Jyotirmoy Halder | TIMESOFINDIA.COM | 4. oktobar 2026, 11:47 IST
Vantika Agrawal govori o Šahovskoj olimpijadi i još mnogo toga
NJU DELHI: 46. izdanje Šahovske olimpijade u uzbekistanskom Samarkandu, kao i obično, imalo je samo jedan slobodan dan, poslije šestog kola. Zbog toga je Indijka Vantika Agrawal, koja je u tom šestom kolu na trećoj tabli pobijedila američku šahovsku legendu Irinu Krush, ipak provela tri dana van šahovske table – planirani slobodni dan, plus još dva kola u kojima je kapiten Swayams Mishra nije uvrstio u sastav, protiv Njemačke i Kazahstana.
Previše šahovske pripreme tokom prva dva dana ostavila je Vantiku u potrazi za načinom da se trećeg dana malo opusti. U pomoć joj je priskočila popularna emisija Samaya Raina „India's Got Latent“. Trećeg slobodnog dana odgledala je u nizu najnovije epizode, a narednog dana vratila se za tablu i u devetom kolu pobijedila Uzbekistanku Nilufarkhon Imomkuzievu.
„Obično ne gledam toliko, jer nemate vremena. Ujutro se pripremate, zatim uveče analizirate protivnicu i razgovarate o tome, pa se ujutro ponovo pripremate. Poslijepodne imate partiju i umorni ste. Ali ovog puta, sa slobodnim danom i još dva dana pauze, imala sam mnogo vremena i pomislila sam: već sam toliko vježbala šah, hajde da se malo opustim. Tako sam pogledala nekoliko epizoda emisije India's Got Latent“, rekla je za TimesofIndia.com.
Na pitanje da li joj se emisija dopala, nije bilo oklijevanja.
„Da, naravno“, dodala je. „Gledala sam i ranije epizode, a onda i ovu novu. Lijepo je. Jednostavno se malo opustite.“
Vantika je takmičenje završila sa 6/8, uz pet pobjeda, i osvojila pojedinačnu bronzanu medalju u okviru indijske reprezentacije koja je takođe osvojila bronzu. To je tiša od dvije indijske priče o medaljama sa ove Olimpijade, a možda i zanimljivija kada se čuje iz prve ruke.
„Mislim da je bilo dobro“, rekla je o cjelokupnom iskustvu. „Mislim, naravno, prošli put sam osvojila dvostruko zlato. Tako da smo i ovog puta išli po zlato i nije bilo planirano da se završi ovako. Na početku smo izgubili od Poljske. Nije bilo tako glatko kao prošle godine. Ali drago mi je što smo dobili mnogo partija i uspjeli da se vratimo i završimo na postolju; poslije neuspjeha uspjeli smo da se vratimo i nastavimo dalje. Mislim da je to bilo veoma važno.“
Ona koja je izmakla
Ako postoji jedan rezultat na koji će se Vantika osvrnuti sa razočaranjem, to je remi protiv Kine u 10. kolu, koji je praktično okončao indijske nade u osvajanje zlata. Dvadesetčetvorogodišnja šahistkinja izgubila je partiju od Lu Miaoyi na trećoj tabli, dok je reprezentacija igrala za konačnih 2:2.
„Posebno sam bila veoma uznemirena zbog svoje partije protiv Kine“, priznala je međunarodna majstorica (IM). „Mislim da sam igrala prilično dobro i poslije 40 poteza pozicija je bila veoma remi. Bilo je mnogo načina da se napravi remi. Ali nekako sam u tom trenutku igrala na pobjedu. Znala sam da moja pozicija nije bolja, ali sam odlučila da igram na pobjedu. Zbog toga sam napravila neke glupe odluke.“
Dio problema, objasnila je, bio je u tome što nije znala šta se dešava na ostalim tablama.
„U tom trenutku nije bilo jasno da dobijamo na četvrtoj tabli, inače bih jednostavno išla na remi. Nisam bila sigurna šta se dešava na toj tabli i mislila sam da ću igrati na pobjedu“, prisjetila se.
Vantika Agrawal (desno) tokom partije protiv Kine | Foto: Rafal Oleksiewicz za FIDE
„Osim poraza protiv Kine, mislim da je bilo prilično dobro. Prije toga sam imala 5,5 poena iz šest partija. Gotovo sve partije sam dobila. Da nije bilo tog poraza, čak bih osvojila pojedinačno zlato na tabli.
„Pobijedila sam Krush. Zatim sam, poslije tri dana odmora, pobijedila Uzbekistanku, takođe veoma jaku šahistkinju. Tako da mislim da je bilo dobro, osim jedne partije kojom nisam bila zadovoljna.“
Prema njenim riječima, prevazilaženje lošeg rezultata svodilo se na prilično jednostavnu disciplinu:
„Mislim da je jednostavno trebalo da se usredsredim na narednu partiju i da ne razmišljam previše o onome što se već dogodilo.“
Tim spreman za izazove
Vantika je zasluge za način na koji je ekipa prihvatila poraz od Poljske i nastavila da se bori pripisala atmosferi u timu, a posebno kapitenу Mishri.
„Svi su bili veoma dobri. Humpy (Koneru) je igrala veoma dobro na tabli, Divya (Deshmukh), Savitha (Shri). Svi su igrali dobro. Mislim da se na kraju vidjelo da smo svi osvojili pojedinačne medalje na svojim tablama“, rekla je.
„Bili smo nekako spremni za to, jer smo i prošle godine izgubili od Poljske i doživjeli taj neuspjeh. Zato smo bili spremni da, ako nešto krene po zlu, budemo zajedno i borimo se kao tim.“
Vantika Agrawal protiv američke šahovske legende Irine Krush | Foto: FIDE
Ista otvorenost odnosila se i na pitanje selekcije koje je pratilo reprezentaciju, a ticalo se pada forme Vaishali Rameshbabu, zbog čega je izostavljena iz sastava u završnim kolima.
„Ona je toliko jaka da je osvojila Turnir kandidatkinja i sada je izazivačica za svjetsko prvenstvo. Da je bila u punoj formi, lako bismo sve pobijedile. One male šanse koje su druge ekipe imale, poput Poljske, mislim da ne bi dobile – pobjeđivale bismo na svim tablama“, rekla je Vantika.
Na pitanje da li ekipa razmišlja o tim usponima i padovima dok se oni zapravo dešavaju, Vantika je jasno odgovorila da to namjerno ne rade.
„Mislim da zaista ne razmišljamo o tome. Svako pokušava da se usredsredi samo na svoju partiju, a naš trener odlučuje ko igra, a ko ne, kako bi sve prošlo kako treba. Ne razmišljamo toliko o tim stvarima“, dodala je.
„Prošli put smo sve redom pobjeđivali. Imali smo 7 od 7, dobijali svaku partiju i nikome nismo davali šansu. Ovog puta nije bilo isto, iako smo došli sa našim najboljim timom. Zato je težak dio bio prihvatiti da ne možete svaki put osvojiti zlato i ne možete svaki put sve da pregazite. To se dešava. To prihvatanje. To je bilo teško.“
IM želi da ostavi trag u elitnom šahu
Kada su je pitali zašto je bila manje vidljiva na elitnoj sceni, Vantika Agrawal, koja je već dobitnica nagrade Arjuna, brzo je odbacila predstavu da je iza nje bila tiha godina izvan olimpijskog mjehura.
„Ne pozivaju me na ove vrhunske turnire na kojima igraju druge djevojke, Humpy, Vaishali, Divya“, rekla je za ovaj portal. „Ali nije da sam neaktivna. Igram mnogo open turnira i rekla bih da sam aktivnija od njih. Ako pogledate moj profil, odigrala sam više partija nego bilo koja od njih. Samo ne igram na turnirima koje svi prate.“
„Moj rejting je nešto niži i nije ga lako povećati – čak i kada igram veoma dobro, dobijem možda pet ili sedam rejting-poena. Nije lako dostići taj nivo, a tek kada ga dostignete dobijate pozive na takve turnire“, dodala je.
Vantika Agrawal na Šahovskoj olimpijadi | Foto: FIDE
„Ove godine sam pobijedila Song Yuxin; ona je igrala na drugoj tabli za Kinu, na jednom open turniru. Pobijedila sam i Adityu Mittala, koji ima više od 2600 i koji prije toga tokom cijele godine nije izgubio nijednu partiju – izgubio je samo od mene.“
U njenom prisjećanju na jednu konkretnu propuštenu priliku za priznanje osjetila se doza razočaranja.
„Na Tata Steel Rapid and Blitzu u januaru podijelila sam prvo mjesto u brzopoteznom šahu, zajedno sa Carissom Yip. Ali niko to nije ispratio. Jednostavno, o tome se ne izvještava“, dodala je s izvjesnim razočaranjem.
Bez obzira na nedostatak medijske pažnje, Vantika insistira da to nije poljuljalo njeno mišljenje o tome gdje se nalazi i šta želi da postigne – titulu velemajstora (GM).
„Već imam samopouzdanje i stalno radim. Poslije ove Olimpijade nije se mnogo toga promijenilo. Samo želim da se usredsredim na svoje ciljeve i da ne razmišljam previše o svemu ovome“, dodala je. „Nastaviću da igram na više turnira, pokušavajući da poboljšam svoje vještine i svoj nivo igre.“
Život poslije šahovske table i 2027. godina
Kada je riječ o 2027. godini, njen plan je nastavak dosadašnjeg puta, a ne potpuna promjena.
„Mislim da ću raditi isto, igrati na ovim open turnirima i pokušavati da povećam rejting, pa ćemo vidjeti kako će se sve odvijati“, priznala je.
Njeno obrazovanje je, u međuvremenu, uglavnom završeno.
„Završila sam B.Com Honours. Studirala sam na SRCC Collegeu, Univerzitet u Delhiju. Nakon toga sam se više posvetila šahu, jer sam u decembru imala ispite koji su se poklapali sa turnirima na kojima sam zaista željela da igram. Trenutno sam potpuno posvećena šahu, ali ostavljam otvorenu mogućnost; ako budem željela, upisaću master studije ili MBA.“
– Šahovski filantrop Evren Ucok uložio je više od pet miliona dolara za samo tri godine kako bi transformisao globalni šahovski ekosistem. Umjesto tradicionalnog sponzorstva, njegova vizionarska ulaganja pružaju sveobuhvatnu podršku mladim talentima kao što su Yagiz Kaan Erdogmus i Bodhana Sivanandan, podržavaju elitne evropske klubove i finansiraju najsavremeniju tehnologiju protiv varanja. Ovo je priča o dubokoj posvećenosti oblikovanju naredne generacije velemajstora.
Foto: ljubaznošću Selima Gurcana
Liječenje krize pažnje
Autor: Selim Gurcan
Komedija „Idiocracy“ iz 2006. godine prikazuje zastrašujuće duhovitu viziju budućnosti. Nakon što prespava 500 godina, prosječan čovjek budi se u svijetu u kojem je čovječanstvo izgubilo sposobnost kritičkog razmišljanja. Ljudi zalivaju usjeve sportskim napicima jer im reklame govore da „sadrže elektrolite“. Zabava se svodi na besmislene televizijske sadržaje, a društvo je pred kolapsom.
Za Evrena Ucoka, uspješnog preduzetnika i šahovskog mecenu, ovaj film djeluje kao upozorenje. Dok su djeca opčinjena TikTok video-snimcima od 15 sekundi, a algoritmi vještačke inteligencije donose odluke umjesto njih, Evren strahuje da logička inteligencija – najvažnija vrsta inteligencije, koja podrazumijeva sposobnost zaključivanja, učenja i prilagođavanja – slabi. Na to, kako navodi, ukazuju i najnoviji rezultati PISA testiranja širom zapadnog svijeta, o kojima se opširno govorilo u izdanju The Economista od 8. septembra 2026. godine.
Evren vjeruje da je šah jedan od najboljih lijekova za krizu pažnje koja zahvata današnju omladinu, od kojih su mnogi zarobljeni u dopaminskoj petlji kratkih video-snimaka. Dok brzi video-sadržaji treniraju mlade umove da zahtijevaju trenutnu dozu dopamina bez razmišljanja, šah radi upravo suprotno: primorava igrače da računaju, procjenjuju i pitaju se „zašto?“ prije nego što povuku potez. Pasivno skrolovanje zamjenjuje dubokom, usmjerenom koncentracijom. Evren procjenjuje da oko 50 do 100 sati takmičarskog šaha – čak i između školskih drugova – značajno poboljšava sposobnost koncentracije, skromnost i logičko razmišljanje kod djece i mlađih tinejdžera, te da je taj efekat trajan.
Prosječan građanin distopijskog svijeta za 500 godina
Potvrđeno konkretnom posvećenošću
To uvjerenje nije samo priča. Tokom protekle tri godine Evren je potrošio više od pet miliona dolara na različite šahovske projekte. Posebno podržava neke od najperspektivnijih mladih igrača na svijetu, uz pomoć renomiranih velemajstora i supervelemajstora koji im redovno pružaju trenersku podršku.
Program ide daleko izvan trenerskog rada i troškova turnira i obuhvata savjete o karijeri i turnirima, šahovske kampove, sportsku psihologiju, prilagođenu ishranu, fizičku pripremu i, kada je potrebno, selektivnu finansijsku podršku porodicama.
Evren takođe podržava Marseille Chess Club, usmjeren na najbolje mlade talente u Francuskoj i djecu iz siromašnijih sredina u Marseju, Evropsku šahovsku uniju, sa fokusom na ženski i seniorski šah, Monte Carlo Chess Club, koji je više puta osvojio Evropski kup za žene, kao i Istanbul Chess Club, gdje je Evren napravio prve šahovske korake kao tinejdžer.
On takođe finansira napredne tehnologije, uključujući šahovske super-engines koji mogu izračunati 500 miliona poteza u sekundi, kao i profesionalnu šahovsku platformu za ozbiljne igrače, koja pruža napredne funkcije, podstiče društvenu igru unutar klubova i između njih i sprečava nepoželjno ponašanje, poput varanja, odugovlačenja i trolovanja. Njegov tim je takođe istraživao mikrouređaje koji se koriste za varanje tokom partija za šahovskom tablom i o svojim saznanjima obavijestio nadležne organe FIDE, ECU, nacionalne saveze i organizatore turnira.
Čitav program počeo je sa samo jednim talentom: velemajstorom Yagizom Kaanom Erdogmusom, turskim čudom od djeteta koje je u avgustu 2023. godine bilo na ivici da napusti šah zbog nedostatka podrške. Tada su se on i njegova porodica preko Selima Gurcana, FIDE majstora, šahovskog autora i Evrenovog bliskog prijatelja još iz njihovih ranih tinejdžerskih godina, prije otprilike 35–40 godina, upoznali sa Evrenom.
Evren je pristao da podržava Yagiza najmanje pet godina i da „uradi sve što je potrebno“ kako bi on ostvario svoj puni potencijal. Selimov bliski prijatelj, velemajstor Mert Erdogdu, pristao je da intenzivno trenira Yagiza. Uz njihovu zajedničku pomoć, Yagiz je od nula velemajstorskih normi stigao do tri GM norme na tri uzastopna turnira, a titula velemajstora uslijedila je ubrzo nakon toga, u aprilu 2024. godine.
Yagiz, Mert i Evren u Selimovoj kući u decembru 2023. | Foto: ljubaznošću Selima Gurcana
Kako je Yagiz postajao sve jači, Mert je mjesto trenera prepustio Shakhriyaru Mamedyarovu, bivšem drugom igraču svijeta i takođe dugogodišnjem Selimovom prijatelju. Tim je organizovao i nekoliko trening-kampova sa vrhunskim velemajstorima, kao i tri različita meča pod nazivom „Clash of Generations“, kako bi Yagiz igrao i trenirao protiv supervelemajstora.
U tim mečevima Yagiz je osvojio 12,5 poena u 18 partija i stekao dragocjeno iskustvo u šahu najvišeg nivoa. Ovaj rezultat mu je takođe pomogao da sa 14 godina pređe rejting od 2700, što je najmlađem igraču u istoriji. Sada, sa 15 godina, Yagiz je prvi junior svijeta do 20 godina.
Yagizov uspjeh podstakao je Evrena i Selima da podrže još mladih talenata, među kojima su Ediz Gurel i Isik Can, koji zajedno sa Yagizom čine trojicu najbolje rangiranih igrača Turske po rejtingu, kao i tursku reprezentaciju.
Ohrabreni uspjehom programa, ubrzo su počeli da podržavaju i vrhunske talente iz drugih zemalja.
Sudar generacija: Yagiz Kaan Erdogmus protiv Petera Svidlera, osmostrukog prvaka Rusije | Foto: Marseille Chess Club
Protopopescu (10 godina)
Počeli su sa Lucom Protopopescuom, mladim talentom iz Marseja kojeg je otkrio velemajstor Mert Erdogdu, Selimov bliski prijatelj koji je ranije trenirao Yagiza. Uz Mertovu pomoć, Luca je postao najmlađa osoba u istoriji koja je prešla rejting od 2200 – nivo koji razdvaja najbolje amatere od pravih profesionalaca – sa devet godina i pet dana.
Ubrzo je uslijedilo dugo i veoma lično pismo čestitke predsjednika Francuske Emmanuela Macrona.
Luca sa peharom čita Asteriksa poslije prvenstva Francuske u maju 2025. | Foto: ljubaznošću Selima Gurcana
Bodhana Sivanandan (11 godina)
Evren je počeo da podržava Bodhanu u januaru 2026. godine, nakon što su ga sa njenim ocem Sivanandanom Velayuthamom upoznali legenda britanskog šaha Malcolm Pein, a njih dvojica su ubrzo postali prijatelji.
Bodhana je već bila zvijezda u usponu, a ubrzo je postala najmlađa djevojka u istoriji koja je pobijedila velemajstora sa rejtingom većim od 2600. Time je oborila rekord koji je od 1988. godine držala šahovska legenda Judit Polgar, koja se smatra najjačom šahistkinjom u istoriji i koja je predstavljena u popularnom Netflixovom dokumentarcu „Queen of Chess“.
Nekoliko sedmica poslije tog uspjeha i ambicioznog šahovskog kampa u Marseju, koji je organizovao njen trener, velemajstor Mert Erdogdu, postala je najmlađa prvakinja Velike Britanije u istoriji, sa samo 11 godina.
Bodhana Sivanandan kao prvakinja Velike Britanije u konkurenciji žena | Foto: Yury Krylov
Marc Llari (13 godina)
Marc nije nepoznat kada su u pitanju uspjesi. U junu 2026. godine, nakon deset mjeseci rada sa Mertom, osvojio je Svjetski kup do 12 godina sa impresivnih 9/11 i završio takmičenje bez poraza.
Ovaj talenat školovan u Marseju osvojio je i svoju prvu IM normu na turniru Spilimbergo Masters u Italiji u avgustu 2026. godine, sa 5,5/9, uz remije protiv velemajstora Jana Šubelja (2549) i velemajstora Kirka Ghazariana (2535), ostvarivši rejting performans od 2456.
Marc kao svjetski prvak do 12 godina u junu 2026. | Foto: FIDE
Christian Glöckler (14 godina)
Evren je počeo da podržava Christiana u martu 2026. godine, nakon što je od međunarodnog majstora Stefana Löfflera čuo za njegov impresivni talenat.
Ubrzo nakon toga, njemački IM osvojio je Masters Open na čuvenom 59. međunarodnom šahovskom festivalu u Bielu u julu 2026. godine, kolo prije kraja. Osvojio je 8/10 uz rejting performans od 2597 i izborio svoju prvu velemajstorsku normu, potvrđenu pobjedom u devetom kolu protiv velemajstora Dimitrisa Alexakisa.
Već sa rejtingom iznad 2500, sada mu trebaju još dvije norme za titulu velemajstora.
Christian je osvojio kvalifikacije za Tata Steel 2026. sa izvanrednih 8,5/9 | Foto: Lennart Ootes
Atilla Kuru (15 godina)
Evren i Selim počeli su da podržavaju Atillu u decembru 2024. godine, nakon što su se preko turskog velemajstora Dragana Šolaka upoznali s njim i njegovim roditeljima.
Nakon svoje prve GM norme na Evropskom pojedinačnom prvenstvu 2024. godine, Atilla je drugu normu osvojio na Sardinia World Chess Festivalu u maju 2026. godine.
Nekoliko dana kasnije završio je na drugom mjestu na turniru Young Talents GM Norm u Stokholmu. Sa rezultatom 6,5/9 osvojio je 13 rejting-poena i prešao ključni prag od 2500 Elo.
Ubrzo nakon toga, na 27. Sants Barcelona Openu u avgustu 2026. godine, ostvario je treću i posljednju GM normu. Završio je turnir od deset kola bez poraza, sa rejting performansom od 2656, podigavši svoj rejting iznad 2520 i postavši najnoviji turski velemajstor sa 15 godina.
Atilla, Marc i Luca sa Mertom i Selimom | Foto: ljubaznošću Selima Gurcana
Yagiz Kaan Erdogmus (15 godina)
U avgustu 2026. godine, neposredno nakon što je napunio 15 godina, Yagiz je postao najbolje rangirani junior svijeta do 20 godina, kao i ubjedljivo najmlađa osoba u istoriji koja je premašila 2700 Elo.
Na nedavno održanoj Šahovskoj olimpijadi 2026. godine Yagiz je bio prvi igrač Turske i igrao protiv mnogih vrhunskih supervelemajstora, uključujući Abdusattorova, Caruanu i Keymera.
Uprkos izuzetno jakoj konkurenciji, osvojio je 8/10 (šest pobjeda i četiri remija), uz rejting performans od 2839, što mu je donijelo srebrnu medalju na prvoj tabli. Takođe je osvojio 15 rejting-poena i povećao svoj živi rejting na 2731 (17. mjesto u svijetu).
Živa rejting-lista poslije Olimpijade 2026.
Aydin Suleymanli (21 godina)
Azerbejdžanski talenat Aydin Suleymanli pokazao je stabilan napredak tokom prošle godine. Nedavno je pobijedio uzbekistanskog igrača u usponu Mukhiddina Madaminova rezultatom 4,5:1,5 u meču od šest partija, prvi put podigao svoj rejting iznad 2670 i čvrsto se smjestio među 50 najboljih šahista svijeta, na 45. mjestu.
Pod vođstvom legendarnog Rustama Kasimdžanova, prvog svjetskog šampiona u šahu iz Uzbekistana, još jedne turkijske zemlje, kao i Shakhriyara iz svoje domovine, ovaj mladi Turčin sada igra na drugoj tabli za svoju zemlju na Šahovskoj olimpijadi u Samarkandu, iza Shakhriyara, i radi na tome da dostigne rejting od 2700 Elo.
Rustam i Aydin nakon Aydinove iznenađujuće pobjede nad Magnusom Carlsenom, najboljim šahistom svih vremena, na Svjetskom prvenstvu u ubrzanom i brzopoteznom ekipnom šahu u junu 2026. | Foto: Michal Walusza
Isik Can (21 godina)
Najstariji član grupe mladih talenata, velemajstor Isik Can, osvojio je turnir Liaocheng Rising Stars 2026. u Kini bez poraza, pri čemu je usput pobijedio velemajstora Alekseja Grebneva, rejtingovanog sa 2618.
Prvak Turske iz 2025. godine takođe je predvodio Univerzitet Misuri do titule prvaka SAD u univerzitetskom šahu.
Studirajući biznis na Univerzitetu Misuri, Isik je osvojio velemajstorsku titulu tokom prvog semestra, pokazujući da akademske ambicije i vrhunski šah mogu ići ruku pod ruku.
U trenutku pisanja ovog članka, Isik igra na trećoj tabli za Tursku na Olimpijadi 2026.
Prvak Turske iz 2025. Isik Can sa peharom | Foto: Turska šahovska federacija
Sukob mladih talenata
Dvojica najbolje rangiranih među ovim mladim talentima, Aydin Suleymanli i Yagiz Kaan Erdogmus, našli su se u direktnom okršaju na Biel Masters Triathlonu.
Aydin je završio na drugom mjestu Biel Masters Triathlona, a Yagiz Kaan na trećem, iza jedinog iskusnog elitnog igrača Levona Aroniana.
Aydin je uskočio u takmičenje u posljednjem trenutku, dok je Yagiz ostvario drugi najbolji rezultat u brzopoteznoj fazi – još jedan dokaz hrabrog, napadačkog šaha kojim je oduševio na Tata Steel Mastersu ranije tokom godine.
Aydin i Yagiz igraju na Biel Masters Triathlonu | Foto: Biel Chess Festival
Šahovski kamp u Marseju i porodično okupljanje u Kanu
Ovi impresivni rezultati samo su dio priče. Osim što razvija koncentraciju i skromnost i poboljšava logičko razmišljanje, šah takođe povezuje ljude i gradi trajne veze između igrača, trenera i porodica, što su pokazala i dva nedavna okupljanja na jugu Francuske.
Na trening-kampu održanom od 13. do 18. jula u organizaciji Marseille-Echecs, na čijem su čelu Laurie Delorme i William Azari, velemajstori Mert Erdogdu i Pierre Laurent-Paoli trenirali su sa mladim talentima Bodhanom Sivanandan, Marcom Llarijem, Lucom Protopopescuom i Joachimom Le Geayom.
Aktuelna prvakinja Evrope u konkurenciji žena, 15-godišnja Anastasiia Hnatyshyn, koju je Evren upoznao preko svog ukrajinskog prijatelja, međunarodnog majstora Igora Berezovskog, pridružila se kampu kao gošća na nekoliko dana.
Kamp se pokazao izuzetno produktivnim, a ubrzo nakon toga uslijedili su impresivni rezultati. Bodhana i Marc osvojili su svoje prve IM norme nekoliko sedmica kasnije. Anastasiia sada predvodi snažnu ukrajinsku žensku reprezentaciju na Šahovskoj olimpijadi 2026.
Anastasiia, Bodhana, Marc, Luca i Joachim sa velemajstorom Laurent-Paolijem | Foto: ljubaznošću Selima Gurcana
Snaga šaha da povezuje ljude bila je u potpunosti vidljiva poslije nedavnog turnira u Kanu u februaru 2026. godine, kojem su prisustvovali svi najmlađi talenti.
Nakon turnira u Kanu, Evren i Mert okupili su se sa Bodhanom, Lucom, Marcom i njihovim porodicama kako bi se opustili. Takođe su igrali „Hand and Brain“, format u kojem jedan igrač imenuje figuru, a njegov partner mora da pronađe potez. To je igra koja u potpunosti počiva na empatiji i timskom radu – nečemu što nijedan engine ne može da ponovi.
Zabava se nastavila uz bughouse, svojevrsni „šah na steroidima“ za četiri osobe, u kojem su Evren i Bodhana ponovo odmjerili snage sa Mertom i Lucom.
Drugi tim je pobijedio u svim partijama bughousea jer su Mert i Luca blisko sarađivali dvije godine i mogli su da komuniciraju na francuskom, koji Bodhana i Evren ne govore. Barem je to bilo opravdanje poraženog tima.
Još važnije, koncentracija i ljudska povezanost za koje Evren strahuje da ih digitalni svijet polako briše upravo su ispunile prostoriju. Šah možda izoštrava um kako bi mogao da opstane u svijetu kojim upravlja vještačka inteligencija – ali njegova najveća snaga, sudeći po tom poslijepodnevu i mnogim drugim sličnim susretima, jeste u tome što povezuje ljude kroz nešto potpuno ljudsko.
Bodhana i Evren igrali su „Hand and Brain“ protiv Luce i Merta – remi | Foto: ljubaznošću Selima Gurcana
Uzbekistan je ponovo olimpijski šampion! Završili su Olimpijadu sa dva meč-boda više od Njemačke i Indije. Nakon proslave, ChessBase India je razgovarao sa uzbekistanskom reprezentacijom o partijama, pritisku i tome šta im ova pobjeda znači. Ne propustite šta su novoizabrani šampioni imali da kažu!
Foto: Nils Rohde / ChessBase
NIKO IM NIJE BIO NI BLIZU!
Uzbekistanska reprezentacija u otvorenoj konkurenciji ponovo je uspjela! Nakon što su 2022. godine šokirali šahovski svijet osvajanjem Olimpijade, sada su ponovo šampioni, ovog puta na domaćem terenu, na 46. FIDE Svjetskoj šahovskoj olimpijadi!
Uzbekistan je osvojio zlato sa 20 meč-bodova i 32,5 poena.
Poslije ceremonije zatvaranja razgovarali smo sa osvajačima zlatne medalje kako bismo se prisjetili ključnih trenutaka, pritiska igranja pred domaćom publikom i timskog duha koji je stajao iza ovog uspjeha.
INTERVJU VODIO SAGAR SHAH
Sagar Shah: Čestitam, momci, osvojili ste zlato! Godine 2022. radili smo intervju. Četiri godine kasnije ponovo ste šampioni, ovog puta u Uzbekistanu. Kako se osjećate?
Sindarov: Osjećamo se fantastično. Veoma smo srećni što smo osvojili olimpijsko zlato u našoj zemlji. Veoma smo ponosni što smo postali šampioni u svojoj domovini, gdje nas svi podržavaju.
Sagar: Osvojili ste predivan trofej. Želim da počnem ovaj intervju tvojom partijom, Javohir, žrtvom dame protiv Diega Saula Rodrija iz Perua. Mislim da je bila veoma lijepa: 31...Kf7, a zatim 32...Rh3. Kakva partija!
Sindarov: Partija je bila zanimljiva, ali na kraju je to jednostavno bio izbor. Svaki drugi potez trajao bi još nekih devet ili deset poteza, ali 31...Kf7 je jednostavno stvarao određenu auru. Tokom partije sam razmišljao da možda ne bi trebalo da odigram taj potez, ali sam na kraju odlučio: dobro, hajde da ga odigramo, da bude za neke video-snimke, za sadržaj, nešto stvarno. Ali to je lak potez. Ne bih rekao da je to nešto ludo.
Sagar: Nodirbek, imaš dvije zlatne medalje. Bio si nevjerovatan na prvoj tabli, kao mašina. Nisi izgubio nijednu partiju. Pobjeđivao si iz partije u partiju. Briljantna igra!
Nodirbek je odigrao sva kola i nije izgubio nijednu partiju!
Nodirbek: Izuzetno sam srećan što sam dio ove nevjerovatne ekipe. Ovi momci su jednostavno najbolji na svojim tablama, a i u šahu uopšte. Svi pripadaju svjetskom Top 10. Igraju na veoma visokom nivou. Imam sreće što imam ovako snažne saigrače i ponosan sam što sam ovdje sa momcima, sa svima njima. Obavio sam svoj posao na prvoj tabli. Ponekad sam igrao veoma sigurno, a neke partije sam i pobijedio. Veoma sam naporno radio prije ovog turnira kako ne bih iznevjerio ekipu i veoma sam srećan što sam u tome uspio.
Nije pretrpio nijedan poraz!
Sagar: Jakubboev, ti si bio čovjek koji je dobio toliko važnih partija. Protiv Turske si donio pobjedu. Protiv Indije si ponovo donio pobjedu.
Jakubboev: Ovog puta sam imao tu ulogu, da tako kažem – da dobijam važne partije. Ali i ostali saigrači su igrali veoma dobro. To nije bilo planirano. Nije bila planirana takva situacija. Nekako sam posljednji završavao partije i nekako sam uspijevao da pobijedim. Ali srećan sam što sam donio poen našoj ekipi. Ovog puta sam imao tu ulogu. (Smiješi se.)
Sagar: Ispričaj nam o partiji sa Nihalom, o ovom 39...Nxh4, odnosno 39.gxh4+ Nxh4. Kakav trenutak! Da li bi rekao da je to možda bio najvažniji trenutak Olimpijade?
Jakubboev: Mislim da jeste, jer je meč protiv Indije za nas bio najvažniji. On je odlučio čitav plasman. Poslije tog meča zaista smo mogli da se borimo za medalju. Da smo izgubili taj meč, mislim da ne bismo pokušavali da osvojimo medalju. Bio je veoma važan.
On je previdio šah 38.Ne6+. Vidio sam to ranije, kada je uzeo na g5. Vidio sam ...Kg7, što je potez koji dobija. Kada je uzeo na g5, osjetio sam malo zadovoljstva. Zatim sam odigrao 37.g3 i partija je već postala veoma komplikovana. Nisam bio lošiji, bio sam u igri. ...Kg7 je bio odlučujući trenutak za našu ekipu.
Nodirbek: Nije on bio jedini koji je bio srećan poslije 36...Kg5. Svi smo kao ludi pratili njegovu partiju. Poludjeli smo poslije 38...Ne6+. Naš čet je vrištao.
Sagar: Da li ste radili komentarisanje uživo ili ste samo privatno gledali?
Sindarov: Na Lichessu.
Ključna pobjeda Uzbekistana protiv Indije u šestom kolu.
Sagar: Shamsiddin, odigrao si 11...b5 protiv Gukesha u otvaranju. Mislim da je to bila nevjerovatna odbrana crnim figurama i veoma važna partija. Nisi mu dao nikakvu šansu.
Shamsiddin: Da, poznajem te varijante. To je bila priprema. Vidio sam je prije mjesec ili dva, a ne tokom dana pripreme. Jednostavno sam je zapamtio. Znam da je poslije b5 lako izjednačiti. Svi smo srećni što smo pobijedili. Dobili smo sve važne mečeve: SAD, Indiju i Kinu. Svi smo srećni.
Sagar: Mukhiddin, moram da ti kažem, posljednje kolo si odigrao veoma dobro. A juče si ostvario još jednu pobjedu. To je bilo nevjerovatno. Kako si pronašao one sjajne poteze poput 29.d5 i 30.h5?
Mukhiddin: Uopšteno, veoma sam srećan. Nisam osjećao veliki pritisak u ovoj ekipi, jer imam veoma snažne saigrače, kao što vidite. Samo sam pokušavao da igram jednostavan šah i, ako bih dobio priliku, pokušao bih da je iskoristim. Juče, kada sam igrao protiv Gabriela Sargisijana, poslije otvaranja sam osjetio da imam nešto bolju poziciju, pa sam počeo da pojačavam pritisak.
Sagar: Nevjerovatno. Nodirbek, Javohir je govorio o tom trenutku „aure“. Mislim da je i tvoj potez 1.e4 d5 bio jedan od takvih trenutaka. Postoji lijep snimak na kojem si odigrao taj potez, svi su se nasmijali, a onda si se i ti nasmijao.
Nodirbek: Da. Rekao sam im nekih dvadeset minuta prije partije da ću igrati d5 i svi su poludjeli. U početku nisu vjerovali da ću to zaista odigrati, a onda, kada su vidjeli...
Jakubboev: Ali o tome smo razgovarali na ekipnom sastanku.
Nodirbek: Da, kratko smo razgovarali o tome na ekipnom sastanku. Imao sam nekoliko opcija, kao što su ...c5, Karokan ili Skandinavska odbrana, ali rekao sam da ću sam odlučiti. Tokom pripreme sam vidio da on uopšte nema iskustva sa Skandinavskom odbranom, pa sam pokušao da je odigram protiv njega i uspjelo je.
Čitava ideja bila je inspirisana Arjunom, kao što sam rekao. On je to odigrao u posljednjem kolu u Budimpešti i dobio lijepu partiju, pa sam i ja pokušao da ukradem njegovu „auru“.
Sagar: A Javohir, odigrao si Nf3 i b3 protiv Roberta Hovhanisjana iz Jermenije, uz tako dobru pripremu. Mislim da si bio pripremljen otprilike do 20. poteza.
Javohir: Da, ali upravo zbog te dobre pripreme na kraju je sve bilo izjednačeno. Međutim, moj protivnik je nekako odigrao zaista lošu partiju u ovom meču. Imao sam sreće. Počeo je da mi poklanja prvog, pa drugog pješaka; uzeo sam ih sve i dobio partiju za koju nisam očekivao da ću je dobiti. Bio sam zaista šokiran načinom na koji je protivnik igrao. Robert je generalno veoma pouzdan igrač, ali je u ovoj partiji nekako igrao veoma loše, što me je iznenadilo.
Ali priprema je bila dobra. Ponekad morate imati i sreće da biste osvojili ovaj turnir.
Sagar: Danas je i protiv Ivanchuka bila teška partija.
Javohir: Da, veoma teška partija.
Sagar: U jednom trenutku razmišljao si 40 minuta i odigrao 14...Na5.
Javohir: Da, pokušavao sam da se sjetim varijante, jer sam je negdje ranije, prije turnira, već vidio. Provjeravao sam tu varijantu jer sam ovdje igrao nekoliko brzopoteznih partija. Onda sam je nekako zaboravio i pokušavao da se sjetim najboljeg poteza za izjednačavanje, ali nisam uspio. Bio je to veoma neprijatan trenutak.
Pokušavao sam 40 minuta da se sjetim, ali nisam uspio. Odigrao sam potez koji sam sam pronašao i zaista nije bio dobar. Onda je on stekao određenu prednost, ali sam uspio da remiziram, što je obradovalo ekipu, i pobijedili smo.
Kada remiziram, znam da ćemo lako dobiti meč.
Premijer Uzbekistana Abdula Aripova posjetio je Šahovsku olimpijadu 2026.
Sagar: Nevjerovatno. Momci, kad god biste pobijedili, uslijedilo bi veliko slavlje. Bilo je veoma lijepo vidjeti koliko ljudima znači šah. Bilo je zagrljaja i toliko energije. Da li je postojao pritisak na sve vas zato što ste igrali u svojoj zemlji? Toliko očiju bilo je uprto u vas. Mislim da je i premijer zemlje dolazio u posjetu, a on je takođe predsjednik Uzbekistanske šahovske federacije. Da li je postojao pritisak ili je bilo samo: „Moramo to da uradimo“?
Mukhiddin: Za mene je početak turnira bio veoma težak, kao što sam već rekao. U prva dva kola osjećao sam veliki pritisak. Ali poslije toga sam počeo da igram i samopouzdanje mi je poraslo. Tada smo počeli da vjerujemo u sebe. I meč protiv Indije je takođe bio veoma važan. Poslije tog meča mislim da smo zaista povjerovali da ćemo pobijediti.
Sagar: Nevjerovatno. Nodirbek, da li si osjećao bilo kakav pritisak?
Nodirbek: Rekao bih da sam osjećao mali pritisak jer smo igrali u svojoj zemlji. Uvijek je malo teško. Takođe znamo kako je Indija igrala u Čenaju. Bili su veoma blizu, ali su u nekim ključnim trenucima napravili greške. Bili su nervozni i nisu uspjeli da osvoje čitav turnir. Ovog puta mislim da smo pokazali apsolutno najbolje što možemo. Svi su igrali nevjerovatno dobar šah. Proveli smo mnogo vremena zajedno prije takmičenja i mislim da smo bili u dobroj fizičkoj formi i dobro pripremljeni. Morali smo da se pripremimo za taj pritisak i takvo okruženje, sa ogromnom publikom koja je svakog dana pratila naše partije i navijala za nas. Bio je to nevjerovatan turnir, neuporediv sa bilo kojim drugim takmičenjem na kojem smo do sada igrali. Izuzetno smo srećni što smo uspjeli da vratimo ovaj trofej u našu zemlju poslije Čenaja. Mislim da ćemo sa ovakvom ekipom ostvariti još mnogo pobjeda. Hvala.
Nevjerovatno slavlje poslije pobjede Uzbekistana nad Indijom | Foto: ChessBase India
Sagar: Shamsiddin, svaki od vas je osvojio po 200.000 dolara, ako se ne varam. To sam vidio. A predsjednik je napisao tako lijepu poruku u kojoj je pohvalio svakog od vas. Pisao je i o Jakhongiru. Kako se osjećaš?
Shamsiddin: Srećan sam jer naš predsjednik podržava šah. On brine o nama.
Sagar: Yakubboev, reci nekoliko riječi o Rustamu, treneru ekipe. Mislim da je uvijek bio uz vas, čak i kada ste pobjeđivali. U jednom trenutku, kada ste pobijedili, zagrlio te je. Nikada ga nisam vidio sa toliko emocija.
Yakubboev: Kao što sam rekao, on je naš heroj jer smo odrastali gledajući njegova dostignuća i njegove partije. Da nije bilo njega, možda neki od nas ne bi ni igrali šah. Uvijek je lijepo imati svog kapitena, a ne nekoga iz druge zemlje. On je jednostavno naš čovjek. Veoma nas dobro poznaje. Zna kakav je naš karakter, kako se osjećamo tokom partije i kako razmišljamo tokom partije. Zaista je bilo lijepo imati ga za kapitena.
Rustam Kasimdzhanov: kapiten iza zlatne medalje | Foto: Rafal Oleksiewicz
Yakubboev: Takođe bih želio da zahvalim svojim drugim trenerima. Sa Romanom Vidonyakom radim više od godinu dana. Imam i drugog trenera, ali ne želim da kažem njegovo ime. Zaista sam srećan što ga imam u svom timu.
Sagar: Da li postoji još neko kome biste željeli da zahvalite? Bilo ko od vas?
Sindarov: Veliko hvala roditeljima svih nas, gospodinu predsjedniku, Ališeru Zafaroviču Sa'dullayevu. Mnogo je ljudi kojima treba zahvaliti. Mom treneru Romanu. Trenerima mojih saigrača. Zahvaljujući velikom broju ljudi postali smo snažni šahisti. Želim da zahvalim svim navijačima koji nas svakodnevno podržavaju. Hvala Vladi što je organizovala ovaj događaj. Uživali smo. Naravno, pošto smo igrali u svojoj zemlji, ovo je bila najbolja Olimpijada na kojoj smo igrali. Zaista smo je voljeli. Nadam se da ću sa ovom ekipom pokušati da igram i na drugim turnirima i osvojim zlatne medalje.
Nodirbek: Takođe želim da pomenem svoje trenere. Nažalost, ne mogu da otkrijem ko su. Imam ljude koji rade za mene iza scene i želio bih da im zahvalim. Proveli smo mnogo vremena zajedno prije ovog takmičenja. Svako od njih ima svoj dio zasluga za ovaj uspjeh. Želim da zahvalim našoj Vladi, našem predsjedniku i našem premijeru što su sve ovo omogućili, za uslove koje su nam obezbijedili i za organizaciju i domaćinstvo ovako predivnog događaja. Nadam se da su svi uživali u Samarkandu. Svi su uvijek dobrodošli, bilo da dolaze iz druge zemlje ili su ljubitelji šaha iz bilo kojeg kraja. Jednostavno uživamo kada ih imamo ovdje. Hvala.
Kao što Sindarov kaže: „Aura!“ | Foto: Michal Walusza
Uživajte u aplauzu! | Foto: Michal Walusza
Sagar: Zaista smo mnogo uživali u Uzbekistanu. Imam još jedno, posljednje pitanje. Vi ste tako sjajna ekipa. Recite po jednu osobinu osobe pored vas koja vam se posebno dopada. Mukhiddin, ti reci za Javokhira, Javokhir za Nodirbeka, Nodirbek za Yakubboeva, a Yakubboev za Shamsiddina.
Mukhiddin: (O Javokhiru) Anti-motivator.
Sagar: Šta je to?
Mukhiddin: To je osoba koja ti uvijek ubije motivaciju.
Sagar: Zašto to radiš? Zašto ubijaš motivaciju?
Javokhir: Ja mu dajem motivaciju, za koju on misli da mu ubija motivaciju. Najbolja motivacija je kada počneš da zadirkuješ svog saigrača ili brata. On nije samo moj saigrač; on je moj drugi i moj brat. Provodimo vrijeme zajedno i ponekad volim da ga zadirkujem. Zato je to rekao. A za Nodirbeka, jedna osobina: lider.
Nodirbek: (O Yakubboevu) Nevjerovatan igrač, izuzetan talenat. Ima mnogo kvaliteta. U ovom trenutku već pripada među deset najboljih. Ako moram da izdvojim jednu osobinu, to su njegov borbeni duh i želja za pobjedom.
Yakubboev: Hvala vam puno. Shamsiddin je tihi ubica. Ne govori mnogo, ali kada nešto kaže, recimo kada predloži neku varijantu u otvaranju, uvijek mu vjerujemo, jer kada govori, potpuno je siguran u to.
Mukhiddin: On je uvijek čovjek kome možemo vjerovati.
Yakubboev: Govori samo kada je 100 odsto siguran, zato se sa njim ne raspravljamo. Tihi ubica!
Sagar: Sjajno. Shamsiddin, a šta kažeš za Mukhiddina?
Shamsiddin: On je dobar momak.
Yakubboev: Rekli bismo da je energičan.
Sagar: Završili smo.
Sindarov: Hvala vam puno što ste bili u Uzbekistanu. Vidimo se na sljedećem turniru.
Nodirbek: Vidimo se u Ženevi! (Pogleda Sindarova i nasmiješi se)
Sagar: Molim vas, sada se malo odmorite i hvala vam puno!
A19 – Život šahiste u sistemu. Sjećanja velemajstora. – Moskva: Čovjek, 2012. – 320 str., il.
ISBN 978-5-904885-58-8
U ovoj knjizi poznati velemajstor, književnik i istoričar šaha Jurij Averbah otkriva brojne stranice iz istorije domaćeg šaha koje su do sada bile nepoznate širokom krugu ljubitelja drevne igre. Na njenim stranicama prikazani su teški trenuci iz života slavnih velemajstora, skriveni iza spoljašnjeg sjaja i prividnog blagostanja, putovanja po gradovima i državama, osvojenih nagrada, odlikovanja i slave.
Knjiga je namijenjena širokom krugu čitalaca.
***********
Predgovor
Vremena se ne biraju. U njima se živi i umire.
A. Kušner
Vrijeme u kojem je živjela moja generacija bilo je ispunjeno velikim i malim potresima: NEP koji je proglasio Lenjin, zatim smrt vođe, Staljinove petoljetke, „Veliki teror“, kada su oko nas, tada još dječaka, jedan za drugim nestajali rođaci, poznanici i ljudi koje nismo ni poznavali; Veliki otadžbinski rat, koji je nemilosrdno uništio veliki, a možda i najbolji dio moje generacije; poslijeratne teškoće; Staljinova smrt i njegovo razobličavanje; potom borba za njegovo političko nasljeđe između mlađih i starijih, koja je završena pobjedom starijih i godinama stagnacije; perestrojka, gubitak rukovodeće uloge Komunističke partije Sovjetskog Saveza i, konačno, raspad Sovjetskog Saveza.
Među brojnim dostignućima po kojima će XX vijek u našoj zemlji ostati upamćen, nipošto posljednje mjesto ne zauzima izuzetna popularnost šaha. Šah je zaista postao narodna igra. I nije samo u baletu naša zemlja bila „ispred čitavog svijeta“.
Od sredine tridesetih godina prošlog vijeka, kada sam se zaljubio u ovu drevnu igru, imao sam priliku da djelujem u najrazličitijim ulogama. Bio sam aktivan šahista, trener, sekundant, sudija i predavač. Dugi niz godina bio sam član rukovodstva naše Šahovske federacije, kao i FIDE. Šesnaest godina vodio sam emisiju „Šahovska škola“ na Centralnoj televiziji. Osim toga, gotovo četrdeset godina bio sam glavni urednik časopisa „Šah u SSSR-u“ (kasnije „Šah u Rusiji“) i „Šahovskog biltena“.
Ukratko, najveći dio mog svjesnog života bio je neraskidivo povezan sa šahom.
Imam mnogo toga da ispričam – o ljudima, šahistima i onima koji to nisu, sa kojima me je život spojio; o tome kako su se donosile odluke u našoj Šahovskoj federaciji i FIDE; o raznim takmičenjima i sukobima u kojima sam učestvovao, bilo kao neposredni akter ili samo kao svjedok. U svojim sjećanjima nastojao sam da prikažem svu složenost i raznovrsnost šahovskog svijeta, u kojem je život igra, a igra – sam život.
Događaji o kojima govorim u ovoj knjizi odvijali su se u vrijeme velikih i malih potresa koje sam pomenuo na početku. Oni su, sasvim prirodno, ostavljali svoj trag i uticali na sve, pa tako i na šahovski život. Otuda i naziv ove knjige.
Početak
Kratki biografski podaci
Rođen sam 8. februara 1922. godine u starom provincijskom gradu Kalugi, koji se nalazi na obali rijeke Oke, oko 190 kilometara jugozapadno od Moskve. Moj otac radio je kao šumar nedaleko od grada, na željezničkom stajalištu pjesničkog naziva Muratovka.
Moja majka, Jekaterina Mihajlovna Vinogradova, bila je rođena Kalužanka. Prije udaje živjela je sa mojim djedom Mihailom Vasiljevičem Vinogradovom, starijim bratom Nikolajem i mlađom sestrom Valentinom na samom rubu Kaluge, u Zagorodnosadskoj ulici. Ta ulica je kasnije preimenovana u Ulicu Vladimira Solovjova, filozofa i pjesnika, sina znamenitog istoričara Sergeja Solovjova, a danas nosi naziv Oktobarska ulica.
Baku Anu Ivanovnu Remezovu nisam upoznao. Umrla je 1915. godine. Djed, koji je radio kao činovnik u Državnoj blagajničkoj upravi, više se nije ženio, pa je moja majka preuzela brigu o domaćinstvu.
Moj otac, Lev Lazarjevič Averbah, nije bio rodom iz Kaluge. U grad je došao još prije Revolucije. U početku je radio kao pomoćnik šumara u šumama koje su pripadale knezu Golicinu, a nakon što je sovjetska vlast nacionalizovala šume, ostao je u državnoj službi.
Tri godine poslije mog rođenja roditelji su se preselili u Moskvu.
Sa očevim rođacima upoznao sam se kasnije, kada smo na putu ka jugu svraćali u Harkov, gdje su živjeli. Moj djed Lazar Solomonovič Averbah svojevremeno je bio građevinski preduzimač i gradio je mlinove i mostove, dok je baka Berta Jakovljevna, rođena Bihovska, bila domaćica. Kada sam ih upoznao, već su bili u poodmaklim godinama.
Očeva starija sestra Lipa pjevala je u ukrajinskoj kapeli „Dumka“. Mlađi brat Viktor bio je poznati inženjer, a najmlađa sestra Raja predavala je muziku. Mnogo kasnije njen sin Albert postao je poznati violinista i laureat Međunarodnog takmičenja „P. I. Čajkovski“.
Među daljim rođacima isticao se i Aleksandar Gorelik, glumac Moskovskog teatra operete i narodni umjetnik RSFSR-a. Sjećam se da je stric Viktor tvrdio kako nam je dalji rođak bio i poznati filmski reditelj Ilja Averbah (1934–1986), ali nisam imao priliku da ga upoznam.
Među daljim rođacima s majčine strane takođe je bilo uglednih i znamenitih ljudi. Među njima je bio Pavel Gavrilovič Vinogradov (1854–1925), akademik, istoričar i medievista, koji je svoje naučne radove objavljivao na tri jezika, a od 1911. godine živio je u Engleskoj. Tu je bio i Aleksej Mihajlovič Remezov (1877–1957), književnik koji je poslije Revolucije emigrirao u Francusku.
Slike iz najranijeg djetinjstva
O boravku u Muratovki gotovo da se ničega ne sjećam. Moji prvi životni utisci, vezani i nevezani za Moskvu, sačuvani su tek u obliku pojedinačnih slika, koje ću pokušati da dočaram.
PRVA SLIKA
Hladan zimski dan. Polako padaju krupne pahulje snijega. Sa ocem stojim u gomili ljudi na Crvenom trgu, nedaleko od tada još privremenog, drvenog Lenjinovog mauzoleja.
Na sredini trga nalazi se postolje, a na njemu kovčeg ukrašen žalobnim trakama. Vojni orkestar svira posmrtnu muziku. Oko nas mnoštvo crvenoarmejaca u buđonovkama prekrivenim snijegom.
Mnogo kasnije otac mi je ispričao da me je poveo sa sobom na sahranu Mihaila Frunze.
DRUGA SLIKA
Sa roditeljima putujem vozom u dječje lječilište u Gelendžiku. U Novorosijsku prvi put u životu ugledam more i parobrod, pa iz sveg glasa povičem:
— „Oklopnjača Potemkin! Oklopnjača Potemkin!”, što je izazvalo iskreno oduševljenje putnika u vagonu kojim smo putovali.
U Muratovki. Tata na konjskoj zaprezi, mama pored konja (krajnje lijevo).
TREĆA SLIKA
I ona je vezana za Gelendžik. Pored verande kuće u kojoj smo boravili na zemlji su se obično sušila dva tiganja, oko kojih su tokom dana neprestano oblijetale ose. Ja sam ih zamijenio za muve i počeo da ih hvatam. Možete zamisliti kako se to završilo i kakvu sam dreku podigao kada me je osa ubola.
ČETVRTA SLIKA
Zimsko veče. Napolju je mraz, ali je u sobi toplo – u holandskoj peći pucketa drvo koje dogorijeva. Za stolom, nagnuti nad crno-bijelom tablom sa kvadratnim poljima, otac i ujak Kolja naizmjenično pomjeraju neobične drvene figure.
Za razliku od Kapablanke, koji je otprilike u istim godinama kao i ja brzo shvatio kako se figure kreću, ja u početku nisam razumio samu igru. Ipak, privlačile su me sjajne, lakirane figurice na tabli. Sjećam se da sam imao neodoljivu želju da ih poližem.
Šah sam naučio da igram nešto kasnije, kada sam imao sedam godina.
PETA SLIKA
Sam početak Prečistenskog bulevara (danas se zove Gogoljev bulevar). Sjedim u sanduku sa pijeskom i pravim kolačiće od pijeska.
Iznad mene uzdiže se spomenik Gogolju. To nije onaj vedri Gogolj iz doba socrealizma, rad vajara Tomskog, kojeg danas viđamo. Tada je sjedio pogrbljen, a sa visine je tužno posmatrao razigranu djecu.
Pored mene sjedi tamnokosi dječak koji takođe pravi kolačiće od pijeska. Brzo smo se upoznali, a ubrzo i sprijateljili. Zvao se Volođa. Ispostavilo se da je bio sin profesora ruskog jezika i književnosti na Moskovskom državnom univerzitetu, Mihaila Nikolajeviča Petersona.
Na Prečistenskom bulevaru. Imao sam tri godine.
Tako se dogodilo da je moj život bio tijesno povezan sa Gogoljevim bulevarom.
Od 1925. godine, kada su se moji roditelji preselili u Moskvu i nastanili u Velikom Afanasjevskom prolazu, odakle je do bulevara trebalo svega pet ili šest minuta hoda, kao dijete sam mnogo vremena provodio na bulevaru. Ljeti sam se igrao u pješčaniku, a zimi se sankao.
Od 1956. godine, kada je u zgradi nekadašnjeg „Daljstroja“ otvoren Centralni šahovski klub, već kao velemajstor igrao sam na mnogim turnirima koji su se tamo održavali, učestvovao na sjednicama Predsjedništva Šahovske federacije zemlje, a od 1962. godine, kada sam postao glavni urednik časopisa „Šah u SSSR-u“, redovno sam odlazio u redakciju, koja se nalazila upravo u tom klubu.
I danas, kao predsjednik Savjeta Muzeja šaha Rusije, često posjećujem tu zgradu, koja sada nosi naziv „Centralni dom šahiste M. M. Botvinika“.
Prvi prijatelj
Volođa Peterson bio je moj prvi prijatelj još iz predškolskog uzrasta. Rano mu je umrla majka, pa je njegovo vaspitanje preuzeo otac. Voliođa je bio vrlo lijep dječak, na kojeg su se svi odrasli okretali. Zamislite brinetu sa kosom crnom kao ugalj i plavim očima. Njegov djed bio je Šveđanin, a baka Romkinja.
Pošto sam često dolazio u Volođinu kuću, nehotice sam ušao u orbitu njegovog vaspitanja. Prije svega, njegov otac je nastojao da u sinu razvije ukus i ljubav prema čitanju. Zajedno smo, na primjer, čitali Homerovu „Ilijadu“ i „Odiseju“.
Mihail Nikolajevič je, takođe, nastojao da kod nas probudi ljubav prema maternjem, ruskom jeziku. Čitali smo djela S. Aksakova, a on je, skrećući pažnju na opise ruske prirode, pokazivao svu njenu nenametljivu ljepotu. Ti časovi su bili nezaboravni.
Kada smo porasli i počeli da se zanimamo za putopise i avanturističku literaturu – Žil Verna, Majn Rida, Fenimora Kupera – savjetovao nam je da te knjige čitamo tako što ćemo pored sebe držati atlas kako bismo pratili kretanje njihovih junaka. Kasnije, kada sam zahvaljujući šahu proputovao niz egzotičnih zemalja, ti savjeti su mi mnogo koristili.
Učili smo u istoj školi, ali pošto sam ja krenuo sa sedam, a Volođa sa osam godina, naši putevi su se donekle razdvojili, iako smo se zajedno zainteresovali za odbojku i igrali u istom timu.
Mihail Nikolajevič nije odobravao odluku moje majke da me pošalje u školu godinu ranije nego što je bilo uobičajeno.
„Zašto to radite?“, pitao je. „Oduzimate sinu godinu srećnog djetinjstva!“
XX vijek, sa svojim dvjema svjetskim ratovima, revolucijama i raznim ekonomskim i društvenim potresima, teško se može posmatrati kroz prizmu formalne logike. Naizgled logična odluka profesora Petersona imala je tragičnu ulogu u Volođinom životu.
Kao što je poznato, u septembru 1939. godine, ubrzo nakon potpisivanja pakta Ribbentrop–Molotov, počeo je Drugi svjetski rat. Tada je objavljen ukaz (nazvan Vorošilovski poziv po tadašnjem narodnom komesaru odbrane) po kojem su svi koji su navršili 18 godina bili podložni mobilizaciji.
Meni je tada bilo samo 17 godina i mogao sam da nastavim studije na fakultetu, dok su brucoši, studenti od 18 godina, bili primorani da ih prekinu. Da li je majka mogla da predvidi da će mi njen izbor iz 1929. godine, kada me je ranije poslala u školu, omogućiti da postanem student i u velikoj mjeri odredi moj dalji život?
A ušteđena godina koju je Volođin otac „dobio“ dovela je do toga da, po završetku škole 1940. godine, Volođa odmah bude pozvan u vojsku, da 1941. učestvuje u borbama i pogine.
Moje posljednje viđenje Mihaila Nikolajeviča desilo se pod sljedećim okolnostima. Početkom 1946. godine sjedio sam na Gogoljevom bulevaru, dok je u dječijim kolicima pored mene spavala moja tek rođena kćerka. Odjednom sam vidio Mihaila Nikolajeviča kako dolazi bulevarom. Kada me je ugledao, prišao je, pozdravili smo se, sjeo je pored mene i pitao kako sam, kako su roditelji.
A meni je u glavi odzvanjala misao da sve to vrijeme vjerovatno misli na Volođu, na njegovu tragičnu sudbinu i na svoju kobnu odluku.
Zatim je ustao, pozdravio se i polako otišao prema spomeniku Gogolju. Tek tada sam primijetio koliko je ostario…
Heroj mog djetinjstva
Godine 1928. u našoj kući pojavio se detektorski radio-prijemnik, koji se tada smatrao pravim tehničkim čudom. Otac ga je dobio na lutriji društva „Avtodor“.
Mala, spolja lakirana kutija činila mi se kao čarobna škrinjica. I kako ne bi! Pažljivo pomjeraš tanku iglicu po kristalu. U slušalici prislonjenoj uz uho nešto pucketucka, nešto pišti, a onda se odjednom začuje ljudski glas:
– Pažnja! Govori Moskva, radio-stanica Narodnog komesarijata pošta i telegrafa!
Sjedio sam kraj prijemnika satima, slušajući sve što se emitovalo.
Istog ljeta radio je prenio senzacionalnu vijest: dirižabl „Italia“, kojim je komandovao Umberto Nobile, leti ka Sjevernom polu. Dvadeset četvrtog maja stigao je do pola i krenuo nazad. Tokom noći dirižabl je zahvatila oluja. Ujutro je primljena posljednja radiograma. Zatim je veza prekinuta...
Tek dvije sedmice kasnije stigla je vijest da je radio-amater Šmidt iz sjevernog sela Voznesenje-Vohma primio nerazumljive signale na stranom jeziku. Ustanovljeno je da ekspedicija Umberta Nobilea šalje pozive u pomoć. Dirižabl je doživio nesreću, a članovi ekspedicije izbačeni su na led.
U pomoć su krenuli brodovi, poletjeli su avioni. Jednog dana čuo sam na radiju da je u potragu za Nobileom poletio Norvežanin Roald Amundsen. Te večeri otac mi je pričao o njemu i njegovim putovanjima. Slušao sam ga opčinjen, kao što se sluša bajka. Ma kakva bajka! Priča o Amundsenu bila je mnogo zanimljivija.
Prvi, uvijek prvi! Amundsen je prvi kročio na Južni pol. Ono što niko nije mogao, njemu je uspjelo! Tamo gdje su drugi odustajali, Amundsen je išao naprijed i pobjeđivao. Naravno, bio je među prvima koji su pohrlili da pomognu Nobileu.
Ko od nas u djetinjstvu nije imao svoje omiljene heroje – vojskovođe, naučnike ili istraživače? Moj omiljeni junak bio je Roald Amundsen.
Bio sam uvjeren da će Amundsen spasiti Nobilea. Ali, kao što je poznato, dogodilo se drugačije. Hidroavion u kojem se nalazio Amundsen poletio je iz norveškog grada Tromsea prema Špicbergenu. Uzletio je, pretvorio se u tačku na horizontu... i nestao.
Zauvijek.
To je bila prva smrt sa kojom sam se tih godina suočio.
Smrt mog heroja.
Dugo nisam mogao da zaboravim Amundsena. Gutao sam sve što je o njemu bilo napisano i na mnogo načina pokušavao da se ugledam na njega. Slijedeći njegov primjer, trudio sam se da očvrsnem, a kao i on, predano sam se bavio sportom. Nisam težio tome da postanem polarni istraživač. Imao sam drugačije sklonosti i druga interesovanja. Ali Norvežanin mi je uvijek bio uzor odlučnosti i istrajnosti, kompas koji je nepogrešivo pokazivao put naprijed.
Što se tiče Nobilea, švedski pilot Lundborg uspio je da sleti na mjesto gdje se srušio dirižabl i prvi evakuiše vođu ekspedicije. Kasnije se još jednom vratio, ali se prilikom slijetanja njegov avion prevrnuo, pa je i sam morao da ostane na ledenoj santi.
Dvije sedmice kasnije njega je spasao sunarodnik, pilot Šiberg, ali više od toga nije mogao da učini, jer je letio malim avionom. Pokazalo se da je evakuacija ljudi sa ledene sante pomoću aviona izuzetno teška.
U pomoć ekspediciji Sovjetski Savez je poslao ledolomac „Krasin“. Poslije teškog i zahtjevnog putovanja, „Krasin“ se probio do mjesta gdje su se nalazili Nobileovi saputnici i evakuisao ih sa ledene sante.
Kada se ledolomac približio, radio-telegrafista ekspedicije poslao je svoju posljednju poruku:
„Završavam slanje. Spaseni smo.“
U prvom razredu
Kao što sam već rekao, majka me je poslala u školu godinu dana ranije nego što je tada bilo uobičajeno. To je bila iznuđena odluka: život u prijestonici osjetno se pogoršao. Pojavili su se problemi sa snabdijevanjem hranom, uveden je sistem bonova. Očeva plata više nije bila dovoljna za četvoročlanu porodicu (sredinom 1927. godine dobio sam sestru), pa je i majka morala da se zaposli.
Otac je u to vrijeme često bio na službenim putovanjima, pa je majka zaključila da je bolje da idem u školu nego da besciljno provodim vrijeme u dvorištu. U najbližu školu, u susjednoj Starokonjušenoj ulici, nisu htjeli da me prime – odjeljenja su već bila prepuna, sa po četrdeset ili četrdeset pet učenika.
Po tome što sam nastavu počeo tek u novembru može se zaključiti da je bilo raznih poteškoća oko mog upisa. Na kraju su me primili u školu koja je bila prilično udaljena od naše kuće, u Poluektovom prolazu, između Ostoženke i Prečistenke.
Prvih nekoliko mjeseci školovanja za mene su bili pravo mučenje. Škola je radila u tri smjene. Prva smjena, u kojoj su učili prvaci, počinjala je u pola devet ujutro, a do škole je trebalo pješačiti četrdeset do četrdeset pet minuta.
Sjećam se kako me je majka budila, oblačila i hranila, dok sam ja i dalje bunovno drijemao. Tek kada bi se vrata za mnom zatvorila, potpuno bih se razbudio i krenuo prema školi.
Napolju je još bio mrak, a prije svega veoma hladno. U školu sam, po pravilu, stizao tek na početak drugog časa. Kad bi me ugledale, školske poslužiteljke bi uzdisale:
– Jao, jadničak, tako mali, a već ide u školu! Kako ga samo roditelji ne žale?
Tada bi mi i samom bilo veoma žao sebe.
Danas sam visok metar i devedeset centimetara, ali tada sam, u prvom razredu, zaista bio najmanji u odjeljenju. Osim toga, došao sam u razred tek kada su se ostali prvaci već upoznali i sprijateljili, pa sam za njih bio potpuni stranac.
Bio sam i veoma stidljivo dijete, pa mi je druženje sa nepoznatom djecom, naročito sa djevojčicama, teško padalo.
Ukratko, tokom prvih mjeseci nastave osjećao sam se veoma neprijatno...
A onda se, kao čarobnim štapićem, sve promijenilo i odjednom sam porastao u očima cijelog razreda.
A dogodilo se sljedeće. Obično nam je na posljednjem, četvrtom času učiteljica nešto čitala. Bile su to bajke i razne zanimljive priče.
Zaboravio sam da pomenem da sam naučio da čitam veoma rano, još sa nekih pet godina, pa mi je majka pretplatila dječji časopis „Iskorka“, koji je tada izlazio u Lenjingradu. U tom časopisu objavljena je priča o porodici koja je živjela na krajnjem sjeveru i o teškoćama sa kojima se svakodnevno suočavala.
Jednog dana učiteljica je započela razgovor o Dalekom sjeveru. Glasno, tako da me je cijeli razred čuo, nadovezao sam se na jednu njenu misao.
– Otkud ti to znaš? – upitala me je.
I nekako mi je samo izletjelo:
– Pa... ja sam bio tamo!
Istog trenutka sam se pokajao zbog izgovorenog, ali, kako kažu, izgovorena riječ ne može se vratiti. Bilo je kasno da priznam da sam slagao, a učiteljica me je odmah pozvala da sjednem za njen sto. Nije mi preostalo ništa drugo nego da savjesno, do najsitnijih pojedinosti, prepričam priču koju sam pročitao u „Iskorki“.
Narednih nekoliko dana bili su moj mali trijumf. Na svakom posljednjem času sjedio sam na učiteljičinom mjestu, a pošto je priča u „Iskorki“ izlazila u nastavcima i prostirala se kroz nekoliko brojeva časopisa, tih dana bio sam u središtu pažnje.
Dječaci su mi zavidjeli, a djevojčice su mi se divile.
Ali krajem sedmice bio sam svrgnut sa pijedestala koji sam nezasluženo zauzeo.
Održan je roditeljski sastanak. Kada je majka došla, učiteljica je počela da me hvali, rekavši kako sam veoma zanimljivo pričao o našem boravku na krajnjem sjeveru.
– Izvinite – odgovorila je majka – ali mi tamo nikada nismo bili!
Kada se vratila kući, majka me je ozbiljno izgrdila i postidjela zbog laži.
Međutim, to je bila tek polovina nevolje. Gore je bilo to što je sastanku prisustvovao jedan dječak iz našeg razreda, koji je čuo razgovor između majke i učiteljice.
Sljedećeg jutra, ne sluteći ništa, došao sam u školu. Čim sam ušao u učionicu, djeca su dotrčala do mene. Uhvatili su se za ruke, napravili krug oko mene i počeli da se vrte, pjevajući:
– Lažov, lažov, lažov!
Tako sam bio kažnjen zbog svoje izmišljotine.
U drugoj školi
Naredne godine majci je uspjelo da me prebaci u Devetu školu, koja se nalazila blizu naše kuće. Do nje je uskim ulicama trebalo desetak minuta hoda, ali ako bih preskočio dvije ograde – što sam, uzgred, najviše volio da radim – stizao bih za svega pet minuta.
Drugi razredi pohađali su nastavu u drugoj smjeni, koja je obično počinjala u jedan sat poslije podne. To mi je sasvim odgovaralo, jer sam mogao da se naspavam. Istina, nešto kasnije, kada je sestra malo porasla, dobio sam obavezu da je vodim u vrtić, pa sam ponovo morao rano da ustajem.
Deveta škola sagrađena je 1902. godine novcem bogate trgovkinje Medvednikove i prije revolucije nosila je naziv Medvednikovska gimnazija. Imala je tri velike i prostrane sale. Jedna je bila namijenjena školskim svečanostima i priredbama, u drugoj se nalazila biblioteka, a u trećoj, na samom vrhu zgrade, održavali su se časovi fizičkog vaspitanja.
U toj školi (koja je kasnije postala 59. škola) više nisam imao problema da se uklopim među vršnjake. Vjerovatno sam do tada već stekao dovoljno iskustva u druženju, pa sam se brzo upoznao sa svima.
...
Na času pjevanja ispostavilo se da nemam drugi glas, kao većina dječaka, već prvi, kakav su imale mnoge djevojčice. Zato me je, kada smo uvježbavali neku pjesmu ili romansu, nastavnica muzike Vera Pavlovna postavljala u red zajedno sa djevojčicama.
Nešto kasnije od učenika nižih razreda formiran je školski hor. Nastupali smo sa pjesmama i romansama ne samo u školama već i u raznim domovima kulture.
Sjećam se jedne neprijatne, ali danas smiješne zgode.
Jednom je majka dobila bon za dječje galoše, (gumene navlake za cipele) koje su tada bile prava rijetkost, pa sam postao njihov srećni vlasnik. Dok mi ih je obuvala, ozbiljno me je upozorila:
– Samo gledaj da ih ne izgubiš!
A baš te večeri naš hor nastupao je u klubu „Kaučuk“. Prije početka koncerta presvukli smo se iza pozornice, a ja sam se našao u nedoumici šta da radim sa galošama. Na sebi sam imao crnu somotsku jaknicu, a oko vrata veliku bijelu svilenu mašnu. Sjećajući se majčinog upozorenja, odlučio sam da ne rizikujem i da galoše uopšte ne izuvam.
I eto nas na sceni.
Čim su nas ugledali, gledaoci su zapljeskali. Zaslijepljen jakim svjetlima reflektora, nisam vidio nikoga u sali, kada sam odjednom iz prvog reda začuo glas:
– Pogledaj samo! Ovaj najmanji, sa velikom mašnom, izašao je da pjeva pravo u galošama!
Pjevao sam u školskom horu do četvrtog razreda, a onda mi se dogodila druga muzička priča.
Naime, u našoj kući je bilo klavir. Kada je moja sestra krenula u prvi razred, majka je odlučila da nas djecu nauči da sviramo. Tako se kod nas pojavila neka starica koja nas je podučavala dva puta sedmično.
U početku sam savjesno vježbao ljestvice, a zatim počeo da učim djela kompozitora Gedikea. Ne mogu reći da me je to posebno privlačilo, ali sam, da ne bih rastužio majku, trpio. Nažalost, starica nikako nije uspijevala da me nauči pravilnom držanju ruku.
Istina, mnogo kasnije, kada sam uživo vidio kako svira slavni Vladimir Horowitz, shvatio sam da stvar nije u tome kako držiš ruke, nego u tome da ja jednostavno nisam imao muzički talenat. Osim toga, baš tada sam se zainteresovao za odbojku, a taj sport se teško može uskladiti sa sviranjem klavira.
Do kraja školske godine ostala su još oko tri mjeseca kada je starica došla na „sjajnu“ ideju da na završnoj školskoj priredbi nastupimo moja sestra i ja kao duo: ona da pleše, a ja da je pratim na klaviru.
Za nastup je izabran mornarski ples „Jabločko“ iz baleta kompozitora Reinholda Gliera „Crveni mak“. Sestri se ideja dopala, a ja sam, čim sam vidio note, odmah shvatio da se sa tim djelom neću moći izboriti.
Mnogo godina kasnije, kada sam bio urednik časopisa „Šah u SSSR-u“, među našim autorima bio je kandidat za majstora Oleg Čebotarev – general-major i doktor hemijskih nauka, profesor Vojne akademije za hemijsku odbranu. On nikako nije mogao da postane šahovski majstor i jednom je objavio članak pod naslovom „Svako ima svoj Everest“.
Tako je i „Jabločko“ postalo moj Everest. Jednostavno – bilo je jače od mene.
Dani su prolazili jedan za drugim, a školska priredba se neumoljivo približavala, dok ja nikako nisam uspijevao da bez greške odsviram tu, u suštini, sasvim jednostavnu muziku.
I onda je došlo to jutro.
U gledalištu su bili učenici od prvog do sedmog razreda. Tačke su se nizale jedna za drugom, završavale aplauzima, a ja sam, sjedeći u sali, s užasom razmišljao o svom predstojećem nastupu i izvjesnom neuspjehu.
Konačno, voditelj programa je najavio:
– Sada će učenica prvog razreda „A“ Irina Averbah plesati „Jabločko“, a pratnju će joj na klaviru izvoditi brat, učenik petog razreda „A“ Juri Averbah.
Ustao sam sa svog mjesta i krenuo kao na strijeljanje.
Odjednom mi je sinula ideja: umjesto da krenem ka sceni, brzo sam se uputio u suprotnom pravcu – ka izlaznim vratima.
Ukratko – dao sam se u bijeg.
Istog trenutka mi je postalo nevjerovatno lako i mirno.
A „Jabločko“ je sestra ipak otplesala. Nakon izvjesne zbunjenosti izazvane mojim iznenadnim bjekstvom, našao se dobrovoljac – učenik sedmog razreda – koji je preuzeo ulogu klavirskog pratioca.
Nakon tog incidenta starica je odlučno odbila da više radi sa mnom.
Ipak, majka je napravila još jedan pokušaj da me „pretvori u pijanistu“ i odvela me kod nastavnice muzičke škole koja je živjela nedaleko od nas.
Ona je najprije odlučila da provjeri moj muzički sluh. Postavila me na određeno rastojanje od instrumenta, odsvirala ton „do“ i pitala koja je to nota.
Ja sam već smislio plan kako da se ponašam, pa sam bez razmišljanja odgovorio:
– Re.
– Budi pažljiviji, dječače, i skoncentriši se. Hajde da pokušamo još jednom – rekla je i odsvirala „mi“.
– Fa! – odgovorio sam.
Nakon trećeg, jednako neuspješnog pokušaja, odlučno je zatvorila klavir i zaključila:
– Vaš sin nema sluha. Ne bih preporučila da uči klavir. Od toga ionako neće biti nikakve koristi.
Poslije takvog zaključka muzičke lekcije su završene, a ja sam se u potpunosti mogao posvetiti svom tadašnjem hobiju – odbojci.
Odbojka i drugi sportovi
Tridesetih godina prošlog vijeka, barem u Moskvi, odbojka je bila vjerovatno najrasprostranjeniji ljetnji sport. U mnogim dvorištima bile su razapete mreže, a ne samo omladina nego i odrasli sa velikim zanosom igrali su do mraka, po sistemu „na ispadanje“. Pravila su bila veoma pojednostavljena – igralo se i šest na šest i četiri na četiri, a igračima iz zadnje linije bilo je dozvoljeno da izlaze na mrežu i smečuju.
Već sam pomenuo da je 59. škola imala veličanstvenu sportsku salu sa svom potrebnom sportskom opremom. U njoj se mogao vidjeti i sanduk sa pijeskom za skok udalj i uvis, kao i, naravno, teren za odbojku.
Jednom sam svratio u sportsku salu i zatekao grupu meni nepoznatih odraslih ljudi kako igraju odbojku. Primijetivši me, jedna od žena koja je igrala upitala me:
– Mali, igraš li odbojku?
Kada sam potvrdno odgovorio, nastavila je:
– Onda dođi da treniraš s nama. Upravo osnivamo dječju ekipu.
Sredinom tridesetih godina širom zemlje, kao pečurke poslije kiše, nicao je čitav niz sindikalnih sportskih društava – „Spartak“, „Torpedo“, „Lokomotiv“, „Krila Sovjeta“, „Rot Front“, „Strojitelj“, „Elektrik“, „Vodnik“, „Učitelj“, „Boljševik“, „Zenit“ i mnoga druga.
Sportsko društvo „Učitelj“ iznajmljivalo je našu sportsku salu, pa sam postao član njegove dječje odbojkaške ekipe. Takmičili smo se u prvenstvu Moskve, u Drugoj ligi. Od članova naše ekipe sjećam se budućeg filmskog snimatelja Fjodora Dobronravova. Naš glavni rival bila je ekipa društva „Lokomotiv“, za koju je igrao budući solista Boljšoj teatra Ivan Petrov, koji je tada još nosio prezime Krauze.
Pored nastupa za „Učitelj“, igrao sam i za školsku reprezentaciju, najprije u mlađoj, a zatim i u srednjoj uzrasnoj kategoriji. Učestvovali smo na prvenstvu našeg Frunzenskog rejona. Prilično dobro sam igrao u odbrani, precizno sam dodavao loptu, ali za igru u napadu očigledno nisam imao dovoljno visine.
Ipak, na osnovu rezultata na prvenstvu rejona uvrstili su me u reprezentaciju rejona, koja je nastupala na prvenstvu Moskve među gradskim rejonima.
Usput, za stariju ekipu našeg rejona igrao je i budući reprezentativac Sovjetskog Saveza u odbojci Vladimir Savvin.
Nastavnici fizičkog vaspitanja u našoj školi bila su braća Blagušin – Nikolaj i Konstantin. Nastavu su držali zanimljivo i maštovito, unoseći u svoj rad mnogo entuzijazma i ljubavi. Redovno su organizovali višeboj – takmičenja u raznim sportskim disciplinama: gimnastici, trčanju na 30 metara, skoku udalj, skoku uvis i penjanju uz konopac.
Bez ikakvog pretjerivanja mogu reći da je upravo škola privukla fizičkom vaspitanju i sportu stotine dječaka iz različitih generacija. Apsolutni školski šampion bio je Vasja Kudišin, koji je poginuo u ratu. Među učenicima koji su kasnije ostvarili zapažene sportske karijere mogu pomenuti dvojicu majstora sporta, članova „Spartaka“ – veznog igrača Borisa Sokolova (fudbal i hokej) i defanzivca Serafima Holodkova (fudbal).
Odbojku sam počeo da igram u petom razredu, ali svoj sportski staž računam od 1932. godine, kada sam završio treći razred. Te godine nismo nigdje putovali preko ljeta, pa je za djecu koja su ostala u gradu bilo organizovano posebno dječje igralište, nešto poput ljetnjeg obdaništa.
Na tom igralištu učestvovao sam na spartakijadi učenika našeg rejona, koja je održana na stadionu „Učitelj“, na mjestu gdje se danas nalazi stadion „Lužnjiki“. Takmičio sam se u trčanju na 60 metara, skoku udalj i skoku uvis. Istina, nisam postigao naročite rezultate, ali glavni cilj tog takmičenja bio je slogan koji je proglasio osnivač olimpijskog pokreta, baron Pjer de Kuberten: „Najvažnije je učestvovati.“
Poslije takmičenja pozvali su nas da učestvujemo na fiskulturnoj paradi na Crvenom trgu, a prije same svečanosti održano je nekoliko proba. Sjećam se da smo izvodili neku vrstu predstave – predstavljali smo zeleno polje, pa su nam podijelili zelene majice od viskoze. Ta majica bila je za mene poseban predmet ponosa i nosio sam je doslovno dok se nije raspala.
Ne mogu a da ne pomenem jedan događaj koji mi se tada desio. Zajedno sa nastavnicom otišli smo na Vrabčeva brda, a ona me je nečim toliko uvrijedila da sam, sa suzama u očima, pravo u odjeći – u majici, šorcu i patikama – skočio u vodu. Preplivao sam rijeku Moskvu, malo se osušio i krenuo kući.
Kada sam se narednog dana pojavio na igralištu, saznao sam da sam isključen. Moja majka je tek poslije mnogo molbi uspjela da ubijedi rukovodstvo da me ponovo prime.
Mogu da zamislim kako se moja učiteljica osjećala dok sam preplivavao rijeku. U svoje opravdanje mogu da kažem da sam veoma rano naučio da plivam, na Volgi kod Kinešme, tako da mi preplivati rijeku Moskvu nije predstavljalo nikakav problem.
Mnogo kasnije, već u devetom razredu, iz opklade sam preplivao rijeku otprilike na istom mjestu sa vezanim rukama i nogama – nešto što bi se danas nazvalo ekstremnim sportom.
Kasnije, za vrijeme studija, učestvovao sam na plivačkim takmičenjima i ispunio normu za prvi sportski razred, isplivavši 100 metara prsnim stilom. Uzgred, plivanje mi je mnogo pomoglo u fizičkom razvoju. Čak i danas, kada mi je odavno prošlo osamdeset godina, redovno idem na bazen. Možda zato što sam rođen u znaku Vodolije, oduvijek sam bio u odličnim odnosima s vodom. Još kao dječak u vodi sam se osjećao sigurnije nego na kopnu.
Čini mi se da sam još ranije, 1931. godine, prvi put posjetio stadion „Dinamo“. Ujak Kolja poveo me je na utakmicu između reprezentacija SSSR-a i Turske. Tada je stadion još imao drvenu biciklističku stazu, koja je kasnije uklonjena.
Ko od dječaka u školskim godinama nije jurio za fudbalskom loptom? Igrali smo obično na jedan gol, bez obzira na to koliko nas se skupi. Igrali smo u velikom susjednom dvorištu, ali i u školskom dvorištu.
Poslije prve posjete stadionu „Dinamo“ postao sam i strastveni fudbalski navijač. Od 1936. godine, kada je prvi put održano prvenstvo Sovjetskog Saveza u fudbalu, redovno sam pratio utakmice, vodio tabele prvenstva i dobro poznavao imena najboljih igrača.
Tada je na mene najveći utisak ostavio riđokosi Fjodor Selin, o kojem su među narodom kružili ovi stihovi:
Svijet fudbala zelen sav, Zeleni su lug i gaj, Pa u to beskrajno zelenilo Riđi Selin uđe, znaj.
Veliku ulogu u mom bavljenju sportom odigrali su ne samo škola već i ujak Kolja. Nije bio vrhunski sportista, ali je ljeti redovno veslao i vozio bicikl, a zimi je sjajno klizao na trkačkim klizaljkama, takozvanim „Norvežankama“.
Na jednim moskovskim takmičenjima osvojio je medalju u trci na 500 metara, na šta je bio veoma ponosan. Zahvaljujući njemu, zimi sam često odlazio da gledam prvenstva države u brzom klizanju. Sjećam se tadašnjih zvijezda – Jakova Meljnikova, Kušina, kao i braće Vasilija i Platona Ipolitova.
Ujak je pokušavao da i mene zainteresuje za brzo klizanje, ali bez uspjeha. Do tada sam se već potpuno zaljubio u šah, pa je, osim odbojke, sve ostalo palo u drugi, pa čak i treći plan.
Ujak Kolja
Kod kuće, u dvorištu i na ulici
Stan u kojem su moji roditelji imali dvije male sobe bio je zajednički, odnosno komunalni stan. Pored nas, u još dvije odvojene sobe živjele su još dvije porodice. Stan je imao dva izlaza – glavni i pomoćni, takozvani „crni“ izlaz. Kasnije je to pomoćno stepenište preuređeno. Izlaz je ukinut, a na njegovom mjestu napravljena je još jedna soba, koja je takođe useljena. Tako su u našem stanu počele da žive već četiri porodice.
U zgradi nije bilo ni tople vode, ni gasa, ni električnih šporeta. Svi su kuvali u zajedničkoj kuhinji, koristeći primuse i petrolejske rešoe.
Naša zgrada imala je četiri sprata. Stanovi na najnižem nivou nalazili su se u polusuterenu. Mi smo živjeli na prvom spratu, iako se on nazivao bel-etažom. Sredinom tridesetih godina zgrada je nadograđena za još dva sprata, uvedeno je parno grijanje, a u polusuterenu je uređena kotlarnica.
Veliki nedostatak našeg stana bio je to što se gotovo odmah pored prozora nalazilo smetlište. Zbog toga su nam ljeti muve zadavale velike muke. Nisu pomagale ni mlatilice za muve ni ljepljive trake.
Jednom me je majka upitala:
– Hoćeš li da zaradiš za bombone?
Koje dijete ne voli bombone? Kada sam potvrdno odgovorio, nastavila je:
– Platiću ti pola kopejke (postojao je i takav sitan novčić) za svaku ubijenu muvu!
Tada se za pola kopejke mogla kupiti crvena bombona „barbarisa“, a za pet kopejki najukusnija čokoladna bombona – „Miška“.
Odmah sam se revnosno bacio na posao. Kada se majka vratila s posla, pokazao sam joj kutiju od šibica punu ubijenih muva. Zaradio sam oko trideset kopejki.
Vjerovatno tada još nisam znao poslovicu da apetit dolazi s jelom, ali sam već narednog dana postupio upravo tako – otišao sam pravo na smetlište i pobio najmanje stotinu muva, uglavnom balegara. Možete zamisliti moje razočaranje kada je majka, čim ih je vidjela, odlučno odbila da mi plati, rekavši da naš dogovor važi samo za muve ubijene u kući.
Već sam pomenuo da se krajem dvadesetih godina broj djece u našoj zgradi znatno povećao. Isto se moglo reći i za broj odraslih. To se nije dešavalo samo u našoj zgradi, nego širom Moskve.
Tako je, na primjer, pored naše zgrade postojao klub u kojem su se svake sedmice prikazivali filmovi. Taj klub je zatvoren i pretvoren u radnički dom. I nadogradnja naše zgrade bila je posljedica tadašnje stambene krize.
Naravno, tada još nisam najbolje razumio šta se zapravo dešava. To sam počeo da shvatam tek u petom razredu, kada smo dobili novi školski predmet – Društvene nauke.
Na tim časovima učili smo da je u našoj zemlji započela izgradnja novog i najpravednijeg društva na svijetu – socijalističkog društva. U teoriji je sve izgledalo jednostavno i jasno: najprije su seljaci trebalo da se udruže u kolektivna gazdinstva – kolhoze. To udruživanje odvijalo se tokom prve petoljetke. U drugoj petoljetki trebalo je sprovesti industrijalizaciju – izgraditi veliki broj fabrika i postrojenja kako bi se dostigao nivo proizvodnje kapitalističkih zemalja. Najzad, u trećoj petoljetki trebalo je da se ostvari ono najvažnije – naglo povećanje produktivnosti rada.
Svi ti grandiozni planovi ostavljali su snažan utisak i budili osjećaj ponosa na našu zemlju. Ali istovremeno se nametalo i sasvim prirodno pitanje: zar su u kapitalističkim zemljama zaista toliko nerazumni da ne žele da slijede naš primjer? Iz novina smo, međutim, saznavali da ne samo da ne žele, već na sve načine pokušavaju da nam naude – šalju špijune i diverzante, vrbuju opoziciju, pa čak organizuju i sabotaže.
Prema teoriji klasne borbe, koju su boljševici prihvatili kao svoju osnovu, izgradnja socijalizma morala je izazvati očajnički otpor ostataka poraženih društvenih klasa – buržoazije, veleposjednika i imućnih seljaka, takozvanih kulaka.
Zaista, krajem dvadesetih i početkom tridesetih godina u zemlji je održan čitav niz montiranih javnih procesa: takozvani „Šahtinski proces“ protiv inženjera optuženih za sabotažu, proces protiv menjševika koji su navodno djelovali u državnom aparatu, „Proces Industrijske partije“ protiv naučnika optuženih za štetočinstvo i mnogi drugi.
Tek pedesetih godina, poslije Staljinove smrti, postalo je jasno da su hiljade potpuno nevinih ljudi bile izložene represiji. O tim procesima opširno se pisalo u štampi, uključujući i dječje novine i časopise. U dječje, još nezrele glave neprestano se usađivala misao da smo sa svih strana okruženi neprijateljima koji samo čekaju priliku da nam nanesu štetu. Time su objašnjavani i nestašica hrane i sistem snabdijevanja pomoću bonova.
Kada sam pošao u školu, majka je počela da me šalje u nabavku. Jednom me je poslala da kupim malo pekmeza.
Izašao sam na Arbat i ostao zapanjen. U velikom izlogu prodavnice prehrambene robe, gdje su donedavno stajali samo izložbeni modeli proizvoda, sada je bilo izloženo najraznovrsnije jelo i piće – stvari koje se nisu mogle kupiti čak ni uz bonove.
Odmah sam ušao u prodavnicu, prišao blagajni i upitao koliko košta 300 grama pekmeza.
– Kojeg pekmeza? – uzvratila mi je blagajnica pitanjem. – Imamo tri vrste: od jabuka, od šljiva i od kajsija.
U to teško vrijeme živjeli smo veoma štedljivo, pa sam upitao:
– A koji je najjeftiniji?
– Najjeftiniji košta 12 kopejki.
Zavukao sam ruku u džep, izvadio deset kopejki i još dvije. Blagajnica me je pogledala s osmijehom i rekla:
– Zar ti roditelji nisu rekli da u našoj prodavnici novac ne važi? Kod nas se kupuje samo za bonove!
Razočaran, vratio sam se kući.
Sprovodeći industrijalizaciju i kupujući u inostranstvu mašine i industrijsku opremu, vlastima je bila prijeko potrebna strana valuta. Zato su otvorene posebne prodavnice, takozvani „Torgsini“, namijenjene prvenstveno stranim posjetiocima. Međutim, i obični sovjetski građani mogli su u njima nešto da kupe, ali samo u zamjenu za predmete od zlata ili srebra. Najčešće su to bile srebrne kašike, noževi i viljuške ili pozlaćene tabakere i čašice. Ti predmeti su vagani i procjenjivani, a zauzvrat su izdavani posebni bonovi.
Kraj dvadesetih godina bio je toliko ispunjen različitim događajima da mi je danas neke od njih teško tačno vremenski odrediti.
Sjećam se da smo jednog ljeta majka i ja otputovali na mjesec dana na sjever, u grad Kotlas, kod oca. On je tada radio kao braker u trustu „Eksportles“, birajući drvnu građu za proizvodnju celuloze, pa je često odlazio na službena putovanja u razne krajeve gdje su se sjekle šume.
Stanovali smo nedaleko od željezničke stanice. Tamo sam prvi put vidio putničke vagone sa rešetkama na prozorima. Iz razgovora odraslih shvatio sam da se u tim vagonima na sjever prevoze ili kulaci ili seljaci koji nisu htjeli da pristupe kolhozima.
U Kotlasu smo odlazili u šumu da beremo sjevernu bobicu – morošku. Ponekad su nas upozoravali da ne idemo u šumu, jer su se tamo mogli kriti odbjegli prognanici.
Pored naše kuće prolazile su kolone tih prognanika pod stražom. Po njihovoj skromnoj odjeći i oskudnim stvarima bilo je jasno da su to siromašni ljudi, nimalo nalik kulacima kakvim su ih prikazivale novine.
U školi su nas učili da je „dio opšteg plana izgradnje socijalizma u SSSR-u bilo dobrovoljno i postepeno udruživanje sitnih privatnih gazdinstava u velika kolektivna“. Međutim, sudeći po onome što sam vidio u Kotlasu, sa takozvanim kulacima i sa onima koji nisu željeli da „dobrovoljno“ stupe u kolhoze nije se mnogo postupalo obzirno. Kako je kasnije postalo poznato, tada je zapravo bio uništen najvrijedniji, najmarljiviji i najproduktivniji dio ruskog seljaštva.
Školski dani
U nižim razredima učio sam, uglavnom, lako, ali mi je u početku matematika teško išla. Iskreno govoreći, nisam razumio zašto je potrebno dokazivati razne teoreme. Vjerovatno nastavnica nije objasnila praktičan značaj matematičkog znanja. Tako sam iz matematike, bar do trećeg razreda, imao čvrstu ocjenu „dovoljan“. Jednom prilikom, kada se naša nastavnica razboljela, da nam drži matematiku došao je drugi nastavnik. Pošto sam bio prvi po azbučnom redu, prozvao me je na tablu. Odgovarao sam i rješavao zadatke bez ikakvih poteškoća. Tada se zainteresovao kolika mi je prosječna ocjena. Odgovorio sam – trojka! Malo se iznenadio i nije našao ništa bolje nego da kaže: „Trojka je takođe dobra ocjena!“ Kasnije sam, kao da sam progledao, i više nisam imao problema s matematikom. Ali mi je disciplina očigledno bila slaba tačka. Često sam dobijao opomene zato što sam se vrpoljio, okretao na sve strane i pričao za vrijeme časova, pa zato iz vladanja obično nisam imao bolju ocjenu od „dobar“.
Jednom se u našem razredu dogodio neki incident. Da bi razjasnio sve okolnosti i, naravno, kaznio krivce, u naš razred je došao pomoćnik direktora za administrativno-tehničke poslove. Uzeo je razredni dnevnik, u kojem je moje prezime bilo prvo, i upitao:
– Ko je ovdje Averbah?
Ustao sam sa svog mjesta.
– Ispričaj šta se ovdje kod vas dogodilo.
Ne želeći da odajem imena svojih drugova iz razreda, počeo sam nešto neodređeno da mumlam o svima, čime sam izazvao njegovu strogu primjedbu:
– Nemoj da se pozivaš na sve, govori o sebi!
Tada mi je sinulo: oborio sam pogled i zaćutao.
– Što ne govoriš?
– Pa govorim… ali o sebi!
Razred je odobravajuće prasnuo u smijeh. Pomoćnik direktora nije cijenio moj smisao za humor. Na kraju sam upravo ja proglašen krivcem. Sutradan su pozvali moju majku u školu, a mene proglasili okorjelim prestupnikom discipline. Uz to, kada su na kraju tromjesečja zaključivane ocjene, moje vladanje ocijenjeno je kao nezadovoljavajuće. Obično nam je razredna starješina izdiktirala zaključne ocjene za tromjesečje, a mi smo ih sami upisivali u đačke knjižice. Ona bi ih poslije samo potpisala. „Nezadovoljavajuće“ iz vladanja bilo je prava katastrofa. Zato sam odlučio da se poslužim lukavstvom. U rubriku za ocjenu iz vladanja upisao sam „zadovoljava“, pa odnio knjižicu na potpis. Razredna starješina nije primijetila moju podvalu i potpisala se. Kod kuće sam ponosno pokazao knjižicu, u kojoj su, osim trojke iz vladanja, bile samo dobre i odlične ocjene.
Ali, gle kakve slučajnosti – već sljedećeg jutra, dok sam još čvrsto spavao, majka je na Arbatskoj pijaci srela moju razrednu starješinu! Ona je odmah počela da se žali na mene. Majka se veoma iznenadila i istog časa krenula kući.
To jutro pamtim cijelog života. Čim je ušla u kuću, majka je prišla mom krevetu i zbacila pokrivač. Osjetivši hladnoću, otvorio sam oči, a ona je zasula salvu prijekora:
– Nije dovoljno što si lažov, nego si, ispada, još i varalica! Šta će biti od tebe kada odrasteš? Zar te nije sramota!
Koliko sam god mogao, pokušavao sam da se opravdam. Zaklinjao sam se da nisam bio kriv za taj događaj, da „nezadovoljava“ nisam dobio zbog vladanja, nego zbog pokušaja da se našalim, ali majka nije htjela da mi povjeruje.
Ipak, ta priča odigrala je veliku ulogu u mom kasnijem ponašanju.
Kada sam u jesen pošao u sedmi razred, dobili smo novog razrednog starješinu, nastavnika geografije, Nikolaja Nikolajeviča Bulaševiča. Sijed, visok, sa staromodnim cvikerom, izgledao je kao lik iz neke Čehovljeve drame. Upravo tada sam u Teatru Revolucije imao priliku da gledam „Višnjik“ sa samom Kniper-Čehovom. Iako je Nikolaj Nikolajevič bio strog nastavnik, svi smo ga veoma voljeli i poštovali. Meni je, na primjer, geografija bila jedan od najomiljenijih školskih predmeta.
Jednom me je zamolio da odnesem gomilu ispisanih papira u nastavničku kancelariju. Ispostavilo se da su to bile karakteristike učenika našeg razreda koje je napisala prethodna razredna starješina. Naravno, radoznalost me je natjerala da pogledam šta tamo piše o meni. Ispostavilo se da je u mojoj karakteristici opisan i događaj sa pomoćnikom direktora, a ja sam bio počašćen najnepovoljnijim mogućim epitetima. Ta karakteristika prikazivala me je kao u iskrivljenom ogledalu, što je duboko povrijedilo moj ponos. „Pa ja uopšte nisam takav“, uvjeravao sam samoga sebe, i od tada sam se trudio da to pokažem ne samo Nikolaju Nikolajeviču nego i svim ostalim nastavnicima. Kao rezultat toga, već u prvom tromjesečju prvi put sam iz vladanja dobio ocjenu „dobar“.
Sada, dok pišem ove redove, razmišljam: nije li molba Nikolaja Nikolajeviča bila promišljen psihološki potez iskusnog pedagoga? Ako jeste, onda je svoj cilj u potpunosti ostvario. Sagledavši sebe kao sa strane, iz temelja sam se promijenio – postao sam sabraniji, smireniji i uzdržaniji, a na časovima sam mnogo manje pričao.
Još jedna priča iz tih godina, koja se mene nije neposredno ticala.
Sa mnom je u razredu učio dječak po imenu Feđa, koga su zvali „Zjablik“. U to vrijeme ja sam već bio prilično izrastao, a on je bio najmanji i najneupadljiviji u razredu. Živio je u kući preko puta naše i bili smo prijatelji.
Jednom mi je povjerio svoju veliku tajnu: priznao mi je da je zaljubljen u jednu djevojčicu iz starijeg razreda. Meni su se tada dopadale mnoge djevojčice, ali nisam bio zaljubljen ni u jednu. Kao dokaz svoje ljubavi Feđa mi je pokazao pjesme koje je napisao tim povodom. Na mene su ostavile ogroman utisak. Bio sam zadivljen i čak pomislio: eto šta znači ljubav! Jer Zjablik ranije nikada nije pisao pjesme. Iskreno govoreći, čak sam mu i pomalo pozavidio. U stihovima je veoma slikovito opisivao razvoj svoje ljubavne priče – sastanke, izjave ljubavi, pa čak i strasne poljupce.
Međutim, nedugo zatim Feđa je došao kod mene veoma potišten i s gorčinom rekao da je njegova iznenadna ljubav nestala isto onako brzo kako se i pojavila. Bilo mi ga je žao, pa sam pokušao da ga utješim i upitao:
– A šta će biti sa pjesmama?
Njegov odgovor me je potpuno zapanjio:
– Nisam ih ja napisao – priznao je Zjablik. – Prepisao sam ih od pjesnika Apuhtina. Imam zbirku njegovih pjesama!
Sljedeće godine Zjablik me je iznenadio još više. Jednom sam na času tehničkog vaspitanja primijetio kako s velikom pažnjom obrađuje nešto što je ličilo na nož. Kada sam ga upitao šta pravi, Zjablik mi je, šapatom, uzvratio pitanjem:
– A nećeš li nekome izbrbljati?
Zakleo sam se da neću.
– Bodež!
– A zašto ti treba?
– Nas trojica (i tu je naveo imena dvojice dječaka iz paralelnog razreda) odlučili smo da pobjegnemo u Ameriku!
Naravno, nikome nisam rekao ni riječ o tome i poslije dvije sedmice Zjablik je nestao. Istina, desetak dana kasnije ponovo se pojavio u razredu. Saznali smo da je trojka bjegunaca stigla do Odese, ali su u luci, kada su pokušali da se ukrcaju na brod, bili uhapšeni i ubrzo vraćeni u Moskvu. Mjesec dana kasnije u Izvestijama izašao je feljton poznate novinarke Tatjane Tes, u kojem je opisano njihovo neuspjelo putovanje.
Kako je srušen Hram Hrista Spasitelja
Najsnažniji utisak iz mog djetinjstva bilo je rušenje Hrama Hrista Spasitelja. Taj hram-spomenik Otadžbinskom ratu 1812. godine bio je za Moskvu isto ono što je Katedrala Notr Dam za glavni grad Francuske ili Bazilika Svetog Petra za Rim. Sjećam se da sam se, vraćajući se s roditeljima iz Gelendžika, pri prilasku Moskvi kroz prozor voza prvo ugledao njegovu pozlaćenu kupolu kako blista na suncu. U to vrijeme to je bila najviša građevina u prijestonici, čak viša i od Zvonika Ivana Velikog.
Sredinom tridesetih godina rukovodstvo zemlje odlučilo je da podigne spomenik dostojan nove epohe – Dvorac Sovjeta. Bio je raspisan poseban konkurs za najbolje idejno rješenje. Pobijedio je arhitekta Boris Iofan, koji se već proslavio drugim monumentalnim simbolom tog vremena – Domom na obali.
Prema njegovoj grandioznoj zamisli, zgradu je trebalo da kruniše 75 metara visoka statua Vladimira Lenjina. Naravno, najprirodnije mjesto za takvu građevinu bila su Vrapčija brda, gdje je pedesetih godina podignuta glavna zgrada Moskovskog državnog univerziteta. Međutim, očigledno je rukovodstvo željelo da Dvorac Sovjeta bude u samom centru Moskve – blizu Kremlja i nedaleko od Doma na obali. Zbog toga je, po svemu sudeći, odlučeno da se sruši Hram Hrista Spasitelja. Rušenju najveće moskovske svetinje, odmah poslije Kremlja, pridavan je i politički značaj, kao svojevrsna potvrda stihova Internacionala: „Sav svijet nasilja razorićemo.“
Najprije je hram bio ograđen drvenom ogradom, a zatim su sa njegove glavne kupole postepeno počeli da skidaju pozlaćeni bakarni pokrivač. Istovremeno su se u štampi oglasili istoričari umjetnosti, tvrdeći da hram ne predstavlja naročitu umjetničku vrijednost. Tako je došao i dan rušenja – 5. decembar 1931. godine, dan koji mi je ostao u sjećanju za cio život.
Tim povodom u našoj školi nastava je bila otkazana, pa smo čitav razred otišli na Prečistenski bulevar da svojim očima vidimo kako će se sve to odigrati. Milicija nije dopuštala da se priđe hramu, ali se i sa bulevara sve moglo sasvim dobro vidjeti.
Odjeknulo je nekoliko uzastopnih eksplozija. Poslije prve se u vazduh podigao ogroman stub prašine i šuta, zgrada je počela polako da tone, a zatim su počeli da se obrušavaju njeni pojedini dijelovi i skulpture. Čitava operacija trajala je manje od pola sata, a na mjestu veličanstvenog hrama ostale su samo ruševine – ogromne gomile razbijene cigle i iskrivljenog gvožđa. Posmrtni ostaci hrama još dugo su raščišćavani i postepeno odvoženi.
Sjećam se da sam već završio školu, a graditelji još nisu uspijevali da riješe problem temelja. Govorilo se da su za sve krivi podzemni vodeni nanosi. Tek pred sam početak rata, 1941. godine, problem temelja bio je riješen, ali su strašni događaji koji su uslijedili potpuno zaustavili izgradnju. Poslije rata više nije bilo vremena za Dvorac Sovjeta – trebalo je obnavljati čitave gradove.
Kasnije je, za vrijeme Nikite Hruščova, donesena, u najmanju ruku, neobična odluka: umjesto Dvorca Sovjeta izgradi se... otvoreni bazen, a oko njega uredi park. Međutim, bazen, koji je dobio ime Bazen Moskva, pratio je loš glas – pričalo se da se u njemu često ljudi utapaju.
Za vrijeme Perestrojke pojavila se nova ideja – da se Hram Hrista Spasitelja obnovi, što je na kraju i učinjeno. Danas je Hram Hrista Spasitelja glavni hram ruske prijestonice, u kojem za velike crkvene praznike bogosluženje služi sam Patrijarh moskovski i cijele Rusije.
„Moskva, spaljena požarom...“
Istorija podizanja Hrama Hrista Spasitelja, njegovog rušenja i kasnije obnove još uvijek zahtijeva objektivno i nepristrasno proučavanje i cjelovitu istorijsku obradu. Pošto je ta tema daleko od glavnog sadržaja moje knjige, zadržaću se samo na poznatim činjenicama koje se odnose na njegovu izgradnju.
Svi dobro pamtimo prvi stih čuvene pjesme Mihaila Ljermontova:
Statistički podaci govore da je od 9.275 moskovskih kuća u požaru uništeno 6.532, odnosno tri četvrtine grada, prije svega njegovog centralnog dijela. Francuzi su napustili Moskvu 19. oktobra. Do kraja iste godine, kada je postalo očigledno da je protjerivanje neprijatelja iz Rusije neizbježno, pojavila se ideja da se podvig naroda u Otadžbinskom ratu 1812. godine ovjekovječi podizanjem dostojnog spomenika u Moskvi.
Već 25. decembra objavljen je manifest cara Aleksandra I „O podizanju crkve u ime Hrista Spasitelja u Moskvi“.
Godine 1817, na petu godišnjicu odlaska francuske vojske iz Moskve, na Vrapčijim brdima održana je svečana ceremonija polaganja kamena temeljca za hram, prema projektu arhitekte Aleksandra Lavrentjeviča Vitberga. Građevinski radovi započeli su 1825. godine, ali su već naredne godine obustavljeni, a rukovodilac radova i autor projekta, Vitberg, nepravedno optužen za pronevjeru novca, osuđen je i prognan u Vjatku.
Ugledna stručna komisija dokazala je da hram nije moguće izgraditi na način koji je Vitberg predložio. Tada je raspisan konkurs među moskovskim arhitektama za izbor nove lokacije. U stvarnosti je na konkursu pobijedio peterburški arhitekta Konstantin Andrejevič Ton. Car Nikolaj I pozvao ga je u Moskvu, gdje je Ton predložio čak tri moguće lokacije za gradnju hrama. Nikolaj je zajedno s njim obišao sva tri mjesta i izabrao upravo ono na kojem je hram kasnije i podignut.
Dvadeset godina nakon završetka Otadžbinskog rata 1812. godine car je odobrio Tonov projekat. Kamen temeljac položen je 1839. godine, a 1883, već za vrijeme cara Aleksandra III, hram je svečano osveštan.
Novo mjesto za Hram Hrista Spasitelja, na visokoj obali rijeke Moskve, u neposrednoj blizini Kremlja, kako su isticali savremenici, zaista se pokazalo kao izuzetno dobro odabrano.
Prvi koraci u šahu
Godine 1935. u Moskvi je održan Drugi međunarodni šahovski turnir, pa su se mnogi moskovski školarci oduševili šahom. Ni ja nisam bio izuzetak.
Na sam turnir, koji se igrao u Muzeju lijepih umjetnosti, nisam uspio da odem, ali sam mogao da prisustvujem simultankama koje su, po završetku turnira, mladim šahistima glavnog grada priredili Emanuel Lasker i Rudolf Špilman. Na moju sreću, održavale su se gotovo pored naše škole, u Domu komsomolca.
Došao sam da navijam za školskog prvaka Alika Prorviča i bio sam presrećan kada je uspio da pobijedi nekadašnjeg svjetskog velemajstora. Poželio sam da jednog dana igram kao on. Tako se u meni rodila želja da napredujem u šahu.
Međutim, strani velemajstori nisu bili prvi veliki šahisti koje sam imao priliku da vidim uživo. Mnogo ranije život me je spojio s jednim od najjačih moskovskih šahista, Vasilijem Panovom.
Do tog susreta došlo je na zanimljiv način. U Kalugi moja majka je u gimnaziji pohađala isti razred sa Panovljevom starijom sestrom Anom i bile su veoma bliske prijateljice. To prijateljstvo sačuvale su tokom cijelog života. Kasnije, kada su se obje preselile u Moskvu, često su se viđale.
Jednom smo majka i ja otišli u posjetu Ani. Sjeli smo da pijemo čaj. Prijateljice su imale mnogo toga da ispričaju jedna drugoj, a meni je ubrzo dosadilo da mirno sjedim. Iz dosade sam počeo da razgledam sobu i primijetio da je jedan njen ugao odvojen zavjesom.
„Šta li se krije iza nje?“
Ne privlačeći pažnju odraslih, izvukao sam se od stola i provirio iza zavjese. Tamo je sjedio meni nepoznat čovjek. Duboko zamišljen, bio je nad šahovskom tablom. Sam. Sasvim sam.
Tada mi je bilo oko sedam godina. Već sam znao osnove šaha – kako se figure zovu i kako se kreću. Takođe sam znao da šah obično igraju dvojica.
– Šah! – ushićeno sam uzviknuo.
Odmah mi je palo na pamet da nepoznati čika nema protivnika i da bih mogao da mu predložim partiju.
– Šta hoćeš, dječače? – upitao me je, ne baš ljubazno.
Zbunio sam se i brzo povukao.
Kada smo se vraćali kući, upitao sam majku ko je bio taj čovjek koji je sam sa sobom igrao šah. Ona je s velikim poštovanjem odgovorila da je to brat Ane Nikolajevne, poznati šahista i prvak Moskve. Bilo mi je iskreno žao što nisam stigao da mu predložim da odigra partiju sa mnom.
Ubrzo je u našoj školi organizovan turnir za sticanje najniže, pete šahovske kategorije*. (*Napomena: Šahovski razredi (kategorije) u Sovjetskom Savezu kasnije su zamijenjeni sistemom sportskih razreda, uvedenim poslije Drugog svjetskog rata, 1948. godine.) Ona se dodjeljivala svima koji su osvojili više od 50 odsto mogućih poena. Sjećam se koliko sam bio ponosan kada su mi uručili crveno uvjerenje sa zlatotiskom, kojim se potvrđivalo da je njegov vlasnik šahista pete svesavezne kategorije. Dokument je bio potpisan ne od bilo koga, već od poznatog moskovskog majstora Nikolaja Rjumina, koji je na Moskovskom međunarodnom turniru pobijedio samog Hozea Raula Kapablanku.
Tokom ljeta iste godine počeo sam redovno da odlazim u Centralni park kulture i odmora i tamo provodio čitave dane igrajući šah i odbojku. Najprije bih odlazio u dječji grad, gdje se nalazio šahovski paviljon. Instruktor je bio šahista druge kategorije Jakubovič. Poznanstvo sa mladim šahistima započinjao je tako što je s njima igrao uz hendikep, dajući im unaprijed damu. Pošto sam prošao taj „ispit“ i postao redovan posjetilac paviljona, njegova prednost je postepeno bivala sve manja.
Dječji pisac i pjesnik Valentin Berestov, koji je kao dječak, baš kao i ja, dolazio u taj paviljon, u jednoj svojoj autobiografskoj pjesmi veoma suptilno i vjerno prenio je osjećanja dječaka opčinjenog drevnom igrom:
U šahovskom paviljonu, U zelenilu dječjeg parka, U šahovskom paviljonu Po stolovima s krupnim poljima Cik-cak koračaju konji.
Lovac ide dijagonalom, Top pravo naprijed. Dama ide kuda poželi, Pješaci samo naprijed.
U šahovskom paviljonu Sjede veliki dječaci. Među njima mi je pomalo strašno, Gledam ih stidljivo. Primijetiće me i nasmijati se, A možda i čvrgu dati. Onaj ko je veći Manjeg lako smatra budalom.
A negdje tu, u krug, Jure konji na vrtešci. Veliki su na njih zaboravili, Oslonivši brade na dlanove.
– Hoćeš li, mali, da odigramo partiju? O divnog li, blaženog trenutka! Sad ću sjesti za sto I postati jedan od njih!
Pošto bih se dovoljno naigrao šaha, obično bih otišao da nešto pojedem, zatim bih oko sat vremena odmarao u čitaonici, a poslije toga krenuo na odbojkaški teren.
U početku sam igrao sa dječacima svojih godina, a oko pet ili šest časova počinjali su da dolaze odrasli. U parku je bilo nekoliko odbojkaških igrališta, ali se na jednom od njih često okupljali najbolji moskovski igrači. Njihovu igru obično je posmatrala velika masa gledalaca. Mi mlađi, poput mene, nismo bili samo posmatrači. Ponekad, kada nije bilo dovoljno igrača, nekome od nas bi se posrećilo da zaigra zajedno s njima, uglavnom kao tehnički manje zahtjevan igrač u odbrani ili pri dodavanju. To je bila odlična škola, mada se moralo igrati iznad vlastitih mogućnosti. Dovoljna je bila i najmanja greška pa da se odmah ponovo nađeš među gledaocima.
Kada bi počeo da pada mrak, odlazio bih u glavni šahovski paviljon parka, gdje su uglavnom igrali odrasli. Tamo su se redovno održavali kvalifikacioni turniri, brzopotezni turniri, majstori su držali predavanja i priređivali simultanke.
