Intervju sa Romanom Vidonyakom, trenerom Javokhira Sindarova

 

Romane, veliko hvala na ovom intervjuu i ogromne čestitke na pobjedi Žavohira. Prošla su otprilike dva dana otkako je on ranije osigurao turnir. Kako se generalno osjećate?

Roman Vidonyak: Bio je to odličan turnir, odličan rezultat i veliko dostignuće, ali to je već prošlost. Došao je novi dan i novi zadaci. Za gledaoce je to, naravno, ogroman trenutak i grandiozan turnir za Žavohira. Za nas su prošla dva-tri dana i moramo ponovo krenuti s planiranjem, trenirati iz dana u dan, iz sedmice u sedmicu, iz mjeseca u mjesec — raditi kao profesionalci.

Dakle, još par dana — povratak u Taškent, možda neki javni događaji?

Roman Vidonyak: Da, i to je sve.

I to je sve?

Roman Vidonyak: Da. A onda — rad. Nemamo mnogo vremena, i nije riječ samo o meču za svjetsku titulu. Na primjer, ispred nas je Varšava — etapa Grand Chess Toura, veoma jak turnir, gdje će igrati i Gukeš i praktično svi najjači na svijetu — u ubrzanom i brzopoteznom šahu. A tri dana nakon Varšave — Bukurešt, klasični turnir Grand Chess Toura. Ta dva turnira su veoma važna.

Znate, sad sam se sjetio — tada to nisam povezao — bila je etapa Grand Chess Toura koju je potpuno dominirao Fedosejev.

Roman Vidonyak: Da, u Varšavi, prošle godine.

I tada ste radili s njim?

Roman Vidonyak: Da, radio sam s Fedosejevim mnogo godina, više od tri. Sada ima pauzu iz ličnih razloga, ali čekam njegov povratak.

Kada je počeo vaš rad sa Žavohirom?

Roman Vidonyak: U januaru 2025. godine.

To je bilo tokom Vajzenhausa?

Roman Vidonyak: Da, prije tog turnira. Bili smo tamo zajedno.

Dakle, prilično nedavno.

Roman Vidonyak: Da.

Kako je do toga došlo? Da li ste prvo počeli raditi sa uzbekistanskom federacijom ili odmah sa Žavohirom?

Roman Vidonyak: Prvo sa Fedosejevim. Trebao nam je sparing partner za trening kampove. To je moj sistem — raditi s dva veoma jaka igrača. Ali nije lako naći odgovarajućeg sparing partnera za Fedosejeva.

Ponekad smo imali, na primjer, Jordena van Foresta, Anisha Girija i druge jake igrače. Ali u jednom trenutku je trebalo naći stabilnog partnera, i Fedosejev je rekao: „Pogledaj Žavohira — veoma zanimljiv mladi igrač, sa razmišljanjem Botvinika.“

To me je zainteresovalo. U to vrijeme i Žavohir je tražio novi korak u razvoju. Vladimir je razgovarao s njim, objasnio mu moj sistem, došao je u Minhen. Odradili smo jedan dan treninga — i to je bilo veoma zanimljivo za oboje. Nakon toga smo počeli mnogo da radimo.

Bilo je devet trening kampova po 10–14 dana — ukupno oko 140–160 dana treninga.

Svaki dan je bio intenzivan?

Roman Vidonyak: Veoma. Bez računara i šahovskih mašina. Samo tabla — 8 sati dnevno.

Kada kažete „sistem“, šta to znači?

Roman Vidonyak:Ukratko je teško objasniti — detaljno samo u knjizi. Ali suština je da radimo na ključnim šahovskim vještinama na velemajstorskom nivou. Podijelio sam ih na 17 dijelova. Za svaki dio postoje hiljade specijalnih pozicija.

Treniramo vještine kroz sistem ocjenjivanja — od C- do A+. Kada učenik dostigne A+, prelazimo na drugu vještinu.

I rekli ste da Žavohir još nije dostigao nivo A?

Roman Vidonyak: Još ne, čak ni A-. Trenutno je otprilike na nivou B.

To znači da su zadaci veoma teški?

Roman Vidonyak: Da, i ima ih na desetine hiljada. On ih rješava brzo, pa moram stalno da pravim nove. Već imam oko 40.000 pozicija.

Vi ih sami birate? Danas svi govore o vještačkoj inteligenciji.

Roman Vidonyak: Ne, AI to još ne može da radi. Moraš razumjeti učenika, njegove slabosti i birati pozicije baš za to.

Na primjer, partija s Matijasom — gdje nije odigrao uzimanje na a4. Da li je to povezano s onim što ćete kasnije trenirati?

Roman Vidonyak: Da. Ovdje su dvije stvari. Prva je izdržljivost. Pritisak je bio visok, mozak je bio umoran i izabrao je jednostavniji put — razmjenu i bezbjedan završetak. Ako se trenira izdržljivost, mozak može dublje da računa varijante. Imao je dovoljno energije, ali ne za svaki potez — turnir je težak.

Dakle, izdržljivost je jedna od vještina?

Roman Vidonyak: Da, jedna od 17.

Vaš sistem je inspirisan trenerima sa kojima ste radili?

Roman Vidonyak: Da — Igor Platonov, J. Dorfman.

Dorfman je „statička ravnoteža“?

Roman Vidonyak: Da, njegove knjige su veoma važne za razumijevanje šaha.

Ali ih je teško razumjeti?

Roman Vidonyak: Da, veoma. Radio sam treninge s njim i dobro sam razumio metod, ali iz knjiga je to teško.

I to vas je navelo da napravite svoj sistem?

Roman Vidonyak: Da. Platonov je govorio: ako imaš talenat, moraš razvijati izdržljivost razmišljanja. On je imao metodiku, ja sam je proširio — dodao sam još 16 vještina.

Svaki dan pravite pozicije?

Roman Vidonyak: Da. Svakodnevno pregledam stotine partija i raspoređujem pozicije po vještinama.

Zašto je potrebno toliko?

Roman Vidonyak: Zato što su top-velemajstori veoma jaki. Ne možeš razviti vještinu na 100 pozicija — kao mišići: ako ne treniraš, sve nestane.

Ali to je ogroman obim posla. Da li je to održivo?

Roman Vidonyak: Ako osoba nije motivisana — neće postati veliki igrač. Prva 2–3 mjeseca su veoma teška, ali poslije dolazi osjećaj snage i trening počne da prija.

Kao u teretani?

Roman Vidonyak: Da, tačno. U početku teško, poslije želiš da nastaviš.

Šta vas motiviše da radite tako?

Roman Vidonyak: Ljubav prema šahu i prema trenerskom poslu. Volim to i želim da svakog dana postajem bolji.

Rođeni ste u Lavovu i preselili ste se u Njemačku?

Roman Vidonyak: Sa 21 godinom. Prije toga sam studirao na sportskom univerzitetu na šahovskom odsjeku.

Oženili ste se sa 18 godina?

Roman Vidonyak: Da.

Da li je i vaša supruga šahistkinja?

Roman Vidonyak: Da, internacionalni majstor — Neli Vidonyak, igra za FC Bayern.

Da li ste odmah počeli da radite kao trener u Njemačkoj?

Roman Vidonyak: Ne, prvo nisam znao jezik. Radio sam obične poslove — čak u McDonald’su, i kao vozač autobusa.

Ozbiljno?

Roman Vidonyak: Da. Imao sam oko sedam takvih poslova. Paralelno sam trenirao klubove i učio njemački.

Kada je počela profesionalna trenerska karijera?

Roman Vidonyak: Od 2011. godine.

Da li su vaši roditelji uticali na vas?

Roman Vidonyak: Da, bili su muzičari. Pitao sam oca na čemu da sviram, on je rekao: „Tri muzičara u porodici su već previše“. I ja sam otišao u šah. Kada sam odlučio da postanem trener, podržali su me, iako to tada nije smatrano prestižnom profesijom.

Da li žalite što niste postali velemajstor?

Roman Vidonyak: Ne. Imao sam veoma jakog trenera i želio sam da budem kao on.

Kako se zvao?

Roman Vidonyak: Viktor Ščerbakov. Više nije živ, ali je bio moja inspiracija. Bio je veoma impresivna osoba. Trenirali smo zajedno sedam godina i tada sam pomislio: „Želim da postanem šahovski trener kao on“.

Zanimljivo. Naravno, znate Marka Dvoreckog?

Roman Vidonyak: Da.

Šta mislite o njemu kao treneru? Bio je internacionalni majstor i dao je ogroman doprinos šahovskoj literaturi, radio je sa vrhunskim igračima poput Jusupova, Dreeva, Dolmatova. Da li je njegov pristup uticao na vas? Jeste li čitali njegove knjige?

Roman Vidonyak: Da, naravno, čitao sam njegove knjige. Mislim da je uradio ogroman posao. Ali živio je u eri bez mašina i bilo je jako teško napraviti više nego što je on napravio. Moraš biti supervelemajstor da tako precizno sastavljaš vježbe bez kompjutera. Imao sam sreću što živimo u drugom vremenu — ,ašine (engine) mnogo pomažu.

Pojavom mašina igra se mnogo promijenila. Trening je postao lakši — možeš praviti materijale uz pomoć računara. Ali borba za tablom je postala mnogo gušća: ogromna količina teorije, pripreme itd. Kako gledate na riječi Magnusa da klasični šah postaje dosadan i „suh“? Da li se slažete?

Roman Vidonyak: Uopšte ne. Mislim da je Magnus jednostavno predugo u šahu i osvojio je toliko turnira da mu je postalo dosadno. Možda njegova priprema više nije idealna. Na primjer, pred meč za svjetsku titulu mora se učiti ogroman broj varijanti — to je teško i dosadno. Ali postoje i drugi načini pripreme, ne samo učenje varijanti četiri sata dnevno.

Igramo protiv ljudi. Postoje mašine, postoje „Ferrari“, ali Usain Bolt trči 100 metara bez mašine — i mora biti najbolji na svijetu. U šahu je isto.

Poslije pripreme i dalje počinje prava igra: duga partija, kritični momenti, teške odluke — odbrana, napad, poziciona igra, završnice. Lako je pričati, ali u praksi je to teško. Da, treba mnogo pripreme, pamćenja varijanti — to je naporno. U mojoj knjizi pisaću o mnemotehnici. Nauka pamćenja je danas veoma razvijena, ali šahisti je gotovo ne koriste, a trebali bi.

Dakle, ne zanimaju vas samo šah, nego i rad mozga?

Roman Vidonyak: Naravno. To je naš alat.

Pitate li se rade li s neurolozima?

Roman Vidonyak: Da, mnogo čitam, slušam i razmišljam o tome. I pisaću o tome u knjizi.

Možete li navesti primjer kako funkcioniše mozak, nešto što još nije do kraja razjašnjeno, ali bi moglo mnogo pomoći šahistima?

Roman Vidonyak: Ne mogu. Pred nama je meč protiv Gukeša. U knjizi neću otkrivati sve tajne. Mnogo važnog — da, ali ne sve. Pripremu za meč, naravno, držim u tajnosti.

Naravno. Koja partija Žavohira vam se najviše svidjela na ovom turniru?

Roman Vidonyak: Protiv Fabijana u drugom dijelu — brilijantna odbrana. Jusupov me nazvao i rekao: „Nevjerovatno! Ova remi-partija je bolja od deset pobjeda.“

I mene je to jako impresioniralo. Kada je Fabijano zamijenio dame i uzeo pješaka na a6, činilo mi se da će se Žavohir raspasti — to nije njegov tip pozicija.

Prije godinu dana — da. Ali sada je pronašao nevjerovatne odbrambene ideje: Kg6, h5, gxh5. Obradili smo oko 200 pozicija iz odbrane i igrali trening partije iz odbrane. To je jedan od ključnih elemenata mog sistema.

Da, to se vidjelo. Bile su i odlične pripreme u otvaranju, recimo protiv Pragnanande — kralj u centru, i jednostavno ga je „razbio“.

Roman Vidonyak: Prva partija je bila kao Taljeva — vrlo lijepa. Ali možda smo mi dobro igrali, a protivnici nisu bili na očekivanom nivou.

Svi su govorili da su se pripremali mjesecima za turnir.

Roman Vidonyak: Da, ali u pripremi je potrebna i sreća. Možete pripremiti stotine varijanti, ali koja će se pojaviti na tabli — to je takođe pitanje sreće.

Radili ste s mnogim jakim igračima, uključujući i Bibisaru. S kim sada radite?

Roman Vidonyak: Bibisara je dio mog sistema, kao i Žavohir. Vjerujem da će postati najjača šahistkinja svijeta. Treba joj mnogo treninga, znamo na čemu treba raditi. Mlada je, motivisana i ponosan sam što je treniram.

Zašto smatrate da će Žavohir postati najbolji na svijetu? Radili ste i s Anišem Girijem i Fedorom Fedosejevim.

Roman Vidonyak: Giri i Fedosejev više nisu tako mladi. Možda nemaju toliko vremena, energije ili želje da treniraju tako intenzivno. Ali da je Aniš trenirao sa mnom devet priprema godišnje, mogao bi dostići rejting 2800. I dalje je vrlo jak.

Da li učenik mora potpuno da vjeruje vašem sistemu?

Roman Vidonyak: Nakon prvog kampa svaki jak velemajstor razumije kako to funkcioniše. Ali prije prvog kampa ja sam nepoznat trener, pa je potrebno povjerenje.

Sada više niste nepoznati. Sigurno vam se javlja mnogo ljudi?

Roman Vidonyak: Da, ali ne primam nove igrače — imam dovoljno posla. Imamo svoje zadatke.

Iznenađuje me što se do 2025. o vama skoro ništa nije znalo. U šahovskoj novinarstvu sam 10 godina i prvi put sam vas vidio u Vajk an Zeu.

Roman Vidonyak: Ja sjedim kod kuće. Volim svoj dom, svoju suprugu, ćerke i mačke. Radim na šahu i pozicijama. Ne pišem knjige, ne koristim društvene mreže — možda zato.

Nemate društvene mreže?

Roman Vidonyak: Ne, nemam vremena za to.

A šta kažete učenicima? Mladi vole društvene mreže.

Roman Vidonyak: Društvene mreže su štetne za mozak. Ali mladima je ponekad potreban odmor. Ne zabranjujem. To je njihov izbor.

Znači osam sati treninga — a poslije radi šta hoćeš?

Roman Vidonyak: Da. Bavite se sportom, gledajte filmove, razvijajte se — ali slobodno.

A što se tiče alkohola i ostalog?

Roman Vidonyak: Alkohol i duvan su 100% štetni za mozak. Ali profesionalni šahisti to razumiju i bez mene.

I za kraj: pominjali ste meč sa Gukešem… Možda postoji „čudovište Gukeš“ i Gukeš koji nije u formi. Možete li malo pojasniti?

Roman Vidonyak: Da. Naravno da simpatišem Gukeša. Kada sam gledao njegove partije na Olimpijadi i na drugim turnirima, čak sam pomislio da ima trenera jačeg od mene.

Mislite na Gajevskog?

Roman Vidonyak: Ne. Ne znam ko je to. Govorim o „atletskom treneru“. U svakom dobrom sportskom klubu postoji glavni trener — kao Pep Gvardiola ili Jirgen Klop — ali postoji i atletski trener koji 90% vremena radi na osnovnim vještinama igrača. U šahu je to isto potrebno. Ja sam upravo takav „atletski“ trener. Gajevski je, mislim, više trener za otvaranja. A ja sam pretpostavljao da Gukeš ima jakog upravo atletskog trenera.

Znači trener koji pomaže da se dublje razumije šah?

Roman Vidonyak: Upravo to. Pogledajte Ronalda ili Mesija: oni ne rade stalno samo s glavnim trenerom, nego imaju ličnog trenera iz dana u dan, godinama, da bi razvijali i realizovali svoje vještine. U šahu bi trebalo biti isto.

Ali većina supervelemajstora ima samo trenere za teoriju i otvaranja.

Roman Vidonyak: Da, i to je greška. Mislim da su mnogi prošli kroz tu fazu, ali se kasnije fokusiraju samo na otvaranja. A u šahu gotovo da nema sistemske „atletske“ pripreme. Na primjer, Dvorecki je radio s igračima u periodima, ali prava priprema mora biti stalna — svaki dan, svake sedmice između turnira. Intenzitet je ključni faktor, kao i u sportu.

Takav trener mora dobro poznavati igrača?

Roman Vidonyak: Naravno. To je neophodno. Ne govorimo o fizici, nego o „mentalnoj atletici“.

Šta mislite, da li je Gukeš imao takvog trenera?

Roman Vidonyak: Ne znam tačno kako je došao do tog nivoa, ali igrao je veoma snažno. Međutim, kasnije je nešto krenulo po zlu. Mislim da je problem u pogrešno postavljenom cilju.

U kom smislu?

Roman Vidonyak: Postavio je sebi cilj — da postane svjetski prvak. Ali za supervelemajstora to nije baš pravi glavni cilj.

A koji bi trebalo da bude?

Roman Vidonyak: Postoje četiri faze: kvalifikovati se za Turnir kandidata, osvojiti ga, zatim osvojiti meč za svjetsku titulu. Ali to nije konačan cilj. Najvažnije je postati toliko jak da dominiraš svjetskim šahom, kao što su to radili Kasparov i Karlsen: godinama osvajati turnire i biti najbolji na svijetu. To je teži cilj, gotovo san, ali je važniji.

Mislim da je Gukeš stigao do faze „postati svjetski prvak“ i sada razmišlja: „Moram svima dokazati da sam najbolji“. Ali još nije prošao prethodni korak — dominaciju. To zahtijeva vrijeme, možda 2–4 godine.

Želim mu sve najbolje. Možda mu i moje riječi pomognu kasnije.

A kako ocjenjujete meč Žavohira i Gukeša?

Roman Vidonyak: Oko 53% u korist Žavohira. Ali meč će biti vrlo težak, otvoren i zanimljiv. Prvi put u istoriji dva tako mlada igrača se bore za svjetsku krunu.

Kako uopšte možete govoriti o 53%?

Roman Vidonyak: To je osjećaj. Teško je objasniti, ali osjećam blagu prednost Žavohira.

Da li je on sada na vrhuncu?

Roman Vidonyak: Da. Posljednje dvije sedmice — najbolji nivo u njegovom životu.

Donosite zanimljive odluke. Na primjer, u Goi niste putovali s njim nego ste poslali Madminova.

Roman Vidonyak: Da. To je bilo prvi put, ali sam znao da je Madminov dobar prijatelj za njega. Na dugim i teškim turnirima veoma je važno imati prijatelja pored sebe. On nije samo prijatelj, nego i jak šahista, moj učenik. Nadam se da će igrati na Olimpijadi i postati jak velemajstor.

Radili ste i sa Nodirbekom Abdusattorovim?

Roman Vidonyak: Da, malo. On mi je veoma interesantan. Mislim da ćemo u budućnosti ponovo sarađivati. On je „mašina za rad“: nevjerovatna koncentracija i motivacija. Po tom parametru je broj jedan među svim mojim učenicima.

Ima li „ubilački instinkt“?

Roman Vidonyak: Da, bez sumnje. Vrlo jak.

Ako nastavi dugo da igra, može dominirati. I tada će Žavohiru biti veoma teško da dominira šahom.

Koje su sličnosti i razlike između njih?

Roman Vidonyak: Ne volim da to komentarišem — to su lične informacije.

Spolja, Žavohir djeluje opušteno, veselo, a za tablom maksimalno fokusiran.

Roman Vidonyak: Da. Ja ga zovem „sunčani momak“, a sada — „TNT“. Znate pjesmu AC/DC? To je to: spolja miran, ali za tablom prava eksplozija, pravi borac.

Roman, ovaj razgovor mi je dao ogromno razumijevanje šahovskog svijeta. Mislim da možemo završiti.

Roman Vidonyak: Hvala. Nadam se da vam se svidjelo. Pokušaću još bolje da naučim engleski da mogu slobodnije da razgovaram s vama.

Već imate odličan nivo.

Roman Vidonyak: Hvala!

 

 

ZVIJEZDA KOJA JE OSVOJILA SVIJET SVOJOM BLISTAVOM IGROM

 

Petostruki prvak RSFSR-a u šahu (1950, 1951, 1953, 1957, 1958), dvostruki pobjednik ekipnih prvenstava SSSR-a (1954. — u sastavu reprezentacije DSO „Spartak“, 1955. — u sastavu reprezentacije RSFSR-a), osvajač nagrada na brojnim međunarodnim turnirima u SSSR-u i inostranstvu, dobitnik mnogobrojnih priznanja za najljepše partije na turnirima svih nivoa, legenda koja je postala majstor sporta i u šahu i u damama (šaškama), jedan od najzanimljivijih, po dubini ideja, napadačkih šahista Sovjetskog Saveza na prelazu iz 1950-ih u 1960-e godine.

Kako je sve počelo

Rashid Nežmetdinov rođen je 15. decembra 1912. godine u gradu Aktjubinsku, u porodici nadničara koji je radio kod lokalnog trgovca Aljukina, i živio je veoma težak život.

Sa pet godina Rashid je ostao bez roditelja, nakon čega je Kavi (stariji brat), koji je postao glava porodice, odveo mlađu braću i sestru kod rodbine po ocu u selo Krasni Ostrov u Nižnjenovgorodskoj guberniji, dok je sam otišao u Kazanj da zarađuje za život. U narednim godinama Rashid je upoznao sve tegobe teškog života, prošavši, zajedno sa sestrom, i školu dječjeg doma, gdje je naučio da čita i piše na ruskom i tatarskom jeziku.

Prvo upoznavanje sa šahom

Čim je Kavi uspio da se osamostali, vratio je braću i sestru kod sebe. U jesen 1923. godine, igrajući se skrivača u dvorištu, Rashid je pronašao list istrgnut iz knjige sa nerazumljivim crtežima i zapisima. Nešto kasnije, u gradskom „Komunističkom klubu“, gdje je pohađao sastanke pionirskog odreda, ugledao je odrasle kako igraju igru koja je podsjećala na slike s pronađene stranice. To je bio šah.

Rashid je neko vrijeme, dolazeći u klub, samo posmatrao partije, da bi se jednog dana i sam zamolio da sjedne za tablu. Na iznenađenje protivnika-amatera, redom ih je sve pobijedio.

Prijem u šahovsku sekciju

Rezultat toga bila je preporuka kvalifikovanog šahiste Samsonova, koji je posmatrao te partije, da se mladi samorodni talenat primi u gradsku šahovsku sekciju. Međutim, u sekciji je Nežmetdinov, nepoznavajući teoriju i učeći sve isključivo kroz lično iskustvo, u početku doživio brojne poraze. Napustio je igru i počeo da čita knjige o šahu. Iako je to čitanje bilo nesistematično (a za najbolje udžbenike toga vremena, posebno one koje su pisali Lasker, Reti i Nimcovič, porodica Nežmetdinov jednostavno nije imala novca), nakon godinu dana Rashid se vratio u sekciju i počeo da pobjeđuje.

Zimi 1927. godine, na gradskom prvenstvu među pionirima, dobio je svih 15 partija, ostvarivši stoprocentan učinak. Ta pobjeda omogućila mu je učešće na turniru treće kategorije za odrasle, a po njegovom završetku mladi šahista je dobio treću kategoriju, preskočivši dodjelu četvrte.

U proljeće i ljeto 1928. godine Nežmetdinov je učestvovao u polufinalu takozvanog velikog prvenstva Kazanja, ali nije dovoljno sigurno realizovao dobijene završnice i, osvojivši 3 poena od mogućih 6, nije se plasirao u finale.

U tom periodu, uz strast prema šahu, kod mladog sportiste se pojavilo interesovanje i za još jednu neobičnu igru — ruske dame (šaške).

Upoznavanje sa damama (šaškama)

Sa damama (šaškama) se upoznao takođe sasvim slučajno, pošto jedne večeri u klubu nije mogao da pronađe protivnika za šahovsku partiju. Razvoju Nežmetdinova u damama, nešto manje nego u šahu, smetalo je nepoznavanje teorije.

U početku su razvoju igrača pomagali dobra memorija i prirodna inventivnost. Prvi put je odigrao dame početkom 1928. godine, a već u februaru je pobijedio u polufinalu prvenstva Kazanja, da bi potom osvojio drugo mjesto u finalnom turniru.

Ubrzo nakon toga u Kazanj je doputovao prvi prvak SSSR-a, Vasilij Medkov, koji je bio pozvan da nastupi van konkurencije na prvenstvu Rejona autonomnih republika i oblasti (u ovu administrativnu cjelinu, poznatu pod skraćenicom RARO, ulazilo je sedam teritorijalnih jedinica, uključujući Autonomnu Tatarsku SSR). Prije početka turnira Medkov je održao simultanku, u kojoj je Nežmetdinov s njim odigrao remi, a na samom turniru Rašid je zauzeo drugo mjesto, iza Moskovljanina, ispred sljedećeg takmičara za čak dva poena.

Pošto je Medkov na prvenstvu nastupao nezvanično, šampionsku titulu osvojio je Nežmetdinov. Pozitivna recenzija moskovskog prvaka o igri kazanjskog mladića objavljena je u časopisu „Šah i dame u radničkom klubu“, dok su analize dvije Nežmetdinovljeve partije izašle u novinama „Crvena Tatarija“.

Između dvije igre

U jesen 1928. godine Nežmetdinov je planirao da učestvuje na prvenstvu Kazanja u šahu, ali ti planovi nisu ostvareni — poziv u Moskvu na prvenstvo RSFSR-a u damama (šaškama) prevagnuo je.

Po završetku tog turnira, u oktobru mu je (kao prvom kazanjskom damašu) dodijeljena prva kategorija.

Prvi šahovski uspjesi

Na samom kraju godine uspjeh je stigao Nežmetdinovu i u šahu: na takozvanom malom prvenstvu Kazanja, na kojem su se uglavnom takmičili mladi igrači, osvojio je prvo mjesto. Taj rezultat mu je dao pravo nastupa na velikom prvenstvu Kazanja, koje je počelo mjesec dana kasnije.

Nežmetdinov je turnir započeo veoma dobro — tokom prvih pet sedmica (polovine distance) osvojio je 6½ poena, ali nije uspio da tokom čitavog prvenstva zadrži potpunu koncentraciju. Na završetku je ostvario tek nešto bolji rezultat, ali je ipak dobio drugu svesaveznu kategoriju.

Prve velike pobjede i… prekršaji

U ljeto 1929. godine Nežmetdinov je osvojio prvenstvo Kazanja u damama (šaškama) s rezultatom bliskim stoprocentnom učinku. U to vrijeme se posebno zainteresovao za simultane partije, ali je zbog toga imao i administrativne posljedice: isključen je iz šahovsko-damske sekcije i kvalifikacione komisije i suspendovan na mjesec dana zbog „neprisustvovanja sjednicama sekcije“ i „dodjele nagrada u novcu, a ne u stvarima“.

Štampa nije ostala ravnodušna

To, međutim, nije spriječilo Nežmetdinova da manje od mjesec dana kasnije održi simultanku u damama naslijepo na osam tabli i pobijedi u svim partijama. Takav rezultat nije mogao da prođe nezapaženo u svesaveznoj štampi — u časopisu „Šah i dame u radničkom klubu“ pojavila se bilješka posvećena Nežmetdinovu pod naslovom „‘Čudo od djeteta’ u Kazanju“.

Rekord oboren

Ubrzo, 6. oktobra, održao je još jedan simultani meč naslijepo, ovoga puta na 15 tabli. Rezultat je bio 11 pobjeda, uz 2 poraza i 2 remija — prema šahovsko-damskoj štampi tog vremena. Na taj način Nežmetdinov je popravio svesavezni rekord u igri naslijepo, i po broju tabli i po broju pobjeda.

Mali svesavezni šampionat (dame, šaške)

Krajem 1929. godine Nežmetdinov je ponovo pozvan u Moskvu, ovoga puta na Mali svesavezni šampionat (u Velikom su nastupali samo majstori i prvaci saveznih republika). Turnir je igran u tri grupe, ali se kazanjski ‘damaš’, koji je demonstrirao rizičnu igru s minimalnim brojem remija, nije plasirao na Veliki šampionat. Njegov rezultat — 12 poena iz 21 mogućeg — štampa je ocijenila kritički: „Od Nežmetdinova se moglo očekivati više.“

Prva kategorija u obe discipline

Na regionalnom nivou, međutim, Nežmetdinov je ostao lider. Početkom 1930. godine redom je osvojio polufinalni i finalni turnir šahovskog prvenstva Kazanja, a odmah zatim i prvenstvo grada u damama, završivši školovanje sa prvom svesaveznom kategorijom i u damama i u šahu.

Odesa

Po završetku škole Nežmetdinov nije mogao da se zaposli u Kazanju. Nakon šest mjeseci potrage, u januaru 1931. godine napustio je učešće u tek započetom šahovskom prvenstvu grada i otišao u Odesu — u rodni grad damaša Semjona Korhova, s kojim se upoznao na prvenstvu SSSR-a godinu dana ranije. Na novom mjestu, zahvaljujući Korhovu, Nežmetdinov je dobio posao ložača.

Prvak Odese

Kasnije je dobio posao i u lokalnom šahovsko-damskom klubu. Nakon toga postao je aktivan učesnik šahovskih i damskih takmičenja u Odesi, i dalje pokazujući inventivnu i rizičnu igru, a 1933. godine postao je prvak grada u oba sporta.

Po povratku u Kazanj, Nežmetdinov se zaposlio u lokalnom Birou za standardizaciju i istovremeno vodio šahovski kružok na Kazanjskom univerzitetu. Nastavio je uspješno da nastupa na takmičenjima — u šahu na lokalnom nivou, gdje je osvajao gotovo sve turnire, izuzev gradskog prvenstva 1935. godine, koje je napustio nakon četiri poraza, dok je u damama (šaškama) bio uspješan i na republičkom nivou.

Nevjerovatno je blizu

U januaru 1936. godine Nežmetdinov je istovremeno nastupio na prvenstvima Kazanja u šahu i u damama i u oba takmičenja izašao kao pobjednik. Zahvaljujući čvrstoj reputaciji, postao je prvi šahista kojem je istog ljeta bilo dozvoljeno učešće na turniru igrača prve kategorije u Rostovu.

Rostov-otac

Kazanjac je turnir započeo uspješno, osvojivši 3½ poena u prva četiri kola, ali mu je kasnije nedovoljna priprema otvaranja i previše rizična, riskantna igra onemogućila da razvije početni uspjeh.

Povratak korijenima

Propustivši prvi šahovski meč gradova Povolžja održan 1936. godine, Nežmetdinov je već sledeće godine, na domaćem terenu, nastupio u sljedećem sličnom takmičenju na prvoj tabli reprezentacije Kazanja. Osvojio je 10 poena od mogućih 12, a kazanjska ekipa je, uz njegovu pomoć, pobijedila reprezentacije Staljingrada, Saratova i Kujbiševa i zauzela prvo mjesto.

Usklađujući studije i igru

U jesen je Nežmetdinov upisao fizičko-matematički fakultet Pedagoškog instituta. Sledeća  godina obilježena je osvajanjem dva kandidatska boda zaredom. Prvi je izborio u Sverdlovsku, na turniru najjačih igrača prve kategorije SSSR-a. Nežmetdinov je to takmičenje započeo brilijantno, ostvarivši devet uzastopnih pobjeda, ali ga je potom ponovo usporio nedostatak teorijskog znanja. Ipak, osvojenih poena bilo je dovoljno za kandidatski bod. Drugi bod Kazanjac je stekao na Svesaveznom turniru prvokategornih igrača u Gorkom.

Malo mu je nedostajalo da odmah osvoji oba boda, a s njima i zvanje kandidata, ali ga je i ovaj put izdala oskudnost znanja otvaranja. Na turniru je uglavnom pobjeđivao igrače „uskog profila“ zahvaljujući boljim sposobnostima u složenim završnicama, ali nije uspijevao da se nosi s liderima.

(Nastaviće se)

(Stavljen nastavak 2)