A. Kentler: POKLON BOTVINIKU

 

17. 08. 2011.

Napisati nešto novo o M. M. Botviniku i A. E. Karpovu — izuzetno je težak zadatak, makar zbog toga što je Mihail Moisejevič iza sebe ostavio mnoštvo knjiga u kojima je, sa svojom karakterističnom pedantnošću, iz godine u godinu bilježio čitav svoj život, dok su Anatoliju Evgenjeviču na raspolaganju bila pera najboljih šahovskih novinara, jer je njegov talenat hroničarima garantovao mnoge godine stvaralaštva i novih izdanja.

Pravednosti radi, napomenuću da je i o Botviniku napisano mnogo knjiga i članaka, među kojima se svojom upečatljivošću izdvaja rad G. Sosonka „Njegov put u besmrtnost“ („64-ŠO“, br. 3, 1997), dok je Karpov, sa svoje strane, takođe napisao nemalo knjiga različitih šahovskih tema.

Dodajmo tome da je A. Karpov, koji je u maju obilježio svoj prvi veliki jubilej, zapravo još veoma mlad i da će se, bez sumnje, njegovo ime povezivati sa mnogim događajima na različitim poljima. Zato bih želio da Anatoliju poželim da za nekih dvadeset-trideset godina, povodom nekog narednog jubileja, sam napiše autobiografsku knjigu — ona bi sigurno bila veoma zanimljiva!

Sudbine velikih igrača koji su, u većoj ili manjoj mjeri, povezani sa Petersburgom, na čudesan način su se isprepletale.

Neobuzdana beskompromisnost šahovskih antipoda M. I. Čigorina i V. L. Korčnoja, koja ih je spriječila da postanu svjetski šampioni, u velikoj mjeri bila je određena njihovim ranim sirotištvom.

Mnogo toga zajedničkog imaju A. A. Aljehin, koji je završio peterburšku školu pravnih nauka, i B. V. Spaski, rođen u Lenjingradu, veliki šahisti Rusije i Francuske. Čak će i njihove jubilarne godišnjice pasti naredne godine: navršiće se 110 godina od rođenja četvrtog svjetskog šampiona, dok ćemo desetom čestitati 65. rođendan.

A svjetski šampioni — jubilarci prve godine novog milenijuma, koji, kao i prethodni par, imaju parne redne brojeve, šesti M. M. Botvinik i dvanaesti A. E. Karpov — iako pripadaju različitim generacijama, osim što su bili učitelj i učenik (mladi Anatolij se školovao u Botvinikovoj školi) i što su se obojica iz sjeverne prijestonice preselila u Moskvu, decenijama su uživali naklonost vlasti i bili svojevrsni simboli svojih epoha.

Pošto je mladost Mihaila Moisejeviča pala u tridesete godine, a Karpovljeva u sedamdesete, prvog danas jednim potezom pera svrstavaju među staljiniste, a drugog u brežnjevsku epohu stagnacije, čime se, na taj način, oslobađa prostor za nove junake sposobne da osjete dah svježih vjetrova perestrojke.

„Centralnom komitetu VKP(b) —
drugu Staljinu.

Dragi, rođeni, voljeni naš učitelju i rukovodioče!

Sa sviješću o najvećoj odgovornosti otputovao sam na međunarodni šahovski turnir u Notingem da branim čast sovjetske šahovske umjetnosti na jednom od najodgovornijih šahovskih takmičenja koje je šahovski svijet poznavao posljednjih godina.

Goruća želja da sačuvam čast sovjetske šahovske umjetnosti natjerala me je da u igru uložim svu svoju snagu, svu svoju energiju.

Beskrajno sam radostan što mogu da izvijestim da je predstavnik sovjetske šahovske umjetnosti podijelio prvo mjesto sa bivšim svjetskim šampionom Kapablankom.

To se moglo dogoditi samo zato što sam osjećao podršku svoje zemlje, brigu naše vlade i naše partije, a prije svega onu svakodnevnu brigu koju ste pokazivali i pokazujete Vi, naš veliki rukovodioče i vođo, kako biste našu veliku Domovinu podigli na nečuvene visine i od nas — predstavnika sovjetske omladine — odnjegovali zdravu, radosnu smjenu u svim oblastima naše socijalističke izgradnje.

Nadahnut Vašom parolom „stići i prestići“, radostan sam što sam uspio da je ostvarim makar na onom malom području na kojem mi je zemlja povjerila da se borim.

Mihail Botvinik

London, 29. avgusta 1936. godine.“

„Drugu Leonidu Iljiču Brežnjevu.

Duboko poštovani Leonide Iljiču!

Srećan sam što mogu da izvijestim da je meč za titulu svjetskog šampiona u šahu završen našom pobjedom.

Primite, dragi Leonide Iljiču, moju iskrenu zahvalnost za očinsku brigu i pažnju koju ste pokazali prema meni i našoj delegaciji tokom priprema i održavanja meča.

Uvjeravam Centralni komitet KPSS-a, Prezidijum Vrhovnog sovjeta SSSR-a, sovjetsku vladu i lično Vas, dragi Leonide Iljiču, da ću ubuduće uložiti sve napore kako bih doprinio uvećanju slave sovjetske šahovske škole.

Svjetski šampion Anatolij Karpov.

18. oktobar 1978. godine. Baguio, Filipini.“

Da bi slika bila potpunija, savremenog mladog čitaoca vrijedi upoznati i sa kratkim odlomcima iz publikacija tog vremena.

Evo šta je „Pravda“ pisala o Botvinikovom uspjehu u Notingemu:

„Niko ne može da se takmiči sa našom zemljom u razvoju šahovskog pokreta... Jedinstvo osjećanja i volje cijele zemlje, ogromna pažnja i briga koju sovjetska vlast, Komunistička partija, a prije svega drug Staljin, poklanjaju ljudima — to je izvor pobjeda sovjetske zemlje, bilo da je riječ o osvajanju vazduha, sportskim stadionima Čehoslovačke ili šahovskoj tabli u Notingemu.

Sjedeći za stolom u Notingemu, Botvinik nije mogao a da ne osjeća da svaki pokret njegovih drvenih figura na tabli prati čitava zemlja, od najudaljenijih krajeva do kremaljskih kula, želi mu uspjeh i moralno ga podržava. Nije mogao a da ne osjeti taj moćni dah svoje velike Domovine.“

A evo reakcije vlasti na pobjedu Anatolija Evgenjeviča nad „otpadnikom“ V. L. Korčnojem:

„Istinski praznik, i za Karpova i za čitavu sovjetsku šahovsku školu, bio je odgovor druga Brežnjeva u vidu telegrama.

‘Drugu Karpovu Anatoliju Evgenjeviču.

Dragi Anatolije Evgenjeviču!

Veoma mi je bilo drago da primim Vaš telegram. Od srca i najtoplije Vam čestitam pobjedu u teškom i odgovornom meču.

Čitava naša zemlja ponosi se time što ste u teškoj, upornoj borbi pokazali visoko majstorstvo, nesalomivu volju i hrabrost, jednom riječju — naš sovjetski karakter.

Uvjeren sam da ćete ubuduće još više ulagati u svoje stvaralačke napore i dati veliki doprinos riznici šahovske umjetnosti.

Želim Vam dobro zdravlje, sreću i blistave pobjede na slavu naše velike Domovine.

L. Brežnjev.’“

I pisma šampiona i reakcije na njih koje smo naveli nisu ništa drugo do spomenici jednog vremena. Nije naročito važno ni u kojoj su mjeri M. Botvinik i A. Karpov učestvovali u pisanju (tačnije, potpisivanju) tih pisama — ona su, kao i odgovori na njih, sastavljena prema obrascima karakterističnim za to vrijeme.

Staljinu je jednostavno trebalo obraćati se na jedan način, a Brežnjevu na drugi (vremena su postala nešto prisnija).

Sve publikacije u tadašnjim izdanjima međusobno su se razlikovale uglavnom samo po stepenu izražene želje da ugode vlastima. A vlast nad medijima predstavljali su ideološki odjeli KPSS-a na različitim nivoima.

Druga je stvar što su ljudi koji su svojim dostignućima simbolizovali svoje vrijeme, ljudi kojima je država neposredno pomagala u razvoju njihovih talenata, prirodno pokazivali lojalnost vlasti i iskreno je podržavali. O odlasku iz zemlje nije bilo ni govora — postojala je „gvozdena zavjesa“, a nije bilo govora ni o učešću na protestnim mitinzima; čak su se i ispoljavanja nezadovoljstva u različitim periodima završavala logorima ili psihijatrijskim ustanovama.  

Naravno, bilo je hrabrih ljudi koji su ustajali protiv postojećeg sistema i kojima se danas možemo ponositi. Kao što se, uostalom, ne možemo a da se ne ponosimo našim genijalnim sunarodnicima: balerinom Galjinom Ulanovom i polarnim istraživačem Semjonom Čeljuskinom, pjevačima Sergejem Lemeševom i Ivanom Kozlovskim, muzičarima Emilom Gilelsom i Svjatoslavom Rihterom, pilotom Valerijem Čkalovom i kosmonautom Jurijem Gagarinom, sportistima Levom Jašinom i Vsevolodom Bobrovom, šahistima Mihailom Botvinikom i Anatolijem Karpovom.

Čuo sam da su svojevremeno velikog kompozitora Dmitrija Dmitrijeviča Šostakoviča pitali kako to da on, poznat po svojim progresivnim stavovima, potpisuje pisma koja vlast objavljuje i umnožava. Dmitrij Dmitrijevič je odgovorio da je spreman na sve, samo da mu ne smetaju da piše muziku.

Napomenuću da „staljinista“ M. M. Botvinik, njemu za čast, nikada nije potpisivao nikakva kolektivna pisma. Odbio je čak i da stavi svoj potpis na čuveni „slučaj ljekara“, kao i na pismo najpoznatijih nosilaca „petog pasusa“ protiv šestodnevnog rata Izraela. Ni prema Staljinu se nije uvijek odnosio isto: u početku sa velikim poštovanjem, a kasnije ga je smatrao najvećim zločincem.

To što je šah postao dio kulture naše zemlje i što mu je otvoren „zeleni put“; to što, za razliku od mnogih drugih oblasti djelovanja, nijedan od vodećih šahista (osim Rižanina Petrova i Tičanina Izmajlova) nije stradao u logorima; to što se u šahu nije vodila borba protiv „beskorijenih kosmopolita“ — nesumnjiva je zasluga najboljih igrača, a prije svega M. M. Botvinika.

Njemu, kao i A. Karpovu, treba da budemo zahvalni i za to što su šah tako čvrsto uveli u naš život ne samo kao igru, već i kao profesiju i sredstvo za život.

Uvijek krajnje pošten i principijelan, Mihail Moisejevič većinu nas podsjeća na naše roditelje koji su živjeli u isto vrijeme. A kada mislimo o njima, uvijek su nam bliže njihove ljudske osobine nego stepen njihove političke angažovanosti. I to je jednako prirodno kao poštovanje prema starijima koje postoji kod mnogih naroda.

I još jedna napomena. Nemoguće je predvidjeti ko bi i kako postupao da se našao u nekoj drugoj epohi i u određenim okolnostima. Teško je raspravljati o tome da li bi neko od nas postao heroj kada bi se našao pod torturom. U velikoj mjeri to ne bi određivala samo hrabrost koju posjedujemo, već i prag bola koji je svako od nas u stanju da podnese.

Krajem maja, posljednjeg dana prije odlaska iz Moskve, Olga Mihajlovna, kćerka Mihaila Moisejeviča, i ja otišli smo na Novodevičje groblje.

Za razliku od mnoštva spomenika koji zadivljuju svojom monumentalnošću ili umjetničkim dostignućima, tamo je skromna ploča na zidu, pored mnogih sličnih. Na njoj su tek oskudne riječi: prvo prezime Botvinik, a zatim tri imena i patronimika: Serafima Samojlovna, Gajane Davidovna i Mihail Moisejevič.

Majka, supruga i on — bez ikakvih titula, zvanja i akademskih stepena.

Mali stalak za cvijeće, u koji je jedva stalo šest karanfila.

Nedaleko su grobovi Mihaila Bulgakova i Antona Čehova...

Kada je Mihail Moisejevič umro, njegovi najbliži su imali problema da dobiju dozvolu da urnu sa njegovim pepelom sahrane pored majke i supruge — nisu mogli da pronađu dokumente koji potvrđuju srodstvo majke i sina. Ljudi odgovorni za pružanje pogrebnih usluga u Moskvi očigledno su željeli da dobiju mito (simbol vremena!), i to uprkos činjenici da je još 1987. godine, nakon sahrane supruge M. M. Botvinika, on obezbijedio svoje pravo da bude sahranjen na istom mjestu. Čak je poklonio svoju knjigu radnicima groblja...

Izvod iz matične knjige rođenih Mihaila Moisejeviča pronašao sam u arhivu Sankt-Peterburškog državnog tehničkog univerziteta (SPbGTU).

„Uvjerenje o rođenju

Ovim se potvrđuje da se u matičnoj knjizi rođenih Jevreja grada Petrograda za 1911. godinu, u prvom dijelu, u rubrici rođenih, pod brojem 163, nalaze sljedeći podaci o činjenici rođenja:

Godina, mjesec i dan rođenja: 4. avgusta, 23. ava 1911. godine

Ime rođenog: Mihail

Zvanje, ime i patronimik roditelja: građanin Ostrošicko-Gorodečkog društva, Minskа gubernija, ujezd, Movša Lejbov Botvinik i njegova zakonita supruga Šifra Šmujlovna.“

Jednom se moj bliski prijatelj Volođa Kacnelson pohvalio da je Botvinika naučio da igra šah njegov stric Leňa, koji je živio na Nevskom prospektu, u kući broj 88, i koji je, kao i Volođina majka, nosio prezime Baskin.

U svojim sjećanjima Mihail Moisejevič potvrđuje da je upravo Leňa Baskin, prijatelj njegovog brata Isija, najprije uvukao mladog Botvinika u „priču“ sa krađom stensa (stomatološkog materijala) od oca, a zatim ga, kada je Botvinik već imao 12 godina, naučio da igra šah.

Brat M. M. Botvinika, Isak, podijelio je tragičnu sudbinu miliona ljudi koji su poginuli na frontovima Velikog otadžbinskog rata. Nesreća je stigla već u prvim mjesecima rata.

Brat – I. M. Botvinik

Isja je bio izuzetno nadaren tehničar. Radio je u Lentramvaju od 1930. godine, odakle je 1. avgusta 1941. godine pozvan u Crvenu armiju. Poginuo je 17. septembra tokom bombardovanja. U arhivi Len tramvaja uspio sam da pronađem personalni karton I. M. Botvinika, a njegova unuka ljubazno mi je ustupila dokumente i posljednje pismo, dopisano na dan njegove pogibije:

„17/IX, 7 časova ujutro. Koristim slobodan trenutak da dovršim pismo. Noć je bila veoma hladna, baš sam se smrzavao, uprkos džemperu.

Topovi i dalje pucaju, avioni lete, rat traje. Nijemac pritiska duž Detskосeljske linije i prema Sestrorecku, sve zavisi od toga koliko brzo će nam pomoći.

Pismo sada šaljem, ne očekujući tvoje, pošta vjerovatno sada ne radi.

Ljubim te čvrsto, čvrsto.

Pozdrav svima. Isja.“

Saznavši za bratovu pogibiju, M. M. Botvinik je pisao sestri:

„Za svog dragog, milog Isju potrudiću se da nanesem Nijemcima štetu koliko god budem mogao.“

Pismo M. M. Botvinika sestri

Supruga Isaka Moisejeviča, Valentina Aleksejevna, imala je skandinavske korijene i nosila je prezime Štalberg, isto kao i najpoznatiji švedski velemajstor, koji je umro u maju 1967. godine u Lenjingradu, gdje je doputovao na turnir posvećen 50-godišnjici revolucije.

Mihail Moisejevič je u svojim memoarima veoma detaljno pisao o roditeljima. Jedina netačnost odnosi se na dvogodišnje progonstvo njegove majke. Botvinik ga smješta u period revolucije 1905. godine.

U stvari, Serafima Samojlovna (neka nikoga ne zbuni razlika u pisanju imena i patronimika — u to vrijeme su u velikim gradovima imena često prilagođavana ruskom obliku; napominjem da je sam Botvinik odmah dobio rusko ime – Mihail) bila je u sibirskom progonstvu 1901–1902. godine zbog pripadnosti Bundu – Sveopštem jevrejskom radničkom savezu, koji je u različitim periodima bio povezan sa RSDRP-om (menjševicima).

Pred vama je potvrda koju je Mihailova majka dobila 1928. godine radi učlanjenja u lenjingradsku podružnicu Sveunijskog društva političkih robijaša. U njoj se, između ostalog, na osnovu arhivskih dokumenata navodi da je 10. decembra 1905. godine S. S. Botvinik „bila uhapšena u Peterburgu prilikom umnožavanja (kopiranja na rotatoru – A. K.) proglasa u ime Sankt-Peterburškog ujedinjenog komiteta R.S.-D.R.P. U martu je puštena iz pritvora.“

U arhivi u Pskovskoj ulici uspio sam da pronađem još jedan dokument iz kancelarije ministra unutrašnjih poslova – gubernatora Sankt-Peterburga, od 4. oktobra 1904. godine, upućen okružnim ispravnicima i policijskim načelnicima. U njemu se navodi:

„da je zubarki Šifri Samojlovnoj Rabinovič... Ministarstvo unutrašnjih djela dozvolilo boravak u Sankt-Peterburškoj guberniji.“

Potpisao: gubernator Al. Zinovjev.

Serafima Samojlovna – majka M. M. Botvinika

Dodao bih da je Botvinikova majka od dvadesetih godina često i teško pobolijevala. Mihail Moisejevič je sa svojim najbližima uvijek bio uz nju. Serafima Samojlovna umrla je 14. juna 1952. godine od izlivа krvi u mozak.

Od 1919. do 1927. godine M. M. Botvinik je pohađao 157. sovjetsku jedinstvenu radnu školu Viborgskog rejona. U svojim memoarima Mihail Moisejevič je detaljno pisao o godinama školovanja i svojim učiteljima. Među dokumentima pronađenim u arhivi Politeha nalazi se i uvjerenje o završenoj školi, izdato 4. juna 1927. godine.

Pošto su tada na institut primani kandidati sa navršenih 17 godina, a M. Botvinik je školu završio neposredno pred šesnaesti rođendan, narednu godinu u potpunosti je posvetio šahu. Kada je, godinu dana kasnije, položio prijemne ispite na Politehničkom institutu, ipak nije primljen, iako se njegov otac — zubni tehničar — smatrao radnikom. Nakon žalbe i intervencije šahovske sekcije Oblasnog savjeta sindikata, Botvinik je na jesen postao student matematičkog odsjeka Fizičko-matematičkog fakulteta Lenjingradskog državnog univerziteta (LGU).

Međutim, želja da studira na Elektromehaničkom fakultetu Politehničkog instituta bila je toliko snažna da je već u decembru 1928. godine M. Botvinik podnio molbu za prebacivanje:

Zanimljiva je rezolucija na dokumentu:

„Imajući u vidu velike nade koje se mogu polagati u druga Botvinika, dekanat smatra poželjnim njegov prijem na Elektromehanički fakultet.“

Uz molbu je bila priložena i preporuka Oblasnog savjeta sindikata:

„Lenjingrad, 14. januara 1929. godine
Br. 565, 248, 10

Dekanat Elektromehaničkog fakulteta LPI „M. I. Kalinjin“.

Lenjingradski oblasni biro Proletstud-a podržava molbu druga Botvinika za prebacivanje sa LGU u Politehnički institut.

Drug Botvinik je najmlađi šahovski majstor u SSSR-u i posjeduje velike sposobnosti za fizičko-matematičke nauke.

Elektromehanički fakultet, koji u svom programu ima mnogo predmeta teorijskog karaktera, pruža mogućnost drugu Botviniku da u potpunosti razvije svoje sposobnosti.

Zamjenik predsjednika Lenjingradskog oblasnog biroa Proletstud-a.“

Zanimljivo je i uvjerenje od 10. jula 1928. godine, koje je izdao zdravstveni odjel Sjeverozapadne željeznice, a koje je, zajedno sa ostalim dokumentima, podnio njegov otac:

„Uvjerenje

Ovim se potvrđuje Mihailu Moisejeviču Botviniku da je njegov otac, građanin Mojsije Lvovič Botvinik, zaista zaposlen u Centralnoj zubotehničkoj laboratoriji Sjeverozapadne željeznice na mjestu radnika – zubnog tehničara, sa mjesečnom platom od 90 rubalja i 40 kopejki, uz dodatak od 40 rubalja i 68 kopejki.

Ovo uvjerenje izdaje se radi podnošenja na visokoškolskoj ustanovi.

Zaposlen od 15. januara 1923. godine.“

Tata – Mojsije Lvovič Botvinik

U januaru 1929. godine M. Botvinik je postao student Politehničkog instituta.

Pred vama je njegova indeks-knjižica.

Godine 1932. Mihail Moisejevič završio je studije i postao inženjer-elektrotehničar. Zanimljivo je da Botvinik nikada nije preuzeo diplomu o završetku Lenjingradskog politehničkog instituta (LPI). Ona, zajedno sa uvjerenjem koje joj pripada, čuva se u arhivi visokoškolske ustanove. Upravo u to vrijeme pojavili su se obrasci dokumenata novog tipa i, po svemu sudeći, u LPI su stigli sa zakašnjenjem — do tada je Mihail Moisejevič već bio postdiplomac, pa su dokumenti završili u njegovom personalnom dosijeu.

Njeni roditelji bili su porijeklom iz grada Nahčivana na Donu. Otac, David Georgijevič, bio je profesor nacrtne geometrije. Majka, Olga Nikitična, zapravo se zvala Ripsime Mkrtičevna. Samo su baka G. D. Ananove, Roza Hodžajeva, i njena sestra u njihovoj jermenskoj porodici ostale žive poslije još jednog masakra — spasle su se bjekstvom.

U Horeografskoj školi Gajane Davidovna je učila kod A. J. Vaganove, takođe Jermenke po nacionalnosti.

Jedno vrijeme je u istoj školi učio i Gajanin rođeni brat Georgij Ananov, otac u Sankt-Peterburgu poznate braće Andreja, juvelira, i Nikita, poslanika Zakonodavne skupštine.

U isto vrijeme kada i G. Ananova, u školi su učili G. Ulanova, T. Večeslova, N. Dudinska, K. Sergejev i drugi svjetski poznati baletski igrači.

U arhivi Vaganove škole, danas Akademije ruskog baleta, zahvaljujući ljubaznoj pomoći porodičnog prijatelja Ananovih, rektora Akademije L. N. Nadirоva, pronašli smo nekoliko fotografija mlade Gajane Davidovne.

Nakon završetka škole, G. Ananova primljena je u ansambl Kirovskog pozorišta opere i baleta, gdje je igrala u baletima „Crveni mak“, „Uspavana ljepotica“, „Labudovo jezero“, „Konjić Grbonjić“, „Solvejg“ i drugim predstavama.

FOTOGRAFIJE G. D. ANANOVE
(iz arhive Akademije ruskog baleta)

„Miloj Galečki, za lijepu uspomenu, od Gane Ananove, 6. 3. 1929. godine“

Petrelevič, Dubrovski, Ananova.

Sa Preobraženskim. April 1932. godine.

Grupa maturantkinja horeografskog tehnikuma, 1932. godine.
U prvom redu, desno – Gajane Ananova.

Grupna fotografija Državnog horeografskog tehnikuma, 1930. godine.
Među onima koji sjede u prvom redu (sedma slijeva) – G. Ananova.

Godine 1935. održano je vjenčanje, a Gajane Davidovna uzela je muževljevo prezime, dok je djevojačko prezime zadržala kao umjetnički pseudonim. Lijepa supruga pratila je Botvinika na mnogim putovanjima na turnire. O svojoj supruzi Mihail Moisejevič napisao je divan tekst („64-ŠO“, br. 16, 1991. godine). Bili su izuzetan par i dirljivo su brinuli jedno o drugom. Njihova kćerka Olga neobično liči na majku.

M. M. Botvinik sa suprugom i kćerkom, 1944. godine.

Olga Mihajlovna je nakon završetka škole sa zlatnom medaljom („Tata nije želio da budem odlična učenica – nije vidio u tome neki poseban smisao, iako mu je to prijalo“) upisala Moskovski energetski institut, a 1981. godine odbranila je doktorsku disertaciju. Postala je viši naučni saradnik i zamjenik rukovodioca laboratorije u Institutu za probleme upravljanja. Plata od 1.100 rubalja teško da se može nazvati platom – nema ugovora. Nosi prezime supruga – Andreja Vitaljeviča Fioškina, koji se nakon završetka MEI-a bavi projektovanjem motora.

Unuk M. M. Botvinika, Jura (Georgij Andrejevič), nakon završetka Rudarskog instituta bavi se biznisom u jednoj španskoj firmi. Njegovog sina Alešu pradjed je želio da nauči da igra šah, ali je stigao da mu održi samo prve časove – u maju 1995. godine dječak je imao sedam godina. Aleša sada pohađa gimnaziju.

Unuka Lena završila je Institut za elektronsko mašinogradstvo. Posljednjih šest godina radi kao pomoćnica šefa predstavništva švajcarske firme „Hoffmann-La Roche“, bavi se odnosima s javnošću, kao i rješavanjem pravnih i organizacionih pitanja. Izgledom podsjeća na djeda.

Njena starija kćerka Maša je tokom ljeta napunila 12 godina. Bila je miljenica M. M. Botvinika. Na vikendici na Nikolinoj gori (gdje se, inače, čuvaju lovorovi vijenci svjetskog šampiona) voljeli su da ispraćaju jedno drugo, a kada bi se Maša i Aleša prepirali oko toga ko je koga prvi udario, pradjed je uvijek bio na Mašinoj strani. Maša sada pohađa englesku školu. Prije dvije godine dobila je sestru Olju. Drugih direktnih nasljednika u porodici za sada nema.

https://e3e5.com/article.php?id=1633

Objavljen nastavak 6.

(Uskoro nastavak)

Zaboravljeni intervju sa Robertom (Bobijem) Fišerom iz 2005 godine

Mnogi imaju iskrivljeno mišljenje o Bobiju Fišeru, zasnovano na stavovima propagandista različitih vlada. Poslušajte njegove riječi. Zaboravljeni intervju sa Robertom (Bobijem) Fišerom obavljen u avionu, 2005. godine.

Intervjuer: Bobi, da li se nešto promijenilo u tvom unutrašnjem osjećaju sada kada si postao islandski, a ne američki državljanin?

Bobi Fišer: Pa, i dalje sam Amerikanac, kako bi Amerikanci rekli. Koliko znam, dozvoljeno je imati dvojno državljanstvo, zar ne?

Intervjuer: Tako je.

Bobi Fišer: Da. Ali veoma sam srećan što sam postao Islanđanin. Prije svega, godinama sam imao sve te probleme sa Sjedinjenim Američkim Državama. A drugo, danas je opasno biti Amerikanac.

Kad god bih se prijavljivao u hotel i pokazivao američki pasoš, uvijek bih pomislio: možda su ovi ljudi povezani s nekim muslimanima i mogli bi reći: „Evo jednog Amerikanca“, pa da me ubiju, otmu ili nešto slično, jer bi mogli pomisliti da sam protiv muslimana ili nešto tako. Razumiješ?

Danas je opasno biti Amerikanac. Opasno je prijaviti se u hotel i jednostavno reći: „Ja sam Amerikanac.“

Intervjuer: Bolje je reći da ste Islanđanin.

Bobi Fišer: Da, mnogo bolje. Mnogo bolje.

Intervjuer: Kakvi su ti planovi za narednih nekoliko mjeseci ili čak godina? Da li namjeravaš da ostaneš na Islandu ili planiraš da se preseliš negdje drugo ili da putuješ?

Bobi Fišer: Nadam se da ću provesti neko vrijeme na Islandu, ali volim da putujem. Ne bih želio da čitavu godinu provodim samo na Islandu.

Intervjuer: Postoji jedna zanimljiva stvar. Po islandskom zakonu, velemajstori imaju pravo na platu.

Svaki islandski šahovski velemajstor prima platu, pod uslovom da povremeno drži časove šaha ili možda igra za reprezentaciju Islanda.

Bobi Fišer: Ne. Ja zaista ne volim šah. Ne treba mi taj novac. Ne želim ga. Odbiću.

Intervjuer: Dakle, nećeš igrati?

Bobi Fišer: Mrzim šah. Zaista.

Intervjuer: Mrziš ga?

Bobi Fišer: Da.

Intervjuer: Znači, nećeš tražiti platu koja pripada velemajstorima?

Bobi Fišer: Ne. Ne, ne, ne.

Intervjuer: Kako možeš da mrziš šah kada te mnogi smatraju možda najvećim šahistom u istoriji?

Bobi Fišer: Zato što znam šta je šah u stvarnosti.

Intervjuer: Da?

Bobi Fišer: Sve se svodi na pamćenje. Sve je unaprijed pripremljeno.

Intervjuer: A šta je s kreativnošću?

Bobi Fišer: Kreativnost je daleko od prvog mjesta.

Intervjuer: Zaista tako misliš?

Bobi Fišer: Da.

Intervjuer: Ali ti si postao svjetski prvak upravo zahvaljujući kreativnosti.

Bobi Fišer: Prije svega, to je bilo davno. Kada sam igrao meč sa Spaskim. Prvi meč. A i revanš je već bio prilično davno. Prošlo je gotovo petnaest godina.

U posljednjih nekoliko godina šah se potpuno promijenio zbog razvoja računarske tehnologije.

Ali, ako šah zaista objektivno analizirate... Zaista veoma objektivno... To je prilično loša igra.

Intervjuer: Čak i ako se vratimo u Morfijevo vrijeme, i tada je postojalo mnogo teorije. Ali ipak ostaje prostor za talenat i kreativnost. Nije sve samo teorija i unaprijed pripremljeni potezi.

Bobi Fišer: Ne, nije sve. Naravno da nije. Slažem se.

Ali zašto biste željeli da se bavite nečim što se uglavnom zasniva na unaprijed pripremljenim varijantama?

Naravno da nije samo to. Ali kreativnost ovdje nije najvažnija.

Možda je tek na trećem mjestu po značaju.

Na prvom mjestu je priprema, zatim pamćenje, a tek onda dolazi kreativnost.

Intervjuer: Za razliku od Fišerovog šaha, odnosno Chess960?

Tamo kreativnost postaje najvažnija.

Bobi Fišer: Da, da.

Dozvoli da objasnim nešto o Fišerovom šahu.

Nikada nisam tvrdio da je to najveći izum još od pronalaska točka ili nešto slično. Razumiješ?

Nikada nisam rekao da je savršen.

Ono što tvrdim jeste da je mnogo bolji od klasičnog šaha.

Zamisli da postoji milion različitih igara sličnih šahu. Možda bi milion njih, ili čak deset miliona, bilo bolje od Fišerovog šaha.

Ali suština Fišerovog šaha jeste u tome da je to, u osnovi, isti šah kao i stari – samo bez teorije.

Pravila su veoma jednostavna i mogu se naučiti za nekoliko sekundi.

To je čitava moja ideja.

Razumiješ?

Upravo sam gledao knjigu koju mi je dao Semi. Bila je o Kapablanki.

Kapablanka je osmislio veoma zanimljivu varijantu šaha.

Mislim da se igrala na tabli 10×10, ili nešto slično. Imala je dva kralja i dodatne figure.

Partiju ste mogli dobiti matiranjem bilo kojeg od protivnikovih kraljeva.

Izgledalo je veoma kreativno.

Možda čak i mnogo bolje od Fišerovog šaha.

Ali djelovalo je zastrašujuće.

Čak i meni.

Intervjuer: Zaista?

Bobi Fišer: Da.

Meni je izgledalo veoma zastrašujuće.

Sve te dodatne figure, ogromna tabla, dva kralja...

Ako je to zastrašivalo mene, onda će prosječnog čovjeka vjerovatno još više.

Postoji mnogo igara koje se mogu osmisliti i koje možda imaju manje nedostataka od klasičnog šaha.

Ali njihov problem je što odbijaju ljude da ih uopšte pokušaju naučiti.

To je ono što želim da kažem o Fišerovom šahu.

Fišerov šah možete naučiti bukvalno za deset sekundi.

Dakle, nema nikakvih prepreka za početak igranja.

Intervjuer: Iste figure, ista tabla.

Sve što je potrebno jeste elektronski uređaj koji nasumično rasporedi početnu poziciju.

Za jednu sekundu već imate početni raspored.

Naravno, mogu se osmisliti i kreativnije igre od Fišerovog šaha. Možete, na primjer, dodati novu figuru, povećati tablu... Mogućnosti su brojne.

Bobi Fišer: Upravo je u tome poenta.

Ljudi misle da sam protiv šaha.

Nisam.

Ja sam za šah.

Pokušavam da ga održim živim.

A ispada upravo suprotno.

Ja uopšte ne predlažem ništa radikalno.

Intervjuer: Nedavno sam pitao dvojicu islandskih velemajstora ko je, po njihovom mišljenju, najbolji šahista svih vremena.

Obojica su se zamislili, a ja sam ih zamolio da odgovore objektivno.

Obojica su rekli: Bobi Fišer je najbolji šahista svih vremena.

Da li se slažete s tim?

Bobi Fišer: Želio bih da se vratimo na temu Fišerovog šaha.

Intervjuer: Dobro, ali prvo odgovorite na ovo pitanje.

Da li ste vi najbolji šahista svih vremena?

Bobi Fišer: Pa, očigledno mislim da jesam.

Intervjuer: Mislim, pobijedili ste Tajmanova sa 6:0. Pobijedili ste Larsena sa 6:0. To niko prije nije uspio.

Bobi Fišer: Prije svega, morate razumjeti jednu stvar u vezi sa šahom.

Naravno da sam ja jači od Morfija.

Ali zašto sam jači?

Ne kažem da imam više talenta od njega.

Jednostavno znam mnogo više teorije.

Kada bi se Morfi danas vratio i ne bi smio otvoriti nijednu šahovsku knjigu, vjerovatno ne bi mogao ravnopravno igrati čak ni protiv majstora.

Ali to nema nikakve veze s njegovim talentom.

Dakle, kada kažete da sam jači od svih ostalih, to zapravo ništa ne znači.

Zbog ogromne količine teorije koja danas postoji u šahu.

Ali kada biste me pitali da li sam najtalentovaniji igrač, to je sasvim drugo pitanje.

Intervjuer: Da li ste najtalentovaniji igrač?

Bobi Fišer: Pa, opet, mislim da jesam.

Ali to je samo moje mišljenje.

Morfi je bio nevjerovatan.

Kapablanka je bio nevjerovatan.

Intervjuer: A šta je sa kasnijim šampionima, na primjer Kasparovom?

Bobi Fišer: Kao što sam već rekao, ne volim da previše ulazim u stari šah.

Jer ga zaista mrzim.

Imam osjećaj da, kada pričam o njemu, na neki način ga promovišem.

A ja ne želim da promovišem tu prokletu igru.

Jedino što me u vezi sa starim šahom zanima jeste jedno.

Samo jedno.

Razotkrivanje namještenih partija.

Ljudi žive u svijetu iluzija.

Intervjuer: Zar to nije paradoks? Kažete da ste najbolji šahista svih vremena, a sada tvrdite da je šah loša igra.

Bobi Fišer: Život je pun paradoksa, zar ne?

Intervjuer: Postoji jedno pitanje koje sam oduvijek želio da vam postavim.

Bobi Fišer: U tome nema nikakvog paradoksa.

Šah je, u suštini, potraga za istinom.

Zar ne?

Ja tragam za istinom.

A istina je da šah više nema stvarnu vrijednost.

To je iskren odgovor.

Šah je loša igra.

Objektivno gledano, nije dobra igra već oko 150 godina.

Od trenutka kada se razvila ogromna teorija.

Prije toga bio je dobra igra.

Možda prije 200 godina, u vrijeme... kako se ono zvao?

Onaj koji je proučavao i razvio teoriju pješaka.

Intervjuer: Da, znam. Ali, s druge strane, nije bilo toliko loše kao danas.

Bobi Fišer: Nema poređenja, ali bila je to loša igra. Tada me je ipak pokretala želja za pobjedom. Bio sam spreman da savladam sve te besmislene prepreke na putu do pobjede nad talentovanim protivnikom.

Ali sada... Razumijete? S godinama, znate kako kažu... Trebalo bi da postaneš mudriji. U tome je poenta. S godinama ne postaješ bolji – moraš postati pametniji.

Da, rekao bih da sam sada mnogo, mnogo pametniji nego tada. I zato više ne želim da idem težim putem. Zašto bih radio stvari na teži način ako postoji jednostavniji i bolji?

Kada si mlađi, to zoveš „stari šah“. To je ono kada udaraš glavom o zid sa svom tom teorijom. Pokušavaš da pronađeš neko sitno poboljšanje na 18. ili 20. potezu. To je apsurdno. Sve postaje sve komplikovanije. Potrebno ti je sve više računara, sve više ljudi koji rade za tebe. A zbog čega? Sve je manje i manje talenta. Zaista je apsurdno.

Intervjuer: Najvažnija je radost. Zašto sve toliko komplikovati? Da li ste postepeno počeli da mrzite šah ili se to dogodilo iznenada?

Bobi Fišer: To je ponovo dobro pitanje. Da li je bilo postepeno? Mislim da jeste. Dugo se to razvijalo, a onda sam u jednom trenutku već mrzio šah, samo što toga nisam bio svjestan.

Razumijete šta hoću da kažem? I dalje sam pokušavao da natjeram sebe da to funkcioniše. Ali sada shvatam da sam cijelo to vrijeme postepeno počinjao da ga mrzim.

Intervjuer: Postoji jedno pitanje koje sam oduvijek želio da vam postavim. Zapravo ste prestali da igrate takmičarski šah još 1972. godine i niste igrali narednih dvadeset godina?

Bobi Fišer: Da, da, da.

Bobi Fišer: To je ponovo dobro pitanje. Da li je bilo postepeno? Mislim da jeste. Dugo se to razvijalo, a onda sam u jednom trenutku već mrzio šah, samo što toga nisam bio svjestan.

Razumijete šta hoću da kažem? I dalje sam pokušavao da natjeram sebe da to funkcioniše. Ali sada shvatam da sam cijelo to vrijeme postepeno počinjao da ga mrzim.

Intervjuer: Postoji jedno pitanje koje sam oduvijek želio da vam postavim. Zapravo ste prestali da igrate takmičarski šah još 1972. godine i niste igrali narednih dvadeset godina?

Bobi Fišer: Da, da, da.

Intervjuer: Da li žalite što ste se povukli? Da li vam je žao što niste branili svoju titulu protiv Anatolija Karpova 1975. godine?

Bobi Fišer: Ne, ne, ne.

Intervjuer: Nimalo ne žalite?

Bobi Fišer: Predložio sam potpuno poštene uslove. On je odbio da igra protiv mene. Moji uslovi bili su potpuno pošteni. Sve ostalo su laži.

Na primjer, Kapablanka je igrao protiv Aljehina, zar ne? To je bilo 1927. godine? Ili možda 1928, ne znam tačno. U tom meču pobjeđivao je onaj ko prvi ostvari šest pobjeda, zar ne?

Intervjuer: Da.

Bobi Fišer: Da se meč završio rezultatom 5:5, Kapablanka bi zadržao titulu. To znači da je Aljehin morao da pobijedi najmanje 6:4, zar ne?

Intervjuer: Da, tako je.

Bobi Fišer: Ali niko se nikada nije žalio na taj meč. Svi govore da je to bio veliki i pošten meč.

Moji uslovi bili su mnogo pravedniji prema izazivaču. Mogao je da izgubi čak devet partija prije nego što bi izgubio priliku da postane svjetski šampion u tom meču. To su bili apsolutno pošteni uslovi. Čak smiješno pošteni.

Intervjuer: Gotovo svi vjeruju da biste ga pobijedili čak i pod uslovima koje ste odbili da prihvatite. Da li ste ikada zažalili što niste branili svoju titulu protiv njega?

Bobi Fišer: Pa... Preskočimo te navodne uslove. To je loše postavljeno pitanje. On je odbio da igra. Ja sam bio šampion.

Intervjuer: Da, znam. Cijela ta situacija bila je apsurdna. Sve je zavisilo od jednog čovjeka, od jednog glasa, zar ne?

Bobi Fišer: Ne, ne, ne. Prije svega, kasnije sam razgovarao sa Fredom Kramerom. Rekao mi je da sam pobijedio na tom glasanju u Amsterdamu.

Intervjuer: Dobro.

Bobi Fišer: Ako se sjećate, nikada nisu objavili detaljne rezultate glasanja.

Nikada nisu rekli kako je glasala svaka pojedina država o mojim uslovima.

A on tvrdi da sam ja pobijedio na glasanju.

Samo su objavili da sam izgubio.

Intervjuer: Mislio sam da ste izgubili za jedan glas.

Bobi Fišer: Tako piše u štampi.

Ali on kaže da to nije tačno, jer rezultati glasanja po državama nikada nisu objavljeni.

Kaže da sam zapravo pobijedio.

Jednostavno su lagali.

Intervjuer: Dobro, vratimo se na temu unaprijed dogovorenih partija.

Bobi Fišer: Da sam napisao knjigu o Karpovu i Kasparovu, kako sam planirao prije nego što su, po mojim tvrdnjama, Jevreji ukrali sav moj materijal, shvatili biste koliko je šah iskvaren.

Kada biste razumjeli razmjere unaprijed dogovorenih partija, ne biste žalili što bi stari šah nestao.

Politika u šahu je trula.

Sve se unaprijed dogovara.

Na najvišem nivou danas je gotovo sve unaprijed određeno.

Sve je unaprijed usaglašeno.

Ne pretjerujem.

Prvi meč Karpov – Kasparov bio je unaprijed dogovoren, potez po potez.

Svaki potez svake partije.

U to uopšte ne sumnjam.

Intervjuer: Čitav meč?

Bobi Fišer: Da.

I mislim da su svi mečevi Karpov – Kasparov bili unaprijed dogovoreni, potez po potez.

Svaki potez svake partije.

Ali za prvi meč uopšte nemam nikakvu sumnju.

Veoma pažljivo sam ga proučavao.

I dalje namjeravam napisati knjigu o tome.

Iako su mi, po mojim tvrdnjama, Jevreji ukrali sve materijale.

Imao sam nekoliko kutija punih knjiga o toj temi.

Svaku partiju analizirao sam na oko osamnaest različitih načina.

Imao sam osam ili devet knjiga o tom meču, kao i desetak časopisa u kojima su sve partije bile detaljno komentarisane.

Dakle, imao sam analize svake partije iz osamnaest različitih izvora.

Uz to sam imao i mnoge druge knjige povezane s tim mečom.

Sve je to, po mojim tvrdnjama, ukradeno.

A kada mi je majka umrla, tvrdi da su nestale i knjige koje je ona imala.

Radilo se o desetinama knjiga.

Intervjuer: Dakle, mislite da je moguće dokazati da je meč bio unaprijed dogovoren?

Bobi Fišer: Da.

To je potpuno očigledno.

Nema nikakve sumnje.

Osim ako mislite da sam lud.

A nisam lud.

Jevreji govore da jesam.

Nisam.

Potpuno sam pri zdravoj pameti.

Svako može analizirati ono što govorim i vidjeti da govorim istinu.

Pitajte Kasparova ili Karpova da li je njihov meč bio unaprijed dogovoren.

Postavite im to pitanje uživo, pod istim uslovima kao sada.

Vidjećete da lažu.

Svaki prosječan stručnjak mogao bi zaključiti da lažu.

Čak i bez analize glasa, a pogotovo uz analizu glasa.

Razumijete?

Lažu.

Njihov meč je očigledno bio unaprijed dogovoren.

To je sasvim jasno.

Intervjuer: Da, ali to bi trebalo i dokazati.

Bobi Fišer: Ti ljudi su prevaranti.

U ogromnim razmjerama.

Intervjuer: Razumijem, ali to je ipak teško dokazati.

Bobi Fišer: Ne.

Uopšte nije teško dokazati.

To je sasvim očigledno.

Intervjuer: Ne, mislim da to ne biste mogli dokazati ako nemate snimak razgovora između Karpova i Kasparova u kojem o tome govore.

Bobi Fišer: Možete to dokazati isto kao što se nešto dokazuje na sudu.

Čak i kada nemate nečije priznanje ili snimak razgovora.

Razumijete?

Bez ikakve sumnje.

To je potpuno očigledno.

Intervjuer: Pređimo na drugu temu.

Šta je s religijom?

Da li ste zadržali svoju vjeru?

Postoji li, po vašem mišljenju, Bog?

Bobi Fišer: Danas me religija uopšte ne zanima.

Intervjuer: Baš nimalo?

Bobi Fišer: Nimalo.

Mislim da su sve svete knjige besmislica.

Intervjuer: A mislite li da postoji Bog?

Bobi Fišer: Mislim da je sama riječ „Bog“ besmislena.

Kao što je rekao jedan indijski guru, i mislim da je bio u pravu.

Riječ „Bog“ nema smisla.

Prije svega zato što ne postoji jedno jedino značenje te riječi.

Svako ima svoje tumačenje.

Mi, zapravo, ne znamo šta postoji u svemiru.

Zar ne?

Intervjuer: Da li postoji neka Viša sila?

Bobi Fišer: Ne znamo.

Ja ne znam.

Možda postoje razvijenija bića.

Možda mogu komunicirati s nama.

Možda.

Ali ja to ne znam.

Sve je to velika misterija.

Ali ne vjerujem nijednoj od takozvanih svetih knjiga.

Smatram da sam ih odavno prerastao.

To su dječje besmislice.

Svaka takozvana sveta knjiga je dječja besmislica.

Intervjuer: Zaista tako mislite?

Bobi Fišer: Da.

Proučavao sam Bibliju.

Prilično dobro poznajem Bibliju.

Pregledao sam i druge takozvane svete knjige.

Ima ih mnogo.

Tu su Mormonova knjiga, Kur'an...

Pregledao sam ih.

Po mom mišljenju, sve su to besmislice.

Intervjuer: Da li ste nekada bili religiozna osoba?

Da li ste vjerovali u Boga?

Bobi Fišer: Jedno vrijeme jesam.

Ali više ne.

Ne, ne.

Sve mi to djeluje veoma primitivno.

Previše primitivno.

https://www.facebook.com/reel/1471150390897731

Maxime Vachier-Lagrave: Rezultat i njegovi sastojci

 

Visoki ciljevi

Kako postati, ako ne najbolji među najboljima, onda barem jedan od najboljih? Nikada ne bih stigao do drugog mjesta na svijetu da nisam želio da budem broj jedan. Vjerovatno ne bih ni ušao među deset najboljih. Ali željeti da postaneš broj jedan nije samo pomisliti: „Bilo bi sjajno da budem najbolji.“ To je čitav sistem koji uključuje tim ljudi i ogroman lični rad.

Taj sistem se postepeno razvijao, otprilike od 2015. ili 2016. godine. Dobio sam menadžera koji vodi moj kalendar, predlaže pravce razvoja i komunicira sa medijima. Pridružio se i psiholog, koji pomaže da se lakše prevaziđu teški trenuci. Svi su dali svoj doprinos.

Važno mi je da razumijem kako da optimizujem svoj put – ne samo u šahovskom smislu, već i kada je riječ o fizičkoj spremi, mentalnoj pripremi, snu, ishrani i poznavanju sopstvenog tijela. Kako reagujem na pobjede i poraze. Ali nije dovoljno samo znati – potrebno je razumjeti, analizirati i stalno unapređivati sebe kako bih pravilno reagovao u svakoj situaciji, bilo da je riječ o razočaranju ili uspjehu.

„Problem“ uspjeha

Svaki uspjeh i svaka pobjeda predstavljaju svojevrsan problem. Poslije izuzetno dobre partije koja se završi pobjedom nevjerovatno je teško zaspati.

Sjećam se da sam poslije pobjede nad Magnusom na jednom turniru dobio pedesetak poruka. Osam godina ranije odigrao sam još jednu spektakularnu partiju koju je cijela šahovska Francuska pratila uživo. U dva sata poslije ponoći još sam čitao poruke i nisam mogao da zaspim. Sljedećeg dana morao sam malo da prilagodim tok svoje partije, srećom u šahu uvijek postoji mogućnost remija.

Godinama kasnije, sa iskustvom igranja na najvišem nivou, znao sam šta treba da uradim – jednostavno da se smirim. Tuširanje, priprema za narednu partiju, a emocije treba svesti na razumnu mjeru.

O dnevnom rasporedu

Svaki sportista ima svoj ritam. Neko voli da ustaje kasno i radi noću, dok ja sve više pokušavam da budem „jutarnji tip“.

Kada sam u Parizu, ustajem u osam sati i odmah idem na trening fizičke pripreme. Sa trenerom radim tri puta sedmično, a pored toga treniram i samostalno.

Sa psihologom smo čak analizirali u kojim dijelovima dana moj mozak funkcioniše najbolje kako bismo odredili idealno vrijeme za šahovski trening.

Trenažni proces

Trening danas prije svega znači rad na računaru, i to je vjerovatno najmanje zahvalan dio posla profesionalnog šahiste.

Nekada sam, kao veoma jak igrač, mogao da se „raspravljam“ sa računarom. On računa brže i dublje od bilo kojeg čovjeka, ali sam ponekad bolje osjećao opšti tok igre – kako će pozicija izgledati deset poteza kasnije.

Predložio bih neki potez, računar bi ga ocijenio kao loš, ja bih nastavio da razvijam ideju, a deset poteza kasnije računar bi promijenio svoju procjenu.

Danas je to mnogo teže. Sve češće se postavlja pitanje kako steći prednost nad protivnikom koji koristi potpuno iste alate i iste računarske programe kao i vi.

Kako se pobjeđuje

Igrači koji se nalaze među 200 ili 300 najboljih na svijetu već su dovoljno jaki da odbrane gotovo svaku poziciju. Zato je potrebno ili preuzeti nešto veći rizik – pronaći neočekivan potez i dobiti poziciju za koju vjerujem da više odgovara meni nego protivniku (iako on istovremeno pokušava isto) – ili se osloniti na pripremu i pamćenje.

Ponekad pronađem rijetku varijantu i kažem sebi: ako je protivnik zapamti pet poteza unaprijed, biće remi i idemo dalje. Ali ako je ne zna, to je gotovo besplatan poen.

Suština je u tome da stalno obnavljate arsenal ideja. Danas je to gotovo nemoguće raditi sam. Tu na scenu stupa moj tim trenera.

Kada imate dvadeset godina, možete gotovo sve sami, jer imate neograničeno vrijeme. Kasnije vam je potreban tim koji će preuzeti veliki dio pripremnog posla.

Šah je moj život

Već sa 14 godina, kada sam postao velemajstor, znao sam da će šah biti moj životni poziv.

Kada sam oko 2008. godine postao profesionalac, šah nije bio medijski atraktivan sport. To je bilo mnogo prije pandemije i serije The Queen's Gambit.

Postojala je zajednica zaljubljenika u šah, ali nije postojala ozbiljna ekonomija oko tog sporta. Nije bilo ulaznica koje bi publika kupovala kao u tenisu, niti televizijskih prava – gotovo sav sadržaj bio je besplatan.

Odakle su onda dolazili veliki nagradni fondovi?

U zemljama bivšeg Sovjetskog Saveza, posebno u Rusiji, a danas i u Uzbekistanu, šah je bio pitanje državnog prestiža. Vlade su ulagale novac jer je šah predstavljao simbol inteligencije i obrazovanja.

O mecenama

Sjetite se Hladnog rata. Borba između Sovjetskog Saveza i Sjedinjenih Američkih Država za titulu svjetskog prvaka bila je i borba za dokazivanje intelektualne nadmoći.

Veliku ulogu imali su i mecene. Američki filantrop Rex Sinquefield je tokom petnaest godina, vjerovatno, uložio više od stotinu miliona dolara u razvoj šaha – finansirao je univerzitetske ekipe, razvoj šaha u Saint Louisu i desetak vrhunskih turnira godišnje u najboljim mogućim uslovima.

Moj glavni izvor prihoda oduvijek su bile nagrade sa turnira.

Imao sam i sreću da pronađem sponzora. Nakon što sam osvojio titulu juniorskog prvaka svijeta, javio mi se vlasnik jedne agencije za nekretnine koji je odlučio da me sponzoriše. Do danas smo ostali prijatelji.

To je jedna od prednosti šaha – ima izuzetno dobar ugled, iako nije masovno medijski zastupljen.

Danas postoje i novi izvori prihoda, poput striminga i onlajn kurseva.

Instinkt ubice ili agresivan šah

Partija klasičnog šaha traje između četiri i šest sati. Za to vrijeme pokušavate da uđete u glavu protivniku.

U boksu se to radi udarcima, ali niko ne bi preživio bokserski meč koji traje šest sati.

Slično je i u tenisu. I tamo igrači čekaju ključne trenutke kako bi preuzeli kontrolu nad mečom.

Razlika je u tome što teniser može da pokaže emocije. Može da vikne, proslavi poen ili isprazni frustraciju.

U šahovskoj sali to nije moguće.

Šah traži tišinu, a iskustvo vas uči kako da kontrolišete sopstvenu agresiju.

Ako želite da pobijedite vrhunskog protivnika, morate povremeno igrati agresivan šah.

Šta je dobro, a šta loše

Uvijek pokušavam da se prilagodim situaciji na tabli.

Ako primijetim da se protivnik ne osjeća prijatno u određenoj poziciji, spreman sam da preuzmem nešto veći rizik.

Protiv mnogih igrača odigrao sam desetine partija i njihove reakcije gotovo instinktivno prepoznajem.

Posebna umjetnost je primijetiti sopstvenu grešku, a da protivnik to ne shvati.

Jednako je važno kontrolisati emocije pri kraju partije.

Ako imate dobijenu poziciju – ostanite mirni.

Ako ste u izgubljenoj poziciji – takođe ostanite mirni.

Takve situacije su sastavni dio šaha i ne mogu se izbjeći.

Sa dvadeset godina imate više energije i želje da osvojite svijet, ali tada i mnogo teže podnosite poraze.

Iskustvo donosi smirenost.

Veliku ulogu imaju porodica, prijatelji i najbliži ljudi.

Kada sam na turniru, bilo da mi ide dobro ili loše, njihove poruke mi pomažu da se opustim, ali i da ostanem usredsređen na cilj.

Podsjećaju me da nisam sam.

Usamljenost je često veliki neprijatelj profesionalnog sportiste.

Danas znam da jedna loša partija nije tragedija. To mi se dogodilo mnogo puta i u osam ili devet od deset slučajeva uspio sam da se vratim već u narednim partijama ili na sljedećem turniru.

Znam da analiziram ono što se dogodilo i znam da mogu da prevaziđem takve situacije.

O stresu vrhunskog sporta govori se mnogo manje nego što bi trebalo.

Sport na najvišem nivou predstavlja veoma tanku granicu između osjećaja da možete sve i trenutka kada vam se čini da ste dotakli samo dno.

O koristi i šteti sporta

Sport je, generalno gledano, veoma koristan za zdravlje, ali vrhunski sport nije.

Pogledajte samo tenisere poslije završetka karijere. Rafael Nadal je najbolji primjer – njegovo tijelo je istrošeno jer ga je doveo do krajnjih granica mogućnosti. To zaslužuje divljenje.

U šahu je naš glavni „mišić“ mozak, što donosi dodatne rizike.

Ipak, nemoguće je nastupati bez stresa.

Dešavalo mi se da neki turnir shvatim previše opušteno, kao svojevrsni odmor između dva važna takmičenja, ali bi me stvarnost vrlo brzo vratila na zemlju.

S druge strane, ako sam previše emocionalno uključen i preopterećen značajem turnira, ne mogu da igram svoju najbolju igru. Tada me pritisak sputava.

Potrebno je pronaći zlatnu sredinu – biti potpuno posvećen, ali istovremeno dovoljno distanciran od samog rezultata.

Rezultat nije sam sebi svrha

Na najvišem nivou rezultat nikada nije jedini cilj. Mnogo su važniji rad i sredstva koja ste uložili.

Karijera nikada ne ide pravolinijski.

Ponekad se savršeno pripremite, a rezultat izostane. Međutim, plodovi tog rada mogu doći tek poslije nekoliko mjeseci, pola godine ili čak godinu dana.

Ne možete kontrolisati baš sve, jer su i protivnici vrhunski igrači.

Ne pobjeđuje onaj ko je opsjednut rezultatom, već onaj ko je spreman da stalno igra kvalitetne partije. Upravo tako dolazi dugoročna stabilnost.

O brzim tempima igre

U blicu, naročito kada sam u dobroj formi, volim da računam kratke varijante veoma brzo i da tu prednost iskoristim za pritisak na protivnika.

Ako obojica imamo po pet minuta, moj cilj je da što prije dođem do situacije u kojoj ja imam tri minuta, a protivnik minut i po.

Tada svoju prednost u vremenu pretvaram u prednost na tabli, usput postavljajući niz malih zamki.

Dovoljno je da samo jedna uspije – i partija je praktično završena.

Potez koji odigrate instinktivno u oko 90 odsto slučajeva biće dobar, a u približno 60 odsto slučajeva čak i najbolji mogući.

Ako mi pokažete normalnu šahovsku poziciju na ekranu, vjerovatno ću za dvije sekunde reći koji bih potez odigrao.

To nije magija, već navika stečena hiljadama sati rada.

Naravno, postoji jedan uslov – pozicija mora da liči na pravu šahovsku poziciju.

Ako biste figure nasumično rasporedili po tabli, bez ikakvog prepoznatljivog obrasca, trebalo bi mi vremena čak i da procijenim ko ima više materijala.

Ali u normalnoj poziciji grupišem figure u prepoznatljive cjeline i gotovo odmah razumijem šta se dešava.

Još je lakše kada je riječ o mojoj partiji, jer cijelo vrijeme pratim tok igre.

Čak i u klasičnom šahu protivnik najčešće odigra potez koji sam već očekivao.

U glavi već imam tri ili četiri kandidata za odgovor, pa je moj zadatak samo da preciziram računanje i odlučim koji mi se potez najviše dopada.

O klasičnom tempu igre

Kod dugih partija svaki igrač ima svoj način razmišljanja.

Za prvih četrdeset poteza na raspolaganju su dva sata, a postoje igrači koji su spremni da potroše čitav sat na samo jedan potez.

Ja se gotovo uvijek držim jednog pravila.

Ako poslije petnaest minuta još nisam donio konačnu odluku, obavezujem sebe da je donesem u narednih pet minuta.

Dalje razmišljanje više mi ne donosi dovoljno koristi.

Na prvi pogled izgleda logično da što duže razmišljate, pronaći ćete bolji potez.

Moje iskustvo govori suprotno.

Ako donesem odluku za trideset sekundi, to znači da je potez bio očigledan i da je gotovo sigurno najbolji.

Ako razmišljam deset minuta, obično biram između dvije ili tri gotovo jednako dobre mogućnosti i eventualna greška biće veoma mala.

Ali kada razmišljam petnaest ili dvadeset minuta, tada dolazim do trenutka istine.

Obično postoje dvije mogućnosti, a intuicija mi govori da je jedna od njih vjerovatno pogrešna.

Tada sebi kažem: „Dobro, idem ovim putem“, iako nemam stopostotnu sigurnost.

To je veoma lična stvar.

Na zanimljiv način to se prenijelo i na svakodnevni život.

Na primjer, kada u restoranu biram između dva jela, zabranjujem sebi da gubim vrijeme na tako banalnu odluku.

Na telefonu imam aplikaciju sa virtuelnom kockicom.

Bacim je i prepustim joj da odluči šta ću jesti.

Možda zvuči pomalo smiješno, ali štedi vrijeme.

Na kraju krajeva, donošenje odluka jedan je od najtežih zadataka za ljudski mozak.

Blef i psihologija

Psihologija je izuzetno važan dio vrhunskog šaha.

Danas svi igrači imaju pristup istim računarima, istim bazama partija i gotovo identičnim alatima za pripremu. Zato se postavlja pitanje: kako pobijediti protivnika koji je tehnički jednako dobro pripremljen kao i vi?

Odgovor je u prilagođavanju. Potrebno je pronaći pozicije u kojima će se protivnik osjećati neprijatno, čak i ako one objektivno nisu apsolutno najbolje prema procjeni računara.

Svaki igrač ima svoju zonu komfora i svoju zonu nelagode.

Moj cilj je da pronađem poziciju u kojoj se ja osjećam prijatno, a protivnik ne.

Ako se naše zone komfora poklapaju, radije ću igrati ono što meni odgovara, ali ću i dalje pokušavati da ga izbacim iz njegove ravnoteže.

Ne igram isto protiv Magnusa Carlsena, Fabiana Caruane ili Viswanathana Ananda.

Protiv Magnusa, na primjer, znam da moram stalno da vršim pritisak. Ali to ne znači da treba bezglavo napadati.

Potrebna je jasna strategija i neprekidan ritam pritiska – ne dozvoliti mu da se osjeća prijatno, preuzeti inicijativu i postepeno povećavati pritisak.

Naravno, u praksi to češće ne uspije nego što uspije, ali takav je šah.

U partijama protiv Magnusa imam otprilike 15 odsto pobjeda, 25 odsto poraza i oko 60 odsto remija.

Na turnirima najvišeg nivoa između 50 i 80 odsto partija završava se remijem. Računari su učinili mnogo težim stvaranje ozbiljne neravnoteže na tabli.

Ako je igrač zaista odlučan da ne izgubi, gotovo ga je nemoguće natjerati na grešku.

Pretjerani pokušaji da se po svaku cijenu igra na pobjedu lako se pretvore u nerazuman rizik koji protivnik može da kazni.

Da bi partija postala zaista oštra, oba igrača moraju biti spremna da prihvate određeni rizik.

Srećom, svi razumijemo da bi turniri bili nezanimljivi i nama i publici kada bi svi igrali samo na remi.

Žaljenja iz prošlosti

Moje najveće žaljenje u karijeri vjerovatno je to što sam samo jednom igrao na Turniru kandidata.

Završio sam na drugom mjestu, ali samo pobjednik stiče pravo da igra meč za titulu svjetskog prvaka.

Mislim da još imam jedan ili dva ciklusa da pokušam ponovo i daću sve od sebe da to ostvarim.

Planovi za budućnost

Moja godina izgleda otprilike ovako: šest mjeseci provedem na turnirima, odigram između petnaest i dvadeset takmičenja, a između njih treniram.

Brojke jasno pokazuju da više nemam onu stabilnost koju sam imao između 25. i 30. godine života, i to je sasvim prirodno.

Zbog toga cilj da postanem broj jedan na svijetu, koji zahtijeva izuzetnu konstantnost tokom cijele godine, više nije naročito realan.

Ali povratak među deset najboljih šahista svijeta jeste cilj vrijedan borbe, iako trenutno ne ide lako.

Ipak, moj glavni cilj nije rejting, već dobri rezultati na najvećim turnirima i u najvažnijim šampionskim ciklusima.

Ciljevi

Uvijek sebi postavim konkretan brojčani cilj – da osvojim jedan ili dva turnira godišnje.

Želim da svake godine imam nekoliko vrhunskih nastupa koji potvrđuju da mogu da pobijedim bilo koga, čak i ako je na drugoj strani table Magnus Carlsen.

Poslije toga dolaze najvažniji događaji – Svjetska prvenstva u rapidu i blicu.

Nemoguće je osvajati ih svake godine.

Čak i kada igram veoma dobro, to nije garancija titule.

Prošle godine završio sam kao šesti u rapidu i peti u blicu.

Godine 2023. bio sam šesti i četvrti.

Nisam osvojio titulu, ali sam pokazao da i dalje pripadam samom svjetskom vrhu.

Vrijeme za odlazak

Kada ću završiti karijeru?

Vjerovatno onda kada više ne budem mogao da izdržim ovako intenzivan ritam i kada osjetim da je vrijeme da šah igram više iz zadovoljstva nego kao profesionalac.

Biće to trenutak kada dođem na turnir i shvatim da je pobjeda postala gotovo nedostižna, da su svi protivnici bolje pripremljeni od mene i da mi je za trijumf potrebno mnogo sreće.

Tada ću znati da se razlika između mene i najboljih previše povećala.

To će biti znak da je došlo vrijeme da okačim rukavice o klin.

(Kraj)

 

Evgenij Tomaševski: Najvažnije je naučiti igrati klasični šah

 Glavni trener omladinske reprezentacije Rusije odgovara na pitanja Vladimira Barskog

29. jul 2026.

– Evgenije, kako teče rad s našim vodećim juniorima, prije svega sa Romom Šogdžijevim?

Evgenij Tomaševski: Roma je prije izvjesnog vremena dao odličan povod za medije, ispunivši prvu velemajstorsku normu i postavivši novi rekord kao najmlađi šahista kojem je to uspjelo.

Uopšte, oko tih rekorda postoji prilično zanimljiva priča. Ni ja kao trener, ni Savr i Saglara, Romini roditelji, ne pridajemo im tako veliki značaj. Jasno je da će se naš rad dugoročno ocjenjivati prema Romanovim budućim rezultatima i onome što bude postigao u karijeri.

Ali zanimljivo je da rekord za najmlađeg šahistu koji je ispunio velemajstorsku normu počinje da živi nekim svojim životom i pretvara se u nešto posebno. Svi o tome pričaju, mnogi razmišljaju o tome. Čak i strani mediji o tome pišu jednako često kao i naši. Sve zanima kakvi su Romini planovi, kako trenira i kako radi.

Naravno, u takvoj situaciji nemoguće je uopšte ne razmišljati o tom rekordu. Ipak, trudimo se da održimo ravnotežu, jer je na prvom mjestu šahovski napredak. Kada počnete da igrate dobro, rezultati dolaze sami. U pravilu ne ide obrnutim redom.

Evgenij Tomaševski i Savr Šogdžijev sa sertifikatom „Knjige rekorda Rusije“.

Svjesni smo da je većina rekorda u vezi s velemajstorskim normama postavljena zahvaljujući tome što su norme ostvarene na zatvorenim kružnim turnirima, ali bismo za sada željeli da izbjegnemo taj put. Ipak, ne želimo unaprijed ništa da planiramo. Trenutno smo u potpunosti usredsređeni na profesionalni razvoj i želimo da Roma nastavi da igra na švajcarskim turnirima, pa ćemo kasnije vidjeti šta dalje.

– Neki od prethodnih rekordera, moglo bi se reći, ostvarivali su norme u veoma povoljnim uslovima...

Evgenij Tomaševski: Gotovo svi šahisti koji su veoma rano ispunili velemajstorske norme ostvarili su najmanje dvije, a ponekad i sve tri norme upravo na zatvorenim kružnim turnirima – dok je to još bilo dozvoljeno. Pravilo prema kojem najmanje jedna norma mora biti ostvarena na švajcarskom turniru uvedeno je tek prije nekoliko godina.

Jasno je da je na otvorenom turniru mnogo teže ispuniti normu nego na posebno organizovanom kružnom turniru.

Ako pogledate spisak rekordera, vidjećete da su to, uz rijetke izuzetke, opštepriznate svjetske zvijezde. Međutim, ostvariti sve tri velemajstorske norme na otvorenim turnirima u tako mladom uzrastu predstavlja zadatak bez presedana.

Na primjer, Faustino Oro, uprkos veoma ozbiljnom pokušaju na turniru „Aeroflot“, nije uspio da na vrijeme ispuni nijednu takvu normu i zbog toga je ostao bez rekorda.

Ipak, volio bih da se udaljimo od stalnih poređenja Rome i Faustina. Prava vrijednost vidi se tek s vremenske distance. Ako rivalstvo između Šogdžijeva i Ora zaista bude postojalo, onda bi trebalo da ga gledamo kada budu imali 15 ili 16 godina, a ne sa 11 ili 12.

U ovom trenutku njihovo poređenje nema mnogo smisla, jer u svijetu postoji mnogo talentovane djece i prerano je predviđati kakva će biti njihova buduća hijerarhija.

Po mom mišljenju, pravi šahovski život danas se odvija upravo na švajcarskim turnirima – u Kazahstanu, Uzbekistanu, Azerbejdžanu, Ujedinjenim Arapskim Emiratima, kao i na nekim turnirima u Rusiji. Tamo se igra klasičnim tempom, a najčešće se igra samo jedna partija dnevno, a ne dvije.

Usput bih želio da skrenem pažnju mladim šahistima i njihovim roditeljima: ako mladi igrač zaista daje svoj maksimum, za kvalitetan razvoj u klasičnom šahu mnogo je bolje da igra samo jednu partiju dnevno.

– Zato što još nije dovoljno ojačao?

Evgenij Tomaševski: Da, upravo u tome je stvar! Naravno, može da igra i bez maksimalnog angažmana, ali tada će i rezultati biti slabiji. Roma svaku partiju igra do krajnjih granica svojih mogućnosti.

Pogledajmo njegove rezultate u Višoj ligi prvenstva Rusije. Rekao sam da će mi upravo taj turnir biti posebno zanimljiv, jer je tamo Roma mogao da odmjeri snage s nekim od naših vodećih velemajstora. U principu, zadovoljan sam onim što sam vidio.

Roman Šogdžijev na Visokoj ligi prvenstva Rusije. Kursk, 2026. godina.

Dok je imao dovoljno energije, dok je mogao da igra svaku partiju i svaki potez s maksimalnom koncentracijom, sve je funkcionisalo odlično. Međutim, u drugom dijelu turnira došlo je do manjeg pada. Više nije donosio pojedine odluke s onom preciznošću i pažnjom koju je pokazivao u prethodnom periodu.

Turnir i po – mislim na prvenstvo Azije za seniore i prvu polovinu Više lige – igrao je na nivou dobrog velemajstora. Ali u drugoj polovini Više lige počelo je pomalo da mu nedostaje snage. Ne toliko fizičke, koliko mentalne stabilnosti, pa su se pojavile greške kakve od njega odavno nismo viđali. To je, naravno, nešto što se može ispraviti.

Bilo mu je prilično teško i fizički. Najprije je igrao prvenstvo Azije, a zatim je otputovao u Hongkong na Svjetsko ekipno prvenstvo u rapidu i blicu. Iako tamo nije odigrao mnogo partija, sama putovanja i letovi iscrpljuju. Ta „turbulencija“ nastavila se i na turniru u Oskemenu, tako da ćemo nastaviti da radimo na stabilnosti.

Usput, zabavno mi je da čitam kako razni mediji, uglavnom strani – mada taj mit ponekad prenesu i naši šahovski kanali, ali u manjoj mjeri – pišu da Roma ima gotovo sedam trenera. Predstavljaju ga kao veliki projekat u kojem sedam različitih trenera radi s njim dvadeset četiri sata dnevno, sedam dana u sedmici, a on navodno nema nikakav život.

U stvarnosti je on sasvim običan dječak koji putuje po raznim zemljama, upoznaje svijet i igra šah. A što se tiče njegovih trenera... Budimo iskreni: ja možda imam različita raspoloženja tokom sedmice, ali to me ipak ne pretvara u sedam različitih trenera!

Već duže vrijeme s Romom radim samo ja, a povremeno i za određene segmente treninga uključuje se Mihail Izrailjevič Šereševski.

– Ima li trenera za fizičku pripremu?

Evgenij Tomaševski: Ima. Ja vodim šahovski dio rada, dok fizičku pripremu Roma obavlja odvojeno, kao i određene obrazovne aktivnosti.

On vodi sasvim normalan život i ovom prilikom želim da zahvalim Šahovskoj federaciji Rusije, koja stvara uslove za moj rad s Romom.

Želio bih da naglasim još jednu stvar. Jasno je da će pažnja javnosti prema Romi ostati velika, jer je riječ o talentu izuzetnog kalibra koji već postiže ozbiljne rezultate. Zato svi čekaju trenutak kada će oboriti rekord i početi borbu za titulu svjetskog prvaka.

Ali hajde da ne žurimo. Ono što mu je sada najpotrebnije jesu vrijeme i miran rad, bez suvišne buke.

– Njemu je tek jedanaest godina, zar ne?

Evgenij Tomaševski: Da, ima samo jedanaest godina. Zanimljivo je da već sada djeluje kao izuzetno iskusan igrač i da na pojedinim turnirima počinje da igra protiv rivala koji su mlađi od njega.

Kad smo već kod toga, Mihail Izrailjevič je pomenuo Ajdana Gafurova, a i ja bih želio da kažem nekoliko riječi o njemu. Njegov napredak jedan je od prvih velikih uspjeha naše škole, u kojoj rade Šereševski i Artjom Tjurin, uz podršku Šahovske federacije Rusije i njenog rukovodstva.

Ajdan je ostvario ogroman napredak i da nema Rome, njegovo ime bi već odavno bilo u centru pažnje. Gotovo sedam mjeseci je mlađi od Rome, a u julu 2026. godine bio je drugi najbolji šahista na svijetu u svom uzrastu.

Najbolji svjetski šahisti do 12 godina

Evgenij Tomaševski: Ajdan je za sada ostao pomalo u sjenci, ali tamo Artjom Tjurin i Mihail Izrailjevič rade zaista briljantan posao. Napredak od 500 rejting poena za nešto više od godinu dana je izuzetno dostignuće, ali nije riječ samo o brojkama – ogroman je i stvarni napredak u kvalitetu njegove igre.

Želio bih da skrenem pažnju na još jednu važnu stvar. Veoma nam je stalo da mladim ljudima pružimo priliku da se oprobaju kao treneri. Mihail Izrailjevič je o tome već govorio, a ja želim da ponovim: ako želite da se bavite trenerskim poslom, slobodno se odvažite. Imamo mnogo talenata, uključujući i veoma mlade šahiste od deset, jedanaest godina, pa čak i mlađe.

Vjerujem da postoje djeca koja mogu da ponove Ajdanov put i da se približe Rominom nivou. Ako želite da radite u tom pravcu, dobrodošli ste. Posla u ruskom šahu ima dovoljno za sve, u to sam potpuno siguran.

Ajdan je odličan primjer kako jedan sistem može da funkcioniše. Prije samo pola godine govorili smo da se rad tek zahuktava, a već sada vidimo prve plodove. Iskreno se nadam da će se taj trend nastaviti i da će još mlađi dječaci, rođeni 2016. i 2017. godine, takođe ostvariti velike uspjehe. Naš cilj je da izgradimo snažnu generaciju, čitavu plejadu vrhunskih igrača.

Želim da naglasim da pažljivo pratim uspjehe svih naših mladih šahista, bez obzira na to da li s njima radim lično ili ne, da li treniraju u Školi Tomaševskog ili ne.

Imamo očigledne i zapažene uspjehe, poput pobjede Valerije Klejmenove na Svjetskom prvenstvu do 18 godina, koja je izazvala veliko interesovanje. Tu su i rezultati poput nastupa Ruslana Gadžijeva u Višoj ligi.

Posebno bih istakao da danas možemo govoriti o pravom usponu omladinskog šaha u Dagestanu. Tamo već postoje trojica izuzetno perspektivnih juniora koji međusobno podstiču jedni druge kroz konkurenciju – Tajmaz Temirbekov, Ruslan Gadžijev i Ajdan Gafurov. Biće sjajno ako ih upravo to unutrašnje rivalstvo dodatno motiviše na još bolje rezultate.

Ruslan Gadžijev skrenuo je pažnju na sebe na impresivan način, iako je donedavno bio gotovo nepoznat široj javnosti. Malo je nedostajalo da obori rekord kao najmlađi učesnik Superfinala prvenstva Rusije – svega nekoliko poteza dijelilo ga je od plasmana na najvažniji turnir domaćeg kalendara. U Višoj ligi igrao je zaista fantastično.

– Poklekao je u posljednjem kolu?

Evgenij Tomaševski: Da, u partiji protiv Borisa Savčenka. Boris je vrlo kreativno odigrao otvaranje, pa je Ruslan stekao potpuno dobijenu poziciju. Međutim, kasnije se zapleo i izgubio partiju, iako bi mu, u sasvim realnom raspletu ostalih rezultata, čak i remi bio dovoljan za plasman u Superfinale.

To bi bio pravi senzacionalan uspjeh!

Nakon toga ispunio je normu međunarodnog majstora i ili je već prešao granicu od 2400 rejting poena, ili joj je sasvim blizu.

Dopada mi se i način na koji trenutno igra Matfej Jurasov. Da ne ureknem, ali čini mi se da je uspio da stabilizuje svoju igru. O tome smo razgovarali s kolegama još prije open turnira u Srbiji, na kojem je Matfej odigrao fenomenalno – podijelio je prvo i drugo mjesto i značajno premašio učinak potreban za velemajstorsku normu.

Želim da naglasim da postoji mnogo načina da mladi šahista skrene pažnju na sebe. Neko to postiže odličnim nastupima na zvaničnim takmičenjima, poput prvenstava Rusije, Azije ili svijeta, kao i ekipnih prvenstava. Drugi se afirmišu kroz seniorske turnire.

Trudim se da pratim ne samo velike open turnire, već i manje švajcarske turnire. Svi zajedno radimo na istom cilju – da ruski šah dobije snažnu i kvalitetnu novu generaciju.

Uspjeha ima mnogo i to zaista raduje. Prije nekoliko dana reprezentacija Rusije osvojila je prvo mjesto u ukupnom plasmanu po broju medalja na juniorskom prvenstvu Azije. Momci i djevojke zaslužuju sve pohvale!

Kad smo već kod toga, želio bih da izrazim zahvalnost svima koji putuju na dječja i omladinska prvenstva svijeta i Azije, koji na tim takmičenjima predstavljaju Rusiju i gotovo uvijek to čine veoma uspješno. Nekada uspješnije, nekada nešto manje, nekada putuje brojnija delegacija, nekada manja.

Imamo i entuzijaste koji na javnim kanalima vode statistiku nastupa vodećih juniora na tim prvenstvima. To je veoma zanimljivo, jer je jasno da najbolji igrači po rejtingu u svojim uzrastima nisu uvijek zainteresovani za učešće na tim takmičenjima. I to nije slučaj samo kod nas – isti trend postoji širom svijeta.

– Što su stariji, to su manje zainteresovani?

Evgenij Tomaševski: Da, to je sasvim očigledno. Teško da će, recimo, Faustino Oro biti zainteresovan za učešće, osim možda ako se radi o prvenstvu u rapidu i blicu koje se održava u njegovom gradu.

Ako pogledate Svjetsko prvenstvo do 18 godina, vidjećete da od dvadeset najboljih igrača svijeta u tom uzrastu obično učestvuje svega nekoliko.

Ipak, riječ je o važnim i ozbiljnim takmičenjima. Zato želim da zahvalim svima koji odlaze na ta prvenstva i osvajaju medalje, kao i trenerima – Mihailu Demidovu, Sergeju Moisejeviču Janovskom, Artjomu Pugačovu kao vođi delegacije i mnogim drugim stručnjacima. Po pravilu, na tim putovanjima vlada odlična atmosfera, a sve je organizovano veoma profesionalno.

Takvi turniri predstavljaju sjajnu priliku da mladi šahista dodatno skrene pažnju na sebe. Međutim, želio bih da istaknem jednu važnu stvar.

Ponekad razgovaram s roditeljima veoma mladih igrača koji su zabrinuti zato što njihovo dijete nije pokazalo maksimum na prvenstvu svijeta ili Azije. Kažu da je na treninzima sve izgledalo odlično, a na samom takmičenju nije odigralo najbolje.

Ali jedan slabiji nastup vam ne zatvara nijedna vrata!

Poznajem veliki broj vrhunskih šahista koji u dječjim kategorijama gotovo da nisu ostvarivali zapažene rezultate, a kasnije su ipak izgradili sjajne karijere.

Naravno, uspješan nastup na takvim prvenstvima može da bude odlična odskočna daska koja će ubrzati prelazak u vrhunski šah.

Postoji još jedan važan aspekt. Ne žele svi niti mogu da postanu vrhunski profesionalci. Za nekoga titula svjetskog prvaka u svojoj uzrasnoj kategoriji može ostati najveći uspjeh u karijeri, ali i to je izuzetno vrijedno dostignuće.

Ponavljam, postoje različiti načini da šahista ostavi trag.

– Da li mladi igrači koji ostvare ozbiljne rezultate dobijaju priliku da treniraju u Školi Tomaševskog?

Evgenij Tomaševski: To je prilično osjetljivo pitanje. Za sada je naša škola prije svega usmjerena na najmlađe.

Zašto?

Prije svega zato što nas još nema mnogo. Ne možemo da budemo na više mjesta istovremeno! Ja radim s Romom Šogdžijevim i Savom Vetohinom, a riječ je o dvojici igrača velemajstorskog nivoa kojima je potrebno posvetiti ogromnu pažnju.

Naravno, pružaću konsultacije i najtalentovanijim mladim igračima koji dolaze u školu – na primjer Ajdanu. On je već dostigao nivo na kojem mu je takav rad potreban, dok će drugi do njega stići nešto kasnije.

– Dakle, Ajdan već dobija vaše konsultacije?

Evgenij Tomaševski: Da.

– A kako izgleda rad sa Savom?

Evgenij Tomaševski: Sava je nešto stariji i tu treba istaći jednu važnu stvar.

Zvanično se juniorima smatraju igrači do 20, odnosno do 18 godina. Međutim, kada govorimo o vrhunskim rezultatima, danas je mnogo važnije pitanje da li igrač ima 16 ili čak samo 14 godina.

Formalno, starosne granice ostaju iste, ali se pažnja sve više usmjerava na najmlađe, jer danas šahisti sa 18 ili 20 godina već postaju svjetski prvaci ili izazivači za titulu. Zato prije svega moramo govoriti o djeci.

Rejting od 2500 sa 18 godina za nas više nije cilj.

Naravno, postoje sjajni mladi igrači koji svoj puni potencijal ostvaruju nešto sporije. Na primjer, Erdem Hubukšanov odigrao je odlično prvenstvo Azije. Malo mu je nedostajalo sreće da izbori plasman na Svjetski kup, iako je igrao zaista sjajno i nastavlja da napreduje.

I Artjom Pingin igra sve bolje. Nedavno je ostvario odličan rezultat na kvalitetnom open turniru u Srbiji.

Ali ja govorim o nečemu drugom.

Škola Tomaševskog prvenstveno je namijenjena najmlađima, ali to ne znači da su vrata zatvorena za ostale.

Ako neko bude ostvarivao zaista vrhunske rezultate i ako se okolnosti tako poklope – sve je moguće.

Kako sam, na primjer, počeo da radim sa Savom Vetohinom?

Iz određenih razloga njegova saradnja s prethodnim trenerom bila je završena i ostao je bez stručne podrške. Tada je procijenjeno da je, u interesu sve tri strane – Save, mene i Šahovske federacije Rusije – najbolje da upravo ja preuzmem rad s njim.

Dakle, sve je moguće.

Evgenij Tomaševski: Inače, treba donekle razlikovati moj lični rad od Škole Tomaševskog, jer je Škola Tomaševskog ipak mnogo bolje organizovan sistem, o kojem će detaljnije govoriti Mihail Izrailjevič Šereševski.

Važno je razumjeti da je moj individualni rad zapravo vrh ledenog brijega. Radim sa igračima koji su već dostigli velemajstorski nivo ili su mu veoma blizu. Mlade igrače pažljivo pratim, a onima koji se nalaze između ta dva nivoa nastojim da pružim savjete i konsultacije.

Kao što sam više puta rekao, naš glavni cilj jeste dostizanje vrhunskog šahovskog majstorstva. Ako govorimo o vrhunskom šahu, moramo polaziti od činjenice da se danas već sa 19 ili 20 godina igraju mečevi za titulu svjetskog prvaka. A da biste pripremili takve igrače, morate ih razvijati od najranijeg uzrasta. Tada će neko od njih stići do samog vrha.

Naravno, nagli napredak moguć je u bilo kojem životnom dobu, ali ipak se vodimo tom jednostavnom logikom.

Takođe nastojimo da pomažemo i djevojčicama.

– Kod njih razvoj dolazi još ranije?

Evgenij Tomaševski: Da. Njihov put do vrha je kraći. Na primjer, Ana Šuhman je poslije svog velikog proboja tokom 2024. i 2025. godine odmah ušla među trideset najboljih šahistkinja svijeta.

Kod žena rejting od 2400 i više znači mjesto među 50 najboljih, 2450 donosi plasman među 25 najboljih, dok je 2500 već sama svjetska elita.

Kod djevojčica je put do vrha rejting liste kraći nego kod dječaka.

Za mladiće je pravi izazov prolazak kroz ono što ja zovem „rejting čistilište“ – zonu između 2450 i 2600–2650 poena. Taj dio puta izuzetno je težak.

Gdje osvojiti tih dodatnih 150 ili 200 rejting poena? Ići na open turnire?

Ali upravo na openima djeca sa rejtingom od 2100, 2200 ili 2300 poena ne žele da gube rejting. Naprotiv, žele da ga osvoje.

Danas je očigledan trend da djeca i mladi šahisti igraju veoma proračunato. Da li je to dobro ili loše, drugo je pitanje, ali činjenica je da većina igra izuzetno pragmatično.

Ako želite da se probijete do samog svjetskog vrha, takav pristup nije ispravan. Ipak, mogu da razumijem zašto ga mnogi biraju.

Rejting je danas izuzetno važan, pa mnogi igrači bijelim figurama, da stvari nazovemo pravim imenom, svjesno igraju na remi. Cijeli njihov repertoar otvaranja prilagođen je upravo tome.

Veliki broj igrača rejtinga između 2200 i 2300 danas koristi takvu taktiku i ona zaista daje rezultate.

Još jednom naglašavam: ako želite da postanete vrhunski svjetski igrač, to nije pravi put. Ali ako vam je cilj da ostvarite kratkoročan rezultat, onda je to sasvim razumljiva i korisna strategija.

Sava Vetohin i Ivan Zemljanski trenutno se nalaze između 2550 i 2600 rejting poena. To je već sasvim drugi nivo. Međutim, čak i prelazak sa 2450 na 2550 danas predstavlja izuzetno težak zadatak.

Za to su potrebni pravi turniri, pažljivo isplaniran kalendar nastupa i, što je možda najvažnije, što manje ometanja.

Na primjer, ne treba se previše rasipati na rapid i blic.

– A upravo danas mnogi mladi talenti počinju da se specijalizuju za rapid i blic...

Evgenij Tomaševski: Da. Takvih turnira ima mnogo, kratko traju i nude veoma privlačne uslove. Osim toga, njihove titule zvuče gotovo jednako prestižno kao i titule u klasičnom šahu.

– Da li se i za njih dodjeljuju zvanične titule?

Evgenij Tomaševski: Dodjeljuju se. Na osnovu tih rezultata možete izboriti mjesto u raznim reprezentacijama i ostvariti druge pogodnosti. Jednostavnije je doći do uspjeha.

Ako govorimo o blicu, postoji još jedna prednost – možete ga ozbiljno trenirati i bez izlaska iz kuće.

– U Centralnom domu šahista može da se trenira, ovdje su turniri veoma jaki...

Evgenij Tomaševski: Igrati se može bilo gdje, pa čak i u metrou! Ali želim da podsjetim na jednu veoma važnu stvar.

Trenirajući blic, vi trenirate samo blic – ništa drugo. Moglo bi se reći da trenirate poseban sport koji se zove blic.

Sa rapidom je situacija nešto složenija, ali rapid ionako gotovo niko ne igra tek tako, u metrou ili usput, zar ne?

– Pa da.

Evgenij Tomaševski: Rapid rijetko ko igra rekreativno. To je specifična disciplina koja ima svoju, prilično usku publiku. Naravno, rapid turniri postoje, ali blic je daleko masovniji.

Najvažnije, ključno pitanje je sljedeće: najteže je naučiti dobro igrati klasični šah. On zahtijeva potpuno drugačiji nivo koncentracije i napora.

Mnogo je lakše preći sa klasičnog šaha na blic nego obrnuto.

Ne želim nikome da namećem svoje mišljenje niti da ulazim u filozofske rasprave, ali uvjeren sam da će vam upravo učenje klasičnog šaha donijeti najveću korist. Mnogo je lakše ubrzati igru ako ste naučili da razmišljate duboko, nego produbiti igru ako ste navikli samo da igrate brzo.

Postoji još jedan problem koji je povezan s tim – sve šira primjena vremenske kontrole 45 minuta plus 30 sekundi po potezu. Po tom tempu već planiraju da organizuju Svjetski kup.

Po mom mišljenju, to je veoma tužna priča.

Moja reakcija na tu novinu izrazito je negativna.

Obratite pažnju koliko su jedinstveni ljudi koji se inače po mnogo čemu razlikuju – Hikaru Nakamura, Jakob Ogard i Rameš. Svi oni jednoglasno se oštro protive toj ideji.

Jer, prijatelji, 45+30 jeste brz šah, ali nije klasični šah.

Tokom čitave istorije šah se razvijao dijalektički. Praktičniji stil igre stalno je bio u sukobu s dubljim pristupom. Metode odbrane usavršavale su se do maksimuma, zatim bi napad pronalazio nova rješenja protiv tih odbrana, pa bi se klatno ponovo vraćalo na drugu stranu. Nakon toga igra bi postajala još dublja i složenija.

Ako kontrolu 45+30 proglasimo klasičnim šahom, potpuno ćemo uništiti tu složenost.

Kao što je Rameš sasvim ispravno rekao, ako nemate vremena – nema ni dubine.

Igru ćemo svesti na krajnje pojednostavljivanje. Biće dovoljno da savršeno poznajete svoje manevre, da ne pravite grube previdove i da igrate brzo i stabilno.

Složene ideje jednostavno neće biti moguće sprovesti, jer će to biti ravno samoubistvu protiv protivnika koji igra jednostavno i praktično.

Ako, međutim, imate dva sata za razmišljanje, tada možete da komplikujete, rizikujete i postavljate protivniku ozbiljne probleme, baš kao što to rade indijski velemajstori ili Vinsent Kajmer, Javohir Sindarov i Nodirbek Abdusatorov.

Primijetite da oni uspijevaju da stvaraju ozbiljne probleme čak i najboljim šahistima svijeta.

Nemojte se voditi pričama kako se svijet ubrzava i slično.

Vaš prvi zadatak jeste da naučite da dobro igrate šah.

Učite klasični šah – to je izuzetno važno!

Prvo, ne vjerujem da će klasični šah ikada potpuno izgubiti svoje mjesto, jer upravo on predstavlja pravi šah.

Drugo, kada jednom naučite da dobro igrate klasiku, kasnije ćete mnogo lakše prilagoditi svoju igru bilo kojoj vremenskoj kontroli.

Obrnuto, međutim, ne funkcioniše.

Na to želim da skrenem pažnju svima koji danas kao prioritet biraju blic i rapid.

Ponavljam: sve ovo važi ako vam je cilj da dostignete sam svjetski vrh. Ako vam to nije cilj, onda, naravno, možete da se bavite čime god želite.

Priču Evgenija Tomaševskog dopunjava zaslužni trener Bjeloruske SSR Mihail Šereševski.

Mihail Šereševski. Moskva, 2026. godina

Mihail Šereševski: U martu 2025. godine počeli smo da radimo s Ajdanom Gafurovim. Tada je imao rejting 1879.

1. avgusta ove godine njegov rejting će iznositi 2367, što znači da je za to vrijeme napredovao za gotovo 500 rejting poena.

U posljednje vrijeme Ajdan je protiv velemajstora odigrao 11 partija klasičnim tempom i osvojio 5,5 poena.

Na turniru u Srbiji nedostajalo mu je samo pola poena za normu međunarodnog majstora – u posljednjem kolu nije uspio da realizuje dobijenu poziciju s velikom prednošću.

Naš rad zasniva se na preciznoj metodologiji koju smo usaglasili s Evgenijem Tomaševskim.

Za pripremu otvaranja zadužen je međunarodni majstor Artjom Tjurin. On ne dopušta nikakvu improvizaciju, zbog čega kasnije neće biti potrebe da se čitav repertoar mijenja iz temelja.

Naravno, pojedine varijante će se s vremenom doraditi, ali je najvažnije da dijete od najranijih godina razvija osjećaj za osnove pozicione igre.

Ne pokušavamo da protivnike redovno lovimo na jeftine zamke niti da stičemo prednost pomoću sumnjivih varijanti koje mogu donijeti uspjeh u jednoj partiji, ali kasnije vrlo vjerovatno dovode do pravog debakla u otvaranju.

Ajdan ima veoma dobre perspektive. U ovom trenutku ima drugi rejting na svijetu u svom uzrastu, odmah iza Rome Šogdžijeva. Do rejtinga potrebnog za sticanje titule međunarodnog majstora nedostaje mu još samo 25 poena, iako tek treba da ispuni potrebne norme.

Ajdan Gafurov. Alma-Ata, 2025. godina.

Ne radimo samo sa Ajdanom. Napreduje, na primjer, i Fedor Sideljnikov. S njim smo počeli da radimo u julu 2025. godine, a za godinu dana značajno je unaprijedio svoje razumijevanje igre i osjetno povećao rejting, koji trenutno iznosi 1838. Uvjeren sam da će njegov rejting nastaviti da raste veoma brzo čim otkloni određene nedostatke u svojoj igri.

Naš rad zasniva se na provjerenoj metodologiji koja obuhvata sve faze partije. Tako postepeno ispravljamo i uklanjamo sistemske nedostatke u šahovskom obrazovanju, koji su tipični za mnoge mlade igrače.

Nedavno smo počeli da radimo i sa dvije djevojčice – Elzjatom Levgejevom i Marjanom Osipovom.

Elzjata je postala prvakinja Rusije za 2026. godinu, ali to nije bio presudan razlog zbog kojeg smo je uključili u grupu. Pratim partije praktično svih vodećih mladih šahista na prvenstvima Rusije, ali i na drugim turnirima. Dopao mi se njen pristup šahu, kao i sama igra, pa smo odlučili da započnemo saradnju.

Marjana je, s druge strane, privukla pažnju na dječjem turniru „Aeroflota“. U svom uzrastu trenutno ima najbolji rejting u Rusiji, mada moram ponoviti da rejting nije najvažniji kriterijum.

Radili smo i sa Matfejem Jurasovom, koji je u jednom periodu stagnirao u šahovskom razvoju. Nakon saradnje s nama, a prije svega sa Artjomom Tjurinom na pripremi otvaranja, napravio je veliki iskorak. Ispunio je dvije norme međunarodnog majstora, podigao rejting na više od 2400 poena, postao svjetski prvak u rapidu do 14 godina, kao i svjetski prvak među školarcima.

S Matfejem danas više ne radimo, jer smo prvenstveno usmjereni na razvoj i izgradnju pravilnih šahovskih temelja kod mlađe djece. Ipak, veoma nas raduju njegovi novi uspjesi, posebno velemajstorska norma koju je nedavno ostvario na open turniru u Beogradu.

U radu sa Ajdanom i Fedorom, a uskoro će im se pridružiti i Elzjata, od velike nam je pomoći saradnja sa Intelekt akademijom iz Novokuznjecka. Predsjednica njenog Nadzornog odbora, Jelena Genijevna Ribkina, iskreno podržava razvoj šaha.

Prije svega, Akademija omogućava odlično obrazovanje kroz program učenja na daljinu, pri čemu svaki naš učenik ima nastavnika koji radi individualno s njim.

Osim toga, Intelekt akademija pruža i značajnu finansijsku podršku mladim šahistima.

Na primjer, Ajdan Gafurov je upravo zahvaljujući toj obrazovnoj ustanovi mogao da učestvuje na posljednja dva međunarodna turnira u Srbiji.

I Fedor Sideljnikov, koji je postao svjetski prvak u blicu do deset godina i osvojio srebrnu medalju na prošlogodišnjem Svjetskom prvenstvu u klasičnom šahu, putovao je u Srbiju na međunarodni turnir uz podršku Intelekt akademije.

Posebnu zahvalnost dugujemo i Šahovskoj federaciji Dagestana, kao i njenom predsjedniku, velemajstoru Džakaju Džakajevu, na velikoj pomoći koju su pružili Ajdanu Gafurovu i na sredstvima izdvojenim za njegovo učešće na međunarodnim takmičenjima.

Ako govorimo o savremenom profesionalnom šahu na najvišem nivou, onda je sat i po ili dva rada dnevno jednostavno premalo za ozbiljan napredak. Potrebno je imati najmanje četiri do pet slobodnih sati svakog dana posvećenih šahu.

Jasno je da su mladi šahisti iz Indije, Uzbekistana, Kazahstana, ali i mnogih drugih zemalja, koji su odlučili da im šah bude životni poziv, spremni da treniraju i po deset sati dnevno. Školovanje kod njih često pada u drugi plan.

Zahvaljujući saradnji sa Intelekt akademijom, naši učenici mogu da steknu kvalitetno obrazovanje kroz program učenja na daljinu, a istovremeno dobijaju ono najvažnije – četiri do pet slobodnih sati dnevno za ozbiljan rad na šahu.

Ipak, čak ni tako ne možemo da se po broju trening sati ravnopravno takmičimo sa šahistima iz zemalja Centralne Azije, Indije i pojedinih drugih država. Kod nas većina ljudi ipak ulaže nešto manji životni ulog u šah.

Ako osjete da u šahu nisu ostvarili ono čemu su težili, oni i dalje imaju priliku da uspiju u drugim oblastima, jer nisu zapostavili kvalitetno obrazovanje.

Zato se s konkurencijom moramo boriti kvalitetom rada. Naše školovanje i šahovska obuka moraju biti bolji nego u tim zemljama.

Već smo počeli da primjenjujemo sistemski način rada.

Ranije se od jednog trenera očekivalo da svoje učenike nauči svemu – otvaranjima, različitim elementima srednje igre i završnicama. Međutim, to danas više nije moguće.

Šah je postao toliko složen, a proces treninga toliko se promijenio pojavom računara, da jedan čovjek više ne može kvalitetno da pokrije sve oblasti.

Nije slučajno što se u mnogim drugim sportovima odavno radi timski. Mi smo krenuli istim putem.

Ja sam zadužen za sistemsku obuku, razvijanje neophodnih šahovskih vještina i rad na završnicama.

Za otvaranja je zadužen međunarodni majstor Artjom Tjurin.

Kada igrač dostigne nivo približan Ajdanovom, tada počinje da dobija i konsultacije Evgenija Jurjeviča Tomaševskog.

Uopšte, zanimaju nas mladi šahisti koji žele da svoj život posvete šahu i da izaberu trenerski poziv.

Spremni smo da razmotrimo kandidate koji bi željeli da se uključe u rad Škole Tomaševskog.

Vjerovatno će nam, kako budemo rasli, biti potrebni i ljudi koji će se posebno baviti organizacionim poslovima.

Fotografije: Vladimir Barski i pres-služba Jugozapadnog državnog univerziteta (Jugozapadni državni univerzitet Rusije).

https://ruchess.ru/news/report/evgeniy_tomashevskiy_vazhnee_vsego_nauchitsya_igrat_v_klassiku/