2010.g.
Tukmakov V. B.
Vladimir Tukmakov — jedan od vodećih velemajstora legendarne plejade „zlatnog vijeka“ sovjetske šahovske škole, olimpijski šampion, trostruki osvajač srebrne medalje na prvenstvima SSSR-a, pobjednik i laureat mnogih velikih međunarodnih turnira.
Posljednjih godina — glavni trener reprezentacije Ukrajine, tima zvijezda koji je pod njegovim vođstvom brilijantno trijumfovao na Olimpijadi u Kalviji 2004.
Za ovu knjigu autor je odabrao i detaljno komentarisao svoje najznačajnije i najpoučnije partije, i to iz ugla svog sadašnjeg pogleda — trenera, erudite otvaranja, stručnjaka sa svjetskim renomeom.
Knjiga predstavlja svojevrsni udžbenik: sve kritične pozicije na dijagramima praćene su pitanjima–zadacima. Rješavajući ove vježbe i upoređujući odgovore s autorovim preporukama, moći ćete da uočite svoje slabosti i prednosti i postignete napredak u svim fazama igre.
Predgovor
Genna Sosonko
ZAVIRITI U SEBE
U rukama držite neobičnu knjigu. Neobičnu zato što autor, pričajući o svom životu, posmatra sebe ne samo iz različitih uglova, nego i očima kao nekog spoljnog posmatrača. Čas se udaljava na priličnu distancu, čas se približava junaku toliko blizu da se pretvara u samog sebe — najprije u malog Vovika iz pedesetih godina, koji do mraka zaneseno igra kauboje i razbojnike u odeskim dvorištima, zatim u dječaka Vovu, ozbiljnog, samostalnog i spremnog da donosi odluke na koje se ni odrasli ne usuđuju baš lako.
„Onaj koji voli da mudruje, i pomalo zanovijetalo, previše ispravan, hraneći se knjiškim, a ne životnim iskustvom (jer odakle bi ga i uzeo!), ja sam ga usmjeravao na pravi put. Tačnije, pomagao sam mu da izbjegne očigledno pogrešno. Zajedno smo koračali kroz život naslijepo, ali njega su mučile dileme i nesigurnost, a ja nisam skidao masku sveznajućeg mudraca.“
Šta mislite, o kome je riječ? O samom sebi — o sebi koji stalno gleda na sebe sa strane i nepristrasno bilježi sve što se zbiva u sopstvenoj duši.
„Ako me ne pustite“, rekao je roditeljima, kod kojih je doputovao iz Odese u neki gradić na istoku ogromne zemlje, „otići ću svakako.“
„I otišao bih“, tvrdi autor, kojem je tada bilo četrnaest godina, „otišao bih po pragovima željeznice, nazad“. U Odesu. Baki. Šahu. „Ali, srećom, roditelji su popustili. Sedmodnevni povratni put vozom kroz čitavu zemlju bio je za Vovu put u odrasli život, istovremeno privlačan i zastrašujući.“
Nije bilo lako djetinjstvo, da se ne lažemo, ali ko zna — možda je taj rani, samostalni život pomogao Tukmakovu u njegovoj šahovskoj karijeri. Jer, glavni smisao šaha, kako je svojevremeno pisao veliki poznavalac igre Botvinik, „sastoji se u tome da u složenoj, originalnoj poziciji, kada nemaš odakle očekivati pomoć, šahista mora pronaći ispravno rješenje (potez). Onaj ko to umije, osjeća se sigurnim za šahovskom tablom“. On je rano savladao tu vještinu, a životne teškoće samo su očvrsnule njegov karakter.
Među vršnjacima je imao reputaciju monolita, čvrste, gotovo iz jednog komada isklesane ličnosti. Čovjeka bez nervoze, bez prevelikih potresa i sa nepokolebljivim samopouzdanjem. Ali, da li je zaista bilo tako? Ponekad vidimo nesigurnog, čak i plašljivog mladića, i možemo samo vjerovati autoru koji iskreno otvara dušu čitaocu.
S ljubavlju se prisjećajući svog prvog (i jedinog) trenera u Odeskom pionirskom domu, Samuila Nutoviča Kotlermana, autor navodi imena drugih učenika tog skromnog čovjeka, koji je čitav život radio kao nastavnik hemije u školi — odeskih velemajstora Alburtа, Bejma, Lernera, Palatnika, Legkog. Sudbina ih je raznijela po raznim zemljama i kontinentima: neki žive u Americi, neki u Izraelu, u Austriji, u Francuskoj...
Vladimir Borisovič Tukmakov, zagazivši u sedmu deceniju, i dalje hoda kroz uličice i sokake grada koji ga pamte kao dječaka koji je pomagao baki da prodaje novine u kiosku na Soborki, kako su svi Odesisti zvali i još uvijek zovu Sabornu poljanu. Kaldrme Grčke, Uspenske, Rišeljejske, Jevrejske, Jekaterininske i Trojičke ulice prešao je bezbroj puta, čak i ako su se u njegovo doba mladosti neke od tih ulica zvale drugačije. Ulice kojima je prije pola vijeka, izgarajući od predosjećaja skorog blaženstva, jurio ka Voroncovskom dvorcu da bi što prije sjeo za šahovsku tablu, ne sluteći još da će tih trideset dvije figure i tabla podijeljena na šezdeset četiri polja postati poziv kojem će posvetiti život.
Postao je majstor sa šesnaest godina — respektabilna dob po današnjim mjerilima, ali prije njega su u Sovjetskom Savezu u šesnaestoj godini majstorski naslov osvajala samo trojica: Botvinik, Bronštajn i Spaski. Moglo bi se pomisliti da je zaključak jasan: čitav dalji život valjalo bi vezati za šah. Ali ne. Završivši školu sa medaljom, Tukmakov upisuje Tehnološki institut, javno se odričući šaha i zaklinjući se na vjernost termofizici. „Obuzet sujetom i ohološću“, kako će o sebi reći decenijama kasnije, s karakterističnom autoironijom.
Ali nije mogao da odoli iskušenju da otputuje na kvalifikacioni turnir za juniorsko prvenstvo svijeta, i pobjeda na tom takmičenju — u čijoj se tabeli može naći dosta slavnih imena — ponovo je posijala sumnju u njegovoj duši. Još nekoliko godina, pokušavajući da spoji ono što je nekada bilo spojivo, a što se u savremenom šahu međusobno potpuno isključuje, Tukmakov igra turnire na najvišem nivou i istovremeno studira na visokoj školi, završava je i dobija diplomu.
Konačan izbor donio je tek 1971. godine, u svojoj dvadeset petoj: šah, profesionalni šah. Šta bi bilo da je ostao u nauci? Pitanje je, naravno, hipotetično. Mislim da, ako bi fizika i dobila još jednog profesora, šah bi izgubio velemajstora visokog, veoma visokog ranga.
Ulazak u Višu ligu prvenstava Sovjetskog Saveza bio je tada sam po sebi dostignuće, a Vladimir Tukmakov je na tim turnirima — koji su imali reputaciju najjačih na svijetu — igrao redovno. Dovoljno je nabrojati imena velemajstora koji su u raznim godinama učestvovali na njima da bi se shvatilo kakvi su to turniri bili: Smislov, Keres, Bronštajn, Talj, Korčnoj, Štejn, Geler, Polugajevski, Averbah, Holmov, Tajmanov, zatim Karpov, Kasparov... Taj se spisak može nastavljati i nastavljati. On je tri puta osvajao druga mjesta na prvenstvima Sovjetskog Saveza. Tri puta.
Tri kornera — penal! Ako se prisjetimo pravila dječaka koji su bez predaha ganjali fudbalsku loptu u odeskim dvorištima, tri puta osvojeno srebro na prvenstvima može se smatrati ekvivalentom jednom zlatu. Pa ipak. Pa ipak. Danas, kada je njegova karijera praktičnog igrača završena, može se postaviti pitanje: šta mu je nedostajalo da se pohvali ne samo sa tri srebrne medalje na domaćim prvenstvima, sjajnim nastupima na brojnim međunarodnim turnirima, već i osvajanjem, ako ne baš glavnog vrha, a ono bar njegovih grebena? Jer, Tukmakov nikada nije uspio da zaigra u kandidatskim mečevima: svi njegovi pokušaji da do njih dođe završavali su se u međuzonskim turnirima. U čemu je razlog tome?
Naravno, može se naći i jednostavno objašnjenje: nije bilo dovoljno talenta. Talenta? „Talenta ima mnogo, karaktera malo“, govorio je otac psihoanalize, i s tim se teško ne složiti. Karakter je imao. Imao je i odlučnost, i prodornost, i razumijevanje onoga što se dešava na tabli, i samokontrolu, i volju. U čemu je onda stvar?
Po Tukmakovu, čarobna formula uspjeha izgleda ovako: talenat, pamćenje, volja (karakter) i radna sposobnost. Iako se sam autor s vremena na vrijeme žali na pamćenje, u ono vrijeme šahovsko pamćenje ga je rijetko izdavalo. O radnoj sposobnosti i karakteru već je rečeno. A talenat?
Jednom sam u razgovoru s Donnerom usput rekao — veliki talenat. Holandski velemajstor se namrštio: „Šta je to? Talenat, talenat... Šta ti uopšte misliš pod tim? Talenat — to je odlučnost, ogromna želja da se nešto postigne, to je ono čemu posvećuješ dušu, srce, sve. Eto šta je talenat.“ Ne ulazeći u definiciju talenta koju je dao holandski velemajstor, možemo li reći da je Tukmakov posvetio čitavu svoju dušu šahu?
On se sjeća kako je nastavnik tehničkog crtanja u školi, dijeleći domaće zadatke sa ocjenama, govorio jednom učeniku: „Ti si genije, pet.“ Škrt nije bio ni na pohvale drugome. A Volođi je uglavnom pripadalo: „I tebi pet, ali ti nisi genije.“
Možda su te riječi suviše duboko ušle u dušu tinejdžera? Možda je, neprestano poredeći sebe sa korifejima šaha, stalno hvatao sebe u misli — gdje sam ja u odnosu na njih? Jer, njegove najbolje godine pale su u vrijeme kada su još blistali Petrosjan, Spaski, Geler, Korčnoj, Talj, Štejn, Polugajevski — da pomenemo samo najistaknutije. A potom su došli Karpov i Kasparov.
Da bi nadoknadio svoju „negenijalnost“, zaboravljajući na dostignuća i uspjehe, on je neumorno tražio uzroke svojih neuspjeha, najtemeljnije analizirajući svoje nedostatke — šahovske i ljudske — ne popuštajući sebi ni u čemu.
„Odmah poslije turnira napravili smo analizu nastupa. Podvrgnute su bile ne samo šahovske varijante, već i ono što je stajalo iza njih: misli, emocije, karakteri.“ Slične rečenice obilno su rasute stranicama knjige autora koji je prema sebi neumoljiv.
Nije tada, a danas pogotovo, lako naći u šahovskom svijetu profesionalca koji slobodno vrijeme između turnira ne provodi u potrazi za novom idejom u Maršalovom napadu ili poboljšanjem u katalonskom otvaranju, već u detaljnoj analizi sopstvenih grešaka.
„A šta je tu loše?“ — upitaće čitalac. Pa „analiza životnih i sportskih neuspjeha mnogo je plodotvornija za rast nego opijanje uspjehom“, ponovićemo i mi za autorom. Sve je tako. Sve je tako. Ali nije li tu možda bilo pretjerivanja?
Strog, nemilosrdan u samoanalizi, čak i uz sve njegove nesumnjivo pozitivne strane, dobar je samo do određene granice. Objektivno poređenje sebe sa onima koji, kako ti se čini, imaju veći talenat može imati i negativan efekat, naročito kada si već dostigao veoma visok nivo. Neophodno je nešto drugo: odmak, pa čak i subjektivnost. Treba, ako ne zaboraviti vlastite nedostatke i slabosti, onda ih bar potisnuti negdje dublje, dalje u svijest. Šta znači — napravili su previd protiv mene? Šta znači — imao sam sreće? Igram bolje, zato su i previdjeli, morali su da previde, tako i treba da bude. Sreća? A kome bi drugom trebalo da se osmijehne?
Ponekad samoanaliza, stalna samokritika, gurajući trnove u sopstveno ego, može postati kočnica na putu ka najvišim dostignućima.
Prisjećajući se jednog od svojih najuspješnijih turnira u Madridu 1973. godine, Tukmakov piše da ga je počeo ne sasvim zdrav i da je u prvim kolima bio u nekom somnambulnom stanju. Kada je bolest prošla, to čudno stanje odvojenosti od spoljnog svijeta ostalo je, i partije su se dobijale kao same od sebe. „Kasnije sam pokušavao da dostignem to granično stanje vještački, ali u potpunosti ponoviti madridski trans nikada nisam uspio“, piše Tukmakov.
Nije li stalni, prema sebi usmjeren nemilosrdni pogled i trezvena procjena sopstvenih mogućnosti omela ulazak u ono stanje koje je jednom postigao u Madridu, a koje nikada više nije mogao da dostigne? Možda bi rezultat bio bolji da je u šahu slijedio jednostavnu formulu starih: klizi kroz život, ali ne forsiraj?
U priči kineskog mudraca govori se o gospodaru zemlje koji je izgubio biser. Poslao je na njegovo traženje spoznaju — i nije ga dobio nazad. Poslao je mišljenje — biser se nije našao. Poslao je pronicljivost — rezultat je bio isti. Tada je poslao samozaborav. Samozaborav ga je pronašao.
Ponekad se čarobni biser otkriva samo u stanju samozaborava, i nekad je bolje ne kontrolisati i ne znati. „Ne znati“ znači bilo šta, samo ne „ne znati ništa“. Upravo suprotno: znači — posjedujući veliki fond znanja i iskustva — prepustiti se stanju upućenog samozaborava. Takvom stanju, zaista nalik transu, iskusni teniski treneri uče svoje učenike: znajući sve i kontrolišući proces, potisnuti u sebi razmišljanja i samobičevanje. Možda tada, u tom „madridskom“ stanju, Tukmakov jednostavno nije imao snage da se bavi samoanalizom i bio je primoran da se prepusti 64 polja šahovske table, koja su mu obilno uzvratila?
Jedna od najčešće korišćenih riječi u knjizi je — „zadatak“. Nekoliko puta pojavljuje se i „zadatak-minimum“, „program-minimum“. A samo jednom se kod njega javlja „veliki cilj“. Uvijek čvrsto stojeći nogama na zemlji, Tukmakov se nije zamahnuo ka najvišem vrhu, ograničivši veliki cilj ulaskom na turnir kandidata. To se desilo 1979. godine, imao je 33 godine, i shvatio je da će sve što bude radio u šahu biti samo ponavljanje proživljenog: još jedno putovanje na inostrani turnir, još jedno drugo mjesto na prvenstvu zemlje, još jedan ulazak u olimpijski tim.
Postupno se penjući na svaku narednu stepenicu — polufinale prvenstva Sovjetskog Saveza, Prvu ligu, Višu ligu — samo oni koji su igrali na tim turnirima mogu da shvate šta se krije iza ovih riječi — on je ušao na međuzonski turnir. Tukmakov ga je započeo blistavo, pobijedivši četiri partije, uključujući i pobjede nad Smislovom i Petrosjanom, i nakon sedam kola imao je čitav poen prednosti nad najbližim pratiocima.
Sjećam se da sam, odlučivši da iskoristim „prozor“ koji se stvorio između turnira, otputovao u Las Palmas, gdje se igrao međuzonski, da se odmorim i istovremeno svojim očima posmatram Tukmakovljev trijumf. Ali desilo se nešto neobjašnjivo: izgubio je nekoliko partija zbog nevjerovatnih previdа, zatim još jednu — od autsajdera... „Veliki cilj“ tako i nije bio osvojen, a sudbina mu više nikada nije dala takvu priliku.
Možda je taj veliki cilj trebalo postaviti ne u 33. godini, već ranije, odbacivši sve druge zadatke, programe i, tim prije, programe-za minimum? I da je onih pet godina posvećenih studijama na institutu bilo posvećeno šahu — možda bi veliki cilj bio ostvaren? Ne znam.
Očigledno je, međutim, da bi se za ostvarenje takvog cilja moralo platiti nečim drugim — ali bi li jedan takav životni scenario zaista vrijedio kratke jubilejske ili nekrološke rečenice iz Wikipedije: „godine 19... učestvovao u kandidatskim mečevima za svjetsku šahovsku titulu“? Ne znam, ne znam.
Ali znam nešto drugo: da je, postavivši sebi veliki cilj, on odgurnuo u stranu ženu i ćerke, pozorište, knjige, susrete s prijateljima — i sve ono drugo od čega se tka svakodnevni ćilim postojanja — to bi bio neki drugi Vovik, Volođa, Vladimir Borisovič od onog koga poznajem već više od četrdeset godina. I nisam siguran da bi tada ova knjiga uopšte bila napisana.
U njoj ima mnogo portreta i skica ljudi o kojima mladi danas znaju samo iz priča, dok će oni kojima je preko šezdeset ponovo zarонiti u davno nestali svijet šahovske Odese tih godina. Autor nas upoznaje s Jefimom Jefimovičem Koganom, Samuilom Nutovičem Kotlermanom, Jakovom Juhtmanom, koga niko nije ni zvao drugačije do Jankelj. Vidimo Leva Alburta, Mišu Podgajca, Lenju Balmazija. Ali ne samo njih. Pred očima Tukmakova prošao je čitav niz tadašnjih mladih šahista koji su kasnije postali poznati velemajstori. Oni su odavno veterani, neki više nisu s nama, drugi su napustili praktičnu igru, ali za autora oni i dalje ostaju Vanjuha, Vitjok, Džin, Rafa, Beljava, Šiz, Mišel, Guljka, Balaš i Cješ. Ne samo da je s njima odigrao mnoštvo partija, već je na turnirima i pripremnim okupljanjima, na Olimpijadama i Spartakijadama proveo duge, duge mjesece.
Njih, kao i priznate gigante igre, velike šampione prošlosti, čitalac će vidjeti očima autora, koji se bez sentimentalnosti i patetike osvrće na to čudesno vrijeme, što danas izgleda gotovo praistorijsko.
Preovlađujuća većina savremenih šahista ne samo da se nikada nisu sreli za tablom sa Robertom Fišerom, nego čak nisu ni vidjeli američkog genija. Nije ni čudo: svoju posljednju turnirsku partiju Fišer je odigrao prije skoro četrdeset godina. Utoliko je zanimljivije svako svjedočanstvo o Fišeru sada, kada je jedan od najsjajnijih šampiona u čitavoj istoriji igre otišao iz života. Vladimir Tukmakov ne samo da je igrao s njim, nego ga je vidio i izbliza tokom dugog turnira u Buenos Ajresu 1970. godine i detaljno se prisjeća tih susreta.
Opisujući običaje i navike države koje više nema, autor koristi izraze razumljive samo ljudima onog vremena: „provjera u Organima“, „izlazan-neizlazan“, „odgovoriti Sportkomitetu“, „šef delegacije“, „sređivanje dokumenata“, „karakteristika“, „kvota čovjekovih-izlazaka“, „raspodjela međunarodnih turnira“, „šoping, za koji je vremena uvijek falilo“ i tako dalje. Lako je primijetiti da su gotovo svi ti izrazi vezani za putovanja u inostranstvo — jedno od najvećih dobara u sistemu vrijednosti Sovjetskog Saveza. Mladi šahisti, za koje su još jedan open u Španiji, rapid u Holandiji ili igranje u njemačkoj Bundesligi samo puka prostorna premještanja, moći će da pogledaju drugačijim očima na vlastiti život; a oni stariji će još jednom osjetiti sve čari onih slavnih vremena.
Velemajstor piše da je njegova knjiga namijenjena uglavnom šahistima. Naravno, tako je. Ali zar ona neće biti zanimljiva i onima koji uopšte ne poznaju poteze šahovskih figura? I to ne samo zato što je šah maleni odraz života, nego i zato što je mozaični svijet sovjetskog šaha, o kojem Tukmakov piše, bio ispunjen likovima koji su blistali svim bojama duge — neobičnim ličnostima, tim zanimljivijim u društvu u kojem su svi morali misliti jednako.
I ko zna, kada reflektor budućnosti obasja taj čudni, ni sa čim uporediv režim, istoričarima će biti zanimljiv i takav fenomen kao što je šahovska igra, koja je tada doživjela neviđeni procvat i popularnost. A ova knjiga dodaće još nekoliko poteza slici običaja i navika države kojoj je teško naći analog u svjetskoj istoriji.
Drugi dio knjige — sasvim šahovski. Provjerivši na kompjuteru svoje najbolje partije, Tukmakov je otkrio u njima mnoštvo grešaka za koje nije ni slutio dok su se igrale. Kao i uvijek, bez milosti i otvoreno ih je istakao, ne pokušavajući ni najmanje da „uljepša vlastito, poprilično nesavršeno stvaralaštvo“.
Ne mogu se složiti s njim. Zar partije Morfija ili Talja, kada se stave pod nemilosrdno oko mašine, koja ne oprašta nijednu grešku, danas izgledaju baš toliko besprekorne? I ko se može obavezati kakva će biti ocjena partija koje nam se danas čine bezgrešnima, kada ih za dvadesetak godina analiziraju još moćniji procesori i još savršeniji programi?
Ne, ne mogu da se složim s tako pesimističnim pogledom autora knjige na vlastito stvaralaštvo. Ljubitelj šaha, kada počne da preigrava njegove partije, neće se pokajati: naći će u njima i lijepe zamisli, i neočigledne manevre, naučiće logici razmišljanja i dosljednosti u sprovođenju plana — što je uvijek bilo karakteristično za stil igre odeskog velemajstora. Mladi šahista, željan usavršavanja, vidjeće na stranicama knjige ne beživotne znake koji znače da bijeli ima malu prednost ili da crni imaju odlučujuću. Pročitaće kratak prikaz o protivniku, ponekad i njegovu karakteristiku. Slijedeći autora, shvatiće u čemu se tačno sastoje prednosti bijele pozicije, na čemu se zasniva kontraigra crnog, zašto je donesena baš ta odluka ili zbog čega bi trebalo izabrati neku drugu. A sočan jezik komentara učiniće ovo zanimanje ne samo korisnim nego i prijatnim.
U predgovoru svojim životnim zapažanjima, koja su u ruskom prevodu poznata pod nazivom „Ogledi“, Mišel Montenj piše da je naslikao sopstveni lik onako kako se on njemu samom prikazivao i da će se njegovi nedostaci u knjizi pojaviti kao živi. Tvrdi da nimalo ne razmišlja o svojoj slavi i da je jedina svrha knjige — da pruži zadovoljstvo njegovim bližnjima i prijateljima. Šahovski velemajstor takođe piše da „autor sebi nije postavio zadatak ni da uči ni da podučava druge“ i da ga je na pisanje uspomena podstakla samo želja „da se razabere u sopstvenom životu, da analizira već skoro odigranu partiju“.
Filozofu, koji je svoje zapažanje otvorio riječima: „ova iskrena knjiga, čitaoče“, odgovara šahista: „trudio sam se da budem iskren (koliko je to uopšte moguće) i pred samim sobom i pred čitaocem“.
Naravno, besmisleno je upoređivati eseje francuskog pisca, napisane prije više od četiri stoljeća i odavno postale klasične, s pričom čovjeka koji je kao svoju profesiju izabrao šah i posvetio mu život. Tim više što sam Montenj nije bio naročito naklonjen ovoj „praznoj, dječjoj“ igri, kako ju je smatrao. (Ili je genijalni Francuz iz druge polovine XVI vijeka uspio proročanski da zaviri u početak XXI?) Ali kroz čitavu knjigu šahovskog velemajstora provlači se motiv koji, kako mi se čini, ne bi mogao a da se ne dopadne francuskom misliocu. Evo ga — strogi imperativ koji je autor izabrao kao svoju životnu filozofiju i kojem je dosljedno slijedio, ma čime se bavio: nije toliko važno šta radiš u životu, važno je da to radiš dobro. U idealu — težeći da to radiš bolje od svih. Naravno, takvo nešto dato je samo izabranima, ali čak i ako se taj ideal pokaže nedostižnim, ipak — ne spuštajući ruke, ne gubeći objektivnost, trudeći se da ostaneš iskren prema sebi — ići naprijed i težiti ka savršenstvu.
To je ono čemu je težio Vladimir Tukmakov kada je aktivno učestvovao u najjačim šahovskim turnirima. Kada je trenirao svjetske prvake i pretendente. Kada je vodio ka pobjedi reprezentaciju Ukrajine, koja je osvojila Svjetsku Olimpijadu. Kada je pisao ovu knjigu.
OD AUTORA
Ova knjiga govori o potrazi za sopstvenim putem, o potrazi za samim sobom. I o izboru profesije. Čini mi se da je taj zadatak, naročito za muškarca, ne manje važan i složen nego izbor životnog saputnika. U oba slučaja savezu često prethodi strast — predivan, osjećaj koji na početku oduševljava. Ali život je, na sreću, duži i složeniji od same najburnije strasti, pa ne treba zanemariti ni druge, manje očigledne elemente predstojećeg izbora.
Šah u Sovjetskom Savezu zauzimao je jedinstvenu nišu. Iako je bio na prvi pogled na čelu ideološkog takmičenja sa Zapadom, bio je ipak pod manjim pritiskom nego druge oblasti sovjetskog života. Ovdje su lični podaci imali daleko manju važnost nego u umjetnosti ili nauci, administrativni faktor nije bio toliko strog. Ali najvažnije što je odredilo moj izbor bila je neraskidiva veza kreativnog i sportskog početka. Rad na šahovskim ili ljudskim nedostacima neizostavno se reflektovao u turnirskoj tabeli, određujući vektor daljeg kretanja.
Naravno, sada je druga epoha, drugo milenijum. Šah, dobijajući ogroman impuls od opšteg tehničkog napretka, postao je sasvim drugačiji, izgubivši usput veći dio romantizma, iracionalnosti i misterije.
Profesija šahiste takođe je pretrpjela velike promjene. I teško je odrediti šta je u tim metamorfozama više — pozitivno ili negativno. Ali nepromijenjena je ostala sloboda (relativna, naravno, kao i sve u ovom svijetu), što ovu profesiju povoljno razlikuje od drugih, često daleko profitabilnijih zanimanja.
Autor sebi nije postavljao zadatak ni da uči ni da podučava druge. Podstakla me želja, sa distance pređenih godina, da razaberem sve u sopstvenom životu, da analiziram skoro već odigranu partiju.
Ova knjiga je namijenjena prvenstveno šahistima, a oni savršeno znaju da niko nije imun na greške, čak ni u analizi. Ipak, biću srećan ako mojim pričama pomognem nekim mladim čitaocima da prođu sopstveni put sa manjim gubicima. Ljubiteljima šaha sa iskustvom, možda će biti zanimljivo da se vrate u atmosferu sovjetskog šaha, u kojoj je prošao veći dio mog sportskog života.
Trudio sam se da budem iskren, koliko je to uopšte moguće, i pred samim sobom i pred čitaocem, stavljajući akcenat na porazima, a ne na pobjedama. Analiza životnih i sportskih neuspjeha mnogo je produktivnija za napredak nego uživanje u uspjehu.
Isti pristup primijenio sam i u drugom — čisto šahovskom — dijelu knjige. Prilikom analize i komentarisanja partija često me obuzimao osjećaj tuge i razočarenja — prvenstveno zbog nedostatka sopstvene igre. Partije koje sam smatrao najboljima ponekad nisu izdržale strogu računarsku provjeru. Ali tim više je za mene šah vrijedan i jedinstven, jer u ovoj oblasti ljudske djelatnosti, kao ni u jednoj drugoj, provjera harmonije algebrom može dovesti do još savršenije harmonije.
Srećom, za mnoge partije sačuvao sam i hronometražu i bilješke zabilježene neposredno nakon odigranih partija, što mi je pomoglo da izbjegnem iskušenje da uljepšam sopstveno, vrlo nesavršeno stvaralaštvo. Nadam se da su ovi dokumentarni zapisi bili zanimljivi ne samo autoru.
Da bi pregled partija bio poučniji, svaki dijagram je praćena pitanjem-zadatkom. Ponekad je odgovor očigledan, a ponekad ni sam autor ne zna iscrpni odgovor. Kao i u životu, u šahu je postavljati pitanja mnogo lakše nego odgovarati na njih.
Ipak, od pravilno postavljenog pitanja takođe mnogo zavisi. Koliko sam uspio da ispunim zadatak, procijenićeš ti, čitaoče.
VOVIK, VOVA, VOLOĐA…
MIRNO DJETINJSTVO
Sve je počelo nevjerovatno davno. Živjeli smo u ulici Čeljuskincev, koju su svi i dalje zvali starim imenom — Kuznečna. Sada je preimenovana, kao i većina ulica u Odesi. Vratili su joj staro ime, iako nije jasno čime su se Arktički sovjetski heroji “ogriješili” pred vlastima. I staro ime je tu, i dvorište je na čudan način sačuvano među novogradnjama koje rastu takmičarski, ali ljudi, jasno, više nisu isti. Ovdje je djelovalo ne samo neumoljivo vrijeme, već i životne okolnosti. Kolaps imperije samo je ubrzao proces velikih migracija naroda, koji je u Odesi počeo mnogo prije Perestrojke.
A poslije rata, ko sve nije bio u ovom dvorištu! I već šarena populacija dobila je dodatak od ljudi koji su se nekako doselili tokom okupacije grada.
Stari stanari, vraćajući se iz evakuacije, nalazili su neočekivane goste u svojim stanovima. A pregovori između starih i novih vlasnika nisu uvijek bili mirni.
Naša porodica, sabrana zajedno — ko s fronta, ko iz Derbenta, gdje je baka provela nekoliko godina u evakuaciji sa mlađom kćerkom — izgubila je jednu sobu. Ali i tako, dvosobni stan, iako malen, ali samostalan, bio je rijetkost u tim spartanskim vremenima.
Mali Vovik bio je jedini muškarac u ženskom carstvu koje su činile baka i tri njene kćerke. Djed je poginuo na frontu, mlađe kćerke još nisu bile udate, a sudbina njegovog oca — muža starije kćerke — bila je nejasna. Njegovo fizičko odsustvo bilo je očigledno, ali zašto je izostao, ostajalo je nepoznato.
Ipak, tada je prisustvo muškarca, pa čak i osakaćenog, izazivalo više iznenađenje i zavist nego zabrinutost. Odsustvo oca nije šokiralo niti zbunjivalo, pogotovo jer je dijete u ovom slučaju bilo okruženo brigom i ljubavlju čak četiri žene.
Djetinjstvo mi je prolazilo veselo i bezbrižno. Ogromno dvorište sa svojim beskrajnim zakucima i tajnim mjestima bilo je idealno mjesto za igru “Kozaci i razbojnici”. I uopšte, život je tekao na ulici, a kući se ulazilo samo radi jela i sna.
Sjećanje izdvaja iz tog dalekog poslijeratnog djetinjstva dvije epizode koja su imala ozbiljan uticaj na čiitav kasniji život.
Voviku su četiri godine. Ili pet. Ali u svakom slučaju, vrlo je mali i prema odraslima se odnosi s bezuslovnim povjerenjem. Ujak Griša, komšija s gornjeg sprata, obućar. Vovik je, vjerovatno, poslan da pokupi cipele iz popravke. Razgovor “o životu”, riječ za riječ, na kraju vodi do ponude da se zapali cigareta, koja je sa zahvalnošću prihvaćena. Da li je to učinjeno s vaspitnom namjerom? Teško. Vjerovatnije iz navike ili malog mamurluka. Reakcija koja je uslijedila toliko je uplašila obojicu da je Griša momentalno trijezan spasio malog. A za Vovika, prvo iskustvo s pušenjem bilo je istovremeno i posljednje…
Voviku je vjerovatno već šest ili nešto slično. Veče se približava. On, držeći mamu za ruku, ide poznatim putem iz vrtića kući. Neku stvar je majku odvratila — vjerovatno susret sa poznanicom. U svakom slučaju, Vovik je na neko vrijeme ostao prepušten sam sebi.
Vovik s mamom na Sabornom trgu u Odesi
(Nastaviće se)
(Stavljen nastavak 5)
