Međunarodni velemajstor Žamsaran Cidipov rođen je 5. septembra 1996. godine u Ulan-Udeu. Djed sa očeve strane, Leonid Cingujevič Cidipov, bio je ljubitelj šaha i učestvovao je na republičkim takmičenjima. Djed je prvi put počeo da uči unuka da igra šah kada je imao oko 3-4 godine. Međutim, tada mali Žamsaran nije pokazivao poseban interes za ovu igru, pišu novine „Burjatija“.
Drugi djed, Cympil Cidipovič Dugarov, takođe je volio šah i igrao iz zabave. Oba djeda su s vremena na vrijeme učili unuka da igra šah.
Treneri velemajstora
Sa sedam godina, Žamsaran, učenik škole br. 33, počeo je da se bavi šahom. Njegov prvi trener, Hibré Sandakovich Garmažapov, došao je u školu i djeci pričao o ovom sportu. Tog istog dana, Žamsaran se upisao u sekciju. Tako je, od 2003. do 2009. godine, trenirao kod Hibré Sandakovicha. Sa prvim trenerom, Žamsaran je više vježbao, a trener ga je pripremao za takmičenja u brzom šahu. Pedagog je stavljao naglasak na razvoj praktičnih vještina igre.
Svoju ulogu u njegovom razvoju kao šahista nastavio je da igra Leonid Cingujevič. Na svakom takmičenju pratio je unuka, brinuo o njemu. Za mladog šahistu, kao i za svakog sportistu, važna je podrška najbližih. Prisustvo djeda pomagalo je Žamsaranu da bude smiren i siguran. Djed ga je često poticao na uspjehe, kupovao mu slatkiše, čokolade. U takvim trenucima, Žamsaranu je bilo želja da igra duplo više i bolje.
Kasnije je prešao kod trenera Timura Georgijeviča Ivanova, koji je izveo mnoge vrhunske šahiste iz naše republike, uključujući i tri velemajstora. Promjena trenera desila se zbog početnog razvoja kriznog perioda, koji je Žamsaran osjetio. Novi trener je, prema njegovom mišljenju, mogao da mu pomogne da razjasni osnove igre, razmatrajući klasične primjere, osnove pozicione igre, tj. obuka se smatrala na već visokom teorijskom nivou. Nije bilo lako rastati se sa prvim trenerom, koji ga je naučio da igra. Žamsaran i danas održava kontakt sa njim i imaju dobre odnose.
Promjena trenera se u cjelini pozitivno odrazila na njegov uspjeh i omogućila mu da pređe na novi nivo. Po prvi put postaje šampion republike među muškarcima. Tada je Žamsaran imao samo 13 godina! Upravo u tom trenutku odlučio je da svoj život posveti šahu. U to vrijeme, mnogo je igrao na internetu, razvijao specijalne vještine.
Veliki ciljevi
Naravno, postavljala su se pitanja o smislu i ciljevima bavljenja šahom. Za sebe lično, Žamsaran je postavio cilj da postane velemajstor i smatrao ga dostižnim. Samo je bilo potrebno puno raditi na sebi. I oba djeda su vjerovala da će unuk postići taj cilj. Ali prvo je morao da ispuni norme: 2011. godine, sa 15 godina, Žamsaran postaje FIDE majstor, a još pet godina kasnije - međunarodni majstor.
Zatim, Žamsaranu je bilo potrebno još tri godine da ispuni normu za velemajstora. Na putu ka ovom cilju zauzeo je 4. mjesto na velikom memorijalu V. Korčnog u Sankt Peterburgu 2018. godine. 2019. godine uspješno je nastupio na Aeroflot Open A u Moskvi i Premijer ligi timskog šampionata Rusije u Sočiju. Ovi rezultati su mu omogućili da postigne potrebni rejting i ispuni normu velemajstora. Na memorijalu V. Korčnoja, Žamsaran je tokom većeg dijela turnira bio lider, a tokom tih takmičenja rješavao je dva cilja: da ispuni normu velemajstora i da zauzme visoko mjesto u pojedinačnom plasmanu. Kada je prvi cilj bio postignut, opustio se, pa je na kraju završio na 4. mjestu.
Na Aeroflot Open A u Moskvi, cilj mu je bio da osvoji rejting poene. Takmičenje je bilo prestižno, a sastav učesnika ozbiljan, tako da ga pozicija na tabeli nije previše interesovala.
Na timskom šampionatu Rusije u Sočiju nastupao je za tim „Sibir“ iz Novosibirska, u koji su ga pozvali organizatori. Tamo se bodovalo timski i po tablama. Žamsaran je igrao na trećoj tabli i zauzeo 1. mjesto. Na svojoj tabli igrao je sa jakim šahistima, a najjači protivnik bio je legionar, velemajstor Maksim Roštajn iz Izraela. On je učesnik šest šahovskih olimpijada, dva timska šampionata svijeta. Bivši je šampion svijeta među juniorima i pobjednik mnogih međunarodnih turnira. Međutim, ostali članovi sibirske ekipe nisu bili uspješni, pa je tim u cjelini ostvario slabiji rezultat. Za našeg šahistu, rezultat na takmičenju je omogućio da potvrdi ispunjenu normu velemajstora.
Postižem najbolje rezultate u blicu i još jednoj vrsti brzog šaha - rapidu. Klasični šah ima značajne razlike u odnosu na brzi. Brzi šah je specifičan za mlađe šahiste, jer sa godinama brzina mišljenja usporava. Što se tiče poboljšanja rezultata u klasičnom šahu, imam prostora za rad i samopoboljšanje - kaže Žamsaran.
2019.godine postao je učesnik XX pojedinačnog šampionata Evrope, jer je njegov rejting to omogućio. Zahvaljujući podršci Valerija Doržijeva, koji je finansirao njegovo učešće na šampionatu, dobio je priliku da se takmiči sa najboljim šahistima Starog kontinenta.
Žamsaran je postao član sportskog kluba „Nomto“ još 2016. godine. Tokom tih godina, Valerij Purbujevič mu je pružao veliku pomoć. U najvažnijem trenutku, kada je bilo potrebno da Žamsaran ispuni normu velemajstora, pomogao mu je da pronađe dobrog trenera. To je omogućilo aktivno učešće na takmičenjima od 2016. do 2019. godine. To mu je u velikoj mjeri pomoglo da ispuni normu velemajstora.
Žamsaran Cidipov: Uspon na svjetskoj šahovskoj sceni
Tokom nekoliko godina (2018, 2022, 2023) Žamsaran je bio učesnik Svjetskog prvenstva u rapidu i blicu. – 2018. godine uspio sam da pobijedim 15. šampiona svijeta, velemajstora iz Indije, Višvanatana Ananda, kao i jednog od najjačih ruskih šahista, velemajstora Jana Nepomnjaščija, koji je vicešampion svijeta, šampion Evrope, dvostruki šampion Rusije, dvostruki pobjednik timskog šampionata svijeta u sastavu reprezentacije Rusije. Takođe, u mom saldu je i pobjeda nad još jednim poznatim šahistom, velemajstorom Šahrijarom Mamedjarovim iz Azerbejdžana. On je poznat po tome što je jedini koji je dvaput postao šampion svijeta među juniorima. Takođe je šampion svijeta u brzom šahu, trostruki šampion Evrope, - dijeli Žamsaran.
Pobjede nad svjetskim šampionima
Pobjede nad velemajstorima ovog nivoa zaslužuju veliko poštovanje. I u maloj Burjatiji imamo osobu koja to može da postigne.
Sa Sergejem Karjakinom, šampionom svijeta u blitzu i pretendentom na svjetsku titulu
Na ovom Svjetskom prvenstvu, Žamsaran je zauzeo 39. mjesto od 201 učesnika. Sastav učesnika turnira bio je izuzetno jak. U 15. kolu, Žamsaran se susreo sa šampionom svijeta, Magnususom Karlsenom. Tada nije imao iskustva u igri protiv takvih velemajstora. Zbog toga mu je u drugoj polovini takmičenja već počela da opada snaga, dok su iskusni učesnici još pojjačavali svoju igru. U tom trenutku, fizička pripremljenost i emocionalno-psihološka stabilnost postali su ključni faktori za šahistu. Da bi održao fizičku formu, ranije je Žamsaran prakticirao vorkaut i trčanje, ali je to posljednjih godina pomalo zapustio.
Susret sa bivšim šampionom svijeta, Magnususom Karlsenom. Almaty, 2022.
Uspon u 2023. godini
U 2023. godini, Žamsaran Cidipov je učestvovao na šampionatu Rusije u blicu u Sočiju. U 13 kola, uspio je da postigne 9 pobjeda, tri remija i samo jedan poraz. Smatram da je ovo vrlo dobar rezultat, posebno jer je na takmičenju učestvovalo 195 šahista. U istoj godini, Žamsaran je postao pobjednik finala „Blic Grand Prix Rusije“ i zauzeo 3. mjesto na „Rapid Grand Prix Rusije“. Dakle, 2023. godinu možemo sa sigurnošću smatrati izuzetno produktivnom i uspješnom za našeg šahistu.
Na šampionatu Rusije u blicu, Soči 2023.
Sofisticirani protivnici i vrhunski rezultati
U oktobru 2025. godine, u Sočiju je održano još jedno šampionat Rusije. Na ovom takmičenju učestvovali su najjači šahisti zemlje, među kojima su bili Aleksandar Griščuk iz Moskve i predstavnik Sankt Peterburga, Maksim Matlakov. Velemajstor Žamsaran Cidipov je u disciplini blic sa 10 osvojenih poena zauzeo drugo mjesto na tabeli nakon 13 kola. Porazio ga je samo međunarodni majstor iz Čeljabinske oblasti, Jaroslav Remizov, koji je pobijedio sa samo 0,5 poena više.
Na Šampionatu Rusije 2025.
Ponovo o trenerima Žamsaranu u postizanju visokih sportskih rezultata pomažu njegovi treneri. O Timuru Georgijeviču smo već pisali. U poslednjim godinama, konsultacije vodi online njegov bivši učenik, poznati trener i velemajstor iz Lenjingradske škole šaha, Aleksandar Vladislavovič Jermolinski. Trener pomaže da usmjeri učenika u pravom pravcu i motiviše ga. Za šahistu je vrlo važno imati dobrog trenera. Naravno, postoje i geniji koji mogu samostalno napredovati u virtuelnom režimu, ali takvih je malo.
Sa Timurom Georgijevičem, Žamsaran je išao na takmičenja i učio je mnogo, ne samo o šahu, već i o životu. Šah oblikuju mišljenje, razvija izdržljivost, strpljenje i koncentraciju. Roditelji su uvijek podržavali Žamsaranovu strast prema šahu. Otac je bio majstor sporta u borilačkim vještinama, pa je davao sina savjete sportskog karaktera.
Perspektive i planovi – Nakon završetka škole, upisao sam Institut za matematiku i informatiku Burjatskog državnog univerziteta. Međutim, profesori i rukovodstvo instituta nisu bili oduševljeni mojim izostancima sa nastave, a ni matematikom se nisam pretjerano zanimao. Zato sam odlučio da pređem na istorijski fakultet, gdje su me podržali, posebno rukovodstvo fakulteta. U 2021. godini uspješno sam završio studije i stekao fakultetsku diploma. Trenutno nemam konkretne planove vezane za daljnje školovanje. U ovom trenutku, moj prioritet je sport, - govori Žamsaran.
Cilj Žamsarana u šahu danas je sportsko usavršavanje i poboljšanje kvaliteta igre u klasičnom šahu. – Veoma bih volio da pobijedim na šampionatu Rusije, da probam svoje sposobnosti na azijskim i svjetskim takmičenjima, – kaže o svojim planovima Žamsaran.
Trenutno, njegova glavna misija je podizanje rejtinga. Da bi postigao ovaj cilj, Žamsaran se mora fokusirati na svoje slabije strane. Za pomoć u tome angažovao je dva specijalista, što zahtijeva dodatne troškove. Klub „Nomto“ i dalje pruža podršku i pomoć. Od 2024. godine, finansijsku pomoć mu pruža i trgovinska kompanija „Absolut“, koja mu isplaćuje mjesečnu stipendiju. Odluka da pomognu Žamsaranu donesena je na inicijativu Saveza šaha Burjatije i lično Inne Sajanovne Ivakhinove, koja je takođe pomogla u ostvarivanju ove podrške za našeg talentovanog šahistu.
U jednom intervjuu 2015. godine, Žamsaran je izjavio: „Moj cilj je da postanem velemajstor, a san mi je da osvojim šampionsku krunu.“ Cilj da postane velemajstor je postigao, ali san o šampionskoj kruni još uvijek ostaje samo san. A upravo u snovima rađaju se nove ideje, a njihova realizacija postaje najveći smisao života. Trenutno, Žamsaran izražava želju da prenese svoja znanja i iskustvo mladim šahistima Burjatije.
Na Kupu VEF, 2023.
BIOGRAFIJA Žamsaran Ajurovič Cidipov – velemajstor, pobjednik I Međunarodnog turnira Thailand Chess Open Pattaya (2019), učesnik ličnog šampionata Evrope (2019), šampion Rusije u sastavu tima „Ladja Kazanj“ (2021), vicešampion Rusije u rapidu (2021), osvajač bronzane medalje Kupa Rusije (2022), šampion Rusije (2023), učesnik Svjetskog prvenstva u rapidu i blicu (2018, 2022, 2023), pobjednik „Blic Grand Prix Rusije“ (2023), osvajač bronzane medalje finala „Rapid Grand Prix Rusije“ (2023), osvajač srebrne medalje Kupa Rusije (2024), osvajač e medalje Međunarodnog turnira Aktobe Open u Kazahstanu (2025), apsolutni pobjednik Memorijala R.G. Nežmetdinova u Kazanju (2025), osvajač srebrne medalje šampionata Rusije u blicu (2025).
U interrvjuu za izdanje Om1 Novosibirsk, velemajstor je ispričao zašto, sto godina nakon mišljenja da je „šah proučen“, o njemu znamo stotine puta više, a kraj šaha još nije na vidiku. 13. februar 2026
Novinar Om1 Novosibirsk, Roman Sofin, sastao se sa Pavelom Maletinom u novoj zgradi sportske škole na ulici Dusi Kovalkuk, u Zaelcovskom okrugu. Škola se tu preselila nedavno — kutije sa dokumentima još čekaju da ih neko raspakuje, u hodnicima je tiho i prazno.
Direktorska kancelarija dočekuje tišinom. Na stolu je hrpa knjiga o šahovskoj taktici, neke sa markicama. Na prozoru su drveni šahovi, figure su zamrle čekajući novu partiju. Na zidu je zimski pejzaž: prekrivene snijegom planine, čist vazduh, vrijeme kao da je stalo.
Pavel Maletin — velemajstor sa maksimalnim rejtingom od 2636, direktor je GAA DO NSO „Šahovska škola“ — gestom poziva da se sjedne. Od prvih minuta razgovora postaje jasno: pred mnom je osoba koja je već dugo u stanju da uskladi neuskladivo, u njegovom glasu se osjeća smirena sigurnost onoga ko je prošao put od mladića koji je učio sicilijansku odbranu u novosibirskom Domu pionira do lidera koji rješava kako da uklopi šest stotina sudbina djece u raspored, budžet i turnirski kalendar.
Velemajstor — nije kraj, već početak“
Roman Sofin — Pavel Sergejeviču, prošli ste put od talentovanog mladića do velemajstora i direktora škole. Šta je teže — sam osvajati vrhove ili stvarati sistem koji će pomoći drugima da se popnu? Pavel Maletin — Lakše je sam. Paradoksalno, ali istinito. Kada igraš, uzbuđenje prekriva nervozu. Uključen si u proces i sportski bijes ti ide u korist. A kada sjediš u sali i gledaš svog učenika — ili još gore, pratiš prenos sa kompjuterskom analizom — to je sasvim drugo naprezanje. Vidiš kako broj pada (kompjuterska ocjena pozicije), znaš da nije odigrao pravi potez, ali ne možeš intervenisati. I moraš ponovo da naučiš da vjeruješ: treneru, učeniku, samom procesu. Pri tome, nikada nisam težio administrativnom radu. To uopšte nije bila karijerna priča. Jednostavno, jednog dana shvatiš: ili preuzmeš to na sebe, ili tvoji učenici neće imati turnire, uslove, kalendar. A bez kalendara, čak ni najtalentovanije dijete će ostati samo talentovano dijete.
Rejting kao valuta: ko i kako mjeri snagu igrača
Roman Sofin — Elo rejting — „valutni kurs“ šahista. Koliko je ova cifra danas objektivna? * Pavel Maletin — To je složeno pitanje. Sistem koji je osmislio profesor Elo, inicijalno je bio prilično razrađen. Međutim, tokom decenija je narastao sa ispravkama, izuzecima i, rekao bih, štakama. Sada, sa matematičkog stajališta, već nije adekvatan. (* — Elo rejting sistem, Elo koeficijent — metoda za izračunavanje relativne snage igrača u igrama koje se igraju između dvoje takmičara (kao što su šah, dame, šogi, go). Ovaj sistem je razvio američki profesor fizike mađarskog porijekla Arpad Elo. Osnova metode je razlika između očekivanog i stvarnog rezultata. Ako igrač nastupa bolje nego što se očekivalo, njegov rejting raste, a obrnuto.) Problemi nastaju jer vrhunski šahisti igraju na zatvorenim kružnim turnirima praktično sa istim protivnicima. Njima nije u interesu da učestvuju na turniru po švajcarskom sistemu* — tamo mogu da izgube rejting igrajući sa ljudima koji su objektivno slabiji, ali na duže staze oduzimaju bodove. A omladina koja je stvarno jaka ne može brzo da napreduje, jednostavno zato što imaju malo partija sa elitom. Njihov rejting ne stiže da prati njihovu igru.
(* — Švajcarski sistem — format za organizaciju sportskih turnira u kojem učesnici ne ispadaju iz takmičenja i međusobno se sastaju samo jednom.) Pravi slučaj je Magnus Karlsen. On igra klasični šah jednom godišnje, njegov rejting je „zaključan“ na najvišem nivou. Ali da igra češće, vjerovatno bi broj bio drugačiji. U kom smjeru — ne mogu da nagađam.
Roman Sofin — Koliko se rejting online platformi poklapa sa stvarnim rejtingom? Pavel Maletin — Ako uzmeš Lichess i Chess.com, razlika sa FIDE rejtingom je barem 250–300 poena. Na Chess.com sada postoji velika inflacija, tamo 2400 odgovara otprilike 2100 u klasičnom šahu. Na Lichessu je malo bliže stvarnosti, ali ipak je to drugačija stvarnost. Ja ne igram na Chess.com — platforma je zabranjena, a sa spoljim programima i bez zastave nisam želeo da igram. Ipak, kolege igraju i ne osuđujem ih. To je korisno za praksu. Samo mi se lično činilo da je to previše.
Roman Sofin — Može li se povećati rejting bez učenja otvaranja, samo igrom? Pavel Maletin — Do nivoa 2000–2200 — sasvim. Ako budeš svakog dana riješavao zadatke, analizirao svoje partije i samo puno igrao, vizuelna memorija će uraditi svoje. Ja sam lično primjetio: na Lichessu imam već više od šest hiljada partija, a nisam profesionalac u online šahu. A mladi momci koji igraju bullet (munjeviti šah) imaju i po stotinu hiljada partija — oni doslovno vide tablu u svom umu bez ikakvih specijalnih treninga. Ali ako je cilj KMS (kandidat majstora) i više, bez teorije nećeš stići daleko. Treba osnova otvaranja za bijelog i crnog. Ili, u savremenom stilu, kurs na Chessable. Možeš, naravno, da se mučiš samostalno pet godina, ali lakše je da pročitaš nekoliko tomova i uštediš vrijeme.
Roman Sofin — Postoji mišljenje da šah razvija inteligenciju. Da li to vidite u praksi? Pavel Maletin — I da i ne. Ne postoji direktna korelacija između rejtinga i IQ-a. Vrhunski šahisti — svakako, su ljudi koji dobro razmišljaju, ali njihovi rezultati na testovima inteligencije vjerovatno neće biti mnogo viši nego kod dobrih muzičara ili matematičara. Samo kod njih neki djelovi mozga funkcionišu na drugačiji način. Šah ono što zaista daje — to je treniranje donošenja odluka. Dijete koje je prošlo kroz stotine turnirskih partija navikne se na odgovornost za svoj izbor. Ono zna: možeš se pripremati nedeljama, ali jedan pogrešan potez poništava sve. I moraš da živiš sa tim. To, usput, dobro vidimo kod diplomaca. Oni koji su se ozbiljno bavili šahom, čak iako nisu postali profesionalci, obično mirnije podnose neuspjehe. Već su imali iskustva sa porazima.
Zamka za velemajstora: kako je vještačka inteligencija promenila pripremu
Roman Sofin — Kako se promijenila priprema od pojave supermoćnih vještačkih inteligencija? Da li one ubijaju kreativnost? Pavel Maletin — To je medveđa usluga, da budem iskren. S jedne strane, računar omogućava da se za dva sata uradi posao za koji je Polugajevskom ranije bilo potrebno vise mjeseci. S druge strane — ako možeš da učiš otvaranje dvadeset puta brže, moraš to da radiš. Inače će te protivnik pregaziti pripremom. Ranije si sam stvarao ideju, sam je testirao, sam si razumio logiku varijante. Dolazio si na partiju sa autorskim repertoarom. Sada konzumiraš skraćene fajlove, često ne ulazeći u suštinu — samo pamtiš. To je iscrpljujuće. I to nije kreativnost, to je rad na ekstremnim kapacitetima pamćenja. Ipak, nove ideje se još uvijek pojavljuju. Računari i dalje procjenjuju pozicije koje su se stotinu godina smatrale proučenim. Mi sada vidimo poteze o kojima nismo ni pretpostavljali. Proces nije stao. Samo je postao drugačiji.
Roman Sofin — Zbog učenja otvaranja do 30. poteza — nije li igra postala dosadna? Pavel Maletin — Bilo bi, da protivnici uvek igraju po bazi. Ali oni ne igraju. Svi imaju različitu memoriju, svi imaju različite živce. Neko je zaboravio varijantu, neko je namjerno skrenuo sa puta, neko je jednostavno pogriješio. I počinje živa igra. Često se sjetim Berlinske odbrane. Početkom 20. veka igrali su je, zatim su je zaboravili, smatrali su je polukorektnom. A 2000. godine Kramnik je primijenio protiv Kasparova u meču za šahovsku krunu — i pobijedio. Sada je to jedno od najpouzdanijih otvaranja za crnog. Znači, prošlo je sto godina, računar je sve izračunao, a ljudi i dalje ponovo otkrivaju varijante. Šah nije broj Pi. Ovde nema konačnog odgovora.
Roman Sofin — Zašto je potreban sekundant, ako postoji kompjuter? Pavel Maletin — Ranije je sekundant* zamjenjivao kompjuter. Sada je kompjuter prisutan kod svih, ali obim informacija je toliko narastao da jedan čovjek fizički ne može sve da procesuira. Sekundant preuzima analizu, filtrira suvišne informacije i priprema sažete varijante. Šahista dolazi na partiju ne sa sirovim podacima, nego sa gotovim repertoarom. Plus, psihologija. Kada znaš da imaš tim iza sebe, lakše je igrati. Čak i ako taj tim samo ćuti u sobi i pomjera figure na tabli.
(* — Sekundant u šahu je pomoćnik igrača koji pruža podršku tokom priprema za turnire i mečeve.)
Roman Sofin — Varanje u online šahu — koliko je to aktuelan problem? Pavel Maletin — Čini mi se da je to problem preuveličan. Da, dosadne varalice se pojavljuju. I sam svakih dva mjeseca dobijem obavještenje sa platforme: „Vaš protivnik je prekršio pravila, rejting je vraćen.“ Ali to su uglavnom ljudi sa rejtingom 2000–2200, koji samo žele brzo da povećaju rejting. Oni ne zarađuju tim novcem, ne učestvuju na nagradnim turnirima. Brzo ih uhvate. Druga stvar su ozbiljna online takmičenja. Tamo je zaštita skupa. Kvalitetan anti-čiting uz angažovanje matematičara, programera, psihologa — to su stotine dolara na sat. Takve budžete imaju samo top turniri. Na masovnim takmičenjima sve se bazira na automatskim algoritmima, i oni, iskreno, prilično dobro rade posao. Što se tiče opšte poznatih priča — Nimman, Karlsen, sud u Americi… Ne vjerujem da je Nimman varao u poslednjim godinama u igri za tablom, osim onih slučajeva onlajn u kojima je sam priznao. On je jak šahista. A Magnus je, da podsjetim, taj process izgubio. Ili, bar, sklopio nagodbu koja izgleda kao predaja partije. Medijska ličnost — nije uvijek garancija pobjedničke strategije.
Roman Sofin — Da li će vještačka inteligencija, proučivši sve moguće pozicije, „završiti“ šah čineći ga potpuno izučenim? Pavel Maletin — Kapablanka je o tome govorio početkom 20. vijeka. Prošlo je sto godina — znamo o šahu stotine puta više, i kraj šaha se ne nazire. Da, računari igraju snažno, ali ljudski faktor je važan. Greške, cajtnot, psihologija — to su stvari koje čine partiju živom. Druga stvar je da je klasična kontrola zaista teška. Omladina manje želi da sjedi po sedam sati. FIDE je već izašla u susret: kontrola 60 minuta plus 30 sekundi sada se službeno računa kao klasičan šah. Ranije bi te ismijali zbog toga. Sada je to nova realnost. Možda ćemo za 20 godina igrati Fischerov šah. Ili potpuno drugi format. Ali igra će ostati. Dokle god za tablom sjedi čovek, a ne procesor, u tome ima smisla.
Klasika protiv bulleta (munjeviti šah, na minut): da li sadašnji šah zaostaje za vremenom?
Roman Sofin -„Bullet“, „blic“, „rapid“ — vi, velemajstor klasičnog šaha, ne osjećate li da igra gubi dubinu?* Pavel Maletin — Naravno da osjećam. Ali razumijem zašto se to dešava. Ljudi ne žele da čekaju. Žele da konzumiraju informacije brzo, emotivno, sada i odmah. U tom smislu, blic je savršen: 3’+2’’ — i već ste u emocijama. Ja sam, iskreno, počeo da volim brzi šah. Nekada mi je omiljena kontrola bila 15’+10’’ — partija traje oko četrdeset minuta, imaš vremena da razmišljaš, ali nema te teške pripreme. Sada na Lichessu igram uglavnom blic. To nije toliko sport, koliko zabava. Igra se “ručno”.
(* — „Bullet“, „blic“ i „rapid“ u šahu su formati igre sa različitim vremenskim kontrolama po partiji.)
— Klasični šah ne stiže trendove. Da li će to uništiti interes publike? Pavel Maletin — Znate, klasičan šah nikada nisu gledali tri sata uživo. U mom djetinjstvu sam kupovao novine „Sport-Express“, nalazio stupac sa potezima partije Karpova i Kasparova i kod kuće pomjerao figure. To je bio kult iščekivanja. Nisi znao rezultat do jutra, razmišljao si, analizirao, čekao sljedeće izdanje. Sada je drugačija epoha. I prenosi, i predstavljanje moraju da se mijenjaju. Pitanje je kako to učiniti bez gubitka kvaliteta. Za sada nema odgovora.
Otvaranje i karakteri: kako se stil igre mijenja s iskustvom
Roman Sofin — Da li ste imali svoje prepoznatljivo otvaranje? Pavel Maletin — U mladosti sam igrao sicilijanku. Oštre varijante, borba od prvih poteza, velika uloga pamćenja. To mi se sviđalo. Kasnije, bliže tridesetoj, prešao sam na otvorena otvaranja — e4-e5. Špansko otvaranje, italijansko. To je više poziciona igra, manje rizika, više strategije. Sada, ako igram bijelim, mogu da igram i d4, i c4. Zavisi od raspoloženja. Ali uopšte sam primijetio: s godinama omiljena otvaranja se pomjeraju ka pouzdanosti. Manje želim da rizikujem, više — jednostavno da igram.
Roman Sofin — Kakav je vaš stav prema pravilu „taknuto - maknuto“? Pavel Maletin — To je apsolutno ozbiljno pravilo. Nije to samo stvar discipline, to je stvar kulture. Zamislite: protivnik je uzeo figuru, shvatio da je napravio grešku i želi da je vrati. To je jednostavno nepošteno prema vama. Već ste reagovali, već ste se interno presložili. I onda taj trenutak neprijatnosti, kada se oboje pravite kao da se ništa nije desilo. Ja svojim učenicima objašnjavam jednostavno: dodirnuto — pomjeri. Čak i ako to znači gubitak. Jer šah je i poštovanje prema protivniku. Bez toga nema ni igre.
Hljeb velemajstorski: koliko košta šahovska karijera
Roman Sofin — Kako danas profesionalni šahista može da se izdržava? Pavel Maletin — Ako nisi elita, živiš od turnira do turnira. Nagrade, honorari za učešće, trenerski rad. Sada su se pojavili online turniri, strimovi — neki momci solidno zarađuju na tome. Ali u cjelini, šah je profesija sa plafonom. Velemajstor sa rejtingom 2500–2550 može da živi komforno, ako stalno igra. Ali problem je što je to režim vječne smjene. Mjesec dana putovanja, nedelja kod kuće — pa opet. Osnovati porodicu, smjestiti se na jednom mjestu gotovo je nemoguće. Zato mnogi sa 35–40 godina prelaze na trenerski ili administrativni rad. Kod nas u školi, velemajstori rade kao treneri. Za punu radnu obavezu primaju, na primjer, 110–120 hiljada rubalja (otprilike 1220 do 1320 eura). Ako rade još i u privatnom sektoru, mogu da dostignu 200.000 rubalja (oko 2180 eura). Ali to je već stalni rad, bez slobodnih dana. Veliki novac šah ne donosi. Ali on daje nešto drugo.
Roman Sofin — Kombinujete administrativni rad sa praktičnom igrom. Kako uspijevate da pronađete balans? Pavel Maletin — Sada već skoro da ne uspijevam. Posljednji klasični turnir odigrao sam u maju 2024. godine, za tim u šampionatu Rusije. Igrao sam prosječno, nisam imao zadovoljstvo od svoje igre. I shvatio sam: da bi se nastupalo na visokom nivou, moraš da pristupiš tome profesionalno. Da trošiš mjesece na pripreme, ponavljaš otvaranja, živiš za to. A sada mi 80 procenata vremena odlazi na administrativni rad, još dio na trenerski rad. Za igru mi ostane tek par blic partija na Lichessu. Ne dramatizujem. U mojim godinama — a imam skoro 40 — mnogi prestanu ozbiljno da igraju. To je prirodno. Druga stvar je što ponekad poželim da igram. Ali čim zamislim da treba ponovo da se spremam za turnir, da analiziram varijante otvaranja, da sjedim satima pred računarom… Ne, bolje je da pogledam partije svojih učenika.
Roman Sofin — Kako započeti put u profesionalnom šahu? Pavel Maletin — Svakodnevni odgovor: doći u sportsku školu. Kod nas u Novosibirsku postoje turniri praktično za svakog nivoa, počevši od hiljadu rejting poena. Upisuješ se, dobiješ prvi rejting i počneš da igraš. Ali ako govorimo o ozbiljnom putu, postoje starosne smjernice. Potrebno je postati prvokategornik do 14–15 godina uključujući. To nije kapric, to je raspored. Poslije toga počinje sasvim drugi rad. Velemajstor — nije kraj, već početak. I problem je u tome što taj početak zahtijeva resurse. Država i sponzori pokrivaju dio troškova, ali ne sve. Roditelji ulažu novac, vrijeme, nerve. I niko ne garantuje rezultat.
Roman Sofin — Novosibirsk — šahovski grad? Pavel Maletin — Imamo jake tradicije, a škola Hasina je dala jaku osnovu. Ali danas se borimo ne samo da očuvamo naslijeđe, već i da se razvijamo. Potrebni su turniri, potrebni su dolasci jakih šahista, potrebna je infrastruktura. 2016. godine u Novosibirsku je održano superfinale šampionata Rusije. Bilo je to teško: budžet blizu 30 miliona, nagradni fond, logistika. Ali uspjeli smo. Dokazali smo da možemo. Sada se trudimo da organizujemo Kup Rusije u Kolcovu, vodimo djecu na sve-ruske turnire. Ako uspijemo da vratimo međunarodne turnire — biće još bolje.
Roman Sofin — Vaš mentor Aleksandar Hasin odgojio je cijelu plejadu sibirskih šahista. Koja je najvažnija lekcija, koja nije bila vezana za tablu, koju ste od njega naučili? Pavel Maletin — Nije volio izraz „čista kreativnost“ — bar kada je riječ o trenerskom radu. Hasin je smatrao: ako učiš dijete šahu, ali ne želiš da se baviš organizacijskom rutinom, nećeš ispuniti zadatak do kraja. Sjećam se da sam tada pomislio: pa koja je razlika? Pa, ako neko ne želi da se dogovara za turnire, da piše prijave, da komunicira sa zvaničnicima. On uči — i to je to. A onda, kada sam počeo da radim s djecom, shvatio sam. Možeš biti genijalan pedagog, ali ako tvoj učenik ne ide na pravi turnir, ako nema s kim da igra, ako ostane u svom gradu na nivou prvokategornika— sva tvoja znanja ostaće samo teorija. Hasin je to potpno osjećao. Nije samo trenirao — on je promovisao. I nikada nije imao problem sa tim radom.
„Kompromisi rijetko dovode do pobjede“
Roman Sofin — I na kraju. Da možete da se vratite u prošlost i da date jedan savjet sebi kao početniku iz Novosibirska iz 90-ih — šta biste rekli? Pavel Maletin — Prestani da se bojiš da ćeš uvrijediti protivnika odbijanjem remija. U mladosti sam često pristajao na remi jer nisam želio da pokvarim odnose, nisam želio da razočaram nekoga. Posebno ako je protivnik bio stariji ili ugledniji. Sada shvatam: to je bila greška. Borba — nije nepoštovanje. To je suština profesije. Zato svojim učenicima kažem: ako postoji šansa da igraš — igraj. Dogovaranje remija radi očuvanja rejtinga ili dobrih odnosa — to je put u propast. Gubiš oštrinu, navikneš se na kompromis. A u šahu, kao i u životu, kompromisi rijetko dovode do pobjede.
Šahovska istorija slavi Fajna i Krogijusa, a mi imamo Bobija Ilića. Svaki u svoje vreme, pojavljivali su se u periodima kada su Amerika, Rusija i Jugoslavija tek stupale krupnim koracima na svetsku šahovsku mapu. Dva doktora psihologije i prof. dr Slobodan Ilić, doktor psihijatrije. Dvojica istaknutih velemajstora i majstorski kandidat majstorske snage, proživeli su šahovske turnire svaki svog nivoa, prošli na svojoj koži ono što su pisali o šahu i šahistima.
Fajn i Krogijus su se proslavljali i kao šahovski pisci, a profesor Ilić je tek nadomak šezdesete rešio da nas podari iskričavim pričama i dubokim psihološkim analizama. Na sreću, svoje rasute bisere je sačuvao u ovoj knjizi, po mnogo čemu drugačijoj, a svakako iskrenijoj i dražoj od knjiga slavnih prethodnika.
Oslobođeni taštine i tereta slave, ovi komentari nisu pisani strogo akademski, niti je u njima dotjerivano svako slovo. Oni nose miris „vrućeg hleba iz peći“, kako bi rekao velemajstor Ljubojević.
Ovo je niška, naša knjiga, sa mnogo spontanosti, ljubavi i razumevanja za paralelni univerzum zvani šah.
Marjan Kovačević
Predgovor
Ceo svoj život sam u šahu. Na razne načine, u različitim ulogama. Igrač-amater, rukovodilac, lekar, organizator, publicista, sekundant, psiholog, navijač, komentator, svašta sam bio i radio. Očevo pomenuto delo, knjiga Vladimira Vukovića: Umeće rokadnog napada, olakšala mi je bolničke dane detinjstva, na njenim krilima, po izlasku iz bolnice, postao sam pionirski prvak grada. Tu negde se i okončala moja takmičarska ambicija, ali istovremeno je započela uzbudljiva karijera šahovskog posmatrača, opservatora, radoznalca koja mi nesmanjenom snagom ullepšava i ove „jesenje životne dane“. Odigrao sam mnogo turnira, evropski šampionat i seniorsko prvenstvo sveta, trudio se svom snagom da u okviru svojih mogućnosti ostvarim rezultat, ali više od toga, privlačila me je i ispunjavala šahovska atmosfera, ambijent, nevidljiva aura pripadnosti koju čine i pravi prisutni šahovski hodočasnici. Duž crno-belih meridijana upoznavao sam i prijateljio sa predstavnicima različitih generacija, nacionalnosti, religioznih orijentacija, obrazovanja, društvenog statusa, sa čudacima, avanturistima, sanjarima, svaki od njih je imao svoj lični, unikatno kodirani, razlog zbog koga mu je šah ulepšavao svakodnevicu.
Trajna želja da slojevitost šahovskog života, nezavisno od rezultata, partija i otvaranja, približim onima koji nisu aktivno u takmičarskom šahu, povremeno je uspevala da probije moj urođeni konformizam i putem šahovskih zapisa ostavi trag. U njima sam, kroz prizmu ličnog psihološkog uvida, opisao šahovske događaje i ljude koji su ih kreirali. Tokom protekle decenije (2012-2023. god.) na portalu Večiti šah, Blogu Šah-mat liste i Šahovskoj strani Politike, zahvaljujući dobroj volji i podršci koja se ne zaboravlja, posvećenih šahovskih promotera Vladice Andrejića, Gorana Tomića i Marjana Kovačevića, objavljena je većina tekstova. Ideja da se tematski i hronološki urede i kao svedočanstvo šahovskih zbivanja u određenom vremenu, stave na uvid, motivisala me je da razvejane tekstove prikupim i predstavim kao celinu.
Autor
KOMENTARI
ODLAZI JOŠ JEDNA (ŠAHOVSKA) GODINA (2012)
Fraza kojom obično počinju decembarski tekstovi, „kraj godine je vreme za sumiranja rezultata", gubi od svoje neoriginalnosti ako je osvešćena. Autentično upotrebljena, „u ovoj drugoj verziji" ona može nedvosmisleno da izazove zanimanje čitalaca. Dakle kraj godine je vreme za sumiranje rezultata u ličnim i kolektivnim sferama pa se u opštem kontekstu može odnositi i na šah. Ili još mnogo uže na srpski šah!
U kvalitativnom smislu tokom godine se nije ništa spektakularno događalo, bilo je organizovano par open turnira, administracija je birokratski uigrano odradila lige i lokalne kadetske performanse.
Zdušno je pohvaljen plasman muške reprezentacije na Olimpijadi u Istanbulu, dok debakl ženskog tima i bleda igra naših predstavnika na kadetskom prvenstvu sveta u Mariboru nikog nisu previše uzbudili.
Autentičnu šahovsku Srbiju, danas čine „vikendaški nomadi" koji snalazeći se za prevoz ko kako zna i ume, lutaju po srpskim varošicama, ne bi li u jednodnevnom lupanju po šahovskim časovnicima zaradili neki dinar za golo preživljavanje. Na kraju krajeva to je do daljnjeg OK (show must gone) jer, pošto nije trenutno sposoban da se nametne na neki afirmativniji način, aktuelni srpski šahovski život ovako bar pošteno pokazuje da lojalno prati postojeće društvene trendove.
Ideje ovog članka međutim nisu „zemaljske stvari sklone čestim kvarenjima", već dva šahovska događaja vezana za odlazeću godinu, koja svojim sadržajem i porukama nadrastaju mogućnosti ljudi da ih oboje svojim uticajem. Ove godine napustio nas je (mislim da svi koji se iskreno raduju šahu bez obzira na nivo šahovskog umeća imaju pravo na ovakav način prisvajanja) velemajstor Svetozar Gligorić.
Svojim delovanjem za šahovskom tablom i van nje obeležio je vreme i uz sve poznate takmičarske uspehe i medalje, darivao našem narodu nešto još važnije. Decenijama je doprinosio podizanju njegovog kolektivnog samopoštovanja i ličnim primerom ga preporučio svetu. Gligorić je i svojim odlaskom izazvao sveopštu žalost i poslednji put napravio kolektivnu katarzu okupljajući šahiste svih generacija i kategorija, amatere, profesionalce, znane i neznane poklonike drevne igre, ljubitelje šaha iz različitih oblasti javnog života u jedinstvenom konsenzusu (tako retkom na ovim prostorima) koji njegovu zaostavštinu stavlja u zalog daljem napretku. Mala zemlja mora da slavi i stalno podseća na svog velikana jer će u suprotnom sve svoje partije gubiti u minijaturama! Gligorić joj je svojom ličnošću, delom, međunarodnim ugledom, potvrđenim i u post mortem komentarima svetskih uglednika proširio granice i pokazao da može funkcionisati sa pravim vrednostima bez obzira što je mala. Havana slavi Kapablanku, TalinKeresa, Moskva Aljehina, Riga Talja, Vršac Boru Kostića, Lenjingrad
Botvinilka, Polanica Zdroj Akibu Rubinštajna, Ljubljana Vidmara, Plovdiv Tringova. Nadajmo se da će i Beograd naći snage (pre svega snage, jer ako bude snage biće i novca) da se memorijalnim turnirom pokloni senima Svetozara Gligorića.
Godina Gligorićevog odlaska na svom drugom polu koji označava dolazak, kao svojevrsni prilog stalnoj potrebi za balansom, najavila je novo ime koje pokazuje predispozicije da postane dragocenost srpskog šaha. Aleksandar Inđić je ove godine ušetao na našu centralnu šahovsku scenu bez velike pompe, ali to mu nije smetalo da vrlo brzo postane njen zapažen akter i nagovesti velike mogućnosti. Na prvi pogled u njemu nema ničeg spektakularnog posebno u eri kad šahovski geniji niču kao pečurke posle kiše, sve niže spuštajući starosnu dob genijalnosti. Inđić nije vunderkind, niti se dosada okitio nekom kadetskom evropskom titulom, ali je neosporno (tajm aut za dežurne skeptike, to je fela u kojoj nikad nismo oskudevali) satkan od posebnog materijala koji obećava visoke domete. Univerzalnim pogledom na šah koji objedinjuje pristup igri, protivniku, šahovskom nasleđu, literaturi, kao i vanšahovskim aspektima igre, tako neobičnim za mladog šahistu na početku karijere, Inđić budi nadu da će plemenite poruke šaha, potpuno izbledele u eri šahovske kompjuterizacije nastaviti da žive na ovom prostoru. Pratio sam uživo nastup Inđića na prvenstvu Evrope u Plovdivu (2012), razgovarao sa njim u Vrnjačkoj Banji i uverio se u navedeno, istovremeno i našao istomišljenike u armiji šahista različitih profila koji poznaju Inđića i prate njegov razvoj. Njegov vanšahovski potez na turniru u Paraćinu (ponuda remija u partiji gde je bio nadigran i gde se prosta pozicija nakon grubog previda protivnika konvertovala u njegovu korist) kojim je ličnu dobit pretpostavio empatijskom saosećanju i nevidljivoj šahovskoj pravdi,
još jedna je potvrda specifičnosti njegove šahovske ličnosti. O takvoj odluci se ne razmišlja, ona se donosi nesvesno, u trenutku, „iz karaktera" i na stranu da li je „šahovski rečeno pametna" (različita su mišljenja igrača koje sam anketirao), ona nedvosmisleno ukazuje da mladi Inđić ne igra na sitno (na pola boda ili par rejting poena) nego na nešto veliko o čemu verovatno na svesnom nivou trenutno ni sam nema jasnu predstavu.
Gligorić i Inđić se verovatno nikada nisu sreli, pitanje je da li je proslavljeni velemajstor okupiran drugim temama pred kraj svog života uopšte i čuo za mladog šahistu. Inđić o Gligoriću zna mnogo, između ostalog imao je potrebu da mu i svojim prisustvom na ispraćaju oda poštovanje. Nisu se sreli, ali su se „okrznuli u simboličnom mimohodu", jedan na putu u legendu, drugi ka šahovskoj pozornici.
Njihova veza treba da budemo mi koji činimo šahovsku javnost, kreiramo šahovsko mnjenje i istinski odani drevnoj igri najdobronamernije želimo da prošlost i sadašnjost srpskog šaha povežemo u ime budućnosti. I sami ćemo biti vredniji, ako znamo da cenimo vrednosti drugih. A u našoj šahovskoj sredini, pravih vrednosti nema baš u izoobilju. Godina za nama broji poslednje dane, ali nova kao da je već počela, u njoj Gligoriću dugujemo memorijal, a Inđiću osmišljenu podršku.
ŠAMPIONAT I NJEGOVA SENKA
„Protesti su dobri i kad ne uspevaju" Mirko Kovač
Šampionat Srbije (Subotica, 7-17. 04. 2014) je završen, slava pobedniku! Pobeda Aleksandra Inđića, našeg najmladeg velemajstora je uzvišeni trenutak srpskog šaha, a za njega, uveren sam tek početak velike karijere. Ništa manje divljenja svojom borbenošću nije izazvao i najstariji učesnik turnira velemajstor Branko Damljanović koji se, u maniru strašnog Viktora iz najboljih dana, „spuštenog garda upustio u otvorenu tuču sa omladinom". Sa samo dva remija u svojoj turnirskoj koloni, simbolično je ostao poslednji na sceni i stavio završnu tačku na turnir.
Ideja ovog članka, međutim, nije glorifikacija pobednika i nagrađenih, o njima će se sledećih dana puno govoriti i pisati. Njegova namena je, da pre nego što se svetla i definitivno pogase i eho proteklih događanja nepovratno prestane da odjekuje pustom pozornicom, zvaničnim pobednicima pridoda i dvojac „izopštenih" koji to vaistinu jesu iako nisu povukli nijedan potez.
Kratka retrospektiva događaja prostire pred nas sledeću priču.
Velemajstori Boban Bogosavljević (u tom trenutku zvanični šampion zemlje) i Miroslav Miljković, sa svim legalnim pravima učešća na turniru, izvukli su turnirske brojeve ali se nisu pojavili u sali za igru. Iako su i pored izraženog nezadovoljstva što su im na volšebannačin (bez blagovremene najave u raspisu) ukinuti finansijski bonusi, bili spremni da igraju, o čemu svedoči njihov dolazak u Suboticu i Bogosavljevićevo pismeno obraćanje objavljeno u Politici od 7. Aprila 2014, odustali su od nastupa. Suočeni sa autoritarnim, bahatim, arogantnim, pretećim ponašanjem oficijelnih zvaničnika na tehničkoj konferenciji, procenili su da su odbrana ličnog dostojanstva i samopoštovanje vredniji od „potencijalne dobiti učestvovanja" štiteći na tajnačin pored sebe i izvorna načela igre kojoj su posvećeni. I to bi u najkraćim crtama bilo to. Bura se brzo stišala, vreme taj dragoceni saveznik z zabašurivanja svakolikih ujdurmi dalo je svoj doprinos i performans je krenuo. Ispostavilo se da je neprijatna epizoda bila prava „double win" kombinacija jer je „svim preostalim sem njih dvojice" donela dodatne benefite. Učesnici turnira, esnafske kolege „buntovnika" koji su njihovu borbu za svoja prava odgledali sa akademskim mirom, „zadubljeni u svoje misli i pogleda upravljenog ka daljini", dobili su kraći i komforniji turnir, a organizatori su posledično umanjili troškove. No i pored svih „divota" koje su nastale nakon odlaska dva revolucionara" i pored toga što kako reče jedan od njihovih kolega “koga nema bez njega se može" tamna senka koja je natkrilila dotična zbivanja nije izgubila na „tamnoći". Niti će je izbrisati idilični scenario dobro obavljenog posla" koji će slavodobitno biti predstavljen u nekom zvaničnom godišnjem, polugodišnjem, kvartalnom izveštaju, na odboru, izvršnom savetu, skupštini, nadzornom odboru bilo gde.
Da li šahovska javnost treba da bude ponosna na svoje zvanične predstavnike koji se na takav način odnose prema perspektivnim velemajstorima čije interese treba da brane, od kojih je jedan u tom trenutku i zvanični šampion zemlje? Koje ih to reference kvalifikuju za takvo bahato ponašanje? U kojoj zemlji se tako odnose prema svom prvaku, zar nam stvarno toliko pretiče, da se tako lako možemo odreći vrednosti koja se na najpošteniji način višestruko dokazala? Birokratski svet koji na ovakav način kreira aktuelnu šahovsku politiku, bez obzira na sve iluzije psihologije vlasti koja zamišlja sebe kao trajnu kategoriju, već posle jednog-dva mandata biće zaboravljen, a ime velemajstora Bobana Bogosavljevića kao šampiona zemlje (višestrukog) ostaće zapisano uz imena svojih slavnih prethodnika i nastaviti da traje u istoriji srpskog šaha!
Korčnoj, kome su njegove ruske kolege u vreme svoje najveće snage zamerali „na prevelikom ponosu", u svojoj autobiografiji je napisao: „ne znam kojim putem će krenuti i koliko daleko stići moja karijera, ali jedno sigurno znam, nikad neću dozvoliti da mi sredina u kojoj živim svojim represivnim metodama ruši samopoštovanje".
Bravo! To je razlog zbog koga se Bogosavljević odrekao odbrane svoje titule, a Miljković debija na dosada najvažnijem turniru svoje karijere.Sa Bogosavljevićem sam se sreo u nekoliko navrata, ali Miljkovića znam od prvih šahovskih koraka. Pratio sam njegov razvoj iz neposredne blizine, odigrali smo i nekoliko turnirskih partija, za vreme studija držao sam mu praktičnu nastavu, kod mene je polagao ispit iz Nuklearne medicine. Imali smo specifičan odnos, znao je da ima šahovski" kredit, ali to nikada nije zloupotrebio. Prvomajsku rupu u semestru smo (na opšte odobravanje studenata u grupi) čak iskoristili da skoknemo do Halkidikija i odigramo turnir na kome je osvojio prvo mesto. Uvek ga je odlikovala naglašena pravdoljubivost i solidar nost sa drugima, mnogo puta se to okretalo na njegovu štetu. Sa velemajstorom Marjanovićem ozbiljno se pripremao za ovaj turnir, kao najmlađi niški velemajstor on je miljenik sredine, svi smo se spremali za brazilsko navijanje". U prvim komentarima, iz subjektivnog žaljenja što propušta veliku šansu, većina nas je bila spremna da odluku o odustajanju proglasi impulsivnom, ali „viša konotacija" koju sadrži ovaj moralni čin vredna je svakog poštovanja. Kao profesor čiji je primarni zadatak da razvija osećaj etičnosti u mladim ljudima, ponosan sam što sam imao studenta (i to šahistu) koji je spreman da više vrednosti pretpostavlja „dnevnim dobitima".
Istorija „šahovskog bunta" stara je skoro kao i sama igra. Mnogo se primera na tu temu može naći u šahovskoj zaostavštini. I gotovo po pravilu buntovnici su stradali, ali su zato ideje u ime kojih su se davali, doprinosile razvoju igre i boljitku sledećih generacija. Podsetimo se na trenutak najslavnijeg među njima, legendarnog Bobija Fišera I svega onog blagodetnog u čemu uživaju današnje generacije šahista, kao posledicu njegovog „revolucionarnog delovanja". A na žrtvenik bunta položio je ono najdragocenije što je imao-titulu prvaka sveta.
Ne može se „hodati širokim drumovima", a pritom biti zagledan samo u svoju senku. U svojoj čuvenoj knjizi „King", obraćajući se mladima koji su odlučili da se profesionalno bave šahom Doner poručuje: „Vi koji ste odlučili da u ime šaha žrtvujete naučne karijere, socijalno prihvaćene profesije, porodični život i sve ono svakodnevno uobičajeno, dostupno masama, znajte da ste krenuli na zamoran i mukotrpan put. Neprijateljstvo i zavist je vaša sudbina jer će vaša hrabra odluka postati ogledalo u kome će inferiorni, sujetni, ,gladno ambiciozni" prepoznati svoju beznačajnost. I pošto zbog toga sigurno nećete biti pohvaljeni, možete samo očekivati uznemiravanje i poniženja. Zato vam je potrebno zajedništvo. Vreme je da se mi šahisti odbranimo od onih koji žele da nas liše časti. Nije naš primarni cilj promocija interesa, mi pre svega treba da budemo organizacija koja će sprečiti ono što ne želimo. A mi ne želimo da budemo diskriminisani, ne želimo da budemo prekorevani i prezirani što smo šahisti. Naša organizacija ne treba da bude profitabilno preduzeće, već nešto manje moderno: esnaf, ekskluzivna grupa koja će se odupreti svemu što preti da naruši dostojanstvo naše profesije"!
U kontekstu poručenog, skandal na otvaranju šampionata poput bljeska, na trenutak je osvetlio pozornicu na kojoj su svi akteri opisanih događanja mogli jasno da vide svoja lica. I autoritarna, rigidna, nekompetenta vlast i poslušna pastva koja je u ime lične dobiti spremna da joj pokorno služi. Još u antičko doba Platon je besedio da „država koju čine pojedinci isključivo orijentisani ka svojim interesima, evoluira u mediokritetsko društvo u kome nema napretka jer ono ne živi već vegetira izjedajući samu sebe". Naše društvo je na dobrom putu da ostvari Platonovu viziju. Odluka Bogosavljevića i Miljkovića, da borbu za civilizacijsko ophodenje i dignitet profesije pretpostave ličnim interesima, je iskra koja bi šahovskom rodu mogla da posluži kao inspiracija da u takvom scenariju bude izuzetak!
ŠAHOVSKA RAZGLEDNICA IZ BUGARSKE
U Bugarskoj su na Crnom moru tokom juna 2012 godine odigrana su tri atraktivna open turnira (Albena, Zlatni Pjasci, Varna) koji su se nadovezivali jedan na drugi i privukli veoma koloritno šahovsko društvo iz najraznovrsnijih delova sveta. Brazil, Indija, Sirija, Wales, Novi Zeland, Indonezija i Kina su neke od najzanimljivijih destinacija.Turniri su bili odlično organizovani, spontano su se uklopili u turističku sezonu i održavani su u komfornim uslovima probranih hotela. Svaki turnir je imao svog individualnog pobednika Albena: Tigran Petrosjan - Jermenija (ko zna možda i reinkarnacija bivšeg svetskog prvaka?), Zlatni Pjasci: Nils Grandelius - Švedska, Varna: Mekhitarian Sevag - Brazil, svi oni su herojski napravili astronomski procenat, (Petrosjan čak 8 iz 9) i zasluženo se okitili lovorom. Za ilustraciju šampionske borbenosti može da posluži podatak da je Petrosjan u zadnjem kolu crnim figurama glatko odbio remi (iako je Vajda igrač sa rejtingom preko 2600) koji mu osigurava deobu, a s obzirom na odličan buholc vrlo verovatno i čisto prvo mesto. To je možda i krunski dokaz da on ipak nije „onaj Tigran Petrosjan" koji je u ovakvim situacijama znao da bude mnogo miroljubiviji.
Srpsko predstavništvo u bugarskom open opusu bilo je malobrojno, a dalo je doprinos sveopštem turnirskom koloritu, svojom profesionalno-amaterskom kombinacijom kojoj smo se i sami čudili kad smo se sreli. Velemajstori Abramović, Cvetković i inter majstor Z.Arsović su krenuli od prvog turnira u Albeni i preselili se potom na Zlatnu obalu, tamo smo im se pridružili Nebojša Baralić i moja malenkost, u Varni sam bio jedini naš učesnik. Na prva dva turnira igraoje i „naš naturalizovani Turčin" VM Šolak, kao sudija u Zlatnim Pjascima boravio je Saša Jeftić. I to je bilo to. Glavni sudija turnira je bio opet „naš čovek" Vlada Šakotić koji je svoj posao obavljao lakoćom dostupnoj samo vrhunskim profesionalcima, a iz zvanično crnogorskog tabora „opet naši ljudi, dugogodišnji šahovski prijatelji" velemajstori Draško i Blagojević. Nagradni fond naročito na prva dva turnira je bio veoma atraktivan, ne samo visinom glavnih nagrada već i njihovom brojnošću i distribucijom kroz razne kategorije (veterani, žene, omladanci raznih uzrasnih grupa) i što je za igrače različite igračke moći najprivlačnije, takođe, raspodeljen i u okviru raznolikih rejting grupa. Tako da je svako bio motivisan i igrao za nešto, nezavisno od samo retkima (najboljima) dostupnih visina prvih stolova. U tom gemištu Cvetković i Abramović su na oba turnira uzeli veteranske nagrade, naizmenično drugu (oba puta je u njihovoj kategoriji, prvi bio VM Svešnikov), a onda Cvele treću u Albeni i Boško i sam iznenađen petu u Pjascima uprkos porazu u zadnjem kolu. Nagradu u svojoj rejting kategoriji je osvojio i Baralić koji je došao sa porodicom više onako turistički i sam sebe iznenadio dobrom igrom. Skupio je pet poena i junački se borio u svakoj partiji. Imao je turnir na kome bi mu mnogi u estetskom smislu pozavideli, jer je nakon poraza u prvom kolu od Tigrana Petrosjana pobednika Albene, zaredao pet uzastopnih kola sa pet atraktivnih učesnica iz pet različitih zemalja (pamtim mu Indijku, Bugarku i Moldavku). S obzirom da je fizički naočit momak ovakav razvoj događaja mu je iznedrio titulu „šahovski Kazanova", a pojavile su se čak i neke ideje (od onih koji su mu na ženskom rasporedu najviše zavideli) da mu se izračuna ženska norma za intera, sve do ekstremnih predloga da mu se omogući učešće na predstojećem ženskom prvenstvu Evrope u Beogradu.
Velika atrakcija je bila ila indijska ekspedicija, polno ravnomerno izmiksovana koja je brojala 40 učesnika uglavnom u tinejdžerskom uzrastu. Nastupili su u okviru organizovanog projekta i apsolutno obeležili drugi verovatno i najjači turnir na Zlatnoj obali. U zadnjem kolu skoro da nijedan od prvih stolova nije bio bez Indijca. Koncentrisani, dubinski fokusirani na igru, dostojanstvenog kulturnog ponašanja, svojim stavom, odnosom prema protivniku i samom šahu delovali su kao dostojni naslednici drevnih legendi o indijskom poreklu šaha.
Među njima je bilo puno devojaka i dece, šah je u Indiji u velikoj ekspanziji, očigledno je da je i dugotrajna Anandova titula odigrala svoje i ima mnogo igrača sa velikom snagom koji prosto nisu imali priliku da se oprobaju na turnirima van Indije. Dve „indijske partije" u zadnjemkolu su mi privukle posebnu pažnju: u jednoj je mali Indijac „nalik romskoj dečici koju svakodnevno srećemo na našim ulicama kako prose" serijom nemilosrdnih taktičkih udara koje je izvodio u klečećem položaju (jer drugačije nije mogao da dopre do najudaljenijih protivničkih polja) masakrirao svoju sunarodnicu koja je sve to izdržala sa monaškim mirom i srdačno mi čestitala pobedu; u drugoj je nastradao naš selektor Boško Abramović koji se sa indijskim tinejdžerom borio za svoju seniorsku nagradu i nakon dobre igre, i veoma izgledne pozicije, prevideo taktički udar, posle koga uprkos zdušnoj podršci „srpske ekspedicije", više nije imao nikakvih šansi. Indus je egzekuciju surovo priveo logičnom finalu, sa nepomičnim skoro blagim izrazom lica, potpuno u kontrastu sa hladnom preciznošću završnih poteza, koje je vukao bez imalo uzbuđenja što bi se mogla prirodno očekivati od tinejdžera kad se nalazi pred pobedom nad velemajstorom. Na kraju je Boško raznim spletom okolnosti koje obično praterezultate poslednjeg kola ipak osvojio petu veteransku nagradu, i pružio satisfakciju i našoj „navijačkoj energiji koja eto nije protraćena uzalud".
Mnogo je priča u kuloarima bilo o kompjuterskom šahu, novim trendovima u pripremi za turnire i načinu šahovskog razmišljanja generacija koje počinju svoje šahovske karijere uz kompjuter. Bez sumnje, dovoljno je nekoliko turnirskih partija sa „tim novim šahovskim profilima" da se uverite da je u procesu formiranja specifičan turnirski prototip igrača" nalik robotu, napunjen šiframa otvaranja, emotivno apsolutno nivelisan, alineiran u odnosu na okruženje i protivnika sa kojim igra: „softverski ubica nevinog ćosavog lica", mentalno isprogramiran da se sa šahom počinje i završava svet. Sa jednim od takvih novo-produkata" sam se upario već u prvom kolu turnira, došao je na partiju sa ogromnom flašom vode koju je neprestano nagijao kao da sipa gorivo u mašinu, bez pogleda ili reakcije na konvencionalni kontakt očima, pozdravio se i „odzdravio" tako što je ponudio vrhove prstiju, svaki potez mu je (kasnije sam proverio) uglavnom bio jedna od „hudinijevih linija", kad se partija završila bez reči se potpisao neurotičnom žvrljotinom i nestao kao da si ga „dilitovao".
Iako je bio topao dan, skoro da mi je trebao džemper od emocionalne bladnoće, koja je sve vreme trajanja igre opkoljavala našu tablu. Boško je pokazao partiju sa petnaestogodišnjakinjom u kojoj je belima rano upao u inferioran položaj i jedva spasao remi i gde prosto nijemogao da joj pogodi potez jer su isti bili rukovođeni kompjuterskom logikom koja je igračima odraslim i školovanim na klasičnim principima „bazično nelogična".
Puno je diskusija bilo na temu, kako aktuelni takmičarski šah kao neophodnost zahteva „reprogramiranje" aktivnih igrača srednje I nadsrednje" generacije čiji je dosadašnji šahovski vek protekao u isključivoj primeni „klasičnih principa". Ali ne samo „reprogramiranja" u smislu da se nauči korišćenje mega baze, kompjuterske pripreme na direktnog protivnika ili primene arhive koja sadrži partije iz svog repertora, već suštinskog mentalnog restruktuiranja kroz koje će seautentično ukoreniti nova šahovska neurostrategija, savremeniji način mišljenja kompatibilan sa specifičnom kompjuterskom logikom.
To podrazumeva fleksibilnost duha i „mladalačku spremnost" za stvaranje novih nervnih sinapsi, modernizovanje stereotipne kognicije, korišćenje moždanih kapaciteta u pomerenom modalitetu koji je I samom sebi nepoznat" ali pritom ne izaziva strah već naprotiv predstavlja izazov. Tek u takvom novom „presvučenom izdanju", dosadašnja praksa, nagomilano iskustvo, neosporno „bazično šahovsko znanje se mogu koristiti kao veliki adut u duelima sa generacijom koja je svoje šahovske karijere započela na „fricevima, ribkama i hudinijima".
Ovakva mentalna recikliranja su moguća, mozak je božanstven organ, pun najfinije plastike" koji se za razliku od ostalih organa ne troši već regeneriše i razgranava dodatnim radom. Na praktičnom šahovskom primeru takve mogućnosti je kroz uspešne šahovske karijere koje su dugo odolevale novim zahtevima vremena pokazala plejada korifeja spremnih na „unutrašnje promene" od Botvinika, preko Korčnoja pa sve do današnjih Geljfanda, Ananda, Kramnika.
Kompjuterski „cheating" (naša reč varanje nekako kao da plastičnije odslikava problem) je poput duha koji se izmigoljio iz boce I rasuo atmosferom i ovde bio nezaobilazna tema, a s obzirom na bezgranične mogućnosti i tek pionirska razmišljanja o njegovom iskorenjivanju, neosporno će biti sastavni deo svih sledećih iole ozbiljnijih šahovskih turnira. Ni ovde nije prošlo bez incidenta, „ruski mališa" od jedanaest leta je ulovljen sa mobilnim androidom (literarno deluje kao sa vanzemaljcem) u toaletu na kome se nakon pritiska na odgovarajuće dugme pojavila trenutna pozicija na njegovoj tabli. Zajedno sa dedom koji mu je bio pratilac na turniru (nije poznato da li i saučesnik u varanju) vraćen je kući. Ceo postupak je izveden pod profesionalnim sudijskim nadzorom, diskretno i po pravilima etičkog kodeksa, ali ostaje utisak bez obzira na „bezopasnu bizarnost ovog događaja" da će više i od samih konkretnih slučajeva koji se i koji će se tek otkrivati, za neko novo šahovsko vreme najpogubnija biti sumnja koja se sve manje može kontrolisati i preti da poprimi paranoidne razmere. Kroz njih će vrlo skoro (to je vizija koja bi bila najdestruktvnija po bazičnu metafizičku poruku šaha) svi sumnjati, zagleđivati, pretpostavljati, uhoditi, dežurati, svaka pobeda slabijeg nad jačim će biti „problematična", svako duže zadržavanje u toaletu direktni symptom potencijalnog varanja. Pojavili su se ovde neki ljudi sa ingerencijom zvaničnika zaduženih ispred Evropske šahovske asocijacije sa zadatkom da rade na stvaranju strategije i metodologije zaštit zaštite od ove nove i rekao bih „olako shvaćene pošasti" i to je svakako vredno hvale, a kako će se cela tema razvijati s obzirom na ubrzanja koja već startno dobija saznavaćemo i brže nego što očekujemo. Možda i ključni akter ovakvog „atmosferskog trenda" čuveni Ivanov koji je u celoj priči po mišljenju mnogih paradoksalno odigrao pozitivnu ulogu jer je svojim ekstremnim stavom problem radikalizovao, pojavio se na turniru u Varni sa molbom organizatoru da participira, s obzirom da mu aktuelna suspenzija važi samo za turnire pod okriljem Fide i Evropske asocijacije. Glatko je odbijen jer je nakon skandala na majskom turniru u Velikom Trnovu i odnosu bugarskih igrača prema njegovoj „nedokazanoj pobedničkoj metodologoji", bilo više nego očigledno da bi njegovo eventualno učešće na turniru bilo direktan povod za novi incident. Inače, „problem Ivanov" je ovde u Bugarskoj prerastao šahovskegranice i proširio se na pravni, medijski, etički teren, pa je shodno toj multidisplinarnosti na Bugarskoj televiziji organizovana jednočasovna debata na ovu temu, sa učešćem eksperata koji svojim profesijama gravitiraju problemu (bio je prisutan i Ivanov). Emisiju sam odgledao sa velikim auditorijumom bugarskih igrača, sudija i organizatora u bašti evropske kuće šaha u Zlatnim Pjascima, po verbalnim i neverbalnim reakcijama potpuno ravnodušnim prema vanšahovskim aspektima problema. A u samom studiju diskusija radi diskusije, sa zaključkom da stvar treba da se dodatno „proanalizira, sagleda, ispita, skenira, izvidi, - nikad nisam bio bliži Srbiji kao u momentu gledanja ove emisije. Jednom rečju da ne beše ohlađenog „Traminera" koji je lansirao moj bugarski prijatelj međunarodni šahovski sudija Georgi Živkov bilo bi to propalo veče.Da medalja ima i svoju drugu stranu pokazao je drugi slučaj koji može poslužiti kao inspiracija onima koji kroz šahovske bitke duhovno rastu i časno streme svojim ambicijama. Partija dva Izraelca i prijatelja Nabatija i Raznikova igrala se na četvrtom stolu zadnjeg kola na turniru u Zlatnim Pjascima i nakon velike borbe završena je među poslednjima na turniru remijem. Naizgled ništa neobično, protivnici su dobri poznanici, srdačno su se rukovali na kraju partije i zajednički pronalizirali njen sadržaj. Iza kulisa međutim, ono što bi u „srpsko-bugarskom šahovskom moralnom miljeu" zahtevalo njihovu psihijatrijsku opservaciju, (neki igrači tu na licu mesta nisu mogli da se čudom načude, a neki su se čak i doslovno prekrstili) jesu finansijske mogućnosti koje su stajale pred njima da je partija nekim slučajem odlučena. Naime odigranim remijem Nabati je osvojio nagradu od 1200 Eura, a Raznikov je dobio 700, u slučaju pobede Nabati bi osvojio 3500 Eura, a Raznikovu bi pripalo 200, kad se sve sabere I proračuna, da se odigralo po „bugarsko-srpskom scenariju" koji sa časnim izuzecima, uzgred budi rečeno, počinje da radi još daleko pre završnog kola „za laganu internu raspodelu ostalo bi da visi" čistih 1800 Eura. Što reče jedan od mojih bugarskih prijatelja kad smo kasnije komentarisali slučaj „ili su blesavi ili pripadaju nekoj sekti".
Bugarski šahovski mesec je bio ilustrativna demonstracija nespornog uvida, da je šah definitivno „igra miliona", svih generacija, oba pola, različitih rasa, vera i kultura. Starosna granica se aktivno spustila ispod 10 i istovremeno podigla iznad 70 godina, fascinantan je kolorit ličnih opredeljenja da se uživa u satima provedenim nad šahovskom tablom. Na turnirima je bilo mnogo dece (u Varni je održan I školski šahovski festival), koja su se poput leptira na livadi rasejala šahovskim salama, a da slika ipak ne bude potpuno idilična „potrudili" su se njihovi roditelji koji su neprestano zujali oko njih sa brižnim I ozbiljnim licima i ne pokušavajući da prikriju lične potisnute ambicije projektovane na svoje potomke. Bili su tu i „tigrovi treće generacije", koji su zvanično krenuli ka osmoj deceniji, a „nezvanično" se duhovno mladalački transformisali, obukli patike i košulje sa kratkim rukavima i upustili se u herojsku bitku sa mladima istovremeno prevenirajući fiziološki preteću demenciju. Od jednog takvog dvojca (Raondi-Estonija, Taylor-Wales) izgubio sam mini meč 0,5-1,5, a u Varni sam zabeležio sliku koju doslovno samo šah može da priredi: „ljuti dvoboj ruskog devetogodišnjaka sa organizatorom turnira Hristovom koji broji 75 godina, igran do golih kraljeva i završen remijem posle dva i po sata „fokus" igre. Šah je definitivno postao i igra žena (kao da se prelio u drugu estetsku dimenziju), bilo ih je mnogo, takođe, raznih godišta, igraju sve bolje, potpuno ravnopravno, a najbolji dokaz da su od svojih kolega neosporno prihvaćene kao „deo roda" je njihov ozbiljan I profesionalan pristup u međusobnim partijama. Ovakve turnire, naravno prati i paralelan netakmičarski, ali ne i nešahovski svet bez koga se ne može (sudije, funkcioneri, organizatori, pratioci), a njihov dostojni predstavnik koji je plenio pozitivnom energijom, srdačnošću, humorom, dinamizmom bio je već pomenuti arbitar, narodski rečeno „devojka za sve"- Georgi Živkov. Pored toga što je profesionalno obavljao svoj primarni sudijski posao, vozio je i dovozio, zasmejavao, organizovao šahovske sedeljke, svakome bi ponešto objasnio, pomogao, oko njega je uvek bilo puno ljudi i svi su imali nasmejana lica. Čovek koga bi trebalo prepisivati na recept! I na kraju, umesto zaključka slobodan sam da napravim okvirno poređenje sa aktuelnim statusom šaha u Bugarskoj (koju sam zadnje tri godine veoma često posećivao) i našoj zemlji. Uprkos patriotizmu „za koji imam lične, subjektivne dokaze" trebalo bi ga baš iskarikirati pa ne priznati da su Bugari trenutno u svim šahovskim elementima (takmičarskim, organizacionim, sudijskim, turnirskim) ispred nas. Nekad se to nije moglo zamisliti, danas je to lako uočljiva realnost. To je međutim samo presečeno stanje, ono što treba da dodatno zabrine (ako u našim šahovskim elitama postoji uopšte neko ko može da se zabrine) da će se u kontekstu projekata i vizija za dalji razvoj koji imaju, ta distanca sve više povećavati. Svako iole šahovski edukovan ko igra naše opene i prati naš šahovski milje, može se lako u to uveriti ako proživi šahovski mesec kao što je bio ovaj u Bugarskoj.
Za utehu da se iz trenutnog stanja stvari ipak može izvući korist može da posluži činjenica da Bugarska nije daleka, a ni previše skupa destinacija, pa je kao takva relativno lako dostupna svima koji žele da se šahovski usavršavaju!
KARAVAN OKUPLJEN OKO VODE
Šahovsko leto stiglo je u Srbiju, startno okupljanje je obavljeno (20-28. 06. 2015) u živopisnom ambijentu Srebrnog jezera. Prisutna je, osim prve olimpijske postave, bila manje više kompletna rezervna velemajstorska linija (ukupno 15), gotovo sva omladina koja pledira da preuzme „statusnu šahovsku imovinu", respektibilni ženski sastav, mnogo jakih srednjaka, gomila amatera i rekreativaca, poslovično preambicioznih roditelja, organizatora, sudija. Preko 20 stranaca iz 9 zemalja (ceo region plus SAD, Slovačka, Turska, Grčka) dodatno su cbojili kolorit desetodnevne fešte u kojoj je svako imao priliku da shodno znanju i motivaciji osmisli sebe.
Igralo se u dve rejtingom podeljene grupe (treća je bila dečija) ma različitim lokacijama i bez dupliranja kola u istom danu što je sve ređe na sličnim turnirima. Ušteda od dupliranih kola je nadoknađena čak i za naše uslove prihvatljivom pansionskom ponudom, a višak slobodnih prepodneva je smanjio kolektivnu nervozu, otvorio prostor za druženje, fizičku aktivnost, obilaske predivne okoline i što je najbitni je kvalitetniju igru. Organizovan je omladinski šahovski kamp, sudijski seminar, takmičenje u atomskom šahu i atraktivan cuger na brodu koji je svoju živopisnu dunavsku maršrutu tempirao na devet kola. Iz je kao senzacionalni pobednik izronio omladinac Danilo Besedeš (7.5 iz 9) ispred serijala „sertifikovanih revolveraša": Atalik, Damljanović, Popović, Kovačević, Savić, Milanović, Pikula, Lajthajm, Abramović. Srećom igrao se blic jer da je ovakav ishod bio na nekom sporijem tempu shodno aktuelnom paranoidnom ambijentu o mogućnosti varanja morali bi da iz Vinče dopreme radioaktivni detektor da se nepredviđeni pobednik pretraži. Na oba turnira pobedili su stranci, glavni je pripao turskom velemajstoru Suatu Ataliku, rezervni talentovanom bugarskom omladincu Valentinu Mitevu. Iako tok turnira to nije predskazivao u prvih deset se ipak ubacilo osam naših velemajstora. Potencijalni „naslednici" (Radovanović, braća Radović, Đorđević, Rajković, Cvetanović, Todorović) ni jednog trenutka igrom, pristupom i posledično plasmanom nisu nagovestili prosperitetnu budućnost. Ilustrativan pokazatelj naše trenutne realnosti. Ostaje nada da ih je bar malo inficirala enerja i gladijatorski pristup velemajstora Damljanovića, veterana čija fascinantna posvećenost partiji, ni posle toliko godina ne prestaje da zaziva divljenje. Krajnji saldo njegovog „krvavog pira" iznosio je 6 pobeda, dva poraza i fajterski remi sa pobednikom turnira. Vedru atmosferu ukrasilo je mnoštvo simpatičnih vanšahovskih vinjeta. Bilo je zanimljivo upoznati šahovsku porodicu Gazik iz Slovačke (otac, majka i dva sina) ili proćaskati sa vitalnom starinom Milomirom Životićem koji broji 83 godine, a na svih devet dosadašnjih turnira je dolazio biciklom iz okolnog sela. Pored navedenih pohvala na teret organizatora pada i značajna mrlja birokratskog ignorisanja aktuelnog šampiona Srbije velemajstora Antića čija se zakasnela prijava suočila sa objašnjenjem da je kvota velemajstora sa namenskim uslovima već popunjena. Nije baš da nam preliva da bi se dokazanih vrednosti tako lako odricali. Turnir na Srebrnom jezeru raste u kvalitetu i sadržaju i postaje dragocenost našeg miljea. Iduća godina je jubilarna, slavi se desetogodišnjica i kako reče moj ispisnik Branislav Šuhartović. sudija i organizator prisutan na svim dosadašnjim turnirima biće to prilika da se napravi presek i okrene nova, još kvalitetnija stranica. Većina učesnika se sa Srebrnog jezera preselila u Paraćin, na turnir čiji je ugled zavredeo pažnju i elitnih profesionalaca. Lista gostiju iz dvadesetak zemalja se od Amerike preko cele Evrope i Rusije proteže sve do Indije. Nade i simpatije naše šahovske javnosti okrenute su ka mladom Milanu Zajiću, kome nedostaje još malo rejtinga za velemajstorsku titulu. Odavno se u našem okružrenju nije pojavio tako blistav potencijal, nezavisno od mladosti, šahovski već harmonično raspoređen u svim segmentima ličnosti. Pojava mladog Zajića predstavlja dar, ali i izazov šahovskoj zajednici, da osmišljenim doprinosom pokaže da je dostojna prisustva takve nadarenosti. Posle Paraćina, šahovski karavan će se pomeriti na sever, šahovsko leto nastavlja da traje. Openi u Senti, Grockoj, prvenstvo Vojvodine, čekaju igrače. Neko zlonameran bi mogao da pomisli da se glavna „kvaka" letnjeg šahovskog hodočašća krije u pogrešno interpretiranoj premijerovoj poruci koja treba da glasi: „letujte u Srbiji i igrajte šah".
U SUSRET ŠAHOVSKOM ŠAMPIONATU SRBIJE U VRBASU
Upravo se završava američki šahovski šampionat, fenomenalna predstava u kojoj nam se kroz efektnu marketinšku produkciju u majstorski izbalansiranom performansu prikazuje objektivna veličina i značaj šahovskog događaja i predstavlja nova generaciju američkog i svetskog šaha. Šahovska scena u Americi u nekom širem kontekstu nikad nije bila zanimljivija, Sevian i Troff su još daleko od osamnaeste, odmah iznad te granice su naslagani Naroditsky, Holt, Robson, Wesley So, Shanklad, nešto malo dalje već dokazani Nakamura, a sve to koordiniraju „mladi veterani“ Kamski, Onischuk i Akobian. Prekaljeni su majstori istovremeno i vrhunski velemajstori Yaser Seiravan i Mauricius Ashlei potpomognuti šarmantnom voditeljkom Jen Shade stručnim komentarima, duhovitim opaskama, relaksiranim govorom način demonstriraju moderni trend praćenja šaha koja prestaje da bude dosadna uspavanka već se pretvara u uzbudljiv dinamski događaj koji drži pažnju i otvara prostor sadržajnoj i raznovrsnoj dimenziji uživanja. Uhvaćen je svaki kritični momenat u partijama, uvremenjeno ispraćeni cajtnoti, intervjuisani u svakog kola, iz različitih uglova prikazan enterijer, u svakom iskorišćena prilika da se prikažu ljudi iz organizacionog pula.
Internet i kompjuterizacija su svojim mogućnostima napunili jedra popularizaciji šaha i rastvorili mnoge predrasude o ulozi i značaju šahovske igre, možda najviše o samom procesu njegove dijalektike koji je dugo obitavao u elitističkom inkapsuliranom obliku. Svi neposredni akteri šahovske seanse ogoljeni su do svoje suštine koju mogu da odbrane jedino adekvatnom igrom. A kad takav stav postane integrativni deo profesionalnog ambijenta, onda nema čuđenja što npr. Robson i Wesley So najbolji prijatelji, stalni cimeri, u trenutku kad remi ne kvari nikom ništa igraju svoju partiju u ratničkom transu.
U istom kontekstu može se govoriti i o Svetskom šampionatu za žene završenom početkom aprila u Sočiju. Izvanredna rganizacija, efektno otvaranje koje nagoveštava vrhunsku predstavu, vrhunski press centar sa raznovrsnom ponudom komentara, intervjua, samopregor u organizacionim detaljima kojim se u svakom trenutku demonstrira poštovanje prema ličnosti i profesiji učesnica, omogućili su šahistkinjama da razviju vitešku borbenost i do maksimuma oslobode svoje kreativne potencijale. Slike uplakane Ane Muzichik i pretužne Harike Dronavali nakon ispadanja, izmešane sa gospodski kontrolisanim zadovoljstvom Pie Kramling i mladalačkom erupcijom sreće mlade šampionke Marie Muzichuk obogaćuju sadržaj i dodatno potenciraju značaj neposrednog događaja na tabli. Šira šahovska publika je dobila priliku da se upozna sa fascinantnom ličnošću Natalije Pogonine koja je u ženskom šahu možda najdalje otišla u direktnoj primeni psihološke pripreme na sabranost i kontrolu svojih emocija shodno aktuelnim turnirskim zahtevima. U virtuelnom prostoru koji ga deli sa igračima i kroz ovakvu vrstu ponude i posmatrač interaktivno postaje emotivno investiran učesnik obogaćujući svoje vreme koje troši na praćenje partija. Velemajstor Spragett je na svom sajtu objavio da je postignut apsolutni rekord u on line prisustvu ljubitelja šaha na jednom ženskom šahovskom dogadaju. I kroz komentare i kontinuirani vizuelni sadržaj sajta vizionarski se zalaže za afirmaciju nove još neistražene kvalitativne ženske dimenzije koja na posredan način oslobađa prostor za njihovo još kreativnije delovanje. Oslobođeni kontakt sa svojom prirodom, spontani i autentični izraz estetske erotičnosti, emocionalno oslobađanje potisnute ženstvenosti čak i tokom trajanja seanse što je po difoltu tradicionalnih predrasuda „o nužnoj ozbiljnosti i prenaglašenoj intelektualnosti žena koje se profesionalno i uspešno bave šahom" dosada bilo apriori zanemareno, nezadrživo osvajaju medijsku šahovsku scenu Kao suplement koji na najafirmativniji način može da podrži postavljenu tezu je karijera bivše svetske prvakinje i trenutno jedne od vodećih svetskih igračica Aleksandre Kostenjuk rodonačelnice u praktičnoj primeni pomenute ideje.
Veliki turniri su za nama, veliki turniri su pred nama, a godina arhivira tek svoj prvi kvartal. Prošao je Tata Steel, Bazel, Gibraltar, Rejkjavik, muški i ženski Grand Prix, upravo su završeni Aeroflot i Karpoš. Dubai je u trajanju, najavljen je memorijal posvećen Gašimovu, sledi ekipno prvenstvo sveta. Postavlja se pitanje gde se u svemu tome nalazi naš šah, koji su naši trenutni individualni i organizacioni dometi. Nažalost još uvek samo lokalni, uz „optimističko napumpavanje postojećeg stanja" možda bi se moglo dodati i regionalni. Imamo tri igrača preko 2600 rejting poena, generaciju talentovane mlađarije koja „samu sebe traži" i otežalu, zastarelu, demodiranu i neefikasnu administraciju, nepovratno limitiranu svojom dugogodišnjom birokratskom tradicijom, čiji se dometi uglavnom svode na realizaciju staromodnog takmičarskog programa, i to po pravilu uz hroničnu neizvesnost do poslednjeg časa. Nema plana, nema razvojne dugoročne strategije, nema vizija, stimulišućeg marketinga za sponzore, da li je onda čudno što nema ni para.
Na takmičarskom planu 2015 godina je ipak krenula uspešno, poveli su je naš najbolji i najperspektivniji igrač. Ivanišević je pobedio na jakom Karpoš openu, mladi Zajić na Memorijalu Tringova u Plovdivu. U čisto šahovskom smislu Prvenstvo Centralne Srbije održano u Kragujevcu koje je bilo kvalifikacionog karaktera, takođe, zavređuje pozitivan komentar. Odavno se u našim internim krugovima nije videla tako viteška, borbena, do poslednjih poteza neizvesna i uzbudljiva predstava. Svi koji vole šah i nalaze u njemu izraz pravdoljubivosti kojom pojedinac svojim znanjem i umećem može da diktira svoju sadbinu, mogli su da uživaju u za srpske prilike nadrealnoj slici zadnjeg kola gde je na prvih devet stolova igrano do poslednjih mogučnosti u kojima je svako tražio i imao svoju šansu. Mladi lavovi (M. Ratković, M. Zajić, N. Radovanović, B. Jovanović) su na argumento van način najavili smenu generacija, iskusni asovi su ih sa uvažavanjem primili u svoj svet. Svako je tu svakog shvatao ozbiljno. A imali smo i mi, doduše na veteranskom nivou (što dodatno doprinosi etičkoj težini) vitešku repliku pomenute partije Robson-Wesli So. Akteri su bili Abramović i Cvetković čija vremenska dužina druženja otprilike odgovara zbiru godina američko-filipinske kombinacije. Pred nama je nacionalni šampionat (Vrbas, 18-28. 04. 2015) koji bi po principima uspešnih šahovskih sredina trebao da predstavlja jezgro, refleksiju, presek aktuelnog šahovskog trenutka u zemlji kako u igračkom pozicioniranju tako i u organizacionim mogućnostima. Tako bi trebalo da bude ali da li će i biti? Svima su nam još uvek u sećanju mučne scene sa prošlogodišnjeg šampionata u kojima su dva igrača (jedan od njih aktuelni šampion) napustili turnir u znak protesta zbog organizacionih propusta, pravo pitanje je da li smo nešto naučili iz tog skandala, da li smo se pomerili sa tih kota? Ukoliko bi se predviđena lista učesnika realizovala bio bi to respektabilan turnir, ali to će se po našim „erodirajućim“ običajima znati u poslednjem momentu, usled nezadovoljstva raspisom u preliminarnoj najavi su već brojni otkazi. Kako ćemo zakrpiti listu učesnika ako se to desi i da li
neko razmišlja da se u tom slučaju uvede danas u javnom političkom životu tako popularni „lex specialis“ koji bi omogućio nastup Zajiću, N. Radovanoviću, čime bi se i „iz potencijalnog raspada sistema“ izvukla neka dugoročna korist. Ostalo je nepunih deset dana do početka, mnogo nepoznanica visi u atmosferi vezanoj za turnir. Tajnovitost, međutim, istovremeno nudi i nadu da u okviru objektivnih mogućnosti može biti i pozitivnih iznenađenja. Da su gore navedene pesimistične misli više izazvane uspostavljenim stereotipnim navikama vezanim za naše uobičajene prilike, a ne aktuelnim stanjem na terenu. Možda „raspada i neće biti“, možda će kako Englezi kažu sve ići „smoothly“: najbolji igrači, fajterska borba, raznovrstan marketing, organizacioni performans na radost i uzbuđenje šahovskih fanova. Deluje doduše mnogo manje verovatno od prvo ponuđene opcije, ali i to je moguće. Moguće je. Ako ne veruju sebi, organizatori budućeg šampionata Srbije u šahu se mogu jednim kompjuterskim klikom konektovati na sajt koji prati američki šampionat i na delu se uveriti da je moguće.
POIGRAVANJE GLIGORIĆEVIM IMENOM
Upravo završen „ekipni bućkuriš" u Kragujevcu (6-12.12.2014) pod pompeznim nazivom Kup Svetozara Gligorića na najbolji način je predstavio jad i čemer u kome se nalazi Šahovski savez Srbije.
Otkazan iznenada u svom regularnom terminu (solidarnost sa poplavljenima) u trenutku kad je nekoliko ekipa već stiglo u Prolom Banju, obaveza da se Kup mora održati (kako bi „izuzetno bogat i raznovrstan" godišnji izveštaj o radu bio kompletan) provlačila se kao avetinjska mora orgnizatorima tokom cele godine. I u poslednjem trenutku svoje ostvarenje najavila u Kragujevcu, u providnoj nadi da će joj ime našeg slavnog velemajstora u naslovu i učešće aktuelnog prvaka zemlje ekipe Vodovod (Kragujevca) biti dovoljni za legitimitet značajnog šahovskog događaja. Farsu koja je od nekad stvarno respektabilnog takmičenja napravljena, čiji smo svedoci bili proteklih dana nije vredno u detaljima opisivati. Suočeni sa otkazima većine prvoligaških ekipa i klubova koja su pravo za nastup izborili na regionalnim kvalifikacijama, organizatori su za popunu potrebne kvote od deset ekipa kao glavne kriterijume za učešće odredili oficijelnu registraciju (plaćene dažbine) čime se konstatuje postojanje kluba i platežna likvidnost za cenu pansiona. I „nakon sadržajnih i neizvesnih borbi" zadovoljno su odahnuli jer je i ove godine KUP Svetozara Gligorića „uspešno realizovan".
U međuvremenu dok su se oni bavili namamljivanjem ekipa po nižerazrednim ligama čije učešće na Kupu Svetozara Gligorića bi trebalo da na metaforičan način obnovi sećanje na našeg velikana, u Havani je održan (ko zna koji po redu) memorijal Kapablanke, u Moskvi memorijal Petrosjana, u Sočiju memorijal Talja, u Talinu memorijal Keresa, u Plovdivu memorijal Tringova. U ime dobrog ukusa, pijeteta i neprocenjivog legata koji je ostavio našoj šahovskoj i kulturnoj tradiciji ime Svetozara Gligorića ne bi trebalo koristiti u populističke namene koje služe zamajavanju šahovske javnosti da se radi o osmišljenoj realizaciji, mudro isplaniranih takmičarskih programa.
Mi smo mala zemlja da bismo „olako trošili ono što zaista vredi" i ako već nismo u stanju da zaostavštinu naših veličina (kojima Gligorić svakako pripada) koristimo u svrhu edukacije, razvoja i etičkih poruka ne treba je upotrebljavati u demagoške svrhe. I zato ekipno takmičenje koje je za nama i njima slična koja (to nije sporno) doprinose lokalnom šahovskom životu treba nazivati u skladu sa njihovim rangom i ulogom kao napr KUP Šahovskog saveza Srbije ili Šahovsko ekipno druženje regiona, a ime Svetozara Gligorića ostaviti nekim budućim generacijama šahovskih radnika koji će umeti da na dostojan način simbolizuju njegovu ulogu i doprinos srpskom šahu!
KOMENTARI
DRAGULJ MEĐU NAMA
U Plovdivu je (3-9. 02. 2014) u ekskluzivnom hotelu Novotel odigran tradicionalni februarski turnir, u spomen poznatom bugarskom velemajstoru Georgi Tringovu. Uvodno slovo na otvaranju turnira bilo je posvećeno evociranju sećanja na njegovu kontroverznu (boemsku) šahovsku ličnost koja se može sumirati u poentalnoj rečenici govornika, glavnog sudije Angelova: „ako je za uspeh u šahu potrebno 10% talenta i 90% rada, Tringov je to postigao obrtanjem ovih brojeva". Organizatori su stavili na uvid knjigu u kojoj je skupljeno 600 njegovih partija, izrađena je skulptura i velika karikatura sa njegovim likom, jednom rečju Bugari su na impresivan način pokazali kako se treba odnositi prema svojim veličinama. Tema koja budi gorčinu pri pomisli na naše prilike, gde jedan Gligorić još nema svoj dostojan memorijal.
Turnir je bio festivalskog karaktera, sastavljen uglavnom od igrača iz regiona, šarena atmosfera u kojoj su se izmešali šahisti oba pola i svih uzrasnih doba, jaki velemajstori sa amaterima i početnicima, veterani sa decom. Kao ilustrativni primer sveopštem koloritu u tom neposrednom okruženju igrala se partija najstarijeg učesnika turnira (84 godine) sa mladim junošom koji još nije proslavio desetogodišnjicu, koja se posle ljute bitke završila remijem. Stari ne piše poteze, ne pritiska sat, pionir ga stalno opominje, tokom cele partije vode dijalog, pljušte žrtve na obe strane, gens una sumus, stisak ruke-remi. U liniji neposredno iza prvih stolova gde igraju najjači igrači sto da stola mogli ste npr. videti bugarskog vunderkinda Stojanov Tsvetana prvaka sveta do 10 godina velemajstora Ermenkova koji je osvojio prvu veteransku nagradu.
Pored prirodno najbrojnijih domaćih igrača, bilo je dosta igrača iz Rumunije, Grčke i Srbije, ali i predstavnika Crne Gore, Makedonije, Hrvatske, Italije, čak i jedan Islanđanin. Sve ukupno 242 učesnika koje je relativno uspešno „progutala" velika turnirska sala, uz amandman da je možda za prvu liniju gde su se igrale glavne partije trebalo obezbediti veći komfor. Prvo mesto su podelili velemajstori Vajda (Rumunija) i Đukić (Crna Gora) i bilo je istinsko zadovoljstvo na pobedničkom postolju videti i „našeg čoveka“.
Srpska ekspedicija je shodno karakteru turnira bila mešavina mladosti i iskustva, veterani (Abramović, Cvetkovič, Vujačić, Maksimović, Z. Ilić, S. Ilić, Skoko) podmlađeni talentovanim momcima iz Paraćinskog šahovskog kluba (Zajić, Mladenović, Cvetanović, Đorđević), plus Nišlija Livaja. Spojna tačka dve starosne grupacije bio je velemajstor Dejan Antić, ženski predstavnik i ukras „celog pula" Sandra Đukić.
I kao što to uvek na šahovskim ratištima biva, prolazili su dani u kojima je svako imao svoju individualnu priču, razlog i potrebu da bude tu gde se upravo nalazi. Potrošeni su sati i sati nad tablom, u pripremi i oni najlepši večernji u druženju. Na kraju kad je čarolija i definitivno isparila (do njenog sledećeg vaskrsnuća-novog turnira), a dolazak na njeno mesto najavila trivijalna svakodnevica treba podvući crtu i posvetiti koju reč onima koji su se našli iznad nje.
Boško Abramović je posle prošlogodišnjih veteranskih uspeha u Albeni i Zlatnoj obali i u Plovdivu nastavio svoj bugarski veteranski harač (druga nagrada iza Ermenkova). Prelazak u veteranski status mu je paradoksalno podigao motivaciju za igru i zadivljujuće je kako sa lakoćom iznosi teret nonstop igranja. Tu nema relaksiranih remija, borbena tenzija prati svaku partiju. Bilo je impresivno gledati kako je, sa velikom energijom cedio suvu drenovinu u partiji sa bugarskom olimpijkom Nikolovom i kako zdravo podnosi, što je uprkos velikom trudu na kraju nije iscedio. Upravo u tom „normalnom mentalnom pristupu prema svemu što ga u šahovskoj partiji može zadesiti" krije se ključ njegove dugovečnosti, plus hedonistički rituali i verska doslednost koje on uspeva da uspešno spoji.
Do nagrade u seniorskoj konkurenciji stigao je i velemajstor Dejan Antić iako je praktično konkurenciji dao dva poena fore. Naime u drugom kolu protiv bugarskog autsajdera je u dobijenoj poziciji prevideo mat, a dva kola kasnije zbog privatnih obaveza u Grčkoj izgubio partiju kontumacijom zakasnivši na nju sedam minuta. Uprkos tome nije odustajao i da je dobio bolju poziciju u zadnjem kolu našao bi se na deobi trećeg mesta. Velemajstor Antić je apsolutno neiskorišćena vrednost srpskog šaha u svakom pogledu, posebno kao trener ili selektor neke od reprezentacija (ženske, omladinske, kadetske). Njegov trenerski rad u Australiji i posebno u Grčkoj doneo je mnogo šahovskog dobra tim sredinama. Poseduje izvanredno šahovsko obrazovanje, u toku je sa modernim teoretskim zbivanjima (uvaženi teoretski publicista prestižnog časopisa New in Chess), njegova monografija Francuska odbrana u koautorstvu sa Maksimovićem dobila je od kompetentnih poznavalaca najviše pohvale. Maksimalno odan poslu za koji se opredelio, on časno iznosi lepotu ali i težinu svoje profesije i spreman je da se bori (što baš nije opcija kojom se naša šahovska sredina može podičiti) za njen dignitet.
U šahovskoj javnosti je ostalo nezapaženo njegovo pismo prethodnom sazivu šahovskog saveza Srbije u kome je osudio i tražio da se ispitaju sumnjive radnje (svi koji smo u šahu znamo šta to znači) na prošlogodišnjem prvenstvu Centralne Srbije, koje je bilo kvalifikacionog karaktera za šampionat. Iako je tražio, od svojih kolega je dobio mlaku podršku, više je bilo onih koji su mu zamerili što pokušava da otvori Pandorinu kutiju u „kojoj se za svakoga nađe ponešto". U šahovskom savezu je pismo doživljeno kao remećenje javnog reda i mira" i nepotrebno talasanje na koje je najmudrije odćutati jer će zastarelost slučaja (što je sada moderna kategorija kad se želi izbeći preuzimanje odgovornosti) odraditi svoje. I odradilo je, problem je samo u tome što za neki dan počinje novo prvenstvo sa istim ulogom.
Odličan turnir odigrala je Sandra Đukić i na delu dokazala da sa razlogom pripada najužem krugu najboljih srpskih šahistkinja. Osvojila je treću žensku nagradu, značajno podigla rejting, ali ono najbitnije pokazala igrom, da sa lakoćom može da se nosi sa tituliranim igračima koji su od nje imali i više od dvesta rejting poena. Ne znam koliko joj koristi što skoro pola svoje partije provodi šetajući između stolova, ali u tom radoznalom porivu neosporno ima i genetskog nasleđa jer je njen otac IM Željko Đukić svojevremeno igrajući svoje turnire svaki predah nakon odigranog poteza koristio da se informiše šta se dešava na ostalim tablama. U svakom slučaju Sandra i u čisto šahovskom i u psihološkom smislu, poseduje još puno unutrašnje rezerve za dalje napredovanje, da li će je pronaći i iskoristiti, e to je već drugo pitanje.
I na kraju nešto o „dragulju među nama" što je naslov i poenta ovog članka. Reč je o našem omladincu Milanu Zajiću koji je na turmiru igrački izdrilovan partijama sa četiri velemajstora i dva internacionalca, više nego zasluženo osvojio inter bal. Prvi put gledam izbliza mladog Zajića u igri i ne mogu se oteti utisku da će naša šahovska sredina uskoro dobiti vrhunskog igrača. Ceo turnir odigrao je na prvim stolovima i sa „budističkim mirom" potpuno nekarakterističnim za njegov uzrast, izdržao tenziju koju su nametale teške partije. U Zajiću (što je uostalom i globalna odlika posebno nadarenih) vlada harmonija unutrašnjih previranja i njihove spoljašnje ekspresije, zadivljujući balans samopouzdanja i respekta prema protivniku. To je ravnoteža koja ne sputava već stimuliše i čiju meru određuje dar sam po sebi.
U ovoj atmosferi paraćinske šahovske sredine Zajić trenutno ima uslove za adekvatan razvoj, ali treba biti spreman na neospornu činjemicu da će je vrlo brzo prerasti i tu će se (kao i u većini slučajeva naših talenata koji se nisu ostvarili shodno svojim potencijalima) postaviti problem „više logistike (sponzorstvo, stimulativni trenerski rad, izbor turnira, psihološka edukacija) koja treba da isprati dinamiku njegovog razvoja. Jer kako u jednoj od diskusija reče selektor Abramović, autentični cvetovi (čitaj talenti) se razvijaju vrlo brzo i treba imati spremnu programsku strategiju da bi se to kompatibilno pratilo".
U suprotnom dolazi do uskih grla u razvojnom procesu, fiksacija i predugog zadržavanja na uzlaznim kotama, što nije dalek korak od opšte stagnacije. U redu je, odlično je, šah u škole, masovnost, podizanje opšte šahovske kulture, ali „cvetovi" traže specifičan tretman, oni su „opšte narodno dobro" i za njihov dalji razvoj treba kolektivno da se radi. Upravo na tom polju, u stvaranju stimulativnog ambijenta i kreiranju savremenih organizacionih uslova za nesmetani razvoj naših najvećih talenata, čiji je elitni primerak Milan Zajić krije se ključ za referentno funkcionisanje i velika šansa šahovskog saveza da pokaže svoju svrsishodnost.
Nije tajna da su mnogi poznati šahisti, koji su u sovjetsko vrijeme otišli na Zapad, tamo uspjeli da se ostvare mnogo potpunije nego što bi to mogli kod kuće (najjači primjer – Korčnoj). Ali, oni su, po pravilu, odlazili već kao velemajstori, dok je Genna Sosonko, koji je napustio SSSR gotovo prvi, 1972. godine, bio „samo“ običan majstor iz Petrograda. Naselivši se u Holandiji, odmah se latio omiljenog posla: počeo je da sarađuje sa šahovskim časopisima i potpuno se posvetio turnirskoj šahovskoj sceni. Oštar iskorak koji je napravio u tridesetoj godini ostavlja snažan utisak. Sosonko je izrastao u velemajstora svjetske klase, jakog praktičara i vrlo solidnog teoretičara, šahistu stvaralačkog duha, koji traga za novim putevima i ima sopstvene ideje.
Osjeća se ta lenjingradska škola!
U tim godinama otkrio je i svoj dar za šahovsko novinarstvo, a posebno za publicistiku. Taj ga je žanr privlačio odavno. Genna, čovjek široke humanističke erudicije i oštrog kritičkog uma, duboko je zainteresovan za svijet šaha, njegove ljude i njegovu prošlost (što je danas prava rijetkost). Sretali smo se krajem 80-ih i često razgovarali o tim temama, raspravljali i o gorućim problemima šahovskog života.
Devedesetih godina mnoge njegove misli, izrečene u tim našim razgovorima, pretočene su u sjajne publicističke članke. Ti su se tekstovi potom pretvorili u knjigu „Znao sam Kapablanku“ (2001), koju sam čitao i iznova čitao s velikim zadovoljstvom. A sada je pred nama nova zbirka neponovljivih šahovsko-književnih eseja Genne Sosonka — „Moja svjedočenja“.
Pred očima čitaoca smjenjuje se galerija izvanrednih portreta, ispisanih s ljubavlju i poštovanjem prema šahu, uz odgovarajuću mjeru objektivnosti i distance. Pogledajte – to je šahovski svijet, njegovi junaci sa svim svojim vrlinama i manama! U taj neobični panteon ulaze najrazličitiji ljudi – oni koji su činili suštinu i smisao šahovskog postojanja. Autor duboko osjeća psihološku pozadinu i skrivene mehanizme događaja. I u svakoj rečenici osjeća se njegova želja da naš šahovski svijet učini makar malo boljim, čišćim i svjetlijim.
U vremenu propadanja ruskojezičnog šahovskog novinarstva i publicistike, Sosonko se danas za mene izdvaja kao nesumnjivo „šahista-pisac broj jedan“. Priznajem, njegovo posvećeno stvaralaštvo pomoglo mi je i u radu na mojoj knjizi „Moji veliki prethodnici“. Poželio sam da prikažem razvoj šahovske igre upravo kroz sudbine junaka prošlosti, da prenesem čitaocu ne samo poteze i varijante, već i samu atmosferu tih vremena.
Ali kako je Genna postigao takav nivo unutrašnje slobode? Evo njegovog sopstvenog priznanja:
„Moja sadašnjost postala je to što jeste upravo zahvaljujući prošlosti, koju sam želio da odbacim... Da bih osjetio Rusiju, morao sam da odem iz nje, da je vidim s distance.“
Da, imao je sreću da ode u onim godinama kada ga sovjetski kompleksi još nisu uspjeli potpuno zarobiti. Jer šahovska elita je i danas uglavnom sovjetska po svom mentalitetu; čak su i mnogi koji su otišli 80-ih i 90-ih ostali dušom u sovjetskom šahu. A da i ne govorimo o novinarima. Kada čitate mnoge današnje članke, neprestano osjećate neko politikanstvo, „prilagođavanje trenutnom vjetru“. Kod Genne toga nema ni traga! On je uspio da postane zaista slobodan čovjek, da se izdigne iznad borbe, iznad uslovnosti šahovskog svijeta. Veoma je važno to što on odlično poznaje taj svijet i sam je njegov sastavni dio, ali upravo zahvaljujući svom položaju nezavisnog posmatrača, koji oštro zapaža i dobro i loše, njegovi tekstovi su toliko bogati i uzbudljivi.
Njegovi portreti – to nije novinarstvo, to je prava književnost. Sviđalo vam se to ili ne – tako je bilo! I njega baš i ne zanima šta će o tome reći neki ugledni šahovski funkcioneri.
Genna Sosonko s pravom se može smatrati dostojnim nasljednikom najboljih tradicija šahovske književnosti prve polovine 20. vijeka – one koja se razvila u predvojnoj ruskoj emigraciji, a gotovo potpuno bila uništena u SSSR-u. Jer s početkom sovjetske dominacije u šahu, igra je postala izrazito politizovana i nestala je i najmanja mogućnost da se o ljudima govori istinito, pružajući im sveobuhvatne i objektivne karakteristike. Hvala Genni što je uspio da oživi taj žanr i stvori stil pripovijedanja koji pruža istinsko zadovoljstvo čak i najzahtjevnijem čitaocu.
Želim autoru ove knjige da još dugo nastavi da radi ono što radi najbolje na svijetu. Jer svaka njegova nova priča znači očuvanje djelića našeg šahovskog bića. Meni se to čini izuzetno važnim, i nadam se da će Genna uspjeti da sačuva još mnogo karaktera i sudbina za buduće generacije. Ma koliko se šah mijenjao, njegova istorija će uvijek biti zanimljiva ljudima kao dio ljudske kulture.
Moskva, maj 2003.
Genna Sosonko
Ruskom čitaocu
U predgovoru čitalac i pisac gledaju u različitim pravcima. Za čitaoca, knjiga je u budućnosti. Za pisca – u prošlosti. A i sama ova knjiga je o prošlosti. O prošlosti šaha i o ljudima šaha.
Ako za milione ljubitelja šah ostaje samo igra, na najvišem nivou on je postao sport i nauka, dok je od umjetnosti faktički ostalo samo jedno – vještina da se koriste najnovija naučna dostignuća. Šah, prolazeći kroz vijekove, potpuno je izgubio svoj prvobitni imidž razonode, zabave za dosadnog radžu. Moto Kraljevskog pozorišta u Kopenhagenu bio je: „Ne samo za zabavu“. Isti se moto može primijeniti i na savremeni šah.
Ali razliku između šaha nekad i sad nije lako odrediti. Indijanci Puri su, recimo, imali samo jednu riječ za juče, danas i sjutra – razliku su pravili gestovima: za juče su pokazivali unazad, za danas – nagore, a za sjutra – unaprijed. Kada bismo umjesto pojma vremena uzeli šah, mogli bismo zamisliti kakav je bio – osvrćući se unazad, raspravljati o tome kakav je danas – pokazujući prema gore, ka današnjim šampionima, ali da li možemo pogoditi kakav će postati – ako pružimo ruku unaprijed?
Kada ponovo igram partije majstora iz prošlosti i uporedim ih sa savremenim partijama, ponekad mi se čini da su ruševine ljepote ponekad ljepše od same ljepote. Koliko god da nas impresioniraju monumentalne građevine od stakla i betona, ni ruševine Pompeje nisu manje privlačne. Kao što ne možeš reći koja je muzika bolja – stara ili savremena, ne možeš tvrditi ni čije partije donose veće zadovoljstvo: Greka, Morfija, Štajnica, Kapablanke, Talja ili Kasparova. Na sreću, šah je višeslojan, i ima ljubitelja i za jedno, i za drugo, i za treće.
U mnogim oblastima – muzici, književnosti, politici – možeš da živiš na osnovu svoje reputacije. U šahu to ne prolazi: tu je sve vidljivo, i za stare zasluge se ne možeš sakriti. U ovoj igri nema napumpanih autoriteta. Nemoguće je zamisliti da se otkrije neko novo ime, izuzetan talenat koji je živio u doba Kapablanke, a da su ga savremenici previdjeli, ili da bude oboren status istaknutog igrača: vizit karta šahiste su njegove partije i rezultati. Šah traži stalni uspjeh, stalnu potvrdu titule, ugleda, klase. Zato je šah na najvišem nivou uvijek bio težak, ponekad i surov posao.
Prošlost o kojoj govorim u ovoj knjizi – nikada se neće vratiti. Mi živimo u „razčaranoj“ šahovskoj stvarnosti, i sumnjam da je moguće ponovo je začarati. Jako je teško događaje od prije 20, 30 ili 40 godina – istinu tog vremena – predstaviti kao istinu današnjice. Istina života je prolazna i promjenjiva. Pogotovo kada se radi o sovjetskom periodu – o osjećaju svijeta, običajima, zakonima – pisanim i nepisanim – tog vremena.
Kada se prisjećam sovjetskog šaha, pojmova koji svakim danom postaju sve nejasniji, pa čak i nerazumljivi novim generacijama, pitam se: ima li uopšte smisla čuvati sjećanje na tako uski dio kulture? Čini mi se da je odgovor – da. Svako ljudsko iskustvo vrijedi razumjeti i analizirati – pa tako i ono iz kojeg su izrasli svi šahovi druge polovine prošlog vijeka, i na kojem se temelji šah današnjice. Proučavanje tog iskustva omogućava da izvučemo važne zaključke ne samo o razvoju igre, već i o sistemu koji je tom razvoju doprinio. Herc je, proučavajući elektromagnetnu teoriju svjetlosti, pisao da matematičke formule imaju svoj sopstveni život. To isto se može reći i za šah. O njegovoj ljepoti i logici. Šah je pametniji od nas, pametniji čak i od svojih stvaralaca.
Savremeni šah je nezamisliv bez korišćenja klasičnih obrazaca iz prošlosti. Želio sam da ispričam o ljudima koji su te obrasce stvarali. Pokušao sam da njihova imena ispišem na morskom pijesku, prije nego što ih nadolazeći talas zauvijek izbriše i rastvori u istoriji kompjuterskog šaha novog vijeka.
Mnoge junake ove knjige sreo sam još dok sam živio u Lenjingradu, iako sam tada faktički već emigrirao na Zapad. Zato su rečenice koje ćete pročitati napisane, naravno, u drugoj polovini mog života, ali su osjećanja postojala i tada – samo što ih tada nisam umio da izrazim.
Nakon što sam prije trideset godina napustio Sovjetski Savez, želio sam da sve što prije ostavim iza sebe, ali razliku između onoga od čega sam pobjegao i onoga od čega mi je bilo žao da odem, shvatio sam tek kad sam već otišao. Za one koji su ostali, prestao sam tada da se uklapam čak i u tužni uzdah pjesnika Saadija – postao sam istovremeno i onaj koga nema, i onaj koji je daleko.
Moje lenjingradske godine odmotavale su se kao beskonačna traka, ali sada je vrijeme počelo da se ubrzava na čudan način, poznat svima koji su ušli u posljednji krug. Kao u peščanom satu, čije je stakleno „strukovanje“ izlizano – pa pijesak sada ističe brže nego dok je sprava bila nova. U tom posljednjem dijelu puta, osjećaš da ne stariš toliko ti – koliko svijet oko tebe postaje mlađi. A šahovski – prije svih. Paradoksalno: šah postaje sve složenija igra, a šahisti sve jednostavniji ljudi. Možda zato što profesionalni šah traži sve više energije i vremena i ne trpi pored sebe nijednu drugu strast ili zanimanje.
Svi junaci ove knjige su iz skorošnjeg prošlog vremena, koje danas izgleda udaljeno i zagonetno, naročito mladim generacijama šahista, koji gledaju na svoje velike prethodnike kao na neku ujednačenu masu, u kojoj je Botvinik savremenik Štajnica, a Talj – Morfija. Ne pretendujem da sam ih prikazao potpuno i do kraja. Znam koliko je nedostatan instrument zvan pamćenje – jer često nam ne daje ono što želimo ili biramo, nego ono što samo ono odluči da nam pokaže. Ljudsko pamćenje je kao reflektor: osvjetljava pojedine momente, dok sve ostalo ostaje u neprobojnim sjenkama.
U knjizi su i portreti onih koje sam upoznao već na Zapadu. Želio sam da te ljude prikažem ne samo kroz šah, već i u njihovim odnosima s drugima, u društvima koja su se bitno razlikovala od onih u kojima je većina mojih junaka provela život, kao i ja – prvu polovinu svog života. Govoreći o drugima, otkrivao sam i sebe, nastojeći da prevaziđem stid poznat svakome ko mora da priča o sebi. Lutajući svijetom koji se otvorio na širom i istovremeno postao tako mali, vraćajući se na mjesta na kojima sam susretao junake ove knjige, primjećujem apsurdni paradoks: moguće je vratiti se u prostoru, ali nije moguće vratiti se u vremenu. Sve je ostalo na svom mjestu: kuća na Park aveniji u Njujorku, gdje je živjela Olga Kapablanka, kafić u Amsterdamu u kojem sam još juče pio kafu sa Salom Florom, statua Bude u Borobuduru pored koje je stajao Toni Majls, i šahovski klub u Aničkovom dvorcu u Peterburgu, koji me pamti kao malog dječaka. Ali vrijeme – to čudesno, neuhvatljivo vrijeme – otišlo je zauvijek. I sva čar prošlosti je baš u tome – što je prošla, što je zavjesa spuštena, a na sceni su već nove kulise za drugu predstavu.
Dio eseja iz ove knjige već je bio objavljen – ali se verzije na ruskom i na drugim jezicima ne poklapaju. U tekstovima objavljenim na engleskom, stranice posvećene temama i pojavama koje su razumljive samo ruskom čitaocu, koji zna sovjetsko vrijeme ne iz priče, često su bile skraćene ili potpuno izostavljene. S druge strane, objavljivanje na ruskom jeziku često je nailazilo na otpor urednika koji su smatrali da pojedine rečenice – a još više same ideje – nekome mogu zasmetati. Odgojeni u duhu sovjetske vlasti, ti urednici nisu umjeli da na tekst gledaju bez konjunkturnog pristupa, bez autocenzure – čak i kada ona više nije štitila državu, već interese konkretnih pojedinaca.
Eseji koje sada objavljujem bez skraćivanja i uvijanja, na jeziku na kojem su i napisani, najpotpunije prikazuju ono što sam uradio u poslednjoj deceniji.
Amsterdam, novembar 2002.
Prvi dio
Sabirajući utiske
DVA ŽIVOTA
U avgustu 2001. godine moj život se podijelio na dvije jednake polovine. Prva je protekla u Petrogradu, koji se tada zvao Lenjingrad. Druga – u Amsterdamu.
Iako su ta dva grada slična, Petrograd i Amsterdam se u meni ne preklapaju. Neva i Amstel su za mene različite rijeke, i ako mi se dogodi da hodam amsterdamskom Caar Peterstraat ili Nevskim prospektom pored holandske crkve u Petrogradu, drugi pogled to registruje – ali razliku između ta dva grada jasno osjećam. Kao dijete koje odrasta u dvojezičnoj porodici i zna s kim i kojim jezikom treba da govori.
Tramvaj broj 5 ne mijenja svoju trasu – i danas staje kod moje kuće u Amsterdamu, baš kao što je to činio u mom prošlom životu u Lenjingradu – i tu zbrke nema.
Broj mog stana u Baskovom pereulku bio je 33. Prvih deset godina u Amsterdamu živio sam u kući broj 22, narednu deceniju – u broju 11. Prije nekoliko godina, pokušavajući da izmaknem sudbini, preselio sam se u kuću sa brojem 16, koji mi nije govorio gotovo ništa.
Strancima koji su dolazili u Sovjetski Savez, najprivlačniji grad je obično bio Lenjingrad – Sankt Peterburg. Danas se Lenjingrad ponovo zove Sankt Peterburg – ali za starije njegove stanovnike, koji su većinu života proveli u „Lenjingradu“, to ime je i dalje živo. Isto važi i za šah: Lenjingradska varijanta holandske odbrane na čudan način objedinjuje oba moja boravišta.
Iako se zvuci vjetra i bubnjanja kiše na Nevi i na Amstelu ne razlikuju mnogo, moj preseljenje iz Lenjingrada u grad u kojem sada živim bilo je više od geografskog pomjeranja. Taj prelaz označio je početak novog života.
Riječ „holandski“ ušla je u moj život rano – gotovo otkad znam za sebe. Kad se osvrnem pedeset godina unazad, jasno vidim mamu kako u decembarsko veče 1948. godine grije ruke nad peći – „holandkom“. Pored te peći stajao je otoman na kojem sam spavao.
Tada smo živjeli četvoro – sa bakom i sestrom – u jednoj sobi od 25 kvadrata u komunalnom stanu, ali ta soba mi nije djelovala tijesno. Osim nas, u stanu su živjeli Kantori, Galperini i Levin-Kogani. Jedina Ruskinja bila je mlada žena po imenu Ljuda, ali je i ona nosila prezime Sarenok.
U prvim mjesecima u Holandiji, kada bih pričao ljudima o našem stanovanju, gotovo uvijek bi me pitali: „A koliko ste imali spavaćih soba?“ Brzo sam shvatio da istinit odgovor ne odgovara njihovim predstavama, pa sam odgovarao prema raspoloženju: ponekad dvije, ponekad tri.
Sjećam se sebe kao dječaka u prodavnici na uglu ulica Nekrasova i Vostanija, kako stojim u redu kod kase da uzmem račun za holandski sir. Sjećam se i sebe kao savjetnika u radnji „Voentorg“ na Nevskom, pored bioskopa „Hudojestveni“, gdje je mama dugo birala šešir koji je, iz nekog razloga, zvala „holandkom“. Bio je koketan, sa vještačkim cvjetićima – i vraćen je u radnju nekoliko sati nakon kupovine. A meni je tada upućen ukor: „Kako si mogao da mi to preporučiš – pa nisam više djevojčica.“
U studentskim danima, pet godina zaredom prolazio sam pored ostrva Nova Holandija na putu ka univerzitetu – sa njegovim veličanstvenim, strogim sivim lukom. Na ostrvu se nalazila jedna od rezidencija Petra Velikog, koji je tu svraćao kad bi posjetio Galerijsku brodogradilišnu radionicu, gdje je radilo mnogo holandskih majstora. On je mislio o Amsterdamu kada je osnivao svoj grad – prije gotovo tri vijeka.
Petar Prvi je iz Holandije donio u ruski jezik mnoštvo riječi – uglavnom vezanih za more – dok je Holanđanima ostavio samo dvije ruske. Njihova riječ durak nije ni blizu naivna i dobrodušna kao Ivan-budala, dok vesela riječ pierevaaien, iako potiče od ruskog „pir“, u holandskom znači nešto poput „ludovati bez mjere“. Duga ruska pijanstva mladog cara i njegove mnogobrojne pratnje, koja su se odvijala u Amsterdamu mjesecima, ostavila su na Holanđane jak utisak.
U avgustu 1972. godine, dok je bio u toku meč Fišer–Spaski, jedan od najintrigantnijih u istoriji igre, meni nije bilo do šaha: napuštao sam Sovjetski Savez.
Holandija je tada zastupala interese Izraela, s kojim SSSR nije imao diplomatske odnose, pa sam vizu za izlazak dobijao u holandskoj ambasadi u Moskvi. Ambasada se nalazila sasvim blizu Centralnog šahovskog kluba, do kojeg sam znao put još iz dana juniorskih turnira.
Kada sam izašao iz Sovjetskog Saveza, osjetio sam se kao novorođenče: sve poznato je nestalo, a preda mnom se prostirao ogroman, nepoznat svijet. Imao sam dvadeset devet godina. Odlazeći, vjerovao sam da da bi se počelo iznova, moraš zaboraviti staro. Ispostavilo se da je to nemoguće.
Pravo da „nešto ne smatraš da se desilo“ pripadalo samo ruskom caru, a i Persej je znao: kad pas, nakon mnogo muke, pregrize povodac i pobjegne, oko vrata mu još dugo visi veliki komad lanca.
Moja sadašnjost je postala takva zahvaljujući prošlosti, koju sam pokušao da odbacim. Ali ona je ostala – uskladištena i pročišćena u pamćenju. A i obrnuto: prošlost ne bi isplivala, da nije bilo tog mog zapadnog poglavlja. Štaviše – da nije bilo druge, holandske polovine mog života, Rusija mi ne bi bila otkrivena.
Da bih osjetio Rusiju, morao sam otići iz nje, vidjeti je sa distance. Da bi nešto sagledao drugačije, potrebne su ti nove oči – jer stare vide samo ono što su navikle da vide.
Iako se moja holandska polovina života drastično razlikuje od one prve, ruske, ona se oslanja na nju – kao slon na kornjaču iz indijske priče – i ne mogu se razdvojiti. Kao što ne možeš čuti pljesak samo jedne ruke.
Mama me naučila da igram šah. U sredini sobe, tačno naspram peći „holandke“, stajao je trpezarijski sto, prekriven izblijedelom mušemom. Ponekad bismo uveče, poslije večere, na njemu rasprostirali staru kartonsku tablu i igrali dame ili šah. Tu tablu još uvijek jasno vidim: bila je izlizana na mnogim mjestima, a najviše je stradao kvadrat g2. Psihoanalitičar bi lako uočio vezu između te činjenice i moje sklonosti čitav živto fijanketiranju lovca na kraljevom krilu. Mama je uvijek otvarala partiju potezima oba centralns pješaka za po dva polja. Naravno, ja sam slijedio njen primjer. Vjerovatno se time objašnjava moja ljubav prema prostoru i centralnoj igri, koja me drži do danas.
Nismo imali prave figure – igrali smo sa papirićima na koje je mama napisala nazive figura. Jednom nas je u toj igri zatekao mamin brat, ujak Volođa, i kupio nam pravi šahovski komplet. Glava jednog bijelog konja ubrzo se odvojila od postolja, pa smo je prilikom igre jednostavno polagali ravno na tablu. Drugi mamin brat, Adolf, umro je početkom 1941. godine. S tim imenom, bilo bi mu teško da je doživio rat.
Mamu je šah naučio njen otac, moj djed, koga nikad nisam vidio – umro je od gladi u opkoljenom Lenjingradu godinu dana prije mog rođenja, u januaru 1942. Te zime bilo je strašno hladno, a u kući jedva nešto toplije nego napolju. Djed Ruvim ležao je u sobi u kojoj sam proveo prvu polovinu svog života više od nedjelju dana, sve dok baka, koja se i sama jedva kretala, nije uspjela da ga odvuče na sankama do groblja, gdje je sahranjen u zajedničkoj grobnici.
Dobro se sjećam bake Tamare, kako se njiše ispred upaljenih svijeća i govori nešto na meni nerazumljivom jeziku. „Bako,“ pitao sam je, „bako, moliš li se Bogu? Zašto onda ne ideš u crkvu?“ – „Odrasćeš, pa ćeš razumjeti“, odgovarala bi bez objašnjenja. Kad sam malo porastao, baka je ponekad sa mnom pričala na jidišu, ali umrla je kad mi je bilo šest godina. Moj njemački je, zapravo, moj holandski, začinjen bakinim jidišem, uz poneku njemačku riječ.
Otac je imao drugu porodicu, i kad bi me neko pitao za njega, govorio sam: „Otac ne živi s nama.“ Nismo imali nikakve odnose. Kad bismo u školskim formularima ili dnevnicima morali da upišemo podatke o roditeljima, uvijek sam osjećao neprijatnost zavidio dječacima koji bi s ponosom govorili: „Poginuo je na frontu.“ Oca sam vidio svega nekoliko puta. Posljednji put u prenatrpanom autobusu u Nevskom prospektu – odgovorio sam potvrdno na pitanje da li silazim na sljedećoj stanici, okrenuo se i ugledao njega. Nije me prepoznao – bio je vrlo kratkovid. Sljedeće godine je umro.
Igrajući fudbal u Tauriđanskom parku ljeta 1954, slomio sam ruku. Osuđen na gipsani zavoj tokom mjesec dana, počeo sam da igram šah. To interesovanje je otišlo predaleko i njegove složene posljedice osjećam do danas. Danas, skoro sedamdeset godina kasnije, kad više ne igram šah – ili ga igram vrlo rijetko – dešava mi se da me zaboli ruka baš na mjestu gdje je tada bila slomljena. Doktor kaže da je to plod moje mašte i da to „nije moguće“.
Poslije srednje škole upisao sam Geografski fakultet. Studije nisu bile prezahtjevne, pa je ostajalo dosta vremena za šah. Specijalizirao sam ekonomsku geografiju kapitalističkih zemalja. Kako primjećuje engleska šahovska enciklopedija: „Već tada se pripremao za život na Zapadu.“
Iako sam bio majstor, rijetko sam sam igrao – više sam se bavio trenerskim radom. U jednom periodu pomagao sam Talju, a posljednje godine pred odlazak – Korčnoju. Moja odluka da napustim zemlju nije se dopala vlastima. Na oglasnoj tabli u foajeu Čigorinskog kluba, i poslije mog odlaska, duže vrijeme su visila dva obavještenja. Na jednom, ispod spiska ekipe Lenjingrada, moglo se pročitati: trener – majstor G. Sosonko, a drugo je bilo naredba Sportskog komiteta o mojoj diskvalifikaciji zbog „izdaje Otadžbine“. Ta dva papira mirno su koegzistirala sve dok se neko nije dosjetio da prvi ukloni.
Moja prava profesionalna šahovska karijera počela je na Zapadu. Da bih je učinio jednostavnijom, skratio sam svoje ime, a da bih ga učinio čvršćim, dodao sam još jedno „n“. Primamljivo je bilo ostaviti puno ime, posebno nakon što ga je novinar jednih holandskih novina podijelio na dva dijela, dajući mu aristokratski italijanski prizvuk: Gennadi Sosonko. Još efektnije je izgledalo na kineski način ispisano „So-son-ko“ na programu simultanke koju sam držao negdje u Belgiji u proljeće 1974. U oba slučaja odlučio sam da bi to bilo ipak previše.
Gena koji je živio u Rusiji i Genna koji se pojavio na Zapadu nose isto prezime, ali su po mnogo čemu veoma različiti ljudi – da ne kažem potpuno različiti. Nedavno sam dobio potpis od prijatelja iz prvog perioda mog života u knjizi: „Genni kojeg još pamtim kao Genu“ – i nisam to nimalo doživio kao šalu. Od Rusije me ne dijele samo godine i kilometri – nešto mnogo dublje.
Dva mjeseca nakon dolaska u Holandiju počeo sam da radim u „Schaakbulletin“-u. Taj časopis bio je prethodnik New in Chess, u kojem su kasnije objavljena gotovo sva esejistička poglavlja iz ove knjige. Posao u časopisu kombinovao sam s igranjem na turnirima. Kako su rasli moji uspjesi, praktično igranje je postalo najvažnije.
U proljeće 1973. razgovarao je sa mnom potpukovnik Z. Ponudio mi je posao – predavanje ruskog jezika na kursevima u Gardervejku. Na tim vojnim kursevima učili su mladi ljudi s univerzitetskim diplomama; kurs jezika potencijalnog neprijatelja bio je ubrzan i intenzivan. Sam potpukovnik govorio je savršeno ruski. Odbio sam, objašnjavajući da je moje hobi konačno postalo moja profesija – što ga je prilično iznenadilo. Umjesto nesigurnog postojanja šahovskog profesionalca, nudio je vrlo respektabilnu karijeru – ali čak i takva ograničila bi ono zbog čega sam i napustio Sovjetski Savez. Na rastanku, pružio mi je vizit-kartu: „Za slučaj da se predomislite“. Listajući nedavno stare papire, pronašao sam je i nisam odmah mogao da se sjetim kojem periodu života pripada. Teško da bi mi danas mogla zatrebati.
Ne znam kako bi mi se život odvijao da sam tada prihvatio njegovu ponudu. Jedno je, međutim, sigurno: ne bih vidio svijet onako kako sam ga vidio zahvaljujući svojoj profesiji.
Igranje šaha na profesionalnom nivou zahtijeva krajnju koncentraciju, napetost, potpuno uranjanje u jedan drugi, vještački svijet. Prelazak iz običnog stanja u svijet turnirskog šaha uvijek mi je teško padao, i oni koji me poznaju u ta dva stanja tvrde da poznaju dvije različite osobe.
Šah mi je dao veoma mnogo. Taj igrački svijet je život u minijaturi. U šahu takođe ne možeš povući potez nazad, a ni vrijeme partije nije beskonačno.
Gledajući današnji šah, može se reći da mu je sadašnjost neodređena, budućnost zabrinjavajuća, a jedino je prošlost – zauvijek blistava! Iako znam da nije naročito mudro misliti kako je u staro vrijeme nebo bilo plavlje, djevojke ljepše, žrtve dama efektnije, a ljudi koji su igrali šah zanimljiviji, ipak ne mogu da se otresem misli – bilo je, bilo je!
„Zlatnim šahovskim vremenima“ nazvao je svoju knjigu o šahu prve polovine 20. vijeka Milan Vidmar, ali nije li zlatan u poređenju s današnjicom bio čitav prošli vijek? Ne bi li veliki igrači prošlosti, gledajući šah s početka novog vijeka, osjetili nešto slično onome što je osjećao Lorenc, tvorac klasične teorije građe atoma, koji je žalio što je doživio trijumf kvantne mehanike i vidio kako se sve što je postignuto u nauci – uključujući i njegovo – ljulja.
Iz svijeta romantike, snova i neodređenosti, šah je prebačen u surovu stvarnost. Kao balerina koja je, nakon što je otplesala ulogu Pepeljuge, završila na operacionom stolu zbog akutnog upala slijepog crijeva – i tako prešla u stvarni svijet.
Šah prošlosti, sa svojim oreolom tajanstvenosti, može nam danas djelovati naivno i puno grešaka. Ali zar neće takvim izgledati i šah s početka 21. vijeka – nekome u njegovoj drugoj polovini? Približili smo se otkrivanju posljednje tajne igre: da li prednost prvog poteza, kako je tvrdio Filidor, zaista vodi pobjedi, ili se, uz idealnu igru, ipak završava remijem? Ali – ko može da garantuje da će ta „posljednja istina“ u šahu uopšte biti zanimljiva?
Srećom, šah ima snažne argumente u svoju odbranu. Riječi Audena: „Poezija je stvar potpuno nepotrebna. I jedino njeno opravdanje je upravo to što je potpuno nepotrebno poznavati je“ – odnose se na šah u jednakoj mjeri.
Počev od 1974. godine, igrao sam za reprezentaciju Holandije protiv Sovjetskog Saveza na Olimpijadama i prvenstvima Evrope. Nema potrebe da naglašavam da su te partije za mene imale sasvim drugačiju težinu nego mečevi, recimo, protiv Meksika ili Islanda. Na Olimpijadi u Buenos Ajresu (1978) igrali smo u posljednjem kolu, i od ishoda našeg meča zavisilo je da li će Sovjetski Savez osvojiti zlato. Te noći prije meča, rukovodioci sovjetske ekipe pokušavali su da me ubijede da ne igram. Razgovor se vodio na različitim nivoima – od „znate, sa vizama za ulazak kod nas nema nikakvih problema“ do „ne zaboravi da ti je sestra još uvijek u Lenjingradu“ – ali nisu uspjeli da me nagovore.
„Igram za Holandiju, a ne protiv Sovjetskog Saveza,“ ponavljao sam, iako ne baš iskreno. Kratka rečenica u novinama: „U meču SSSR – Holandija, partija Polugajevskog na drugoj tabli završena remijem“ – bila je moja nagrada: nakon odlaska, moje ime nije smjelo da se pojavi u sovjetskoj štampi. Sportske novine iz Lenjingrada, u kojima je pisalo da su prva tri mjesta na prvenstvu Holandije 1973. podijelili Enklaar i Zujdema, čuvam i danas.
Turnir u Vadinxvejnu 1979. godine otvorio je premijer Holandije van Aht. Tu je bio prisutan i sovjetski ambasador Tolstikov, koji je u moje vrijeme bio partijski sekretar Lenjingrada.
– Znate li holandski izraz: „Držite zastavu visoko?“ – upitao me premijer, želeći mi uspjeh u turniru. – A vi, Lenjingrađanine, držite nivo. Nivo, kažem, naš nivo držite, Lenjingrađanine – s namjernom grubošću ponovio je ambasador, čovjek krupne građe, niskog rasta, hruščovljevskog izgleda. Nisam znao koga da slušam, i uzdrman tim riječima, započeo sam prvu partiju s Karpovom. Riječi: „Drži nivo, Lenjingrađanine“ još dugo su me progonile.
Na Olimpijadama, prvenstvima Evrope i na međunarodnim turnirima redovno sam se susretao sa šahistima iz SSSR-a, ne samo za tablom. Većinu sam znao još iz vremena dok sam živio tamo, neki su mi bili i prijatelji. Kontakt sa emigrantom nije mogao biti odobren od strane vođe delegacije, koji je gotovo uvijek bio prisutan na inostranim turnirima gdje su igrali sovjetski šahisti. Zato smo se sretali uglavnom u nekoj sporednoj ulici, daleko od hotela, a ja sam šetnje birao po unaprijed razrađenim rutama.
U tadašnjoj sovjetskoj štampi moglo se naići na izraz „unutrašnji emigrant“. U tu kategoriju, bez sumnje, spadali su moji prijatelji. Za neke od njih, unutrašnja emigracija postala je preuska – napustili su Sovjetski Savez i danas žive po raznim zemljama.
Prilikom odlaska na međunarodne i druge zvanične turnire, sovjetskim velemajstorima su se uručivala dosijea o stranim učesnicima. Dosijea su obično sastavljali studenti šahovskog odsjeka Instituta za fizičku kulturu. U njima su se detaljno analizirale i pozitivne strane šahiste, i njegove slabosti. Dobivši od prijatelja, pročitao sam nekoliko puta karakteristike o samom sebi. Napisane su bile pametno, i čitao sam ih s velikim interesovanjem – uvijek je zanimljivo znati šta drugi misle o tebi, pogotovo oni koje uopšte ne poznaješ.
Skoro čitava emigracija prvog talasa sebe se više smatrala Rusima koji su se privremeno našli u inostranstvu, nego Rusima koji su napustili domovinu zauvijek.
Napustivši SSSR, znao sam da odlazim zauvijek. Takva su tada bila pravila igre: država je teško i nevoljno davala dozvole za emigraciju (ako ih je uopšte i davala), ali ta emigracija morala je biti potpuna i konačna – svaki pokušaj da se nakon toga posjeti zemlja bio je unaprijed osuđen na propast. Znao sam da nikada više neću vidjeti ni svoje bližnje, ni svoj rodni grad. S tim osjećajem – zauvijek! – i opraštao sam se. Kada su me u zapadnom periodu mog života pitali da li planiram da ikada više odem u Rusiju, obično sam odgovarao: „Samo ako Lenjingrad opet postane Sankt Peterburg“, i čak su i najmaštovitiji jedva shvatali jasan smisao te rečenice.
Krajem 1974. mojoj majci nije bilo dozvoljeno da me posjeti u Amsterdamu, a pola godine kasnije nisam ni pokušao da se bezuspješno oprostim s njom u Lenjingradu.
U drugoj polovini avgusta 1982. zazvonio je telefon u mom stanu, i poslovni glas, saopštivši da će na jednom kruzeru biti održan revijalni šahovski turnir, predložio mi je da učestvujem. To mi nije bilo u planu: za pripreme za turnir u Tilburgu – tada najjači na svijetu – ostajalo je malo vremena. Odbio sam, ali sam prije nego što sam spustio slušalicu, upitao za rutu. „Baltičko more – uobičajena ruta: Kopenhagen, Stokholm, Helsinki.“ „A poslije?“ – upitah. „Poslije – Lenjingrad,“ ravnodušno odgovori on. Pogledao sam na kalendar – bio je 18. avgust – desetogodišnjica mog odlaska. Rekao sam da ću razmisliti.
Prijatelji i poznanici su me odvraćali od putovanja, a službenik iz Ministarstva spoljnih poslova u Hagu, kome sam se obratio za savjet, s pravom je primijetio: „Naravno, imate holandski pasoš, ali nikad se ne zna, vi to najbolje znate.“ Rekoh sebi da su u pravu…
Nešto je zatreperilo u grudima kada je ujutru 12. septembra mladi graničar kraj brodskog mostića broda „Ledi Astor“ bacio moj pasoš u duboku kutiju, uručivši mi, kao i ostalim putnicima koji su išli na izlet u Ermitaž, dokument crvene boje. Otvorivši ga, moglo se pročitati pravilo ponašanja za putnike kruzera, i među prvim tačkama bila je baš ona zbog koje sam i krenuo na ovo putovanje: zabranjeno je obavljati bilo kakve individualne aktivnosti koje nisu dio ekskurzijskog programa.
Inturistov autobus se potpuno zaustavio na Dvortsovom mostu, zaglavivši se u gustoj masi ljudi u sportskoj odjeći. Kasnije sam saznao razlog: Dan trkača bio je jedan od najmasovnijih sportskih praznika u Sovjetskom Savezu.
Bio je divan septembarski dan, Neva je blistala na suncu, a kad sam se osvrnuo, s lijeve strane su se pružale zgrade univerziteta i Kunstkamere, a s desne strane – Rostralne kolone i Petropavlovska tvrđava. Vodič u autobusu nije gubila vrijeme: „Pravo ispred nas je Ermitaž. Muzej posjeduje jednu od najvećih zbirki slika na svijetu. Ermitaž je osnovan…“ Ispred zgrade Ermitaža trebalo je da me čeka moja sestra, kojoj sam unaprijed javio.
Oko mi se, odviknuto za deset godina od poznatih kontura iz djetinjstva, lako prilagodilo. Najveće čudo bilo je u zvucima: prozori autobusa bili su otvoreni, i svi ljudi oko nas su razgovarali dok su trčali – na jeziku moje mladosti. Poslije petnaestak minuta masa ljudi se razišla, i autobus je krenuo.
Prostor se mjeri vremenom. Sada Amsterdam i Peterburg dijeli tri sata leta. U Peterburgu, kao i u Amsterdamu, imam svoje uobičajene rute za šetnju. Hodam Nevskim prospektom, uvijek se držeći iste strane, kao što sam radio kada sam živio u ovom gradu. Dolazim do raskrsnice Nevskog sa Ulicom Ustanka i na trenutak zastajem. Na tom mjestu sam stajao s majkom i sestrom u nepomičnoj gomili hladnog martovskog dana 1953. godine. Ljudi su stajali svuda – na trotoarima, na kolovozu, na izbočinama zgrada i gradilišta nove stanice metroa – mnogi su plakali. Vrijeme je bilo pet do dvanaest, i odjednom su zavijale sirene i sirene automobila koji su dotad stajali. Svi muškarci su skinuli kape, a mama je počela da mi razvezuje vrpcu na mojoj. Bio je to dan sahrane Staljina.
Sklanjam se ulijevo, prelazim nekoliko blokova, i evo ugla – zgrada. Penjem se na drugi sprat. Stepenice su toliko izlizane da je teško povjerovati da su kamene. Naše stare stanice više nema. Tu se sada nalaze kursevi za računovođe. I ranije su bili tu – vrata preko puta – i na odmoru su na stepeništu uvijek pušili budući knjigovođe koji su polagali za više kvalifikacije. Kuhinja našeg stana sada je učionica. Na mjestu velike peći, na kojoj su stajale kerozinske i primus lampe i gdje je Cila Naumovna obično kuvala kravlje vime kupljeno na Maltiškom tržištu, sada stoji nekoliko računara. Soba u kojoj sam živio sada je direktorova kancelarija, na vratima stoji tabla sa radnim vremenom. Od svih koji su nekada živjeli u toj sobi – živ sam samo ja.
Ja sam potpuno smiren kada mislim na njih, i ne zato što znam da na groblju, gdje su svi jednako mrtvi, ne možeš oplakati svakoga. Čak ni one za koje si bio dio života – i to ne mali, nego za neke i sam život. Sjećanja su urezana u pamćenje čvrsto i zbijeno, kao ogromni kamenovi Zida plača. Više me obraduje nego rastuži kada se iznenada pojavi još jedno sjećanje, za koje sam mislio da je zauvijek zakopano – recimo, sastanak stanara naše zajedničke kuće i žustra rasprava o tome da li je potrebno kastrirati zajedničkog mačka Barsika, koji u tom trenutku ništa ne sluteći veselo trčkara po kuhinji; ili izraz lica Poline Saulovne, duboko stare žene, dok mi – šestogodišnjaku – s osjećajem recituje basnu „Mrav i cvrčak“.
Dva blistava ruska pisca 20. vijeka živjela su u ovom gradu. Obojica su napustili Rusiju. Jedan – u aprilu 1919. godine, brodom iz Sevastopolja, drugi – u maju 1972, avionom Aeroflota, letom Lenjingrad – Beč – standardnom rutom ka slobodi u ono doba za one koji su živjeli u gradu na Nevi. Tri mjeseca kasnije, istom tom rutom otišao sam i ja.
Ni Vladimir Nabokov, ni Josif Brodski se nikada više nisu vratili u Peterburg. Nabokov nije poslušao savjet prijatelja, kneza Kačurina, da se vrati inkognito, i poslao je umjesto sebe svoje alter ego u jednoj pjesmi. Brodski nikad nije ni stigao da se odluči na povratak, iako su ga pozivali. Jednom kad je vidio pravu Veneciju, zauvek je dao prednost njoj, a ne Severnoj. Kao i Nabokov, i Brodski se često vraćao svom gradu u pjesmama i esejima, iako je svjestan bio da „su sve pokušaje da se prošlost oživi unaprijed osuđene na neuspjeh – kao i pokušaji da se shvati smisao života.“
Gledajući danas u prošlost, shvatam da se moje viđenje te prošlosti promijenilo. Svjestan sam da prošlost svakim danom stari, tone u sadašnjost i sve joj je teže udahnuti život. U stvarnosti, mi zapravo pišemo o onome što je prošlost postala sada, a ne o onome kakva je bila tada. Pisati o prošlom je mnogo lakše nego zaista živjeti u njemu. Ono što se nije ostvarilo, što je izgubljeno, ono što je moglo biti a nikada neće biti – sve to daje prošlosti neku tihu, bolnu tugu.
Da bi se prošlost prihvatila, potrebna je hrabrost – da se s njom pomiriš, da naučiš da je vidiš onakvom kakva je bila, bez ukrasa, iluzija i samoprevare.
Znam da je pamćenje optimista: neka sjećanja sada mi se čine idiličnijim nego što su stvarno bila – ili, u najmanju ruku, manje nabijena emocijama trenutka. Znamo da pamćenje ne samo da zna da izbriše tamne boje ružnog ili da ga potpuno zaboravi, već i da ga uljepša: čak i tuga iz prošlosti ne djeluje više toliko tužno kada je gledamo unazad.
„Obilazeći dvorce i galerije sjećanja“, kako je govorio Sveti Avgustin, nailazim ponekad na nešto smiješno ili beznačajno. Mnemosina (boginja pamćenja) često skreće s glavnih puteva, ali katkad neka bezazlena sitnica, šala ili slučajno izgovorena riječ govore ne manje nego notarski ovjerena dokumenta.
Bertrand Rasel se u poznim godinama prisjećao Glastona, kojeg je vidio 1889. godine – bio je to duboko ostario čovjek. Poslije ručka, njih dvojica – jedini muškarci – ostali su za stolom. Rasel, kojem je tada bilo sedamnaest godina, očekivao je da će čuti nešto uzvišeno. „Ovo je veoma dobar portvejn. Pitam se zašto su mi ga sipali u čašu za bordo?“ – rekao je Glaston. Taj portvejn, natočen u čašu za bordo, meni je bliži nego sve izreke tog velikog Engleza.
„Za dopisivanje“, odgovorio mi je dječak na turniru u Indoneziji 1982. godine, i njegov lukav osmijeh pamtim i danas. Upravo sam mu dao autogram, a on me zamolio da pored napišem i svoju adresu.
Vidim Mišu Talja kako pali još jednu cigaretu i nervoznim pokretom precrtava potez koji je već bio zapisao na formularu. Vidim pregib obrva Lava Polugajevskog i njegov strasni pogled neposredno prije nego što će zadati odlučujući udarac u jednoj od naših partija. Od same partije u pamćenju su ostali samo mutni obrisi, i nedavno sam morao da se obratim kompjuteru kako bih je rekonstruisao.
Pripadam ljudima koji su „pametni naknadno“, i prečesto sam u životu, kao i u šahu, oslanjao se na ono rusko „avósj“ – možda će se nekako srediti. Sada osjećam žaljenje što su mnogi razgovori sa junacima ove knjige ostali zaboravljeni. Žao mi je i što mnoga pitanja, čiji bi odgovori mogli da budu zanimljivi čitaocu, jednostavno nikada nisu ni bila postavljena. Tada mi nisu ni padala na pamet – svakodnevna sitnica činila se važnijom. Rijetke zabilješke iz tog vremena slaba su pomoć pamćenju, a stare fotografije mogu samo da uplaše sjećanja. Poznat je paradoks: što duže gledaš poznata lica na fotografijama iz daleke prošlosti, to bledunjavija postaje stvarna slika u sjećanju.
Mnogih od onih o kojima sam pisao više nema. Ili možda – ima. Jasno vidim njihova lica, pokrete, način govora. Čujem njihove glasove. Obraćanje njima znači kretanje nazad niz rijeku Lete, tamo gdje nema budućnosti, već samo prošlost. Tamo gdje je sve jednom zauvijek stavljeno na svoje mjesto: – na suhumsku plažu kod mladog Lava Polugajevskog, – kod Miše Talja koji se, smijući se, raspituje kod Maestra kako je tačno počeo građanski rat u Španiji, – kod Sjome Furmana, duboko pogrbljenog nad tranzistorskim radiom, – kod Olge Kapablanke, kako na Petoj aveniji u Njujorku posmatra medaljon s likom posljednjeg ruskog cara u izlogu antikvarnice.
Sjećao sam se da vrijeme čini s ljudima isto što i prostor s spomenicima: ako staneš preblizu ili predaleko, rizikuješ da ih ne vidiš uopšte – i jedne i druge možeš sagledati samo s određene udaljenosti, iz pažljivo izabrane tačke. Trudio sam se da pronađem tu tačku.
Shvatajući koliko je zadatak težak, želio sam da se barem približim slici u kojoj se „posljednja istina osvjetljava crnim okvirom“, jer bi hrestomatski, uglačani prikaz ovih ljudi bio nedostojan njih samih i dalek od stvarnosti.
Većina onih o kojima je riječ u ovoj knjizi bili su, na ovaj ili onaj način, povezani sa zemljom u kojoj sam proveo prvu polovinu života – Sovjetskim Savezom. Kao što je nemoguće ukloniti amblem sa srpom i čekićem sa zabata zgrade iz 19. vijeka a da se ne ošteti fasada, tako je nemoguće zamisliti te ljude izvan vremena kada je crvena boja države koje više nema dominirala kartom svijeta.
Šah u Sovjetskom Savezu, pod stalnim nadzorom i pažnjom vlasti, bio je čvrsto isprepleten s politikom, kao i sve u toj neobičnoj zemlji. Zatvorenost društva i njegova izolacija od slobodnog svijeta često su uzrokovali da se talenat i energija slivaju u relativno neutralne oblasti. Upravo su ta zatvorenost i izolacija doprinijele razvoju šaha, stvarajući poseban kulturni sloj – ogroman svijet sovjetskog šaha.
Taj svijet se sastojao od brojne armije profesionalnih igrača – zvaničnih i onih prerušenih u amatere – trenera i organizatora. Iz tog zauvijek nestalog vremena – gomile navijača koji su pratili tok partija meča za svjetsku titulu preko ogromnih demonstracionih tabli, postavljenih u centru Moskve na zgradi pozorišta, jer u sali nije bilo slobodnih mjesta. Iz tog svijeta – penzioneri koji su se nadnosili nad šahovskom tablom na klupama u parku po dvadeset stepeni ispod nule i bake koje su strpljivo čekale unuke sa časova teorije, gdje su prvi put vidjeli Legalov mat.
Iz tog svijeta i vremena – mečevi za svjetsku šahovsku krunu, čiji su događaji van table stizali na naslovne strane novina, i sama je stvarnost diktirala libreto za mjuzikl Chess, koji se godinama igrao s rasprodanim kartama u najboljim pozorištima Londona i Njujorka.
Iz tog svijeta – finala državnih prvenstava koja su se igrala u prepunim koncertnim i pozorišnim salama. Samo učešće bilo je uspjeh sam po sebi i za mnoge jake majstore ostalo je neostvareni san. Publika, koja je suptilno osjećala igru, nerijetko je aplauzima nagrađivala lijepu pobjedu ili efektnu kombinaciju. Satima si mogao da razmjenjuješ mišljenja o pozicijama sa sasvim nepoznatim čovjekom, da se posle kola s njim rastaneš zauvijek – ili postaneš prijatelj za cio život. U pres-centru si mogao sresti majstore i velemajstore čija bi imena bila ukras svakom međunarodnom turniru. Za biltene posvećene svakom kolu moralo se dežurati kod kioska „Sojuzpečati“, a radijski prenosi s prvenstava išli su na Prvom programu u sportskim vijestima dana.
Imena ljudi iz tog svijeta bila su svima na usnama i po popularnosti nisu zaostajala za filmskim zvijezdama. Bilo bi šteta da ta imena zauvijek odu u zaborav.
Rasute detalje nesvjesno sam sakupljao u kasicu pamćenja. Oni su se vremenom stopili u jedno, stvorivši portrete ljudi koje sam imao sreće da upoznam. Skupljeni zajedno, ti portreti su za mene neočekivano postali i sažetak mojih ličnih doživljaja iz posljednjih godina.
Svaki put kada bi neko od onih o kojima je riječ u ovoj knjizi napustio ovaj svijet, želio sam da o njima nešto pročitam. Kasnije sam shvatio da zapravo želim da pročitam ono što sam ja znao o njima. Pored toga – ono što sam samo ja znao. Lišen te mogućnosti, odlučio sam da sam o njima pišem.
Otuda – ova knjiga.
Avgust 2001.
MOJ MIŠA
„Glava mi je puna sunca“ – prve su riječi dvadesettrogodišnjeg Miše Talja u prepunoj sali u Moskvi odmah nakon blistave pobjede na Turniru kandidata u Jugoslaviji 1959. godine. Njegov odgovor na pitanje kako će započeti borbu za krunu zvučao je tačno kao čuveno „Idem na vas“: „U prvoj partiji meča s Botvinikom moj prvi potez biće e2–e4!“
U svijet strogo pozicionogh šaha sredine 50-ih godina provalio je mladić – zapravo dječak – s gorućim crnim očima i stilom igre koji je jedne oduševljavao, a druge šokirao. Ono što je pisao jedan holandski list odražavalo je reakciju čitavog šahovskog svijeta: „Za jednog šahistu svjetske klase, Talj igra iznenađujuće nepromišljeno, da ne kažemo očajnički i neodgovorno. Za sada ima uspjeha jer ni najiskusniji i najpouzdaniji defanzivci ne mogu da izdrže ovaj teror na šahovskoj tabli. On teži napadu po svaku cijenu, a u njegovim partijama žrtve jedne, pa čak i više figura, nisu rijetke. Mišljenja o ovom očajničkom stilu igre su podijeljena: neki ga vide samo kao kockara kome sreća trenutno ide naruku, a drugi – kao genija koji otkriva nepoznate oblasti šaha.“
Iako je Talj već bio kandidat za svjetsku titulu, sa šampionom se dotad sreo samo jednom – za vrijeme Olimpijade u Minhenu 1958. godine (priča o tome kako malog Mišu s tablom pod miškom nije primio Botvinik koji se odmarao na Rigi je, naravno, novinarska izmišljotina). Šetajući između stolova dok je protivnik razmišljao, Mihail Moisijevič ga je upitao: „Zašto ste žrtvovali pješaka?“ A dobio je, po Mihinim riječima, huliganski odgovor: „Samo mi je smetao.“ Volio je tu riječ i često bi za vrijeme analize, braneći neku nejasnu žrtvu, dodao: „A da malo huliganizujemo?“
Upoznao sam Mišu u jesen 1966. godine. Došao je na nekoliko dana u Lenjingrad, i u maloj sobici kod jednog zajedničkog prijatelja odigrali smo ogroman broj brzopoteznih partija, od kojih sam ja uspio da dobijem jednu i napravim dvije-tri remija. Poslije toga dolazio je još nekoliko puta, sprijateljili smo se, i nije bilo iznenađenje kada me pozvao u Rigu, njegov grad, da zajedno radimo: uskoro ga je čekao meč s Gligorićem. Naravno, za mene je to bio veliki kompliment. Računajući taj i naredne boravke u Rigi, bio sam s njim ukupno oko pola godine.
Dolazio sam u jedanaest u veliki stan u centru grada, i već za pola sata sjedili smo za tablom. Danas, četvrt vijeka kasnije, shvatam da mu varijante – a bavili smo se, naravno, samo otvaranjima – zapravo nisu bile posebno potrebne. Najvažnije (tu se potpuno slažem sa Spaskim) za njega je bilo da stvori poziciju u kojoj će njegove figure živjeti, i one su zaista kod njega živjele kao ni kod koga drugog. Morao je da stvori napetost i inicijativu, da izgradi poziciju u kojoj će duhovni momenat – dati mat! – nadvladati i ismijavati materijalne vrijednosti.
Mnogo vremena smo trošili na oštre, ali ne sasvim korektne varijante daminog gambita i na žrtvu pješaka u novoinidijskoj odbrani, koju je upotrijebio u jednoj malo poznatoj partiji iz pripremnog meča s Holmovom. Ali smo analizirali i Nimcovičevu odbranu i špansku partiju – otvaranja koja su postala ključna u njegovom meču s Gligorićem.
Često je dolazio i Mihin stalni trener Aleksandar Koblenz, za prijatelje – Maestro. Tako ga je skoro uvijek i Miša zvao. Iza njihove duhovite i ironične komunikacije krila se duboka i iskrena privrženost. „Za danas dosta“, govorio bi Miša. „Ajde sad brzopotezni, blic-blin (‘jao-blic’).“ Žrtvujući nam redom figure (najčešće nekorektno), govorio je: „Nije važno, sad ću mu oboriti zastavicu...“ A u najnapetijim situacijama, kad mu je ostajalo svega nekoliko sekundi, izgovarao bi svoje omiljeno: „Smirenost – moja drugarica.“ Ne sjećam se da je ikada igrao blic bez očiglednog zadovoljstva – bilo da su to bile partije prvenstva Moskve ili Lenjingrada, koje je u velikom broju osvajao, bilo da je to bilo prvenstvo svijeta u Sent Džonsu 1988. ili obična petominutna partija s nekim ljubiteljem koji ga je sreo u hotelu.
Do doba računara bilo je još daleko – Gligorićeve partije bile su rasute po raznim biltenima. Tražeći ih, Miša bi često naišao na neki strani časopis koji su mu slali iz svih krajeva svijeta, pa bi, pogledavši dijagram, predložio: „A da umjesto toga pogledamo neku partiju s posljednjeg prvenstva Kolumbije?“
„Možda da malo odmorite?“ – čuo se glas Mišine majke Ide Grigorjevne, energične, impozantne žene. Bila je najstarija od sestara jedne buržoaske jevrejske porodice iz Rige, koju je sudbina raznijela po čitavom svijetu. U avgustu 1993. trebalo je da njena sestra Riva, koja od kasnih 30-ih živi u Hagu, napuni devedeset godina. Miša ju je gotovo uvijek posjećivao tokom svojih čestih dolazaka u Holandiju.
Kao mlada djevojka otišla je na pola godine u Pariz da usavrši francuski, ali sudbina je imala drugi plan... Tetka Riva je svog slavnog sestrića prvi put vidjela 1959. godine u Cirihu, kada je saznala da će se tamo održati šahovski turnir. „Bio je pun energije, zračio je“, prisjeća se ona, „a onaj mršavi visoki Amerikanac, još dječak, upijao je svaku Mišinu riječ...“ Samo dvije godine mlađa bila je i druga njena sestra, Ganja, koju se dobro sjećam još iz Rige, a sada živi u Bruklinu.
Prezime Mišine majke, koja je preminula 1979. godine, bilo je Talj – kao i njegovog oca: udala se za svog rođaka. U ogromnom stanu (bar meni se tada činio takvim) živjeli su: Mišina majka, njegov stariji brat Jaša, koji je preminuo ubrzo poslije majke, sam Miša sa djevojkom koja je emigrirala 1972. i, koliko znam, sada živi u Njemačkoj, Mišina prva supruga Sali, koja je otišla 1980. i sada živi u Antverpenu, njihov sin Gera – prelijep dječak s kovrdžavom kosom, danas otac troje djece i zubni ljekar u Ber Ševi, u Izraelu.
Sjećam se kako se početkom 80-ih Miša nekoliko puta sastajao sa sinom u mom stanu u Amsterdamu – sin je tada dolazio iz Njemačke kod oca. Vremena tada nisu bila „vegetarijanska“, i otvoren susret s emigrantom, čak i pred kolegama velemajstorima, mogao je imati neprijatne posljedice – na primjer, zabranu putovanja u inostranstvo na godinu, dvije ili više (što je Miša lično iskusio).
Skoro svakodnevno dolazio je i ujak Robert, kako su ga svi zvali – prijatelj Mišinog oca, izuzetnog ljekara, kako su svi koji su ga poznavali govorili – preminulog 1957. godine. Ujak Robert, taksista u Parizu 20-ih godina, izgubio je čitavu porodicu u ratu. Sam slab igrač, mogao je satima da prati naše analize i blic partije, gledajući Mišu zaljubljenim očima.
Ponekad bi ga i prekorio zbog nečega, Miša bi se slabo branio, a Ida Grigorjevna, uvijek na strani ujaka Roberta, govorila bi: „Miša, možeš li da odgovaraš normalno? Nemoj da zaboraviš da je on, na kraju krajeva, tvoj otac.“
To je bila porodična tajna: u stvarnosti, ujak Robert je bio Mišin otac... Danas, kada više niko od njih nije među živima, jasno se sjećam ujaka Roberta s neizostavnom cigaretom među nikotinom požutjelim prstima, često i s čašicom konjaka, i Miše, posebno u posljednjim godinama – zaista toliko sličnog ocu, po izgledu, govoru, držanju.
Tokom tih razmjena šala i dobacivanja, ja sam stidljivo skretao pogled, ali niko na mene nije obraćao pažnju, smatrajući me „svojim“.
Ali dolazilo je veče, i trebalo je negdje da se ide na večeru. Zvao se taksi, i odlazili smo u neki od restorana, gdje bi Mišu, naravno, uvijek prepoznali. Kad je Talj postao svjetski prvak, poklonili su mu „Volgu“ – najbolji sovjetski automobil tog vremena. Ali on ju je poklonio bratu. Tehnici je uopšte prilazio ravnodušno, i, naravno, nikad nije ni pomišljao da uči da vozi. Tek u posljednjem periodu života nabavio je električni brijač, i tragovi njegovog „rada“ mogli su se primijetiti tu i tamo po njegovom licu.
U moje vrijeme, brijao ga je stariji brat, a češće bi, kao i uvijek kada nije bio kod kuće, išao kod frizera. Nevoljno je nosio kravate – samo kada bi ga okolnosti prisilile. Naravno, nikada nije naučio da ih veže. Ni satove nikad nije nosio. „Ma da nosim nešto što mi kuca po ruci!“ – govorio bi. Vrijeme, u uobičajenom smislu, za njega nije postojalo. Sjećam se više propuštenih vozova, a iz njegovih mladih dana potiče i pouzdana priča o pokušaju da stigne avion – taksijem, koristeći trosatno međuslijetanje – priča koja se, po svjedočenju prisutnih, završila uspješno.U taksiju smo često igrali igru o kojoj sam prvi put čuo od njega: od četiri cifre sa registarskih tablica auta ispred pokušati dobiti broj 21, koristeći svaku cifru samo jednom. Meni je bilo teško da provjerim tačnost, ali u komplikovanim slučajevima Miša bi, trijumfalno, koristio korjene, diferencijale i integrale.
Za večerom – i često poslije nje – pilo se. Miša nije volio vina i nije ih pio. Više je volio jaka pića – votku, konjak, rum-kolu. Da ne bude zabune – nije to bilo lagano ispijanje na slamčicu. Lice barmena u Vejk-an-Zeu prilikom našeg prvog susreta van Rusije, u januaru 1973, kada je trebalo u jednu čašu nasuti pet čašica konjaka, i danas mi je u sjećanju.
Prije nekoliko godina, Miša, već prilično slab, jednostavno je zaspao na kraju banketa u Rejkjaviku. To mu se, naročito u posljednjim godinama, sve češće dešavalo. Korčnoj i Spaski, koji su takođe igrali tamo, tada su bili u zategnutim odnosima. Ali nije bilo druge – pogledali su se: „Hoćemo li ga ponijeti?“ – pita jedan. „Hajde da ga ponesemo,“ odgovara drugi. Put nije bio kratak, ali rivali iz mladosti uspješno su obavili zadatak, a zbunjenom recepcioneru u hotelu rečeno je: „Eto, šahista – dugo razmišljao, pa se mnogo umorio.“
Savršeno se sjećam njegovog iskričavog, uvijek blagog humora, njegovog smijeha – zaraznog, često do suza, njegove trenutne reakcije u razgovoru, njegove čuvene dosjetke, obično iza ponoći: „Konobar! Promijenite mi sagovornika!“ Čini mi se da je Šeridan rekao da je istinsko duhovitost mnogo bliže dobroćudnosti nego što mislimo. Mišina duhovitost je uvijek bila istinska.
Usprkos fizičkom oštećenju – na desnoj ruci imao je samo tri prsta – svirao je klavir, i to prilično dobro. Sali se sjeća da je te večeri, kada su se upoznali, Miša svirao Šopenove etide. Nekoliko mjeseci prije svog prvog meča s Botvinikom, pitao je poznatu pijanistkinju Belu Davidovič, s kojom je bio posebno blizak, ima li u svom repertoaru Rahmanjinovu „Elegiju“. Kada je čuo da nema, rekao je: „Obećajte da ćete je svirati na završnom koncertu nakon moje pobjede nad Botvinikom.“
Tada je u Sovjetskom Savezu postojao običaj da se poslije zvanične ceremonije otvaranja ili zatvaranja šahovskih turnira ili mečeva organizuju veliki zajednički koncerti. Uveče, nakon 17. partije, kada je rezultat u meču postao 10:7 za Talja, zazvonio je telefon u stanu Bele Davidovič: „Možete da počnete da učite ‘Elegiju’...“
I sada, trideset dvije godine kasnije, Bela Davidovič, koja već dugo živi u Americi, kad god svira Rahmanjinovu „Elegiju“, sjeti se Miše Talja i one večeri u Puškin teatru kada ju je prvi put svirala. Njegovi omiljeni kompozitori bili su Čajkovski, Šopen i Rahmanjinov.
Ljeti, već tokom mojih kasnijih dolazaka, u periodu priprema za meč s Korčnojem, često smo odlazili na Rigu, na morsku obalu, gdje mu je bila dodijeljena dača, tačnije – tri sobe na drugom spratu kućice pored plaže. Danas je teško povjerovati u to, ali jasno se sjećam Miše na plaži za sunčanog dana, između improvizovanih stativa (majica i torba za plažu), kako strastveno – kao i sve što je radio – brani moje pokušaje da mu dam gol.
Branio je gol u univerzitetskom fudbalskom timu i ljubav prema fudbalu zadržao je zauvek.
Zdravlje ga nikada nije služilo: i tada u Rigi, i na moru, često je imao bubrežne napade i hitna pomoć je nerijetko morala da dolazi. Često je bio u bolnicama, a tokom života imao je dvanaest operacija. Na čelu su mu se vidjeli ožiljci – trag strašnog udarca flašom po glavi u noćnom baru u Havani tokom Olimpijade 1966. godine (poznata je Petrosjanova šala: „Samo s Taljevim gvozdenim zdravljem mogao se preživjeti takav udarac.“)
Upravo na kraj 60-ih godina pada period u Mišinom životu kada se navikao na morfijum. Vidim ga i sada, njegove ruke izbodene kao da ih je ujeo mravinjak, i sestre koje uzalud pokušavaju da pronađu još netaknuto mjesto za iglu.
Znam da je kasnije, već u Moskvi, hitnoj pomoći bilo zabranjeno da dolazi na pozive Talja. Glasine o tome su tada kružile gradom. Sjećam se i pitanja na jednom predavanju: „Je li istina da ste morfinista, druže Talj?“ i njegove munjevite reakcije: „Ma kakvi, ma kakvi – ja sam čigorinista!“
Mislim da je taj period kod Miše trajao par godina. Kako je prestao s morfijumom – ne znam. (Moguće objašnjenje: kad je nabavka narkotika zaprijetila da pređe zakonske granice, neljudska snaga duha i volje sama je stavila tačku na to.)
Zašto je tako igrao i zašto je pobjeđivao? Naravno, lako je sakriti se iza riječi „genije“. Toluš je, nakon partije s njim u finišu svog najboljeg turnira u životu, 1957. godine, rekao Spaskom: „Znaš, Boro, danas sam izgubio od genijalnog igrača.“ Jedan drugi ugledni velemajstor na među-zonskom turniru u Tasku uvjeravao me bez trunke koketerije: „Mi svi ne vrijedimo ni za Mišin mali prst.“ Čak je i sam Petrosjan, škrt na pohvalama, govorio da u šahu zna samo jednog živog genija. Ali nije stvar samo u tome. Ili, u svakom slučaju, ne samo u tome.
Ne bih da sve objašnjavam u Korčnojevom stilu: „Sjećam se, jednom u restoranu rekao mi je: hoćeš da pogledam onog konobara – i on će odmah prići.“ Ili u nedovoljnoj zaštiti tamnih naočara Benka na Turniru kandidata 1959. godine.
Ali to da je čitava njegova pojava, posebno u mladim godinama, zračila nekom aurom – to je tačno. I tu smo, po mom mišljenju, došli do ključa za razumijevanje fenomena Mihaila Talja.
To lice nagnuto nad tablom, taj pogled gorućih očiju, koje probadaju i tablu i protivnika, te usne koje se pomjeraju, osmijeh koji se pojavljuje na nadahnutom licu kad pronađe kombinaciju, ta najviša koncentracija misli – ja bih rekao, pritisak misli – stvarali su nešto što slabi duhom nisu mogli izdržati. A kad se taj duh spojio s energijom mladosti – bio je nepobjediv!
„Ti, Miško“, govorio mu je pokojni Štajn u Rigi 1969. godine, „jači si duhom od svih nas.“ Bio je snažan duhom kao niko. Čak i onda kad mu je tijelo bilo već načeto – njegov duh ostao je nepokolebljiv do samog kraja, do posljednjih dana.
Godine 1979, nakon što je s Karpovim podijelio prvo mjesto na „Turniru zvijezda“ u Montrealu, četrdesettrogodišnji Talj, smireniji i daleko bolje razumijevajući šah nego u vrijeme kad je bio svjetski prvak, rekao je: „Sada bih onog Talja razbio do temelja.“
Sumnjam u to. I ne zato što su njegova omiljena polja e6, d5 i f5 sada pod znatno strožim nadzorom. Stvar je u tome da bi taj akademski i sve razumijevajući Talj morao izdržati koncentraciju misli i pritisak mladosti – koje nisu izdržali ni najbolji među najboljima.
Sjećam se ljetnje Moskve 1968. godine. Tada sam bio Mišin sekundant u njegovom meču s Korčnojem – za njega vrlo nezgodnim protivnikom – meču koji je Talj izgubio 4,5 : 5,5.
Sjećam se posljednje partije, u kojoj je Miša crnima, u Holandskoj odbrani, stvorio snažan napad, mogao da pobijedi, ali je oklijevao, i pozicija u prekidu više nije obećavala ništa osim remija. Besana noć analiziranja, nastavak partije, zatvaranje turnira, dugo lutanje po Moskvi, gdje je imao toliko prijatelja. Njegova energija, njegova neiscrpna energija...
Sjećam se drvene kućice u samom centru Moskve, nedaleko od Glavne pošte. Tamo je živio već odavno pokojni slikar Igin, prijatelj mnogih šahista, koji su mu svraćali u bilo koje doba dana i noći. Slikari, pjesnici, mlade glumice, boemska Moskva 60-ih i 70-ih godina, i sam slikarski domaćin, koji je o sebi govorio kratko: „Ja sam stari konjak-džija.“
Na kraju – posljednji avion iz Moskve za Rigu. Nema karata, ali prepoznali su Mišu i – eto nas u pilotskoj kabini, letimo za Rigu.
Noć, Mišin stan, i ja, već ne osjećajući ništa, zaspim. Kad sam se probudio ujutro, soba je bila plavičasta od dima cigareta, a negdje iz daljine, s kauča, gledao me Miša, a debela knjiga u njegovim rukama bila je gotovo pročitana. Čitao je izuzetno brzo, i ja sam, već tada živeći na Zapadu, znao: kad god idem na turnir, moram da ponesem što više knjiga koje su bile zabranjene u SSSR-u.
Na Olimpijadi u Nici (1974) dao sam mu uveče tek objavljeni „Arhipelag Gulag“ Solženjicina i svježi broj ruske emigrantske novine. Ujutru, vraćajući mi sve, rekao je: „U ukrštenici nisam mogao da nađem jednu riječ.“ – „A knjiga, knjiga?“ – „Piše baš zlobno.“
Tada mi se, iznenađenom tim odgovorom, ukazalo mutno objašnjenje, još jedan aspekt koji razotkriva ličnost Mihaila Talja: zapravo, te stvari ga nisu zanimale – kao da je od njih bio odvojen, kao da je stajao sa strane.
Materijalne vrijednosti njega nisu zanimale. Sjećam se kako sam, nakon jednog od turnira u Tilburgu, s njim prolazio kroz njemu nimalo dragu proceduru kupovine. Novčanice od pet guldena ležale su u njegovim džepovima (da li je uopšte potrebno reći da Talj nikada nije imao novčanik?) pomiješane s onima od hiljadu, i sjećam se njegovog iskrenog iznenađenja kada je u jednom bočnom džepu pronašao još jednu takvu.
A koliko je samo bilo izgubljenih nagrada, koliko pasoša zaboravljenih po hotelima ili jednostavno ostavljenih negdje... Sjećam se kako je preko mene bacio pogled kada sam mu na među -zonskom turniru u Tasku prigovorio zato što je platio 70 dolara za trominutni razgovor s Njujorkom. Teško da su do njega doprle moje riječi da bi u nekim zemljama trebalo izbjegavati pozive iz hotelskih soba.
Beljavski mi je pričao kako je Miši govorio kad je ovaj predao gotovo čitavu nagradu od više hiljada za osvajanje svjetskog prvenstva u blic-šahu Sportskom komitetu, a Talj mu jednostavno odgovorio: „Pa, tražili su mi, pa sam dao…“
Njega, naravno, nisu zanimale ni titule ni nagrade. Mislim da ga, u suštini, nije naročito zanimala ni sama titula svjetskog prvaka. A još manje su ga zanimale karijera, moć ili korist (ili ono što njegove kolege sa šampionskom titulom posljednjih godina podrazumijevaju pod tim pojmovima). Za razliku od njih, njega je bilo nemoguće zamisliti kao člana bilo koje partije uopšte...
Iako je u posljednje vrijeme znao da boravi u Izraelu, mislim da ni svoje jevrejstvo nije doživljavao posebno značajnim. Sjećam se kako je pred jednu Olimpijadu „Pravda“ pisala da u reprezentaciji Sovjetskog Saveza igraju predstavnici različitih nacionalnosti: Jermenin Petrosjan, Rus Smislov, Estonac Keres, i — Rižanin Talj…
Čak ni on sam, ni njegovo zdravlje, ni njegov izgled – nije ga to mnogo zanimalo, isto kao ni to šta će drugi ljudi o njemu da misle. Bio je čovjek s druge planete. I jedino što ga je zaista, istinski zanimalo — bile su šahovske partije.
On je pripadao onoj rijetkoj kategoriji ljudi koji su, kao nešto samo po sebi razumljivo, odbacili sve ono čemu teži većina. Prošli su kroz život lakim korakom — izabranici sudbine, ukras ove Zemlje. Sagorijevajući život, znao je da to nije nikakva generalna proba, da druge šanse neće biti. Ali — drugačije ni nije htio da živi. I nije znao drugačije.
U januaru 1973. igrao sam svoj prvi turnir nakon odlaska iz Rusije – u rezervnoj majstorskoj grupi u Vajk-an-Zeu. Miša, koji je igrao u glavnom turniru, svakog dana se pojavljivao u zajedničkoj sali, proučio bi moju poziciju, pa prelazio na druge partije, a često i na partije iz drugih grupa (prosječni rejting igrača tamo bio je oko 1900). Razgovarali smo tada često – imali smo o čemu – do duboko u noć, i ponekad bih pješke išao iz Vajk-an-Zea u Bevervejk (iskusni učesnici Hoogovens-turnira znaće na šta mislim), jer autobusi više nisu išli – ili, bolje reći, još nisu išli.
U slobodan dan organizovan je veliki blic turnir za sve zainteresovane, koji je trajao čitav dan i koji je Miša pobijedio (za informaciju savremenim profesionalcima: prva nagrada je bila 100 guldena).
Jedan od njegovih omiljenih izraza bio je: „On igra ukusan šah“. I sam je igrao takav. U komentarima svojih partija dominirale su osobine koje se danas rijetko sreću – dobronamjernost, poštovanje prema protivniku i samoironija. Nije volio da piše komentare, više je volio da pokazuje partije i da tekst snima na diktafon. Ranije je prosto diktirao. Tako je, u jesen 1970. godine, i upoznao svoju suprugu Gelju, kada ga iz nekih formalnih razloga nisu pustili da učestvuje na prvenstvu zemlje koje se tada igralo u Rigi. Ona je otkucavala njegove komentare.
Zapisivao je poteze isključivo skraćenom notacijom, uvijek prije nego što bi ih odigrao. U rijetkim slučajevima, kada bi protivnik bio previše radoznao i otvoreno virio u njegov formular, Miša bi potez zaklonio hemijskom. Ako mu se potez ne bi svidio, precrtao bi ga i napisao novi. U posljednjim godinama, nažalost, sve češće bi govorio: „Zapisao sam pobjeđujući potez, ali sam ga u poslednjem trenutku precrtao.“
Sat i po do dva prije partije nešto bi pojeo, ali više reda radi, već tada bi malo govorio i povlačio se u svoj unutrašnji svijet. Tako je, na primjer, bilo tokom njegovog meča s Korčnojem, i znao sam: u tim trenucima nije ga trebalo dirati. Ručavali smo na raznim mjestima – do mečeva, gdje je sve određeno do minute i kalorije, još je bilo daleko... Obožavao je, naravno, sve ono što mu je bilo zabranjeno: ljuto, slano, pečeno.
Miša, kakvog ga pamtim, uvijek je mnogo pušio, obično dvije-tri paklice dnevno (najčešće „Kent“), ali kad je igrao, dodavao bi još jednu ili dvije.
Poslednji put sam vidio Mišu u jesen 1991. u Tilburgu. Došao je iz Njemačke, gdje je tada živio s ženom i kćerkom Žanom, koju je mnogo volio. Izgledao je užasno, mnogo starije nego što jeste, ali je ostao onaj isti. Na pozdrav jednog poznanika odgovorio je: „Hvala.“ – „Za šta?“ – „Za to što ste me prepoznali.“
Obično je sjedio u press-centru turnira s neizostavnom cigaretom, malo govorio, ali je svaka njegova šahovska opaska bila na mjestu. Malo se razveselio kada je u svom uobičajenom stilu pokazivao slušaocima Akademije Maksa Evea jednu od svojih nedavnih partija – protiv Pannoa sa turnira u Buenos Ajresu. Mladi ljudi su ga gledali kao da pred sobom imaju Stauntona ili Buckinghama. Čudo nije bilo to što je živio, već to što nije umro ranije.
Igrao je još i na posljednjem prvenstvu Sovjetskog Saveza, a poslije toga je (zajedno s Vaganjanom, s kojim je tih godina bio posebno blizak) napisao veliki članak za naš časopis.
U februaru, kad sam bio u Kanu, zamolili su me da ga nazovem. „Slušaj“, rekao je Miša, „sada čitam o svjetskim prvenstvima u šahu, koja sam i sam gledao izbliza. Sve je bilo drugačije. Dođi, napišimo nešto zajedno.“ Obećao sam. Ali nekako se sve odlagalo i odlagalo...
Svoj posljednji turnir Miša je igrao u Barseloni. Oko njega su bili mladi, puni obećanja. Svojevremeno se znao našaliti na račun „onih koji obećavaju“: „U tim godinama ja sam već bio bivši svjetski šampion.“
Pola turnira igrao je teško bolestan, s temperaturom. U posljednjem kolu, misleći da će brzo remizirati, odigrao je potez 3.Lb5 u sicilijanskoj odbrani i ponudio remi – dobio je odbijenicu. U izgubljenoj poziciji, već pod napadom, njegov mladi protivnik sam je ponudio remi. To je bila posljednja turnirska partija koju je Miša dobio.
Često smo se čuli telefonom, a nekoliko dana prije mog odlaska na Olimpijadu u Manilu, dobio sam pismo od Miše. Evo ga:
„Dragi Gena, Nažalost, obećanu priču o turniru još nisam napisao – osjećao sam se veoma loše. U ponedjeljak letim za Moskvu na ponovni pregled kod ljekara. Najvjerovatnije – biće operacija. Kako god bilo, slobodnog vremena i uređaja za snimanje biće dovoljno... U svakom slučaju, želim svaku sreću tebi i vašoj najmanje rusifikovanoj (recimo tako) ekipi. S srdačnim pozdravom, Miša.“
To je bio posljednji pozdrav koji sam od njega dobio.
Prije nego što je otišao u bolnicu, već teško bolestan, učestvovao je na blic turniru u Moskvi, pobijedio Kasparova u jednoj partiji, a u ukupnom plasmanu zauzeo treće mjesto, iza Kasparova i Barejeva, ali ispred Smislova, Dolmatova, Vižmanavina i Beljavskog.
Nekoliko dana kasnije, 28. juna 1992., Mihail Talj je preminuo u jednoj moskovskoj bolnici. Zvaničan uzrok smrti: krvarenje u jednjaku. Ali u stvarnosti – čitav organizam mu je otkazivao.
Sahranjen je u Rigi, svom rodnom gradu, na jevrejskom groblju Šmerli, pored grobova svojih najbližih. Imao je pedeset pet godina. U posljednjim godinama izgledao je starije nego što je bio, ali mi se nikada nije povezivao sa starošću. Za mene je uvijek ostao – Miša.
Ponekad se pitam: Otkud ta sveobuhvatna strast za samoizražavanjem kod tih dječaka iz pristojnih evropskih jevrejskih porodica, koji liče jedan na drugog čak i po izgledu – Modiljani, Kafka, Talj...? U čemu je tajna? Ne znam odgovor.
Nekoliko godina prije smrti, Vilhelm Štajnic je rekao:
„Ja nisam istoričar šaha – ja sam dio istorije šaha pored koga niko neće proći.“
Svako ko se ikada dotakne, ili ikada bude dotakao, ovog zadivljujućeg svijeta šaha – neće proći mimo svijetlog imena: Miša Talj.
Znam, velika je razlika između genija u umjetnosti i genija u svakodnevnom životu. Ja, kome je pripala privilegija da Mišu Talja vidim izbliza, pokušao sam barem malo da ispričam o tome.
A za genija šaha Mihaila Talja – neka govore njegove partije.
Avgust 1992.
PUT U BESMRTNOST
Jedinu partiju sa Botvinikom odigrao sam u proljeće 1989. godine. On je tada bio u Holandiji s ciljem da kupi novi, jači kompjuter, koji mu je bio potreban za rad, i sve to vrijeme sam bio uz njega. Jednog dana, Botvinika su zamolili da govori na zatvaranju omladinskog prvenstva zemlje, koje se održavalo u Hilversumu. Bili su, naravno, i fotografi, i televizijske kamere. U jednom trenutku, režiser emisije zamolio je: „Ako gospodin Botvinik nema ništa protiv, jako bismo voljeli da ga snimimo dok igra.“ – „Ali ja odavno više ne igram.“ – „Mnogo mole, Mihail Mojsejeviču. I sami znate – televizija, neće vas ostaviti na miru.“ – „Pa, ako je tako…“
Postavili su figure, meni su pripale bijele. „Počinjemo, počinjemo“, dao je komandu reditelj. Odlučio sam da ne budem originalan i pomjerio sam pješaka ispred dame. Zuje kamere, čuju se dječji glasovi negdje u pozadini. Botvinik neko vrijeme nije odgovarao, pa sam ga upitno pogledao. Čitav njegov izgled se promijenio, kao da se uspravio, ukrutio na stolici, i konačno, gledajući u tablu, popravio naočare, kravatu i napravio potez. Nažalost, tada u žurbi nisam zapisao partiju, ali tok partije se i dalje dobro sjećam. Igrao je Holandsku odbranu, varijantu „Kamenog zida“, na stari način, sa lovcem na e7.
Igrao sam sve poznate poteze, Botvinik je odgovarao polako, uvijek nakon kratkog razmišljanja. Ali poslije petnaest poteza, iz nekog čudnog razloga, moja pozicija je izgubila elastičnost, izgubio sam glavni plan: stajao sam nešto slabije. „Je li dovoljno?“ – pitao sam režisera. – „Više nego dovoljno.“ Botvinik je razmišljao o svom potezu. „Mihail Mojsejeviču, kaže da je snimio dovoljno.“
Botvinik je još uvijek gledao u tablu, a onda je podigao glavu. U mene su netremice i strogo gledale njegove plave, već izblijedjele oči sa astigmatično raširenim zjenicama, iste one koje su gledale u oči Laskeru, Kapablanki i Aljehinu, i znao je dobro procjenu pozicije na tabli – i znao je da i ja znam.
„Kaže, Mihail Mojsejeviču, da je sve ispalo veoma dobro.“ Nešto se otopilo na njegovom licu, i već se režiseru, uz blagi naklon, obratio: „Alstublieft meneer. Tot u dienst*.“
* Molim, gospodine. Na usluzi (holandski).
Pošto je često boravio u Holandiji – prvi put još 1938. godine – Botvinik je znao nekoliko izraza na holandskom; njegov engleski i njemački bili su prilično slabi.
Upoznao sam Botvinika u proljeće 1988. godine, kada je došao na poziv Bessela Koka na jedan od prvih SWIFT turnira u Brisel. Viđali smo se svake godine tokom njegovih tada čestih posjeta Amsterdamu ili Briselu, ili u Moskvi, posljednji put za vrijeme Olimpijade u decembru 1994, pola godine prije njegove smrti. Danas mi je žao što nisam imao Ekermanove sklonosti i što nisam zabilježio sve razgovore s Botvinikom, ali mnogo toga mi je još uvijek svježe u sjećanju i, srećom, na tonskoj traci.
Tokom jedne od njegovih prvih posjeta Amsterdamu, u gostima, jedna žena iz Moskve, u svojim kasnim tridesetim godinama, ugledavši živog Botvinika pred sobom, zbunjeno se predstavila: „Olja.“ – „Pa, ako ste vi Olja, ja sam Miša“, odgovorio je Botvinik u istom tonu. Rekoh mu nekoliko minuta kasnije u šali: „Pa, Miša, vrijeme je već, nasjedili smo se…“
Sljedećeg dana poklonio je svoju knjigu s posvetom, napisanom drhtavim, ali jasnim rukopisom: „Geni Sosonku – Miša Botvinik za rođendan. Amsterdam. 18.5.89.“ Tako smo se i oslovljavali nekoliko dana, ali šala nije prerasla u naviku, i ubrzo smo se vratili na Mihaila Mojsejeviča i Gennadija Borisoviča. Samo je u nekim slučajevima on prelazio na „Gena“, kada je htio da kaže nešto povjerljivo ili posebno. Ja – pri rastancima i onda kada sam pokušavao (uvijek bezuspješno, uostalom) da skinem sloj mnogih sovjetskih decenija, čvrsto ukorijenjenih pojmova i predstava, pokušavao da doprem do nečega...
Prilikom rastanka s njim tokom njegove posljednje posjete Tilburgu, u septembru 1994, učinilo mi se – nešto se u starcu zatrese – po intonaciji, po očima, i nakon uobičajenih riječi reče, nagnuvši se blizu: „Miša, držati se, moraš se držati“, i već gotovo sasvim netaktično: „Pa, ne znam kad ćemo se sad opet vidjeti“, pokušavajući da dodirnem neku filozofsku žicu. On me strogo prekinu: „Pa zašto ne bismo. Eto, vi, Gena, možda dođete u Moskvu…“ – „Da, i to – prava vam riječ. Pa, još jednom…“
Proveo sam s njim deset dana zaredom ljeta 1988. godine, kada sam došao u Moskvu s mladim Piketom radi rada sa Patrijarhom. Jasno vidim velemajstorsku sobu u klubu na Gogoljevskom, petnaestogodišnjeg Širova sa Bagirovim, koji su takođe prisustvovali predavanjima, samog Mihaila Mojsejeviča, koji je uvijek malo razmislio prije nego što bi postavio pitanje ili dao primjedbu.
U pamćenju mi je ostalo, iz nekog razloga, kako je on formulisao „kinesko“ obavezno pravilo da se prvih 15 poteza u partiji odigra za pola sata – da bi se izbjegao cajtnot. Sjećam se i njegovog „Stop!“ tokom analize i pitanja Piketu: „Imam utisak da ne znate moju partiju s Jurjevim s prvenstva Saveza metalaca iz 1927. godine?“ Ja: „Pa otkud bi Jeroen, Mihail Mojsejeviču, znao vašu partiju s Jurjevim iz prvenstva metalaca 1927?“ – „Ne, vi ipak pitajte, prevedite…“
Upravo tada sam shvatio da njegov usmjeren, nepokolebljiv, u mnogim aspektima dogmatičan način razmišljanja, naravno u kombinaciji s najvišim nivoom igre, predstavlja ideal za rad s mladim šahistima, i da je kao pedagog bio, naravno, izvanredan.
Bio je vreo jun, a u susjednoj sobi je bez prestanka igrao trening partije jedan sasvim mali, mršavi dječak, na koga je Botvinik savjetovao da se obrati ozbiljna pažnja. To je bio Volođa Kramnik.
Tokom njegove posljednje posjete Holandiji, gdje je držao predavanje studentima ekonomskog fakulteta u Tilburgu, razgovarali smo dugo, danima, i to ne samo o šahu. Rekao bih čak – ne toliko o šahu, koliko o njegovim roditeljima, supruzi, knjigama i muzici, o Staljinu i Molotovu – mada se uvijek, ipak, vraćao šahu. Govorio je tačnim, sažetim jezikom, često jednostavnim do banalnosti, blago je mucao, naravno – sve to uz njegovu, botvinikovsku, interpretaciju i viđenje događaja i činjenica.
„...Otac mi je bio iz Bjelorusije, iz sela Kudriščino, to je 25 kilometara od Minska, blizu Ostrošickog Gradka. Njegov otac, moj djed, bio je zakupac; to je generalno rijetkost – da se Jevrejin bavi poljoprivredom, ali eto – tako je bilo. Svi njegovi sinovi, a bilo ih je pet, uključujući mog oca, radili su kod njega. Otac je bio rođen 1878. godine. Imao je ogromnu fizičku snagu – hvatao bi bika iz stada za rogove i obarao ga na zemlju. I karakter mu je bio jak – kad bi smatrao nešto pravednim, držao bi se toga do kraja. Da, vjerovatno... vjerovatno su i moja konstitucija, i osobine karaktera – od njega. Govorio je ruski bez akcenta i pisao jako lijepo, sjećam se – imao je vrlo lijep rukopis. Govorio je, naravno, i na jidišu, ali ne znam da li je išao u heder. Kod kuće nam je zabranio da govorimo na žargonu – samo ruski.
Sa 25 godina je otišao u Minsk, onda je počela revolucija 1905. godine, radio je u ilegalnoj štampariji. Tamo je, zbog trovanja, izgubio zube i odlučio da postane zubni tehničar. Dva njegova brata su još krajem prošlog vijeka otišla u Ameriku, tamo je otišla i njegova sestra Raisa, moja tetka – ali kasnije, 1914. godine. Sjećam se kad je došla kod nas u Petrograd da se oprosti – bio sam sasvim mali, bolestan, stajao sam u krevetiću i mahao drvenom sabljom. Njome sam i udario tetku Raisu po glavi kad je prišla.
Poslije moje pobjede u Notingemu poslala mi je čestitku iz Amerike. Naravno, nisam joj odgovorio – tada je to bilo jako opasno, i nije slučajno poslala razglednicu, a ne pismo – da svi vide da nema tajni. A otac je otišao u Berlin da studira za zubnog tehničara, ali mu se Njemačka nije dopala, pa se vratio u Petrograd i postao učenik kod zubnog tehničara Vasilija Jefremova. Vidio sam ga na sahrani svog oca – bio je mali, s ogromnom sijedom bradom. Otac je kod njega završio školu, dobio diplomu i pravo boravka u Petrogradu.
Prvo je iznajmio stan u Puškinskoj ulici – tamo je upoznao moju majku, Serafimu Samojlovnu Rabinovič. Bila je zubarka. Sudbina joj je bila takođe vrlo zanimljiva. Mama je bila dvije godine starija od oca, rođena u Kreslavki, Vitebska gubernija, u Bjelorusiji. Moj djed po majci bio je privatni pravni zastupnik kod grofa Plotera. Imao je veliku kuću na obali Dvine – sjećam se te kuće sa fotografije, izgorela je u ratu.
Majka je pričala da, kad bi u Kreslavku dolazio najstariji dedin sin Isak – po njemu je nazvan moj stariji brat, poginuo u ratu – igrali su šah do kasno u noć, ali koliko su dobro igrali – ne zna se. Poslije je u Dvinsku majka dobila diplomu zubarke, učestvovala je i u revoluciji 1905. godine, bila je čak u RSDRP, ali među menjševicima, pa su je protjerali u Sibir na dvije godine. Poslije je došla u Petrograd i radila u medicinskom punktu Obuhovske fabrike. Tamo je dolazio mali voz sa Nikolajevske željezničke stanice – jako ga se dobro sjećam.
Tako je i dolazila, i davala narudžbe zubnom tehničaru u Puškinskoj – i tako je upoznala mog oca. Vjenčali su se, majka je napustila fabriku, preselila se kod njega, rodio se moj brat Isak. Otac je bio jako dobar tehničar, posao mu je išao odlično i preselili smo se na Nevski prospekt, gdje smo živjeli u dvorištu kuće broj 88. Bio je to veliki sunčani stan od sedam soba, na četvrtom spratu, s liftom, a u prizemlju je bio portir. Imali smo kuvaricu, sobaricu, a jedno vrijeme brat i ja čak i dadilju.
Onda je došla 1917. godina, Februarska revolucija – sjećam se jako dobro: pucalo se po ulici, majka je mene i brata stavljala iza ormara s garderobom, jer smo živjeli na Nevskom, u samom centru grada. 1920. godine otac se zaljubio u drugu ženu, napustio nas. Oženio se bivšom plemkinjom. Imao je drugu porodicu, dvije kćerke. S jednom od njih – ona je deset godina mlađa od mene – danas imam dobre odnose.
