Jekaterina Bišard: O mojoj prijateljici Ljudmili Belavanec

 

Piše: Jekaterina Bišard, majstor sporta SSSR-a

Danas, 7. juna, na rođendan izuzetne sovjetske i ruske šahistkinje Ljudmila Sergejevna Belavenec, koja je preminula 7. novembra 2021. godine, želim da ispričam nešto o svojoj bliskoj prijateljici.

O Ljudmili Sergejevni i njenim šahovskim uspjesima može se pronaći mnogo materijala na internetu. Godine 1975. osvojila je prvo mjesto na prvenstvu SSSR-a za žene, održanom u Frunzeu. Drugo veliko dostignuće bila joj je pobjeda na Svjetskom prvenstvu u dopisnom šahu 1990. godine.

Ipak, najčešće je pamte kao izuzetnog i nekonvencionalnog pedagoga – jednog od najboljih dječjih trenera u Rusiji. Ljudmila Sergejevna odgojila je veliki broj djece iskreno zaljubljene u šah, među kojima i šahiste najvišeg ranga:

• Aleksandar Morozevič
• Aleksej Vižmanavin
• Andrej Sokolov
• Grigorij Oparin

i mnoge druge. ♟️

Na spomeniku na Kalitnikovsko groblje u Moskvi, poslije nabrajanja zasluga, zapisano je da je Ljudmila Sergejevna bila divan čovjek. Upravo o tome, kao i o mojim susretima s njom, želim da govorim u ovim uspomenama.

Čovjek je tako sazdan da, dok je živ, njegovo sjećanje čuva događaje i činjenice, a duša ljude koji su mu bili bliski, zanimljivi i dragi. Prisjećam se knjige velikog pisca Čingiz Ajtmatova, I duže od vijeka traje dan (drugi naslov je Buranjska stanica). To je filozofsko promišljanje o ljudskim odnosima, osjećanjima koja čovjek doživljava u susretu s drugim ljudima i o potrebi da ne postane mankurt – čovjek bez sjećanja.

Zato želim da, makar fragmentarno, prenesem svoj utisak o Belki – tako sam cijelog života zvala Ljusju Belavenec, kao i njeni drugi bliski prijatelji. U djetinjstvu i u porodici zvali su je Mila, kasnije Ljusja, potom Ljudmila Sergejevna, ali za mene će ona uvijek ostati Belka.

Prvi put sam je vidjela 1954. godine na svesaveznom prvenstvu djevojaka u Lenjingradu, gdje je organizator i glavni sudija bila Ljudmila Vladimirovna Rudenko. Ljusji je tada bilo 14 godina, a taj turnir bio je jedno od prvih velikih saveznih takmičenja na kojima je učestvovala.

Turnir je igran po sistemu „polufinale – finale“. Ljusja i njena najbliža prijateljica Alla Kušnir plasirale su se u finale. Meni je, nažalost, nedostajalo pola poena i ostala sam bez plasmana. Od tog turnira počelo je naše poznanstvo, koje je preraslo u prijateljstvo i trajalo cijelog života.

Ljudmila Belavenec bila je rođena Moskovljanka (o tome ću govoriti kasnije), a sada želim da kažem nešto o njenoj povezanosti sa Lenjingradom, odnosno Peterburgom.

Kako je sama pričala, po očevoj liniji – od Sergej Vsevolodovič Belaveneca – većina njenih predaka bili su vojni mornari. Tako je Ivan Petrovič Belavenec bio kapetan prve klase i upravnik Kronštatska opservatorijae. Kronštat se nalazi oko 50 kilometara od Peterburga.

Njen otac je često igrao u Lenjingradu i 1939. godine osvojio treće mjesto na 11. prvenstvu SSSR-a.

Ljusja je mnogo puta dolazila kod nas na šahovske turnire, ali i jednostavno da šeta gradom i uživa u njegovoj ljepoti. (Ne radi reklame, ali danas u gradu postoje zanimljive tematske šetnje pod upečatljivim nazivom „Živim u Peterburgu iz oduševljenja“.)

Vodiči po Lenjingradu bili su njeni prijatelji i poznanici koje sam dobro poznavala.

Počeću od Larise Iljinična Volpert – trostruke prvakinje SSSR-a, osvajačice medalja na turnirima kandidatkinja za svjetsku titulu, doktora filoloških nauka i poznatog stručnjaka za stvaralaštvo Aleksandar Puškina.

Ljusja je nju nazivala „velemajstorom filologije i profesorom šaha“.

Upoznale su se na prvenstvu SSSR-a 1958. godine u Tbilisiju. Razlika u godinama bila je velika – gotovo petnaest godina – ali je Larisa rado komunicirala s mladima, a mladi su joj uzvraćali istom mjerom.

Imala je ogroman uticaj na Ljusju, ne samo sa šahovske strane, već i u oblikovanju sposobnosti da komunicira s različitim ljudima, što joj je kasnije mnogo pomoglo u trenerskom radu.

Posebno je impresionirala Larisina neiscrpna želja da s drugima dijeli nova znanja i ideje. Sjećam se kako je mlade Ljusju Belavenec i njenu prijateljicu Alu Kušnjir učila francuskom jeziku koristeći primjere iz francuske poezije.

Njihova prepiska i susreti nastavili su se tokom čitavog života. ♟️📖

Ljusja mi je pričala da je, kada je u Moskvi održavan šahovski festival za malu djecu povodom Puškinovog jubileja, Larisa Iljinična Volpert, koja je tada bila u prestonici na naučnoj konferenciji, našla vrijeme i sa zadovoljstvom govorila djeci o svojim šahovskim interesovanjima, kao i o vezi Puškinove poezije s francuskom književnošću.

Sada o odnosima koji su se razvili između Ljusje i bivše svjetske prvakinje Ljudmile Vladimirovne Rudenko. Ljudmila Vladimirovna bila je izuzetno slojevita i paradoksalna ličnost. U svim njenim djelima i postupcima odražavale su se najbolje osobine jednog prošlog vremena.

Upravo zahvaljujući njoj u veliki šahovski život ušle su ne samo Ljusja, već i druge poznate šahistkinje: Moskovljanke Alla Kušnjir, Svetlana Smekalova, Natalija Kolotij, Gruzinka Manana Togonidze, Ukrajinka Rima Antonova i Rima Kazmina.

S njima je Ljusja održavala dobre odnose i viđala se ne samo za šahovskom tablom, držeći se svog omiljenog principa: „Zaljubljenost u šah spaja ljude, znači – svoj si, pripadaš posebnom svijetu“.

Ljudmila Vladimirovna Rudenko je nastavila da igra na raznim turnirima, pa se Ljusja s njom kasnije ponovo susretala i za šahovskom tablom. ♟️

Sjećam se Svesaveznog prvenstva DSO „Trud“ u Volgogradu, gdje smo Ljusja, Alla Kušnjir i ja igrale zajedno s Ljudmila Vladimirovna Rudenko u istom turniru.

A sada želim da se prisjetim lenjingradskog stana Ljudmile Vladimirovne, koji se nalazio u blizini Smolni sabora, na Suvorovljev prospektu, gdje su se okupljali ne samo šahisti, već i naučnici, ljubitelji knjiga i kartaških igara.

Tamo je Ljusja upoznala Aleksandar Pavlovič Korelova – stalnog posjetioca tih druženja. Majstor sporta Aleksandar Korelov je dugi niz godina radio kao profesor šaha na Lenjingradski politehnički institutu.

Na osnovu zajedničkih interesovanja Ljusja se s njim sprijateljila. Oboje su mnogo voljeli opernu muziku i sakupljali ploče, trake, diskove i knjige. Ljusja je znala mnogo pjesama i voljela je da ih citira (a da li su joj ljubav prema preferansu i pokeru usadili Ljudmila Vladimirovna i Saša Korelov – to ne znam).

S drugom lenjingradskom šahistkinjom Ljubov Kristol Ljusja se rjeđe viđala, iako je nikada nije zaboravljala. Usput, i Ljuba je bila svjetska prvakinja u dopisnom šahu – i to dva puta.

Prisjetila sam se priče koju sam čula od obje učesnice o tome kako su se slučajno srele u Turskoj, gdje je Ljusja dovela ekipu ruskih školaraca na dječje svjetsko prvenstvo, a Ljuba je došla na izlet iz Izraela.

Taj susret je bio pun emocija:

„Bože, pa to je Ljuska, Ljuska Belavenec!“ – radosno je uzviknula Ljubov Kristol okupljenima.

A odgovor je glasio: „Bože, to je Ljubka Kristol!“

Taj susret se dogodio kada su obje učesnice već odavno izašle iz dječijeg uzrasta…

Ljusja je mnogo voljela svoje prijatelje. Kada bi dolazila u Lenjingrad, uvijek bi dolazila kod mene kući i počinjao bi beskrajan razgovor o svim životnim situacijama, nakon čega bismo šetale Peterburgom, prisjećajući se šahovskih turnira u našem gradu.

Sjećam se kako smo prolazile pored danas srušenog Dvorac kulture Prve petoljetkea, u kojem je 1962. godine održano ekipno prvenstvo SSSR-a.

Ljusja je igrala na drugoj ženskoj tabli za ekipu Moskve, a ja za Lenjingrad. Tu partiju protiv Ljusje smatram najuspješnijom u svojoj šahovskoj karijeri.

I danas pamtim ocjenu majstora Grigorij Fridštajna, koji je u članku o turniru napisao:

„Ohrabruje što mlada šahistkinja ne opterećuje pamćenje učenjem napamet varijanti otvaranja. Igra zdravo i inicijativno.“

Danas razumijem da je to ponašanje šahovskog diletanta kojem je sam proces igre najvažniji i najljepši.

Vratimo se u Moskvu, u omiljeni grad Ljusje Belavenec, u kojem je rođena. Neću detaljno opisivati sve etape njenog života u prijestonici. Koristiću sjećanja njene bliske prijateljice Olga Viktorovna Baturinska, koje mi je prenijela.

Život je tako čudno uređen da je otac Olge Viktorovne – Viktor Davidovič Baturinski – tridesetih godina, kao predsjednik šahovske sekcije Moskovskog gradskog sindikalnog savjeta, dobro poznavao Ljusjinog oca – Sergej Vsevolodovič Belaveneca.

Kada bi Ljusja dolazila u njihovu kuću, on je bio zadivljen koliko je svojim intonacijama, gestovima, osmijehom i manirima podsjećala na svog oca.

Ljusja je bila rođena Moskovljanka i cijeli njen život bio je vezan za Moskvu. Kako o tome piše Olga Baturinska: ♟️

„Mila je bila u mnogim gradovima svijeta, ali joj je najdraža, naravno, bila Moskva.

Veoma je voljela mjesta na kojima je živjela: Velika Ordinka, gdje su prošli njeno djetinjstvo i mladost; Pjatnicka ulica, gdje je išla u školu; Velika Poljanka, gdje se nalazio Dom pionira u koji je došla da se bavi šahom 1952. godine; Rilejeva ulica, gdje je živjela nakon Ordinke; naravno, svima nama dragi Gogoljev bulevar, kojim se išlo do šahovskog kluba; kao i u blizini Sklifosovski instituta, gdje i danas stoji kuća koja je pripadala njenom djedu po majčinoj liniji.

Tokom 2000-ih godina kuća je obnovljena i postala šahovski salon Vladimir Jakovljevič Dvorkoviča.

Kada bismo dolazili tamo, Mila bi uvijek govorila:

„Hajde u moju kuću, da se prijavimo, uzmemo časopis ‘64’ i lijepo pojedemo.“

Voljela je i područje oko stanice metro Timirjazevskaja, gdje je provela više od trideset posljednjih godina života, šetnje kroz Timirjazevska šuma sa suprugom, kao i šetnje u parku Dubki park, koji se nalazio odmah iza njene kuće i gdje su u jezeru plivale riđe patke.

Nakon završetka fizičko-matematičkog fakulteta pedagoškog instituta, Mila se zaposlila u matematičkom odjeljenju Svesavezni naučno-istraživački institut elektroenergetikea, gdje je jednu od laboratorija vodio Mihail Moisejevič Botvinik.

Institut je bio prava oaza nauke i naprednih ideja sa jakim intelektualnim potencijalom. Mnogi zaposleni su voljeli šah, a naša ekipa je osvajala prva mjesta na ekipnim takmičenjima prvenstva „Trud“.

Mila je tamo radila sedam godina.“ ♟️

Godine 1974. za Ljudmila Belavenec započinje novi, uspješan i bogat raznim dostignućima period života: prelazi na trenerski rad u šahu u obrazovno-sportskom centru „Mladi pioniri“ (Stadion mladih pionira), a paralelno počinje da vodi i televizijsku emisiju „Šahovska škola“.

O ovom dijelu njenog života pisaću kasnije, a sada želim da ispričam o njenim moskovskim prijateljima, s nekima od kojih sam i sama bila dobro upoznata.

Naravno, treba početi od Alla Kušnir – učesnice mečeva za svjetsku titulu, koja je 1974. godine emigrirala u Izrael, sa 37 godina napustila profesionalni šah i posvetila se arheologiji i numizmatici, te postala doktor filozofije iz oblasti arheologije.

One su se upoznale na časovima kod izuzetnog šahovskog teoretičara Grigorij Levfenja u šahovskom klubu fabrike „Crvena šveja“, koji se nalazio u Nikoljska ulica.

Ljusji je tada bilo 13 godina, a Alli 12.

Njihovo prijateljstvo trajalo je mnogo godina, a Ljusja je voljela da ponavlja:

„Ja sam s Allom uvijek zajedno.“

To nisu bile samo riječi. Njihovi životi bili su duboko isprepleteni, ne samo kroz šah, već i kroz poznanstva sa izuzetno zanimljivim ljudima Moskve. ♟️

Dovoljno je prisjetiti se Aleksandar Davidovič Glezera.

Tokom Svjetskog festivala mladih u Moskvai 1957. godine, on je sudija na festivalskim šahovskim takmičenjima, i najvjerovatnije se tada upoznao sa Allom, koja je kasnije postala njegova supruga, a preko nje i sa Ljusjom. I ja sam ga poznavala. Bio je to veoma energičan, obrazovan i eruditan čovjek, koji se bavio novinarstvom, pisao poeziju i prevodio knjige gruzijskih pjesnika na ruski jezik.

Volio je slikarstvo i sakupljao kolekciju neformalnih domaćih umjetnika. Takav aktivan čovjek imao je širok krug poznanstava i uveo je u njega i Allu i Ljusju.

Sjećam se Ljusjinog kazivanja kako su ona i Alla došle na susret s piscem Ilja Erenburgom, na raspravu o njegovim memoarima „Francuske sveske“.

Posjećivale su i „stanarske večeri“ (kvartrnike) koje je organizovao Josif Igine.

Kod njega je često dolazio Mihail Talj.

Ako govorimo o vršnjacima, Ljusja je cijelog života bila prijatelj sa Vladimir Zelevenskim.

Profesor Vladimir Grigorjevič Zelevenski završio je Moskovski državni univerzitet i poznat je kao teoretski fizičar, stručnjak za kvantnu teoriju.

Naravno, osnova njihovog poznanstva bili su šah (Vladimir je bio majstor sporta), ali su ih tokom života povezivali i brojni drugi interesi.

Šezdesetih godina u javnosti i na filmu vodile su se rasprave o „fizičarima i liricima“, što je odgovaralo oboma. U to vrijeme nastajali su naučni gradovi u Sibiru i na Dalekom istoku, gdje su mladi naučnici odlazili iz Moskve sa novim idejama i željom da ih ostvare.

Tako je postupio i Vladimir Zelevenski, koji je iz Moskve otišao da radi u nuklearni institut Novosibirski Akademgorodoka.

Ljusja ga je posjećivala tamo. U tom okruženju vladala je izuzetna atmosfera, postojao je i umjetnički klub pod nazivom „Pod integralom“, gdje su se održavale izložbe umjetnika, uključujući radove Robert Falka, čiji je otac bio poznati moskovski šahista.

Usput, 1967. godine ja sam sa Larisa Iljinična Volpert igrala šahovski turnir tamo, a Vladimir mi je pokazao svoj institut.

A sada se vraćamo završnom periodu života Ljudmile Sergejevne, koja je do posljednjih dana, kao viši trener FIDE, predavala šah u školi Škola sportskog rezerva „Junost Moskve“ i učestvovala u organizaciji velemajstorskog centra u Kostroma.

Na fotografijama – jedna sa mladim šahistima, a druga sa proslave 50. jubilejne sesije velemajstorske škole „Kostroma“. ♟️

Ljudmila Sergejevna Belavenec je 2021. godine nagrađena počasnim zlatnim znakom Šahovska federacija Rusije.

Nekoliko riječi o mom posljednjem ličnom susretu sa Ljusjom.

To se desilo u gradu Stara Rusija, gradu koji mnogo volim i u kojem je radio moj djed (zahvaljujući njemu, u Staroj Rusiji je prije rata uveden prvi tramvaj). Za Ljusju je ovaj grad takođe bio drag kao uspomena na njenog oca.

Godine 1941. Sergej Belavenec je otišao na front, komandovao vodom minobacača i poginuo u borbama kod Stare Rusije 1942. godine. Ljusja je svake godine dolazila na njegov grob.

Tada ju je automobilom doveo velemajstor Sergej Janovski, koji je uvijek pomagao Ljudmili Sergejevnoj. Pokazala sam im staru crkvu Svetog Georgija, u kojoj se čuva najveća izložbena ikona Bogorodice sa djetetom. Ta crkva je preživjela rat. Za Ljusju je to bilo veoma važno.

Želim da završim svoja sjećanja na „Belku“ stihovima koje je povodom 60. rođendana Ljudmile Sergejevne Belavenec napisala njena prijateljica Rimma Bilunova:

U našem nježnom dobu,
kada su iza nas fantazije,
u bučnoj raznolikosti
tvoj glas i dalje čujem…

https://e3e5.com/article.php?id=1901

Štaka teorije ili štap genija

 

Štaka teorije ili štap genija 

 

Vasilij Vasiljevič Smislov, sedmi u istoriji svjetski šahovski prvak, osmostruki šampion Svjetskih olimpijada, pobjednik brojnih svesaveznih i međunarodnih turnira, bio je jedan od onih koji su svojom igrom, zračeći harmonijom figura na tabli, potvrđivali moć i autoritet sovjetske šahovske škole.

Ponekad, postavljajući sebi pitanje šta mu je šah dao, odgovor je jednostavan i kratak – mnogo, ako ne i sve.

Vasilij Smislov: Ali najvažnije je radost stvaranja, opijenost borbom. Uopšte, šah čovjeku daje divnu životnu lekciju.

Aljehinove riječi da je pomoću šaha izgradio svoj karakter nisu prazna fraza. Ja sam, na primjer, u ranijim godinama gorko doživljavao neuspjehe i poslije poraza dugo nisam mogao da se povratim.

Tek s godinama sam shvatio da bez poraza nema ni pobjeda. Šah je u meni izgradio stoicizam. Znam da se u bilo kojim životnim okolnostima ne smije izgubiti prisustvo duha, već treba čekati svoj čas. A on će sigurno doći.

Između šaha i života postoji dublja veza nego što se to na prvi pogled može učiniti. I život i šah sastoje se od neprekidnog niza padova i uspona, uspjeha i neuspjeha. Iskustvo koje se stiče tokom godina uzajamno obogaćuje i život i šah, pomažući da se u različitim situacijama pronađe pravo rješenje.

Kada mi, na primjer, igra ne ide na turniru, izbjegavam da u partiji povlačim odgovorne poteze, jer sam više puta bio kažnjen zbog pokušaja da na silu preokrenem sudbinu. Tako postupam i u životu.

Šahiste često pitaju: „Da li je šah nauka, umjetnost ili igra?“ Usuđujem se primijetiti da je to vrlo složeno pitanje i da, po svemu sudeći, nema jednoznačan odgovor, jer svako u šahu pronalazi ono što želi da pronađe.

Jedan teži sportskim dostignućima, drugi u šahu vidi sredstvo samois­kazivanja, treći pokušava da ga spozna pomoću naučnih metoda. Ali šah u svom slobodnom obliku nije nauka – ne može se dogmatizovati niti sužavati. U igri tražimo i nalazimo zakonitosti, ali često nismo u stanju da objasnimo izuzetke, kojih nipošto nema manje nego pravila. Ja šah posmatram kao umjetnost, ali umjetnost posebne vrste, koja se rađa u borbi.

Kada sam pisao knjigu, dugo sam razmišljao o njenom naslovu. On je trebalo sažeto da izrazi moj pristup šahu, moj stvaralački kredo. Knjigu sam nazvao „U potrazi za harmonijom“. Znate li kakvo sam značenje unio u te riječi?

Harmonija je jedan od najstarijih ideala čovječanstva. Ali ljudi ponekad ne predstavljaju sasvim jasno šta ona zapravo jeste. S mog stanovišta, osjećaj harmonije ispoljava se u sposobnosti čovjeka da prodre u suštinu stvari, da iz haosa slika, zvukova i pojmova izdvoji ono najvažnije, da pronađe unutrašnje, organske veze i da ih izgradi u logičan slijed.

U osnovi šahovske igre leži princip koordinacije figura i pješaka. Taj princip, koji su formulisali veliki šahovski mislioci Lasker i Kapablanka, nesumnjivo je ispravan, ali odražava samo mehaničku stranu stvari, takoreći krajnji rezultat. Važno je razumjeti kako do toga doći u samom procesu igre.

Šah igraju ljudi, i jednom je potrebno mnogo vremena da pronađe idealne međusobne veze, karakteristične za datu konkretnu poziciju, dok ih drugi uočava gotovo trenutno. Ja to nazivam „osjećajem za poziciju“.

Ako šahista intuitivno procijeni situaciju, brzo pronađe pravi plan, koji na najlogičniji i najjasniji način izražava ideju – znači da posjeduje osjećaj harmonije.

Osjećaj harmonije, u mom shvatanju, određuje mjeru talenta, mjeru nadarenosti. Zato se pojam harmonije u šahu ne ograničava na određeni raspored figura na tabli, već obuhvata i način razmišljanja šahiste.

Što se mene tiče, ja prije svega težim dinamičkoj procjeni pozicije, nastojeći da spojim strateške ideje s taktičkim. Izbor između dva različita nastavka zavisi, vjerovatno, i od emocionalnog stanja i od karaktera protivnika, ali ja uvijek igram na zdravoj pozicionoj osnovi i, bez obzira na sportsku situaciju, nikada ne idem „va bank“.

Uopšteno gledano, procjena pozicije mi je važnija od računanja varijanti. Uvijek sam vjerovao intuiciji i ona me, po pravilu, nije iznevjerila. Uspijevao sam jasno da sagledam perspektive borbe, da uhvatim logičku nit pozicije i potez po potez sprovodim svoj plan. Upravo u borbi planova odvijali su se naši dvoboji s Botvinikom, i upravo zato su se odlikovali visokim nabojem.

Naše rivalstvo trajalo je više od deset godina i sretan sam što sam odigrao oko stotinu partija s tako izuzetnim šahistom. U to vrijeme obojica smo bili na vrhuncu životne snage i mislim da su stvaralački rezultati naših susreta odigrali značajnu ulogu u razvoju šahovske misli.

Mihail Moisejevič i ja pripadali smo istom pravcu u šahu – klasičnom. Ali svako od nas branio je svoje principe i planove. Shvatao sam da se uspješno suprotstaviti njegovim razrađenim sistemima otvaranja i tipičnim pozicijama u središnjici može samo ako se naučnim metodama pripreme suprotstavi nešto svoje, novo.

U našim partijama široko sam primjenjivao ideje borbe figura protiv pješačkog centra, a statičkoj procjeni pozicije suprotstavljao sam dinamičku. U najvećoj mjeri uspio sam da otkrijem dinamiku šaha, koju savremeni majstori danas doživljavaju kao nešto što se samo po sebi podrazumijeva u igri. Mislim da je to najznačajniji doprinos koji sam mogao dati opštoj teoriji šaha.

Želim da dodam da smo, uprkos oštrom rivalstvu i sasvim prirodnim strastima oko naših mečeva, Botvinik i ja ostajali u granicama sportske korektnosti. Mihail Moisejevič je složena ličnost, a neki njegovi zahtjevi u to vrijeme djelovali su pretjerano. Ali sve se spoznaje u poređenju. I konflikti iz prošlih mečeva za svjetsko prvenstvo, u poređenju sa savremenim realnostima, izgledaju kao dječija igra.

Govoreći o „sportskom dugovječju“, želim da primijetim da igra zasnovana isključivo na računanju nije racionalna, jer sposobnost preciznog izračunavanja varijanti s godinama slabi. Ako je, pak, šahista navikao da vjeruje intuiciji, lakše mu je da procjenjuje promjenjivu situaciju u igri. Ni on nije slobodan od grešaka, ali se one, u cjelini gledano, dešavaju rjeđe.

A ipak, sport će svakako biti koristan. Iako ne pridajem bavljenju sportom onako veliki značaj kao neki šahisti, ipak ne propuštam priliku da odem na skijanje, da se okupam u moru… To je veoma korisno. Međutim, moje fizičko stanje u većoj mjeri zavisi od duševnog raspoloženja.

Postavljajući pitanje šta je važnije – stvaralačka strana ili sportsko nadmetanje – vjerovatno ima smisla najprije razjasniti te pojmove.

Sportsko nadmetanje jedan je od glavnih podsticaja za stvaralačka dostignuća. Ako čovjek teži pobjedi, on mora da iskoristi sav svoj stvaralački potencijal, sve duševne snage, a šahovski remek-djela nastaju upravo u trenucima najvišeg duhovnog uzleta, kada je potrebno korak po korak savladavati otpor protivnika.

Govoreći o prirodnoj težnji ka pobjedi, nimalo ne mislim samo na krajnji rezultat kao takav, iako on često postaje najvažniji. Za pravog šahistu važno je ne samo pobijediti, već pobijediti lijepo, zasluženo. Želja da se poen osvoji po svaku cijenu nespojiva je s najvišim šahovskim idealima. A kolika je tek cijena takve pobjede!

Proći će decenije, izblijediće oreol zvanja i titula, prekriti se prašinom turnirske tabele, izgubiće značaj mnogi sportski rezultati koji su nekada uzbuđivali šahovski svijet. Ali potezi na šahovskoj tabli će ostati. Po njima će se moći suditi čemu je šahista težio, kakav je bio krug njegovih ideja i shvatanja.

Ne postoji nijedan šahista koji se ne bi ponosio dobro odigranom partijom, u kojoj se ni na trenutak ne prekida logična nit borbe, gdje svaki sljedeći potez proizlazi iz prethodnog, a zamisao se otkriva s najvećom punoćom. Takva partija donosi zadovoljstvo ne samo svom autoru. Ona postaje umjetničko djelo i dugo živi, oduševljavajući milione poklonika naše lijepe igre.

Osvrćući se na prošlost, želim reći još nešto: šampioni se, ipak, ne postaju – oni se rađaju. To su snažne ličnosti koje uspijevaju da savladaju sve hirove sudbine, da prođu kroz sve prepreke i u dvoboju s jednako snažnom ličnošću izvojuju pobjedu. Znamo mnoge šahiste s velikim potencijalom i izuzetnim talentom, ali koji nikada nisu postali svjetski prvaci.

Da bi se osvojila ta titula, potrebna je ogromna unutrašnja energija. Nije neophodno da se ona ispoljava u svakodnevnom životu, ali u određenim trenucima čovjek mora posjedovati izuzetnu intenzivnost mišljenja, eksplozivnu sposobnost.

Sjećam se s kakvom su nepopustljivom voljom, snagom i energijom išli ka najvišoj šahovskoj tituli Talj, Fišer i Karpov. Psihološki je bilo izuzetno teško suprotstaviti im se, ako je to uopšte bilo moguće. Sjećam se i sebe, bez sklonosti kompromisima za šahovskom tablom, iako sam po prirodi uravnoteženiji.

Godine 1941, u meč-turniru za titulu apsolutnog prvaka SSSR-a, dva puta sam odbio remi u partijama protiv samog Botvinika. Imao sam 20 godina, ali u meni nije bilo ni straha ni nesigurnosti pred autoritetima – vodila me je samo jedna želja: boriti se i pobijediti. Upravo takvom neumoljivom željom i upornošću mora da raspolaže čovjek koji teži najvišim dostignućima.

Odavno je takođe primijećeno da je lakše osvojiti titulu prvaka nego je nositi i zadržati. Put ka šahovskoj kruni zahtijeva titanske napore, ogroman rad. Ali, osvojivši, kako je Botvinik govorio, „Monomahovu kapu“, šahista na sebe preuzima još veće obaveze.

S jedne strane, on mora da postiže sportske uspjehe, a s druge – da se drži određene stvaralačke linije. Uz to, kao lider šahovskog svijeta, dužan je da formuliše svoj odnos prema šahu, a u idealnom slučaju – da bude utemeljivač novog pravca, nosilac novih ideja.

Tako je, u suštini, uvijek i bilo. Botvinik, na primjer, proglasio je naučni pristup šahu; ja sam, uz priznanje zakona koje nisam mogao a da ne cijenim i ne poštujem, davao prednost intuitivnom načelu, dok je Talj tu liniju doveo do rušenja gotovo svih zakona uopšte.

Još na ovo želim da stavim poseban akcenat: pogrešno je mišljenje da svjetski prvak može biti samo šahista strogog, klasičnog stila. Nije tačno da Talj nije posjedovao stratešku čvrstinu. On je namjerno vršio nasilje nad pozicijom.

U njemu je živio duh demonizma i on je podigao bunu protiv klasičnih kanona, uloživši u nju sav svoj ogroman talenat, neobuzdani žar i strastvenu prirodu. Ta buna dovela je do preispitivanja nekih pozicija, ali nije uzdrmala ispravne temelje šaha. I Talj se, nakon burne šahovske mladosti, na kraju vratio u okrilje klasične škole.

Govoreći o savremenom šahu, on se veoma razlikuje od šaha prošlih vremena. Šah, kao i svaka druga oblast kulture, odražava ideje i način razmišljanja čovjeka svog doba. Danas je došlo do eksplozije informacija. Nauka je ostvarila velike uspjehe, a znanje je dobilo presudnu važnost. Tok informacija je neprekidan i ljudi osjećaju njegov pritisak. Isto se dešava i u šahu.

Objavljuje se ogroman broj teorijskih istraživanja i analiza, igra se bezbroj turnira, desetine hiljada partija postaju opšte dobro. Jednom čovjeku više nije moguće da „svari“ sav taj činjenični materijal. Za obradu informacija, koje se gomilaju gotovo geometrijskom progresijom, angažuju se treneri i pomoćnici. Vodi se intenzivan rad na sistematizaciji debitantskih varijanti, tipičnih pozicija i odigranih partija.

Opšta šahovska teorija pretvara se u „teoriju varijanti“. Ova tendencija jasno se vidi čak i u komentarima nekih istaknutih šahista. Obaviještenost i pamćenje postaju gotovo glavni faktori borbe. Sve češće se ishod partije odlučuje ne za tablom, već kod kuće.

Osnovna razlika između prošlosti i sadašnjosti je u tome što je u naše vrijeme bilo više principijelnih rasprava, a glavna pažnja posvećivala se borbi ideja; razmišljali smo šemama, a ne varijantama. Danas se, međutim, stiče utisak da se stvaralačko traganje ponekad zamjenjuje čistim analitičkim radom. Govoreći riječima Tartakowera, mnogi savremeni šahisti oslanjaju se na štaku teorije, zanemarujući štap genija – i to čine sasvim svjesno.”

Kratki izvodi iz intervjua iz 1981. godine.

 

 

Od K.S.I.-ja do FIDE: Kako je SSSR pristupio Međunarodnoj šahovskoj federaciji

 

Piše kandidat istorijskih nauka Dmitrij Olejnikov

Prije osamdeset godina, u ljeto 1946. godine, započeo je dug, ali uspješan proces pristupanja SSSR-a Međunarodnoj šahovskoj federaciji – FIDE.

1. „Smatra za sebe neprihvatljivim...“

Rezolucija Prezidijuma Visokog savjeta za fizičku kulturu (VSFK) od 28. oktobra 1924. godine o pitanju pristupanja SSSR-a tek osnovanom „Međunarodnom šahovskom savezu“ u Parizu bila je nedvosmislena:

„Kao opšte pravilo, potvrditi stav K.S.I.-ja u odnosu na Šahovsko-damašku sekciju da je učešće radničkih sportskih organizacija zajedno s buržoaskim organizacijama nedopustivo. U pojedinačnim slučajevima prijedloge koji dolaze od buržoaskih organizacija Šahovsko-damaške sekcije usaglašavati preko VSFK-a sa K.S.I.-jem.“

K.S.I. – Crveni sportintern – osnovala je Komunistička internacionala (Kominterna) 1921. godine i predstavljao je jednu od tri međusobno konkurentske međunarodne sportske organizacije.

Stvoren je kao alternativa i „buržoaskom“ Međunarodnom olimpijskom komitetu (MOK), i „reformističkoj“, „kompromiserskoj“ Socijaldemokratskoj radničkoj sportskoj internacionali, poznatoj i kao Lucernski sportintern (LSI).

Raskol je počeo 1920. godine, kada Međunarodni olimpijski komitet nije dozvolio učešće na Olimpijskim igrama državama koje su izgubile Prvi svjetski rat – Njemačkoj, Austriji, Mađarskoj, Turskoj i Bugarskoj.

Znak Crvenog sportinterna. Dvadesete godine XX vijeka

„Buržoaskom“ sportu Međunarodnog olimpijskog komiteta sportinterni su suprotstavljali radnički sport: „Radnički sportski savezi razvijaju samo one vrste sporta koje se podudaraju i odgovaraju političkim zadacima radničke klase; radnički sportski savezi imaju za cilj razvoj fizičke kulture, obrazovanje i vaspitanje radnih masa, a ne održavanje sportskih takmičenja radi utvrđivanja konkretnog pobjednika.“

Kao protivtežu Olimpijskim igrama, Lucernski sportintern organizovao je Radničke olimpijade (koje su dvadesetih godina uspješno konkurisale olimpijadama MOK-a), dok je Crveni sportintern organizovao Spartakijade.

Sve to pokazuje da rukovodstvo sovjetskog sporta nije vodilo politiku izolacionizma, već je stavljalo naglasak na međunarodni razvoj sporta među radnim masama. Kako je pisao pjesnik Nikolaj Asejev:

Hajde, sklonite se,
olimpijci,
kad nastupa
Radnički sport.

Plakat Spartakijade iz 1928. godine

Zato je na ponovljeni poziv da učestvuje na kongresu FIDE 1925. godine njenom predsjedniku Aleksandru Rjubu upućen zvaničan odgovor „po suštini pitanja“, koji je potpisao predsjednik sovjetske šahovsko-damaške sekcije Nikolaj Krilenko.

U odgovoru je navedeno da, pošto član 4, paragraf 2 Statuta Međunarodnog šahovskog saveza određuje da je on „apsolutno neutralan u pitanjima međunarodne i nacionalne politike“, Svesavezna šahovska sekcija pri VSFK-u smatra za sebe neprihvatljivim pristupanje Međunarodnom šahovskom savezu i učešće na njegovim kongresima, jer ona „ne samo da nije neutralna u tim pitanjima, nego se sasvim jasno nalazi na pozicijama međunarodne proleterske borbe i radničkog pokreta“.

Konačan zvanični stav utvrđen je na Četvrtom svesaveznom šahovsko-damaškom kongresu, održanom u Moskvi od 1. do 4. decembra 1925. godine. U njegovim rezolucijama potvrđena je odredba koja je proglašavala potpuno nedopustivim „bilo kakvo pristupanje međunarodnim šahovskim organizacijama neproleterskog karaktera“.

Birajući stranu u sukobu između „proleterskih“ i „buržoaskih“ šahovskih organizacija, Četvrti kongres zvanično je podržao ideju ujedinjenja radničkih šahovskih organizacija svih zemalja na osnovi Šahinterne – Radničke šahovske internacionale, osnovane u Njemačkoj u aprilu 1923. godine. Odlukom kongresa započeti su pregovori o pristupanju Svesavezne šahovske sekcije Šahinterni.

Međutim, ulazak u „radničku šahovsku internacionalu“ suočio se sa dvije ozbiljne prepreke.

Prva je bila nespremnost njemačke vlade da doprinese, kako je pisala sovjetska štampa, „širenju boljševičkih bacila“. Kao posljedica toga, sovjetski šahisti stalno su imali problema s dobijanjem njemačkih viza, a često ih uopšte nisu ni dobijali.

Druga, još značajnija prepreka bili su nesporazumi sa Šahinternom oko odnosa prema „buržoaskim“ šahistima i šahovskim takmičenjima.

Predsjednik Radničke šahovske internacionale Kurt Špigel izjavio je na šahovsko-damaškom kongresu u Moskvi da se radničke šahovske organizacije „u uslovima zaoštrene klasne borbe odlučno ograđuju od buržoaskih šahovskih organizacija i njihovih pojedinačnih predstavnika“ i pozvao na prekid svih kontakata sa „buržoaskim šahistima“.

Međutim, SSSR je imao drugačiji stav. Sovjetski šahisti su, kako je Špigelu odgovorio Nikolaj Krilenko, „smatrali neophodnim da koriste dostignuća buržoaskih šahista i koristili su ih radi širenja šaha među radnim ljudima“.

U rezoluciji Svesaveznog šahovskog kongresa proglašeno je nemogućim stvaranje posebne „proleterske“ šahovske umjetnosti, potpuno izolovane od „buržoaske“, odnosno od šahovskih dostignuća „buržoaskih majstora“, sve do potpunog ignorisanja njihovog postojanja.

Takav pristup bio bi, kako se navodi u rezoluciji, izraz „ultraljevičarskog raspoloženja“, koje samo otežava prolazak „mladoj proleterskoj umjetnosti kroz one početne faze razvoja ove oblasti intelektualnog rada koje je buržoazija odavno prošla“.

Korišćenje dostignuća buržoaske kulture u oblasti šaha proglašeno je obaveznim – putem široke propagande „najboljih metoda igre i najboljih dostignuća tehnike šahovske umjetnosti kojima raspolažu buržoaski majstori“.

Rasprave o odnosu prema „buržoaskom“ sportu bile su veoma žustre, i to ne samo kada je riječ o šahu. „Ultraljevičarska raspoloženja“ bila su karakteristična za mnoge rukovodioce Crvenog sporta (posebno za predsjednika Crvenog sportinterne Nikolaja Podvojskog). Međutim, na samom državnom vrhu takvi stavovi nijesu dobili podršku.

Sekretar Politbiroa Centralnog komiteta Svesavezne komunističke partije (boljševika) Boris Bažanov prisjećao se svog razgovora sa Josifom Staljinom 1926. godine:

— Druže Staljine! Ja sam predstavnik Centralnog komiteta u Visokom savjetu za fizičku kulturu. Imamo spor sa Sportinternom. Mi smatramo da radničke sportske organizacije mogu da se takmiče sa buržoaskim, dok je Sportintern protiv toga. Sutra ćemo razmatrati to pitanje. Želio bih da znam vaše mišljenje.

— Zašto se ne bi takmičili? — odgovorio je Staljin. — Sa buržoazijom se takmičimo politički, i to ne bez uspjeha; takmičimo se ekonomski, takmičimo se svuda gdje je to moguće. Zašto se ne bismo takmičili i u sportu? To je potpuno jasno — samo budala to ne razumije.

Iste godine sličan stav iznio je i predsjednik Visokog savjeta za fizičku kulturu Nikolaj Semaško:

„Mi smo marksisti, a ne metafizičari. Sva pitanja rješavamo u skladu s konkretnim okolnostima. Naš stav je sljedeći: ako će susreti s buržoaskim ekipama biti korisni, onda treba da se sastajemo i takmičimo.“

Kao rezultat toga, kada su sovjetski šahisti 1926. godine u Berlinu, na kongresu Njemačkog radničkog šahovskog saveza, jednoglasno i bez rasprave primljeni u Šahinternu kao posebna sekcija, njihov poseban odnos prema „buržoaskom“ šahu i buržoaskim šahistima bio je uvažen i prihvaćen.

Stvaranje jedinstvenog radničkog šahovskog fronta tada se smatralo korakom ka stvaranju jedinstvenog radničkog sportskog fronta. I komunisti i socijaldemokrate govorili su šefu sovjetske delegacije Samuilu Levmanu, koji je izabran u Izvršni biro Šahinterne, da za političku borbu i sukobe imaju svoje partije, dok ih u Savezu povezuju zajednički šahovski interesi i potreba za stvaranjem „jedinstvenog radničkog šahovskog fronta“.

Sovjetska delegacija na kongresu i turnirima Šahinterne.
„64 – Šah i dame u radničkom klubu“, 1927. godina.

Levmanu se činilo da su u Njemačkom radničkom šahovskom savezu mirno zajedno djelovali radnici različitih političkih opredjeljenja: socijaldemokrate, komunisti, „nezavisni“ i nestranački članovi.

Međutim, već 1928. godine među njemačkim sekcijama Šahinterne došlo je do raskola po političkoj liniji — između sekcija u kojima su preovladavale socijaldemokrate i onih u kojima su preovladavali komunisti. Kada je ruska sekcija osudila politiku „antiproleterskog“ razbijanja jedinstvenih radničkih šahovskih organizacija, započeo je bojkot sovjetskih šahista.

Zbog toga su propali Kongres i radnički turnir Šahinterne u Moskvi, planirani za sredinu 1928. godine i vezani za veliku Spartakijadu. Zatim je u februaru 1929. godine, na Kongresu Šahinterne u Beču, ruskoj sekciji postavljen takav ultimatum da je dalji zajednički rad postao nemoguć.

To je bio dio političke kombinacije koja je dovela do ukidanja Šahinterne kao samostalne organizacije i njenog pripajanja Lucernskom sportinternu, koji je, kako se tada govorilo, „bjesomučno pljuvao na sportski pokret SSSR-a“.

Dana 24. avgusta 1929. godine, na Svesaveznoj šahovskoj konferenciji pri Centralnom savjetu sindikata SSSR-a, donesena je odluka o istupanju iz Šahinterne, koja je, prema ocjeni sovjetskih predstavnika, „skliznula u buržoasku močvaru“, te o osnivanju šahovske sekcije pri Crvenom sportinternu.

Činilo se da će podrška Crvenog sportinterne biti pouzdana. Krajem 1932. godine šah je uključen u takmičarski program svjetske Spartakijade, čije je održavanje bilo planirano u Moskvi tokom ljeta 1933. godine.

Na tim takmičenjima trebalo je da učestvuju „radnički šahovski majstori“ i „radnice-šahistkinje“ iz kapitalističkih zemalja.

U okviru Crvenog sportinterne održavani su dopisni mečevi između radnih kolektiva iz SSSR-a i Njemačke. Iza zvučnog naziva „Meč SSSR – Evropa“ zapravo se krio susret moskovske fabrike „Srp i čekić“ sa prijateljskim preduzećem iz Njemačke. Godina 1930.

Međutim, došla je 1933. godina i u Njemačkoj su na vlast došli nacisti. Između ostalog, raspustili su i zabranili radničke šahovske organizacije. Sva društva i savezi objedinjeni su u novi Svenjemački šahovski savez, kojim su rukovodili nacional-socijalisti. Za počasnog predsjednika Saveza, „u znak poštovanja prema njegovim velikim zaslugama za njemačku kulturu“, izabran je ministar propagande Jozef Gebels.

Slično „preuređenje“ sprovedeno je 1934. godine i u Austriji. Bez snažnog njemačkog jezgra, ne samo šahovski nego i cjelokupni radnički sportski pokret počeo je da slabi.

Godine 1936. otkazana je i Svjetska narodna olimpijada u Barseloni, organizovana na inicijativu Crvenog sportinterne kao alternativa nacističkoj Olimpijadi u Berlinu. Razlog je bio taj što je bukvalno uoči njenog otvaranja u Španiji izbio građanski rat.

Godine 1937. Crveni sportintern je raspušten. Na sastanku Kominterne koji je prethodio toj odluci, Georgi Dimitrov izgovorio je rečenicu koja je u mnogo čemu bila programska:

„Ogromna većina sportista nalazi se u buržoaskim nacionalnim savezima, a ne u socijaldemokratskim ili komunističkim organizacijama. Sportintern treba ukinuti. Ne Crveni sportintern, već SSSR treba da igra značajnu ulogu u svjetskom sportu.“

Od tada su članovi Kominterne morali da pristupaju svim sportskim organizacijama bez obzira na njihovu političku orijentaciju, da se zalažu za rješavanje konkretnih problema sportista (izgradnju sportskih objekata, finansiranje takmičenja i slično), stiču ugled u svojim organizacijama, ulaze u nacionalne olimpijske komitete i bore se za njihovu demokratizaciju iznutra.

Rat i savezništvo

Drugi svjetski rat predstavljao je prekretnicu nakon koje je kruti klasni pristup sovjetskoj sportskoj politici ostao u prošlosti.

Saveznički odnosi koji su povezali SSSR sa Velikom Britanijom i Sjedinjenim Američkim Državama potisnuli su u drugi plan pitanja „buržoaskog“ i „proleterskog“ karaktera. Mnogo važnije postalo je stvaranje pozitivne slike o saveznicima.

Razmjena pozitivnih informacija u različitim oblastima kulture nije mogla zaobići ni šah.

Već u jesen 1941. godine američki novinar Lari Lezuer, koji je boravio u Sovjetskom Savezu, sa divljenjem je pisao da se u najtežim danima Bitke za Moskvu održavaju predstave u Bolshoi Theatre, „pa čak i tradicionalni šahovski turnir“ (mislio je na prvenstvo Moskve).

Početkom 1943. godine Lezuer je izveo i širi zaključak: Rusi su pobijedili kod Bitke za Staljingrad kao „najveći šahisti na svijetu“, zahvaljujući nadmoći svoje strategije.

Američka i britanska štampa počele su mnogo da pišu o sovjetskom šahu i da objavljuju tekstove autora iz SSSR-a.

Glavna tema majskog broja američkog šahovskog časopisa Chess Review iz 1943. godine bila je „Šah u SSSR-u“. U opširnom i bogato ilustrovanom članku pod istim naslovom posebno je istaknuto da je šah imao svoju ulogu u uspjesima Crvene armije, čiji su komandanti „zadivili svijet svojom vrhunskom strategijom i taktikom“, razvijajući upravo onaj način razmišljanja zahvaljujući kojem Crvena armija uspješno primjenjuje napadne, protivnapadne i odbrambene strategije.

Američki časopis „Chess Review“, posvećen šahu u SSSR-u. Na naslovnoj strani je prvak Uzbekistanske SSR, seljak K. Nadžmetdinov. 1943. godina

Sa sovjetske strane, početkom 1943. godine osnovan je Šahovski biro pri VOKS-u (Svesavezno društvo za kulturne veze sa inostranstvom) – radi jačanja kulturnih veza sa stranim šahistima. Taj biro je organizovao izdavanje mjesečnog biltena „Sovjetska šahovska hronika“, namijenjenog inostranim čitaocima i objavljivanog na engleskom jeziku.

U junu 1944. godine bilten je prenosio riječi predsjednika Svesavezne šahovsko-damaške sekcije B. S. Vajnštajna o jačanju međunarodnih šahovskih veza sa Velikom Britanijom, Sjedinjenim Američkim Državama „i drugim slobodoljubivim nacijama“ u okviru „zajedničke borbe Ujedinjenih nacija za oslobođenje Evrope“.

Nepolitički karakter kulturnih veza naglašavao je predsjednik VOKS-a V. Kemenov. U govoru na prijemu u čast šahovskog radio-meča SSSR – Velika Britanija rekao je da je priroda šaha, tog plemenitog ispita intelekta i volje, takva da svaka nova ideja, svaki zanimljiv potez koji se pojavi u šahovskoj praksi, postaje bogatstvo svih šahista, bez obzira na državu ili naciju (VOKS reception // Soviet Chess Chronicle, 1946, br. 6, str. 25).

Klasni pristup međunarodnom šahu više se nije pominjao.

Poslije rata

Na sastanku Politbiroa povodom prvog poslijeratnog parade fizičara na Crvenom trgu, planiranog za jul 1945. godine, Staljin je rekao: „Sadašnje rukovodstvo [Sportskog komiteta] neće moći da se izbori ni sa organizacijom parade, ni sa novim zadacima razvoja sporta. Navikli su da rade po starom, a mi već moramo da izlazimo na nove pozicije. Hajde da razmislimo o novom predsjedniku, i o zamjenicima takođe.“

Pod novim rukovodiocem Državnog komiteta za sport, N. Romanovim, sovjetska sportska politika počela je da se zasniva na priznanju potrebe rada u okviru međunarodnih sportskih federacija. Sportintern nije obnovljen: u tajnoj bilješci N. Romanova upućenoj zamjeniku predsjednika Savjeta narodnih komesara SSSR-a V. M. Molotovu i sekretaru CK VKP(b) G. M. Maljenkovu od 5. januara 1946. navedeno je da je „u oktobru 1945. u Parizu održana konferencija povodom prestanka djelovanja Socijalističke radničke sportske internacionale tokom rata… Bivši rukovodioci su predložili stvaranje nove organizacije“.

Romanov je predložio da se taj prijedlog ne prihvati, jer bi „ulazak sovjetskih sportskih organizacija u međunarodne federacije po pojedinim sportovima omogućio da u bliskoj budućnosti pokrenemo pitanje stvaranja jedinstvenog međunarodnog demokratskog sportskog centra“.

Zahvaljujući naporima Romanova, od ljeta 1946. godine počela je procedura pristupanja svesaveznih sportskih sekcija odgovarajućim međunarodnim organizacijama (prvi su to učinili sovjetski fudbaleri, primljeni u FIFA-u, zatim dizači tegova). Ali za svaki takav korak bila je potrebna dozvola „odozgo“.

Preko Uprave za propagandu i agitaciju (Agitprop) pri CK-u, Georgiju Maljenkovu i Andreju Ždanovu stizala su pisma sa zahtjevima da se odobri priprema za prvenstvo svijeta u šahu i uspostavi saradnja sa šahovskim federacijama drugih zemalja.

U arhivi su sačuvani detaljni izvještaji N. Romanova o toku međunarodnog turnira u holandskom Groningenu u jesen 1946. godine, gdje su se za prvo mjesto borili bivši svjetski prvak M. Eve, najbolji sovjetski šahisti M. Botvinik i V. Smislov, kao i prvak SAD A. Denker:

„Sekretaru CK VKP(b) drugu Ždanovu A. A. Podnosim izvještaj o toku međunarodnog šahovskog turnira u Groningenu. Do 12. septembra odigrano je 12 kola, ostalo je još 7. Prvo mjesto zauzima prvak SSSR-a M. Botvinik… Na drugom mjestu je bivši svjetski prvak M. Eve. Eve je izgubio jednu partiju (od Smislova)…“

Ishod nadmetanja M. Botvinika i M. Evea na turniru u Groningenu (Holandija) u velikoj mjeri je odredio sudbinu šahovske krune. U međusobnoj partiji — remi, ali na turniru je pobijedio Botvinik. 1946. godina. Foto: Nacionalni arhiv Holandije

Na kraju je Botvinik pobijedio, Eve je bio drugi, Smislov treći, a Denker tek deseti. To je bio osnov za obraćanje Sportkomiteta sovjetskoj vladi sa zahtjevom za dozvolu učešća na svjetskom prvenstvu. (Podsjetimo se Staljinove rečenice o učešću sovjetskih sportista na svjetskim prvenstvima: „Ako nisu spremni, onda ne treba da učestvuju“).

(Nastaviće se)

https://ruchess.ru/news/all/ot_k_s_i_k_fide_kak_sssr_vstupil_v_mezhdunarodnuyu_shakhmatnuyu_federatsiyu

(Stavljen nastavak 3) 

„Naši glavni rivali na Olimpijadi? SAD, Indija i Rusija, ako dobije dozvolu.” Intervju -šahista Nodirbek Yakubboev

 

Piše: Timur Ganeev

Nodirbek Yakubboev
Foto: Prague International Chess

Olimpijski šampion — o Karpovu, Sindarovu i omiljenom svjetskom prvaku.

Tokom prošlog vikenda u Centralnom domu šahista „Botvinik“ završen je turnir u brzopoteznom šahu posvećen 75. rođendanu 12. svjetskog prvaka Anatolija Karpova. Nakon sedam kola, po 4,5 poena osvojili su Vladislav Artemiev i Ian Nepomniachtchi. Prema pravilima, ruski velemajstori su igrali taj-brejk za prvo mjesto. Dvije blic partije završene su remijem, a u „armagedonu“ pobijedio je Vladislav Artemiev koji je igrao bijelim figurama.

Pored najjačih ruskih šahista, na turniru su učestvovali i predstavnik Azerbejdžana Teimour Radjabov te pobjednik Svjetske šahovske olimpijade u sastavu reprezentacije Uzbekistana Nodirbek Yakubboev. U razgovoru za „S.E.“ polufinalista Svjetskog kupa 2025. podijelio je svoje planove za drugi dio godine i naveo svog idola.

„Odrastao sam proučavajući partije Anatolija Karpova“

— Kako je za vas prošao turnir? Koja partija vam je ostala u sjećanju?
Nodirbek Yakubboev — Turnir nije prošao baš uspješno za mene. Nisam uspio pokazati svoju idealnu igru. Protivnici su bili jaki, možda se nisam dobro pripremio za njih. Uglavnom, drago mi je što se turnir završio, ali bilo je zanimljivo igrati protiv ruskih šahista.

— Da li imate neku priču vezanu za Anatolija Karpova?
Nodirbek Yakubboev — Vidio sam ga samo dva puta. Prvi put na univerzitetskom prvenstvu 2022. godine u Moskvi, u MSU. Tada sam predstavljao Nacionalni univerzitet Uzbekistana. Došao je na zatvaranje i uspjeli smo se fotografisati. I sada — drugi put. Veoma sam bio sretan što sam ponovo vidio legendarnog šampiona. Odrastao sam proučavajući njegove partije i mnogo sam ih analizirao.

— Ko vam je favorit među svjetskim prvacima?
— Najjačim i najvećim smatram Garija Kasparova. On mi je idol. Trudim se da budem kao on — naravno, u šahovskom smislu. Pokušavam igrati kao on. A kako će ispasti — vidjećemo.

Javokhir Sindarov
Foto: FIDE

„Trenutno je Javokhir Sindarov očigledan favorit u meču za krunu.”

— Javokhir Sindarov je odigrao sjajan Turnir kandidata. Da li ste od njega očekivali ovako snažnu igru?
Nodirbek Yakubboev — Takav rezultat nije bilo moguće predvidjeti, ali Javokhir Sindarov ga je zaslužio. On je veoma jak i vrijedan šahista. Međutim, elitni igrači još uvijek u potpunosti ne razumiju njegov stil i psihologiju. Zato im je teško da igraju protiv njega — potrebno je vrijeme da se naviknu na njegov način igre. Postepeno će se protivnici prilagoditi, ali trenutno će on biti favorit na elitnim turnirima.

— Na osnovu prethodnog odgovora, smatrate li Javokhir Sindarov favoritom u meču za titulu protiv Gukesha Dommaraju, koji će se igrati do kraja godine?
Nodirbek Yakubboev — Da, smatram. Ali sve može da se razvije na različite načine. Gukesh Dommaraju se može dobro pripremiti, pronaći način da se suprotstavi i pruži jak otpor. Indijski velemajstor ima dovoljno vremena za detaljnu pripremu. Ako se gleda sadašnji trenutak, Javokhir Sindarov je očigledan favorit, ali do meča se situacija može promijeniti.

— Da li vi, kao i Javokhir Sindarov, trenirate kod Romana Vidonyaka? U čemu je, po vašem mišljenju, posebnost tog trenera?
Nodirbek Yakubboev — Roman Vidonyak ima mnogo pozicija za rješavanje koje drugi treneri nemaju. Oko 50 hiljada različitih pozicija iz raznih tema. On ih stalno skuplja i nudi na pripremama. Drugi treneri možda takođe imaju slične pozicije, ali ne u tolikom broju i ne u takvom kvalitetu.

— Koji su vam planovi za ovu godinu?
Nodirbek Yakubboev — Sljedeći turnir je UzChess Cup 2026 u Taškentu (od 6. do 16. juna). Već treću godinu organizujemo ga u Uzbekistanu i svake godine sastav je sve jači i jači (među favoritima su Nodirbek Abdusattorov, Arjun Erigaisi, Javokhir Sindarov, Ian Nepomniachtchi, Hans Niemann, Shakhriyar Mamedyarov, Vidit Gujrathi, Shamsiddin Vokhidov i Nikolas Theodorou). Zatim slijedi ekipno prvenstvo u ubrzanom i brzopoteznom šahu u Hong Kongu, kao i nekoliko turnira u SAD.

Glavni turnir godine je Svjetska šahovska olimpijada, koja će prvi put biti održana u našoj zemlji (u septembru u Samarkandu). Pokušaćemo da se što bolje pripremimo.

Russian Chess Federation

„Ako se dobro pripremimo za domaću Olimpijadu, sve bi trebalo da ispadne uspješno.”

— Ko su vaši glavni rivali?
Nodirbek Yakubboev — Glavni konkurent je Indija. Takođe, mislim i Sjedinjene Američke Države. Ako Rusija bude mogla da učestvuje, onda i ona. Još uvijek ne znamo da li će ruski igrači dobiti dozvolu za nastup, pa za sada kao glavne konkurente vidimo Indiju i SAD. Možda i Njemačka može da se uključi u borbu za medalje.

— A Kina?
Nodirbek Yakubboev — Teško je reći. Kina trenutno nema jaku mladu generaciju. SAD, iako nemaju mnogo mladih igrača, uvijek imaju čvrst sastav — tu su Fabiano Caruana, Wesley So, Levon Aronian, Lenier Dominguez i, mislim, Hans Niemann. Po rejtingu izgledaju vrlo ozbiljno. Indija je aktuelni šampion, iako njihovi lideri trenutno imaju pad forme, ali su uvijek opasni. I mi imamo svoje prednosti — ipak igramo kod kuće. Ako se dobro pripremimo, sve bi trebalo da bude uspješno.

— Na prošloj Olimpijadi kapiten ekipe bio je Vladimir Kramnik. Kakvo je bilo iskustvo rada s njim? Koje korisne savjete ste dobili?
Nodirbek Yakubboev — Nažalost, vremena za zajednički rad bilo je malo — svega oko mjesec dana pred Olimpijadu. Bilo je priprema i online treninga. Proučavali smo otvaranja i razne završnice. Uglavnom, iskustva nije bilo onoliko koliko smo željeli.

https://tinyurl.com/34j5vfmx