„Knez Miškin šahovskog carstva“
O životu i stvaralaštvu majstora Seleznjeva
Autori: VLADIMIR NEJŠTADT, VLADIMIR PAK
Donjeck 2007
Knjiga govori o neobičnoj sudbini i višeslojnom šahovskom stvaralaštvu poznatog ruskog majstora Alekseja Seleznjeva, koji je bio prinuđen da napusti domovinu i koji je preminuo u Francuskoj.
Dugi niz godina ime ovog talentovanog majstora i sastavljača originalnih šahovskih studija bilo je prepušteno zaboravu, iako je do 1914. godine bio jedan od najperspektivnijih mladih šahista Rusije. Kasnije je o njegovom radu kao kompozitora veoma pohvalno govorio svjetski prvak Emanuel Lasker.
U knjizi se u potpunosti objavljuje tekst njegovog djela „100 šahovskih studija“, koje je postalo bibliografska rijetkost. Autori su po prvi put iskoristili rijetke arhivske podatke.
Navode se i sjećanja savremenika Seleznjeva i onih koji su ga lično poznavali. Detaljno se opisuje kako su se ukrštali putevi Seleznjeva i drugih istaknutih šahista, organizatora i značajnih ličnosti šahovskog pokreta. Ranije knjige o životu i stvaralaštvu A. Seleznjeva nisu objavljivane.
Dio I
Od Moskve do Manhajma
Pratio je Laskera i Kapablanku...
„Živio je ne onaj život koji je zasluživao.“ Tom „maksimom“ Žan-Pol Sartr započinje svoj poznati esej o Bodleru. To je, vjerovatno, tačan epigraf i za priču o ruskom majstoru i kompozitoru Alekseju Seleznjevu, čije je ime dugi niz godina bilo izbrisano iz istorije ruskog i sovjetskog šaha, a zbog čega — niko do kraja ne zna.
Istina, povodom 100-godišnjice majstora 1988. godine u moskovskom časopisu „Šahovski bilten“ pojavila se mala selekcija njegovih partija i studija, uz kratki uvod u kojem se navodi da je, prema riječima velemajstora G. Levenfiša, 1942. godine u njemački okupirani grad Stalino (Donjeck) navodno došao velemajstor Efim Bogoljubov i odveo svog prijatelja Seleznjeva u Njemačku, u Triberk. Takođe se navodi da je „posljednjih godina života Seleznjev bolovao od alkoholizma“...
Zatim, dvije godine kasnije, 1990. godine u enciklopedijskom rječniku „Šah“ pojavljuje se kratka biografija o ovom „ruskom šahisti i šahovskom kompozitoru“, rođenom 1888. (inače, do danas nije poznato u kojem mjesecu) u Tambovu, koji je 1924–1942 živio u SSSR-u, a umro 1967. u Bordou. Kako je dospio tamo — ni riječi (kao da je preletio na letećem ćilimu?).
Da stigma nad Seleznjevom nije u potpunosti skinuta, pokazuje i taj rječnik iz 1990. godine. U dijelu „majstori sporta SSSR-a“ ne navodi se da mu je 1924. ta titula dodijeljena (a 1935. odlukom Svesavezne šahovske sekcije potvrđeno doživotno). Istovremeno, iznad njega stoji Bogatirčuk (koji je postao sovjetski majstor 1923.), o kojem se navodi: „tokom Drugog svjetskog rata 1939–45. sarađivao sa fašističkim okupatorima u Ukrajini“. Strašna optužba, ali izgleda da je Seleznjevu pripisivano nešto još gore?
„Nema lakih sudbina. Sve su teške. Putevi života su zagonetni“, napisao je u svojoj knjizi „Dani“ izvanredni ruski pisac Boris Zajcev (koji je 50 godina živio u tuđini).
Na „putevima života“ Alekseja Seleznjeva mnogo je zagonetnog. I sam je o sebi stvarao brojne mitove, pa je tako u poznim godinama u Bordou svojim šahovskim partnerima pričao da su se sovjetske vlasti prema njemu loše odnosile, da su ga poslale u progonstvo, zbog čega je, nekadašnji koncertni violinista jednog od petersburških orkestara, postao nesposoban da svira violinu.
Iz Moskve je Seleznjev zaista bio protjeran, ali ne u neku zabačenu „tamu-tarakansku“ provinciju, nego u Harkov, i to nipošto u zatvorskom vagonu. A u tadašnjoj ukrajinskoj prijestonici — ko bi mu zabranio da svira violinu, ako mu nisu zabranjivali da igra šah?
To da je bio vrhunski violinista — istina je. Kao i to da je virtuozno svirao klavir. Uopšte, bio je izuzetno svestrano nadaren, možda kao niko drugi u istoriji svjetskog šaha. Poticao je iz bogate trgovačke porodice (moguće i plemićkog porijekla), koja se krajem 19. vijeka preselila iz Tambova u Moskvu, i odrastao je kao čudo od djeteta.
Do 25. godine bio je diplomirani pravnik (završio je Pravni fakultet Moskovskog državnog univerziteta) i govorio je nekoliko evropskih jezika.
...U aprilu 1914. na osnivačkoj skupštini Sveruskog šahovskog saveza u Petrogradu, zamjenik predsjednika VŠS-a B. Maljutin predložio je da se ustajanjem oda počast „sjećanju na ličnosti koje su u svoje vrijeme dale velike zasluge ideji saveza: M. I. Čigorinu, P. P. Bobrovu i S. A. Znosko-Borovskom“.
Učesnici Petrogradskog turnira posvećenog uspomeni na M. I. Čigorina. 1909. godine. U prvom redu treći s desne strane — E. Znosko-Borovski, četvrti — R. Špilman.
Druga ličnost, poslije Čigorina, jeste čovjek koji je odigrao presudnu ulogu u tome da se „krajem 90-ih godina 19. vijeka centar šahovskog života Rusije premjestio u Moskvu“. To je citat iz „Šahovskog rječnika“ (izdatog 1929. godine).
Pavel Pavlovič Bobrov (1862–1911) u tom rječniku je opisan kao „osnivač i urednik-izdavač moskovskog časopisa ‘Šašečnica’, koji je kasnije preimenovan u ‘Šahovski pregled’“.
Dalje se navodi: „Bobrov je uspio da okupi najbolje šahovske snage i da časopis podigne na odgovarajući nivo... aktivno je učestvovao u organizaciji i radu moskovskog šahovskog kluba, čiji je sekretar bio izvjesno vrijeme, i mnogo je doprinio organizaciji prva tri sveruska turnira...“.
Krajem 19. vijeka šahu se posvetio i budući svjetski prvak Aleksandar Aljehin. Prve lekcije igre djeci (Alekseju, Vjeri i Saši) davala je njihova majka Anisja Ivanovna (iz trgovačke porodice Prohorovih). Tokom školovanja u gimnaziji, Aleksej i Aleksandar su se aktivno počeli baviti šahom i igrati partije dopisno.
Vremenom se mladi Aleksandar izdvojio među najjačim šahistima Moskve, a 1909. godine šesnaestogodišnji mladić postao je pobjednik Sveruskog turnira amatera.
Tom periodu, vjerovatno, može se pripisati i početak prijateljstva između braće Aljehin i Seleznjevih.
Aleksej i Aleksandar Aljehin često su se susretali u Moskovskom šahovskom klubu sa Petrom, Aleksejem i Dmitrijem Seleznjevom. Budući gotovo vršnjaci, tinejdžeri su se družili, posjećivali jedni druge, zajedno analizirali partije i odigrali veliki broj lakih, prijateljskih partija.
U porodici Aljehin–Prohorov. Za stolom Aleksej (lijevo) i Aleksandar Aljehin.
Godine 1899. (moguće je da su se te godine i Seleznjevi trajno nastanili u „bijelom kamenom“ — Moskvi), prvakom Moskve po posljednji put u svojoj slavnoj šahovskoj karijeri postaje Aleksandar Vladimirovič Solovcov (pobijedio je u meču B. P. Grigorjeva), prvi predsjednik Moskovskog šahovskog kluba, osnovanog 1877. godine i koji dugo vremena nije imao stalni prostor.
Neko vrijeme klub je bio smješten u prostorijama umjetničkog kluba, zatim u Ruskom lovačkom klubu... Tek 1912. godine klub konačno dobija sopstvene prostorije (Sivcev Vražek), a do tog vremena Aleksej Seleznjev već je bio jedan od njegovih vodećih igrača (1913. je podijelio 1–11. mjesto na turniru jakog sastava). Prvu kategoriju je, međutim, stekao nekoliko godina ranije.
Aleksandar Aljehin — pobjednik Sveruskog turnira amatera (1909), sa nagradom — vazom koju je poklonio car Nikolaj II.
Kada je u novembru 1909. godine advokat Osip Bernštajn, koji se nastanio u Moskvi i koji je spadao u prva tri najbolja ruska igrača, održao u Moskovskom klubu simultanku od 29 partija, jedan od sedam protivnika od kojih je tada izgubio bio je i Aleksej Seleznjev.
Tada je završen i prvi „jesenji turnir“ kluba, koji je započet u stanu V. Nenarokova. Nakon poraza u prve četiri partije, iz turnira je istupio Bobrov, a najbolji rezultat ostvario je Aleksandar Aljehin, koji je izgubio od jakog minskog amatera R. Gercika. Sa Aleksejem Seleznjevom budući svjetski prvak odigrao je remi...
Komentarišući jedan od svojih studija u zbirci „100 šahovskih studija“, objavljenoj pred Veliki otadžbinski rat u Moskvi, Aleksej Seleznjev pominje tamo svog brata P. Seleznjeva, ali, nažalost, ne navodi njegovo puno ime. Petar? Pavle? Da li je to stariji od braće Seleznjevih (o Dmitriju Seleznjevu, mlađem Aleksejevom bratu, postoji kratka biografija kao o moskovskom prvokategorniku u „Šahovskom rječniku“ iz 1929. godine)?
Ko je od braće Seleznjevih prvi zakoračio u Moskovski šahovski klub? I kada?
U „Šahovskom pregledu“ br. 79–82 iz 1909. godine, u rubrici „Hronika“, postoji informacija o simultanki Osipa Bernštajna u novim prostorijama moskovskog kluba (koji se upravo preselio u jednu od prostorija Politehničkog kluba u Mjasnickoj ulici, u Haritonovskom prolazu).
U simultanki od 29 partija Bernštajn je pobijedio u 20, dvije partije su završene remijem, a sedam porazom, a među „krivcima“ koji su ga pobijedili navodi se i Seleznjev — ali bez inicijala. Pa onda ostaje pitanje: koji od braće?
Zatim, u izvještaju sa „jesenjeg“ turnira moskovskog kluba (koji je završen pobjedom Aleksandra Aljehina — 6,5 iz 10), već se precizira da su 6–7. mjesto podijelili A. S. Seleznjev.
Navodi se i njegova kratka partija sa Aljehinom: remi u 20. potezu.
Na istoj strani „Šahovskog pregleda“ nalazi se tabela „proljetnog“ turnira Moskovskog kluba, u kojem je šahovsku dinastiju Seleznjevih predstavljao P. Seleznjev. Moguće je da je to bio turnir njegovog života! Završio je kao 4. i prestigao samog Aleksandra Aljehina, pobijedivši ga u međusobnom susretu!
Budući svjetski prvak u to vrijeme već se afirmisao kao maesto (sa 17 godina, kao gimnazijalac, osvojio je prvu nagradu na Sveruskom turniru amatera), rame uz rame sa pobjednikom „proljetnog turnira“, prvakom Moskve V. Tnčarovim (od njega je P. Seleznjev izgubio u 24 poteza).
Na zalasku te sezone (1909. godine) Moskovskog kluba, koja je završena 14. maja, odigrana je konsultaciona partija: D. N. Pavlov i V. I. Rozanov (bijeli) protiv Aleksandra Aljehina i A. Seleznjeva (crni).
„ŠO“ br. 79–82: „Partiju (Evansov gambit sa 4... d7–d5) dobili su crni. Bijeli su razvili dobar napad i dobili odličnu poziciju, ali su pod pritiskom nedostatka vremena (pri 15 poteza na sat) na kraju brzo izgubili svoje šanse.“
A na sljedećem turniru Moskovskog kluba Aleksandar Aljehin je Seleznjeva pobijedio, ali ne Alekseja, nego Petra, njegovog rođenog brata, takođe prvokategornika. Aljehin je tada već imao status ruskog maestra, kao i A. Tnčarov, pobjednik tog turnira, koji je za Aljehina bio gotovo neuspješan (tri poraza i 5. mjesto, a Petar Seleznjev ga je pretekao za pola poena).
Na moskovskom prvenstvu 1910. godine Aleksej Seleznjev osvaja drugu nagradu. U poređenju s tim uspjehom, njegov rezultat na Sveruskom turniru amatera, organizovanom u avgustu 1912. od strane Vilenskog šahovskog društva, bio je znatno skromniji: dijelio je 8–10. mjesto sa malo poznatim igračima Tirtmanom i Langlebenom (učestvovalo je 20 igrača, među njima tri stranca; pobjednik je bio češki šahista K. Hromadka, koji će 1914. godine, kao vojnik Austro-Ugarske monarhije, završiti u ruskom zarobljeništvu, zajedno sa svojim imenjakom Karelom Trejbalom, takođe poznatim evropskim majstorom).
„Šahovski vesnik“, koji je počeo da izlazi od januara 1913. godine, u svom prvom broju vratio se važnim događajima iz prethodne jeseni:
„Od 1. septembra 1912. godine Moskovski šahovski klub prešao je u sopstvene prostorije (Sivcev Vražek, 11). Sastanci se održavaju četiri puta nedjeljno: utorkom, četvrtkom i subotom od 8 sati uveče, a nedjeljom od jednog sata popodne; članarina iznosi 12 rubalja, za studente 8 rubalja (Aleksej Seleznjev je plaćao 12, pošto je tada već godinu dana bio diplomac Pravnog fakulteta Moskovskog državnog univerziteta).
U ovom trenutku (tj. u januaru 1913. — prim. prev.) završava se turnir igrača prve kategorije, u kojem učestvuju: A. Aljehin, Vasilevski, Zubarev, Isakov, Kan, D. Pavlov, N. Pavlov, Perelcvejg, A. Seleznjev i Simeon.“
14.novembra (1912. godine – prim. aut.) održano je veliko šahovsko veče u salama Lovačkog kluba, na kojem je O. S. Bernštajn davao simultanku na 34 table, sa rezultatom: +20 -3 =11; osim toga, D. N. Pavlov je igrao četiri partije istovremeno naslijepo (+2 -2), a odigrana je i konsultaciona partija V. M. Bljumenfelda i V. M. Volkenštajna protiv A. S. Seleznjeva i V. A. Pereljcvajga, koju su dobili prvi...
Živost u klubu održavana je prilično čestim, iako uglavnom ne naročito brojnim simultankama: dvije simultanke dao je Aleksandar Aljehin, iskoristivši svoj boravak u Moskvi; osim toga, nekoliko simultanki održali su najjači igrači prve kategorije kluba: dvije V. M. Bljumenfeld, dvije D. N. Pavlov i jednu A. S. Seleznjev.
Godine 1913. Aleksej Seleznjev dijeli 1–2. mjesto na moskovskom turniru veoma jakog sastava. A ubrzo mu se pruža mogućnost da se, zajedno s drugim moskovskim igračima, suprotstavi samom Kapablanki.
„Šahovski vjesnik“, br. 3, 1914. godine:
„Od 17. do 29. januara održana je turneja genijalnog kubanskog majstora H. R. Kapablanke u Moskovskom šahovskom klubu. Gostovanja mladog Kubanca pobudila su vjerovatno čak i veće interesovanje među moskovskim šahistima i moskovskim društvom nego nekadašnje posjete takvih kolosa kao što su Štajnic, Lasker, Pilsberi i Čigorin. Svaki Kapablankin nastup bio je veoma detaljno opisivan u svim moskovskim novinama..., a u mnogima od njih objavljivani su njegovi portreti i intervjui s njim i njegovim protivnicima...
Od Moskve do Manhajma
Ukupno je Kapablanka u Moskovskom šahovskom klubu nastupio devet puta: 22. i 24. januara u Velikoj sali Lovačkog kluba odigrao je dvije partije protiv O. S. Bernštajna (prvu je dobio Kapablanka, druga je završena remijem), 19. i 26. januara popodne u sali Pravničkog društva odigrane su dvije konsultacione partije — prva protiv V. M. Bljumenfelda i D. N. Pavlova (koju je dobio Kapablanka), druga protiv A. S. Seleznjeva i N. M. Pavlova (završena remijem) i, konačno, 17, 20, 27, 28. i 29. januara održano je pet simultanki.“
U završnoj simultanci 29. januara Kapablanki su se suprotstavili samo igrači prve kategorije i najjači iz druge. Od 21 partije ostvario je rezultat: +13 -5 =3; srećnici koji su uspjeli da pobijede velikog šahistu bili su Aleksej Aljehin, Vigodčikov, Pereljcvajg, Rubcov i Estrin. Seleznjev je bio među trinaestoricom poraženih.
A u pauzi između gostovanja u Moskvi Kapablanka je posjetio Šahovski klub u Serpuhovu, a na tom putovanju pratili su ga Aleksej Aljehin, Viktor Kan i Aleksej Seleznjev. Od 30 partija protiv serpuhovskih šahista veliki „Kubanak” dobio je 28, dok su dvije završene remijem. Pri tome je remi sa gospođom Spaskom po svoj prilici bio posljedica Kapablankine galantnosti.
„Šahovski vjesnik”, br. 6, 1914. godine:
„Rijetko je koja sezona moskovskog šahovskog života bila tako bogata velikim šahovskim događajima kao ova. Tek što među moskovskim šahistima nije izblijedio snažan utisak koji je ostavila igra genijalnog Kubanca H. R. Kapablanke, već im predstoji da se dive igri ‘samog’ Emanuela Laskera, koji već dvadeset godina održava svoju visoku titulu ‘svjetskog prvaka’.
Emanuel Lasker nije prvi put u Moskvi; ovdje je, kao što je poznato, konačno učvrstio svoju titulu ‘kralja šaha’... Lasker je stigao 9. marta iz Berlina, a na stanici su ga dočekali majstor O. S. Bernštajn, V. M. Bljumenfeld i D. N. Pavlov.
Nemilosrdno vrijeme nikoga ne štedi, pa je ostavilo trag, naravno, i na Laskeru, što je bilo naročito primjetno onima koji su ga vidjeli u isto onako cvjetnim godinama u kakvim su svi moskovski šahisti nedavno gledali Kapablanku. Ipak, živahnost, pokretljivost, pričljivost i opšta vedrina ostali su kod Laskera isti kao i prije gotovo dvadeset godina.”
Sa stanice je Lasker otišao u svoj hotel, a u 7 časova uveče stigao je u zasebni salon restorana „Ermitaž“, gdje su ga već čekali članovi Moskovskog šahovskog kluba i gdje je njemu u čast priređena večera. Od prisutnih na večeri, četvorica su bili stalni svjedoci meča Laskera sa Štajnicem: M. I. Bostandžoglo, D. N. Pavlov, knez F. M. Urusov i K. I. Isakov. Sve njih Lasker je brzo prepoznao i sjetio ih se, veoma se obradovavši susretu poslije tako dugog vremena.
Večera je protekla veoma živo i bila propraćena brojnim zdravicama i govorima... U lijepom govoru (na njemačkom jeziku) majstor O. S. Bernštajn istakao je da Lasker nije samo doprinio podizanju opšteg nivoa šahovske igre, nego je i pokazao da nivo igre uvijek ide uporedo sa opštom kulturom društva, u kojem šah zauzima isto mjesto kao i svaki drugi kulturni poduhvat. „Prije Laskera“, završio je svoj govor O. S. Bernštajn, „šah su samo voljeli, a sada ga poštuju.“
Zatim su zdravice održali K. Isakov i knez F. M. Urusov — na ruskom jeziku. Bernštajn ih je prevodio na njemački, a kada je riječ uzeo Aleksej Seleznjev, njemu, naravno, prevodilac nije bio potreban. Njegov besprijekoran njemački izgovor ostavio je takav utisak na Laskera da ga je 20. marta pozvao da mu bude pratilac. Kao što je prije njega učinio Kapablanka, Emanuel se zaputio da „ispita“ ljubitelje šaha u Serpuhovu. Drugi pratilac bio je Aleksandar Aljehin; poslije večere sa lokalnim šahovskim aktivistima održao je simultanku naslijepo na sedam tabli (+5 -1 =1).
Lasker je dao simultanku na 38 tabli: dobio je 33 partije, jednu izgubio („previdom“ od učenika petog razreda Tolokonnikova, koji je odlično vodio odbranu u Evansovom gambitu), a četiri završio remijem, među kojima je opet bio i remi sa gospođom J. A. Spaskom...
Mjesec dana kasnije, tačnije 26. aprila, Aleksej Seleznjev ponovo je došao u Serpuhov — već ne kao pratilac velikog šahiste. Održao je simultanku za lokalni šahovski klub na 32 table, dobivši 24 partije (pri čemu je jednu dobio veoma lijepo, žrtvujući damu), izgubivši pet (među njima i od gimnazijalca Tolokonnikova, koji je pobijedio Laskera), uz tri remija.
„Poslije simultanke“, izvijestio je „Šahovski vjesnik“, „Seleznjev je demonstrirao nekoliko partija sa peterburškog turnira uz analize samih učesnika. Cjelokupan prihod A. S. Seleznjev je ljubazno ustupio mladom društvu za jačanje njegovih sredstava.“
Sjutradan je Seleznjev otputovao u grad na Nevi, gdje je počela borba za glavne nagrade Peterburškog međunarodnog turnira, kako bi navijao za svog prijatelja Aleksandra Aljehina. Uopšte, većina članova Moskovskog kluba pratila je peripetije peterburške bitke još od samog početka (glavni turnir počeo je 8. aprila), zbog čega je bio prekinut „šampionat sezone“ Moskovskog kluba, u kojem je Seleznjov bio na drugom mjestu sa 5 poena (ispred Alekseja Aljehina, K. Vigodčikova, N. Zubareva, V. Kana...). Vodio je P. Jordanski sa 6 poena.
„Šahovski vjesnik“ izvijestio je da je završetak tog turnira odložen za jesen zbog toga „što su mnogi moskovski igrači dobili poziv za predstojeći Hauptturnier u Manhajmu (gdje će se od 5. jula održati naredni, 19. kongres Njemačkog šahovskog saveza). Čuli smo da na turnir namjeravaju da idu A. S. Seleznjev i P. K. Jordanski.“
Da, „Šahovski vjesnik“ nije pogriješio — obojica najjačih moskovskih prvokategornika već su „pakovali kofere“. A uopšte, u Manhajm se iskrcao pozamašan ruski „desant“ predvođen zvijezdom u usponu Aleksandrom Aljehinom. Okolnosti su se, međutim, tako složile da Alekseju Seleznjevu više nije bilo suđeno da dovrši „šampionat sezone“ Moskovskog kluba.
U Moskvi će se ponovo pojaviti tek deset godina kasnije...
Druga glava
Turnir bez završnice
Pod sumnjom za špijunažu
Godine 1914. tradicionalni, devetnaesti po redu kongres Njemačkog šahovskog saveza održan je u gradu Manhajmu. Bio je posvećen tridesetogodišnjici saveza i pedesetogodišnjici tamošnjeg šahovskog kluba.
Nijemci su odlučili da ove datume obilježe svečano i raskošno, pa su u okviru kongresa organizovali čak četiri turnira, na koja su pozvali oko stotinu najjačih šahista iz različitih zemalja.
Ovako su u to vrijeme opisivali ovaj njemački grad:
„Manhajm je nov grad, bučan i trgovački. Po jednoličnoj pravilnosti svojih ulica Manhajm se može uporediti sa američkim gradovima. Podijeljen na pravilne kvadrate, grad je okružen pojasom bulevara, koji je, opet, obuhvaćen kružnom željezničkom prugom.“
Lokalni list „Mannheimer General-Anzeiger“ pisao je 20. jula 1914. godine:
„Slobodan od vreve i užurbanosti velikog grada, sinoć se ‘Ballhaus’, skriven u dubini dvorskog vrta, pokazao u punom sjaju. U srdačnoj i svečanoj atmosferi predstavnici lokalnog društva pozdravljali su svoje goste. Ovdje se okupio sav cvijet šaha!“
Na svečanom otvaranju turnira gradonačelnik Manhajma, gospodin Riter, nazvao je strane majstore „vjesnicima mira“ i izjavio:
„U naše vrijeme, kada se napetost i popuštanje u međunarodnim odnosima brzo smjenjuju, može se samo pozdraviti to što se zahvaljujući čestim međunarodnim kontaktima u različitim oblastima umjetnosti, nauke i sporta sve više širi mišljenje da narodi mnogo više teže miru nego što se to čini.“
Predsjednik Njemačkog šahovskog saveza, doktor Gebhardt, u svom govoru takođe je govorio o miru:
„Šah je duhovna borba koja podrazumijeva bezuslovni mir.“
Na kraju banketa doktor Taraš nazdravio je „svjetskom bratstvu šaha“. Među počasnim gostima bio je i svjetski prvak Emanuel Lasker.
A u vazduhu je već lebdio duh budućeg svjetskog rata...
Od velemajstora na glavnom turniru nisu igrali samo Lasker, Kapablanka i Rubinštajn. Kubanac, čija je konzularna služba u Peterburgu završena po okončanju tamošnjeg međunarodnog šahovskog turnira, u julu 1914. godine isplovio je iz francuske luke Šerbur za Južnu Ameriku i ostao zaglavljen u Argentini zbog izbijanja Prvog svjetskog rata. A Lasker i Rubinštajn pripremali su se za meč za svjetsko prvenstvo, koji je bio planiran za jesen.
Zato su u Manhajm stigle sve ostale zvijezde šahovskog svijeta — Zigbert Taraš, Frenk Maršal, Rudolf Špilman, Oldržih Duras, Milan Vidmar, Rihard Reti, Jakov Mizes, Đula Brejer...
Među učesnicima bilo je petnaest šahista iz Rusije (prisustvovao je i veliki broj gledalaca iz redova ruskih državljana).
Petorica od njih nastupila su u glavnom turniru — Aleksandar Aljehin, David Janovski, Jefim Bogoljubov, Aleksandar Fljamberg i Savijeli Tartakover.
U turniru „A“ igrali su Ilja Rabinovič, Fjodor Bogatirčuk i Aleksej Seleznjev, dok su u dva turnira „B“ nastupili Nikolaj Rudnjev, Petar Romanovski, Samuil Vajnštajn, Boris Maljutin i drugi šahisti iz Rusije.
Aljehin dugo nije potvrđivao svoje učešće na turniru u Manhajmu, iako je poziv dobio mnogo ranije. Stigao je tek 20. jula, doslovno dva sata prije početka takmičenja. Kada ga je Petar Romanovski upitao zašto je tako dugo držao turnirski komitet u neizvjesnosti, Aljehin je rekao da mu je bilo potrebno da utvrdi da li će na turniru učestvovati Kapablanka.
„Stvar je u tome“, objasnio je Aljehin, „da sam bio spreman da igram samo u slučaju Kapablankinog neigranja. Za nekoliko godina namjeravam da igram meč s njim za titulu svjetskog prvaka i zato je veoma važno stvoriti određeno javno mnjenje oko tog pitanja. Danas igram slabije od Kapablanke, i uz njegovo učešće on bi osvojio prvu nagradu, a da sada budem iza Kapablanke nikako nije u mom interesu.“
„Ali svjetski prvak je ipak Lasker, a ne Kapablanka“, prigovorio je Romanovski.
„Ali uskoro će to biti Kapablanka“, samouvjereno je odgovorio Aljehin.
Ponesen nedavnim uspjesima na međunarodnom turniru u Sankt Peterburgu, Aleksandar Aljehin igrao je sigurno i stalno se nalazio u grupi vodećih, iako je dva puta posrnuo — remi u drugom kolu sa Klugerom i poraz u šestom kolu od Janovskog.
Časopis „Deutsche Schachblätter“ pisao je o partiji Janovski–Aljehin:
„Dva ruska lava — stari i mladi — srela su se u Manhajmu po treći put. U Sheveningenu je mladalački polet morao da ustupi mjesto iskustvu. U Peterburgu je postojala samo prividna borba — razmjene i brz remi. U Manhajmu je bilo drugačije. Već prvi Aljehinov potez, kojim je izbjegao teorijske varijante, pokazao je da je mladi lav riješen da se revanšira za Sheveningen...“
Međutim, do revanša nije došlo: Janovski je ponovo pobijedio.
Ali već u devetom kolu Aljehin je izbio na čelo tabele. Poslije jedanaestog kola imao je 9,5 poena iz jedanaest partija. Njegovi pratioci, Vidmar i Špilman, imali su 8,5 odnosno 8 poena.
Dalje su slijedili, na četvrtom do šestog mjesta, Brejer, Maršal i Reti, na sedmom Janovski, a na osmom i devetom mjestu Bogoljubov i Taraš.
A 1. avgusta 1914. godine Njemačka je objavila rat Rusiji. Svi turniri u Manhajmu bili su prekinuti. Do kraja takmičenja u glavnom turniru ostalo je još šest kola.
Turnirski komitet kongresa u Manhajmu našao se u nedoumici — koga proglasiti pobjednikom? Taraš je predložio da se završetak turnira odloži za godinu dana(!). Na kraju je odlučeno da se nagrade raspodijele prema tadašnjem stanju na tabeli.
Prva nagrada u glavnom turniru majstora, u iznosu od 1100 njemačkih maraka, pripala je Aleksandru Aljehinu. Druga nagrada uručena je Vidmaru, a treća Špilmanu. Odgovarajuće nagrade dobili su i učesnici koji su zauzeli mjesta od četvrtog do devetog.
Na turniru A prva nagrada i titula majstora takođe su pripale predstavniku Rusije Ilji Rabinoviču (imao je 7,5 poena iz 10 partija).
U prvoj grupi turnira B prvo mjesto osvojio je Nijemac J. Brah sa 8 poena. Drugo do četvrto mjesto podijelili su P. Jordanski, P. Romanovski i F. Šubert — sa po 5 poena.
U drugoj grupi prvo mjesto zauzeo je devetnaestogodišnji Rus Nikolaj Rudnjev — sa 6,5 poena. Drugo mjesto pripalo je Dominiku — 6 poena, a treće Langeu — 5.
Prema propozicijama takmičenja, Brah i Rudnjev trebalo je da odigraju meč za titulu majstora. Međutim, zbog nastupanja ratnih događaja za to više nije bilo vremena, pa je titula majstora dodijeljena obojici.
Aleksandar Aljehin za vrijeme turnira u Manhajmu.
Turnir majstora u Manhajmu jedini je veliki turnir u istoriji šaha koji je ostao nezavršen.
Tabela majstorskog turnira u Manhajmu. Poslije 11 kola.
Ruski učesnici turnira, zabrinuti zbog nastale situacije, odlučili su da napuste Njemačku. Željeli su da otputuju u neutralnu Švajcarsku, ali to nisu uspjeli da učine iz Manhajma. Španski konzul im je savjetovao da se prebace u Baden-Baden, gdje se, navodno, okupljaju državljani Ruskog carstva koji su se zatekli u tom dijelu Njemačke (Veliko vojvodstvo Baden). Zatim bi, kako je rečeno, svi trebalo da budu upućeni u Švajcarsku.
Holandski list „De Telegraaf“ je 17. avgusta 1914. godine slikovito opisao nevolje ruskih šahista. Već u petak, 31. jula, počeli su problemi za poznatog šahistu i šahovskog novinara M. Z. Eljašova. On je, treba napomenuti, učestvovao na međunarodnim turnirima u Hanoveru (1902), Hamburgu (1910) i Breslauu (1912), a na Sve-ruskom turniru amatera 1909. godine podijelio je 4–6. mjesto.
Na kongresu u Manhajmu Eljašov je prisustvovao kao dopisnik ruskih novina. Tog 31. jula Eljašov je bio zadržan od strane vojne patrole dok se kupao u rijeci Rajni nedaleko od željezničkog mosta. Bio je osumnjičen za špijunažu i vojnici su ga odveli u stražarsku prostoriju. Tek nakon dva dana Eljašov je uspio da bude oslobođen.
Međutim, nesrećni čovjek jedva da je izašao na slobodu, kada je ponovo bio izložen prijetnji hapšenja. Vlasnik hotela je zahtijevao da Eljašov plati sobu unaprijed — do 15. avgusta. U toj situaciji ruskog novinara spasio je njegov holandski kolega, koji ga je odveo na željezničku stanicu i poslao u Konstanc (grad na obali Bodenskog jezera na granici sa Švajcarskom), snabdjevši ga kartama za četiri različite rute (u tom trenutku nije bilo jasno koja je od njih slobodna).
Sjutradan su Eljašova agenti njemačke državne bezbjednosti vratili nazad: učinilo im se sumnjivim što stranac presreće putnike i postavlja beskrajna pitanja, a pri tome kod sebe ima karte za četiri pravca.
Nijemci su Eljašova smatrali važnom ličnošću. Čak su vjerovali da je on ruski general koji uspješno glumi novinara (ove sumnje su se zasnivale na pronađenim Eljašovljevim šahovskim bilješkama, koje su pogrešno shvaćene kao „šifre“)...
Mladi i briljantni velemajstor Aljehin, koji se u Manhajmu nalazio sa svojim automobilom i francuskim šoferom, neko vrijeme je bio zamijenjen za Eljašovljevog ađutanta. Po drugoj verziji, Aljehin je bio zadržan zbog fotografije u uniformi svršenika Pravnog instituta (pa su ga uzeli za oficira), ali je navodno ubrzo, uz pomoć lažnog pasoša, prešao u Švajcarsku.
Tako je, podsjetimo, pisao holandski list. Međutim, učesnik manhajmskih događaja Boris Maljutin u svom pismu upućenom redakciji švajcarskog lista „Schweizerische Schachzeitung“ opovrgavao je te glasine:
„Kao svjedok događaja u Manhajmu želio bih da razjasnim nekoliko stvari. Pretpostavka da je gospodin Eljašov bio zamijenjen za generala čini mi se nevjerovatnom, ali nesporazum s Aljehinom zaista se dogodio i koštao ga je noći provedene u kasarni. Treba napomenuti da Aljehin nije imao automobil, kao i to da za odlazak u Švajcarsku nije koristio lažni pasoš. Budući da je od strane ljekarske komisije proglašen nesposobnim za vojnu službu, Aljehin je otputovao 14. septembra potpuno legalno.“
Aleksandar Aljehin je zaista (i to je kasnije potvrdio u svojim memoarima) proveo noć u vojnoj stražarnici u Manhajmu, a zatim i u vojnom zatvoru u Ludvigshafenu.
Opšta histerija i patriotsko ludilo koje je zahvatilo lokalno stanovništvo nimalo nisu doprinosili uspostavljanju reda. Prema sjećanjima Fedora Bogatirčuka, kada su ruski šahisti vozom prelazili iz Manhajma u Baden-Baden, kondukter se s njima okrutno našalio: rekao im je da treba da presjednu u Raštatu, a zatim je telefonom kontaktirao vojnog komandanta tog mjesta (mobilizacionog centra južnog dijela Njemačke) i prijavio mu sumnjivu grupu stranaca.
„Čim smo izašli iz vagona“, piše Fjodor Bogatirčuk, „okružila nas je gotovo četa vojnika u punoj borbenoj opremi i bili smo uhapšeni. U prostorijama stanice temeljno su nas pretresli, i na svoje veliko zadovoljstvo pronašli obrasce sa zapisima šahovskih partija, koje su revnosni lovci na špijune shvatili kao očigledne šifre za prenošenje špijunskih izvještaja. Bilo je kasno veče, i dok se ‘sud ne odluči’, odveli su nas u vojni zatvor — postrojili nas, naterali svakog da nosi svoj prtljag i u pratnji vojnog kordona krenuli smo dalje.“
Stanovništvo gradića, čuvši za „hvatanje špijuna“, izlilo se na ulicu kojom su nas vodili i na sve načine izražavalo svoje ogorčenje. Najratoborniji su tražili momentalnu odmazdu na licu mjesta, drugi su probijali kordon i svoje osjećaje izražavali pesnicama. Jadni Seleznjev jedva je vukao veliku korpu s toplim stvarima, koju mu je dala brižna majka, i to ne samo da je usporavalo naš hod, nego je i povećavalo broj primljenih udaraca. Dobio je i Aljehin, koji se izdvajao držanjem i visinom.
Nakon što su utvrdile ko su pred njima, vojne vlasti su, ipak, prebacile jedanaest ruskih šahista u građanski zatvor i nastavile svoju „istragu“. Svi lični predmeti, uključujući i džepne šahove zatvorenika, bili su im oduzeti. Aljehin je dijelio ćeliju sa Bogoljubovom, Rabinovičem i Vajnštajnom.
Kasnije će u svojim sjećanjima napisati:
„Boravak u zatvoru u Raštatu bio je kratak. Bio sam u ćeliji zajedno s Bogoljubovom, I. L. Rabinovičem i nekim Vajnštajnom, dotjeranim studentom-tehnologom, koji je na nepoznat način postao odgovorni rukovodilac ruskog šahovskog pokreta; opsjednut željom da se dodvori, u to vrijeme je bio revnosni šahovski ‘pas čuvar’ kod Krilenka (S. O. Vajnštajn je 1914. bio sekretar Sveruskog šahovskog saveza, a 1924. njegov predsjednik; kasnije urednik časopisa ‘Šah u SSSR-u’ od njegovog osnivanja – prim. aut.). Život u zatvoru bio je prilično jednoličan. Nije bilo ni knjiga, ni novina, ni, naravno, šahovske table. Bogoljubov i ja smo satima igrali šah naslijepo. Naše partije su prekinute kada sam na četiri dana bio stavljen u samicu zato što sam se tokom zajedničke šetnje (u obaveznom ‘gusjem stroju’) usudio jednom da se nasmijem...“
„I pored te kazne“, dalje piše Aljehin, „sada mi se čini da je atmosfera zatvora u Raštatu, sa jednim stražarom i njegovom kćerkom, koja je tri puta dnevno donosila hranu i rado razgovarala s nama, bila prijatna i gotovo idilična. Nema nikakvog poređenja s — nažalost — atmosferom u poznatoj višespratnici na Katarininskom trgu u Odesi.“
Napomena: 1919. godine Aljehin je bio uhapšen od strane odesečke Čeke i nekoliko dana proveo u njenom unutrašnjem zatvoru. F. Bogatirčuk, prema riječima Jakova Vilnera, koji je radio u Odeskom vojnom tribunalu, u svojim sjećanjima piše:
„Aljehin je bio suočen sa zadacima: kako preživjeti i kako ne izgubiti nadu da će postati svjetski šahovski prvak. Jedan njegov poštovalac, koji je cijenio njegov šahovski genije, uspio je da ga postavi na najpouzdanije mjesto — u komisiju za oduzimanje vrijednosti od buržoazije! Služba u toj komisiji zahtijevala je obavezno učlanjenje u Komunističku partiju, što je Aljehin i učinio...“
Međutim, po prijavi je Aljehin uhapšen i osuđen na smrt. Ipak, bukvalno nekoliko sati prije izvršenja presude Vilner je uspio da stupi u kontakt s predsjednikom Sovnarkoma Ukrajine H. Rakovskim, koji je izdao naređenje da se Aljehin pusti na slobodu. Po drugoj verziji, spasio ga je narodni komesar za poljoprivredu D. Manuiljski, uz čije je znanje Aljehin boravio u Odesi.
Desetak dana kasnije zatvorenici su pušteni iz građanskog zatvora u Raštatu. Konačno su uspjeli da stignu u Baden-Baden, gdje su stavljeni pod ograničeni policijski nadzor. Takav nadzor je ostavljao relativnu slobodu. Čak je bio organizovan i meč Bogoljubov – Rabinovič od sedam partija. Pobjedu je odnio Bogoljubov (+5, -0, =2). Nagradni fond od sto njemačkih maraka obezbijedio je Aljehin.
Dugo vremena sudbina ruskih šahista koji su se početkom rata zatekli u Njemačkoj bila je nepoznata. Tek u avgustu u časopisu „Šahovski vjesnik“ (br. 15 iz 1914. godine) pojavila se vijest:
„18. avgusta roditelji člana upravnog odbora Petrogradskog šahovskog društva Samuila Osipoviča Vajnštajna dobili su od njega iz Njemačke pismo, proslijeđeno preko španskog poslanika u Stokholmu. U pismu se navodi da su na dan objave rata svi Rusi odlučili da odmah odu u Švajcarsku, ali prije nego što su uspjeli da sprovedu svoju odluku, bili su uhapšeni. Kada su ubrzo potom pušteni, svi putevi ka neutralnim državama bili su zatvoreni... Po savjetu španskog konzula u Manhajmu uputili su se u Baden-Baden... međutim, na putu, u gradu Raštatu, ponovo su bili uhapšeni i proveli su 10 dana u zatvoru. Trenutno se 11 ruskih šahista: Aljehin, Bogoljubov, Bogatirčuk, Vajnštajn, Koppelman, Maljutin, Rabinovič, Romanovski, Saburov, Seleznjev i Fljamberg nalaze u Baden-Badenu...“
Na tome se ne završavaju nedaće ruskih šahista. Zanimljivo je da je za druge učesnike turnira u Manhajmu sve prošlo znatno manje dramatično. Frenk Maršal je, prema opisu holandskog novinara, čuvši za početak rata, odmah potražio sklonište u podrumu i, popivši tri čašice konjaka, smirio se. Zatim je brzo spakovao stvari i otišao.
Janovski, koji je ranije živio u Parizu, bio je pušten iz Njemačke nakon mjesec dana.
U svojoj knjizi „50 godina za šahovskom tablom“ Frenk Maršal se prisjeća:
„Tek što je turnir prešao polovinu, naglo je prekinut zbog početka Prvog svjetskog rata. Nevjerovatno je koliko je brzo grad doslovno bio preplavljen vojnicima. Pojavljivali su se svuda i iznenada — kao đavoli iz kutije. Francuski predstavnik Janovski i trojica Rusa — Aljehin, Fljamberg i Bogoljubov — bili su odmah uhapšeni. Njemački šahisti, uključujući Krugera, Karlsa i Iona, odmah su stupili u vojsku. Doktor Taraš ispratio je svoja dva sina na front. Ostalima je preporučeno da se što prije sklone.“
„Krenuo sam prema danskoj granici i stigao u Amsterdam, prolazeći usput kroz mnoga iskušenja. Obično sedmočasovno putovanje ovoga puta je trajalo 39 sati. Negdje na granici izgubio sam prtljag, u kojem su se nalazile sve moje stvari i nagrade osvojene u Sankt Peterburgu i drugim gradovima. Nakon nekoliko dana provedenih u Parizu i Londonu, dobio sam specijalnu dozvolu i vratio se kući. Pet dana kasnije, na moje veliko iznenađenje, moji koferi su stigli u Njujork potpuno neoštećeni.“
Duras, Taraš i Maršal bili su ogorčeni što je turnir prekinut, jer su se nadali da će u nastavku popraviti svoj plasman.
Ruski šahisti u Baden-Badenu bili su podvrgnuti vojno-medicinskoj komisiji, kako bi se utvrdilo ko od njih može biti potencijalno opasan za Njemačku i eventualno regrutovan u rusku vojsku. Srećom, samo trojica su proglašena nesposobnima za vojnu službu: 14. septembra 1914. pušten je Aljehin, a tri dana kasnije Saburov i Bogatirčuk.
Prije odlaska, Aljehin se srdačno oprostio od svojih nesrećnih drugova. A Alekseju Seleznjevu predao je svoje putne šahove:
„Evo, uzmi, Aleksej. Ne zna se koliko dana ćete još ovdje ostati. Neka barem imate ove šahove. Sjećaš li se kako smo u Moskvi — ti, ja i moj brat Aleksej — pomoću njih analizirali partije! Zatrebaće ti. A ja, mislim, već za nedjelju dana ću biti u domovini. I svratit ću i do tvojih, da prenesem pozdrav.“
„— Sačekaj, da napišem nekoliko riječi majci. Ona se vjerovatno brine.“
„Nisam mogao da vjerujem svojim očima kada sam vidio zaključak komisije, po kojem sam upućen ‘na liječenje’ u Švajcarsku“, piše F. Bogatirčuk. „Saburov je bio star i ne sasvim zdrav čovjek, ali ne mogu da shvatim zašto je oslobođen zdrav Aljehin. Ne mogu da nađem drugo objašnjenje osim da je ljekar koji je obavljao pregled bio poklonik Aljehinovog šahovskog genija. Moram reći da su među onima koji nisu pušteni bili Bogoljubov i Seleznjev, obojica u Rusiji oslobođeni vojne obaveze.“
Aljehin je odmah otputovao u Švajcarsku, a odatle u Đenovu. U toj italijanskoj luci tada je ostao veliki broj Rusa koji su se zatekli u Evropi na početku rata. U štampi se pojavio glas da „pobjednik turnira u Manhajmu namjerava da otplovi u Argentinu i tamo odigra meč s Kapablankom“.
U Đenovi je Aljehin odigrao mnogo partija s Bogatirčukom, koji je takođe oko mjesec dana proveo čekajući brod.
„Nije bilo dosadno: imao sam partnera, i to kakvog — Aljehina! Samo onaj ko je igrao sa tim genijalnim šahistom zna kakav je on bio mađioničar i čarobnjak na 64 polja šahovske table“, prisjećao se F. Bogatirčuk. „Figure u njegovim rukama pretvarale su se u živa bića, donoseći protivniku potpuno neočekivane preokrete. I to iznenađenja su padala kao grom iz vedra neba u svakoj fazi igre, čak i kada bi na tabli ostao samo mali broj figura. Đenovski boravak mi je, bez sumnje, dao više za moj šahovski razvoj nego kasnije partije s običnim protivnicima.“
Međutim, iz Đenove se nikako nije moglo otputovati. Turska, saveznik Njemačke, nije propuštala pomorski saobraćaj ka Crnom moru. Tada je Aljehin odlučio da se kući vrati obilaznim putem: plovio je preko Gibraltara do Londona, a odatle do Stokholma, gdje je čak uspio da održi simultanku na 24 table. Iz Švedske je mladi velemajstor prešao u Finsku, koja je tada bila u sastavu Ruskog carstva, a potom se bez poteškoća vratio u Petrograd. U novembru 1914. Aljehin je već igrao partije u Moskvi...
Značajno je da Aljehin nije zaboravio svoje saborce internirane u Njemačkoj. Održao je nekoliko simultanki, a sav prihod od njih bio je namijenjen fondu pomoći ruskim šahistima koji su ostali u Triberu.
Život u Tribergu
Dakle, neke ruske šahiste njemačke vlasti su pustile, dok su ostale internirale do kraja rata u mali banjski gradić Triberg, smješten u oblasti Švarcvalda. Bilo ih je sedmorica — Bogoljubov, Levenfish ,Vajnštajn, Maljutin, Rabinovič, Romanovsky, Seleznjev i Fljamberg.
Rusima je u Tribergu bilo dozvoljeno da žive o svom trošku. U početku su bili smješteni u jednom hotelu, a zatim su se postepeno razišli po privatnim stanovima, što se pokazalo mnogo jeftinijim (jer im nije ostalo baš mnogo sredstava). Živjeli su složno, često se sastajali i mnogo trenirali.
Na inicijativu lokalnog gradskog šahovskog kluba organizovan je niz turnira koji su ušli u istoriju kao „turniri ratnih zarobljenika“. Ukupno je održano osam takvih turnira. Na pet od njih prvo mjesto osvojio je Bogoljubov, a na još dva zauzeo drugo mjesto.
U Tribergu su se Bogoljubov i Seleznjev posebno sprijateljili. Gotovo vršnjaci (Seleznjev je rođen 1888, a Bogoljubov 1889. godine), često su razgovarali i zajedno provodili vrijeme u uslovima internacije: išli su u planine, zarađivali dodatno držeći časove i zaljubljivali se u njemačke djevojke.
I ostali ruski šahisti su se, takoreći, podijelili u grupe „po interesovanjima“. Neko se okrenuo religiji, neko se navikao na bavarsko pivo i nešto žešće, nekoga su privlačile karte i druge igre na sreću.
A šta je drugo i moglo da se radi u malom banjskom gradiću sa minimalnim brojem gostiju u ratnim uslovima? Četiri godine života bez mogućnosti odlaska, uz obavezno redovno javljanje vojnoj komandi, u uslovima nemaštine i poniženja...
Donekle su pomagali Međunarodni crveni krst i pojedine dobrotvorne organizacije. Materijalnu pomoć pružali su i rođaci interniraca — opet preko Crvenog krsta i preko neutralnih zemalja. Sami šahisti su u tuđini imali skromne prihode: obavljali su fizičke poslove kod vlasnika kuća u kojima su odsjedali, povremeno podučavali djecu, radili na manje odgovornim poslovima u opštini, pošti i komunalnim službama — tamo gdje su postojala upražnjena mjesta zbog mobilizacije lokalnih muškaraca u vojsku.
U avgustu 1917. godine Efim Bogoljubov i Seleznjev odigrali su meč od osam partija. Trajao je gotovo mjesec dana. Igrali su polako, uz prekidanje partija. Na kraju je Bogoljubov dobio tri partije, dvije izgubio, a još dvije završene su remijem.
Tek u septembru 1918. godine, kada je Njemačka priznala poraz u ratu, ruski internirci proglašeni su slobodnim. Dio njih odmah je napustio Triberg i otišao na razne strane: neko kući u Rusiju, neko u druge zemlje.
Bogoljubov i Seleznjev ostali su u Tribergu. Do tada se Efim Bogoljubov zaljubio u Fridu Kaltenbah, kćerku lokalnog učitelja, i odlučio da s njom poveže svoju sudbinu. Po njegovim riječima, „pao je u vječno zarobljeništvo“ iz kojeg više nije mogao da se izbavi. Bogoljubov je i dalje živio kao podstanar u kući porodice Kaltenbah, a 1920. godine on i Frida su se vjenčali u crkvi, a zatim i zvanično sklopili brak. Dobile su dvije kćerke, koje su nazvali Sonja i Tamara.
Godine 1953. Triberg je posjetio svjetski prvak Mihail Botvinik. Udovica Bogoljubova (Efim Dmitrijevič preminuo je u svojoj kući 18. juna 1952. godine) detaljno je pričala o svom pokojnom mužu i o Seleznjevu. Tada su se u kući još čuvali velika Bogoljubovljeva šahovska biblioteka (kasnije je prodata), njegove bilješke, lične stvari i memorijalne nagrade.
Bogoljubov je postao profesionalni šahista. Osim igranja šaha, nije znao ništa drugo da radi. Nagrade sa turnira bile su njegov jedini izvor egzistencije i materijalne pomoći.
Seleznjev je takođe odlučio da ostane u Tribergu. Iz novina je znao kakvi se događaji odvijaju u domovini, ko je tamo došao na vlast, pa je bio zbunjen. A onda su stigle i vijesti iz Moskve: boljševici su eksproprisali roditeljsku kuću, konfiskovali svu imovinu i uhapsili njegovog oca. Mnogi poznanici bili su represirani: protjerani iz Moskve, strijeljani ili zatvoreni.
Ipak, zapadne novine ponekad su objavljivale i razne izmišljotine o navodnom „strašnom boljševičkom teroru“: hiljade vješala na ulicama Moskve i Petrograda, leševe strijeljanih, mučenja u ČEKA-i i opštu pljačku.
Naravno, Seleznjev se plašio da se vrati kući, a osim toga veoma se vezao za Bogoljubova i porodicu Kaltenbah. Zato je Aleksej odlučio da sa odlaskom još sačeka.
Dobivši slobodu, bivši internirci iz Rusije mogli su nesmetano da putuju po Njemačkoj. U isto vrijeme u Rusiji je punom snagom bjesnio građanski rat, a otuda su stizale kontradiktorne glasine: navodno će boljševički režim svakog časa pasti; vojsku bijelog pokreta pomažu trupe Antante; revolucionarni događaji zahvataju i susjedne zemlje; proletarijat raznih država podržava boljševike.
I sama Evropa još je bila u poslijeratnom šoku. Mnoga industrijska preduzeća nisu radila, mali preduzetnici bili su upropašteni. Nezaposlenost i inflacija zahvatile su brojne zemlje.
Šahovski život tokom svjetskog rata gotovo je zamro. Istina, 1916. godine organizovan je meč između Emanuela Laskera i Siegberta Tarrascha. Od šest partija svjetski prvak dobio je pet, dok je jedna završena remijem.
Emanuel Lasker živio je u oskudici. Inflacija izazvana ratom progutala je svu njegovu ušteđevinu (a nekada su postojale i četiri hiljade rubalja za pobjedu na međunarodnom turniru u Petrogradu 1914. godine, kao i nagrade za pobjede u mečevima za svjetsko prvenstvo od 1907. do 1910). Kupovna moć njemačke marke naglo je padala. Već je i hiljadu maraka vrijedjelo manje od prijeratnog pfeniga. Pisac Erich Maria Remarque slikovito je opisao to vrijeme u svom romanu Crni obelisk. Cijene u Njemačkoj mijenjale su se praktično svakodnevno, a ponekad i dva puta dnevno.
Veliki šahista živio je gotovo gladan, bavio se filozofijom i radio na knjizi. Svjetski rat ostavio je dubok trag u razmišljanju Emanuela Laskera. Shvatio je da zakoni borbe koje je sam ustanovio ne mogu djelovati izvan društvenih uslova, i to ga je nakratko udaljilo od filozofskih pitanja. Zajedno sa starijim bratom Bertoldom počeo je da piše odavno zamišljenu dramu u stihovima, koja je kasnije postavljena u jednom berlinskom pozorištu.
Život u Tribergu
Dakle, neke ruske šahiste njemačke vlasti su pustile, dok su ostale internirale do kraja rata u mali banjski gradić Triberg, smješten u oblasti Švarcvalda. Bilo ih je sedmorica — Bogoljubov, Levenfish ,Vajnštajn, Maljutin, Rabinovič, Romanovsky, Seleznjev i Fljamberg.
Rusima je u Tribergu bilo dozvoljeno da žive o svom trošku. U početku su bili smješteni u jednom hotelu, a zatim su se postepeno razišli po privatnim stanovima, što se pokazalo mnogo jeftinijim (jer im nije ostalo baš mnogo sredstava). Živjeli su složno, često se sastajali i mnogo trenirali.
Na inicijativu lokalnog gradskog šahovskog kluba organizovan je niz turnira koji su ušli u istoriju kao „turniri ratnih zarobljenika“. Ukupno je održano osam takvih turnira. Na pet od njih prvo mjesto osvojio je Bogoljubov, a na još dva zauzeo drugo mjesto.
U Tribergu su se Bogoljubov i Seleznjev posebno sprijateljili. Gotovo vršnjaci (Seleznjev je rođen 1888, a Bogoljubov 1889. godine), često su razgovarali i zajedno provodili vrijeme u uslovima internacije: išli su u planine, zarađivali dodatno držeći časove i zaljubljivali se u njemačke djevojke.
I ostali ruski šahisti su se, takoreći, podijelili u grupe „po interesovanjima“. Neko se okrenuo religiji, neko se navikao na bavarsko pivo i nešto žešće, nekoga su privlačile karte i druge igre na sreću.
A šta je drugo i moglo da se radi u malom banjskom gradiću sa minimalnim brojem gostiju u ratnim uslovima? Četiri godine života bez mogućnosti odlaska, uz obavezno redovno javljanje vojnoj komandi, u uslovima nemaštine i poniženja...
Donekle su pomagali Međunarodni crveni krst i pojedine dobrotvorne organizacije. Materijalnu pomoć pružali su i rođaci interniraca — opet preko Crvenog krsta i preko neutralnih zemalja. Sami šahisti su u tuđini imali skromne prihode: obavljali su fizičke poslove kod vlasnika kuća u kojima su odsjedali, povremeno podučavali djecu, radili na manje odgovornim poslovima u opštini, pošti i komunalnim službama — tamo gdje su postojala upražnjena mjesta zbog mobilizacije lokalnih muškaraca u vojsku.
U avgustu 1917. godine Efim Bogoljubov i Seleznjev odigrali su meč od osam partija. Trajao je gotovo mjesec dana. Igrali su polako, uz prekidanje partija. Na kraju je Bogoljubov dobio tri partije, dvije izgubio, a još dvije završene su remijem.
Tek u septembru 1918. godine, kada je Njemačka priznala poraz u ratu, ruski internirci proglašeni su slobodnim. Dio njih odmah je napustio Triberg i otišao na razne strane: neko kući u Rusiju, neko u druge zemlje.
Bogoljubov i Seleznjev ostali su u Tribergu. Do tada se Efim Bogoljubov zaljubio u Fridu Kaltenbah, kćerku lokalnog učitelja, i odlučio da s njom poveže svoju sudbinu. Po njegovim riječima, „pao je u vječno zarobljeništvo“ iz kojeg više nije mogao da se izbavi. Bogoljubov je i dalje živio kao podstanar u kući porodice Kaltenbah, a 1920. godine on i Frida su se vjenčali u crkvi, a zatim i zvanično sklopili brak. Dobile su dvije kćerke, koje su nazvali Sonja i Tamara.
Godine 1953. Triberg je posjetio svjetski prvak Mihail Botvinik. Udovica Bogoljubova (Efim Dmitrijevič preminuo je u svojoj kući 18. juna 1952. godine) detaljno je pričala o svom pokojnom mužu i o Seleznjevu. Tada su se u kući još čuvali velika Bogoljubovljeva šahovska biblioteka (kasnije je prodata), njegove bilješke, lične stvari i memorijalne nagrade.
Bogoljubov je postao profesionalni šahista. Osim igranja šaha, nije znao ništa drugo da radi. Nagrade sa turnira bile su njegov jedini izvor egzistencije i materijalne pomoći.
Seleznjev je takođe odlučio da ostane u Tribergu. Iz novina je znao kakvi se događaji odvijaju u domovini, ko je tamo došao na vlast, pa je bio zbunjen. A onda su stigle i vijesti iz Moskve: boljševici su eksproprisali roditeljsku kuću, konfiskovali svu imovinu i uhapsili njegovog oca. Mnogi poznanici bili su represirani: protjerani iz Moskve, strijeljani ili zatvoreni.
Ipak, zapadne novine ponekad su objavljivale i razne izmišljotine o navodnom „strašnom boljševičkom teroru“: hiljade vješala na ulicama Moskve i Petrograda, leševe strijeljanih, mučenja u ČEKA-i i opštu pljačku.
Naravno, Seleznjev se plašio da se vrati kući, a osim toga veoma se vezao za Bogoljubova i porodicu Kaltenbah. Zato je Aleksej odlučio da sa odlaskom još sačeka.
Dobivši slobodu, bivši internirci iz Rusije mogli su nesmetano da putuju po Njemačkoj. U isto vrijeme u Rusiji je punom snagom bjesnio građanski rat, a otuda su stizale kontradiktorne glasine: navodno će boljševički režim svakog časa pasti; vojsku bijelog pokreta pomažu trupe Antante; revolucionarni događaji zahvataju i susjedne zemlje; proletarijat raznih država podržava boljševike.
I sama Evropa još je bila u poslijeratnom šoku. Mnoga industrijska preduzeća nisu radila, mali preduzetnici bili su upropašteni. Nezaposlenost i inflacija zahvatile su brojne zemlje.
Šahovski život tokom svjetskog rata gotovo je zamro. Istina, 1916. godine organizovan je meč između Emanuela Laskera i Siegberta Tarrascha. Od šest partija svjetski prvak dobio je pet, dok je jedna završena remijem.
Emanuel Lasker živio je u oskudici. Inflacija izazvana ratom progutala je svu njegovu ušteđevinu (a nekada su postojale i četiri hiljade rubalja za pobjedu na međunarodnom turniru u Petrogradu 1914. godine, kao i nagrade za pobjede u mečevima za svjetsko prvenstvo od 1907. do 1910). Kupovna moć njemačke marke naglo je padala. Već je i hiljadu maraka vrijedjelo manje od prijeratnog pfeniga. Pisac Erich Maria Remarque slikovito je opisao to vrijeme u svom romanu Crni obelisk. Cijene u Njemačkoj mijenjale su se praktično svakodnevno, a ponekad i dva puta dnevno.
Veliki šahista živio je gotovo gladan, bavio se filozofijom i radio na knjizi. Svjetski rat ostavio je dubok trag u razmišljanju Emanuela Laskera. Shvatio je da zakoni borbe koje je sam ustanovio ne mogu djelovati izvan društvenih uslova, i to ga je nakratko udaljilo od filozofskih pitanja. Zajedno sa starijim bratom Bertoldom počeo je da piše odavno zamišljenu dramu u stihovima, koja je kasnije postavljena u jednom berlinskom pozorištu.
(Nastaviće se)
(Stavljen nastavak 7)
