Vaishali Rameshbabu: „Šah me čini srećnom”

 

Nakon trijumfa na FIDE Turniru kandidata za žene 2026 na Kipru, Vaishali Rameshbabu podijelila je svoje misli i osjećanja u intervjuu sa Charlize van Zyl. Govorila je o svojim partijama, ljubavi i strasti prema šahu, kao i o svom putu do pobjede. U nastavku možete pronaći i tekstualnu i video verziju intervjua.

Charlize van Zyl: Danas sam sa Vaišali Ramešbabu, pobjednicom Turnira kandidatkinja 2026. Vaišali, na posljednjoj konferenciji za medije bila si gotovo bez riječi, jer su emocije još bile svježe. Sada kada su se utisci slegli, reci mi kako se osjećaš povodom ove nevjerovatne pobjede.

Vaishali Rameshbabu: Ovo je ostvarenje snova za čitavu moju porodicu. Bio je to dug put do toga da postanem izazivačica svjetske šampionke i da uopšte igram na tom nivou, i veoma sam srećna što sam osvojila Turnir kandidata. Takmičenje je bilo vrlo tijesno i prilično nepredvidivo.

Charlize van Zyl: Zaista, veoma tijesno i nepredvidivo sve do posljednjih trenutaka poslednjeg kola. Hajde da pričamo o tom posljednjem kolu. Četrnaesto kolo; matematički šest od osam igračica još ima šansu za pobjedu i sve je na kocki. Igraš protiv Kateryna Lagno. Reci mi, kako si se pripremala za to i kakav ti je bio mentalni pristup od večeri prije pa do početka partije?

Vaishali Rameshbabu: Jedna dobra stvar je bila što smo imali isto vrijeme početka partije kao i u svim ostalim kolima, za razliku od ranih jutarnjih partija ili drugačijeg rasporeda na nekim turnirima. Držala sam se svoje rutine i pripremala se kao i obično. Pristup je bio jednostavan — da odigram svoju osnovnu igru i prihvatim šta god se desi, jer je jedino moja partija pod mojom kontrolom. Zmajeva sicilijanka me iznenadila, ali sam je ranije pripremala prije turnira, što mi je pomoglo.

Charlize van Zyl: Dakle, znajući da moraš da pobijediš i da Kateryna Lagno takođe zna da moraš da pobijediš, nije bilo neke posebne pripreme van same table?

Vaishali Rameshbabu: Ne baš. Opet, ako bi ona mene pobijedila, i ona bi imala šanse i turnir bi bio potpuno otvoren. Zato je igrala na pobjedu i izabrala Zmajevku, jer je mogla da odabere i neku čvršću varijantu. Naravno, to je meni takođe pomoglo jer sam bila zadovoljna da igram protiv Sicilijanske odbrane u takvoj situaciji.

Charlize van Zyl: U posljednjem kolu, da li si gledala šta se dešava na partiji Bibisara Assaubayeva – Divya Deshmukh ili si bila potpuno fokusirana na svoju igru?

Vaishali Rameshbabu: Naravno, bacila bih povremeno pogled, ali sam se maksimalno trudila da ostanem fokusirana na svoju partiju, jer je to na kraju najvažnije.

Charlize van Zyl: Hajde da pričamo malo o tvojoj „fazi izvlačenja“ u prvoj polovini turnira. Protiv Divya Deshmukh i Aleksandra Goryachkina bilo je nekoliko nezgodnih trenutaka, ali si ih odlično riješila. To je veoma dobra osobina koju imaš. Da li misliš da je to sreća ili je to vještina — da ne odustaješ i nastavljaš da se boriš?

Vaishali Rameshbabu: Pomalo od oboje. Čak i kada si vrlo snalažljiv, to ne funkcioniše uvijek, tako da sam sigurno imala i malo sreće. Ali isto tako mislim da sam bila veoma snalažljiva i nisam odustajala — stalno sam stvarala mali pritisak, jer su svi ovdje veoma jaki i nije lako vratiti se iz lošije pozicije protiv njih. Već u prvoj partiji pronašla sam ideju a4, Nc4, a ona je morala da pronađe potez Qf8, što je bio jedini način da zadrži prednost — to uopšte nije bilo lako. Zatim u drugoj partiji protiv Divye desio se jedan kiks kada je ona pronašla Qg4 i moja pozicija je bila izgubljena, ali uz malo vremena nije bilo jednostavno realizovati. Dakle, ukratko — snalažljivost i malo sreće.

Charlize van Zyl: Dakle, u prvoj polovini si pokazala tu snalažljivost, dok si u drugoj polovini demonstrirala mnogo tehnike i odigrala neke zaista sjajne partije. Da li si nešto promijenila između prve i druge polovine turnira — u pripremi ili van same šahovske igre?

Vaishali Rameshbabu: Moja prva pobjeda došla je protiv Kateryna Lagno: odigrala sam veoma dobru partiju, ali sam pred kraj propustila neke šanse i u nekoliko poteza bila sam izgubljena, a do vremenske kontrole ona je napravila grešku i ponovo sam bila na dobitku. U cjelini sam je nadigravala, ali u dva-tri poteza stvari su krenule loše. Osjećala sam da nisam smjela da propustim tu priliku, ali sam to ipak prihvatila.

Zatim ne treba zaboraviti ni moju partiju protiv Tan Zhongyi u prvoj polovini, jer je ona potpuno promijenila stvari. Odigrala sam veoma loše već od otvaranja i imala sam mnogo sreće da iz te pozicije dobijem partiju. U početku sam se osjećala loše jer nisam smjela tako da igram i osvajam poene, pa sam zato počela da se više fokusiram na kvalitet svoje igre — željela sam jednostavno da igram dobre partije. Mislim da mi se u drugoj polovini igra znatno popravila i zaista sam odigrala nekoliko kvalitetnih partija.

Charlize van Zyl: Rekla si nam na konferenciji za medije da si se osjećala loše, ali da li taj osjećaj imaš već tokom same partije ili pokušavaš da ga potisneš?

Vaishali Rameshbabu: Ima partija u kojima sam lošije i branim se pa uspijem da spasem partiju, ali u ovoj nisam imala osjećaj da se branim. To je jednostavno bio trenutak pada koncentracije koji može da se desi svakome. Imala sam mnogo bolnih poraza na taj način i to je jednostavno teško — bila sam i u takvim situacijama i osjećaj je zaista grozan, šta da se radi? U trenutku kada je ona odigrala Ra1, očigledno je shvatila, ali je već bilo kasno. Veoma je teško, ali ide se dalje.

Charlize van Zyl: Još jedna teška partija bila je protiv Zhu Jiner u drugoj polovini turnira. Bila je to veoma kritična partija u kojoj te je sustigla, ali si nakon toga nastavila da se boriš. Rekla si nam na konferenciji da uspijevaš da se vratiš zahvaljujući ljudima oko sebe. Možeš li to malo detaljnije objasniti?

Vaishali Rameshbabu: Moja partija crnim figurama protiv Aleksandre Goryachkine bila je veoma dobra. Obično ne pobjeđujem na takav način: bilo je drugačije nego inače, posebno protiv Goryachkine, koja je veoma jaka i rijetko gubi bijelim figurama. Nakon te pobjede imala sam prednost od jednog poena tri kola prije kraja, što uopšte nisam očekivala. To mi je stvorilo dodatni pritisak i te noći nisam mogla da spavam. Protiv Zhu Jiner bilo je zanimljivo otvaranje: stvari su mogle da se razviju potpuno drugačije, ali sam osjećala da nisam na svom najboljem nivou. Ona je takođe odigrala vrlo jake poteze, poput kritičnog Rb5, zatim h5, Rg4 i h4–h3 koji su došli vrlo brzo, i tu mogućnost uopšte nisam vidjela. Bila sam veoma razočarana, ali sam onda osjetila da se stvari vraćaju u normalu, pa sam mogla da se fokusiram na posljednje dvije partije. Ta prednost od jednog poena je povećala pritisak, ali je turnir ponovo bio potpuno otvoren. Imam sjajan sistem podrške: moj tim mi je mnogo pomogao, a i moja majka i Rameshbabu Praggnanandhaa su mi pomogli da se izborim sa tim.

Charlize van Zyl: Dakle, poraz u toj partiji ti je zapravo smanjio pritisak kao vodećoj igračici? Zanimljivo, jer kada smo pričali o Torontu — o tvojih nevjerovatnih pet uzastopnih pobjeda na kraju nakon lošeg starta — rekla si mi da nisi igrala dobro zbog pritiska turnira. Da li si primijetila da je to nešto na čemu treba da radiš kada je riječ o nošenju sa pritiskom? Jer imaš igru, ali čini se da ti ovo stoji na putu.

Vaishali Rameshbabu: Da, djeluje kao obrazac. To je bilo prepoznato još prije turnira. Jedan od glavnih ciljeva ovdje bio je da jednostavno uživam u turniru i ne razmišljam o rezultatima, ali to nije uvijek moguće. To je nešto na čemu sam mnogo radila, jer osjećam da tada zapravo dolazi do izražaja moja najbolja igra. Mislim da ću nastaviti da radim na tome i pokušati da to usavršim.

Charlize van Zyl: Hajde da pričamo o tvom timu: pomenula si majku i Pragga, ali reci mi kako funkcioniše tvoj tim, posebno za ovakav turnir, kao i oni koji ne putuju s tobom. Kako to izgleda iza kulisa?

Vaishali Rameshbabu: Oba moja trenera, R. B. Ramesh i Aarthie Ramaswamy, bili su ogroman stub snage, i za moju i za Pragovu karijeru. Počeli smo da radimo s Rameshom kada sam imala 13 godina, a Pragg devet, tako da je to više od 12 godina — dug put. Mnogo su nam pomogli: planiranje svakog detalja, organizacija kampova i slično. Mnogo smo naučili od njih i veoma smo im zahvalni. Naravno, imala sam tim koji mi je pomagao u pripremi, ali za sada ću to zadržati u tajnosti. Takođe je bio tu i GM M. Pranesh. Njega poznajem dugi niz godina, takođe je učenik Ramesha i često smo zajedno bili na treninzima. Mnogo smo radili zajedno i Rameshova je ideja bila da bude sa mnom tokom Turnira kandidata, jer smo Pragg i ja već mnogo radili zajedno kroz godine. On je takođe vrlo prijatan i zabavan, dobar prijatelj. Njegova podrška bila je ključna tokom turnira: brzo se mogu napeti i bilo je mnogo trenutaka velikog pritiska. On me je smirivao kada je u pripremi bilo mnogo varijanti i nisam znala šta da radim. Uvijek je bio opušten i govorio: „U redu je, možeš to, sve je u redu.“ Vrlo pozitivan stav i veoma sam srećna što je bio tu i pomogao mi na svaki mogući način. Posebno kod mene, i Ramesh i Aarthie uspijevaju da me smire, a to mi je važnije nego imati samo jakog sekundanta. Sve je ispalo savršeno!

Charlize van Zyl: Da li planiraš da proširiš tim pred meč za Svjetsko prvenstvo? Imaš recept koji funkcioniše i možeš ga zadržati — šta planiraš dalje?

Vaishali Rameshbabu: Mnogo mi je stvari prošlo kroz glavu od sinoć. Još ništa nisam planirala niti potvrdila. Mislim da ću prvo dobro da se odmorim, pa onda planirati dalje.

Charlize van Zyl: Hajde da pričamo o tom meču. Vjerovatno si već razmišljala o tome, iako možda ne previše. U našem prethodnom intervjuu rekla si da možeš postati naredna svjetska šampionka jer imaš odlučnu igru — da ćeš igrati dobro u meču jer znaš da se vratiš. Kako vidiš svoje šanse protiv Ju Wenjun?

Vaishali Rameshbabu: Nisam odigrala mnogo klasičnih partija protiv nje. Imala sam priliku da igram u Norveškoj 2024. i 2025: bio je dvokružni turnir, odigrale smo četiri partije, a zatim i neke Armagedon partije. Tri klasične partije završene su remijem, jednu sam izgubila. Sve su bile vrlo zanimljive, a bilo je i ludih Armagedon partija. Dakle, interesantno iskustvo. Ona je svakako jedna od najjačih šahistkinja, petostruka svjetska šampionka sa ogromnim iskustvom. Biće teško, ali mislim da imam vremena da napredujem. Daću sve od sebe u radu i radujem se meču — veoma sam uzbuđena!

Charlize van Zyl: Na čemu bi posebno željela da radiš prije tog meča?

Vaishali Rameshbabu: Moram da pronađem ravnotežu u svojoj stabilnosti, jer mi igra dosta varira.

Charlize van Zyl: Da li si razmišljala o mentalnom treneru za rad sa pritiskom? To je danas veoma prisutno u sportu.

Vaishali Rameshbabu: Da, već osam ili devet mjeseci radim sa psihologom. Mnogo mi je pomogla i pružila veliku podršku.

Charlize van Zyl: Reci mi nešto o svom odnosu prema šahu. To je tvoja profesija, stalno igraš i vidi se koliko si strastvena nakon pobjeda i poraza. Da li voliš igru i izvan njenog profesionalnog aspekta?

Vaishali Rameshbabu: Volim da radim na šahu više od bilo čega, to me čini veoma srećnom. Mislim da sam najsrećnija upravo kada radim na šahu. Mogu satima da rješavam studije i analiziram pozicije. Ako pronađem neku zanimljivu ideju, to mi uljepša dan. Ponekad želim da te ideje podijelim s ljudima oko sebe.

Charlize van Zyl: Dakle, rad na šahu ti nikada ne djeluje dosadno ili naporno?

Vaishali Rameshbabu: Ponekad zna biti iscrpljujuće jer ne znam kada da stanem, i ima dana kada pretjeram, ali me to ipak čini veoma srećnom. Mislim da sam u posljednje vrijeme pronašla balans: da napravim pauzu, pa da mi se ponovo vrati želja za igrom.

Charlize van Zyl: To zvuči veoma zdravo! Sada si izazivačica u meču za Svjetsku šampionku. Mnogo mladih djevojaka, posebno u Indiji, ugleda se na tebe. Koju poruku bi im poslala nakon ove pobjede?

Vaishali Rameshbabu: Samo uživajte u igri — ona je više od same igre. Igrajte mnogo turnira i uživajte u procesu.

Charlize van Zyl: Hvala ti puno što si bila s nama. Mogu da zamislim da će te kod kuće dočekati sjajan prijem — srećno s tim! Vidimo se na meču!

Vaishali Rameshbabu: Hvala vam mnogo.

https://tinyurl.com/8rwh4u43

ALEKSANDAR BELJAVSKI: IGRAJUĆI DINOSAURUS

2015.

Piše: Juri Vasiljev

Sa Aleksandrom Beljavskim poznajem se od 1973. godine, kada je postao svjetski prvak među juniorima. Bio sam kod njega kod kuće. Zapamtio sam njegov skromni pisaći sto, skromnu plastičnu šahovsku tablu, figure (iz nekog razloga — plastične), svesku na kockice u koju je zapisivao svoje analize. I rečenicu kojom me je tada obradovao: „Loš je onaj vojnik koji ne sanja da postane general.“

Kasnije smo se često sretali na prvenstvima Saveza, od kojih je on četiri osvojio (!), družili se na raznim turnirima i mečevima. Posebno često se to dešavalo u Linaresu, gdje je Beljavskog rado pozivao čuveni organizator španskih turnira, senjor Luis Rentero. On je Beljavskog nazivao „kabaljero“. U Rentereovim ustima to je bila najviša pohvala, kojom su bili nagrađivani samo najbeskompromisniji igrači.

Šta je proizašlo iz našeg razgovora sa mojim starim znancem — nalazi se na ekranu vašeg računara.

Juri Vasiljev — Aleksandre, vjerovatno će vas uskoro upisati u Ginisovu knjigu rekorda: već ste učestvovali na 15 šahovskih olimpijada — na četiri ste igrali za sovjetsku reprezentaciju, jednom za Ukrajinu i deset puta za Sloveniju. I, koliko shvatam, ne namjeravate tu da stanete?

Aleksandar Beljavski — Za Sloveniju sam na osam olimpijada igrao na prvoj tabli, a na posljednje dvije na drugoj. Porastao je rejting jakog velemajstora Luke Leniča, pa je on preuzeo mjesto lidera. A koliko ću još igrati? Dok god budem mogao da budem od koristi ekipi.

Prije dvadeset godina Slovenci su me pozvali da im pomognem i da nešto prenesem njihovim mladim šahistima. Trebalo je da postanem neka vrsta pokretača koji budi interesovanje za šah. Ne znam koliko sam u toj misiji uspio — naročito istaknutih igrača nije se pojavilo, ali je, ipak, u cjelini nivo porastao.

 Tromso 2014, Foto Anastasija Karlovič

Juri Vasiljev — „I drugih više nema, a ovi su daleko…“ Vas, kao četvorostrukog olimpijskog šampiona u sastavu reprezentacije SSSR-a, ne iznenađuje što prva ekipa po prosečnom rejtingu – Rusija – ne osvaja Olimpijade od 2002. godine?

Aleksandar Beljavski — Vremena kada su sovjetski šahisti dominirali na ekipnim takmičenjima nepovratno su prošla. Sada već postoji Kina, veoma jaka biće i ekipa SAD-a (nakon što su doveli Soa i Karuanu). Postoje i druge reprezentacije koje zaostaju za Rusijom po prosječnom rejtingu, ali imaju druge kvalitete.
Naravno, ruska reprezentacija je veoma jaka, o tome nema govora. I ona može osvojiti prvo mjesto. Ali šanse za to više nisu tako velike kao što je bilo za reprezentaciju SSSR-a. U to vrijeme neosvajanje „zlata“ za sovjetski tim bila je senzacija. Sada, ako Rusija ne pobijedi, to nikoga više posebno ne iznenađuje.

Juri Vasiljev — Za Ukrajinu ste uspjeli igrati samo jednom, 1992. godine…

Aleksandar Beljavski — Pri tome, da nije bilo inicijative šahista iz Lavova, Ukrajina tada ne bi bila predstavljena na Olimpijadi. Ministarstvo sporta nije imalo novca, a šahovska federacija pogotovo ne. Lavovljani Ivančuk, Beljavski, Romanishin i Michalchishin odlučili su da „sakupe“ novac i otputuju u Manilu sami. Pomogao je lavovski obispolkom, kupio je avionske karte, a u Manili smo za hotel, hranu i razne takse plaćali iz svog džepa. Pri tome je Vasja Ivančuk platio ne samo za sebe, nego i za čitavu žensku reprezentaciju.

Juri Vasiljev — Šta mislite, šta je sprečilo genijalnog Vasila Ivančuka da osvoji titulu? Adrian Michalchishin je napisao: „Sudbina“…

Aleksandar Beljavski — Talent Ivančuka je fenomenalan! Ali najvažnije je njegovo odnos prema šahu, njegova posvećenost šahu je jedinstvena. Naravno, može se reći da Vasiji nije išlo. Ali može se govoriti i o osobinama psihe: u kritičnim momentima gubio je kontrolu nad situacijom. Uzmimo, na primjer, meč sa Ponomarevom, u kojem je Ivančuk bio apsolutni favorit.

Sada je Vasja u kritičnom dobu. Ja nazivam dob šahiste 42–43 godine „balzakovskom“. A on je već prošao tu granicu — zaista kritičnu, kada vrlo jaki šahisti iznenada gube na nekim turnirima. I dalje, približavajući se pedesetoj, gube sve više i više…
I kada mi je Ivančuk rekao: „Nešto sam počeo da ‘previđam’ u posljednje vrijeme…“ odgovorio sam mu: „Vasja! Ne obraćaj pažnju! Raduj se što pobjeđuješ na dva turnira od tri. Jer kasnije ćeš pobjeđivati na jednom, a potom možda ni na jednom…“

Juri Vasiljev — Utješili ste ga, kaže se…

Aleksandar Beljavski — Pesimista je dobro obaviješteni optimista (smijeh). Taj „balzakovski“ uzrast za šahistu je granica, koju preći i dalje se boriti za titulu svjetskog prvaka vrlo je teško.

Juri Vasiljev — Ne za sve. Dva više nego uvjerljiva primjera: Vishy Anand i Boris Gelfand. Oni, uprkos svom „post-balzakovskom“ uzrastu, i dalje se bore za najvišu titulu. Boris osvaja etape Grand Pri, Vishy nastupa na turnirima na kojima igraju i igrači  „2800+“.

Aleksandar Beljavski — Anand je još 2005. godine u argentinskom San Luisu pokazao kako igra na turnirima. On sebi planira tri–četiri „žrtve“ i u tim partijama daje sve od sebe. I, uglavnom, uspijeva da pobijedi. Od tada je prošlo deset godina, a Anand nastavlja u istom ritmu. To mu omogućava, da sa 46 godina, ravnomjerno raspoređuje energiju. Za deset partija energije ne bi bilo dovoljno, ali da se fokusira na tri–četiri partije, on uspijeva. Na Memorijalu Vugara Gašimova u Šamkiru djelovao je po provjerenoj šemi: odredio tri žrtve, „pojeo“ ih, a u svim ostalim partijama odigrao remije.

Juri Vasiljev — Uključujući prvu partiju protiv Magnusa, u kojoj je imao šanse za pobjedu?
Aleksandar Beljavski — Pošto prije turnira nije namjeravao pobijediti Carlsena, nije bio psihički spreman kada su mu tokom partije šanse za pobjedu iskrsle…

O Anandu, Gelfandu i Ivanchuku treba govoriti u kontekstu „balzakovskog uzrasta“ — oni i dalje blistaju svojim šahovskim ljepotama.

Ova trojka, po mom mišljenju, su posljednji koji održavaju vezu između generacija šahista „pred-kompjuterskog doba“ i šahista „kompjuterskog doba“.

Aleksandar Beljavski i Lev Polugaevski

Solun 1984. Aleksandar Beljavski – Ulf Andersson. Foto: Lars Gran

 Juri Vasiljev — Vi pripadate kojem dobu?

Aleksandar Beljavski — Sebe smatram dinosaurusom.

Juri Vasiljev — Kao igrajući „dinosaurus“, susretali ste se za tablom sa istorijskim ličnostima šaha – Keresom i Reševskim. Tada se o računarima nije ni razmišljalo. A sa „druge strane“, borili ste se i sa „djecom računara“ (po analogiji sa Petrosjanovskim „djecom Informatora“) – Carlsenom i Karuanom…

Aleksandar Beljavski — To su krajnosti. A između njih sam igrao sa svim ostalima.

Juri Vasiljev — Dobro se sjećam: Tilburg 1981, pobijedili ste, nadmašivši Tigrana Petrosjana, Borisa Spaskog, Garija Kasparova. A u Tilburgu 1986 pobijedili ste, nadmašivši Karpova. A kako ste odigrali protiv Samuela Reševskog?

Aleksandar Beljavski — Izgubio sam. Tretirao sam Reševskog kao „penzionera“ kojeg je neophodno pobijediti, i zbog toga sam izgubio.

Juri Vasiljev — A sa mladima? 

Aleksandar Beljavski — Protiv Carlsena na meču „veterani – mladi“ pobijedio sam, na Olimpijadi 2008. odigrali smo remi, jednu partiju sam izgubio. Dakle, skor je bolji nego protiv Reševskog…

Juri Vasiljev — A sa Karuanom?

Aleksandar Beljavski — Sa Karuanom imam pozitivan skor. Odigrali smo tri partije, dvije su završile remijem, jednu sam 2009. godine pobijedio.

Juri Vasiljev— Sa Maximeom Vachier-Lagraveomsarađujete već dugo?

Aleksandar Beljavski — Da, otprilike četiri godine. Pripreme smo radili zajedno – u Lavovu, u Sloveniji, a na turnirima često budem njegov sekundant.

Juri Vasiljev — Tokom Memorijala Aljehina, čija se prva polovina održavala u Luvru, nekoliko puta sam razgovarao sa Maximeom, i rekao mi je da ranije nije dovoljno ozbiljno pristupao šahu, da je izgubio mnogo vremena, zbog čega sada žali…

Aleksandar Beljavski — Profesionalac Maxime je zaista postao u posljednje nekoliko godina. Volio je šah, rješavao studije, odnosno pristupao šahu kao amater. A posljednje dvije godine, kada je ušao u svjetsku elitu, počeo je vrlo profesionalno pristupati svojim obavezama.

Juri Vasiljev — U Hanti-Mansijsku Maxime je nastupio krajnje loše…

Aleksandar Beljavski — Nije bio u najboljoj formi. Maxime je ove godine imao mnogo drugih turnira. Kada bude igrao u seriji Grand Chess Tour, koji počinje u Norveškoj, a zatim slijedi etapa u SAD-u, mislim da se na njih treba koncentrisati, jer to daje nove nade.

Juri Vasiljev — Šta mislite o Magnusu Carlsenu?

Aleksandar Beljavski — Poznajem samo dva šahista koji su u posljednjem satu igrali jače nego u otvaranju i sredini partije. To su Karpov i Carlsen.

Juri Vasiljev — Posebnost šahovskog organizma, ako koristimo termin Arona Nimcoviča?

Aleksandar Beljavski — Posebnost psihe, rekao bih.

Juri Vasiljev — Samo zahvaljujući toj osobini Magnus osvaja turnir za turnirom?

Aleksandar Beljavski — Takođe bih istakao njegovu visoku tehniku realizacije. Pa, i uopšte, on dobro računa varijante. Karpov je takođe dobro računao varijante u svojim najboljim godinama.

Juri Vasiljev — Boris Gelfand mi je jednom rekao da je, kada je igrao protiv Carlsena, imao osjećaj da je pred njim reinkarnacija Karpova.

Aleksandar Beljavski — Ja sa Borisom nikada nisam razgovarao o tome, a izrazili smo se praktično isto.

Juri Vasiljev — Kako mislite, može li neko pomjeriti Carlsena, sa njegovom „karpovskom“ osobinom da nadigra protivnike u posljednjem satu partije?

Aleksandar Beljavski — Naravno, može! A šta, nije li bilo nemoguće pomjeriti Karpova sa njegovom sposobnošću da nadigra protivnike u petom satu partije? Došao je Kasparov i vrlo sigurno to uradio. Bio sam svjedok kako je u Sent Luisu isti Karuan odigrao tako da je Carlsen u njegovom kontekstu djelovao kao statista.

Juri Vasiljev — Sedam partija je pobijedio!

Aleksandar Beljavski — A u svakoj od tri u kojima nije pobijedio, bio je trenutak kada je stajalo potpuno dobijeno.

Juri Vasiljev — Pošto smo već spomenuli 12. svjetskog šampiona, želim da pitam ovo. Na početku godine u novinama „Sport-Express“ u rubrici „Razgovor petkom“ objavljen je dug razgovor sa Anatolijem Karpovom, gdje na pitanje o najbolnijoj izdaji u životu odgovara (citiram): „Beljavski. Družili smo se, radili 1986. godine. Sledeće godine je pobjegao kod Kasparova“. Šta ćete na to reći?

Aleksandar Beljavski — Blago rečeno, ne odgovara istini. Karpova nisam mogao „izdati“, makar zato što nijedan dan nisam bio njegov trener. A pripreme sam vodio sa mnogim jakim šahistima, sada ih čak i sve ne mogu da se sjetim. Ali pripremu sa Karpovom pamtim.
Kada je 1985. Karpov izgubio meč protiv Kasparova, mi smo u Lavovu odlučili iskoristiti situaciju i pozvati ga da održi pripreme kod nas. Tačno deset godina ranije smo isto tako postupili sa Korčnojem. I on je tada to vrlo visoko cijenio. I do danas se sjećam lavovskih šahista i organizatora sa dobrim riječima.

Juri Vasiljev — Da li je to bio gest dobre volje?

Aleksandar Beljavski — Da su Korčnoj 1975. i Karpov 1985. pobijedili svoje mečeve, ne bi išli u Lavov. Korčnoj je 1975. bio u nemilosti i rado je prihvatio naš poziv. Viktor Lvovič je radio sa mnom, sa Romanishinom, Mikhalschishinom.

Isto je bilo i sa Karpovom. Iako nikada nije bio u nemilosti, raspoloženje poslije poraza meča nije moglo biti dobro. Mi smo to razumjeli i pozvali ga u Lavov. Primali smo ga na najvišem nivou. Kao da nije izgubio meč, nego da ga je pobijedio. Hranili crnim kavijarom, sve kako dolikuje. Naravno, sve na naš račun. Što se tiče tvrdnje da sam „sledeće godine pobjegao kod Kasparova“, Garri me prvi put pozvao da održimo zajedničke pripreme 1990. godine, a Karpov je dolazio u Lavov 1986.

Juri Vasiljev — Koji je najjači utisak od druženja sa Kasparovom?

Aleksandar Beljavski — Nevjerovatna radna sposobnost Garija. Na primjer, nakon večere šetamo. Razgovaramo o nečemu. Odjednom kaže: „Slušaj, danas smo gledali poziciju…“ I počinje da priča. Čovjek čiji je mozak stalno bio zauzet šahovskim radom: za doručkom, u šetnji, u snu, čime god da se bavio, njegov mozak – sam po sebi! – nastavljao je da analizira ovu ili onu poziciju.

Juri Vasiljev — Da li ste se poznavali sa velikim lavovskim šahistom Leonidom Štejnom?

Aleksandar Beljavski — Pripadali smo različitim generacijama. 1973. godine, kada sam počeo svoj „put prema vrhu“ u šahu, Leonid Zaharovič je otišao u Kijev. Kada sam se 1973. godine pripremao za svjetsko prvenstvo među juniorima u pansionu „Berezki“ kod Moskve, pomagao mi je Mihail Moisejevič Botvinik. Sjećam se, jednom je došao i rekao: „Lenja je umro“… – „Koji Lenja?“ – upitao sam. – „Lenja Štejn“.

Juri Vasiljev — Kako je druženje sa Patrijarhom uticalo na vas? Šta mislite o njemu?

Aleksandar Beljavski — Od 1973. godine pa do njegove smrti bili smo prijatelji. Kada bih dolazio u Moskvu, uvijek bih svratio kod njega u ulicu 3. Frunzenskaja, on bi me počastio čajem, njegova supruga Gayane Davidovna je već bila u bolnici, a on je nešto spremao. Nije na mene toliko uticao kao šahistu, koliko kao ličnost. Vidio sam koliki je to bio čovjek.

Mislim da je bio najveći istraživač šaha. Znao je pravilno formulisati njegove zakone. Znao je za sebe formulisati zakon koji važi u svim slučajevima. Malo koji šahista je bio sposoban za to. Većina su talentovani ljudi, sa idejama možda ljepšim nego što ih je imao Botvinik, ali formulisati fundamentalne zakone Botvinik je znao najbolje, i primjenjivati ih u praksi – takođe.

Naravno, po prirodi je bio veliki talenat. Kao i svi veliki šahisti, bio je briljantan taktičar. Šahisti te generacije voljeli su da govore da su veliki stratezi, ali u stvari su prije svega veliki taktičari. Jer šah je u većini slučajeva taktička igra. Postaje strateška samo kada se formiraju pješački lanci. Kada figure nisu u kontaktu i između njih se stvori „zid“, tada treba razmišljati kako preraspodjeliti figure. A kada tog pješačkog zida nema, mora se računati: „ja idem tamo, on ide ovamo“.

Botvinik je prije svega bio teoretičar pješačkih lanaca. Vrlo dobro je znao formulirati zakone pozicija gdje su pješaci formirali određenu strukturu. 

Juri Vasiljev — Vaš najveći trenersko-sekundantski uspjeh desio se relativno nedavno – u Sočiju. Kada je jedna od vaših štićenica, Marija Muzyčuk, na kraju postala svjetska šampionka. Iako ste pred početak turnira više računali na njenu sestru Anu. Tačno?

Aleksandar Beljavski — Nije tako. Nisam ni na koga „stavljao opkladu“. Sa Anom sam se zaista pripremao pred prvenstvo, a Marija je bila prisutna jer je sestra i jer ju je zanimalo šta pripremamo.

Na prvenstvu su tražile da im pomažem objema, a kasnije onoj koja prođe dalje. Pratio sam partije protivnica i slao im svoje preporuke putem e-maila, a i preko Skajpa.

Juri Vasiljev — Da li ste pogađali sa otvaranjem?

Aleksandar Beljavski — Zavisi.

Juri Vasiljev — A šta je sa Natalijom Pogoninom?

Aleksandar Beljavski — Sa Pogoninom je Marija imala veoma dobar meč. Kada je prešla krizu (trebala je da izgubi od Koneru), počela je da igra odlično i, zasluženo pobijedivši u finalnom meču, postala svjetska šampionka.

Juri Vasiljev — Trenerske gene ste naslijedili od vašeg mentora Viktora Karta?

Aleksandar Beljavski — Viktor Emanuelovič mi je usadio mnogo dobrih osobina, ali nikada nisam planirao da budem trener, a on sam sebi takođe nije postavljao taj cilj. U ono vrijeme, kada nas je on odgajao, nismo ni slutili da postoji nešto kao kompjuter. Danas je priprema bez kompjutera jednostavno nezamisliva. Ja se uglavnom bavim radom kao sekundant. Sekundant preuzima dio opterećenja igrača, jer igrač, kada dođe na partiju, treba da bude svjež. Daje se zadatak: „Evo, pripremi ovo i ovo“. Ja sjednem noću i pripremam. Sada, kada su kompjuteri postali apsolutno neophodan alat za pripremu, drugačije ne ide.

Juri Vasiljev — Ovo zvuči već banalno, ali kompjuteri su potpuno promijenili šah. Danas je šahista bez kompjutera kao doktor bez stetoskopa. Od raznih velemajstora, čak i šampionskog nivoa, često sam čuo šifrovanu frazu: „Ne znam šta će kompjuter reći o ovome“… Često stiče se utisak da ljudi već ne žele da vjeruju svojoj glavi…

Aleksandar Beljavski — U stvari, kompjuter u razumnom procjenjivanju pozicije ipak gubi od čovjeka. Vrlo dobro funkcioniše kada treba izračunati taktiku četiri poteza unaprijed. Ako pozicija nije taktička, treba „voditi“ kompjuter. Kada kompjuter predloži „ružnu“ varijantu, ja ga usmjerim ka „lijepoj“. I kada mu daš neku „naznaku“, on odmah za četiri poteza unaprijed apsolutno tačno sve procijeni. Glavno u radu sa kompjuterom je davati „pravu naznaku“, jer ga stalno vuče „lijevo“.

Juri Vasiljev — Dakle, hvala Kaissi, dok vještačka inteligencija u nečemu ipak zaostaje za čovjekom…

Aleksandar Beljavski — Potpuno prepustiti misaoni proces kompjuteru je direktan put ka degradaciji. Ako, recimo, šahista prestane da igra turnire i bavi se samo trenerskim radom, mozak mu se polako „isključi“, prestaje da računa varijante. To je prvo. A pošto se ne napreže dovoljno, potpuno se gubi sposobnost da realno procijeni poziciju.

Da bi se produbila analiza pozicije, treba se potruditi i potrošiti mnogo vremena. A može se i ne truditi i ne trošiti vrijeme, samo pritisneš dugme i za pet minuta ti kompjuter sve kaže.

Juri Vasiljev — Nastavljate li da igrate turnire da ne biste izgubili vezu sa stvarnom borbom za tablom?

Aleksandar Beljavski — Prvo, i dalje uživam u igri. Drugo, da bih realno predstavio procese koji se dešavaju u šahu, treba držati ruku na pulsu i sam biti u igračkom tonu. Tako ćete bolje razumjeti i svoje štićenike.

Juri Vasiljev — Još uvijek skijate?

Aleksandar Beljavski — Već trideset sedam godina.

Juri Vasiljev — Šahisti trebaju cijelu glavu. Ne plaši li vas tužan primjer Šumahera?

Aleksandar Beljavski — Vozim se po označenim stazama, ne jurim za rekordima, za mene je najvažnije uživati. Moj amaterski nivo me zadovoljava.

Juri Vasiljev — A ljeti, kako se odmarate?

Aleksandar Beljavski — Vozim bicikl. Imamo jezero nedaleko, oko njega se vozim. Osim toga, imam i baštu kojom, iskreno, rijetko, ali ponekad se bavim. Imam jabuke, kruške, trešnje, ogrozd. Imam vinovu lozu, sljedeće godine želimo da probamo da pravimo vino.

Juri Vasiljev — Vinogradarstvo je prava umjetnost!

Aleksandar Beljavski — Sada se sve može naučiti na internetu. Navedeš sortu grožđa koju imaš i detaljno ti objasne čitav tehnološki proces. Slijedeći ga, dobiješ vino.

Juri Vasiljev — Koliko litara vina planirate da napravite?

Aleksandar Beljavski — Oko sto pedeset litara. Dođite na degustaciju.

Juri Vasiljev — Doći ću. Često se sjetim kako smo nakon turnira u Linaresu 1994. u hotelu „Anibal“ popili par boca dobrog španskog vina.

Aleksandar Beljavski — I ja se dobro sjećam te godine. Vrijeme brzo leti…

https://tinyurl.com/my3y29bh

(Kraj serijala)

Javohir Sindarov: „Pokušaću da pobjedim u meču za titulu svjetskog šampiona”

 
• Ponedjeljak, 20. april 2026.

Nakon pobjede na FIDE Turniru kandidata 2026, Javohir Sindarov dao je opširan intervju Čarlizi van Zil (Charlize van Zyl), u kojem je podijelio svoje ambicije i dugoročne ciljeve. Uzbekistanski velemajstor se osvrnuo na svoj put do pobjede, govori o pripremi i otkriva ključne detalje o radu sa svojim trenerom.

Čarliza van Zil: Ovdje sam sa Javohirom Sindarovim, pobjednikom FIDE Turnira kandidata 2026. Imali ste malo vremena da se utisci slegnu. Još jednom čestitam. Vratite nas na noć nakon trinaestog kola — šta se desilo? S kim ste prvo razgovarali? Kako je izgledalo slavlje?

Javohir Sindarov: Bio je to fantastičan dan za mene i za našu zemlju. Svi su počeli da slave nakon rezultata. Dobio sam milione poruka od prijatelja, roditelja i porodice, kao i od naše federacije i vlade. To je ogromna pobjeda za našu zemlju i svi su bili veoma srećni. Sljedećeg dana me je čak i predsjednik pozvao da mi čestita, što me je zaista iznenadilo. Veoma sam srećan što sam osvojio ovaj turnir.

Čarliza van Zil: Da li je to nešto na šta počinjete da se navikavate — čestitke od predsjednika?

Javohir Sindarov: Ne, naravno da nije. Morate ostvariti velike pobjede da biste dobili takav poziv. Veoma sam srećan. Već sam osvojio Svjetski kup, sada i FIDE Turnir  kandidata, i nadam se da ću do kraja godine pokušati da pobjedim u meču za svjetskog šampiona. To mi daje mnogo motivacije.

Čarliza van Zil: Hajde da govorimo o turniru. Ranije ste na jednoj konferenciji za štampu pomenuli da se vaš trener nadao rezultatu +1 na polovini turnira, ali ste završili sa +6 (10/14), što je nevjerovatno. Da li ste ikada izgubili vjeru da je to moguće? Koji je bio vaš cilj na polovini?

Javohir Sindarov: Zapravo, moj trener mi je rekao da ako završim prvu polovinu sa +1, imaću dobre šanse da osvojim turnir. Ali ja sam završio sa +5. Istovremeno sam znao da će druga polovina biti mnogo teža, posebno zbog važnih partija u kojima sam imao crne figure. Te partije oduzimaju mnogo energije i zahtijevaju dobru pripremu. Vjerovatno je ključni trenutak turnira bio moj remi protiv Fabija. Nakon toga sam počeo da osjećam da mogu da pobijedim. Imao sam i malo sreće; Karuana mi je stalno bio vrlo blizu, dobio je neke partije u prvoj polovini, ali je izgubio nekoliko u drugoj. Zatim je izgubio od Aniša, koji je takođe imao dobre šanse. Međutim, nakon pobjede protiv Praga, imao sam dva poena prednosti u odnosu na Aniša, uz još četiri kola do kraja. Shvatio sam da je sve još moguće, ali sam bio 90% siguran da ću pobijediti. Veoma sam srećan što sam igrao vrlo dobro crnim figurama i nisam izgubio nijednu partiju. Bio je to odličan niz i veoma sam zadovoljan svojim rezultatima.

Čarliza van Zil: Mnogi igrači kažu da idu partiju po partiju, ali djelovalo je da ste vi bili vrlo svjesni stanja na tabeli. Da li vam je to stvaralo dodatni pritisak?

Javohir Sindarov: Ne baš. Uvijek se trudim da se vrlo dobro pripremim. Sa bijelim figurama sam spreman za borbu, ali sam u drugoj polovini, nakon remija sa Fabijem, smatrao da treba da igram i neke forsirane, čvrste varijante koje vode ka remiju. Nisu mi bile potrebne duge, komplikovane partije; želio sam da sačuvam energiju za ključne mečeve sa crnim figurama.

Ali ako bi moj protivnik birao oštre varijante, kao što su Kraljeva indijska ili Benko, bio sam spreman za borbu. S druge strane, ako su igrali čvrsto, bio sam zadovoljan remijem. Mislim da je ova strategija savršeno funkcionisala. Protiv Aniša sam igrao zaista dobro, bila je to lijepa partija; možda bi se situacija na turniru malo promijenila da je on pobijedio Vei Jija, ali nakon njegovog remija mislio sam da imam 99% šanse da osvojim turnir. Zato sam u posljednje dvije partije napravio dva brza remija — svako bi uradio isto. Sjetite se da je Nepo 2022. uradio isto, iako je imao određenih problema sa crnim figurama u dvije partije, dok sam ja ovdje imao poteškoće samo protiv Fabija i u prvoj partiji. Igrao sam veoma dobro, imao sam i sreće, naravno, i iskoristio sam greške protivnika, što je veoma važno.

Čarliza van Zil: Da li vam je partija protiv Aniša bila omiljena? Kojom pobjedom se najviše ponosite?

Javohir Sindarov: Zaista sam obožavao svoju partiju protiv Fabija sa bijelim figurama. Bila je to vrlo čista partija; pronalazio sam najbolje poteze, najbolju taktiku i dobro upravljao vremenom. Fantastična partija u kojoj sam pokazao još jedan nivo koji sam sposoban da dostignem.

Čarliza van Zil: Od naših intervjua prije turnira bili ste veoma samouvjereni u vezi sa svojim šansama za pobjedu, ali ste prošle sedmice rekli da je bila najteža u vašem životu — zbog spavanja, ishrane i nošenja sa pritiskom. Kako ste to uspjeli da izdržite?

Javohir Sindarov: Uvijek je teško kada vodite na turniru. Počnete da razmišljate o ishodu. Posljednja sedmica mi je bila veoma teška, ali nakon remija protiv Fabija osjećao sam se mnogo bolje. Tri partije prije te prošle su mi lako, gotovo bez stresa. Bio sam dobro pripremljen, imao sam više od sat vremena na satu i igrao sam pozicije koje odgovaraju mom stilu. Međutim, protiv Fabija pozicija nije odgovarala mom stilu i teško mi je da igram takve tipove pozicija. Ta partija je bila veoma duga i oduzela je mnogo energije, ali nakon što sam se izvukao, osjetio sam da ću osvojiti turnir. Poslije toga sam bolje spavao i nisam osjećao toliki pritisak.

Čarliza van Zil: Hajde da govorimo o vašoj pripremi. To je bila jedna od glavnih tema. Djelovalo je da ste nadigrali protivnike u pripremi. Kako funkcioniše vaš tim? Ko ima koje odgovornosti i šta radite prije partija?

Javohir Sindarov: Prije turnira smo radili veoma naporno. Svi u mom timu su obavili svoj posao na najvišem nivou. Pripremili smo mnogo varijanti u otvaranju i ideja.

Tokom turnira nismo radili mnogo novog; uglavnom sam obnavljao svoje fajlove, ono što sam već proučio. Ključ je bila priprema prije turnira. Imali smo i dosta sreće sa Fabijem i Hikarujem, jer smo tačno pogodili njihove izbore u otvaranju.

Čarliza van Zil: Dakle, tokom turnira se uglavnom radi o obnavljanju, a ne o učenju novih stvari? Iako ste pomenuli i trening-partije?

Javohir Sindarov: Upravo tako. Prije turnira smo uradili mnogo posla. Tokom turnira samo ponavljam i vodim računa da ništa ne zaboravim. Takođe igramo i neke društvene igre.

Čarliza van Zil: Krajem godine ćete igrati protiv Gukeša. Kada počinje priprema za taj meč?

Javohir Sindarov: Iskreno, još ne znam. Moja priprema će početi od sljedeće sedmice, da počnem da razmišljam o tom meču i napravim neki osnovni plan, ali trenutno sam fokusiran na igranje jakih turnira, kao što su Grand Chess Tour i Olimpijada.

Čarliza van Zil: Pomenuli ste svog trenera, Romana Vidonjaka. Počeli ste da radite s njim u januaru 2025. Rekao nam je da ste trenirali za tablom, bez kompjutera, na starinski način. Kako se vaš trening promijenio s njim?

Javohir Sindarov: Ranije sam mnogo radio, ali je ponekad bilo dosadno. Znao sam da se ometem video-igrama i drugim stvarima.

Sa Romanom je trening uvijek zanimljiv. Daje zadatke i vježbe, a vrijeme prolazi veoma brzo — možemo raditi i osam sati, a da to i ne primijetimo. Često treniramo u grupama, što sve čini zabavnim i takmičarskim. Svi njegovi učenici vole da rade s njim.

Čarliza van Zil: Dakle, učinio je trening zanimljivijim?

Javohir Sindarov: Da, upravo tako. Radimo mnogo zanimljivih i zabavnih stvari, ali i veoma naporno treniramo. Ponekad se takmičimo u rješavanju zadataka, da vidimo ko će brže riješiti. Ako trenirate ozbiljno osam sati svakog dana bez ikakvog odmora ili distrakcije, „izgorite“ — poslije pet dana ste gotovi. Ali mi to dobro balansiramo.

Čarliza van Zil: Pomenuli ste da je postojao period kada ste postali velemajstor, ali niste bili toliko fokusirani na šah i trening. Takođe ste rekli da ste vidjeli kako vaši vršnjaci postižu mnogo bolje rezultate. Šta se promijenilo?

Javohir Sindarov: Karantin je promijenio moj život. Nakon toga sam počeo mnogo više da radim. Ostvario sam veliku pobjedu na Svjetskom kupu protiv vrhunskog igrača, Alireze Firouzje, i to mi je dalo mnogo motivacije. Bio sam veoma mlad, imao sam samo 15 godina, a on je imao rejting 2750 i bio među deset najboljih na svijetu. Dobio sam tri partije i plasirao se u rundu 32.

To je bio ključni trenutak: shvatio sam da mogu da se takmičim na najvišem nivou. Od tada radim mnogo ozbiljnije. Moj život se dosta promijenio. Sa Romanom sam zaista počeo naporno da radim na šahu.

Čarliza van Zil: Vaš trener je pomenuo dugoročni cilj da postanete broj jedan na svijetu. Možete li nam reći nešto više o tom cilju?

Javohir Sindarov: Da, vjerujem da je to moguće. Svi imaju šansu. On mi je uvijek govorio da imam talenat. Mlada generacija je veoma jaka i svi imamo prilike. Moj cilj je da igram dobar šah i pobjeđujem partije — to je ono što me pokreće.

Uvijek imam želju da pobijedim u svakoj partiji: ako igram Counter-Strike, ne igram iz zabave, uvijek igram da pobijedim, bilo da su u pitanju kartaške igre ili društvene igre — nije važno.

Moj sljedeći korak je da pokušam da osvojim titulu svjetskog prvaka, ali moram mnogo da radim, a za nekoliko godina cilj mi je da postanem najbolji igrač na svijetu.

Čarliza van Zil: Već se govori o tome da bi vaš potencijalni meč za svjetsku titulu mogao biti jedan od najmlađih u istoriji. Da li vam ta istorijska težina nešto znači?

Javohir Sindarov: Ne baš. To mi nije veliko iznenađenje. Nakon prethodne ere, prirodno je da mlađa generacija preuzme primat. Mi smo dva veoma jaka velemajstora i ja sam samo dio te generacije. Poslije Karlsena, sada se mlada generacija brzo probija.

Čarliza van Zil: Pomenuli ste da biste voljeli da se meč igra na sunčanom mjestu poput Kipra. Kako ste uživali ovdje?

Javohir Sindarov: Sve je bilo fantastično. Mjesto je prelijepo, a vrijeme je bilo odlično. Hotel i uslovi su bili sjajni. Imali smo vremena da igramo tenis i video-igre i da se opustimo. Zaista sam uživao.

Čarliza van Zil: Hvala vam puno i još jednom čestitke.

Javohir Sindarov: Hvala vam mnogo.

Fotografije: Michal Walusza, Yoav Nis i Niki Riga

https://tinyurl.com/2rpce8te

„Tužno je vidjeti veliku razliku u nagradama između muškaraca i žena“. Razgovor sa šahistkinjom Polinom Šuvalovom

 

Polina Šuvalova
Foto: Eteri Kublašvili / FŠR

Pobjednica ekipnog prvenstva svijeta — o trijumfu u Linares, promjeni imidža i meču Gukesh Dommaraju — Javokhir Sindarov.

17. april 2026.

Šampionka Rusije, Evrope i svijeta u različitim uzrasnim kategorijama, pobjednica online olimpijade FIDE kao član reprezentacije, prva žena koja je uspjela da pređe granicu od 3000 rejting poena na platformi Chess.com — teško je zamisliti svjetski vrh ženskog šaha bez Ruskinje Poline Šuvalove.

Osim individualnih uspjeha, Polina je odavno izgradila reputaciju izuzetno snažnog timskog igrača. Njenih fantastičnih 9,5 poena iz 10 mogućih u Linaresu 2025. godine značajno je doprinijelo zlatnoj medalji ženske reprezentacije Rusije na prvenstvu svijeta.

Na nedavnim Igrama zemalja Šangajska organizacija za saradnju u Šangaj, upravo je ona igrala rame uz rame sa velikanima muškog šaha — Aleksandrom Griščukom i Vladislavom Artemjevim.

O onome što je ostalo iza kulisa turnira u Šangaju i Linaresu, kao i o tajnama pripreme i važnosti aktivnih sportova za šahiste, Polina je govorila u intervjuu za „SЕ“.

„Želim da igram za reprezentaciju na Olimpijadi — i jako bih voljela da pobijedimo“

— Kako je tekla priprema za turnir ŠOS i da li je bilo nekih razlika u odnosu, recimo, na ekipno SP u Linares 2025?

Polina Šuvalova — Kao tim smo računali da ćemo se boriti za prvo mjesto, i tako je i bilo. Šteta što nismo pobijedili, ali u suštini meč je bio izjednačen, protiv najjačeg sastava Kina — dva svjetska prvaka (Ding Liren i Ju Wenjun). Uspjeli smo doći do armagedona... Naravno, srebro nije ono što smo željeli, posebno jer smo imali šanse za pobjedu. Zbog toga sam bila razočarana. Što se tiče pripreme, nije bilo neke posebne timske pripreme prije turnira — jednostavno smo došli da igramo, bez kampova. Naš trener Aleksandar Rjazancev pomagao je na licu mjesta — oko pripreme i zadataka. A prije ženskog ekipnog prvenstva imali smo posebne pripreme i na turnir smo došli potpuno spremni.

— Tim na Igrama ŠOS-a čine tri igrača: jedan je izuzetno iskusni Aleksandar Griščuk, drugi dvostruki prvak Rusije i vicešampion svijeta u rapidu Vladislav Artemjev, a trener je jedan od vrhunskih stručnjaka — Aleksandar Rjazancev. Osjeća li se „razlika generacija“?

Polina Šuvalova — Na licu mjesta nije bilo nikakvih sporova, a šah je u suštini demokratičan sport kada je riječ o godinama. I dijete i odrasli velemajstor mogu igrati ravnopravno i diskutovati o partiji. Za mene su svi u timu „super nivo“, oko 2700. Trudila sam se da učim, slušam — to je veoma zanimljivo. Istovremeno mogu iznijeti svoje mišljenje, diskutovati. To se podstiče, nema odnosa „odozgo prema dolje“. U ruskom timu su harizmatični ljudi, različitih pogleda i stilova igre. A meni generalno odgovara igranje na ekipnim takmičenjima — volim to. Energija dolazi iz tima i komunikacije, zajednički cilj i rezultat. Igrati za reprezentaciju je uvijek posebno zadovoljstvo.

— Na ženskom SP si ušla u svjetski top 10 i ostvarila fantastičan rezultat: 9,5 od 10. Da li je to rezultat rada kod kuće i trenera ili i odgovarajuće vrijeme za razmišljanje?

Polina Šuvalova — Rekla bih da je to kombinacija svega — ne postoji „čarobna pilula“ za instant formu. Da bih bila spremna za Linares, radila sam veoma intenzivno mjesec–mjesec i po nakon „Velikog švajcarskog turnira“ u Samarkandu. Poslije sam se odmorila, a zatim na ekipnim pripremama pred prvenstvo došla u pravu formu. Ti kampovi mi se sviđaju — nisu samo šah, već i druge aktivnosti korisne za psihologiju i fizičku spremu.

Svi smo različiti, ali naš ženski tim je veoma složan. A kontrola vremena mi je odgovarala: 45 minuta po partiji plus 30 sekundi po potezu. Važna je bila partija protiv Tatev Abrahamyan — napravila sam veliku grešku, ali sam uspjela ne samo da se spasim nego i da pobijedim. Kao i uvijek, ključni meč bio je protiv Kine, predvođene bivšom svjetskom prvakinjom Hou Yifan, i mi smo pobijedili. Želim još jednom da zahvalim svima u timu — igračicama, trenerima (sa ženskom reprezentacijom su radili Sergej Rublevski, Konstantin Sakaev i Evgenij Naer), organizatorima i našem ljekaru. Zajedno smo jaka ekipa.

— U kontekstu mogućeg učešća na Šahovskoj olimpijadi — šta ona znači za tebe? Da li želiš da igraš tamo?

Polina Šuvalova — Još je rano govoriti o tome, ali naravno da želim igrati za reprezentaciju. I bilo bi sjajno — pobijediti.

Fotografija: društvene mreže

Ženi-šahistkinji je veoma teško zarađivati na običnim turnirima

— A zašto nisi igrala „Aeroflot Open“ početkom marta?

Polina Šuvalova — Ove godine sam malo odložila početak turnirskih nastupa, što se rijetko dešava, ali uvijek postoji niz objektivnih razloga. Odlučila sam da preskočim „Aeroflot Open“ prije svega da bih se fokusirala na pripremu za nastavak sezone. Da bi se na moskovskom openu nastupilo makar bez gubitka rejtinga, potrebno je biti izuzetno dobro pripremljen. Prošle godine sam, na primjer, morala da igram prehlađena — i, usprkos prvom ženskom mjestu, bila sam zadovoljna što sam završila turnir uz minimalan pad rejtinga. Volim da igram taj turnir, prošle godine sam za prvo žensko mjesto dobila i avionske karte u biznis klasi u oba smjera, koje sam rado iskoristila. Ali bih voljela da i novčane nagrade budu uporedive sa muškim.

— Kolika je razlika između prve ženske i prve muške nagrade?

Polina Šuvalova — Tri miliona rubalja kod muškaraca (oko 30.000 €), 150 hiljada (1.500€) kod žena. Prije toga je bilo 50 hiljada (500 €) rubalja. Tužno je vidjeti tako veliku razliku — dvadeset i više puta. Nažalost, u Rusiji je ženi-šahistkinji veoma teško da zarađuje na običnim turnirima. Mislim da situacija ni u drugim zemljama nije mnogo bolja. Ženskih takmičenja gotovo da nema, a ako ih i ima, nagrade su znatno manje nego u muškim. I za muškarce je „Aeroflot Open“ ozbiljna prilika za zaradu. Zašto ga ne pretvoriti u centralni turnir i za žene, u pravi praznik šaha? Bilo bi sjajno vidjeti uporedive nagrade za žensku kategoriju. To bi značajno doprinijelo razvoju ženskog šaha u Rusiji.

— Kakvi su ti planovi za nastavak sezone? Hoćemo li moći da te pratimo na ekipnom prvenstvu Rusije u Sočiju?

Polina Šuvalova — Najbliži turnir je open u Bakuu, ali se vremenski poklapa sa ekipnim prvenstvom Rusije. Tako da me u Sočiju, nažalost, neće biti. Razmišljam o učešću na prvenstvu Azije, ali još nisam donijela odluku. A tokom ljeta planiram da igram ekipno prvenstvo svijeta u rapidu i blicu u Hong Kongu, gdje nastupam za lokalni tim. U njegovom sastavu su, osim mene, bugarski velemajstor Arkadij Najdič, kao i nekoliko mladih i veoma perspektivnih igrača iz azijskih zemalja. Ljubiteljima šaha preporučujem da isprate taj turnir!

Žavohir Sindarov.
Foto FIDE

Između Gukeša i Sindarova biće prava bitka

— Na tvojim društvenim mrežama nedavno se pojavila serija videa „Disciplina“ — svaki dan objavljuješ minut i po duge klipove o rasporedu, pripremi, sportu, svakodnevnim obavezama. Šta je to, kako je počelo i koji je cilj?

Polina Šuvalova — Dok sam odmarala od šaha poslije novogodišnjih svjetskih prvenstava, pala mi je na pamet ideja da napravim lajfstajl blog o životu profesionalne sportistkinje-šahistkinje. Od 25. januara pokrenula sam otvoreni godišnji izazov na svojim internet stranicama. Suština je da svakog dana ispuniš nekoliko uslova: šah — najmanje pet sati, ne računajući opterećenje prije i poslije turnira, ako je potrebno. Ispostavilo se da sam za ovih dva i po mjeseca, koliko izazov traje, ukupno odmarala oko pet dana, i njih ne računam. Tu su i obavezna jutarnja vježba i minimum 10 hiljada koraka dnevno. To je izazov samoj sebi. Kada to radiš javno, postoji i veća motivacija da držiš disciplinu. Treba raditi svaki dan — u tome je suština. Posebno je lijepo kada u komentarima napišu da sam nekoga motivisala, tada shvatim da moj blog može nekome biti koristan.

— Koji sportovi, po tvom mišljenju, najviše pomažu šahistima da postignu bolje rezultate?

Polina Šuvalova — Mislim da je za šah važno baviti se nečim što razvija izdržljivost. Ja treniram boks. Ti treninzi uključuju kardio, snagu i razvijaju reakciju — sve što je potrebno! Ako se iz boksa izbace udarci u glavu (što nije najkorisnije za šah), to je odličan sport. Šahisti često trče, igraju stoni tenis i tenis, idu na plivanje. Sada je veoma popularan padel — ja ga još nisam probala. Svako bira za sebe, ali meni prijaju aktivni sportovi sa elementom igre. Fizička forma je generalno veoma važna za šah. Ne vode svi šahisti računa o tome, pa im rezultati ponekad trpe. Bez sporta se, na primjer, ne osjećam optimalno.

— Da li pratiš neki sport kao gledalac, ili ti je ipak draže da sama učestvuješ?

Polina Šuvalova — Nisam navijač, više volim sama da se bavim sportom! Ponekad gledam boks, imam omiljene borbe koje mogu ponovo da gledam. Za mene je to neka vrsta meditacije, djeluje umirujuće (smiješi se).

— I za kraj — o nedavno završenom Turniru kandidata. Kako ocjenjuješ dešavanja na Kipru? Šta očekujemo od meča za mušku krunu i kakav duel bi bilo zanimljivo vidjeti kod žena?

Polina Šuvalova — Kod muškaraca je Sindarov pokazao fenomenalan rezultat — i igrom i pripremom. Takvu dominaciju je teško vidjeti u šahu. Iako Sindarov djeluje kao favorit, posebno nakon Gukešovih poraza, ishod meča za titulu je i dalje vrlo teško predvidjeti. Ja bih prednost dala Sindarovu, ali Gukeš može da se vrati u formu iz vremena Olimpijade 2022. Ukratko — biće to prava bitka. Kod žena je situacija čudna i složena: recimo, Vajšali prati nevjerovatna sreća — uspijevala je da dobija izgubljene pozicije. Po kvalitetu igre, međutim, stabilnije djeluje Kineskinja Džu Điner. Posebno je zanimljivo kada se neizvjesnost zadrži do posljednjeg kola, kao što je sada bio slučaj. Sada ostaje da čekamo borbe za titule.

Aleksandra Pankratova

https://tinyurl.com/5n8wdhm3

Intervju sa Romanom Vidonyakom, trenerom Javokhira Sindarova

 

Romane, veliko hvala na ovom intervjuu i ogromne čestitke na pobjedi Žavohira. Prošla su otprilike dva dana otkako je on ranije osigurao turnir. Kako se generalno osjećate?

Roman Vidonyak: Bio je to odličan turnir, odličan rezultat i veliko dostignuće, ali to je već prošlost. Došao je novi dan i novi zadaci. Za gledaoce je to, naravno, ogroman trenutak i grandiozan turnir za Žavohira. Za nas su prošla dva-tri dana i moramo ponovo krenuti s planiranjem, trenirati iz dana u dan, iz sedmice u sedmicu, iz mjeseca u mjesec — raditi kao profesionalci.

Dakle, još par dana — povratak u Taškent, možda neki javni događaji?

Roman Vidonyak: Da, i to je sve.

I to je sve?

Roman Vidonyak: Da. A onda — rad. Nemamo mnogo vremena, i nije riječ samo o meču za svjetsku titulu. Na primjer, ispred nas je Varšava — etapa Grand Chess Toura, veoma jak turnir, gdje će igrati i Gukeš i praktično svi najjači na svijetu — u ubrzanom i brzopoteznom šahu. A tri dana nakon Varšave — Bukurešt, klasični turnir Grand Chess Toura. Ta dva turnira su veoma važna.

Znate, sad sam se sjetio — tada to nisam povezao — bila je etapa Grand Chess Toura koju je potpuno dominirao Fedosejev.

Roman Vidonyak: Da, u Varšavi, prošle godine.

I tada ste radili s njim?

Roman Vidonyak: Da, radio sam s Fedosejevim mnogo godina, više od tri. Sada ima pauzu iz ličnih razloga, ali čekam njegov povratak.

Kada je počeo vaš rad sa Žavohirom?

Roman Vidonyak: U januaru 2025. godine.

To je bilo tokom Vajzenhausa?

Roman Vidonyak: Da, prije tog turnira. Bili smo tamo zajedno.

Dakle, prilično nedavno.

Roman Vidonyak: Da.

Kako je do toga došlo? Da li ste prvo počeli raditi sa uzbekistanskom federacijom ili odmah sa Žavohirom?

Roman Vidonyak: Prvo sa Fedosejevim. Trebao nam je sparing partner za trening kampove. To je moj sistem — raditi s dva veoma jaka igrača. Ali nije lako naći odgovarajućeg sparing partnera za Fedosejeva.

Ponekad smo imali, na primjer, Jordena van Foresta, Anisha Girija i druge jake igrače. Ali u jednom trenutku je trebalo naći stabilnog partnera, i Fedosejev je rekao: „Pogledaj Žavohira — veoma zanimljiv mladi igrač, sa razmišljanjem Botvinika.“

To me je zainteresovalo. U to vrijeme i Žavohir je tražio novi korak u razvoju. Vladimir je razgovarao s njim, objasnio mu moj sistem, došao je u Minhen. Odradili smo jedan dan treninga — i to je bilo veoma zanimljivo za oboje. Nakon toga smo počeli mnogo da radimo.

Bilo je devet trening kampova po 10–14 dana — ukupno oko 140–160 dana treninga.

Svaki dan je bio intenzivan?

Roman Vidonyak: Veoma. Bez računara i šahovskih mašina. Samo tabla — 8 sati dnevno.

Kada kažete „sistem“, šta to znači?

Roman Vidonyak:Ukratko je teško objasniti — detaljno samo u knjizi. Ali suština je da radimo na ključnim šahovskim vještinama na velemajstorskom nivou. Podijelio sam ih na 17 dijelova. Za svaki dio postoje hiljade specijalnih pozicija.

Treniramo vještine kroz sistem ocjenjivanja — od C- do A+. Kada učenik dostigne A+, prelazimo na drugu vještinu.

I rekli ste da Žavohir još nije dostigao nivo A?

Roman Vidonyak: Još ne, čak ni A-. Trenutno je otprilike na nivou B.

To znači da su zadaci veoma teški?

Roman Vidonyak: Da, i ima ih na desetine hiljada. On ih rješava brzo, pa moram stalno da pravim nove. Već imam oko 40.000 pozicija.

Vi ih sami birate? Danas svi govore o vještačkoj inteligenciji.

Roman Vidonyak: Ne, AI to još ne može da radi. Moraš razumjeti učenika, njegove slabosti i birati pozicije baš za to.

Na primjer, partija s Matijasom — gdje nije odigrao uzimanje na a4. Da li je to povezano s onim što ćete kasnije trenirati?

Roman Vidonyak: Da. Ovdje su dvije stvari. Prva je izdržljivost. Pritisak je bio visok, mozak je bio umoran i izabrao je jednostavniji put — razmjenu i bezbjedan završetak. Ako se trenira izdržljivost, mozak može dublje da računa varijante. Imao je dovoljno energije, ali ne za svaki potez — turnir je težak.

Dakle, izdržljivost je jedna od vještina?

Roman Vidonyak: Da, jedna od 17.

Vaš sistem je inspirisan trenerima sa kojima ste radili?

Roman Vidonyak: Da — Igor Platonov, J. Dorfman.

Dorfman je „statička ravnoteža“?

Roman Vidonyak: Da, njegove knjige su veoma važne za razumijevanje šaha.

Ali ih je teško razumjeti?

Roman Vidonyak: Da, veoma. Radio sam treninge s njim i dobro sam razumio metod, ali iz knjiga je to teško.

I to vas je navelo da napravite svoj sistem?

Roman Vidonyak: Da. Platonov je govorio: ako imaš talenat, moraš razvijati izdržljivost razmišljanja. On je imao metodiku, ja sam je proširio — dodao sam još 16 vještina.

Svaki dan pravite pozicije?

Roman Vidonyak: Da. Svakodnevno pregledam stotine partija i raspoređujem pozicije po vještinama.

Zašto je potrebno toliko?

Roman Vidonyak: Zato što su top-velemajstori veoma jaki. Ne možeš razviti vještinu na 100 pozicija — kao mišići: ako ne treniraš, sve nestane.

Ali to je ogroman obim posla. Da li je to održivo?

Roman Vidonyak: Ako osoba nije motivisana — neće postati veliki igrač. Prva 2–3 mjeseca su veoma teška, ali poslije dolazi osjećaj snage i trening počne da prija.

Kao u teretani?

Roman Vidonyak: Da, tačno. U početku teško, poslije želiš da nastaviš.

Šta vas motiviše da radite tako?

Roman Vidonyak: Ljubav prema šahu i prema trenerskom poslu. Volim to i želim da svakog dana postajem bolji.

Rođeni ste u Lavovu i preselili ste se u Njemačku?

Roman Vidonyak: Sa 21 godinom. Prije toga sam studirao na sportskom univerzitetu na šahovskom odsjeku.

Oženili ste se sa 18 godina?

Roman Vidonyak: Da.

Da li je i vaša supruga šahistkinja?

Roman Vidonyak: Da, internacionalni majstor — Neli Vidonyak, igra za FC Bayern.

Da li ste odmah počeli da radite kao trener u Njemačkoj?

Roman Vidonyak: Ne, prvo nisam znao jezik. Radio sam obične poslove — čak u McDonald’su, i kao vozač autobusa.

Ozbiljno?

Roman Vidonyak: Da. Imao sam oko sedam takvih poslova. Paralelno sam trenirao klubove i učio njemački.

Kada je počela profesionalna trenerska karijera?

Roman Vidonyak: Od 2011. godine.

Da li su vaši roditelji uticali na vas?

Roman Vidonyak: Da, bili su muzičari. Pitao sam oca na čemu da sviram, on je rekao: „Tri muzičara u porodici su već previše“. I ja sam otišao u šah. Kada sam odlučio da postanem trener, podržali su me, iako to tada nije smatrano prestižnom profesijom.

Da li žalite što niste postali velemajstor?

Roman Vidonyak: Ne. Imao sam veoma jakog trenera i želio sam da budem kao on.

Kako se zvao?

Roman Vidonyak: Viktor Ščerbakov. Više nije živ, ali je bio moja inspiracija. Bio je veoma impresivna osoba. Trenirali smo zajedno sedam godina i tada sam pomislio: „Želim da postanem šahovski trener kao on“.

Zanimljivo. Naravno, znate Marka Dvoreckog?

Roman Vidonyak: Da.

Šta mislite o njemu kao treneru? Bio je internacionalni majstor i dao je ogroman doprinos šahovskoj literaturi, radio je sa vrhunskim igračima poput Jusupova, Dreeva, Dolmatova. Da li je njegov pristup uticao na vas? Jeste li čitali njegove knjige?

Roman Vidonyak: Da, naravno, čitao sam njegove knjige. Mislim da je uradio ogroman posao. Ali živio je u eri bez mašina i bilo je jako teško napraviti više nego što je on napravio. Moraš biti supervelemajstor da tako precizno sastavljaš vježbe bez kompjutera. Imao sam sreću što živimo u drugom vremenu — ,ašine (engine) mnogo pomažu.

Pojavom mašina igra se mnogo promijenila. Trening je postao lakši — možeš praviti materijale uz pomoć računara. Ali borba za tablom je postala mnogo gušća: ogromna količina teorije, pripreme itd. Kako gledate na riječi Magnusa da klasični šah postaje dosadan i „suh“? Da li se slažete?

Roman Vidonyak: Uopšte ne. Mislim da je Magnus jednostavno predugo u šahu i osvojio je toliko turnira da mu je postalo dosadno. Možda njegova priprema više nije idealna. Na primjer, pred meč za svjetsku titulu mora se učiti ogroman broj varijanti — to je teško i dosadno. Ali postoje i drugi načini pripreme, ne samo učenje varijanti četiri sata dnevno.

Igramo protiv ljudi. Postoje mašine, postoje „Ferrari“, ali Usain Bolt trči 100 metara bez mašine — i mora biti najbolji na svijetu. U šahu je isto.

Poslije pripreme i dalje počinje prava igra: duga partija, kritični momenti, teške odluke — odbrana, napad, poziciona igra, završnice. Lako je pričati, ali u praksi je to teško. Da, treba mnogo pripreme, pamćenja varijanti — to je naporno. U mojoj knjizi pisaću o mnemotehnici. Nauka pamćenja je danas veoma razvijena, ali šahisti je gotovo ne koriste, a trebali bi.

Dakle, ne zanimaju vas samo šah, nego i rad mozga?

Roman Vidonyak: Naravno. To je naš alat.

Pitate li se rade li s neurolozima?

Roman Vidonyak: Da, mnogo čitam, slušam i razmišljam o tome. I pisaću o tome u knjizi.

Možete li navesti primjer kako funkcioniše mozak, nešto što još nije do kraja razjašnjeno, ali bi moglo mnogo pomoći šahistima?

Roman Vidonyak: Ne mogu. Pred nama je meč protiv Gukeša. U knjizi neću otkrivati sve tajne. Mnogo važnog — da, ali ne sve. Pripremu za meč, naravno, držim u tajnosti.

Naravno. Koja partija Žavohira vam se najviše svidjela na ovom turniru?

Roman Vidonyak: Protiv Fabijana u drugom dijelu — brilijantna odbrana. Jusupov me nazvao i rekao: „Nevjerovatno! Ova remi-partija je bolja od deset pobjeda.“

I mene je to jako impresioniralo. Kada je Fabijano zamijenio dame i uzeo pješaka na a6, činilo mi se da će se Žavohir raspasti — to nije njegov tip pozicija.

Prije godinu dana — da. Ali sada je pronašao nevjerovatne odbrambene ideje: Kg6, h5, gxh5. Obradili smo oko 200 pozicija iz odbrane i igrali trening partije iz odbrane. To je jedan od ključnih elemenata mog sistema.

Da, to se vidjelo. Bile su i odlične pripreme u otvaranju, recimo protiv Pragnanande — kralj u centru, i jednostavno ga je „razbio“.

Roman Vidonyak: Prva partija je bila kao Taljeva — vrlo lijepa. Ali možda smo mi dobro igrali, a protivnici nisu bili na očekivanom nivou.

Svi su govorili da su se pripremali mjesecima za turnir.

Roman Vidonyak: Da, ali u pripremi je potrebna i sreća. Možete pripremiti stotine varijanti, ali koja će se pojaviti na tabli — to je takođe pitanje sreće.

Radili ste s mnogim jakim igračima, uključujući i Bibisaru. S kim sada radite?

Roman Vidonyak: Bibisara je dio mog sistema, kao i Žavohir. Vjerujem da će postati najjača šahistkinja svijeta. Treba joj mnogo treninga, znamo na čemu treba raditi. Mlada je, motivisana i ponosan sam što je treniram.

Zašto smatrate da će Žavohir postati najbolji na svijetu? Radili ste i s Anišem Girijem i Fedorom Fedosejevim.

Roman Vidonyak: Giri i Fedosejev više nisu tako mladi. Možda nemaju toliko vremena, energije ili želje da treniraju tako intenzivno. Ali da je Aniš trenirao sa mnom devet priprema godišnje, mogao bi dostići rejting 2800. I dalje je vrlo jak.

Da li učenik mora potpuno da vjeruje vašem sistemu?

Roman Vidonyak: Nakon prvog kampa svaki jak velemajstor razumije kako to funkcioniše. Ali prije prvog kampa ja sam nepoznat trener, pa je potrebno povjerenje.

Sada više niste nepoznati. Sigurno vam se javlja mnogo ljudi?

Roman Vidonyak: Da, ali ne primam nove igrače — imam dovoljno posla. Imamo svoje zadatke.

Iznenađuje me što se do 2025. o vama skoro ništa nije znalo. U šahovskoj novinarstvu sam 10 godina i prvi put sam vas vidio u Vajk an Zeu.

Roman Vidonyak: Ja sjedim kod kuće. Volim svoj dom, svoju suprugu, ćerke i mačke. Radim na šahu i pozicijama. Ne pišem knjige, ne koristim društvene mreže — možda zato.

Nemate društvene mreže?

Roman Vidonyak: Ne, nemam vremena za to.

A šta kažete učenicima? Mladi vole društvene mreže.

Roman Vidonyak: Društvene mreže su štetne za mozak. Ali mladima je ponekad potreban odmor. Ne zabranjujem. To je njihov izbor.

Znači osam sati treninga — a poslije radi šta hoćeš?

Roman Vidonyak: Da. Bavite se sportom, gledajte filmove, razvijajte se — ali slobodno.

A što se tiče alkohola i ostalog?

Roman Vidonyak: Alkohol i duvan su 100% štetni za mozak. Ali profesionalni šahisti to razumiju i bez mene.

I za kraj: pominjali ste meč sa Gukešem… Možda postoji „čudovište Gukeš“ i Gukeš koji nije u formi. Možete li malo pojasniti?

Roman Vidonyak: Da. Naravno da simpatišem Gukeša. Kada sam gledao njegove partije na Olimpijadi i na drugim turnirima, čak sam pomislio da ima trenera jačeg od mene.

Mislite na Gajevskog?

Roman Vidonyak: Ne. Ne znam ko je to. Govorim o „atletskom treneru“. U svakom dobrom sportskom klubu postoji glavni trener — kao Pep Gvardiola ili Jirgen Klop — ali postoji i atletski trener koji 90% vremena radi na osnovnim vještinama igrača. U šahu je to isto potrebno. Ja sam upravo takav „atletski“ trener. Gajevski je, mislim, više trener za otvaranja. A ja sam pretpostavljao da Gukeš ima jakog upravo atletskog trenera.

Znači trener koji pomaže da se dublje razumije šah?

Roman Vidonyak: Upravo to. Pogledajte Ronalda ili Mesija: oni ne rade stalno samo s glavnim trenerom, nego imaju ličnog trenera iz dana u dan, godinama, da bi razvijali i realizovali svoje vještine. U šahu bi trebalo biti isto.

Ali većina supervelemajstora ima samo trenere za teoriju i otvaranja.

Roman Vidonyak: Da, i to je greška. Mislim da su mnogi prošli kroz tu fazu, ali se kasnije fokusiraju samo na otvaranja. A u šahu gotovo da nema sistemske „atletske“ pripreme. Na primjer, Dvorecki je radio s igračima u periodima, ali prava priprema mora biti stalna — svaki dan, svake sedmice između turnira. Intenzitet je ključni faktor, kao i u sportu.

Takav trener mora dobro poznavati igrača?

Roman Vidonyak: Naravno. To je neophodno. Ne govorimo o fizici, nego o „mentalnoj atletici“.

Šta mislite, da li je Gukeš imao takvog trenera?

Roman Vidonyak: Ne znam tačno kako je došao do tog nivoa, ali igrao je veoma snažno. Međutim, kasnije je nešto krenulo po zlu. Mislim da je problem u pogrešno postavljenom cilju.

U kom smislu?

Roman Vidonyak: Postavio je sebi cilj — da postane svjetski prvak. Ali za supervelemajstora to nije baš pravi glavni cilj.

A koji bi trebalo da bude?

Roman Vidonyak: Postoje četiri faze: kvalifikovati se za Turnir kandidata, osvojiti ga, zatim osvojiti meč za svjetsku titulu. Ali to nije konačan cilj. Najvažnije je postati toliko jak da dominiraš svjetskim šahom, kao što su to radili Kasparov i Karlsen: godinama osvajati turnire i biti najbolji na svijetu. To je teži cilj, gotovo san, ali je važniji.

Mislim da je Gukeš stigao do faze „postati svjetski prvak“ i sada razmišlja: „Moram svima dokazati da sam najbolji“. Ali još nije prošao prethodni korak — dominaciju. To zahtijeva vrijeme, možda 2–4 godine.

Želim mu sve najbolje. Možda mu i moje riječi pomognu kasnije.

A kako ocjenjujete meč Žavohira i Gukeša?

Roman Vidonyak: Oko 53% u korist Žavohira. Ali meč će biti vrlo težak, otvoren i zanimljiv. Prvi put u istoriji dva tako mlada igrača se bore za svjetsku krunu.

Kako uopšte možete govoriti o 53%?

Roman Vidonyak: To je osjećaj. Teško je objasniti, ali osjećam blagu prednost Žavohira.

Da li je on sada na vrhuncu?

Roman Vidonyak: Da. Posljednje dvije sedmice — najbolji nivo u njegovom životu.

Donosite zanimljive odluke. Na primjer, u Goi niste putovali s njim nego ste poslali Madminova.

Roman Vidonyak: Da. To je bilo prvi put, ali sam znao da je Madminov dobar prijatelj za njega. Na dugim i teškim turnirima veoma je važno imati prijatelja pored sebe. On nije samo prijatelj, nego i jak šahista, moj učenik. Nadam se da će igrati na Olimpijadi i postati jak velemajstor.

Radili ste i sa Nodirbekom Abdusattorovim?

Roman Vidonyak: Da, malo. On mi je veoma interesantan. Mislim da ćemo u budućnosti ponovo sarađivati. On je „mašina za rad“: nevjerovatna koncentracija i motivacija. Po tom parametru je broj jedan među svim mojim učenicima.

Ima li „ubilački instinkt“?

Roman Vidonyak: Da, bez sumnje. Vrlo jak.

Ako nastavi dugo da igra, može dominirati. I tada će Žavohiru biti veoma teško da dominira šahom.

Koje su sličnosti i razlike između njih?

Roman Vidonyak: Ne volim da to komentarišem — to su lične informacije.

Spolja, Žavohir djeluje opušteno, veselo, a za tablom maksimalno fokusiran.

Roman Vidonyak: Da. Ja ga zovem „sunčani momak“, a sada — „TNT“. Znate pjesmu AC/DC? To je to: spolja miran, ali za tablom prava eksplozija, pravi borac.

Roman, ovaj razgovor mi je dao ogromno razumijevanje šahovskog svijeta. Mislim da možemo završiti.

Roman Vidonyak: Hvala. Nadam se da vam se svidjelo. Pokušaću još bolje da naučim engleski da mogu slobodnije da razgovaram s vama.

Već imate odličan nivo.

Roman Vidonyak: Hvala!