Andrej Esipenko: Trudim se da igram punom snagom

 

Šampion Rusije odgovorio je na pitanja glavnog urednika sajta Šahovske federacije Rusije, Vladimira Barskog.

– Andreje, čestitam na pobjedi – ubjedljivoj i ostvarenoj prije kraja turnira! Sa strane je djelovalo da je sve išlo lako i jednostavno. A kako je to izgledalo iznutra?

Andrej Esipenko – Hvala! Zapravo, turnir je bio težak. Sve partije koje sam dobio bile su za mene veoma naporne, svuda se vodila izuzetno žestoka borba. Čini mi se da smo Ernesto i ja završili partiju posljednji. S Vadimom sam imao veoma opasnu poziciju, vodila se nervozna borba i, kada mi je ostalo svega nekoliko sekundi, uspio sam da pronađem prave poteze.

Andrej Esipenko Tek kada sam stigao do rezultata od +4, mogao sam da budem koliko-toliko miran za konačan ishod. Međutim, da su Jevgenij Nаjer ili David Paravjan još jednom pobijedili — David je, na primjer, imao dobre šanse u partiji protiv Goganova — situacija je mogla da se zakomplikuje. Ipak, i konkurenti su malo posustali, bilo je mnogo remija, pa sam uspio da sačuvam prednost.

– Osvojen je novi vrh – šta za tebe znači titula šampiona Rusije? Koliko ti je bilo važno da ostvariš ovu pobjedu?

Andrej Esipenko – Naravno da mi je važno! Titula prvaka države za mene je veoma prestižna i predstavlja veliku čast! Već dugo igram na superfinalima, a posljednja dva puta zauzimao sam drugo mjesto, tako da sam želio da konačno pobijedim. Drago mi je što sam u tome uspio i što se to dogodilo upravo u Rostovu na Donu.

– Jedna od nagrada za šampiona je automobil „Lada“. Voziš li automobil? Ili ćeš početi da voziš?

Andrej Esipenko – Još ne znam. Uopšte nemam vozačku dozvolu, ali možda ću je dobiti.

Tokom ceremonije otvaranja superfinala. Lijevo je glavna sudija Irina Abramova.

– Ispričaj nam, molim te, detaljnije o turniru, partiju po partiju.

Andrej Esipenko – U prvom kolu igrao sam protiv Ernesta – već na početku me je čekao veoma težak protivnik. Inarkijev u posljednje vrijeme mnogo aktivnije učestvuje na turnirima nego prije nekoliko godina; sasvim nedavno nastupao je u turskoj ligi.

Andrej Esipenko - Partija je bila teška. Već u otvaranju počeo sam da improvizujem jer uopšte nisam očekivao prihvaćeni damin gambit. Zato sam odlučio da pređem u završnicu, pa da vidim šta će se dalje dešavati.

Andrej Esipenko - Čini mi se da završnice nisu najjača Ernestova strana, dok je najopasniji u dinamičnim pozicijama. Možda griješim, ali takav utisak imam o njemu.

Andrej Esipenko - Na kraju sam uspio da mu stvorim određene probleme, ali Ernesto je veoma dobro vodio partiju i odlično se branio. Tek nakon vremenske kontrole uspio sam da osvojim pješaka i nekako se držim te prednosti. Pred drugi cajtnot Ernesto je previdio potez i partija se završila mojom pobjedom.

– Analiziraš li tokom turnira odigrane partije uz pomoć računara ili ih samo pregledaš da bi stekao opštu predstavu o tome šta se dešavalo na tabli?

Andrej Esipenko – Analiziram one pozicije i trenutke koji su mi privukli pažnju tokom partije, ali ne ulazim previše duboko u analizu. Kada sve proučavaš veoma detaljno, potrošiš mnogo energije, a ja sam se trudio da je štedim.

Prve poteze u partiji Andreja Esipenka i Ernesta Inarkijeva povukli su gubernator Rostovske oblasti Jurij Sljusar i narodni umjetnik Ruske Federacije Konstantin Habenski.

Andrej Esipenko- U drugom kolu igrao sam crnim figurama protiv Jevgenija Nаjera i ušao u Grünfeldovu odbranu. To otvaranje sam mnogo analizirao i pripremao za turnir. Jevgenij je izabrao prilično forsiranu varijantu, neprijatnu za crnog ako želi da igra na pobjedu. U suštini, to je provjera bez naročitog rizika za bijelog: ako se svega sjetim, biće remi. Mada, zapravo, bijeli tu može da stvori određene probleme. Pošto je količina informacija u Grünfeldovoj odbrani prilično velika, nisam se tačno sjećao šta se dešava upravo u toj varijanti… Očigledno mi se sve pomiješalo u glavi, ali nekako sam uspio da se snađem za tablom, proučim varijante i prilično lako se odbranim.

Zatim je uslijedila partija bijelim figurama protiv Arsenija Nesterova. U njoj nisam bio naročito zadovoljan izborom otvaranja. Na papiru mi je djelovalo zanimljivo, jer je trebalo da nastane složena pozicija u kojoj i crni i bijeli imaju mnogo mogućnosti. Bila je to otprilike jednaka, ali zanimljiva pozicija, puna pozicionih zamki. Arsenij je odigrao nekoliko logičnih poteza koje sam, naravno, provjeravao tokom pripreme. Ali, opet, količina informacija je ogromna, trebalo je ponoviti mnogo toga i nisam se sjetio šta tačno treba igrati u toj poziciji. Mogao sam da stvorim probleme crnom, ali za to je bilo potrebno igrati veoma precizno. U partiji sam, međutim, po izlasku iz otvaranja dobio nešto slabiju poziciju. Arsenij je bio zadovoljan što se crnim figurama lako odbranio i ubrzo je pristao na remi.

– Kako uopšte uspijevaš da zapamtiš toliku količinu informacija?

Andrej Esipenko – Očigledno ne baš najbolje, kad mi se sve miješa… Šah se posljednjih godina promijenio u tom smislu što danas postoji mnogo otvaranja koja ranije nisu bila cijenjena, a sada se smatraju potpuno normalnim. Tako se količina informacija još više povećala.

– Zatim je uslijedila veoma važna partija protiv Dmitrija Kokareva, koji je bio samostalni lider i pritom igrao bijelim figurama. Kakav si pristup imao pred tu partiju?

Andrej Esipenko – Iskreno, nisam ni razmišljao o tome da igram protiv lidera. Jednostavno sam izašao na partiju, isto kao i na sve ostale. Izabrao sam otvaranje koje je trebalo da dovede do borbe, mada je danas teško reći da li je zaista tako. Često pokušavaš da crnim figurama zametneš borbu, a protivnik odigra nekoliko dobrih poteza i onda moraš dugo da se mučiš da bi izvukao remi.

– Dakle, ako bijeli ne želi borbu, onda od nje nema ništa?

Andrej Esipenko – Teško je, da. Ako dobro poznaje teoriju otvaranja i nema naročitu želju da igra na pobjedu, veoma je teško nametnuti borbu. Ili moraš da preuzmeš veliki rizik i uđeš u krajnje sumnjive pozicije, ali to ne želiš jer protivnik može da te kazni. Poslije toga ti možda neće biti dovoljan cijeli turnir da nadoknadiš izgubljene rejting-poene.

Dmitrij igra Kalašnjikovljevu varijantu samo sa potezom c2–c4 i vidi se da je veoma duboko poznaje. I ja sam mnogo proučavao tu varijantu prije turnira, ali sam se ipak dvoumio da li da uđem u nju. Kokarev uvijek igra otprilike isto, ali zato veoma dobro poznaje sve njene nijanse. Zbog toga sam se pribojavao da bi mogao da me nadigra, jer je ta varijanta za mene bila nova.

U početku sam dobio solidnu poziciju, a zatim odigrao nekoliko nepreciznih poteza i već sam stajao lošije. Nastala je nevjerovatno složena, naizgled veoma opasna pozicija. Ako se igra pravilno, kako preporučuje računar, rezultat je jednakost. Ja sam, međutim, dozvolio protivniku da stekne prednost. Ipak, nastala je veoma složena i zanimljiva borba u kojoj je bijeli morao da donosi važne odluke. Na kraju sam uspio da zbunim Dmitrija i pobijedim.

Da unaprijed kažem, i Kokarev i Zvjagincev veoma su kreativno igrali protiv mene. Obojica su pokazali veliki talenat!

– Osim Inarkijeva i Kokareva, pobijedio si još Popova i Zvjaginceva. Šta se dešavalo u tim partijama?

Andrej Esipenko – I partija protiv Ivana Popova bila je veoma složena. Bijeli ipak treba da se bori za pobjedu, ali Ivan je tokom cijelog turnira igrao odlično i veoma čvrsto. I protiv mene je dobro vodio partiju. Sve do otprilike 35. poteza kompjuterska procjena pozicije stalno se kretala oko nule. Nisam uspio da steknem prednost ni u otvaranju ni u ranoj središnjici, ali je Popov pred vremensku kontrolu ipak počeo da griješi.

– Da li je na to uticao pritisak zbog nedostatka vremena?

Andrej Esipenko – Da, pozicija je još sadržala određenu napetost, a Ivan je odigrao 21...gxf5…

Pozicija iz partije Esipenko – Popov nakon 21...gxf5.

Andrej Esipenko Poslije toga crni sigurno više ne može da izgradi neprobojnu tvrđavu, a partija se nastavlja i postoje određeni objekti za napad. Plašio sam se da će Ivan učvrstiti poziciju, zatvoriti je, možda nešto žrtvovati, a da ja jednostavno neću uspjeti da probijem odbranu.

Zapravo, potez 21...gxf5 objektivno je dobar, ali crni njime preuzima dodatne obaveze. I dalje može da se brani, ali to nije lako… Uspio sam da dobijem tu važnu partiju.

A protiv Vadima Zvjaginceva odigrao sam najnapetiju partiju, u kojoj sam bio veoma blizu poraza. Ne govorim to iz perspektive kompjuterske procjene, već na osnovu ličnog osjećaja tokom igre. Kada mi je kralj stajao na d1, a on postavio topa na c4…

Pozicija iz partije Esipenko – Zvjagincev nakon 20...Tc4.

Kakva žestoka napadačka igra Vadima! Mnogo sam računao, ali nikako nisam uspijevao da pronađem varijantu koja bi funkcionisala… Potez 21.Sc3, koji predlaže računar, uopšte nisam razmatrao. Po mom mišljenju, takvu mogućnost prilično je teško uočiti. Kada je jednom vidiš, shvatiš koliko je snažna, ali nije je lako pronaći jer si u tom trenutku usredsređen na druge stvari – a sigurno ne na žrtvovanje kvaliteta kako bi se kralj prebacio na e2 (21...Se3+ 22.Ke2 Sxf1 23.Txf1).

– Da li se taj potez ili uoči ili ne?

Andrej Esipenko – Da, da, da! U principu, igrao sam normalno, ali da je Vadim odgovorio pravilno, s ljudske tačke gledišta bilo bi mi veoma teško. Računar pokazuje nulu, ali u stvarnosti crni ima izuzetno snažnu inicijativu i mogao sam tamo da napravim svakakve gluposti. Kasnije sam kod kuće provjerio ono o čemu sam razmišljao – u toj varijanti crni bi stekao priličnu prednost. Naravno, nije sigurno da bih tako igrao, jer sam varijante računaо izdaleka, ali ipak…

Tako su sve četiri partije koje sam dobio bile veoma napete. Protivnici su, čini mi se, igrali odlično, ali uspijevao sam nekako da ih nadmašim u računanju varijanti i bolje održavam napetost.

– Turnir je bio dug, trajao skoro dvije nedjelje. Kako gledaš na prijedlog da se skrati vremenska kontrola i igraju po dva kola dnevno?

Andrej Esipenko – Čini mi se da skraćivanje vremenske kontrole uvijek ide naruku favoritima, odnosno igračima koji su objektivno jači. Što si bliže cajtnotu, veće su šanse da dobiješ bilo koju poziciju. Uz ovakvu vremensku kontrolu, kakva je sada, prilično je teško pobijediti bilo koga, bez obzira na to ko dođe na turnir. S druge strane, niko nije rekao da će biti lako! Oduvijek se tako igralo, sve je bilo u redu i ne bih sada želio da se žalim na bilo šta.

Ali, generalno, pozitivno gledam na ubrzavanje vremenske kontrole. Kada bi se, recimo, ovdje ukinulo dodavanje vremena poslije 40. poteza, to bih podržao. Što se tiče igranja dva kola dnevno, nemam naročito mnogo iskustva s tim. Osim na „Aeroflotu“, nisam mnogo igrao po takvom rasporedu, ali tamo je, u principu, sve bilo u redu. Ipak, svi smo navikli da igramo jednu partiju dnevno. Ako nastupi nova realnost, moraćemo da se naviknemo na nju.

– U Rostovu si, u hotelu „Hajat“, već igrao mečeve protiv Vladimira Kramnika i Riharda Raporta. Čemu su te ti mečevi naučili?

Andrej Esipenko – Prije svega, želim da zahvalim Arutjunu Armenakoviču Surmaljanu, predsjedniku Šahovske federacije Rostovske oblasti, na dugogodišnjoj podršci i na tome što je organizovao te mečeve. Takođe, zahvaljujem njemu i Šahovskoj federaciji Rusije na odlično organizovanom superfinalu!

A čemu su me mečevi naučili? Teško je izdvojiti nešto konkretno, ali kada igraš protiv igrača takvog kalibra, htio-ne htio, naučiš mnogo toga. Uočavaš određene nijanse čak i na intuitivnom nivou. Često je teško to pretočiti u riječi, ali izgleda da se u podsvijesti dešavaju određene promjene. Napreduješ, a da ni sam ne razumiješ kako i zašto se to događa.

Generalni konzul Jermenije u Južnom i Sjevernom Kavkaskom federalnom okrugu Levon Minasjan, Andrej Esipenko, ministarka obrazovanja Rostovske oblasti Viktorija Černišova, predsjednik Šahovske federacije Rostovske oblasti Arutjun Surmaljan i izvršni direktor te federacije Andrej Grivcov.

– Kakvo si iskustvo stekao na Turniru kandidata?

Andrej Esipenko – Mnogo sam razmišljao o Turniru kandidata i pokušaću da formulišem svoje zaključke… Zapravo, sve zavisi od intenziteta donošenja odluka. To sam osjetio igrajući klasični šah protiv vrhunskih igrača, ljudi koji stalno nastupaju na najvišem nivou. Oni ne gube koncentraciju, a ako je i izgube, to traje kratko i dešava se mnogo rjeđe nego kod drugih šahista. Stalno intenzivno računaju varijante, ne isključuju se iz partije, i trudio sam se da radim isto.

U cjelini gledano, nisam baš navikao na to jer sam malo igrao na takvom nivou. Uglavnom sjediš i razmišljaš, ali ne radiš punom snagom računajući mnoštvo varijanti. Za mene je šah ranije bio više kreativna djelatnost, zasnovana na opštim razmatranjima, uz povremeno računanje varijanti.

Sada se trudim da sebe natjeram da više računam i da ne gubim koncentraciju. Ovdje sam osjetio da ljudi često ne mogu da izdrže takvu napetost. Kao što ja na Turniru kandidata nisam uspijevao da izdržim stalni pritisak u partijama protiv vrhunskih igrača, tako se to dešavalo i ovdje: očigledno, ni drugi nisu navikli da neprestano igraju pod pritiskom u složenim pozicijama. Ili bi gubili koncentraciju ili jednostavno ne bi dovoljno duboko proračunali varijante. Naravno, računanje varijanti izuzetno je važno u savremenom šahu.

– Da li si zahvaljujući ciljanoj pripremi za Turnir kandidata podigao svoj repertoar otvaranja na viši nivo?

Andrej Esipenko – Možda, ali u Rostovu gotovo da nisam igrao ništa od onoga što sam pripremao za taj turnir. Promijenio sam svoj repertoar i odlučio da isprobam nova otvaranja. Ipak, ovdje nisam bio naročito zadovoljan pripremom za partije, posebno kada je riječ o igri bijelim figurama. Protiv Arsenija nisam dobio ništa, protiv Ernesta sam odmah počeo da improvizujem, a protiv Vadima sam već od šestog poteza morao samostalno da razmišljam.

Vjerovatno se to dešava zato što sam u posljednje vrijeme proučavao mnogo novih varijanti. Da bih ih sve ponovio prije svakog kola, morao bih da potrošim mnogo energije. Ja sam, međutim, pokušavao da štedim snagu, što mi je omogućavalo da se više iscrpim tokom same partije. Da sam se za svako otvaranje pripremao po pet sati, možda bih poslije toga igrao slabije.

Andrej Esipenko i Savva Vetohin u šetnji.

– Jasno je da vrhunski igrači danas ne mogu bez sekundanta, pa čak ni bez nekoliko njih. Voliš li, po uzoru na Borisa Gelfanda, da povremeno organizuješ trening-mečeve s različitim šahistima kako biste razmjenjivali ideje?

Andrej Esipenko – Čini mi se da takav pristup primjenjuje i Aniş Giri. Koliko znam, stalno je pozivao različite igrače na svoje pripreme. Mislim da je i Magnus u jednom trenutku često pozivao druge šahiste na zajedničke pripreme.

– Da li je to korisno i zanimljivo?

Andrej Esipenko – Ne znam, ja za sada nemam takvu praksu. U idealnom slučaju volio bih da organizujem više zajedničkih priprema, kao što je to bilo pred Turnir kandidata, ali nemam uvijek mogućnosti za to. Vjerovatno su trening-mečevi korisni, ali to nije baš moj način rada.

Više volim da analiziram s jednim stalnim sekundantom. S novom osobom prvo moraš da se upoznaš i pronađeš način da sarađujete, a ponekad to nije baš prijatno. Radije bih radio s jednom osobom ili s nekoliko njih, ali da to bude stalna saradnja.

Imam krug ljudi s kojima se redovno družim, a u njemu je šest do sedam osoba. Prije svega, sarađivao bih s njima. Ako bih nekog novog, jakog velemajstora bolje upoznao i ako bismo uspostavili dobar odnos, vjerovatno bismo mogli da pokušamo.

– Nedavno je održana Svjetska šahovska olimpijada. Jan Nepomnjašči napisao je da bi ruska reprezentacija, da joj je bilo dozvoljeno učešće, imala dobre šanse da se nađe među tri najbolje ekipe. Šta ti misliš?

Andrej Esipenko – I meni se tako čini. Zašto da ne? Mislim da smo sasvim sigurno mogli da se borimo za medalje. Imamo dobru i jaku ekipu. Ali, nažalost, tako se dogodilo. Veoma mi je žao.

– Šah je, u cjelini gledano, individualni sport. Koliko su ekipni turniri potrebni, važni i zanimljivi?

Andrej Esipenko – Veoma volim da igram na ekipnim turnirima, posebno kada predstavljam svoju zemlju. Još od djetinjstva sanjao sam da zaigram za reprezentaciju na Olimpijadi! Za mene je to velika čast.

Danas se održavaju razna ekipna svjetska prvenstva, a postoji i „Globalna liga“, u kojoj sam nastupao prije otprilike četiri godine. U principu, to je veoma zanimljivo: ne igraš samo za sebe već i za ekipu. Ako, recimo, izgubiš partiju, ali tvoja ekipa pobijedi – odlično! A ako ti pobijediš i doneseš pobjedu ekipi, onda je zadovoljstvo dvostruko veće.

Simbolični prvi potez u partiji Andreja Esipenka i Davida Paravjana izveli su Artashes Arutjunjanc, osnivač društava sa ograničenom odgovornošću „Bet siti“ i „Lernako“, i Nairi Vardanian, ministar zdravlja Rostovske oblasti.

– Nekoliko pitanja o sajber-sportu. Mogu li šah i zvanično postati punopravni dio sajber-sporta ili je to zaseban svijet?

Andrej Esipenko – Mislim da mogu. Kada sam igrao na svom drugom svjetskom prvenstvu u sajber-sportu, osjećao sam se sasvim normalno. Nije da su šah i sajber-sport neki potpuno različiti svjetovi – šah se sasvim prirodno uklapa u cjelokupan koncept i dobro izgleda u tom okruženju. To je već dio našeg života.

-Može se razumjeti kada ljudi sjede kod kuće i igraju preko interneta – u tome se ogleda prednost šaha u odnosu, recimo, na fudbal. Ali ako su velemajstori već okupljeni na jednom mjestu, zašto jednostavno ne bi postavili figure na tablu? Umjesto toga, igraju preko računara, sa slušalicama i mišem?

Andrej Esipenko – Dobро pitanje. Nikada nisam posebno razmišljao o tome. Jednostavno se tako ustalilo, čini mi se još prije pojave sajбер-sporta. Recimo, na prvenstvu Speed Chess Championship, kada su četvorica najboljih nastupala u Londonu. Ako se igra za tablom, onda to više nije sajбер-sport. Suština koncepta upravo je u tome da se igra odvija na internetu, uz pomoć računara.

– Uskoro će se održati meč za titulu svjetskog prvaka. Kako procjenjuješ šanse protivnika?

Andrej Esipenko – Iskreno, uopšte nisam razmišljao o tome. Logično gledano, Sindarov je favorit, ali ne bih precjenjivao njegove šanse. Ipak, riječ je o velikoj odgovornosti, nervozi… Gukeš se sasvim dobro može pripremiti za meč, dočekati ga u dobroj formi, a psihološki će mu biti mnogo lakše da igra. Svi ga sada smatraju autsajderom, pa ako izgubi, neće biti ništa strašno. Sindarova, s druge strane, smatraju izrazitim favoritom. On je toga sigurno i sam svjestan, a to bi moglo da mu oteža da ostane smiren.

Andrej Esipenko Treba se distancirati od svega toga, ali to je veoma teško, gotovo nemoguće. U Rostovu sam to osjetio na sopstvenoj koži…

– Dodatni pritisak?

Andrej Esipenko – Da! Svi su smatrali da sam očigledni favorit i očekivali su da moram da pobijedim. Pritisak je, zapravo, bio ozbiljan. Brinuo sam se da možda neću uspjeti da pobijedim, ali, srećom, sve se dobro završilo. Možda će i Ždavohiru poći za rukom, ali mislim da će biti teško.

– A koliko je danas važna titula svjetskog prvaka? Magnus je, recimo, odbio da brani titulu, pa šta onda?

Andrej Esipenko – Naravno, svi razumiju da je Magnus trenutno najjači, iako nije svjetski prvak – tu titulu nosi Gukeš. Ipak, kada osvojiš ту titulu, upisuješ svoje ime u istoriju. Nisu Gukeš ni Ding krivi što se sve tako odigralo. Učinili su sve što je bilo potrebno da pobijede, osvojili titulu u mečevima i upisali svoja imena u istoriju. Svaka im čast, to je nevjerovatan uspjeh!

– U današnjem svijetu računara, imaju li knjige još uvijek vrijednost za mlade šahiste? Da li je specijalizovana šahovska literatura potrebna profesionalcima?

Andrej Esipenko- Faustino Oro je u jednom intervjuu rekao da nije pročitao nijednu knjigu. Šahisti prethodnih generacija, naravno, pročitali su mnogo knjiga, dok današnja omladina to ne radi, a ipak, čini se, sasvim dobro igra šah i bez toga.

Možda računar danas u potpunosti zamjenjuje svu literaturu. Mladi igraju drugačije i drugačije gledaju na šah, ali to ne mora nužno biti loše. Računar ti je danas najbolji učitelj. Samo treba umjeti pravilno raditi s njim i pokušati razumjeti šta želi da ti poruči. Ako mladi šahisti zaista uspijevaju u tome, onda je to sjajno.

Ja sam u djetinjstvu čitao mnogo knjiga. Proučio sam čitavu sovjetsku „crnu seriju“, pomjerajući figure na tabli, ali tada nije bilo tako jakih računara. Da ih je bilo, možda bih radio na drugačiji način. Ipak, ne smatram da je to što sam čitao knjige loše uticalo na mene.

Zato na čitanje knjiga gledam prilično pozitivno. Mislim da bi bilo poželjno pročitati barem klasična djela.

– Tradicionalno pitanje o planovima. Kako se ponovo plasirati na Turnir kandidata?

Andrej Esipenko – Trudiću se! Planiram da u maju igram na turniru Grand Swiss na Ostrvu Men. Sada sam se plasirao i na Svjetski kup, za koji se još ne zna gdje će biti održan. Dakle, imam dvije prilike.

Konkurencija je ogromna, a vjerovatnoća plasmana mala, jer svi igraju veoma jako i izuzetno je teško izboriti plasman. Ali šansa postoji. Učiniću sve što mogu i vrijedno ću se pripremati. Veoma bih volio da se drugi put plasiram na Turnir kandidata, ali, naravno, nema nikakvih garancija.

Dakle, ukupne šanse za plasman nisu velike, ali ni prošli put nisu bile velike.

Sa medaljom i peharom prvaka Rusije

– Želim ti da uspiješ! Za kraj, nekoliko pitanja u danas popularnom formatu „bilo je ili nije bilo“. Da li ti se ikada dogodilo da dođeš na partiju i pomiješaš bojom kojim igraš?

Andrej Esipenko – Da, imao sam jednu poznatu epizodu. Kada sam bio na vrhuncu, s rejtingom od oko 2720, igrao sam na Gran priju u Berlinu. Došao sam na kolo i ispostavilo se da crnim figurama igram protiv Aronjana, а cijeli dan сам se pripremao bijelim figurama protiv Nakamure!

– Znači, pomiješao si ne samo boju nego i protivnika?

Andrej Esipenko – Da, da! I izgubio sam za dvadesetak poteza. Odigrao sam tu partiju katastrofalno, nikako nisam uspio da se saberem. Još su me i uhvatili u pripremi za otvaranje…

– Da li si ikada zaboravio varijantu prije desetog poteza?

Andrej Esipenko – Da ste me pitali da li sam ikada zapamtio varijantu dalje od desetog poteza, odgovorio bih da mi se to nikada nije dogodilo! Drugim riječima, prava je rijetkost da znam varijantu dalje od desetog poteza.

– Da li si ikada zakasnio na partiju više od pet minuta?

Andrej Esipenko – Naravno da jesam.

– Da li si ikada igrao partiju duže od šest sati?

Andrej Esipenko – Naravno. Mislim da sam igrao i duže od sedam sati.

– A koja ti je bila najduža partija?

Andrej Esipenko – Nedavno su mi u onlajn partiji žestoko pokušavali da obore zastavicu, pa smo odigrali oko 250 poteza.

– Vau!

Andrej Esipenko– Da, poslije toga sam blokirao tog tipa. To je bio prvi čovjek kojeg sam blokirao – neki mladi Norvežanin.

Igrali smo Titular Tuesday i došli do izjednačene pozicije s lovcima različitih boja, a obojica smo imali po minut i po. Jasno je da bi u klasičnom šahu odmah prihvatio remi, ali on je imao neku sitnu ideju koja svakako nije mogla da uspije. Ipak, odigrali smo 250 poteza, а na kraju mi je oborio zastavicu.

Takve stvari u današnjem šahu, naravno, razočaravaju. Ja lično ne volim da pobjeđujem na zastavicu. Kada je pozicija toliko suva, jednostavno prihvatim remi. Naravno, ako obojica počnemo žestоко da se borimo, onda i ja igram na zastavicu. Isto tako, kada protivnik ima veoma malo vremena, shvatiš da bi bilo šteta ne pokušati da ga pobijediš na taj način.

– Da li si ikada igrao blick u parku za novac, iz zabave ili u djetinjstvu?

Andrej Esipenko – Možda sam igrao kao dijete, ali iskreno, ne sjećam se. Možda jesam, ali vjerovatnije je da nisam.

– Da li si ikada pokušao da izvršiš rokadu nakon što su kralj ili top već bili pomjereni?

Andrej Esipenko – Čini mi se da se tako nešto dogodilo, ali ne mogu konkretno da se sjetim. Imam utisak da jeste.

– Da li si imao partije u kojima si pješaka pretvorio u skakača, topa ili lovca?

Andrej Esipenko – Nevjerovatno, ali mislim da nisam. Za pravom tablom sigurno nisam, а na internetu možda jesam, mada ni toga ne mogu da se sjetim. Čini mi se da nisam.

– Da li si ikada morao da igraš s temperaturom?

Andrej Esipenko – Uh, milion puta!

– Da li si ikada igrao blic čitavu noć?

Andrej Esipenko – Da, dešavalo se. Kada sam se 2023. godine tek preselio u Moskvu, David Paravjan je često dolazio kod mene kući i igrali smo blic. Dešavalo se da igramo čitavu noć.

– Da li si ikada održao simultanku naslijepo?

Andrej Esipenko – Baš simultanku? Ne, nikada nisam.

– Možda te to tek čeka. Hvala, Andrej, i srećno!

Andrej Esipenko – Hvala.

Fotografije: Vladimir Barski, Eteri Kublashvili i Organizacioni odbor.

LINK

ČOVJEK ISPRED SVOG VREMENA -VSEVOLOD ALFREDOVIČ RAUZER

 

Vsevolod Alfredovič Rauzer (16. oktobar 1908 – 29. decembar 1941, Lenjingrad) bio je sovjetski šahista, dvostruki prvak Ukrajine, učesnik prvenstava SSSR-a i šahovski teoretičar.

Početak šahovskog puta

Vsevolod Rauzer rođen je 16. oktobra 1908. godine.

„U tim davnim godinama začelo se naše prijateljstvo s Vsevolodom Rauzerom. Iz njegovih priča saznao sam da je 1924. godine došao u Kijev. Prije toga živio je u Rostovu na Donu, a još ranije u Kislovodsku. Nisam se udostojio da saznam gdje je rođen“, prisjećao se poznati majstor Aleksandar Konstantinopoljski.

Roditelji

Zahvaljujući istraživanjima istoričara Vadima Fajbisoviča, utvrđeno je da je Vsevolodova majka bila rođena Kijevljanka i da je veliki dio Rauzerovog života, prije preseljenja u Lenjingrad, bio povezan s tim gradom. Identitet njegovog oca nije utvrđen, ali je Vsevolod u svim dokumentima navodio njemačku nacionalnost.

Izgled

Vsevolod Rauzer imao je sive oči, svijetlu kosu i visoko čelo. Bio je toliko blijed da je, prema riječima pisca Jefima Lazareva, izgledao „gotovo kao albino“. Ostavljao je utisak čovjeka koji ne pripada ovom svijetu.

Prvi uspjesi

Šah je naučio da igra kada je imao deset godina, a samo pet godina kasnije, sa petnaest godina, objavio je svoj članak u sovjetskom listu Izvestija.

Godine 1929. prvi put je učestvovao na prvenstvu SSSR-a. Tokom turnira napunio je devetnaest godina.

Svakodnevica na poslu

Vsevolod Rauzer radio je kao kurir u državnom finansijskom odjeljenju u Kijevu. Zbog svoje izuzetne rasejanosti i potpune neprilagođenosti svakodnevnom životu izvan šaha, taj skromni posao bio je za njega privremeni, a vjerovatno i prinudni izvor prihoda.

Njegov bliski prijatelj, velemajstor Aleksandar Konstantinopoljski, s blagom ironijom opisao je taj period Rauzerovog života:

„Rauzerove dužnosti podrazumijevale su rutinsko raznošenje poreskih obavještenja poreskim obveznicima u gradu.“

Pronašao sam Botvinika!

Jednom prilikom, dok je raznosio obavještenja, Rauzer je došao do svojih kolega šahista i radosno uzviknuo:

„Pronašao sam Botvinika u Kijevu!“

Ispostavilo se da je jedan od kočijaša koji su prevozili teške terete, a kojem je kurir Rauzer uručio poresku uplatnicu, nosio prezime čuvenog sovjetskog šahovskog prvaka.

Među vodećim majstorima

Rauzer je bio šahista velike praktične snage i postizao je dobre rezultate na brojnim značajnim takmičenjima. Tokom dvadesetih i tridesetih godina prošlog vijeka bio je jedan od vodećih sovjetskih majstora. Osvojio je prvenstvo Kijeva, dva puta bio prvak Ukrajine i učestvovao na šest prvenstava SSSR-a.

Bio je vicešampion Lenjingrada, a 1930. godine osvojio je turnir majstora Zakavkazja, Ukrajine i Uzbekistana. Na turniru majstora saveznih republika 1935. godine, na kojem je učestvovao i gostujući majstor Hans Kmoch, podijelio je drugo i treće mjesto. Godinu kasnije podijelio je prvo i drugo mjesto na takmičenju mladih majstora u Lenjingradu.

Titulu majstora sporta SSSR-a stekao je 1929. godine.

Svoj najbolji rezultat na prvenstvu države ostvario je 1933. godine, kada je završio na šestom mjestu sa 11,5 poena iz 19 partija.

Godine 1934. preselio se iz Kijeva u Lenjingrad, a 1936. osvojio je jak turnir u svom novom gradu, završivši pola poena ispred Ragozina i dva poena ispred Levenfiša. Godine 1937. ponovo se našao među deset najboljih, zauzevši osmo mjesto.

Istraživač u pravom smislu riječi

Ipak, najveće uspjehe Vsevolod Alfredovič ostvario je u teorijskom i analitičkom radu. Došao je do niza izuzetnih otkrića u teoriji otvaranja, naročito u španskoj partiji, francuskoj odbrani i sicilijanskoj odbrani.

Rauzerove domišljate i duboko promišljene metode i sistemi otvaranja nadživjeli su svog tvorca za mnogo decenija. Mnoge od njih danas nose njegovo ime.

Njegov analitički talenat došao je do izražaja i u proučavanju završnica. U šahovske priručnike ušla je njegova analiza završnice kralj i lovac protiv kralja i krajnjeg pješaka.

Istaknuti teoretičar

Rauzer je bio jedan od značajnih šahovskih teoretičara i dao je vrijedan doprinos teoriji otvaranja. Najpoznatiji je po varijanti sicilijanske odbrane koja je po njemu dobila ime — Rauzerov napad, veoma popularnom i u današnjem šahu.

Njegova istraživanja obuhvatala su i špansku partiju i francusku odbranu.

Bijeli počinje i pobjeđuje

Prema svjedočenjima njegovih savremenika, Rauzer je šahu posvećivao i po šesnaest sati dnevno. Bio je pravi fanatik!

Upravo je Rauzer među prvima pokušavao da analitički dokaže zamisao da „bijeli počinje potezom 1. e2–e4 i pobjeđuje“. Svuda je tražio nove, opasne sisteme za bijele.

Sve ostalo je suvišno

„Sve ostalo — hranu, san, lične kontakte s ljudima, književnost i tako dalje — smatrao je nepotrebnim“, napisao je Konstantinopoljski.

Stil igre

Rauzer je bio šahista napadačkog, ofanzivnog stila. Igrao je oštro, originalno i zanimljivo. Njegove partije uvijek su privlačile pažnju gledalaca.

Bolest

Vsevolod Rauzer živio je s majkom, izdržavajući se od socijalne pomoći i male plate koju je primao kao instruktor u sportskom društvu „Spartak“.

Nedovoljna ishrana i problemi s nervnim sistemom često su dovodili do ozbiljnih kriza. Tokom meča Lenjingrad – Moskva 1937. godine dvaput je izgubio od Sergeja Belavenca, a zatim se zbog bolesti povukao s prvenstva Lenjingrada. Nakon toga tri godine nije sjedao za šahovsku tablu i liječio se u psihijatrijskoj bolnici.

Povratak bolesti

Godine 1940. Rauzer je ostvario slab rezultat u polufinalu prvenstva SSSR-a, a zatim ponovo nije nastupio na gradskom prvenstvu. Bolest se vratila, a ubrzo je počeo Veliki otadžbinski rat.

Tokom posljednjih predratnih godina Rauzer je trenirao buduću svjetsku prvakinju Ljudmilu Rudenko.

Kako se ugasila jedna blistava svijest

U mnogim izvorima navodi se da je Vsevolod Rauzer umro 29. decembra 1941. godine, tokom blokade Lenjingrada. Međutim, zahvaljujući istraživanjima Vadima Fajbisoviča, utvrđeno je da je Rauzer preminuo u maju 1942. godine.

Njegova majka, Varvara Grigorjevna, nadživjela ga je za svega nekoliko mjeseci, umirući pod bombardovanjem i bez hrane.

Ukratko o najvažnijem

Godine 1927. osvojio je prvenstvo Ukrajine, na kojem je Aleksej Seleznjov učestvovao van konkurencije. Godine 1933. u Harkovu podijelio je prvo i drugo mjesto na sedmom prvenstvu Ukrajine.

Učestvovao je na prvenstvima SSSR-a 1927, 1929. (polufinale), 1931, 1933, 1934–1935. i 1937. godine.

Poznat je kao šahovski teoretičar, a jedna od varijanti sicilijanske odbrane nosi njegovo ime. Rauzerov sistem već decenijama zauzima važno mjesto u praktičnom šahu i primjenjivan je na najznačajnijim takmičenjima.

Od 1937. godine, zbog bolesti, prestao je da učestvuje na turnirima. Krajem 1940. smješten je u psihijatrijsku bolnicu. Preminuo je tokom blokade Lenjingrada.

Ocjena šahovskog patrijarha

Prvi sovjetski svjetski prvak u šahu, Mihail Botvinik, isticao je da je V. Rauzer ostavio dubok trag u istoriji sovjetskog šaha.

Napisao je:

„Teorijska istraživanja Vsevoloda Alfredoviča — i ne samo u otvaranjima, jer je imao i sjajne analize završnica — povezana s planovima igre u središnjici, daju nam sve razloge da V. Rauzera svrstamo među majstore osnivače sovjetske šahovske škole, koja je odredila razvoj šahovske misli tokom mnogih narednih godina.“

Knjige i memoari o Rauzeru

Aleksandar Konstantinopoljski — „Vsevolod Rauzer. Život posvećen šahu. Izabrane partije“ (ponovljeno izdanje iz 2022. godine)

Ovo je prva i najvažnija knjiga o Rauzeru, koju je napisao njegov bliski prijatelj, velemajstor Aleksandar Konstantinopoljski. Pored analize rijetkih partija, knjiga sadrži cjelovit biografski prikaz, sjećanja savremenika i poseban članak o njegovom ogromnom doprinosu teoriji otvaranja.

Grigorij Levenfiš — „Vsevolod Rauzer. Portreti“

Memoarski zapisi čuvenog sovjetskog velemajstora koji je lično poznavao Rauzera. Opisuju beskompromisan, ali neujednačen karakter njegove igre i specifičnosti njegovog razmišljanja za tablom.

U svojoj knjizi Soviet Chess 1917–1991, Endru Soltis navodi Rauzerovu poznatu izjavu o opsjednutosti šahovskom analizom. Rauzer je ustajao u šest sati ujutro i analizirao pozicije za tablom sve do kasno u noć, uz kratke pauze za obroke.

„Nažalost“, konstatovao je Vsevolod Rauzer, „ne mogu sebe da natjeram da se teorijom bavim duže od šesnaest sati dnevno. Moja glava to ne može da izdrži.“

(Endru Soltis, Soviet Chess, Mekfarland, 2000, str. 92.)

U svojim radovima, uključujući knjigu Bobby Fischer Rediscovered, Soltis ističe da su upravo inovatori poput Rauzera postavili temelje „sovjetskog stila“ — pristupa u kojem crni ne teži samo remiju ili izjednačenju pozicije, već se aktivno bori za inicijativu.

Rauzerova ličnost, genijalnog istraživača koji je tragično preminuo tokom blokade Lenjingrada, a čiji je život obilježila teška duševna bolest, ostavila je trag i u šahovskoj literaturi, uključujući Soltisove radove i biografske knjige poput Obsession: A Chess Biography of Vsevolod Rauzer.

Među najboljima

Tokom tridesetih godina Rauzer je pripadao krugu najjačih sovjetskih majstora. Njegovu igru odlikovala je beskompromisnost: nije volio remije i uvijek je težio oštroj, napadačkoj borbi.

Bio je dvostruki prvak Ukrajine, 1927. i 1933. godine.

Prvu titulu osvojio je u Kijevu sa samo devetnaest godina, podijelivši prvo i drugo mjesto s iskusnim Aleksejem Seleznjovom. U dodatnom meču Rauzer je pobijedio. Šest godina kasnije ponovio je uspjeh, samostalno osvojivši prvenstvo republike i nadmašivši najjače ukrajinske majstore.

Između ta dva uspjeha, 1929. godine, na četvrtom prvenstvu SSSR-a stekao je zvanje majstora sporta SSSR-a.

Godine 1934. preselio se u Lenjingrad, jedan od glavnih šahovskih centara zemlje, gdje je 1936. odmah zauzeo drugo mjesto na gradskom prvenstvu.

Vrh ledenog brijega

Prvenstvo SSSR-a 1933. godine predstavljalo je vrhunac njegove praktične karijere. Rauzer je podijelio šesto do osmo mjesto s takvim igračima kao što su Ilja Kan i Petar Dubinin. Međutim, najznačajnije je bilo to što je nanio iznenađujuće poraze velemajstoru Grigoriju Levenfišu i budućem svjetskom prvaku Mihailu Botviniku.

Botvinik se kasnije prisjećao da ga je Rauzer nadigrao u složenoj završnici, demonstrirajući izuzetno visoku tehničku vještinu.

Poredak nakon 12 kola:

Botvinik – 10,5; Rauzer – 8,5; Levenfiš – 8; Alatorcev, Lisicin, Rabinovič i Čehover – po 7,5; Romanovski i Savicki – po 7; Bogatirčuk i Kan – po 6,5; Sorokin – 6; Verlinski i Judovič – po 5,5; Goglidze i Rjumin – po 4; Frejman – 3,5; Zubarev – 3; Duz-Hotimirski – 2,5; Kirilov – 2.

Levenfiš je o Rauzeru napisao:

„Rauzer je veliki poznavalac teorije i raspolaže brojnim novitetima iz sopstvene pripreme. Dobro razumije poziciju i solidan je taktičar. Mogao je da zauzme još bolje mjesto, ali je posustao na kraju turnira, ne izdržavši dugotrajno naprezanje.“

Opsjednut jednom idejom

Prema sjećanjima savremenika, među kojima je bio i velemajstor Grigorij Levenfiš, mladi Rauzer imao je „anđeosko lice“, djelovao je naivno i pomalo djetinjasto neobično.

Bio je izuzetno osjetljiv na sitnice iz svakodnevnog života i vjerovao je da svaka pojedinost može uticati na njegovu igru. Na turnirima je znao da analizira pozicije i po šesnaest sati dnevno.

Rauzer je bio opsjednut idejom da prvi potez bijelih, 1. e4, uz savršenu igru matematički vodi do pobjede. Njegova otkrića u teoriji otvaranja bila su decenijama ispred svog vremena.

Ništa ne prolazi bez posljedica

Fanatičan i iscrpljujući rad za šahovskom tablom, bez odgovarajućeg odmora, nije prošao bez posljedica po njegov nervni sistem. Osobine njegovog karaktera postepeno su prerasle u ozbiljan psihički poremećaj.

Trenerka buduće svjetske prvakinje

Kada je počeo Veliki otadžbinski rat, Vsevolod Rauzer nalazio se na liječenju u bolnici u opkoljenom gradu. Bespomoćan i iscrpljen bolešću, našao se u užasnim uslovima lenjingradske blokade.

Ljudmila Rudenko takođe je tada živjela u Lenjingradu. Krajem tridesetih godina, kada je Rauzer već bolovao, ali je još mogao da radi, postao je njen trener.

Rauzer joj je prenio duboko razumijevanje dinamike i otvorenih pozicija. Ta priprema postavila je temelje njenih budućih uspjeha.

Njegova učenica uspjela je da preživi blokadu i evakuaciju, postane svjetska prvakinja i doživi duboku starost. Preminula je 1986. godine, u 81. godini života.

Njena sudbina bila je nastavak šahovskih ideja koje je Rauzer, nažalost, sam nije stigao da razvije do kraja.

Došavši do uvjerenja

Svojim teorijskim istraživanjima Rauzer je želio da dokaže da je 1. e4 bolje od 1. d4.

Do tog uvjerenja došao je nakon analize svojih partija sa sedmog prvenstva SSSR-a, održanog u Moskvi 1931. godine. U svim partijama u kojima je igrao bijelim figurama otvarao je potezom 1. d4. Nakon, kako je sam rekao, „mučnog niza remija“ (citirano kod Soltisa, str. 93), odlučio je da pređe na 1. e4.

Međutim, statistika iz baze Mega Database pokazuje da je Rauzer na prvenstvu SSSR-a 1931. godine, igrajući bijelim figurama, ostvario pet pobjeda u deset partija, tri remija i dva poraza.

Već 1932. godine, na meču gradskih reprezentacija Lenjingrada i Kijeva, Rauzer je počeo da primjenjuje 1. e4.

Njegovo uvjerenje da je 1. e4 bolje od 1. d4 podstaklo ga je na izuzetno plodna teorijska istraživanja i donijelo šahovskom svijetu niz novih, sjajnih ideja.

Odavanje priznanja

Osim napada koji nosi njegovo ime — Rauzerovog napada — pronašao je brojne nove ideje protiv francuske i španske partije, kao i različitih sistema sicilijanske odbrane.

Vrijedi pomenuti da je bio jedan od prvih šahista koji su isprobavali rane, agresivne sisteme bijelih protiv Zmajeve varijante sicilijanske odbrane.

Dok god ih se sjećamo, oni su živi…

Nikita Vitjugov o timu Jana Nepomnjaščija, Korčnoju, Svidleru i kraju svoje igračke karijere

 Nikita Vitjugov je prvak Rusije iz 2021. godine, nekada 15. igrač svijeta sa rejtingom 2751, a od 2024. godine prva tabla reprezentacije Engleske. Bio je član timova Petra Svidlera i Jana Nepomnjaščija na turnirima kandidata i mečevima za svjetsku titulu, a o tom iskustvu napisao je knjigu Chess Metamorphosis. U podkastu Perpetual Chess govorio je o zalasku svoje igračke karijere, Viktoru Korčnoju, Svidleru, Nepomnjaščiju i termosu koji je zamalo poremetio pripreme u Madridu.

Igračka karijera je završena

„Još sam prilično aktivan i mogu dobro da igram – rejting mi je oko 2650, što uopšte nije loše. Moj glavni problem je što šah za mene nikada nije bio samo igra na tabli. Bio je, pod navodnicima ili bez njih, nešto sveto, nešto više od igre. Potpuno sam mu se posvećivao, a veoma važan dio toga bio je napredak: želio sam da znam da je svaki turnir korak, nadam se, naprijed. A kada sam shvatio da više ne napredujem… Kako se danas kaže, moj šah je klase B, još nije klase C.

Postoji poznata priča o Botviniku, koji nikada nije igrao blic iz zadovoljstva, osim jednom u vozu. Odrastao sam u Rusiji i to mi je u krvi: šah nikada nije bio samo igra. Naravno, uživao sam u njemu, ali kada se turnir završi, mnogi počnu da igraju blic, blic od tri minuta, šta god – ja to nikada nisam radio. Ili dajem sve od sebe, sto, pa čak i sto pedeset odsto, ili me uopšte nema.

Ja sam čovjek sa ograničenim resursima i sam biram na šta ću trošiti vrijeme i energiju. Bilo je lijepih vremena kada je šahovska karijera bila najvažnija stvar u mom životu, ali tome je došao kraj. Ne zanima me da samo učestvujem na turnirima i budem prisutan. To nikada nije bilo za mene.“

Danas je to druga igra

„Iskreno, mislim da to danas više nije isto. Šah koji smo tada igrali više ne postoji. Mladi koji tek počinju igraju neku drugu igru. Nije baš da je šah postao fudbal, ali razlika je ogromna.

Gotovo sam siguran da, kada bih danas imao 20 godina, vjerovatno ne bih sa istim entuzijazmom odlučio da postanem profesionalac. Suština je ostala ista, ali je stvarnost potpuno drugačija. Toliko je informacija dostupno da je sve manje prostora za otkrivanje nečeg novog.

Šah sve više liči na pravi sport, u kojem se vodi računa o rasporedu vremena, ishrani i snu. To je normalno, tako se stvari razvijaju. Ali tada je bilo drugačije. Nisam, naravno, analizirao otvaranja uz pomoć šahovskih programa kao danas – to nije imalo mnogo smisla jer programi nisu bili naročito korisni. Čak i kada sam imao oko 25 godina, još je imalo smisla analizirati za tablom, a danas je to jednostavno smiješno.

Teorija otvaranja ne mijenja se samo svake godine, već svakog mjeseca, svake sedmice. To me rastužuje, ali ne mislim da je tužno i za mlađu generaciju – za njih je to normalan razvoj. Meni se samo činilo da je nekada šah bio više takmičenje čovjeka protiv čovjeka, dok je danas u njega umiješano mnogo drugih stvari.“

Nepomnjaščij je plakao poslije remija

„To je bilo prije otprilike 25 godina, na prvenstvu Rusije za igrače do 14 godina. Bio sam prvi nosilac, turnir mi nije išao najbolje, a negdje u šestom ili sedmom kolu igrao sam protiv dječaka tri godine mlađeg od sebe. Koliko se sjećam, remizirali smo u ravnopravnoj partiji.

Poslije partije Jan je bio veoma emotivan – uvijek je bio takav – i mislim da je jednostavno zaplakao jer nije uspio da pobijedi. To mi je ostalo u sjećanju. Sebe sam smatrao izrazitim favoritom i takođe sam bio nezadovoljan rezultatom.

Ali Jan je vjerovao u sebe od veoma ranog uzrasta. Tada sam uglavnom razmišljao o sopstvenim perspektivama. Jan je prilično rano dobio podršku Ruskog šahovskog saveza i bio je poznat, a ja sam ga prije svega doživljavao kao rivala. Ja nisam dobijao podršku, ali da budem jasan – ne žalim se zbog toga.

Jan je veoma brzo postao internacionalni majstor. Bio je izuzetno nadaren i njegov talenat bio je očigledan, dok sam ja do vrha stigao kasnije.

Zbližili smo se kada smo počeli da igramo za reprezentaciju Rusije, otprilike 2010. ili 2011. godine. Tamo je uvijek vladala posebna atmosfera, koja mi danas veoma nedostaje.“

Korčnoj mi je najviše pomogao u karijeri

„Uvijek ću biti zahvalan Viktoru Ljvoviču što se javio na telefon kada sam ga pozvao. Imao sam 20 godina, nekako sam došao do njegovog broja i nisam znao šta da radim – jednostavno sam nazvao, a on se javio.

Nije znao ko sam, ali vjerovatno mu je odgovaralo to što je imao dobar razlog da dođe u Sankt Peterburg. Taj grad mu je uvijek bio poseban, baš kao i meni. Dolazio je dva puta, po deset dana.

Poslije prvih zajedničkih priprema napredovao sam za oko 100 rejting-poena. Za šest mjeseci skočio sam sa 2600 na 2700, osvajajući oko 20 poena na svakom turniru.

Šta mi je dao? Možda će zvučati samouvjereno, ali pomogao mi je da prihvatim sopstveni nivo. Da prestanem da sumnjam u sebe i da ne postavljam sebi granice, već da jednostavno igram i vidim dokle će me to odvesti.

Viktor Ljvovič bio je poseban čovjek za mene, vjerovatno moj šahovski idol. Pročitao sam sve njegove knjige i sama činjenica da sjedim preko puta njega za šahovskom tablom djelovala mi je nevjerovatno.

Ostao je izuzetno oštar i radio je do samog kraja. Njegova sposobnost koncentracije i potpune posvećenosti šahu ostavila je snažan utisak na mene i dala mi mnogo entuzijazma da nastavim. U dvadesetim godinama mladića zanimaju i mnoge druge stvari.

Ako bih morao da izdvojim jednu stvar koja mi je najviše pomogla u karijeri, to bi vjerovatno bile te pripreme sa Viktorom Ljvovičem.

Analizirali smo razne pozicije. Prije dolaska pitao me je koji materijal da pripremi, a onda je donio stare godišnjake časopisa New in Chess. Ali najvažnije nije bilo u otvaranjima – poslije tih priprema nisam dobio nijednu novu varijantu. Pokazao mi je kako razmišlja i donosi odluke. To je bio čist šah, ništa drugo. Vjerovatno je to bilo moje prvo blisko iskustvo sa šahistom takvog nivoa.“

Svidler je genije

„Mislim da smo dobro radili. Petar je imao veoma dobar turnir kandidata u Londonu, možda jedan od najboljih u karijeri. Istina, nije se borio za prvo mjesto, ali je nastupio veoma dostojanstveno i u posljednjem kolu pobijedio Magnusa crnim figurama.

Mislim da je naša priprema dala rezultate, ali bolje je da njega pitate o tome. Ne želim sam sebe da hvalim.

To iskustvo pomoglo mi je da napredujem prije svega kao praktičan igrač. Bilo je nevjerovatno posmatrati takav događaj iz prvog reda.

Petar je veoma nadaren čovjek i igrač. Ja sam prilično dobar uglavnom u šahu, dok on ima talenta za brojne igre. Mislim da je njegov vrhunac bio tek neznatno ispod nivoa svjetskog prvaka. Razlika je zaista bila minimalna.

Za mene je to bilo slično iskustvu sa Korčnojem: razgovarali smo o mnogim stvarima i to mi je pomoglo da mnogo bolje razumijem šah na tom nivou.

Šta ga čini tako dobrim praktičarem? On je genije.“

Jan ne podnosi poraze

„Na kraju krajeva, šah je igra. Kod najboljih, kod same elite, ta takmičarska crta mora da postoji – bez nje je nemoguće postići uspjeh.

Iskreno, bez lažne skromnosti, mislim da je imam i ja, ali veoma je teško porediti sebe sa igračima tog nivoa.

Jan i Petar su različiti ljudi. Jan ne podnosi poraze. Čime god da se bavi, svaka partija mu je važna, sve mu je važno i u sve ulaže maksimum.

Kod Petra, s druge strane, imate osjećaj da jednostavno pušta svoj talenat da radi.“

Termos je bio važniji od otvaranja

„Nepomnjaščij je imao ustaljen ritual pripreme kineskog čaja koji je nosio na partije u termosu. Kada je zbog logotipa kompanije na termosu nastao problem, čini mi se, kompanije Norilsk Nickel, čiji je vlasnik ruski oligarh Vladimir Potanjin, koji je, koliko se sjećam, dospio na listu sankcionisanih u proljeće 2022. godine, Vitjugov je morao hitno da pronađe zamjenu. Smatrao je da bi promjena te navike mogla psihološki da poremeti Jana.

“Prekinuo sam provjeravanje varijanti i otrčao do najbliže prodavnice da kupim novi, neutralni termos. Bio sam uvjeren da bi u suprotnom to za Jana predstavljalo ozbiljan psihološki udarac. Naravno, potezi su važni, ali postoje i oslonci na kojima stojimo. Ovo je bio jedan od njih i bilo mi je jasno da je važniji od provjere neke otvarajuće varijante.“

Ne isključuje mogućnost povratka u tim

„Niko ne zna šta donosi budućnost. Za sada sam prihvatio da je moj put kao šahiste završen i profesionalno se određujem kao trener – imam svoje učenike.

Ipak, ne isključujem mogućnost da u budućnosti ponovo budem član nekog šahovskog tima. To je sasvim moguće.“

GM Ramesh otkriva tajne pripreme

 

U podkastu Chess with Mustreader, trener Praggnanandhe i Vaishali, velemajstor R. B. Ramesh, govori o cijeni vrhunskog šaha, srećnim velemajstorima, pesimizmu Evropljana, kao i o tome šta je potrebno da bi se dostigao rejting od 2700, koliko sati dnevno treba trenirati, zašto ne vjeruje u „odrasle koji žele da napreduju“ i kako uči igrače koncentraciji i suočavanju s porazima.

Od 1700 do 2700

„Obično radim s igračima koji žele da postanu profesionalci i svjetski prvaci. Kada počnemo da sarađujemo i pitam učenike šta žele da postignu u šahu, gotovo svi kažu da žele da postanu svjetski prvaci. Nijedan moj učenik još nije postao seniorski svjetski prvak, ali mnogi su osvajali svjetske titule u svojim uzrasnim kategorijama.

Radim s veoma mladim igračima, počevši od sedam, osam ili devet godina. U tom uzrastu, ako dijete ima rejting 1700, uz pravilan rad i potpunu posvećenost moguće je dostići 2700. A sa svojim učenicima ne radim kratkoročno – obično je to saradnja za cijeli život.

S Pragom sam počeo da radim kada je imao rejting oko 2050. Imao je otprilike sedam i po ili osam godina, ali već je bio fenomenalan igrač i svjetski prvak u svom uzrastu. Njegov prethodni trener odradio je odličan posao.

Isto je bilo s Vaishali i Aravindom Chithambaramom: počeo sam da radim s njima kada su bili veoma mali i imali nizak rejting. Prag je stigao tamo gdje je danas. Aravind je prije nekoliko mjeseci dostigao vrhunac od 2749, a zatim je njegov rejting znatno opao. Njih dvojica su prešla 2700, a nadam se da će to u narednih godinu dana, ili približno toliko, uspjeti i Pranesh i Murali Karthikeyan.“

Evropljani su se unaprijed pomirili s ograničenjima

„U početku sam uglavnom radio s Indijcima, kao i onlajn s učenicima iz SAD, a kasnije sam počeo da radim i s igračima iz drugih zemalja, pretežno iz Evrope. Tamo primjećujem mnogo pesimizma. Još od mladosti igrači ne vjeruju da mogu mnogo da postignu.

Doslovno sam tokom posljednjih desetak dana radio u Evropi s igračima rejtinga 2550–2600. Pitam ih šta žele da postignu. Imaju rejting 2580–2590, a oni kažu da bi bili zadovoljni kada bi se zadržali oko 2600. To mi je veoma neobično, jer se u Indiji razmišlja sasvim drugačije.

Kada je Aravind prije otprilike godinu dana prešao 2740, radio sam s Muralijem i Praneshom. Rekao sam im: ako je Aravind mogao, možete i vi. Murali je rekao da želi da za godinu dana pređe 2750. Stigao je do 2675, a zatim je malo izgubio na rejtingu. Pranesh je, čuvši to, rekao: ‘Preći ću 2750 prije Karthikeyana’, iako je tada imao rejting oko 2580.

Zato kod Evropljana osjećam mnogo pesimizma. Kao da su prihvatili da će prelazak granice od 2750 biti izuzetno težak. Vjerovatno ih to sprečava da ulože potreban trud – uopšteno govoreći, nedostaje im potpuna posvećenost.

Nema malo igrača s rejtingom iznad 2700 zato što je to preteško. Jeste teško, ali je moguće. Ono što nedostaje jeste dugoročna posvećenost, sposobnost da se čovjek kloni ometanja i da šah stavi na prvo mjesto. A to zahtijeva žrtve – i upravo je u tome pravi izazov.

Kada razgovaram s mnogim velemajstorima u Evropi, čujem da ne žele da ulažu trud preko određene granice. Imaju prag koji ne žele da pređu. Mislim da je to glavna prepreka. Žele sve u životu i žele sve odmah. Smatram da je za prelazak granice od 2700 potrebno nekoliko godina usmjerene, potpune posvećenosti. Poslije toga može se imati sve u životu.“

Odrasli ne mogu da uđu u isti krug

„Nisam veliki pristalica ideje o ‘odraslima koji žele da napreduju’, jer se takvo nešto ne viđa ni u jednoj drugoj oblasti. Neko ko ima 30 godina neće reći da će igrati na Svjetskom prvenstvu u fudbalu ili protiv Rogera Federera u tenisu. Samo se u šahu dešava da ljudi tako razmišljaju.

To je razumljivo: šah nije fizička igra, nema fizičkih ograničenja i vjerujemo da mozak ne stari na isti način kao tijelo. Ali sposobnost učenja najveća je u veoma ranom uzrastu. Dijete mlađe od pet godina može da nauči nekoliko jezika, dok je to za odraslu osobu gotovo nemoguć zadatak.

U djetinjstvu smo poput sirove gline – od nje se može oblikovati bilo šta. Kada se oblik jednom napravi, a voda osuši, glina se stvrdne. Da bi se počelo iznova, mora se potpuno razbiti. S godinama gubimo mnoge osobine koje nam pomažu da efikasno učimo.

Neki treneri specijalizuju se za rad s odraslima, a za influensere je to dobro tržište. Nemam ništa protiv toga. Ali profesionalni šah nije za odrasle koji tek tada žele da značajno napreduju. Oni bi trebalo da budu realni.“

Postavljanje prioriteta

„Nije stvar u prekretnicama, već u tome koju ste cijenu spremni da platite – to je ono što je zaista teško. Većina mojih učenika, poput Pragga i Vaishali, ne igra video-igre. Na prvim časovima trudim se da im objasnim kako će taj put najvjerovatnije izgledati i koju će cijenu morati da plate.“

Navika je druga priroda

„U širem smislu, kakve god loše navike imali, moramo biti spremni da ih se odreknemo. A ako nemamo korisne navike, moramo biti spremni da ih razvijemo.

Ako sam lijen, moram naučiti da mnogo radim. Ako nemam samopouzdanja, moram naučiti da vjerujem u sebe. Ako ne cijenim trud, moram početi da ga cijenim. Ako ne umijem da upravljam vremenom i šah mi nije na prvom mjestu, moram ga staviti na prvo mjesto, makar na nekoliko godina. Kada napredak postane vidljiv, mogu odlučiti da li želim da nastavim tim putem.

Ne želim da dijelim navike na dobre i loše. Jednostavno, za sve što radimo snosimo posljedice. Ako neko satima igra video-igre, provodi vrijeme na društvenim mrežama ili gleda reels snimke, za šah će mu ostati manje vremena.“

Koliko treba trenirati?

„Što se tiče obima rada, preporučio bih šest do osam sati dnevno, ili barem četiri do šest. Ako je dijete veoma malo, ima sedam do deset godina, četiri sata su vjerovatno dovoljna. Od desete do četrnaeste ili šesnaeste godine trebalo bi, po mom mišljenju, trenirati oko šest sati dnevno.

Da bi to bilo moguće, šah mora biti prioritet. Ne može se istovremeno imati mnogo različitih drugih interesovanja.“

Uskraćuju li djeci djetinjstvo?

„Mnogi se pitaju da li djeca koja toliko vremena posvećuju šahu ostaju uskraćena za djetinjstvo. Ali, nakon rada s mnogim mladim igračima, mogu reći da su djeca koja su se posvetila šahu i ostvarila velike rezultate među najsrećnijim ljudima koje sam upoznao. Ona ne žale zbog svojih odluka.

Oni koji se ne posvete potpuno, već sve rade napola, sa 18 ili 20 godina dolaze do tačke u kojoj nisu ni naročito dobri ni naročito loši. Oni su najnesrećniji: godinama su igrali šah, a nisu ništa postigli.

To se vjerovatno događa s 95 odsto igrača: ako nešto radite napola, dobićete rezultat koji odgovara takvom ulaganju. To je tužno.

Zato treba izbjegavati video-igre i duge sate provedene na društvenim mrežama. Bolje je izaći i baviti se sportom s prijateljima, onim koji vam se dopada. Takvu vrstu razonode preporučujem svojim učenicima.“

Sindarov igra Counter-Strike

„Ne tvrdim da je moj pogled na stvari ispravan. On jednostavno funkcioniše za mene i za neke od malobrojnih učenika s kojima radim. Naravno, postoje igrači s potpuno drugačijim pristupom i to mi nimalo ne smeta.

Ne tvrdim da svi treba da rade onako kako ja savjetujem, niti mislim da je to jedini ispravan put. Ako neko izabere drugačiji put i postigne još više, biće mi iskreno drago zbog njega.“

Šah kao muzika u pozadini srca

„Svojim učenicima preporučio bih mnogo disciplinovaniji život, jer je veoma važan i mentalni prostor – ono o čemu razmišljamo tokom ostatka dana. Ako nas ono čime se bavimo preostalih 18 sati odvlači na drugu stranu, to nam neće pomoći. Cijeli život, čitav dan, trebalo bi da budu usklađeni s onim što želimo da postignemo.

Sjećam se da sam čuo priču o Viswanathanu Anandu. U to vrijeme internet je bio loš, pa je za dobru Wi-Fi vezu morao da odlazi u hotelski lobi. Ponekad bi tokom priprema poželio da napravi pauzu i prošeta, ali bi i tada osjećao krivicu jer šeta umjesto da se priprema za protivnika.

Čak i kada se ozbiljno ne bavimo šahom, on bi trebalo da nam svira u srcu kao muzika u pozadini.

Mnogo toga saznajemo kada razmišljamo, a ne samo kada nešto radimo. Kao dijete čitao sam kod Laskera: ‘Kada pronađeš dobar potez, traži bolji.’ To uopšte nisam razumio. Ako sam već pronašao dobar potez, zašto bih tražio bolji?

Vjerovatno je želio da kaže da samo mislimo da je potez dobar, ali možda postoji i bolji. Uči nas da provjeravamo ono što smo analizirali i da naivno ne vjerujemo prvom utisku. Uči nas i da u poziciji može postojati više od jednog puta, više od jednog dobrog resursa – treba biti radoznao.

Takve poruke možemo dobiti samo ako razmišljamo. Ako poslije šaha pređem na jednu aktivnost, pa na drugu, pa na treću, jednostavno mi neće ostati vremena za razmišljanje. Tek kada mirno razmatramo stvari, izvlačimo duboke pouke.

Mislim da svako ko želi da postane profesionalac u svojoj oblasti ima nekoliko godina tokom kojih to mora da zauzima gotovo sve njegovo vrijeme i misli. Sa strane to može izgledati surovo, ali svako ko je mnogo postigao razumjeće me. Ne možete postati veoma dobri u nečemu ako o tome razmišljate premalo.“

Stepenice umjesto lifta

„Ne radim s učenicima svih šest do osam sati dnevno. Kada počnem da radim s nekim, mnogo razgovaramo. Objašnjavam svoju filozofiju o tome kako bi trebalo učiti.

Prvo, šah je vještačka igra – sva pravila izmislili su ljudi. Drugo, šah se može naučiti. U tenisu je priroda odlučila da li sam dešnjak ili ljevak, ali u šahu mogu početi da igram desnom rukom, a zatim naučiti da igram lijevom.

Neko počinje kao pozicioni igrač, neko kao napadački, ali ako želite da postanete veoma snažni, morate težiti tome da budete univerzalni igrači.

U prošlosti su Talj ili Petrosjan imali jasno izražen stil. Danas možete proučavati i Talja i Petrosjana i naučiti da razmišljate poput njih. Zato nemojte sebe unaprijed definisati kao napadačkog ili pozicionog igrača. To je samo početna tačka.

Dvije stvari ometaju učenje.

Prva je sklonost da radimo ono što volimo, a izbjegavamo ono što nam se ne dopada. U šahu moramo naučiti da zavolimo ono što nam se u početku nije dopadalo.

Recimo da sam u mladosti napadački igrač, gledam mnogo partija Aljehina i Talja, a ne volim završnice. Ali ako želim da stignem do samog vrha, moram naučiti pozicionu igru, završnice i postepeno pretvaranje malih prednosti u pobjedu.

Ne treba izbjegavati ono što nam se ne dopada. Sve što izbjegavamo vremenom postaje naša slabost, koju će snažni igrači iskoristiti. A nešto nam se ne dopada ne zato što je loše, već zato što to još nismo dovoljno dobro naučili.

Mnogi moji učenici počeli su kao napadački igrači, ali su, nakon što su savladali pozicionu igru i mirne završnice, počeli da uživaju i u njima.

Druga prepreka je sklonost da biramo ono što je lako, a izbjegavamo teško. Ako treba da se popnemo na četvrti sprat, a imamo lift i stepenice, svi će izabrati lift. Ja bih rekao: idite stepenicama.

Trajaće duže, noge će vas boljeti, ostaćete bez daha i oznojiti se, ali to je dobro za srce. Zato birajte ono što vam koristi, a ne samo ono što volite ili što je lako.

Učenik se dvoumi da li da uči otvorenu Sicilijansku odbranu ili da igra Alapinovu varijantu, koju je lakše naučiti.

Pravo pitanje glasi: šta je korisnije na duže staze? Otvorena Sicilijanska odbrana nudi mnogo različitih pješačkih struktura, mnogo tema u središnjici i mnogo partija najboljih igrača. Odluku treba donositi na osnovu toga, a ne prema tome šta je lakše naučiti.“

Četiri najvažnije mentalne osobine

„Učim igrače da cijene važne psihološke osobine.

Koncentracija – s njom mnogi imaju problema, čak i veoma snažni igrači.

Samopouzdanje – kada stvari krenu loše, većina nas emocionalno se slomi, počne da sumnja u sebe i ne uspijeva da se oporavi. A upravo je u teškim trenucima veoma važno ponovo stati na noge.

Marljivost – pod tim ne podrazumijevam samo broj sati, već i intenzitet truda, angažovanost i interesovanje. Marljivost znači i spremnost da se uči ono što ne ide lako, da se prođe kroz rutinu.

I sposobnost suočavanja s razočaranjima – nju veoma visoko vrednujem među osobinama snažne psihe. Kada sve ide dobro, lako je vjerovati u sebe.

Ali teški periodi će sigurno doći, i to više puta. Svaki put morate se vratiti jači.

Učim ih i da se oslanjaju na sebe i da sopstveno učenje ne prepuštaju drugima. Ne treba razmišljati da je tuđi posao da me učini dobrim igračem. Ne, to je moja odgovornost i moj izazov. Sam preuzimam svoj put u svoje ruke, prihvatiću svaku pomoć koju dobijem usput, ali put je moj i glavni posao moram obaviti sam.“

Pobjeda, remi i poraz – kao tri ukusa sladoleda

„Prvo moramo razumjeti šta su uspjeh i neuspjeh, a možda i iznova definisati te pojmove.

Danas razmišljamo ovako: izgubio sam danas – neuspjeh. Ovog mjeseca mi je rejting pao za nekoliko poena – neuspjeh.

Remizirao sam dobijenu poziciju ili izgubio dobijenu partiju – neuspjeh. Tri sata sam se pripremao za otvaranje, a protivnik je odigrao nešto drugo – uzalud sam potrošio vrijeme.

Predlažem da na iste stvari gledamo potpuno drugačije. Pobjedu stavljamo na vrh, remi u sredinu, a poraz na dno. Pravimo hijerarhiju. Ja svojim učenicima kažem da ih postave jedno pored drugog, a ne jedno iznad drugog.

To su tri različita iskustva. Kao u Baskin-Robbinsu: vanila, čokolada i jagoda – sve je to sladoled, samo različitih ukusa, i možemo naučiti da uživamo u svakom od njih.

Pobjeda, remi i poraz tri su različita iskustva i iz svakog možemo izvući korisne pouke. Ako na poraze gledamo tako, ako ne osuđujemo sebe negativno poslije svakog od njih i ako smo spremni da učimo iz teških iskustava, onda nas ona neće toliko boljeti.

Negdje sam pročitao kako je Anand to lijepo objasnio: poslije poraza treba naučiti da budemo tužni, a da pritom ne izgubimo samopouzdanje. Možemo biti uznemireni zbog grešaka i izgubljene partije, ali greške i porazi ne određuju ko smo. Niste gubitnik, niste uradili ništa loše i nemate čega da se stidite.

Nedavno sam tokom turnira pitao Karthikeyana šta se dešava s njegovim rejtingom, a on mi je odgovorio: ‘Tokom turnira uopšte ne razmišljam o rejtingu, već se samo trudim da igram dobre partije.’

Možemo promijeniti redosljed prioriteta u svojoj glavi, a onda postaje lakše nositi se s razočaranjima.“

Veoma sam rijetko viđao srećne velemajstore

„Ne vjerujem u to da treba mijenjati nečiju prirodu. Treba se razvijati i postajati bolji, a ne postati neko koga ni sami ne prepoznajete.

Šah ne vidim samo kao igru, već prije svega kao sredstvo da postanemo bolji ljudi i usput ostvarimo uspjeh u karijeri. Mnogo dobrih stvari naučio sam od šaha, i kao igrač i kao trener. Vidio sam kako se ljudski um razvija i kako ljudi postaju srećniji.

Šah bi trebalo da nas čini srećnima. On ne bi trebalo da bude put ispunjen stresom. Međutim, kada posmatram većinu šahista, vidim da su stalno pod stresom jer su nesrećni. Većina nije zadovoljna svojim rezultatima, čak ni velemajstori s rejtingom iznad 2650.

Amateru s rejtingom 1900 možda se čini da su svi velemajstori srećni. Radio sam s veoma mnogo velemajstora i vidio sam zaista veoma malo srećnih. Svi osjećaju razočaranje i žaljenje: ‘Nisam postao veliki igrač kakav sam se nadao da ću biti.’ To je veoma tužno.

Zato svima govorim: ako se nekoliko godina potpuno ne posvetite tom putu, već usput igrate video-igre, vodite intenzivan društveni život i slično, do 25. ili 30. godine nakupićete mnogo žaljenja i nezadovoljstva.

Pogledajte, međutim, one koji su se potpuno posvetili šahu i ostvarili uspjeh. To su nevjerovatno srećni ljudi. Svako bi trebalo veoma ozbiljno da razmisli o tome.“

Treneri diktatori stvaraju robove

„Ne govorim učenicima šta moraju, a šta ne smiju da rade. Jednostavno im objašnjavam kako ja vidim stvari i trudim se da iznesem najbolje argumente. Na kraju, svako sam odlučuje da li želi da ide tim putem.

Ne zadajem im domaće zadatke i ne govorim im šta konkretno da pripremaju. Kažem im da moraju sve da nauče, a zatim im, koristeći stručne termine, objašnjavam šta to znači, koje oblasti treba da poboljšaju i kako to mogu da nauče.

Poslije toga kažem: izaberite ono što vam se dopada. Želite da učite ovo – u redu. Želite da igrate jedno ili drugo otvaranje – i to je u redu.

Oni sami moraju donositi odluke o tome šta je za njih dobro, a šta loše, dok im ja objašnjavam prednosti i nedostatke.

Ako ste dobar diktator, bićete uspješni u stvaranju robova. Ali dobar šahista treba da bude vođa – neko ko sam pronalazi rješenja u neprijatnim i neugodnim situacijama, pronalazi sopstveni put i preuzima odgovornost za svoje odluke.

Ako stalno čekate da vam neko kaže šta i kako da radite, nećete moći u potpunosti da razvijete svoj potencijal.“

Kako Ramesh uči koncentraciji

„Zapravo, nema nikakve tajne. Sve je prilično jednostavno. Tužno je što većina ljudi – ni igrači ni treneri – ne razumije koliko je to važno.

Mnogo toga uzimamo zdravo za gotovo. Mislimo da već imamo koncentraciju i da na njoj ne treba raditi.

Ako pobijedim, biću srećan; ako izgubim, biću tužan. Mislimo da ne treba da radimo na samopouzdanju. Međutim, koncentracija, samopouzdanje, marljivost i sposobnost suočavanja s razočaranjima četiri su najvažnije mentalne osobine koje treba trenirati.

Prvi korak je da razumijemo njihov značaj. Snažan, ali nesiguran igrač neće dobro igrati, bez obzira na to koliko mnogo radi. Vidio sam mnogo veoma marljivih i talentovanih mladih igrača koji nisu daleko stigli jer nisu vjerovali u sebe.

Maloj djeci najbolje je objašnjavati kroz šale, priče i poređenja. Kažem im: zamislite da ste na času i da u učionicu uđe lav. Niko ga ne primjećuje – svi su usredsređeni na poziciju ili slušaju trenera.

Lav počne da riče, ali ga niko ne čuje. Gladan je, prilazi i jednom učeniku pojede nogu, a učenik to ne primjećuje jer je toliko koncentrisan. Lav odlazi, učenik nastavlja da rješava poziciju, odgovara treneru i kaže: ‘Nešto me boli noga, ne znam zašto.’

‘Zar nisi primijetio da ti je lav pojeo nogu?’

‘Nisam, bio sam koncentrisan.’

Djeca se smiju, ali razumiju poruku: ono što se dešava oko nas ne bi trebalo da utiče na našu koncentraciju.

Imao sam učenika, koji je danas velemajstor i čije ime neću navesti, a koji se kao dijete žalio da njegov brat stalno gleda televiziju na najvećoj jačini zvuka. Nije mogao da se priprema i molio me da dođem i razgovaram s bratom.

Rekao sam mu: ‘Ne vidim u čemu je problem. Neka tvoj brat gleda televiziju koliko god glasno želi, a ti sjedni pored njega i usredsredi se na pripremu. Pokušaj pa mi reci da li funkcioniše.’

Pokušao je nekoliko dana, a zatim mi rekao: ‘Zaista mogu da se koncentrišem na šah i kada je oko mene buka. Hvala što ste me tome naučili.’

Naše misli i emocije

Najveća prijetnja koncentraciji jesu naše sopstvene misli. Preda mnom je zanimljiva pozicija, a ja razmišljam o tome kako sam juče mogao da upropastim sličnu poziciju i izgubim partiju.

Kada su takve misli snažne, javljaju se emocije: tuga i gubitak samopouzdanja. Moramo naučiti da ih kontrolišemo. Jednostavno treba sebi reći: kada razmišljam o šahu, ne treba da razmišljam o nečemu drugom.

Meditacija nije ništa čudno niti pripada isključivo nekoj religiji ili kulturi. Svako ko je dobar u svom poslu jeste dobar meditator – fudbaler, golfer, naučnik ili pilot. Meditacija jednostavno znači usredsređivanje na jednu stvar u datom trenutku.

Sada razgovaram s vama i ne razmišljam ni o čemu drugom. Po mom mišljenju, već meditiram. Možete se usredsrediti na disanje ili brojati do sto i odmah ćete osjetiti da vam se um smirio.

Nedavno sam održao trening-kamp u Austriji s jakim igračima. Bilo je veoma vruće, nije bilo ni klima-uređaja ni ventilatora, a prozor je gledao na ulicu kojom su prolazili automobili. Mogli ste da birate između vrućine i buke.

Pitali su me šta bih izabrao. Meni ne smeta ni jedno ni drugo. Rekao sam im: ako ste mentalno spremni, okruženje ne bi trebalo da bude važno.

Ispričao sam im priču o televizoru i Botviniku. U to vrijeme gledaoci su mogli da puše i razgovaraju, a Botvinik je tokom trening-partija tražio od ljudi da puše i pričaju kako bi naučio da se koncentriše uprkos svemu tome.

Naš um je dovoljno snažan da zanemari buku ako smo spremni da ga tome naučimo.“

Obdukcija se radi na mrtvom tijelu, a ne na živom

„Samopouzdanje je jednako jednostavno za razumijevanje kao i koncentracija. Gotovo sve osobine koje želimo da razvijemo zavise od toga kako upravljamo svojim umom i kako ga navodimo da posmatra stvari.

Ako naučimo um da na određeni način gleda na stvari, sve to postaje prirodan rezultat.

Kao što sam rekao, poraz nije ni nešto loše ni nešto čega treba da se stidimo. Niste uradili ništa loše, nemate razloga da osjećate krivicu. Poraz je samo jedan od tri moguća ishoda i ne treba previše emotivno reagovati na njega. Jednostavno nastavite dalje – to je najvažnije.

Drugo, nemojte sebe osuđivati nakon poraza. Nemojte o sebi razmišljati negativno i prestrogo. Nemojte misliti da ste loš igrač zato što ste odigrali lošu partiju ili napravili nekoliko loših poteza.

Posmatrajte sebe kao igrača koji uči, svakoga dana postaje snažniji i nastoji da iz svakog iskustva izvuče nešto korisno.

Učenicima kažem da poslije partije mogu da budu tužni pet minuta. A zatim treba jednostavno da zaborave da su izgubili i da svjesno preusmjere misli na nešto drugo.

Obično im savjetujem da poslije partije – bilo da su pobijedili, remizirali ili izgubili – odu da se bave nekim sportom s prijateljima i prestanu da razmišljaju o partiji.

Mnogi smatraju da poraze treba analizirati odmah nakon završetka partije, pronaći slabosti i raditi na njima. Ja se tome kategorički protivim. Tako samo iznova podsjećamo sebe na ono što je pošlo naopako.

Kao dijete negdje sam pročitao da, ako majmun ima malu ranicu na ruci, dovoljno je da je ostavi na miru i ona će zarasti za dan, dva ili tri.

Ali majmun ne može da ostavi ranu na miru. Češe je, rana postaje sve veća i širi se po tijelu, sve dok majmun ne ugine.

Isto radimo i u glavi. Nešto sitno nas muči, a što se više vraćamo neprijatnim uspomenama, one postaju sve snažnije. Postajemo sve emotivniji i sve nam je teže da se iz toga izvučemo.

Zato, prije nego što se potpuno upletete u takve misli, jednostavno prihvatite činjenicu: odigrao sam lošu partiju i izgubio. To ne znači da sam loš igrač. Danas sam igrao loše, nisam bio dovoljno priseban – nema veze, od sjutra ću igrati dobro.

I nastavite dalje.

Detaljnu analizu i traženje grešaka ostavite za kraj turnira, a ne za njegovu sredinu.

Obdukcija se radi na mrtvom tijelu, a ne na živom.