Pregledajući stare šahovske časopise, uglavnom ruske, njemačke i austrijske, s kraja XIX vijeka i iz prve decenije XX vijeka, upoznao sam se s nizom tekstova koji će, vjerovatno, biti zanimljivi i savremenim šahistima. Želim da čitaocima predstavim neke od tih tekstova.
Čini se da je prvi profesionalni psiholog koji je koristio šah za naučna istraživanja bio Anri Bine, direktor Instituta za eksperimentalnu psihologiju u Parizu.
Zanimalo ga je proučavanje psihologije pamćenja, pa je za istraživanje tog problema uključio i šah. Kako je izvijestio časopis „Šah“, izdavača A. S. Suvorina, 1894. godine, profesor A. Bine je 1892. godine uputio istaknutim šahistima tog vremena upitnik sa 14 pitanja. Odazvali su se mnogi. A. Bine je ukupno dobio 62 odgovora. Upitnik se uglavnom odnosio na igranje naslijepo. Međutim, objedinjavanje odgovora donijelo je mnogo dragocjenih saznanja i za razumijevanje psihologije uobičajene šahovske igre.
Navešćemo pitanja iz upitnika:
Možete li da igrate ne gledajući u tablu? Koliko partija istovremeno?
U koju klasu igrača svrstavate sebe?
Kakvo je vaše uobičajeno pamćenje? Da li ste dobar matematičar? Da li dobro računate napamet?
Kako zamišljate poziciju tokom igranja naslijepo? Kako se prisjećate pozicije prilikom prelaska s jedne partije na drugu?
Da li u mislima doslovno predočavate tablu i figure?
Da li zamišljate tablu u cjelini ili samo njen dio?
Da li zamišljate boju figura?
Da li zamišljate boju polja?
Da li zamišljate oblik figura?
Da li zamišljate oblik šahovske table?
Da li se u vašem umu oblik figure povezuje s njenim kretanjem u prostoru?
Da li tokom igre u sebi izgovarate riječi?
Možete li da zamislite kako igraju slijepi šahisti?
Koliko daleko možete da proračunate varijante u mislima?
Među pristiglim odgovorima najzanimljivije su napomene Z. Taraša.
Taraš je, na primjer, napisao:
„Moje pamćenje je nešto iznad prosjeka. Ali pamćenje imena i lica veoma mi je loše. Međutim, ono što proučavam sa zanimanjem... toga se dobro sjećam. Pamtim mnogo toga od Homera, Sofokla, Horacija... Moje šahovsko pamćenje naročito je dobro zato što me šah zanima više od svega. Za kratko vrijeme mogu da se prisjetim partije koju sam igrao u Berlinu prije 12 godina. Pri tome mi se najprije vratila u sjećanje ideja... Matematičar sam osrednji... Loše sam računao napamet. To se primjećivalo još u školi.“
„Naravno, mogu da predočim cijelu poziciju pred očima, ali to je teško. U pamćenju ostaje ono glavno, ono što je bitno za određenu poziciju. ...Uopšteno govoreći, cijela igra zasniva se na pamćenju značenja... Na primjer, saopšte mi da je u partiji br. 4 odigran potez Ke8–d8. Iz haosa koji vlada u mojoj glavi počinjem da se prisjećam, razmišljam – šta znači taj potez. Sjetim se da je bio kraljev gambit, da mi je omogućio da žrtvujem lovca na f7 – uzimanje nije bilo moguće – i zato se kralj povukao na d8. Takav je logički lanac sjećanja.“
Govoreći dalje o tome kako u mislima predočava figure i tablu, Z. Taraš je istakao da se šahistova misao ne bavi oblikom i bojom figura, već funkcionalnim vezama među figurama na tabli.
„Spoljašnje karakteristike nijesu važne. Ne primjećujem ih. Vidim plan.“
Na osnovu sprovedenih istraživanja A. Bine je 1893. godine održao predavanje na Univerzitetu Sorbona, a 1894. godine objavio knjigu. Objedinivši podatke dobijene anketnim istraživanjem, A. Bine je izveo sljedeće zaključke.
1. Bolje igra onaj ko pravilnije procjenjuje poziciju i dalje proračunava varijante. Kao što vidimo, to je zaključak s kojim se mnogi slažu i danas. Istina, A. Bine je precijenio računarske sposobnosti šahista. Povjerovao je S. Rozentalu, koji je obmanuo pariskog profesora tvrdnjom da može da proračuna varijante nekoliko... stotina poteza unaprijed!?
2. A. Bine je smatrao da između matematike i šaha ne postoji istovjetnost. „To su, takoreći, paralelne linije mentalnog rada.“ Pretpostavka A. Binea pokazala se tačnom. U brojnim radovima sovjetskih psihologa pokazano je da između matematičkih i šahovskih sposobnosti ne postoji neposredna veza.
3. Polemišući sa Z. Tarašem, koji je govorio: „Svaka igra se, u suštini, igra naslijepo. Svaka kombinacija od pet do šest poteza unaprijed razmatra se u mislima. Tabla i figure samo ometaju proračun“, A. Bine je s pravom primijetio: „Kada se igra uz tablu, potrebno je u mislima predočiti samo budući raspored figura, a kada se igra bez table – i sadašnji.“
4. Šahovska borba ne može se svesti na sposobnost pamćenja – ukazivao je A. Bine. „Ni bogatstvo šahovskog stvaralaštva ne može se objasniti isključivo racionalnim postupcima.“ Ističući ulogu intuicije, A. Bine je napisao: „Ja ga (položaj na tabli – N. K.) shvatam onako kako muzičar shvata akord – u njegovoj cjelini.“
5. Detaljnije se osvrćući na karakteristike pamćenja šahista, A. Bine ističe određenu ulogu pamćenja značenja, odnosno logičkog pamćenja, u poređenju sa vizuelnim. On piše: „...Ako se šahisti i služe vizuelnim pamćenjem, ono se potpuno razlikuje od vizuelnog pamćenja slikara. To nije živo, konkretno pamćenje, već prije apstraktno, koje bi se moglo nazvati geometrijskim pamćenjem.“
6. Vjerovatno je A. Bine precijenio značaj unutrašnjeg govora u procesu razmišljanja. On je tvrdio: „Unutrašnji govor... neprestano se koristi u rasuđivanju i proračunavanju. Svaki šahista, bez sumnje, tiho izgovara svoja razmišljanja i mrmlja tokom igre: ćute samo nijemi.“
Kasnija istraživanja, naročito ona sovjetskog majstora i psihologa B. Blumenfelda, nijesu potvrdila mišljenje A. Binea. Dokazano je da unutrašnji govor tokom igre ima ili krajnje sažet oblik ili ga uopšte nema. Šahista prvenstveno razmišlja u slikama.
U cjelini, A. Bine zaključuje da je mišljenje šahista veoma složeno i raznovrsno.
„Kada bismo mogli da zavirimo u glavu šahiste, vidjeli bismo čitav svijet osjeta, slika, ideja, emocija i strasti, beskrajno komešanje stanja svijesti, u poređenju s kojima su svi naši najpažljiviji opisi samo grube sheme.“
Rezultati istraživanja pokazali su se bogatijim nego što se očekivalo. A. Bine je namjeravao da dobije podatke o razvoju pamćenja, a zapravo je nastao zanimljiv rad ne samo o pamćenju već i o mišljenju šahista. Mnoge njegove postavke ne odnose se samo na igranje naslijepo već i na igru za tablom.
A karakteristika igranja naslijepo pokazala se toliko tačnom da su sva kasnija istraživanja (G. Marko, A. Aljehin, L. Frank) neprestano potvrđivala zaključke do kojih je došao A. Bine.
Šahisti treba da budu zahvalni francuskom naučniku. A. Bine je bio prvi koji je uspio da na naučno utemeljen način okarakteriše šahovsku djelatnost kao djelatnost s visokim stvaralačkim sadržajem.
Sam A. Bine nije bio jak šahista, ali je strastveno volio šah i više puta isticao pozitivan značaj šaha za razvoj intelekta i karaktera.
Pređimo sada na pitanje kako se u posmatranom periodu gledalo na vaspitnu ulogu šaha. Danas je opšteprihvaćen značaj šaha za razvoj ljudskog mišljenja. U ono vrijeme, međutim, o tom pitanju vodile su se žestoke rasprave. Posebno se živo diskutovalo o problemu uvođenja šaha u školski program.
I. Manhajmer je na stranicama časopisa „Deutsches Wochenschach“ 1904. godine iznio oštru kritiku šaha. Autor je tvrdio da je bavljenje šahom samo dodatno opterećenje za učenike, da im oduzima vrijeme, a ništa ne pruža zauzvrat. Članak se završavao rečenicom: „Dakle, šah u školi? Ne!“
Suprotno mišljenje zastupali su G. Marko, O. Koh i Z. Taraš. G. Marko je isticao da šah ispunjava sve zahtjeve istinske pedagogije. On razvija um, doprinosi razvoju mašte, uči strpljenju itd. A Z. Taraš je neposredno predlagao prosvjetnim organima da bez odlaganja riješe pitanje uvođenja nastave šaha u više razrede srednjih škola.
Raspravljalo se i o pitanju da li su za uspjeh u šahu neophodni visok nivo opšte kulture i obrazovanje.
U časopisu „Wiener Schachzeitung“ iz 1906. godine o tome je pisao M. Vajs:
„Laskerova igra pokazala je povezanost između naučnog mišljenja i šahovskih uspjeha.“
Autor dalje navodi da su za napredovanje u šahu potrebni talenat, dobro pamćenje, upornost i široka opšta naobrazba.
Opšta kultura, kako s pravom primjećuje M. Vajs, omogućava bolje korišćenje različitih metoda intelektualnog rada, kao i širi i originalniji pristup rješavanju konkretnih zadataka.
U to vrijeme raspravljalo se i o pitanju koje je aktuelno i u savremenom šahu – šta je šah: nauka, umjetnost ili sport?
Zanimljivo je da se za priznavanje šaha kao posebne vrste umjetnosti naročito vatreno zalagao Z. Taraš. U časopisu „Šahovsi pregled“ iz 1910. godine nalazimo sljedeće redove:
„Šahovska igra ima veliku budućnost pred sobom. Sve više se učvršćuje mišljenje da ona, u obliku u kojem danas postoji, nije samo igra već i svojevrsno umjetničko djelo... I zaista, šahovska igra nije umjetnost samo po svojoj prirodi već i po utisku koji ostavlja na posmatrača.
Lijepa šahovska partija, baš kao i svako drugo umjetničko djelo, izaziva kod igrača i posmatrača najrazličitije estetske emocije. Činjenica da šahovska igra, umjesto da ostane igra u uskom smislu te riječi, sve više postaje samostalna umjetnost, osjeća se i u društvenom značaju koji stiče.“
Nakon poraza u meču za svjetsko prvenstvo protiv Emanuela Laskera (1908. godine), Z. Taraša su upitali:
„Hoćete li se sada zauvijek oprostiti od igre?“
Z. Taraš je odgovorio:
„Od igre? Mislite li da sam četvrt vijeka posvetio igri? U suštini, šah je sport, ali po svojoj prirodi on je umjetnost. Zar šah ne pruža estetsko zadovoljstvo, kao i svaka druga umjetnost?“
Šteta je što Z. Taraš nije ostavio sistematizovano izlaganje svojih pogleda na šah. Poznato je, na primjer, da je kasnije u nizu intervjua isticao prvenstveni značaj sportskog elementa u šahu, dok je u knjigama izlagao materijal na način uobičajen u nauci.
– Prvi put sam sreo Talja tokom svoje simultanke, kada je imao oko 12–13 godina. Tako da sam Mišu poznavao praktično čitavog njegovog života. Poznavao sam njegove roditelje, supruge, djecu, sve njegove bliske prijatelje. Uvijek smo imali dobre odnose, često smo se sretali na turnirima i provodili mnogo vremena zajedno i izvan sale za igru. Miša je bio epikurejac, volio je život u svim njegovim oblicima. Bio je veoma društven, volio je društvo i imao mnoštvo interesovanja: igrao je fudbal, volio da čita – čitao je nevjerovatno brzo, kao da knjigu prelazi dijagonalno: debelu knjigu „gutao“ bi za jedan dan! Rođen je sa šakom na kojoj su bila samo tri prsta; uprkos tome, dobro je svirao klavir, a sanjao je i da postane estradni konferansije. Poslije završetka škole pokušao je da upiše Filološki fakultet, ali ga nisu primili – nedostajalo mu je nekoliko mjeseci do šesnaestog rođendana. Mislim da je estradni svijet mnogo izgubio, za razliku od šahovskog.
Šest godina poslije te simultanke u Pionirskom dvorcu u Rigi sreli smo se na prvenstvu SSSR-a u Lenjingradu. Smatrali su ga talentovanim međunarodnim majstorom – mada su danas mnogi u tim godinama već velemajstori. Uspješan nastup na tom prvenstvu SSSR-a 1956. godine bio je njegov prvi veliki uspjeh. Taljeva blistava igra, prepuna maštovitih ideja, nikoga nije ostavljala ravnodušnim, ali su ocjene bile veoma različite – neki su se vrlo skeptično odnosili prema njegovim rizičnim žrtvama, smatrajući ih neutemeljenim i buntovničkim. Ko je mogao pomisliti da će Miša samo tri i po godine kasnije osvojiti svjetsku krunu!
Tokom tih nekoliko godina fantastičnog uspona Tal je živio srećnim i ispunjenim životom – pobjeđivao je na turniru za turnirom: na prvenstvima SSSR-a, međuzonskom turniru, turniru kandidata. Novine su neprestano pisale o njemu, nazivajući ga svakako: „srećnik“, „husar iz Rige“, „demon 64 polja“, „gusar šahovske table“. U isto vrijeme Talj je odbranio diplomski rad na univerzitetu, na temu „Satira u romanu Iljfa i Petrova“, i upoznao svoju buduću suprugu Sali. Ludo su se voljeli, iako njihov brak nije bio nalik mirnoj luci.
Kada je Miša pobijedio Botvinika, u šahovskom svijetu zavladalo je opšte oduševljenje. Talj je postao miljenik naroda, idol, šahovski kralj! Takvu popularnost nije imao nijedan šahista u čitavoj istoriji. Na željezničkoj stanici u Rigi Talja je dočekala ogromna masa ljudi. Navijači su ga na rukama iznijeli iz voza na trg ispred stanice, gdje je održan miting. Nažalost, Mišin život nije bio ispunjen samo radošću i veseljem. Iznenada se pojavila nesreća – otkazao mu je bubreg. Počeli su strašni napadi i užasni bolovi. Nedjeljama je ležao u bolnici, podvrgnut je brojnim operacijama, ali sve je bilo uzalud.
Kao da ga je pratila neka zla kob. Ako bih u novinama negdje pročitao da je u okolini Sočija automobil s putnicima sletio u provaliju, prva pomisao koja bi mi pala na pamet bila je – Miša je bio u njemu. A kada je u noćnom baru u Havani neko, iz ljubomore, bacio flašu na jednog od gostiju, ona je nekim neobjašnjivim slučajem pogodila pravo u glavu nedužnog Miše. Odvezli su ga u bolnicu, a već narednog jutra, blijed i sa zavijenom glavom, igrao je za svoju ekipu.
Bio sam svjedok i jednog ovakvog događaja. Na turniru u Kislovodsku Miši je iznenada pozlilo, ponovo su počeli užasni bolovi. Pozvali su hitnu pomoć i savjetovali mu da odustane od partije, ali je Talj odlučio da igra i zamolio samo da se partija odigra u njegovoj hotelskoj sobi. Ležao je u toploj kadi – jedinom mjestu na kojem su mu bolovi popuštali – i, ne gledajući u tablu, diktirao poteze... I na kraju je dobio tu partiju!
Godine 1971. u Tbilisiju Talj je podvrgnut još jednoj operaciji, koja mu je konačno znatno poboljšala zdravstveno stanje. Tamo je Miša proslavio i svoje drugo vjenčanje. Njegova izabranica ovog puta, ne bez uticaja Mišine majke, bila je Gruzijka iz kneževske porodice. Ida, koja je za svog sina priželjkivala miran porodični život, govorila je: „Zamisli, njena baka je nekada bila gruzijska kneginja.“ „Muročka – tako je Miša zvao majku – kneginja ne može biti bivša, isto kao što ni bernardinac ne može biti bivši. To je rasa, a ne funkcija! Sekretar oblasnog komiteta može biti bivši.“
Kada sam se pripremao za meč s Fišerom, najprije sam se obratio svom glavnom i doživotnom šahovskom učitelju – Mihailu Moisejeviču Botviniku. Dao mi je mnogo sjajnih savjeta... ali nije vrijedilo. Zatim sam se obratio Miši Talju, zamolio ga da odigra sa mnom nekoliko trening-partija i da ih analiziramo, a ponudio sam mu i da bude moj sekundant. Miša je rado pristao. Radili smo zajedno dvije nedjelje, veoma produktivno i zanimljivo. A onda Mihail Moisejevič nije dao saglasnost za našu saradnju. Upitao sam ga: „Ali zašto?“ „Znate“, odgovorio je, „i vi i Miša previše volite život. Bojim se da ćete se tamo jednostavno propiti!“
Posljednjih godina života Miša je izgledao veoma loše. I dalje je igrao na turnirima, kao i ranije, i bio duša veselih društava. Posljednji put sam igrao s njim u Jugoslaviji, 1984. godine, u Titogradu. Svake večeri, poslije partije, odvodili su ga u provod, a u hotel bi ga vraćali tek pred zoru. Kada bi se probudio, popio bi nekoliko šoljica najjače kafe, popušio nekoliko cigareta i otišao na partiju. Čudio sam se kako sve to izdržava i kako u takvom stanju može da igra...
Posljednji put sam se s Mišom sreo u Njemačkoj, u malom gradu u kojem je tada živio. Išli smo ulicom i neki prolaznik se pozdravio s Taljem. Miša mu se zahvalio. Ovaj ga je upitao: „Zašto?“ „Zato što ste me prepoznali!“ Taljje zaista izgledao užasno, mnogo starije nego što je bio. Više se nikada u životu nismo sreli...
Miša je živio kratko, ali veoma burno, život ispunjen događajima. Uvijek ću pamtiti svog prijatelja Mišu...
Svetozar Gligorić
– S Mihailom Taljem igrao sam meč od deset partija u Beogradu 1968. godine. Bilo je to četvrtfinale ciklusa za prvaka svijeta. Poslije pet partija (tri puta je igrao bijelim figurama, a ja dva puta) vodio sam u rezultatu: jednu partiju sam dobio, a ostale su završene remijem. Čak sam i u jednoj od remiziranih partija imao bolju poziciju u prekinutoj partiji, ali se na dan nastavka igrala fudbalska utakmica Jugoslavija – Francuska. Veoma sam volio fudbal i bavio sam se njime, stalno sam igrao – sigurno dva puta nedjeljno. Zahvaljujući tome dugo sam bio u dobroj formi. I Miša je takođe volio fudbal. Rekao sam mu: „Danas se igra fudbalska utakmica, nastupa reprezentacija Jugoslavije.“ Tako smo umjesto nastavka partije Tal, Velimirović (koji je tada bio moj trener) i ja otišli na stadion. Poslije te partije nazivali su me velikim džentlmenom.
A pred šestu partiju pročitao sam članak jednog našeg glupog novinara, koji je napisao: „Dokle više da se igraju jedni te ista otvaranja!“ Ne znam zašto, ali to me je pogodilo i, kada je partija počela, odigrao sam već trećim potezom nešto drugo od onoga što sam pripremao. Odlučio sam se za taj potez samo da bih pokazao da u šahu postoje i drugi otvori. Ali kada sam shvatio šta sam uradio, veoma sam se uplašio i izgubio partiju. Poslije toga meč je krenuo drugim tokom i Talj ga je dobio. Ipak, ne mogu reći da mi je to bilo veoma, veoma važno. Vjerovatno nisam toliko volio tu duhovnu napetost i nervoznu borbu. Volio sam sport na otvorenom, a šah je igra koja nije odgovarala mojoj prirodi.
Talj je bio veliki čovjek! Bio sam njegov dobar prijatelj, iako nisam dijelio njegov način života. Imao je zdravstvenih problema, ali se uopšte nije pridržavao savjeta ljekara. Bilo mu je svejedno, nastavljao je da puši i pije. Uopšte nije mislio na sebe, za njega je bilo važnije da svima oko sebe bude zanimljiv, uvijek je nastojao da ostavi utisak. Talj je bio... umjetnik u životu!
Šah u prošlosti nije bio naročito cijenjen – svi su ga smatrali igrom, hobijem, ali nikako profesijom. Ja se čak nikada nisam usuđivao da kažem da sam velemajstor, već sam govorio da sam novinar – to je bilo moje zvanično zanimanje. (Istina, dugo sam i radio kao novinar, pa sam na kraju i penziju dobio kao novinar.) Velemajstori su u to vrijeme živjeli prilično teško. Nagradni fondovi bili su mali, trebalo je mnogo raditi, a nastupi na turnirima uvijek su podrazumijevali nervozu i veliku odgovornost. Ali ako smo voljeli da igramo, šta smo drugo mogli? Sjećam se da je svaki velemajstor morao da održava simultanke kako bi zaradio nešto dodatnog novca. A Talj je bio jedini čovjek koji nije nastojao da na bilo koji način dodatno zaradi – novac ga uopšte nije zanimao. Bio je spreman da igra, i to potpuno besplatno, praktično sa svakim čovjekom i koliko god partija je trebalo. Ja, na primjer, nikada ne igram s amaterima, samo zvanične partije. A Miša je igrao stalno: na svakom mjestu, u svako vrijeme i s jednakim žarom kao na turniru.
Naravno, Mihail je bio genijalan šahista. Mislim da je njegova velika zasluga i to što je doslovno preokrenuo dotadašnje shvatanje strategije vođenja borbe. Svi mi veoma cijenimo materijal na tabli, a on mu nije pridavao veliki značaj, neprestano je žrtvovao figure zarad napada ili kombinacije. Sve je čudilo kako je s takvom igrom moguće biti najbolji na svijetu?! Mislim da je Talj „ozakonio“ ideju žrtve, predstavivši je ne samo kao mogućnost već čak i kao jedan od principa šahovske logike.
Tigran Petrosjan
„Genije u šahu ide ispred svog vremena, ali to se može uočiti tek kasnije, kada se osvrnemo unazad. S tog stanovišta, genijima se može nazvati zaista mali broj ljudi. Morfi, Štajnic, Talj.“
Dragoljub Velimirović
– O Mihailu Talju mogao bih da pričam beskonačno, bili smo veoma dobri prijatelji. Miša je bio jedinstven čovjek, ne samo svjetski prvak i veoma snažan šahista već i izuzetno upečatljiva ličnost. Bio je veoma čista osoba, novac ga uopšte nije zanimao, bio je iznad svega toga, a čak se i prema sopstvenim rezultatima odnosio s nekom nevjerovatnom lakoćom. Odmah poslije partije postajao je duša društva, nije žalio vrijeme za prijatelje.
S Taljem sam odigrao mnogo partija, nekoliko sam i dobio, ali ukupan rezultat, naravno, nije bio na mojoj strani. Jedan naš susret za tablom posebno mi je ostao u sjećanju. Igrali smo na prvoj tabli, bila je to veoma važna partija. U jednom trenutku odigrao sam svoj potez i ustao od stola. Pogledao sam prema tabli i vidio da se Talj nadnio nad njom i napeto posmatra poziciju. Pomislio sam: „Pa, vidi ti to, kakav sam potez odigrao – iznenadio sam Talja!“ S tom radosnom mišlju šetao sam po sali. A Talj je za to vrijeme, ostajući u istom položaju, nastavio nepomično da prodorno gleda u tablu! Prošlo je pet minuta, deset, petnaest... Na kraju više nisam izdržao, prišao sam sudiji i rekao: „Moguće je da nešto nije u redu s Taljem!“ Koliko sam se samo iznenadio kada sam se vratio našoj partiji i vidio da sam svojim posljednjim potezom premjestio lovca sa d3 na g5! Izgleda da ni Mihail nije odmah shvatio kako se moj bijelopoljni lovac našao na crnom polju! Bilo mi je veoma neprijatno i dugo sam se izvinjavao Miši. A poslije partije mi je rekao: „Naravno, taj potez me je iznenadio, ali ipak nije pravilno tako postavljati figure!“
Evo još jednog događaja, ovoga puta izvan šahovske sale. Na jednom turniru u Moskvi Talj mi je poslije partije prišao i upitao me kakvi su mi planovi za veče. Rekao sam mu da namjeravam da se s Larsenom vratim u hotel. Miši se ta ideja učinila dosadnom, pa me je, naravno, odgovorio od nje i umjesto u hotel otišli smo u kafanu. Jeli smo, pili... A pojelo se i popilo prilično mnogo, proveli smo tamo mnogo sati. I odjednom sam se zamislio: „Kako ćemo platiti račun?“ – pa sam počeo da preturam po džepovima. Miša je to primijetio i rekao: „Ma pusti, u Moskvi ne treba plaćati!“ A ja njemu: „Kako će nas pustiti da izađemo ako ne platimo?“ Ali tada nam je prišla konobarica, počela da nas grli i ljubi, pa mi je čak postalo neprijatno! „Kažem ti, u Moskvi ne treba plaćati!“ – ponovio je Talj uz osmijeh...
Jednom prilikom, takođe poslije jednog takvog druženja, shvatio sam da smo već prilično popili i rekao: „Miša, kako ćeš sutra igrati – samo što duneš u protivnika, pa će mu pozliti!“ Miša je obećao da neće biti takvih problema i provod se nastavio. A narednog dana, pred partiju, naručio je čaj od lipe i zamolio da mu stave što više lipe. Kada su mu donijeli čaj, počeo je da vadi lipu iz šolje i da je žvaće! Posmatrao sam ga s velikim čuđenjem, ali se pokazalo da je taj lijek djelovao.
Talj je uopšte bio veliki nestaško. Ništa ga nije moglo zaustaviti! Jednom smo zajedno išli u goste. Napolju je bio strašan mraz, a mi smo bili lako odjeveni – išli smo ulicom i tresli se od hladnoće. Rekao sam mu: „Smrznućemo se, trebalo bi da odemo u hotel i toplije se obučemo.“ A on mi je odgovorio: „Kad se budemo vraćali u hotel, tada ćemo se i obući!“
Borislav Ivkov
– Talj je bio nevjerovatno popularan! Vjerovatno se samo Fišer može s njim porediti u tom pogledu. Zanimljivo je, međutim, da su, kada sam izgubio od Talja na studentskoj Olimpijadi u Moskvi, naši rezultati bili prilično slabi i bilo je neophodno da pobijedimo SSSR kako bismo osvojili prvo mjesto. A mi smo izgubili sa 0:4. Sve naše novine doslovno su vrištale: kako je moguće da je Borislav Ivkov izgubio od nekog potpuno nepoznatog Talja! Mihaila tada zaista niko nije poznavao. Ali već dvije godine kasnije postao je prvak Sovjetskog Saveza, a još dvije godine poslije toga i svjetski prvak! Eto kakav nagli uspon.
Jednom prilikom sam razgovarao s Mišom i uzimao od njega intervju. Tada sam radio u jednim novinama. Sjećam se da je uz tekst bila odlična Taljeva fotografija u ulozi toreadora. Razgovarati s njim bilo je nevjerovatno zanimljivo. Bio je iznad svega. Zbog toga su ga toliko voljeli.
– Bila je jedna takva priča na turniru – uključio se u razgovor Jurij Ljvovič Averbah – tada sam putovao u svojstvu trenera. Tokom takmičenja jedna žena prišla je Miši i dugo mu nešto govorila. Poslije toga uzbuđeni Talj prišao mi je i rekao: „Znaš li šta mi je upravo rekla? Kaže da želi dijete sa mnom!“ Ja sam se samo nasmijao i odgovorio: „Ništa čudno, tada su svi željeli djecu s Taljem!“
Gari Kasparov
„Njegov način igre, naravno, bio je potpuno jedinstven. Bio je jedini čovjek u mom životu koji nije računao varijante – on ih je jednostavno vidio. Šahisti obično računaju kombinacije: on igra tamo – ja igram ovamo. A Talj je kroz čitavu šumu varijanti znao da će se negdje oko osmog poteza dogoditi upravo to i to.“
„Neki ljudi vide matematičke formule, mogu trenutno da sagledaju čitavu sliku. Običan čovjek mora da računa i promišlja, a oni jednostavno sve to vide. Takva sposobnost sreće se kod velikih muzičara i velikih naučnika. Talj je bio potpuno jedinstven. Njegov stil igre, naravno, nije imao premca. Ja sam prilično brzo računao varijante, ali Taljeva nadahnuća bila su nešto sasvim posebno. Bio je čovjek u čijem su prisustvu drugi osjećali koliko su prosječni.“
„Talj je igrao „nepravilni“ šah – zabavan, impresivan, dramatičan, kombinacioni. Podsjećao je na legendarnog Amerikanca Pola Morfija, nezvaničnog svjetskog prvaka iz sredine 19. vijeka, a istovremeno i na Aleksandra Aljehina, jedinog svjetskog šahovskog prvaka koji je otišao neporažen.“
„Uprkos veoma kratkom boravku na šahovskom tronu, Talj je bio jedna od najsjajnijih zvijezda na šahovskom nebu.“
Jevgenij Sveshnikov
– Godine 1967, na prvenstvu SSSR-a u Harkovu, prvi put sam vidio Mihaila Talja. Igrao je briljantno i osvojio prvo mjesto. Prvenstvo je održano po švajcarskom sistemu, sa 120 učesnika, tako da se nismo sastali za tablom u glavnom turniru. Ja sam, kao mladić od 17 godina, izborio plasman iz polufinala i odigrao prilično dobro, završivši sa skorom +1. Ipak, mnogo više mi je u sjećanju ostao brzopotezni turnir održan poslije prvenstva, na kojem je učestvovao samo jedan velemajstor – Mihail Talj. Bio je to turnir po bergerovom sistemu sa dvadeset učesnika. Poslije 18 kola Talj je imao 18 poena! I onda je došlo 19. kolo: igrao sam bijelim figurama protiv Talja i pobijedio ga u sjajnom stilu! On je primijenio Zmajevu varijantu, žrtvovao figuru i krenuo u napad. Ja sam se branio, razmjenjivao figure i prešao u završnicu... Tu partiju sam zapisao i sačuvao. A onda se u čeljabinskim novinama pojavio članak o tome kako je Čeljabinskanin Sveshnikov pobijedio samog Talja.
Talj je, uopšte, oduvijek bio moj idol. Niko mi nije predstavljao autoritet osim njega. Imao sam deset godina kada je Talj postao svjetski prvak. Sasvim prirodno, navijao sam za Talja i njegovu aktivnu igru. Sjećam se 1965. godine, kada je u desetoj partiji meča kandidata briljantno pobijedio Larsena, žrtvujući skakača na polju f5 u Sicilijanskoj odbrani. Pritom ideja žrtve nije pripadala Talju, već Velimiroviću – to je Velimirovićeva žrtva. Ali ja to tada nisam znao, već sam ideju preuzeo od Talja! I poslije te partije žrtvovao sam, vjerovatno, desetak takvih skakača na f5! Naravno, trudio sam se da oponašam svog idola.
A onda smo se, nekoliko godina kasnije, sreli za tablom u jednoj brzopoteznoj partiji i ja sam ga pobijedio. Za mene je to bio pravi događaj, značajniji od čitavog prvenstva! Od tada smo odigrali mnogo partija – 14 turnirskih, a koliko brzopoteznih, to se ne može ni izbrojati. U brzopoteznom šahu Talj ima malu prednost u međusobnom skoru. Mada je prednost koju protiv mene ima Karpov neuporedivo veća. U partijama s klasičnom kontrolom vremena, međutim, moj skor je pozitivan. Izgubio sam od Talja tri partije u kojima se vodila veoma napeta borba uz prisustvo dama. Dobio sam četiri – i sve u završnicama. Dakle, kada s table uklonimo dame, od Talja ostane samo polovina! Gubio je interesovanje, nedostajalo mu je prostora za maštu.
Pisao sam o tome kako sam jednom prilikom, igrajući protiv Talja, dospio pod njegovu hipnozu. Tačnije rečeno, nisam bio pod hipnozom, već pod samohipnozom. Zanimljivo je da mi je, nakon objavljivanja članka, prišao Janis Klowans iz Letonije i rekao: „Slušaj, Ženja! Meni se dogodilo potpuno isto, samo u partiji protiv Gelera!“ Geler je za njega bio idol. Želim da kažem da poznajem momke koji su na mene gledali isto onako kako sam ja nekada gledao na Talja. Njima je podsvjesno teško da me pobijede. Talj nije bio hipnotizer, ali je jednostavno znao da nametne drugima osjećaj da je šahovski autoritet!
Kada je svojevremeno Korčnoj nazvao Talja šahistom koji igra po obrascu, redovno ga je pobjeđivao! Mislim da je bio u pravu, Talj je zaista igrao po određenom obrascu. Svaki veliki šahista ima svoj obrazac. Ali treba umjeti da ga izgradiš tako da radi u tvoju korist, a da većini ostane nerazumljiv. Talj je imao svoj program, sopstvenu skalu vrijednosti. Međutim, pred kraj karijere počeo je da igra drugačije. Uz to, rekao je da bi onog mladog Talja jednostavno razbio. A na pitanje da li je bio srećan, odgovoriću ovako: ne znam može li biti srećan čovjek koji mijenja odnos prema onome što najviše voli. S jedne strane, postao je mudriji, ali s druge – izgubili su se lakoća i svježina...
Ispričaću jednu priču koju do sada nikada nisam pričao. Talj je napunio 50 godina. Tim povodom organizovan je kružni brzopotezni turnir. Ja sam tada već živio u Rigi i, naravno, želio sam da učestvujem. Talj je takođe igrao. S Mihailom Nehemjevičem sam tada, koliko se sjećam, odigrao 1:1. Ali dogodilo se da sam pred posljednje kolo imao malu prednost u odnosu na njega. I, čini mi se, jedini put u životu svjesno sam usporio igru. Jednostavno nisam mogao da podignem ruku i pobijedim, pa da se plasiram ispred svog idola. U posljednjem kolu Talj me stigao, podijelili smo prvo i drugo mjesto i, naravno, njega su proglasili pobjednikom. A ja sam bio zadovoljan što nisam pretekao Talja. Zanimljivo je da sam, kada sam svojevremeno podlegao Taljevoj hipnozi, bio veoma zadovoljan što sam uspio da remiziram.
Trenutno je stanje šaha u Letoniji veoma loše. Jedino što je tamo još ostalo jeste škola koja funkcioniše zahvaljujući državnoj podršci. Postoji spomenik Talju – bareljef u centralnom parku, ali su ga postavili lokalni preduzetnici. Stanovnici Rige, naravno, još pamte Talja. Kada prolazim kroz taj park, često vidim ljude kako igraju šah. Ponekad se kod spomenika pojavi i svjež buketić. Ali ono što će zauvijek ostati u istoriji jesu, naravno, Taljeve partije.
Talj je imao slabo zdravlje, ali zato snažnu volju. Imao je šampionski karakter i zarad ostvarenja cilja – pobjede u šahu – mogao je mnogo toga da žrtvuje. Samo šampioni su za to sposobni. Ipak, izbliza nije djelovao kao neki nedostižni, nadzemaljski čovjek. Mada se ni za njega ne može reći da je bio kao svi ostali – već i zbog toga što je na jednoj ruci imao samo tri prsta. U tome je već bilo nečeg mističnog. A onda i njegov pogled, smisao za humor – odmah se vidjelo da je riječ o čovjeku nesvakidašnje ličnosti. Ipak, kažem da je bio i običan čovjek, u smislu da mu ništa ljudsko nije bilo strano. Ponašao se onako kako je smatrao da treba, nije se pridržavao nekih ustaljenih pravila. Nije previše brinuo o svom ugledu, ponašao se sasvim prirodno. Takvi ljudi mi se dopadaju, dok su mi oni koji se ponašaju ukočeno i pretjerano formalno manje simpatični. Ali njegov način života, naravno, teško se mogao nazvati zdravim. Sjećam se da sam ga jednom vidio pred partiju: izgledao je užasno, neobrijan, a tada mu je bilo 37 godina... Gledao sam ga i mislio: „Koliko mu je još ostalo da živi?“ Bilo mi ga je toliko žao da sam ga gotovo već bio sahranio. A petnaest godina kasnije postao je svjetski prvak u brzopoteznom šahu! Dakle, spoljašnji izgled šahiste još ne znači da u njemu nema energije. Čovjek je mlad duhom. Talj je u tom smislu bio vječno mlad.
Sjećam se još jednog događaja. Godine 1991. igrali smo u Lenjingradu. Imali smo prekinutu partiju – skakačku završnicu u kojoj sam imao pješaka više. Udvojenog, ali ipak pješaka više. Nije bilo lako dobiti tu završnicu. U tome mi je pomogao moj učenik Eldar Muhametov, koji je veoma duboko analizirao završnicu. Ja nikada nisam imao trenera, ali mi je zato učenik pomogao da pobijedim Talja. Za tu partiju dobio sam nagradu – servis za čaj – i poklonio ga Eldaru, koji je tada živio u studentskom domu, tako da mu je posuđe sigurno dobro došlo! Bila je to naša posljednja partija s Taljem. Tako je završen naš šahovski dvoboj, koji je počeo 1967. godine. Uživao sam u igranju s Taljem, nisam ga se plašio, ali sam prema njemu osjećao veliko poštovanje. Volio sam da se nadmećem s ljudima koji „daju da se igra“: s Taljem, Kuprejčikom... Teže mi je bilo protiv igrača poput Petrosjana ili Karpova – oni razaraju igru. I Korčnoj je razara, ali na neki drugi način – teško mi je da igram protiv njega, ali mi je zadovoljstvo. A protiv onih koji sami žele da igraju, čak i kada su veoma snažni i talentovani, pa i protiv Kasparova, igram s uživanjem.
Postoji jedna zanimljiva osobina koja povezuje Korčnoja i Talja – obojica su krajnje objektivni u analizi. Tokom analize Korčnoj može da pogriješi i da uporno brani svoje mišljenje, ali je kasnije spreman da prizna grešku. Pokušajte da mi navedete svjetskog prvaka koji će priznati da nije bio u pravu! U najboljem slučaju, reći će nešto neodređeno i izbjeći direktan odgovor. U to sam se uvjerio analizirajući s mnogim svjetskim prvacima. Talj je u tom pogledu bio izuzetak. Možda je upravo zato bio šampion „na sat“, jer je u nečemu njegov karakter bio bliži ljudskom nego šampionskom.
Aleksej Širov
– Upoznao sam Talja 1983. godine. Aleksandar Koblenc, njegov trener, organizovao mi je trening-meč s letonskim majstorom Valerijem Žuravljovom. Prvu partiju uspio sam lijepo da dobijem, uz žrtve figura. Kada su Talju pokazali tu partiju, veoma mu se dopala i predložio je da me dovedu kod njega. Kada smo stigli u Taljev stan, sjeli smo za sto: Mihail Tal, Aleksandar Koblenc, moj otac i ja. Svi su počeli da puše, a meni je ipak bilo samo 11 godina... U tom dimu, naravno, nisam mogao ništa da shvatim. Sjećam se da sam u to vrijeme igrao na kvalifikacionom turniru za prvenstvo Letonije u Rigi. Igrao sam veoma loše, pa me je čak bilo sramota da pokazujem svoje partije. Ali Talj je insistirao da ih pokažem. Uvijek se odlikovao izuzetnom korektnošću, tako da me nije posebno kritikovao. Ipak, veoma snažan utisak na mene ostavilo je to kako je analizirao. Kada bih pokazao koji sam potez namjeravao da odigram, govorio bi: „A vi odigrajte još jedan potez!“ Ja bih ga odigrao, a on bi ponovo rekao: „Odigrajte još jedan potez“ – i ja bih opet povukao figuru. A onda bi sve to momentalno pobijao! Tako mi je pokazivao da čitav moj plan ne valja. I, naravno, posebno me je iznenadilo što mi se obraćao sa „vi“, iako sam imao samo jedanaest godina.
Nije prošlo mnogo vremena, a već sam se s Taljem susreo na simultanki na trideset tabli. Uzeo sam mu dva pješaka, upao pod napad i neslavno izgubio. Ali samo dvije nedjelje kasnije revanširao sam mu se na simultanki sa satovima, na osam tabli. Zanimljivo je da je tokom te simultanke Talj sve vrijeme s nekim razgovarao telefonom. U otvaranju je žrtvovao kvalitet za pješaka. Bez sumnje je imao kompenzaciju, ali pozicija je i dalje bila prilično složena. Dok je razgovarao telefonom, jednostavno sam uspio da ga nadračunam!
Mihail Nehemjevič je veoma rijetko igrao u Letoniji. To i ne čudi, jer turniri koji su se kod nas organizovali uglavnom nisu bili njegovog nivoa. Tako se dogodilo da 1979. godine, kada je igrao na međuzonskom turniru u Rigi, nisam mogao da prisustvujem njegovom trijumfu. Do tada sam već naučio da igram šah, ali su me roditelji, iz nekog razloga, tokom turnira odveli na Krim. Izgleda da nisu shvatali šta propuštam! Vjerovatno još nisu ni slutili da ću postati šahista...
Kasnije sam ga gledao za tablom 1981. i 1983. godine. Tada su se u Letoniji svake dvije godine održavali međunarodni turniri. Ali tokom tih turnira nisam se usuđivao čak ni da mu priđem, da ga na neki način uznemiravam.
Godine 1987. Talj se u Jurmali pripremao za međuzonski turnir i pozvali su me da mu se pridružim na pripremama. Istina, tada još nisam imao pravo na hotelski smještaj, pa sam svakog dana putovao od kuće do hotela i nazad. Ali, naravno, nisam se žalio, bilo mi je veoma zanimljivo. Sjećam se da sam mu čak pokazivao neke svoje analize.
Talj je veoma mnogo pratio partije drugih šahista, što je za mene tada bilo novo iskustvo. U vrijeme prije računara šahisti su pripremali svoja otvaranja i varijante, ne obraćajući mnogo pažnje na partije koje nisu pripadale njihovom repertoaru. A Mihaila Nehemjeviča zanimalo je baš sve! Bio je spreman da pogleda bilo koju partiju bilo kog sovjetskog majstora, odigranu u bilo kom otvaranju. To je za mene bilo veoma korisno iskustvo, jer sam tada shvatio da svestrani šahista mora sve da zna.
Možda mi je davao i lične savjete, ali nisam im pridavao naročitu pažnju. Na primjer, sjećam se da sam se pripremao za prvenstvo kadeta – omladinaca do 16 godina – dok se on pripremao za prvenstvo Sovjetskog Saveza. Imali smo zajedničke pripreme na kojima su učestvovali letonski šahisti, među njima Bagirov, Šabalov, Kenjgis i drugi. Sjećam se da mi je Talj savjetovao da protiv svojih konkurenata izbjegavam glavne teorijske varijante otvaranja. Govorio je da, ako protiv njih odigram nešto poput 1.d4 d5 2.Nf3 Nf6 3.Bg5, oni neće znati šta da rade. Pokušao sam da mu objasnim da ni ja tamo ne znam šta da radim! Tako da nisam poslušao njegov savjet, već sam igrao svoja otvaranja.
Na tim pripremama odigrali smo brzopotezni meč. Dobio sam dvije partije, a on mene četiri ili pet. Ipak, ponavljala se ista priča: u partijama u kojima bi poslije 1.e4 c5 2.Nf3 d6 3.c3 Nf6 odigrao nešto poput 4.d3, već oko petnaestog poteza dospijevao sam u beznadežnu poziciju! Ipak sam mu tada kao šahista bio mnogo inferiorniji. Ali sjećam se da smo se negdje 1989. ili 1990. godine sreli u njegovom stanu, nešto analizirali i da sam odjednom osjetio kako s njim analiziram ravnopravno. Za mene je to bio veoma zanimljiv i važan trenutak, koji mi je, naravno, ulio samopouzdanje.
Godine 1990. vjerovatno smo prvi put učestvovali na istom turniru – bio je to međuzonski turnir u Manili. U izvjesnom smislu već sam se osjećao kao Taljev konkurent, jer je on u Letoniji uvijek bio šahista broj jedan, a tada sam shvatio da i ja učestvujem na međuzonskom turniru. Mihail Nehemjevič i ja nismo se sastali za tablom, pošto se turnir igrao po švajcarskom sistemu. Uspio sam da osvojim poen više od njega. Tokom turnira smo prilično dobro komunicirali, a konkurencija je, vjerovatno, postojala samo s moje strane – to je, naravno, bio čisto mladalački pogled na stvari. On vjerovatno uopšte nije razmišljao o tome ko će od nas dvojice bolje odigrati.
Šta mogu da kažem o njegovom životu izvan šaha... Dobro poznajem njegovu suprugu Gelju i kćerku Žanu i obje veoma poštujem. Žana nikada nije igrala šah, ali zna kako se figure kreću. Zanimljivo je da često dolazi u Rigu, daje intervjue, a ima i projekte za oživljavanje sjećanja na Talja u Letoniji. Međutim, uvijek se dogodi da sam ja na putu kada Žana dođe. Zato se već veoma dugo nismo vidjeli. Ove godine Žana je bila pozvana na Memorijal Talja, ali jednostavno nije stigla da izvadi vizu, jer sada živi u Njemačkoj.
Jednom se dogodilo da su za istim stolom sjedjeli Talj, Gurevič i drugi pušači, pa sam se ja premjestio za drugi sto. Andrej Sokolov me je upitao: „Zašto si se premjestio?“ Odgovorio sam: „Ne želim da sjedim pored onih koji puše.“ „Dobro“, rekao je Andrej, „onda ćeš sjedjeti pored onih koji piju!“
Sjetio sam se još jedne priče u vezi s pušenjem. Osamdesetih godina odigrana je konsultantska partija u kojoj su se suprotstavili Talj i Bagirov. Bagirovu su pomagali nešto stariji momci, vršnjaci Šabalova, mada, koliko se sjećam, sam Saša nije igrao. A s Taljem su igrali dječaci moje generacije. Partija je bila veoma zanimljiva i objavljena je u riškom šahovskom časopisu. Sačuvao sam zapis i već dugo namjeravam da je komentarišem, ali nikako da stignem. Sjećam se da sam u jednom trenutku predložio žrtvu topa, iako mi se i samom činila sumnjivom. Predložio sam je gotovo u šali! Ali Talj se odmah oduševio tom idejom, tako smo i odigrali i na kraju uspjeli da pobijedimo. Ali zašto sam se još sjetio te partije? Jedan od naših momaka brojao je koliko je cigareta Talj popušio tokom partije! Izbrojao je samo jedanaest – učinilo mi se da to nije mnogo, očekivao sam da će ih biti više.
Na Memorijalu Talja želio sam da se pridržavam njegovog principa – prvo žrtvovati, a onda računati. Bojim se da to baš i nije najbolji pristup, mada sam uspio da dobijem dvije partije u takvom stilu.
Gena Sosonko
Među svjetskim prvacima Taljeva ličnost i danas zauzima posebno mjesto.
„Srce mi je puno radosti jer me putovanje veoma zabavlja. Zato što je u kočiji toplo, zato što je naš kočijaš divan momak i vozi nas veoma brzo“ – pisao je dvadesetogodišnji Mocart. Životni stav dvadesetogodišnjeg Talja bio je isti takav. Tada, krajem pedesetih i početkom šezdesetih godina, sve je ključalo, sve mu se osmjehivalo, činilo se da može da probija zidove i preskače rijeke. Zadao je odlučujući udarac u pravom trenutku. Tih godina Talj je postao čovjek kojem je sudbina bila naklonjena. Inflacija našeg vremena zahvatila je sve, čak i sam pojam „genije“.
U to vrijeme znalo se: među živim ljudima nema genijalnih šahista. I samo se za njega izgovarala riječ koja označava najviši stepen ljudskog talenta. Za Fineove partije govorilo se da se iz njih može učiti, ali da im se ne možemo diviti. Kada ponovo odigramo Taljeve partije iz tog perioda, možemo reći upravo suprotno: njima se možemo diviti, ali učiti iz njih? Kako se može naučiti nešto čime vas priroda nije obdarila?
Svako ko je igrao protiv njega, pa čak i oni koji su samo pratili njegove partije, ostajao je bez daha pred njegovim nevjerovatnim kombinacijama. Dešavalo se da protivnik odbije prvi Taljas napada, umiri se i odahne. Uzalud: Talj je nastavljao da ide naprijed, slijedeći savjet Pilsberija: napadajte tako da, čak i kada se vatra napada ugasi... ona ipak još nije ugašena!
Njegov stil bio je toliko privlačan, a pobjeda u meču za svjetskog prvaka toliko zapanjujuća da su mnogi pokušavali da oponašaju njegov način igre. Njegove kombinacije bile su toliko prirodne da se činilo kako „same izviru iz njega“ i da „ne zahtijevaju nikakav napor“.
U ustajalu baru dugotrajnog manevrisanja upao je mladić koji je dobrovoljno udvajao pješake već u petom potezu kako bi otvorio linije za napad. Samo je jedan čovjek tada u šahovskom svijetu živio punim životom, dok su ostali nastojali da napune pluća istim onim vazduhom koji je on udisao. Talj je unio vedar, bezbrižan i smion duh u igru koja se sve više pretvarala u nauku. Tada je izvršio revoluciju u šahu: nepisani zakon nadvladao je pisani i uspostavio vlast koja nije mogla dugo da traje (što se i dogodilo), ali je igri dala novi zamah.
Da bismo razumjeli fenomen Talja, dovoljno je da ponovo odigramo desetak ili dvadesetak njegovih partija iz ranog perioda, odmarajući oči od prevelikog broja partija koje danas prolaze pred nama na računarskim ekranima. Treba ih pogledati polako, na starinski način, uz tablu i figure, ne zanemarujući komentare i varijante koje su ostale iza kulisa.
Ali čak i kada ponovo odigramo te rane Taljeve partije, možemo ih istinski osjetiti samo ako vratimo vrijeme unazad i uronimo u atmosferu uzavrele turnirske sale, čujemo uzdahe stotina navijača i aplauze koji su se iznova i iznova prolamaIi poslije njegovih poteza, uprkos upozoravajućim natpisima: „Molimo vas da održavate tišinu.“
Talj je postao Talj još prije pobjede nad Botvinikom. Činilo se da ništa nije nagovještavalo tako buran uspon: ne tako davno, rigaški kandidat za majstora pobijedio je Vladimira Sajgina u meču za titulu majstora rezultatom 8:6 (+6 –4 =4). Nisu to bile naročito impresivne brojke.
Dvije godine kasnije Talj je samostalno pobijedio na dva uzastopna prvenstva države – i to kakva prvenstva! – osvojio međuzonski turnir i turnir kandidata, usput trijumfovao na turniru u Cirihu i skakutavim korakom se popeo na šampionski tron.
Kombinacija je postala njegov zaštitni znak, a vječitu izreku njegovog trenera Aleksandra Koblencа: „Ako Miša ima otvorenu liniju – biće mat!“, svi su znali.
Još kao dječak Talj je proučio ne samo čitavu šahovsku klasiku već je ponovo odigrao i 10.000 partija. Tada je mogao danima i nedjeljama uzastopno da se posveti šahu, zaboravljajući na hranu i san.
Imao je sreće s trenerom: Aleksandar Koblenc poznavao je Mišu od djetinjstva i odlično je osjećao njegovo emocionalno stanje. Kao majstor zaljubljen u kombinacionu igru, bio je Talju korisniji od bilo kog poznavaoca teorije i, bolje nego iko drugi, znao je kako da kod svog obožavanog Mišenjke probudi želju za igrom. Ne znam ko je autor šale: „Da je Talju trener bio Ebralidze, a Petrosjanu Koblenc, obojica bi osTalja prosječni majstori.“ Nije isključeno da bi se upravo tako i dogodilo.
Zakone igre kršio je zarad zakona koji su važili samo za njega. „Šah je bio njegova strast, tačnije, ne šah uopšte, već igranje šaha“ – ove Botvinikove riječi veoma precizno opisuju fenomen Mihaila Talja, genija improvizacije koji je u šahu najviše volio sam proces igre.
Da je nestao poslije meča s Botvinikom, napustio šah poput Morfija ili jednostavno umro, u istoriji igre ipak bi ostao kao gusar koji je raznio barutanu veličanstvenog prekookeanskog broda, koji je plovio kursom što ga je zacrtao najiskusniji peljar. Kao dječak prodornog pogleda i crne kose poput gavranovog krila, koji nas i danas posmatra s panoa šahovskih klubova, podsjećajući nas na to nezaboravno vrijeme.
Njegovom pogledu, očima koje su gorjele i prožimale tablu i protivnika, kao i nevjerovatnom prodoru misli, nisu mogli da odole oni slabijeg duha. Igor Zajcev trudio se da ga ne gleda tokom partije, a Pal Benko je na partiju s Taljem došao s tamnim naočarima. Ali ni takve mjere nisu uvijek pomagale: njegov pogled prosto je probijao čovjeka, a više od jednog velemajstora žalilo se ne samo na njegov pogled već i na zrake koncentrisane energije koje je, činilo se, emitovao. Talj je i sam toga bio svjestan. Jednom je u restoranu rekao Korčnoju: „Hoćeš da pogledam onog konobara, pa da nam odmah priđe?..“
Holandski velemajstor Hein Donner gledao je Talja tokom njegovih trijumfa na turnirima krajem pedesetih godina:
„Kao što je poznato, ogromna većina šahista poslije odigranog poteza prošeta se pozornicom. Ali niko se ne može uporediti s ovim crnokosim mladićem. Nakon što odigra potez, Taljse objema rukama osloni na sto i izbaci tijelo nagore. Zatim još jednom pogleda tablu, poslije čega sve počinje. Ramena imaju značajnu ulogu u njegovom hodu, ali su uključene i ruke. To je veoma složen pokret, podsjeća na tigra koji se prikrada. U njemu ima nečeg i od slona. Svako ko mu se nađe na putu mora da se pomjeri u stranu. Da, sudeći po njegovom prilično velikom nosu i očima razmaknutim jedno od drugog, najviše podsjeća na slona.“
Jan Timman je mnogo puta igrao protiv Talja:
„Stvarajući napetost na tabli, on je oko sebe širio nekakvo polje... Naročito na početku karijere dopuštao je sebi takav stepen rizika koji je prelazio sve dozvoljene granice. U partiji protiv Kellera, na primjer, na turniru u Cirihu 1959. godine, Talj je mogao mirno da igra u otvaranju na pozicionu prednost, i to ne malu. Umjesto toga, odlučio se za žrtvu figure koja je djelovala nekorektno, ali na tabli je stvorena takva napetost – u jednom trenutku sve bijele figure bile su ugrožene – da protivnik nije izdržao pritisak. Bila je to nevjerovatna partija, a da bi se tako igralo, trebalo je posjedovati nešto što ne mogu da izrazim riječima. Zašto, zašto je tako igrao?“
Juriju Razuvaevu bilo je jedanaest godina kada je prvi put vidio Talja. Na prvenstvo Moskve u brzopoteznom šahu, koje je održano u parku Gorkog, budući velemajstor došao je s roditeljima:
„Sve zvijezde učestvovale su na tom turniru – Bronštajn, Petrosjan, Spaski, Averbah, Simagin... Svi. Miša je osvojio 17 od 19 poena. Kako je samo igrao! Bilo je to čudo, pravo čudo! Te noći nisam mogao da zaspim. Mnogo godina poslije toga nisam odlazio na spavanje prije nego što bih u posljednjim vijestima čuo kako je Talj odigrao. Njegova partija protiv Panna sa međuzonskog turnira u Portorožu često mi se kasnije javljala u snovima...“
U šahu strast, mladost i silovitost ponekad mogu da zamijene talenat, pa čak i da izgledaju kao talenat. Ali njegov izvanredni talenat bio je toliko očigledan da niko nije imao ni najmanju sumnju: taj čovjek rođen je za šah. Vratio je šah njegovim izvorima: protivniku treba dati mat, i to ne gomilanjem pozicionih prednosti, već na najbrutalniji način. Njegova meta bila je jasna: protivnički kralj! I premda je Talj mogao da gađa tu metu iz različitih pravaca, gotovo uvijek je pogađao.
I. Pamćenje. Prije svega, naravno, detaljnom ispitivanju bila je podvrgnuta aktivnost pamćenja šahiste, kojoj je bilo posvećeno pet tačaka eksperimentalnog programa.
Pamćenje je ispitivano u pogledu:
Pamćenja (i opažanja) šahovske table;
Pamćenja brojeva;
Pamćenja linearnih figura;
Pamćenja kombinacija šahovskih figura;
Retencije (= postojanosti pamćenja).
II. Pažnja. Pažnja je tokom ovih eksperimenata ispitivana sa četiri aspekta:
Obim pažnje šahiste;
Koncentracija pažnje;
Raspodjela pažnje;
Dinamičnost pažnje.
III. Oblast viših intelektualnih procesa takođe je ispitivana sa četiri aspekta:
Kombinatorna funkcija;
Utvrđivanje logičkih zakonitosti;
Brzina intelektualnih procesa formalnog (= apstraktnog) karaktera;
Brzina intelektualnih procesa konkretnog karaktera.
IV. Mašta je kod šahista ispitivana sa stanovišta:
Produktivnosti mašte;
Specifičnih osobina (tipova) mašte.
V. Konačno, intelektualni karakter i emocionalno-voljne osobine šahista utvrđivani su na osnovu istraživanja kojima su ispitivani:
Tip opažanja kod šahista;
Karakter slijeda intelektualnih procesa i predstava;
Afektivno-emocionalni sadržaj iskaza;
Motorni i pokretni sadržaj iskaza.
Da bi se obezbijedilo što strože sprovođenje čitavog ovog obimnog programa, sa čisto naučnog i eksperimentalnog stanovišta, on je organizaciono podijeljen na tri velike cjeline, od kojih je svaka povjerena naučnom nadzoru posebnog rukovodioca.
Odjelom za ispitivanja testovnog karaktera rukovodio je profesor N. V. Petrovski; odjelom za eksperimente u vezi s reakcijama (brzina intelektualnih procesa) i pamćenjem profesor P. A. Rudik, a, konačno, odjelom za ispitivanje pažnje i mašte profesor I. N. Djakov. Ovaj članak predstavlja kratak pregled rezultata do kojih su došli navedeni istraživači.
Rezultati koje je laboratorija dobila u potpunosti su opravdali napore uložene u organizaciju i sprovođenje ovih eksperimenata. Kao što su organizatori unaprijed i pretpostavljali, daleko od toga da su svi eksperimenti dali potvrdne odgovore na pitanja koja se odnose na ulogu različitih psihičkih funkcija u šahovskoj igri; naprotiv, čitav niz dobijenih odgovora ima prije negativan karakter, što, ponavljamo, nimalo ne umanjuje njihov značaj.
Detaljno izlaganje metodologije, postavke i svih rezultata i zaključaka ovih eksperimenata sadržano je u posebnoj knjizi koja se upravo štampa i uskoro će biti objavljena (I. N. Djakov, N. V. Petrovski, P. A. Rudik. Psihotehnička ispitivanja na Međunarodnom šahovskom turniru u Moskvi i psihologija šahovske igre. Moskva, 1926).
Prije svega, materijali dobijeni kao rezultat detaljne obrade pokazali su da su opšteprihvaćene predstave o karakterističnim psihičkim osobinama šahista, kao i dosadašnji pokušaji psiholoških karakterizacija („psihograma“) šahista koje su sačinili psiholozi, u velikoj mjeri proizvoljni i izrazito subjektivni.
U tim predstavama i karakterizacijama na prvom mjestu nalazi se pamćenje, čija se ogromna, ako ne i izuzetna uloga potkrepljuje navođenjem činjenica iz biografija i šahovskog života najvećih predstavnika ove vještine, kako nekadašnjih (P. Morphy, Blackburne), tako i savremenih – Aljehina, Rétija i drugih.
Eksperimenti koje je sprovela laboratorija ni na koji način nisu potvrdili takvo gledište. Naprotiv, može se smatrati utvrđenim opštim pravilom da pamćenje šahiste, barem u prosjeku, ni najmanje ne prevazilazi normalnu sposobnost pamćenja običnih ljudi.
Ovaj zaključak laboratorijskih istraživanja naizgled je u očiglednoj suprotnosti s opštepoznatim dokazima o velikoj sposobnosti šahista da pamte: istovremena igra na više tabli, igra na više tabli bez gledanja u njih, reprodukovanje ranijih partija po sjećanju i tako dalje. Sve to s pravom izaziva divljenje kod svih koji nisu šahisti ili su početnici u ovoj intelektualnoj vještini. Međutim, ta suprotnost samo je prividna. U stvarnosti, rezultat do kojeg je laboratorija došla odnosi se na opštu i čistu funkciju pamćenja i u tom smislu predstavlja negativan odgovor na pitanje da li se opšta psihička funkcija pamćenja razvija šahovskom igrom. Šahovska igra ne razvija opšte pamćenje, kao što ga, prema dosadašnjim psihološkim zapažanjima, ne razvija ni bilo kakva druga vještačka vježba. Ali navedene činjenice – „trikovi“ šahista – primoravaju nas da priznamo izuzetno veliku sposobnost profesionalnog pamćenja, koja u čisto intelektualnoj sferi predstavlja potpunu analogiju s bilo kojim drugim oblikom „profesionalnog pamćenja“ (matematičara, lingviste, bibliotekara, arhiviste, poštansko-telegrafskog službenika), koje se stiče dugogodišnjim profesionalnim iskustvom.
Pored pamćenja, opšteprihvaćene predstave o šahovskom maestru pridaju veliki značaj i pažnji u njegovoj igri, prvenstveno u vidu sposobnosti koncentracije. Međutim, sva ispitivanja pažnje koja je sprovela laboratorija pokazala su da opšta aktivnost pažnje kod najvećih šahovskih majstora ispoljava značajne individualne razlike, koje ne dozvoljavaju da se šahisti, kao tipična i obavezna osobina, pripiše bilo koja određena, posebna vrsta pažnje.
Sa čisto kvantitativnog stanovišta, odnosno sa stanovišta produktivnosti pažnje, pored veoma dobrih rezultata (Réti, Torre, Tartakower), zabilježeni su i prosječni, pa čak i ispodprosječni rezultati kod šahista koji nisu bili ništa manje istaknuti.
Ipak, u cjelini gledano, rezultati koje je dobila laboratorija – opet donekle suprotni opšteprihvaćenom shvatanju – navode na zaključak da je za šahovskog maestra, kao profesionalna osobina, karakterističnija posebna vrsta raspodijeljene (distributivne) pažnje nego koncentrisane pažnje, odnosno dinamički, a ne statički tip pažnje. To potvrđuju i iskazi pojedinih majstora zabilježeni u laboratorijskim protokolima, prema kojima rasejanost, kao osobina svakodnevnog života, nije prisutna među šahistima, a u nekim slučajevima bavljenje šahom čak je dovelo do nestanka prvobitne rasejanosti koja je postojala još od djetinjstva. Ova činjenica, ukoliko bude dodatno potvrđena širim empirijskim materijalom, mogla bi imati ogroman pedagoški značaj.
Ništa manje zanimljive odgovore eksperimenti su dali i na pitanje brzine intelektualnih procesa, kojoj opšteprihvaćeno shvatanje takođe pripisuje veliku pozitivnu ulogu u psihologiji šahovskog maestra.
Najpreciznija mjerenja brzine intelektualnih reakcija, koja je laboratorija sprovela pomoću hronoskopa, takođe nisu otkrila nikakvu tipičnu ujednačenost, već su u prosjeku dala sasvim običnu, normalnu sliku.
Uopšteno govoreći, eksperimenti su pokazali da usmjerenost na brzinu (kako u pogledu opažanja, tako i u pogledu mišljenja) nije tipična niti karakteristična za šahistu. Čak je prije suprotno: dok je svaki uobičajeni profesionalni rad iskusnog stručnjaka gotovo bez izuzetka istovremeno kvalitetniji i brži od rada početnika ili amatera, rad iskusnog šahovskog maestra, uporedo s nesrazmjerno velikim porastom kvaliteta, postaje sporiji od igre početnika ili amatera. Prema tome, šahovska igra ne ubrzava odvijanje psihičkih procesa uopšte, a naročito ne intelektualnih, već ih ogromno usložnjava i obogaćuje.
Svi do sada navedeni rezultati predstavljaju prije negativne nego pozitivne nalaze sprovedenih eksperimenata, ali zbog tog negativnog karaktera nimalo ne gube svoj veliki naučni značaj i zanimljivost.
Međutim, pored njih, sprovedena istraživanja donijela su i čitav niz rezultata drugačijeg karaktera, koji imaju izrazito pozitivan značaj.
Kao prvi rezultat ove vrste treba istaći eksperimentima jasno utvrđenu prevagu i pretežno povoljniji značaj formalnog (apstraktnog) materijala u psihomehanici šahista u odnosu na čulno-očigledni i konkretni materijal. Tako je, od svih eksperimenata koji su se odnosili na pamćenje, a koji su u cjelini dali rezultate nešto ispod prosjeka normale, najpovoljniji rezultat postignut pri pamćenju niza dvocifrenih brojeva. Dok se raspoređivanje deset linearnih figura, koje je kod običnih ispitanika iz široke populacije često davalo više od 50% tačnih odgovora, kod šahista pokazalo znatno ispod prosjeka, pamćenje niza od 12 dvocifrenih brojeva dalo je rezultate znatno iznad prosjeka, bez ijednog lošeg rezultata.
U eksperimentima koji su se odnosili na brzinu intelektualnih reakcija, rješavanje brojčanih jednačina, od kojih se svaka sastojala od četiri dvocifrena broja, kod svih ispitanika dalo je bolji rezultat nego provjera pomoću očiglednih, predmetnih jednačina sastavljenih od različito raspoređenih crnih tačaka (od 10 do 16 [najviše] sa svake strane znaka jednakosti). (Grünfeld, Réti, Spielmann, Yates, Sämisch, Rabinovich i drugi).
Drugi zaključak čisto eksperimentalnog karaktera, dobijen kao rezultat ovih istraživanja, jeste da u intelektualnom radu šahiste sinteza preovlađuje nad analizom. Ova osobina psihomehanike šahiste najjasnije se pokazala u eksperimentima koji su se bavili karakterom i kvalitativnom raznovrsnošću predstava mašte, primjenom metode „psihodijagnostike“. Pokazalo se da broj cjelovitih, uopštenih predstava kod šahovskog maestra znatno prevazilazi ne samo prosječni već čak i najviši nivo do sada utvrđen psihodijagnostičkim istraživanjima. Kod pojedinih ispitanika (Réti, Torre, Iljin-Ženevski, Tartakower) taj broj nije bio samo visok već i rekordan u psihodijagnostičkim protokolima (od 12 do 26 predstava!), uz relativno mali broj predstava pojedinačnog i detaljnog karaktera.
Ovaj rezultat, zajedno s prethodnim, koji se odnosi na ispitivanje pamćenja i odnos sinteze i analize u intelektualnom radu šahiste, konačno dovodi u pitanje do sada široko rasprostranjeno mišljenje, čak i među psiholozima, da u psihomehanici šahiste preovlađuju elementi vizuelno-očiglednog predstavljanja. Šahovski maestro predstavlja izrazito apstraktan tip predstavljanja i mišljenja, s velikom prevagom nekonkretnih, opštih i formalnih elemenata nad konkretnim, pojedinačnim i detaljnim.
Šahista se, dakle, kao psihički tip, u velikoj mjeri približava matematičaru. Između njih, međutim, ostaje ogromna razlika: za matematičara njegove apstrakcije uvijek ostaju samo apstrakcije, odnosno čisto logički predmeti (otuda, po svemu sudeći, i opštepoznata svakodnevna rasejanost matematičara, zaokupljenog svijetom matematičkih apstrakcija), dok za šahistu njegove apstrakcije imaju ulogu objekata koji izazivaju čitav spektar čisto psihičkih i emocionalnih doživljaja, kakve u nama inače izaziva djelovanje stvarnih predmeta i pojava iz realnog svijeta. Time se stvaraju povoljni uslovi za vaspitavanje naše volje i aktivnosti, budući da cijela igra predstavlja neku vrstu neprekidne kontrole naše emocionalne osjetljivosti od strane intelekta, usmjerene na ostvarivanje racionalnog djelovanja.
Kao treći, strogo eksperimentalni zaključak od ogromnog značaja, dobijen ovim ispitivanjima, treba istaći jasno utvrđenu objektivnu, predmetnu prirodu mišljenja i predstava šahiste. U potpunoj suprotnosti s više nego brojnim iskazima različitih predstavnika šahovskog svijeta o emocionalno-čulnoj, gotovo erotskoj psihi šahista, kao i u očiglednoj suprotnosti s potpuno proizvoljnim i nasilnim tvrdnjama pristalica takozvane „psihoanalize“, sprovedeni eksperimenti, naprotiv, navode na zaključak da emocionalno-čulni i erotski element ima veoma neznatnu ulogu u samom procesu šahovske igre. Nasuprot tome, materijali psihodijagnostičkih istraživanja pokazuju izuzetno visok procenat iskaza ispitanika objektivno-predmetnog karaktera (uslovljenih oblikom i predmetima iz stvarne stvarnosti), dok je broj iskaza uslovljenih bojom ili kretanjem, kao pokazateljima afektivno-voljne usmjerenosti subjekta, relativno veoma mali.
„Strast i šah“ nisu međusobno povezani ništa više nego „strast i matematika“: tokom same igre, kao i tokom matematičkih proračuna, afektivno-emocionalno uzbuđenje predstavlja protivnika šahovskom uspjehu. Međutim, šahista kao čovjek može biti podložan strastima, dijelom možda i u skladu sa zakonom psihičke kompenzacije. Aktivnost mašte šahista, prema rezultatima eksperimenata, ne pokazuje ništa naročito upečatljivo u pogledu obilja, pa čak ni raznovrsnosti predstava, ali ispoljava izrazitu tendenciju objektivno-predmetnog karaktera, uz jasno izraženu sklonost ka opštem, a ne pojedinačnom i individualnom. To, u cjelini gledano, potvrđuje postojeće shvatanje šahovske igre kao intelektualnog sporta par excellence.
Međutim, novi rezultat dobijen eksperimentima jeste saznanje da šah nije samo intelektualna igra već intelektualna igra objektivno-predmetne prirode, zaogrnuta psihičkim ruhom istinskih raspoloženja i doživljaja koji ne pripadaju više igri kao takvoj, već stvarnom nadmetanju, faktičkoj borbi i ratu, kao da su podvrgnuti estetskoj izolaciji, zbog čega za nas dobijaju posebnu privlačnost. Intelektualni proces koji u suštini čini igru, a koji se ispoljava u predmetnim oblicima i zato, u većoj mjeri nego bilo koja druga igra, izaziva neizbježnu, iako potpuno beskorisnu – štaviše, kao što je gore dokazano, za igrača čak i štetnu – neprekidnu smjenu intenzivnih emocionalnih raspoloženja, stvara izuzetno zanimljivu neprekidnu smjenu subjektivnih i objektivnih trenutaka, pravu dijalektiku šahovske igre, čije je faze zadatak budućnosti da otkrije.
Konačno, kao posljednji značajan rezultat dobijen eksperimentima treba pomenuti karakteristične razlike između tipova šahovskih maestra, koje su za sada ocrtane tek u opštim crtama.
Čini se da najizrazitiju tipološku razliku među istaknutim šahovskim majstorima predstavlja razlika između igrača intuitivnog i igrača racionalnog tipa. Prvima je u većoj mjeri svojstvena karakteristična šahovska sposobnost operisanja opštim predstavama i deduktivni tok mišljenja – od opšteg (hipoteze, zamisli, šeme) ka pojedinačnom. Takvima pripadaju Lasker, Marshall, možda Réti i drugi.
Drugi tip karakteriše pozitivistički tok mišljenja, induktivan, koji se kreće od pojedinačnog ka opštem i gradi zamisao postepeno, na osnovu niza sitnih pojedinosti, ne prepuštajući se prevelikom bogatstvu mogućnosti koje se kriju u hipotezama i opštim predstavama. Ovom tipu mogu se pripisati Rubinstein, Capablanca i Grünfeld.
Prvi igrači mogu se nazvati genijalnim i maštovitim, a drugi naučnim i uzdržanim. Prvi gotovo uvijek u određenoj mjeri pate zbog bogatstva svoje intelektualne mašte; igrajući neujednačenim tempom, često upadaju u vremensku oskudicu. Drugi se odlikuju ravnomjernim ritmom igre, postojanošću i, u praksi, relativno rijetko pate zbog nedostatka vremena za razmišljanje o potezima.
Pedagoški rezultati dobijeni ovim eksperimentima takođe su veoma značajni. Upućujući zainteresovane na pomenutu detaljnu studiju, ovdje ćemo istaći samo njen najopštiji, ali istovremeno i najznačajniji zaključak: psihomehanika igre slavnih šahista ne daje osnova za tvrdnju da je za bavljenje šahom potrebna neka posebna, uska prirodna nadarenost. Psihološke pretpostavke šahovskog „talenta“ vjerovatno su nešto izraženije opšte intelektualne i psihičke funkcije, kao što su: sposobnost sintetičkog mišljenja; široka pažnja koja ne gubi na intenzitetu, koja nije ograničena jednostranom koncentracijom i prilagođena je opažanju dinamičkih odnosa; opšti formalni, ali istovremeno i kontemplativni, logički (ne apstraktno-logički, već predmetno-logički) sklop uma. Sve ove osobine nemaju samo usko šahovsko značenje već i mnogo šire, opšteljudsko. Upravo na toj širokoj psihološkoj osnovi, kroz bavljenje šahovskom vještinom, razvija se posebna organizacija misaonog materijala, koja za šahistu ima mnogo veći značaj od same funkcije pamćenja, mašte, a možda čak i pažnje.
Što se tiče ocjene značaja šahovske igre, tu ne može biti nikakve dileme: sposobnost sinteze i uopštavanja; široka pažnja, oslobođena jednostrane koncentracije, koja obuhvata živiju, aktuelnu (dinamičku) stranu objektivnih odnosa; predmetnost, odnosno, u suštini, osoben „realizam“ mišljenja šahovskog igrača; i, konačno, nesumnjiva aktuelnost igre, koja po svom čisto psihološkom sadržaju, pod kontrolom intelekta, objedinjuje emocionalnu i voljnu stranu naše psihe – sve to nalaže da se prizna nesumnjivo pozitivan značaj šahovske igre i treninga koji se stiče ozbiljnim bavljenjem njome.
Prema rezultatima dobijenim u Psihotehničkoj laboratoriji, priroda nije nikakvim naročito oštrim granicama ograničila krug onih koji su „izabrani“ za šahovsku igru. Ovdje ogroman značaj treba pripisati upoznavanju s tehnikom igre, iskustvu koje šahista stiče tokom niza godina, kao i teorijskom upoznavanju sa zakonitostima i metodama igre – ukratko, svemu onome što gotovo u potpunosti pripada oblasti pedagogije.
U šahu, više nego u bilo kojoj drugoj umjetnosti, uspjeh može biti rezultat stalnog, ozbiljnog i intenzivnog rada, treninga i rada na sebi – bez kojih, uostalom, nije moguća nijedna umjetnost (pa čak ni pjesnička), nijedna nauka niti bilo kakvo stvaralaštvo.
Biti šahovski maestro jedno je od najrjeđih, najzanimljivijih i najspecifičnijih zanimanja. Šah ima ogromnu ulogu ne samo u životu „profesionalaca“, već zauzima značajno mjesto čak i u životu „amatera“ koji učestvuju na turnirima – takvi su, na primjer, profesor Vidmar ili Trejbal. I Aljehin sada želi da otvori biro za pravno savjetovanje u Parizu.
Tokom turnira u Zemeringu zamolio sam neke stalne učesnike turnira da iznesu svoje mišljenje o tome šta ih je privuklo šahu i vezalo za njega. Evo njihovih zanimljivih, a ponekad i psihološki veoma značajnih odgovora:
Dr A. A. Aljehin. Da bih postao šahovski maestro, podstakli su me, prije svega, traganje za istinom i, drugo, težnja ka borbi. Još kao dječak osjetio sam u sebi šahovski dar, a sa šesnaest godina – dok sam bio gimnazijalac (1909. godine) – postao sam maestro. Igram od sedme godine, ali sam ozbiljno počeo da igram sa dvanaest. Već tada sam osjetio unutrašnju težnju, neodoljivu privlačnost prema šahu.
Pomoću šaha izgradio sam svoj karakter. Šah prije svega uči čovjeka objektivnosti. U šahu se može postati veliki majstor samo ako se postanu svjesni sopstvenih grešaka i nedostataka. Potpuno isto kao u životu.
Cilj ljudskog života i smisao sreće sastoje se u tome da čovjek pruži maksimum onoga što može da pruži. A pošto sam, takoreći nesvjesno, osjetio da najveća dostignuća mogu ostvariti upravo u šahu, postao sam šahovski maestro. Ipak, moram da naglasim da sam profesionalac postao tek nakon odlaska iz Rusije i da namjeravam da nastavim da radim u pravnoj struci.
A. I. Nimcovič. Šah je ogledalo života: nigdje se težnja za uspjehom – koju ja, u suštini, izuzetno prezirem – ne ispoljava i ne cvjeta u tolikoj mjeri kao u svijetu šahista. Tako bih, uz dozu humora, mogao da kažem: da bih pronašao upečatljivu metu za antipatiju prema ljudskom društvu koja se u meni godinama oblikovala, igram šah; tako sam postao maestro. Bez humora, rekao bih:
a) prezirem težnju za uspjehom;
b) ona, međutim, naročito cvjeta u šahovskom svijetu;
c) posmatranje te izražene težnje za uspjehom posebno potvrđuje ispravnost mog, inače pesimističkog pogleda na svijet, i to mi pričinjava zadovoljstvo.
Rihard Reti. U mladosti sam imao dvije omiljene aktivnosti: matematiku i šah. Razlog zbog kojeg sam se opredijelio za šah, a ne za matematiku, neupućenima će izgledati čudno, pa čak i paradoksalno: u šahu ima više života nego u matematici.
Ovdje, naravno, ne mislim na praktičnu, opštu matematiku, već na savremenu matematičku nauku, koja ima čisto apstraktan karakter, bavi se stvaranjem konačnih ili beskonačnih skupova elemenata (isključivo misaonim putem) i na taj način oblikuje različite predstave. Šah je takođe misaona igra (matematika je, kao i šah, i igra i nauka). U njemu se takođe stvaraju čisto misaone konstrukcije, ali one predstavljaju simbole borbe, a samim tim i simbole života. Zato su mi mnogo bliže od matematike.
Tome treba dodati i činjenicu da lakše mogu ostvariti uspjeh svojih specifično šahovskih ideja, jer šahovska igra pruža mogućnost da protivnika, koji ne prihvata moje ideje, praktično primoram da ih prizna.
Kasnije sam morao da priznam da je moje optimističko uvjerenje da dobra ideja uvijek mora da pobijedi bilo pretjerano. Da bi šahovski maestro postigao uspjeh ravan, na primjer, uspjehu istaknutog matematičara, potrebno je mnogo mukotrpnog tehničkog rada, zatim veoma mnogo sportske izdržljivosti, samokontrole i naprezanja snaga. Sve to zahtijeva ogroman, zamoran rad koji nema veze sa unutrašnjom suštinom šaha.
Posebno zadovoljstvo u šahu pričinjava mi razumijevanje strateških ideja, a kada igram na turniru, provjeravam ispravnost svojih zamisli.
Akiba Rubinštajn. Šahovsku igru su mi pokazali još u ješivi, kada sam imao četrnaest godina. Teorijom sam počeo da se bavim sa šesnaest. Tada mi se ukazala prilika da otputujem u Lođ, gdje je živio poznati maestro Salve. Kod njega sam se usavršavao; takoreći, bio sam njegov učenik. Osjetio sam sklonost prema šahu i talenat. Imam izvanredno dobro pamćenje. Na primjer, i danas pamtim sve partije koje sam odigrao tokom dvadeset jedne godine, odnosno od vremena kada sam postao maestro. Nemam nikakvo pamćenje za imena i mjesta; imam samo posebno, šahovsko pamćenje.
Privlači me estetsko uživanje. Lijepa kombinacija pričinjava mi estetsko zadovoljstvo i dovodi me, takoreći, u grozničavo stanje.
Šah nije samo umjetnost već i nauka. Pobjeda i sve ostalo u šahu zasnivaju se na znanju. Slabe strane protivnika, ovladavanje poljima i tako dalje – sve to pripada naučnoj strani šahovske igre.
Rudolf Špilman. Ranije sam bio trgovac, ali sam kasnije shvatio da u tom poslu neću postići uspjeh, pa sam postepeno prešao na šah, koji mi je obećavao veće izglede za uspjeh.
Moje prvobitno zanimanje nije mi pružalo zadovoljstvo. Osjetio sam privlačnost prema šahu jer sam se nadao uspjehu u toj oblasti (pod „uspjehom“ podrazumijevam pobjedu nad protivnicima), što mi je obećavalo zadovoljstvo.
U šahu me privlači borba. Nijanse me manje zanimaju – one su za mene samo sredstvo za postizanje cilja, odnosno za pobjedu u partiji.
Profesor Milan Vidmar. Šah me privukao još u mladosti. U tom uzrastu, ako postoji sklonost prema šahu, radost zbog uspjeha dolazi relativno brzo. Ti mali uspjesi podstiču čovjeka na veće poduhvate, mladi čovjek se, takoreći, opije tim osjećajem – i tako se stvara atmosfera za dostizanje zvanja maestra.
U šahu me prije svega privlače borba i ljepota, kao i raznovrsnost kombinacija.
U šahu sam, takoreći, proživio život u malom: borbu, uspjehe, razočaranja, izdržljivost u teškim položajima, proučavanje neiscrpnih mogućnosti i procjenjivanje protivničkih snaga. Zaista, mogu sa uvjerenjem da kažem da je šah bitno uticao na moje životne uspjehe: naučio sam da u životu savladavam prepreke s kojima sam se u minijaturnom obliku susretao za šahovskom tablom.
Rustam Kasimdžanov. Foto: Evgenij Soročin / Gazeta
Muška reprezentacija Uzbekistana drugi put u četiri godine postala je olimpijski šampion u šahu. „Gazeta“ je razgovarala sa kapitenom ekipe Rustamom Kasimdžanovim o tome kako je tim stigao do pobjede, koje je odluke trebalo donijeti poslije poraza od Njemačke i šta se može očekivati od meča Sindarova za svjetsku šahovsku krunu.
U septembru je muška reprezentacija Uzbekistana drugi put u istoriji osvojila Svjetsku šahovsku olimpijadu. Na domaćem takmičenju u Samarkandu ekipa je ostvarila 10 pobjeda u 11 kola, izgubivši samo od Njemačke.
U velikom intervjuu za „Gazetu“, Rustam Kasimdžanov govorio je o tome kako se odvijala borba za olimpijsko zlato u Samarkandu, zašto je Nodirbek Abdusattorov igrao na prvoj tabli, koje je odluke trebalo donijeti poslije poraza od Njemačke i šta se može očekivati od meča Žavohira Sindarova i Gukeša Domaradžua za svjetsku šahovsku krunu.
Svjetski šampion iz 2004. godine govorio je i o ciljevima koje sebi postavlja u narednoj fazi trenerske karijere.
— Uzbekistan je drugi put osvojio šahovsku Olimpijadu – ovoga puta na domaćem terenu, u Samarkandu. Kakvi su vam utisci ostali poslije ovog takmičenja?
Rustam Kasimdžanov — Utisci se vremenom mijenjaju. Ali, u cjelini, jasno je da je riječ o zaista grandioznom događaju, a pobjeda na domaćem terenu, uz veliki teret odgovornosti, ima ogroman značaj. Uloženi su ogromni napori, ne samo s moje strane i od strane ekipe već i svih ostalih: saveza i države.
Bio sam, ako tako mogu da kažem, izolovan unutar samog događaja i ne znam kakav je uticaj Olimpijada imala na narod Uzbekistana. Ali pretpostavljam da je to bilo nešto veoma značajno. Uporedivo s fudbalskom groznicom tokom Svjetskog prvenstva.
— Recite nam ukratko nešto o svakom članu prve reprezentacije. Kako se ko pokazao?
Foto: Evgenij Soročin / Gazeta
Rustam Kasimdžanov — Pobjedu je ostvarila ekipa, ali je jasno da su se neki igrači ipak istakli više od drugih. Već sama činjenica da je [Nodirbek] Abdusattorov igrao na prvoj tabli za mene nije bila nešto što se podrazumijevalo. Jer su i Žavohir [Sindarov] i njegov rezultat i rejting ove godine bili nešto bolji.
To mi je bilo važno zato što se naša ekipa tradicionalno dobro osjeća upravo kada je Nodirbek na prvoj tabli. Kod nas je oduvijek bilo tako. On je izuzetan vođa ekipe i za njega niko ne brine. Svima je nekako mirnije kada igraju iza njega. To je bio veoma važan detalj.
Naravno, odigrao je apsolutno fantastičnu Olimpijadu. Osvojio je prvo mjesto na prvoj tabli i pobijedio direktne konkurente: Dinga Lirena i Fabijana Karuanu. Oduvijek mi se činilo da ekipa igra približno onako kako igra prva tabla. Drugim riječima, ako prva tabla igra odlično, onda će i ekipa odigrati odlično. Tako je bilo i ovoga puta.
Zatim, Žavohir [Sindarov] – jasno je da je on jedan od izuzetnih šahista današnjice i da za njega ne treba brinuti. Možda nije osvojio toliko poena koliko Nodirbek na prvoj tabli, ali je takođe donio mnogo važnih pobjeda u odlučujućim mečevima. Neke njegove pobjede bile su veoma brze, što je takođe važan činilac u ekipnim mečevima.
[Nodirbek] Jakubboev ostvario je jedan od najboljih rezultata u životu, a [Muhidin] Madaminov završio je takmičenje sa dvije uzastopne pobjede. Šamsidin [Vohidov] takođe je donio nekoliko veoma važnih poena. Njegov završetak turnira malo je pokvario meč protiv Njemačke. Ali ono što je pokazao prije toga bilo je zaista odlično.
Dakle, bio je to rijedak slučaj u kojem su svi igrali veoma dobro. A rezultat toga bila je ubjedljiva pobjeda.
Žavohir Sindarov. Foto: Michal Walusza / FIDE
— Možda ste odlučili da Nodirbeka Abdusattorova postavite na prvu tablu i zbog njegovog čvršćeg i pouzdanijeg stila igre?
Rustam Kasimdžanov — Ne, nije zbog toga. On se dobro osjeća u ulozi vođe, a i ekipa se dobro osjeća kada je on njen lider. Čini mi se da mu je to što sam mu dodijelio prvu tablu bilo prijatno i na neki način laskavo. Za njega je to bio i znak povjerenja – poruka da, uprkos tome što su njegovi rezultati u posljednjih nekoliko mjeseci bili slabiji od Žavohirovih, i dalje vjerujemo u njega kao našeg prvog igrača. To mu je pomoglo.
Treba odati priznanje i Žavohiru. Kada sam s njim razgovarao o toj temi prije Olimpijade, uprkos svim njegovim fantastičnim uspjesima, sasvim normalno je prihvatio odluku i takođe smatrao da je Nodirbek prirodni vođa naše reprezentacije. U tom pogledu sam imao mnogo sreće s ekipom, jer reprezentacije često pate zbog unutrašnjeg nadmetanja među liderima, a kod nas ničega sličnog nije bilo. Momci imaju veoma dobre međusobne odnose i zbog toga je rad s njima pravo zadovoljstvo.
Rustam Kasimdžanov. Foto: Evgenij Soročin / Gazeta
— Hajde da konkretnije razgovaramo o toku mečeva. Jedan od odlučujućih bio je susret s Indijom. O čemu ste razmišljali kada je Nodirbek Jakubboev naglo zaoštrio igru? I, naravno, kada je Nihal napravio odlučujuće greške?
Rustam Kasimdžanov — To je bila posljednja partija tog meča, ako se ne varam. Drugim riječima, kada je Jakubboev odigrao, uslovno rečeno, trideseti potez, sve ostale partije već su bile završene.
U tom trenutku sve se odvijalo veoma brzo. Bilo je očigledno da Jakubboev ima lošu poziciju. Kada je odigrao f4, stajao sam pored njega i taj potez je na prvi pogled djelovao besmisleno. Ali, s druge strane, kada takav potez odigra Nodirbek Jakubboev, pokušavamo da pronađemo neku dublju ideju. Ipak je riječ o šahisti veoma visokog nivoa. Dok sam razmišljao u čemu bi mogla biti suština, već je odigrano nekoliko poteza. Sve se odvijalo takvom brzinom da nisam stigao ni da shvatim šta se događa.
Čini mi se da je upravo to odvelo Nihala Sarina u pogrešnom smjeru. Imao je još 30–35 minuta na raspolaganju i nije bilo potrebe da igra tako brzo. Sasvim je mogao da odvoji pet minuta poslije poteza f4 i shvati šta se događa. Mislim da nije morao da nastavi da igra tempom brzopoteznog šaha. Jasno je da je to jedan od trenutaka zbog kojih je kasnije zažalio.
— Nodirbek je poslije partije rekao da je smatrao da mu je pozicija prije poteza f4 bila veoma loša. Zar je zaista bila toliko opasna?
Rustam Kasimdžanov — Čini mi se da se, u cjelini gledano, partija odvijala u korist crnog. Ponekad čovjek može da smatra da mu je pozicija loša ne zato što ona zaista jeste loša, već zato što već sat ili sat i po ne vidi dobar plan ili mu se ne dopada dinamika partije. Drugim riječima, pozicija još može biti sasvim pristojna, ali je igračka inicijativa u potpunosti u rukama protivnika. Već neko vrijeme nije se osjećao prijatno. A nije imao ni kompjuter koji bi mu pokazao procjenu pozicije, zar ne?
Do tog trenutka već je donio pomalo očajničku odluku. S druge strane, da nije odigrao f4, što je, strogo gledano, krupna greška, već da je povukao ispravan potez, vjerovatno ne bismo pobijedili Indiju u tom meču. Dakle, ponekad u šahu put do pobjede vodi preko greške.
I meni su se tokom karijere dešavali slični trenuci. Na primjer, postoji jedna nezaboravna partija – posljednja klasična protiv Veselina Topalova, u polufinalu mog Svjetskog prvenstva. U jednom trenutku i ja sam crnim figurama donio prilično očajničku, potpuno nepotrebnu, paničnu odluku. I neočekivano, ona je dovela do uspjeha.
Ponekad u pravom trenutku treba odigrati pogrešan potez.
— Ne možemo zaobići ni izgubljeni meč protiv Njemačke. Nijemci su imali sreće da se čak tri puta sastanu s različitim reprezentacijama Uzbekistana i sva tri meča su dobili. Vi ste jedno vrijeme trenirali reprezentaciju Njemačke. Da li je moguće da su vas njihovi treneri i igrači već previše dobro poznavali?
Rustam Kasimdžanov — Mislim da nije riječ o tome. Radio sam s tim momcima i poznajem ih dovoljno dobro da mogu ponoviti da je Njemačka veoma opasna ekipa. To nije neka prosječna reprezentacija od koje smo senzacionalno izgubili, već zaista jedna od najopasnijih ekipa. Ima veoma profesionalan i mlad sastav. Na prvoj tabli ima apsolutno vrhunskog šahistu, a ostali su mladi profesionalci koji igraju čvrsto, bez velikih grešaka i ne preuzimaju prevelike rizike u svojim partijama.
I svoje igrače sam upozoravao da je Njemačka veoma ozbiljan protivnik. Jasno je da smo postali zabrinuti kada su pobijedili drugu i treću reprezentaciju Uzbekistana. Jer, zamislite da je Njemačka osvojila ovu Olimpijadu – nikada ne bismo uspjeli da se oslobodimo tereta te priče. Nijemci bi pričali kako su došli u Uzbekistan, pobijedili tri uzbekistanske ekipe i osvojili Olimpijadu.
Zato nas je spasilo jedino to što su se naši momci pribrali i što smo ipak mi osvojili Olimpijadu. Kada osvojite Olimpijadu, ono što se dogodilo usput nije toliko važno.
Da, bio je to težak meč. Počeo je loše, grubim previdom Šamsidina. Sam po sebi, taj previd nije bio odlučujući, pogotovo što je Žavohir prilično brzo i sigurno pobijedio. Ipak, ostao je utisak da je u ekipi došlo do psihološkog pada poslije sedam uzastopnih pobjeda. Momci su se možda umorili, počeli da se nerviraju ili im se učinilo da je pobjeda na cijelom takmičenju već sasvim blizu. Tako se dogodilo da je loš dan imao i Šamsidin, i Jakubboev, pa čak i Abdusattorov.
Prošli smo kroz privremeni pad energije. Poslije tog poraza jedan gruzijski kolega mi je narednog jutra, za doručkom, rekao da nas je to otrijeznilo i pomoglo nam da saberemo misli. Treba odati priznanje momcima: poslije veoma bolnog poraza vratili su se na svoj najbolji nivo kao da se ništa nije dogodilo.
Žavohir Sindarov. Foto: Michal Walusza / FIDE
— Da li ste koristili neke posebne metode kako biste pomogli momcima da se priberu poslije poraza?
Rustam Kasimdžanov — Kada poslije sedam pobjeda izgubite meč i odjednom sve dođe u pitanje, to je prava kriza. A kako
nas uče mudre knjige, krizu ne treba ostaviti neiskorišćenom. Jer upravo u kriznim trenucima ljudi počinju da slušaju glasove koji dolaze spolja.
Jasno je da sam morao da unesem određene promjene. Ako se poslije sedam uzastopnih pobjeda kod momaka ipak osjećala blaga euforija i nije bilo lako doprijeti do njih, poslije poraza vratili su se ozbiljnijem radnom raspoloženju. Naravno, morao sam da napravim određene korekcije u sastavu i donesem odlučnu odluku.
Svi su primijetili da Šamsidin poslije toga više nije igrao. Jasno je da je to bila teška odluka, ali mi se u datoj situaciji činila neophodnom. S obzirom na rezultate u posljednjim kolima, pokazalo se da je ta odluka bila potpuno opravdana.
— Vidite li u drugim reprezentacijama kandidate za ulazak u prvi tim?
Rustam Kasimdžanov -Ako je uopšte primjereno govoriti o problemima poslije trijumfalne pobjede na Olimpijadi, onda je ovo jedan od naših problema u ovom trenutku. Na to moramo da obratimo pažnju. Trenutno prvu reprezentaciju čini pet igrača i nemamo nikoga drugog ko bi mogao da konkuriše za mjesto u toj petorci. Na tome treba raditi.
Prije svega, moramo da razvijamo mlade šahiste kako bi napredovali i dostigli viši nivo. Drugo, nije dobro ako igrači prve reprezentacije smatraju da im je mjesto potpuno zagarantovano. To loše utiče na motivaciju i napredak.
Abdimalik Abdisalimov. Foto: Evgenij Soročin / Gazeta
— Pavel Eljanov je u našem intervjuu govorio da je, na primjer, Abdimalik Abdisalimov veoma želio da uđe u prvi tim.
Rustam Kasimdžanov — U jednom trenutku zaista se nadmetao s Madaminovim. Međutim, izbor za reprezentaciju bio je zasnovan isključivo na sportskim rezultatima, odnosno bili su određeni rokovi do kojih je trebalo utvrditi sastav prve ekipe. Da je Abdimalik u tom trenutku imao veći rejting, izabrali bismo njega. Ali do tada se između njih već stvorila dovoljno velika razlika, koja postoji i danas.
Ipak, ako za godinu dana neko uđe među prvih pet, taj igrač će, najvjerovatnije, igrati u reprezentaciji. To bi trebalo da bude motivacija za igrače druge i treće ekipe da napreduju, ali i za prvu reprezentaciju da ne počiva na lovorikama.
Sportisti su skloni da smatraju da je njihov nivo nedostižan za druge. Jasno je da se to negativno odražava na njihovu karijeru. Moraju da osjećaju da ih drugi sustižu, a oni koji ih sustižu moraju da znaju da imaju šansu da postignu još veće uspjehe.
Pritom je druga reprezentacija u jednom trenutku bila na trećem mjestu. Da je Olimpijada trajala dva kola kraće, njihov nastup smatrao bi se apsolutno senzacionalnim. Ovako su im se u posljednja dva kola suprotstavile veoma jake reprezentacije Indije i Kine. Ali nema sumnje da ovi momci imaju potencijal i prostor za napredak. Čini mi se da će još mnogo napredovati. I, opet, za prvu reprezentaciju bilo bi veoma dobro da zna kako su igrači od treće do pete table ozbiljna konkurencija.
Teško je zamisliti da će neko iz druge reprezentacije imati rejting blizu 2800. Ali za godinu dana svi bi trebalo da budu na nivou od oko 2650, kako bi igrači prve reprezentacije osjetili da ne mogu da počivaju na lovorikama.
Gukeš i Sindarov. Foto: Rafal Oleksiewicz / FIDE
— Daj Bože da tako i bude. Pređimo na sljedeći veliki događaj, koji nas očekuje za manje od mjesec dana: meč između Žavohira Sindarova i Gukeša Domaradžua. Na osnovu onoga što smo vidjeli na Olimpijadi, kako biste ocijenili formu obojice igrača i, samim tim, njihove šanse?
Rsutam Kasimdžanov — Nisam siguran koliko je cijela ova rasprava o njihovim šansama korisna. Nedavno sam čuo da je sam Sindarov, kada su ga pitali kakve su mu šanse, procijenio da ima 50,1 odsto izgleda, je li tako?
Dakle, riječ je o najmanjoj mogućoj prednosti. Mislim da je sasvim mogao da kaže 50 prema 50. Čini mi se da Žavohir na taj način pokušava da se pomalo distancira od čitave te rasprave, jer ga ona donekle opterećuje. Zapravo, nije dobro otići na meč protiv veoma opasnog protivnika, a pritom iz nekog razloga važiti za izrazitog favorita. To je psihološki neprijatno.
Prema onome što sam vidio, Gukeš je veoma snažan i opasan šahista. Isto važi i za Žavohira. Za optimalnu motivaciju korisno je smatrati da su šanse približno jednake. Žavohir je to dobro razumio. Ako zaista smatra da su njegove šanse 50 odsto, na kraju će one biti veće. To je potpuno ispravan način psihološke pripreme pred meč.
— Dakle, ne dijelite široko rasprostranjeno mišljenje da Gukeš već drugu godinu zaredom nije u formi i da bi uskoro mogao čak i da padne ispod 2700 rejting poena (rejting supervelemajstora – prim. urednika)?
Rustam Kasimdžanov — Nije stvar čak ni u tome. Vidjeli smo godinu u kojoj Gukeš nije bio u formi. Ali, s druge strane, prije toga smo imali i godinu u kojoj Ding Liren nije bio u formi. Ding Liren tada uopšte nije mogao da igra. A onda je, kada je počeo meč za svjetsko prvenstvo, odjednom sve postalo veoma neizvjesno i napeto, ako se sjećate.
Meč za svjetsko prvenstvo prilično je jedinstven događaj u kojem se može dogoditi apsolutno sve. Potrebno je izboriti se s pritiskom i nervozom. Ne želim da kažem da Žavohir ima slabije živce od Gukeša, već samo hoću da naglasim koliko je ovaj događaj poseban i da sve priče koje se vode prije meča obično nemaju mnogo veze sa stvarnošću koja nas očekuje.
Rustam Kasimdžanov i Žavohir Sindarov. Foto: Evgenij Soročin / Gazeta
— Možete li nam reći da li ste dio Sindarovljevog trenerskog tima ili mu na neki način pomažete u pripremama za meč?
Rustam Kasimdžanov — Uopšte nisam dio tog tima. Da jesam, to bi bila polutajna informacija. Ali, s obzirom na to da nisam, ne mislim da bi to mogla biti tajna. On ima svoj tim trenera i sekundanta.
Moj posao se uglavnom odnosio na reprezentaciju i njen nastup na Olimpijadi. Do Žavohirovog meča, teoretski, imamo još mjesec dana. Nešto se može promijeniti, jer i šahisti ponekad donose odluke u posljednjem trenutku. Ali, za sada namjeravam da ovaj meč pratim kao zainteresovani gledalac. Naravno, navijaću za naše, ali nisam član Žavohirovog trenerskog tima.
On je rijedak slučaj u uzbekistanskom šahu: s njim sam radio samo u okviru reprezentacije. Njegov individualni napredak nema nikakve veze sa mnom.
— Zar vam nije ni ponuđeno da se priključite ili možda sami nijeste željeli?
Rustam Kasimdžanov — Ipak sam dugo radio s Abdusattorovim. On je, očigledno, smatrao da sam unutar Uzbekistana ipak konkurencija. Odlično smo sarađivali na svim grupnim treninzima koje smo imali tokom mnogo godina, još od vremena kada je bio sasvim mali, pa sve do danas. I na ovoj Olimpijadi takođe. Ali, nikada nijesmo radili individualno, jedan na jedan.
— U šahu ste postigli gotovo sve, i kao igrač i kao trener-sekundant: osvojili ste svjetsko prvenstvo, vaši štićenici pobjeđivali su u mečevima za svjetsku titulu i osvajali Olimpijadu. Imate li još ciljeva koje želite da ostvarite?
— Nemam osjećaj da sam sve osvojio i da više nemam šta da postignem. Čini mi se da je pred nama još mnogo zanimljivih izazova. Razvoj šaha u Uzbekistanu tek dobija zamah i imamo još mnogo pitanja kojima se treba posvetiti. Potrebno je ojačati i prvu reprezentaciju, kako ne bismo imali samo dva-tri igrača visokog nivoa, već, po mogućnosti, pet vrhunskih igrača na svim tablama, tako da ne moramo da brinemo za rezultat na ekipnim takmičenjima.
Bilo bi poželjno da druga i treća reprezentacija, kao i juniori, napreduju do te mjere da imamo dugu klupu rezervnih igrača. U ovom trenutku takvu širinu nemamo.
Uz to, ženski šah u Uzbekistanu veoma brzo napreduje. Možda će im u nekom trenutku biti potrebna strateška pomoć. Vjerovatno ste čuli da se u posljednjim predsjedničkim ukazima pominje mnogo različitih projekata za razvoj šaha u regionima, razvoj dječjeg i omladinskog šaha, kao i parašaha.
Zaista imamo mnogo posla i daleko sam od toga da mislim kako sam ostvario sve što sam mogao.
Norvežanin je dao intervju za španski list AS nakon predstavljanja turnira MOVE Cup, koji ga je privukao „zbog dobra koje šah može da donese, posebno djeci“.
Magnus Carlsen, dvadesetostruki svjetski šampion u šahu, prvi je potvrđeni učesnik među osam takmičara koji će nastupiti na turniru MOVE Cup, novom elitnom takmičenju koje će se održati od 18. do 20. januara u Barseloni. Turnir organizuje fondacija MOVE Foundation uz podršku kompanije BETBY.
Tim povodom, Carlsen je prvi put dao intervju za AS, u kojem je govorio o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti svoje profesionalne karijere.
– Šta vas je najviše privuklo da učestvujete u projektu MOVE Cup?
Magnus Carlsen: Mislim da je razvoj šaha posljednjih godina bio nevjerovatan. Ipak, smatram da nam nedostaju događaji koji bi šah približili široj publici, uz bolje i uzbudljivije iskustvo za gledaoce. Vjerujem da će ovaj turnir biti veoma zabavan i zanimljiv za praćenje.
Za mene je bilo važno da svijetu prenesem poruku da šah nije samo zabavan već može donijeti i mnogo dobra, posebno djeci.
– Iz više razloga izgubili ste interesovanje za borbu za svjetsku titulu. Međutim, kada bi nagrada za taj napor iznosila dvadesetak miliona dolara, da li biste razmislili o povratku u borbu za titulu svjetskog prvaka?
Magnus Carlsen: Neću da nagađam koliki bi taj iznos morao da bude. Sa sportskog stanovišta, u šahu me zanima mnogo toga više nego igranje samo jednog klasičnog meča za svjetsku titulu.
Magnus Carlsen, dvadesetostruki svjetski šampion u šahu
– Fizički napori koje šah zahtijeva često se potcjenjuju. Kako se osjećate fizički nakon partije koja traje pet ili šest sati?
Magnus Carlsen: Više ne igram tako duge partije. Ranije je bilo veoma važno izdržati toliko sati i, kada sam bio u najboljoj fizičkoj formi, osvajao sam mnogo poena u takvim situacijama. Djelimično je to bilo i zato što možda nisam imao sposobnost da nadigram protivnike prije nego što partija dođe do te faze.
Danas nisam u tako dobroj formi kao nekada, dijelom zato što se više ne bavim klasičnim šahom profesionalno, u punom radnom vremenu, a tako je već duže vrijeme. Zato sada pokušavam da dobijam partije nešto brže.
– U intervjuu za list El País 2016. godine rekli ste da je psihologija vaša najslabija tačka. Smatrate li da ste se tokom godina popravili u tom pogledu?
Magnus Carlsen: Mislim da je to nešto što se pomalo događa svima, mada mogu da govorim samo iz svog iskustva. Psihologija je veoma važna u šahu i nema sumnje da pozitivan način razmišljanja može mnogo da pomogne.
Ali znam koliko je iscrpljujuće takmičiti se na najvišem nivou i znam da nije lako stalno održavati samopouzdanje i smirenost.
Ne bih nužno rekao da sam psihološki postao slabiji ili jači, ali takođe ne mislim da je to posebno slaba tačka moje igre. Kod nekih igrača može se jasno vidjeti da li im je psihologija prednost ili slabost. U mom slučaju najvažnije je to što se prosječan kvalitet mojih poteza malo poboljšao, uključujući i psihološki aspekt igre.
– Da li je vještačka inteligencija učinila šah zanimljivijim ili mu je oduzela dio kreativnosti?
Magnus Carlsen: Mislim da je vještačka inteligencija učinila šah mnogo zanimljivijim, kako za publiku tako i za profesionalce. Za veoma kratko vrijeme učinila ga je mnogo zanimljivijim, ali problem je u tome što su uslovi za pripremu sve bolji, pa je sve teže steći prednost.
U određenom smislu, zbog toga je šah postao još izjednačeniji nego ranije, ali isto se događa i sa tehnološkim napretkom u drugim oblastima.
Osim toga, otkrili smo da ljudi nisu toliko dobri u igranju šaha i da još imamo mnogo toga da naučimo.
– Kada se osvrnete na svoju karijeru, imate li osjećaj da ste zbog šaha nešto žrtvovali u životu?
Magnus Carlsen: Pretpostavljam da jesam mnogo toga, ali osjećam da sam imao veoma dobar život, od djetinjstva do danas. Ako sam nešto posebno žrtvovao, iskreno, toga nisam ni svjestan, jer mislim da je postojala dobra ravnoteža.
Veoma sam zadovoljan sadašnjom situacijom i ravnotežom između posla i privatnog života, tako da je sve prošlo veoma dobro.
– U narednim sedmicama nastupićete u Budimpešti na Total World Chess Championshipu, prvom izdanju novog svjetskog prvenstva koje objedinjuje klasični, ubrzani i brzopotezni šah. Šta očekujete od tog takmičenja?
Magnus Carlsen: Dobro pitanje. Uvijek je zanimljivo igrati protiv nekih od najboljih igrača svijeta u novom i privlačnom formatu. Trenutno se pripremam za to i biće zabavno da provjerim svoje sposobnosti.
– Da li se pripreme mnogo razlikuju od onih koje ste imali pred mečeve za svjetsku titulu u klasičnom šahu, tradicionalno igrane na 14 dugih partija, od kojih ste odustali 2022. godine?
Magnus Carlsen: Toliko je vremena prošlo otkako sam to radio da više nisam siguran ni kako se čovjek priprema za takav meč. Mislim da su pripreme uopšteno drugačije, jer se radi na opštijim idejama, umjesto da se priprema nešto konkretno protiv određenog protivnika. Zato je to prilično drugačije.
– Poznato je da ste veliki ljubitelj fudbala i navijač Real Madrida. Kada biste sebe morali da uporedite s nekim fudbalerom iz bilo koje epohe, ko bi to bio i zašto?
Magnus Carlsen: Ne znam, mislim da je veoma teško izabrati nekoga. Otvoren sam za prijedloge.
– Možda biste se prije mogli uporediti s trenerom. Recimo, Žozeom Murinjom?
Magnus Carlsen: Mislim da Murinjo nevjerovatno dobro stvara atmosferu u kojoj vlada stanje neprekidnog rata, u kojoj se sve svodi na nas protiv njih. Mislim da to više odgovara mom prethodniku Kasparovu nego meni.
