Maxime Vachier-Lagrave: Rezultat i njegovi sastojci

 

Visoki ciljevi

Kako postati, ako ne najbolji među najboljima, onda barem jedan od najboljih? Nikada ne bih stigao do drugog mjesta na svijetu da nisam želio da budem broj jedan. Vjerovatno ne bih ni ušao među deset najboljih. Ali željeti da postaneš broj jedan nije samo pomisliti: „Bilo bi sjajno da budem najbolji.“ To je čitav sistem koji uključuje tim ljudi i ogroman lični rad.

Taj sistem se postepeno razvijao, otprilike od 2015. ili 2016. godine. Dobio sam menadžera koji vodi moj kalendar, predlaže pravce razvoja i komunicira sa medijima. Pridružio se i psiholog, koji pomaže da se lakše prevaziđu teški trenuci. Svi su dali svoj doprinos.

Važno mi je da razumijem kako da optimizujem svoj put – ne samo u šahovskom smislu, već i kada je riječ o fizičkoj spremi, mentalnoj pripremi, snu, ishrani i poznavanju sopstvenog tijela. Kako reagujem na pobjede i poraze. Ali nije dovoljno samo znati – potrebno je razumjeti, analizirati i stalno unapređivati sebe kako bih pravilno reagovao u svakoj situaciji, bilo da je riječ o razočaranju ili uspjehu.

„Problem“ uspjeha

Svaki uspjeh i svaka pobjeda predstavljaju svojevrsan problem. Poslije izuzetno dobre partije koja se završi pobjedom nevjerovatno je teško zaspati.

Sjećam se da sam poslije pobjede nad Magnusom na jednom turniru dobio pedesetak poruka. Osam godina ranije odigrao sam još jednu spektakularnu partiju koju je cijela šahovska Francuska pratila uživo. U dva sata poslije ponoći još sam čitao poruke i nisam mogao da zaspim. Sljedećeg dana morao sam malo da prilagodim tok svoje partije, srećom u šahu uvijek postoji mogućnost remija.

Godinama kasnije, sa iskustvom igranja na najvišem nivou, znao sam šta treba da uradim – jednostavno da se smirim. Tuširanje, priprema za narednu partiju, a emocije treba svesti na razumnu mjeru.

O dnevnom rasporedu

Svaki sportista ima svoj ritam. Neko voli da ustaje kasno i radi noću, dok ja sve više pokušavam da budem „jutarnji tip“.

Kada sam u Parizu, ustajem u osam sati i odmah idem na trening fizičke pripreme. Sa trenerom radim tri puta sedmično, a pored toga treniram i samostalno.

Sa psihologom smo čak analizirali u kojim dijelovima dana moj mozak funkcioniše najbolje kako bismo odredili idealno vrijeme za šahovski trening.

Trenažni proces

Trening danas prije svega znači rad na računaru, i to je vjerovatno najmanje zahvalan dio posla profesionalnog šahiste.

Nekada sam, kao veoma jak igrač, mogao da se „raspravljam“ sa računarom. On računa brže i dublje od bilo kojeg čovjeka, ali sam ponekad bolje osjećao opšti tok igre – kako će pozicija izgledati deset poteza kasnije.

Predložio bih neki potez, računar bi ga ocijenio kao loš, ja bih nastavio da razvijam ideju, a deset poteza kasnije računar bi promijenio svoju procjenu.

Danas je to mnogo teže. Sve češće se postavlja pitanje kako steći prednost nad protivnikom koji koristi potpuno iste alate i iste računarske programe kao i vi.

Kako se pobjeđuje

Igrači koji se nalaze među 200 ili 300 najboljih na svijetu već su dovoljno jaki da odbrane gotovo svaku poziciju. Zato je potrebno ili preuzeti nešto veći rizik – pronaći neočekivan potez i dobiti poziciju za koju vjerujem da više odgovara meni nego protivniku (iako on istovremeno pokušava isto) – ili se osloniti na pripremu i pamćenje.

Ponekad pronađem rijetku varijantu i kažem sebi: ako je protivnik zapamti pet poteza unaprijed, biće remi i idemo dalje. Ali ako je ne zna, to je gotovo besplatan poen.

Suština je u tome da stalno obnavljate arsenal ideja. Danas je to gotovo nemoguće raditi sam. Tu na scenu stupa moj tim trenera.

Kada imate dvadeset godina, možete gotovo sve sami, jer imate neograničeno vrijeme. Kasnije vam je potreban tim koji će preuzeti veliki dio pripremnog posla.

Šah je moj život

Već sa 14 godina, kada sam postao velemajstor, znao sam da će šah biti moj životni poziv.

Kada sam oko 2008. godine postao profesionalac, šah nije bio medijski atraktivan sport. To je bilo mnogo prije pandemije i serije The Queen's Gambit.

Postojala je zajednica zaljubljenika u šah, ali nije postojala ozbiljna ekonomija oko tog sporta. Nije bilo ulaznica koje bi publika kupovala kao u tenisu, niti televizijskih prava – gotovo sav sadržaj bio je besplatan.

Odakle su onda dolazili veliki nagradni fondovi?

U zemljama bivšeg Sovjetskog Saveza, posebno u Rusiji, a danas i u Uzbekistanu, šah je bio pitanje državnog prestiža. Vlade su ulagale novac jer je šah predstavljao simbol inteligencije i obrazovanja.

O mecenama

Sjetite se Hladnog rata. Borba između Sovjetskog Saveza i Sjedinjenih Američkih Država za titulu svjetskog prvaka bila je i borba za dokazivanje intelektualne nadmoći.

Veliku ulogu imali su i mecene. Američki filantrop Rex Sinquefield je tokom petnaest godina, vjerovatno, uložio više od stotinu miliona dolara u razvoj šaha – finansirao je univerzitetske ekipe, razvoj šaha u Saint Louisu i desetak vrhunskih turnira godišnje u najboljim mogućim uslovima.

Moj glavni izvor prihoda oduvijek su bile nagrade sa turnira.

Imao sam i sreću da pronađem sponzora. Nakon što sam osvojio titulu juniorskog prvaka svijeta, javio mi se vlasnik jedne agencije za nekretnine koji je odlučio da me sponzoriše. Do danas smo ostali prijatelji.

To je jedna od prednosti šaha – ima izuzetno dobar ugled, iako nije masovno medijski zastupljen.

Danas postoje i novi izvori prihoda, poput striminga i onlajn kurseva.

Instinkt ubice ili agresivan šah

Partija klasičnog šaha traje između četiri i šest sati. Za to vrijeme pokušavate da uđete u glavu protivniku.

U boksu se to radi udarcima, ali niko ne bi preživio bokserski meč koji traje šest sati.

Slično je i u tenisu. I tamo igrači čekaju ključne trenutke kako bi preuzeli kontrolu nad mečom.

Razlika je u tome što teniser može da pokaže emocije. Može da vikne, proslavi poen ili isprazni frustraciju.

U šahovskoj sali to nije moguće.

Šah traži tišinu, a iskustvo vas uči kako da kontrolišete sopstvenu agresiju.

Ako želite da pobijedite vrhunskog protivnika, morate povremeno igrati agresivan šah.

Šta je dobro, a šta loše

Uvijek pokušavam da se prilagodim situaciji na tabli.

Ako primijetim da se protivnik ne osjeća prijatno u određenoj poziciji, spreman sam da preuzmem nešto veći rizik.

Protiv mnogih igrača odigrao sam desetine partija i njihove reakcije gotovo instinktivno prepoznajem.

Posebna umjetnost je primijetiti sopstvenu grešku, a da protivnik to ne shvati.

Jednako je važno kontrolisati emocije pri kraju partije.

Ako imate dobijenu poziciju – ostanite mirni.

Ako ste u izgubljenoj poziciji – takođe ostanite mirni.

Takve situacije su sastavni dio šaha i ne mogu se izbjeći.

Sa dvadeset godina imate više energije i želje da osvojite svijet, ali tada i mnogo teže podnosite poraze.

Iskustvo donosi smirenost.

Veliku ulogu imaju porodica, prijatelji i najbliži ljudi.

Kada sam na turniru, bilo da mi ide dobro ili loše, njihove poruke mi pomažu da se opustim, ali i da ostanem usredsređen na cilj.

Podsjećaju me da nisam sam.

Usamljenost je često veliki neprijatelj profesionalnog sportiste.

Danas znam da jedna loša partija nije tragedija. To mi se dogodilo mnogo puta i u osam ili devet od deset slučajeva uspio sam da se vratim već u narednim partijama ili na sljedećem turniru.

Znam da analiziram ono što se dogodilo i znam da mogu da prevaziđem takve situacije.

O stresu vrhunskog sporta govori se mnogo manje nego što bi trebalo.

Sport na najvišem nivou predstavlja veoma tanku granicu između osjećaja da možete sve i trenutka kada vam se čini da ste dotakli samo dno.

O koristi i šteti sporta

Sport je, generalno gledano, veoma koristan za zdravlje, ali vrhunski sport nije.

Pogledajte samo tenisere poslije završetka karijere. Rafael Nadal je najbolji primjer – njegovo tijelo je istrošeno jer ga je doveo do krajnjih granica mogućnosti. To zaslužuje divljenje.

U šahu je naš glavni „mišić“ mozak, što donosi dodatne rizike.

Ipak, nemoguće je nastupati bez stresa.

Dešavalo mi se da neki turnir shvatim previše opušteno, kao svojevrsni odmor između dva važna takmičenja, ali bi me stvarnost vrlo brzo vratila na zemlju.

S druge strane, ako sam previše emocionalno uključen i preopterećen značajem turnira, ne mogu da igram svoju najbolju igru. Tada me pritisak sputava.

Potrebno je pronaći zlatnu sredinu – biti potpuno posvećen, ali istovremeno dovoljno distanciran od samog rezultata.

Rezultat nije sam sebi svrha

Na najvišem nivou rezultat nikada nije jedini cilj. Mnogo su važniji rad i sredstva koja ste uložili.

Karijera nikada ne ide pravolinijski.

Ponekad se savršeno pripremite, a rezultat izostane. Međutim, plodovi tog rada mogu doći tek poslije nekoliko mjeseci, pola godine ili čak godinu dana.

Ne možete kontrolisati baš sve, jer su i protivnici vrhunski igrači.

Ne pobjeđuje onaj ko je opsjednut rezultatom, već onaj ko je spreman da stalno igra kvalitetne partije. Upravo tako dolazi dugoročna stabilnost.

O brzim tempima igre

U blicu, naročito kada sam u dobroj formi, volim da računam kratke varijante veoma brzo i da tu prednost iskoristim za pritisak na protivnika.

Ako obojica imamo po pet minuta, moj cilj je da što prije dođem do situacije u kojoj ja imam tri minuta, a protivnik minut i po.

Tada svoju prednost u vremenu pretvaram u prednost na tabli, usput postavljajući niz malih zamki.

Dovoljno je da samo jedna uspije – i partija je praktično završena.

Potez koji odigrate instinktivno u oko 90 odsto slučajeva biće dobar, a u približno 60 odsto slučajeva čak i najbolji mogući.

Ako mi pokažete normalnu šahovsku poziciju na ekranu, vjerovatno ću za dvije sekunde reći koji bih potez odigrao.

To nije magija, već navika stečena hiljadama sati rada.

Naravno, postoji jedan uslov – pozicija mora da liči na pravu šahovsku poziciju.

Ako biste figure nasumično rasporedili po tabli, bez ikakvog prepoznatljivog obrasca, trebalo bi mi vremena čak i da procijenim ko ima više materijala.

Ali u normalnoj poziciji grupišem figure u prepoznatljive cjeline i gotovo odmah razumijem šta se dešava.

Još je lakše kada je riječ o mojoj partiji, jer cijelo vrijeme pratim tok igre.

Čak i u klasičnom šahu protivnik najčešće odigra potez koji sam već očekivao.

U glavi već imam tri ili četiri kandidata za odgovor, pa je moj zadatak samo da preciziram računanje i odlučim koji mi se potez najviše dopada.

O klasičnom tempu igre

Kod dugih partija svaki igrač ima svoj način razmišljanja.

Za prvih četrdeset poteza na raspolaganju su dva sata, a postoje igrači koji su spremni da potroše čitav sat na samo jedan potez.

Ja se gotovo uvijek držim jednog pravila.

Ako poslije petnaest minuta još nisam donio konačnu odluku, obavezujem sebe da je donesem u narednih pet minuta.

Dalje razmišljanje više mi ne donosi dovoljno koristi.

Na prvi pogled izgleda logično da što duže razmišljate, pronaći ćete bolji potez.

Moje iskustvo govori suprotno.

Ako donesem odluku za trideset sekundi, to znači da je potez bio očigledan i da je gotovo sigurno najbolji.

Ako razmišljam deset minuta, obično biram između dvije ili tri gotovo jednako dobre mogućnosti i eventualna greška biće veoma mala.

Ali kada razmišljam petnaest ili dvadeset minuta, tada dolazim do trenutka istine.

Obično postoje dvije mogućnosti, a intuicija mi govori da je jedna od njih vjerovatno pogrešna.

Tada sebi kažem: „Dobro, idem ovim putem“, iako nemam stopostotnu sigurnost.

To je veoma lična stvar.

Na zanimljiv način to se prenijelo i na svakodnevni život.

Na primjer, kada u restoranu biram između dva jela, zabranjujem sebi da gubim vrijeme na tako banalnu odluku.

Na telefonu imam aplikaciju sa virtuelnom kockicom.

Bacim je i prepustim joj da odluči šta ću jesti.

Možda zvuči pomalo smiješno, ali štedi vrijeme.

Na kraju krajeva, donošenje odluka jedan je od najtežih zadataka za ljudski mozak.

Blef i psihologija

Psihologija je izuzetno važan dio vrhunskog šaha.

Danas svi igrači imaju pristup istim računarima, istim bazama partija i gotovo identičnim alatima za pripremu. Zato se postavlja pitanje: kako pobijediti protivnika koji je tehnički jednako dobro pripremljen kao i vi?

Odgovor je u prilagođavanju. Potrebno je pronaći pozicije u kojima će se protivnik osjećati neprijatno, čak i ako one objektivno nisu apsolutno najbolje prema procjeni računara.

Svaki igrač ima svoju zonu komfora i svoju zonu nelagode.

Moj cilj je da pronađem poziciju u kojoj se ja osjećam prijatno, a protivnik ne.

Ako se naše zone komfora poklapaju, radije ću igrati ono što meni odgovara, ali ću i dalje pokušavati da ga izbacim iz njegove ravnoteže.

Ne igram isto protiv Magnusa Carlsena, Fabiana Caruane ili Viswanathana Ananda.

Protiv Magnusa, na primjer, znam da moram stalno da vršim pritisak. Ali to ne znači da treba bezglavo napadati.

Potrebna je jasna strategija i neprekidan ritam pritiska – ne dozvoliti mu da se osjeća prijatno, preuzeti inicijativu i postepeno povećavati pritisak.

Naravno, u praksi to češće ne uspije nego što uspije, ali takav je šah.

U partijama protiv Magnusa imam otprilike 15 odsto pobjeda, 25 odsto poraza i oko 60 odsto remija.

Na turnirima najvišeg nivoa između 50 i 80 odsto partija završava se remijem. Računari su učinili mnogo težim stvaranje ozbiljne neravnoteže na tabli.

Ako je igrač zaista odlučan da ne izgubi, gotovo ga je nemoguće natjerati na grešku.

Pretjerani pokušaji da se po svaku cijenu igra na pobjedu lako se pretvore u nerazuman rizik koji protivnik može da kazni.

Da bi partija postala zaista oštra, oba igrača moraju biti spremna da prihvate određeni rizik.

Srećom, svi razumijemo da bi turniri bili nezanimljivi i nama i publici kada bi svi igrali samo na remi.

Žaljenja iz prošlosti

Moje najveće žaljenje u karijeri vjerovatno je to što sam samo jednom igrao na Turniru kandidata.

Završio sam na drugom mjestu, ali samo pobjednik stiče pravo da igra meč za titulu svjetskog prvaka.

Mislim da još imam jedan ili dva ciklusa da pokušam ponovo i daću sve od sebe da to ostvarim.

Planovi za budućnost

Moja godina izgleda otprilike ovako: šest mjeseci provedem na turnirima, odigram između petnaest i dvadeset takmičenja, a između njih treniram.

Brojke jasno pokazuju da više nemam onu stabilnost koju sam imao između 25. i 30. godine života, i to je sasvim prirodno.

Zbog toga cilj da postanem broj jedan na svijetu, koji zahtijeva izuzetnu konstantnost tokom cijele godine, više nije naročito realan.

Ali povratak među deset najboljih šahista svijeta jeste cilj vrijedan borbe, iako trenutno ne ide lako.

Ipak, moj glavni cilj nije rejting, već dobri rezultati na najvećim turnirima i u najvažnijim šampionskim ciklusima.

Ciljevi

Uvijek sebi postavim konkretan brojčani cilj – da osvojim jedan ili dva turnira godišnje.

Želim da svake godine imam nekoliko vrhunskih nastupa koji potvrđuju da mogu da pobijedim bilo koga, čak i ako je na drugoj strani table Magnus Carlsen.

Poslije toga dolaze najvažniji događaji – Svjetska prvenstva u rapidu i blicu.

Nemoguće je osvajati ih svake godine.

Čak i kada igram veoma dobro, to nije garancija titule.

Prošle godine završio sam kao šesti u rapidu i peti u blicu.

Godine 2023. bio sam šesti i četvrti.

Nisam osvojio titulu, ali sam pokazao da i dalje pripadam samom svjetskom vrhu.

Vrijeme za odlazak

Kada ću završiti karijeru?

Vjerovatno onda kada više ne budem mogao da izdržim ovako intenzivan ritam i kada osjetim da je vrijeme da šah igram više iz zadovoljstva nego kao profesionalac.

Biće to trenutak kada dođem na turnir i shvatim da je pobjeda postala gotovo nedostižna, da su svi protivnici bolje pripremljeni od mene i da mi je za trijumf potrebno mnogo sreće.

Tada ću znati da se razlika između mene i najboljih previše povećala.

To će biti znak da je došlo vrijeme da okačim rukavice o klin.

(Kraj)

 

Evgenij Tomaševski: Najvažnije je naučiti igrati klasični šah

 Glavni trener omladinske reprezentacije Rusije odgovara na pitanja Vladimira Barskog

29. jul 2026.

– Evgenije, kako teče rad s našim vodećim juniorima, prije svega sa Romom Šogdžijevim?

Evgenij Tomaševski: Roma je prije izvjesnog vremena dao odličan povod za medije, ispunivši prvu velemajstorsku normu i postavivši novi rekord kao najmlađi šahista kojem je to uspjelo.

Uopšte, oko tih rekorda postoji prilično zanimljiva priča. Ni ja kao trener, ni Savr i Saglara, Romini roditelji, ne pridajemo im tako veliki značaj. Jasno je da će se naš rad dugoročno ocjenjivati prema Romanovim budućim rezultatima i onome što bude postigao u karijeri.

Ali zanimljivo je da rekord za najmlađeg šahistu koji je ispunio velemajstorsku normu počinje da živi nekim svojim životom i pretvara se u nešto posebno. Svi o tome pričaju, mnogi razmišljaju o tome. Čak i strani mediji o tome pišu jednako često kao i naši. Sve zanima kakvi su Romini planovi, kako trenira i kako radi.

Naravno, u takvoj situaciji nemoguće je uopšte ne razmišljati o tom rekordu. Ipak, trudimo se da održimo ravnotežu, jer je na prvom mjestu šahovski napredak. Kada počnete da igrate dobro, rezultati dolaze sami. U pravilu ne ide obrnutim redom.

Evgenij Tomaševski i Savr Šogdžijev sa sertifikatom „Knjige rekorda Rusije“.

Svjesni smo da je većina rekorda u vezi s velemajstorskim normama postavljena zahvaljujući tome što su norme ostvarene na zatvorenim kružnim turnirima, ali bismo za sada željeli da izbjegnemo taj put. Ipak, ne želimo unaprijed ništa da planiramo. Trenutno smo u potpunosti usredsređeni na profesionalni razvoj i želimo da Roma nastavi da igra na švajcarskim turnirima, pa ćemo kasnije vidjeti šta dalje.

– Neki od prethodnih rekordera, moglo bi se reći, ostvarivali su norme u veoma povoljnim uslovima...

Evgenij Tomaševski: Gotovo svi šahisti koji su veoma rano ispunili velemajstorske norme ostvarili su najmanje dvije, a ponekad i sve tri norme upravo na zatvorenim kružnim turnirima – dok je to još bilo dozvoljeno. Pravilo prema kojem najmanje jedna norma mora biti ostvarena na švajcarskom turniru uvedeno je tek prije nekoliko godina.

Jasno je da je na otvorenom turniru mnogo teže ispuniti normu nego na posebno organizovanom kružnom turniru.

Ako pogledate spisak rekordera, vidjećete da su to, uz rijetke izuzetke, opštepriznate svjetske zvijezde. Međutim, ostvariti sve tri velemajstorske norme na otvorenim turnirima u tako mladom uzrastu predstavlja zadatak bez presedana.

Na primjer, Faustino Oro, uprkos veoma ozbiljnom pokušaju na turniru „Aeroflot“, nije uspio da na vrijeme ispuni nijednu takvu normu i zbog toga je ostao bez rekorda.

Ipak, volio bih da se udaljimo od stalnih poređenja Rome i Faustina. Prava vrijednost vidi se tek s vremenske distance. Ako rivalstvo između Šogdžijeva i Ora zaista bude postojalo, onda bi trebalo da ga gledamo kada budu imali 15 ili 16 godina, a ne sa 11 ili 12.

U ovom trenutku njihovo poređenje nema mnogo smisla, jer u svijetu postoji mnogo talentovane djece i prerano je predviđati kakva će biti njihova buduća hijerarhija.

Po mom mišljenju, pravi šahovski život danas se odvija upravo na švajcarskim turnirima – u Kazahstanu, Uzbekistanu, Azerbejdžanu, Ujedinjenim Arapskim Emiratima, kao i na nekim turnirima u Rusiji. Tamo se igra klasičnim tempom, a najčešće se igra samo jedna partija dnevno, a ne dvije.

Usput bih želio da skrenem pažnju mladim šahistima i njihovim roditeljima: ako mladi igrač zaista daje svoj maksimum, za kvalitetan razvoj u klasičnom šahu mnogo je bolje da igra samo jednu partiju dnevno.

– Zato što još nije dovoljno ojačao?

Evgenij Tomaševski: Da, upravo u tome je stvar! Naravno, može da igra i bez maksimalnog angažmana, ali tada će i rezultati biti slabiji. Roma svaku partiju igra do krajnjih granica svojih mogućnosti.

Pogledajmo njegove rezultate u Višoj ligi prvenstva Rusije. Rekao sam da će mi upravo taj turnir biti posebno zanimljiv, jer je tamo Roma mogao da odmjeri snage s nekim od naših vodećih velemajstora. U principu, zadovoljan sam onim što sam vidio.

Roman Šogdžijev na Visokoj ligi prvenstva Rusije. Kursk, 2026. godina.

Dok je imao dovoljno energije, dok je mogao da igra svaku partiju i svaki potez s maksimalnom koncentracijom, sve je funkcionisalo odlično. Međutim, u drugom dijelu turnira došlo je do manjeg pada. Više nije donosio pojedine odluke s onom preciznošću i pažnjom koju je pokazivao u prethodnom periodu.

Turnir i po – mislim na prvenstvo Azije za seniore i prvu polovinu Više lige – igrao je na nivou dobrog velemajstora. Ali u drugoj polovini Više lige počelo je pomalo da mu nedostaje snage. Ne toliko fizičke, koliko mentalne stabilnosti, pa su se pojavile greške kakve od njega odavno nismo viđali. To je, naravno, nešto što se može ispraviti.

Bilo mu je prilično teško i fizički. Najprije je igrao prvenstvo Azije, a zatim je otputovao u Hongkong na Svjetsko ekipno prvenstvo u rapidu i blicu. Iako tamo nije odigrao mnogo partija, sama putovanja i letovi iscrpljuju. Ta „turbulencija“ nastavila se i na turniru u Oskemenu, tako da ćemo nastaviti da radimo na stabilnosti.

Usput, zabavno mi je da čitam kako razni mediji, uglavnom strani – mada taj mit ponekad prenesu i naši šahovski kanali, ali u manjoj mjeri – pišu da Roma ima gotovo sedam trenera. Predstavljaju ga kao veliki projekat u kojem sedam različitih trenera radi s njim dvadeset četiri sata dnevno, sedam dana u sedmici, a on navodno nema nikakav život.

U stvarnosti je on sasvim običan dječak koji putuje po raznim zemljama, upoznaje svijet i igra šah. A što se tiče njegovih trenera... Budimo iskreni: ja možda imam različita raspoloženja tokom sedmice, ali to me ipak ne pretvara u sedam različitih trenera!

Već duže vrijeme s Romom radim samo ja, a povremeno i za određene segmente treninga uključuje se Mihail Izrailjevič Šereševski.

– Ima li trenera za fizičku pripremu?

Evgenij Tomaševski: Ima. Ja vodim šahovski dio rada, dok fizičku pripremu Roma obavlja odvojeno, kao i određene obrazovne aktivnosti.

On vodi sasvim normalan život i ovom prilikom želim da zahvalim Šahovskoj federaciji Rusije, koja stvara uslove za moj rad s Romom.

Želio bih da naglasim još jednu stvar. Jasno je da će pažnja javnosti prema Romi ostati velika, jer je riječ o talentu izuzetnog kalibra koji već postiže ozbiljne rezultate. Zato svi čekaju trenutak kada će oboriti rekord i početi borbu za titulu svjetskog prvaka.

Ali hajde da ne žurimo. Ono što mu je sada najpotrebnije jesu vrijeme i miran rad, bez suvišne buke.

– Njemu je tek jedanaest godina, zar ne?

Evgenij Tomaševski: Da, ima samo jedanaest godina. Zanimljivo je da već sada djeluje kao izuzetno iskusan igrač i da na pojedinim turnirima počinje da igra protiv rivala koji su mlađi od njega.

Kad smo već kod toga, Mihail Izrailjevič je pomenuo Ajdana Gafurova, a i ja bih želio da kažem nekoliko riječi o njemu. Njegov napredak jedan je od prvih velikih uspjeha naše škole, u kojoj rade Šereševski i Artjom Tjurin, uz podršku Šahovske federacije Rusije i njenog rukovodstva.

Ajdan je ostvario ogroman napredak i da nema Rome, njegovo ime bi već odavno bilo u centru pažnje. Gotovo sedam mjeseci je mlađi od Rome, a u julu 2026. godine bio je drugi najbolji šahista na svijetu u svom uzrastu.

Najbolji svjetski šahisti do 12 godina

Evgenij Tomaševski: Ajdan je za sada ostao pomalo u sjenci, ali tamo Artjom Tjurin i Mihail Izrailjevič rade zaista briljantan posao. Napredak od 500 rejting poena za nešto više od godinu dana je izuzetno dostignuće, ali nije riječ samo o brojkama – ogroman je i stvarni napredak u kvalitetu njegove igre.

Želio bih da skrenem pažnju na još jednu važnu stvar. Veoma nam je stalo da mladim ljudima pružimo priliku da se oprobaju kao treneri. Mihail Izrailjevič je o tome već govorio, a ja želim da ponovim: ako želite da se bavite trenerskim poslom, slobodno se odvažite. Imamo mnogo talenata, uključujući i veoma mlade šahiste od deset, jedanaest godina, pa čak i mlađe.

Vjerujem da postoje djeca koja mogu da ponove Ajdanov put i da se približe Rominom nivou. Ako želite da radite u tom pravcu, dobrodošli ste. Posla u ruskom šahu ima dovoljno za sve, u to sam potpuno siguran.

Ajdan je odličan primjer kako jedan sistem može da funkcioniše. Prije samo pola godine govorili smo da se rad tek zahuktava, a već sada vidimo prve plodove. Iskreno se nadam da će se taj trend nastaviti i da će još mlađi dječaci, rođeni 2016. i 2017. godine, takođe ostvariti velike uspjehe. Naš cilj je da izgradimo snažnu generaciju, čitavu plejadu vrhunskih igrača.

Želim da naglasim da pažljivo pratim uspjehe svih naših mladih šahista, bez obzira na to da li s njima radim lično ili ne, da li treniraju u Školi Tomaševskog ili ne.

Imamo očigledne i zapažene uspjehe, poput pobjede Valerije Klejmenove na Svjetskom prvenstvu do 18 godina, koja je izazvala veliko interesovanje. Tu su i rezultati poput nastupa Ruslana Gadžijeva u Višoj ligi.

Posebno bih istakao da danas možemo govoriti o pravom usponu omladinskog šaha u Dagestanu. Tamo već postoje trojica izuzetno perspektivnih juniora koji međusobno podstiču jedni druge kroz konkurenciju – Tajmaz Temirbekov, Ruslan Gadžijev i Ajdan Gafurov. Biće sjajno ako ih upravo to unutrašnje rivalstvo dodatno motiviše na još bolje rezultate.

Ruslan Gadžijev skrenuo je pažnju na sebe na impresivan način, iako je donedavno bio gotovo nepoznat široj javnosti. Malo je nedostajalo da obori rekord kao najmlađi učesnik Superfinala prvenstva Rusije – svega nekoliko poteza dijelilo ga je od plasmana na najvažniji turnir domaćeg kalendara. U Višoj ligi igrao je zaista fantastično.

– Poklekao je u posljednjem kolu?

Evgenij Tomaševski: Da, u partiji protiv Borisa Savčenka. Boris je vrlo kreativno odigrao otvaranje, pa je Ruslan stekao potpuno dobijenu poziciju. Međutim, kasnije se zapleo i izgubio partiju, iako bi mu, u sasvim realnom raspletu ostalih rezultata, čak i remi bio dovoljan za plasman u Superfinale.

To bi bio pravi senzacionalan uspjeh!

Nakon toga ispunio je normu međunarodnog majstora i ili je već prešao granicu od 2400 rejting poena, ili joj je sasvim blizu.

Dopada mi se i način na koji trenutno igra Matfej Jurasov. Da ne ureknem, ali čini mi se da je uspio da stabilizuje svoju igru. O tome smo razgovarali s kolegama još prije open turnira u Srbiji, na kojem je Matfej odigrao fenomenalno – podijelio je prvo i drugo mjesto i značajno premašio učinak potreban za velemajstorsku normu.

Želim da naglasim da postoji mnogo načina da mladi šahista skrene pažnju na sebe. Neko to postiže odličnim nastupima na zvaničnim takmičenjima, poput prvenstava Rusije, Azije ili svijeta, kao i ekipnih prvenstava. Drugi se afirmišu kroz seniorske turnire.

Trudim se da pratim ne samo velike open turnire, već i manje švajcarske turnire. Svi zajedno radimo na istom cilju – da ruski šah dobije snažnu i kvalitetnu novu generaciju.

Uspjeha ima mnogo i to zaista raduje. Prije nekoliko dana reprezentacija Rusije osvojila je prvo mjesto u ukupnom plasmanu po broju medalja na juniorskom prvenstvu Azije. Momci i djevojke zaslužuju sve pohvale!

Kad smo već kod toga, želio bih da izrazim zahvalnost svima koji putuju na dječja i omladinska prvenstva svijeta i Azije, koji na tim takmičenjima predstavljaju Rusiju i gotovo uvijek to čine veoma uspješno. Nekada uspješnije, nekada nešto manje, nekada putuje brojnija delegacija, nekada manja.

Imamo i entuzijaste koji na javnim kanalima vode statistiku nastupa vodećih juniora na tim prvenstvima. To je veoma zanimljivo, jer je jasno da najbolji igrači po rejtingu u svojim uzrastima nisu uvijek zainteresovani za učešće na tim takmičenjima. I to nije slučaj samo kod nas – isti trend postoji širom svijeta.

– Što su stariji, to su manje zainteresovani?

Evgenij Tomaševski: Da, to je sasvim očigledno. Teško da će, recimo, Faustino Oro biti zainteresovan za učešće, osim možda ako se radi o prvenstvu u rapidu i blicu koje se održava u njegovom gradu.

Ako pogledate Svjetsko prvenstvo do 18 godina, vidjećete da od dvadeset najboljih igrača svijeta u tom uzrastu obično učestvuje svega nekoliko.

Ipak, riječ je o važnim i ozbiljnim takmičenjima. Zato želim da zahvalim svima koji odlaze na ta prvenstva i osvajaju medalje, kao i trenerima – Mihailu Demidovu, Sergeju Moisejeviču Janovskom, Artjomu Pugačovu kao vođi delegacije i mnogim drugim stručnjacima. Po pravilu, na tim putovanjima vlada odlična atmosfera, a sve je organizovano veoma profesionalno.

Takvi turniri predstavljaju sjajnu priliku da mladi šahista dodatno skrene pažnju na sebe. Međutim, želio bih da istaknem jednu važnu stvar.

Ponekad razgovaram s roditeljima veoma mladih igrača koji su zabrinuti zato što njihovo dijete nije pokazalo maksimum na prvenstvu svijeta ili Azije. Kažu da je na treninzima sve izgledalo odlično, a na samom takmičenju nije odigralo najbolje.

Ali jedan slabiji nastup vam ne zatvara nijedna vrata!

Poznajem veliki broj vrhunskih šahista koji u dječjim kategorijama gotovo da nisu ostvarivali zapažene rezultate, a kasnije su ipak izgradili sjajne karijere.

Naravno, uspješan nastup na takvim prvenstvima može da bude odlična odskočna daska koja će ubrzati prelazak u vrhunski šah.

Postoji još jedan važan aspekt. Ne žele svi niti mogu da postanu vrhunski profesionalci. Za nekoga titula svjetskog prvaka u svojoj uzrasnoj kategoriji može ostati najveći uspjeh u karijeri, ali i to je izuzetno vrijedno dostignuće.

Ponavljam, postoje različiti načini da šahista ostavi trag.

– Da li mladi igrači koji ostvare ozbiljne rezultate dobijaju priliku da treniraju u Školi Tomaševskog?

Evgenij Tomaševski: To je prilično osjetljivo pitanje. Za sada je naša škola prije svega usmjerena na najmlađe.

Zašto?

Prije svega zato što nas još nema mnogo. Ne možemo da budemo na više mjesta istovremeno! Ja radim s Romom Šogdžijevim i Savom Vetohinom, a riječ je o dvojici igrača velemajstorskog nivoa kojima je potrebno posvetiti ogromnu pažnju.

Naravno, pružaću konsultacije i najtalentovanijim mladim igračima koji dolaze u školu – na primjer Ajdanu. On je već dostigao nivo na kojem mu je takav rad potreban, dok će drugi do njega stići nešto kasnije.

– Dakle, Ajdan već dobija vaše konsultacije?

Evgenij Tomaševski: Da.

– A kako izgleda rad sa Savom?

Evgenij Tomaševski: Sava je nešto stariji i tu treba istaći jednu važnu stvar.

Zvanično se juniorima smatraju igrači do 20, odnosno do 18 godina. Međutim, kada govorimo o vrhunskim rezultatima, danas je mnogo važnije pitanje da li igrač ima 16 ili čak samo 14 godina.

Formalno, starosne granice ostaju iste, ali se pažnja sve više usmjerava na najmlađe, jer danas šahisti sa 18 ili 20 godina već postaju svjetski prvaci ili izazivači za titulu. Zato prije svega moramo govoriti o djeci.

Rejting od 2500 sa 18 godina za nas više nije cilj.

Naravno, postoje sjajni mladi igrači koji svoj puni potencijal ostvaruju nešto sporije. Na primjer, Erdem Hubukšanov odigrao je odlično prvenstvo Azije. Malo mu je nedostajalo sreće da izbori plasman na Svjetski kup, iako je igrao zaista sjajno i nastavlja da napreduje.

I Artjom Pingin igra sve bolje. Nedavno je ostvario odličan rezultat na kvalitetnom open turniru u Srbiji.

Ali ja govorim o nečemu drugom.

Škola Tomaševskog prvenstveno je namijenjena najmlađima, ali to ne znači da su vrata zatvorena za ostale.

Ako neko bude ostvarivao zaista vrhunske rezultate i ako se okolnosti tako poklope – sve je moguće.

Kako sam, na primjer, počeo da radim sa Savom Vetohinom?

Iz određenih razloga njegova saradnja s prethodnim trenerom bila je završena i ostao je bez stručne podrške. Tada je procijenjeno da je, u interesu sve tri strane – Save, mene i Šahovske federacije Rusije – najbolje da upravo ja preuzmem rad s njim.

Dakle, sve je moguće.

Evgenij Tomaševski: Inače, treba donekle razlikovati moj lični rad od Škole Tomaševskog, jer je Škola Tomaševskog ipak mnogo bolje organizovan sistem, o kojem će detaljnije govoriti Mihail Izrailjevič Šereševski.

Važno je razumjeti da je moj individualni rad zapravo vrh ledenog brijega. Radim sa igračima koji su već dostigli velemajstorski nivo ili su mu veoma blizu. Mlade igrače pažljivo pratim, a onima koji se nalaze između ta dva nivoa nastojim da pružim savjete i konsultacije.

Kao što sam više puta rekao, naš glavni cilj jeste dostizanje vrhunskog šahovskog majstorstva. Ako govorimo o vrhunskom šahu, moramo polaziti od činjenice da se danas već sa 19 ili 20 godina igraju mečevi za titulu svjetskog prvaka. A da biste pripremili takve igrače, morate ih razvijati od najranijeg uzrasta. Tada će neko od njih stići do samog vrha.

Naravno, nagli napredak moguć je u bilo kojem životnom dobu, ali ipak se vodimo tom jednostavnom logikom.

Takođe nastojimo da pomažemo i djevojčicama.

– Kod njih razvoj dolazi još ranije?

Evgenij Tomaševski: Da. Njihov put do vrha je kraći. Na primjer, Ana Šuhman je poslije svog velikog proboja tokom 2024. i 2025. godine odmah ušla među trideset najboljih šahistkinja svijeta.

Kod žena rejting od 2400 i više znači mjesto među 50 najboljih, 2450 donosi plasman među 25 najboljih, dok je 2500 već sama svjetska elita.

Kod djevojčica je put do vrha rejting liste kraći nego kod dječaka.

Za mladiće je pravi izazov prolazak kroz ono što ja zovem „rejting čistilište“ – zonu između 2450 i 2600–2650 poena. Taj dio puta izuzetno je težak.

Gdje osvojiti tih dodatnih 150 ili 200 rejting poena? Ići na open turnire?

Ali upravo na openima djeca sa rejtingom od 2100, 2200 ili 2300 poena ne žele da gube rejting. Naprotiv, žele da ga osvoje.

Danas je očigledan trend da djeca i mladi šahisti igraju veoma proračunato. Da li je to dobro ili loše, drugo je pitanje, ali činjenica je da većina igra izuzetno pragmatično.

Ako želite da se probijete do samog svjetskog vrha, takav pristup nije ispravan. Ipak, mogu da razumijem zašto ga mnogi biraju.

Rejting je danas izuzetno važan, pa mnogi igrači bijelim figurama, da stvari nazovemo pravim imenom, svjesno igraju na remi. Cijeli njihov repertoar otvaranja prilagođen je upravo tome.

Veliki broj igrača rejtinga između 2200 i 2300 danas koristi takvu taktiku i ona zaista daje rezultate.

Još jednom naglašavam: ako želite da postanete vrhunski svjetski igrač, to nije pravi put. Ali ako vam je cilj da ostvarite kratkoročan rezultat, onda je to sasvim razumljiva i korisna strategija.

Sava Vetohin i Ivan Zemljanski trenutno se nalaze između 2550 i 2600 rejting poena. To je već sasvim drugi nivo. Međutim, čak i prelazak sa 2450 na 2550 danas predstavlja izuzetno težak zadatak.

Za to su potrebni pravi turniri, pažljivo isplaniran kalendar nastupa i, što je možda najvažnije, što manje ometanja.

Na primjer, ne treba se previše rasipati na rapid i blic.

– A upravo danas mnogi mladi talenti počinju da se specijalizuju za rapid i blic...

Evgenij Tomaševski: Da. Takvih turnira ima mnogo, kratko traju i nude veoma privlačne uslove. Osim toga, njihove titule zvuče gotovo jednako prestižno kao i titule u klasičnom šahu.

– Da li se i za njih dodjeljuju zvanične titule?

Evgenij Tomaševski: Dodjeljuju se. Na osnovu tih rezultata možete izboriti mjesto u raznim reprezentacijama i ostvariti druge pogodnosti. Jednostavnije je doći do uspjeha.

Ako govorimo o blicu, postoji još jedna prednost – možete ga ozbiljno trenirati i bez izlaska iz kuće.

– U Centralnom domu šahista može da se trenira, ovdje su turniri veoma jaki...

Evgenij Tomaševski: Igrati se može bilo gdje, pa čak i u metrou! Ali želim da podsjetim na jednu veoma važnu stvar.

Trenirajući blic, vi trenirate samo blic – ništa drugo. Moglo bi se reći da trenirate poseban sport koji se zove blic.

Sa rapidom je situacija nešto složenija, ali rapid ionako gotovo niko ne igra tek tako, u metrou ili usput, zar ne?

– Pa da.

Evgenij Tomaševski: Rapid rijetko ko igra rekreativno. To je specifična disciplina koja ima svoju, prilično usku publiku. Naravno, rapid turniri postoje, ali blic je daleko masovniji.

Najvažnije, ključno pitanje je sljedeće: najteže je naučiti dobro igrati klasični šah. On zahtijeva potpuno drugačiji nivo koncentracije i napora.

Mnogo je lakše preći sa klasičnog šaha na blic nego obrnuto.

Ne želim nikome da namećem svoje mišljenje niti da ulazim u filozofske rasprave, ali uvjeren sam da će vam upravo učenje klasičnog šaha donijeti najveću korist. Mnogo je lakše ubrzati igru ako ste naučili da razmišljate duboko, nego produbiti igru ako ste navikli samo da igrate brzo.

Postoji još jedan problem koji je povezan s tim – sve šira primjena vremenske kontrole 45 minuta plus 30 sekundi po potezu. Po tom tempu već planiraju da organizuju Svjetski kup.

Po mom mišljenju, to je veoma tužna priča.

Moja reakcija na tu novinu izrazito je negativna.

Obratite pažnju koliko su jedinstveni ljudi koji se inače po mnogo čemu razlikuju – Hikaru Nakamura, Jakob Ogard i Rameš. Svi oni jednoglasno se oštro protive toj ideji.

Jer, prijatelji, 45+30 jeste brz šah, ali nije klasični šah.

Tokom čitave istorije šah se razvijao dijalektički. Praktičniji stil igre stalno je bio u sukobu s dubljim pristupom. Metode odbrane usavršavale su se do maksimuma, zatim bi napad pronalazio nova rješenja protiv tih odbrana, pa bi se klatno ponovo vraćalo na drugu stranu. Nakon toga igra bi postajala još dublja i složenija.

Ako kontrolu 45+30 proglasimo klasičnim šahom, potpuno ćemo uništiti tu složenost.

Kao što je Rameš sasvim ispravno rekao, ako nemate vremena – nema ni dubine.

Igru ćemo svesti na krajnje pojednostavljivanje. Biće dovoljno da savršeno poznajete svoje manevre, da ne pravite grube previdove i da igrate brzo i stabilno.

Složene ideje jednostavno neće biti moguće sprovesti, jer će to biti ravno samoubistvu protiv protivnika koji igra jednostavno i praktično.

Ako, međutim, imate dva sata za razmišljanje, tada možete da komplikujete, rizikujete i postavljate protivniku ozbiljne probleme, baš kao što to rade indijski velemajstori ili Vinsent Kajmer, Javohir Sindarov i Nodirbek Abdusatorov.

Primijetite da oni uspijevaju da stvaraju ozbiljne probleme čak i najboljim šahistima svijeta.

Nemojte se voditi pričama kako se svijet ubrzava i slično.

Vaš prvi zadatak jeste da naučite da dobro igrate šah.

Učite klasični šah – to je izuzetno važno!

Prvo, ne vjerujem da će klasični šah ikada potpuno izgubiti svoje mjesto, jer upravo on predstavlja pravi šah.

Drugo, kada jednom naučite da dobro igrate klasiku, kasnije ćete mnogo lakše prilagoditi svoju igru bilo kojoj vremenskoj kontroli.

Obrnuto, međutim, ne funkcioniše.

Na to želim da skrenem pažnju svima koji danas kao prioritet biraju blic i rapid.

Ponavljam: sve ovo važi ako vam je cilj da dostignete sam svjetski vrh. Ako vam to nije cilj, onda, naravno, možete da se bavite čime god želite.

Priču Evgenija Tomaševskog dopunjava zaslužni trener Bjeloruske SSR Mihail Šereševski.

Mihail Šereševski. Moskva, 2026. godina

Mihail Šereševski: U martu 2025. godine počeli smo da radimo s Ajdanom Gafurovim. Tada je imao rejting 1879.

1. avgusta ove godine njegov rejting će iznositi 2367, što znači da je za to vrijeme napredovao za gotovo 500 rejting poena.

U posljednje vrijeme Ajdan je protiv velemajstora odigrao 11 partija klasičnim tempom i osvojio 5,5 poena.

Na turniru u Srbiji nedostajalo mu je samo pola poena za normu međunarodnog majstora – u posljednjem kolu nije uspio da realizuje dobijenu poziciju s velikom prednošću.

Naš rad zasniva se na preciznoj metodologiji koju smo usaglasili s Evgenijem Tomaševskim.

Za pripremu otvaranja zadužen je međunarodni majstor Artjom Tjurin. On ne dopušta nikakvu improvizaciju, zbog čega kasnije neće biti potrebe da se čitav repertoar mijenja iz temelja.

Naravno, pojedine varijante će se s vremenom doraditi, ali je najvažnije da dijete od najranijih godina razvija osjećaj za osnove pozicione igre.

Ne pokušavamo da protivnike redovno lovimo na jeftine zamke niti da stičemo prednost pomoću sumnjivih varijanti koje mogu donijeti uspjeh u jednoj partiji, ali kasnije vrlo vjerovatno dovode do pravog debakla u otvaranju.

Ajdan ima veoma dobre perspektive. U ovom trenutku ima drugi rejting na svijetu u svom uzrastu, odmah iza Rome Šogdžijeva. Do rejtinga potrebnog za sticanje titule međunarodnog majstora nedostaje mu još samo 25 poena, iako tek treba da ispuni potrebne norme.

Ajdan Gafurov. Alma-Ata, 2025. godina.

Ne radimo samo sa Ajdanom. Napreduje, na primjer, i Fedor Sideljnikov. S njim smo počeli da radimo u julu 2025. godine, a za godinu dana značajno je unaprijedio svoje razumijevanje igre i osjetno povećao rejting, koji trenutno iznosi 1838. Uvjeren sam da će njegov rejting nastaviti da raste veoma brzo čim otkloni određene nedostatke u svojoj igri.

Naš rad zasniva se na provjerenoj metodologiji koja obuhvata sve faze partije. Tako postepeno ispravljamo i uklanjamo sistemske nedostatke u šahovskom obrazovanju, koji su tipični za mnoge mlade igrače.

Nedavno smo počeli da radimo i sa dvije djevojčice – Elzjatom Levgejevom i Marjanom Osipovom.

Elzjata je postala prvakinja Rusije za 2026. godinu, ali to nije bio presudan razlog zbog kojeg smo je uključili u grupu. Pratim partije praktično svih vodećih mladih šahista na prvenstvima Rusije, ali i na drugim turnirima. Dopao mi se njen pristup šahu, kao i sama igra, pa smo odlučili da započnemo saradnju.

Marjana je, s druge strane, privukla pažnju na dječjem turniru „Aeroflota“. U svom uzrastu trenutno ima najbolji rejting u Rusiji, mada moram ponoviti da rejting nije najvažniji kriterijum.

Radili smo i sa Matfejem Jurasovom, koji je u jednom periodu stagnirao u šahovskom razvoju. Nakon saradnje s nama, a prije svega sa Artjomom Tjurinom na pripremi otvaranja, napravio je veliki iskorak. Ispunio je dvije norme međunarodnog majstora, podigao rejting na više od 2400 poena, postao svjetski prvak u rapidu do 14 godina, kao i svjetski prvak među školarcima.

S Matfejem danas više ne radimo, jer smo prvenstveno usmjereni na razvoj i izgradnju pravilnih šahovskih temelja kod mlađe djece. Ipak, veoma nas raduju njegovi novi uspjesi, posebno velemajstorska norma koju je nedavno ostvario na open turniru u Beogradu.

U radu sa Ajdanom i Fedorom, a uskoro će im se pridružiti i Elzjata, od velike nam je pomoći saradnja sa Intelekt akademijom iz Novokuznjecka. Predsjednica njenog Nadzornog odbora, Jelena Genijevna Ribkina, iskreno podržava razvoj šaha.

Prije svega, Akademija omogućava odlično obrazovanje kroz program učenja na daljinu, pri čemu svaki naš učenik ima nastavnika koji radi individualno s njim.

Osim toga, Intelekt akademija pruža i značajnu finansijsku podršku mladim šahistima.

Na primjer, Ajdan Gafurov je upravo zahvaljujući toj obrazovnoj ustanovi mogao da učestvuje na posljednja dva međunarodna turnira u Srbiji.

I Fedor Sideljnikov, koji je postao svjetski prvak u blicu do deset godina i osvojio srebrnu medalju na prošlogodišnjem Svjetskom prvenstvu u klasičnom šahu, putovao je u Srbiju na međunarodni turnir uz podršku Intelekt akademije.

Posebnu zahvalnost dugujemo i Šahovskoj federaciji Dagestana, kao i njenom predsjedniku, velemajstoru Džakaju Džakajevu, na velikoj pomoći koju su pružili Ajdanu Gafurovu i na sredstvima izdvojenim za njegovo učešće na međunarodnim takmičenjima.

Ako govorimo o savremenom profesionalnom šahu na najvišem nivou, onda je sat i po ili dva rada dnevno jednostavno premalo za ozbiljan napredak. Potrebno je imati najmanje četiri do pet slobodnih sati svakog dana posvećenih šahu.

Jasno je da su mladi šahisti iz Indije, Uzbekistana, Kazahstana, ali i mnogih drugih zemalja, koji su odlučili da im šah bude životni poziv, spremni da treniraju i po deset sati dnevno. Školovanje kod njih često pada u drugi plan.

Zahvaljujući saradnji sa Intelekt akademijom, naši učenici mogu da steknu kvalitetno obrazovanje kroz program učenja na daljinu, a istovremeno dobijaju ono najvažnije – četiri do pet slobodnih sati dnevno za ozbiljan rad na šahu.

Ipak, čak ni tako ne možemo da se po broju trening sati ravnopravno takmičimo sa šahistima iz zemalja Centralne Azije, Indije i pojedinih drugih država. Kod nas većina ljudi ipak ulaže nešto manji životni ulog u šah.

Ako osjete da u šahu nisu ostvarili ono čemu su težili, oni i dalje imaju priliku da uspiju u drugim oblastima, jer nisu zapostavili kvalitetno obrazovanje.

Zato se s konkurencijom moramo boriti kvalitetom rada. Naše školovanje i šahovska obuka moraju biti bolji nego u tim zemljama.

Već smo počeli da primjenjujemo sistemski način rada.

Ranije se od jednog trenera očekivalo da svoje učenike nauči svemu – otvaranjima, različitim elementima srednje igre i završnicama. Međutim, to danas više nije moguće.

Šah je postao toliko složen, a proces treninga toliko se promijenio pojavom računara, da jedan čovjek više ne može kvalitetno da pokrije sve oblasti.

Nije slučajno što se u mnogim drugim sportovima odavno radi timski. Mi smo krenuli istim putem.

Ja sam zadužen za sistemsku obuku, razvijanje neophodnih šahovskih vještina i rad na završnicama.

Za otvaranja je zadužen međunarodni majstor Artjom Tjurin.

Kada igrač dostigne nivo približan Ajdanovom, tada počinje da dobija i konsultacije Evgenija Jurjeviča Tomaševskog.

Uopšte, zanimaju nas mladi šahisti koji žele da svoj život posvete šahu i da izaberu trenerski poziv.

Spremni smo da razmotrimo kandidate koji bi željeli da se uključe u rad Škole Tomaševskog.

Vjerovatno će nam, kako budemo rasli, biti potrebni i ljudi koji će se posebno baviti organizacionim poslovima.

Fotografije: Vladimir Barski i pres-služba Jugozapadnog državnog univerziteta (Jugozapadni državni univerzitet Rusije).

https://ruchess.ru/news/report/evgeniy_tomashevskiy_vazhnee_vsego_nauchitsya_igrat_v_klassiku/

Muzika i šah -Apolon sreće Kaisu

 

Achilleas Zographos
2017

Apolon i Kaisa

Apolon

Nazivan „Sjajni“, Apolon je jedno od olimpijskih božanstava u klasičnoj grčkoj i rimskoj mitologiji. Apolon je vječno mlad bog muzike i poezije i često se prikazuje kako svira zlatnu liru. Složeno božanstvo, bio je i bog svjetlosti i sunca, proricanja, istine, iscjeljenja i kuge. Pojavljuje se u renesansnoj poemi Scacchia ludus Marka Antonija Hijeronima Vide (oko 1490–1566), koja opisuje šahovsku partiju između Apolona i Merkura, igranu u prisustvu drugih bogova. Inspirisao je brojne umjetnike, među njima i ruskog kompozitora Igora Stravinskog, koji je 1928. napisao čuveni balet Apollon musagète („Apolon, gospodar muza“).

Kaisa (ili Caissa)

Muza ili boginja šaha, prvobitno nimfa iz istoimene poeme koju je napisao ser Vilijam Džouns (1746–1794) 1763. godine. Nakon opisa igre uvodi se nimfa:

Ljupka drijada lutala je tračkim šumama,
očaravajućeg držanja i blagog pogleda;
lov na hitrog jelena bio joj je jedina radost,
daleka od Himena i kiparskog dječaka;
preko brda i dolina njena ljepota bijaše slavna,
i lijepa Kaisa zvala se ta djevojka.

Poema je nastala po uzoru na Vidinu Scacchia ludus, u kojoj se nimfa zove Shakis. Mars, čiju ljubav nimfa ne uzvraća, nagovara boga sporta da izmisli igru (šah) koja bi mogla omekšati njeno srce.

Hooper, David & Whyld, Kenneth; The Oxford Companion to Chess, drugo izdanje; Oxford University Press, 1992, str. 65.

Simboli i termini

Šah, poput matematike i muzike, ima sopstveni simbolički jezik sa više od pedeset znakova koji mogu izraziti gotovo sve što se dešava na tabli, na primjer:

„Ovo je novi potez koji drastično mijenja procjenu pozicije. Teorija je ovu poziciju smatrala izjednačenom, ali sada se mora smatrati gotovo dobijenom za crnog.“

U ovoj knjizi koristićemo samo neke osnovne simbole. Svi se stavljaju poslije poteza. Evo ih:

+ šah

# mat

! dobar potez

!! briljantan potez

? loš potez

?? grub previd

!? zanimljiv potez

?! sumnjiv potez

e.p. en passant

1–0 bijeli je pobijedio

0–1 crni je pobijedio

½ remi

GM velemajstor

IM internacionalni majstor

WGM / WIM — slovo „W“ označava da je nosilac titule žena.

---

Klasični šah

Zvanične turnirske partije koje se obično igraju uz kontrolu vremena od 90 minuta za prvih 40 poteza, nakon čega slijedi još 30 minuta do kraja partije, uz dodatak od 30 sekundi po potezu za svakog igrača.

Ubrzani šah (Rapid)

Partije sa vremenskim ograničenjem od najviše 60 minuta po igraču.

Blic šah

Partije sa vremenskim ograničenjem od najviše pet minuta po igraču.

Bullet šah

Još brži od blica; standard je jedna ili najviše dvije minute za cijelu partiju po igraču. Veoma popularan među zaljubljenicima u internet-šah.

Dopisni šah

Potezi se šalju poštom ili elektronskom poštom. Za završetak turnira ponekad je potrebno i nekoliko godina.

Chess 960

Varijanta šaha u kojoj su figure na prvom redu raspoređene nasumično.

Ch.

Skraćenica za prvenstvo.

Elo

Metod izračunavanja rejtinga koji procjenjuje igračku snagu šahiste. Najbolji igrači svijeta trenutno imaju rejting iznad 2800. Igrači sa rejtingom preko 2500 obično nose titulu velemajstora, a ima ih približno hiljadu.

[ … ]

Označava da dio originalnog teksta nije uključen.

Prolog

Možda su šah i muzika povezani zakonima harmonije i ljepote koje je teško formulisati i teško shvatiti. A možda nečim drugim.
Vasilij Smislov, bariton i sedmi svjetski šampion u šahu.¹

Sa sposobnošću koja proizlazi iz njegove ogromne učenosti, u romanu Izborna srodstva Johann Wolfgang von Goethe pokušava nadahnutu paralelu. S jedne strane postoje sile koje utiču na ljudske odnose, a s druge hemijska jedinjenja. Svako ko je pročitao knjigu obično će zapamtiti četvrto poglavlje. Erotska drama koja se razvija uglavnom je nagoviještena naučnim zapažanjima o hemijskim supstancama.

Ideja poređenja naizgled nepovezanih stvari, dakle, nije nova. Ona proizlazi iz čovjekove želje da bolje razumije svijet koji ga okružuje. Ta potreba vodi ka klasifikaciji i poređenju, dok istovremeno podrazumijeva maštu kao neophodan preduslov. Ova knjiga predstavlja pokušaj u tom pravcu. Ona ne nastoji ništa da dokaže, jer nema ničega konkretnog što bi trebalo dokazivati. Više je riječ o svojevrsnom lutanju koje ipak teži određenom smjeru.

Posljednjih godina razmišljao sam o vezi između šaha i muzike. Matematika je njihov glavni zajednički imenitelj, što će biti posebno naglašeno kroz ovu knjigu. Kao profesionalni profesor muzike, moje interesovanje za ovu temu poraslo je kada sam počeo da predajem šah. Čitajući mnogo, pohađajući seminare za trenere i stičući iskustvo, primijetio sam brojne sličnosti u nastavnom procesu. Postepeno mi je postalo jasno da one nijesu slučajne. Što sam više razmišljao o njima, to su me više fascinirale. Tako je nastala ova knjiga.

Nadam se da će knjiga biti zanimljiva širokom krugu čitalaca. Takođe se nadam da će biti jednako zabavna za čitanje kao što je meni bilo zadovoljstvo da je pišem i da će probuditi interesovanje za ovu temu. Trudio sam se da koristim poznate izraze i da ne zvučim previše dogmatično ili pedantno. (Volim preciznost, ali nadam se da ćete odobriti kada, na primjer, kažem „paralelne linije“ umjesto „paralelni pravolinijski segmenti“.) Uz to rečeno, ova knjiga ima temu — kao što i njen naslov nagovještava — ima razvoj, ali ne nužno i konačan zaključak.

Još jedna završna riječ. Iako pretpostavljam da bi se o ovoj temi moglo reći mnogo više, neću napraviti grešku da ulazim u rasprave o oblastima kao što su kvantna mehanika, teorija haosa, semiotika i slično. Te teme ne samo da prevazilaze moje stručno znanje, već izlaze i iz okvira ove knjige. Radije želim da pristupim temi iz perspektive jednog muzičara. Želim da zabilježim svoja razmišljanja. Dobro je poznato da u umjetnosti postoje pitanja koja ne možemo racionalno objasniti, već ih prije svega intuitivno osjećamo.

---

¹ 125 Selected Games, prevod K. P. Neat; Cadogan Chess Books, 1994, str. 3.
Original: V Poiskakh Garmonii („U potrazi za harmonijom“), 1979.

Uvod

Šah se pojavljuje u svim oblicima umjetnosti: književnosti, pozorištu, skulpturi ili slikarstvu, gdje umjetnik, na primjer, prikazuje ljude kako igraju šah. Isto tako može biti prikazan u baletu ili mjuziklima. Međutim, takva vrsta veze nije glavna tema ove knjige. Zato ovdje nema spiska muzičkih djela, slika, filmskih scena ili književnih djela inspirisanih šahom ili povezanih sa njim. U pomenutim slučajevima šah je umjetnički objekat, tema — poput zalaska sunca ili bilo čega drugog što može nadahnuti umjetnika da stvara. Osnovna teza ove knjige jeste da je šah sam po sebi umjetnost. On može stvarati umjetnost i snažno je povezan sa matematikom i muzikom.

Apolon sreće Kaisu („Apollo meets Caissa“) istražuje upravo tu tezu. U poređenjima koja slijede koristiće se mnogi primjeri. Neki od njih mogu biti dobro poznati iz očiglednih razloga: pozivanje na Betovena i njegovu Petu simfoniju može biti dosadno čak i ljubitelju muzike. Isto važi i za šahovskog entuzijastu koji vidi čuvenu Retijevu studiju pješaka. Ipak, nadam se da će čitalac imati na umu da je ova knjiga namijenjena i onima koji nisu stručnjaci ni u jednoj ni u drugoj oblasti.

Jedna od glavnih razlika između šaha i muzike jeste to što je za razumijevanje ljepote šaha potrebno dobro poznavanje igre, dok kod muzike to nije neophodno. Zato nemojte biti obeshrabreni ako vam šahovski primjeri djeluju teško. Knjiga je osmišljena tako da bude čitljiva čak i bez potpunog razumijevanja šahovskog (ili čak muzičkog) materijala koji se u njoj nalazi. Mnogi primjeri sadrže samo kraljeve i pješake kako bi sve bilo što jednostavnije. Poglavlje 13 „Mašta i misticizam“ najteže je u tom smislu, ali vam iskreno preporučujem da pokušate da ga pročitate! Čak i ako ne uspijete iz prvog puta, možete mu dati drugu šansu ukoliko vam nakon čitanja knjige poraste interesovanje za kraljevsku igru.

Slijedi nekoliko informacija o strukturi knjige. Poglavlje 2 nastoji da ponudi više od obične definicije pojma. Ono predstavlja neku vrstu zagrijavanja za poglavlja koja slijede.

Poglavlje 3 postavlja istorijsku dimenziju. Poglavlje 4 je neophodno za razumijevanje algebarske notacije, kako bi čitalac mogao pratiti šahovske primjere u knjizi — iskusni šahisti ga slobodno mogu preskočiti. Poglavlje 5 služi kao uvod u poglavlje 6, koje pokušava prvo poređenje šaha i muzike. U poglavlju 7 objašnjavaju se sastavni elementi muzike i detaljno porede sa šahom. Poglavlja od 8 do 13 predstavljaju različite teme koje su direktno ili indirektno povezane sa sedmim poglavljem. Poglavlje 14 donosi zanimljivu teoriju povezivanja Huana Marije Solarea. Poglavlje 15 predstavlja sličan pokušaj autora ove knjige.

Poglavlja od 16 do 24 predstavljaju ličnosti koje su na ovaj ili onaj način povezane sa našom temom. Među njima su svjetski šampioni u šahu, poznati kompozitori i izvođači, umjetnici i naučnici sa posebnim interesovanjem za obje discipline. Rejmond Smalijan, koji je nedavno preminuo u 98. godini života, i Harmony Zhu, koja je imala 11 godina u trenutku pisanja ovih redova (februar 2017), samo su neki od njih. Poglavlje 25 govori o Ludwigu, kompjuterskom programu koji povezuje šah i muziku. Valeri Caturijan i njegov izum „chessmusic“ predstavljeni su u poglavlju 26, dok je „šah-klavir“ Gvida van der Vervea tema poglavlja 27. Na kraju, poglavlja 28 i 29 donose dodatna razmišljanja, dok poglavlju 30 nije potrebno posebno objašnjenje.

• Šah se smatra umjetnošću i u tom kontekstu njegova povezanost sa muzikom razmatra se u najširem smislu. Zato ne treba da iznenađuju ni reference na arhitekturu ili književnost, na primjer.

• Dijelovi knjige predstavljaju intervjue ili tekstove drugih autora. U takvim slučajevima smatram da je uloga pisca ograničena na izbor (ponekad iz obilja dostupnih informacija) i predstavljanje odgovarajućeg materijala. Na kraju, osim ako nije drugačije naznačeno, odgovoran sam i za prevod grčkih i njemačkih tekstova.

• Preporučljivo je imati šahovsku tablu pri ruci kako bi se šahovski primjeri mogli lakše pratiti.

• Sve internet veze navedene u ovoj knjizi bile su važeće u trenutku objavljivanja i važne su za razumijevanje teksta. Neke od njih možda neće biti dostupne u pojedinim državama. Na kraju knjige nalazi se indeks video-snimaka ili YouTube kanala, raspoređen prema redosljedu pojavljivanja u tekstu.

^1 Za one koje to zanima, knjiga Connections between Music and Chess Džona Greščaka sadrži spisak muzičkih djela povezanih sa šahom. Takođe, sljedeće internet veze prikazuju slike sa šahovskom tematikom:

http://www.jmrw.com/Chess/Tableau_echecs/index.htm — Art et curiosités échiquéennes („Umjetnost i šahovske zanimljivosti“)

i http://www.chessreference.com/ChessArtwork/ — Chessreference.

2

Definicije

Bilo bi korisno objasniti šta pojmovi muzika, šah i matematika znače u ovoj knjizi. Ovakav pristup ima praktičnu svrhu i treba da olakša razumijevanje njenog sadržaja.

Muzika

„Čitav problem može se vrlo jednostavno postaviti pitanjem: ‘Da li muzika ima značenje?’ Moj odgovor bi bio: ‘Da.’ A na pitanje: ‘Možete li riječima objasniti koje je to značenje?’, moj odgovor bi bio: ‘Ne.’“
— Aron Kopland

Definicija poput „Muzika je umjetnost zvukova“ tačna je, ali prilično neodređena. Veoma je teško teorijski definisati pojam muzike. Jasna i univerzalno prihvaćena definicija, izgleda, ne postoji. Međutim, fenomen muzike ne može se razumjeti bez poznavanja njenih sastavnih elemenata. Zato je čitavo jedno poglavlje ove knjige posvećeno njihovoj analizi.

Značaj pojedinih muzičkih elemenata može se razlikovati u zavisnosti od muzičkog žanra. Uz rizik pojednostavljivanja, evo jednog primjera: zapadnoafrička muzika karakteristična je po izraženoj poliritmiji, karnatska muzika južne Indije po strogoj matematičkoj strukturi, zapadna klasična muzika po razvoju harmonizacije, a vizantijska crkvena muzika po melodičkoj sofisticiranosti. Ipak, začeci svih pomenutih elemenata mogu se pronaći u sve četiri tradicije. U sedmom poglavlju usredsrijedićemo se na ove osobine i uporediti ih sa šahom.

Treba naglasiti da su reference na muziku u ovoj knjizi pod uticajem autorovih ličnih sklonosti. One se prvenstveno odnose na zapadnu klasičnu muziku od XVI vijeka do danas, kao i na džez. Nesumnjivo, to je samo veoma mali dio fenomena koji obuhvata pojam „muzika“. Podrazumijeva se da se vrijednost drugih muzičkih žanrova jednako cijeni. Djuk Elington je tu ideju izrazio ovako: „Postoje samo dvije vrste muzike: dobra muzika i ona druga.“

Nadam se da će čitalac biti dovoljno podstaknut da posluša navedene muzičke primjere, koji bi trebalo da budu poznati ili lako dostupni. Na kraju, kratko se osvrćem i na druge umjetničke forme, uz nadu da će pisci prikladniji za tu temu u budućnosti biti inspirisani da podijele svoja razmišljanja o ovom širokom pitanju.

Šah

„Kada šahista gleda tablu, on ne vidi nepokretni mozaik, ‘mrtvu prirodu’, već magnetno polje sila, nabijeno energijom, kao što je Faradej vidio naprezanja oko magneta i električnih struja kao krive u prostoru; ili kao što je Van Gog vidio vrtloge na nebu Provanse.“
— Artur Kestler

Za razliku od muzike, šah zahtijeva poznavanje pravila kako bi mogao biti razumljiv, a neki njegovi aspekti potpuno su nepoznati široj publici. Ova knjiga polazi od pretpostavke da je čitalac upoznat sa kretanjem figura i osnovnim pravilima igre. Ipak, njen cilj je da ostane zanimljiva i šahovskim stručnjacima i onima koji nisu poznavaoci igre.

Šah je višeslojna igra. Njegov najpoznatiji aspekt jeste takmičarski. Na Zapadu, popularnost šaha mnogo duguje uspjesima i ličnosti jedanaestog svjetskog prvaka Bobija Fišera (1943–2008). Danas se šah smatra najuniverzalnijom igrom. Brzo širenje informacija dovelo je do toga da tradicionalne sile poput Rusije, Jermenije i Ukrajine sada imaju ozbiljne izazivače.

U trenutku pisanja ovog teksta (februar 2017), svjetski prvak u muškoj konkurenciji bio je 26-godišnji Norvežanin Magnus Carlsen, dok su po prvi put u istoriji šaha dvije najmnogoljudnije zemlje svijeta dospjele na pobjedničko postolje Šahovske olimpijade održane u Tromsø 2014. godine: zlatnu medalju osvojila je Kina, dok je Indija zauzela treće mjesto. Moguće je i da se sve više žena uključuje u šah, što potvrđuje činjenica da je Mađarska, osvajač drugog mjesta, u svom timu imala ženu — izvanrednu Judit Polgár.^1

Irving Amen; Partija šaha; 1977.

Manje poznat, međutim, jeste drugi aspekt igre — šahovska kompozicija. Ona obuhvata probleme (čija je glavna kategorija „ortodoksni problemi“) i studije, a često se opisuje kao poezija šaha. Treba pojasniti da su „studije“ označene formulacijama poput „bijeli dobija“ ili „bijeli remizira“, dok su „ortodoksni problemi“ označeni zadatkom „bijeli matira u X poteza“. Glavna osobina kompozicija jeste to što se bave izmišljenim pozicijama koje je sastavio kompozitor, odnosno koje se nikada nisu pojavile ni u jednoj stvarnoj partiji.

Kako primjećuje C. P. Ravilious:

„Za problemiste pravila šaha predstavljaju samo polaznu tačku, baš kao što je dijatonska skala bila polazna osnova iz koje su zapadni kompozitori stvorili hiljade jedinstvenih muzičkih djela.“^2

Autor kompozicije postavlja pred potencijalnog rješavača izazov koji treba riješiti. Cilj ovog uvodnog poglavlja nije da ulazi u tehničke detalje. Ipak, treba ukratko pomenuti da, pored kompozicija, postoje i zagonetke, didaktičke pozicije, zadaci konstrukcije i problemi retrogradne analize. Može se sa sigurnošću reći da estetsko zadovoljstvo koje šahovske kompozicije pružaju i kompozitoru i rješavaču može biti upoređeno sa zadovoljstvom koje imaju muzički kompozitor i izvođač. Više o tome biće riječi u šestom poglavlju — Istraživanje sličnosti.

Matematika

„Broj vlada univerzumom.“ — Pitagora

„Matematika, pravilno posmatrana, posjeduje ne samo istinu, već i vrhunsku ljepotu — ljepotu hladnu i strogu, poput skulpture, bez obraćanja onim slabijim dijelovima naše prirode, bez raskošnih ukrasa slikarstva ili muzike, ali ipak uzvišeno čistu i sposobnu za strogu savršenost kakvu može pokazati samo najveća umjetnost.“ — Bertrand Rasel

Ideja da je svijet, na svim nivoima (od najmanjih čestica materije do ogromnog univerzuma), uređen matematičkim poretkom, prvobitno je formulisana od strane velikog grčkog filozofa i matematičara Pitagore u VI vijeku p.n.e.³

Stari Grci su tragali za formulacijom tog poretka uvodeći pojmove simetrije, proporcije/analogije i harmonije. Matematika se primjenjuje u svim oblastima ljudskog stvaralaštva i istraživanja: filozofiji, arhitekturi, poeziji, fotografiji, ekonomiji, biologiji, strategiji, informacionim tehnologijama… lista bi mogla biti beskonačna. Uzmimo, na primjer, vječnu vrijednost zlatnog presjeka, koji je inspirisao oblasti od teologije do anatomije.⁴

— Adam Lude Doring; Šah; 2002

Šah i muzika dijele zajedničku oblast, a to je matematika. Kao što ćemo vidjeti, pojmovi količine, strukture, prostora i vremena, da navedemo samo neke, provlače se kroz cijelu knjigu. Ipak, fokusiraćemo se na geometrijsku dimenziju igre, jer su geometrijski obrasci u šahu česti gotovo kao plač djeteta. Na kraju, vrijedi pomenuti da se jedna važna grana matematike (rekreativna matematika) bavi problemima inspirisanim šahom.

---

¹ 42. Šahovska olimpijada održana u Bakuu 2016. godine donijela je senzacionalnu pobjedu Sjedinjenih Američkih Država u otvorenoj konkurenciji, dok je Kina osvojila žensku konkurenciju. U šahu je dozvoljeno da država uključi žene u muške ekipe, ali obrnuto ne važi. Zbog toga se ekipna takmičenja dijele na dvije kategorije: otvorenu i žensku.

² Ravilious, C. P.; The aesthetics of chess and the chess problem; British Journal of Aesthetics, vol. 34/3, 1994, str. 288.

³ Izračunavanje muzičkih intervala razvijeno kroz eksperimentisanje na jednom akordu, monohordu, takođe se pripisuje Pitagori.

⁴ Zlatni presjek — izražen Fibonačijevim nizovima — čest je i u muzičkim kompozicijama. Primjeri se mogu naći u „Šilindžerovom sistemu muzičke kompozicije“. Schillinger, Joseph; Schillinger System of Musical Composition; C. Fischer, Inc., 1946. Vidi takođe poglavlje 7.6 Komponente/Struktura.

3

Istorijski pregled

Filidor i prosvjetiteljstvo

Prvo ime koje nam pada na pamet kada se govori o šahu i muzici jeste ime francuskog muzičkog kompozitora i šahiste François-André Danican Philidor (1726–1795). Filidor je nesumnjivo bio najjači šahista druge polovine XVIII vijeka (titula svjetskog prvaka tada još nije postojala). S lakoćom je pobjeđivao protivnike, dok je njegov teorijski doprinos igri, čuvena knjiga L’Analyse du jeu des échecs (Analiza šahovske igre), objavljena 1749. godine, postala svojevrsna „biblija“ za naredne generacije. Ideje sadržane u toj knjizi bile su veoma napredne za svoje vrijeme. Njena uspješnost bila je tolika da se pojavilo više od 100 verzija na mnogim jezicima.¹

U toj knjizi on iznosi za svoje vrijeme radikalno gledište da su „pješaci duša šaha“. S obzirom na to da je Filidor živio u periodu prosvjetiteljstva, ideja da je njegova teorija bila pod uticajem ideala Francuske revolucije ne zvuči nimalo nelogično. Pješaci se mogu uporediti sa potlačenim narodom tog vremena, tzv. „Trećim staležom“. To je najbrojnija grupa na šahovskoj tabli, ali kao pojedinačne jedinice imaju malu vrijednost. Iako je autor svoju teoriju formulisao 40 godina prije izbijanja revolucije, dug period istorijskog „umrežavanja“ već je postojao i svakako je počeo i prije objavljivanja njegove knjige.

François-André Danican Philidor: Analiza šahovske igre

Objektivno govoreći, njegova muzika nije imala jednako snažan i presudan uticaj. Da nije bio tako veliki šahista, danas bi njegovo ime bilo poznato uglavnom samo stručnjacima za francusku muziku XVIII vijeka. Ipak, bio je veoma značajan kompozitor. Isticao se u opéra comique. Njegovo najpoznatije djelo, Tom Jones, smatra se remek-djelom i možda jednom od najpopularnijih komičnih opera kasnog XVIII vijeka.

Citat dr Maksa Evéa, petog svjetskog prvaka, zauvijek nas podsjeća na njegovo mjesto u istoriji šaha:

„[Filidor] je postavio prvi kamen u zgradu modernog šaha. Izveo je šah iz uskih okvira euklidskog posmatranja u bezgranično carstvo kartezijanskog mišljenja.“²

Prelazak u prošlost: od Ziryaba do srednjeg vijeka i renesanse

Filidor nije bio prva osoba koja je živjela između šaha i muzike. Devet vijekova ranije (822. godine n.e.) prethodio mu je veliki muzičar iz Bagdada, Ziryab. Ziryab je imao širok spektar interesovanja.

Prema španskom istoričaru Ricardu Calvu, Ziryab je prenio šatranj (preteču šaha), kao i muziku i poeziju iz Bagdada u špansku Kordobu, tada glavni grad islama u Evropi. Kordoba vjerovatno nije bila jedini centar iz kojeg se igra širila u Evropu, ali je bila jedan od najznačajnijih.³

Ziryab. Prema Fondaciji za nauku, tehnologiju i civilizaciju (FSTC), „Abul-Hasan Ali Ibn Nafi, nadimkom Ziryab, bio je glavni zabavljač na dvoru u Kordobi 822. godine. Radikalno je promijenio srednjovjekovnu muziku, stil života, modu, frizure, namještaj pa čak i posuđe. Promijenio je način na koji su ljudi jeli, družili se i odmarali.“

Iznenađujuće, nijedan istoričar nije siguran u porijeklo muzike ili šaha. Jednu od pretpostavki za šah dao je Yuri Averbakh, koji je pored toga što je šahovski istoričar i najstariji živući velemajstor. Averbakh smatra da se šah razvio iz kombinacije stare indijske igre trke koja se igrala kockom i antičke grčke ratne igre Petteia, u 5. vijeku p.n.e.⁴

Tokom srednjeg vijeka šah počinje da postaje popularan na evropskim kraljevskim dvorovima. Tako već u 11. vijeku, prema Petrusu Alfonsusu (1062–1110) u njegovoj knjizi Disciplina Clericalis, vitez je trebao ovladati Sedam viteških vrlina: jahanjem, plivanjem, streljaštvom, mačevanjem, sokolarstvom, igrom šaha i poezijom. Poezija je bila direktno povezana s muzikom jer je uključivala muzičko recitovanje. Vidimo, dakle, da se sveobuhvatna obuka jednog viteza nije mogla zamisliti bez njegove duhovne izgradnje, zasnovane na tri elementa: poeziji, muzici i šahu.

Napuštajući srednji vijek i prelazeći ka renesansi, gotovo istovremeno se dešavaju dva značajna događaja: krajem svog života 1474. godine, vjerovatno najvažniji kompozitor 15. vijeka, franačko-flamanski Guillaume Dufay (1397–1474), komponuje motet Ave Regina caelorum. U ovom djelu po prvi put se pojavljuju elementi harmonije. Na harmonijskim pravilima koja su se kasnije razvila zasniva se čitava tradicija zapadne klasične muzike. Godinu kasnije, 1475. godine, šah dobija oblik u kojem je više-manje poznat i danas. Neke sitne promjene u pravilima uslijediće kasnije. Prva zabilježena partija nalazi se u alegorijskoj poemi Scachs d’amor (Francisco de Castellvi – Narciso Vinyoles, Valencia 1475).

Oto IV, Markgrof Brandenburgа, igra šah sa svojom suprugom; 1301–1333, Cirih

(Nastaviće se)

(Stavljen nastavak 4.)

„Počeli su da me uvlače u razračunavanja. Zašto mi je to potrebno?“ Iljumžinov objasnio zašto je odustao od izbora za FIDE

Timur Ganejev
Zamjenik glavnog urednika sportske redakcije

27.7.2026.

Kirsan Iljumžinov.
Foto: Getty Images

Iskusni sportski funkcioner objasnio je za „SE“ zbog čega je u posljednjem trenutku odustao od kandidature za predsjednika Međunarodne šahovske federacije.

Prvi put poslije 31 godine FIDE neće voditi ruski funkcioner. Aktuelni predsjednik FIDE Arkadij Dvorkovič ranije je izjavio da se neće kandidovati za novi mandat zbog uvrštavanja na listu sankcija Evropske unije. Sedmicu dana ranije Kirsan Iljumžinov je odlučno govorio da namjerava da se kandiduje, ali se iskusni funkcioner na kraju nije našao na konačnoj listi kandidata. Svoju iznenadnu odluku Kirsan Nikolajevič objasnio je u intervjuu za „SE“.

Sa trojicom preostalih kandidata nisam u istoj kategoriji

— Za mnoge je vaša odluka da se ipak ne kandidujete za predsjednika bila veliko iznenađenje. Zašto ste promijenili stav?

Kirsan Iljumžinov — Prije svega, želim da kažem da sam od 27. jula 2026. završio svoju karijeru u šahu. Gasim projekat Međunarodnog udruženja ljubitelja šaha i prekidam sve druge aktivnosti u ovom sportu koji volim. To je to. Kako se kaže, svemu dođe vrijeme.

Ove godine napunio sam 64 godine. Na šahovskoj tabli ima 64 polja. I tako sam od prvog polja, kada me je sa pet godina djed, veteran Velikog otadžbinskog rata, naučio da igram šah, pa sve do današnjeg, 64. polja, prošao čitav put. Sada je vrijeme da pređem na neko drugo polje. Naravno, zahvalan sam šahu, koji mi je otvorio svijet i omogućio da dostignem određene visine. Ali ono najvažnije jeste da mi je šah, kao prvokategorniku iz Kalmikije, pružio priliku da upoznam samog Bobija Fišera – legendu, božanstvo šaha. Čak sam odigrao četiri partije sa jedanaestim svjetskim prvakom, vratio mu dug Sovjetskog Saveza od 100 hiljada dolara, upoznao se i sprijateljio sa Mihailom Botvinikom, Borisom Spaskim, Vasilijem Smislovom i Nonom Gaprindašvili.

Kao što je Pele po završetku karijere odložio fudbalsku loptu u ostavu, tako sam i ja sklonio sve svoje šahovske garniture što dalje od očiju, u najudaljeniju ostavu. Uzgred, i sa Peleom sam imao priliku da odigram partiju šaha i da napravim intervju. Kao i sa papom Jovanom Pavlom II i mnogim drugim ličnostima.

— Ali, ipak, zašto tako radikalan zaokret? Prije samo sedam dana govorili ste da ste spremni da ponovo ujedinite šahovski svijet?

Kirsan Iljumžinov — Za to postoji nekoliko razloga. Prije svega, pažljivo sam proučio ljude sa kojima je trebalo da se nadmećem. Bez sumnje, to su ugledni ljudi: Vadim Rozenštajn, Timur Turlov i Jan-Henrik Bitner. Ali, ipak, mi nismo u istoj težinskoj kategoriji. Godine 2014. pobijedio sam na izborima 13. svjetskog prvaka Garija Kasparova, četiri godine ranije u Hanti-Mansijsku pobijedio sam 12. svjetskog prvaka Anatolija Karpova. Godine 2006. pobijedio sam multimilionera Besela Koka. Poslije takvih pobjeda nije baš ispravno izlaziti na izbore protiv ljudi koji su šahom počeli ozbiljno da se bave tek prije nekoliko godina. Zato sam odlučio da se ne takmičim sa njima.

Istovremeno ih poštujem. Hvala im što ulažu u sport, pomažu mladim igračima i služe šahu. Neka im je sa srećom. O šahu više ne govorim. Svakodnevno dobijam pozive da posjetim razne turnire. Elektronska pošta mi je doslovno zatrpana takvim pozivima. U mnogim zemljama i dalje misle da sam predsjednik FIDE – od Kine do Australije. Sada je vrijeme da započnem novu etapu djelovanja. Za sada ne mogu da kažem kakvu. Ono što je najvažnije jeste da sam ujedinio šahovski svijet kada sam uspio da ubijedim Vladimira Kramnika da 2006. godine odigra meč za ujedinjenje titule sa Veselinom Topalovom. Takođe sam postigao da Međunarodni olimpijski komitet prizna šah kao sport 1999. godine.

Foto: Tatjana Dorogutina, arhiva „SE“

Protiv mene su počele insinuacije i podmetanja

— Rekli ste „prije svega“. Koji je drugi razlog?

Kirsan Iljumžinov — Sjećate se da sam govorio o četiri glavna cilja: da se šah uvrsti u olimpijski program, da se najbolji šahista svijeta Magnus Karlsen vrati u borbu za titulu svjetskog prvaka, da se politika ukloni iz okvira jedne međunarodne federacije i da se okonča diskriminacija šahista po nacionalnoj osnovi, kao i da se zaključe dugoročni sponzorski ugovori sa najvećim svjetskim multinacionalnim kompanijama.

Izgleda da se to nije dopalo određenim ljudima. Posljednja dva ili tri dana prije isteka roka za podnošenje kandidatura protiv mene su počele insinuacije i sitna podmetanja. Tada sam se zapitao: zar je čitav život sveden samo na šah? Ono što je moglo da se uradi, već sam uradio i dokazao. Ne stidim se svog rada na mjestu predsjednika FIDE.

— Kada ste donijeli konačnu odluku da odustanete od kandidature?

Kirsan Iljumžinov — U nedjelju, 26. jula. Dugo sam razmišljao. Saopštenje je već bilo pripremljeno, a podržavale su me mnoge zemlje. Zahvalan sam im na tome. Bukvalno prije sat vremena održao sam sastanak sa svojim timom. Svi su s razumijevanjem prihvatili moju odluku.

— Da li je izborna komisija imala bilo kakvih pitanja u vezi s vama?

Kirsan Iljumžinov — Ne. Nisam čak ni podnio kandidaturu. Tu nije bilo nikakvih problema. Jednostavno, u jednom trenutku treba znati otići. Njegova svetost Dalaj Lama XIV rekao je da čovjek treba da gradi hram u sebi. Ili se sjetim razgovora sa Bobijem Fišerom u decembru 1995. godine u Budimpešti. Pitao sam ga: „Bobi, zašto nisi ostao u šahu?“ Odgovorio mi je: „Postigao sam sve, više mi nije zanimljivo. Sve sam pobijedio.“ Kod mene se razvila slična situacija.

Zato mi je, s jedne strane, žao što odlazim, a s druge mi je duša mirna i radosna. Skinuo sam sa sebe stari teret i idem dalje, ka novim pobjedama. Već mi nude da stanem na čelo drugih međunarodnih federacija. Danas sam već dobio nekoliko poziva (smije se).

Foto: Aleksandar Fjodorov, „SE“

FIDE će voditi neruski funkcioner? Doveli smo se do toga

— Da li vam je neko od trojice preostalih kandidata za predsjednika FIDE posebno blizak?

Kirsan Iljumžinov — Podržaću onoga ko zaista voli šah. Ne zbog karijere, niti zbog bilo kakve koristi. Ja sam šahu dao oko 100 miliona dolara iz sopstvenih sredstava i sredstava svojih prijatelja. Jednostavno zato što volim ovu igru.

— Prvi put poslije 31 godine FIDE neće voditi ruski funkcioner. Odlazi li jedna epoha?

Kirsan Iljumžinov — Pa, kako se kaže... Doveli smo se do toga. To je sve što mogu da kažem. Trebalo je, kao u šahu, unaprijed računati sve poteze. Dok sam ja bio predsjednik FIDE, sve se rješavalo isključivo unutar organizacije. Nijedna država nije bila izložena političkim sankcijama. Iako geopolitička situacija u svijetu nije bila ništa jednostavnija nego danas. U intervjuu za vaše izdanje već sam govorio o slučajevima Libije i Iraka. Protiv Iraka su čak bile uvedene sankcije Ujedinjenih nacija. Ipak, dijalogom sam uspijevao da odbranim stav da sport mora biti izvan politike.

Sada se sve to raspalo. Rusija je suspendovana na tri godine. Vladimir Kramnik je diskvalifikovan na godinu dana po, po mom mišljenju, potpuno izmišljenim optužbama. Iskreno, ne razumijem šta se dešava. Ali to više nije moja priča.

— Da li biste u sadašnjoj situaciji mogli da riješite sve nagomilane probleme?

Kirsan Iljumžinov — Želio sam da pomognem u širem smislu. Od FIDE mi ne treba ništa – ni plata, ni funkcija, ni status. Samo sam htio da iskoristim svoje iskustvo. Znam kako da šah postane olimpijski sport. Znam kako da se okonča diskriminacija, kako da se svi unutar organizacije dogovore. Znam kako da zainteresujem Magnusa Karlsena da se ponovo bori za svjetsku titulu. A umjesto toga počeli su da me uvlače u sitna razračunavanja. Zašto bi mi to trebalo? Ja sam slobodan čovjek.

https://www.sport-express.ru/chess/reviews/kirsan-ilyumzhinov-otkazalsya-ballotirovatsya-na-post-prezidenta-fide-intervyu-funkcionera-2442612