недеља, 18. јануар 2026.

Jurij Saharov: Lomovi sudbine

 

Piše: Nikolaj Fuzik

Jedno od mojih omiljenih zanimanja u slobodno vrijeme, već dugi niz godina, bilo je čitanje „ukusnih“ šahovsko-istorijskih knjiga. Misao da u tom žanru stvorim nešto svoje nije mi se javila sve do skoro. Ipak, između članka (kojih je tokom dvadesetak godina napisano poprilično mnogo) i knjige stoji poprilična distanca (osim ako se ne radi o prostom zborniku ranije napisanih tekstova). Knjiga o Isaaku Lipnickom, objavljena prije nešto više od dvije godine, činila se kao dosadan izuzetak, a vjerovatnoća da ću ponoviti takvo iskustvo činila mi se ravnom gotovo nuli. Novih izuzetaka nije bilo na vidiku… osim ako me odjednom ne bi zainteresovala sudbina nekog još jednog poluzaboravljenog šahiste, u čijoj biografiji postoji mnogo „bijelih mrlja“, uz mogućnost da se one iznenada popune.

Nekako neprimjetno, takav kandidat počeo je da dobija jasne konture. Kijevski šahista Jurij Saharov (1922–1981) bio je svojevremeno poznat kao jak majstor, višestruki učesnik prvenstava SSSR-a, pobjednik i laureat prvenstava Ukrajine i drugih turnira, kao i samosvojan trener koga se njegovi učenici i danas toplo sjećaju. A mogućnost da se zaviri u tragične stranice njegove biografije pojavila se tek nakon raspada SSSR-a (objavljeni radovi E. Lazareva, A. Mihaljčišina, M. Trosmana i drugih). Međutim, ti podaci često su fragmentarni, pa čak i protivrječni. Zato sam, kada je u arhivu Službe bezbjednosti Ukrajine (SBU), kao odgovor na moj zahtjev, pronađen deklasifikovan slučaj Saharova u dva debela toma, to doživio kao znak odozgo.

Pored toga, među dobrovoljnim konsultantima koji su me uvjeravali da se prihvatim pisanja biografije kijevskog majstora bili su i oni koji sami posjeduju poneke zanimljive informacije o Juriju Nikolajeviču. Prije svega, to je Tatjana Lazareva, koja je podijelila materijale iz arhiva svog supruga Jefima Lazareva, koji nas je napustio 2013. godine. Pošto je bračni par Lazarev sa Saharovom povezivalo prilično blisko prijateljstvo i profesionalni odnos (Jefim Markovič se više puta sreo s njim na turnirima, a Tatjana Fjodorovna je radila kao trener u istom klubu sa Jurijem Nikolajevičem), u našim razgovorima našlo se mjesta i za brojna usmena sjećanja.

Kijevski velemajstor Vladimir Sergejev, koji je na početku svog šahovskog puta više puta prisustvovao Saharovljevim predavanjima i poznavao ga kao trenera iz prve ruke, svojevremeno je zajedno s Lazarevim objavio članak o Juriju Nikolajeviču u češkom šahovskom časopisu. Danas aktivno učestvuje u potrazi za novim materijalima za knjigu o njemu.

PRVE GODINE

Prilikom proučavanja biografije Jurija Saharova, nejasnoće počinju odmah od trenutka rođenja. Enciklopedijski rječnik „Šahmaty“ (1990) navodi da je rođen 18. septembra 1922. godine u Juzovki (današnji Donjeck). Ova informacija kasnije je više puta ponavljana u brojnim publikacijama, uključujući i Vikipediju na ruskom, ukrajinskom i engleskom jeziku. Istina, oko datuma rođenja niko ne raspravlja, ali se u pomenutom deklasifikovanom dvotomnom predmetu kao mjesto rođenja Saharova više puta navodi selo Vlasovka u Šahtinskom okrugu Rostovske oblasti. Jurij je bio jedino dijete u porodici. Gore navedeni detalji, kao i mnogi drugi, otkriveni su tokom proučavanja pomenutog arhivskog predmeta. Ovo nas navodi na ne baš vedar zaključak: ako želite pomoći svojim budućim biografima, potrudite se da zainteresujete „nadležne organe“.

Arhivsko djelo J. N. Saharova

Otac budućeg šahiste, Nikolaj Matvejevič Saharov, rođen je 1881. godine u Černigovu u porodici pukovnika carske vojske, spahije i plemića po porodičnom porijeklu. Obrazovanje je stekao primjereno tome – završio je kadetski korpus i Rudarski institut u Sankt Peterburgu. Mnogo godina kasnije, Saharov je Lazarevu pričao da je njegov otac u mladosti bio u prijateljskim odnosima s djecom čuvenog ukrajinskog kompozitora Nikolaja Lisenka i da je više puta provodio vrijeme s njima za šahovskom tablom.

Iako je nakon oktobarskog prevrata 1917. godine stupio u redove VKP(b) i pronašao posao u struci (1935. godine obavljao je dužnost zamjenika direktora Državnog makejevskog naučno-istraživačkog instituta za bezbjednost rudarskih radova i spasilačku službu u rudnicima), njegovo „nepouzdano“ porijeklo na kraju je odigralo tragičnu ulogu. Sredinom tridesetih revnosni čekisti počeli su da se bave njime vrlo ozbiljno. Ubrzo se „ispostavilo“ da se dotični dugi niz godina bavio špijunskom, diverzantskom, subverzivnom i drugom „kontrarevolucionarnom djelatnošću“. Rezultati nisu kasnili – 1935. godine Saharov-stariji je isključen iz partije. Ali to je bilo tek početak.

Dana 20. aprila 1938. godine, Nikolaja Matvejeviča su uhapsili kao „učesnika kontrarevolucionarne organizacije ukrajinskih nacionalista“, a 7. septembra sjednica „trojke UNKVD-a za Staljinsku oblast“ osudila ga je na strijeljanje uz konfiskaciju imovine. Njegovim najbližima saopštena je uobičajena eufemistička formulacija: deset godina bez prava prepiske, tako da su istinu saznali tek mnogo kasnije.

Protokol sjednice „trojke“ sa presudom N. M. Saharovu

https://chesspro.ru/enciklopediya/yuriy-saharov-izlomy-sudby

2. septembar 2020.

(Nastaviće se)

(Stavljen nastavak 1.) 

Нема коментара:

Постави коментар