„Knez Miškin šahovskog carstva“ O životu i stvaralaštvu majstora Seleznjeva
Autori: VLADIMIR NEJŠTADT, VLADIMIR PAK Donjeck 2007
Knjiga govori o neobičnoj sudbini i višeslojnom šahovskom stvaralaštvu poznatog ruskog majstora Alekseja Seleznjeva, koji je bio prinuđen da napusti domovinu i koji je preminuo u Francuskoj.
Dugi niz godina ime ovog talentovanog majstora i sastavljača originalnih šahovskih studija bilo je prepušteno zaboravu, iako je do 1914. godine bio jedan od najperspektivnijih mladih šahista Rusije. Kasnije je o njegovom radu kao kompozitora veoma pohvalno govorio svjetski prvak Emanuel Lasker.
U knjizi se u potpunosti objavljuje tekst njegovog djela „100 šahovskih studija“, koje je postalo bibliografska rijetkost. Autori su po prvi put iskoristili rijetke arhivske podatke.
Navode se i sjećanja savremenika Seleznjeva i onih koji su ga lično poznavali. Detaljno se opisuje kako su se ukrštali putevi Seleznjeva i drugih istaknutih šahista, organizatora i značajnih ličnosti šahovskog pokreta. Ranije knjige o životu i stvaralaštvu A. Seleznjeva nisu objavljivane.
Dio I Od Moskve do Manhajma
Pratio je Laskera i Kapablanku...
„Živio je ne onaj život koji je zasluživao.“ Tom „maksimom“ Žan-Pol Sartr započinje svoj poznati esej o Bodleru. To je, vjerovatno, tačan epigraf i za priču o ruskom majstoru i kompozitoru Alekseju Seleznjevu, čije je ime dugi niz godina bilo izbrisano iz istorije ruskog i sovjetskog šaha, a zbog čega — niko do kraja ne zna.
Istina, povodom 100-godišnjice majstora 1988. godine u moskovskom časopisu „Šahovski bilten“ pojavila se mala selekcija njegovih partija i studija, uz kratki uvod u kojem se navodi da je, prema riječima velemajstora G. Levenfiša, 1942. godine u njemački okupirani grad Stalino (Donjeck) navodno došao velemajstor Efim Bogoljubov i odveo svog prijatelja Seleznjeva u Njemačku, u Triberk. Takođe se navodi da je „posljednjih godina života Seleznjev bolovao od alkoholizma“...
Zatim, dvije godine kasnije, 1990. godine u enciklopedijskom rječniku „Šah“ pojavljuje se kratka biografija o ovom „ruskom šahisti i šahovskom kompozitoru“, rođenom 1888. (inače, do danas nije poznato u kojem mjesecu) u Tambovu, koji je 1924–1942 živio u SSSR-u, a umro 1967. u Bordou. Kako je dospio tamo — ni riječi (kao da je preletio na letećem ćilimu?).
Da stigma nad Seleznjevom nije u potpunosti skinuta, pokazuje i taj rječnik iz 1990. godine. U dijelu „majstori sporta SSSR-a“ ne navodi se da mu je 1924. ta titula dodijeljena (a 1935. odlukom Svesavezne šahovske sekcije potvrđeno doživotno). Istovremeno, iznad njega stoji Bogatirčuk (koji je postao sovjetski majstor 1923.), o kojem se navodi: „tokom Drugog svjetskog rata 1939–45. sarađivao sa fašističkim okupatorima u Ukrajini“. Strašna optužba, ali izgleda da je Seleznjevu pripisivano nešto još gore?
„Nema lakih sudbina. Sve su teške. Putevi života su zagonetni“, napisao je u svojoj knjizi „Dani“ izvanredni ruski pisac Boris Zajcev (koji je 50 godina živio u tuđini).
Na „putevima života“ Alekseja Seleznjeva mnogo je zagonetnog. I sam je o sebi stvarao brojne mitove, pa je tako u poznim godinama u Bordou svojim šahovskim partnerima pričao da su se sovjetske vlasti prema njemu loše odnosile, da su ga poslale u progonstvo, zbog čega je, nekadašnji koncertni violinista jednog od petersburških orkestara, postao nesposoban da svira violinu.
Iz Moskve je Seleznjev zaista bio protjeran, ali ne u neku zabačenu „tamu-tarakansku“ provinciju, nego u Harkov, i to nipošto u zatvorskom vagonu. A u tadašnjoj ukrajinskoj prijestonici — ko bi mu zabranio da svira violinu, ako mu nisu zabranjivali da igra šah?
To da je bio vrhunski violinista — istina je. Kao i to da je virtuozno svirao klavir. Uopšte, bio je izuzetno svestrano nadaren, možda kao niko drugi u istoriji svjetskog šaha. Poticao je iz bogate trgovačke porodice (moguće i plemićkog porijekla), koja se krajem 19. vijeka preselila iz Tambova u Moskvu, i odrastao je kao čudo od djeteta.
Do 25. godine bio je diplomirani pravnik (završio je Pravni fakultet Moskovskog državnog univerziteta) i govorio je nekoliko evropskih jezika.
...U aprilu 1914. na osnivačkoj skupštini Sveruskog šahovskog saveza u Petrogradu, zamjenik predsjednika VŠS-a B. Maljutin predložio je da se ustajanjem oda počast „sjećanju na ličnosti koje su u svoje vrijeme dale velike zasluge ideji saveza: M. I. Čigorinu, P. P. Bobrovu i S. A. Znosko-Borovskom“.
Učesnici Petrogradskog turnira posvećenog uspomeni na M. I. Čigorina. 1909. godine. U prvom redu treći s desne strane — E. Znosko-Borovski, četvrti — R. Špilman.
Druga ličnost, poslije Čigorina, jeste čovjek koji je odigrao presudnu ulogu u tome da se „krajem 90-ih godina 19. vijeka centar šahovskog života Rusije premjestio u Moskvu“. To je citat iz „Šahovskog rječnika“ (izdatog 1929. godine).
Pavel Pavlovič Bobrov (1862–1911) u tom rječniku je opisan kao „osnivač i urednik-izdavač moskovskog časopisa ‘Šašečnica’, koji je kasnije preimenovan u ‘Šahovski pregled’“.
Dalje se navodi: „Bobrov je uspio da okupi najbolje šahovske snage i da časopis podigne na odgovarajući nivo... aktivno je učestvovao u organizaciji i radu moskovskog šahovskog kluba, čiji je sekretar bio izvjesno vrijeme, i mnogo je doprinio organizaciji prva tri sveruska turnira...“.
Krajem 19. vijeka šahu se posvetio i budući svjetski prvak Aleksandar Aljehin. Prve lekcije igre djeci (Alekseju, Vjeri i Saši) davala je njihova majka Anisja Ivanovna (iz trgovačke porodice Prohorovih). Tokom školovanja u gimnaziji, Aleksej i Aleksandar su se aktivno počeli baviti šahom i igrati partije dopisno.
Vremenom se mladi Aleksandar izdvojio među najjačim šahistima Moskve, a 1909. godine šesnaestogodišnji mladić postao je pobjednik Sveruskog turnira amatera.
Tom periodu, vjerovatno, može se pripisati i početak prijateljstva između braće Aljehin i Seleznjevih.
Aleksej i Aleksandar Aljehin često su se susretali u Moskovskom šahovskom klubu sa Petrom, Aleksejem i Dmitrijem Seleznjevom. Budući gotovo vršnjaci, tinejdžeri su se družili, posjećivali jedni druge, zajedno analizirali partije i odigrali veliki broj lakih, prijateljskih partija.
U porodici Aljehin–Prohorov. Za stolom Aleksej (lijevo) i Aleksandar Aljehin.
Godine 1899. (moguće je da su se te godine i Seleznjevi trajno nastanili u „bijelom kamenom“ — Moskvi), prvakom Moskve po posljednji put u svojoj slavnoj šahovskoj karijeri postaje Aleksandar Vladimirovič Solovcov (pobijedio je u meču B. P. Grigorjeva), prvi predsjednik Moskovskog šahovskog kluba, osnovanog 1877. godine i koji dugo vremena nije imao stalni prostor.
Neko vrijeme klub je bio smješten u prostorijama umjetničkog kluba, zatim u Ruskom lovačkom klubu... Tek 1912. godine klub konačno dobija sopstvene prostorije (Sivcev Vražek), a do tog vremena Aleksej Seleznjev već je bio jedan od njegovih vodećih igrača (1913. je podijelio 1–11. mjesto na turniru jakog sastava). Prvu kategoriju je, međutim, stekao nekoliko godina ranije.
Aleksandar Aljehin — pobjednik Sveruskog turnira amatera (1909), sa nagradom — vazom koju je poklonio car Nikolaj II.
Kada je u novembru 1909. godine advokat Osip Bernštajn, koji se nastanio u Moskvi i koji je spadao u prva tri najbolja ruska igrača, održao u Moskovskom klubu simultanku od 29 partija, jedan od sedam protivnika od kojih je tada izgubio bio je i Aleksej Seleznjev.
Tada je završen i prvi „jesenji turnir“ kluba, koji je započet u stanu V. Nenarokova. Nakon poraza u prve četiri partije, iz turnira je istupio Bobrov, a najbolji rezultat ostvario je Aleksandar Aljehin, koji je izgubio od jakog minskog amatera R. Gercika. Sa Aleksejem Seleznjevom budući svjetski prvak odigrao je remi...
Komentarišući jedan od svojih studija u zbirci „100 šahovskih studija“, objavljenoj pred Veliki otadžbinski rat u Moskvi, Aleksej Seleznjev pominje tamo svog brata P. Seleznjeva, ali, nažalost, ne navodi njegovo puno ime. Petar? Pavle? Da li je to stariji od braće Seleznjevih (o Dmitriju Seleznjevu, mlađem Aleksejevom bratu, postoji kratka biografija kao o moskovskom prvokategorniku u „Šahovskom rječniku“ iz 1929. godine)?
Ko je od braće Seleznjevih prvi zakoračio u Moskovski šahovski klub? I kada?
U „Šahovskom pregledu“ br. 79–82 iz 1909. godine, u rubrici „Hronika“, postoji informacija o simultanki Osipa Bernštajna u novim prostorijama moskovskog kluba (koji se upravo preselio u jednu od prostorija Politehničkog kluba u Mjasnickoj ulici, u Haritonovskom prolazu).
U simultanki od 29 partija Bernštajn je pobijedio u 20, dvije partije su završene remijem, a sedam porazom, a među „krivcima“ koji su ga pobijedili navodi se i Seleznjev — ali bez inicijala. Pa onda ostaje pitanje: koji od braće?
Zatim, u izvještaju sa „jesenjeg“ turnira moskovskog kluba (koji je završen pobjedom Aleksandra Aljehina — 6,5 iz 10), već se precizira da su 6–7. mjesto podijelili A. S. Seleznjev.
Navodi se i njegova kratka partija sa Aljehinom: remi u 20. potezu.
Na istoj strani „Šahovskog pregleda“ nalazi se tabela „proljetnog“ turnira Moskovskog kluba, u kojem je šahovsku dinastiju Seleznjevih predstavljao P. Seleznjev. Moguće je da je to bio turnir njegovog života! Završio je kao 4. i prestigao samog Aleksandra Aljehina, pobijedivši ga u međusobnom susretu!
Budući svjetski prvak u to vrijeme već se afirmisao kao maesto (sa 17 godina, kao gimnazijalac, osvojio je prvu nagradu na Sveruskom turniru amatera), rame uz rame sa pobjednikom „proljetnog turnira“, prvakom Moskve V. Tnčarovim (od njega je P. Seleznjev izgubio u 24 poteza).
Na zalasku te sezone (1909. godine) Moskovskog kluba, koja je završena 14. maja, odigrana je konsultaciona partija: D. N. Pavlov i V. I. Rozanov (bijeli) protiv Aleksandra Aljehina i A. Seleznjeva (crni).
„ŠO“ br. 79–82: „Partiju (Evansov gambit sa 4... d7–d5) dobili su crni. Bijeli su razvili dobar napad i dobili odličnu poziciju, ali su pod pritiskom nedostatka vremena (pri 15 poteza na sat) na kraju brzo izgubili svoje šanse.“
A na sljedećem turniru Moskovskog kluba Aleksandar Aljehin je Seleznjeva pobijedio, ali ne Alekseja, nego Petra, njegovog rođenog brata, takođe prvokategornika. Aljehin je tada već imao status ruskog maestra, kao i A. Tnčarov, pobjednik tog turnira, koji je za Aljehina bio gotovo neuspješan (tri poraza i 5. mjesto, a Petar Seleznjev ga je pretekao za pola poena).
Na moskovskom prvenstvu 1910. godine Aleksej Seleznjev osvaja drugu nagradu. U poređenju s tim uspjehom, njegov rezultat na Sveruskom turniru amatera, organizovanom u avgustu 1912. od strane Vilenskog šahovskog društva, bio je znatno skromniji: dijelio je 8–10. mjesto sa malo poznatim igračima Tirtmanom i Langlebenom (učestvovalo je 20 igrača, među njima tri stranca; pobjednik je bio češki šahista K. Hromadka, koji će 1914. godine, kao vojnik Austro-Ugarske monarhije, završiti u ruskom zarobljeništvu, zajedno sa svojim imenjakom Karelom Trejbalom, takođe poznatim evropskim majstorom).
„Šahovski vesnik“, koji je počeo da izlazi od januara 1913. godine, u svom prvom broju vratio se važnim događajima iz prethodne jeseni:
„Od 1. septembra 1912. godine Moskovski šahovski klub prešao je u sopstvene prostorije (Sivcev Vražek, 11). Sastanci se održavaju četiri puta nedjeljno: utorkom, četvrtkom i subotom od 8 sati uveče, a nedjeljom od jednog sata popodne; članarina iznosi 12 rubalja, za studente 8 rubalja (Aleksej Seleznjev je plaćao 12, pošto je tada već godinu dana bio diplomac Pravnog fakulteta Moskovskog državnog univerziteta).
U ovom trenutku (tj. u januaru 1913. — prim. prev.) završava se turnir igrača prve kategorije, u kojem učestvuju: A. Aljehin, Vasilevski, Zubarev, Isakov, Kan, D. Pavlov, N. Pavlov, Perelcvejg, A. Seleznjev i Simeon.“
Završni tekst GM Dmitrija Krjakvina o istoriji rostovskog šaha.
Legenda br. 3. Pogrešan zaokret
Prvenstvo SSSR-a 1963. godine u Lenjingradu svojevremeno je bilo uvertira u jednu od najpoznatijih šahovskih intriga tog vremena – „zonski meč-turnir osmorice“ 1964. godine, koji je u posljednjem trenutku postao „meč-turnir sedmorice“. Međutim, u trenutku borbi na obalama Neve učesnici nisu ni slutili šta će se dogoditi. Tek su ulazili u kvalifikacioni maraton i svim snagama se borili za medalje.
Boris Spaski, koji je zajedno sa trenerom Igorom Bondarevskim gradio put ka samom vrhu, briljantni Leonid Štejn, neprobojni Ratmir Holmov, lukavi David Bronštajn, pouzdani Jefim Geler i, bez sumnje, Aleksej Suetin, koji je odigrao turnir života.
Samo pola poena od mjesta koje bi mu donijelo plasman u završnu borbu ostao je Lev Polugajevski, već tada jedan od najjačih šahista u zemlji. Međutim, zvjezdani period Polugajevskog nastupio je nešto kasnije. Uoči turnira Lav je bio među očekivanim favoritima, ali dogodilo se drugačije...
Lav Abramovič je dugo bio u grupi lidera, a zatim je izgubio dvije partije, pa mu nije pomogao ni završni finiš. Ipak, u zonski turnir – kvalifikacioni turnir za međunarodni ciklus za svjetskog prvaka, nešto poput Superfinala 2026. godine – plasiralo se šest prvoplasiranih sa prvenstva SSSR-a, zatim bivši svjetski prvak Vasilij Smislov i još jedan velemajstor koji je mjesto dobio za izuzetne zasluge.
Polugajevski je ovdje imao samo jednog konkurenta. Viktor Korčnoj je poslije turnira kandidata u Kurasau 1962. godine bio u padu forme i podbacio je na prvenstvu SSSR-a, završivši čak ispod Lava na tabeli.
Sjednica posebne komisije u Velemajstorskoj sobi kluba na Gogoljevskom trajala je čitava četiri sata!
Polugajevski je uživao ugled mladog i perspektivnog šahiste, bez poroka, sa velikim rezultatima na posljednjim prvenstvima SSSR-a. Zauzeo je neslavno sedmo mjesto, ali je njegov konkurent Korčnoj ipak bio igrač prve klase: već je igrao u mečevima kandidata, a uspio je da pobijedi i Fišera.
Na kraju je Polugajevski izašao iz Velemajstorske sobe blijed kao kreč, dok je Korčnoj postao učesnik zonskog turnira.
Odluka je bila veoma sporna. Viktor Ljvovič na turniru je bio daleko od svoje najbolje forme, a upravo je zbog toga propustio jedini ciklus kandidata u svojoj dugoj karijeri.
Istovremeno, Vasilij Vasiljevič Smislov nije gubio vrijeme. Otišao je gdje je trebalo, završio šta je trebalo i dobio pravo da bez kvalifikacija igra na međuzonskom turniru. A Polugajevskog, sa njegovim obimnim analizama otvaranja, uzeo je za sekundanta!
E, to je pravi diplomatski nivo!
Jakov Damski u knjizi o Lavu Abramoviču s pravom primjećuje da je emotivnom i lako uzbudljivom šahisti ponekad nedostajala psihološka ravnoteža. A sada mu se dogodio takav potres odmah na početku, poslije kojeg se Polugajevski dugo oporavljao, pa mu na kraju nije ostalo dovoljno nervne energije za završnicu.
U prvom kolu Lav je igrao protiv prvaka SSSR-a do 20 godina Aleksandra Zaharova (rođenog 1943. godine), koji se nedavno preselio iz dagestanskog Hasavjurta u Rostov na Donu.
Majstor Zaharov tada je smatran jednom od zvijezda u usponu sovjetskog šaha. Već je bio pozivan u reprezentaciju za meč protiv Jugoslavije, a samouvjereno se plasirao u finale prvenstva SSSR-a, nakon što je prošao polufinale.
Privlačan je bio i njegov stil igre – napadački i atraktivan. David Bronštajn, koji je veoma cijenio umjetnost u šahu, bio je posebno naklonjen mladom Zaharovu. Ako je pokojnog Stolberga nazivao „Taljem naše generacije“, Zaharova je nazvao „rostovskim Morfijem“!
Uz A. Zaharova i D. Bronštajna – sazviježđe sovjetskih velemajstora na meču sa Jugoslavijom (foto: chesspro.ru)
U komplikovanoj poziciji protivnici su trošili mnogo vremena i ubrzo je nastao nevjerovatno napet cug-cvang. Zastavice na satovima Lava Abramoviča i Aleksandra Ivanoviča držale su se, što bi se reklo, na časnu riječ. Gledaoci su pohrlili u prve redove, a igrači koji su već prošli vremensku kontrolu ostavili su svoje partije i okupili se oko stola junaka kola – bio je to prizor za pamćenje!
Igrajući gotovo kao mitraljez, Zaharov je dva puta propustio direktnu pobjedu, ali je zatim grubo pogriješio, pa je i Polugajevski, uzvraćajući kratkim rafalima, uspio da se odbrani. Kada su igrači obnovili zapis partije, ispostavilo se da su u žaru borbe napravili nekoliko suvišnih poteza! A najvažnije – favorit je morao da preda.
Pobjeda je izgledala jednostavno – bijeli kralj bi upao u matnu mrežu ili bi bila izgubljena topa. U turnirskom biltenu napisano je da se nastavak partije, po svemu sudeći, neće ni odigrati. Podsjetimo, radnja se odvijala 1963. godine, kada su se partije prekidale i nastavljale narednog dana.
Međutim, Lav Polugajevski je imao nevjerovatnu sreću – došao je na nastavak partije i... nije je izgubio!
Prije nastavka u Lenjingradu se vrijeme potpuno pokvarilo – pao je snijeg i počela je mećava. Zaharov je iz hotela krenuo sam na nastavak, a ne sa prijateljima i učesnicima turnira, kao u prvom kolu. I krenuo je u pogrešnom pravcu...
Jedna kuća smjenjivala je drugu, a Zaharova je počelo da zabrinjava to što mu vid ne prepoznaje nijedan poznati objekat. A prema satu, nastavak partije je već trebalo da počne!
Ipak, prvak SSSR-a do 20 godina bio je zdrav i mlad čovjek. Aleksandar se okrenuo i potrčao avenijom u suprotnom pravcu. Jurio je, preskakao prepreke koje je napravilo nevrijeme, umalo padao, dok je surovi Lenjingrad zavijao, a ledeni vjetar udarao u lice mladića naviklog na južnu toplinu.
Poslije pola sata, Lav Polugajevski, poznat po korektnosti i viteškom odnosu prema igri, već je napravio stotinjak krugova po praznoj pozornici. U jednom trenutku, nervozno prekrstivši ruke, obratio se arbitru:
„Možda se nešto dogodilo njegovom protivniku?“
Kada je dobio odgovor da su već zvali hotel i da Zaharova nema u sobi, velemajstor je krenuo u 101. krug.
Mogu samo da zamislim šta se tada dešavalo u duši poštenog Polugajevskog – nije želio da izgubi, ali nije mu bilo prijatno ni da dobije tako poklonjen poen.
U tom trenutku začuli su se teški koraci, a zatim je, preskačući stepenice, u salu utrčao mladi protivnik Lava Abramoviča.
Mnogo godina kasnije Aleksandar Ivanovič se prisjećao da je potpuno zaboravio ono što je kod kuće analizirao. Zadihan i jedva dišući, gledao je kako se zastavica na satu približava vrhu, a jedina želja bila mu je da što prije „izlupa“ poteze do druge vremenske kontrole, na 60. potezu...
A Polugajevski? Polugajevski je kod kuće smislio posljednju zamku.
Pokušavajući da ne izgubi na zastavicu sa ogromnom materijalnom prednošću – a znamo da se na tadašnjim mehaničkim satovima vrijeme nije dodavalo nakon svakog poteza – Zaharov je pravo u nju upao.
Partija je završena remijem u sljedećoj poziciji.
L. Polugajevski – A. Zaharov
Lenjingrad, 1963.
Štampa je kritikovala mladog majstora: kako je moguće promašiti prazan gol?! Računanje i kombinacije su dobri, ali šta je sa tehnikom završnice? Ipak, na kraju se Zaharov „iskupio“ i u posljednjem kolu ubjedljivo savladao Korčnoja, ne dozvolivši mu da se na tabeli izjednači sa Polugajevskim, zbog čega su kritičari utihnuli.
Lev Polugajevski u Rostovu 1979. godine (foto iz arhive V. Kisljakova)
Kasnije je Aleksandar Ivanovič postao pobjednik Svesaveznog kvalifikacionog turnira i ponovo nastupio na prvenstvu SSSR-a, gdje je odigrao čuvenu partiju protiv Anatolija Karpova u Zajcevovoj varijanti Nimcoindijske odbrane. Ta partija našla je mjesto i u popularnim video-snimcima Danila Dubova o prvenstvima SSSR-a, kao i u kapitalnoj knjizi „Nimcoindijska odbrana“ Igora Lisog. Zaharov je stigao i do polufinala pojedinačnog Kupa SSSR-a, ali je još više postigao kao trener. Izveo je na veliki šahovski put Jekaterinu Kovaljevsku, Maksima Turova, Dmitrija Krjakvina i Jelenu Tomilovu, a važan razvojni pravac dao je i mladom Ivanu Bukavšinu.
Pozicija iz partije Polugajevski – Zaharov ušla je u mnoge udžbenike o završnicama, uključujući i klasično djelo Marka Dvoreckog. Dugo se smatrala jedinstvenom, sve dok 2019. godine na superturniru u Vejk an Zeu Sem Šenklend nije predao u sličnoj remi poziciji protiv Aniša Girija. Ova šahovska tragikomedija čak je nadmašila sovjetski primjer.
Naravno, listajući Dvoreckog, nestašni učenici Aleksandra Ivanoviča stalno su mu skretali pažnju na „onu čuvenu partiju“. Zaharov, veoma inteligentan i vaspitan čovjek (uzgred, njegov sin Andrej danas je jedan od vodećih izvođača Rostovskog muzičkog teatra, kompozitor i virtuoz na violini), obično je suzdržavao grube i uvredljive riječi kao odgovor, čak i kada bi mu Lenjingrad 1963. godine pomenuli već deseti put zaredom. Umjesto toga, zamišljeno bi rekao: „To je jednostavno bio pogrešan zaokret!“
Legenda br. 4. Podijeliti iskustvo
Rostovski tim tradicionalno je uspješno nastupao na ekipnim takmičenjima. Djevojke i juniori uglavnom su ostvarivali dobre rezultate, dok su se donski lideri uspješno borili protiv vodećih šahista zemlje. Čak i u periodu kada je, nakon odlaska Leonida Šamkoviča, grad ostao bez majstora, ekipa Dona i dalje je bila više nego konkurentna.
Iz Donjecka (tada Staljino) u Rostov se doselio istoričar Jurij Knišenko (1921–1990) – igrač majstorskog nivoa koji nikada nije postao majstor (pobjeđivao je u partijama Davida Bronštajna i čitav niz budućih i tadašnjih velemajstora), ali je zato oko sebe okupio i povezao šahovska zbivanja kako u gradu tako i na univerzitetu.
Početkom šezdesetih godina na Filološki fakultet Rostovskog državnog univerziteta iz Dagestana je došao Aleksandar Zaharov. Dobio je stan od fabrike „Rostselmaš“ i ostao da živi u Rostovu na Donu.
Ipak, svojevrsni poslijeratni šahovski vakuum na Donu nije dugo trajao. Početkom šezdesetih u Rostovu se pojavio i domaći igrač ozbiljnog kvaliteta, štićenik Doma pionira German Hodos (1941–2023). Mladi majstor blistao je na omladinskim takmičenjima i brzo stigao do finala prvenstva SSSR-a za odrasle.
Fotografija iz arhive porodice Germana Hodosa
Odlične rezultate na prvenstvima RSFSR-a ostvarivali su rostovski majstori Aleksandar Ostrovski (1937–2025) i Vitalij Žilin (1934–1996). Aleksandar i Vitalij počeli su zajedno, ali su im se kasnije putevi razišli – Aleksandar Arnoldovič postao je ugledni trener koji je izveo svjetskog juniorskog prvaka Aleksandra Galkina, ali i autoritet u oblasti suđenja, koji je uticao na Igora Bolotinskog i druge poznate sudije. A Žilin je odao alkoholu, Budkov i Bogatin zabranili su mu da dolazi u klub, pa je Vitalij do kraja života igrao za novac u parku Sobino – na mjestu gdje danas sa svojom djecom šeta velemajstor Artur Gabrieljan.
Rostovska reprezentacija – krajnje desno A. Ostrovski, V. Žilin u sredini, pored A. Bogatina (foto iz arhive porodice A. Bogatina)
Neuredno odjeven stariji čovjek, od kojeg se užasno osjećao miris alkohola, mogao bi gostu parka da kaže: „A ovo je forpost! Imao sam takvog konja kada sam pobijedio Polugajevskog.“ Devedesetih godina nisam vjerovao pričama o nesrećnoj sudbini ovog majstora, koje sam slušao od svog dječjeg trenera, poznatog sudije Vladimira Makijenka (1933–2006), sve dok početkom dvijehiljaditih nisam napravio bazu i sam pogledao partije. Na primjer, Semjon Furman protiv trezvenog Žilina nije uspio da napravi nijedan remi – Rostovljanin je djelovao kao ugašena zvijezda nevjerovatnog talenta.
Na skupu šahovske javnosti Bogatin je izjavio: „Imamo izuzetno snažnu generaciju igrača i, ako dovedemo još nekoliko zvijezda, moći ćemo da u ekipnom prvenstvu RSFSR-a preteknemo Sverdlovsku, Moskovsku i Lenjingradsku oblast i izborimo se za savezni nivo!“ I zaista je uspio da okupi donski drim-tim, koji je zadavao probleme Moskovljanima sa Borisom Spaskim i Levom Polugajevskim u sastavu! Ali ako je Aleksandar Petrušin prilično glatko prešao na Don, prelazak drugog poznatog majstora bio je povezan sa čitavom pričom.
Samuil Žuhovicki (1916–2016) živio je gotovo 100 godina i za šahovskom tablom susretao se sa igračima od Hose-Raula Kapablanke do Andreja Jesipenka (remizirao je sa mladim Anatolijem Karpovom, a borio se čak i protiv sasvim mladog Vladimira Kramnika) – upravo zbog toga Andreja na Donu često nazivaju „Kapablankinim unukom“. Žuhovicki je prošao rat, ali se nije borio na frontu, već je popravljao tenkove, što je takođe bio izuzetno važan posao.
Odesa, Lenjingrad, Baku, Moskva, Habarovsk, Talin, Voronjež, Kišinjev – Samuil Markovič mijenjao je mjesto prebivališta u mnogim velikim gradovima SSSR-a. Bio je upečatljiv muškarac, držao se dostojanstveno: snažan sportista, koji je uspijevao da pobijedi i Viktora Korčnoja i Marka Tajmanova – žene su se u njega zaljubljivale na prvi pogled. Žuhovicki je samo zvanično stupao u brak otprilike deset puta!
Fotografija iz knjige S. Tkačenka i D. Krjakvina „Tajne šahovskog dugovječnika“
A na turnirima tog vremena, koji su trajali mjesecima, često je bilo potrebno živjeti u sovjetskim hotelima, sa njihovim veoma različitim nivoima komfora, u dvokrevetnoj sobi – jednokrevetna je pripadala samo igračima ranga svjetskog prvaka. Samuil Markovič to nije volio, ali ako se živi sa obožavateljkom, onda je tu i udobnost, i inspiracija, a neko će vam još i spremiti nešto da pojedete!
Internet je tada postojao samo na stranicama naučnofantastičnih priča, a društvene mreže nisu postojale čak ni tamo. Samuil Markovič bi promijenio grad i za stanovnike prethodnog grada jednostavno nestao u beskrajnim prostranstvima SSSR-a. Ali onda se dogodila priča koja je otkrila sve karte.
Šah u Moldaviji tada nije imao gotovo nikakvu veliku tradiciju. Tek je stasavala mlada generacija, predvođena Vjačeslavom Čebanenkom. Moldavci su odlučili da pozovu Žuhovickog da podijeli iskustvo, radi kao mentor reprezentacije, ali i da sam zaigra za Moldaviju na prvoj tabli!
Sve je bilo dobro, ali se to u tom trenutku pretvorilo u događaj svesaveznog značaja, pa se u nekoliko velikih sovjetskih listova pojavila vijest: „Poznati majstor odlazi u Moldaviju!“ Ljepotice iz cijelog SSSR-a, koje su dobile takvu informaciju, pohrlile su u Kišinjev tragom Samuila Markoviča.
Kasnije, kada je Žuhovicki bio diskvalifikovan, štampa ga je, kao što je tada bio običaj, optuživala za sve moguće grijehe i čak tvrdila da je upravo na kišinjevskoj željezničkoj stanici bez ikakvog ustručavanja pretukao svoju suprugu. Međutim, istina je bila drugačija. Tuča se zaista dogodila, ali Samuil Markovič u njoj nije učestvovao. Za svoj san, za pravo da budu prva dama, borile su se hrabre žene – i to toliko žestoko da ih je uspio smiriti tek pojačani odred moldavske milicije.
Žuhovickom je izrečena duga „diskvalifikacija“, uz nalog da se prije svega pozabavi svojim privatnim životom. U Moldaviji je njegovo ime izbrisano iz šahovskih anala. Neki od rukovodilaca šahovskih sekcija iz vodećih centara SSSR-a ogorčeno su mu saopštili da je od sada persona non grata na njihovim turnirima, čak i kada mu sportska zabrana istekne.
A na Donu su bili oduševljeni pričom o Samuilu Markoviču! Direktor kluba i veliki poklonik ženske ljepote Leonid Budkov izjavio je: „To je naš čovjek i mi ćemo se boriti za njega! Takvog muškarca i šahistu treba dovesti, a onda ga već oženiti u Rostovskoj oblasti!“
Zaista, ubrzo se Samuil Žuhovicki preselio u Rostov, a potom u Novočerkask, gdje se oženio – ovog puta izuzetnom izabranicom koja mu je posvetila čitav ostatak svog života.
S druge strane, Vera Nikolajevna Tihomirova otišla je na razgovor kod novog rukovodioca Šahovske federacije SSSR-a Borisa Rodionova i uspjela da vrati Žuhovickog takmičarskom šahu: „Borise Jevgenjeviču, radite šta god hoćete, ubjeđujte komisiju, ali on mi je potreban za Spartakijadu!“
Nasljednik Leonida Budkova i jedan od rukovodilaca rostovskog šaha devedesetih godina Petar Kruglikov (1959–2026) prisjećao se da se dugo ustručavao, ali je jednom ipak postavio već vremešnom Žuhovickom pitanje:
„Samuil Markoviču, kako vam je uspjelo da postignete takvu popularnost kod žena?“
Klasik je dugo ćutao, a onda ispričao priču:
„Godine 1942. branili smo Pjatigorsk, ali su nas kasnije izbacili iz grada. Nijemci su napredovali u svim pravcima, bilo je strašno bombardovanje, zemlja se tresla i činilo se da je došao kraj svijeta. Ostaci naše čete skrivali su se u skloništu. Preko puta mene sjedjela je mlada medicinska sestra, koja je strašno trzala na svaki prasak. Tada sam je pogledao, nasmiješio se i rekao: ‘Djevojko, ne bojte se! Hoćete li da vas večeras, ako preživimo ovaj dan, naučim da igrate šah?’“
Nije svakome dato da doživi čitav vijek, ali smiješiti se i igrati šah – to je jednostavno obavezno!
Legenda br. 5. Tramvajske
U Rostov na Don dolazili su svi domaći svjetski prvaci, počev od Mihaila Botvinika. Ne treba baš previše idealizovati sovjetsko vrijeme – poznata je priča kako su aktuelni svjetski prvak Anatolij Karpov i predsjednik Šahovske federacije Vitalij Sevastjanov svečano položili kamen temeljac za novi donski šahovski klub, a kada su legendarni šahista i kosmonaut otišli, lokalne vlasti su tu dobru i potrebnu inicijativu jednostavno gurnule u stranu. Naravno, u doba velikih promjena na mjestu hipotetičkog kluba otvoren je luksuzni restoran.
Ali, naravno, efekat posjeta velikih šampiona bio je ogroman. Dugo je u epskom sovjetskom nizu šahovskih legendi na Donu nedostajao samo Tigran Petrosjan – i konačno je fabrici „Rostselmaš“ uspjelo da pozove Tigrana Vartanoviča zajedno sa suprugom Ronоm Jakovljevnom.
U to vrijeme uobičajena praksa bila je „predavanje i simultanka“, u skraćenoj varijanti LiS. U Moskvi i Lenjingradu čak su postojali posebni biroi koji su, prema rasporedu „LiS-a“, raspoređivali velemajstore i majstore po organizacijama.
Za „LiS“ je postojala fiksna tarifa za rad majstora i velemajstora. Tada je na rejting-listi bilo malo velemajstora, svaki ljubitelj šaha znao ih je lično, a tarifa za „LiS“ bila je za velemajstora znatno veća od finansijskog sna svakog majstora. Ipak, svjetski prvak bio je pripadnik posebne kaste vrhunskih igrača i tokom gostovanja mogao je da računa na posebne uslove.
Kada je Mihail Talj dolazio u Rostov na Don, nije postavljao nikakve grandiozne zahtjeve – ali se, naravno, svako veče završavalo u restoranu. Mihail Botvinik, naprotiv, bio je asketski čovjek, ali je prije svega zahtijevao da se prema njemu odnosi s poštovanjem – poznat je slučaj kada nije otišao na superturnir u Holandiju, uz obrazloženje da „nije bio kako treba pozvan“.
Vladimir Kancin i njegovi saradnici pažljivo su se pripremali za dolazak Petrosjana. Napravili su detaljan budžet, uzimajući u obzir savjete Arona Bogatina i iskustva sa dolascima prethodnih svjetskih prvaka: luksuzne bankete, donski suveniri i riblji delikatesi (Petrosjan uopšte nije pio alkohol, ali je volio dobro da jede), doček uz cvijeće i orkestar, gostovanje na radiju i televiziji, kao i mali Kaisini obožavaoci sa transparentom: „Dobro došli u Rostov na Donu, dragi Tigrane Vartanoviču!“
Odmah poslije pobjedničkog Meča stoljeća SSSR – Reprezentacija svijeta 1970. godine, M. Botvinik je otputovao u Rostov (pored njega V. Kancin, fotografija iz arhive V. Kisljakova)
Majstori iz pogona „Rostselmaša“ pripremili su za Petrosjana vrijedan poklon – dragocjenu vazu. Prema zamisli njenih tvoraca, izrađena u grčkom stilu, simbolizovala je pobjedu u maratonu na Kurasau, a potom i svrgavanje sa Olimpa gromovnika Botvinika. Danas svaki rukovodilac regionalnog šaha razumije da pozvati velikog igrača (ako nemaš veze na samom vrhu ruske političke strukture) prilično košta, dok su tada bila sovjetska vremena – Rostovljani su goste dočekivali onim što su mogli da priušte.
Tigran Petrosjan i Vladimir Kancin na susretu sa donskim ljubiteljima šaha (foto iz arhive porodice V. Kancina)
Treba odati priznanje Tigranu Petrosjanu: osvojio je srca donskih ljubitelja šaha svojom otvorenošću, istančanim smislom za humor i upečatljivim šahovskim primjerima na predavanju, dok je brojna jermenska dijaspora bila spremna da ga nosi na rukama.
Ali došlo je veče kada je supruga prvaka ušla kod Kancina i njegovih saradnika u direktorsku kancelariju. Rona Jakovljevna je jednostavnim i nenametljivim riječima ispričala kako su Moskovljani jermenskog porijekla darivali njenog muža poslije pobjede u meču za svjetsku titulu, kao i koliko je dobio u Jerevanu i Tbilisiju.
„Trebalo bi dodati na zvanični honorar! A ovakvu stvar kod kuće nemamo gdje da stavimo!“ – prva dama sovjetskog šaha pokazala je na vazu. Zatim je otišla, ostavljajući šokirane rostselmaševce da svare ono što su upravo čuli.
Prvi je progovorio Vladimir Kancin:
„Prijatelji, drugih mogućnosti nema – moramo da skupimo novac. Nemamo vremena da se obratimo dijaspori, Petrosjan odlazi ujutro... Ko koliko može. A Rona Jakovljevna neće vazu? Kasnije ću je prodati na crnom tržištu, pa ćemo bar djelimično pokriti troškove.“
Poslije toga Vladimir Mihajlovič ubacio je u kapu deset rubalja koje su mu preostale do plate.
Pokrivalo za glavu krenulo je ukrug. Pet rubalja teška srca ubacio je čak i radnik montažnog pogona P., koji je tradicionalno pred kraj mjeseca trošio taj novac sa prijateljima, mimo porodičnog budžeta, uprkos svim protivljenjima tašte. Ali posebno divljenje izazvao je postupak sindikalnog povjerenika R., poznatog po tome što je svakog ljeta odlazio na more sa plavokosom ljubavnicom iz računovodstva – on je bez razmišljanja stavio na sto svu ušteđevinu namijenjenu budućem putovanju u Soči.
Sljedećeg jutra supruga velikog majstora preventive i suptilna stručnjakinja za žrtvu kvaliteta kritički je pregledala cijelu prikupljenu sumu. Prikupljeni novac nije bio mali, ali nije izgledao naročito uredno – uglavnom u sitnim novčanicama, često zgužvanim i prilično pohabanim.
Međutim, Rona Jakovljevna nije oklijevala da nekako složi tu gomilu novca sa brojnim likovima Vladimira Lenjina. Brzim pokretom zgrabila je cijelu fabričku kasu i – ubacila je u vazu!
Potom je ponosno otišla sa tim remek-djelom fabričke umjetnosti, ispunjenim honorarom, ostavljajući organizacioni odbor u stanju šoka i tuge, a radnika i sindikalnog povjerenika – još i sa gorkim žaljenjem zbog jučerašnjeg plemenitog impulsa.
Priča je imala i nastavak. Naredne godine u goste kod rostselmaševaca došao je poznati velemajstor Mark Tajmanov. Mark Jevgenjevič naslušao se priča o donskom gostoprimstvu i očekivao srdačan doček.
Tako je i bilo, ali svi pokušaji prvaka SSSR-a i višestrukog prvaka Lenjingrada da dobije nešto preko dogovorenog, pa čak i da održi neku dodatnu simultanku ili predavanje (ukratko – da ne samo uzme, već i odradi nešto dodatno), nailazili su na zid ćutanja – prošlogodišnje rane rostselmaševaca još su krvarile.
Mark Tajmanov (foto iz arhive časopisa „Ogonek“)
Posljednjeg dana Tajmanova su ispraćali, a bilo je potrebno preći samo jednu stanicu do hotela kako bi velemajstor uzeo svoje stvari. Nije imalo smisla zvati taksi, jer je tramvaj redovno saobraćao tom trasom.
Briljantni muzičar, pravi lenjingradski intelektualac, gledajući kako se približava crveni tramvaj, iznenada je prodorno uzviknuo:
„Pa, makar tramvajske, valjda ćete mi dati za tramvaj?“
Ova priča ostala je zauvijek zapisana u donskom šahovskom epu. I u teškim danima bi neki majstor, velemajstor ili trener, obraćajući se rukovodstvu rostovskog šaha, upitao:
„Pa, gdje su moje tramvajske?!“
Srećom, za vrijeme Arutjuna Surmaljana šahovski tramvaji u Rostovu na Donu uvijek idu pravo i nikada ne skreću sa svojih šina.
Lider reprezentacije Njemačke Vinsent Kajmer (Vincent Keymer) govorio je za BILD o svojoj karijeri i planovima za Olimpijadu.
— Želimo da se borimo za medalju — kaže Vinsent. — Konkurencija je izuzetno jaka, tako da bi i plasman među prvih deset bio odličan rezultat.
— Timsko takmičenje je nešto drugačije u odnosu na individualno?
Vinsent Kajmer — Da, ali samo djelimično. Ekipa ima koristi od toga da svaki pojedinačni igrač dobro nastupa. Istovremeno, mora se nešto više voditi računa o interesima tima.
— Sada igrate na turnirima sa šestocifrenim nagradnim fondovima. Kako se odnosite prema tome?
Vinsent Kajmer — Morate naučiti da se od toga distancirate. Kada bih tokom partije stalno razmišljao o nagradama, to mi ne bi koristilo. Moje pravilo glasi: „Nešto dobiješ, nešto izgubiš.“
— Da li je za vrhunskog šahistu potrebno biti posebno pametan?
Vinsent Kajmer — Ne znam. Potrebno je biti poseban na svoj način. Važni su talenat, disciplina i velika količina rada. Pretpostavljam da vodeći velemajstori u prosjeku imaju natprosječan nivo inteligencije. Ali koliko je ta veza jaka, tek treba istražiti.
— Znate li svoj IQ?
Vinsent Kajmer — Ne. I to me ne zanima.
— Kako doživljavate poraze?
Vinsent Kajmer — Zavisi od poraza. Ranije sam često razmišljao: „Protivnik je bio jači.“ Sada me više nerviraju nepotrebne greške. Najvažnije je razumjeti u čemu su bile moje greške, ali istovremeno pokušati da one što manje utiču na mene u drugim aspektima.
— Ostaje li vam uopšte vremena za druga interesovanja?
Vinsent Kajmer — Malo. Ali mi to trenutno odgovara.
— Kako u takvim uslovima uspijevate da vodite privatni život?
Vinsent Kajmer — Uspijevam, ali nije lako. Lakše je sa ljudima koje poznajem već dugo. Održavati nova poznanstva kada ste stalno na putu nije jednostavno.
— Zbog toga je većina vaših prijatelja iz šahovskog svijeta?
Vinsent Kajmer — To je komplikovano. Sa mnogima se veoma dobro slažem. Ali neposredne konkurente mi je teško nazvati prijateljima. Ipak, odnosi među igračima na vrhu veoma su puni poštovanja i to cijenim.
— Kakav je vaš odnos sa Magnusom Carlsenom?
Vinsent Kajmer — Prijateljski i kolegijalan. Pripadamo različitim generacijama, pa se naš odnos razlikuje od njegovih odnosa sa igračima protiv kojih se takmiči već mnogo godina.
— Šah je u Njemačkoj sport koji privlači relativno mali broj ljudi. Da li vas to brine?
Vinsent Kajmer — Ne. Takvi procesi zahtijevaju vrijeme. U Indiji je takav podsticaj bio Višvanatan Anand, a u Norveškoj Magnus Carlsen. Obično najprije mora da dođe sportski uspjeh.
— Vi biste mogli biti taj podsticaj.
Vinsent Kajmer — Radim na tome.
— Želite li da šah postane poznatiji u Njemačkoj?
Vinsent Kajmer — Da. Sada se mnogo toga razvija u pravom smjeru. Ali prije svega pokušavam da igram zbog sebe i svoje karijere. Ako pritom dodatno postanem uzor drugima, biće mi drago.
— Šta je za to potrebno?
Vinsent Kajmer — Više uspjeha. Tada raste i interesovanje kompanija i različitih organizacija.
— Da li bi šah trebalo češće prikazivati na televiziji?
Vinsent Kajmer — Vidljivost dolazi kada sport postane dostupniji i zanimljiviji gledaocima.
— Da li šah zbog toga mora da se mijenja?
Vinsent Kajmer — Sa formatima kao što je freestyle šah idemo u pravom smjeru. Čovjek koji tek počinje da prati šah neće željeti da pola sata gleda kako neko, na prvi pogled, samo sjedi za tablom. Istovremeno, kvalitet sporta ne smije da trpi. Važno je pronaći tu ravnotežu.
— Koliko je velika vaša ekipa?
Vinsent Kajmer — Radim sa Peterom Lekom. Povremeno sam pokušavao da radim i sa mentalnim trenerom. Teme poput ishrane u budućnosti bi takođe mogle postati važnije u šahu.
— Jedete li tokom partije?
Vinsent Kajmer — Ako nešto i jedem, onda je to nešto malo: mješavina orašastih plodova i sušenog voća, banana ili crna čokolada.
— Koji je trenutak u karijeri za vas bio najljepši?
Vinsent Kajmer — Bilo ih je nekoliko: pobjeda u freestyle šahu na Baltičkom moru 2025. godine, turnir Grand Chess Toura u Rumuniji i srebrna medalja sa Svjetskog prvenstva u brzopoteznom i ubrzanom šahu 2022. godine.
— Kada se završava šahovska karijera?
Vinsent Kajmer — Većina profesionalaca završava najkasnije između 35. i 40. godine.
Bez sna je nemoguće. Mlada šahistkinja ispričala kako je postala šampionka
Valerija Klejmenova
Prošlog ljeta sportski svijet Uljanovska slavio je veliki uspjeh. Naša sugrađanka Valerija Klejmenova vratila se sa svjetskog prvenstva u šahu kao svjetska šampionka u konkurenciji djevojaka do 18 godina. Ostvarila je maksimalan broj pobjeda, a samo je jednu partiju završila remijem, osvojivši ukupno devet i po poena. Da bi postala šampionka, šahistkinja je morala da vanredno, prije roka, polaže završni državni ispit (EGE). Gimnaziju broj 73 završila je sa zlatnom medaljom.
Dosije
Valerija Klejmenova. Šahistkinja, svjetska šampionka. Rođena 30. juna 2008. godine u Uljanovsku. Ove godine završila školu. Polaznica udruženja „Šah“ pri Regionalnoj palati stvaralaštva djece i omladine. Višestruka pobjednica i osvajačica medalja na ruskim i međunarodnim šahovskim turnirima. Pored šaha, bavi se i stonim tenisom.
„Svoju djecu nikada neću dati na šah“, kategorično danas kaže Klejmenova. Zašto? Odgovor na to pitanje, između ostalog, provlači se kroz naš razgovor.
Put do titule šampionke u italijanskom gradu Montesilvano za Valeriju nije bio nimalo lak niti posut ružama. Jer samo na prvi pogled djeluje da je mirni šah prije svega igra logike. Burne ovacije, čestitke i buketi cvijeća samo su logičan završetak ne čitavog njenog šahovskog puta, već tek jedne njegove etape. A talenat sam po sebi nije dovoljan. Potrebni su ogromna marljivost i sposobnost da se čovjek ne predaje pred teškoćama.
Odlična učenica voli da napreduje
Vladlen Semjonov, ul.aif.ru:Valerija, sjećate li se prvih osjećaja kada ste prvi put sjeli za šahovsku tablu?
Valerija Klejmenova: Samih osjećaja – ne. Sjećam se da sam počela da igram šah radi opšteg razvoja. Sjećam se i da me je taj proces odmah potpuno uvukao. Kao dijete bila sam prilično visoka za svoje godine. Htjeli su da me prime na biatlon, ali mi je nedostajala jedna godina po uzrastu. Da ne bih gubila vrijeme, odlučili su da me upišu na šah. Na biatlon se više nisam vratila. Zato su u šahu već poslije godinu dana počeli prvi veliki uspjesi – na nivou oblasti i federalnog okruga. Čak sam počela da se spremam za ruska takmičenja.
— A šta vas je konkretno toliko privuklo šahu? I da li ste brzo naučili da razmišljate i donosite odluke u trenutku?
Valerija Klejmenova: Jednostavno, počelo mi je da ide. Zbog toga mi se igra i dopala. Mada u šahu nije neophodno sve raditi brzo. Ako igramo klasičnu partiju, imamo sat i po vremena za razmišljanje. Ima dovoljno vremena da se donese odluka. Može se birati između nekoliko poteza.
— Da li bi bilo logično pretpostaviti da, ako igrate šah, onda u školi bolje idu prirodne i egzaktne nauke?
Valerija Klejmenova: Mnogi tako misle – ako dobro igraš šah, onda si dobar i u matematici. Nisam sigurna da su te stvari nekako povezane. U principu, u školi sam iz svih predmeta imala petice.
— Da li vam je uopšte cilj da budete najbolja u svemu – u šahu, u školi?
Valerija Klejmenova: To je stvar karaktera. Volim da napredujem. Nije mi cilj da budem najbolja među svima. Prije bih rekla da želim da budem najbolja verzija sebe.
— Da li ste u tom procesu često morali da pobijedite samu sebe? I u čemu?
Valerija Klejmenova: Dok nisam završila školu, najteže je bilo pravilno uskladiti školu i šah. Mentalno opterećenje bilo je veliko i na jednom i na drugom mjestu. To je veoma snažno uticalo na zdravlje.
— Kako se u takvim uslovima opustiti?
Valerija Klejmenova: Svako na to pitanje ima svoj odgovor i svoje rješenje. Za mene je to plivanje. Tu su još pletenje i crtanje. Teretana mi takođe mnogo pomaže da se odvojim od intelektualne napetosti povezane sa šahom.
— Izlasci sa prijateljima?
Valerija Klejmenova: Voljela bih. Ali jednostavno nije bilo vremena čak ni za običnu šetnju ulicom.
Nekad je potrebno i zaplakati
— Šah je, iz ugla laika, individualni sport – jedan na jedan. Da li ste vi ipak timski igrač?
Valerija Klejmenova: Za mene timska takmičenja imaju posebnu vrstu uzbuđenja, kada shvatite da ne odgovarate samo za sebe.
— A u čemu je šah opasan sport?
Valerija Klejmenova: Pet sati neprekidnog sjedenja za tablom veoma utiče na leđa. I na glavu.
— Koja je, po vašem mišljenju, najvažnija osobina karaktera jednog šahiste?
Valerija Klejmenova: Vjerovatno bih na prvo mjesto stavila odlučnost i usmjerenost ka cilju. Bez sna kojem težite nemoguće je. Bez toga neće biti ničega drugog. Ništa neće uspjeti, ništa nećete postići. A na putu ka snu najvažnija je marljivost.
— Koliko je šah danas postao dio vašeg života? Da li vam se šah javlja u snovima?
Valerija Klejmenova: U snu često ponovo igram svoje nedavne partije i rješavam šahovske probleme. Obrnuto, da mi u snu dođe rješenje problema koji me muči u stvarnom životu – to mi se još nije dogodilo. Ali sam šah je već odavno postao moj život. Moji prijatelji, moja sjećanja. Ipak je 11 godina sa njim.
— Imate li omiljenu šahovsku figuru i zašto baš nju?
Valerija Klejmenova: Lovac. Moj prvi debi povezan je s njim. I u gotovo svim partijama on je za mene glavna figura.
— Koliko vam je važno kog je pola protivnik? Koga je principijelnije i prijatnije pobijediti?
Valerija Klejmenova: Za mene nema razlike. To je vjerovatno važnije momcima. Njima je teže da izgube od djevojaka. Meni čak ni godine osobe koja sjedi preko puta mene za šahovskom tablom nisu važne.
— A da li vam je teško kada izgubite? Kako obično doživljavate neuspjehe?
Valerija Klejmenova: Naravno da mi bude teško. Naročito kada izgubim na turniru za koji se veoma dugo spremam i kada je to za mene veoma važna partija. U takvim slučajevima poraze najteže podnosim. Podrška bliskih ljudi obično pomaže.
— Da li se dešava da zaplačete?
Valerija Klejmenova: Naravno. I to je ponekad potrebno.
Osam dugih godina do priznanja
— Sjećate li se kada ste sebi prvi put postavili cilj da osvojite svjetsko prvenstvo?
Valerija Klejmenova: Godine 2018, kada sam prvi put otišla na svjetsko prvenstvo u Španiji. Tada je to postao jasno postavljen i formulisan cilj.
— Da li ste tada pretpostavljali da ćete na to čekati punih osam godina?
Valerija Klejmenova: Mislila sam da će se to dogoditi mnogo ranije. Čini mi se da je glavni problem bio u tome što sama nisam bila potpuno spremna za takvu pobjedu. Godine 2018. moja forma je bila dovoljna da postanem šampionka. Kasnije je trebalo intenzivnije napredovati. Ali bilo je i drugih spoljašnjih problema. Tu su bili kovid i nemogućnost zemlje domaćina da plati troškove osobe koja bi me pratila. Tek su se ove godine sve okolnosti poklopile na najbolji mogući način. I uspjela sam da pobijedim.
— To što je od sna do njegovog ostvarenja prošlo toliko godina – da li je umanjilo značaj same titule šampionke?
Valerija Klejmenova: Naprotiv, zbog toga mi je ova pobjeda postala još vrednija. Kada nečemu težite toliko dugo, kada je iz godine u godinu sve bliže, a nekada je djelovalo veoma daleko, teško je precijeniti značaj onoga što ste postigli.
— Tokom koje partije svjetskog prvenstva ste prvi put jasno shvatili da je gotovo i da vam je pobjeda već u rukama?
Valerija Klejmenova: Uopšte nisam pokušavala da razmišljam o tome. Tokom svake partije davala sam maksimum i to je bilo sve. U svakoj partiji davala sam sve što mogu. Svakodnevno sam tjerala od sebe misao da sam u vodećoj poziciji, čak nisam ni gledala rezultate. Tako je bilo sve do posljednjeg kola.
— Koja je bila prva emocija kada su objavili rezultat?
Valerija Klejmenova: Bio je to neki čudan osjećaj, gotovo šok. U glavi su mi se pojavila neobična pitanja. „Šta, sve je već gotovo? Zar sam zaista pobijedila?“ Onda se pojavio ponos na samu sebe. Uspjela sam da ostvarim svoj san. I sva briga je nestala.
Savjeti samoj sebi
— Ipak, da li je šah muški sport?
Valerija Klejmenova: Ja uopšte ne bih sport dijelila na takve kategorije.
— Zašto je onda u šahu tako malo pripadnica ljepšeg pola?
Valerija Klejmenova: Da biste održavali formu u ovom sportu, potrebno je trenirati najmanje pet sati dnevno. Ne može svaka žena da pronađe toliko slobodnog vremena.
— Čega ste ubuduće spremni da se odreknete zbog šaha i da biste postigli šta?
Valerija Klejmenova: Svega. Da bih sada postala velemajstor.
— Zamislimo hipotetički da se sada pred vama nalazi vaša sedmogodišnja verzija, kada ste tek počeli da se bavite šahom, i da ta tadašnja vi traži savjet od današnje vas. Šta biste joj najvažnije rekli?
Valerija Klejmenova: Cijeni djetinjstvo. Češće izlazi napolje i šetaj se sa prijateljima. Ne žuri da odrasteš.
Ali je ne bih odgovarala od bavljenja šahom. Rekla bih joj: „Prije svega, pripremi se na strpljenje, nauči da prevazilaziš gorčinu poraza, sačuvaj optimizam bez obzira na sve, jer poslije svake crne pruge uvijek dolazi bijela. Samo naprijed!“
„Nikada u životu nisam bio broj jedan ni u čemu. Već samo posmatrati to predstavlja dostignuće, a način na koji se oni s tim nose veoma je zanimljiv i poučan. Mene lično zanima da gledam kako se Magnus s tim nosi. I čini mi se da se s tim veoma dobro nosi, ostajući ono što jeste.“
Glavna lekcija
Ne treba graditi projekat oko jednog čovjeka. Prvi turnir se upravo tako i zvao — GOAT Challenge:
„Izgradili smo turnire oko Magnusa i mislim da smo precijenili nivo njegovog ličnog angažmana. Zato smo morali da preokrenem očitavu seriju turnira — da ga više ne gradimo oko njega. Turniri u kojem se sve vrti oko jednog čovjeka kojem ostali upućuju izazove očigledno nije bio u njegovom interesu.“
Oslanjanje na mlade
„Trudio sam se da pomažem mladima.“
Kajmeru je pomagao lično:
„Sa strane sam podržavao njegove napore da se probije među prvih deset i u tome smo uspjeli.“
Sindarova je prvi put vidio na meču Bundeslige za „Sankt Pauli“, gdje je sam doveo Magnusa:
„Tada je, čini mi se, bio trideseti na svijetu. Pomislio sam da je veliki talenat i dao mu priliku da se takmiči s igračima iz top 10. Bio je veoma zahvalan, a uspjeh koji danas ima donekle povezuje i s tom prilikom da se predstavi u fristajlu.“
„Mladi igrači imaju različite karaktere: ima mirnih, ima hrabrih, ima i „loših momaka“ — moj prijatelj Hans. Zvjezdani potencijal postoji kod mnogih: kod Žavohira, Nodirbeka, Indijaca, Vinsenta, Hansa, čak i kod sasvim mladih igrača — ali i kod starijih, poput našeg dragog prijatelja Levona. Taj potencijal treba izvući iz njih.“
Kako je nastala ideja
„Ideju da se fristajl nazove svjetskim prvenstvom donio je neko iz FIDE, a ne ja. Mi smo je prenijeli Magnusu, a Magnus je rekao: da, hajde da napravimo svjetsko prvenstvo.
Igračima na kraju to nije bilo toliko važno. Ali to je i moja osobina: ako mi neko kaže „ne možeš“, moja reakcija je: „Zašto ne? Pokazaću ti da mogu.“ Tako je i nastao cijeli spor.“
Zamjerke FIDE
„Neki ljudi u FIDE vršili su ozbiljan pritisak na ove mlade igrače. Morali su da potpisuju ugovore — nekoliko dana prije završetka turnira, pa čak i tokom samog turnira. Kada imaš 17 godina i neko ti stavi ugovor pred nos — to nije etično.“
Sindikat igrača
„Na prvom turniru, u februaru 2025. u Vajsenhausu, okupilo se, čini mi se, dvanaest igrača i trebalo je da odluče — i odlučili su — da li od toga napraviti svjetsko prvenstvo. Većini je bilo svejedno. Tako da nismo to uradili.
Ali pozvao sam ih da osnuju sindikat igrača, na čijem čelu je bio Levon Aronjan. Zvijezde, a posebno mladi igrači, moraju imati snažan glas kako im neko ne bi podvalio nepovoljan ugovor.
I danas ponekad konsultujem Žavohira u vezi s ugovorima: kada mu nešto pošalju, kažem mu da mogu da pogledam i pomognem. Nemam nikakav komercijalni interes u njegovom uspjehu, pomažem mu kao prijatelj.“
Primirje
„Ako se ljudi posvađaju, posebno javno, uvijek su obe strane krive. Ja jasno vidim trenutke u kojima sam donio pogrešne odluke i u kojima mogu biti veoma tvrdoglav. Ali to važi za obje strane.
Na kraju smo se pomirili i to je bila zanimljiva faza — mnogi će reći da je čak i loša štampa bolja od nikakve. Vidim svoju tvrdoglavost, ali smo ipak nešto i postigli, tako da nije sve bilo loše.“
„S FIDE još nemamo sporazum. Napravili smo samo jednokratni dogovor za Svjetsko prvenstvo 2026. Ako postanem predsjednik, pregovore, naravno, neću voditi ja — to bi bio sukob interesa.“
Planovi za fristajl
Svjetsko prvenstvo svakog februara, a od sljedeće godine — žensko prvog vikenda, muško drugog, uz kvalifikacije putem interneta i uživo.
„Ja sam lično izašao iz projekta. Sve što se dalje bude dešavalo s fristajlom više nije u mojim rukama. Ostao mi je manjinski udio, ali upravljanje i kontrola su kod drugih ljudi.“
Kandidat za predsjednika
„Nikada nisam ni razmišljao da postanem predsjednik FIDE ili da se kandidujem za bilo šta. Čitav moj život bio je preduzetnički. Uvijek sam bio sam svoj gazda i nikada nisam tražio ničije glasove.
Kada su mi se prvi put obratili, našalio sam se: to je posljednja stvar koja bi mi pala na pamet.“
Predomislio se zahvaljujući „kalifornijskom mentalitetu“:
„Njemački pristup je uvijek „da, ali“: u principu je zanimljivo, a na kraju ništa ne uradiš. Kalifornija, gdje sam živio petnaest godina, potpuno je suprotna: „Zašto ne?““
„U fristajlu, na malom dijelu šahovskog tržišta, privukao sam 27,5 miliona dolara. Imam ogroman broj kontakata s velikim brendovima i znam da mogu da ih privučem i na cijelo tržište.
I ne plašim se da preuzmem probleme na sebe. Ne treba mi ovaj posao — možda bi nam život bez njega čak bio i bolji.“
„Neki pitaju: šta ti imaš od toga? Odgovor je — ništa. Želim da dam svoj doprinos, svoje iskustvo i svoju viziju. Želim da svi igrači napreduju i da sve federacije napreduju. Komercijalno mi od toga ništa ne treba.“
Otvaranje novih horizonata
„Za mene je ovo i učenje: bio sam u 80 zemalja — što je mnogo za većinu ljudi, ali je i dalje samo trećina federacija FIDE.
Kada razgovaram s predsjednikom neke federacije, uvijek se upoznam i sa zemljom: gdje se nalazi, kakva je klima, kakva je politička situacija i koji su njihovi šahovski problemi.“
O planovima
„Znam da imam najbolji plan od svih koji se kandiduju.“
Cilj je samoodrživa FIDE:
„Ko god je posljednjih godina dolazio u FIDE, uvijek je želio da sve zavisi od te osobe, uvijek su tražili kralja, spasitelja, čovjeka s novcem.
Ja, međutim, želim suprotno. Pomažem FIDE da postane samoodrživa, tako da joj za četiri godine više ne bude potreban neko poput mene.“
Finansije i obećanja
„Plan je da za četiri godine povećamo godišnji prihod FIDE na 50 miliona dolara, odnosno otprilike četiri puta, i da petinu tog novca direktno damo federacijama.“
Odakle ta cifra?
„Koliki su bili prihodi FIDE od sponzora 2025. godine? Pogodite broj. Nula.
I još 500.000 eura gubitka zbog kursnih razlika. Kako je to moguće u stabilnom okruženju, kada se dolar i euro 2025. godine gotovo uopšte nisu kolebali?“
Zatim slijedi računica zasnovana na sopstvenom iskustvu:
„Budžet FIDE je, mislim, oko 12 miliona. U fristajlu sam privukao i potrošio više nego dvostruko od tog iznosa kroz jedan posao, za jednu godinu.
Dakle, povećati prihod sa 12 na četiri puta veći iznos, na 50 miliona, za četiri godine — to je cilj koji sebi postavljam.
I želim da mi se na osnovu toga sudi. Ako za četiri godine kažete: „Obećao si 50, a gdje je to?“ — ja već znam zašto tada ne treba glasati za mene.
A možda ćemo sjesti i vi ćete reći: „Vau, prešao si 100 miliona.““
Novac prolazi pored šaha
„To je sav novac koji kroz FIDE dolazi u šah. Uporedite to s FIFA-om, s FIA-om u Formuli 1, s tim koliko su njihovi budžeti postali veliki.
Glavnina novca treba da dođe od sponzora, od velikih globalnih brendova. Nečuveno je da organizacija koja posjeduje brend ne zarađuje na njemu.
Na šahu se zarađuje toliko novca, a FIDE u tome ne učestvuje.“
Raspodjela finansija
„Ali još je važnije — ne koliko ćemo novca donijeti, već šta ćemo s njim uraditi.
20% prihoda FIDE pripada federacijama i biće im raspodijeljeno kako bi obavljale svoj posao na razvoju i obrazovanju — i kako ne bi svake četiri godine tražile novac od nekog spasitelja koji dođe i kaže: „U redu, daću vam novac.““
„Tačna formula još ne postoji, njome će se baviti Vukani Dlamini. Za sada smo samo rekli: dijelimo na 204 federacije podjednako.
Očekujemo da će prve godine to biti između 15.000 i 30.000 dolara po federaciji.“
Magnus i FIDE
„Ako pogledate Magnusa — on smatra da mu niko nije potreban. I FIDE takođe smatra da joj niko nije potreban. Od toga su i počeli.
Ali pitanje treba postaviti drugačije: kako napraviti sistem FIDE tako privlačnim da čak i Magnusu Karlsenu bude zanimljivo da radi unutar njega i da FIDE bude zainteresovana za Magnusovo učešće?“
„U stvarnosti, Magnus je odlučio da mu FIDE nije potrebna jer mu nije potrebna titula svjetskog prvaka.
FIDE je rekla: „Onda ni nama Magnus nije potreban.“
A onda se ispostavilo da je veoma teško prodavati svjetsko prvenstvo bez, još uvijek očigledno, najboljeg igrača na svijetu.
Pitanje je trebalo postaviti ranije: kako takmičenje učiniti toliko privlačnim da tog čovjeka zadržimo u sistemu?
Podrediti cijeli sistem jednom igraču? Očigledno ne. Napraviti određene kompromise? Možda da.“
„Ja bih sjeo s Magnusom i pitao ga: pod kojim uslovima bi ti bilo zanimljivo da nastaviš da igraš na turnirima FIDE?
Vjerujem da ljudi treba da sjednu i dogovore se — kao što smo Arkadij i ja uradili kada smo imali sukob: pa smiješno je, zašto ne možemo da radimo zajedno? I uspjeli smo.“
O Total Chessu
„Ako nešto gradiš oko jednog igrača — mislim da je to bila prvobitna greška fristajla.
I možda istu grešku ponavljaju s Totalom, jer nikada ne znaš koliko će Magnusovo interesovanje biti stabilno.
Ali to je njihova stvar. To nije podređivanje sistema, već jednostavno još jedan igrač na tržištu koji, pošto su Norvežani i povezani s Magnusom, kaže: „Hajde da napravimo nešto čemu će Magnus biti zadovoljan i da napravimo svoje svjetsko prvenstvo.““
Pravo glasa
„Apsolutno sam uvjeren da i igrači moraju imati glas.
U kontaktu sam s određenim ljudima — ne želim da navodim imena, ali možete pretpostaviti o kome je riječ — koji bi mogli da formiraju savjetodavni odbor igrača.“
„Potrebna je komisija najboljih igrača, potreban je njen predsjednik koji predstavlja igrače.
Oni sami moraju da dođu do zajedničkog stava, jer ako slušate pojedinačne igrače, svako ima svoj interes.“
O rejting-sistemu
„Kažnjavaćemo neaktivnost, jer je sadašnji sistem veoma nepravedan prema mladima: oni ne mogu da napreduju koliko god da igraju, zato što ljudi jednostavno sjede na svom Elo rejtingu.
Napravimo nešto više poput ATP-a u tenisu: što si aktivniji, to si viši na listi — a ne zato što si nekada davno bio veliki.“
O ženskom šahu
„Moje lično upoznavanje sa ženskim šahom počelo je s Judit. Ona ima veoma određen pogled na žene u šahu i ja se uglavnom slažem s njenom procjenom.
Djevojčice u ranom uzrastu treba da imaju mogućnost da postave sebi cilj da postanu najbolji šahista na svijetu, a ne samo najbolja šahistkinja.
Judit je govorila: „Bila sam osma na svijetu, zašto druge ne bi mogle?“
Razlog je u tome što treneri malim djevojčicama u ranom uzrastu uvijek govore: „Možeš postati najbolja među ženama.“
Kada dođemo do toga da u top 100 bude 50% žena i 50% muškaraca — na to možda budu potrebne decenije.“
„Na primjer, poveli smo Bibisaru na turnir u Las Vegasu. Bila je jedna od 16 učesnika i nije završila posljednja.
Pokazala je da može da se takmiči s najboljim muškarcima.
Željeli smo da mladim djevojčicama usadimo u glavu: „To je moguće.“
Neko vidi Bibisaru u Las Vegasu i kaže: „Za deset godina i ja ću biti tamo.““
Interesovanje publike
„Kao i u drugim sportovima, potrebne su upečatljive ličnosti.
Bibisara je odličan primjer, a zajedno sa Žavohirom ona je trenutno „zvjezdani par“ u šahu — tu postoji priča.
Vrhunski ženski šah je uvijek bio kineski, zato je važno da na najvišem nivou ženskog šaha budu i druge zemlje — tada će djevojčice iz drugih zemalja moći da se poistovjete s njima.“
Jednake nagrade
„Da, nemam ništa protiv toga, ali kroz tržište i na duži rok.
U šahu, za razliku od tenisa, gdje je takmičenje muškaraca i žena veoma nepravedno, takva mogućnost postoji.
Možda ne za četiri godine, možda ne za osam, ni za dvanaest, ali možda će za dvadeset godina biti mnogo žena koje će se takmičiti s muškarcima u top 10.
I tada, naravno, nagradni fondovi treba da budu jednaki.
Šah ima jedinstvenu mogućnost da postane jedan sport: na kraju nećemo imati odvojene ženske turnire, već samo zajednička takmičenja.“
Prva dva dijela o istoriji donskog šaha kod nas su u velikoj mjeri bila tragično-herojska. I razumljivo je – svjetski ratovi, revolucija i građanski rat ostavili su svoj trag na svemu, i to u tamnim tonovima. Zato hajde da treći i četvrti dio napravimo naglašeno vedrim i odamo priznanje rostovskom šahovskom folkloru!
Napominjem da se u ovoj publikaciji nalaze priče koje su se mnogo godina prenosile usmenim putem, s generacije na generaciju šahista. Da li je sve zaista bilo baš tako, jesu li tačne razne pojedinosti? To više nikada nećemo saznati! Ali želimo da ispričamo o tim epohalnim događajima, u kojima su se zvijezde Dona susretale sa pravim legendama tog vremena.
Legenda br. 1. Šahista XXI vijeka
Prije pola vijeka, 1976. godine, cijeli svijet je potresla nevjerovatna vijest – jedan od vodećih sovjetskih velemajstora, finalista mečeva kandidata Viktor Korčnoj, zatražio je politički azil u Holandiji. Počeli su događaji bez presedana, veliki okršaj „nepovratnika“ i „zlikovca“ protiv novog svjetskog šampiona Anatolija Karpova.
A nekoliko mjeseci prije bjekstva, Viktor Lvovič odigrao je svoj posljednji sovjetski turnir – grandiozni ekipni Kup SSSR-a, čiji je domaćin bio Tbilisi. Za pobjedu na turniru borila su se najjača sportska društva Sovjetskog Saveza, a veoma reprezentativan bio je i turnir na prvim tablama: Anatolij Karpov (CSKA), Vasilij Smislov („Burevestnik“), Viktor Korčnoj („Trud“), Tigran Petrosjan („Spartak“), Mihail Talj („Daugava“), David Bronštajn („Dinamo“), Oleg Romainišin („Avangard“) i Anatolij Lutikov („Urožaj“).
U tom trenutku Korčnoj je, nakon nepromišljenog intervjua za jugoslovensku novinsku agenciju neposredno poslije prvog moskovskog meča sa Karpovom, bio u nemilosti. Ali ako se odnos Viktora Lvoviča i Anatolija Jevgenjeviča tada mogao okarakterisati kao korektan, sa Petrosjanom je Korčnoj vodio pravi rat.
Poslije čuvene razmjene udaraca ispod stola u polufinalnom meču kandidata u Odesi, nekadašnji prijatelji postali su neprijatelji, a Tigran Vartanovič je uveliko koristio pad svog protivnika kako bi mu u štampi zadavao sve nove i nove bolne udarce.
U tom trenutku od prijateljstva Tigrana Petrosjana i Viktora Korčnoja nije ostao ni trag (fotografija iz arhive TASS-a).
Usprkos svim svojim nevoljama, Viktor Korčnoj za ekipu „Trud“ nije bio samo lider, već pravi bog. Činilo se da je žudio za pobjedom ne samo u svakoj svojoj partiji, već na svim tablama – od druge, pa sve do juniorske i ženske. Vođa kolektiva određivao je sastave za svako kolo, sa saigračima analizirao svaku odloženu partiju i davao im savjete pred predstojeće okršaje.
„Trud“ je uvijek igrao veoma dobro kada je Korčnoj bio u sastavu, a u Tbilisiju 1976. godine upravo se ova ekipa, kao jedina, borila za pobjedu sa moćnim studentskim „Burevestnikom“, kojem su uz iskusnog Smislova bili pridruženi i mnogi nadolazeći šahovski asovi.
Korčnoj se u prvom kolu čudom spasio u veoma važnoj, dugotrajnoj borbi protiv Petrosjana, a potom osvojio 5 od 7 poena i „razbio“ prvu tablu. Inače, Karpov je tada pokazao svoje istančano poziciono, preventivno razmišljanje – nije izašao crnim figurama protiv Viktora Lvoviča, već je postavio rezervistu Aivara Gipslisa.
Stanite, ali kakve veze sve ovo ima sa Donom? Evo gdje je veza!
Kao prvak RSFSR-a i najjači majstor gigantske fabrike „Rostselmaš“, za ekipu proizvodnih kolektiva „Trud“ te godine nastupao je rostovski majstor Aleksandar Petrušin (rođen 1947. godine). Rođeni Sahalinac oženio se donskom šahistkinjom Natalijom i preselio se u Rostov na Donu.
Aleksandar Ivanovič se danas približava svom 80. rođendanu, a i dalje s vremena na vrijeme drži časove mladim šahistima na turnirima. A tada je bio na samom vrhuncu forme.
U mladosti sam na turnirima više puta dijelio sobu sa Petrušinom i nemali broj puta slušao od njega priče o ovom legendarnom takmičenju.
U prvom planu Aleksandar Petrušin (fotografija iz arhive Arkadija Buškova).
Rezervista u „Trudu“ bio je kirovski majstor Aleksandar Čudinovskih (1946–2013; ne treba ga miješati sa istoimenim majstorom iz Moskve). On je obožavao Korčnoja: donosio mu je rijetke knjige iz svoje velike biblioteke, ispunjavao svaku njegovu želju, pisao pisma podrške šahisti koji je tada bio u nemilosti, zbog čega je nakon emigracije Viktora Groznog i sam stradao i bio primoran da pređe na dopisni šah.
A tada se u Tbilisiju dogodila jedna epizoda koju je Jevgenij Gik opisao u svojoj knjizi „Vesele priče iz života šahista“.
„Sedamdesetih godina u Tbilisiju je održano ekipno prvenstvo SSSR-a. Korčnoj je predvodio ekipu ’Truda’, a majstor Čudinovskih bio je određen za rezervu. Lider ga je zamolio da mu donese čašu čaja.
Rezervista je otišao u bife i tamo zatekao Petrosjana sa grupom njegovih navijača. Bifeista je prepoznao čovjeka koji je ušao i nešto rekao Petrosjanu na gruzijskom jeziku (bivši svjetski šampion odrastao je u Tbilisiju i tečno je govorio gruzijski).
Razmijenili su nekoliko rečenica, majstoru su nasuli čaj, a on je, praćen grohotom prisutnih, izašao.“
Fotografija iz časopisa „Binokl“
A u hodniku je Čudinovskih sreo djevojke iz svoje ekipe, poznate šahistkinje Alehinu i Sauninu. I njih je savladala žeđ, pa su popile čaj namijenjen Korčnoju. Rezervista se potom vratio u bife (Petrosjan ga je već bio napustio) i konačno donio Viktoru Lvoviču čaj, na koji se ovaj već načekao.
Korčnoj tog dana nije imao nikakvih problema, ali su zato Saunina i Alehina bez pogovora izgubile svoje partije, jer im nije bilo do šaha – obje su dobile grčeve u stomaku, sa svim posljedicama koje iz toga proističu...“ (Jevgenij Gik).
Uprkos tome što su njegova djela veoma zanimljiva, majstor Gik u svojim pričama nije uvijek bio pažljiv prema detaljima. Čudinovskih je kasnije više puta napominjao da Kup nije bio prvenstvo, da je Korčnoju nosio kafu, a da Alehina nije igrala za „Trud“ – na djevojačkoj tabli nastupala je Ljudmila Zajceva. Ipak, zaista je tada uslijedio udarac od bifeiste – odmah nakon što Petrosjan nije uspio da savlada Korčnoja u međusobnom duelu. Ali ni „Trud“ poslije „čajanke“ nije uspio da pobijedi u meču protiv seoskog sportskog društva pod nazivom „Urožaj“.
Nakon što je savladao „CSKA“ i „Dinamo“, „Trud“ je u ključnom meču 5. kola rezultatom 4:5 izgubio od „Burevestnika“. Majstor Vladimir Doroškevič je na izlasku iz otvaranja dobio mat od Borisa Guljka, a prilikom odlaganja partija brigada analitičara, koju su predvodili Smislov i veliki majstor analize, budući poznati trener Mark Dvorecki (Mark Izrailevič je o ovom turniru pisao u svojim djelima – upravo u Tbilisiju su ga zapazili i pozvali da radi sa vodećim gruzijskim šahistkinjama), uspjela je da izvuče sve najteže pozicije.
Sada je „Trud“ očekivao meč sa moćnom ekipom „Avangard“. Na sastanku je Korčnoj sijevao munjama, a „Dora“ (kako su zvali Doroškeviča) nije znao gdje da se sakrije. Potom je lider ekipe zamolio sve da izađu, ostavši sa Petrušinom i Čudinovskihom – trebalo je odrediti konačni sastav i vidjeti ko će šta igrati sjutradan.
Njegov vjerni štitonoša, kojeg do tada nijednom nisu uvrstili u osnovni sastav, krenuo je iz sve snage, gledajući predano u oči svog idola:
„Viktore Lvoviču, vi ste šahista XXI vijeka! Prije vas niko nije ovako igrao šah! Samo je trebalo dosjetiti se da se protiv Gipslisa, poslije 1. c4 e5 2. Sc3 Sf6 3. Sf3 Sc6, odigra 4. b3... Petrosjan to nikada ne bi uspio!“
Korčnoj se prvi put te večeri nasmiješio, zadovoljno se zavalio na jastuke i telefonirao:
„Sutra će umjesto Kimelfelda igrati Čudinovskih! Šta?! Pa stavićemo ga crnim figurama protiv Grohotova, neka čvrsto odigra, a Petrušin će bijelim figurama krenuti u napad protiv Peresipkina – sada ćemo vidjeti šta je zapisao!“
Zadovoljni Čudinovskih otišao je da se priprema, a Viktor Lvovič je ostao da pogleda Petrušinove bilješke o varijanti Kalašnjikova u Sicilijanskoj odbrani.
Aleksandar Ivanovič je raširio svoje brojne analize (uvijek je bio poznat po marljivosti i sve je uredno zapisivao), ali je već poslije pet minuta velemajstor planuo i umalo pomeo listove sa stola:
„Šta je ovo? Neki skup znakova! Gdje je ovdje glavna varijanta? I zašto nema nijednog dijagrama?! Pa ovdje se ništa ne može razumjeti, ovo je jednostavno nemoguće gledati!“
Sutradan je „Trud“ ubjedljivo savladao „Avangard“ rezultatom 6:3. Čudinovskih je remizirao, Petrušin je pobijedio, ali je i neumoljivi Korčnoj crnim figurama iščupao pobjedu protiv Romanišina. Drugo mjesto je bilo obezbijeđeno, a kritičari Viktora Lvoviča morali su, kroz zube, da ga hvale zbog atraktivne igre i pobjede na superturniru lidera ekipa.
U tadašnjoj šahovskoj štampi može se pronaći rečenica: „Na stanici je sjedio međunarodni majstor Aleksandar Petrušin i, čekajući voz, crtao svoje čuvene dijagrame uz varijante.“
Korčnoj je otputovao, ali su njegove riječi ostavile neizbrisiv utisak na mladog majstora. Petrušin je crtao dijagrame čitavog života.
Uostalom, kada danas ponekad dobijem fajl od učenika koji je odlučio da jednostavno zapiše sve prve kompjuterske varijante, uvijek se sjetim ove priče. Ponekad mi dođe da lupam nogama i vičem:
„Gdje je ovdje glavna varijanta? Zašto fajl nije strukturisan? Gdje su komentari riječima? I zašto nema nijednog dijagrama?!“
Da, Viktor Lvovič Korčnoj je bez ikakve sumnje bio šahista XXI vijeka!
Legenda br. 2. Ugalj
Dugogodišnji direktor rostovskog gradskog kluba Leonid Budkov (1924–2000) godinama je bio saradnik Arona Bogatina i naslijedio je njegov rad.
Tokom rata, Leonid Fjodorovič prošao je u borbama čitav dug put sve do Njemačke, a nakon povratka u mirnodopski život uronio je u svijet šahovskih bitaka.
Aron Abramovič često je putovao na svesavezna takmičenja, gdje mu već ponekad nije bilo dovoljno snage i energije, dok je njegov učenik postao izvanredan direktor – takmičenja u rostovskom klubu u Čehovljevoj 33. održavala su se gotovo sedam dana u sedmici.
Leonid Budkov na premijeri filma „Bijeli snijeg Rusije“ (fotografija iz arhive Arkadija Buškova).
Tih godina učesnike rostovskog šahovskog pokreta dodatno je podsticala konkurentska borba. Sekciju fabrike „Rostselmaš“ preuzeo je poznati organizator, ratni invalid Vladimir Kancyn (1937–2020), koji je ostao bez nogu usljed njemačkog bombardovanja evakuacionog voza.
Energije Vladimira Mihajloviča bilo je za desetoricu ljudi koji imaju obje noge: uspio je da u fabrici izbori dodatna radna mjesta, pokrene turnire, zaposli vodeće majstore i zajedno sa ekipom „Rostselmaša“ počne da nastupa u finalima grandioznih takmičenja fabrika-giganata.
(Nedavno je objavljena knjiga Dmitrija Pliseckog o ekipi „Torpedo“, u kojoj se govori i o ekipama njihovih konkurenata.)
Vladimir Kancyn daje simultanku u „Rostselmašu“ (fotografija iz arhive Arkadija Buškova).
Budkov i Kancyn silno su željeli da budu najbolji, pa se konkurencija između kluba u Čehovljevoj ulici i „Selmaša“ odvijala bukvalno na svim poljima. Bodovalo se čak i u sasvim tužnim kategorijama – jer se ponekad, tokom napetih šahovskih partija i velikog opterećenja srčanog mišića, među pretjerano emotivnim poklonicima Kajsije dešavalo svašta.
Jednom prilikom autobus sa crnom trakom još nije ni stigao da ode iz sekcije konkurenata, a Vladimir Kancyn, sa svojim iskustvom u komentarisanja fudbala (FK Rostov se dugo zvao „Rostselmaš“), objavio je u svojoj sekciji:
„2:1, i ovdje vodimo, momci!“
U to vrijeme konkurencija je povezivala Rostovljane i sa njihovim kubanskim susjedima. Istorijski gledano, donska ekipa smatrana je neprikosnovenim liderom juga, osvajala je i sveruska ekipna takmičenja, ali su se za vrijeme partijskog moćnika Sergeja Medunova mnogi poznati velemajstori preselili na Kubanj, nakon čega se tas na vagi naglo nagnuo na stranu krasnodarskog šaha.
U Sočiju je veliki posao obavljao poznati organizator Jurij Lobanov (1939–2019), koji je učinio mnogo toga da sočinska odmarališta postanu najvažnije šahovsko mjesto u zemlji.
Upravo za jedan od Čigorinovih turnira na obali Crnog mora vezana je naša priča. Ona je munjevito postala nadaleko poznata u uskim krugovima – rado su je prepričavali i donski i kubanski konkurenti Budkova.
Jurij Lobanov i Boris Spaski u Sočiju (fotografija iz arhive porodice Lobanov).
U sovjetsko vrijeme „Žemčužina“ se smatrala jednim od najprestižnijih hotela na čitavoj obali. Možda čak i najprestižnijim. Hoteli sa pet zvjezdica poput „Hajata“, od kojih će jedan ugostiti Superfinale 2026. u Rostovu, a drugi se uzdiže iznad obale u Sočiju, tada još nisu bili izgrađeni, pa obični smrtnici nisu mogli tek tako da dobiju smještaj u „Žemčužini“.
Tamo su uglavnom odsijedali visoki partijski funkcioneri, a nešto kasnije i predstavnici ilegalnog svijeta, koji su astronomske iznose uplaćivali u „crnu kasu“ i u Sočiju igrali nezvanična prvenstva SSSR-a, ali ne u šahu, već u kartama.
Istovremeno je Ruska šahovska federacija, zahvaljujući energiji Vere Tihomirove, podršci Sergeja Medunova i organizatorskim sposobnostima Jurija Lobanova, u „Žemčužini“ priređivala najveći međunarodni turnir sa zvjezdanim sastavom – gotovo jedino mjesto u Savezu gdje je bilo moguće osvojiti titulu međunarodnog velemajstora.
To je izgledalo kao nevjerovatna prilika, jer je za sticanje zvanja nacionalnog velemajstora bilo potrebno na prvenstvu SSSR-a završiti ispred nekolicine živih svjetskih šampiona.
Tih godina čak ni Medunovova politička moć nije bila dovoljna da u „Žemčužini“ smjesti makar nekoga iz sudijske ekipe, među učesnicima ili organizatorima. Tamo su bili smješteni samo svjetski šampioni ili počasni gosti, poput samog šahovskog kosmonauta Vitalija Sevastjanova.
Ostali su odsijedali u sasvim pristojnom hotelu „Primorskaja“, današnjem „Marins Park Hotelu“. Legendarni Mihail Talj, naprotiv, više je volio „Primorsku“, kako se uveče u restoranu ne bi odvajao od kolektiva.
A u „Žemčužini“ bila je rezervisana ogromna sala. Ona ista koju poznajemo i danas. I u njoj su svi igrali – glavni turnir, ali i prateća, takođe veoma važna takmičenja: ženska, juniorska...
Vera Tihomirova nije zaboravljala svoje korijene. Mnogi su željeli da sude u Sočiju, ali su u sudijskoj ekipi koja je vodila turnir u čast Čigorina uvijek bili i donski arbitražni velemajstori. Leonid Fjodorovič tradicionalno je bio član sudijske ekipe ovog prestižnog turnira.
Budkov je imao mnoštvo vrlina, a među njegovim relativnim manama mogla se izdvojiti samo jedna – koju bi neki od naših čitalaca takođe mogli smatrati vrlinom. Leonid Fjodorovič je s pravom važio za čovjeka veoma mladog duha.
I svako novo proljeće davalo mu je krila i preobražavalo ga, budeći u direktoru onog hrabrog i naočitog mladića koji je nekada s granatom jurišao na njemačke tenkove i kojeg su donske ljepotice toliko željno iščekivale sa fronta.
Jednom, kada se završilo još jedno kolo Memorijala Čigorina, nastupilo je čarobno sočijsko veče. Topli sumrak koji je opijao spuštao se na more, dok je u „Žemčužini“ sve već bilo pripremljeno za naredno kolo – podijeljeni su formulari, premještene pločice sa imenima proslavljenih velemajstora, a u tabelu upisane jedinice, nule i polovine.
Posao je bio završen, a jednog od najuglednijih sudija očekivao je uzbudljiv susret pun iščekivanja i tajanstvene intrige.
Leonid Budkov je svratio u sobu, na brzinu napravio sendvič (predstojao je svečani banket, a frižider je brižljivo napunjen deficitarim delicijama kupljenim u prodavnici za ratne veterane) i, obukavši svečanu uniformu obilno poprskanu poklonjenim parfemom stranog proizvođača, užurbano izašao kroz vrata.
Ali u njegovom savršenom, pomno razrađenom planu postojao je jedan ozbiljan nedostatak – na televizoru je ostao uključen grijač za vodu, uronjen u čašu sa brušenim staklom napunjenu vodom.
Leonid Fjodorovič je zaboravio da popije čaj i upravo se to pokazalo kobnim.
Ubrzo je voda isparila, a ovo jednostavno, kultno sovjetsko pomagalo usijalo se do bijelog usijanja. Prvi je „junačkom smrću“ stradao čaša, koja je pukla pod nezapamćenim toplotnim opterećenjem.
Zatim je na red došao televizor – grijač je progorio njegovo kućište i, poput noža kroz puter, prodro unutra. San svakog stanovnika jedne šestine kopna zahvatio je plamen.
Zapalili su se tepisi i zavjese – cijela soba počela je da gori.
Nažalost, dežurna žena na spratu shvatila je razmjere nadolazeće katastrofe tek kada je Budkovljeva soba već bila potpuno zahvaćena vatrom, pa je shvatila da je za „terapijske mjere“ u vidu kanti vode već kasno.
U vatrogasnoj stanici u Sočiju odmah je zazvonio telefon: gori „Primorskaja“!
Načelnik hrabrih vitezova sa crijevima istog je trenutka shvatio da njegovom gradu prijeti opasnost da ostane bez te turistima tako drage zgrade. Tim prije što se za vrijeme njegovog mandata ni približno nije dogodila ovakva vanredna situacija!
Desetine vozila pojurile su prema mjestu događaja, iz čijih je prozora već sukljao plamen.
Fotografija iz arhive Glavne uprave Ministarstva za vanredne situacije
Obalu je ispunila tutnjava vatrogasnih vozila i zvuk sirena. Mnogi učesnici turnira nisu odmah shvatili o čemu se radi. Naime, Budkovljeva soba bila je okrenuta na drugu stranu, prema tihom kutku, koji je Leonidu Fjodoroviču posebno odabrao Lobanov.
Na licima stranih šahista ukočio se užas – legenda evropskog šaha istrčala je na ulicu samo u donjem vešu, ponijevši sa sobom jedino pasoš, fotografiju djece i šahovske analize u debeloj svesci.
Zahvaljujući hrabrosti i brzini sočijskih vatrogasaca, „Primorsku“ je bilo moguće spasiti. Međutim, izgorjele su sobe iznad i ispod Budkovljeve, kao i sve susjedne prostorije za goste.
Posebna komisija iz Moskve, koja je istraživala uzroke i posljedice požara, sprovela je vještačenje i pronašla ostatke izgorjelog grijača za vodu. Vremena su bila surova, pa je Leonid Fjodorovič izveden pred sud, uz optužbu da je nanio ogromnu štetu sovjetskoj imovini.
Ali direktora je spasila njegova besprekorna reputacija, ratni put i pomoć izvjesnih svjedoka koji su tvrdili da se u trenutku izbijanja požara Budkov nalazio daleko od hotela i da, po svemu sudeći, poslije kola nije ni stigao da ode u svoju sobu.
Istovremeno, bilo je i onih koji su smatrali da za takav incident treba odgovarati svom strogošću zakona!
A Lobanov se uvijek smijao kada bi se pomenula ova priča i Leonida Fjodoroviča nazivao „ugljem“.
Malo je ko znao da je upravo Jurij Ivanovič tada spasio život i karijeru svog donskog prijatelja.
(Za sada kraj, ali biće još nastavaka kroz neko vrijeme)
Greg Mustreader: Vishy Anand, petostruki svjetski šampion, sa 56 godina i dalje se takmiči sa svjetskom elitom. Može li ponovo krenuti u borbu za titulu?
Kandidati su zapravo primamljiva opcija. Razgovarali smo o budućnosti šaha, o tome da li bi današnji Anand mogao da pobijedi mlađu verziju sebe i zašto je svojevremeno zamalo odustao od jedne funkcije.
Greg Mustreader: Zdravo, Vishy. Hvala ti mnogo što si danas sa mnom.
Vishy Anand: Zadovoljstvo mi je, Greg.
Greg Mustreader: Baš mi je drago što razgovaramo. Imam mnogo pitanja o tvojoj veličanstvenoj karijeri, budućnosti šaha i tome u kom pravcu se šah danas razvija. Pa hajde da počnemo.
Vishy Anand: Sjajno, radujem se razgovoru, Greg.
Greg Mustreader: Prije svega, veoma me zanima kako danas vidiš svoje mjesto u svijetu šaha. I dalje si među 15 najboljih igrača svijeta, očigledno se još uvijek takmičiš, a izborio si i mjesto na događaju Total Chess Championship, koji će se, ako se ne varam, održati u Budimpešti. Hoćeš li igrati tamo?
Vishy Anand: Još nisam odlučio, ali vjerovatno neću.
Greg Mustreader: Vjerovatno nećeš? Zašto?
Vishy Anand: Mislim da je to nešto za šta još treba da se pripremim, a trenutno bi mi vjerovatno bilo malo previše. Takođe, želim samo da posmatram događaj i vidim kako će izgledati. To je generalno povezano sa načinom na koji danas vidim sebe u svijetu šaha. Ne igram ni približno toliko često kao ranije. Očigledno je da sam preuzeo i neke druge uloge i obaveze. Čini mi se da bi mi trenutno bilo malo previše da pokušam da igram takav događaj. Potrebno mi je malo više vremena da uhvatim pravi ritam. Zato ću vjerovatno ovaj put preskočiti.
Greg Mustreader: Kako danas donosiš odluku o tome koje ćeš turnire igrati? Znam da imaš nevjerovatno zgusnut raspored i da je fantastično što i dalje uspijevaš da igraš na tako visokom nivou i učestvuješ na velikim događajima. Kako biraš turnire?
Vishy Anand: Birám nekoliko turnira koji mi se dopadaju. Srećom, mogu da učestvujem u Global Chess League i to je lijep događaj. Tu je i Kolkata, odnosno Tata Rapid and Blitz turnir svakog januara. Mislim da je plan da se održava svakog januara, što mi ponovo veoma odgovara. Odigram i poneki rapid turnir.
Prošle godine sam igrao u Hong Kongu, zatim u Londonu. Igrao sam i u Lionu. Igram nekoliko takvih događaja, a odigram i poneki meč u Bundesligi. Što se svega ostalog tiče, zapravo je prilično teško ubaciti još mnogo turnira, jer i dalje imam osjećaj da za svaki od njih moram ozbiljno da se pripremim. A to nije lako uz moj raspored i sve ostale obaveze. Ali ovo nije neka neprirodna situacija. Zapravo sam želio da bude ovako.
U jednom trenutku sam vidio sebe kako igram sve manje, ali sam istovremeno želio da nastavim da igram. Jer u suprotnom zaboraviš ono što je suštinski važno za šahistu — kakav je osjećaj sjediti za šahovskom tablom i igrati partiju? A ako to zaboraviš, onda ne možeš ni druge da podučavaš.
Čak i kao trener ili učitelj, mislim da moraš da igraš kako bi mogao da se staviš u poziciju svog učenika i da razumiješ kroz šta on prolazi. Tako da nisam izgubio kontakt sa igrom. Na ovaj način pokušavam da ostanem povezan sa šahom.
Igranje na nekim turnirima me primorava da se vratim šahu. Da se ponovo posvetim igri. Ali tačno je da su danas i moje pauze između turnira duže i slično. Mislim, igram prilično rijetko — poneki meč u Bundesligi. I nije stvar samo u tome da održim rejting, već mi igranje pomaže da ga zadržim na određenom nivou. Imam svoju akademiju. Imam i druge obaveze.
I ne treba zaboraviti — ja sam i otac. Trudim se da provodim više vremena sa porodicom i tako dalje.
Mislim da negdje u pozadini uvijek postoji osjećaj da mogu s vremena na vrijeme da se takmičim. Ali da li ću čitave godine, iz dana u dan, igrati protiv svih tih veoma jakih mladih igrača? Odgovor mi uvijek nekako bude: ne, to je previše. Hajde da radim dovoljno. Zato volim neki povremeni egzibicioni turnir ili nešto slično. Uživam kada mogu da igram.
Ali već nekoliko godina nisam profesionalni šahista u punom smislu te riječi.
Greg Mustreader u podkastu „Chess with Mustreader“
Greg Mustreader: Pa, veoma si skroman kada kažeš da ne očekuješ da možeš da se takmičiš. Jer na turnirima na kojima igraš, tvoji rezultati su uvijek, najblaže rečeno, veoma, veoma, veoma impresivni. Zato sam želio da te pitam: da li si promijenio pristup pripremama za te turnire, učenju i proučavanju šaha? Jer očigledno danas ne možeš da posvetiš pripremama toliko vremena kao ranije.
Ako, na primjer, govorimo o mladim indijskim talentima ili mladim uzbekistanskim talentima, oni šah proučavaju po čitavi dan. A kada se takmičiš protiv njih, nekako moraš da prilagodiš svoj pristup kako bi i dalje mogao da im pariraš, iako ne posvećuješ toliko vremena pripremama.
Kako to radiš? Imaš li neki recept?
Vishy Anand: Napravio sam nekoliko promjena. Prije svega, računari su mnogo napredovali u odnosu na vrijeme kada sam se, recimo, takmičio za svjetsku titulu. Čak i kada bih ponovo igrao meč za svjetsko prvenstvo, više se ne bih pripremao na isti način. Ne zato što je taj način pripreme izašao iz mode ili nešto slično. Jednostavno, tako se danas ne koristi moderna tehnologija. Prije svega, odgovore dobijaš mnogo brže, a rješenja se pronalaze mnogo brže. Zato moraš da ideš korak dalje.
Danas je mnoga otvaranja prilično lako analizirati i riješiti. Zato moraš da ih zaista „rudariš“, da tražiš one male, skrivene resurse. Mislim da savremeni režim treninga zaista podrazumijeva mnogo igranja — isprobavanje različitih stvari sa prijateljima, igranje velikog broja brzopoteznih partija. To ti daje sposobnost da sjedneš za tablu i iznenadiš protivnika ovdje ili tamo nečim neočekivanim.
Vidimo taj trend i u otvaranjima. Ne znam koliki procenat današnjih otvaranja nikada ranije nije bio odigran. Gotovo uvijek se dogodi da, u nekom trenutku, usred partije, neko odigra recimo e3, pa b3, pa h3... I pokušavaš da dobiješ neku neuobičajenu poziciju. To je ono čemu se teži. Zato ne mislim nužno da ljudi danas stalno rade i analiziraju. Ali moraš da igraš mnogo češće. I mislim da je pošteno reći da, barem za sada, rezultati pokazuju da se više usmjeravam ka sredini i završnici partije, umjesto da se koncentrišem na otvaranje.
Greg Mustreader: A koliko u prosjeku sati dnevno posvećuješ sopstvenom šahovskom treningu?
Ne mislim na rad sa učenicima ili tvoje administrativne i druge uloge u svijetu šaha, već samo na lično proučavanje šaha?
Vishy Anand: Prosjek zapravo nije naročito smislen. Mnogo, mnogo dana ne uradim baš ništa. Možda samo pogledam šta se juče dogodilo na nekom turniru ili nešto slično. Ali kada radim, pokušavam da odvojim određeno vrijeme, najmanje nekoliko sati. Nađem se sa nekim prijateljima, odigramo nekoliko trening-partija, testiram neki sistem koji planiram da koristim ili jednostavno pokušavam da osjetim kako je igrati određenu poziciju.
Tako da bih rekao da nekoliko sedmica godišnje počnem da dolazim do tri, možda čak i nešto više od tri sata dnevno.
Ali prosjek se vjerovatno ponovo spusti na nulu, jer postoje veliki periodi tokom godine kada ne radim ništa vezano za lični šahovski trening. Mislim da ću sljedeće igrati u Global Chess League. A poslije toga, naravno, dolazi Olimpijada. Mislim da ću tamo biti potpuno zauzet svojom ulogom tokom slobodnih dana i da ću možda samo s vremena na vrijeme uspjeti da pogledam neku partiju ili dijagram.
Ali to će biti potpuno drugačija situacija. Zato danas mnogo više razdvajam stvari. Bukvalno se prebacujem: uključim se, isključim se, uključim se, isključim se.
Greg Mustreader: To mora biti pravi izazov. Ali vjerovatno radiš više prije turnira, pripremajući se upravo za njega?
Vishy Anand: Razmišljam: ako igram protiv ovog protivnika, šta želim da igram? A onda osvježim znanje o određenim stvarima. Danas ljudi ne gube partije u otvaranju onako često kao ranije, jer je njihova priprema mnogo bolja. Zato ne želiš da budeš jedini koji će upasti u probleme već u otvaranju. Želiš da dobiješ pristojnu poziciju i onda odatle igraš. Ali, naravno, ta početna tačka je sve dublja i dublja. I jednostavno voliš da sam prođeš kroz mnogo toga kako bi, kada sjedneš za tablu, znao da imaš određene ideje i da možeš njima da igraš.
Greg Mustreader: Želio sam da te pitam kako misliš da se tvoj šah promijenio tokom godina? Jer očigledno su Anand iz 2026. i, recimo, Anand iz 2008. vjerovatno dva različita šahista. Ili ipak ima više sličnosti nego razlika?
Vishy Anand: Pretpostavljam da je moj stil duboko usađen u mene. Najveći dio načina na koji igram šah vjerovatno je određen još onda kada sam učio igru, a ne onim što se dešava danas. Ali moje razmišljanje se stalno razvija. Danas imamo sve te nove informacije i možemo iznova da sagledamo gotovo sve. Možemo da isprobamo ideje protiv jakog protivnika ili, ako ne protiv igrača, onda barem protiv jakog računara. I moje razumijevanje šaha definitivno napreduje. Meni je prilično iznenađujuće da su mnoga otvaranja koja sam ranije igrao danas, ne bih rekao riješena, ali su rješenja toliko drugačija od onoga što smo nekada mislili. Ipak, ne želim previše da naglašavam tu činjenicu.
U suštini, trudim se da svoje razumijevanje igre održim savremenim i da ne pružam otpor novim idejama. Postoje mnoge ideje koje bih 2008. godine odmah odbacio, jer su mi jednostavno djelovale pogrešno. Ali u međuvremenu se naša zona komfora, da tako kažem, veoma proširila — i to kod svih šahista. Danas imamo, rekao bih, gotovo neku novu vrstu šaha. Sličan je onome koji smo ranije igrali, ali postoje i neke primjetne razlike.
Greg Mustreader: Možeš li navesti nekoliko tih razlika?
Vishy Anand: Pomenuo sam otvaranja. Mislim da sam neke taktičke ideje već poznavao. Neke ideje o kompenzaciji i sličnim stvarima takođe. Ako ste gledali mnogo mojih partija iz mladosti, znate da sam imao ogromnu sklonost ka, recimo, žrtvovanju kvaliteta. Volio sam da žrtvujem topa za lovca ili skakača.
Često sam mislio da je kompenzacija veoma velika.
Nisam to tada izražavao brojkama, ali prilično sam siguran da bi danas računar za najmanje 20 ili 30 odsto pozicija za koje sam smatrao da daju odličnu kompenzaciju jednostavno rekao da je top jači.
Mi tada jednostavno nismo tačno razumjeli zašto. To je jedna od tih promjena. Pa, svi danas znaju da u nekom trenutku treba pomjeriti pješaka ispred kralja. I to je jedna nova vrsta stvari. Dakle, postoje određeni trendovi koji se pojavljuju u različitim otvaranjima i tako dalje. Oni jednostavno iskaču pred tobom.
Uopšteno, mislim da nas je računar oslobodio određene količine dogmi.
A posebno mlađi igrači — oni koji nisu učili ogroman broj starih varijanti — mogu veoma brzo da odbace sve to i krenu dalje. Danas, sa sve bržim tempom igre, nije dovoljno samo poznavati završnice.
Moraš da imaš znanje o završnicama koje možeš brzo da primijeniš. Nije isto reći: „Znam kako se igra ova završnica“, jer ćeš možda morati da doneseš odluku za nekoliko sekundi. Dakle, više ne razmišljaš samo: „Mogu li da održim ovu poziciju?“ ili „Mogu li da je dobijem?“
Sada moraš da razmišljaš i: „Mogu li da je dobijem za nekoliko sekundi?“ Moraš da razmišljaš drugačije za različite vremenske kontrole. Moraš da razmišljaš drugačije za različite formate.
Nešto poput Total Chess-a je fantastičan novi format. On testira različite vještine i na neki način ih mjeri.
I stvari se razvijaju u tom pravcu. Ali, neizbježno, uvijek se vraćamo na otvaranja. Čak i igrači koji ne pokušavaju da igraju pripremljena otvaranja danas pripremaju svoje partije dublje nego što bi to činili ranije.
Mislim da se čitava šahovska baza razvila u tom pravcu.
Greg Mustreader: Zanimljivo je razmišljati o tome kako bi se tvoj današnji nivo pokazao u, recimo, meču protiv Vishija Ananda od prije 15 godina.
Ako zanemarimo otvaranja — jer su računari očigledno mnogo jači i tu bi imao ogromnu prednost u pripremi — misliš li da bi tvoje dodatno šahovsko razumijevanje učinilo da budeš favorit? Ili bi mlađi Vishy bio favorit zato što je imao, ne znam, više energije ili nešto slično?
Vishy Anand: Mislim, ovo je bilo napola u šali. Ali znam igrače koji su nekada vjerovali da treba igrati brzo i samouvjereno i da nije važno ako odigraš loše. Bolje je to nego pokušavati da igraš dobar šah.
Zato bih morao da kažem — mlađi Anand. Mislim da sama mladost donosi nešto što predstavlja značajnu prednost za šahovskom tablom. Pretpostavljam da mi je brzina računanja, kao i mnoge druge stvari, tada bila veća. A sada pokušavam da držim korak sa vremenom, kao što sam već rekao.
Ali ipak ću reći — moj mlađi ja.
Greg Mustreader: U svakom slučaju, nažalost nećemo moći da gledamo taj meč, ali mislim da bi bilo zabavno. Još jedno pitanje u vezi sa ovom temom.
Već smo razgovarali o Total Chess svjetskom prvenstvu i o tome da najvjerovatnije nećeš učestvovati. Da li si razmišljao da ipak pokušaš da se uključiš u ciklus za svjetsko prvenstvo? To je jedan od puteva za plasman na Turnir kandidata. Ili si odlučio da su ta vrata za tebe već zatvorena?
Vishy Anand: Da, više se ne takmičim u ciklusu za svjetsko prvenstvo. Nisam učestvovao već nekoliko godina. I tu je moj odgovor definitivno — ne. Jednostavno, neću igrati Svjetske kupove i Grand Swiss turnire. Ne igram dovoljno turnira da bih se uključio u taj ciklus.
A tu je jednostavno previše svega. Ne vidim smisao u tome. Predugo traje. I, za početak, čak i bez procjenjivanja svog trenutnog nivoa, ne mislim da imam potrebnu posvećenost za to.
Ne bi bilo lako. Morao bi da se posvetiš tome i, u suštini, ponovo usmjeriš svu pažnju na jednu stvar da bi imao šansu. A ja nisam spreman da to uradim. Tako da mogu da otpišem ciklus za svjetsko prvenstvo.
Kao što sam rekao, trenutno težim tome da odigram nekoliko egzibicionih događaja godišnje i ne mnogo više od toga.
Greg Mustreader: Moram reći da upravo tako i izgleda.
Vishy Anand: A do sada me mnogi organizatori više ni ne uzimaju u obzir. Tako da ovo postaje pomalo začarani krug. Ako bih želio ponovo da igram, prvo bih morao da pozovem mnogo ljudi i kažem: „Hej, sjećate li me se?“ Tako da, iskreno, o tome već neko vrijeme nisam ni razmišljao.
Greg Mustreader: Da, razumijem. Zato sam i pitao za Total Chess Championship, jer je to vjerovatno realniji način da se u tvojoj situaciji danas kvalifikuješ. A to je jedan od puteva za plasman na Turnir kandidata. Zato samo hipotetički razmišljam: Šta ako ti organizatori Total Chess Toura 2027. daju specijalnu pozivnicu, ti odigraš odlično i kvalifikuješ se za Turnir kandidata? Da li bi onda igrao Kandidate?
Vishy Anand: Znaš, Turnir kandidata je zapravo primamljiv. Ali ne mislim da će se stvari odvijati na taj način. Mislim da bih morao da se kvalifikujem za njega. Ali istovremeno, moj problem je što se više ni potpuno ne sjećam koliko su te stvari zapravo bile teške.
Gledam ih sa strane i moram sebe da podsjetim. Jer kada posmatraš izvan svega toga, izgubiš perspektivu. Samo gledaš druge ljude. A uvijek postoji neko ko učini da sve izgleda lako. I to situaciju čini još gorom. Ovog puta je to bio Sindarov.
Ne mislim da je Gukeš učinio da izgleda lako, iako nikada nije bio daleko od vrha. A prije njega, naravno, Nepo je sve učinio da izgleda potpuno jednostavno.
Zapravo, u dva ciklusa je izborio plasman praktično kolo prije kraja. To je zaista nevjerovatno. Ali mislim da moraš da se uporediš sa ostalih sedam igrača i shvatiš da je to mnogo realniji scenario.
Ne, ne razmišljam o tome. Prestao sam da igram u ciklusu za svjetsko prvenstvo i odlučio sam da prestanem još 2020. godine. I to je to.
Više ne nastavljam. Desilo se to tokom pandemije, ali sam shvatio da to nije realan poduhvat.
Greg Mustreader: Razumijem. Razumijem. Hvala ti što si to podijelio. Kada govorimo o Total Chess Championshipu i budućnosti titule svjetskog šampiona u šahu — volio bih da čujem tvoje mišljenje, posebno imajući u vidu da si tu titulu osvajao u toliko različitih formata. Šta misliš, o čemu će ljudi razmišljati kada za, recimo, deset godina čuju izraz „svjetski šampion u šahu“? Da li će i dalje prvo pomisliti na svjetskog šampiona u klasičnom šahu? Ili će to biti neko drugi? Šta će se dogoditi sa samim pojmom „svjetski šampion“? Šta ti misliš?
Vishy Anand: Dobro. Meni je prilično jasno da, uprkos brojnim promjenama, pa čak i promjenama u ulozi klasičnog šaha, ljudi — i navijači i gledaoci, ali i najbolji igrači — i dalje smatraju da je titula svjetskog šampiona nešto za šta vrijedi boriti se. To je veoma željen cilj. Možda je to naš najveći događaj kada govorimo o njegovom dometu i pažnji koju privlači. Jer postoji nešto posebno u toj tituli. Čak i ljudi koji nisu naročito zainteresovani za šah žele da znaju ko je svjetski šampion. I upravo zato je ta titula važna.
Mislim da je važno očuvati klasični format i njegovu vezu sa prošlošću. To je nešto fundamentalno. Ja to snažno podržavam. Često se pitam kako bi neko iz 1920-ih gledao na meč za svjetsko prvenstvo iz 1970. ili 1980. godine. Mi ponekad imamo tendenciju da sve te periode posmatramo kao jednu cjelinu. Ali dvadesetih godina prošlog vijeka ljudi su putovali brodom do Južne Amerike, do Buenos Ajresa, da bi odigrali meč. Ili se prethodni meč igrao na Kubi, zar ne? U Havani. Za njih je to bilo putovanje od nedjelju dana.
Mi živimo u eri aviona i danas do nekog mjesta možeš da stigneš praktično istog dana. A bilo je i mnogo drugih promjena u načinu na koji se šah pripremao. Jedino što možemo reći jeste da, u odsustvu računara, ljudi su i dalje radili zajedno i sarađivali u pripremama. Možemo da upoređujemo te epohe.
Dakle, govorimo o vremenu kada je ljudima trebalo nedjelju dana da pređu okean, a već su sedamdesete bile potpuno drugačije. Moramo dozvoliti određeni stepen promjene.
Čak i kada čitate o mečevima u Sent Luisu ili o meču Vilijama Štajnicа u Njujorku, ako pogledate detalje o tome kako su putovali iz jednog grada u drugi ili sa jednog događaja na drugi, sve to već izgleda prilično drugačije.
Ali, bez obzira na sve, moramo priznati da su računari, onakvi kakve ih danas poznajemo, veoma mnogo promijenili šah.
Ipak, mislim da je i dalje sjajno mjeriti ko je najbolji igrač klasičnog šaha, uzimajući u obzir činjenicu da se metode treninga stalno razvijaju. Važno je sačuvati tu vezu sa tradicijom, a istovremeno ni na koji način ne pružati otpor modernim idejama i razvoju. Ali jeste izazovno. Izazovno je osvojiti tu titulu.
I fascinantno je posmatrati takvo takmičenje. A to mnogo pomaže šahu. Zato snažno vjerujem da svjetsko prvenstvo u klasičnom šahu i dalje ima veoma važnu ulogu. Ali imaćemo i više različitih formata, različite vremenske kontrole i mnogo ćemo eksperimentisati. Prije svega, nije se promijenio samo način na koji proučavamo šah.
Promijenio se i način na koji gledaoci prate partije. Promijenio se način na koji se sport promoviše. Promijenio se način na koji se gradi baza navijača. Sve se to promijenilo. Zato, ako želimo da ovaj sport bude veoma dinamičan, treba da mijenjamo formate, omogućimo raznovrsnije učešće, različite sastave i različite vrste takmičenja. Sve to treba da nastavimo da radimo.
Ali mislim da format svjetskog prvenstva i dalje ostaje mjera izvrsnosti koja nam omogućava da zadržimo vezu sa cijelom našom tradicijom i istorijom.
I zbog toga je veoma vrijedan.
Greg Mustreader u podkastu „Chess with Mustreader“
Greg Mustreader: Da, potpuno se slažem sa tobom. Veliki sam ljubitelj klasičnog ciklusa. Ali ipak, danas ne možemo znati šta će se dogoditi u budućnosti. Na primjer, dok razgovaramo, EWC je upravo počeo.
I ne mogu da isključim mogućnost da će EWC u budućnosti postati važniji za šahovsku publiku nego titula svjetskog prvaka u klasičnom šahu. Iako je, vjerovatno, titulu svjetskog prvaka u klasičnom šahu teže osvojiti i ona je, ne znam kako bih to drugačije rekao, pravedniji način da se utvrdi ko je najbolji igrač na svijetu, upravo zbog ozbiljnosti formata. Zato me zanima šta misliš o esportu i njegovoj budućnosti u šahu.
Vishy Anand: Da. Bilo da govorimo o esportu, Svjetskom prvenstvu u rapidu i blicu ili o mnogim drugim formatima i novim verzijama igre — dešava se zaista mnogo toga. I uopšte ne mislim da svjetsko prvenstvo u klasičnom šahu treba jednostavno „zalediti“ i ostaviti takvim kakvo jeste. Ono treba da se razvija i da ostane relevantno. Ali moja poenta je da ono ima sposobnost da ostane relevantno. Moraće da se takmiči sa svim tim drugim formatima. Ali mislim da svaki put kada se održi, donese sjajne rezultate. I ne gledam na to kao na izbor „ili jedno ili drugo“. Činjenica da šah možemo igrati brže, na različite načine, znači da dobijamo više novih formata. Ja sam, recimo, odrastao u vremenu kada rapid i blic nisu bili zvanični formati.
Imali smo mnogo turnira, ali nije postojalo Svjetsko prvenstvo u rapid šahu. Sjećam se, na primjer, jednog prijatelja u Njemačkoj koji je organizovao ono što je nazivao Svjetskim prvenstvom u rapid šahu, ali FIDE to nije priznavala. A danas ljudi smatraju potpuno normalnim da imamo svjetskog šampiona u rapidu i svjetskog šampiona u blicu. Njihovi rejtinzi se sada prate svakog dana, baš kao i rejting u klasičnom šahu.
Ljude zanima kako se igrači snalaze u tom formatu. Sport može biti fleksibilan. Na kraju će, u određenoj mjeri, tržište pokazati šta funkcioniše. To prihvatam. Ali za sada, čak i kada pogledamo same igrače, oni se dobrovoljno takmiče da bi se kvalifikovali za ciklus svjetskog prvenstva. Smatraju ga velikim izazovom i to je jedan od najvažnijih događaja u šahu. Zato za sada dokazi govore u prilog tome da klasični ciklus i dalje ima ogromnu vrijednost.
Greg Mustreader: Definitivno. Pomenuo si neke reforme, možda čak i promjene načina na koji bi ciklus klasičnog svjetskog prvenstva trebalo da funkcioniše. Imaš li na umu neke konkretne mjere koje bi imale smisla kako bi ova titula ostala relevantna?
Možda su se već pojavljivale ideje, recimo, da se u jednom meču svakog dana igraju dvije partije ubrzanog klasičnog šaha. Šta misliš o takvoj ideji?
Vishy Anand: Mislim da je trenutno situacija takva da Total Chess uvodi taj format ubrzanog klasičnog šaha. I vjerovatno će početi da se širi. Vidjećemo.
Nastavićemo da pratimo kako će se pokazati. Ali moje mišljenje je da treba sačuvati ideju borbe u formatu koji nije previše brz, jer tradicija ide u tom pravcu. Partije su fascinantne.
Mi to pomalo zaboravljamo. Kada gledate mečeve za svjetsko prvenstvo, u jednom trenutku vam dugo može djelovati da je sve sporo, jer su oba igrača dobro pripremljena i tako dalje. A onda jedan od njih iznenada izgubi kontrolu. Stvari postaju zanimljive. Partije postanu izuzetno uzbudljive.
A ljudima prija da imaju dovoljno vremena da razgovaraju o tome šta igrači razmišljaju, šta pokušavaju da postignu, koje su mogućnosti i šta bi moglo da se odigra. Zato ne mora sve da bude brzo.
Brzina ima svoju ulogu. I ja sam za to da klasični format zasad ostane kakav jeste. Ali moraćemo stalno da slušamo povratne informacije i da se uvjeravamo da format funkcioniše. U određenom smislu, reakcija publike nam omogućava da ga dodatno usavršavamo. To poštujem. Ali vidjećemo.
Greg Mustreader: A kada je riječ o Fisher Randomu, odnosno Freestyle formatu — sjećam se da si u početku bio prilično skeptičan kada se on pojavio, veoma davno. Ne mislim čak ni na Freestyle Chess Project, već na Fischer 960. A onda si u jednom trenutku rekao da si optimističan kada je riječ o tom formatu. Misliš li da bi on mogao da potisne klasični šah kakav danas igramo? Posebno imajući u vidu ono što si rekao o pripremama otvaranja, koje postaju sve zahtjevnije, i o tome koliko je teško doći do igre iz otvaranja koja nije unaprijed pripremljena? Mislim na period 2006. i 2007. godine, kada se Fischer Random igrao u Majncu...
(Ovo je samo prvih 30 minuta od intervjua koji jetrajao 50 minuta, pa ako Vas zanima pogledajte do kraja na linku: https://t.co/h2j6E67AhK)
