Jurij Saharov: Lomovi sudbine

 

Piše: Nikolaj Fuzik

Jedno od mojih omiljenih zanimanja u slobodno vrijeme, već dugi niz godina, bilo je čitanje „ukusnih“ šahovsko-istorijskih knjiga. Misao da u tom žanru stvorim nešto svoje nije mi se javila sve do skoro. Ipak, između članka (kojih je tokom dvadesetak godina napisano poprilično mnogo) i knjige stoji poprilična distanca (osim ako se ne radi o prostom zborniku ranije napisanih tekstova). Knjiga o Isaaku Lipnickom, objavljena prije nešto više od dvije godine, činila se kao dosadan izuzetak, a vjerovatnoća da ću ponoviti takvo iskustvo činila mi se ravnom gotovo nuli. Novih izuzetaka nije bilo na vidiku… osim ako me odjednom ne bi zainteresovala sudbina nekog još jednog poluzaboravljenog šahiste, u čijoj biografiji postoji mnogo „bijelih mrlja“, uz mogućnost da se one iznenada popune.

Nekako neprimjetno, takav kandidat počeo je da dobija jasne konture. Kijevski šahista Jurij Saharov (1922–1981) bio je svojevremeno poznat kao jak majstor, višestruki učesnik prvenstava SSSR-a, pobjednik i laureat prvenstava Ukrajine i drugih turnira, kao i samosvojan trener koga se njegovi učenici i danas toplo sjećaju. A mogućnost da se zaviri u tragične stranice njegove biografije pojavila se tek nakon raspada SSSR-a (objavljeni radovi E. Lazareva, A. Mihaljčišina, M. Trosmana i drugih). Međutim, ti podaci često su fragmentarni, pa čak i protivrječni. Zato sam, kada je u arhivu Službe bezbjednosti Ukrajine (SBU), kao odgovor na moj zahtjev, pronađen deklasifikovan slučaj Saharova u dva debela toma, to doživio kao znak odozgo.

Pored toga, među dobrovoljnim konsultantima koji su me uvjeravali da se prihvatim pisanja biografije kijevskog majstora bili su i oni koji sami posjeduju poneke zanimljive informacije o Juriju Nikolajeviču. Prije svega, to je Tatjana Lazareva, koja je podijelila materijale iz arhiva svog supruga Jefima Lazareva, koji nas je napustio 2013. godine. Pošto je bračni par Lazarev sa Saharovom povezivalo prilično blisko prijateljstvo i profesionalni odnos (Jefim Markovič se više puta sreo s njim na turnirima, a Tatjana Fjodorovna je radila kao trener u istom klubu sa Jurijem Nikolajevičem), u našim razgovorima našlo se mjesta i za brojna usmena sjećanja.

Kijevski velemajstor Vladimir Sergejev, koji je na početku svog šahovskog puta više puta prisustvovao Saharovljevim predavanjima i poznavao ga kao trenera iz prve ruke, svojevremeno je zajedno s Lazarevim objavio članak o Juriju Nikolajeviču u češkom šahovskom časopisu. Danas aktivno učestvuje u potrazi za novim materijalima za knjigu o njemu.

PRVE GODINE

Prilikom proučavanja biografije Jurija Saharova, nejasnoće počinju odmah od trenutka rođenja. Enciklopedijski rječnik „Šahmaty“ (1990) navodi da je rođen 18. septembra 1922. godine u Juzovki (današnji Donjeck). Ova informacija kasnije je više puta ponavljana u brojnim publikacijama, uključujući i Vikipediju na ruskom, ukrajinskom i engleskom jeziku. Istina, oko datuma rođenja niko ne raspravlja, ali se u pomenutom deklasifikovanom dvotomnom predmetu kao mjesto rođenja Saharova više puta navodi selo Vlasovka u Šahtinskom okrugu Rostovske oblasti. Jurij je bio jedino dijete u porodici. Gore navedeni detalji, kao i mnogi drugi, otkriveni su tokom proučavanja pomenutog arhivskog predmeta. Ovo nas navodi na ne baš vedar zaključak: ako želite pomoći svojim budućim biografima, potrudite se da zainteresujete „nadležne organe“.

Arhivsko djelo J. N. Saharova

Otac budućeg šahiste, Nikolaj Matvejevič Saharov, rođen je 1881. godine u Černigovu u porodici pukovnika carske vojske, spahije i plemića po porodičnom porijeklu. Obrazovanje je stekao primjereno tome – završio je kadetski korpus i Rudarski institut u Sankt Peterburgu. Mnogo godina kasnije, Saharov je Lazarevu pričao da je njegov otac u mladosti bio u prijateljskim odnosima s djecom čuvenog ukrajinskog kompozitora Nikolaja Lisenka i da je više puta provodio vrijeme s njima za šahovskom tablom.

Iako je nakon oktobarskog prevrata 1917. godine stupio u redove VKP(b) i pronašao posao u struci (1935. godine obavljao je dužnost zamjenika direktora Državnog makejevskog naučno-istraživačkog instituta za bezbjednost rudarskih radova i spasilačku službu u rudnicima), njegovo „nepouzdano“ porijeklo na kraju je odigralo tragičnu ulogu. Sredinom tridesetih revnosni čekisti počeli su da se bave njime vrlo ozbiljno. Ubrzo se „ispostavilo“ da se dotični dugi niz godina bavio špijunskom, diverzantskom, subverzivnom i drugom „kontrarevolucionarnom djelatnošću“. Rezultati nisu kasnili – 1935. godine Saharov-stariji je isključen iz partije. Ali to je bilo tek početak.

Dana 20. aprila 1938. godine, Nikolaja Matvejeviča su uhapsili kao „učesnika kontrarevolucionarne organizacije ukrajinskih nacionalista“, a 7. septembra sjednica „trojke UNKVD-a za Staljinsku oblast“ osudila ga je na strijeljanje uz konfiskaciju imovine. Njegovim najbližima saopštena je uobičajena eufemistička formulacija: deset godina bez prava prepiske, tako da su istinu saznali tek mnogo kasnije.

Protokol sjednice „trojke“ sa presudom N. M. Saharovu

Upravo je otac ranije i uveo Juru u svijet šaha. O tome je, više od četvrt vijeka kasnije, izvještavao bilten 27. prvenstva SSSR-a (1960), najvjerovatnije prema riječima samog Saharova:

„Prvo upoznavanje Jurija Saharova sa šahom bilo je neobično. Godine 1934, kao jedanaestogodišnji dječak, odmarao se s ocem u Kislovodsku. Jednoga dana, u jednom od parkova u kojima su šetali, bila je organizovana simultanka lenjingradskog majstora Sozina. Otac je odlučio da zaigra, ali je, iz šale, posjeo za tablu sina koji nije znao da igra, a sam je, stojeći pored njega, pokazivao kako da pomjera figure. Majstor je doživio poraz…“

Pošto protiv Saharovljeve majke nije bilo pokrenuto krivično djelo, o njoj se zna manje. Aleksandra Afanasjevna Saharova (djevojački Jumaševa), rođena u selu Podnavoloki u Skopinskom okrugu Rjazanske gubernije, bila je osamnaest godina mlađa od svog supruga. Nakon što se sovjetska vlast obračunala s glavom porodice, njegova udovica, dotad domaćica, zaposlila se u šivaćoj fabrici kao krojačica, a uz to je imala snage da se bavi i privatnim šivenjem odjeće. Kao modistkinja imala je stalne mušterije, što joj je na kraju omogućilo da izvede sina na put.

Kako i kada se porodica Saharov našla u Stalinu (današnjem Donjecku), tačno nije poznato. Neki detalji njegove biografije počinju da se naziru tek od 1940. godine. Ipak, poznati donjecki šahista Apolinarij Gaevski (1897–1990) tvrdio je, tokom ispitivanja 28. septembra 1951. godine, da je poznavao Saharova od 1938–1939. godine, upoznavši ga na takmičenjima u Stalinu. Vladimir Pak u svojoj knjizi „Šah u rudarskom kraju“ (2001) piše da je Saharov nazivao Gaevskog svojim prvim šahovskim učiteljem.

Godine 1940, Jurij Saharov završio je desetogodišnju školu u Stalinu, ali nije upisao fakultet. Prema riječima njegove majke Aleksandre Afanasjevne na ispitivanju 4. maja 1950. godine, lokalni vojni komitet u početku je namjeravao da ga pošalje u pilotsku školu, ali kada se otkrilo da je sin „neprijatelja naroda“, upis je odbijen. Morao je da se zaposli kao radnik u pekari, a kasnije je prešao u lokalnu šahovsku sekciju, gdje je Jurij radio sve do početka rata.

Iste te 1940. godine u štampi su se pojavile prve vijesti o njegovim turnirskim rezultatima:

„Stalino. Devet prvokategornika i pet šahista druge kategorije učestvovalo je na gradskom prvenstvu. Titulu prvaka grada osvojio je Gaevski, profesor matematike u školi broj 67. Rezultat pobjednika – 10,5 poena. Na drugom mjestu Knišenko, student industrijskog instituta – 10. Treće mjesto zauzeo je prvak školaraca grada, Saharov – 9“ (novine „64“, 39 (363), 13. jul 1940).

A u jesen iste godine uspio je da se probije u finale republičkog prvenstva:

„Krajem oktobra, u gradu Stalinu, završena su polufinalna prvenstva u šahu i dam Ukrajinske SSR.
Pobjednik šahovskog turnira bio je mladi prvokategornik Saharov (Stalino), koji nije izgubio nijednu partiju i osvojio 8 poena iz 11. Drugo mjesto Gostiščev (Zaporoška oblast) – 7,5. Treće i četvrto mjesto zauzeli su Gaevski (Stalinska oblast) i Korsakov (Vorošilovgradska oblast), peto mjesto Družko (Stalino)“ („64“, 56 (380), 7. novembar 1940).

IZLAZAK NA UKRAJINSKU ORBITU

Sada je mladom šahisti predstojao prvi ozbiljan izazov – finale prvenstva Ukrajine, održano u Kijevu od 20. novembra do 11. decembra 1940. godine. U njemu je Isaak Boleslavski treći put zaredom, u sjajnom stilu, osvojio šampionsku titulu sa rezultatom 13 iz 17. Bilo je očigledno da je republički nivo već prerastao. „Tokom čitavog turnira Boleslavski je izgubio samo jednu partiju – od Saharova, nastojeći po svaku cijenu da pobijedi u približno izjednačenoj poziciji“, pisali su A. Konstantinopoljski i B. Ratner u završnom izvještaju („Šahmati v SSSR“, br. 3, 1941).

Što se tiče Saharova, čudo se nije desilo – sa 6,5 poena podijelio je 13–15. mjesto. Ipak, u istom članku autori su istakli:

„Velike sposobnosti pokazali su Knišenko i Saharov, koji su prilično namučili lidere. Uz više iskustva, mogli bi se uključiti u borbu za viša mjesta. Za prvi nastup na ozbiljnom takmičenju, njihove rezultate treba smatrati iznad zadovoljavajućih.“

Nažalost, od partije Saharov – Boleslavski sačuvani su samo početni potezi, koje su Konstantinopoljski i Ratner naveli u svom pregledu stvaralačkih rezultata. Ali ipak, vrijedno je da se na njoj nakratko zadržimo.

Saharov – Boleslavski [A53]
Prvenstvo Ukrajine, Kijev, 1940

.d4 Nf6 2.c4 d6 3.Nc3 e5 4.e4 exd4 5.Qxd4 Nc6 6.Qd2 g6 7.b3 Bg7 8.Bb2 0–0 9.Bd3

U Megabazi ova pozicija je prvi put datirana 1950. godinom, a tokom pedesetih godina pojavljuje se ukupno tri puta. Sve tri partije završile su se katastrofalnim porazom bijelih, pri čemu su dvije od njih stekle svjetsku slavu i kasnije ušle u istoriju šaha kao prepoznatljivi biseri svojih pobjednika. Riječ je o partijama Alatorcev – Boleslavski (18. prvenstvo SSSR, Moskva, 1950) i Polugajevski – Nežmetdinov (18. prvenstvo RSFSR, Soči, 1958). Još jednu partiju, koju je crni dobio u 22 poteza, odigrali su engleski majstori Penrouz – Klark (Sautend, 1957). U sve tri partije crni su nastavili potezom 9...Ng4.

Gorko iskustvo pomenutih duela zadugo je odvraćalo šahiste od igranja ove pozicije bijelim figurama. Ali sa razvojem teorije otvaranja, počevši od kasnih osamdesetih godina, pozicija sa dijagrama ponovo se povremeno pojavljivala u turnirskoj praksi. Na kraju krajeva, iako bijeli ovdje ne mogu računati na prednost u otvaranju, pozicija ima sasvim borbeni karakter, i pobjediće onaj ko bude bolje igrao.

U ovoj partiji, međutim, Boleslavski je izabrao drugačiji nastavak:

9...Nb4 10.Bb1 c6 11.Nge2 Be6 12.0–0 Qe7 13.a3 Na6, i opet „crni ne osjeća nikakve teškoće“ (Konstantinopoljski, Ratner).

O daljem toku borbe može se samo nagađati na osnovu pregleda kola u novinama „64“ (br. 61 (395), 10. decembar 1940):

„Senzacionalan je bio tok partije Saharov – Boleslavski. Crni je ostvario dobru igru, ali je iznenada dopustio nepreciznost, i nekoliko snažnih poteza donijelo je Saharovu dobijenu poziciju. Partija je prekinuta u beznadežnom položaju za Boleslavskog.“

Ali debitant prvenstva nije ostao upamćen među učesnicima samo po svojoj igri:
„Još na tom turniru mladi Donbasovac bio je prepoznatljiv po tome što je nosio vezenu košulju (vušivanku) i govorio predivnim ukrajinskim jezikom, začinjavajući ga sočnim dosjetkama i šalama. Ali malo ko od učesnika tada je znao da je zapravo tom momku bilo sve samo ne do šale.“

Samo se prisjete stihovi Vladimira Vysockog:
„Ti ne zavijaj, ne plači, već se smij – suze ti danas neće oprostiti.“

Možda je u eseju „Pan Inspektor ili tajne unakažene sudbine“ („Sportivna gazeta“, 18. septembar 1992), napisanom mnogo godina kasnije, Lazarev ponešto i preuveličao. Osim toga, on nije bio neposredni svjedok opisanih događaja. Ipak, primjeri Saharovljevog sočnog ukrajinskog jezika i danas se čuvaju u arhivu Lazarevih u vidu nekoliko pisama koja je Jurij Nikolajevič poslao...

Šahovski život se nastavio i u novoj, 1941. godini. V. Pak u knjizi „Šah u rudarskom kraju“ piše da je prvenstvo Stalinske oblasti 1941. godine prvi put završeno pobjedom Saharova. Međutim, titula šampiona grada i dalje mu je izmicala:

„Stalino. Četrnaest prvokategornika borilo se za titulu gradskog prvaka u šahu. Pobjednik je bio Knišenko – 10,5. Iza njega Gaevski – 10, Saharov – 9,5 itd.“ („64“, br. 25 (413), 18. jun 1941).

Ali već nakon nekoliko dana, izbijanjem rata, život zemlje bio je potpuno preokrenut…

ZA VRIJEME RATA

Ratni period – jedan je od najzagonetnijih u biografiji Saharova. Na sajtu ChessPro o tome je već ponešto pisano – na primjer, u tekstovima Sergeja Voronkova i Adriana Mihaljčišina. U velikoj mjeri ono što ovi autori navode oslanja se na esej Jefima Lazareva „Pan inspektor ili tajne unakažene sudbine“ (na ukrajinskom jeziku), objavljen u ukrajinskoj „Sportivnoj gazeti“ 18. septembra 1992. On je takođe uvršćen u drugo izdanje knjige Jurija Semenka „Šah u Ukrajini“ (takođe na ukrajinskom), iako se Lazarev kasnije žalio da je u žurbi objavljena ne baš posljednja, dopunjena verzija njegovog teksta. Nekoliko odjeljaka iz tog eseja prenosi i Voronkov u svojim „Vrhunci stvaralaštva i drame prvenstava SSSR-a“. Međutim, upoznavanje sa deklasifikovanim Saharovljevim dosijeom pokazalo je da se mnogo toga u stvarnosti odvijalo sasvim drugačije i mnogo prozaičnije. Milioni ljudi, koji su se našli u mlinu zvanom „Drugi svjetski rat“, nastojali su prije svega da prežive, i većina onih koji su u tome uspjeli vrlo nerado se prisjećala tog dijela svog života. Jurij Nikolajevič Saharov nije bio izuzetak.

Uopšte, čitajući o tome šta su sve ti ljudi morali da iskuse, neizbježno se, recimo, prisjeti i činjenica da niko od preživjelih katastrofu „Titanika“ nije „izveden pred sud. Civilizovani svijet bio je prinuđen da prizna da se zakoni ne pišu za one koji su primorani da misle o spašavanju sopstvenog života.“ („Posljednjih sto šezdeset minuta ‘Titanika’“, časopis „GEO“, 1998, br. 3, str. 88)...

Ipak, imajući u vidu da se podacima iz dosijea žrtava staljinističkih represija mora prilaziti krajnje oprezno (o tome će kasnije biti više riječi), pokušaću da ukratko izložim samo ono što izgleda više-manje pouzdano.

Sa početkom rata Saharov nije bio mobilisan u aktivnu vojsku (možda kao sin „neprijatelja naroda“), ali je prilikom mobilizacije dva puta pozivan na kopanje rovova – najprije u oblasti stanice Nosovka u Černigovskoj oblasti (koja se nalazi na pruzi Kijev–Nježin), a drugi put kod Marijupolja. Ali oba puta, usljed snažnog njemačkog napredovanja i rasula u redovima Crvene armije u povlačenju, mobilisani ljudi ostajali su prepušteni sami sebi, pa se Saharov vraćao kući u Stalino. Vratili su ga drugi put već u trenutku kada se vojnokomesarijat evakuisao, a Nijemci još nisu ušli u grad. A teško da je Jurij izgarao od želje da položi život za sovjetsku vlast posle onoga što je ona učinila njegovom ocu...

Ostajući u okupaciji, Saharov je sa majkom, kako bi preživjeli, bio prinuđen da postepeno rasprodaje svoje stvari ili ih mijenja za hranu. Istina, na neko vrijeme ga je Apolinarij Gaevski, koji je za vrijeme njemačke okupacije radio kao direktor škole, zaposlio u svojoj školi kao sekretara (što mu je omogućilo da dobije bon za hranu), ali taj period nije dugo trajao. Do proljeća 1942. materijalna situacija postala je krajnje teška, i u aprilu, nakon konsultacije s majkom, Saharov je odlučio da ode na rad u Njemačku. Još od januara 1942. u okupacionim novinama počele su da se pojavljuju reklame koje su pozivale sovjetske građane da rade „za dobro Trećeg rajha“, a od proljeća slanje ljudi na razne poslove u Njemačku poprimilo je masovni karakter. Istina, prvi transporti bili su sastavljeni isključivo od dobrovoljaca, ali kasnije, kada su informacije o stvarnim uslovima života u „predivnoj Njemačkoj“ (izraz iz oglasa – vidi fotografiju) procurile na okupirane teritorije, broj dobrovoljaca naglo je opao...

Oglas u kijevskoj novini „Nove ukrajinske slovo“, 2. aprila 1942.

U Njemačkoj je Saharov dospio u grad Alsdorf, u rudnik „Anna-3“. Isprva su ga rasporedili na opšte poslove u rudniku, ali je već drugog dana obolio od panaricija (akutne gnojne upale tkiva prstiju). Nakon dugog boravka u lazaretu i operacije jednog prsta na ruci, bio je raspoređen na lakši posao – izdavanje specijalne odjeće i opreme (svjetiljki). Osim toga, kada je otkriveno da zna njemački jezik, Saharov je postavljen za prevodioca pri komandantu logora.

Upravo je to kasnije poslužilo kao jedan od povoda da se pokušaju „razviti“ optužbe protiv Saharova do maksimuma – jer je među njegovim obavezama bilo i posredovanje između komandanta i logoraša tokom ispitivanja, kao i pri prijavama doušnika (na primjer, o planiranim bjekstvima). Pored toga, morao je odlaziti zajedno s komandantom i u policiju, ako bi odatle stizale dojave o uhvaćenim bjeguncima – radi prepoznavanja. Istina, već kao uhapšen, Saharov je tvrdio da time nijednom bjeguncu nije nanio štetu, jer bi ih, u slučaju da ih on „ne prepozna“, poslali ne nazad u rudnik, nego u koncentracioni logor, gdje su uslovi bili neuporedivo gori.

S približavanjem linije fronta i uoči dolaska američkih trupa, logor rudnika „Anna-3“ krajem avgusta 1944. godine Nijemci su evakuisali. Logoraši su upućeni pješice na novo mjesto. Ali već na prvom noćnom odmoru, oko 25–30 kilometara od Alsdorfa, Saharov je po mraku pobjegao, ukravši bicikl od policajca, i vrativši se nazad u logor, sačekao je nakon nekoliko dana dolazak Amerikanaca. Najprije je ostao u logoru kod rudnika „Anna-3“, ali su ga Amerikanci potom, zajedno s drugim sovjetskim državljanima, prebacili u drugi logor, u Belgiju. Kako je Jurij Nikolajevič više puta tvrdio na saslušanjima, u američkoj vojsci nije služio, oružje nije držao u rukama, stražarsku službu nije obavljao, nego je korišćen za razne pomoćne (privredne) poslove. Shodno tome, Orden Purpurnog srca, kojim je navodno bio odlikovan nakon što je, „s oružjem u ruci, stigao do Labe“ (Lazarev) – gotovo je sigurno nečija lijepa izmišljotina.

U jednom od zapisnika saslušanja (10. septembra 1951) dotiče se i šahovska tema.

„Pitanje. Navedite poznate evropske šahiste s kojima ste igrali dok ste boravili u Njemačkoj i Belgiji?
Odgovor. Od šahista s kojima sam igrao u Njemačkoj i Belgiji poznati su mi sljedeći:

1. Pauli, imena ne znam, upoznao sam ga pri igranju šaha u gradu Alsdorfu. Više o njemu ne znam ništa.
2. Bekker, imena ne znam, upoznao sam ga nakon partije s Paulijem u gradu Alsdorfu. Bekker je radio u rudniku „Anna-1“, ako se ne varam, kao normirac.
3. Keller, imena ne znam, upoznao sam ga igrajući meč između Ahenske i Kelnske oblasti. Keller je igrao za Kelnski okrug, a ja sam, kao ‘podmetnuto’ lice, igrao za Ahenski. Po riječima Bekkera, poznato mi je da je Keller bio član nacional-socijalističke (fašističke) partije.

U Belgiji sam igrao s istaknutim belgijskim majstorima – Van Settersom, Defosseom i O’Kelijem.
Upoznao sam ih u sljedećim okolnostima. Boraveći u logoru između Brisela i Vervjea (januar–februar 1945), jednom sam otputovao u Brisel, gdje sam našao šahovski klub i tamo odigrao nekoliko partija s igračima druge kategorije, koje sam pobijedio. Van Setters, koji je bio prisutan, zainteresovao se za mene, pa sam mu ispričao o sebi... Sredinom februara Van Setters je došao u logor u kojem sam boravio i pozvao me da učestvujem na blic-turniru, na što sam pristao i, dobivši izlaznu dozvolu, otputovao u Brisel, gdje sam igrao s pomenutim Van Settersom, Defosseom i O’Kelijem. U tom turniru bio sam pobjednik, osvojivši nagradu od 2000 franaka (belgijskih).

Više ne znam nijednog evropskog šahistu s kojim bih igrao.“

Ako sa Belgijancima, učesnicima šahovskih olimpijada iz raznih godina, nema nikakvih nedoumica, za identifikaciju njemačkih šahista potrebne su dodatne informacije, utoliko prije što navedena prezimena (posebno dva posljednja) nisu tako rijetka.

U raspravama o ličnosti i sudbini Jurija Saharova, koje sam imao prilike čitati na internetu, neprestano se postavljalo pitanje: zar nije mogao ostati kod Amerikanaca, poslije svega što je doživio u domovini? Naravno da je mogao! Pored toga, kasnije je i sam priznao na saslušanju (12. septembra 1951) da su mu Amerikanci to nudili, dobro znajući kakve ga perspektive čekaju po povratku u SSSR. Ali Saharov je, uprkos svemu, odlučio da se vrati. Pitao sam jednom Tatjanu Lazarevu, koja je dobro poznavala junaka naše priče, da li je to bilo samo zato što nije htio da ostavi svoju majku i izloži je udaru? Ili je u njemu govorio optimizam mladosti? „Ne samo to. Saharov je uopšte veoma volio Ukrajinu – ukrajinski jezik, kulturu, prirodu. Sve u svemu, bio je to jak i optimističan čovjek.“

Bilo kako bilo, dok je boravio u logoru u Belgiji i „nije vidio preduslova za skori povratak u Otadžbinu“ (iz zapisnika saslušanja od 1. septembra 1951), Saharov je zajedno s jednim sapatnikom početkom marta 1945. odlučio da ubrza proces i krenuo na istok, u Njemačku. Njihov poduhvat, iako ne bez pustolovina, okončao se uspješno, te su početkom juna 1945. bili predati u sovjetsku zonu okupacije.

Ipak, uprkos mladalačkom optimizmu, Saharov je vrlo dobro shvatao koliki rizik preuzima, pa je zato radije izbjegavao da otkriva sve detalje. U filtracionom logoru predstavio se kao mlađi poručnik i izjavio da je zarobljen kod Marijupolja, nakon čega je prinudno odveden na rad u Njemačku, gdje je završio u rudniku „Anna-3“. Čak je stigao i da dobije masovno dodjeljivanu medalju „Za pobjedu nad Njemačkom“, kojom je bilo odlikovano gotovo 15 miliona ljudi. Iako ga, kako ćemo uskoro vidjeti, ni to nije zaštitilo od represija, vrlo je vjerovatno da mu je pomoglo da izbjegne trenutno slanje u Sibir.

Karton evidentiranja za J. Saharova, popunjen u filtracionom logoru
(sa sajta https://obd-memorial.ru)
Pronašao M. Burakovski

MIRAN ŽIVOT POD BUDNIM OKOM

Po povratku kući, Jurij Saharov se odmah uključio u šahovski život. Na prvenstvu Ukrajine 1946. godine osvojio je 11,5 poena iz 17 i podijelio 4–6. mjesto sa Gellerom i Šapošnikovim. Prvak je postao Anatolij Bannik, sa sjajnih 14 iz 17, drugi je bio tadašnji predstavnik Hersona, Lev Aronin (13,5), a treći Vladimir Kirilov iz Harkova (12).

Na tom prvenstvu Saharov je još predstavljao Stalino, ali se već u proljeće 1946. preselio u Kijev. Maksim Rusinkjevič, koji je poznavao Saharova još iz djetinjstva, svjedočio je na saslušanju od 11. februara 1948. da je Saharov, po povratku u Stalino, u početku radio kao kalkulator u jednom rudniku, ali je „radeći otprilike do aprila 1946. godine, dao otkaz i, kako mi je rekao, namjeravao da ode u Kijev, jer su, njegovim riječima, organi MGB-a počeli da pokreću predmet protiv njega. I zaista, ubrzo se preselio u Kijev, gdje se upisao na univerzitet“.

Poznati žitomirski trener Mihail Trosman, prisjećajući se svojih dogodovština nakon završene srednje škole 1946, zapisao je:

„Drugi neuspjeh zatekao me na MGU. Pokušaj da predam dokumenta za upis u tu prestižnu ustanovu bio je uzaludan. U prijemnoj komisiji su mi objasnili da će sav moj trud biti uzaludan. Morao sam da se vratim u Žitomir i predam dokumenta, a zatim i polažem ispite za upis na KGU imena Tarasa Ševčenka. Nije bilo gdje prenoćiti u Kijevu, pa se dobro sjećam nekoliko noći provedenih u prostorijama vojne katedre u ulici Lenjina 52, pravo na stolovima, bez ikakvih jastuka, a kamoli posteljine. Jedne večeri razgovorio sam se sa svojim ‘susjedom’ po mjestu za spavanje. Ispostavilo se da je to bio šahista Jurij Saharov, koji se predstavio kao kandidat za majstora. Za mene, običnog drugokategornika, djelovao je kao nebesnik, iako je spavao na stolu do moga.“
(M. Trosman, „Zapisi šahovskog trenera“)

Upravo u početak Saharovljevog kijevskog perioda spada i njegova prva objavljena pobjednička partija („Šahmati v SSSR“, br. 5, 1947). Protivnik mu je bio novoizabrani majstor Boris Goldenov, koji je 1944. ostvario jedinstveni dvostruki uspjeh – postao je šampion Ukrajine u šahu i u tenisu! 

Saharov („Munja“) – Goldenov („Boljševik“) [E10]
Prvenstvo Kijeva po ekipama, 1946
Bilješke I. Pogrebiskog

1. d4 Nf6 2. c4 e6 3. Nf3 c5 4. d5 b5

Ovu prilično rijetku gambitnu varijantu majstor Goldenov je primijenio u svom meču protiv I. Kana i to ne bez uspjeha. Zaista, direktan pokušaj opovrgavanja gambita:
5. dxe6 fxe6 6. cxb5 d5 … daje crnom centar i inicijativu, uz cijenu samo jedne „udvojenog“ pješaka kod bijelogh.

5. Bg5! exd5

Ovom razmjenom, kako se vidi iz nastavka, crni počinje da igra na dobijanje pješaka (d5), što vodi u tešku poziciju. U duhu otvaranja 5… Bb7.

6. cxd5 h6 7. Bh4 Bb7 8. e4!

Bijeli žrtvuje pješaka da bi sačuvao inicijativu – odluka donesena, naravno, prethodnim potezom.

8… g5 9. Bg3 Nxe4?

Forsira do pozicije u kojoj crni gubi materijalnu kompenzaciju i strukturu. Bolje je bilo 9… Qe7.
10. Qe2 Qe7
Naravno, ne 10… Bxd5 zbog 11. Nc3.

11. Be5 f6 12. Qxe4 fxe5 13. Bxb5!

Sve ovo bijeli odlično realizuje, a sada se može sumirati pozicija:

• Bijeli je sačuvao moćnog pješaka d5 i može aktivirati konje sa e4 i c4.
• Njegov kralj čvrsto stoji u centru, a po potrebi može rokirati na dugoj strani.
• Crni ima dva lovca – prividna prednost, jer je Bf8 ograničen sopstvenim pješacima; oba krila su ranjiva, a razvoj dame otežan.

Bijeli u nastavku jasno i uvjerljivo realizuje svoju prednost:

13… Bg7 14. Nc3 Qf6 15. h4! Na6 16. hxg5 hxg5 17. Rxh8+ Bxh8 18. Qa4! 0-0-0 19. Ne4 Qb6

Bilo bi nešto jače 19… Qh6, ali i tada bi 20. Rd1! sačuvalo odlučujuću prednost bijelog.

20. Nfd2! Kb8 21. Nc4 Qg6 22. Ncd6 Nc7 23. Nxb7! Kxb7 24. Nxc5+ Kb8 25. Nxd7+ Kc8 26. Rc1 1-0

Izgleda da se život polako sređivao. Po preseljenju u Kijev, Saharov se oženio i upisao na Univerzitet u Kijevu, na odjeljenje romansko-njemačkog jezika Filološkog fakulteta, a radio je (prema svjedočenju Trosmana – od 1948. godine) u Ukrsportkomitetu pri Savjetu ministara Ukrajinske SSR kao inspektor za šah.

„Od tada mu je za čitav život ostalo nadimak u šali – „Pan Inspektor“. Zašto ‘pan’? Saharov nije skrivao simpatije prema poljskom narodu (njegova majka, kako je rekao, pripadala je ukrajinsko-poljskom plemićkom rodu Levickih), dobro je poznavao poljski jezik, istoriju i književnost“ (Lazarev, esej „Pan Inspektor…“).

Međutim, rad u sportskom komitetu, trenerski posao i igranje turnira oduzimali su mnogo vremena i bili su povezani s periodičnim putovanjima. „Ako šah smeta studijama, treba napustiti studije!“, a, kako je na ispitivanju naveo jedan od njegovih studentskih drugova, 1950. godine Saharov je isključen s univerziteta zbog akademskih dugovanja…

Prvi turnirski rezultati nakon preseljenja u Kijev bili su ohrabrujući. Na prvenstvu Kijeva 1947. godine podijelio je prvo mjesto s kandidatom za majstora Kofmanom, a na sljedećem republičkom prvenstvu zauzeo je 3–4. mjesto s Kotlermanom (1. Sokolski, 2. Goldenov).

Ipak, sadržaj igre vjerovatno ga nije zadovoljavao. Autori završnih članaka u časopisu „Šah u SSSR“ isticali su njegovu agresivno-inovatorsku igru, koja je često prelazila u avanturističku. Ne jednom je Saharov dolazio u teške pozicije, ali je većinom uspijevao izvući se nepovrijeđen. Posebno ilustrativna u tom pogledu bila je partija sa Zamihovskim.

---

Zamihovski – Saharov
Prvenstvo Kijeva, 1947
Bilješke I. Pogrebiskog

U vremenskom pritisku (cajtnot) koji je prijetio obojici igrača, Zamihovski je odigrao direktno: 27. Nb3, podcijenivši posljednji potez crnog 26...Raf8.

Saharov sada iznenađuje protivnika nizom efektnh udara:

27...Ng5! 28. Bg2 c5! 29. Nxc5 Nxf4! 30. gxf4 – forsirano, jer u suprotnom u svim varijantama s odlučujućim rezultatom slijedi Nfh3+.

30...Bxg2! 31. Qxg2 – ne spašava:
31. Nxd7 Nh3+ 32. Kxg2 Nxf2 33. Nxf8 Nd3 34. Nd7 Qg4+ 35. Kf1 Qf3+ 36. Kg1 Nxf4, i mat je neizbježan.

31...Rd2! 32. Qxd2 – ako 32. Qg3, slijedi 32...Nf3+ 33. Kf1 Nxh2+ 34. Kg1 Nf3+ 35. Kf1 Qh1+, mat.

32...Nf3+ 33. Kh1 Nxd2, i bijeli se uskoro predaje. 0-1

---

Godine 1947. J. Saharov je prvi put postao prvak Kijeva, podijelivši ovu pobjedu sa A. Kofmanom („Šah u SSSR“, br. 6, 1947).

Međutim, dalje napredovanje ka vrhu je zapelo. Na prvenstvima Ukrajine 1948–1950. Saharov nije bio među vodećima – 6–9. mjesto u prvenstvu 1949, a u preostala dva čak u donjoj polovini tabele. Nije uspio ni njegov prva pokušaj da se probije na sve-saveznu scenu.

Prvo, u četvrtfinalu 18. prvenstva SSSR-a, nedostajalo mu je samo pola poena da se plasira među tri najbolja. Usprkos tome, ipak mu je bilo dozvoljeno da igra u polufinalu (nije isključeno da je to bilo kao jedan od „domaćina terena“), ali je uspio zauzeti tek 10–11. mjesto među šesnaest učesnika.

Ipak, samo učešće u ovom kvalifikacionom turniru predstavljalo je prvi pokušaj izlaska na viši nivo – sve-saveznu scenu.

Ua pozadini ovih relativnih neuspjeha, svijetlim događajem bila je pobjeda u prvenstvu Kijeva 1949, u oštroj konkurenciji sa Lipnickim i Zamihovskim. Njegov glavni rival Isaak Lipnicki, koji je izvještavao o turniru u štampi, nije štedio pohvale pobjedniku:

„Kyivska pravda“, 18. mart 1949:
„J. Saharov, ne izgubivši nijednu partiju, demonstrirao je sigurnu, oštru i inicijativnu igru.“

„Šah u SSSR“, br. 8, 1949:
„Student univerziteta Jurij Saharov sigurno je odigrao čitavo takmičenje i zasluženo osvojio titulu prvaka Kijeva… Saharovljevu igru odlikuje zdravo razumijevanje pozicije, odlično kombinatorsko viđenje i jednako odlične sportske kvalitete. Među manama njegove igre treba navesti nedovoljno objektivnu procjenu pozicije. J. Saharov – nosilac značke GTO drugog stepena i igrač univerzitetske fudbalske reprezentacije.“

Kao jedan od primjera kreativnosti novog prvaka, Lipnicki je naveo partiju protiv Bannika, odigranu, međutim, na drugom turniru. 

Bannik – Saharov [C73]
Ekipno prvenstvo visokih škola, Kijev, 1948
Napomene I. Lipnickog

1.e4 e5 2.Nf3 Nc6 3.Bb5 a6 4.Ba4 d6 5.Bxc6+ bxc6 6.d4 f6 7.Be3 Ne7 8.c4 Ng6 9.Nc3 Be7 10.c5 0-0 11.d5 — Ova se varijanta već pojavila u partiji Klaman–Vasiljev iz lenjingradskog polufinala 16. prvenstva SSSR-a. Vasiljev je nakon 11...dxc5 12.dxc6 Bd6 13.Qa4 dospio u težak položaj.
11...Rb8 12.Qc2 — Jače je bilo 12.b3. 12...f5! 13.cxd6 Qxd6 — Inicijativa već prelazi crnima.
14.0-0 f4 15.Bc1 Bg4 16.Qd3 c5 17.b3 — Prijetilo je 17...c4.
17...Qd7 18.Kh1 Bxf3 19.Qxf3 Nh4 — Napad crnog raste iz poteza u potez.
20.Qd3 f3 21.g3 Qh3 22.Rg1 Qg2+!! 23.Rxg2 fxg2+ 24.Kg1 Nf3+ 25.Qxf3 — Žalosna nužda. Poslije 25.Kxg2 Ne1+ bijeli ostaje bez topa.
25...Rxf3 26.Be3 Bg5! — Crni dobija dobijenu završnicu.
Zatim je uslijedilo: 27.Kxg2 Rbf8 28.Bxg5 Rxc3 29.Rd1 c4 30.d6 cxd6 31.Rxd6 Rc2 32.Be3 c3 33.Rc6 Rd8 34.Rc5 Rd3 35.Kf3 Rxa2 36.Rxe5 c2 37.Rc5 Rxb3 0–1

NOVE NADE…

Učesnici finala 18. prvenstva SSSR-a (1950) tek su se pripremali za svoj glavni turnir godine, dok je u različitim gradovima zemlje počeo izbor za naredno, 19. prvenstvo, kroz četvrtfinalne turnire. Jurija Saharova rasporedili su u grupu u Tbilisiju.

Već sredinom turnira, u vodstvu se našla četvorka Ukrajinaca – Saharov, Makarov, Kofman i Ratner, kojima je konkurenciju pokušao pružiti njihov bivši zemljak Knišenko, koji se nakon rata preselio u Rostov na Donu. Oštra borba za tri mjesta koja vode dalje završila je ovako:

1-2. Makarov, Saharov – 11,5 od 15;
3-4. Kofman, Ratner – 10,5 (treći po koeficijentu bio je Kofman);
5. Knišenko – 10.

U završnom izvještaju o turniru („Šah u SSSR-u“, br. 3, 1950), majstor Nikolaj Golovko je, između ostalog, napisao:

„Kijevanin Jurij Saharov u većini partija birao je oštre varijante i, posjedujući odličnu teorijsku pripremljenost i oštro kombinatorno oko, bez većih poteškoća je ostvarivao pobjede nad manje pripremljenim protivnicima.“

Saharov – Urujmagov [B55]
Četvrtfinale 19. prvenstva SSSR-a, Tbilisi, 1950

1. e4 c5 2. Nf3 d6 3. d4 cxd4 4. Nxd4 Nf6 5. f3 e5 6. Bb5+ Nbd7 7. Nf5 a6 8. Bxd7+ Qxd7 9. Bg5 d5 10. Bxf6 gxf6

Kao što vidimo, bijeli je razmijenio oba svoja lovca za protivničke konje. Vremenom je Jurij Nikolaevič, radeći sa mladim šahistima, čak razvio svojevrsnu teorijsku osnovu za ovaj pristup, tvrdeći da konj ima prednost nad lovcem slično kao što autobus ima prednost nad trolejbusom. I sličan primjer u Saharovljevoj kreativnosti nije jedini (vidjeti, na primjer, partiju Saharov – Bannik, 1957).

V. Sergejev: „Jurij Nikolaevič je očigledno preferirao konja, bio je u tom smislu ‘Čigorinovac’. Konja je povezivao sa autobusom, kojem su dostupne sve rute, dok je lovac bio poput trolejbusa sa ograničenjima svojstvenim tom prevoznom sredstvu. Mada mi se već tada nametalo pitanje: zašto sporiji konj asocira na brži autobus?“

Manje je poznata njegova druga izjava: „Prednosti dva lovca, kao takve, u šahu ne postoje. A kada dva lovca ipak budu jača od lovca i konja, to jednostavno znači da je jedan od lovaca jači od konja“. Zanimljiva, diskutabilna misao, koju nisam sretao ni prije ni poslije.

I. Dorfman u svom dvotomnom djelu „Metod u šahu“ (2007) tvrdi da razmjena lovca za konja može biti opravdana samo u pozicijama sa već definisanim pješčanim strukturama i da je kategorički nepoželjna u ranoj fazi partije. Saharov je, čini mi se, ovu problematiku tumačio potpuno obrnuto – razmijeni lovca za konja, a zatim formiraj pješčanu strukturu.

11. Ne3 dxe4 12. Nd5 Qc6 13. fxe4 Rg8 14. O-O Rg6 15. Qf3 Be7 16. Nbc3 Bg4 17. Qd3 Bc5+ 18. Kh1 O-O-O 19. b4 Bf8 20. a4 f5 21. exf5 Rgd6 22. Qe4 Bh5 23. g4 Bxg4 24. b5 Qc5 25. Qxg4 Rxd5 26. Nxd5 Qxd5+ 27. Qg2

Bijeli je ubrzo pobjedio. 1-0

Povoljan vjetar pratio je junaka naše priče i u Lavovu, gdje je u proljeće 1951. godine održano polufinale 19. prvenstva SSSR-a – čisto prvo mjesto sa 12,5 od 19 i ispunjenje norme za majstora! Među ostalim učesnicima koje treba spomenuti bili su Aronin, Simagin, Mikenas, Flor, Borisenko, Ragozin, Konstantinopoljski...

Učesnici i sudije lavovskog polufinala. Sjede (s lijeva na desno): L. Garkunov (sudija), J. Saharov, V. Mikenas, V. Ragozin, S. Flor, A. Konstantinopoljski, J. Gusev, sudija. Stoje: V. Simagin, M. Bejlin, E. Zagorjanski, E. Poljak, A. Sokoljski, I. Vistaneckis, D. Rovner, L. Aronin, sudija (iz arhive S. Voronkova).

A. Sokoljski: „Veliko iznenađenje bila je pobjeda kijevskog kandidata za majstora J. Saharova, koji je zauzeo prvo mjesto. Bio je među liderima tokom cijelog turnira.
Saharov (bijeli) izveo je lijepu kombinaciju protiv Rovnera:

34.Nd6 Bxd6 35. Rxd6 Be8 36. Rxg6 hxg6 37. Bxe5 Kf8 (na povlačenje topa slijedi ubitačno 38. Qxg6) 38. Bxb8 Rxb8 39. Qd3 i bijeli dobija“. („Šahovski život u SSSR-u“, br. 9, 1951).

Ova završnica je jedini sačuvani primjer Saharovljevog stvaralaštva na ovom turniru. Uskoro su svi spomeni o njemu nastojali biti izuzeti iz štampe, nestali su u zaboravu zajedno sa partijama.

J. Saharov: „Polufinale, održano u Lvivu, po svom sastavu je bilo, bez sumnje, najjače od svih u kojima sam do tada učestvovao. I sportskim i kreativnim rezultatom sam potpuno zadovoljan – uspio sam ravnomjerno odigrati čitav napeti turnir i ne samo da sam ispunio normu za sticanje titule majstora, već i stekao pravo učešća u finalu 19. prvenstva SSSR-a.“

„San svakog šahiste je da se plasira u finale prvenstva zemlje, na kojem učestvuju najjači šahisti svijeta. Taj san je za mene postao stvarnost. Nakon kratkog odmora počinjem marljivo da se pripremam za nova takmičenja“ (lvovska novina „Vilna Ukrajina“, 30. maj 1951; dostavljeno od Romana Tjutjunika posredstvom Jurija Košmaka, kojima autor zahvaljuje na pomoći).

Tabela polufinala 19. prvenstva SSSR, Lavov, 1951 („Šahovski život u SSSR-u“, br. 9, 1951)  

Isječak iz lavovskih novina "Vílna Ukrajina" od 30. maja 1951. godine

I NJEGOVO SLAMANJE

Nažalost, učestvovanje na glavnom turniru zemlje za Jurija Saharova postalo je stvarnost tek nakon dugih devet godina, od kojih su mu sigurno pet izgledale kao vječnost. 25. avgusta 1951. Saharov je uhapšen.

Zahvaljujući Lazarevu, nekako se neprimjetno proširio utisak da je Saharov nakon rata uredio svoj život, ali da je sve iznenada krenulo nizbrdo zbog nečijeg slučajnog dojavljivanja. Ne! Pod njega se „kopalo“ dugo i uporno. Trosman u svojim memoarima piše, pritom riječima Saharova: „…njegovo uspinjanje je zaustavljeno od strane naših 'čuvenih' organa, koji su još mnogo ranije pokrenuli predmet protiv njega.“ Materijali predmeta to u potpunosti potvrđuju – među protokolima saslušanja svjedoka ima mnogo takvih koja su sprovedena još dugo prije hapšenja; najraniji datira 2. decembra 1946. godine, pri čemu se tada svjedok ispituje ni više ni manje nego o „izdajničkoj i djelatnosti pomaganja“ Saharova.

Odmah nakon hapšenja, „odozgo“ je stigla naredba da se hitno uklone sva spominjanja Saharova u štampi. Povodom toga Vornkov piše:

„Sačekajte, a gdje je (među učesnicima 19. prvenstva SSSR – N.F.) pobjednik lvovskog polufinala Jurij Saharov? U tadašnjoj štampi na ovo pitanje nećete naći odgovor: što se tiče brisanja tragova, kod nas su to znali kako treba. U biltenu 'XIX šahovsko prvenstvo SSSR' (urednik V. Ragozin) čak nisu ni mrdnuli glavom: pred partijama tri polufinala rezultati su dati, a pred lvovskim – nisu (i mislite šta hoćete: da li su zaboravili, ili je štamparija pogriješila). Sastavljač turnirskog zbornika A. Prorvič takođe nije bio naivan: jednostavno je naveo učesnike iz svakog polufinala – bez mjesta i osvojenih poena. Najteže je bilo sastavljaču zbornika 'Šah za 1951–1952' L. Abramovu, ali i on je elegantno zaobišao raspored mjesta: 'U Lvivu pravo učešća u finalu ostvarili su Aronin i Simagin (po 12 poena od 19) i Flor (11,5).' I samo vrlo pedantan čitalac, izračunavši broj igrača – 19, mogao se zapitati: zašto onda po 12 od 19, a ne od 18? Vjerovatno greška u štampi…“

Dodajmo tome i to da u zborniku „Šah za 1950. godinu“ (1951) poglavlje „Četvrtfinala XIX prvenstva SSSR“ počinje riječima: „Prikazujemo tabele sedam grupa četvrtfinalnih turnira XIX prvenstva zemlje, održanih u Moskvi, Leningradu, Tbilisiju, Taškentu, Minsku, Saratovu i Odesi“, ali se prikazuju samo šest. Pri čemu, na stranicama 174–175 stavljene su po dvije tabele, a na 176. stranici tabela taškentskog polufinala ružno je razvučena preko cijele stranice – očigledno da se ne bi narušila rubrika sledećeg teksta. Pogodili ste koji turnir nedostaje? Tačno, tbilisiski.

A u republičkom izdavaštvu konačno se pripremao zbornik odabranih partija šahista Ukrajine, sastavljen od I. Lipnickog i B. Ratnera, pri čemu je knjiga čekala izlazak oko tri godine i objavljena je 1953. Da li je jedan od razloga odlaganja bila potreba da se iz nje „ukloni“ Saharov? U svakom slučaju, ni jednog spominjanja njega nećete naći u knjizi.

Vrata iz zaborava za Jurija Nikolajeviča Saharova otvorila su se tek nakon pet godina…

UKRADENE GODINE

Ovo poglavlje je takođe u potpunosti zasnovano na materijalima predmeta. Međutim, kao što je već pomenuto, prema takvim izvorima treba se odnositi izuzetno oprezno. Iako mnogi čitaoci sigurno imaju barem opštu predstavu o metodama „punjenja“ takvih predmeta u Staljinovo vrijeme, smatram da je ipak potrebno nešto pojasniti.

Prvo, zapisnici saslušanja, uključujući odgovore saslušanih, vođeni su od strane službenika NKVD-a, koji su mogli po svom nahođenju da se mijenjaju formulacije, ako već ne mijenjaju  previše smisao rečenog (ipak, svaka stranica zapisnika bila je potpisana od saslušanog), ali značajno pomjerajući akcent.

Drugo, i to je najvažnije, u zapisnicima nećete naći spominjanja koje metode su primjenjivane nad saslušanim – na papiru sve izgleda gotovo kao ležeran razgovor. A metoda u arsenalu staljinovskih egzekutora bilo je u izobilju – od psiholoških do najdirektnijih fizičkih. Odavno je poznato, na primjer, kako je tokom godine gotovo svake noći istražitelj NKVD-a Aleksandar Hvat izvlačio priznanja od poznatog genetičara Nikolaja Vavilova, da je navodno bio štetnik i agent strane obavještajne službe. Svako saslušanje Hvat je počinjao pitanjem: „Ko si ti?“ – „Akademik Vavilov“ – „ Ti si vreća go…a, a ne akademik!“, odgovarao bi Hvat i veselo se smijao…

Događali su se slučajevi koji bi se mogli nazvati čak i anegdotskim, da iza njih ne stoje ljudske tragedije. Prilično nedavno objavljena su svjedočenja upućena Generalnom tužiocu SSSR-a od istaknutog ukrajinskog nacionaliste, člana OUN-a Luke Pavlišina (mada bi pravilnije prezime na ruskom bilo „Pavlyšin“), u kojima on daje detalje o metodama koje su na njemu primjenjivane. Posebno ilustrativna je situacija s izvlačenjem priznanja o kontaktima Pavlišina s Vasilijem Kukom (pozivni znak „Lemeh“), jednim od visokih komandanata UPA:

„Dugo su ga tukli da prizna da je Lemeh bio u Lavovu, ‘priznao’. Opet su počeli da tuku, precizirajući broj njegovih tjelohranitelja. Jedan! – premalo. Tuku dalje. Dva! – premalo. Tuku dalje. Tri – premalo, i tako do deset. Dnevna premlaćivanja do deset dana. Po jedan tjelohranitelj dnevno. Potpisao za deset tjelohranitelja. Nakon konsultacija i dobijene saglasnosti da je to besmislica, da Lemeh nije mogao stići u Lviv 1950. sa odjelom tjelohranitelja, što bi kompromitovalo MGB i MVD, počeli su izvlačiti priznanja obrnutim redoslijedom, svakog dana smanjujući po jednog tjelohranitelja. Tukli su dok se nije ‘priznao’ da je ‘Lemeh’ bio jedan. Zatim su opet konsultovali i odlučili da Lemeh uopće nije mogao biti kod Pavlišina u Lavovu – počeli su tukli, zahtijevajući da se odrekne prethodnih priznanja.“

Ali vratimo se glavnoj temi. Saslušanja su počela istog dana, 25. avgusta, i trajala do januara 1952. Istragu od početka do kraja vodio je poručnik Šapovalov – čemu skrivati prezime? 7. marta 1952. Vojni tribunal Kijevskog vojnog okruga osudio je Saharova na 25 godina zatvora uz naknadno oduzimanje građanskih prava na 5 godina i konfiskaciju imovine. 

Javivši još u filtracionom logoru da je navodno, nakon mobilizacije, služio u Crvenoj armiji, Saharov je, moguće, izbjegao trenutne represalije po povratku u domovinu, ali se to sada oštro obilo o njega. Glavna tačka optužbe bila je dezertirstvo, a uz to – „izdaja domovini“ u obliku dobrovoljnog odlaska u Njemačku plus „pomaganje“ u vidu rada kao prevodilac komandanta logora. Tačke iznijete na sudskim raspravama, poput premlaćivanja sovjetskih građana i zlostavljanja nad njima, čak je i staljinovski sud smatrao nedokazanim. U svakom slučaju, to je učinio u vezi s najupečatljivijim epizodama koje su mu pripisivane, iako je Saharov priznao slučajeve fizičkog kažnjavanja kada je otkrivao krađe hrane ili radne odjeće logoraša od strane njegovih saboraca.

A još mu nisu „pripisali“ saradnju s američkom obavještajnom službom! A trudili su se – od nekog trenutka, gotovo na svakom saslušanju, poručnik Šapovalov je po nekoliko puta pitao: zašto ne pokazujete ništa o svojim vezama s američkom obavještajnom službom i o zadacima koje ste od nje dobijali kada ste se vraćali u SSSR? Saharov je sve kategorički negirao. Donjeckom kandidatu za majstora Vasiliju Sučku, Saharov je mnogo godina kasnije pričao da mu je istražitelj jednom toliko „dosadio“ da je Jurij Nikolaevič zaprijetio da će prestati razumjeti ruski jezik i odgovarati samo na ukrajinskom. Ako se ta epizoda stvarno dogodila, gotovo sigurno je to bilo tokom tih ispitivanja – čak i samo pri čitanju zapisnika počinješ misliti: „pa koliko još?!“.

Podsjetimo – to je bilo vrijeme Korejskog rata, koji je praktično bio posredni rat između SSSR-a i SAD-a. Naravno, služba u američkoj vojsci ili barem rad za nju sada je, umjesto pomoći saveznicima, bila gotovo najteže krivično djelo. Srećom, u konačnoj presudi o tome nije bilo riječi.

Već sljedećeg dana nakon suđenja, 8. marta, Saharov je napisao žalbu kasacionom sudu. Njen lajtmotiv bila je molba da se ukloni optužba za dezerterstvo. U izjavi je tvrdio da je, dok je bio u filtracionom logoru, kao mjesto službe naveo nikada ne postojeći 62. bataljon poljskih građevinskih jedinica. U stvarnosti, jedinica se zvala „ekipa 62-PS“, koja „nije imala ni jednog vojnika, nije imala uniformu ni oružje i nije se dijelila na bilo kakve vojne podjedinice (vod, četa i sl.)“. U žalbi je Saharov pokušao iznijeti detalje okolnosti koje su ga dva puta natjerale da se vrati kući u Stalino (zbrka u povlačećoj Crvenoj armiji, kontradiktorni podaci ili potpuni nedostatak informacija o situaciji na frontu itd.). U kasnijoj žalbi Saharov je dodao da nisu ni polagali zakletvu. Zapanjuje činjenica da tokom istrage nije bio uporan s ovim argumentima. Možda mu je neko to savjetovao tek nakon suđenja? Žalba je odbijena.

Za izdržavanje kazne poslali su ga u jedan od logora Ozerlaga (o „Vladimirskom centralu“, na koji upućuju Lazarev i Trosman, u predmetu se ništa ne navodi, iako nije isključeno da je Saharov mogao tamo završiti tokom prebacivanja). Kako piše Lazarev, od 1953. godine, dok je bio u mjestima lišenja slobode, Jurij Nikolaevič se dopisivao s nekim kijevskim šahistima, uključujući i višestruku šampionku Ukrajine Bertu Vajsberg. Njena unuk, veoma poznati kijevski umjetnik Matvej Vajsberg, u razgovoru sa mnom potvrdio je da je čitava njihova porodica imala posebno tople odnose s Jurijem Nikolaevičem, i da je Berta Josifovna, uprkos izuzetno ograničenim materijalnim sredstvima, redovno nalazila mogućnosti da mu šalje pakete, uključujući i šahovsku literaturu.

Čitavo to vrijeme Saharov, kao i njegova porodica (majka, tetka, supruga), neumorno su pisali žalbe i zahtjeve za preispitivanje slučaja. Posebno upada u oči sve sigurniji ton Jurija Nikolaeviča, koji povremeno prelazi iz molbe u sarkastičan, pa gotovo zahtjevan – on se nikako nije pomirio s okolnostima. Pored toga, nakon smrti Staljina (5. marta 1953.) svjež vjetar promjena stigao je i do mjesta zatvora, unoseći novu nadu. U žalbi na ime Generalnog tužioca SSSR-a od 30. avgusta 1954. godine, zbog proizvoljnosti rukovodstva Ozerlaga, on, nakon iznošenja okolnosti, traži da ga pošalju „u bilo koji logor, osim Ozerlog, gdje su sebi gnijezdo sagradili feudalni knezovi, sadisti i pijanci (što se lako može provjeriti) Kočetkov, Kasperovič, Plotnikov i dr. Inače, ako Vas zanima pitanje, da li je ikada trijezan komandant Tajšetske zatvora, st. poručnik Oranin – i to se lako može provjeriti“. Napomenimo da je potpukovnik Kočetkov u Vikipediji naveden kao jedan od komandanta Ozerlaga (i.o.).

Posljednja stranica gore pomenute žalbe

Napori do tada nisu davali vidljive rezultate, ali, ponavljamo, vrijeme se mijenjalo – pojavile su se realne nade za amnestiju. U žalbi od 28. oktobra 1955. godine, s molbom da se ubrza preispitivanje slučaja, nalaze se i ove rečenice: „…ubjedljivo molim da se saopšti rezultat preispitivanja slučaja, a ako još nije razmatran, da se [saopšti] hoće li uopće biti razmatran, jer me Uredba o amnestiji od 17. septembra, iz razloga koje ne razumijem, nije dotakla, a u mom istražnom predmetu dobra polovina predstavlja proizvod literarnog stvaralaštva istražnih organa“ (istaknuto od mene – N.F.).

Ovdje sam prisiljen da opovrgnem još jedan lijep mit, iznesen od strane Lazareva, a potom i nekih drugih autora: navodno je 1955. godine Saharov odbio amnestiju i, tražeći rehabilitaciju, odležao još godinu dana. U stvarnosti, sve je bilo upravo suprotno. Tako, u još jednoj žalbi na ime Generalnog tužioca SSSR-a, on piše: „Prema Uredbi Predsjedništva Vrhovnog Sovjeta SSSR-a od 17.09, podliježem amnestiji, međutim, zaključno sa 9. novembrom 1955. godine, lokalni organi nisu donijeli nikakvu odluku po mom predmetu. Pored toga, administracija logora mi je 9. novembra usmeno saopštila da me amnestija ne dotiče…“. 

Led je probijen naredne godine, kada je konačno, nakon donošenja odgovarajućih odluka na  nižim instancama (Kijevska vojna prokuratura, Prokuratura Ukrajinske SSR), u Vrhovni sud SSSR-a dostavljen protest Generalnog tužioca SSSR-a za ublažavanje kazne. 25. juna 1956. godine Plenum Vrhovnog Suda razmotrio je ovaj protest i donio presudu. U prvom paragrafu sadržana je odluka da se mjera kazne smanji na 10 godina zatvora u ITP (ispravno-radnim logorima), a u drugom – da se oslobodi po amnestiji i da se smatra neosuđivanim i bez ograničenja prava.

Ali kada je obavještenje o ovoj odluci stiglo do mjesta izdržavanja kazne (tek početkom oktobra), Saharov ga nije zatekao – već 10. avgusta bio je oslobođen od strane jedne od mnogobrojnih komisija formiranih na mjestima (prema Uredbi Predsjedništva Vrhovnog Sovjeta SSSR-a od 24. marta 1956. godine) za preispitivanje slučajeva represivno procesuiranih, „kao neosnovano osuđen“ uz napomenu „smatrati neosuđivanim“.

Izvod iz zapisnika Komisije za preispitivanje slučajeva i odgovor na pismo Vrhovnog suda o nemogućnosti izvršenja njegove odluke

Da li je to značilo „potpunu rehabilitaciju“, o kojoj piše Lazarev u svom članku? Sa pravnog aspekta, za ono vrijeme to se može smatrati i rehabilitacijom (danas se institut rehabilitacije razumije nešto šire), iako među profesionalnim pravnim istoričarima još traju rasprave o pravnoj ocjeni ovakvih potvrda. Ali, prije svega, to je značilo upravo potpuno oslobađanje od kazne sa brisanjem krivičnog dosijea, i nije bilo nikakve potrebe da se predmet šalje na preispitivanje jednoj od revizorskih komisija, formiranih 1956. godine nakon 20. kongresa KPSS, preko koje je, na primjer, rehabilitovan Saharovljev otac, Nikolaj Matvejevič.

I teško da se Jurij Nikolajevič posebno upuštao u pitanja u vezi sa punom rehabilitacijom – dobio je slobodu nakon pet godina odvojenosti od šaha i normalnog života, za kojim je ludo čeznuo, i sada je žudio da nadoknadi propušteno...

Prije dugo očekivane slobode. Krajnje desno u prvom redu – J. Saharov (iz arhive E. Lazareva)

POVRATAK IZ ZABORAVA

Tri mjeseca nakon oslobođenja proletjela su neprimjetno, i već u novembru Saharov je nastupio na polufinalu narednog sve Saveznog prvenstva u Tbilisiju – gradu koji je ostavio toliko prijatnih uspomena neposredno prije hapšenja. Čudo se nije desilo – pet godina pauze u turnirskoj praksi i uopšte u normalnom ljudskom životu nije prošlo bez posljedica, pa je formu trebalo vraćati. Ipak, većina partija odvijala se u napetoj borbi.

U jednostavnu, ali lijepu zamku uspio je uhvatiti budućeg velemajstora Vladimira Antošina.

Antošin – Saharov [D48]
Polufinale 24. prvenstva SSSR, Tbilisi, 1956

1.d4 d5 2. c4 c6 3. Nc3 e6 4. Nf3 Nf6 5. e3 Nbd7 6. Bd3 dxc4 7. Bxc4 b5 8. Bd3 a6 9. e4 c5 10. d5 e5 11. b3 Bd6 12. a4 b4 13. Ne2 O-O 14. Nd2 a5 15. Nc4 Nb6 16. Ng3 Nxc4 17. Bxc4 Ne8 18. O-O Qh4 19. Be3 – Bijeli ima prednost, ali pozicija je još uvijek puna života. Crni traži šanse u kontranapadu.
19... f5 20. exf5 Bxf5 21. Nxf5 Rxf5 22. Bxc5? Bxc5 23. d6+ Kh8 24. Qd5 Bxf2+ 25. Rxf2 – Vjerovatno je tek sada bijeli s užasom primijetio da 25. Kh1 momentalno gubi zbog 25... Qxh2+!! (ovu mogućnost trebalo je predvidjeti već na 19. potezu). Zato je morao dati kvalitet. Dalje je slijedilo:
25... Qxf2+ 26. Kh1 Rf8 27. Qxa8 Nxd6 28. Qd5 Nxc4 29. Qxc4 e4 30. h3 e3 31. Qc5 h6 32. Rc1 Rf6 33. Qe7 e2 34. Rc8+ Kh7 35. Re8 Qf1+ 36. Kh2 Qf4+ 37. Kh1 Rc6 0-1

Mnogo sigurniji nastup zabilježio je na 26. prvenstvu Ukrajine, koje je u to vrijeme postalo gotovo najjače u istoriji njihovog održavanja – učestvovali su gotovo svi vodeći šahisti Ukrajine na čelu sa Jefimom Gelerom, kojima su se pridružili igrači van konkurencije André Lilienthal i Salo Flor. Prvak je postao Geler, sa 12,5 poena od 17 podijelivši prvo mjesto sa Florom, dok je Saharov sa 11 poena zauzeo treće mjesto samostalno.

Zanimljivo je da je u ovom turniru već bio zabilježen kao majstor. Kada je „stabilizovao“ svoj status? Najvjerovatnije, nakon oslobođenja konačno mu je dodijeljeno to zvanje, koje je osvojio još 1951. godine u Lavovu, iako u nekim izvorima tvrde da je normu ispunio drugi put. Ali gdje? Jedini turnir gdje je bila takva mogućnost bio je polufinale u Tbilisiju, ali tamo je Saharov igrao neuspješno i nije se spominjao u završnom članku („Šah u SSSR-u“, br. 3, 1958) među kandidatima za majstora koji su imali sreću da ispune normu.

Sada je igrao mnogo. Na prvenstvima Kijeva, Ukrajine i republičke selekcije mjesto mu je bilo zagarantovano. Ipak, ponavljanje uspona na vrh, koji je tako surovo prekinut 1951. godine, nije mu polazilo za rukom. Nakon izlaska na slobodu, na prvenstvima Ukrajine godinama nije padao ispod petog mjesta, nekoliko puta je bio drugi, ali šampionsko zvanje mu je uporno izmiccalo. Godine 1960. podijelio je prvo mjesto sa Leonidom Štejnom, pobijedivši ga i u međusobnom susretu, ali je popustio u dodatnom meču +1-3=2.

Saharov – Gufeld [A70]
27. prvenstvo Ukrajine, Kijev, 1958
Bilješke J. Saharova

1.d4 Nf6 2. c4 c5 3. d5 e6 4. Nc3 exd5 5. cxd5 d6 6. Nf3 g6 7. Bf4 – ovaj potez vodi ka zanimljivoj borbi. 7... Bg7 8. Qa4+ Bd7 – Loše, bolje 8... Qd7 9. Qxd7+ Kxd7 10. e4 sa prednošću bijelog. 9. Qb3 Qc7 10. e4 – Pokušaj da se osvoji kvalitet; 10. Bxd6? Qxd6 11. Qxb7 0-0 12. Qxa8 Qb6 – daje očiglednu prednost crnom. 10... 0-0 11. Be2 Na6 – Crni je mogao zaustaviti pokušaje bijelog da izvede važan prodor potezom e4-e5 potezom 11... Re8, ali je  pravilno procijenio da e4-e5 za njega u ovoj poziciji nije opasno. Na primjer: 12. e5 dxe5 13. Bxe5 Qb6 14. 0-0 Rfe8 i šanse crnog su dobre. 12. 0-0 Rfc8 13. Nd2 – Sada ništa nije obećavalo bijelom; 13. e5 nije moguće zbog 13... c4 14. Qa3 Nh5 15. exd6 Qc5. 13... Ne8 14. Rac1 Rab8 15. Bg3 – Netačno. Bijeli podcjenjuje snagu protivničkog odgovora. Trebalo je igrati 15. h3 ili 15. Rfd1. 15... b5 – Pokazuje se da bijeli ne može dva puta uzeti na b5, jer je nakon Qa5 napadnut konj na d2. Mora odmah pokrenuti kontramjeru na daminoj strani – inače pješačka struktura crnog postaje opasna. 16. a4 bxa4 – Značajno jače bilo bi 16... c4 17. Qa2 bxa4, i konj na a6 sa prednošću zauzima polje c5. 17. Qa3 Rb6? – Ovo je početak pogrešnog plana, koji brzo vodi ka katastrofi. Crni ne žele blokirati liniju b konjem, radije ga vodi na b8. Trebalo je igrati 17... Nb4. Nastala bi zanimljiva pozicija sa obostranim šansama. 18. Nxa4 Bxa4 19. Qxa4 Nb8 – Bolje 19... Nb4, jer je konj aktivniji nego na b8. 20. Bb5 – Sada je loše igrati 20... Nf6 zbog 21. Nc4 Rb7 22. e5, pa crni moraju ući u nepovoljne komplikacije. 20... Bh6 21. f4 Nf6 22. Nc4 Rb7 – žrtva kvaliteta; 22... Nxe4 takođe ne bi olakšala crnima. 23. e5! dxe5 – ili 23... Ne4 24. Rce1 Nxg3 25. exd6! sa osvajanjem dame. 24. fxe5 Nxd5 25. e6 Nf4 26. exf7+ Kg7 27. Rce1 – Bijeli parira 27... Ne2+ i prijeti prodorom na e8. 27... a6 28. Bxa6 Nxa6 29. Qxa6 Rd8 – U slučaju 29... Rf8 riješava 30. Nd6 sa daljim 31. Ne8+. 30. Bxf4 Bxf4 31. Rxf4 Qxf4 32. Qxb7 Qxc4 33. f8=Q+! 1-0

Štejn – Saharov [B96]
Prvenstvo Ukrajine, meč za 1. mjesto, 1960

1.e4 c5 2. Nf3 d6 3. d4 cxd4 4. Nxd4 Nf6 5. Nc3 a6 6. Bg5 e6 7. f4 b5 – Sicilijanka, naročito Najdorfov sistem, savršeno je odgovarala stilu igre Jurija Nikolajeviča, i on ju je nebrojeno puta primjenjivao za obe boje. Nije čudno što kada je Lev Polugaevski krajem 50-ih predložio ovaj svoju novu oštru i izuzetno rizičnu varijantu, kijevski majstor nije mogao ostati po strani. 8. e5 dxe5 9. fxe5 Qc7 10. exf6 Qe5+ 11. Qe2 Qxg5 12. Ne4 Qe5 13. O-O-O Ra7 14. Nf3 Qf4+ 15. Kb1 Rd7 16. Rxd7 Nxd7 17. g3 Qc7 18. fxg7 Bxg7 19. Qd2 O-O 20. Qd6 Qxd6 21. Nxd6 Nb6 22. Nxc8 Rxc8 23. c3 Na4 24. Bd3? – bolje 24. Bg2 24... Nxb2! 25. Bc2 Nc4 0-1

Piše: Nikolaj Fuzik

*********

Na prvenstvu Ukrajine (1960). Saharov (u kariranoj košulji) posmatra partiju Lazarev – Šijanovski (iz arhiva E. Lazareva)

U istoj 1960. godini Saharovu je konačno pošlo za rukom ostvariti davnu želju – igrati u finalu prvenstva SSSR-a. To pravo je stekao odličnim nastupom u polufinalnom turniru u Čeljabinsku (1959). Na turniru je uvjerljivo pobijedio Viktor Korčnoj sa 12 poena od 15, ispred diobe 2-4 mjesta Eduarda Gufelda, Jurija Saharova i Marka Tajmanova. U završnom članku („Šah u SSSR-u“, br. 2, 1960) Zurahov i Magergut su pisali: „Inventivno je igrao J. Saharov. Njegove partije s Tajmanovom, Usovim, Arcukevičem spadaju među najbolje na turniru.“

Saharov – Tajmanov [B42]
Polufinale 27. prvenstva SSSR, Čeljabinsk, 1959
Bilješke Jurija Saharova

1.e4 c5 2. Nf3 e6 3. d4 cxd4 4. Nxd4 a6 5. Bd3 Nc6 6. Be3 Nf6 7. O-O Be7 – Crni sasvim razumljivo odbija primamljivo 7...d5, na što bi slijedilo 8.exd5 Nxd5 9.Nxc6 bxc6 i sada ne 10.Bd2 kao u partiji Šijanovski – Furman (Prvenstvo SSSR, 1958), nego 10.Bd4 s jasnom prednošću bijelih. Osim toga, crni je mogao da igra 7...Qc7, na što bijeli ima 8.Nxc6, zadržavajući prednost i nakon 8...dxc6 9.f4 e5 10.f5 (Geler – Talj, Spartakiada naroda SSSR-a) ili nakon 8...bxc6 9.f4 d5 10.Nd2 Be7 11.c4 (Nikolaevski – Polugaevski, Spartakiada naroda SSSR-a). 8.Nd2 O-O 9.c4 d6 – Crni ponovno odbija pokušaj oslobađanja 9...d5, nakon čega bi slijedilo 10.exd5 exd5 11.Nxc6 bxc6 12.Nb3 Qc7 (12...Ng4 13.Bf4) 13.h3 s boljim šansama bijelih. 10.h3 – Prijetilo je 10...e5 i 11...Ng4 10...Nd7 11.N2f3 Nce5 12.Be2 Nc5 13.Qc2 Bd7 – Kritičan trenutak. Crni želi da razvije topa na c8 da iskoristi lošu poziciju dame na c2, ali bijeli prvi prelazi u aktivne akcije. Borba za izjednačenje mogla se nastaviti 13...Nxf3+ 14.Bxf3 Bd7. 14.Nxe5 dxe5 15.Nf3 Qc7 16.b4 Ba4 17.Qb1 Nd7 18.c5 Rad8 – Na 18...Nb8 s namjerom zauzimanja polja d4 slijedilo bi 19.Bd1 Bxd1 (19...Bb5 20.Re1 s prijetnjom a4) 20.Rxd1 Nc6 21.Qb2 s daljim napadom pješaka „a“ i „b“. 19.Qb2 Nf6 20.Nd2 Bb5! – Inače bi protivnik sačuvao bijelopoljnog lovca. Na primjer, 20...Rd7 21.Rfc1 Rfd8 22.Bf3 s jakom prijetnjom Nd2-c4-b6. 21.Rfe1 Bxe2 22.Rxe2 Rd3 23.Rc1 Rfd8 24.a4 Nh5? – Greška koja stavlja crnog u kritičnu poziciju. Trebao je igrati pričekni potez 24...h6. Na primjer, 25.b5 Qa5 26.Rc4 (nije moguće 26.c6 zbog Ba3) 26...axb5 27.axb5 i tek tada 27...Nh5, iskorištavajući polje c4 zauzeto bijelim topom. Potezom 28.c6 bijeli bi zadržao prednost, ali borba je još bila teška. 25.Nc4 Nf4 26.Ree1 – Utvrđuje prednost bijelih, jer ne prolazi 26...Rxe3 27.Rxe3 Nd3 28.Rxd3 Rxd3 29.Qxe5 Qc6 30.Na5 Qxa4 31.Qb8+ Rd8 (31...Bd8 32.c6) 32.Qxb7. U ovom varijantu loše je i 31...Bf8 zbog 32.Qxb7 Qa3 33.Rf1 i nije moguće 33...Bxc5 34.bxc5 Qxa5 zbog 35.c6, i bijeli pobjeđuje. 26...f6 27.Qa2 Qc6 28.Na5 Qxe4? – Čvršće je bilo 28...Qc8. 29.Bxf4 Qxf4 – Nakon 29...Qxb4 30.Qxe6+ Kf8 31.Nc4 bijeli ostaje s viškom figure. 30.Qxe6+ Kf8 31.Nxb7 R8d7 – Takođe beznadežno bi bilo 31...Rd2 32.Rf1 Rxf2 33.Nxd8. 32.Nd6! Bxd6 33.cxd6 R3xd6 34.Rc8+ – Crni predaje 1-0

M. Trosman: „Pet godina, izbrisana iz života, nisu prošla bez traga. Takav brz uspon u šahu kao 1951. više nije primećen, iako je Saharov nekoliko puta učestvovao na finalima prvenstva SSSR. Na posao se prvo zaposlio u Kijevski Dvorac pionira, a potom u šahovski klub CS DSOs 'Avangard'.“

1957.godine Saharov je izabran u predsedništvo Republičke šahovske sekcije (tako se tada zvala federacija). Vratio se takođe na poziciju trenera omladinske reprezentacije Ukrajine.

NASTAVNIK

Upravo pod rukovodstvom Saharova, omladinska reprezentacija Ukrajine 1960. godine po prvi put je osvojila timsko prvenstvo SSSR, a 1963. ponovila taj uspeh, za što je Saharovu dodeljeno zvanje zaslužni trener Ukrajine. I bilo je zbog čega – timu je bilo potrebno pokazati izuzetnu volju za pobjedom. U poslednjem kolu polufinalnog turnira, da bi ušli u glavni finalni meč, ukrajinskom timu je trebalo da pobijede glavnog konkurenta – Lenjingrađane – razlikom od najmanje pet poena. Tim je zadatak izvršio briljantno – 6,5:1,5, a u finalu je pobijedio i Moskovljane 6:2.

Kao što se prisjećao Vladimir Tukmakov, koji je igrao na prvoj tabli ukrajinskog tima, „emocije su nas preplavile i te večeri smo tražili dozvolu da izađemo u grad kod Jurija Nikolajeviča, bivšeg glavnog trenera reprezentacije. Razumjevši da to vjerovatno neće biti obična šetnja, ipak nije prigovorio. Naravno, povodom pobjede, vratili smo se prilično veseli, ali pošto veče nije prošlo s incidentima, od trenera nismo čuli ni reči zamjerke – jer je i sam bio sportista i savršeno razumio naša osećanja. Bio je dobar 'motivator' i uopšte živopisna ličnost i zanimljiv pripovjedač. Njegov govor bio je sočan, a povremeno je ubacivao ukrajinske riječi i slikovite poređenja. Ne bih rekao da je bio naročito intelektualan, ali nije se ni pretvarao, uvijek je ostajao svoj. Viđao sam ga često u višivanki (ukrajinska narodna košulja ukrašena ručnim vezom).“

Efim Lazarev: „Usput, treba spomenuti da je 'Panu Inspektoru' bilo dato da otkrije i poduči prve šahovske veštine ne jednom talentu, među kojima su bili ... Aleksej Kosikov i Jelena Sedina, Dmitrij Komarov i Vladimir Gulakov (Peresypkin), a uz njegovu pomoć izrastali su u velemajstore Vladimir Savon, Gennadij Kuzmin, Lidija Semjonova... Ovaj spisak, kako kažu, može se nastaviti.“

Ali Jurij Nikolajevič nije radio samo sa članovima reprezentacije – godinama je u dječjim šahovskim klubovima uvodio svoje učenike u „predivni i žestoki svijet“ šaha. Saharov je više volio da radi sa mladim šahistima koji su već dostigli određeni nivo. To se uklapalo u pravila kluba: sa prvokategornicima i kandidatima za majstorske titule časovi su bili besplatni, dok su oni sa nižim rangom plaćali 2,5 rublje mjesečno.

Oni koji su poznavali Saharova-trenera, u svojim sećanjima gotovo uvek pominju njegove šaljive slikovite argumente, koje je stalno koristio da bi objašnjenja bila jasnija. 

M. Trosman: „Svoj posao kao dječji trener je volio, i djeca su osjećala njegovu prijateljsku naklonost i voljeli su ga... Svoja objašnjenja Jurij Nikolajevič je ukrašavao izmišljenim dosjetkama i formulacijama. Objašnjavajući prednost konja nad lovcem u zatvorenim pozicijama (ta napomena se pominje samo kod Trosmana), Saharov je koristio izraz 'autobus protiv trolejbusa', teoriju dvije slabosti u završnici nazivao je teorijom 'dvije prikolice', a besmisleni napad na protivničku figuru nazivao je jednom riječju: 'Vau!'“

Velemajstor Ruslan Pogorelov se prisjeća da je, „vidjevši loš potez u partiji ili analizi, mogao reći: 'Dragi, znaš li da bi u carsko vrijeme za takav potez odmah bio izgnan u Turuhański kraj?'. Tek mnogo kasnije sam saznao da to nije bila samo šala, već da je Jurij Nikolajevič savršeno znao šta to znači.

Moram reći da, pored svih oštrih izraza Jurija Nikolajeviča, meni su najviše ostali u sjećanju ne oni, već sama metodika njegovog predavanja, njegovo sopstveno razumijevanje šaha. Na jednom od prvih časova, učenici su po njegovoj diktaturi zapisali u sveske nekoliko rečenica koje i danas znam napamet: 'Šah je igra za misleće ljude, koja ne podnosi žurbu. Svaki potez mora biti promišljen. Nakon svakog poteza protivnika treba se zapitati: šta on želi?'. Na tom temelju sam stajao tokom čitave svoje šahovske karijere. Danas su vremena, naravno, promijenjena, i glavna figura u igri postao je, nažalost, sat – ali i dalje brzopotezna i superbrza igra za mene ostaje zabava, a ne nešto ozbiljnije.“

Klupski radni dani: za analizom zanimljive pozicije. Ovu i sledeće fotografije iz arhive kluba „Avangard“ pomogao je da se pronađu međunarodni majstor Valerij Grinev.

Velemajstor Vladimir Sergejev, po njegovim riječima, „došao je u šahovski klub DSO ‘Avangard’ 1972. godine nakon dva neuspješna pokušaja da se prethodno upiše u likovnu radionicu (ona je oba puta, iz nepoznatih razloga, bila zatvorena – još jedno potvrđivanje sudbinske uloge slučaja).

Ja sam učio kod sjajnog dječijeg trenera Davida Jakovljeviča Malinskog, ali subotom i nedjeljom časove i pregledne lekcije držao je stariji trener ‘Avangarda’ Jurij Nikolajevič Saharov. U sjećanju mi je ostala ovakva scena: J.N. u velikoj sali kluba, pored demonstracione table, pokazuje partiju ili poziciju, pri čemu se formira zadatak: 'Pažljivo proučite poziciju, pronađite najjači potez, a kad nađete rješenje, dođite kod mene i mi ćemo tiho razmijeniti tajne varijante.'

Sa ovom salom vezano je i jedno „dramatčno“ sjećanje. U aprilu 1975. godine sa rezultatom 9 od 9 pobijedio sam kvalifikacioni turnir 2. kategornika. Nakon što sam primio zaslužene, kako sam smatrao, čestitke i dobio knjigu sa posvetom od D.J. Malinskog, u odličnoj sam volji krenuo na čas kod Saharova, koji je kao glavni trener davao konačno „odobrenje“ za formalno dobijanje kategorije. Ali prije toga, kandidat je na narednom času morao da održi mali kreativni izvještaj. I tu, kako da ne, pri prikazu partije nastale su poteškoće zbog greške u zapisivanju, a obnoviti stvarni tok događaja na tabli nikako nije bilo moguće. Na kraju, Jurij Nikolajevič nije izdržao, sam je pogledao moje škrabotine, a potom pred svima prisutnima izrekao gotovo tužilačku presudu: „Šahista koji nije naučio pravilno zapisivati partiju ne može pretendovati na prvu kategoriju!“ (dobiо sam je tek nakon pola godine).

J. Saharov (drugi s desna) sa učenicima u kijevskom šahovskom klubu DSO „Avangard“, juni 1977. Među prisutnima su direktor kluba „Avangard“ i predsjednik republičke federacije N. Ustimenko (krajnji desno), budući velemajstori R. Pogorelov (treći s desna), V. Sergejev (četvrti s desna), D. Komarov (u prvom redu, u sredini, najmanji), s desna od njega budući FIDE majstor Jan (kasnije Džon) Litvinčuk, s lijeva (u šorcu) budući majstor sporta SSSR N. Kulinski, krajnji lijevo – majstor sporta SSSR V. Peresipkin (iz arhive V. Sergejeva).

A evo fragmenata sjećanja još jednog učenika koji je želio ostati anoniman:

„Koliko se sjećam, časovi su se sastojali iz dva dijela: analiza partije ili pozicije po temi, a zatim – ili kratki tematski čas o nekom otvaranju koji je davao Jurij Nikolajevič, ili tematski mečevi. Blic je bio rijedak, iako smo ga jako željeli. Časova je bilo malo.

Vjerovatno je najbolje početi s prvom zapovijedi Saharova – figure se dodiruju posljednje.
Šahovska disciplina – osnova osnova. Razmišljaj, zapisuj jasno, provjeri. Tek onda – povuci potez. Ne kucaj. Ne maši rukama preko table. Ne pravi grimase. Pružaj ruku na početku i na kraju partije. Predlaži remi glasno i jasno. Ne sprdaj se i ne glupiraj.

Zanimljivo je da je J.N. pitao jesmo li gladni. Nedaleko je bila pekara. Momci su ionako uvijek bili gladni, a niko nije htio priznati. Mislim da je bilo čak i pakovanja kolača. J.N. nije bio potpuno zdrav, i čini se da je u pomoćnoj prostoriji bio čaj.

Izrazi J.N., koje se sjećam iz tog vremena: …“

– Pion je vidio šah.
– Holandska odbrana, sistem Kameni zid. Vasilj i Petar sjede na suprotnim obalama Dnjepra i prijete jedan drugom: „Evo sad ću da te gađam sjemenkom.“

Naizgled nenametljiv čovjek, Saharov, kao da i nije predavao. A ja sam potpuno siguran da se nije pripremao za časove. Saharovljev cilj u naše vrijeme, koliko mi se čini, nije bio šah, već stil i način razmišljanja. On nije odgajao šampione – on je „namještao ruku“.

„Bravo što si pronašao grešku kod Kapablanke, ali nije loše ni sam nešto stvoriti.“
Ovo je zbog toga što sam i ja, kao i svi momci, želio da se istaknem i počeo analizirati partije velikih šahista i pronalaziti njihove greške. Te greške sam potom svečano objavljivao svima. Saharov je prilično dugo trpio moje drskosti. Ali njegova opomena – karakteristična: ja sam se posvetio svojem repertoaru otvaranja. J.N. je volio da čovjek ima „rukopis“.

Zanimljivo je da je Saharov te rukopise sjajno razotkrivao. Bio je prvi u mojoj memoriji koji nam je pri analizi rekao da Fischer nema posebnog talenta, ali da mu je volja za pobjedom izvanredna. Tu volju za pobjedom J.N. je izuzetno cijenio, iako je, čini se, sam bio prema njoj ravnodušan.

Ali zato je sjajno slao timove – znao je koga gdje staviti i šta od koga očekivati. Odavno je znao o meni da sam lijen za ustajanje, ali da se razigravam ako me nešto uzdrma. I govorio je:
– Šta mu je tamo – poslije otvaranja nije nešto u redu..? Ništa, uskoro će se probuditi.

Od njega je izlazila neka nevidljiva sila i ljudi su se okupljali u njegovoj prisutnosti. Pri tom se ne sjećam da sam ga ikad vidio ljutim. 

…Posebna tema je odnos Saharova prema treniranju djevojčica. Čini se da je u tom smislu bio idealan trener – poput Vachtanga Karseladzea. Djevojčica je bilo malo. Subjektivno je teško shvatiti odakle je J.N. znao posebnosti ženskog pristupa igri: dječaci uče pravila da ih krše, djevojčice – da ih koriste.

Saharov je pažljivo i vrlo mirno učio djevojčice kako da krše pravila. Tu je bilo i to što dječaci nisu htjeli igrati s djevojčicama – taština je ometala. Ako je J.N. primijetio odsustvo taštine, kao kod mene – spajao bi ih s djevojčicama. Tako me povezao s Lidom Semenovom – on ju je zvao Lidcom. J.N. je navodno zamolio da budem njen sparing-partner tokom treninga. Igrali smo njen repertoar –znao je da ja volim da se izvlačim, a ona treba da uči kako da dovrši posao. Nisam se ljutio. Uopšte je bilo lijepo igrati s djevojkom.

Sa mladim šahistkinjama (iz arhive kluba „Avangard“)

PLODNE ŠEZDESETE: REPUBLIČKI NIVO

Šezdesete godine bile su najuspješnije u sportskoj biografiji Saharova. Ipak, znajući sve okolnosti, ostaje samo da se nagađa: šta bi mogao postići da nije…?

Već znamo o izgubljenim, zauvijek protraćenim godinama provedenim iza rešetaka. O drugom će biti riječi niže.

Jurij Saharov je aktivno učestvovao u republičkim turnirima – od 1960. do 1970. godine, prvenstvo Ukrajine je u tom periodu propustio samo jednom. Bilo je turnira nižeg ranga – na primjer, prvenstva „Avangarda“, u kojima je takođe igrao kad god je imao priliku, ili prvenstvo Kijeva. Nabrojati ih sve u okviru ovog članka nije moguće, niti je potrebno. No, treba napomenuti da mu je tek 1966. godine po prvi put pošlo za rukom da osvoji najvišu stepenicu na republičkom prvenstvu. Prvak Ukrajine postao je 26 godina nakon svog debija!

Start ovog turnira kijevski majstor je odigrao usporeno, ali jak finiš (9 od 10!) donio mu je „zlato“ sa poenom prednosti u odnosu na najbližeg konkurenta.

Jedna od njegovih partija dobila je nagradu za ljepotu.

Saharov – Tukmakov [B27]
Prvenstvo Ukrajine, 1966
Bilješke A. Zamihovskog i E. Poljaka

1.e4 c5 2.Nf3 b6 3.d4 cxd4 4.Nxd4 Bb7 5.Nc3 d6 6.Bg5 Nd7 7.f4 Ngf6 8.Bxf6 gxf6
Jače bi bilo 8…Nxf6. (Čini se da mladom majstoru u ovom slučaju nije odgovaralo 9.e5 s nastavkom 9…dxe5 10.fxe5 Nd7 11.e6 – N.F.)

9.Qh5 Qc8 10.Nd5 e6 11.0-0-0 Saharov je daleko i precizno izračunao sve varijante povezane s ovom lijepom žrtvom figure.

11…exd5 12.exd5 Qc5 13.Ne6! Sprečava veliku rokadu. Sada crni kralj mora da bude izložen opasnom napadu.

13…Qe3+ 14.Kb1 Ke7 15.Bb5 Druga žrtva figure najbrže završava napad.

15…fxe6 16.Rhe1 Qxe1 Crni je prisiljen da da damu; nakon 16…Qc5 17.Rxe6+ Kd8 18.Qe8+ Kc7 19.Qxd7+ Kb8 20.Bc6 bijeli bi matirao.

17.Rxe1 e5 18.Qf5 Nc5 19.fxe5 dxe5 20.d6+! Crni predaje. 1-0

Dve godine kasnije Saharov je u republičkom prvenstvu postigao još značajniju pobjedu:
„Kijevljanin J. Saharov je već od četvrtog kola preuzeo vođstvo i nije ga ispuštao do kraja takmičenja. Do posljednjeg kola majstor je došao sa prednošću od dva poena. Činilo se da bi mu mirna remi partija u potpunosti odgovarala. No, i u takvoj situaciji Saharov je nastavio upornu borbu za pobjedu u partiji protiv A. Bannika i završio takmičenje, postižući sjajan rezultat – 12,5 poena od 17“ (Šah u SSSR-u, br. 8, 1968).

Vladimir Tukmakov: „Odnos sa Jurijem Nikolajevičem za tablom bio je za mene katastrofalan – očigledno je uticalo to što smo tokom naših prvih susreta bili u različitim 'težinskim kategorijama'. U konačnom zbiru, pored naše prve trening-partije, u različitim turnirima izgubio sam od njega još četiri puta. Posljednji put smo igrali 1970. godine na republičkom prvenstvu, koje je za nas obojicu bilo posljednje (iako iz različitih razloga). Možda je simbolično što smo se u posljednjem kolu našli upravo na posljednjem prvenstvu Ukrajine… Partija je završila remijem.“

PLODNE ŠEZDESETE: SAVEZNA ARENA

Kao što je već pomenuto, debi kijevskog majstora na saveznim prvenstvima dogodio se početkom 1960. godine u Lenjingradu. Početak turnira bio je obećavajući – u prvom kolu Eduard Gufeld je efektno poražen.

Saharov – Gufeld [D16]
27. prvenstvo SSSR, Lenjingrad, 1960
Bilješke J. Saharova

1.d4 d5 2.c4 c6 3.Nf3 Nf6 4.Nc3 dxc4 5.a4 Na6
Ovaj originalni potez prvi je primijenio Smislov u partiji protiv Gligorića na turniru kandidata u Jugoslaviji. Ideja je da, nakon poteza bijelog pješaka na e3 ili e4, lovac ne razvija se na f5, kao obično, nego na g4.

6.e3 Bg4 7.Bxc4 e6
Naravno, bijelom nije povoljno 8.Bxa6 bxa6, jer se otvorena „b“ linija i mogućnost rušenja centra potezom c6-c5 višestruko nadoknađuju crnim udvojenim pješacima na „a“ liniji.

8.0-0 Be7 9.h3 Bh5
Crni je trebao da razmotri 9…Bxf3 10.Qxf3 Nb4.

10.Qe2
Ovaj potez je znatno jači od skromnog povlačenja na e2 koje je Gligorić izabrao u sličnoj poziciji.

10…Nb4 11.Rd1 a5?
Početak pogrešnog plana. Crni se boje kratke rokade, strahujući od napada, ali ipak je trebalo igrati, iako ni nakon 11…0-0 12.g4 odbrana nije laka.

12.g4 Bg6 13.e4 h5
Nastavak pogrešnog plana.

14.g5 Nh7 15.h4 Qc7
Crni pokušava da pripremi veliku rokadu, ali pokazuje se da ni tamo njegov kralj nije siguran.

16.Ne5 Nf8 17.Bf4 Bd6 18.Bg3 0-0-0 19.Rac1
Prijeti 20.Nb5.

19…Kb8 20.Bb3!
Ponovo prijeti.

20…Qe7
21.d5!
Presudni proboj.

21…f6
Glavna varijanta započete kombinacije: 21…exd5 22.exd5 f6 23.dxc6 Bxe5 (Loše je 23…fxe5 zbog 24.Rxd6!) 24.Bxe5+ fxe5 25.Rxd8+ Qxd8 26.Qxe5+ Ka8 (26…Qc7 gubi zbog 27.Qxc7+ Kxc7 28.Nb5+) 27.c7 Qc8 28.Nb5 Nc6 29.Rxc6 bxc6 30.Qc5 Qa6 31.c8=Q+

Napomena autora: Saharov je komentarisao ovu partiju za turnirski bilten tokom turnira i nije primijetio da u navedenoj varijanti, kao odgovor na 30.Qc5??, crni odmah daje vječni šah 30…Qg4+. Da se ova pozicija desila u partiji, naravno da bi pronašao 30.Qd4, onemogućivši crnom ovu mogućnost.

22.Nxc6+! bxc6
Gubilo bi i 22…Nxc6 23.dxc6 Bxg3 24.fxg3 Rxd1+ 25.Rxd1 Qc5+ 26.Kg2 bxc6 (ili 26…Qxc6 27.Rd8+ Kc7 28.Qd3 s nezaustavljivom prijetnjom 29.Nb5+) 27.Qa6 Kc7 28.Qa8 i bijeli dobija.

23.dxc6 Kc8 24.c7! Rd7 25.Bxd6 Rxd6 26.Rxd6 Qxd6 27.Nb5 Qb6 28.Qd2 Nc6
Braneći prijetnju 29.Qd8+ ili 29.Nd5+, ali…

29.Rxc6.
Crni predaje. 1-0

Ali dalje stvari su išle mnogo teže. Šampionat SSSR-a pokazao se kao turnir potpuno drugačijeg nivoa u poređenju sa onima na kojima je do tada igrao. U principu, Jurij Saharov je bio sposoban da se bori i stvara probleme svakom protivniku, ali izdržati tako ogroman pritisak tokom čitavog turnira, bez prethodne navike, bilo je izuzetno teško.

Ipak, borio se u svakoj partiji. U petom kolu je samo nekoliko grešaka u zoni vremenske oskudice (češće zvane „cajtnot“) prosulo njegov veliki pozicioni plus protiv Petrosjana, izgubivši na vrijeme u već beznadežnoj poziciji. Ali posebno efektna bila je njegova propuštena šansa u partiji protiv Smislova u 17. kolu.

Smislov – Saharov [E91]
27. prvenstvo SSSR, Lenjingrad, 1960

1.c4 g6 2.Nc3 Bg7 3.d4 Nf6 4.e4 0-0 5.Nf3 d6 6.Be2 Bg4 7.h3 Bxf3 8.Bxf3 Nc6 9.d5 Na5 10.Be2 Nd7 11.Bd2 c5 12.0-0 a6 13.a3 Qc7 14.Qc2 b6 15.Nd1 Rfb8 16.Bc3 Nf6 17.a4 e5 18.Ne3 Qe7 19.g3 Rf8 20.h4 Rae8 21.Rab1 h5 22.Bf3 Bh6 23.Bd2 Kh7 24.Qd3 Qd7 25.Qc2 Ng4 26.Bxg4 hxg4 27.b4 cxb4 28.Rxb4 Rc8 29.Qd3 Nb7 30.Qe2 f5 31.h5 Bxe3 32.Qxe3 f4 33.hxg6+ Kxg6 34.gxf4 exf4

Vidimo karakterističnu borbu u staroindijskom stilu. Bijeli ima prednost, ali crni, vješto održavajući napetost, stalno je spreman da igra „na presretanje“. Osim toga, obojica protivnika su imali nedostatak vremena za promišljanje.

35.Qd4?!
Damu je trebalo držati bliže svom kralju, povlačenjem na e2 ili e1. Ali zašto nije zauzeo veliku dijagonalu?

35…g3! 36.Bc3?
Na ovaj način bijeli sprečava 36…Qh3, dok je na 36…gxf2+ Vasili Vasiljevič imao pripremljen 37.Kxf2!, prijeteći smrtonosnim Rg1+.

36…Rf7?
Greška; mnogo jače bi bilo 36…g2!! 37.Re1 f3! sa odlučujućom napadačkom snagom. Potez je posebno neugodan jer je pozicija bila upravo u stilu Saharova. Kako je primijetio Trosman: „Saharov je uvijek loše igrao u cajtnotu. Čak je namjerno bilježio posljednjih 10 poteza na listiću kako bi ostavio dovoljno vremena za njihovo promišljanje“, ali ni to često nije bilo dovoljno.

37.fxg3 Qh3 (?)
Ako vjerujemo njegovom „čeličnom prijatelju“, mnogo jače bi bilo 37…Qg4, ali ove nijanse je teško vidjeti u cajtnotu. Sada je sve gotovo.

38.Rb2 f3 39.Rxf3 Rcf8 40.Rbf2 Rxf3 41.Qg7+ Kh5 42.Qh7+ Kg5 1-0

Na kraju, kijevski majstor sa 6 poena od 19 podijelio je posljednje mjesto sa Bukhuti Gurgenidzeom i Aleksejem Suetinom. Šampion je postao Viktor Korčnoj (13,5), za poen ispred Efima Gelera i Tigrana Petrosjana.

Sljedeća prilika da igra na šampionatu SSSR-a ukazala mu se tek krajem 1964. godine. Prvenstvo se održavalo u Kijevu i izgleda da je faktor „domaćeg terena“ za njega bio više smetnja nego pomoć. U svakom slučaju, rezultat je bio tek nešto bolji – 7,5 poena od 19 i podijeljeno 15-17. mjesto.

Kijev, tokom 32. šampionata SSSR-a. S lijeva na desno: J. Saharov, L. Štejn, V. Korčnoj (iz arhive E. Lazareva)

I tek nakon treće prilike Jurij Saharov je uspio pokazati rezultat koji je, više-manje, odgovarao njegovom potencijalu. 33. šampionat SSSR-a održavao se u Talinu i sasvim je vjerovatno da je prijatna prijestonica Estonije smirila našeg junaka, uklonila napetost i inspirisala ga za nove uspjehe. Početna partija dodatno mu je dala samopouzdanje.

Saharov – Štejn [B35]
33. prvenstvo SSSR, Talin, 1965

Napomene J. Saharova

1.e4 c5 2.Nf3 g6 3.d4 cxd4 4.Nxd4
Vrijedilo je ozbiljnog razmatranja 4.Qxd4 sa primjerom 4…Nf6 5.e5 Nc6 6.Qf4 Nd5 7.Qe4. Ali u prvom kolu, a uz to suočen sa tako poznatim protivnikom, bilo je zastrašujuće upustiti se u manje poznate šahovske vode.

4…Nf6 5.Nc3 Nc6 6.Be3 Bg7 7.Bc4 0-0 8.Bb3 Qa5
Već je postalo istorijsko nasljeđe lijepa zamka 8…Na5?? 9.e5 Ne8 10.Bxf7+! Kxf7 11.Ne6 i bijeli dobija. U njenoj mreži nekada su se znali naći veliki „ribari“ poput S. Reševskog i L. Šamkoviča.

9.0-0 d6 10.h3 Bd7 11.f4 Rac8 12.Qf3 Qh5
Ništa novo pod Mjesecom. Ova pozicija pojavila se u partiji Mnacakanjan – Štejn na međunarodnom turniru u Erevanu, ali bijeli je tamo odigrao 13.Rad1 i ništa nije postigao. Sljedeći potez bijelog daje partiji teoretski interes.

13.Qf2! Nb4?
Iako crni prijeti standardnom „sicilijanskom“ žrtvom figure Rxc3, jače bi bilo 13…Na5 14.Nde2 b6, nakon čega centralni proboj, izveden u partiji, gubi mnogo na snazi.

14.Nde2 a5 15.a3
Zavodljiv potez 15.f5 sa strašnom prijetnjom 16.Nf4 pariran je 15…g5, i iako nakon 16.Ng3 Qh4 crna dama nije aktivna, bijeli nema nikakvu stvarnu prednost. Možda je jednako jak bio i 15.a4 sa kasnijim Rad1.

15…Na6 16.e5 dxe5 17.Ng3 Qh4 18.fxe5 Nh5 19.Nxh5 Qxh5 20.Bxf7+ Kh8 21.Qd2 Qxe5 22.Rae1 Bf5
22…Bc6 nije moguće zbog 23.Bb6.

23.Bd5 Qc7
Neophodno zbog prijetnji Bc5 i Bxb7, ali sada bijeli, razmjenjujući centralnog branitelja Bg7, dobija čvrstu prednost.

24.Bh6 e5
U tom trenutku crni ulazi u cajtnot i nije imalo smisla igrati na dobitak pješaka 25.g4, jer ne ide 25…Qb6+ 26.Be3 Qxb2 27.Nd1! sa dobitkom. Ali nakon 25…Bd7 26.Bxg7+ Kxg7 27.Qg5 Qc5+ razvijaju se zanimljive komplikacije.

25.Kh1 Nc5 26.Bxg7+ Kxg7 27.Nb5 Qe7 28.b4 axb4 29.axb4 Na6 30.c3
Sam sam mnogo puta bio u cajtnotu i znam koliko je teško igrati poteze kada ništa ne prijeti, ali i kada nema na šta napadati.

30…Nb8
Bolje je bilo 30…Nc7, iako je nakon 31.Nxc7 i 32.c4 pozicija crnog je teška. Odmah je gubilo 30…Rfd8 31.Nd4.

31.Nd4 Nc6 32.Nxf5+ gxf5 33.b5 Na5
Forsirano gubi, produžilo bi se otpor 33…Nd8 34.c4 e4, ali nakon energičnog 35.g4 dobra strategija bila bi skupa.

34.Qd4 exd4
Na 34…Rce8 bijeli dobija sa 35.Qb6.

35.Rxe7+ Kf6 36.Re6+ Kg7 37.cxd4 Rcd8 38.Re5 f4 39.Rc1 Rd7 40.b6 Rf6 41.Rc7
Crni se predaje. Na 41…Rfd6 slijedi 42.Be6.

1-0

Kao što se kasnije ispostavilo, ovo je bila pobjeda nad budućim šampionom turnira, za kojeg je ovaj „propust“ bio jedini. Sa pola poena razlike iza njega bili su Lev Polugaevski i Mark Tajmanov, a Saharov je zauzeo čisto 7. mjesto. Na njegovom aktivu bila je i pobjeda nad još jednim velemajstorom – Davidom Bronštajnom; takođe je primorao Paula Keresa na mnogo truda da bi postigao remi.

Evo još jedna pobjeda Saharova na ovom turniru.

Saharov – Kuzmin
33. prvenstvo SSSR, Talin, 1965

Napomene V. Sergejeva

1.c4 g6 2.Nc3 Bg7 3.g3 d6 4.Bg2 e5 5.d3 Nc6 6.Rb1 a5 7.a3 Nge7
Takvu postavku konja često je u ovakvim pozicijama koristio legendarni Paul Keres. Alternativni nastavci: 7…f5 sa idejom Nf6 ili 7…Nh6.

8.b4 axb4 9.axb4 0-0 10.b5 Nd4 11.e3 Ne6 12.Nge2 Kh8 13.Bb2 Nf5?!
Sumnjiva odluka, oslabljujući ključna polja d5 i c6. Bolje su izgledali drugi planovi – 13…f5 sa idejom g5 ili 13…c6!? sa idejom d5.

14.0-0 h5 15.Ra1

15…Rxa1?
Ozbiljna greška. Trebalo je izabrati 15…Rb8!?, i bijelom ne bi bilo lako izvući išta iz kontrole nad linijom „a“. „U šahu, kao i u životu, ponekad treba znati se povući“, B. Spaski.

16.Qxa1 h4 17.Qa7 Qg5
Zanimljivo rješenje, karakteristično za inicijativni stil G. Kuzmina. Crni se pješakom oslobađa glavnog branitelja bijelog kralja – lovca g2. Ipak, oslabljenim bijelim poljima uspješno upravlja mobilna dama bijelog.

18.Bxb7 Bxb7 19.Qxb7 Qh5 20.Qg2 h3 21.Qh1
Skromno postavljena dama bijelog na h1 – privremena pojava.

21…Kg8
Vizuelno opasno djeluje 21…Ng5, ali bijeli sigurno rješava probleme odbrane, na primjer 22.Rd1 Nf3+ 23.Kf1 Bh6 24.Bc1 sa sledećim Ng1.

22.Bc1 Nc5 23.Rd1 e4?!
Izgleda kao posljednja šansa da se preokrene tok borbe.

24.d4 Ne6 25.Kf1 Ng5 26.Nxe4 Nf3 27.Nd2 Ng5 28.Re1 Re8 29.Nf4 Qg4 30.Bb2 Nh6 31.Qc6
Upad dame bijelog jasno najavljuje kraj borbe.

31…Qc8 32.Nd5 Ng4 33.Kg1 Kh7 34.e4 Ne6 35.Nf3 f5 36.exf5 gxf5 37.Nf4 Bh6 38.d5 Ng7 39.Rxe8 Qxe8 40.Qxe8 Nxe8 41.Nxh3 1-0

Kao što se prisjeća Vladimir Tukmakov, još od vremena omladinskih takmičenja Saharov je gajio neku posebnu simpatiju prema luganskom šahisti – možda ga je privlačio originalni kreativni stil Gennadija, a možda mu se dopadalo i kao ličnost. S vremenom je ta veza prerasla u kreativnu saradnju – posebno, 1973. godine Jurij Nikolaevič je bio sekundant Kuzmina na lenjingradskom međuzonskom turniru.

Nominalno, najboljim rezultatom Saharova u šampionatima SSSR može se smatrati 6. mjesto sa 9 od 13 na 35. prvenstvu (1967). Ali tada se turnir prvi put održavao po švajcarskom sistemu, i među 126 učesnika bili su šahisti različitog nivoa. Većinom je igrao sa majstorima, iako su neki od njih kasnije postali velemajstori (Lev Alburt, Gennadij Kuzmin, Vitalij Ceškovski). E. Lazarev i V. Sergejev u članku „Jurij Saharov: anatomija jedne tragedije“ (češki časopis Mat, br. 12-14, 1998-1999) navode da je na šampionatu bilo ukupno 28 igrača koji su tada već bili ili su kasnije postali velemajstori. Dakle, ovaj uspjeh ne treba ni precjenjivati, ali ni umanjivati.

Na 35. prvenstvu SSSR u Harkovu (1967), iz arhive kluba „Avangard“.

Posljednje za njega bilo je 36. prvenstvo SSSR, koje je počelo u Alma-Ati pred početak nove 1969. godine. U prvom kolu Saharov je nadigran od Anatolija Lejna, ali zatim je, kao da se ništa nije dogodilo, počeo osvajati poene jedan za drugim i nakon osmog kola izdvojio se kao jedini lider sa 6 poena. Igrao je lako, sa uživanjem, izbjegavajući vremensku oskudicu. Među pobijeđenima su bili Jurij Averbah, Vladimir Bagirov, Janis Klovans.

Bagirov – Saharov [E30]
36. prvenstvo SSSR, Alma-Ata, 1969
Napomene J. Saharova

1.d4 Nf6 2.c4 e6 3.Nc3 Bb4 4.Bg5 h6 5.Bh4 c5 6.d5 exd5
Teorijski priručnici preporučuju 6…d6 sa naknadnim e5 i premještanjem crnog konja sa b8 putem d7–f8–g6. Ali meni se čini da to bijelom omogućava da bez smetnji završi razvoj i prvi pređe u aktivnu igru.

7.cxd5 0-0 8.e3
Pokušaj da bijeli zauzme centar ne prolazi: 8.f3 Re8 9.e4 Nxe4!

8…Re8 9.Rc1?
Ovaj potez je neuspješan — bijeli top je bolje postavljen na d1, gdje bi podržavao pješaka na d5. Uz to, bijeli je na razmišljanje o potezu potrošio oko sat vremena. Trebalo je igrati 9.Qc2, jer je pješak d5 nezaštićen: 9…g5? 10.Bg3 Nxd5 11.Bc4 i crni konj ne može pobjeći zbog 12.Qg6+.

9…d6 10.Bb5
Na 10.Nge2 neugodno djeluje 10…b5, a ako bijeli igra 11.a4, onda jednostavno slijedi 11…a6.

10…Bd7 11.Bxd7 Nbxd7 12.Nge2 Nf8 13.0-0 Ng6 14.Bg3 Nh5 15.a3 Bxc3 16.Nxc3 Nxg3 17.hxg3 Qd7
Možemo sumirati otvaranje. Crni ima pješaka više na daminoj strani, dok bijeli na kraljevoj strani ne može razviti aktivnost. Poslije partije, neki učesnici su savjetovali bijelom da odmah započne borbu sa 18.b4, ali nakon 18…b5 19.bxc5 dxc5 to ne prolazi, jer 20.a4 b4 21.Nb5 a6, a 19.a4 se lako neutralizira sa 19…a6. Ukratko: plan koji je bijeli izabrao bio je neuspješan.

18.Qc2 Rac8 19.Ne2 b5 20.Rcd1 a6
Direktno 20…a5, što otkriva plan crnog, smatrao sam preuranjenim, jer je protivnik ulazio u vremensku oskudicu.

21.Rfe1 Qe7 22.Nf4 Ne5 23.e4
Upornije je bilo 23.Nd3 Nc4 24.e4, iako nakon 24…Qf6 bijeli je osuđen na odbranu.

23…c4 24.Qc3 g6 25.Re2 Qa7 26.Qe3
Pokazuje se da bi na 26.Qd4 slijedilo 26…Qxd4 27.Rxd4 c3 28.bxc3 Rxc3. U slučaju 29.Ra2 situacija bi mogla završiti matom: 29…Rc1+ 30.Kh2 Ng4+ 31.Kh3 f5!

26…Qxe3 27.Rxe3 a5 28.f3 b4 29.g4
Tipičan potez u vremenskoj stisci. Valja primijetiti da otvaranje linije „a“ malo mijenja poziciju. Ali sada slijedi odlučujući proboj.

29…c3 30.bxc3 b3 31.a4 Rc4 32.Rb1 Rb8 33.Ne2 Rxa4 34.Nd4 b2 35.Nc6 Ra1 36.Ree1 Rxb1 37.Rxb1 a4
U ovoj beznadnoj poziciji bijeli je prekoračio vrijeme. 0–1

„Nisam mogao da vjerujem. Partija Bagirov – Saharov završila je uvjerljivom pobjedom crnog. Partneri su, kao i obično, analizirali odigranu partiju.
– Čudna stvar, – čudio se Saharov, – jer sam istim nastavkom pobijedio Gufelda 1964. godine, i partija je objavljena u časopisu Šah u SSSR. Zašto je ovdje ostala nezapažena?“

Bagirov je neodlučno ćutao. Tek na putu do hotela priznao je da je partiju Gufeld – Saharov primijetio. Upravo je tu partiju analizirao prije susreta sa Saharovom. Ali „nije vjerovao“.
(„Osmijesi prvenstva“, „64“, br. 2, 1969.)

Raspoloženje lidera bilo je sjajno, možda čak i previše. Uz to, nakon osmog kola učesnike je čekao slobodan dan, u iščekivanju kojeg je Jurij Nikolajevič pisao svom prijatelju Efimu Lazarevu (prevod s ukrajinskog):

„Zdravo, gospodine Fimkuv! (takvim gotovo neprevedivim oslovljavanjem Saharov je obično počinjao pisma Lazarevu – N.F.)
Osam kola su iza nas. Sutra je slobodan dan, odvešće nas negdje u planine na šašlik i bešbarmak sa konjakom. Odlučio sam piti najviše 400, jer u devetom kolu igram crnim protiv Osnosa. Sam razumiješ, bez obzira na sve, nikad mi nije bilo ovako dobro. Ne bih imao ništa protiv da osvojim isto toliko poena u posljednjih 11 kola koliko i u prvih osam. Platoša (Igor Platonov – N.F.) je nakon četiri uzastopne nule u briljantnom stilu pobijedio Talja. (S ovom partijom možete se upoznati ovdje – N.F.) Od mojih pet pobjeda, tri su crnim figurama... Za sada (tfu-tfu!) nisam ništa izgubio i nisam ni približno bio u vremenskoj oskudici.
Dvaput sam nastupao na lokalnoj televiziji sa 15-minutnim pričama i, kažu, imao sam veliki uspjeh, jer sam spomenuo sve što je moguće i nemoguće.“

Ponovo iz „Osmijesi prvenstva“ („64“, br. 2, 1969.):

„Šahovski ples. Nastupajući na lokalnom radiju sa pregledom kola, kijevski majstor J. Saharov rekao je da je predstavnik Moldavije A. Lutikov napravio na tabli ‘šahovsku moldavanku’. A ako bude igrao Lutikov, neće li u Saharovom stvaralaštvu pronaći elemente ukrajinskog hopaka?“

Prije devetog kola Jurij Nikolajevič je stigao napisati još jedno pismo:

„Zdravo, gospodine Fimkuv!
... Jučer je bio slobodan dan – odvezli su nas u planine na sabantuj (sabantuj je tradicionalni tatarski i baškirski narodni festival).

Klizao sam se na klizaljkama, sankama i dobro se napio, jer je konjaka bilo do Peruna, uz odlične zalogaje, kao i šašlik od još toplog mesa.
Sa rolšua je pao jedan Podgajčik. Ostrovski (sudija Lev Ostrovski – N.F.) upleo se gdje nije trebao – očito nije bio Šenk ni Joni Nilson. Kao rezultat toga, stvarno je slomio ruku.
Sada idem pješice na deveto kolo (većina ide autobusom). Čvrsto vjerujem da mi se neće kvariti odlično raspoloženje.“

„Idem pješice“ – tu su ključne riječi! Znam iz vlastitog iskustva koliko pred partijom neodoljivo treba prošetati i provjetriti se, ako je noć bila neprospavana ili ste prethodno vrijeme proveli na sličan način.

Partija s Vjacheslavom Osnosom završila je tragično – grubom greškom u 22. potezu crni je  omogućio da se uhvati njegov kralj, i kroz 4 poteza predao je partiju. Saharov je izgubio i naredne dvije partije. Usprkos očajnim naporima, više nije uspio pobijediti ni jednom. Na kraju – devet poena od 19 i 14. mjesto.

„Najkarakterističnije za Jurija Saharova na prvenstvu – potpuni gubitak najboljih šahovskih osobina nakon poraza od V. Osnosa u devetom kolu“, pisalo je u završnom članku u turnirskom biltenu. Rizikujem da se ne složim – ne, te osobine su izgubljene dan ranije. 

Potpuno se slaže s tim i velemajstor Igor Zajcev, takođe učesnik prvenstva, koji je po mojoj molbi podijelio najinteresantnije uspomene na turnir i na druženje sa Saharovom. Igor Arkadjevič je posebno napomenuo:

„Viđao sam više puta kako dugogodišnji trener Davida Bronštajna, Aleksandar Markovič Konstantinopoljski, objašnjava mladima da produženo djelovanje svake popijene čašice daje posljedice tokom čitave sedmice. I zaista, za lidera turnira Jurija Saharova ‘slobodan program’ tog slobodnog dana pretvorio se u pravu sportsku katastrofu – nekoliko običnih poraza, i startna uzletna staza zamijenjena je crnim nizom prepreka...“

Kako sjeća se velemajstor, iako su svi učesnici imali pravo na tri obroka u restoranu, Saharov se tamo obično pojavljivao samo za doručak, a ručak i večeru, kao vrlo praktičan čovjek, pripremao je u hotelskoj sobi, donijevši električnu ploču i sam nabavljajući namirnice. Do kraja turnira čak je organizovao proizvodnju džema od dunje, koji je Zajcev takođe imao priliku da proba, kada ga je Saharov jednom pozvao u sobu da zajedno zaslade turnirske neuspjehe…

Tako je, u nešto zamagljenom obliku, izgledao posljednji nastup našeg heroja na finalima saveznih prvenstava. Ipak, nakon toga bilo je još dva pokušaja da se probije u viši društveni rang. U polufinalu narednog 37. prvenstva (Voronež, 1969) nedostajalo mu je vrlo malo. Saharov je podijelio 3-7. mjesto (a prvih četvoro su se plasirali), ali „Berger“ se osmjehnuo V. Liberzonu i R. Holmovu, ostavljajući po strani i K. Grigorjana i M. Podgaica (1-2. O. Averkin, V. Kuprejčik). Nakon katastrofe na prvenstvu Ukrajine 1970. godine, koje je imalo status polufinala 38. prvenstva SSSR, na kojem je Jurij Nikolajevič zauzeo posljednje mjesto, više takvih pokušaja nije poduzimao.

MEĐUNARODNE AKTIVNOSTI

Vodeći sovjetski šahisti „borili“ su se na unutar-saveznim turnirima ne samo radi samopokazivanja ili državnih stipendija. Glavna želja većine njih bila je da se domognu prilike za putovanja u inostranstvo.

„Tada je bila stroga praksa: sovjetski šahista dobijao je pravo nastupa na međunarodnom takmičenju većinom samo kao nagradu za određene uspjehe na sve-saveznoj sceni. Izuzeci se nisu činili ni za svakog velemajstora. Šta tek reći o majstoru?“ (E. Lazarev, „Pan Inspektor...“)

Za potpunu sliku treba napomenuti da su u to vrijeme putovanja u inostranstvo bila ne samo pitanje prestiža, već i vrlo značajan izvor prihoda, posebno ako se radilo o turnirima u takozvanim kapitalističkim zemljama – makar zbog ušteđenih troškova službenih putovanja.

Na međunarodnoj sceni Saharov je počeo nastupati od 1962. godine. Istina, s dvije važne napomene. Prvo, radilo se samo o prijateljskim mečevima reprezentacija Ukrajine i Bugarske, a kasnije, kada je Saharov postao prvak Ukrajine, reprezentacija SSSR-a i Jugoslavije. Drugo, učestvovao je samo u onim mečevima koji su se održavali u SSSR-u. Kada bi došlo vrijeme uzvratnog posjeta (mečevi su se održavali svake godine, naizmjenično u zemljama učesnicama), kijevski majstor je s zavidnom stalnošću ostajao „iza broda“ zbog novog odbijanja vize za odlazak. A o putovanju u inostranstvo na turnir – o tome se moglo samo sanjati. Djelimično je tome doprinijela njegova uporna želja da osvoji makar prvenstvo Ukrajine – možda bi ga tada „na vrhu“ primijetili i nagradili putovanjem.

Učešće Jurija Nikolajeviča u međunarodnim mečevima može se nabrojati na prste, pa ih redom navodimo:

• 1962. Ukrajina – Bugarska, G. Tringov +1-1;
• 1964. Ukrajina – Bugarska, L. Popov =2;
• 1966. Ukrajina – Bugarska, G. Tringov +1=1;
• 1966. SSSR – Jugoslavija, +1 (M. Matulović) =4 (B. Ivkov, D. Ćirić, B. Parma, A. Matanović);
• 1968. Ukrajina – Bugarska, N. Padevski +1=1;
• 1968. SSSR – Jugoslavija, P. Ostojić +3=1;
• 1970. Kijev – Zapadni Berlin, R. Tešner =4.
  
  

Prije meča sa reprezentacijom Jugoslavije, 1966.

Ostojić – Saharov [B93]
Meč SSSR – Jugoslavija, Soči, 1968.

Bilješke E. Lazareva (iz knjige „Stvaralaštvo šahista Ukrajine“)

Jurija Nikolajeviča Saharova (1922–1981) počeli su pozivati u reprezentaciju SSSR-a tek nakon što mu je bilo preko četrdeset. U tom dobu igrači većinom prisećaju se ranijih pobjeda na turnirima i sve češće nastupaju kao mentori. Kod Saharova su najveći uspjesi došli upravo u isto vrijeme kada je dobio zvanje zasluženog trenera Ukrajinske SSR.

Tako je u periodu 1966–1968. dvaput postao prvak republike, osvojio visoka mjesta na prvenstvima zemlje i sjajno nastupao na međunarodnoj sceni. Konkretno, u ovom meču protiv šampiona Jugoslavije, Kijevljanin je ostvario tri pobjede uz jednu remi partiju!

Druga partija je karakteristična za Saharovljevu igru – dinamičnu, ponekad rizičnu, ali punu vjere u vlastite snage i sportske sreće.

1.e4 c5 2.Nf3 d6 3.d4 cxd4 4.Nxd4 Nf6 5.Nc3 a6
Saharov se nije plašio da postavi složene zadatke sebi i protivniku, igrajući protiv objektivno najsnažnijih poteza bijelih.

6.Bg5 e6 7.f4 Obostrano oštra varijanta 7...Qb6?! 8.Qd2 Qxb2 – crni je tokom mnogih poteza primoran da odbija žestok napad protivnika, ali se nada da će uhvatiti pogodan trenutak za kontru. Zbog toga se nije plašio ni da izgubi poneku partiju u ovoj varijanti, računajući da će to nadoknaditi pobjedama u drugim partijama. Da bi se igrala ova varijanta i bijelim i crnim figurama, potrebna su široka znanja, čvrsti živci i snaga duha.
N.F.: Pored toga, Ostojić nije mogao ne znati da je njegov protivnik crnim figurama u ovoj varijanti „otrovnog pješaka“ 7...Qb6 8.Qd2 Qxb2 prije dvije godine osvojio 1,5 poen od 2, pobijedivši Matulovića i remizirajući s Ivkovim. To je sigurno uticalo na bijelog u izboru narednog poteza.

6.f4
Određeni moralni uspjeh crnog – protivnik je izabrao manje principijelan plan. Sada mu je lakše rješavati probleme u otvaranju.

6...Qc7 7.Bd3 Nc6 8.Nf3 Bg4
U to vrijeme – relativno nova ideja: crni pristaje da protivniku da prednost lovačkog para, ali zato brže mobiliše sve svoje snage.

9.h3 Bxf3 10.Qxf3 g6 11.Be3
Neki komentatori su preporučivali 11.Ne2 Bg7 12.c3 – kako bi ograničili aktivnost crnog lovca. Međutim, decentralizacija konja otežala bi bijelom borbu protiv kontrigre poslije e7–e5 i d6–d5.

11...Bg7 12.0-0 0-0 13.Qf2
Bijeli ne preduzima neophodne mjere protiv crnih namjera. Čini se da bi 13.g4! e6 14.g5 Nd7 15.Qf2 (tek tada!) još uvijek održalo dinamičku ravnotežu, jer se crni teško aktivira u centru.

13...e6! 14.Qh4 Rae8 15.Rae1 d5!
Konkretan pristup poziciji. U ovakvim strukturama ovaj prodor otvara crnom puteve za poboljšanje pozicije – ili razmjena uz izolaciju crnog pješaka, ili teritorijalna prednost nakon e4–e5.
Na primjer: 16.exd5 Nxd5 17.Nxd5 exd5 18.c3 d4! i bijeli rizikuje 19.cxd4 zbog Rxe3!
Ili: 16.e5 Nd7 17.Ne2 f6 sa inicijativom crnog.

16.Bc5 dxe4?!
Crni se previše upušta u taktičke ideje sa žrtvama, dok bi jednostavno 16...Ne7 dalo prednost bez komplikacija – 17.Bd4 dxe4 18.Bxf6 Nf5! ili 18.Bxe4 Nf5 19.Bxf5 exf5 20.Bxf6 Qb6+, i u oba slučaja crni bi povratio figuru zadržavajući pozicijske prednosti.

17.Bxe4
Šampion Jugoslavije ponovo pokazuje opreznost – što ga u ovoj situaciji košta. Prihvatanje žrtve kvaliteta poslije 17.Bxf8 Rxf8 18.Nxe4 Nxe4 19.Bxe4 Bxb2 omogućilo bi bijelom solidnu odbranu, a sada mora preći u pasivnu igru.

17...Ne7 18.Qf2
Ili 18.Bd4 Nf5!, kao u varijanti nakon 16. poteza crnog.

18...Rc8 19.Bb6?
Iznenađujuće: očigledan i naizgled dobar potez pokazuje se kao odlučujuća greška, jer bijele figure dolaze na mjesta koja postaju mete višepotezne kombinacije protivnika. Odbranjiva pozicija bila bi 19.Bd4!

19...Nxe4 20.Rxe4 Qc6 21.Bd4
Već je kasno.

21...Nd5!!
Poslije ovog preciznog i temeljito proračunatog udara, bijeli gubi makar jednog pješaka.

22.Bxg7 Nxc3!
Ova taktička ideja čini osnovu kombinacije crnog. Bijeli još nije iscrpio sve resurse.

23.Re3 Ne4 24.Rxe4 Qxe4 25.Bxf8 Rxc2!
Ovaj međupotez trebalo je predvidjeti na samom početku kombinacije.

26.Re1 Qc6 27.Re2 Rxe2 28.Qxe2 Kxf8
Konačno, kombinacija crnog koja je trajala praktično deset poteza završava se prozaičnim završetkom u kojem višak pješaka osigurava pobjedu.

29.Qe5 h5 30.Kh2 Qd5 31.Qc3 Ke7 32.h4 Kd7 33.a3 Qe4 34.Qf6 Ke8 35.g3 Qc2+ 36.Kg1 b6 37.Qh8+ Ke7 38.Qa8
Ubrzava poraz, ali crni bi svakako postepeno priveo prednost kraju.

38...Qc1+ 39.Kg2 Qxb2+ 40.Kh3 Qxa3 41.Qb7+ Kf8 42.Qxb6 Qa1 43.Kg2 a5 44.g4 Qa2+ 45.Kg1 Qe2

Bijeli predaje. 0–1 

„Kantora dubokog bušenja“ (ironičan naziv za KGB) nikada i nikome nije objašnjavala svoje odluke, i Saharov je mogao samo nagađati razloge zbog kojih su ga uporno odbijali pustiti preko željezne zavjese. Lazarev je kasnije pisao:

„Na prvi pogled, slučaj iz 1951. godine bio je definitivno zatvoren? Formalno – da. U praksi – ne. Kada bi se po raznim potrebama našao u „hodnicima vlasti“, Saharov je stalno osjećao atmosferu političkog nepoverenja prema sebi. Uskraćivali su mu prava (“uzimali su mu “kiseonik”) gdje god su mogli, posebno kada se pojavilo pitanje njegovog učešća na međunarodnom takmičenju u inostranstvu.“

Istraživanje slučaja pokazalo je da je Saharov, zapravo, još mnogo godina ostao „pod nadzorom“ i to ne samo „po staroj navici“. U spisu su sačuvani upiti iz 1967–1968. sa molbom da se izda potvrda o postojanju ili nepostojanju kompromitujućih materijala o njemu (nije li to bilo uoči donošenja odluke o dozvoli za putovanje u inostranstvo?).

Na poleđini jednog od upita (vjerovatno kao odgovor) navedeno je već poznato arhivsko djelo Saharova, kao i još neko „nadzorno djelo“. Ispostavilo se da je Saharov bio predmet istrage, koja je 1992. godine uništena, ali su sačuvane tri evidencijske kartice o našem junaku. U jednoj od njih nalaze se i ovakvi podaci:

„Forma obrade: Nadzorno djelo.
Nadimak: Šahista.
Kategorija evidencije: Ukrajinski nacionalista.
Suština podataka: Dok je bio u pritvoru, održavao je organizacionu vezu sa aktivnim ukrajinskim nacionalistima G.P. Stepanjukom, L.S. Pavlišinom (da-da! – sa onim istim, čiji smo fragment izjave o metodama rada NKVD-a već citirali – N.F.) i drugima, koji su obrađivani u okviru grupne agenturne istrage „Pauk“. 18. januar 1962.“

U drugoj sličnoj kartici, u polju „Suština podataka“, zabilježena je i ovakva informacija od 21. aprila 1967:

„1951–1956. odslužio je kaznu po čl. 54-1-b Krivičnog zakona Ukrajinske SSR. Dok je bio u zatvoru, približio se grupi profesionalnih ukrajinskih nacionalista, učestvovao je u organizovanoj antisovjetskoj aktivnosti u logorima (nije li se ovdje mislio na otkrivanje državne tajne o moralnom liku rukovodstva Ozerloga? – N.F.). Nakon oslobađanja, nastavio je održavati sa njima kriminalne veze.“

Jedna od evidencijskih kartica J. Saharova, koja svjedoči o tajnom nadzoru nad njim.

Saharov – Fleš [B17]

Turnir u Varni, 1968.
Bilješke J. Saharova:

1.e4 c6 2.Sc3 d5 3.Sf3 dxe4 4.Sxe4 Sd7 5.d4 Sf6 6.Sxf6+ Sxf6 7.Se5!
Potez 7.c3 ne obećava bijelom naročitu korist nakon 7...Dc7. Izabrani nastavak mi se čini perspektivnijim, jer nakon 7...Lf5 slijedi 8.c3 e6 9.g4 Lg6 10.h4 s prilično povoljnim komplikacijama. Pažljiv 7...Sd7 nakon 8.Lf4 Sxe5 9.Lxe5 takođe ne obećava crnom laku borbu za izjednačenje.

7...g6
Interesantno bi bilo i 7...Le6.

8.Lc4 Sd5 9.O-O Lg7 10.Dd2 O-O 11.Lb3 a5 12.a3
Potez 12.a4 bio bi pozicioni promašaj. Tada bi ljepota i ponos crne pozicije – konj na d5 – dobio zgodno polje b4.

12...Db6 13.Td1 Le6 14.La2 Td8?
Crni pogrešno procjenjuje poziciju, smatrajući da viseći bijeli pješaci u centru (nakon c2–c4) donose pogodnu kontraigru. Bolje je bilo 14...Sc7 15.c4 Tfd8 16.Le3 Da6, sa ograničenom, ali zadovoljavajućom pozicijom.

15.c4 Da6 16.Lg5 Tfe8
Nakon 16...h6 17.Ld2 prijeti 18.Sxg6. Na 16...Lf6 17.Lh6 Tfe8 snažno 18.Sd3.

17.Sd3!
Paradoksalno odstupanje konja jasno određuje prednost bijelog.

17...Sb6 18.Sc5 Lxc4 19.Dc2!

19...Da7
Crni očigledno nije primijetio ovaj potez. Na 19...Db5 rješava 20.a4 Db4 21.Ld2.

20.Lxc4 Lxd4 21.La2 Sc8
Bijeli ima figuru za dva pješaka. Vjerovatno vodi mnogo puteva do pobjede. Ipak, dalja realizacija prednosti mi se čini najsnažnijom.

22.Txd4 Txd4 23.Le3 Th4 24.g3 Th5 25.Se6 Db8 26.Lf4 Sd6 27.Dc3 f6 28.Td1 Td5
Ovaj i naredni potezi nisu bili obavezni.

29.Lxd5 cxd5 30.Txd5 Dc8 31.Dxc8 Txc8 32.Lxd6 Kf7 33.Tc5
Crni predaje. 1–0

---

Bednarski – Saharov [B97]

Turnir u Varni, 1968.
Bilješke J. Saharova:

1.e4 c5 2.Sf3 d6 3.d4 cxd4 4.Sxd4 Sf6 5.Sc3 a6 6.Lg5 e6 7.f4 Db6 8.Dd2 Dxb2 9.Tb1 Da3 10.f5 Sc6
Vrlo interesantno, iako rizično, 10...b5.

11.fxe6 fxe6 12.Sxc6 bxc6 13.e5 Sd5 14.Sxd5 cxd5 15.Le2 dxe5 16.O-O Ta7
Potpuno novi potez u poznatoj poziciji. Mnogi teoretičari već nekoliko godina „lome koplja“, smatrajući obaveznim 16...Lc5+ 17.Kh1 Tf8.
Na naredna tri poteza bijeli je potrošio više od dva sata. Naravno — nedopustiva raskoš!

17.Kh1 Dc5 18.c4 d4 19.Dc2
Bojim se 19.Lh5+ g6 20.Ld1. Ako 20...Ld6, onda 21.La4+ Ld7 22.Df2! Lxa4 (22...Tf8 23.Df8+ Lxf8 24.Tb8+).
Međutim, nakon 20...Le7 crni, uprkos naizgled opasnoj poziciji, može hrabro gledati u budućnost.

19...Le7 20.Da4+ Td7 21.Ld2 Tf8
U ovom trenutku zastavica bijelog već opasno visi, pa „akademsko“ zaključivanje treba prepustiti praktičarima i teoretičarima.

22.Lh5+ g6 23.Lf3 Txf3 24.Txf3 e4 25.Tff1 e3 26.Lb4 Dc7 27.La5 De5 28.Dc6 Dxa5 29.Tb8 Ld6??
Nakon 29...e2 30.Txc8+ Ld8 31.Dxe6+ bijeli bi morao davati vječni šah.
Ali crni ima samo 10–15 sekundi… U žaru borbe njegova svijest odbija da prihvati remi.

30.Txc8+ Ke7 31.Df3??
31.Tcf8! vodio bi do neizbježnog mata.

31...Df5 32.Dd1 De5 33.Tff8 Dxg2#
0–1

Opšte divno raspoloženje nisu kvarile ni neke svakodnevne neugodnosti, o kojima je također pisao u pismu: „Vrijeme je odvratno, kao kolera, ali može se živjeti. Daju nam markice, ali s njima se ne može kupiti konjak i duvan, što sve nervira, jer je teško pojesti 7 levika (levik-velika palačinka)“…

Da li su ukrajinski učesnici naslućivali da će ovaj turnir za Saharova ostati jedini, a da će Nikolaevski svoj drugi pokušaj da ispuni željenu normu dobiti tek 1994. godine?

Drugo i posljednje njegovo putovanje u inostranstvo bio je kratak posjet Krakovu s kijevskom ekipom u januaru 1970. povodom proslave 25. godišnjice oslobođenja grada u Drugom svjetskom ratu. Prvog dana kijevski šahisti pobijedili su reprezentaciju Krakova 5,5:1,5 (Saharov je u svojoj omiljenoj varijanti „otrovanog pješaka“ remizirao s Hansijorovskim), a drugog dana održan je timski turnir s tada egzotičnim tempom – 15 minuta po partiji. Pošto se igrala samo na četiri table, Saharov je rado prepustio mjesto drugima, a sam je, kako se čini, sa zadovoljstvom „upijao“ dugo očekivani posjet zemlji čiji je jezik dobro poznavao i kojoj je živio interes za istoriju i kulturu.

Više u inostranstvo Jurij Saharov nije putovao. 

MAJSTOR DOPISNOG ŠAHA. ZAVRŠNICE

Još šezdesetih godina Saharov je počeo igrati dopisni šah. Tada su to činili i drugi ukrajinski majstori – Anatolij Bannik, Vasilij Skotorenko, Igor Fojgel i drugi. Smatralo se da dopisna igra razvija analitičke sposobnosti. Nemajući priliku da postigne međunarodnu titulu u klasičnoj igri, posvetio je više pažnje igri u dopisnom šahu. Ma međunarodnim susretima „ne videći protivnika“ Saharov nije imao nedostatak izazova, a već 1971. godine mu je dodijeljeno zvanje međunarodnog majstora IKČF. U sastavu reprezentacije SSSR-a postao je pobjednik 6. (1968) i 7. (1972) dopisnih šahovskih olimpijada, kao i prvog prvenstva Evrope (1978). Na 9. prvenstvu svijeta dijelio je 9-10. mjesto (pobijedio je Estonac Tinu Ujm). U sastavu reprezentacije Ukrajine učestvovao je na 5. (1975) i 6. (1978) timskim prvenstvima SSSR-a.

Saharov – Danneberg [A16]
8. Olimpijada IKČF, 1972–1976
Bilješke J. Saharova:

1.c4 Sf6 2.Sc3 d5 3.cxd5 Sxd5 4.g3 g6 5.Da4+ Ld7
Ovo je mnogo jače nego 5...c6 6.Dd4 Sf6 7.Dxd8+ s prednošću bijelog, kao što je, između ostalog, bilo u poznatoj partiji Štajna s Keresom.

6.Dd4 Sf6 7.Lg2 Sc6 8.Dc4 e5 9.Sf3 Lg7 10.O-O O-O 11.d3 De7 12.Lg5 De6 13.Dh4 Se7 14.Db4
U dopisnom šahu na najvišem nivou posebno je važno umijeće da se protivnika uvuče u „džunglu u otvaranju“ koju moderna teorija još nije detaljno analizirala. Ovdje bijeli napravi pet poteza damom, očigledno kršeći kanone otvaranja, ali to ne pogoršava njegovu poziciju, a najvažnije – postiže cilj: igra postaje potpuno „samostalna“.

14...b6
Možda bi jače bilo 14...Sd5 15.Sxd5 Sxd5 16.Db3 Sb6 17.Sd2 c6 18.a4! – i dalje crni ima određene probleme.

15.Db3! Dd6 16.Sd2 Lc6 17.Sde4 Lxe4 18.dxe4 c5?
Ovaj previše aktivan potez omogućava bijelom daleko promišljenu pozicionu kombinaciju.

19.Tad1 Dc7 20.Sb5 Db7 21.f4 h6 22.fxe5 Sg4
Oba protivnika su se pripremala za ovu poziciju, ali naredni potez bijelog vodi u zanimljive komplikacije u njegovu korist.

23.e6!! hxg5 24.e5 Da6
Crni odbija 24...Dc8, bojeći se 25.exf7+ Kh7 26.Sd6!

25.Lxa8 Sxe5 26.exf7+ Kh7 27.Le4
Kombinacija se završava. Bijeli ima materijalnu prednost, ali crni pokušava da se brani preko crnih polja.

27...S7c6 28.a4 Dc8 29.Sd6 Dg4 30.Lf3 Dd7
Sada bijeli prisilno pojednostavljuje poziciju.

31.Lxc6 Sxc6 32.Se4 De7
Crni gaji još neku nadu u čvrstu odbranu, ali…

33.De6!
Crni predaje. 1–0

(Iz knjige: A. Podoljski „U potrazi za šahovskom istinom“, 1993.)

Zanimljivo je da je svoju međunarodnu šahovsku dopisnu igru Saharov uspijevao iskoristiti i u korist svog vikend-naselja. Černigovski međunarodni majstor IKČF Anatolij Ivanov prisjeća se da je Jurij Nikolajevič uspijevao da se dogovori s partnerima da se u pismo sa sljedećim potezom, na primjer, ubace i nekoliko sjemenki paradajza. Kada bi se posijale, one su izrasle u raskošno višeslojno grmlje. „Saharov je govorio da, da je njegova vikendica troetažna, taj grm bi dosegao i do trećeg sprata“…

Sedamdesetih Saharov je i dalje mnogo igrao za tablom, ali već u turnirima nižeg ranga. Ponekad radi vlastitog zadovoljstva, a ponekad – zato što su ga molili, jer na turniru nije bilo dovoljno majstora da bi se postigla majstorska norma. Nije napuštao ni rad kao trener.

Prisjeća se, kako je nakon lenjingradskog međuzonskog turnira (1973), gdje je bio sekundant Gennadiju Kuzminu, Jurij Nikolajevič ostao u gradu na Nevi i ponovo odigrao prvenstvo VČSPS, koje je prije dvije godine uspio da osvoji (2. Kaminski, 3-4. Osnos, Borisenko). Istina, ovog puta je iz nekih razloga na kraju turnira odustao od borbe, a prvi poraz u posljednjem kolu izbacio ga je na četvrto mjesto (1. Vorotnikov, 2. Zilbershtein, 3. Borisenko).

Na prvenstvu VČSPS (1971), iz arhive L. Poletaeva, poslao V. Fajbisovič

Učesnik tog turnira, trostruki prvak Lenjingrada Vadim Fajbisovič, nedavno je autoru ovih redova pričao:

„Prvi put sam ga vidio u februaru 1960. na sceni Doma kulture im. Prve petoljetke, kada sam nekoliko puta bio gledalac na prvenstvu SSSR-a. A upoznao sam ga i prvi put razgovarao na polufinalu u Voronježu (maj 1969). Jurij Nikolajevič je tada dijelio hotelsku sobu sa Slavom Osnosom. Bilo je vidljivo da mu simpatičan cimer. Govorio mi je: ‘Slava sam ne shvata koliko dobro igra!’ (moram reći da u šahovskoj sredini nisam često čuo tako nešto o direktnom konkurentu). Posljednji put smo razgovarali u maju 1978. u Vladikavkazu (tada – Ordžonikidze). Saharov je bio trener ekipe „Avangard“, a ja sam bio u trenerskoj brigadi „Burevestnika“. Zapamtio sam da mi je već tada strastveno pričao o vikendici i poljoprivredi, o tome da šah više nije na prvom mjestu, da su mnogo važniji sadnice, sjemenke, đubrivo i slično…“.

Dodajmo tome da je tada u Ordžonikidze reprezentacija „Avangarda“ pod vodstvom Saharova osvojila Kup SSSR-a.

Ekipa „Avangarda“ sa trofejem – Kupom SSSR-a („Šah u SSSR-u“, br. 8, 1978)

Prema sjećanjima ljudi koji su komunicirali sa Jurijem Nikolajevičem u posljednjim godinama njegovog života, kod njega nije bilo primjetnih znakova potisnutosti, a kamoli depresije – barem u površnoj komunikaciji. Ipak, oni koji su ga poznavali bliže, iza te zavjese relativnog blagostanja ipak su uočavali nešto drugo.

E. Lazarev: „Iako u posljednjim godinama života nije osjećao materijalnu oskudicu i imao je solidnu poziciju u sportskom društvu ‘Avangard’, bilo je primjetno u razgovoru s njim da ga nešto muči, obeshrabruje, ponekad baca u očaj. Njegovi odnosi s mnogim drugim šahistima iz Kijeva nisu se lako razvijali. Više ga nisu birali u Prezidijum Šahovske federacije republike, prestali su ga pozivati za trenerski rad u reprezentacijama Ukrajine, a kada mu je ponuđena funkcija gostrenera u Republičkom sportskom komitetu, ubrzo je „povučen unazad“. Jednom riječju, nenamjerno sumirajući svoj život u šahu, sve oštrije je doživljavao svoje nepunopravno stanje, smatrao je da nikome više nije potreban.“

V. Sergejev dodaje nekoliko detalja: „Godine 1978. Jurij Nikolajevič je imao trzavice u odnosima sa svojim bivšim omiljenim učenikom Vladimirom Peresypkinom, koji je tada postao gostrener u Sportskom komitetu. Obe strane su bolno doživljavale situaciju. Završilo je time da je Peresypkin zajedno s grupom učenika (među kojima sam bio i ja) prešao u konkurentsku DSO ‘Spartak’. Ali to nije uticalo na odnose Saharova s bivšim učenicima (ako ne računamo samog Peresypkina).

Posljednji put sam ga slučajno sreo početkom augusta 1981. u holu kluba „Avangard“, odmah nakon pobjede omladinske reprezentacije Ukrajine na 16. saveznoj školskoj spartakijadi, u kojoj su bili „avangardovci“ Jelena Sedina i Nikolaj Kulinski, kao i bivši „avangardovac“ Vladimir Sergejev. Pri tome su Sergejev i Sedina na 3. omladinskoj i 2. djevojačkoj tabli osvojili 8 od 9 poena – apsolutno najbolji rezultat na spartakijadi! O tome je tada detaljno pisano u časopisu „64 – Šahovski pregled“ (br. 17, 1981). Jurij Nikolajevič mi je toplo čestitao na uspjehu, poželio daljnje uspjehe, i bilo je nemoguće zamisliti da će taj naš susret biti posljednji…“

Dodajmo tome da danas niko zapravo ne zna kako je tekao njegov privatni život u posljednjim godinama. U eseju „Gospodin Inspektor“ Lazarev piše da je Saharov nakon izlaska na slobodu stvorio dobru novu porodicu. Ali Tatjana Lazareva mi je pričala da je posljednje godine živio sam, i riječi njenog muža da je u sudbonosno jutro Jurij Nikolajevič na vikendici čekao porodicu – bile su samo „figurativni izraz“. U stvarnosti, niko ga nije čekao.

Rano ujutro 26. septembra 1981. njegovo izmasakrirano tijelo je pronađeno na željezničkoj pruzi u blizini stanice Buča kod Kijeva. Na pitanje kako je 59-godišnji Saharov dospio pod točkove voza, još uvijek nema konačnog odgovora – da li je riječ o samoubistvu, ubistvu ili nesretnom slučaju. Napravio sam upit u arhivu MUP-a Kijevske oblasti, na što su mi odgovorili da nemaju nikakve informacije o tome, uz napomenu da je rok čuvanja zatvorenih predmeta ovog tipa 15 godina, nakon čega se uništavaju.

Pojavljivale su se i teorije zavere, prema kojima je, navodno, tako užasan ishod rezultat njegove prošlosti u logoru, međutim nijedan uverljiv i detaljniji argumenti u prilog ovoj verziji nije pronađen.

Nakon objavljivanja prvog dela članka, nekoliko čitalaca pokušalo je da sa mnom raspravi o ovom pitanju, iznoseći različite, pa čak i međusobno suprotstavljene verzije. Ali sam odgovorio da članak i ovako sadrži mnoštvo novih interesantnih (i dokumentarno potvrđenih!) podataka, te da nemam nikakvu želju da ponovo otvaram ovu temu bez dovoljno osnova.

Jedan kijevski šahovski amater sa iskustvom, ljekar, koji je lično poznavao Saharova, ispričao mi je da je Jurij Nikolajevič godinama patio od povišenog pritiska i jakih glavobolja, zbog čega se obraćao profesoru-kardiologu, takođe bivšem šahisti, Nikolaju Stepanoviču Zanozdri. Neki lijekovi za hipertenziju imaju vrlo raznovrsne neželjene efekte, uključujući depresiju i narušenu koordinaciju, što je moglo biti razlog ovakvog ishoda (nesrećnog slučaja ili samoubistva). Naravno, ovo je samo verzija, ali prilično vjerodostojna i bez nepotrebne teorije zavjere. Postojale su i druge slične verzije – na primjer, mogao je, nalazeći se pod uticajem alkohola, nehotično da se nađe previše blizu nadolazećeg voza…

Ali konačan odgovor na ovo pitanje vjerovatno više nećemo saznati.

Juri Nikolajevič Saharov 1922–1981
(preneseno od M. Vajsberga, unuka sedmostrukog šampionka Ukrajine B. Vajsberga)

https://chesspro.ru/enciklopediya/yuriy-saharov-izlomy-sudby

2. septembar 2020.

Kraj