„Još imamo na čemu da radimo“. Rustam Kasimdžanov o trijumfu na Olimpijadi, Sindarovu i budućnosti šaha u Uzbekistanu

 

Rustam Kasimdžanov.
Foto: Evgenij Soročin / Gazeta

Muška reprezentacija Uzbekistana drugi put u četiri godine postala je olimpijski šampion u šahu. „Gazeta“ je razgovarala sa kapitenom ekipe Rustamom Kasimdžanovim o tome kako je tim stigao do pobjede, koje je odluke trebalo donijeti poslije poraza od Njemačke i šta se može očekivati od meča Sindarova za svjetsku šahovsku krunu.

U septembru je muška reprezentacija Uzbekistana drugi put u istoriji osvojila Svjetsku šahovsku olimpijadu. Na domaćem takmičenju u Samarkandu ekipa je ostvarila 10 pobjeda u 11 kola, izgubivši samo od Njemačke.

U velikom intervjuu za „Gazetu“, Rustam Kasimdžanov govorio je o tome kako se odvijala borba za olimpijsko zlato u Samarkandu, zašto je Nodirbek Abdusattorov igrao na prvoj tabli, koje je odluke trebalo donijeti poslije poraza od Njemačke i šta se može očekivati od meča Žavohira Sindarova i Gukeša Domaradžua za svjetsku šahovsku krunu.

Svjetski šampion iz 2004. godine govorio je i o ciljevima koje sebi postavlja u narednoj fazi trenerske karijere.

— Uzbekistan je drugi put osvojio šahovsku Olimpijadu – ovoga puta na domaćem terenu, u Samarkandu. Kakvi su vam utisci ostali poslije ovog takmičenja?

Rustam Kasimdžanov — Utisci se vremenom mijenjaju. Ali, u cjelini, jasno je da je riječ o zaista grandioznom događaju, a pobjeda na domaćem terenu, uz veliki teret odgovornosti, ima ogroman značaj. Uloženi su ogromni napori, ne samo s moje strane i od strane ekipe već i svih ostalih: saveza i države.

Bio sam, ako tako mogu da kažem, izolovan unutar samog događaja i ne znam kakav je uticaj Olimpijada imala na narod Uzbekistana. Ali pretpostavljam da je to bilo nešto veoma značajno. Uporedivo s fudbalskom groznicom tokom Svjetskog prvenstva.

— Recite nam ukratko nešto o svakom članu prve reprezentacije. Kako se ko pokazao?

Foto: Evgenij Soročin / Gazeta

Rustam Kasimdžanov — Pobjedu je ostvarila ekipa, ali je jasno da su se neki igrači ipak istakli više od drugih. Već sama činjenica da je [Nodirbek] Abdusattorov igrao na prvoj tabli za mene nije bila nešto što se podrazumijevalo. Jer su i Žavohir [Sindarov] i njegov rezultat i rejting ove godine bili nešto bolji.

To mi je bilo važno zato što se naša ekipa tradicionalno dobro osjeća upravo kada je Nodirbek na prvoj tabli. Kod nas je oduvijek bilo tako. On je izuzetan vođa ekipe i za njega niko ne brine. Svima je nekako mirnije kada igraju iza njega. To je bio veoma važan detalj.

Naravno, odigrao je apsolutno fantastičnu Olimpijadu. Osvojio je prvo mjesto na prvoj tabli i pobijedio direktne konkurente: Dinga Lirena i Fabijana Karuanu. Oduvijek mi se činilo da ekipa igra približno onako kako igra prva tabla. Drugim riječima, ako prva tabla igra odlično, onda će i ekipa odigrati odlično. Tako je bilo i ovoga puta.

Zatim, Žavohir [Sindarov] – jasno je da je on jedan od izuzetnih šahista današnjice i da za njega ne treba brinuti. Možda nije osvojio toliko poena koliko Nodirbek na prvoj tabli, ali je takođe donio mnogo važnih pobjeda u odlučujućim mečevima. Neke njegove pobjede bile su veoma brze, što je takođe važan činilac u ekipnim mečevima.

[Nodirbek] Jakubboev ostvario je jedan od najboljih rezultata u životu, a [Muhidin] Madaminov završio je takmičenje sa dvije uzastopne pobjede. Šamsidin [Vohidov] takođe je donio nekoliko veoma važnih poena. Njegov završetak turnira malo je pokvario meč protiv Njemačke. Ali ono što je pokazao prije toga bilo je zaista odlično.

Dakle, bio je to rijedak slučaj u kojem su svi igrali veoma dobro. A rezultat toga bila je ubjedljiva pobjeda.

Žavohir Sindarov. Foto: Michal Walusza / FIDE

— Možda ste odlučili da Nodirbeka Abdusattorova postavite na prvu tablu i zbog njegovog čvršćeg i pouzdanijeg stila igre?

Rustam Kasimdžanov — Ne, nije zbog toga. On se dobro osjeća u ulozi vođe, a i ekipa se dobro osjeća kada je on njen lider. Čini mi se da mu je to što sam mu dodijelio prvu tablu bilo prijatno i na neki način laskavo. Za njega je to bio i znak povjerenja – poruka da, uprkos tome što su njegovi rezultati u posljednjih nekoliko mjeseci bili slabiji od Žavohirovih, i dalje vjerujemo u njega kao našeg prvog igrača. To mu je pomoglo.

Treba odati priznanje i Žavohiru. Kada sam s njim razgovarao o toj temi prije Olimpijade, uprkos svim njegovim fantastičnim uspjesima, sasvim normalno je prihvatio odluku i takođe smatrao da je Nodirbek prirodni vođa naše reprezentacije. U tom pogledu sam imao mnogo sreće s ekipom, jer reprezentacije često pate zbog unutrašnjeg nadmetanja među liderima, a kod nas ničega sličnog nije bilo. Momci imaju veoma dobre međusobne odnose i zbog toga je rad s njima pravo zadovoljstvo.

Rustam Kasimdžanov. Foto: Evgenij Soročin / Gazeta

— Hajde da konkretnije razgovaramo o toku mečeva. Jedan od odlučujućih bio je susret s Indijom. O čemu ste razmišljali kada je Nodirbek Jakubboev naglo zaoštrio igru? I, naravno, kada je Nihal napravio odlučujuće greške?

Rustam Kasimdžanov — To je bila posljednja partija tog meča, ako se ne varam. Drugim riječima, kada je Jakubboev odigrao, uslovno rečeno, trideseti potez, sve ostale partije već su bile završene.

U tom trenutku sve se odvijalo veoma brzo. Bilo je očigledno da Jakubboev ima lošu poziciju. Kada je odigrao f4, stajao sam pored njega i taj potez je na prvi pogled djelovao besmisleno. Ali, s druge strane, kada takav potez odigra Nodirbek Jakubboev, pokušavamo da pronađemo neku dublju ideju. Ipak je riječ o šahisti veoma visokog nivoa. Dok sam razmišljao u čemu bi mogla biti suština, već je odigrano nekoliko poteza. Sve se odvijalo takvom brzinom da nisam stigao ni da shvatim šta se događa.

Čini mi se da je upravo to odvelo Nihala Sarina u pogrešnom smjeru. Imao je još 30–35 minuta na raspolaganju i nije bilo potrebe da igra tako brzo. Sasvim je mogao da odvoji pet minuta poslije poteza f4 i shvati šta se događa. Mislim da nije morao da nastavi da igra tempom brzopoteznog šaha. Jasno je da je to jedan od trenutaka zbog kojih je kasnije zažalio.

— Nodirbek je poslije partije rekao da je smatrao da mu je pozicija prije poteza f4 bila veoma loša. Zar je zaista bila toliko opasna?

Rustam Kasimdžanov — Čini mi se da se, u cjelini gledano, partija odvijala u korist crnog. Ponekad čovjek može da smatra da mu je pozicija loša ne zato što ona zaista jeste loša, već zato što već sat ili sat i po ne vidi dobar plan ili mu se ne dopada dinamika partije. Drugim riječima, pozicija još može biti sasvim pristojna, ali je igračka inicijativa u potpunosti u rukama protivnika. Već neko vrijeme nije se osjećao prijatno. A nije imao ni kompjuter koji bi mu pokazao procjenu pozicije, zar ne?

Do tog trenutka već je donio pomalo očajničku odluku. S druge strane, da nije odigrao f4, što je, strogo gledano, krupna greška, već da je povukao ispravan potez, vjerovatno ne bismo pobijedili Indiju u tom meču. Dakle, ponekad u šahu put do pobjede vodi preko greške.

I meni su se tokom karijere dešavali slični trenuci. Na primjer, postoji jedna nezaboravna partija – posljednja klasična protiv Veselina Topalova, u polufinalu mog Svjetskog prvenstva. U jednom trenutku i ja sam crnim figurama donio prilično očajničku, potpuno nepotrebnu, paničnu odluku. I neočekivano, ona je dovela do uspjeha.

Ponekad u pravom trenutku treba odigrati pogrešan potez.

— Ne možemo zaobići ni izgubljeni meč protiv Njemačke. Nijemci su imali sreće da se čak tri puta sastanu s različitim reprezentacijama Uzbekistana i sva tri meča su dobili. Vi ste jedno vrijeme trenirali reprezentaciju Njemačke. Da li je moguće da su vas njihovi treneri i igrači već previše dobro poznavali?

Rustam Kasimdžanov — Mislim da nije riječ o tome. Radio sam s tim momcima i poznajem ih dovoljno dobro da mogu ponoviti da je Njemačka veoma opasna ekipa. To nije neka prosječna reprezentacija od koje smo senzacionalno izgubili, već zaista jedna od najopasnijih ekipa. Ima veoma profesionalan i mlad sastav. Na prvoj tabli ima apsolutno vrhunskog šahistu, a ostali su mladi profesionalci koji igraju čvrsto, bez velikih grešaka i ne preuzimaju prevelike rizike u svojim partijama.

I svoje igrače sam upozoravao da je Njemačka veoma ozbiljan protivnik. Jasno je da smo postali zabrinuti kada su pobijedili drugu i treću reprezentaciju Uzbekistana. Jer, zamislite da je Njemačka osvojila ovu Olimpijadu – nikada ne bismo uspjeli da se oslobodimo tereta te priče. Nijemci bi pričali kako su došli u Uzbekistan, pobijedili tri uzbekistanske ekipe i osvojili Olimpijadu.

Zato nas je spasilo jedino to što su se naši momci pribrali i što smo ipak mi osvojili Olimpijadu. Kada osvojite Olimpijadu, ono što se dogodilo usput nije toliko važno.

Da, bio je to težak meč. Počeo je loše, grubim previdom Šamsidina. Sam po sebi, taj previd nije bio odlučujući, pogotovo što je Žavohir prilično brzo i sigurno pobijedio. Ipak, ostao je utisak da je u ekipi došlo do psihološkog pada poslije sedam uzastopnih pobjeda. Momci su se možda umorili, počeli da se nerviraju ili im se učinilo da je pobjeda na cijelom takmičenju već sasvim blizu. Tako se dogodilo da je loš dan imao i Šamsidin, i Jakubboev, pa čak i Abdusattorov.

Prošli smo kroz privremeni pad energije. Poslije tog poraza jedan gruzijski kolega mi je narednog jutra, za doručkom, rekao da nas je to otrijeznilo i pomoglo nam da saberemo misli. Treba odati priznanje momcima: poslije veoma bolnog poraza vratili su se na svoj najbolji nivo kao da se ništa nije dogodilo.

Žavohir Sindarov. Foto: Michal Walusza / FIDE 

— Da li ste koristili neke posebne metode kako biste pomogli momcima da se priberu poslije poraza?

Rustam Kasimdžanov — Kada poslije sedam pobjeda izgubite meč i odjednom sve dođe u pitanje, to je prava kriza. A kako

nas uče mudre knjige, krizu ne treba ostaviti neiskorišćenom. Jer upravo u kriznim trenucima ljudi počinju da slušaju glasove koji dolaze spolja.

Jasno je da sam morao da unesem određene promjene. Ako se poslije sedam uzastopnih pobjeda kod momaka ipak osjećala blaga euforija i nije bilo lako doprijeti do njih, poslije poraza vratili su se ozbiljnijem radnom raspoloženju. Naravno, morao sam da napravim određene korekcije u sastavu i donesem odlučnu odluku.

Svi su primijetili da Šamsidin poslije toga više nije igrao. Jasno je da je to bila teška odluka, ali mi se u datoj situaciji činila neophodnom. S obzirom na rezultate u posljednjim kolima, pokazalo se da je ta odluka bila potpuno opravdana.

— Vidite li u drugim reprezentacijama kandidate za ulazak u prvi tim?

Rustam Kasimdžanov -Ako je uopšte primjereno govoriti o problemima poslije trijumfalne pobjede na Olimpijadi, onda je ovo jedan od naših problema u ovom trenutku. Na to moramo da obratimo pažnju. Trenutno prvu reprezentaciju čini pet igrača i nemamo nikoga drugog ko bi mogao da konkuriše za mjesto u toj petorci. Na tome treba raditi.

Prije svega, moramo da razvijamo mlade šahiste kako bi napredovali i dostigli viši nivo. Drugo, nije dobro ako igrači prve reprezentacije smatraju da im je mjesto potpuno zagarantovano. To loše utiče na motivaciju i napredak.

Abdimalik Abdisalimov. Foto: Evgenij Soročin / Gazeta

— Pavel Eljanov je u našem intervjuu govorio da je, na primjer, Abdimalik Abdisalimov veoma želio da uđe u prvi tim.

Rustam Kasimdžanov — U jednom trenutku zaista se nadmetao s Madaminovim. Međutim, izbor za reprezentaciju bio je zasnovan isključivo na sportskim rezultatima, odnosno bili su određeni rokovi do kojih je trebalo utvrditi sastav prve ekipe. Da je Abdimalik u tom trenutku imao veći rejting, izabrali bismo njega. Ali do tada se između njih već stvorila dovoljno velika razlika, koja postoji i danas.

Ipak, ako za godinu dana neko uđe među prvih pet, taj igrač će, najvjerovatnije, igrati u reprezentaciji. To bi trebalo da bude motivacija za igrače druge i treće ekipe da napreduju, ali i za prvu reprezentaciju da ne počiva na lovorikama.

Sportisti su skloni da smatraju da je njihov nivo nedostižan za druge. Jasno je da se to negativno odražava na njihovu karijeru. Moraju da osjećaju da ih drugi sustižu, a oni koji ih sustižu moraju da znaju da imaju šansu da postignu još veće uspjehe.

Pritom je druga reprezentacija u jednom trenutku bila na trećem mjestu. Da je Olimpijada trajala dva kola kraće, njihov nastup smatrao bi se apsolutno senzacionalnim. Ovako su im se u posljednja dva kola suprotstavile veoma jake reprezentacije Indije i Kine. Ali nema sumnje da ovi momci imaju potencijal i prostor za napredak. Čini mi se da će još mnogo napredovati. I, opet, za prvu reprezentaciju bilo bi veoma dobro da zna kako su igrači od treće do pete table ozbiljna konkurencija.

Teško je zamisliti da će neko iz druge reprezentacije imati rejting blizu 2800. Ali za godinu dana svi bi trebalo da budu na nivou od oko 2650, kako bi igrači prve reprezentacije osjetili da ne mogu da počivaju na lovorikama.

 

Gukeš i Sindarov. Foto: Rafal Oleksiewicz / FIDE

— Daj Bože da tako i bude. Pređimo na sljedeći veliki događaj, koji nas očekuje za manje od mjesec dana: meč između Žavohira Sindarova i Gukeša Domaradžua. Na osnovu onoga što smo vidjeli na Olimpijadi, kako biste ocijenili formu obojice igrača i, samim tim, njihove šanse?

Rsutam Kasimdžanov — Nisam siguran koliko je cijela ova rasprava o njihovim šansama korisna. Nedavno sam čuo da je sam Sindarov, kada su ga pitali kakve su mu šanse, procijenio da ima 50,1 odsto izgleda, je li tako?

Dakle, riječ je o najmanjoj mogućoj prednosti. Mislim da je sasvim mogao da kaže 50 prema 50. Čini mi se da Žavohir na taj način pokušava da se pomalo distancira od čitave te rasprave, jer ga ona donekle opterećuje. Zapravo, nije dobro otići na meč protiv veoma opasnog protivnika, a pritom iz nekog razloga važiti za izrazitog favorita. To je psihološki neprijatno.

Prema onome što sam vidio, Gukeš je veoma snažan i opasan šahista. Isto važi i za Žavohira. Za optimalnu motivaciju korisno je smatrati da su šanse približno jednake. Žavohir je to dobro razumio. Ako zaista smatra da su njegove šanse 50 odsto, na kraju će one biti veće. To je potpuno ispravan način psihološke pripreme pred meč.

— Dakle, ne dijelite široko rasprostranjeno mišljenje da Gukeš već drugu godinu zaredom nije u formi i da bi uskoro mogao čak i da padne ispod 2700 rejting poena (rejting supervelemajstora – prim. urednika)?

Rustam Kasimdžanov — Nije stvar čak ni u tome. Vidjeli smo godinu u kojoj Gukeš nije bio u formi. Ali, s druge strane, prije toga smo imali i godinu u kojoj Ding Liren nije bio u formi. Ding Liren tada uopšte nije mogao da igra. A onda je, kada je počeo meč za svjetsko prvenstvo, odjednom sve postalo veoma neizvjesno i napeto, ako se sjećate.

Meč za svjetsko prvenstvo prilično je jedinstven događaj u kojem se može dogoditi apsolutno sve. Potrebno je izboriti se s pritiskom i nervozom. Ne želim da kažem da Žavohir ima slabije živce od Gukeša, već samo hoću da naglasim koliko je ovaj događaj poseban i da sve priče koje se vode prije meča obično nemaju mnogo veze sa stvarnošću koja nas očekuje.

Rustam Kasimdžanov i Žavohir Sindarov. Foto: Evgenij Soročin / Gazeta

— Možete li nam reći da li ste dio Sindarovljevog trenerskog tima ili mu na neki način pomažete u pripremama za meč?

Rustam Kasimdžanov — Uopšte nisam dio tog tima. Da jesam, to bi bila polutajna informacija. Ali, s obzirom na to da nisam, ne mislim da bi to mogla biti tajna. On ima svoj tim trenera i sekundanta.

Moj posao se uglavnom odnosio na reprezentaciju i njen nastup na Olimpijadi. Do Žavohirovog meča, teoretski, imamo još mjesec dana. Nešto se može promijeniti, jer i šahisti ponekad donose odluke u posljednjem trenutku. Ali, za sada namjeravam da ovaj meč pratim kao zainteresovani gledalac. Naravno, navijaću za naše, ali nisam član Žavohirovog trenerskog tima.

On je rijedak slučaj u uzbekistanskom šahu: s njim sam radio samo u okviru reprezentacije. Njegov individualni napredak nema nikakve veze sa mnom.

— Zar vam nije ni ponuđeno da se priključite ili možda sami nijeste željeli?

Rustam Kasimdžanov — Ipak sam dugo radio s Abdusattorovim. On je, očigledno, smatrao da sam unutar Uzbekistana ipak konkurencija. Odlično smo sarađivali na svim grupnim treninzima koje smo imali tokom mnogo godina, još od vremena kada je bio sasvim mali, pa sve do danas. I na ovoj Olimpijadi takođe. Ali, nikada nijesmo radili individualno, jedan na jedan.

— U šahu ste postigli gotovo sve, i kao igrač i kao trener-sekundant: osvojili ste svjetsko prvenstvo, vaši štićenici pobjeđivali su u mečevima za svjetsku titulu i osvajali Olimpijadu. Imate li još ciljeva koje želite da ostvarite?

— Nemam osjećaj da sam sve osvojio i da više nemam šta da postignem. Čini mi se da je pred nama još mnogo zanimljivih izazova. Razvoj šaha u Uzbekistanu tek dobija zamah i imamo još mnogo pitanja kojima se treba posvetiti. Potrebno je ojačati i prvu reprezentaciju, kako ne bismo imali samo dva-tri igrača visokog nivoa, već, po mogućnosti, pet vrhunskih igrača na svim tablama, tako da ne moramo da brinemo za rezultat na ekipnim takmičenjima.

Bilo bi poželjno da druga i treća reprezentacija, kao i juniori, napreduju do te mjere da imamo dugu klupu rezervnih igrača. U ovom trenutku takvu širinu nemamo.

Uz to, ženski šah u Uzbekistanu veoma brzo napreduje. Možda će im u nekom trenutku biti potrebna strateška pomoć. Vjerovatno ste čuli da se u posljednjim predsjedničkim ukazima pominje mnogo različitih projekata za razvoj šaha u regionima, razvoj dječjeg i omladinskog šaha, kao i parašaha.

Zaista imamo mnogo posla i daleko sam od toga da mislim kako sam ostvario sve što sam mogao.

Razgovarao Georgij Švanov.

Kraj

LINK

Magnus Carlsen: „Zahvaljujući vještačkoj inteligenciji otkrili smo da ljudi nisu toliko dobri u šahu“

 

Norvežanin je dao intervju za španski list AS nakon predstavljanja turnira MOVE Cup, koji ga je privukao „zbog dobra koje šah može da donese, posebno djeci“.

Magnus Carlsen, dvadesetostruki svjetski šampion u šahu, prvi je potvrđeni učesnik među osam takmičara koji će nastupiti na turniru MOVE Cup, novom elitnom takmičenju koje će se održati od 18. do 20. januara u Barseloni. Turnir organizuje fondacija MOVE Foundation uz podršku kompanije BETBY.

Tim povodom, Carlsen je prvi put dao intervju za AS, u kojem je govorio o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti svoje profesionalne karijere.

– Šta vas je najviše privuklo da učestvujete u projektu MOVE Cup?

Magnus Carlsen: Mislim da je razvoj šaha posljednjih godina bio nevjerovatan. Ipak, smatram da nam nedostaju događaji koji bi šah približili široj publici, uz bolje i uzbudljivije iskustvo za gledaoce. Vjerujem da će ovaj turnir biti veoma zabavan i zanimljiv za praćenje.

Za mene je bilo važno da svijetu prenesem poruku da šah nije samo zabavan već može donijeti i mnogo dobra, posebno djeci.

– Iz više razloga izgubili ste interesovanje za borbu za svjetsku titulu. Međutim, kada bi nagrada za taj napor iznosila dvadesetak miliona dolara, da li biste razmislili o povratku u borbu za titulu svjetskog prvaka?

Magnus Carlsen: Neću da nagađam koliki bi taj iznos morao da bude. Sa sportskog stanovišta, u šahu me zanima mnogo toga više nego igranje samo jednog klasičnog meča za svjetsku titulu.

Magnus Carlsen, dvadesetostruki svjetski šampion u šahu

– Fizički napori koje šah zahtijeva često se potcjenjuju. Kako se osjećate fizički nakon partije koja traje pet ili šest sati?

Magnus Carlsen: Više ne igram tako duge partije. Ranije je bilo veoma važno izdržati toliko sati i, kada sam bio u najboljoj fizičkoj formi, osvajao sam mnogo poena u takvim situacijama. Djelimično je to bilo i zato što možda nisam imao sposobnost da nadigram protivnike prije nego što partija dođe do te faze.

Danas nisam u tako dobroj formi kao nekada, dijelom zato što se više ne bavim klasičnim šahom profesionalno, u punom radnom vremenu, a tako je već duže vrijeme. Zato sada pokušavam da dobijam partije nešto brže.

– U intervjuu za list El País 2016. godine rekli ste da je psihologija vaša najslabija tačka. Smatrate li da ste se tokom godina popravili u tom pogledu?

Magnus Carlsen: Mislim da je to nešto što se pomalo događa svima, mada mogu da govorim samo iz svog iskustva. Psihologija je veoma važna u šahu i nema sumnje da pozitivan način razmišljanja može mnogo da pomogne.

Ali znam koliko je iscrpljujuće takmičiti se na najvišem nivou i znam da nije lako stalno održavati samopouzdanje i smirenost.

Ne bih nužno rekao da sam psihološki postao slabiji ili jači, ali takođe ne mislim da je to posebno slaba tačka moje igre. Kod nekih igrača može se jasno vidjeti da li im je psihologija prednost ili slabost. U mom slučaju najvažnije je to što se prosječan kvalitet mojih poteza malo poboljšao, uključujući i psihološki aspekt igre.

– Da li je vještačka inteligencija učinila šah zanimljivijim ili mu je oduzela dio kreativnosti?

Magnus Carlsen: Mislim da je vještačka inteligencija učinila šah mnogo zanimljivijim, kako za publiku tako i za profesionalce. Za veoma kratko vrijeme učinila ga je mnogo zanimljivijim, ali problem je u tome što su uslovi za pripremu sve bolji, pa je sve teže steći prednost.

U određenom smislu, zbog toga je šah postao još izjednačeniji nego ranije, ali isto se događa i sa tehnološkim napretkom u drugim oblastima.

Osim toga, otkrili smo da ljudi nisu toliko dobri u igranju šaha i da još imamo mnogo toga da naučimo.

– Kada se osvrnete na svoju karijeru, imate li osjećaj da ste zbog šaha nešto žrtvovali u životu?

Magnus Carlsen: Pretpostavljam da jesam mnogo toga, ali osjećam da sam imao veoma dobar život, od djetinjstva do danas. Ako sam nešto posebno žrtvovao, iskreno, toga nisam ni svjestan, jer mislim da je postojala dobra ravnoteža.

Veoma sam zadovoljan sadašnjom situacijom i ravnotežom između posla i privatnog života, tako da je sve prošlo veoma dobro.

– U narednim sedmicama nastupićete u Budimpešti na Total World Chess Championshipu, prvom izdanju novog svjetskog prvenstva koje objedinjuje klasični, ubrzani i brzopotezni šah. Šta očekujete od tog takmičenja?

Magnus Carlsen: Dobro pitanje. Uvijek je zanimljivo igrati protiv nekih od najboljih igrača svijeta u novom i privlačnom formatu. Trenutno se pripremam za to i biće zabavno da provjerim svoje sposobnosti.

– Da li se pripreme mnogo razlikuju od onih koje ste imali pred mečeve za svjetsku titulu u klasičnom šahu, tradicionalno igrane na 14 dugih partija, od kojih ste odustali 2022. godine?

Magnus Carlsen: Toliko je vremena prošlo otkako sam to radio da više nisam siguran ni kako se čovjek priprema za takav meč. Mislim da su pripreme uopšteno drugačije, jer se radi na opštijim idejama, umjesto da se priprema nešto konkretno protiv određenog protivnika. Zato je to prilično drugačije.

– Poznato je da ste veliki ljubitelj fudbala i navijač Real Madrida. Kada biste sebe morali da uporedite s nekim fudbalerom iz bilo koje epohe, ko bi to bio i zašto?

Magnus Carlsen: Ne znam, mislim da je veoma teško izabrati nekoga. Otvoren sam za prijedloge.

– Možda biste se prije mogli uporediti s trenerom. Recimo, Žozeom Murinjom?

Magnus Carlsen: Mislim da Murinjo nevjerovatno dobro stvara atmosferu u kojoj vlada stanje neprekidnog rata, u kojoj se sve svodi na nas protiv njih. Mislim da to više odgovara mom prethodniku Kasparovu nego meni.

LINK

„Novi tempo u klasičnom šahu me ne plaši, ne volim duge partije“. Intervju sa prvakinjom Rusije Leom Garifulinom

 

Lea Garifulina.

Foto: Global Look Press

Lea Garifulina — intervju nakon pobjede na prvenstvu Rusije u šahu 2026: taj-brejk, novi tempo igre, pripreme i planovi.

Ruska šahistkinja govori o taj-brejku u Rostovu, planovima do kraja godine i svojim interesovanjima van sporta.

Pobjedu na prvenstvu Rusije u klasičnom šahu, završenom u Rostovu na Donu, ostvarila je velemajstor iz Jekaterinburga Lea Garifulina, svjetska prvakinja u brojnim uzrasnim kategorijama, pobjednica onlajn-olimpijade 2020. godine u sastavu reprezentacije Rusije i dobitnica mnogih drugih priznanja. O tome kako je protekao taj-brejk, ko trenira novu prvakinju zemlje i kako izgleda rad sa reprezentativkama, zašto je dobrotvorni rad važan u sportu i kako biti upečatljiva šahistkinja sa sopstvenim stilom ne samo za tablom već i u životu, junakinja Superfinala 2026. govorila je u intervjuu za „Sport-Express“.

„Od novog rukovodstva FIDE očekujem više međunarodnih ženskih turnira sa dobrim nagradnim fondom“

— Lea, čestitamo na zlatu sa prvenstva Rusije! Koliko je trajao put do ovog priznanja i kakav značaj ova titula ima za tebe lično?

Lea Garifulina – Svoje prvo Superfinale igrala sam 2020. godine. Ako računamo od tada, moj put do titule trajao je šest godina. Za mene je titula prvakinje Rusije, prije svega, prestižno priznanje, a zatim i važna prekretnica na putu ka osvajanju novih vrhova.

— Kako planiraš da iskoristiš automobil koji si osvojila kao nagradu?

Lea Garifulina – Zasad ne znam. Prvo ću vidjeti svoju nagradu, a onda odlučiti šta ću s njom.

— Jesi li razmišljala o nastupu na otvorenom turniru, zajedno sa muškarcima? Postoji li sportska razlika između nastupa na otvorenim turnirima i isključivo na ženskim?

Lea Garifulina – Da bi se nastupilo na otvorenom turniru, potrebno je izboriti učešće na osnovu sportskih rezultata. Naravno, teže je igrati protiv muškaraca jer će svaki od njih dati sve od sebe da pobijedi ženu.

— Hoćeš li nastaviti da igraš Superfinale? Neke prvakinje nakon osvajanja titule preskaču naredno izdanje.

Lea Garifulina – Ne planiram da propuštam Superfinale. Ako postoji prilika da odbranim titulu, nastupim pred svojim navijačima, održim formu i osvojim nagrade — to je sjajno!

— Očekuješ li poziv za učešće u seriji ženskog Gran prija FIDE?

Lea Garifulina – Da, ako uspijem da se kvalifikujem preko Velikog švajcarskog turnira ili Svjetskog kupa.

— Šta očekuješ od novog rukovodstva međunarodne federacije?

Lea Garifulina – Više međunarodnih ženskih turnira sa dobrim nagradnim fondom.

— FIDE je za pojedine turnire odobrila „novi klasični tempo“ — 60+30 i 45+30. Kako komentarišeš taj potez?

Lea Garifulina – Što se tiče novog klasičnog tempa, mogu da kažem da se u ovom svijetu sve mijenja i ubrzava. Sportisti će morati da se prilagode, ali mene to ne plaši. Ne volim duge partije.

— Kad smo već kod brzih kontrola vremena, o čemu si razmišljala prije taj-brejka u Rostovu na Donu? Kako si se psihološki pripremala za njega?

Lea Garifulina – Iskreno, sve moje misli bile su usmjerene na voz koji je trebalo da krene u devet uveče. O partijama sam u tom trenutku najmanje razmišljala...

Foto: društvene mreže

„Razdvajam sport od svakodnevnog života“

— Kako su, uopšteno, tekle pripreme za ovo takmičenje?

Lea Garifulina – Pripreme za turnir počele su dva mjeseca prije njegovog početka. Sa Denisom Hismatuljinom dva puta sam imala zajedničke pripreme u svom rodnom Jekaterinburgu. Ništa neobično — rad se odvijao u uobičajenom ritmu. Tri puta sedmično trenirala sam tenis i išla na fitnes kako bih bila u dobroj fizičkoj formi.

— Zašto šahisti često kriju imena svojih saradnika i trenera?

Lea Garifulina – Ne vidim razlog da se krije ime sekundanta. Osim ako se neko plaši da će ga drugi preoteti (smijeh). Moguće je da neki šahisti ne otkrivaju imena trenera specijalizovanih za određeno otvaranje kako drugi ne bi znali za šta da se pripremaju.

— Članica si prve postave reprezentacije Rusije, a prošle godine slavila si ekipnu pobjedu u Linaresu. Kako izgleda rad sa reprezentativkama?

Lea Garifulina – Uoči važnih ekipnih takmičenja obavezno se organizuju zajedničke pripreme. Treneri reprezentacije tokom godine prate naš napredak i individualne rezultate. Tokom takmičenja pomažu nam u pripremama na svaki mogući način.

Šahovska federacija Sverdlovske oblasti u potpunosti me finansijski podržava, tako da mi ništa ne nedostaje.

Kada se pripremate za turnire najvišeg nivoa, važni su svi aspekti. Tu su fizička spremnost i psihološka podrška. Ipak, ključno je izabrati pravog trenera, koji može da napravi optimalan raspored turnira, treninga i odmora, odredi strategiju i odabere materijal za proučavanje.

— Kako izgledaju zajedničke pripreme, kakvi su odnosi u ekipi i da li se često raspravljate za tablom?

Lea Garifulina – Zajedničke pripreme uvijek protiču u prijateljskoj i radnoj atmosferi. Rasprava za tablom uglavnom nema. Svi se trude da poštuju tuđe mišljenje i pogled na poziciju. Sa svim protivnicama u šahu nastojim da održavam dobre odnose i razdvajam sport od svakodnevnog života.

— Koji su tvoji dalji planovi za ovu sezonu?

Lea Garifulina – Evropski klupski kup u Crnoj Gori, finale ženske serije WR Chess, Svjetsko prvenstvo u ubrzanom i brzopoteznom šahu. Nakon toga slijede pripreme za glavna takmičenja 2027. godine. Očekuju nas Veliki švajcarski turnir na ostrvu Men i Svjetski kup.

Foto: društvene mreže

„U djetinjstvu sam se bavila ne samo ritmičkom gimnastikom već i baletom“

— Tvoje ime se ponekad može vidjeti u društvenim hronikama: na aukcijama, zatvorenim događajima na kojima prisustvuju vodeće ličnosti regiona. Ispričaj nam nešto o tim događajima.

Lea Garifulina – Ove godine sam zaista imala sreću da učestvujem na dobrotvornoj Katarininoj skupštini, na kojoj su bili poznati privrednici i vodeće ličnosti regiona. U okviru dobrotvorne akcije predstavljala sam predsjednika naše federacije Andreja Simanovskog (prim. „Sport-Expressa“). On nije mogao lično da prisustvuje, pa sam imala težak zadatak da na pravi način raspolažem novcem koji mi je povjeren. Nadam se da sam u tome uspjela. Sav novac koji sam potrošila bio je namijenjen dobrotvornim svrhama, dok su šahovi koje mi je poklonio gubernator ostali kod mene za uspomenu.

— Baviš li se društvenim aktivnostima i popularizacijom šaha?

Lea Garifulina – Koliko mi mogućnosti dozvoljavaju. Ako me pozovu i imam vremena, nikada ne odbijam. Na primjer, ove godine pozvali su me da održim simultanku u Sisertu. Bilo mi je veoma drago da razgovaram sa djecom koja tamo treniraju, odgovorim na njihova pitanja, podijelim autograme i fotografišem se s njima. Često gostujem na radiju i televiziji. Govorim o tome kako šah pomaže u životu, koliko je zanimljiv i kako povezuje ljude.

— U djetinjstvu si se bavila ritmičkom gimnastikom. Da si nastavila, misliš li da bismo danas imali Leju, svjetsku prvakinju u ritmičkoj gimnastici? Ili bi se ipak posvetila šahu?

Lea Garifulina – Bavila sam se ne samo ritmičkom gimnastikom već i baletom. U oba sam bila uspješna. Međutim, uslijedila je prinudna pauza i upravo tada je šah ušao u moj život. Vjerovatno mi je šah bio suđen!

— Kako si shvatila da je upravo drevna kraljevska igra tvoj poziv i da će čitav tvoj život biti povezan sa šahom?

Lea Garifulina – Shvatila sam to odmah, čim me je brat naučio pravilima. Toliko sam se zanijela da sam bila spremna da igram neprestano. Zatim sam nagovorila majku da me upiše u šahovsku sekciju. Dugo se protivila jer je smatrala da šah nije baš prikladan za djevojčicu. Međutim, nakon pola godine treninga, kada su stigli prvi uspjesi, povjerovala je da je to moj životni poziv i od tada me podržava u svemu.

— Ispričaj nam kako je izgledalo tvoje školovanje u „Siriusu“.

Lea Garifulina – „Sirius“ je bio važan dio mog ranog razvoja kao šahistkinje, zajedno sa seminarima Jurija Jakoviča. Tada sam počela da razumijem osnove šaha, njegove tajne i unutrašnju suštinu — ne onu računarsku, već ljudsku. Takvu stručnu pomoć mladom sportisti teško je pronaći, naročito u regionima.

Lea Garifulina Ipak, postoje i određene poteškoće. Najveća mana „Siriusa“ jeste to što mi je, nakon čestih boravaka tamo, bilo teško da nadoknadim školsko gradivo, jer je opšteobrazovni program bio veoma površan i skraćen.

— Podržavaju li te porodica i najbliži? Kolika je njihova uloga u tvojim uspjesima?

Lea Garifulina – Naravno. Moja porodica pruža mi punu podršku, od organizacione do moralne. Najvažnije je to što su, uprkos svim teškoćama, uvijek pronalazili načine da me podrže u mojim nastojanjima i vjerovali u moj uspjeh.

Foto: Global Look Press

— Šta te zanima, kako voliš da provodiš slobodno vrijeme i kako se odmaraš od šaha?

Lea Garifulina – Volim svoju porodicu i svog mačka. Volim da idem na koncerte, u bioskop i restorane, da posjećujem muzeje i istorijska mjesta u različitim zemljama i gradovima. Bavim se i tenisom.

— Prijaju li ti poređenja sa Leom Organom iz filmske sage „Ratovi zvijezda“ Džordža Lukasa?

Lea Garifulina – Više bih voljela da me ne porede sa princezom Leom, jer se to dešava suviše često.

— Da li je tvoj prepoznatljiv, elegantan stil rezultat saradnje sa profesionalnim stilistima ili lične inspiracije?

Lea Garifulina – Kada je riječ o odijevanju, o tome se sama brinem. Ako u prodavnici vidim nešto što mi se dopada, trudim se da to odmah kupim kako se kasnije ne bih kajala. Zatim za svaki turnir biram određene kombinacije iz svog ormara za koje smatram da su prikladne i da odgovaraju značaju takmičenja.

Aleksandra Ponkratova

LINK

GOTHAMCHESS: POGLED SA STRANE

 

Međunarodni majstor, bloger i popularizator šaha Levi Rozman govori o tome kakve su šanse Gukeša da odbrani titulu svjetskog prvaka, koga smatra najjačim šahistom svijeta, o svom nasljeđu, ulozi FIDE-a i mnogim drugim temama.

Današnja stvarnost

Ono što se sada dešava predstavlja anomaliju u svjetskom šahu. Sa svojih 30 godina, ja sam jedan od onih za kojima ljudi idu i čije mišljenje slušaju, iako ni izbliza ne pripadam odabranom krugu najboljih.

Rušenje ustaljenih obrazaca

Tokom pandemije, njegov YouTube kanal srušio je sve dotadašnje obrasce. GothamChess ima više od osam miliona pratilaca, a taj broj nastavlja da raste.

Na književnom polju

Njegova prva knjiga, Kako pobjeđivati u šahu, prevedena je na dvadesetak jezika i štampana u 300.000 primjeraka. Tri godine kasnije objavljuje nastavak, Kako pobjeđivati u šahu: sljedeći nivo (izdavač Arpa Editores). Treći dio trebalo bi da izađe 2028. godine.

Nasljeđe

„YouTube sa svojim algoritmima već sjutra može da odluči da više ne preporučuje moj sadržaj. Knjiga je, međutim, uvijek tu, nadohvat ruke. Želio sam da napišem nešto savremeno, nešto što odražava moj pogled na šah. Na primjer, u mojim knjigama nema šahovske notacije. Tu je i mnogo dodatnog materijala kojem možete pristupiti pomoću telefona ili računara.“

Iskorak u javnost

„Šah je dostigao nivo popularnosti kakav nikada ranije nije imao. Vrijeme je da se pojavi i na televiziji, kako bi se o njemu govorilo svuda i na svakom mjestu.

Mnogo sam razgovarao o tome kako šah približiti televizijskoj publici, i to s ljudima koji žele da revolucionarizuju tržište, poput Bütnera, jednog od trojice kandidata za predsjednika FIDE-a.

Chess.com će organizovati premijeru filma Velemajstori, koji će biti prikazan u bioskopu na Tajms skveru. Vidjećemo, dakle, da li su ljudi zainteresovani.

Možda sam nešto manje optimističan nego ranije, ali i dalje vjerujem da možemo uspjeti.“

Šta je FIDE?

Trudim se da doprinosim dobrim stvarima u šahu i da se ne fokusiram na politiku. Devedeset devet odsto ljubitelja šaha zna za Magnusa Carlsena i Reja Enigmu, ali ne zna ništa o FIDE-u. Složite se, to izgleda prilično smiješno. Za većinu ljudi FIDE je nešto veliko i misteriozno, a nije im jasno čak ni koja je njegova funkcija. U fudbalu barem znaju šta je FIFA, dok u šahu to nije slučaj.

Šta bih promijenio?

Šta bih promijenio kada bih bio predsjednik? FIDE ima mnogo društveno korisnih programa, ali na kraju krajeva, novac je taj koji upravlja svijetom. Šah ima oko milijardu ljubitelja. Nema razloga da ne privlačimo sponzore na sličan način kao drugi sportovi.

Kada bih bio predsjednik, okupio bih sve relevantne ljude i pronašao način da se napravi godišnji kalendar turnira, sa ciklusima klasičnog, ubrzanog i brzopoteznog šaha.

To bi ličilo na tenis, pa bismo na kraju godine znali ko je broj jedan. Jer sada imamo svjetskog prvaka koji je na 30. mjestu i brani titulu svake dvije godine, dok je prvi na svjetskoj rang-listi neko ko praktično igra...

Statistika

Za posljednjih 30 dana moj kanal ostvario je 200 miliona pregleda. Gledam statistiku i vidim da svakog dana 100.000 ljudi prvi put gleda šah — dolaze novi ljudi.

Razumijem kako da napravim jedinstven i zanimljiv sadržaj, ali ni to nije dovoljno. Ne znam da li će se ovaj bum nastaviti, ali i ovo što smo već postigli predstavlja ogroman uspjeh.

O finansijskoj strani šaha

Ako niste među 40 ili 50 najboljih igrača svijeta, ako ne držite časove i ne prodajete kurseve, sumnjam da možete dobro da zarađujete. Nagradni fondovi na turnirima nijesu veliki, a troškovi su brojni. Nikita Vitjugov je u pravu kada kaže da smo zaglavili u prošlosti.

Razlika između tenisa i šaha

Mnogi teniseri, baš kao i šahisti, gube mnogo novca kada se uračunaju troškovi opreme, reketa, iznajmljivanja terena, putovanja avionom, trenera i svega ostalog. To je zaista veoma skup sport. Morate biti u samom vrhu da biste dobro zarađivali.

Ali znate li u čemu je razlika između šaha i tenisa? Kada teniseri uspiju u tome, zarađuju MILIONE.

O sopstvenim ambicijama

Imao sam ambiciju da postanem velemajstor, ali izgleda da sam za to već prestar. Možda ne fizički, ali mladi ljudi imaju mnogo više energije. U Turskoj, Indiji, Kini, Iranu i Uzbekistanu ima veoma snažne i talentovane djece, a svake godine ih je sve više. Kako da se takmičim s njima?

Kada igram dobro, mogu da pobijedim gotovo svakoga, ali vjerovatno nikada neću postati velemajstor.

Znate, moj život je imao različite faze — bilo je uspona, ali i padova. Ipak, ljudi me prepoznaju na ulici. Veoma sam zahvalan što sam postao globalni ambasador šaha, jer volim da se bavim ovim poslom, da ga razvijam i napredujem u tom pravcu.

Ljubav prema igri

Znam da sam mnogim ljudima širom svijeta pomogao da šah postane neizostavan dio njihovog života. Kada bih bio izvršni direktor FIDE-a, možda bih iskoristio sve svoje mogućnosti i sposobnosti da još više ljudi inspirišem da zavole ovu prelijepu drevnu igru.

Borba za svoje mjesto pod suncem

Mnogo toga sam morao sam da naučim: kako da razvijam sadržaj, vodim pregovore, zapošljavam ljude i otpuštam ih, planiram poslovne strategije — i sve to od samog početka.

Niko u mojoj porodici niti u mom društvenom okruženju nema sličnu priču, pa sam morao sam da prođem tim putem. Bila je to prava borba za svoje mjesto pod suncem i drago mi je što sam uspio.

Ukratko o sebi

Šta mogu da kažem o sebi? Moj otac je iz Kijeva u Ukrajini, a majka iz Kazanja u Rusiji. Rođen sam kao Jevrejin, ali nijesam naročito religiozan.

Kad god me neko „napadne“, ljudi stanu u moju odbranu. Obožavaoci znaju da sam iskren i autentičan. Govorim ono što mislim i, prije svega, vjerujem da sam dobar čovjek, a ne samo lik koji glumim.

Slobodno vrijeme

Slobodno vrijeme provodim gledajući sportske podkaste. Veliki sam ljubitelj mješovitih borilačkih vještina (MMA). Volim da slušam intervjue sa sportistima, ali ne gledam šahovske video-snimke. Pratim turnire i partije.

Gledam i serije kao što su Porodica Soprano, Kuća od karata i La casa de papel. A ne mogu da prestanem da pjevam „Bella ciao“.

O dokumentarnim filmovima

Na Netflixu su nedavno objavljeni dokumentarni filmovi o Judit Polgar i sukobu između Hansa Niemanna i Magnusa Carlsena.

Kod filma o Polgar nije mi se dopalo to što se sve vrtjelo oko njene pobjede nad Kasparovom. A kada je riječ o Magnusu i Hansu, imao sam osjećaj da nedostaje mnogo informacija, kao da su propustili priliku da ispričaju mnogo više. Film je stigao sa zakašnjenjem od nekoliko godina, a mogli su da uključe mnogo više detalja.

O šansama

— Naravno da Gukeš ima šanse. Procijenio bih ih na oko 45 odsto. Prije posljednjeg meča za svjetsku titulu svi su govorili da će Gukeš deklasirati Dinga. A onda je u prvoj partiji — tras! — pobijedio Ding. Kasnije je izgubio meč, ali ne mislim da će Sindarov doći u Ženevu i pobijediti rezultatom 8:2 ili 7:1.

Ko je onda najjači?

Današnji sistem je užasan. Najviše me razočarava to što ne znamo ko je najjači šahista svijeta.

Razočarava me činjenica da najjači šahista svijeta ne želi da brani titulu. Isto tako, zvanični svjetski prvak trenutno je negdje oko 30. mjesta na rang-listi. Ko je najjači šahista svijeta? Vjerovatno je to još uvijek Magnus. Ali ko je drugi, a ko treći?

To ne znamo, jer se najjači igrači ne sastaju redovno jedni s drugima. I to je tužno. U drugim sportovima do takvih situacija dolazi samo kada je neko povrijeđen. Nakamura ne putuje na turnire. Ni Carlsen ne učestvuje. Ponekad izostane i Caruana.

O situaciji u cjelini

Ne mislim da u savremenom dobu Turnir kandidata ima mnogo smisla. Želim da najbolji šahisti veoma dobro zarađuju i postanu prave zvijezde. Ali trenutno nemamo takve zvijezde, a situacija se ne popravlja.

Šta nas čeka?

Kada igrači poput Hikaruа i Magnusa počnu da završavaju karijere, zaista ne znam šta će se dogoditi. Trenutno nema očiglednog lidera i to je razočaravajuće — priznao je GothamChess.

Ukratko o Leviju Rozmanu

Levi Rozman, poznat pod pseudonimom GothamChess, američki je šahista, međunarodni majstor od 2018. godine i video-bloger. Autor je šahovskih kanala GothamChess na YouTubeu i Twitchu.

Rođen je 5. decembra 1995. godine u Bruklinu, u jevrejskoj porodici, a tokom djetinjstva živio je i u Njujorku i u Nju Džerziju. Šah je počeo da igra sa šest godina, a već sa sedam učestvovao je na svom prvom turniru.

Rozman je studirao na Baruch koledžu, gdje je 2017. godine diplomirao statistiku i kvantitativno modeliranje. Prije nego što se u potpunosti posvetio šahu kao profesiji, radio je kao stručnjak za korisničku podršku u kompaniji UBS Wealth Management.

Internet karijera

Levi Rozman je strimer na Twitchu i jutjuber. Prema podacima iz maja 2024. godine, imao je najpopularniji šahovski kanal na YouTubeu, sa oko 7,5 miliona pretplatnika. Takođe, njegov kanal imao je najveći ukupan broj pregleda među svim šahovskim kanalima — više od pet milijardi — čime je postao prvi šahovski kanal koji je dostigao taj rezultat.

Saradnja

Rozman blisko sarađuje sa platformom Chess.com, sa kojom je u partnerskom odnosu kao strimer od 2017. godine. Redovno radi kao komentator za Chess.com, a između ostalog komentarisao je turnire PogChamps i Turnir kandidata 2020. godine.

„Damin gambit“

Rozman je počeo da stvara sadržaj u avgustu 2018. godine. Međutim, kao i mnogi drugi popularizatori šaha na internetu, postao je izuzetno popularan tokom pandemije kovida 19, naročito nakon objavljivanja mini-serije Damin gambit.

Osnivanje fonda

Četrnaestog oktobra 2021. godine objavio je osnivanje Stipendijskog fonda Levija Rozmana, preko kojeg je donirao 100.000 dolara za šahovske programe u osnovnim i srednjim školama.

Fondom upravlja ChessKid, podružnica platforme Chess.com. Škole mogu dobiti između 5.000 i 15.000 dolara za pokrivanje troškova nastave, turnirskih kotizacija i putovanja.

Otišao je, ali je obećao da će se vratiti

Jedanaestog jula 2022. godine GothamChess je objavio da se povlači iz profesionalnog šaha zbog fizičkog i psihičkog stresa. Međutim, 23. aprila 2024. godine objavio je da se vraća profesionalnom šahu.

Aktivnost na YouTubeu

Do novembra 2022. godine njegov kanal na YouTubeu ostvario je više od pola milijarde pregleda, a 98 video-snimaka imalo je više od milion pregleda.

Tokom samo tri mjeseca, počev od decembra 2022. godine, Rozman je doživio novi veliki skok gledanosti, premašivši milijardu pregleda. U tom periodu imao je 185 video-snimaka sa više od milion pregleda.

Prije decembra 2022. godine njegov kanal ostvarivao je u prosjeku oko 20 miliona pregleda mjesečno. Taj prosjek potom je porastao na približno 155 miliona mjesečno, a u jednom mjesecu zabilježeno je više od 200 miliona novih pregleda.

Njegov YouTube kanal postao je prvi šahovski kanal koji je premašio milijardu pregleda. Prema podacima od 2. januara 2025. godine, imao je više od 5,8 miliona pretplatnika i preko 3,2 milijarde pregleda.

Nova funkcija

Od avgusta 2026. godine Levi Rozman zvanično obavlja funkciju rukovodioca šahovskog sektora (Head of Chess) u međunarodnoj organizaciji za elektronski sport BASILISK.

Andrej Esipenko: Trudim se da igram punom snagom

 

Šampion Rusije odgovorio je na pitanja glavnog urednika sajta Šahovske federacije Rusije, Vladimira Barskog.

– Andreje, čestitam na pobjedi – ubjedljivoj i ostvarenoj prije kraja turnira! Sa strane je djelovalo da je sve išlo lako i jednostavno. A kako je to izgledalo iznutra?

Andrej Esipenko – Hvala! Zapravo, turnir je bio težak. Sve partije koje sam dobio bile su za mene veoma naporne, svuda se vodila izuzetno žestoka borba. Čini mi se da smo Ernesto i ja završili partiju posljednji. S Vadimom sam imao veoma opasnu poziciju, vodila se nervozna borba i, kada mi je ostalo svega nekoliko sekundi, uspio sam da pronađem prave poteze.

Andrej Esipenko Tek kada sam stigao do rezultata od +4, mogao sam da budem koliko-toliko miran za konačan ishod. Međutim, da su Jevgenij Nаjer ili David Paravjan još jednom pobijedili — David je, na primjer, imao dobre šanse u partiji protiv Goganova — situacija je mogla da se zakomplikuje. Ipak, i konkurenti su malo posustali, bilo je mnogo remija, pa sam uspio da sačuvam prednost.

– Osvojen je novi vrh – šta za tebe znači titula šampiona Rusije? Koliko ti je bilo važno da ostvariš ovu pobjedu?

Andrej Esipenko – Naravno da mi je važno! Titula prvaka države za mene je veoma prestižna i predstavlja veliku čast! Već dugo igram na superfinalima, a posljednja dva puta zauzimao sam drugo mjesto, tako da sam želio da konačno pobijedim. Drago mi je što sam u tome uspio i što se to dogodilo upravo u Rostovu na Donu.

– Jedna od nagrada za šampiona je automobil „Lada“. Voziš li automobil? Ili ćeš početi da voziš?

Andrej Esipenko – Još ne znam. Uopšte nemam vozačku dozvolu, ali možda ću je dobiti.

Tokom ceremonije otvaranja superfinala. Lijevo je glavna sudija Irina Abramova.

– Ispričaj nam, molim te, detaljnije o turniru, partiju po partiju.

Andrej Esipenko – U prvom kolu igrao sam protiv Ernesta – već na početku me je čekao veoma težak protivnik. Inarkijev u posljednje vrijeme mnogo aktivnije učestvuje na turnirima nego prije nekoliko godina; sasvim nedavno nastupao je u turskoj ligi.

Andrej Esipenko - Partija je bila teška. Već u otvaranju počeo sam da improvizujem jer uopšte nisam očekivao prihvaćeni damin gambit. Zato sam odlučio da pređem u završnicu, pa da vidim šta će se dalje dešavati.

Andrej Esipenko - Čini mi se da završnice nisu najjača Ernestova strana, dok je najopasniji u dinamičnim pozicijama. Možda griješim, ali takav utisak imam o njemu.

Andrej Esipenko - Na kraju sam uspio da mu stvorim određene probleme, ali Ernesto je veoma dobro vodio partiju i odlično se branio. Tek nakon vremenske kontrole uspio sam da osvojim pješaka i nekako se držim te prednosti. Pred drugi cajtnot Ernesto je previdio potez i partija se završila mojom pobjedom.

– Analiziraš li tokom turnira odigrane partije uz pomoć računara ili ih samo pregledaš da bi stekao opštu predstavu o tome šta se dešavalo na tabli?

Andrej Esipenko – Analiziram one pozicije i trenutke koji su mi privukli pažnju tokom partije, ali ne ulazim previše duboko u analizu. Kada sve proučavaš veoma detaljno, potrošiš mnogo energije, a ja sam se trudio da je štedim.

Prve poteze u partiji Andreja Esipenka i Ernesta Inarkijeva povukli su gubernator Rostovske oblasti Jurij Sljusar i narodni umjetnik Ruske Federacije Konstantin Habenski.

Andrej Esipenko- U drugom kolu igrao sam crnim figurama protiv Jevgenija Nаjera i ušao u Grünfeldovu odbranu. To otvaranje sam mnogo analizirao i pripremao za turnir. Jevgenij je izabrao prilično forsiranu varijantu, neprijatnu za crnog ako želi da igra na pobjedu. U suštini, to je provjera bez naročitog rizika za bijelog: ako se svega sjetim, biće remi. Mada, zapravo, bijeli tu može da stvori određene probleme. Pošto je količina informacija u Grünfeldovoj odbrani prilično velika, nisam se tačno sjećao šta se dešava upravo u toj varijanti… Očigledno mi se sve pomiješalo u glavi, ali nekako sam uspio da se snađem za tablom, proučim varijante i prilično lako se odbranim.

Zatim je uslijedila partija bijelim figurama protiv Arsenija Nesterova. U njoj nisam bio naročito zadovoljan izborom otvaranja. Na papiru mi je djelovalo zanimljivo, jer je trebalo da nastane složena pozicija u kojoj i crni i bijeli imaju mnogo mogućnosti. Bila je to otprilike jednaka, ali zanimljiva pozicija, puna pozicionih zamki. Arsenij je odigrao nekoliko logičnih poteza koje sam, naravno, provjeravao tokom pripreme. Ali, opet, količina informacija je ogromna, trebalo je ponoviti mnogo toga i nisam se sjetio šta tačno treba igrati u toj poziciji. Mogao sam da stvorim probleme crnom, ali za to je bilo potrebno igrati veoma precizno. U partiji sam, međutim, po izlasku iz otvaranja dobio nešto slabiju poziciju. Arsenij je bio zadovoljan što se crnim figurama lako odbranio i ubrzo je pristao na remi.

– Kako uopšte uspijevaš da zapamtiš toliku količinu informacija?

Andrej Esipenko – Očigledno ne baš najbolje, kad mi se sve miješa… Šah se posljednjih godina promijenio u tom smislu što danas postoji mnogo otvaranja koja ranije nisu bila cijenjena, a sada se smatraju potpuno normalnim. Tako se količina informacija još više povećala.

– Zatim je uslijedila veoma važna partija protiv Dmitrija Kokareva, koji je bio samostalni lider i pritom igrao bijelim figurama. Kakav si pristup imao pred tu partiju?

Andrej Esipenko – Iskreno, nisam ni razmišljao o tome da igram protiv lidera. Jednostavno sam izašao na partiju, isto kao i na sve ostale. Izabrao sam otvaranje koje je trebalo da dovede do borbe, mada je danas teško reći da li je zaista tako. Često pokušavaš da crnim figurama zametneš borbu, a protivnik odigra nekoliko dobrih poteza i onda moraš dugo da se mučiš da bi izvukao remi.

– Dakle, ako bijeli ne želi borbu, onda od nje nema ništa?

Andrej Esipenko – Teško je, da. Ako dobro poznaje teoriju otvaranja i nema naročitu želju da igra na pobjedu, veoma je teško nametnuti borbu. Ili moraš da preuzmeš veliki rizik i uđeš u krajnje sumnjive pozicije, ali to ne želiš jer protivnik može da te kazni. Poslije toga ti možda neće biti dovoljan cijeli turnir da nadoknadiš izgubljene rejting-poene.

Dmitrij igra Kalašnjikovljevu varijantu samo sa potezom c2–c4 i vidi se da je veoma duboko poznaje. I ja sam mnogo proučavao tu varijantu prije turnira, ali sam se ipak dvoumio da li da uđem u nju. Kokarev uvijek igra otprilike isto, ali zato veoma dobro poznaje sve njene nijanse. Zbog toga sam se pribojavao da bi mogao da me nadigra, jer je ta varijanta za mene bila nova.

U početku sam dobio solidnu poziciju, a zatim odigrao nekoliko nepreciznih poteza i već sam stajao lošije. Nastala je nevjerovatno složena, naizgled veoma opasna pozicija. Ako se igra pravilno, kako preporučuje računar, rezultat je jednakost. Ja sam, međutim, dozvolio protivniku da stekne prednost. Ipak, nastala je veoma složena i zanimljiva borba u kojoj je bijeli morao da donosi važne odluke. Na kraju sam uspio da zbunim Dmitrija i pobijedim.

Da unaprijed kažem, i Kokarev i Zvjagincev veoma su kreativno igrali protiv mene. Obojica su pokazali veliki talenat!

– Osim Inarkijeva i Kokareva, pobijedio si još Popova i Zvjaginceva. Šta se dešavalo u tim partijama?

Andrej Esipenko – I partija protiv Ivana Popova bila je veoma složena. Bijeli ipak treba da se bori za pobjedu, ali Ivan je tokom cijelog turnira igrao odlično i veoma čvrsto. I protiv mene je dobro vodio partiju. Sve do otprilike 35. poteza kompjuterska procjena pozicije stalno se kretala oko nule. Nisam uspio da steknem prednost ni u otvaranju ni u ranoj središnjici, ali je Popov pred vremensku kontrolu ipak počeo da griješi.

– Da li je na to uticao pritisak zbog nedostatka vremena?

Andrej Esipenko – Da, pozicija je još sadržala određenu napetost, a Ivan je odigrao 21...gxf5…

Pozicija iz partije Esipenko – Popov nakon 21...gxf5.

Andrej Esipenko Poslije toga crni sigurno više ne može da izgradi neprobojnu tvrđavu, a partija se nastavlja i postoje određeni objekti za napad. Plašio sam se da će Ivan učvrstiti poziciju, zatvoriti je, možda nešto žrtvovati, a da ja jednostavno neću uspjeti da probijem odbranu.

Zapravo, potez 21...gxf5 objektivno je dobar, ali crni njime preuzima dodatne obaveze. I dalje može da se brani, ali to nije lako… Uspio sam da dobijem tu važnu partiju.

A protiv Vadima Zvjaginceva odigrao sam najnapetiju partiju, u kojoj sam bio veoma blizu poraza. Ne govorim to iz perspektive kompjuterske procjene, već na osnovu ličnog osjećaja tokom igre. Kada mi je kralj stajao na d1, a on postavio topa na c4…

Pozicija iz partije Esipenko – Zvjagincev nakon 20...Tc4.

Kakva žestoka napadačka igra Vadima! Mnogo sam računao, ali nikako nisam uspijevao da pronađem varijantu koja bi funkcionisala… Potez 21.Sc3, koji predlaže računar, uopšte nisam razmatrao. Po mom mišljenju, takvu mogućnost prilično je teško uočiti. Kada je jednom vidiš, shvatiš koliko je snažna, ali nije je lako pronaći jer si u tom trenutku usredsređen na druge stvari – a sigurno ne na žrtvovanje kvaliteta kako bi se kralj prebacio na e2 (21...Se3+ 22.Ke2 Sxf1 23.Txf1).

– Da li se taj potez ili uoči ili ne?

Andrej Esipenko – Da, da, da! U principu, igrao sam normalno, ali da je Vadim odgovorio pravilno, s ljudske tačke gledišta bilo bi mi veoma teško. Računar pokazuje nulu, ali u stvarnosti crni ima izuzetno snažnu inicijativu i mogao sam tamo da napravim svakakve gluposti. Kasnije sam kod kuće provjerio ono o čemu sam razmišljao – u toj varijanti crni bi stekao priličnu prednost. Naravno, nije sigurno da bih tako igrao, jer sam varijante računaо izdaleka, ali ipak…

Tako su sve četiri partije koje sam dobio bile veoma napete. Protivnici su, čini mi se, igrali odlično, ali uspijevao sam nekako da ih nadmašim u računanju varijanti i bolje održavam napetost.

– Turnir je bio dug, trajao skoro dvije nedjelje. Kako gledaš na prijedlog da se skrati vremenska kontrola i igraju po dva kola dnevno?

Andrej Esipenko – Čini mi se da skraćivanje vremenske kontrole uvijek ide naruku favoritima, odnosno igračima koji su objektivno jači. Što si bliže cajtnotu, veće su šanse da dobiješ bilo koju poziciju. Uz ovakvu vremensku kontrolu, kakva je sada, prilično je teško pobijediti bilo koga, bez obzira na to ko dođe na turnir. S druge strane, niko nije rekao da će biti lako! Oduvijek se tako igralo, sve je bilo u redu i ne bih sada želio da se žalim na bilo šta.

Ali, generalno, pozitivno gledam na ubrzavanje vremenske kontrole. Kada bi se, recimo, ovdje ukinulo dodavanje vremena poslije 40. poteza, to bih podržao. Što se tiče igranja dva kola dnevno, nemam naročito mnogo iskustva s tim. Osim na „Aeroflotu“, nisam mnogo igrao po takvom rasporedu, ali tamo je, u principu, sve bilo u redu. Ipak, svi smo navikli da igramo jednu partiju dnevno. Ako nastupi nova realnost, moraćemo da se naviknemo na nju.

– U Rostovu si, u hotelu „Hajat“, već igrao mečeve protiv Vladimira Kramnika i Riharda Raporta. Čemu su te ti mečevi naučili?

Andrej Esipenko – Prije svega, želim da zahvalim Arutjunu Armenakoviču Surmaljanu, predsjedniku Šahovske federacije Rostovske oblasti, na dugogodišnjoj podršci i na tome što je organizovao te mečeve. Takođe, zahvaljujem njemu i Šahovskoj federaciji Rusije na odlično organizovanom superfinalu!

A čemu su me mečevi naučili? Teško je izdvojiti nešto konkretno, ali kada igraš protiv igrača takvog kalibra, htio-ne htio, naučiš mnogo toga. Uočavaš određene nijanse čak i na intuitivnom nivou. Često je teško to pretočiti u riječi, ali izgleda da se u podsvijesti dešavaju određene promjene. Napreduješ, a da ni sam ne razumiješ kako i zašto se to događa.

Generalni konzul Jermenije u Južnom i Sjevernom Kavkaskom federalnom okrugu Levon Minasjan, Andrej Esipenko, ministarka obrazovanja Rostovske oblasti Viktorija Černišova, predsjednik Šahovske federacije Rostovske oblasti Arutjun Surmaljan i izvršni direktor te federacije Andrej Grivcov.

– Kakvo si iskustvo stekao na Turniru kandidata?

Andrej Esipenko – Mnogo sam razmišljao o Turniru kandidata i pokušaću da formulišem svoje zaključke… Zapravo, sve zavisi od intenziteta donošenja odluka. To sam osjetio igrajući klasični šah protiv vrhunskih igrača, ljudi koji stalno nastupaju na najvišem nivou. Oni ne gube koncentraciju, a ako je i izgube, to traje kratko i dešava se mnogo rjeđe nego kod drugih šahista. Stalno intenzivno računaju varijante, ne isključuju se iz partije, i trudio sam se da radim isto.

U cjelini gledano, nisam baš navikao na to jer sam malo igrao na takvom nivou. Uglavnom sjediš i razmišljaš, ali ne radiš punom snagom računajući mnoštvo varijanti. Za mene je šah ranije bio više kreativna djelatnost, zasnovana na opštim razmatranjima, uz povremeno računanje varijanti.

Sada se trudim da sebe natjeram da više računam i da ne gubim koncentraciju. Ovdje sam osjetio da ljudi često ne mogu da izdrže takvu napetost. Kao što ja na Turniru kandidata nisam uspijevao da izdržim stalni pritisak u partijama protiv vrhunskih igrača, tako se to dešavalo i ovdje: očigledno, ni drugi nisu navikli da neprestano igraju pod pritiskom u složenim pozicijama. Ili bi gubili koncentraciju ili jednostavno ne bi dovoljno duboko proračunali varijante. Naravno, računanje varijanti izuzetno je važno u savremenom šahu.

– Da li si zahvaljujući ciljanoj pripremi za Turnir kandidata podigao svoj repertoar otvaranja na viši nivo?

Andrej Esipenko – Možda, ali u Rostovu gotovo da nisam igrao ništa od onoga što sam pripremao za taj turnir. Promijenio sam svoj repertoar i odlučio da isprobam nova otvaranja. Ipak, ovdje nisam bio naročito zadovoljan pripremom za partije, posebno kada je riječ o igri bijelim figurama. Protiv Arsenija nisam dobio ništa, protiv Ernesta sam odmah počeo da improvizujem, a protiv Vadima sam već od šestog poteza morao samostalno da razmišljam.

Vjerovatno se to dešava zato što sam u posljednje vrijeme proučavao mnogo novih varijanti. Da bih ih sve ponovio prije svakog kola, morao bih da potrošim mnogo energije. Ja sam, međutim, pokušavao da štedim snagu, što mi je omogućavalo da se više iscrpim tokom same partije. Da sam se za svako otvaranje pripremao po pet sati, možda bih poslije toga igrao slabije.

Andrej Esipenko i Savva Vetohin u šetnji.

– Jasno je da vrhunski igrači danas ne mogu bez sekundanta, pa čak ni bez nekoliko njih. Voliš li, po uzoru na Borisa Gelfanda, da povremeno organizuješ trening-mečeve s različitim šahistima kako biste razmjenjivali ideje?

Andrej Esipenko – Čini mi se da takav pristup primjenjuje i Aniş Giri. Koliko znam, stalno je pozivao različite igrače na svoje pripreme. Mislim da je i Magnus u jednom trenutku često pozivao druge šahiste na zajedničke pripreme.

– Da li je to korisno i zanimljivo?

Andrej Esipenko – Ne znam, ja za sada nemam takvu praksu. U idealnom slučaju volio bih da organizujem više zajedničkih priprema, kao što je to bilo pred Turnir kandidata, ali nemam uvijek mogućnosti za to. Vjerovatno su trening-mečevi korisni, ali to nije baš moj način rada.

Više volim da analiziram s jednim stalnim sekundantom. S novom osobom prvo moraš da se upoznaš i pronađeš način da sarađujete, a ponekad to nije baš prijatno. Radije bih radio s jednom osobom ili s nekoliko njih, ali da to bude stalna saradnja.

Imam krug ljudi s kojima se redovno družim, a u njemu je šest do sedam osoba. Prije svega, sarađivao bih s njima. Ako bih nekog novog, jakog velemajstora bolje upoznao i ako bismo uspostavili dobar odnos, vjerovatno bismo mogli da pokušamo.

– Nedavno je održana Svjetska šahovska olimpijada. Jan Nepomnjašči napisao je da bi ruska reprezentacija, da joj je bilo dozvoljeno učešće, imala dobre šanse da se nađe među tri najbolje ekipe. Šta ti misliš?

Andrej Esipenko – I meni se tako čini. Zašto da ne? Mislim da smo sasvim sigurno mogli da se borimo za medalje. Imamo dobru i jaku ekipu. Ali, nažalost, tako se dogodilo. Veoma mi je žao.

– Šah je, u cjelini gledano, individualni sport. Koliko su ekipni turniri potrebni, važni i zanimljivi?

Andrej Esipenko – Veoma volim da igram na ekipnim turnirima, posebno kada predstavljam svoju zemlju. Još od djetinjstva sanjao sam da zaigram za reprezentaciju na Olimpijadi! Za mene je to velika čast.

Danas se održavaju razna ekipna svjetska prvenstva, a postoji i „Globalna liga“, u kojoj sam nastupao prije otprilike četiri godine. U principu, to je veoma zanimljivo: ne igraš samo za sebe već i za ekipu. Ako, recimo, izgubiš partiju, ali tvoja ekipa pobijedi – odlično! A ako ti pobijediš i doneseš pobjedu ekipi, onda je zadovoljstvo dvostruko veće.

Simbolični prvi potez u partiji Andreja Esipenka i Davida Paravjana izveli su Artashes Arutjunjanc, osnivač društava sa ograničenom odgovornošću „Bet siti“ i „Lernako“, i Nairi Vardanian, ministar zdravlja Rostovske oblasti.

– Nekoliko pitanja o sajber-sportu. Mogu li šah i zvanično postati punopravni dio sajber-sporta ili je to zaseban svijet?

Andrej Esipenko – Mislim da mogu. Kada sam igrao na svom drugom svjetskom prvenstvu u sajber-sportu, osjećao sam se sasvim normalno. Nije da su šah i sajber-sport neki potpuno različiti svjetovi – šah se sasvim prirodno uklapa u cjelokupan koncept i dobro izgleda u tom okruženju. To je već dio našeg života.

-Može se razumjeti kada ljudi sjede kod kuće i igraju preko interneta – u tome se ogleda prednost šaha u odnosu, recimo, na fudbal. Ali ako su velemajstori već okupljeni na jednom mjestu, zašto jednostavno ne bi postavili figure na tablu? Umjesto toga, igraju preko računara, sa slušalicama i mišem?

Andrej Esipenko – Dobро pitanje. Nikada nisam posebno razmišljao o tome. Jednostavno se tako ustalilo, čini mi se još prije pojave sajбер-sporta. Recimo, na prvenstvu Speed Chess Championship, kada su četvorica najboljih nastupala u Londonu. Ako se igra za tablom, onda to više nije sajбер-sport. Suština koncepta upravo je u tome da se igra odvija na internetu, uz pomoć računara.

– Uskoro će se održati meč za titulu svjetskog prvaka. Kako procjenjuješ šanse protivnika?

Andrej Esipenko – Iskreno, uopšte nisam razmišljao o tome. Logično gledano, Sindarov je favorit, ali ne bih precjenjivao njegove šanse. Ipak, riječ je o velikoj odgovornosti, nervozi… Gukeš se sasvim dobro može pripremiti za meč, dočekati ga u dobroj formi, a psihološki će mu biti mnogo lakše da igra. Svi ga sada smatraju autsajderom, pa ako izgubi, neće biti ništa strašno. Sindarova, s druge strane, smatraju izrazitim favoritom. On je toga sigurno i sam svjestan, a to bi moglo da mu oteža da ostane smiren.

Andrej Esipenko Treba se distancirati od svega toga, ali to je veoma teško, gotovo nemoguće. U Rostovu sam to osjetio na sopstvenoj koži…

– Dodatni pritisak?

Andrej Esipenko – Da! Svi su smatrali da sam očigledni favorit i očekivali su da moram da pobijedim. Pritisak je, zapravo, bio ozbiljan. Brinuo sam se da možda neću uspjeti da pobijedim, ali, srećom, sve se dobro završilo. Možda će i Ždavohiru poći za rukom, ali mislim da će biti teško.

– A koliko je danas važna titula svjetskog prvaka? Magnus je, recimo, odbio da brani titulu, pa šta onda?

Andrej Esipenko – Naravno, svi razumiju da je Magnus trenutno najjači, iako nije svjetski prvak – tu titulu nosi Gukeš. Ipak, kada osvojiš ту titulu, upisuješ svoje ime u istoriju. Nisu Gukeš ni Ding krivi što se sve tako odigralo. Učinili su sve što je bilo potrebno da pobijede, osvojili titulu u mečevima i upisali svoja imena u istoriju. Svaka im čast, to je nevjerovatan uspjeh!

– U današnjem svijetu računara, imaju li knjige još uvijek vrijednost za mlade šahiste? Da li je specijalizovana šahovska literatura potrebna profesionalcima?

Andrej Esipenko- Faustino Oro je u jednom intervjuu rekao da nije pročitao nijednu knjigu. Šahisti prethodnih generacija, naravno, pročitali su mnogo knjiga, dok današnja omladina to ne radi, a ipak, čini se, sasvim dobro igra šah i bez toga.

Možda računar danas u potpunosti zamjenjuje svu literaturu. Mladi igraju drugačije i drugačije gledaju na šah, ali to ne mora nužno biti loše. Računar ti je danas najbolji učitelj. Samo treba umjeti pravilno raditi s njim i pokušati razumjeti šta želi da ti poruči. Ako mladi šahisti zaista uspijevaju u tome, onda je to sjajno.

Ja sam u djetinjstvu čitao mnogo knjiga. Proučio sam čitavu sovjetsku „crnu seriju“, pomjerajući figure na tabli, ali tada nije bilo tako jakih računara. Da ih je bilo, možda bih radio na drugačiji način. Ipak, ne smatram da je to što sam čitao knjige loše uticalo na mene.

Zato na čitanje knjiga gledam prilično pozitivno. Mislim da bi bilo poželjno pročitati barem klasična djela.

– Tradicionalno pitanje o planovima. Kako se ponovo plasirati na Turnir kandidata?

Andrej Esipenko – Trudiću se! Planiram da u maju igram na turniru Grand Swiss na Ostrvu Men. Sada sam se plasirao i na Svjetski kup, za koji se još ne zna gdje će biti održan. Dakle, imam dvije prilike.

Konkurencija je ogromna, a vjerovatnoća plasmana mala, jer svi igraju veoma jako i izuzetno je teško izboriti plasman. Ali šansa postoji. Učiniću sve što mogu i vrijedno ću se pripremati. Veoma bih volio da se drugi put plasiram na Turnir kandidata, ali, naravno, nema nikakvih garancija.

Dakle, ukupne šanse za plasman nisu velike, ali ni prošli put nisu bile velike.

Sa medaljom i peharom prvaka Rusije

– Želim ti da uspiješ! Za kraj, nekoliko pitanja u danas popularnom formatu „bilo je ili nije bilo“. Da li ti se ikada dogodilo da dođeš na partiju i pomiješaš bojom kojim igraš?

Andrej Esipenko – Da, imao sam jednu poznatu epizodu. Kada sam bio na vrhuncu, s rejtingom od oko 2720, igrao sam na Gran priju u Berlinu. Došao sam na kolo i ispostavilo se da crnim figurama igram protiv Aronjana, а cijeli dan сам se pripremao bijelim figurama protiv Nakamure!

– Znači, pomiješao si ne samo boju nego i protivnika?

Andrej Esipenko – Da, da! I izgubio sam za dvadesetak poteza. Odigrao sam tu partiju katastrofalno, nikako nisam uspio da se saberem. Još su me i uhvatili u pripremi za otvaranje…

– Da li si ikada zaboravio varijantu prije desetog poteza?

Andrej Esipenko – Da ste me pitali da li sam ikada zapamtio varijantu dalje od desetog poteza, odgovorio bih da mi se to nikada nije dogodilo! Drugim riječima, prava je rijetkost da znam varijantu dalje od desetog poteza.

– Da li si ikada zakasnio na partiju više od pet minuta?

Andrej Esipenko – Naravno da jesam.

– Da li si ikada igrao partiju duže od šest sati?

Andrej Esipenko – Naravno. Mislim da sam igrao i duže od sedam sati.

– A koja ti je bila najduža partija?

Andrej Esipenko – Nedavno su mi u onlajn partiji žestoko pokušavali da obore zastavicu, pa smo odigrali oko 250 poteza.

– Vau!

Andrej Esipenko– Da, poslije toga sam blokirao tog tipa. To je bio prvi čovjek kojeg sam blokirao – neki mladi Norvežanin.

Igrali smo Titular Tuesday i došli do izjednačene pozicije s lovcima različitih boja, a obojica smo imali po minut i po. Jasno je da bi u klasičnom šahu odmah prihvatio remi, ali on je imao neku sitnu ideju koja svakako nije mogla da uspije. Ipak, odigrali smo 250 poteza, а na kraju mi je oborio zastavicu.

Takve stvari u današnjem šahu, naravno, razočaravaju. Ja lično ne volim da pobjeđujem na zastavicu. Kada je pozicija toliko suva, jednostavno prihvatim remi. Naravno, ako obojica počnemo žestоко da se borimo, onda i ja igram na zastavicu. Isto tako, kada protivnik ima veoma malo vremena, shvatiš da bi bilo šteta ne pokušati da ga pobijediš na taj način.

– Da li si ikada igrao blick u parku za novac, iz zabave ili u djetinjstvu?

Andrej Esipenko – Možda sam igrao kao dijete, ali iskreno, ne sjećam se. Možda jesam, ali vjerovatnije je da nisam.

– Da li si ikada pokušao da izvršiš rokadu nakon što su kralj ili top već bili pomjereni?

Andrej Esipenko – Čini mi se da se tako nešto dogodilo, ali ne mogu konkretno da se sjetim. Imam utisak da jeste.

– Da li si imao partije u kojima si pješaka pretvorio u skakača, topa ili lovca?

Andrej Esipenko – Nevjerovatno, ali mislim da nisam. Za pravom tablom sigurno nisam, а na internetu možda jesam, mada ni toga ne mogu da se sjetim. Čini mi se da nisam.

– Da li si ikada morao da igraš s temperaturom?

Andrej Esipenko – Uh, milion puta!

– Da li si ikada igrao blic čitavu noć?

Andrej Esipenko – Da, dešavalo se. Kada sam se 2023. godine tek preselio u Moskvu, David Paravjan je često dolazio kod mene kući i igrali smo blic. Dešavalo se da igramo čitavu noć.

– Da li si ikada održao simultanku naslijepo?

Andrej Esipenko – Baš simultanku? Ne, nikada nisam.

– Možda te to tek čeka. Hvala, Andrej, i srećno!

Andrej Esipenko – Hvala.

Fotografije: Vladimir Barski, Eteri Kublashvili i Organizacioni odbor.

LINK

ČOVJEK ISPRED SVOG VREMENA -VSEVOLOD ALFREDOVIČ RAUZER

 

Vsevolod Alfredovič Rauzer (16. oktobar 1908 – 29. decembar 1941, Lenjingrad) bio je sovjetski šahista, dvostruki prvak Ukrajine, učesnik prvenstava SSSR-a i šahovski teoretičar.

Početak šahovskog puta

Vsevolod Rauzer rođen je 16. oktobra 1908. godine.

„U tim davnim godinama začelo se naše prijateljstvo s Vsevolodom Rauzerom. Iz njegovih priča saznao sam da je 1924. godine došao u Kijev. Prije toga živio je u Rostovu na Donu, a još ranije u Kislovodsku. Nisam se udostojio da saznam gdje je rođen“, prisjećao se poznati majstor Aleksandar Konstantinopoljski.

Roditelji

Zahvaljujući istraživanjima istoričara Vadima Fajbisoviča, utvrđeno je da je Vsevolodova majka bila rođena Kijevljanka i da je veliki dio Rauzerovog života, prije preseljenja u Lenjingrad, bio povezan s tim gradom. Identitet njegovog oca nije utvrđen, ali je Vsevolod u svim dokumentima navodio njemačku nacionalnost.

Izgled

Vsevolod Rauzer imao je sive oči, svijetlu kosu i visoko čelo. Bio je toliko blijed da je, prema riječima pisca Jefima Lazareva, izgledao „gotovo kao albino“. Ostavljao je utisak čovjeka koji ne pripada ovom svijetu.

Prvi uspjesi

Šah je naučio da igra kada je imao deset godina, a samo pet godina kasnije, sa petnaest godina, objavio je svoj članak u sovjetskom listu Izvestija.

Godine 1929. prvi put je učestvovao na prvenstvu SSSR-a. Tokom turnira napunio je devetnaest godina.

Svakodnevica na poslu

Vsevolod Rauzer radio je kao kurir u državnom finansijskom odjeljenju u Kijevu. Zbog svoje izuzetne rasejanosti i potpune neprilagođenosti svakodnevnom životu izvan šaha, taj skromni posao bio je za njega privremeni, a vjerovatno i prinudni izvor prihoda.

Njegov bliski prijatelj, velemajstor Aleksandar Konstantinopoljski, s blagom ironijom opisao je taj period Rauzerovog života:

„Rauzerove dužnosti podrazumijevale su rutinsko raznošenje poreskih obavještenja poreskim obveznicima u gradu.“

Pronašao sam Botvinika!

Jednom prilikom, dok je raznosio obavještenja, Rauzer je došao do svojih kolega šahista i radosno uzviknuo:

„Pronašao sam Botvinika u Kijevu!“

Ispostavilo se da je jedan od kočijaša koji su prevozili teške terete, a kojem je kurir Rauzer uručio poresku uplatnicu, nosio prezime čuvenog sovjetskog šahovskog prvaka.

Među vodećim majstorima

Rauzer je bio šahista velike praktične snage i postizao je dobre rezultate na brojnim značajnim takmičenjima. Tokom dvadesetih i tridesetih godina prošlog vijeka bio je jedan od vodećih sovjetskih majstora. Osvojio je prvenstvo Kijeva, dva puta bio prvak Ukrajine i učestvovao na šest prvenstava SSSR-a.

Bio je vicešampion Lenjingrada, a 1930. godine osvojio je turnir majstora Zakavkazja, Ukrajine i Uzbekistana. Na turniru majstora saveznih republika 1935. godine, na kojem je učestvovao i gostujući majstor Hans Kmoch, podijelio je drugo i treće mjesto. Godinu kasnije podijelio je prvo i drugo mjesto na takmičenju mladih majstora u Lenjingradu.

Titulu majstora sporta SSSR-a stekao je 1929. godine.

Svoj najbolji rezultat na prvenstvu države ostvario je 1933. godine, kada je završio na šestom mjestu sa 11,5 poena iz 19 partija.

Godine 1934. preselio se iz Kijeva u Lenjingrad, a 1936. osvojio je jak turnir u svom novom gradu, završivši pola poena ispred Ragozina i dva poena ispred Levenfiša. Godine 1937. ponovo se našao među deset najboljih, zauzevši osmo mjesto.

Istraživač u pravom smislu riječi

Ipak, najveće uspjehe Vsevolod Alfredovič ostvario je u teorijskom i analitičkom radu. Došao je do niza izuzetnih otkrića u teoriji otvaranja, naročito u španskoj partiji, francuskoj odbrani i sicilijanskoj odbrani.

Rauzerove domišljate i duboko promišljene metode i sistemi otvaranja nadživjeli su svog tvorca za mnogo decenija. Mnoge od njih danas nose njegovo ime.

Njegov analitički talenat došao je do izražaja i u proučavanju završnica. U šahovske priručnike ušla je njegova analiza završnice kralj i lovac protiv kralja i krajnjeg pješaka.

Istaknuti teoretičar

Rauzer je bio jedan od značajnih šahovskih teoretičara i dao je vrijedan doprinos teoriji otvaranja. Najpoznatiji je po varijanti sicilijanske odbrane koja je po njemu dobila ime — Rauzerov napad, veoma popularnom i u današnjem šahu.

Njegova istraživanja obuhvatala su i špansku partiju i francusku odbranu.

Bijeli počinje i pobjeđuje

Prema svjedočenjima njegovih savremenika, Rauzer je šahu posvećivao i po šesnaest sati dnevno. Bio je pravi fanatik!

Upravo je Rauzer među prvima pokušavao da analitički dokaže zamisao da „bijeli počinje potezom 1. e2–e4 i pobjeđuje“. Svuda je tražio nove, opasne sisteme za bijele.

Sve ostalo je suvišno

„Sve ostalo — hranu, san, lične kontakte s ljudima, književnost i tako dalje — smatrao je nepotrebnim“, napisao je Konstantinopoljski.

Stil igre

Rauzer je bio šahista napadačkog, ofanzivnog stila. Igrao je oštro, originalno i zanimljivo. Njegove partije uvijek su privlačile pažnju gledalaca.

Bolest

Vsevolod Rauzer živio je s majkom, izdržavajući se od socijalne pomoći i male plate koju je primao kao instruktor u sportskom društvu „Spartak“.

Nedovoljna ishrana i problemi s nervnim sistemom često su dovodili do ozbiljnih kriza. Tokom meča Lenjingrad – Moskva 1937. godine dvaput je izgubio od Sergeja Belavenca, a zatim se zbog bolesti povukao s prvenstva Lenjingrada. Nakon toga tri godine nije sjedao za šahovsku tablu i liječio se u psihijatrijskoj bolnici.

Povratak bolesti

Godine 1940. Rauzer je ostvario slab rezultat u polufinalu prvenstva SSSR-a, a zatim ponovo nije nastupio na gradskom prvenstvu. Bolest se vratila, a ubrzo je počeo Veliki otadžbinski rat.

Tokom posljednjih predratnih godina Rauzer je trenirao buduću svjetsku prvakinju Ljudmilu Rudenko.

Kako se ugasila jedna blistava svijest

U mnogim izvorima navodi se da je Vsevolod Rauzer umro 29. decembra 1941. godine, tokom blokade Lenjingrada. Međutim, zahvaljujući istraživanjima Vadima Fajbisoviča, utvrđeno je da je Rauzer preminuo u maju 1942. godine.

Njegova majka, Varvara Grigorjevna, nadživjela ga je za svega nekoliko mjeseci, umirući pod bombardovanjem i bez hrane.

Ukratko o najvažnijem

Godine 1927. osvojio je prvenstvo Ukrajine, na kojem je Aleksej Seleznjov učestvovao van konkurencije. Godine 1933. u Harkovu podijelio je prvo i drugo mjesto na sedmom prvenstvu Ukrajine.

Učestvovao je na prvenstvima SSSR-a 1927, 1929. (polufinale), 1931, 1933, 1934–1935. i 1937. godine.

Poznat je kao šahovski teoretičar, a jedna od varijanti sicilijanske odbrane nosi njegovo ime. Rauzerov sistem već decenijama zauzima važno mjesto u praktičnom šahu i primjenjivan je na najznačajnijim takmičenjima.

Od 1937. godine, zbog bolesti, prestao je da učestvuje na turnirima. Krajem 1940. smješten je u psihijatrijsku bolnicu. Preminuo je tokom blokade Lenjingrada.

Ocjena šahovskog patrijarha

Prvi sovjetski svjetski prvak u šahu, Mihail Botvinik, isticao je da je V. Rauzer ostavio dubok trag u istoriji sovjetskog šaha.

Napisao je:

„Teorijska istraživanja Vsevoloda Alfredoviča — i ne samo u otvaranjima, jer je imao i sjajne analize završnica — povezana s planovima igre u središnjici, daju nam sve razloge da V. Rauzera svrstamo među majstore osnivače sovjetske šahovske škole, koja je odredila razvoj šahovske misli tokom mnogih narednih godina.“

Knjige i memoari o Rauzeru

Aleksandar Konstantinopoljski — „Vsevolod Rauzer. Život posvećen šahu. Izabrane partije“ (ponovljeno izdanje iz 2022. godine)

Ovo je prva i najvažnija knjiga o Rauzeru, koju je napisao njegov bliski prijatelj, velemajstor Aleksandar Konstantinopoljski. Pored analize rijetkih partija, knjiga sadrži cjelovit biografski prikaz, sjećanja savremenika i poseban članak o njegovom ogromnom doprinosu teoriji otvaranja.

Grigorij Levenfiš — „Vsevolod Rauzer. Portreti“

Memoarski zapisi čuvenog sovjetskog velemajstora koji je lično poznavao Rauzera. Opisuju beskompromisan, ali neujednačen karakter njegove igre i specifičnosti njegovog razmišljanja za tablom.

U svojoj knjizi Soviet Chess 1917–1991, Endru Soltis navodi Rauzerovu poznatu izjavu o opsjednutosti šahovskom analizom. Rauzer je ustajao u šest sati ujutro i analizirao pozicije za tablom sve do kasno u noć, uz kratke pauze za obroke.

„Nažalost“, konstatovao je Vsevolod Rauzer, „ne mogu sebe da natjeram da se teorijom bavim duže od šesnaest sati dnevno. Moja glava to ne može da izdrži.“

(Endru Soltis, Soviet Chess, Mekfarland, 2000, str. 92.)

U svojim radovima, uključujući knjigu Bobby Fischer Rediscovered, Soltis ističe da su upravo inovatori poput Rauzera postavili temelje „sovjetskog stila“ — pristupa u kojem crni ne teži samo remiju ili izjednačenju pozicije, već se aktivno bori za inicijativu.

Rauzerova ličnost, genijalnog istraživača koji je tragično preminuo tokom blokade Lenjingrada, a čiji je život obilježila teška duševna bolest, ostavila je trag i u šahovskoj literaturi, uključujući Soltisove radove i biografske knjige poput Obsession: A Chess Biography of Vsevolod Rauzer.

Među najboljima

Tokom tridesetih godina Rauzer je pripadao krugu najjačih sovjetskih majstora. Njegovu igru odlikovala je beskompromisnost: nije volio remije i uvijek je težio oštroj, napadačkoj borbi.

Bio je dvostruki prvak Ukrajine, 1927. i 1933. godine.

Prvu titulu osvojio je u Kijevu sa samo devetnaest godina, podijelivši prvo i drugo mjesto s iskusnim Aleksejem Seleznjovom. U dodatnom meču Rauzer je pobijedio. Šest godina kasnije ponovio je uspjeh, samostalno osvojivši prvenstvo republike i nadmašivši najjače ukrajinske majstore.

Između ta dva uspjeha, 1929. godine, na četvrtom prvenstvu SSSR-a stekao je zvanje majstora sporta SSSR-a.

Godine 1934. preselio se u Lenjingrad, jedan od glavnih šahovskih centara zemlje, gdje je 1936. odmah zauzeo drugo mjesto na gradskom prvenstvu.

Vrh ledenog brijega

Prvenstvo SSSR-a 1933. godine predstavljalo je vrhunac njegove praktične karijere. Rauzer je podijelio šesto do osmo mjesto s takvim igračima kao što su Ilja Kan i Petar Dubinin. Međutim, najznačajnije je bilo to što je nanio iznenađujuće poraze velemajstoru Grigoriju Levenfišu i budućem svjetskom prvaku Mihailu Botviniku.

Botvinik se kasnije prisjećao da ga je Rauzer nadigrao u složenoj završnici, demonstrirajući izuzetno visoku tehničku vještinu.

Poredak nakon 12 kola:

Botvinik – 10,5; Rauzer – 8,5; Levenfiš – 8; Alatorcev, Lisicin, Rabinovič i Čehover – po 7,5; Romanovski i Savicki – po 7; Bogatirčuk i Kan – po 6,5; Sorokin – 6; Verlinski i Judovič – po 5,5; Goglidze i Rjumin – po 4; Frejman – 3,5; Zubarev – 3; Duz-Hotimirski – 2,5; Kirilov – 2.

Levenfiš je o Rauzeru napisao:

„Rauzer je veliki poznavalac teorije i raspolaže brojnim novitetima iz sopstvene pripreme. Dobro razumije poziciju i solidan je taktičar. Mogao je da zauzme još bolje mjesto, ali je posustao na kraju turnira, ne izdržavši dugotrajno naprezanje.“

Opsjednut jednom idejom

Prema sjećanjima savremenika, među kojima je bio i velemajstor Grigorij Levenfiš, mladi Rauzer imao je „anđeosko lice“, djelovao je naivno i pomalo djetinjasto neobično.

Bio je izuzetno osjetljiv na sitnice iz svakodnevnog života i vjerovao je da svaka pojedinost može uticati na njegovu igru. Na turnirima je znao da analizira pozicije i po šesnaest sati dnevno.

Rauzer je bio opsjednut idejom da prvi potez bijelih, 1. e4, uz savršenu igru matematički vodi do pobjede. Njegova otkrića u teoriji otvaranja bila su decenijama ispred svog vremena.

Ništa ne prolazi bez posljedica

Fanatičan i iscrpljujući rad za šahovskom tablom, bez odgovarajućeg odmora, nije prošao bez posljedica po njegov nervni sistem. Osobine njegovog karaktera postepeno su prerasle u ozbiljan psihički poremećaj.

Trenerka buduće svjetske prvakinje

Kada je počeo Veliki otadžbinski rat, Vsevolod Rauzer nalazio se na liječenju u bolnici u opkoljenom gradu. Bespomoćan i iscrpljen bolešću, našao se u užasnim uslovima lenjingradske blokade.

Ljudmila Rudenko takođe je tada živjela u Lenjingradu. Krajem tridesetih godina, kada je Rauzer već bolovao, ali je još mogao da radi, postao je njen trener.

Rauzer joj je prenio duboko razumijevanje dinamike i otvorenih pozicija. Ta priprema postavila je temelje njenih budućih uspjeha.

Njegova učenica uspjela je da preživi blokadu i evakuaciju, postane svjetska prvakinja i doživi duboku starost. Preminula je 1986. godine, u 81. godini života.

Njena sudbina bila je nastavak šahovskih ideja koje je Rauzer, nažalost, sam nije stigao da razvije do kraja.

Došavši do uvjerenja

Svojim teorijskim istraživanjima Rauzer je želio da dokaže da je 1. e4 bolje od 1. d4.

Do tog uvjerenja došao je nakon analize svojih partija sa sedmog prvenstva SSSR-a, održanog u Moskvi 1931. godine. U svim partijama u kojima je igrao bijelim figurama otvarao je potezom 1. d4. Nakon, kako je sam rekao, „mučnog niza remija“ (citirano kod Soltisa, str. 93), odlučio je da pređe na 1. e4.

Međutim, statistika iz baze Mega Database pokazuje da je Rauzer na prvenstvu SSSR-a 1931. godine, igrajući bijelim figurama, ostvario pet pobjeda u deset partija, tri remija i dva poraza.

Već 1932. godine, na meču gradskih reprezentacija Lenjingrada i Kijeva, Rauzer je počeo da primjenjuje 1. e4.

Njegovo uvjerenje da je 1. e4 bolje od 1. d4 podstaklo ga je na izuzetno plodna teorijska istraživanja i donijelo šahovskom svijetu niz novih, sjajnih ideja.

Odavanje priznanja

Osim napada koji nosi njegovo ime — Rauzerovog napada — pronašao je brojne nove ideje protiv francuske i španske partije, kao i različitih sistema sicilijanske odbrane.

Vrijedi pomenuti da je bio jedan od prvih šahista koji su isprobavali rane, agresivne sisteme bijelih protiv Zmajeve varijante sicilijanske odbrane.

Dok god ih se sjećamo, oni su živi…

Nikita Vitjugov o timu Jana Nepomnjaščija, Korčnoju, Svidleru i kraju svoje igračke karijere

 Nikita Vitjugov je prvak Rusije iz 2021. godine, nekada 15. igrač svijeta sa rejtingom 2751, a od 2024. godine prva tabla reprezentacije Engleske. Bio je član timova Petra Svidlera i Jana Nepomnjaščija na turnirima kandidata i mečevima za svjetsku titulu, a o tom iskustvu napisao je knjigu Chess Metamorphosis. U podkastu Perpetual Chess govorio je o zalasku svoje igračke karijere, Viktoru Korčnoju, Svidleru, Nepomnjaščiju i termosu koji je zamalo poremetio pripreme u Madridu.

Igračka karijera je završena

„Još sam prilično aktivan i mogu dobro da igram – rejting mi je oko 2650, što uopšte nije loše. Moj glavni problem je što šah za mene nikada nije bio samo igra na tabli. Bio je, pod navodnicima ili bez njih, nešto sveto, nešto više od igre. Potpuno sam mu se posvećivao, a veoma važan dio toga bio je napredak: želio sam da znam da je svaki turnir korak, nadam se, naprijed. A kada sam shvatio da više ne napredujem… Kako se danas kaže, moj šah je klase B, još nije klase C.

Postoji poznata priča o Botviniku, koji nikada nije igrao blic iz zadovoljstva, osim jednom u vozu. Odrastao sam u Rusiji i to mi je u krvi: šah nikada nije bio samo igra. Naravno, uživao sam u njemu, ali kada se turnir završi, mnogi počnu da igraju blic, blic od tri minuta, šta god – ja to nikada nisam radio. Ili dajem sve od sebe, sto, pa čak i sto pedeset odsto, ili me uopšte nema.

Ja sam čovjek sa ograničenim resursima i sam biram na šta ću trošiti vrijeme i energiju. Bilo je lijepih vremena kada je šahovska karijera bila najvažnija stvar u mom životu, ali tome je došao kraj. Ne zanima me da samo učestvujem na turnirima i budem prisutan. To nikada nije bilo za mene.“

Danas je to druga igra

„Iskreno, mislim da to danas više nije isto. Šah koji smo tada igrali više ne postoji. Mladi koji tek počinju igraju neku drugu igru. Nije baš da je šah postao fudbal, ali razlika je ogromna.

Gotovo sam siguran da, kada bih danas imao 20 godina, vjerovatno ne bih sa istim entuzijazmom odlučio da postanem profesionalac. Suština je ostala ista, ali je stvarnost potpuno drugačija. Toliko je informacija dostupno da je sve manje prostora za otkrivanje nečeg novog.

Šah sve više liči na pravi sport, u kojem se vodi računa o rasporedu vremena, ishrani i snu. To je normalno, tako se stvari razvijaju. Ali tada je bilo drugačije. Nisam, naravno, analizirao otvaranja uz pomoć šahovskih programa kao danas – to nije imalo mnogo smisla jer programi nisu bili naročito korisni. Čak i kada sam imao oko 25 godina, još je imalo smisla analizirati za tablom, a danas je to jednostavno smiješno.

Teorija otvaranja ne mijenja se samo svake godine, već svakog mjeseca, svake sedmice. To me rastužuje, ali ne mislim da je tužno i za mlađu generaciju – za njih je to normalan razvoj. Meni se samo činilo da je nekada šah bio više takmičenje čovjeka protiv čovjeka, dok je danas u njega umiješano mnogo drugih stvari.“

Nepomnjaščij je plakao poslije remija

„To je bilo prije otprilike 25 godina, na prvenstvu Rusije za igrače do 14 godina. Bio sam prvi nosilac, turnir mi nije išao najbolje, a negdje u šestom ili sedmom kolu igrao sam protiv dječaka tri godine mlađeg od sebe. Koliko se sjećam, remizirali smo u ravnopravnoj partiji.

Poslije partije Jan je bio veoma emotivan – uvijek je bio takav – i mislim da je jednostavno zaplakao jer nije uspio da pobijedi. To mi je ostalo u sjećanju. Sebe sam smatrao izrazitim favoritom i takođe sam bio nezadovoljan rezultatom.

Ali Jan je vjerovao u sebe od veoma ranog uzrasta. Tada sam uglavnom razmišljao o sopstvenim perspektivama. Jan je prilično rano dobio podršku Ruskog šahovskog saveza i bio je poznat, a ja sam ga prije svega doživljavao kao rivala. Ja nisam dobijao podršku, ali da budem jasan – ne žalim se zbog toga.

Jan je veoma brzo postao internacionalni majstor. Bio je izuzetno nadaren i njegov talenat bio je očigledan, dok sam ja do vrha stigao kasnije.

Zbližili smo se kada smo počeli da igramo za reprezentaciju Rusije, otprilike 2010. ili 2011. godine. Tamo je uvijek vladala posebna atmosfera, koja mi danas veoma nedostaje.“

Korčnoj mi je najviše pomogao u karijeri

„Uvijek ću biti zahvalan Viktoru Ljvoviču što se javio na telefon kada sam ga pozvao. Imao sam 20 godina, nekako sam došao do njegovog broja i nisam znao šta da radim – jednostavno sam nazvao, a on se javio.

Nije znao ko sam, ali vjerovatno mu je odgovaralo to što je imao dobar razlog da dođe u Sankt Peterburg. Taj grad mu je uvijek bio poseban, baš kao i meni. Dolazio je dva puta, po deset dana.

Poslije prvih zajedničkih priprema napredovao sam za oko 100 rejting-poena. Za šest mjeseci skočio sam sa 2600 na 2700, osvajajući oko 20 poena na svakom turniru.

Šta mi je dao? Možda će zvučati samouvjereno, ali pomogao mi je da prihvatim sopstveni nivo. Da prestanem da sumnjam u sebe i da ne postavljam sebi granice, već da jednostavno igram i vidim dokle će me to odvesti.

Viktor Ljvovič bio je poseban čovjek za mene, vjerovatno moj šahovski idol. Pročitao sam sve njegove knjige i sama činjenica da sjedim preko puta njega za šahovskom tablom djelovala mi je nevjerovatno.

Ostao je izuzetno oštar i radio je do samog kraja. Njegova sposobnost koncentracije i potpune posvećenosti šahu ostavila je snažan utisak na mene i dala mi mnogo entuzijazma da nastavim. U dvadesetim godinama mladića zanimaju i mnoge druge stvari.

Ako bih morao da izdvojim jednu stvar koja mi je najviše pomogla u karijeri, to bi vjerovatno bile te pripreme sa Viktorom Ljvovičem.

Analizirali smo razne pozicije. Prije dolaska pitao me je koji materijal da pripremi, a onda je donio stare godišnjake časopisa New in Chess. Ali najvažnije nije bilo u otvaranjima – poslije tih priprema nisam dobio nijednu novu varijantu. Pokazao mi je kako razmišlja i donosi odluke. To je bio čist šah, ništa drugo. Vjerovatno je to bilo moje prvo blisko iskustvo sa šahistom takvog nivoa.“

Svidler je genije

„Mislim da smo dobro radili. Petar je imao veoma dobar turnir kandidata u Londonu, možda jedan od najboljih u karijeri. Istina, nije se borio za prvo mjesto, ali je nastupio veoma dostojanstveno i u posljednjem kolu pobijedio Magnusa crnim figurama.

Mislim da je naša priprema dala rezultate, ali bolje je da njega pitate o tome. Ne želim sam sebe da hvalim.

To iskustvo pomoglo mi je da napredujem prije svega kao praktičan igrač. Bilo je nevjerovatno posmatrati takav događaj iz prvog reda.

Petar je veoma nadaren čovjek i igrač. Ja sam prilično dobar uglavnom u šahu, dok on ima talenta za brojne igre. Mislim da je njegov vrhunac bio tek neznatno ispod nivoa svjetskog prvaka. Razlika je zaista bila minimalna.

Za mene je to bilo slično iskustvu sa Korčnojem: razgovarali smo o mnogim stvarima i to mi je pomoglo da mnogo bolje razumijem šah na tom nivou.

Šta ga čini tako dobrim praktičarem? On je genije.“

Jan ne podnosi poraze

„Na kraju krajeva, šah je igra. Kod najboljih, kod same elite, ta takmičarska crta mora da postoji – bez nje je nemoguće postići uspjeh.

Iskreno, bez lažne skromnosti, mislim da je imam i ja, ali veoma je teško porediti sebe sa igračima tog nivoa.

Jan i Petar su različiti ljudi. Jan ne podnosi poraze. Čime god da se bavi, svaka partija mu je važna, sve mu je važno i u sve ulaže maksimum.

Kod Petra, s druge strane, imate osjećaj da jednostavno pušta svoj talenat da radi.“

Termos je bio važniji od otvaranja

„Nepomnjaščij je imao ustaljen ritual pripreme kineskog čaja koji je nosio na partije u termosu. Kada je zbog logotipa kompanije na termosu nastao problem, čini mi se, kompanije Norilsk Nickel, čiji je vlasnik ruski oligarh Vladimir Potanjin, koji je, koliko se sjećam, dospio na listu sankcionisanih u proljeće 2022. godine, Vitjugov je morao hitno da pronađe zamjenu. Smatrao je da bi promjena te navike mogla psihološki da poremeti Jana.

“Prekinuo sam provjeravanje varijanti i otrčao do najbliže prodavnice da kupim novi, neutralni termos. Bio sam uvjeren da bi u suprotnom to za Jana predstavljalo ozbiljan psihološki udarac. Naravno, potezi su važni, ali postoje i oslonci na kojima stojimo. Ovo je bio jedan od njih i bilo mi je jasno da je važniji od provjere neke otvarajuće varijante.“

Ne isključuje mogućnost povratka u tim

„Niko ne zna šta donosi budućnost. Za sada sam prihvatio da je moj put kao šahiste završen i profesionalno se određujem kao trener – imam svoje učenike.

Ipak, ne isključujem mogućnost da u budućnosti ponovo budem član nekog šahovskog tima. To je sasvim moguće.“