Novinar: Kris, već mnogo godina ste Hikaruov sekundant i uvijek ste uz njega na turnirima na koje odlazi. Možete li nam reći kako je sve to počelo?
Kris Littlejohn: Naravno. Mislim da smo prvi put sarađivali 2008. godine. Tada je to bilo samo preko interneta. Hikaru je igrao na turniru Kasino Barselona i tada smo zajedno radili. To je bio prvi put da je naša saradnja bila zvanična. Nakon toga smo počeli da putujemo zajedno, manje-više punim intenzitetom, počev od Prvenstva SAD 2009. godine.
Novinar: Da li je to proisteklo iz prijateljstva ili je od samog početka bilo isključivo poslovno?
Kris Littlejohn: Da, bili smo prijatelji preko interneta. Oduvijek me zanimao kompjuterski šah.
Kako su se sprijateljili
Kris Littlejohn: Hikaru je nekada igrao protiv jednog od mojih kompjutera na ICC-u, još u ono vrijeme kada su ljudi igrali protiv Ribke i pokušavali da zatvore poziciju i pobijede ga na vrijeme. Jedan od kompjutera protiv kojih je često igrao bio je moj. Tako smo i razvili prijateljstvo preko interneta.
Kasnije me je, u jednom trenutku, pitao za savjet u vezi sa jednom partijom. Mislim da je igrao protiv Drejeva. Dao sam mu nekoliko sugestija na osnovu svoje analize i on je na kraju dobio tu partiju. Nekoliko godina kasnije počeli smo i zvanično da sarađujemo.
Putovanja sa Hikaruom
Novinar: Šta je ono u čemu najviše uživate tokom tog putovanja sa njim širom svijeta? Takođe, vi znate mnogo stvari o Hikaruu koje bi njegovi navijači vjerovatno voljeli da saznaju.
Kris Littlejohn: Iskreno, on i nije tako neobičan momak. Ne znam da li znam nešto naročito kontroverzno o njemu, ali putovanja su svakako bila veoma zabavna. Obišli smo svijet, stalno viđamo najbolje igrače, družimo se sa njima. Sjajno je.
On je trenutno profesionalni šahista, drugi igrač svijeta.
Hikaruov raspored
Novinar: Osim toga, on je i profesionalni strimer, praktično jedini šahista iz samog svjetskog vrha koji istovremeno uspješno obavlja oba posla na najvišem nivou. Možete li opisati kako izgleda njegov raspored?
Kris Littlejohn: Tokom turnira njegov raspored je potpuno podređen turniru. Jedino što radi mimo same partije jeste analiza odmah po njenom završetku. Uvijek snimi pregled partije, potrudi se da taj sadržaj bude objavljen, a zatim idemo na večeru.
Van turnira strimuje nekoliko dana sedmično. Iskreno, ne pratim previše pažljivo njegov raspored strimovanja, ali uvijek igra Title Tuesday, učestvuje u Bullet Brawl turnirima i svim tim događajima.
Ipak, uvijek pronađemo vremena da se bavimo šahom kada se približava neko veliko takmičenje.
Nervoza
Novinar: Dok Hikaru igra te nevjerovatne partije, odlazi u ispovjedaonicu i sve to, vi ste ovdje, pratite partiju i gledate prenos. Vjerovatno postoje trenuci kada ste veoma nervozni. Kako se nosite s tim?
Kris Littlejohn: Nije ni približno toliko teško kao što je nekada bilo. Jednostavno, iskustvo. Postoji ograničen broj puta kada možete doživjeti srčani udar čekajući da li će spasiti partiju ili se pitajući: „Da li je upravo napravio previd? Ko zna?” Ali, naravno, zna da bude veoma stresno.
Čak je i danas u početku bilo pomalo napeto, ali izgleda da je sada sve u redu.
Novinar: Kris, da li mislite, ili vam je možda Hikaru nešto rekao o tome, zašto se tako rado vraća na Norway Chess? Da li ga privlači format turnira ili su u pitanju zemlja, grad i čitava atmosfera?
Zašto se vraća na Norway Chess?!
Kris Littlejohn: Mislim da je prije svega ovo drugo. Uvijek smo uživali u vremenu koje provodimo u Stavangeru. Organizatori su sjajni.
Opšti utisak i atmosfera su fantastični. Lijepo je imati prirodu tako blizu. Obično to možemo da iskoristimo barem tokom slobodnog dana, a čak i prije partija. Dovoljno je prošetati pored prelijepog jezera i uživati u okruženju. Zaista vlada sjajna atmosfera.
Novinar: A šta je sa armagedon partijama? Moram da vas pitam i za to. Da li ste se prije turnira posebno pripremali za armagedon, možda igrali trening-partije?
Armagedon
Kris Littlejohn: Ne, mislim da nijedan od nas nije armagedon smatrao naročito ozbiljnim. Znam da je to sjajno za publiku i da ljudi vole da gledaju takve partije, ali sa čisto šahovske tačke gledišta tu nema mnogo sadržaja na najvišem nivou.
Novinar: U redu. Hvala vam mnogo na izdvojenom vremenu i želim puno sreće obojici u nastavku takmičenja.
V. I. Linder, I. M. Linder Šahovska enciklopedija Moskva, AST • Astrel, 2004
PREDGOVOR
Šah! Čovječanstvo ne poznaje nijednu drugu igru koja je, nastavši prije više od hiljadu i petsto godina, zadržala svoju privlačnost i šarm i postala toliko raširena širom svijeta. Harmonično kombinujući elemente šaha, nauke i umjetnosti, šah je izazvao ogromnu poplavu knjiga o teoriji, istoriji i šahovskoj praksi. Referentna i enciklopedijska literatura služe kao prava navigacijska pomoć u ovom okeanu šahovskog znanja. Na primjer, najveći svjetski enciklopedijski rječnik, "Šah", objavljen u Moskvi prije trinaest godina (autori ove knjige bili su među njegovim aktivnim stvaraocima), sadržavao je preko 2.800 (!) unosa, a ipak nije pokrivao svu raznolikost tema i disciplina. Pored toga, svijet koji se brzo mijenjao na prijelazu iz 20. u 21. vijek donio je mnogo novih dostignuća u šah, koji je postao jedan od fenomena moderne civilizacije. Dobro svjesni snaga i slabosti jedinstvenog djela iz 1990. godine, odlučili smo se za drugačiji pristup radu na ovoj enciklopediji: kombinovanje referentnog i enciklopedijskog principa sa živopisnom prezentacijom. Drugi cilj bio je šire predstavljanje šaha kao kulturnog polja i njegove bliske veze s književnošću, slikarstvom i raznim granama nauke. Naravno, posebnu pažnju smo posvetili intenziviranju rivalstva za svjetsko prvenstvo i pojavi novih šahovskih zvijezda u trećem milenijumu; kao i novim mogućnostima šaha sa sve većom upotrebom računara i interneta.
Radeći na ovoj enciklopediji, autori su se vodili jednom željom: da ovo djelo učine dostupnim i zanimljivim širokom krugu čitalaca. Knjiga je bogato ilustrovana fotografijama i crtežima, od kojih su neki objavljeni prvi put. Razumijevajući složenost i težinu zadatka, sa zahvalnošću prihvatamo komentare i sugestije usmjerene na dalje poboljšanje knjige.
Isaak Linder, Vladimir Linder
AVERBAH Jurij Ljvovič (r. 1922), ruski velemajstor, kandidat za svjetsko prvenstvo, šahovski društveni radnik, međunarodni sudija, teoretičar i istoričar. Još u mladim godinama Jurija je odlikovala sposobnost dubokog proračuna varijanti, sklonost pozicionim manevrima i suptilna igra u završnicama. Godine 1948. svjetski prvak Botvinik je pisao da se među mladim majstorima Jurij Averbah izdvaja preciznom i jasnom igrom. Ubrzo je ostvario značajne sportske uspjehe:
1953.postao je učesnik Turnira kandidata u Švajcarskoj, 1954. prvak SSSR-a, a pobjeđivao je i na nizu međunarodnih turnira — Drezden (1956), Beč (1961), Moskva (1962), Rio de Žaneiro (1965), Bukurešt (1971), Poljanica-Zdruj (1975), Džakarta (1979).
O svom šahovskom kredu Averbah je rekao: „Borba ideja uvijek je za mene bila najvažniji momenat u šahu — jer se upravo u kreativnom sporu rađa istina.“
Dvije godine nakon Turnira kandidata Botvinik je predložio 33-godišnjem velemajstoru-istraživaču da postane njegov sparing-partner. Svjetski prvak se tada pripremao za meč SSSR – SAD (1955). Prisjeća se Jurij Averbah:
„Ti mečevi su se igrali u Botvinikovoj vikendici na Nikolinoj Gori kod Moskve. Ne krijem da me je izuzetno iznenadio uslov koji je postavljen: igrati uz uključen radio. Zamislite tu sliku: sjedimo za tablom, razmišljamo o potezima, šahovski sat ritmično otkucava, a sa crne kutije koja visi na zidu teče bujica informacija o radnim uspjesima kolhoznih radnika Podmoskovlja…
Nakon pet sati igre uz takvu pratnju osjećao sam se potpuno ošamućeno, i to novotarstvo mi je u početku djelovalo, blago rečeno, sporno. Međutim, upoznavši Botvinika bolje, shvatio sam u čemu je stvar: nastojao je da trening-partije što više približi stvarnoj atmosferi turnirske borbe u bučnoj dvorani.“
Averbah se mnogo puta susretao za šahovskom tablom i sa sljedećim svjetskim prvakom Vasilijem Smislovim. Dva Moskovljanina, dva šahovska grenadira, učenici stadiona Mladih pionira i kluba u Gorkijevom parku. Vršnjaci i suparnici. Dva teoretičara, dva istraživača, dva vrhunska znalca završnica. Toliko toga ih povezuje — čak i stalna ukrštanja puteva s Botvinikom — da postaje jasno zašto je većina njihovih partija završila remijem, uključujući i dvije na turniru u Cirihu (1953). I zašto su se, na kraju, njihovi putevi spojili, pa je nekadašnji rival Smislov postao njegov trener (1983). Toliko ih toga veže da više od pola vijeka prijateljstva ne ugrožava ni korozija vremena…
Od mladih dana Averbah aktivno učestvuje u društvenom šahovskom životu. Birán je za predsjednika Šahovske federacije zemlje, rukovodio je brojnim komisijama FIDE. Dugi niz godina vodio je televizijsku emisiju „Šahovska škola“, a od 1962. do 1992. bio je glavni urednik časopisa „Šah u SSSR-u“ (1992–1999. „Šah u Rusiji“). O širini njegove erudicije svjedoče književno-istorijski radovi, djelimično objavljeni u knjizi „U potrazi za istinom“, kao i uređivanje najvećeg svjetskog enciklopedijskog rječnika „Šah“ (Moskva, 1990). Na kraju, tu je i suđenje na nizu velikih takmičenja, uključujući mečeve za svjetsko prvenstvo Karpov – Kasparov (Moskva, 1984–85), Kasparov – Šort (London, 1993), Kasparov – Kramnik (London, 2000), kao i 31. Šahovsku olimpijadu (Moskva, 1994).
Jurij Averbah je posjetio mnoge zemlje, napisao knjigu „Na različitim kontinentima“ i svuda se pokazao kao talentovan popularizator šaha. U Džakarti je čak objavljena knjiga „Averbah u Indoneziji…“. Odlikuju ga društvenost, duhovitost, galantnost i dobro poznavanje engleskog i njemačkog jezika. Od mladosti se bavi sportom, što mu omogućava da izgleda mlađe od svojih godina. Uz to, on je i fatalista. „Rođen sam u znaku Vodolije i zato sam, vjerovatno, čitavog života plovio kako su me nosili talasi, prepuštajući se sudbini“, rekao je Averbah na večeri posvećenoj njegovom 70. rođendanu i dodao: „Srećnoj sudbini.“
„AVRO“ TURNIR (1938) – jedno od najvećih međunarodnih takmičenja prve polovine 20. vijeka. Nakon pobjede nad M. Euveom 1937. godine u revanš-meču za svjetsko prvenstvo, velika amsterdamska radio-kompanija AVRO obezbijedila je sredstva za organizaciju dvokružnog turnira najjačih velemajstora svijeta, s namjerom da pobjednik postane izazivač svjetskog prvaka u narednom meču. Istina, ta ideja nije bila nova. Ranije su je predlagali organizatori turnira u Hastingsu (1895), Sankt Peterburgu (1895. i 1914), Njujorku (1927), ali je gotovo uvijek aktuelni šampion negativno gledao na takav uslov. S tim se nije slagao ni A. Aljehin.
Ipak, poziv je realizovan i u Amsterdam su stigli A. Aljehin, bivši šampioni H. R. Kapablanka i M. Euve, kao i mladi pretendenti M. Botvinik, S. Flor, R. Fajn, S. Reševski i P. Keres. Jedini koji nije učestvovao bio je bivši svjetski šampion Emanuel Lasker, koji je te godine napunio 70 godina.
„Turnir na točkovima“ – tako je šahovska štampa nazvala ovo takmičenje, koje je održano u deset gradova Holandije. Izdržati takav „eksperiment“ mogli su samo mladi velemajstori. Tokom čitavog turnira vodili su 24-godišnji Amerikanac R. Fajn i 22-godišnji Estonac P. Keres, koji je uspio da pobijedi svog glavnog rivala u međusobnom susretu. Ta partija postala je jedna od najljepših na turniru.
Na cilju su i Keres i Fajn završili sa istim rezultatom – po 8,5 poena, dijeleći prvo i drugo mjesto. Botvinik je imao poen manje. Od 4. do 6. mjesta dijelili su Aljehin, Euve i Reševski sa po 7 poena. Kapablanka je bio sedmi sa 6 poena, a Flor osmi sa 4,5.
Mišljenja učesnika o turniru:
P. Keres: „Želio sam da igram dobro… Najvažnije je bilo da se ne plašim drugih, već da sam stvaram svoju turnirsku sreću. Nervi, znanje i razvoj novih ideja – to su faktori koji određuju uspjeh.“
H. R. Kapablanka: „Turnir me iscrpio. Sa najbolje strane pokazala se omladina.“
A. Aljehin: „Kvalitet partija na turniru izuzetno je visok, naročito ako se uzmu u obzir teški uslovi takmičenja. Među najboljim ostvarenjima izdvajam partije Botvinik – Kapablanka i Fajn – Keres.“
KEMPELENOV AUTOMAT. U jesen 1809. godine u dvorcu Šenbrun (Austrija) odigrana je partija kojoj je bilo suđeno da uđe u istoriju šaha. Francuski car Napoleon, igrajući protiv automata, već je do 12. poteza dospio u beznadežnu poziciju, a u 24. potezu automat mu je objavio mat. Evo početka te partije:
Izumu mađarskog mehaničara Farkaša Kempelena (1734–1804) u to vrijeme bilo je već 40 godina. Iako je sam pronalazač bio mrtav, njegovo djelo nastavilo je da s velikim uspjehom gostuje po raznim evropskim zemljama. Šahovski automat Kempelena, koji je spolja izgledao kao velika voštana figura Turčina koji sjedi za sandukom od crnog drveta, ukrašenim sedefom, već od prvih dana svog postojanja – kako se i moglo očekivati – izazivao je nepovjerenje. I gledaoci i protivnici automata smatrali su da se iza njegovih vrata krije živi igrač. U takvim slučajevima Kempelen je otvarao prednju stranu sanduka i svi su mogli da vide složen mehanizam sa rotirajućim zupčanicima, zupčastim prijenosima, polugama i osovinama; sve je to škrgutalo, kretalo se i okretalo. Zahvaljujući sistemu ogledala i pregrada, čovjek je ipak ostajao nevidljiv publici.
Ruke i glava „Turčina“ pokretani su posebnim polugama i prijenosima, a u masivne šahovske figure kojima je igrao bili su ugrađeni magnetni štapići. Iznad svakog polja šahovske table nalazio se gvozdeni segment, obješen o bakrenu oprugu. Prilikom pomjeranja figure, ona je privlačila ili otpuštala taj segment.
Automat je s uspjehom prikazivan u Beču, Parizu, Londonu, Berlinu, Lajpcigu, Drezdenu i drugim gradovima, a 1826. godine, zajedno sa svojim novim vlasnikom, austrijskim mehaničarom J. Melcelom (1772–1838), krenuo je da „osvaja“ Ameriku. Tamo je takođe prikazivan u mnogim gradovima, a ubrzo nakon Melcelove smrti smješten je u jedan od muzeja u Filadelfiji, gdje je 1854. godine izgorio u požaru.
Za automat su u različitim godinama igrali jaki šahisti tog vremena – austrijski majstor J. Algaier, Nijemac A. Aleksander, Englez V. Luis, Francuz Ž. F. Mure. Posljednji od njih prvi je opisao način rada automata u pariškom časopisu 1834. godine.
Za Kempelena, za njegovog života, tajna rada ovog „čuda mehanike“, koje se smatralo najvećim izumom 18. vijeka, nije bila otkrivena. A da se to tada dogodilo, konstruktor bi mogao uzviknuti: „Ipak će čovjek stvoriti šahovski automat!“ Danas, više od 200 godina kasnije, najbolji šahovski računari bore se sa majstorima i velemajstorima.
AGZAMOV Georgij Tadžijevič (1954–1986), prvi velemajstor Srednje Azije.
„Bio otac i imao tri sina…“ Tako počinju mnoge narodne bajke, a dalje se pripovijeda kako se najmlađi od njih pokaže kao najtalentovaniji i u životu postigne velike uspjehe… U porodici uzbekistanskog ljekara–hirurga Tadžihona Agzamova takođe su bila tri sina: Vjačeslav, Valerij i Georgij. Sva trojica su naslijedila očevu ljubav prema šahu. Ali najdarovitiji među njima bio je najmlađi – Georgij. Sa 11 godina postao je prvak svog rodnog grada Almalyka među odraslima. Njegovu igru odlikovali su osebujan kombinacioni stil i sklonost borbi u pozicijama sa mnogo figura. Izuzetno uporan bio je u odbrani. Stalno je težio isključivo pobjedi.
Sa 19 godina Georgij je postao majstor. Ubrzo su tu titulu stekla i dvojica starije braće. Međutim, na sljedeću stepenicu – velemajstorsku – uspio je da se popne samo jedan predstavnik „dinastije Agzamovih“. Poslije završetka instituta, gdje je Georgij studirao engleski jezik i književnost, počeo je više vremena da posvećuje praktičnoj igri, nastojeći da dublje pronikne u njene tajne. Pojavila se mogućnost susreta sa šahistima ekstra-klase. Na Spartakijadi naroda SSSR-a (1981), predvodeći reprezentaciju Uzbekistana, igrao je protiv trojice bivših svjetskih prvaka – M. Talja, T. Petrosjana i B. Spaskog, kao i velemajstora Polugajevskog i Tajmanova. „Osvojivši 4,5 poena iz 9, uvjerio sam se da ‘i obični ljudi mogu postići velike stvari’“, rekao je Agzamov, povjerovavši u svoje snage.
Poslije uspješnog nastupa na prvenstvu SSSR-a (1981), gdje je podijelio 6–7. mjesto sa velemajstorom Beljavskim, uslijedio je niz briljantnih pobjeda na međunarodnim turnirima. Za dvije godine Georgij je osvojio šest velikih međunarodnih turnira, među njima u Beogradu (1982), Vršcu (1983) i Sočiju (1984). Na njima je čak (!) šest puta ispunio velemajstorsku normu. Ova najviša titula dodijeljena mu je na kongresu FIDE u Solunu (1984). Svoj munjeviti napredak u šahu Georgij je objašnjavao ovako: „Jednostavno volim ovu igru, a to znači da nikada, koliko pamtim sebe, nisam bio lijen da za tablom radim s punom predanošću.“
Život Georgija Agzamova tragično je prekinut 27. avgusta 1986. godine: šetajući u sumrak u okolini Sevastopolja, okliznuo se i pao u klisuru. Imao je 32 godine… Šahovska federacija Uzbekistana organizuje turnire posvećene sjećanju na G. Agzamova.
ADAMS (Adams) Majkl (r. 1971), engleski velemajstor, pretendent za svjetsko prvenstvo.
Sa 18 godina Majkl je postao najmlađi šampion zemlje i međunarodni velemajstor u istoriji Engleske. Skroman i uljudan u životu, hladnokrvno i samouvjereno se ponaša za šahovskom tablom. Nakon pobjede na međunarodnom turniru u Terasi (1991), Španci su njegovu igru opisali sa dvije riječi: „mirnoća i energija“. U istoj godini pobjeđuje na turniru u Groningenu i dostigao je rejting 2600. Kada je FIDE objavila rang-listu najboljih mladih igrača do 20 godina, Majkl Adams je predvodio listu:
M. Adams – 2615
A. Širov – 2610
I. Kamski – 2595
V. Akopjan – 2590
M. Ulybin – 2565
Ž. Lotje – 2560
V. Spasov – 2550
K. Luc – 2545 9.S. Tivjakov – 2535 14-15. V. Kramnik, N. Mitkov – 2490 16.V. Topalov – 2485
Holandski grad Groningen bio je sretan za Adamsa, i dvije godine kasnije je briljirao na velikom kvalifikacionom turniru Profesionalne šahovske asocijacije (PSA). Adams je dijelio 1–2. mjesto sa V. Anandom (po 7,5 poena od 11) i postao pretendent za svjetsko prvenstvo (1993).
U prvom meču žrijeb mu je odredio „neugodnog protivnika“ – S. Tivjakova, od kojeg je Majkl pretrpio jedini poraz u kvalifikacionom turniru, a i ranije je češće gubio nego pobjeđivao protiv njega. Meč je bio napet i rezultatski bogat. Od 8 klasičnih partija, 6 je završeno pobjedom jednog od protivnika, a rezultat je bio 4:4 (+3, -3, =2). U brzim partijama sve 4 partije završene su remijem. Ishod meča odlučile su blic-partije, u kojima je Adams pobijedio 1,5:0,5 i prošao u naredni krug. Tivjakov je posebno istakao Adamsovu pobjedu u 2. partiji, gdje je 12. Lb4! praktično poništilo čitavu njegovu varijantu.
Paralelno sa kvalifikacijama PSA održavao se i FIDE kvalifikacioni turnir, ali Adams je ovdje izgubio od B. Gelfanda 3:5 (+1, -3, =4). Takođe je poražen u narednom meču kandidata PSA verzije od V. Ananda.
Uspjeh engleskog velemajstora bili su turniri po nokaut sistemu, sa mješavinom brzih i klasičnih partija, kao i Grand Prix po brzom šahu. Među njegovim uspjesima posebno se ističe turnir u Briselu (1992) sa glavnom nagradaom od 50 000 dolara, gdje je pobijedio niz svojih sunarodnika: Dž. Naina, N. Šorta, Dž. Spilmana, zatim priznatog „asa“ brze igre V. Ananda, i konačno u finalu pobijedio njemačkog šahistu E. Lobrona.
Godine 1995, pobjedivši londonski Grand Prix, Adams postaje finalista FIDE svjetskog prvenstva u Groningenu, ali u odlučujućoj partiji gubi od Ananda, koji je potom otišao u „superfinale“ protiv Karpova. Godine 1998 učestvuje na superturnirima najvišeg ranga, a među najvećim uspjesima su mu pobjede u Dortmundu (1998, 1–3. mjesto) i Dos-Hermanasu (1999), gdje je bio ispred Kramnika, Topalova, B. Gelfanda, A. Karpova i V. Ananda.
U intervjuu za časopis Šah u Rusiji (br. 4–6, 1999) Adams kaže:
„Ne može se porediti. Novac je dobar, ali pobjeda daje veće zadovoljstvo.“
„Profesionalac sam, tako da me i plaćanje za rad zanima.“
„Pravi šampion svijeta? Kasparov je ubedljivo vodeći, osvojio je superturnire u Vajk an-Zee-u i Linaresu, logično ga je smatrati šampionom.“
„Moj repertoar otvaranja je originalan: Marshallov napad, zatvorena varijanta sicilijanke. Važno je kako se pripremiš za partiju protiv konkretnog protivnika, a ne samo koje otvaranje igraš.“
„Popularnost šaha zavisi od zemlje gdje se turnir održava. U Španiji šah je vrlo popularan. Brzi šah je zreliji i dostupniji gledaocima.“
1. jula 2002, Majkl Adams je dostigao rejting FIDE 2752 i zauzimao 4. mjesto na svjetskoj listi.
ADORJAN Andraš (rođen 1950), mađarski velemajstor, šahovski teoretičar i trener.
Godine 1989. u Budimpešti, a dvije godine kasnije i u Manhajmu, objavljena je knjiga Andraša Adorjana posvećena stvaralaštvu 13. svjetskog prvaka „Bože, čuvaj Garija!“. Autor je bio u prijateljskim odnosima s G. Kasparovom i nekoliko godina jedan od njegovih pomoćnika u mečevima za šahovsku krunu 1984–1985. i 1986. godine.
Šta je, dakle, zbližilo dvojicu velemajstora različite generacije i koji su živjeli tako daleko jedan od drugoga? Po svemu sudeći, Kasparova su privukle Adorjanove osobine: neumorni traganje za novim putevima u šahovskoj teoriji, strast prema analizi i nezavisnost u pogledima na širok krug šahovskih i društvenih pitanja. Nije slučajno što su se u repertoaru otvaranja svjetskog prvaka, u presudnoj fazi njegove borbe, pojavila tako oštra otvaranja kao što su Nimco-indijska odbrana i Grinfeldova odbrana, u kojima su bile poznate teorijske razrade upravo Adorjana.
A poznavajući Kasparovljevu sklonost broju „13“, vrijedi pomenuti i jednu zanimljivost iz Andrašove biografije: rođen je 31. marta 1950. godine, dakle tačno 13 godina i 13 dana prije Garijevog rođenja. Njihovo poznanstvo datira iz 1979. godine. U to vrijeme Adorjan je postigao značajne sportske uspjehe. Dijeleći 3–4. mjesto na međuzonskom turniru u Rigi, postao je kandidat za svjetsko prvenstvo. Godine 1980. Andraš je u četvrtfinalnom meču tek poslije izuzetno teške borbe izgubio od R. Hibnera rezultatom 4,5 : 5,5. U sledećim godinama pobjeđivao je na međunarodnim turnirima — Banja Luka (1983), Esbjerg (1985), Njujork (1987) — i postao prvak Mađarske (1984). Igra Adorjana odlikuje se umijećem pozicionog manevrisanja i taktičkom inventivnošću.
Adorjanova knjiga o Gariju postala je svojevrsna ispovijest šahiste koji se našao u vrtlogu borbe za svjetsko prvenstvo. On je iskreno pomagao Kasparovu, a to je od njega zahtijevalo ogromne nervne napore, naročito na početku prvog meča dvojice „K“ (1984–1985). Rezultat je rastao u korist A. Karpova iz partije u partiju: 1:0, 2:0, 3:0, 4:0… Katastrofa se približavala. „Shvatili smo njegovu tragediju“, prisjeća se Adorjan, „nastojali smo da u njoj učestvujemo, da mu je olakšamo, da mu damo osjećaj da smo uz njega. Sve to je oduzelo mnogo snage i meni… To je bilo nevjerovatno teško i gorko iskušenje.“ I, kao što je poznato, to iskušenje imalo je za Kasparova srećan kraj.
AZMAJPARAŠVILI Zurab (rođen 1960), gruzijski velemajstor. Trener G. Kasparova (1987–1993).
Sa 18 godina Zurab je postao prvak SSSR-a među omladincima i majstor sporta u šahu. Dva puta je pobijedio na svjetskim prvenstvima za mlade kao član reprezentacije SSSR-a (1983. i 1985). Osvojio je i međunarodne turnire u Albeni (1984. i 1986).
U to vrijeme G. Kasparov ga je pozvao u svoj „tim“. „Došao je Zurab Azmajparašvili, mladi, vrijedni gruzijski majstor sa originalnim stilom igre“, piše A. Nikitin u knjizi S Kasparovom, potez po potez, godinu za godinom. „Rad s Kasparovom brzo mu je donio korist i već nakon nekoliko godina postao je velemajstor. Zurab je mnogo pomogao Gariju u savladavanju novog otvaranja za mečeve – engleskog otvaranja.“
Korist od saradnje bila je obostrana i, po povratku praktičnom takmičenju, Azmajparašvili se ubrzo svrstao među vodeće velemajstore svijeta. U januaru 2001. njegov rejting iznosio je 2670 i nalazio se među 30 najboljih šahista svijeta prema FIDE listi. Među njegovim najvećim uspjesima ističe se brilijantan nastup za reprezentaciju Gruzije na Svjetskoj šahovskoj olimpijadi u Elisti (1998), gdje je, igrajući na prvoj tabli, ostvario rezultat od 8 poena iz 10 mogućih (+7, −1, =2). Krajem devedesetih godina izabran je za predsjednika Šahovske federacije Gruzije.
Danas, 7. juna, na rođendan izuzetne sovjetske i ruske šahistkinje Ljudmila Sergejevna Belavenec, koja je preminula 7. novembra 2021. godine, želim da ispričam nešto o svojoj bliskoj prijateljici.
O Ljudmili Sergejevni i njenim šahovskim uspjesima može se pronaći mnogo materijala na internetu. Godine 1975. osvojila je prvo mjesto na prvenstvu SSSR-a za žene, održanom u Frunzeu. Drugo veliko dostignuće bila joj je pobjeda na Svjetskom prvenstvu u dopisnom šahu 1990. godine.
Ipak, najčešće je pamte kao izuzetnog i nekonvencionalnog pedagoga – jednog od najboljih dječjih trenera u Rusiji. Ljudmila Sergejevna odgojila je veliki broj djece iskreno zaljubljene u šah, među kojima i šahiste najvišeg ranga:
Aleksandar Morozevič
Aleksej Vižmanavin
Andrej Sokolov
Grigorij Oparin
i mnoge druge. ♟️
Na spomeniku na Kalitnikovsko groblje u Moskvi, poslije nabrajanja zasluga, zapisano je da je Ljudmila Sergejevna bila divan čovjek. Upravo o tome, kao i o mojim susretima s njom, želim da govorim u ovim uspomenama.
Čovjek je tako sazdan da, dok je živ, njegovo sjećanje čuva događaje i činjenice, a duša ljude koji su mu bili bliski, zanimljivi i dragi. Prisjećam se knjige velikog pisca Čingiz Ajtmatova, I duže od vijeka traje dan (drugi naslov je Buranjska stanica). To je filozofsko promišljanje o ljudskim odnosima, osjećanjima koja čovjek doživljava u susretu s drugim ljudima i o potrebi da ne postane mankurt – čovjek bez sjećanja.
Zato želim da, makar fragmentarno, prenesem svoj utisak o Belki – tako sam cijelog života zvala Ljusju Belavenec, kao i njeni drugi bliski prijatelji. U djetinjstvu i u porodici zvali su je Mila, kasnije Ljusja, potom Ljudmila Sergejevna, ali za mene će ona uvijek ostati Belka.
Prvi put sam je vidjela 1954. godine na svesaveznom prvenstvu djevojaka u Lenjingradu, gdje je organizator i glavni sudija bila Ljudmila Vladimirovna Rudenko. Ljusji je tada bilo 14 godina, a taj turnir bio je jedno od prvih velikih saveznih takmičenja na kojima je učestvovala.
Turnir je igran po sistemu „polufinale – finale“. Ljusja i njena najbliža prijateljica Alla Kušnir plasirale su se u finale. Meni je, nažalost, nedostajalo pola poena i ostala sam bez plasmana. Od tog turnira počelo je naše poznanstvo, koje je preraslo u prijateljstvo i trajalo cijelog života.
Ljudmila Belavenec bila je rođena Moskovljanka (o tome ću govoriti kasnije), a sada želim da kažem nešto o njenoj povezanosti sa Lenjingradom, odnosno Peterburgom.
Kako je sama pričala, po očevoj liniji – od Sergej Vsevolodovič Belaveneca – većina njenih predaka bili su vojni mornari. Tako je Ivan Petrovič Belavenec bio kapetan prve klase i upravnik Kronštatska opservatorijae. Kronštat se nalazi oko 50 kilometara od Peterburga.
Njen otac je često igrao u Lenjingradu i 1939. godine osvojio treće mjesto na 11. prvenstvu SSSR-a.
Ljusja je mnogo puta dolazila kod nas na šahovske turnire, ali i jednostavno da šeta gradom i uživa u njegovoj ljepoti. (Ne radi reklame, ali danas u gradu postoje zanimljive tematske šetnje pod upečatljivim nazivom „Živim u Peterburgu iz oduševljenja“.)
Vodiči po Lenjingradu bili su njeni prijatelji i poznanici koje sam dobro poznavala.
Počeću od Larise Iljinična Volpert – trostruke prvakinje SSSR-a, osvajačice medalja na turnirima kandidatkinja za svjetsku titulu, doktora filoloških nauka i poznatog stručnjaka za stvaralaštvo Aleksandar Puškina.
Ljusja je nju nazivala „velemajstorom filologije i profesorom šaha“.
Upoznale su se na prvenstvu SSSR-a 1958. godine u Tbilisiju. Razlika u godinama bila je velika – gotovo petnaest godina – ali je Larisa rado komunicirala s mladima, a mladi su joj uzvraćali istom mjerom.
Imala je ogroman uticaj na Ljusju, ne samo sa šahovske strane, već i u oblikovanju sposobnosti da komunicira s različitim ljudima, što joj je kasnije mnogo pomoglo u trenerskom radu.
Posebno je impresionirala Larisina neiscrpna želja da s drugima dijeli nova znanja i ideje. Sjećam se kako je mlade Ljusju Belavenec i njenu prijateljicu Alu Kušnjir učila francuskom jeziku koristeći primjere iz francuske poezije.
Njihova prepiska i susreti nastavili su se tokom čitavog života. ♟️📖
Ljusja mi je pričala da je, kada je u Moskvi održavan šahovski festival za malu djecu povodom Puškinovog jubileja, Larisa Iljinična Volpert, koja je tada bila u prestonici na naučnoj konferenciji, našla vrijeme i sa zadovoljstvom govorila djeci o svojim šahovskim interesovanjima, kao i o vezi Puškinove poezije s francuskom književnošću.
Sada o odnosima koji su se razvili između Ljusje i bivše svjetske prvakinje Ljudmile Vladimirovne Rudenko. Ljudmila Vladimirovna bila je izuzetno slojevita i paradoksalna ličnost. U svim njenim djelima i postupcima odražavale su se najbolje osobine jednog prošlog vremena.
Upravo zahvaljujući njoj u veliki šahovski život ušle su ne samo Ljusja, već i druge poznate šahistkinje: Moskovljanke Alla Kušnjir, Svetlana Smekalova, Natalija Kolotij, Gruzinka Manana Togonidze, Ukrajinka Rima Antonova i Rima Kazmina.
S njima je Ljusja održavala dobre odnose i viđala se ne samo za šahovskom tablom, držeći se svog omiljenog principa: „Zaljubljenost u šah spaja ljude, znači – svoj si, pripadaš posebnom svijetu“.
Ljudmila Vladimirovna Rudenko je nastavila da igra na raznim turnirima, pa se Ljusja s njom kasnije ponovo susretala i za šahovskom tablom. ♟️
Sjećam se Svesaveznog prvenstva DSO „Trud“ u Volgogradu, gdje smo Ljusja, Alla Kušnjir i ja igrale zajedno s Ljudmila Vladimirovna Rudenko u istom turniru.
A sada želim da se prisjetim lenjingradskog stana Ljudmile Vladimirovne, koji se nalazio u blizini Smolni sabora, na Suvorovljev prospektu, gdje su se okupljali ne samo šahisti, već i naučnici, ljubitelji knjiga i kartaških igara.
Tamo je Ljusja upoznala Aleksandar Pavlovič Korelova – stalnog posjetioca tih druženja. Majstor sporta Aleksandar Korelov je dugi niz godina radio kao profesor šaha na Lenjingradski politehnički institutu.
Na osnovu zajedničkih interesovanja Ljusja se s njim sprijateljila. Oboje su mnogo voljeli opernu muziku i sakupljali ploče, trake, diskove i knjige. Ljusja je znala mnogo pjesama i voljela je da ih citira (a da li su joj ljubav prema preferansu i pokeru usadili Ljudmila Vladimirovna i Saša Korelov – to ne znam).
S drugom lenjingradskom šahistkinjom Ljubov Kristol Ljusja se rjeđe viđala, iako je nikada nije zaboravljala. Usput, i Ljuba je bila svjetska prvakinja u dopisnom šahu – i to dva puta.
Prisjetila sam se priče koju sam čula od obje učesnice o tome kako su se slučajno srele u Turskoj, gdje je Ljusja dovela ekipu ruskih školaraca na dječje svjetsko prvenstvo, a Ljuba je došla na izlet iz Izraela.
Taj susret je bio pun emocija:
„Bože, pa to je Ljuska, Ljuska Belavenec!“ – radosno je uzviknula Ljubov Kristol okupljenima.
A odgovor je glasio: „Bože, to je Ljubka Kristol!“
Taj susret se dogodio kada su obje učesnice već odavno izašle iz dječijeg uzrasta…
Ljusja je mnogo voljela svoje prijatelje. Kada bi dolazila u Lenjingrad, uvijek bi dolazila kod mene kući i počinjao bi beskrajan razgovor o svim životnim situacijama, nakon čega bismo šetale Peterburgom, prisjećajući se šahovskih turnira u našem gradu.
Sjećam se kako smo prolazile pored danas srušenog Dvorac kulture Prve petoljetkea, u kojem je 1962. godine održano ekipno prvenstvo SSSR-a.
Ljusja je igrala na drugoj ženskoj tabli za ekipu Moskve, a ja za Lenjingrad. Tu partiju protiv Ljusje smatram najuspješnijom u svojoj šahovskoj karijeri.
I danas pamtim ocjenu majstora Grigorij Fridštajna, koji je u članku o turniru napisao:
„Ohrabruje što mlada šahistkinja ne opterećuje pamćenje učenjem napamet varijanti otvaranja. Igra zdravo i inicijativno.“
Danas razumijem da je to ponašanje šahovskog diletanta kojem je sam proces igre najvažniji i najljepši.
Vratimo se u Moskvu, u omiljeni grad Ljusje Belavenec, u kojem je rođena. Neću detaljno opisivati sve etape njenog života u prijestonici. Koristiću sjećanja njene bliske prijateljice Olga Viktorovna Baturinska, koje mi je prenijela.
Život je tako čudno uređen da je otac Olge Viktorovne – Viktor Davidovič Baturinski – tridesetih godina, kao predsjednik šahovske sekcije Moskovskog gradskog sindikalnog savjeta, dobro poznavao Ljusjinog oca – Sergej Vsevolodovič Belaveneca.
Kada bi Ljusja dolazila u njihovu kuću, on je bio zadivljen koliko je svojim intonacijama, gestovima, osmijehom i manirima podsjećala na svog oca.
Ljusja je bila rođena Moskovljanka i cijeli njen život bio je vezan za Moskvu. Kako o tome piše Olga Baturinska: ♟️
„Mila je bila u mnogim gradovima svijeta, ali joj je najdraža, naravno, bila Moskva.
Veoma je voljela mjesta na kojima je živjela: Velika Ordinka, gdje su prošli njeno djetinjstvo i mladost; Pjatnicka ulica, gdje je išla u školu; Velika Poljanka, gdje se nalazio Dom pionira u koji je došla da se bavi šahom 1952. godine; Rilejeva ulica, gdje je živjela nakon Ordinke; naravno, svima nama dragi Gogoljev bulevar, kojim se išlo do šahovskog kluba; kao i u blizini Sklifosovski instituta, gdje i danas stoji kuća koja je pripadala njenom djedu po majčinoj liniji.
Tokom 2000-ih godina kuća je obnovljena i postala šahovski salon Vladimir Jakovljevič Dvorkoviča.
Kada bismo dolazili tamo, Mila bi uvijek govorila:
„Hajde u moju kuću, da se prijavimo, uzmemo časopis ‘64’ i lijepo pojedemo.“
Voljela je i područje oko stanice metro Timirjazevskaja, gdje je provela više od trideset posljednjih godina života, šetnje kroz Timirjazevska šuma sa suprugom, kao i šetnje u parku Dubki park, koji se nalazio odmah iza njene kuće i gdje su u jezeru plivale riđe patke.
Nakon završetka fizičko-matematičkog fakulteta pedagoškog instituta, Mila se zaposlila u matematičkom odjeljenju Svesavezni naučno-istraživački institut elektroenergetikea, gdje je jednu od laboratorija vodio Mihail Moisejevič Botvinik.
Institut je bio prava oaza nauke i naprednih ideja sa jakim intelektualnim potencijalom. Mnogi zaposleni su voljeli šah, a naša ekipa je osvajala prva mjesta na ekipnim takmičenjima prvenstva „Trud“.
Mila je tamo radila sedam godina.“ ♟️
Godine 1974. za Ljudmila Belavenec započinje novi, uspješan i bogat raznim dostignućima period života: prelazi na trenerski rad u šahu u obrazovno-sportskom centru „Mladi pioniri“ (Stadion mladih pionira), a paralelno počinje da vodi i televizijsku emisiju „Šahovska škola“.
O ovom dijelu njenog života pisaću kasnije, a sada želim da ispričam o njenim moskovskim prijateljima, s nekima od kojih sam i sama bila dobro upoznata.
Naravno, treba početi od Alla Kušnir – učesnice mečeva za svjetsku titulu, koja je 1974. godine emigrirala u Izrael, sa 37 godina napustila profesionalni šah i posvetila se arheologiji i numizmatici, te postala doktor filozofije iz oblasti arheologije.
One su se upoznale na časovima kod izuzetnog šahovskog teoretičara Grigorij Levfenja u šahovskom klubu fabrike „Crvena šveja“, koji se nalazio u Nikoljska ulica.
Ljusji je tada bilo 13 godina, a Alli 12.
Njihovo prijateljstvo trajalo je mnogo godina, a Ljusja je voljela da ponavlja:
„Ja sam s Allom uvijek zajedno.“
To nisu bile samo riječi. Njihovi životi bili su duboko isprepleteni, ne samo kroz šah, već i kroz poznanstva sa izuzetno zanimljivim ljudima Moskve. ♟️
Dovoljno je prisjetiti se Aleksandar Davidovič Glezera.
Tokom Svjetskog festivala mladih u Moskvai 1957. godine, on je sudija na festivalskim šahovskim takmičenjima, i najvjerovatnije se tada upoznao sa Allom, koja je kasnije postala njegova supruga, a preko nje i sa Ljusjom. I ja sam ga poznavala. Bio je to veoma energičan, obrazovan i eruditan čovjek, koji se bavio novinarstvom, pisao poeziju i prevodio knjige gruzijskih pjesnika na ruski jezik.
Volio je slikarstvo i sakupljao kolekciju neformalnih domaćih umjetnika. Takav aktivan čovjek imao je širok krug poznanstava i uveo je u njega i Allu i Ljusju.
Sjećam se Ljusjinog kazivanja kako su ona i Alla došle na susret s piscem Ilja Erenburgom, na raspravu o njegovim memoarima „Francuske sveske“.
Posjećivale su i „stanarske večeri“ (kvartrnike) koje je organizovao Josif Igine.
Kod njega je često dolazio Mihail Talj.
Ako govorimo o vršnjacima, Ljusja je cijelog života bila prijatelj sa Vladimir Zelevenskim.
Profesor Vladimir Grigorjevič Zelevenski završio je Moskovski državni univerzitet i poznat je kao teoretski fizičar, stručnjak za kvantnu teoriju.
Naravno, osnova njihovog poznanstva bili su šah (Vladimir je bio majstor sporta), ali su ih tokom života povezivali i brojni drugi interesi.
Šezdesetih godina u javnosti i na filmu vodile su se rasprave o „fizičarima i liricima“, što je odgovaralo oboma. U to vrijeme nastajali su naučni gradovi u Sibiru i na Dalekom istoku, gdje su mladi naučnici odlazili iz Moskve sa novim idejama i željom da ih ostvare.
Tako je postupio i Vladimir Zelevenski, koji je iz Moskve otišao da radi u nuklearni institut Novosibirski Akademgorodoka.
Ljusja ga je posjećivala tamo. U tom okruženju vladala je izuzetna atmosfera, postojao je i umjetnički klub pod nazivom „Pod integralom“, gdje su se održavale izložbe umjetnika, uključujući radove Robert Falka, čiji je otac bio poznati moskovski šahista.
Usput, 1967. godine ja sam sa Larisa Iljinična Volpert igrala šahovski turnir tamo, a Vladimir mi je pokazao svoj institut.
A sada se vraćamo završnom periodu života Ljudmile Sergejevne, koja je do posljednjih dana, kao viši trener FIDE, predavala šah u školi Škola sportskog rezerva „Junost Moskve“ i učestvovala u organizaciji velemajstorskog centra u Kostroma.
Na fotografijama – jedna sa mladim šahistima, a druga sa proslave 50. jubilejne sesije velemajstorske škole „Kostroma“. ♟️
Ljudmila Sergejevna Belavenec je 2021. godine nagrađena počasnim zlatnim znakom Šahovska federacija Rusije.
Nekoliko riječi o mom posljednjem ličnom susretu sa Ljusjom.
To se desilo u gradu Stara Rusija, gradu koji mnogo volim i u kojem je radio moj djed (zahvaljujući njemu, u Staroj Rusiji je prije rata uveden prvi tramvaj). Za Ljusju je ovaj grad takođe bio drag kao uspomena na njenog oca.
Godine 1941. Sergej Belavenec je otišao na front, komandovao vodom minobacača i poginuo u borbama kod Stare Rusije 1942. godine. Ljusja je svake godine dolazila na njegov grob.
Tada ju je automobilom doveo velemajstor Sergej Janovski, koji je uvijek pomagao Ljudmili Sergejevnoj. Pokazala sam im staru crkvu Svetog Georgija, u kojoj se čuva najveća izložbena ikona Bogorodice sa djetetom. Ta crkva je preživjela rat. Za Ljusju je to bilo veoma važno.
Želim da završim svoja sjećanja na „Belku“ stihovima koje je povodom 60. rođendana Ljudmile Sergejevne Belavenec napisala njena prijateljica Rimma Bilunova:
U našem nježnom dobu, kada su iza nas fantazije, u bučnoj raznolikosti tvoj glas i dalje čujem…
Vasilij Vasiljevič Smislov, sedmi u istoriji svjetski šahovski prvak,
osmostruki šampion Svjetskih olimpijada, pobjednik brojnih svesaveznih i
međunarodnih turnira, bio je jedan od onih koji su svojom igrom, zračeći
harmonijom figura na tabli, potvrđivali moć i autoritet sovjetske šahovske
škole.
Ponekad, postavljajući sebi pitanje šta mu je šah dao, odgovor je
jednostavan i kratak – mnogo, ako ne i sve.
Vasilij Smislov: Ali najvažnije
je radost stvaranja, opijenost borbom. Uopšte, šah čovjeku daje divnu životnu
lekciju.
Aljehinove riječi da je pomoću šaha izgradio svoj karakter nisu prazna
fraza. Ja sam, na primjer, u ranijim godinama gorko doživljavao neuspjehe i
poslije poraza dugo nisam mogao da se povratim.
Tek s godinama sam shvatio da bez poraza nema ni pobjeda. Šah je u meni
izgradio stoicizam. Znam da se u bilo kojim životnim okolnostima ne smije
izgubiti prisustvo duha, već treba čekati svoj čas. A on će sigurno doći.
Između šaha i života postoji dublja veza nego što se to na prvi pogled može
učiniti. I život i šah sastoje se od neprekidnog niza padova i uspona, uspjeha
i neuspjeha. Iskustvo koje se stiče tokom godina uzajamno obogaćuje i život i
šah, pomažući da se u različitim situacijama pronađe pravo rješenje.
Kada mi, na primjer, igra ne ide na turniru, izbjegavam da u partiji
povlačim odgovorne poteze, jer sam više puta bio kažnjen zbog pokušaja da na
silu preokrenem sudbinu. Tako postupam i u životu.
Šahiste često pitaju: „Da li je šah nauka, umjetnost ili igra?“ Usuđujem se
primijetiti da je to vrlo složeno pitanje i da, po svemu sudeći, nema
jednoznačan odgovor, jer svako u šahu pronalazi ono što želi da pronađe.
Jedan teži sportskim dostignućima, drugi u šahu vidi sredstvo samoiskazivanja,
treći pokušava da ga spozna pomoću naučnih metoda. Ali šah u svom slobodnom
obliku nije nauka – ne može se dogmatizovati niti sužavati. U igri tražimo i
nalazimo zakonitosti, ali često nismo u stanju da objasnimo izuzetke, kojih
nipošto nema manje nego pravila. Ja šah posmatram kao umjetnost, ali umjetnost
posebne vrste, koja se rađa u borbi.
Kada sam pisao knjigu, dugo sam razmišljao o njenom naslovu. On je trebalo
sažeto da izrazi moj pristup šahu, moj stvaralački kredo. Knjigu sam nazvao „U
potrazi za harmonijom“. Znate li kakvo sam značenje unio u te riječi?
Harmonija je jedan od najstarijih ideala čovječanstva. Ali ljudi ponekad ne
predstavljaju sasvim jasno šta ona zapravo jeste. S mog stanovišta, osjećaj
harmonije ispoljava se u sposobnosti čovjeka da prodre u suštinu stvari, da iz
haosa slika, zvukova i pojmova izdvoji ono najvažnije, da pronađe unutrašnje,
organske veze i da ih izgradi u logičan slijed.
U osnovi šahovske igre leži princip koordinacije figura i pješaka. Taj
princip, koji su formulisali veliki šahovski mislioci Lasker i
Kapablanka, nesumnjivo je ispravan, ali odražava samo
mehaničku stranu stvari, takoreći krajnji rezultat. Važno je razumjeti kako do
toga doći u samom procesu igre.
Šah igraju ljudi, i jednom je potrebno mnogo vremena da pronađe idealne
međusobne veze, karakteristične za datu konkretnu poziciju, dok ih drugi uočava
gotovo trenutno. Ja to nazivam „osjećajem za poziciju“.
Ako šahista intuitivno procijeni situaciju, brzo pronađe pravi plan, koji na
najlogičniji i najjasniji način izražava ideju – znači da posjeduje osjećaj
harmonije.
Osjećaj harmonije, u mom shvatanju, određuje mjeru talenta, mjeru nadarenosti.
Zato se pojam harmonije u šahu ne ograničava na određeni raspored figura na
tabli, već obuhvata i način razmišljanja šahiste.
Što se mene tiče, ja prije svega težim dinamičkoj procjeni pozicije,
nastojeći da spojim strateške ideje s taktičkim. Izbor između dva različita
nastavka zavisi, vjerovatno, i od emocionalnog stanja i od karaktera
protivnika, ali ja uvijek igram na zdravoj pozicionoj osnovi i, bez obzira na
sportsku situaciju, nikada ne idem „va bank“.
Uopšteno gledano, procjena pozicije mi je važnija od računanja varijanti.
Uvijek sam vjerovao intuiciji i ona me, po pravilu, nije iznevjerila. Uspijevao
sam jasno da sagledam perspektive borbe, da uhvatim logičku nit pozicije i
potez po potez sprovodim svoj plan. Upravo u borbi planova odvijali su se naši
dvoboji s Botvinikom, i upravo zato su se odlikovali visokim
nabojem.
Naše rivalstvo trajalo je više od deset godina i sretan sam što sam odigrao
oko stotinu partija s tako izuzetnim šahistom. U to vrijeme obojica smo bili na
vrhuncu životne snage i mislim da su stvaralački rezultati naših susreta
odigrali značajnu ulogu u razvoju šahovske misli.
Mihail Moisejevič i ja pripadali smo istom pravcu u šahu – klasičnom. Ali
svako od nas branio je svoje principe i planove. Shvatao sam da se uspješno
suprotstaviti njegovim razrađenim sistemima otvaranja i tipičnim pozicijama u
središnjici može samo ako se naučnim metodama pripreme suprotstavi nešto svoje,
novo.
U našim partijama široko sam primjenjivao ideje borbe figura protiv
pješačkog centra, a statičkoj procjeni pozicije suprotstavljao sam dinamičku. U
najvećoj mjeri uspio sam da otkrijem dinamiku šaha, koju savremeni majstori
danas doživljavaju kao nešto što se samo po sebi podrazumijeva u igri. Mislim
da je to najznačajniji doprinos koji sam mogao dati opštoj teoriji šaha.
Želim da dodam da smo, uprkos oštrom rivalstvu i sasvim prirodnim strastima
oko naših mečeva, Botvinik i ja ostajali u granicama sportske korektnosti.
Mihail Moisejevič je složena ličnost, a neki njegovi zahtjevi u to vrijeme
djelovali su pretjerano. Ali sve se spoznaje u poređenju. I konflikti iz
prošlih mečeva za svjetsko prvenstvo, u poređenju sa savremenim realnostima,
izgledaju kao dječija igra.
Govoreći o „sportskom dugovječju“, želim da primijetim da igra zasnovana
isključivo na računanju nije racionalna, jer sposobnost preciznog izračunavanja
varijanti s godinama slabi. Ako je, pak, šahista navikao da vjeruje intuiciji,
lakše mu je da procjenjuje promjenjivu situaciju u igri. Ni on nije slobodan od
grešaka, ali se one, u cjelini gledano, dešavaju rjeđe.
A ipak, sport će svakako biti koristan. Iako ne pridajem bavljenju sportom
onako veliki značaj kao neki šahisti, ipak ne propuštam priliku da odem na
skijanje, da se okupam u moru… To je veoma korisno. Međutim, moje fizičko
stanje u većoj mjeri zavisi od duševnog raspoloženja.
Postavljajući pitanje šta je važnije – stvaralačka strana ili sportsko
nadmetanje – vjerovatno ima smisla najprije razjasniti te pojmove.
Sportsko nadmetanje jedan je od glavnih podsticaja za stvaralačka
dostignuća. Ako čovjek teži pobjedi, on mora da iskoristi sav svoj stvaralački
potencijal, sve duševne snage, a šahovski remek-djela nastaju upravo u
trenucima najvišeg duhovnog uzleta, kada je potrebno korak po korak savladavati
otpor protivnika.
Govoreći o prirodnoj težnji ka pobjedi, nimalo ne mislim samo na krajnji
rezultat kao takav, iako on često postaje najvažniji. Za pravog šahistu važno
je ne samo pobijediti, već pobijediti lijepo, zasluženo. Želja da se poen
osvoji po svaku cijenu nespojiva je s najvišim šahovskim idealima. A kolika je
tek cijena takve pobjede!
Proći će decenije, izblijediće oreol zvanja i titula, prekriti se prašinom
turnirske tabele, izgubiće značaj mnogi sportski rezultati koji su nekada
uzbuđivali šahovski svijet. Ali potezi na šahovskoj tabli će ostati. Po njima
će se moći suditi čemu je šahista težio, kakav je bio krug njegovih ideja i
shvatanja.
Ne postoji nijedan šahista koji se ne bi ponosio dobro odigranom partijom, u
kojoj se ni na trenutak ne prekida logična nit borbe, gdje svaki sljedeći potez
proizlazi iz prethodnog, a zamisao se otkriva s najvećom punoćom. Takva partija
donosi zadovoljstvo ne samo svom autoru. Ona postaje umjetničko djelo i dugo
živi, oduševljavajući milione poklonika naše lijepe igre.
Osvrćući se na prošlost, želim reći još nešto: šampioni se, ipak, ne postaju
– oni se rađaju. To su snažne ličnosti koje uspijevaju da savladaju sve hirove
sudbine, da prođu kroz sve prepreke i u dvoboju s jednako snažnom ličnošću
izvojuju pobjedu. Znamo mnoge šahiste s velikim potencijalom i izuzetnim
talentom, ali koji nikada nisu postali svjetski prvaci.
Da bi se osvojila ta titula, potrebna je ogromna unutrašnja energija. Nije
neophodno da se ona ispoljava u svakodnevnom životu, ali u određenim trenucima
čovjek mora posjedovati izuzetnu intenzivnost mišljenja, eksplozivnu
sposobnost.
Sjećam se s kakvom su nepopustljivom voljom, snagom i energijom išli ka
najvišoj šahovskoj tituli Talj, Fišer i Karpov.
Psihološki je bilo izuzetno teško suprotstaviti im se, ako je to uopšte bilo
moguće. Sjećam se i sebe, bez sklonosti kompromisima za šahovskom tablom, iako
sam po prirodi uravnoteženiji.
Godine 1941, u meč-turniru za titulu apsolutnog prvaka SSSR-a, dva puta sam
odbio remi u partijama protiv samog Botvinika. Imao sam 20
godina, ali u meni nije bilo ni straha ni nesigurnosti pred autoritetima –
vodila me je samo jedna želja: boriti se i pobijediti. Upravo takvom
neumoljivom željom i upornošću mora da raspolaže čovjek koji teži najvišim
dostignućima.
Odavno je takođe primijećeno da je lakše osvojiti titulu prvaka nego je
nositi i zadržati. Put ka šahovskoj kruni zahtijeva titanske napore, ogroman
rad. Ali, osvojivši, kako je Botvinik govorio, „Monomahovu
kapu“, šahista na sebe preuzima još veće obaveze.
S jedne strane, on mora da postiže sportske uspjehe, a s druge – da se drži
određene stvaralačke linije. Uz to, kao lider šahovskog svijeta, dužan je da
formuliše svoj odnos prema šahu, a u idealnom slučaju – da bude utemeljivač
novog pravca, nosilac novih ideja.
Tako je, u suštini, uvijek i bilo. Botvinik, na primjer,
proglasio je naučni pristup šahu; ja sam, uz priznanje zakona koje nisam mogao
a da ne cijenim i ne poštujem, davao prednost intuitivnom načelu, dok je Talj
tu liniju doveo do rušenja gotovo svih zakona uopšte.
Još na ovo želim da stavim poseban akcenat: pogrešno je mišljenje da
svjetski prvak može biti samo šahista strogog, klasičnog stila. Nije tačno da Talj
nije posjedovao stratešku čvrstinu. On je namjerno vršio nasilje nad pozicijom.
U njemu je živio duh demonizma i on je podigao bunu protiv klasičnih kanona,
uloživši u nju sav svoj ogroman talenat, neobuzdani žar i strastvenu prirodu.
Ta buna dovela je do preispitivanja nekih pozicija, ali nije uzdrmala ispravne
temelje šaha. I Talj se, nakon burne šahovske mladosti, na
kraju vratio u okrilje klasične škole.
Govoreći o savremenom šahu, on se veoma razlikuje od šaha prošlih vremena.
Šah, kao i svaka druga oblast kulture, odražava ideje i način razmišljanja
čovjeka svog doba. Danas je došlo do eksplozije informacija. Nauka je ostvarila
velike uspjehe, a znanje je dobilo presudnu važnost. Tok informacija je
neprekidan i ljudi osjećaju njegov pritisak. Isto se dešava i u šahu.
Objavljuje se ogroman broj teorijskih istraživanja i analiza, igra se
bezbroj turnira, desetine hiljada partija postaju opšte dobro. Jednom čovjeku
više nije moguće da „svari“ sav taj činjenični materijal. Za obradu
informacija, koje se gomilaju gotovo geometrijskom progresijom, angažuju se
treneri i pomoćnici. Vodi se intenzivan rad na sistematizaciji debitantskih
varijanti, tipičnih pozicija i odigranih partija.
Opšta šahovska teorija pretvara se u „teoriju varijanti“. Ova tendencija
jasno se vidi čak i u komentarima nekih istaknutih šahista. Obaviještenost i
pamćenje postaju gotovo glavni faktori borbe. Sve češće se ishod partije
odlučuje ne za tablom, već kod kuće.
Osnovna razlika između prošlosti i sadašnjosti je u tome što je u naše
vrijeme bilo više principijelnih rasprava, a glavna pažnja posvećivala se borbi
ideja; razmišljali smo šemama, a ne varijantama. Danas se, međutim, stiče
utisak da se stvaralačko traganje ponekad zamjenjuje čistim analitičkim radom.
Govoreći riječima Tartakowera, mnogi savremeni šahisti
oslanjaju se na štaku teorije, zanemarujući štap genija – i to čine sasvim
svjesno.”
