U podkastu Chess with Mustreader, trener Praggnanandhe i Vaishali, velemajstor R. B. Ramesh, govori o cijeni vrhunskog šaha, srećnim velemajstorima, pesimizmu Evropljana, kao i o tome šta je potrebno da bi se dostigao rejting od 2700, koliko sati dnevno treba trenirati, zašto ne vjeruje u „odrasle koji žele da napreduju“ i kako uči igrače koncentraciji i suočavanju s porazima.
Od 1700 do 2700
„Obično radim s igračima koji žele da postanu profesionalci i svjetski prvaci. Kada počnemo da sarađujemo i pitam učenike šta žele da postignu u šahu, gotovo svi kažu da žele da postanu svjetski prvaci. Nijedan moj učenik još nije postao seniorski svjetski prvak, ali mnogi su osvajali svjetske titule u svojim uzrasnim kategorijama.
Radim s veoma mladim igračima, počevši od sedam, osam ili devet godina. U tom uzrastu, ako dijete ima rejting 1700, uz pravilan rad i potpunu posvećenost moguće je dostići 2700. A sa svojim učenicima ne radim kratkoročno – obično je to saradnja za cijeli život.
S Pragom sam počeo da radim kada je imao rejting oko 2050. Imao je otprilike sedam i po ili osam godina, ali već je bio fenomenalan igrač i svjetski prvak u svom uzrastu. Njegov prethodni trener odradio je odličan posao.
Isto je bilo s Vaishali i Aravindom Chithambaramom: počeo sam da radim s njima kada su bili veoma mali i imali nizak rejting. Prag je stigao tamo gdje je danas. Aravind je prije nekoliko mjeseci dostigao vrhunac od 2749, a zatim je njegov rejting znatno opao. Njih dvojica su prešla 2700, a nadam se da će to u narednih godinu dana, ili približno toliko, uspjeti i Pranesh i Murali Karthikeyan.“
Evropljani su se unaprijed pomirili s ograničenjima
„U početku sam uglavnom radio s Indijcima, kao i onlajn s učenicima iz SAD, a kasnije sam počeo da radim i s igračima iz drugih zemalja, pretežno iz Evrope. Tamo primjećujem mnogo pesimizma. Još od mladosti igrači ne vjeruju da mogu mnogo da postignu.
Doslovno sam tokom posljednjih desetak dana radio u Evropi s igračima rejtinga 2550–2600. Pitam ih šta žele da postignu. Imaju rejting 2580–2590, a oni kažu da bi bili zadovoljni kada bi se zadržali oko 2600. To mi je veoma neobično, jer se u Indiji razmišlja sasvim drugačije.
Kada je Aravind prije otprilike godinu dana prešao 2740, radio sam s Muralijem i Praneshom. Rekao sam im: ako je Aravind mogao, možete i vi. Murali je rekao da želi da za godinu dana pređe 2750. Stigao je do 2675, a zatim je malo izgubio na rejtingu. Pranesh je, čuvši to, rekao: ‘Preći ću 2750 prije Karthikeyana’, iako je tada imao rejting oko 2580.
Zato kod Evropljana osjećam mnogo pesimizma. Kao da su prihvatili da će prelazak granice od 2750 biti izuzetno težak. Vjerovatno ih to sprečava da ulože potreban trud – uopšteno govoreći, nedostaje im potpuna posvećenost.
Nema malo igrača s rejtingom iznad 2700 zato što je to preteško. Jeste teško, ali je moguće. Ono što nedostaje jeste dugoročna posvećenost, sposobnost da se čovjek kloni ometanja i da šah stavi na prvo mjesto. A to zahtijeva žrtve – i upravo je u tome pravi izazov.
Kada razgovaram s mnogim velemajstorima u Evropi, čujem da ne žele da ulažu trud preko određene granice. Imaju prag koji ne žele da pređu. Mislim da je to glavna prepreka. Žele sve u životu i žele sve odmah. Smatram da je za prelazak granice od 2700 potrebno nekoliko godina usmjerene, potpune posvećenosti. Poslije toga može se imati sve u životu.“
Odrasli ne mogu da uđu u isti krug
„Nisam veliki pristalica ideje o ‘odraslima koji žele da napreduju’, jer se takvo nešto ne viđa ni u jednoj drugoj oblasti. Neko ko ima 30 godina neće reći da će igrati na Svjetskom prvenstvu u fudbalu ili protiv Rogera Federera u tenisu. Samo se u šahu dešava da ljudi tako razmišljaju.
To je razumljivo: šah nije fizička igra, nema fizičkih ograničenja i vjerujemo da mozak ne stari na isti način kao tijelo. Ali sposobnost učenja najveća je u veoma ranom uzrastu. Dijete mlađe od pet godina može da nauči nekoliko jezika, dok je to za odraslu osobu gotovo nemoguć zadatak.
U djetinjstvu smo poput sirove gline – od nje se može oblikovati bilo šta. Kada se oblik jednom napravi, a voda osuši, glina se stvrdne. Da bi se počelo iznova, mora se potpuno razbiti. S godinama gubimo mnoge osobine koje nam pomažu da efikasno učimo.
Neki treneri specijalizuju se za rad s odraslima, a za influensere je to dobro tržište. Nemam ništa protiv toga. Ali profesionalni šah nije za odrasle koji tek tada žele da značajno napreduju. Oni bi trebalo da budu realni.“
Postavljanje prioriteta
„Nije stvar u prekretnicama, već u tome koju ste cijenu spremni da platite – to je ono što je zaista teško. Većina mojih učenika, poput Pragga i Vaishali, ne igra video-igre. Na prvim časovima trudim se da im objasnim kako će taj put najvjerovatnije izgledati i koju će cijenu morati da plate.“
Navika je druga priroda
„U širem smislu, kakve god loše navike imali, moramo biti spremni da ih se odreknemo. A ako nemamo korisne navike, moramo biti spremni da ih razvijemo.
Ako sam lijen, moram naučiti da mnogo radim. Ako nemam samopouzdanja, moram naučiti da vjerujem u sebe. Ako ne cijenim trud, moram početi da ga cijenim. Ako ne umijem da upravljam vremenom i šah mi nije na prvom mjestu, moram ga staviti na prvo mjesto, makar na nekoliko godina. Kada napredak postane vidljiv, mogu odlučiti da li želim da nastavim tim putem.
Ne želim da dijelim navike na dobre i loše. Jednostavno, za sve što radimo snosimo posljedice. Ako neko satima igra video-igre, provodi vrijeme na društvenim mrežama ili gleda reels snimke, za šah će mu ostati manje vremena.“
Koliko treba trenirati?
„Što se tiče obima rada, preporučio bih šest do osam sati dnevno, ili barem četiri do šest. Ako je dijete veoma malo, ima sedam do deset godina, četiri sata su vjerovatno dovoljna. Od desete do četrnaeste ili šesnaeste godine trebalo bi, po mom mišljenju, trenirati oko šest sati dnevno.
Da bi to bilo moguće, šah mora biti prioritet. Ne može se istovremeno imati mnogo različitih drugih interesovanja.“
Uskraćuju li djeci djetinjstvo?
„Mnogi se pitaju da li djeca koja toliko vremena posvećuju šahu ostaju uskraćena za djetinjstvo. Ali, nakon rada s mnogim mladim igračima, mogu reći da su djeca koja su se posvetila šahu i ostvarila velike rezultate među najsrećnijim ljudima koje sam upoznao. Ona ne žale zbog svojih odluka.
Oni koji se ne posvete potpuno, već sve rade napola, sa 18 ili 20 godina dolaze do tačke u kojoj nisu ni naročito dobri ni naročito loši. Oni su najnesrećniji: godinama su igrali šah, a nisu ništa postigli.
To se vjerovatno događa s 95 odsto igrača: ako nešto radite napola, dobićete rezultat koji odgovara takvom ulaganju. To je tužno.
Zato treba izbjegavati video-igre i duge sate provedene na društvenim mrežama. Bolje je izaći i baviti se sportom s prijateljima, onim koji vam se dopada. Takvu vrstu razonode preporučujem svojim učenicima.“
Sindarov igra Counter-Strike
„Ne tvrdim da je moj pogled na stvari ispravan. On jednostavno funkcioniše za mene i za neke od malobrojnih učenika s kojima radim. Naravno, postoje igrači s potpuno drugačijim pristupom i to mi nimalo ne smeta.
Ne tvrdim da svi treba da rade onako kako ja savjetujem, niti mislim da je to jedini ispravan put. Ako neko izabere drugačiji put i postigne još više, biće mi iskreno drago zbog njega.“
Šah kao muzika u pozadini srca
„Svojim učenicima preporučio bih mnogo disciplinovaniji život, jer je veoma važan i mentalni prostor – ono o čemu razmišljamo tokom ostatka dana. Ako nas ono čime se bavimo preostalih 18 sati odvlači na drugu stranu, to nam neće pomoći. Cijeli život, čitav dan, trebalo bi da budu usklađeni s onim što želimo da postignemo.
Sjećam se da sam čuo priču o Viswanathanu Anandu. U to vrijeme internet je bio loš, pa je za dobru Wi-Fi vezu morao da odlazi u hotelski lobi. Ponekad bi tokom priprema poželio da napravi pauzu i prošeta, ali bi i tada osjećao krivicu jer šeta umjesto da se priprema za protivnika.
Čak i kada se ozbiljno ne bavimo šahom, on bi trebalo da nam svira u srcu kao muzika u pozadini.
Mnogo toga saznajemo kada razmišljamo, a ne samo kada nešto radimo. Kao dijete čitao sam kod Laskera: ‘Kada pronađeš dobar potez, traži bolji.’ To uopšte nisam razumio. Ako sam već pronašao dobar potez, zašto bih tražio bolji?
Vjerovatno je želio da kaže da samo mislimo da je potez dobar, ali možda postoji i bolji. Uči nas da provjeravamo ono što smo analizirali i da naivno ne vjerujemo prvom utisku. Uči nas i da u poziciji može postojati više od jednog puta, više od jednog dobrog resursa – treba biti radoznao.
Takve poruke možemo dobiti samo ako razmišljamo. Ako poslije šaha pređem na jednu aktivnost, pa na drugu, pa na treću, jednostavno mi neće ostati vremena za razmišljanje. Tek kada mirno razmatramo stvari, izvlačimo duboke pouke.
Mislim da svako ko želi da postane profesionalac u svojoj oblasti ima nekoliko godina tokom kojih to mora da zauzima gotovo sve njegovo vrijeme i misli. Sa strane to može izgledati surovo, ali svako ko je mnogo postigao razumjeće me. Ne možete postati veoma dobri u nečemu ako o tome razmišljate premalo.“
Stepenice umjesto lifta
„Ne radim s učenicima svih šest do osam sati dnevno. Kada počnem da radim s nekim, mnogo razgovaramo. Objašnjavam svoju filozofiju o tome kako bi trebalo učiti.
Prvo, šah je vještačka igra – sva pravila izmislili su ljudi. Drugo, šah se može naučiti. U tenisu je priroda odlučila da li sam dešnjak ili ljevak, ali u šahu mogu početi da igram desnom rukom, a zatim naučiti da igram lijevom.
Neko počinje kao pozicioni igrač, neko kao napadački, ali ako želite da postanete veoma snažni, morate težiti tome da budete univerzalni igrači.
U prošlosti su Talj ili Petrosjan imali jasno izražen stil. Danas možete proučavati i Talja i Petrosjana i naučiti da razmišljate poput njih. Zato nemojte sebe unaprijed definisati kao napadačkog ili pozicionog igrača. To je samo početna tačka.
Dvije stvari ometaju učenje.
Prva je sklonost da radimo ono što volimo, a izbjegavamo ono što nam se ne dopada. U šahu moramo naučiti da zavolimo ono što nam se u početku nije dopadalo.
Recimo da sam u mladosti napadački igrač, gledam mnogo partija Aljehina i Talja, a ne volim završnice. Ali ako želim da stignem do samog vrha, moram naučiti pozicionu igru, završnice i postepeno pretvaranje malih prednosti u pobjedu.
Ne treba izbjegavati ono što nam se ne dopada. Sve što izbjegavamo vremenom postaje naša slabost, koju će snažni igrači iskoristiti. A nešto nam se ne dopada ne zato što je loše, već zato što to još nismo dovoljno dobro naučili.
Mnogi moji učenici počeli su kao napadački igrači, ali su, nakon što su savladali pozicionu igru i mirne završnice, počeli da uživaju i u njima.
Druga prepreka je sklonost da biramo ono što je lako, a izbjegavamo teško. Ako treba da se popnemo na četvrti sprat, a imamo lift i stepenice, svi će izabrati lift. Ja bih rekao: idite stepenicama.
Trajaće duže, noge će vas boljeti, ostaćete bez daha i oznojiti se, ali to je dobro za srce. Zato birajte ono što vam koristi, a ne samo ono što volite ili što je lako.
Učenik se dvoumi da li da uči otvorenu Sicilijansku odbranu ili da igra Alapinovu varijantu, koju je lakše naučiti.
Pravo pitanje glasi: šta je korisnije na duže staze? Otvorena Sicilijanska odbrana nudi mnogo različitih pješačkih struktura, mnogo tema u središnjici i mnogo partija najboljih igrača. Odluku treba donositi na osnovu toga, a ne prema tome šta je lakše naučiti.“
Četiri najvažnije mentalne osobine
„Učim igrače da cijene važne psihološke osobine.
Koncentracija – s njom mnogi imaju problema, čak i veoma snažni igrači.
Samopouzdanje – kada stvari krenu loše, većina nas emocionalno se slomi, počne da sumnja u sebe i ne uspijeva da se oporavi. A upravo je u teškim trenucima veoma važno ponovo stati na noge.
Marljivost – pod tim ne podrazumijevam samo broj sati, već i intenzitet truda, angažovanost i interesovanje. Marljivost znači i spremnost da se uči ono što ne ide lako, da se prođe kroz rutinu.
I sposobnost suočavanja s razočaranjima – nju veoma visoko vrednujem među osobinama snažne psihe. Kada sve ide dobro, lako je vjerovati u sebe.
Ali teški periodi će sigurno doći, i to više puta. Svaki put morate se vratiti jači.
Učim ih i da se oslanjaju na sebe i da sopstveno učenje ne prepuštaju drugima. Ne treba razmišljati da je tuđi posao da me učini dobrim igračem. Ne, to je moja odgovornost i moj izazov. Sam preuzimam svoj put u svoje ruke, prihvatiću svaku pomoć koju dobijem usput, ali put je moj i glavni posao moram obaviti sam.“
Pobjeda, remi i poraz – kao tri ukusa sladoleda
„Prvo moramo razumjeti šta su uspjeh i neuspjeh, a možda i iznova definisati te pojmove.
Danas razmišljamo ovako: izgubio sam danas – neuspjeh. Ovog mjeseca mi je rejting pao za nekoliko poena – neuspjeh.
Remizirao sam dobijenu poziciju ili izgubio dobijenu partiju – neuspjeh. Tri sata sam se pripremao za otvaranje, a protivnik je odigrao nešto drugo – uzalud sam potrošio vrijeme.
Predlažem da na iste stvari gledamo potpuno drugačije. Pobjedu stavljamo na vrh, remi u sredinu, a poraz na dno. Pravimo hijerarhiju. Ja svojim učenicima kažem da ih postave jedno pored drugog, a ne jedno iznad drugog.
To su tri različita iskustva. Kao u Baskin-Robbinsu: vanila, čokolada i jagoda – sve je to sladoled, samo različitih ukusa, i možemo naučiti da uživamo u svakom od njih.
Pobjeda, remi i poraz tri su različita iskustva i iz svakog možemo izvući korisne pouke. Ako na poraze gledamo tako, ako ne osuđujemo sebe negativno poslije svakog od njih i ako smo spremni da učimo iz teških iskustava, onda nas ona neće toliko boljeti.
Negdje sam pročitao kako je Anand to lijepo objasnio: poslije poraza treba naučiti da budemo tužni, a da pritom ne izgubimo samopouzdanje. Možemo biti uznemireni zbog grešaka i izgubljene partije, ali greške i porazi ne određuju ko smo. Niste gubitnik, niste uradili ništa loše i nemate čega da se stidite.
Nedavno sam tokom turnira pitao Karthikeyana šta se dešava s njegovim rejtingom, a on mi je odgovorio: ‘Tokom turnira uopšte ne razmišljam o rejtingu, već se samo trudim da igram dobre partije.’
Možemo promijeniti redosljed prioriteta u svojoj glavi, a onda postaje lakše nositi se s razočaranjima.“
Veoma sam rijetko viđao srećne velemajstore
„Ne vjerujem u to da treba mijenjati nečiju prirodu. Treba se razvijati i postajati bolji, a ne postati neko koga ni sami ne prepoznajete.
Šah ne vidim samo kao igru, već prije svega kao sredstvo da postanemo bolji ljudi i usput ostvarimo uspjeh u karijeri. Mnogo dobrih stvari naučio sam od šaha, i kao igrač i kao trener. Vidio sam kako se ljudski um razvija i kako ljudi postaju srećniji.
Šah bi trebalo da nas čini srećnima. On ne bi trebalo da bude put ispunjen stresom. Međutim, kada posmatram većinu šahista, vidim da su stalno pod stresom jer su nesrećni. Većina nije zadovoljna svojim rezultatima, čak ni velemajstori s rejtingom iznad 2650.
Amateru s rejtingom 1900 možda se čini da su svi velemajstori srećni. Radio sam s veoma mnogo velemajstora i vidio sam zaista veoma malo srećnih. Svi osjećaju razočaranje i žaljenje: ‘Nisam postao veliki igrač kakav sam se nadao da ću biti.’ To je veoma tužno.
Zato svima govorim: ako se nekoliko godina potpuno ne posvetite tom putu, već usput igrate video-igre, vodite intenzivan društveni život i slično, do 25. ili 30. godine nakupićete mnogo žaljenja i nezadovoljstva.
Pogledajte, međutim, one koji su se potpuno posvetili šahu i ostvarili uspjeh. To su nevjerovatno srećni ljudi. Svako bi trebalo veoma ozbiljno da razmisli o tome.“
Treneri diktatori stvaraju robove
„Ne govorim učenicima šta moraju, a šta ne smiju da rade. Jednostavno im objašnjavam kako ja vidim stvari i trudim se da iznesem najbolje argumente. Na kraju, svako sam odlučuje da li želi da ide tim putem.
Ne zadajem im domaće zadatke i ne govorim im šta konkretno da pripremaju. Kažem im da moraju sve da nauče, a zatim im, koristeći stručne termine, objašnjavam šta to znači, koje oblasti treba da poboljšaju i kako to mogu da nauče.
Poslije toga kažem: izaberite ono što vam se dopada. Želite da učite ovo – u redu. Želite da igrate jedno ili drugo otvaranje – i to je u redu.
Oni sami moraju donositi odluke o tome šta je za njih dobro, a šta loše, dok im ja objašnjavam prednosti i nedostatke.
Ako ste dobar diktator, bićete uspješni u stvaranju robova. Ali dobar šahista treba da bude vođa – neko ko sam pronalazi rješenja u neprijatnim i neugodnim situacijama, pronalazi sopstveni put i preuzima odgovornost za svoje odluke.
Ako stalno čekate da vam neko kaže šta i kako da radite, nećete moći u potpunosti da razvijete svoj potencijal.“
Kako Ramesh uči koncentraciji
„Zapravo, nema nikakve tajne. Sve je prilično jednostavno. Tužno je što većina ljudi – ni igrači ni treneri – ne razumije koliko je to važno.
Mnogo toga uzimamo zdravo za gotovo. Mislimo da već imamo koncentraciju i da na njoj ne treba raditi.
Ako pobijedim, biću srećan; ako izgubim, biću tužan. Mislimo da ne treba da radimo na samopouzdanju. Međutim, koncentracija, samopouzdanje, marljivost i sposobnost suočavanja s razočaranjima četiri su najvažnije mentalne osobine koje treba trenirati.
Prvi korak je da razumijemo njihov značaj. Snažan, ali nesiguran igrač neće dobro igrati, bez obzira na to koliko mnogo radi. Vidio sam mnogo veoma marljivih i talentovanih mladih igrača koji nisu daleko stigli jer nisu vjerovali u sebe.
Maloj djeci najbolje je objašnjavati kroz šale, priče i poređenja. Kažem im: zamislite da ste na času i da u učionicu uđe lav. Niko ga ne primjećuje – svi su usredsređeni na poziciju ili slušaju trenera.
Lav počne da riče, ali ga niko ne čuje. Gladan je, prilazi i jednom učeniku pojede nogu, a učenik to ne primjećuje jer je toliko koncentrisan. Lav odlazi, učenik nastavlja da rješava poziciju, odgovara treneru i kaže: ‘Nešto me boli noga, ne znam zašto.’
‘Zar nisi primijetio da ti je lav pojeo nogu?’
‘Nisam, bio sam koncentrisan.’
Djeca se smiju, ali razumiju poruku: ono što se dešava oko nas ne bi trebalo da utiče na našu koncentraciju.
Imao sam učenika, koji je danas velemajstor i čije ime neću navesti, a koji se kao dijete žalio da njegov brat stalno gleda televiziju na najvećoj jačini zvuka. Nije mogao da se priprema i molio me da dođem i razgovaram s bratom.
Rekao sam mu: ‘Ne vidim u čemu je problem. Neka tvoj brat gleda televiziju koliko god glasno želi, a ti sjedni pored njega i usredsredi se na pripremu. Pokušaj pa mi reci da li funkcioniše.’
Pokušao je nekoliko dana, a zatim mi rekao: ‘Zaista mogu da se koncentrišem na šah i kada je oko mene buka. Hvala što ste me tome naučili.’
Naše misli i emocije
Najveća prijetnja koncentraciji jesu naše sopstvene misli. Preda mnom je zanimljiva pozicija, a ja razmišljam o tome kako sam juče mogao da upropastim sličnu poziciju i izgubim partiju.
Kada su takve misli snažne, javljaju se emocije: tuga i gubitak samopouzdanja. Moramo naučiti da ih kontrolišemo. Jednostavno treba sebi reći: kada razmišljam o šahu, ne treba da razmišljam o nečemu drugom.
Meditacija nije ništa čudno niti pripada isključivo nekoj religiji ili kulturi. Svako ko je dobar u svom poslu jeste dobar meditator – fudbaler, golfer, naučnik ili pilot. Meditacija jednostavno znači usredsređivanje na jednu stvar u datom trenutku.
Sada razgovaram s vama i ne razmišljam ni o čemu drugom. Po mom mišljenju, već meditiram. Možete se usredsrediti na disanje ili brojati do sto i odmah ćete osjetiti da vam se um smirio.
Nedavno sam održao trening-kamp u Austriji s jakim igračima. Bilo je veoma vruće, nije bilo ni klima-uređaja ni ventilatora, a prozor je gledao na ulicu kojom su prolazili automobili. Mogli ste da birate između vrućine i buke.
Pitali su me šta bih izabrao. Meni ne smeta ni jedno ni drugo. Rekao sam im: ako ste mentalno spremni, okruženje ne bi trebalo da bude važno.
Ispričao sam im priču o televizoru i Botviniku. U to vrijeme gledaoci su mogli da puše i razgovaraju, a Botvinik je tokom trening-partija tražio od ljudi da puše i pričaju kako bi naučio da se koncentriše uprkos svemu tome.
Naš um je dovoljno snažan da zanemari buku ako smo spremni da ga tome naučimo.“
Obdukcija se radi na mrtvom tijelu, a ne na živom
„Samopouzdanje je jednako jednostavno za razumijevanje kao i koncentracija. Gotovo sve osobine koje želimo da razvijemo zavise od toga kako upravljamo svojim umom i kako ga navodimo da posmatra stvari.
Ako naučimo um da na određeni način gleda na stvari, sve to postaje prirodan rezultat.
Kao što sam rekao, poraz nije ni nešto loše ni nešto čega treba da se stidimo. Niste uradili ništa loše, nemate razloga da osjećate krivicu. Poraz je samo jedan od tri moguća ishoda i ne treba previše emotivno reagovati na njega. Jednostavno nastavite dalje – to je najvažnije.
Drugo, nemojte sebe osuđivati nakon poraza. Nemojte o sebi razmišljati negativno i prestrogo. Nemojte misliti da ste loš igrač zato što ste odigrali lošu partiju ili napravili nekoliko loših poteza.
Posmatrajte sebe kao igrača koji uči, svakoga dana postaje snažniji i nastoji da iz svakog iskustva izvuče nešto korisno.
Učenicima kažem da poslije partije mogu da budu tužni pet minuta. A zatim treba jednostavno da zaborave da su izgubili i da svjesno preusmjere misli na nešto drugo.
Obično im savjetujem da poslije partije – bilo da su pobijedili, remizirali ili izgubili – odu da se bave nekim sportom s prijateljima i prestanu da razmišljaju o partiji.
Mnogi smatraju da poraze treba analizirati odmah nakon završetka partije, pronaći slabosti i raditi na njima. Ja se tome kategorički protivim. Tako samo iznova podsjećamo sebe na ono što je pošlo naopako.
Kao dijete negdje sam pročitao da, ako majmun ima malu ranicu na ruci, dovoljno je da je ostavi na miru i ona će zarasti za dan, dva ili tri.
Ali majmun ne može da ostavi ranu na miru. Češe je, rana postaje sve veća i širi se po tijelu, sve dok majmun ne ugine.
Isto radimo i u glavi. Nešto sitno nas muči, a što se više vraćamo neprijatnim uspomenama, one postaju sve snažnije. Postajemo sve emotivniji i sve nam je teže da se iz toga izvučemo.
Zato, prije nego što se potpuno upletete u takve misli, jednostavno prihvatite činjenicu: odigrao sam lošu partiju i izgubio. To ne znači da sam loš igrač. Danas sam igrao loše, nisam bio dovoljno priseban – nema veze, od sjutra ću igrati dobro.
I nastavite dalje.
Detaljnu analizu i traženje grešaka ostavite za kraj turnira, a ne za njegovu sredinu.
Obdukcija se radi na mrtvom tijelu, a ne na živom.
