Nikita Vitjugov je prvak Rusije iz 2021. godine, nekada 15. igrač svijeta sa rejtingom 2751, a od 2024. godine prva tabla reprezentacije Engleske. Bio je član timova Petra Svidlera i Jana Nepomnjaščija na turnirima kandidata i mečevima za svjetsku titulu, a o tom iskustvu napisao je knjigu Chess Metamorphosis. U podkastu Perpetual Chess govorio je o zalasku svoje igračke karijere, Viktoru Korčnoju, Svidleru, Nepomnjaščiju i termosu koji je zamalo poremetio pripreme u Madridu.
Igračka karijera je završena
„Još sam prilično aktivan i mogu dobro da igram – rejting mi je oko 2650, što uopšte nije loše. Moj glavni problem je što šah za mene nikada nije bio samo igra na tabli. Bio je, pod navodnicima ili bez njih, nešto sveto, nešto više od igre. Potpuno sam mu se posvećivao, a veoma važan dio toga bio je napredak: želio sam da znam da je svaki turnir korak, nadam se, naprijed. A kada sam shvatio da više ne napredujem… Kako se danas kaže, moj šah je klase B, još nije klase C.
Postoji poznata priča o Botviniku, koji nikada nije igrao blic iz zadovoljstva, osim jednom u vozu. Odrastao sam u Rusiji i to mi je u krvi: šah nikada nije bio samo igra. Naravno, uživao sam u njemu, ali kada se turnir završi, mnogi počnu da igraju blic, blic od tri minuta, šta god – ja to nikada nisam radio. Ili dajem sve od sebe, sto, pa čak i sto pedeset odsto, ili me uopšte nema.
Ja sam čovjek sa ograničenim resursima i sam biram na šta ću trošiti vrijeme i energiju. Bilo je lijepih vremena kada je šahovska karijera bila najvažnija stvar u mom životu, ali tome je došao kraj. Ne zanima me da samo učestvujem na turnirima i budem prisutan. To nikada nije bilo za mene.“
Danas je to druga igra
„Iskreno, mislim da to danas više nije isto. Šah koji smo tada igrali više ne postoji. Mladi koji tek počinju igraju neku drugu igru. Nije baš da je šah postao fudbal, ali razlika je ogromna.
Gotovo sam siguran da, kada bih danas imao 20 godina, vjerovatno ne bih sa istim entuzijazmom odlučio da postanem profesionalac. Suština je ostala ista, ali je stvarnost potpuno drugačija. Toliko je informacija dostupno da je sve manje prostora za otkrivanje nečeg novog.
Šah sve više liči na pravi sport, u kojem se vodi računa o rasporedu vremena, ishrani i snu. To je normalno, tako se stvari razvijaju. Ali tada je bilo drugačije. Nisam, naravno, analizirao otvaranja uz pomoć šahovskih programa kao danas – to nije imalo mnogo smisla jer programi nisu bili naročito korisni. Čak i kada sam imao oko 25 godina, još je imalo smisla analizirati za tablom, a danas je to jednostavno smiješno.
Teorija otvaranja ne mijenja se samo svake godine, već svakog mjeseca, svake sedmice. To me rastužuje, ali ne mislim da je tužno i za mlađu generaciju – za njih je to normalan razvoj. Meni se samo činilo da je nekada šah bio više takmičenje čovjeka protiv čovjeka, dok je danas u njega umiješano mnogo drugih stvari.“
Nepomnjaščij je plakao poslije remija
„To je bilo prije otprilike 25 godina, na prvenstvu Rusije za igrače do 14 godina. Bio sam prvi nosilac, turnir mi nije išao najbolje, a negdje u šestom ili sedmom kolu igrao sam protiv dječaka tri godine mlađeg od sebe. Koliko se sjećam, remizirali smo u ravnopravnoj partiji.
Poslije partije Jan je bio veoma emotivan – uvijek je bio takav – i mislim da je jednostavno zaplakao jer nije uspio da pobijedi. To mi je ostalo u sjećanju. Sebe sam smatrao izrazitim favoritom i takođe sam bio nezadovoljan rezultatom.
Ali Jan je vjerovao u sebe od veoma ranog uzrasta. Tada sam uglavnom razmišljao o sopstvenim perspektivama. Jan je prilično rano dobio podršku Ruskog šahovskog saveza i bio je poznat, a ja sam ga prije svega doživljavao kao rivala. Ja nisam dobijao podršku, ali da budem jasan – ne žalim se zbog toga.
Jan je veoma brzo postao internacionalni majstor. Bio je izuzetno nadaren i njegov talenat bio je očigledan, dok sam ja do vrha stigao kasnije.
Zbližili smo se kada smo počeli da igramo za reprezentaciju Rusije, otprilike 2010. ili 2011. godine. Tamo je uvijek vladala posebna atmosfera, koja mi danas veoma nedostaje.“
Korčnoj mi je najviše pomogao u karijeri
„Uvijek ću biti zahvalan Viktoru Ljvoviču što se javio na telefon kada sam ga pozvao. Imao sam 20 godina, nekako sam došao do njegovog broja i nisam znao šta da radim – jednostavno sam nazvao, a on se javio.
Nije znao ko sam, ali vjerovatno mu je odgovaralo to što je imao dobar razlog da dođe u Sankt Peterburg. Taj grad mu je uvijek bio poseban, baš kao i meni. Dolazio je dva puta, po deset dana.
Poslije prvih zajedničkih priprema napredovao sam za oko 100 rejting-poena. Za šest mjeseci skočio sam sa 2600 na 2700, osvajajući oko 20 poena na svakom turniru.
Šta mi je dao? Možda će zvučati samouvjereno, ali pomogao mi je da prihvatim sopstveni nivo. Da prestanem da sumnjam u sebe i da ne postavljam sebi granice, već da jednostavno igram i vidim dokle će me to odvesti.
Viktor Ljvovič bio je poseban čovjek za mene, vjerovatno moj šahovski idol. Pročitao sam sve njegove knjige i sama činjenica da sjedim preko puta njega za šahovskom tablom djelovala mi je nevjerovatno.
Ostao je izuzetno oštar i radio je do samog kraja. Njegova sposobnost koncentracije i potpune posvećenosti šahu ostavila je snažan utisak na mene i dala mi mnogo entuzijazma da nastavim. U dvadesetim godinama mladića zanimaju i mnoge druge stvari.
Ako bih morao da izdvojim jednu stvar koja mi je najviše pomogla u karijeri, to bi vjerovatno bile te pripreme sa Viktorom Ljvovičem.
Analizirali smo razne pozicije. Prije dolaska pitao me je koji materijal da pripremi, a onda je donio stare godišnjake časopisa New in Chess. Ali najvažnije nije bilo u otvaranjima – poslije tih priprema nisam dobio nijednu novu varijantu. Pokazao mi je kako razmišlja i donosi odluke. To je bio čist šah, ništa drugo. Vjerovatno je to bilo moje prvo blisko iskustvo sa šahistom takvog nivoa.“
Svidler je genije
„Mislim da smo dobro radili. Petar je imao veoma dobar turnir kandidata u Londonu, možda jedan od najboljih u karijeri. Istina, nije se borio za prvo mjesto, ali je nastupio veoma dostojanstveno i u posljednjem kolu pobijedio Magnusa crnim figurama.
Mislim da je naša priprema dala rezultate, ali bolje je da njega pitate o tome. Ne želim sam sebe da hvalim.
To iskustvo pomoglo mi je da napredujem prije svega kao praktičan igrač. Bilo je nevjerovatno posmatrati takav događaj iz prvog reda.
Petar je veoma nadaren čovjek i igrač. Ja sam prilično dobar uglavnom u šahu, dok on ima talenta za brojne igre. Mislim da je njegov vrhunac bio tek neznatno ispod nivoa svjetskog prvaka. Razlika je zaista bila minimalna.
Za mene je to bilo slično iskustvu sa Korčnojem: razgovarali smo o mnogim stvarima i to mi je pomoglo da mnogo bolje razumijem šah na tom nivou.
Šta ga čini tako dobrim praktičarem? On je genije.“
Jan ne podnosi poraze
„Na kraju krajeva, šah je igra. Kod najboljih, kod same elite, ta takmičarska crta mora da postoji – bez nje je nemoguće postići uspjeh.
Iskreno, bez lažne skromnosti, mislim da je imam i ja, ali veoma je teško porediti sebe sa igračima tog nivoa.
Jan i Petar su različiti ljudi. Jan ne podnosi poraze. Čime god da se bavi, svaka partija mu je važna, sve mu je važno i u sve ulaže maksimum.
Kod Petra, s druge strane, imate osjećaj da jednostavno pušta svoj talenat da radi.“
Termos je bio važniji od otvaranja
„Nepomnjaščij je imao ustaljen ritual pripreme kineskog čaja koji je nosio na partije u termosu. Kada je zbog logotipa kompanije na termosu nastao problem, čini mi se, kompanije Norilsk Nickel, čiji je vlasnik ruski oligarh Vladimir Potanjin, koji je, koliko se sjećam, dospio na listu sankcionisanih u proljeće 2022. godine, Vitjugov je morao hitno da pronađe zamjenu. Smatrao je da bi promjena te navike mogla psihološki da poremeti Jana.
“Prekinuo sam provjeravanje varijanti i otrčao do najbliže prodavnice da kupim novi, neutralni termos. Bio sam uvjeren da bi u suprotnom to za Jana predstavljalo ozbiljan psihološki udarac. Naravno, potezi su važni, ali postoje i oslonci na kojima stojimo. Ovo je bio jedan od njih i bilo mi je jasno da je važniji od provjere neke otvarajuće varijante.“
Ne isključuje mogućnost povratka u tim
„Niko ne zna šta donosi budućnost. Za sada sam prihvatio da je moj put kao šahiste završen i profesionalno se određujem kao trener – imam svoje učenike.
Ipak, ne isključujem mogućnost da u budućnosti ponovo budem član nekog šahovskog tima. To je sasvim moguće.“
U podkastu Chess with Mustreader, trener Praggnanandhe i Vaishali, velemajstor R. B. Ramesh, govori o cijeni vrhunskog šaha, srećnim velemajstorima, pesimizmu Evropljana, kao i o tome šta je potrebno da bi se dostigao rejting od 2700, koliko sati dnevno treba trenirati, zašto ne vjeruje u „odrasle koji žele da napreduju“ i kako uči igrače koncentraciji i suočavanju s porazima.
Od 1700 do 2700
„Obično radim s igračima koji žele da postanu profesionalci i svjetski prvaci. Kada počnemo da sarađujemo i pitam učenike šta žele da postignu u šahu, gotovo svi kažu da žele da postanu svjetski prvaci. Nijedan moj učenik još nije postao seniorski svjetski prvak, ali mnogi su osvajali svjetske titule u svojim uzrasnim kategorijama.
Radim s veoma mladim igračima, počevši od sedam, osam ili devet godina. U tom uzrastu, ako dijete ima rejting 1700, uz pravilan rad i potpunu posvećenost moguće je dostići 2700. A sa svojim učenicima ne radim kratkoročno – obično je to saradnja za cijeli život.
S Pragom sam počeo da radim kada je imao rejting oko 2050. Imao je otprilike sedam i po ili osam godina, ali već je bio fenomenalan igrač i svjetski prvak u svom uzrastu. Njegov prethodni trener odradio je odličan posao.
Isto je bilo s Vaishali i Aravindom Chithambaramom: počeo sam da radim s njima kada su bili veoma mali i imali nizak rejting. Prag je stigao tamo gdje je danas. Aravind je prije nekoliko mjeseci dostigao vrhunac od 2749, a zatim je njegov rejting znatno opao. Njih dvojica su prešla 2700, a nadam se da će to u narednih godinu dana, ili približno toliko, uspjeti i Pranesh i Murali Karthikeyan.“
Evropljani su se unaprijed pomirili s ograničenjima
„U početku sam uglavnom radio s Indijcima, kao i onlajn s učenicima iz SAD, a kasnije sam počeo da radim i s igračima iz drugih zemalja, pretežno iz Evrope. Tamo primjećujem mnogo pesimizma. Još od mladosti igrači ne vjeruju da mogu mnogo da postignu.
Doslovno sam tokom posljednjih desetak dana radio u Evropi s igračima rejtinga 2550–2600. Pitam ih šta žele da postignu. Imaju rejting 2580–2590, a oni kažu da bi bili zadovoljni kada bi se zadržali oko 2600. To mi je veoma neobično, jer se u Indiji razmišlja sasvim drugačije.
Kada je Aravind prije otprilike godinu dana prešao 2740, radio sam s Muralijem i Praneshom. Rekao sam im: ako je Aravind mogao, možete i vi. Murali je rekao da želi da za godinu dana pređe 2750. Stigao je do 2675, a zatim je malo izgubio na rejtingu. Pranesh je, čuvši to, rekao: ‘Preći ću 2750 prije Karthikeyana’, iako je tada imao rejting oko 2580.
Zato kod Evropljana osjećam mnogo pesimizma. Kao da su prihvatili da će prelazak granice od 2750 biti izuzetno težak. Vjerovatno ih to sprečava da ulože potreban trud – uopšteno govoreći, nedostaje im potpuna posvećenost.
Nema malo igrača s rejtingom iznad 2700 zato što je to preteško. Jeste teško, ali je moguće. Ono što nedostaje jeste dugoročna posvećenost, sposobnost da se čovjek kloni ometanja i da šah stavi na prvo mjesto. A to zahtijeva žrtve – i upravo je u tome pravi izazov.
Kada razgovaram s mnogim velemajstorima u Evropi, čujem da ne žele da ulažu trud preko određene granice. Imaju prag koji ne žele da pređu. Mislim da je to glavna prepreka. Žele sve u životu i žele sve odmah. Smatram da je za prelazak granice od 2700 potrebno nekoliko godina usmjerene, potpune posvećenosti. Poslije toga može se imati sve u životu.“
Odrasli ne mogu da uđu u isti krug
„Nisam veliki pristalica ideje o ‘odraslima koji žele da napreduju’, jer se takvo nešto ne viđa ni u jednoj drugoj oblasti. Neko ko ima 30 godina neće reći da će igrati na Svjetskom prvenstvu u fudbalu ili protiv Rogera Federera u tenisu. Samo se u šahu dešava da ljudi tako razmišljaju.
To je razumljivo: šah nije fizička igra, nema fizičkih ograničenja i vjerujemo da mozak ne stari na isti način kao tijelo. Ali sposobnost učenja najveća je u veoma ranom uzrastu. Dijete mlađe od pet godina može da nauči nekoliko jezika, dok je to za odraslu osobu gotovo nemoguć zadatak.
U djetinjstvu smo poput sirove gline – od nje se može oblikovati bilo šta. Kada se oblik jednom napravi, a voda osuši, glina se stvrdne. Da bi se počelo iznova, mora se potpuno razbiti. S godinama gubimo mnoge osobine koje nam pomažu da efikasno učimo.
Neki treneri specijalizuju se za rad s odraslima, a za influensere je to dobro tržište. Nemam ništa protiv toga. Ali profesionalni šah nije za odrasle koji tek tada žele da značajno napreduju. Oni bi trebalo da budu realni.“
Postavljanje prioriteta
„Nije stvar u prekretnicama, već u tome koju ste cijenu spremni da platite – to je ono što je zaista teško. Većina mojih učenika, poput Pragga i Vaishali, ne igra video-igre. Na prvim časovima trudim se da im objasnim kako će taj put najvjerovatnije izgledati i koju će cijenu morati da plate.“
Navika je druga priroda
„U širem smislu, kakve god loše navike imali, moramo biti spremni da ih se odreknemo. A ako nemamo korisne navike, moramo biti spremni da ih razvijemo.
Ako sam lijen, moram naučiti da mnogo radim. Ako nemam samopouzdanja, moram naučiti da vjerujem u sebe. Ako ne cijenim trud, moram početi da ga cijenim. Ako ne umijem da upravljam vremenom i šah mi nije na prvom mjestu, moram ga staviti na prvo mjesto, makar na nekoliko godina. Kada napredak postane vidljiv, mogu odlučiti da li želim da nastavim tim putem.
Ne želim da dijelim navike na dobre i loše. Jednostavno, za sve što radimo snosimo posljedice. Ako neko satima igra video-igre, provodi vrijeme na društvenim mrežama ili gleda reels snimke, za šah će mu ostati manje vremena.“
Koliko treba trenirati?
„Što se tiče obima rada, preporučio bih šest do osam sati dnevno, ili barem četiri do šest. Ako je dijete veoma malo, ima sedam do deset godina, četiri sata su vjerovatno dovoljna. Od desete do četrnaeste ili šesnaeste godine trebalo bi, po mom mišljenju, trenirati oko šest sati dnevno.
Da bi to bilo moguće, šah mora biti prioritet. Ne može se istovremeno imati mnogo različitih drugih interesovanja.“
Uskraćuju li djeci djetinjstvo?
„Mnogi se pitaju da li djeca koja toliko vremena posvećuju šahu ostaju uskraćena za djetinjstvo. Ali, nakon rada s mnogim mladim igračima, mogu reći da su djeca koja su se posvetila šahu i ostvarila velike rezultate među najsrećnijim ljudima koje sam upoznao. Ona ne žale zbog svojih odluka.
Oni koji se ne posvete potpuno, već sve rade napola, sa 18 ili 20 godina dolaze do tačke u kojoj nisu ni naročito dobri ni naročito loši. Oni su najnesrećniji: godinama su igrali šah, a nisu ništa postigli.
To se vjerovatno događa s 95 odsto igrača: ako nešto radite napola, dobićete rezultat koji odgovara takvom ulaganju. To je tužno.
Zato treba izbjegavati video-igre i duge sate provedene na društvenim mrežama. Bolje je izaći i baviti se sportom s prijateljima, onim koji vam se dopada. Takvu vrstu razonode preporučujem svojim učenicima.“
Sindarov igra Counter-Strike
„Ne tvrdim da je moj pogled na stvari ispravan. On jednostavno funkcioniše za mene i za neke od malobrojnih učenika s kojima radim. Naravno, postoje igrači s potpuno drugačijim pristupom i to mi nimalo ne smeta.
Ne tvrdim da svi treba da rade onako kako ja savjetujem, niti mislim da je to jedini ispravan put. Ako neko izabere drugačiji put i postigne još više, biće mi iskreno drago zbog njega.“
Šah kao muzika u pozadini srca
„Svojim učenicima preporučio bih mnogo disciplinovaniji život, jer je veoma važan i mentalni prostor – ono o čemu razmišljamo tokom ostatka dana. Ako nas ono čime se bavimo preostalih 18 sati odvlači na drugu stranu, to nam neće pomoći. Cijeli život, čitav dan, trebalo bi da budu usklađeni s onim što želimo da postignemo.
Sjećam se da sam čuo priču o Viswanathanu Anandu. U to vrijeme internet je bio loš, pa je za dobru Wi-Fi vezu morao da odlazi u hotelski lobi. Ponekad bi tokom priprema poželio da napravi pauzu i prošeta, ali bi i tada osjećao krivicu jer šeta umjesto da se priprema za protivnika.
Čak i kada se ozbiljno ne bavimo šahom, on bi trebalo da nam svira u srcu kao muzika u pozadini.
Mnogo toga saznajemo kada razmišljamo, a ne samo kada nešto radimo. Kao dijete čitao sam kod Laskera: ‘Kada pronađeš dobar potez, traži bolji.’ To uopšte nisam razumio. Ako sam već pronašao dobar potez, zašto bih tražio bolji?
Vjerovatno je želio da kaže da samo mislimo da je potez dobar, ali možda postoji i bolji. Uči nas da provjeravamo ono što smo analizirali i da naivno ne vjerujemo prvom utisku. Uči nas i da u poziciji može postojati više od jednog puta, više od jednog dobrog resursa – treba biti radoznao.
Takve poruke možemo dobiti samo ako razmišljamo. Ako poslije šaha pređem na jednu aktivnost, pa na drugu, pa na treću, jednostavno mi neće ostati vremena za razmišljanje. Tek kada mirno razmatramo stvari, izvlačimo duboke pouke.
Mislim da svako ko želi da postane profesionalac u svojoj oblasti ima nekoliko godina tokom kojih to mora da zauzima gotovo sve njegovo vrijeme i misli. Sa strane to može izgledati surovo, ali svako ko je mnogo postigao razumjeće me. Ne možete postati veoma dobri u nečemu ako o tome razmišljate premalo.“
Stepenice umjesto lifta
„Ne radim s učenicima svih šest do osam sati dnevno. Kada počnem da radim s nekim, mnogo razgovaramo. Objašnjavam svoju filozofiju o tome kako bi trebalo učiti.
Prvo, šah je vještačka igra – sva pravila izmislili su ljudi. Drugo, šah se može naučiti. U tenisu je priroda odlučila da li sam dešnjak ili ljevak, ali u šahu mogu početi da igram desnom rukom, a zatim naučiti da igram lijevom.
Neko počinje kao pozicioni igrač, neko kao napadački, ali ako želite da postanete veoma snažni, morate težiti tome da budete univerzalni igrači.
U prošlosti su Talj ili Petrosjan imali jasno izražen stil. Danas možete proučavati i Talja i Petrosjana i naučiti da razmišljate poput njih. Zato nemojte sebe unaprijed definisati kao napadačkog ili pozicionog igrača. To je samo početna tačka.
Dvije stvari ometaju učenje.
Prva je sklonost da radimo ono što volimo, a izbjegavamo ono što nam se ne dopada. U šahu moramo naučiti da zavolimo ono što nam se u početku nije dopadalo.
Recimo da sam u mladosti napadački igrač, gledam mnogo partija Aljehina i Talja, a ne volim završnice. Ali ako želim da stignem do samog vrha, moram naučiti pozicionu igru, završnice i postepeno pretvaranje malih prednosti u pobjedu.
Ne treba izbjegavati ono što nam se ne dopada. Sve što izbjegavamo vremenom postaje naša slabost, koju će snažni igrači iskoristiti. A nešto nam se ne dopada ne zato što je loše, već zato što to još nismo dovoljno dobro naučili.
Mnogi moji učenici počeli su kao napadački igrači, ali su, nakon što su savladali pozicionu igru i mirne završnice, počeli da uživaju i u njima.
Druga prepreka je sklonost da biramo ono što je lako, a izbjegavamo teško. Ako treba da se popnemo na četvrti sprat, a imamo lift i stepenice, svi će izabrati lift. Ja bih rekao: idite stepenicama.
Trajaće duže, noge će vas boljeti, ostaćete bez daha i oznojiti se, ali to je dobro za srce. Zato birajte ono što vam koristi, a ne samo ono što volite ili što je lako.
Učenik se dvoumi da li da uči otvorenu Sicilijansku odbranu ili da igra Alapinovu varijantu, koju je lakše naučiti.
Pravo pitanje glasi: šta je korisnije na duže staze? Otvorena Sicilijanska odbrana nudi mnogo različitih pješačkih struktura, mnogo tema u središnjici i mnogo partija najboljih igrača. Odluku treba donositi na osnovu toga, a ne prema tome šta je lakše naučiti.“
Četiri najvažnije mentalne osobine
„Učim igrače da cijene važne psihološke osobine.
Koncentracija – s njom mnogi imaju problema, čak i veoma snažni igrači.
Samopouzdanje – kada stvari krenu loše, većina nas emocionalno se slomi, počne da sumnja u sebe i ne uspijeva da se oporavi. A upravo je u teškim trenucima veoma važno ponovo stati na noge.
Marljivost – pod tim ne podrazumijevam samo broj sati, već i intenzitet truda, angažovanost i interesovanje. Marljivost znači i spremnost da se uči ono što ne ide lako, da se prođe kroz rutinu.
I sposobnost suočavanja s razočaranjima – nju veoma visoko vrednujem među osobinama snažne psihe. Kada sve ide dobro, lako je vjerovati u sebe.
Ali teški periodi će sigurno doći, i to više puta. Svaki put morate se vratiti jači.
Učim ih i da se oslanjaju na sebe i da sopstveno učenje ne prepuštaju drugima. Ne treba razmišljati da je tuđi posao da me učini dobrim igračem. Ne, to je moja odgovornost i moj izazov. Sam preuzimam svoj put u svoje ruke, prihvatiću svaku pomoć koju dobijem usput, ali put je moj i glavni posao moram obaviti sam.“
Pobjeda, remi i poraz – kao tri ukusa sladoleda
„Prvo moramo razumjeti šta su uspjeh i neuspjeh, a možda i iznova definisati te pojmove.
Danas razmišljamo ovako: izgubio sam danas – neuspjeh. Ovog mjeseca mi je rejting pao za nekoliko poena – neuspjeh.
Remizirao sam dobijenu poziciju ili izgubio dobijenu partiju – neuspjeh. Tri sata sam se pripremao za otvaranje, a protivnik je odigrao nešto drugo – uzalud sam potrošio vrijeme.
Predlažem da na iste stvari gledamo potpuno drugačije. Pobjedu stavljamo na vrh, remi u sredinu, a poraz na dno. Pravimo hijerarhiju. Ja svojim učenicima kažem da ih postave jedno pored drugog, a ne jedno iznad drugog.
To su tri različita iskustva. Kao u Baskin-Robbinsu: vanila, čokolada i jagoda – sve je to sladoled, samo različitih ukusa, i možemo naučiti da uživamo u svakom od njih.
Pobjeda, remi i poraz tri su različita iskustva i iz svakog možemo izvući korisne pouke. Ako na poraze gledamo tako, ako ne osuđujemo sebe negativno poslije svakog od njih i ako smo spremni da učimo iz teških iskustava, onda nas ona neće toliko boljeti.
Negdje sam pročitao kako je Anand to lijepo objasnio: poslije poraza treba naučiti da budemo tužni, a da pritom ne izgubimo samopouzdanje. Možemo biti uznemireni zbog grešaka i izgubljene partije, ali greške i porazi ne određuju ko smo. Niste gubitnik, niste uradili ništa loše i nemate čega da se stidite.
Nedavno sam tokom turnira pitao Karthikeyana šta se dešava s njegovim rejtingom, a on mi je odgovorio: ‘Tokom turnira uopšte ne razmišljam o rejtingu, već se samo trudim da igram dobre partije.’
Možemo promijeniti redosljed prioriteta u svojoj glavi, a onda postaje lakše nositi se s razočaranjima.“
Veoma sam rijetko viđao srećne velemajstore
„Ne vjerujem u to da treba mijenjati nečiju prirodu. Treba se razvijati i postajati bolji, a ne postati neko koga ni sami ne prepoznajete.
Šah ne vidim samo kao igru, već prije svega kao sredstvo da postanemo bolji ljudi i usput ostvarimo uspjeh u karijeri. Mnogo dobrih stvari naučio sam od šaha, i kao igrač i kao trener. Vidio sam kako se ljudski um razvija i kako ljudi postaju srećniji.
Šah bi trebalo da nas čini srećnima. On ne bi trebalo da bude put ispunjen stresom. Međutim, kada posmatram većinu šahista, vidim da su stalno pod stresom jer su nesrećni. Većina nije zadovoljna svojim rezultatima, čak ni velemajstori s rejtingom iznad 2650.
Amateru s rejtingom 1900 možda se čini da su svi velemajstori srećni. Radio sam s veoma mnogo velemajstora i vidio sam zaista veoma malo srećnih. Svi osjećaju razočaranje i žaljenje: ‘Nisam postao veliki igrač kakav sam se nadao da ću biti.’ To je veoma tužno.
Zato svima govorim: ako se nekoliko godina potpuno ne posvetite tom putu, već usput igrate video-igre, vodite intenzivan društveni život i slično, do 25. ili 30. godine nakupićete mnogo žaljenja i nezadovoljstva.
Pogledajte, međutim, one koji su se potpuno posvetili šahu i ostvarili uspjeh. To su nevjerovatno srećni ljudi. Svako bi trebalo veoma ozbiljno da razmisli o tome.“
Treneri diktatori stvaraju robove
„Ne govorim učenicima šta moraju, a šta ne smiju da rade. Jednostavno im objašnjavam kako ja vidim stvari i trudim se da iznesem najbolje argumente. Na kraju, svako sam odlučuje da li želi da ide tim putem.
Ne zadajem im domaće zadatke i ne govorim im šta konkretno da pripremaju. Kažem im da moraju sve da nauče, a zatim im, koristeći stručne termine, objašnjavam šta to znači, koje oblasti treba da poboljšaju i kako to mogu da nauče.
Poslije toga kažem: izaberite ono što vam se dopada. Želite da učite ovo – u redu. Želite da igrate jedno ili drugo otvaranje – i to je u redu.
Oni sami moraju donositi odluke o tome šta je za njih dobro, a šta loše, dok im ja objašnjavam prednosti i nedostatke.
Ako ste dobar diktator, bićete uspješni u stvaranju robova. Ali dobar šahista treba da bude vođa – neko ko sam pronalazi rješenja u neprijatnim i neugodnim situacijama, pronalazi sopstveni put i preuzima odgovornost za svoje odluke.
Ako stalno čekate da vam neko kaže šta i kako da radite, nećete moći u potpunosti da razvijete svoj potencijal.“
Kako Ramesh uči koncentraciji
„Zapravo, nema nikakve tajne. Sve je prilično jednostavno. Tužno je što većina ljudi – ni igrači ni treneri – ne razumije koliko je to važno.
Mnogo toga uzimamo zdravo za gotovo. Mislimo da već imamo koncentraciju i da na njoj ne treba raditi.
Ako pobijedim, biću srećan; ako izgubim, biću tužan. Mislimo da ne treba da radimo na samopouzdanju. Međutim, koncentracija, samopouzdanje, marljivost i sposobnost suočavanja s razočaranjima četiri su najvažnije mentalne osobine koje treba trenirati.
Prvi korak je da razumijemo njihov značaj. Snažan, ali nesiguran igrač neće dobro igrati, bez obzira na to koliko mnogo radi. Vidio sam mnogo veoma marljivih i talentovanih mladih igrača koji nisu daleko stigli jer nisu vjerovali u sebe.
Maloj djeci najbolje je objašnjavati kroz šale, priče i poređenja. Kažem im: zamislite da ste na času i da u učionicu uđe lav. Niko ga ne primjećuje – svi su usredsređeni na poziciju ili slušaju trenera.
Lav počne da riče, ali ga niko ne čuje. Gladan je, prilazi i jednom učeniku pojede nogu, a učenik to ne primjećuje jer je toliko koncentrisan. Lav odlazi, učenik nastavlja da rješava poziciju, odgovara treneru i kaže: ‘Nešto me boli noga, ne znam zašto.’
‘Zar nisi primijetio da ti je lav pojeo nogu?’
‘Nisam, bio sam koncentrisan.’
Djeca se smiju, ali razumiju poruku: ono što se dešava oko nas ne bi trebalo da utiče na našu koncentraciju.
Imao sam učenika, koji je danas velemajstor i čije ime neću navesti, a koji se kao dijete žalio da njegov brat stalno gleda televiziju na najvećoj jačini zvuka. Nije mogao da se priprema i molio me da dođem i razgovaram s bratom.
Rekao sam mu: ‘Ne vidim u čemu je problem. Neka tvoj brat gleda televiziju koliko god glasno želi, a ti sjedni pored njega i usredsredi se na pripremu. Pokušaj pa mi reci da li funkcioniše.’
Pokušao je nekoliko dana, a zatim mi rekao: ‘Zaista mogu da se koncentrišem na šah i kada je oko mene buka. Hvala što ste me tome naučili.’
Naše misli i emocije
Najveća prijetnja koncentraciji jesu naše sopstvene misli. Preda mnom je zanimljiva pozicija, a ja razmišljam o tome kako sam juče mogao da upropastim sličnu poziciju i izgubim partiju.
Kada su takve misli snažne, javljaju se emocije: tuga i gubitak samopouzdanja. Moramo naučiti da ih kontrolišemo. Jednostavno treba sebi reći: kada razmišljam o šahu, ne treba da razmišljam o nečemu drugom.
Meditacija nije ništa čudno niti pripada isključivo nekoj religiji ili kulturi. Svako ko je dobar u svom poslu jeste dobar meditator – fudbaler, golfer, naučnik ili pilot. Meditacija jednostavno znači usredsređivanje na jednu stvar u datom trenutku.
Sada razgovaram s vama i ne razmišljam ni o čemu drugom. Po mom mišljenju, već meditiram. Možete se usredsrediti na disanje ili brojati do sto i odmah ćete osjetiti da vam se um smirio.
Nedavno sam održao trening-kamp u Austriji s jakim igračima. Bilo je veoma vruće, nije bilo ni klima-uređaja ni ventilatora, a prozor je gledao na ulicu kojom su prolazili automobili. Mogli ste da birate između vrućine i buke.
Pitali su me šta bih izabrao. Meni ne smeta ni jedno ni drugo. Rekao sam im: ako ste mentalno spremni, okruženje ne bi trebalo da bude važno.
Ispričao sam im priču o televizoru i Botviniku. U to vrijeme gledaoci su mogli da puše i razgovaraju, a Botvinik je tokom trening-partija tražio od ljudi da puše i pričaju kako bi naučio da se koncentriše uprkos svemu tome.
Naš um je dovoljno snažan da zanemari buku ako smo spremni da ga tome naučimo.“
Obdukcija se radi na mrtvom tijelu, a ne na živom
„Samopouzdanje je jednako jednostavno za razumijevanje kao i koncentracija. Gotovo sve osobine koje želimo da razvijemo zavise od toga kako upravljamo svojim umom i kako ga navodimo da posmatra stvari.
Ako naučimo um da na određeni način gleda na stvari, sve to postaje prirodan rezultat.
Kao što sam rekao, poraz nije ni nešto loše ni nešto čega treba da se stidimo. Niste uradili ništa loše, nemate razloga da osjećate krivicu. Poraz je samo jedan od tri moguća ishoda i ne treba previše emotivno reagovati na njega. Jednostavno nastavite dalje – to je najvažnije.
Drugo, nemojte sebe osuđivati nakon poraza. Nemojte o sebi razmišljati negativno i prestrogo. Nemojte misliti da ste loš igrač zato što ste odigrali lošu partiju ili napravili nekoliko loših poteza.
Posmatrajte sebe kao igrača koji uči, svakoga dana postaje snažniji i nastoji da iz svakog iskustva izvuče nešto korisno.
Učenicima kažem da poslije partije mogu da budu tužni pet minuta. A zatim treba jednostavno da zaborave da su izgubili i da svjesno preusmjere misli na nešto drugo.
Obično im savjetujem da poslije partije – bilo da su pobijedili, remizirali ili izgubili – odu da se bave nekim sportom s prijateljima i prestanu da razmišljaju o partiji.
Mnogi smatraju da poraze treba analizirati odmah nakon završetka partije, pronaći slabosti i raditi na njima. Ja se tome kategorički protivim. Tako samo iznova podsjećamo sebe na ono što je pošlo naopako.
Kao dijete negdje sam pročitao da, ako majmun ima malu ranicu na ruci, dovoljno je da je ostavi na miru i ona će zarasti za dan, dva ili tri.
Ali majmun ne može da ostavi ranu na miru. Češe je, rana postaje sve veća i širi se po tijelu, sve dok majmun ne ugine.
Isto radimo i u glavi. Nešto sitno nas muči, a što se više vraćamo neprijatnim uspomenama, one postaju sve snažnije. Postajemo sve emotivniji i sve nam je teže da se iz toga izvučemo.
Zato, prije nego što se potpuno upletete u takve misli, jednostavno prihvatite činjenicu: odigrao sam lošu partiju i izgubio. To ne znači da sam loš igrač. Danas sam igrao loše, nisam bio dovoljno priseban – nema veze, od sjutra ću igrati dobro.
I nastavite dalje.
Detaljnu analizu i traženje grešaka ostavite za kraj turnira, a ne za njegovu sredinu.
Obdukcija se radi na mrtvom tijelu, a ne na živom.
Postoje dva načina da se ne voli umjetnost. Jedan je da je jednostavno ne volite. Drugi je da je volite racionalno.
— Oscar Wilde
Čitaocu
Sadržaj ove knjige nemoguće je obuhvatiti kratkim naslovom. Ipak, nekoliko riječi dovoljno je da izrazi stav autora ili barem njenu osnovnu ideju.
U ovoj knjizi govorimo o jedinstvenom fenomenu duhovnog života – savremenom šahu. Koristimo različite pristupe kako bismo otkrili pojedine dimenzije tog prelijepog i žestokog svijeta. Bilo da se služimo pričama iz istorije šaha, sociološkim osvrtima, rezultatima psiholoških istraživanja ili matematičkog modelovanja, razmišljanjima publiciste ili maštom književnika, nastojali smo da prikažemo veliki društveni, moralni i estetski značaj šaha.
Kao i milioni ljudi širom svijeta, volimo šah zbog njegove jedinstvene sposobnosti da pruži radost intelektualnog druženja i snažnog stvaralačkog doživljaja.
Upravo sa tog stanovišta razmatramo različite aspekte šahovskog života i nastojimo da o njima govorimo otvoreno, ne zaobilazeći ni složena ni osjetljiva pitanja.
Šta je zapravo šah?
Svijet vještačkih tvorevina, svijet osmišljene složenosti, ali ispunjen najsnažnijim ljudskim osjećanjima, brigama i nadama? Čudesan spoj sporta i umjetnosti, takmičenja i stvaralaštva, volje i misli – spoj u kojem sportska pobjeda predstavlja veliku životnu vrijednost, a bezvremena umjetnost uzdiže se iznad same sportske stvarnosti?
Da li je šah razonoda za penzionere koji mirno sjede na klupi u parku ili lekcija samospoznaje za najmlađe? Da li je to igra miliona ljudi, način provođenja slobodnog vremena, zabava i amaterska aktivnost, ili profesionalni sport sa svojim organizacijama, medijima, naukom, pravilima i navijačima?
Sve je to šah.
Filmovi, pozorišne predstave i baleti o šahu. Doktorske disertacije i akademska zvanja. Počasne titule, kvalifikacioni razredi, medalje i diplome svih vrsta, nagrade, pehari, žetoni, značke i poštanske marke.
Svjetska prvenstva, kontinentalna prvenstva, pojedinačna i ekipna takmičenja, dopisni šah, muška, ženska, studentska, omladinska i dječja prvenstva. Prvenstva država, gradova, mjesta, ministarstava, univerziteta, fabrika, škola, brodova, pa čak i polarnih istraživača na ledenim santama.
Porodične večeri uz šahovsku tablu. Šahovske škole, televizijski kursevi, gostovanja slavnih šampiona, simultanke, egzibicione partije, „živi šah“ i beskrajna karavana kvalifikacionih takmičenja na svim nivoima igračke snage.
Šahovske rubrike u novinama i časopisima, konkursi za rješavanje zadataka i studija. I knjige, knjige, knjige o šahu, šahistima, turnirima i mečevima...
Da, sve je to šah – igra o kojoj se, čini se, svi osjećaju pozvanim da govore, a koju, u isto vrijeme, gotovo niko ne poznaje do kraja.
Autori svakodnevno svjedoče stalnom i brzom rastu interesovanja javnosti za šah. Istovremeno, svjesni su i toga koliko se ubrzano uvećava šahovska literatura.
To nas izuzetno raduje – iz mnogo razloga, makar i zato što je jedan od autora čitav svoj život posvetio šahu.
Ali nas to istovremeno i zabrinjava. U toj bujici knjiga i članaka preovladavaju stručna šahovska izdanja ili tekstovi napisani u tradicionalnom stilu sportskog novinarstva. Nasuprot tome, veoma je malo radova koji šah proučavaju kao kulturni fenomen.
Upravo je to jedan od razloga koji nas je podstakao da napišemo ovu knjigu. Drugi, možda i najvažniji, jeste želja da čitaocima prenesemo osjećaj zabrinutosti zbog sve snažnijeg prodora pragmatizma, racionalizma i zanatskog pristupa u šah. Taj duh nastaje u atmosferi surove sportske borbe vrhunskog šaha, ali je možda i odraz dubljih procesa savremenog kulturnog razvoja.
Smatramo da takva tendencija predstavlja ozbiljnu prijetnju šahovskoj umjetnosti, kao i visokom moralnom i stvaralačkom sadržaju naše omiljene igre.
Naravno, sukob između racionalističkog i stvaralačkog, umjetničkog pristupa šahu nije počeo danas. Mnoge stranice šahovske istorije svjedoče o tome. Ne treba poricati da šahovska umjetnost izrasta iz masovne prakse i da bez racionalnih, „suvih“, običnih i zanatskih partija ne bismo mogli da prepoznamo i izdvojimo najveća stvaralačka dostignuća.
Ipak, čini nam se da je posljednjih godina pogled na šah kao na vrhunsku umjetnost počeo da ustupa mjesto drugačijem shvatanju. Danas se mnogo više ponosimo sportskim rezultatima, a sve manje vodimo računa o njihovoj stvaralačkoj vrijednosti. O šahu se sve češće govori prije svega kao o grani vrhunskog sporta koja snažno utiče na kulturno provođenje slobodnog vremena miliona ljudi. To, međutim, otvara brojna pitanja, prije svega o tumačenju duhovnih vrijednosti našeg vremena i o moralnom vaspitanju mladih.
Autori žele da iznad svakodnevice uzdignu i tešku profesiju šahiste – šampiona pobjednika i šampiona poraženih, junaka sportskih stranica, velemajstora i majstora koji su za ispitivanje svog talenta izabrali tablu sa 64 polja. To su ljudi koji žive u svijetu vrhunskog sporta, svijetu krajnjih napora i najvećeg duhovnog i fizičkog angažmana.
Ako čitalac u ovim skromnim zapisima osjeti kako se u životima tih ljudi, poput odsjaja u krhotinama ogromnog ogledala, ogleda prelijepi i surovi svijet vrhunskog šaha, smatraćemo da smo ostvarili svoj cilj.
Šah je jedinstven, ali i mnogolik. U hiljadama istina i hiljadama neobičnosti nastaje taj poseban svijet ljudske djelatnosti. Analizirati pojave tog svijeta izuzetno je teško, ali i neodoljivo privlačno. Lako je napustiti čvrsto tlo činjenica i otisnuti se u vazdušne dvorce pretpostavki. Upravo zato u našim zapažanjima ima toliko subjektivnog i polemičkog.
I to je dobro. Jer, kako je rekao Ambrose Bierce, rasprava je često samo način da učvrstite svog sagovornika u njegovoj zabludi.
Maj 1975. godine, Moskva
David Bronštajn G. Smoljan
Svijet vrhunskog sporta
Da li šah pripada sportu? O tome se raspravlja već veoma dugo.
Novinari su bezbroj puta postavljali to pitanje i vjerovatno nijedan veliki šahista, naročito svjetski prvaci, nije uspio da izbjegne dilemu tražeći kompromisan odgovor. U predgovorima zbirkama partija i drugim knjigama, kao i u novinskim intervjuima, ljudi koji su, po mišljenju javnosti, prodrli do samih dubina šaha, nastojali su da odrede koliki dio u njemu pripada igri, sportu, umjetnosti, nauci i stvaralaštvu. Mnogo je zavisilo od raspoloženja, cilja, ali i od duha vremena.
U predgovoru svom udžbeniku iz 1926. godine Emanuel Lasker je otvoreno napisao:
„Ovdje je predstavljena ideja stare šahovske igre, ideja koja joj je omogućila da opstane hiljadama godina. To je ideja borbe.“
U odličnoj, iako iz današnje perspektive pomalo naivnoj u svojim sociološkim pogledima, knjizi „Štajnic – Lasker“, Mihail Levidov razradio je tu ideju kroz život i stvaralaštvo prve dvojice svjetskih prvaka.
Međutim, već tridesetih godina prošlog vijeka Aleksandar Fjodorovič Iljin-Ženevski pisao je da „međunarodni radnički šahovski pokret dobija dotad neviđeni zamah i snagu i stvara takve primjere umjetničkog stvaralaštva kakve svijet nije poznavao od nastanka šaha“.
Pod sloganom „Šah i dame u radničku sredinu“ sportska komponenta prirodno je bila u drugom planu.
Psiholog, profesor Aleksandar Petrovič Nečajev, pisao je da je šah kulturna i društveno korisna igra, ali je odmah dodao da je šah i „primjer borbe u kojoj je element neprijateljstva sveden na najmanju moguću mjeru“.
Budimo blagonakloni prema autorima tog vremena, iako se „vinigret definicija“, kako se izrazio Mihail Botvinik, održao sve do danas.
Sam Botvinik je kasnije pojednostavio taj „vinigret“ i ponudio sljedeću definiciju:
„Šah je uvijek igra, koja ponekad postaje umjetnost.“
Vrijeme prolazi, a naglasak se sve više pomjera u jednom pravcu.
Anatolij Karpov piše:
„Ova rasprava je beskrajna: šta je šah – sport, umjetnost ili nauka? Za mene je to i jedno, i drugo, i treće. Ali danas je šah, prije svega, sport.“
Poslije iscrpljujućeg finalnog meča, Karpov je u televizijskom intervjuu dodao:
„Šah je surov sport. U njemu težina pobjeda i poraza pada na leđa jednog jedinog čovjeka. Kada odigraš odlično, a ipak izgubiš – to je užasno.“
Američki velemajstor Ruben Fajn bez mnogo okolišanja kaže:
„Šah je sport, poput košarke ili tenisa. Bacate loptu dok ne osvojite poen. Pomjerate figure dok ne pronađete slabu tačku.“
Međutim, suština nije u definicijama. Suština je u tendencijama koje se oblikuju u radu šahovskih organizacija, u masovnom šahu i u šahu na najvišem profesionalnom nivou.
Evo nekoliko karakterističnih primjera.
U svim tekstovima posvećenim pedesetogodišnjici Međunarodne šahovske federacije (FIDE) 1974. godine naglašava se da njen autoritet i uticaj proizlaze iz činjenice da se pod njenim okriljem nakon Drugog svjetskog rata određivao najbolji šahista svijeta, što je uvijek „privlačilo posebnu pažnju i budilo interesovanje miliona ljudi“.
Predsjednik FIDE Maks Euve, govoreći o zadacima jubilarnog Kongresa, istakao je:
„Glavna pažnja Kongresa Međunarodne šahovske federacije mora biti usmjerena na sistem takmičenja za svjetsko prvenstvo.“
To nije bilo slučajno. Organizacija takmičenja, usavršavanje njihovih pravila i propozicija, kao i uvođenje sistema rejtinga koji je razvio Arpad Elo, predstavljali su tri osnovna pravca djelovanja FIDE.
Istovremeno, FIDE nijednom nije organizovala međunarodni simpozijum posvećen šahovskom stvaralaštvu, niti je pokušala da podstakne umjetnička dostignuća u šahu ustanovljavanjem međunarodnih nagrada ili na neki drugi način.
Pogledajmo i kako se sumiraju rezultati jedne šahovske godine.
Otvorite bilo koji novogodišnji uvodnik časopisa „64“ iz posljednje četiri ili pet godina. U njima se nabrajaju pobjede na takmičenjima, pojedinačni neuspjesi, izražava zabrinutost zbog povećanja prosječne starosti reprezentacije Sovjetskog Saveza – to je osvrt na proteklu godinu. A kada je riječ o narednoj, govori se o kalendaru takmičenja i nadama u nove sportske uspjehe. O stvaralačkoj strani šaha gotovo da nema riječi.
Sportske organizacije, a prije svega šahovske federacije, sve više su zabrinute zbog sporog podmlađivanja generacije koja treba da naslijedi vodeće šahiste. To izaziva poštovanje i treba pozdraviti otvaranje škole-internata broj 9 šahovske specijalizacije u Moskvi, na Izmajlovskom bulevaru. Možda će upravo iz tih prvih jedanaest dječaka, koji dobijaju odlične ocjene iz šaha, uz geografiju i fizičko vaspitanje, izrasti novi mladi velemajstori.
Ipak, treba iskreno priznati da je popularnost šaha tijesno povezana sa održanim ili neodržanim mečom za svjetsko prvenstvo, a to izaziva izvjesnu zabrinutost.
Nećemo dalje razvijati ove teze. Mnogo toga već izgleda jasno. Mi, naime, ne biramo materijal potpuno nepristrasno. Iako je mnogo teže prikazati djelatnost šahovskih organizacija usmjerenu na razvoj šahovske umjetnosti.
Šahovski turniri i mečevi, naročito oni koji se održavaju u okviru borbe za svjetsko prvenstvo, predstavljaju događaje od velikog društvenog značaja. Malo ko bi to osporio. Posljednjih godina interesovanje javnosti za šah kao sport posebno je poraslo. Širok odjek u štampi i na televiziji, učešće na takmičenjima sa nagradnim fondovima, mogućnost putovanja i upoznavanja svijeta dodatno podstiču veliko interesovanje za šah, nažalost, ne uvijek potpuno nesebično.
Kako se vremena mijenjaju!
U XIX vijeku publici je bio privlačniji amater, a ne profesionalac. Šah je, primjećuje Levidov, bio „zabava“ koja nije bila dostojna da postane zanimanje „ozbiljnog“ čovjeka.
Danas publika cijeni visok nivo majstorstva i vrhunski profesionalizam.
To je razumljivo, jer je danas nivo sportskih dostignuća toliko visok i zahtijeva ogromna ulaganja vremena i energije, da je vrhunskom sportisti teško baviti se bilo čim drugim.
Treba naglasiti da je profesionalizam vrhunskog sporta, kao neophodan uslov najvišeg majstorstva i postizanja najvećih uspjeha, uključujući i šah, karakterističan kako za naš amaterski, tako i za zapadni profesionalno-komercijalni sport.
Danas je šah čvrsto ušao u naš duhovni život upravo kao sportska disciplina, u potpunosti ostvarujući svoje kulturne i vaspitne funkcije.
Diletant se od stručnjaka razlikuje, kako je svojevremeno rekao Helmholc, samo po tome što mu nedostaje pouzdan radni metod i što zbog toga najčešće nije u stanju da provjeri vrijednost iznenadne ideje, da je pravilno procijeni i sprovede u djelo.
Ovo je rečeno za naučnika, ali jednako karakteriše i svaku drugu djelatnost.
„Pouzdanost radnog metoda“ velemajstora ili majstora mora stalno biti na najvišem nivou, a to se može postići samo posebnom organizacijom njegovog života i rada. Zato se možda danas najjasnije zahtjevi za vrhunskim majstorstvom ogledaju u obimu i organizaciji pripreme velemajstora ili majstora za takmičenja.
Šanse za uspjeh danas ima samo onaj ko zna potpuno da se odvoji od svega što se nalazi izvan šaha, ko je savladao naučne principe treninga, ko je očvrsnuo svoje zdravlje i volju, ko se dobro uklopio u savremeni timski metod pripreme.
Upravo su timovi stručnjaka – trenera, sekundanata i pomoćnika – zamijenili intelektualne usamljenike prošlih decenija. Ti timovi rade svakodnevno po mnogo sati.
„Sve zavisi od svakog pojedinca posebno“, nekada je izjavio Ostap Bender.
Čak bi i onaj poznati plavokosi šahista iz trećeg reda, koji danas igra dobro, u savremenim uslovima igrao mnogo slabije da nema trenera – brinetu.
A drugačije se više ni ne može.
Kako pronaći nastavak u dobro poznatom varijantu koji ipak daje kakvu-takvu šansu? Kako sam ne upasti u unaprijed pripremljenu zamku? Kako ponekad pregledati hiljade partija odigranih tokom posljednje godine na desetinama turnira i mečeva? Kako se zaštititi od moguće slučajne pogrešne procjene?
Intenzivan i naporan rad nekoliko ljudi – to je skoro potpuna garancija odgovora na sva ova pitanja.
Skoro potpuna, jer se ipak dešava da se čovjek „uhvati“ za neku varijantu, a onda se ispostavi da je partija protivnik dobio već kod kuće, tokom pripreme.
Vjerovatno se taj novi stil „obezbjeđivanja pobjede pomoću kućne timske pripreme“ prvi put jasno pokazao u Geteborgu 1955. godine, kada su trojica Argentinaca – Najdorf, Panno i Pilnik – izgubili partije u jednom kolu protiv istog unaprijed pripremljenog nastavka Sicilijanske odbrane. Njihovi protivnici bili su Keres, Geler i Spaski.
Tada je zajednička analiza tokom pripreme za turnir i pojedinačne partije još uvijek bila prilično rijetka pojava.
Danas je to sasvim uobičajeno.
To je profesionalna priprema, a njeni elementi mogu se vidjeti i na takmičenjima mnogo nižeg nivoa.
U uslovima „masovne“ kućne pripreme šah se na majstorskom nivou pretvorio u nadmetanje ne toliko talenata, intuicije i mašte, koliko znanja, pamćenja i kvaliteta pripreme.
Savremeni majstor raspolaže tolikim iskustvom da mu za igru na remi, praktično od prvog poteza, najčešće nisu potrebni veliki napori. Naravno, niko nije zaštićen od toga da, u slučaju poraza, sav ogroman pripremni rad ne ode uzalud.
Štaviše, kada jednom dospije u javnost (a danas se praktično partije sa svih važnijih takmičenja objavljuju), ta jednom izgubljena partija postaje ponovljeni poraz protiv svih budućih mogućih protivnika koji će je proučiti.
Situaciju dodatno pogoršava činjenica da kroz sistem sportskog izbora ta jedna jedina izgubljena partija može ozbiljno uticati na sudbinu majstora.
„Slučajan remi sa autsajderom može preskupo da košta i da na čitave tri godine izbaci iz sedla velemajstora koji najviše zaslužuje pravo da se sastane sa svjetskim prvakom u odlučujućem meču“ – ovako je, nakon pobjede na međuzonskom turniru u Brazilu 1973. godine, govorio Henrique Mecking.
Vjerovatno ima mnogo majstora koji razmišljaju na isti način.
Sportski izbor, koji bi trebalo da predstavlja oličenje najviše pravednosti, u savremenom šahu je surov i zato – nepravedan.
Zar nije surov poraz u partiji zbog jedne greške nakon četiri i po sata ogromnog napora i koncentracije?
Možda je upravo zato veliki humanista Albert Einstein nije volio šah.
U današnjem sistemu izbora u šahu, kao i u drugim sportskim takmičenjima, element slučajnosti, hir žrijeba i sreća često imaju značaj koji nije manji od nivoa samog majstorstva.
To je jedna od karakteristika savremenog vrhunskog sporta.
U njemu postoji jedan jasno određen kriterijum efikasnosti, izbora i uspjeha – pobjeda.
Kako se ovdje ne prisjetiti pronicljive opaske Norberta Wienera:
„U dami i šahu ovaj kriterijum (kriterijum efikasnosti – prim. autora) svodi se na pobjedu ostvarenu prema utvrđenim pravilima. Ta pravila, potpuno različita od normi dobronamjernosti (kurziv Wienerov), jednostavna su i nemilosrdna. U to ne sumnjaju čak ni ona nadarena djeca koja su sposobna da shvate duh tih pravila dok samo letimično prate događaje koji se odvijaju na šahovskoj tabli.
Igrač ponekad može imati velike nedoumice oko izbora najboljeg puta ka pobjedi, ali nema ni najmanju dilemu oko toga da li treba pobijediti ili izgubiti.“
Zato se može žaliti što je prvi svjetski šampion Vilhelm Štajnic sebe nazvao šampionom, a nije se dosjetio da se nazove laureatom. Možda bi se tada u šahu više cijenili ljepota rješenja, rizik, mašta, smjelost, drskost; ne bi bilo zamornih višednevnih mečeva u kojima je važno sačuvati snagu i čekati protivnikove greške, gdje onaj ko prvi rizikuje izgubi, ne bi bilo neatraktivnih, jednostavno nezanimljivih partija.
Naravno, to je složeno pitanje koje se tiče globalne organizacije takmičenja, života šahista i, vjerovatno, sudbine šaha kao sporta. Ono o čemu pišemo predstavlja izraz krajnjeg stanovišta. To činimo otvoreno, svjesno, i još ćemo se vratiti razmatranju ovih ideja. Zar se, zaista, estetika šaha može prepustiti kompoziciji, a da se za praktičnu igru sačuva samo sportski rezultat? Kulturno-istorijska vrijednost šaha jeste upravo u njegovom dubokom estetskom uticaju, koji se, po našem mišljenju, razlikuje od doživljaja i saosjećanja sa sportskom pobjedom ili porazom.
Sa žaljenjem ili bez njega, mora se konstatovati da sportski element u savremenom šahu „potiskuje“ sve ostalo. Čak i nagradu za ljepotu dobija samo jedan pobjednik, a niko ne razmišlja o tome da je partija proizvod stvaralaštva oba protivnika. Danas je nemoguće zamisliti turnir u kojem bi svi učesnici igrali jedno oštro otvaranje — Evansov gambit — sa promjenom boja figura. A prije 100 godina takav turnir je održan.
Ipak, nemojmo gunđati i čeznuti za starim vremenima, već s razumijevanjem prihvatimo to što su šahovske organizacije zabrinute sportskim izborom, dok će ljubitelji lijepog još dugo čekati izdavanje zbirke „100 najboljih partija godine“.
Mnogo godina ranije Levidov je u već pomenutoj knjizi tvrdio da iz spoja sporta i umjetnosti, „spoja jedinstvenog u cjelokupnoj ljudskoj praksi i koji zahtijeva provjeru stvaralačkih snaga, višestruku i stalnu provjeru upravo kroz takmičenje sportskog karaktera — nastaje tragedija šahiste, kakvu, naravno, ne poznaju ni ljudi sporta ni ljudi umjetnosti“.
To je duboka misao. Šah je surov onda kada njegov sportski mehanizam nije dovoljno razumno uređen. Levidov je ove redove napisao razmišljajući o ostarelom Štajnicu. I danas odjeci poraza šahista starije generacije poprimaju, ko zna, dramatične nijanse, a vječna nemilosrdnost mladosti u savremenom šahu stostruko je pojačana procedurom sportskog izbora i sistemom individualnih koeficijenata.
Sudbina šahiste danas se u istoriji mjeri jedinicama rejtinga, koeficijentima profesora Arpada Elo-a.
Bez sumnje, uvođenje sistema individualnih koeficijenata učvrstilo je „status“ savremenog šaha kao sporta u kojem se dostignuća objektivno mjere poenima. Da li je to dobro? Da li je taj sistem napredan? Sve zavisi od polazne tačke.
„...Šah posjeduje rijetku prednost — objektivan metod poređenja uspjeha. Rezultat takmičenja — zbir pobjeda, remija i poraza — daje predstavu o uspješnosti nastupa šahiste, dok u mnogim drugim oblastima umnog rada (nauci, književnosti) precizni kriterijumi ne postoje. Dodajmo da brojčani pokazatelji koji karakterišu igru šahiste omogućavaju ne samo poređenje uspjeha i sposobnosti različitih ljudi, već i dosljedno i jasno praćenje talenta pojedinog šahiste tokom čitave njegove stvaralačke djelatnosti“, — tako je napisao N. Krogijus u jednom članku objavljenom 1972. godine u časopisu „64“.
Ovdje je jasno formulisano određeno stanovište, koje se može osporavati ili prihvatiti. Sa naše tačke gledišta, to stanovište, koje nimalo nije potkrijepljeno naučnim osnovama, predstavlja bezuslovni odraz savremenog procesa uvlačenja šaha u orbitu sporta koji se mjeri poenima. (Inače, ovaj proces je već dobio izvjesno društveno priznanje. Zar autoritativne novine ne objavljuju rezultate turnirske borbe u obliku tabele, koja se ni po čemu ne razlikuje od tabele fudbalskog prvenstva?)
Danas se formira pravi kult individualnih koeficijenata. Nije teško sresti majstore koji svoj koeficijent izračunavaju prije svake partije. Vlastimil Hort navodi da je vidio kako se na jednom omladinskom turniru šahisti nisu pojavljivali na kolo ako je u narednoj partiji njihov Elo koeficijent mogao samo da padne, a nije mogao da poraste — čisto takmičarski interes potpuno je potisnuo stvaralački interes.
Nije slučajno što se Lev Polugajevski početkom 42. prvenstva Sovjetskog Saveza žalio:
„Kakav užasan turnir, u njemu je tako nizak prosječni koeficijent!“
Šta se tu može reći? Može ga se razumjeti, jer je visok rejting postao svojevrsna garancija za dobijanje mjesta na „dobrom“ turniru. Osim toga, kao što kaže francuska poslovica:
„Svako je zadovoljan svojim razumom, ali nije zadovoljan svojim položajem.“
Rejting se kritikuje, ali uglavnom zbog nesavršenosti sistema obračuna:
„...Ponekad se objektivna slika (ovo je komentar uz spisak šahista, rejting-listu FIDE, objavljenu 1974. godine u časopisu „64“ — autori) ovdje iskrivljuje. Šahista koji je jednom uspješno nastupio može dugo ostati među najboljima zahvaljujući jednokratno ‘stečenom kapitalu’. Krug sovjetskih turnira obuhvaćenih Elo-sistemom i dalje je previše uzak, što se odražava na koeficijente naših šahista u usponu.“
Šta ovdje dodati — to je kritika sa stanovišta šaha kao sporta koji se mjeri poenima.
Dakle, postoji problem očuvanja „aritmetičkog renomea“, kako se izrazio Mihail Talj. On je odmah dodao:
„Jedno je aritmetika, a drugo — šah“ (u intervjuu za list „64“ poslije pobjede na 42. prvenstvu SSSR-a).
Mi se možemo samo složiti sa Mihailom Taljem. Pomiriti i uskladiti problem „poena“ sa stvaralačkim problemima nimalo nije jednostavno. To, na primjer, nije uspjelo Bentu Larsenu, koji je odbio da učestvuje na XXI Olimpijadi zato što se rezultati u ekipnim takmičenjima odražavaju na individualni koeficijent.
Larsenovo odbijanje je činjenica privatnog karaktera. Mnogo je opasniji pomak u šahovskoj javnoj svijesti prema šahu zasnovanom na poenima — pomak koji je, po svemu sudeći, jedan od glavnih izvora savremenog šahovskog pragmatizma.
Kada je profesor Arpad Elo 1966. godine predložio uvođenje sistema koeficijenata, on je svoje prijedloge obrazložio i priložio sastavljeni grafikon, svojevrsnu „životnu istoriju rejtinga“. Posmatrajući ga (slika 1), može se jasno predstaviti „međusobni odnos“ šahista najvišeg nivoa kroz istoriju.
Naravno, to je zanimljivo, čak ne toliko zabavno koliko dramatično. Uostalom, bilo bi sasvim dobro kada bi Elo-sistem ostao pomoćno sredstvo istorijskog istraživanja, a ne kada bi ušao u život šaha kao instrument njegove savremene sportske organizacije.
Zanimljivo bi, na primjer, bilo izračunati, kao što je nedavno uradio R. Klark u „Britanskom šahovskom časopisu“, da među 25 najboljih šahista od Štajnica do Fišera na prvo mjesto izlazi Emanuel Lasker.
Ili, na primjer, ponovo provjeriti proračune Sonenborna, koji je još 1890. godine jednostavnim usrednjavanjem poena i procenata izdvojio Vilhelma Štajnica kao vodećeg šahistu za period od 1867. do 1889. godine.
Uvođenje sistema individualnih koeficijenata u velikoj mjeri je doprinijelo pojavi čitave generacije šahista-boraca, igrača „bez predrasuda“, koji ispovijedaju šahovski realizam. Njihovi ciljevi su kristalno jasni – ostvarenje sportske pobjede. Njihova šahovska zastava je racionalizam. Riziku pribjegavaju samo u krajnjim slučajevima i više vole da igraju „pravilan šah“. Oni su sportisti i spremni su da vode dugu, iscrpljujuću, neatraktivnu borbu, nastojeći da njen ishod riješe tehničkim sredstvima.
Čini se da pojava ove grupe racionalističkih boraca na svjetskoj sceni ponovo postavlja stare probleme šahovske štampe, čije je korijene lako pratiti kroz šahovsku istoriju, ispunjenu borbom predstavnika romantičarskog i racionalističkog pravca. Na nov način se sada postavljaju i problemi tumačenja moralnih i estetskih vrijednosti u šahu, kao i uloga šaha u duhovnoj kulturi.
Prije skoro 50 godina, Rihard Reti, analizirajući rezultate meča Hose Raul Kapablanka – Aleksandar Aljehin, napisao je da „samo od onih igrača koji uzimaju u obzir i najmanje nepovoljnosti položaja i uzdržavaju se od besmislenog rizika nastaju pravi majstori“, te da kada se „od majstora zahtijeva oštra igra“, pod tim lijepim riječima često se zapravo podrazumijeva samo loša igra.
Reti je opravdavao svjetske šampione pred širokom publikom, pred onima koje danas nazivamo „šahovskom javnošću“ – opravdavao ih je time što su u „pretjeranoj opreznosti pokazali najviši stepen svog majstorstva“. Kao da je osjećao određeni dio krivice zbog „pretjerane opreznosti Aljehina i Kapablanke“, Reti je odmah objasnio Aljehinovu pobjedu njegovim stilom, „ispunjenim maštom“.
Kako god se govorilo o tome, „pritisak“ javnosti osjećao se i u tim davnim godinama.
Ako se sudi prema pojedinim nastupima šahovskih novinara, publika je ostala ista. Ekspresivni Jevgenij Iljin, koji redovno piše stihove o šahistima, kritikujući stvaraoce remi-atmosfere na turniru prve lige 1974. godine, predlaže da se u šahu „izvode penali“. G. Golombek u londonskom „Tajmsu“ piše da je za učesnike turnira u Vejk an Zeu „igra očigledno bila ne stvaralački čin, već prinudni rad, jer inače ne bi potpisivali sporazume o remiju poslije 14, 13, pa čak i 11 poteza... Da sam na mjestu gledalaca, nosio bih sa sobom na turnir Taljeve partije, kako ne bih zaspao od dosade“.
Međutim, ozbiljni razgovori o stvaralačkom sadržaju partija, o romantizmu i mašti, nažalost, sreću se sve rjeđe i rjeđe. A ovdje je sve jasno – šahistima su potrebni poeni i plasmani. A uspjeh se danas postiže jednostavno: „Kada je Tajmanov ponudio remi, a meni je ostalo malo vremena – prihvatio sam bez razmišljanja. Moja pozicija je, doduše, bila nešto bolja, ali uzimajući u obzir sve okolnosti...“ Ovo je iz intervjua sa Andrejem Beljavskim, koji je postao jedan od pobjednika 42. prvenstva zemlje. „Postao sam racionalniji kao šahista“, izjavio je gotovo s ponosom.
Racionalni stil je stvarnost današnjice. Izgleda da se začetnikom ovog stila može smatrati Robert Fišer. On je razvio i u praksu uveo novi stil borbe za pobjedničke šahovske poene. Njegova igra se izrazito razlikovala od igre starijih šahista po svojoj praktičnosti, prodornosti, zadivljujućoj direktnosti i fanatičnoj vjeri u sopstvene šahovske sposobnosti. Takav sklop osobina njegovi prethodnici uglavnom nisu imali u svom arsenalu.
Velemajstori – šampioni prošlih decenija – uglavnom su sebe smatrali ljudima stvaralačkog poziva i nastojali su da svojom igrom obogate riznicu šahovske misli. Ti velemajstori, iako su se međusobno borili za sportske poene, ipak su u prvi plan stavljali dostignuća najvišeg stvaralačkog reda i težili da iz pojedinačnih slučajeva izvode opšte zaključke.
Ipak, zanoseći se estetikom igre, svi oni nikada nisu potcjenjivali sportski aspekt šahovske borbe.
Tokom šezdesetih godina Robert Fišer je mnogo toga preuzeo iz stvaralačkog arsenala šahovskih šampiona prošlih godina, prije svega ono što povezuje šah sa sportom. A to su: idealan dnevni režim, maksimalna radna sposobnost tokom pripremnog perioda, munjeviti odgovori u jasnim pozicijama, izbjegavanje spornih problema u praktičnoj igri.
Istovremeno, tu je bilo i višednevno proučavanje istih tih pozicija u tišini radne sobe, pažljiva razrada principijelnih debi sistema sve do samog završetka partije, kao i racionalno korišćenje šahovskog vremena.
Ali to je, da tako kažemo, objašnjenje „iznutra“ samog šaha. Vjerovatno se za savremeni racionalistički šahovski pogled na svijet pojavila mnogo šira društvena osnova nego, recimo, četrdesetih i pedesetih godina. To je veliki sport sa svojim razgranatim, neprekidnim sistemom selekcije, a na drugom polu nalazi se višemilionska armija sportskih navijača.
Treba reći da je taj dinamični pragmatizam velikog sporta u skladu sa savremenim stilom života uopšte. Direktna, ciljano usmjerena, dinamična djelatnost bez predrasuda. Profesionalizam bez opterećujućih sumnji i kompleksa. Utilitaristički pogled na život.
