegovog djela, imao je priliku da upozna čitaoce sa reakcijama na senzacionalni povratak Fišera u šahovski svijet dvadeset godina kasnije i da prikaže svih 30 partija „revanš-meča“ održanog 1992. godine u Jugoslaviji.

Knjigu na engleskom jeziku objavili su iste godine u Moskvi Sergej Voronkov i Dmitrij Plisecki – „Rusi protiv Fišera“, u kojoj je prikazano više od 150 partija koje je američki velemajstor odigrao sa sovjetskim šahistima, kao i dokumenti koji otkrivaju napore sovjetskog rukovodstva da sabotira njegove mečeve sa Spaskim (1972) i Karpovom (1975). Predgovor je napisao velemajstor J. Averbah.

2004 godine objavljeno je novo izdanje ove knjige – ovog puta na ruskom jeziku, sa novim materijalima i dokumentima koji ranije nisu bili poznati ni u Rusiji, ni na Zapadu. Posebnu pažnju privlače zatvorena pisma i metodički materijali sa analizom stvaralaštva Fišera od strane sovjetskih velemajstora: Petrosjana, Spaskog, Talja, Botvinika, Smislova, Keresa, Tajmanova, Korčnoja, Gellera, Averbaha, Bondarevskog, Boleslavskog, Polugajevskog, Kotova, Krogiusa, Vasiukova, Balašova i Šamkoviča.

Po prvi put objavljuju se i materijali laboratorije šaha, koju je vodio V. A. Alatorcev – Saveznog naučno-istraživačkog instituta fizičke kulture (VNI IFK). Oni se odnose na modele – fiziološke i psihološke – pripreme velemajstora Tajmanova i Petrosjana za mečeve kandidata sa Fišerom, pripreme Spaskog za meč za svjetsko prvenstvo sa njim i, na kraju, pripreme za nikada odigrani meč Karpov – Fišer.

Novi uvid u intrige koje su ga pratile donose memoari A. Karpova, J. Averbaha, A. Nikitina i tajni dokumenti Centralnog komiteta KPSS.

U inostranstvu su tokom različitih godina objavljivane, a i u poslednje vreme se pojavljuju nove studije posvećene pojedinim aspektima života i stvaralaštva Fišera: psihološkim aspektima njegovih pobjeda i poraza, omiljenim otvaranjima i teoretskim novostima u njima – naročito španskoj i sicilijanskoj odbrani – kombinacijama Fišera i njegovoj genijalnoj igri u završnici. Dio ovih publikacija naveden je u „Bibliografiji“.

Naravno, poseban interes u svijetu izazvala je, u velikoj mjeri senzacionalna, knjiga o američkom šampionu dvojice engleskih novinara, Deivida Edmondsa i Džona Ejdinova, pod naslovom „Bobi Fišer ide u rat“ (Fischer Goes to War).

Korica senzacionalne knjige engleskih novinara D. Edmondsa i J. Ejdinova

Na raspolaganju im se našao fajl od 900 stranica dobijen od FBI-ja, koji je tri decenije pratio majku Roberta Fišera, Reginu, sumnjajući da je špijunirala za SSSR. Tek nakon što su ove sumnje odbačene, brojni dokumenti su postali javni.

Među njima, naročito je otkriveno da Bobijev otac nije bio Gerhard Fišer, već mađarski emigrant Pol Nemenji – takođe, kao i Reginu, jevrejskog porekla. „Najverovatnije“, pišu autori u specijalnoj verziji dela svoje knjige, ranije objavljene u „64 – Šahovsko pregled“ (br. 12, 2002), „američki genije je to saznao tek sada. Zanimljivo je kako će to uticati na njegove antisemitistske propovjedi. Ironija sudbine je i u tome što je Fišer vatreni antisovjet, dok su oba njegova biološka roditelja, kako se ispostavilo, simpatisali Sovjete…“

Nezamjenjiv izvor za proučavanje života i stvaralaštva Fisera predstavljaju publikacije u šahovskoj i opštoj štampi poslednje četvrtine 20. vijeka, posvećene njemu – članci, eseji, memoari savremenika, novinara, velemajstora i susreta sa njim šampiona svijeta. Mnogi od njih objavljivani su u različito vrijeme i u sovjetskoj štampi. Navesti ćemo selektivno samo dva eseja koja su zanimljiva jer su autori više puta igrali sa Fiserom za šahovskom tablom i dobro su ga poznavali. Među njima je velemajstor Artur Bisgajer. Povodom 150. godišnjice rođenja Morfija, on razmišlja o „za i protiv“, upoređujući dva američka šahovska titana, glasno nazivajući svoj rad „Morfi protiv Fišera“ („Chess Life“, 1987, br. 9; „Šah u SSSR-u“, 1988, br. 1).

Ostavivši po strani čisto šahovska poređenja, navešćemo samo nekoliko „spoljašnjih“ analogija:

„I kod Morfija i kod Fisera prije svega zadivljuje to što su obojica napustili šah u zenitu slave i povukli se iz društva. Iako u slučaju Fisera nešto još može da se promijeni, on sasvim zaslužuje riječi koje su jednom rekli o Morfiju – ‘ponos i bol šaha’.

I Morfi i Fiser su potpuno bili svjesni svoje šahovske moći. Prije prve turneje u Evropu, Morfi je rekao prijateljima da će pobijediti sve. Fiser je sebe proglasio nekrunisanim šampionom svijeta oko deset godina prije nego što je zaista osvojio tu titulu. Obojica su osjećala da ih vodi ruka sudbine, što, očigledno, objašnjava njihov beskompromisni borbeni duh kada igraju crnim figurama. Obojica su smatrala da je meč mnogo prikladniji način da se pokaže prava snaga, nego turnir, i obojica su vjerovala da u mečevima remiji ne bi trebali da se računaju.“

Zašto su, ipak, u tom slučaju bili tako udaljeni jedno od drugog u svom odnosu prema šahu i životu? Fiserov učitelj Džek Kolins priča da je Bobi „gutao više šahovskih knjiga nego iko ikada. Čitao ih je ne samo radi proučavanja otvaranja, već je volio sam proces učenja“.

Morfi je, s druge strane, smatrao šah nedostojnim džentlmena, što je izjavio prije odlaska u Evropu, gdje je pobijedio najjače igrače.

Djelovali su i vrlo različito. Autor ovih redova poznaje Bobija Fisera kao veoma energičnog mladog čovjeka, uvijek spremnog da jasno iskaže sve što misli. S druge strane, Džordž Mek-Donel pisao je o Morfiju: „Ne mogu da se sjetim nijedne zapažene izjave koja je potekla od Morfija; bio je izuzetno tih i veoma rijetko otvarao usta, i to samo da kaže nešto o šahu.“

GLAVA 5

Među Robertovim prijateljima, koji su o njemu saopštili neke detalje njegove igre i svakodnevice, pomenimo i drugog američkog velemajstora Roberta Birna i njegov esej „Moja riječ o Fišeru“, objavljen u sedmičniku „64“ (1972, br. 1).

Evo dva odlomka. U jednom je utisak sa prve partije sa mladim Bobijem na otvorenom prvenstvu SAD 1957. godine:

„Kada me je žrijeb spojio s Fišerom u sledećem kolu, moj brat Donald je rekao:
‘Budi oprezan s tim dječakom – on igra sjajno.’
Već mi se dešavalo da dobijam takva upozorenja. Svuda ima mnogo perspektivnih mladića koji jure ka šahovskoj slavi. Nisam obratio posebnu pažnju na bratove riječi:
‘Pa dobro, još JEDAN nadaren dječak, i njega ću pobijediti…’

Međutim, stvari su krenule neočekivanim tokom! Iako sam igrao bijelim figurama i dobio svoju omiljenu poziciju u staroindijskoj odbrani, Bobi se bacio u borbu kao tigar. Ubrzo me je primorao na odbranu i stekao jasnu prednost. Do samog kraja partije morao sam očajnički da se branim, i poslije duge borbe partija je završena remijem.

Sa četrnaest godina Bobi je bio druželjubiv dječak, u starom sivom džemperu i farmerkama. Tokom partije ustajao je od table i razgovarao s mojom ženom. Kako sam kasnije saznao, Bobi joj je dao detaljan, a pritom izuzetno objektivan opis naše partije. Objasnio je kako je uspio da stvori napad, gdje je pogriješio, u kom trenutku se čak bojao da će izgubiti. Na mene je snažan utisak ostavio njegov objektivan, kritičan odnos prema sopstvenoj igri. Poznajem mnogo iskusnije šahiste koji nikada u svojoj karijeri nisu dostigli takav stepen objektivnosti, a kamoli u tako mladim godinama.“

Dodajmo ovome da je samokritičnost tokom cijele sportske karijere postala karakteristična crta Fišera, koja je odigrala veliku ulogu u postizanju najviših uspjeha u šahovskoj umjetnosti.

I još jedna epizoda koja se tiče njegove šahovske strasti: „Bobi uživa u šahovskoj borbi, bilo da je riječ o ozbiljnoj partiji ili o petominutnoj. Tokom Olimpijade u Varni 1962. godine, Fišer i Evans su me pozvali da budem sudija njihovog beskonačnog blic-meča, koji je zauzeo znatan dio njihovog (i mog) slobodnog vremena. Treba reći da tada Bobi nije igrao blic tako jako kao danas; u svakom slučaju, protiv njega se moglo boriti. Kao što je poznato, ‘bliceri’ se dijele u dvije kategorije – ćutljive i one koji vole da razgovaraju tokom igre. Bobi je pripadao grupi ćutljivih protivnika.“

Čitav talas publikacija širom svijeta o Robertu Fišeru u drugoj polovini 2004. godine bio je izazvan njegovim iznenadnim hapšenjem u Japanu, u vezi s proglašavanjem nevažećim njegovog američkog pasoša. Tom prilikom otkriveni su novi, ranije nepoznati detalji njegovog ličnog i javnog života. Oni su bili naširoko obrađivani na internetu – na ChessBaseu i drugim izvorima – i omogućili su da se isprati svaki Fišerov korak u toj, u mnogo čemu za njega kritičnoj, situaciji, kao i priroda reakcija koje su se pretočile u spontanu organizaciju međunarodnog pokreta „Sloboda Fišeru!“. Pažnju su privukle izjave Spaskog, Kasparova i drugih velemajstora povodom zatvaranja 11. svjetskog prvaka, kao i, s druge strane, obraćanje vlade Islanda Japanu, uz iskazivanje spremnosti da se američkom velemajstoru dodijeli državljanstvo, i tako dalje.

Što se tiče Fišerovog ličnog života, odjednom su postali poznati njegovi, više od tri decenije dugi, prijateljski odnosi s predsjednicom Japanske šahovske federacije, Mijoko Vatai. U vezi s njegovim teškim zdravstvenim stanjem, ona je izrazila želju da odmah zvanično postane supruga velikog američkog šahiste i za to je dobila njegov pristanak. Iz obilja članaka, prikaza i eseja o Fišeru, koje je nemoguće nabrojati u kratkom pregledu i od kojih je dio korišćen i pomenut u ovoj enciklopediji, dozvolićemo sebi da navedemo samo neke, koji pripadaju peru sovjetskih šahista – svjetskih prvaka – a u izvodima su dati u poglavlju „Trajne vrijednosti“.

M. Botvinik. Više puta je iznosio svoje mišljenje o sportskoj karijeri i stvaralaštvu Fišera. Naveo je detalje svog susreta s njim u Varni (1962) i neostvarenog meča Fišer – Botvinik. Tek poslije smrti M. M. Botvinika objavljen je njegov članak „Riječ o Robertu Fišeru“, datiran 27. 2. 1992. („64 – Šahovski pregled“, 1995, br. 10).

V. Smislov. Najopsežnije je iznio svoje mišljenje u predgovoru knjige Fišera „Mojih 60 nezaboravnih partija“ (Moskva, 1972), pod naslovom „Robert Fišer i njegova knjiga“.

M. Talj. Među čitavim nizom publikacija u kojima je govorio o svojim susretima s američkim velemajstorom i prijateljskim kontaktima s njim, izdvajaju se intervju dopisniku A. Rošalju „O meču vijeka, blic-turniru i Fišeru“, objavljen u nedjeljniku „64“ (1970, br. 16), kao i esej „Meč stoljeća“ u njegovoj manjoj knjizi „Kada figure ožive“ (Moskva, 1983).

T. Petrosjan. Posebno je zanimljiv njegov opširan prikaz o ishodima turnira kandidata „Dva mjeseca na Kurasau“, objavljen u časopisu „Sportski život Rusije“ (1962, br. 9), kao i tekst „Moj meč s Fišerom“, uključen u opsežan esej „Šta nam je ostavila protekla godina“ („64“, 1972, br. 1–2).

B. Spaski. U intervjuu s M. Bejlinom govorio je o meču u Rejkjaviku za čitaoce „64“ (1972, br. 40). Među materijalima o drugom meču Spaskog s Fišerom (1992) zanimljiv je njegovo intervju, objavljen u „64 – Šahovskom obzorju“ (1997, br. 6).

A. Karpov. Mnogo puta je iznosio svoje mišljenje o Fišeru, o neodržanom meču s njim, kao i o ulozi Fišera u istoriji šaha i o njegovom stilu. Zanimljiva je „Uvodna riječ“ Anatolija Karpova u knjizi E. Mednisa „Kako su pobjeđivali Bobija Fišera“ (Moskva, 1981).

Velemajstor Edmar Mednis i njegov bestseler „Kako su pobjeđivali Bobija Fišera“

G. Kasparov. U više navrata je iznosio svoje mišljenje o Fišeru u vezi s „revanšom-mečom“ iz 1992. godine. U svojim kasnijim esejima o svjetskim prvacima razotkrio je ulogu Fišera u periodu koji je prethodio 12. svjetskom prvaku, kao i njegov doprinos razvoju savremene šahovske umjetnosti. Temeljni karakter ima istraživanje Fišerovog stvaralaštva u 4. tomu djela Garija Kasparova „Moji veliki prethodnici“ (Moskva, 2004).

Čast šahovske krune. Kažu da se iz pjesme ne mogu izbaciti riječi. Kao što se, uostalom, ni pjesma ne može izbaciti iz života… Fišer je jedan od rijetkih šahista kojima je posvećena pjesma. Nju je uoči meča sa Spaskim napisao i izveo poznati moskovski bard, pjesnik i glumac Vladimir Visocki. Donosimo njene fragmente, sa pjesnikovim uvodom i pogovorom.

„Svi mi sada očekujemo ishod dvoboja Spaskog s Fišerom – ako se on, naravno, održi. Svi smo nervozni – hoće li tog susreta biti ili neće. Svi imamo svoja razmišljanja o tome. Svi misle: ‘Ah, kad bih ja!..’ Neki ljudi čak i sanjaju. Jedan čovjek mi je ispričao kako je sanjao da igra protiv Fišera. To me je navelo na ideju da napišem pjesmu.

Iz nekog razloga svi su odlučili da je ovo o Spaskom i Fišeru. To uopšte nije o Spaskom, već o sasvim drugom čovjeku. Zato molim da se ne miješa.

To je, naravno, polufantastična i šaljiva pjesma. Za sada sam napisao dvije serije. Ostale – ostaju na meni.“

1. Priprema

Vikao sam: „Jeste li vi tamo poludjeli?
Srozali ste šahovski prestiž!“ –
Rekli su mi u našem sportskom odjelu:

…On mi odbranu razvaljuje –
Staru indijsku – u tren oka.
To me nekako mutno podsjeća
Na indo-pakistanski incident.

„Aha, lijepo – ti i odbrana!
Samo se on uzalud šali s našim bratom –
Imam ja mjeru, čak i dvije:
Ako me dokrajči matom,
Ja njega – preko kuka sa zahvatom,
Ili – konjskim skokom – po glavi!“

Još sam malo dodao živosti –
Nije sve baš tako tmurno izbliza:
U svijetu šaha pion može stići –
Ako trenira – do dame!

Fišer se lukavstvu okrenuo:
Ustaće, protrčati i – nazad,
Ponudio je razmjenu topova –
Pa kako da me se i ne pribojava –
Kad ja ležeći dižem sto pedeset!

Odmjerio sam mu figuru pogledom,
A kad mi je objavio šah –
Nehotice zategoh biceps,
Čak i sako skinuh, za svaki slučaj.

I istog trena u sali zavlada tišina,
Primijetio je da se pridižem…
Vidje se, nije mu više bilo do figura –
I hvaljeni, ozloglašeni Fišer
Odmah je pristao na remi.

1972.

„Sve se tako brzo mijenja da se ne može stići s pjesmama. One se ne pišu svaki dan, a događaji se mijenjaju svakoga dana. I treba nekako pokušati da one ne budu trenutne stvari, već da u svemu tome postoji neka doza uopštavanja. Zato ja uvijek čekam – ili, naprotiv, pokušavam da napišem kada se još ništa nije dogodilo – kao što je bilo, na primjer, s mečom Fišer – Spaski. Ovu pjesmu sam napisao mnogo, mnogo prije nego što je meč počeo. I, eto, ispalo je gotovo tačno onako kako sam napisao…“

Mjuzikl „Šah“.

Meč Fišera sa Spaskim u Rejkjaviku dao je čuvenom reditelju Timu Rajsu (Velika Britanija) ideju za stvaranje šahovskog mjuzikla. Međutim, tu ideju uspio je da realizuje tek 12 godina kasnije, u saradnji s poznatim kompozitorima i pjevačima iz ansambla „ABBA“ – Benijem Andersenom i Bjernom Ulvaeusom. Do tog vremena već su bila odigrana dva meča Karpov – Korčnoj (1978, Bagio i 1981, Merano), pa su se njihove peripetije, naravno, odrazile i u scenariju.

Radnja mjuzikla u početku se odvija u Meranu, a završava se u Bangkoku. Glavni likovi su dva šahista – Rus i Amerikanac – koji se bore za svjetsku krunu. Među ostalim likovima su Sekundant Rusa (agent KGB-a), arbitar meča i šarmantna Florens – sekundantkinja Amerikanca, koja postaje središte „ljubavnog trougla“.

Glavna autorova ideja jeste da ljubavna priča podsjeća na peripetije šahovskog dvoboja. Predstava se završava pobjedom Rusa na šahovskoj sceni i potpunom neizvjesnošću u njegovim odnosima s Florens…

Već poslije prvog izvođenja (27. oktobra 1984, London) „Šah“ je postao bestseler, a dvije pjesme – „Ja u Bangkoku“ – čvrsto su zauzele prva mjesta na top-listama. Premijera predstave održana je 14. maja 1986. godine u Teatru princa Edvarda (London). Pored ove postavke, nastale su i druge verzije: na njujorškom Brodveju, u Čikagu, Sidneju, Edinburgu, Torontu i Stokholmu.

M. Talj. Već na Ciriškom turniru (1959) s Fišerom nije bilo lako igrati. Žeđ za pobjedom i porasla klasa činili su ga opasnim za svakog učesnika. Fišer nije volio remije i borio se do potpunog iscrpljenja šahovskog materijala… Eto kakva je fanatična ljubav prema šahu živjela u tom petnaestogodišnjem mladiću!
Svaki šahista ima svoj pristup i svoj način igre. On zavisi i od karaktera i od stila čovjeka… Fišer i Karpov su slični šahisti, ali njihovi ogromni talenti imaju različite dimenzije.

T. Petrosjan. Fišer je, bez sumnje, izuzetno rijedak šahovski talenat. Njegov sportski napredak vidljiv je čak i golim okom. Kao čovjek je prijatan, voli muziku, čak i pjeva… Fišerova priroda je posebna, neobična, karakter još ne sasvim formiran. Time se mogu objasniti njegove ranije smjele, ali nepromišljene izjave. Sada je Fišer sazrio i, kako sam se uvjerio, promijenio se nabolje: postao je uzdržaniji u svojim izjavama i sudovima“ (1962).

B. Spaski. Fišer je veoma nadaren šahista: ima zanimljive šahovske ideje, a po svom rukopisu podsjeća na Kapablanku.
Meču s Fišerom pristupam kao prazniku. Fišer je u ovom trenutku objektivno najjači kandidat za titulu svjetskog prvaka (1972).

Kada sam igrao četvrtfinalni meč u San Huanu, svjetski prvak je zamolio jednog od svojih prijatelja da mi prenese pozdrave i dobre želje. Ni ja ne namjeravam da unosim korekcije u naše odnose. Meč u Rejkjaviku, naravno, ostavio je određeni talog, ali se sada prisjećaš ne toliko „rata nerava“, koliko samog šaha. Bilo mi je zanimljivo da se za tablom sretnem s Robertom Fišerom. On je briljantan virtuoz i veoma neposredan čovjek. Razumije ga u šahovskom svijetu veoma malo ljudi (1974).

Bobi je na mene uvijek ostavljao poseban utisak cjelovitošću svoje ličnosti. I u šahu i u životu. Bez ikakvih kompromisa.
Snaga Bobija, između ostalog, sastojala se u tome što je poslije otvaranja veoma pažljivo gradio plan. Zaprepastilo me je to što je tokom drugog meča trošio više vremena nego ja – jer mu je bilo potrebno da osmisli plan. Istovremeno, on je igrač kompjuterskog tipa. U njemu ima neke kompjuterske monumentalnosti. Smatra da u igri uvijek treba pomalo ići naprijed. Ali u šahu, kao i u životu, ponekad treba i uzmaknuti. Uzmakneš, nešto akumuliraš – pa kreneš dalje (1997).

A. Karpov. Fišer je vratio šahu oštrinu, još više ga zaoštrio i doveo sportsku stranu do krajnjih granica: borba do „golih“ kraljeva. On je podigao univerzalnost na viši nivo, pokazujući zapanjujuću tehniku realizacije prednosti, odličnu kombinatornu i pozicijsku igru. Ali najkarakterističnija osobina bila mu je upravo sportska narav: iskorištavanje svih šansi u borbi do samog kraja.

Kraj 60-ih i početak 70-ih godina obilježen je neobičnim šahovskim bumom, povezan, u određenoj mjeri, s imenom američkog velemajstora Roberta Fišera, koji je do tada dostigao veliki šahovski nivo, a svijet je unutrašnje bio spreman da prihvati šah i da mu da zasluženo mjesto. Nedostajao je sportski žar da šah ne postane samo popularan u Sovjetskom Savezu, već i širom svijeta. Taj sportski žar dodao je Robert Fišer. Prije njega u inostranstvu se smatralo da je nemoguće suprotstaviti se hegemoniji sovjetskih šahista, posebno u borbi za titulu svjetskog prvaka. Ali Fišer je bio prvi šahista koji ne samo da je mogao dostojno konkurisati našim velemajstorima, već je i osvojio šampionsku krunu od nas.

G. Kasparov. Najnemirniji i najkontroverzniji šampion. Živa legenda. Fišer je simbol maksimalne odlučnosti u dostizanju šahovskog Olimpa, zasnovane na neograničenoj energiji i monstruoznoj sposobnosti da pobeđuje svoje protivnike. Genije-usamljenik izazvao je sovjetsku šahovsku školu – i pobijedio, što je izazvalo divljenje Zapada. Beskompromisan u svojim zahtevima za poboljšanje uslova igre, Fišer je insistirao na pažnji prema šahu i šahistima. On je modernizovao praktično sve aspekte stare igre i mogao bi se smatrati osnivačem profesionalnog šaha. Nažalost, neke karakterne osobine Fišera dovele su do toga da je na kraju ispao iz procesa razvoja šaha. A Fišer je mogao dati mnogo veći doprinos šahu u vrijeme Bitlsa, hipija, studentskih nemira i zahtijeva za većom individualnom slobodom… (1999).

Ideje, znanje, doprinos teoriji i iskustvo igre pet sovjetskih šampiona stvorili su ogroman kvantitativni fond, koji je uskoro trebao da donese pomak u kvalitetu igre i pronađe svoje novo utjelovljenje. Sljedećeg svjetskog šampiona Roberta Fišera smatram upravo tim utjelovljenjem i, paradoksalno, nasljednikom sovjetskih šahovskih tradicija. Jer on je odrastao na nasljeđu koje je svijetu darovala naša domaća šahovska škola. Po mom mišljenju, od Fišera počinje moderna era šaha. On je razumio šah na nivou 80-ih godina – što je sada naročito očigledno… Kada je početkom 70-ih Fišer dobio dostojnog protivnika – Anatolija Karpova, postalo je jasno da će njihovi mečevi pokazati kojim putem će se šah dalje razvijati. Karpov je ostao sam, jer njemu ravnopravan igrač, uvjeren sam, bio je samo Fišer. I Karpov je počeo lako da pobjeđuje protivnike na svim nivoima… Osim toga, došlo je do prekida u starosnoj liniji: u mečevima za kandidata uglavnom su igrali šahisti stariji od šampiona. Moje je generacija u tom pogledu bila srećnija.

V. Kramnik. Šta reći o Fišeru? Sticalo se utisak da je toj osobi suđeno da postane svjetski šampion i da je ništa ne može zaustaviti. Postojalo je osjećanje predodređenosti. Počeo je polako, izdaleka, a svima je već bilo sve jasno! Po mom mišljenju, već pet godina prije nego što je postao šampion svijeta, to je svima bilo potpuno jasno. Takav nalet!.. Spaski, što bi se reklo, „zakačio je mašinu“. Mislim da bi svaki drugi šampion takođe izgubio od Fišera. I ne zato što su igrali mnogo slabije, već jednostavno, Fišer je imao takvu sudbinu da bi probio bilo koji kordon.

U nekom trenutku desilo se da je imao bukvalno sve: energiju, nalet, pripremu, snagu igre… Kao da su se sve zrake spojile u jednoj tački! On prosto nije imao slabosti – pa kako se s takvim čovjekom boriti?! Svaki šahista ima periode kada mu se sve poklopi. Meni se čini da je Fišerov vrhunac pao na ciklus kandidata i meč sa Spaskim.

Spaski je igrao u jednako savremen šah, koliko i Fišer. Fišer je pionir moderne pripreme otvaranja. Za razliku od Botvinika, koji je samo razumio značaj pripreme, Fišer je nju podigao na savremeni nivo: postavljati probleme protivniku u svakom potezu, bilo kojom bojom, u bilo kojem otvaranju. Fišer je instant „puni program“ – stavljao je protivniku probleme od prvog poteza! Ovaj „šah visokog intenziteta“ kasnije je usavršio Kasparov, koji je, po mom mišljenju, u nekoj mjeri – nasljednik Fišera. Fišer je prvi šahista koji te drži u napetosti od prvog do posljednjeg poteza, ne ostavljajući ni jedan trenutak predaha. Bilo da je partija poziciona ili taktička, njegov cilj je uvijek isti: stvarati protivniku stalne probleme, najviše problema. On je igrao jako “energičan šah”. Šteta što je Fišer napustio šah, njegov meč sa Karpovom bio bi jako zanimljiv. Hoću da kažem nešto: što se više šah razvija i što su šahisti počeli jače da igraju, tim je manje bio izražen stil njihov igre. Sve ide više ka univerzalnom stilu. Moglo bi se reći da je početak tog univerzalnog stila bio kod Fišera-on je bio univerzalan. U najboljim godinama to je bila čistoća Smislova, univerzalnost Spaskog, energija Aljehina…Jedino slabo mjesto –on je sve igrao racionalno i u jednakim, ali iracionalnim pozicijama nije bio toliko jak. Tu je Spaski njega nadmašivao. Snaga Fišera je kristalna jasnoća ideja (2004).

(Kraj)

Preveden je samo dio knjige, uglavnom tekstualni, dok onaj veći dio, sa analiziranim partijama nije.