Jyotirmoy Halder | TIMESOFINDIA.COM | 4. oktobar 2026, 11:47 IST
Vantika Agrawal govori o Šahovskoj olimpijadi i još mnogo toga
NJU DELHI: 46. izdanje Šahovske olimpijade u uzbekistanskom Samarkandu, kao i obično, imalo je samo jedan slobodan dan, poslije šestog kola. Zbog toga je Indijka Vantika Agrawal, koja je u tom šestom kolu na trećoj tabli pobijedila američku šahovsku legendu Irinu Krush, ipak provela tri dana van šahovske table – planirani slobodni dan, plus još dva kola u kojima je kapiten Swayams Mishra nije uvrstio u sastav, protiv Njemačke i Kazahstana.
Previše šahovske pripreme tokom prva dva dana ostavila je Vantiku u potrazi za načinom da se trećeg dana malo opusti. U pomoć joj je priskočila popularna emisija Samaya Raina „India's Got Latent“. Trećeg slobodnog dana odgledala je u nizu najnovije epizode, a narednog dana vratila se za tablu i u devetom kolu pobijedila Uzbekistanku Nilufarkhon Imomkuzievu.
„Obično ne gledam toliko, jer nemate vremena. Ujutro se pripremate, zatim uveče analizirate protivnicu i razgovarate o tome, pa se ujutro ponovo pripremate. Poslijepodne imate partiju i umorni ste. Ali ovog puta, sa slobodnim danom i još dva dana pauze, imala sam mnogo vremena i pomislila sam: već sam toliko vježbala šah, hajde da se malo opustim. Tako sam pogledala nekoliko epizoda emisije India's Got Latent“, rekla je za TimesofIndia.com.
Na pitanje da li joj se emisija dopala, nije bilo oklijevanja.
„Da, naravno“, dodala je. „Gledala sam i ranije epizode, a onda i ovu novu. Lijepo je. Jednostavno se malo opustite.“
Vantika je takmičenje završila sa 6/8, uz pet pobjeda, i osvojila pojedinačnu bronzanu medalju u okviru indijske reprezentacije koja je takođe osvojila bronzu. To je tiša od dvije indijske priče o medaljama sa ove Olimpijade, a možda i zanimljivija kada se čuje iz prve ruke.
„Mislim da je bilo dobro“, rekla je o cjelokupnom iskustvu. „Mislim, naravno, prošli put sam osvojila dvostruko zlato. Tako da smo i ovog puta išli po zlato i nije bilo planirano da se završi ovako. Na početku smo izgubili od Poljske. Nije bilo tako glatko kao prošle godine. Ali drago mi je što smo dobili mnogo partija i uspjeli da se vratimo i završimo na postolju; poslije neuspjeha uspjeli smo da se vratimo i nastavimo dalje. Mislim da je to bilo veoma važno.“
Ona koja je izmakla
Ako postoji jedan rezultat na koji će se Vantika osvrnuti sa razočaranjem, to je remi protiv Kine u 10. kolu, koji je praktično okončao indijske nade u osvajanje zlata. Dvadesetčetvorogodišnja šahistkinja izgubila je partiju od Lu Miaoyi na trećoj tabli, dok je reprezentacija igrala za konačnih 2:2.
„Posebno sam bila veoma uznemirena zbog svoje partije protiv Kine“, priznala je međunarodna majstorica (IM). „Mislim da sam igrala prilično dobro i poslije 40 poteza pozicija je bila veoma remi. Bilo je mnogo načina da se napravi remi. Ali nekako sam u tom trenutku igrala na pobjedu. Znala sam da moja pozicija nije bolja, ali sam odlučila da igram na pobjedu. Zbog toga sam napravila neke glupe odluke.“
Dio problema, objasnila je, bio je u tome što nije znala šta se dešava na ostalim tablama.
„U tom trenutku nije bilo jasno da dobijamo na četvrtoj tabli, inače bih jednostavno išla na remi. Nisam bila sigurna šta se dešava na toj tabli i mislila sam da ću igrati na pobjedu“, prisjetila se.
Vantika Agrawal (desno) tokom partije protiv Kine | Foto: Rafal Oleksiewicz za FIDE
„Osim poraza protiv Kine, mislim da je bilo prilično dobro. Prije toga sam imala 5,5 poena iz šest partija. Gotovo sve partije sam dobila. Da nije bilo tog poraza, čak bih osvojila pojedinačno zlato na tabli.
„Pobijedila sam Krush. Zatim sam, poslije tri dana odmora, pobijedila Uzbekistanku, takođe veoma jaku šahistkinju. Tako da mislim da je bilo dobro, osim jedne partije kojom nisam bila zadovoljna.“
Prema njenim riječima, prevazilaženje lošeg rezultata svodilo se na prilično jednostavnu disciplinu:
„Mislim da je jednostavno trebalo da se usredsredim na narednu partiju i da ne razmišljam previše o onome što se već dogodilo.“
Tim spreman za izazove
Vantika je zasluge za način na koji je ekipa prihvatila poraz od Poljske i nastavila da se bori pripisala atmosferi u timu, a posebno kapitenу Mishri.
„Svi su bili veoma dobri. Humpy (Koneru) je igrala veoma dobro na tabli, Divya (Deshmukh), Savitha (Shri). Svi su igrali dobro. Mislim da se na kraju vidjelo da smo svi osvojili pojedinačne medalje na svojim tablama“, rekla je.
„Bili smo nekako spremni za to, jer smo i prošle godine izgubili od Poljske i doživjeli taj neuspjeh. Zato smo bili spremni da, ako nešto krene po zlu, budemo zajedno i borimo se kao tim.“
Vantika Agrawal protiv američke šahovske legende Irine Krush | Foto: FIDE
Ista otvorenost odnosila se i na pitanje selekcije koje je pratilo reprezentaciju, a ticalo se pada forme Vaishali Rameshbabu, zbog čega je izostavljena iz sastava u završnim kolima.
„Ona je toliko jaka da je osvojila Turnir kandidatkinja i sada je izazivačica za svjetsko prvenstvo. Da je bila u punoj formi, lako bismo sve pobijedile. One male šanse koje su druge ekipe imale, poput Poljske, mislim da ne bi dobile – pobjeđivale bismo na svim tablama“, rekla je Vantika.
Na pitanje da li ekipa razmišlja o tim usponima i padovima dok se oni zapravo dešavaju, Vantika je jasno odgovorila da to namjerno ne rade.
„Mislim da zaista ne razmišljamo o tome. Svako pokušava da se usredsredi samo na svoju partiju, a naš trener odlučuje ko igra, a ko ne, kako bi sve prošlo kako treba. Ne razmišljamo toliko o tim stvarima“, dodala je.
„Prošli put smo sve redom pobjeđivali. Imali smo 7 od 7, dobijali svaku partiju i nikome nismo davali šansu. Ovog puta nije bilo isto, iako smo došli sa našim najboljim timom. Zato je težak dio bio prihvatiti da ne možete svaki put osvojiti zlato i ne možete svaki put sve da pregazite. To se dešava. To prihvatanje. To je bilo teško.“
IM želi da ostavi trag u elitnom šahu
Kada su je pitali zašto je bila manje vidljiva na elitnoj sceni, Vantika Agrawal, koja je već dobitnica nagrade Arjuna, brzo je odbacila predstavu da je iza nje bila tiha godina izvan olimpijskog mjehura.
„Ne pozivaju me na ove vrhunske turnire na kojima igraju druge djevojke, Humpy, Vaishali, Divya“, rekla je za ovaj portal. „Ali nije da sam neaktivna. Igram mnogo open turnira i rekla bih da sam aktivnija od njih. Ako pogledate moj profil, odigrala sam više partija nego bilo koja od njih. Samo ne igram na turnirima koje svi prate.“
„Moj rejting je nešto niži i nije ga lako povećati – čak i kada igram veoma dobro, dobijem možda pet ili sedam rejting-poena. Nije lako dostići taj nivo, a tek kada ga dostignete dobijate pozive na takve turnire“, dodala je.
Vantika Agrawal na Šahovskoj olimpijadi | Foto: FIDE
„Ove godine sam pobijedila Song Yuxin; ona je igrala na drugoj tabli za Kinu, na jednom open turniru. Pobijedila sam i Adityu Mittala, koji ima više od 2600 i koji prije toga tokom cijele godine nije izgubio nijednu partiju – izgubio je samo od mene.“
U njenom prisjećanju na jednu konkretnu propuštenu priliku za priznanje osjetila se doza razočaranja.
„Na Tata Steel Rapid and Blitzu u januaru podijelila sam prvo mjesto u brzopoteznom šahu, zajedno sa Carissom Yip. Ali niko to nije ispratio. Jednostavno, o tome se ne izvještava“, dodala je s izvjesnim razočaranjem.
Bez obzira na nedostatak medijske pažnje, Vantika insistira da to nije poljuljalo njeno mišljenje o tome gdje se nalazi i šta želi da postigne – titulu velemajstora (GM).
„Već imam samopouzdanje i stalno radim. Poslije ove Olimpijade nije se mnogo toga promijenilo. Samo želim da se usredsredim na svoje ciljeve i da ne razmišljam previše o svemu ovome“, dodala je. „Nastaviću da igram na više turnira, pokušavajući da poboljšam svoje vještine i svoj nivo igre.“
Život poslije šahovske table i 2027. godina
Kada je riječ o 2027. godini, njen plan je nastavak dosadašnjeg puta, a ne potpuna promjena.
„Mislim da ću raditi isto, igrati na ovim open turnirima i pokušavati da povećam rejting, pa ćemo vidjeti kako će se sve odvijati“, priznala je.
Njeno obrazovanje je, u međuvremenu, uglavnom završeno.
„Završila sam B.Com Honours. Studirala sam na SRCC Collegeu, Univerzitet u Delhiju. Nakon toga sam se više posvetila šahu, jer sam u decembru imala ispite koji su se poklapali sa turnirima na kojima sam zaista željela da igram. Trenutno sam potpuno posvećena šahu, ali ostavljam otvorenu mogućnost; ako budem željela, upisaću master studije ili MBA.“
– Šahovski filantrop Evren Ucok uložio je više od pet miliona dolara za samo tri godine kako bi transformisao globalni šahovski ekosistem. Umjesto tradicionalnog sponzorstva, njegova vizionarska ulaganja pružaju sveobuhvatnu podršku mladim talentima kao što su Yagiz Kaan Erdogmus i Bodhana Sivanandan, podržavaju elitne evropske klubove i finansiraju najsavremeniju tehnologiju protiv varanja. Ovo je priča o dubokoj posvećenosti oblikovanju naredne generacije velemajstora.
Foto: ljubaznošću Selima Gurcana
Liječenje krize pažnje
Autor: Selim Gurcan
Komedija „Idiocracy“ iz 2006. godine prikazuje zastrašujuće duhovitu viziju budućnosti. Nakon što prespava 500 godina, prosječan čovjek budi se u svijetu u kojem je čovječanstvo izgubilo sposobnost kritičkog razmišljanja. Ljudi zalivaju usjeve sportskim napicima jer im reklame govore da „sadrže elektrolite“. Zabava se svodi na besmislene televizijske sadržaje, a društvo je pred kolapsom.
Za Evrena Ucoka, uspješnog preduzetnika i šahovskog mecenu, ovaj film djeluje kao upozorenje. Dok su djeca opčinjena TikTok video-snimcima od 15 sekundi, a algoritmi vještačke inteligencije donose odluke umjesto njih, Evren strahuje da logička inteligencija – najvažnija vrsta inteligencije, koja podrazumijeva sposobnost zaključivanja, učenja i prilagođavanja – slabi. Na to, kako navodi, ukazuju i najnoviji rezultati PISA testiranja širom zapadnog svijeta, o kojima se opširno govorilo u izdanju The Economista od 8. septembra 2026. godine.
Evren vjeruje da je šah jedan od najboljih lijekova za krizu pažnje koja zahvata današnju omladinu, od kojih su mnogi zarobljeni u dopaminskoj petlji kratkih video-snimaka. Dok brzi video-sadržaji treniraju mlade umove da zahtijevaju trenutnu dozu dopamina bez razmišljanja, šah radi upravo suprotno: primorava igrače da računaju, procjenjuju i pitaju se „zašto?“ prije nego što povuku potez. Pasivno skrolovanje zamjenjuje dubokom, usmjerenom koncentracijom. Evren procjenjuje da oko 50 do 100 sati takmičarskog šaha – čak i između školskih drugova – značajno poboljšava sposobnost koncentracije, skromnost i logičko razmišljanje kod djece i mlađih tinejdžera, te da je taj efekat trajan.
Prosječan građanin distopijskog svijeta za 500 godina
Potvrđeno konkretnom posvećenošću
To uvjerenje nije samo priča. Tokom protekle tri godine Evren je potrošio više od pet miliona dolara na različite šahovske projekte. Posebno podržava neke od najperspektivnijih mladih igrača na svijetu, uz pomoć renomiranih velemajstora i supervelemajstora koji im redovno pružaju trenersku podršku.
Program ide daleko izvan trenerskog rada i troškova turnira i obuhvata savjete o karijeri i turnirima, šahovske kampove, sportsku psihologiju, prilagođenu ishranu, fizičku pripremu i, kada je potrebno, selektivnu finansijsku podršku porodicama.
Evren takođe podržava Marseille Chess Club, usmjeren na najbolje mlade talente u Francuskoj i djecu iz siromašnijih sredina u Marseju, Evropsku šahovsku uniju, sa fokusom na ženski i seniorski šah, Monte Carlo Chess Club, koji je više puta osvojio Evropski kup za žene, kao i Istanbul Chess Club, gdje je Evren napravio prve šahovske korake kao tinejdžer.
On takođe finansira napredne tehnologije, uključujući šahovske super-engines koji mogu izračunati 500 miliona poteza u sekundi, kao i profesionalnu šahovsku platformu za ozbiljne igrače, koja pruža napredne funkcije, podstiče društvenu igru unutar klubova i između njih i sprečava nepoželjno ponašanje, poput varanja, odugovlačenja i trolovanja. Njegov tim je takođe istraživao mikrouređaje koji se koriste za varanje tokom partija za šahovskom tablom i o svojim saznanjima obavijestio nadležne organe FIDE, ECU, nacionalne saveze i organizatore turnira.
Čitav program počeo je sa samo jednim talentom: velemajstorom Yagizom Kaanom Erdogmusom, turskim čudom od djeteta koje je u avgustu 2023. godine bilo na ivici da napusti šah zbog nedostatka podrške. Tada su se on i njegova porodica preko Selima Gurcana, FIDE majstora, šahovskog autora i Evrenovog bliskog prijatelja još iz njihovih ranih tinejdžerskih godina, prije otprilike 35–40 godina, upoznali sa Evrenom.
Evren je pristao da podržava Yagiza najmanje pet godina i da „uradi sve što je potrebno“ kako bi on ostvario svoj puni potencijal. Selimov bliski prijatelj, velemajstor Mert Erdogdu, pristao je da intenzivno trenira Yagiza. Uz njihovu zajedničku pomoć, Yagiz je od nula velemajstorskih normi stigao do tri GM norme na tri uzastopna turnira, a titula velemajstora uslijedila je ubrzo nakon toga, u aprilu 2024. godine.
Yagiz, Mert i Evren u Selimovoj kući u decembru 2023. | Foto: ljubaznošću Selima Gurcana
Kako je Yagiz postajao sve jači, Mert je mjesto trenera prepustio Shakhriyaru Mamedyarovu, bivšem drugom igraču svijeta i takođe dugogodišnjem Selimovom prijatelju. Tim je organizovao i nekoliko trening-kampova sa vrhunskim velemajstorima, kao i tri različita meča pod nazivom „Clash of Generations“, kako bi Yagiz igrao i trenirao protiv supervelemajstora.
U tim mečevima Yagiz je osvojio 12,5 poena u 18 partija i stekao dragocjeno iskustvo u šahu najvišeg nivoa. Ovaj rezultat mu je takođe pomogao da sa 14 godina pređe rejting od 2700, što je najmlađem igraču u istoriji. Sada, sa 15 godina, Yagiz je prvi junior svijeta do 20 godina.
Yagizov uspjeh podstakao je Evrena i Selima da podrže još mladih talenata, među kojima su Ediz Gurel i Isik Can, koji zajedno sa Yagizom čine trojicu najbolje rangiranih igrača Turske po rejtingu, kao i tursku reprezentaciju.
Ohrabreni uspjehom programa, ubrzo su počeli da podržavaju i vrhunske talente iz drugih zemalja.
Sudar generacija: Yagiz Kaan Erdogmus protiv Petera Svidlera, osmostrukog prvaka Rusije | Foto: Marseille Chess Club
Uzbekistan je ponovo olimpijski šampion! Završili su Olimpijadu sa dva meč-boda više od Njemačke i Indije. Nakon proslave, ChessBase India je razgovarao sa uzbekistanskom reprezentacijom o partijama, pritisku i tome šta im ova pobjeda znači. Ne propustite šta su novoizabrani šampioni imali da kažu!
Foto: Nils Rohde / ChessBase
NIKO IM NIJE BIO NI BLIZU!
Uzbekistanska reprezentacija u otvorenoj konkurenciji ponovo je uspjela! Nakon što su 2022. godine šokirali šahovski svijet osvajanjem Olimpijade, sada su ponovo šampioni, ovog puta na domaćem terenu, na 46. FIDE Svjetskoj šahovskoj olimpijadi!
Uzbekistan je osvojio zlato sa 20 meč-bodova i 32,5 poena.
Poslije ceremonije zatvaranja razgovarali smo sa osvajačima zlatne medalje kako bismo se prisjetili ključnih trenutaka, pritiska igranja pred domaćom publikom i timskog duha koji je stajao iza ovog uspjeha.
INTERVJU VODIO SAGAR SHAH
Sagar Shah: Čestitam, momci, osvojili ste zlato! Godine 2022. radili smo intervju. Četiri godine kasnije ponovo ste šampioni, ovog puta u Uzbekistanu. Kako se osjećate?
Sindarov: Osjećamo se fantastično. Veoma smo srećni što smo osvojili olimpijsko zlato u našoj zemlji. Veoma smo ponosni što smo postali šampioni u svojoj domovini, gdje nas svi podržavaju.
Sagar: Osvojili ste predivan trofej. Želim da počnem ovaj intervju tvojom partijom, Javohir, žrtvom dame protiv Diega Saula Rodrija iz Perua. Mislim da je bila veoma lijepa: 31...Kf7, a zatim 32...Rh3. Kakva partija!
Sindarov: Partija je bila zanimljiva, ali na kraju je to jednostavno bio izbor. Svaki drugi potez trajao bi još nekih devet ili deset poteza, ali 31...Kf7 je jednostavno stvarao određenu auru. Tokom partije sam razmišljao da možda ne bi trebalo da odigram taj potez, ali sam na kraju odlučio: dobro, hajde da ga odigramo, da bude za neke video-snimke, za sadržaj, nešto stvarno. Ali to je lak potez. Ne bih rekao da je to nešto ludo.
Sagar: Nodirbek, imaš dvije zlatne medalje. Bio si nevjerovatan na prvoj tabli, kao mašina. Nisi izgubio nijednu partiju. Pobjeđivao si iz partije u partiju. Briljantna igra!
Nodirbek je odigrao sva kola i nije izgubio nijednu partiju!
Nodirbek: Izuzetno sam srećan što sam dio ove nevjerovatne ekipe. Ovi momci su jednostavno najbolji na svojim tablama, a i u šahu uopšte. Svi pripadaju svjetskom Top 10. Igraju na veoma visokom nivou. Imam sreće što imam ovako snažne saigrače i ponosan sam što sam ovdje sa momcima, sa svima njima. Obavio sam svoj posao na prvoj tabli. Ponekad sam igrao veoma sigurno, a neke partije sam i pobijedio. Veoma sam naporno radio prije ovog turnira kako ne bih iznevjerio ekipu i veoma sam srećan što sam u tome uspio.
Nije pretrpio nijedan poraz!
Sagar: Jakubboev, ti si bio čovjek koji je dobio toliko važnih partija. Protiv Turske si donio pobjedu. Protiv Indije si ponovo donio pobjedu.
Jakubboev: Ovog puta sam imao tu ulogu, da tako kažem – da dobijam važne partije. Ali i ostali saigrači su igrali veoma dobro. To nije bilo planirano. Nije bila planirana takva situacija. Nekako sam posljednji završavao partije i nekako sam uspijevao da pobijedim. Ali srećan sam što sam donio poen našoj ekipi. Ovog puta sam imao tu ulogu. (Smiješi se.)
Sagar: Ispričaj nam o partiji sa Nihalom, o ovom 39...Nxh4, odnosno 39.gxh4+ Nxh4. Kakav trenutak! Da li bi rekao da je to možda bio najvažniji trenutak Olimpijade?
Jakubboev: Mislim da jeste, jer je meč protiv Indije za nas bio najvažniji. On je odlučio čitav plasman. Poslije tog meča zaista smo mogli da se borimo za medalju. Da smo izgubili taj meč, mislim da ne bismo pokušavali da osvojimo medalju. Bio je veoma važan.
On je previdio šah 38.Ne6+. Vidio sam to ranije, kada je uzeo na g5. Vidio sam ...Kg7, što je potez koji dobija. Kada je uzeo na g5, osjetio sam malo zadovoljstva. Zatim sam odigrao 37.g3 i partija je već postala veoma komplikovana. Nisam bio lošiji, bio sam u igri. ...Kg7 je bio odlučujući trenutak za našu ekipu.
Nodirbek: Nije on bio jedini koji je bio srećan poslije 36...Kg5. Svi smo kao ludi pratili njegovu partiju. Poludjeli smo poslije 38...Ne6+. Naš čet je vrištao.
Sagar: Da li ste radili komentarisanje uživo ili ste samo privatno gledali?
Sindarov: Na Lichessu.
Ključna pobjeda Uzbekistana protiv Indije u šestom kolu.
Sagar: Shamsiddin, odigrao si 11...b5 protiv Gukesha u otvaranju. Mislim da je to bila nevjerovatna odbrana crnim figurama i veoma važna partija. Nisi mu dao nikakvu šansu.
Shamsiddin: Da, poznajem te varijante. To je bila priprema. Vidio sam je prije mjesec ili dva, a ne tokom dana pripreme. Jednostavno sam je zapamtio. Znam da je poslije b5 lako izjednačiti. Svi smo srećni što smo pobijedili. Dobili smo sve važne mečeve: SAD, Indiju i Kinu. Svi smo srećni.
Sagar: Mukhiddin, moram da ti kažem, posljednje kolo si odigrao veoma dobro. A juče si ostvario još jednu pobjedu. To je bilo nevjerovatno. Kako si pronašao one sjajne poteze poput 29.d5 i 30.h5?
Mukhiddin: Uopšteno, veoma sam srećan. Nisam osjećao veliki pritisak u ovoj ekipi, jer imam veoma snažne saigrače, kao što vidite. Samo sam pokušavao da igram jednostavan šah i, ako bih dobio priliku, pokušao bih da je iskoristim. Juče, kada sam igrao protiv Gabriela Sargisijana, poslije otvaranja sam osjetio da imam nešto bolju poziciju, pa sam počeo da pojačavam pritisak.
Sagar: Nevjerovatno. Nodirbek, Javohir je govorio o tom trenutku „aure“. Mislim da je i tvoj potez 1.e4 d5 bio jedan od takvih trenutaka. Postoji lijep snimak na kojem si odigrao taj potez, svi su se nasmijali, a onda si se i ti nasmijao.
Nodirbek: Da. Rekao sam im nekih dvadeset minuta prije partije da ću igrati d5 i svi su poludjeli. U početku nisu vjerovali da ću to zaista odigrati, a onda, kada su vidjeli...
Jakubboev: Ali o tome smo razgovarali na ekipnom sastanku.
Nodirbek: Da, kratko smo razgovarali o tome na ekipnom sastanku. Imao sam nekoliko opcija, kao što su ...c5, Karokan ili Skandinavska odbrana, ali rekao sam da ću sam odlučiti. Tokom pripreme sam vidio da on uopšte nema iskustva sa Skandinavskom odbranom, pa sam pokušao da je odigram protiv njega i uspjelo je.
Čitava ideja bila je inspirisana Arjunom, kao što sam rekao. On je to odigrao u posljednjem kolu u Budimpešti i dobio lijepu partiju, pa sam i ja pokušao da ukradem njegovu „auru“.
Sagar: A Javohir, odigrao si Nf3 i b3 protiv Roberta Hovhanisjana iz Jermenije, uz tako dobru pripremu. Mislim da si bio pripremljen otprilike do 20. poteza.
Javohir: Da, ali upravo zbog te dobre pripreme na kraju je sve bilo izjednačeno. Međutim, moj protivnik je nekako odigrao zaista lošu partiju u ovom meču. Imao sam sreće. Počeo je da mi poklanja prvog, pa drugog pješaka; uzeo sam ih sve i dobio partiju za koju nisam očekivao da ću je dobiti. Bio sam zaista šokiran načinom na koji je protivnik igrao. Robert je generalno veoma pouzdan igrač, ali je u ovoj partiji nekako igrao veoma loše, što me je iznenadilo.
Ali priprema je bila dobra. Ponekad morate imati i sreće da biste osvojili ovaj turnir.
Sagar: Danas je i protiv Ivanchuka bila teška partija.
Javohir: Da, veoma teška partija.
Sagar: U jednom trenutku razmišljao si 40 minuta i odigrao 14...Na5.
Javohir: Da, pokušavao sam da se sjetim varijante, jer sam je negdje ranije, prije turnira, već vidio. Provjeravao sam tu varijantu jer sam ovdje igrao nekoliko brzopoteznih partija. Onda sam je nekako zaboravio i pokušavao da se sjetim najboljeg poteza za izjednačavanje, ali nisam uspio. Bio je to veoma neprijatan trenutak.
Pokušavao sam 40 minuta da se sjetim, ali nisam uspio. Odigrao sam potez koji sam sam pronašao i zaista nije bio dobar. Onda je on stekao određenu prednost, ali sam uspio da remiziram, što je obradovalo ekipu, i pobijedili smo.
Kada remiziram, znam da ćemo lako dobiti meč.
Premijer Uzbekistana Abdula Aripova posjetio je Šahovsku olimpijadu 2026.
Sagar: Nevjerovatno. Momci, kad god biste pobijedili, uslijedilo bi veliko slavlje. Bilo je veoma lijepo vidjeti koliko ljudima znači šah. Bilo je zagrljaja i toliko energije. Da li je postojao pritisak na sve vas zato što ste igrali u svojoj zemlji? Toliko očiju bilo je uprto u vas. Mislim da je i premijer zemlje dolazio u posjetu, a on je takođe predsjednik Uzbekistanske šahovske federacije. Da li je postojao pritisak ili je bilo samo: „Moramo to da uradimo“?
Mukhiddin: Za mene je početak turnira bio veoma težak, kao što sam već rekao. U prva dva kola osjećao sam veliki pritisak. Ali poslije toga sam počeo da igram i samopouzdanje mi je poraslo. Tada smo počeli da vjerujemo u sebe. I meč protiv Indije je takođe bio veoma važan. Poslije tog meča mislim da smo zaista povjerovali da ćemo pobijediti.
Sagar: Nevjerovatno. Nodirbek, da li si osjećao bilo kakav pritisak?
Nodirbek: Rekao bih da sam osjećao mali pritisak jer smo igrali u svojoj zemlji. Uvijek je malo teško. Takođe znamo kako je Indija igrala u Čenaju. Bili su veoma blizu, ali su u nekim ključnim trenucima napravili greške. Bili su nervozni i nisu uspjeli da osvoje čitav turnir. Ovog puta mislim da smo pokazali apsolutno najbolje što možemo. Svi su igrali nevjerovatno dobar šah. Proveli smo mnogo vremena zajedno prije takmičenja i mislim da smo bili u dobroj fizičkoj formi i dobro pripremljeni. Morali smo da se pripremimo za taj pritisak i takvo okruženje, sa ogromnom publikom koja je svakog dana pratila naše partije i navijala za nas. Bio je to nevjerovatan turnir, neuporediv sa bilo kojim drugim takmičenjem na kojem smo do sada igrali. Izuzetno smo srećni što smo uspjeli da vratimo ovaj trofej u našu zemlju poslije Čenaja. Mislim da ćemo sa ovakvom ekipom ostvariti još mnogo pobjeda. Hvala.
Nevjerovatno slavlje poslije pobjede Uzbekistana nad Indijom | Foto: ChessBase India
Sagar: Shamsiddin, svaki od vas je osvojio po 200.000 dolara, ako se ne varam. To sam vidio. A predsjednik je napisao tako lijepu poruku u kojoj je pohvalio svakog od vas. Pisao je i o Jakhongiru. Kako se osjećaš?
Shamsiddin: Srećan sam jer naš predsjednik podržava šah. On brine o nama.
Sagar: Yakubboev, reci nekoliko riječi o Rustamu, treneru ekipe. Mislim da je uvijek bio uz vas, čak i kada ste pobjeđivali. U jednom trenutku, kada ste pobijedili, zagrlio te je. Nikada ga nisam vidio sa toliko emocija.
Yakubboev: Kao što sam rekao, on je naš heroj jer smo odrastali gledajući njegova dostignuća i njegove partije. Da nije bilo njega, možda neki od nas ne bi ni igrali šah. Uvijek je lijepo imati svog kapitena, a ne nekoga iz druge zemlje. On je jednostavno naš čovjek. Veoma nas dobro poznaje. Zna kakav je naš karakter, kako se osjećamo tokom partije i kako razmišljamo tokom partije. Zaista je bilo lijepo imati ga za kapitena.
Rustam Kasimdzhanov: kapiten iza zlatne medalje | Foto: Rafal Oleksiewicz
Yakubboev: Takođe bih želio da zahvalim svojim drugim trenerima. Sa Romanom Vidonyakom radim više od godinu dana. Imam i drugog trenera, ali ne želim da kažem njegovo ime. Zaista sam srećan što ga imam u svom timu.
Sagar: Da li postoji još neko kome biste željeli da zahvalite? Bilo ko od vas?
Sindarov: Veliko hvala roditeljima svih nas, gospodinu predsjedniku, Ališeru Zafaroviču Sa'dullayevu. Mnogo je ljudi kojima treba zahvaliti. Mom treneru Romanu. Trenerima mojih saigrača. Zahvaljujući velikom broju ljudi postali smo snažni šahisti. Želim da zahvalim svim navijačima koji nas svakodnevno podržavaju. Hvala Vladi što je organizovala ovaj događaj. Uživali smo. Naravno, pošto smo igrali u svojoj zemlji, ovo je bila najbolja Olimpijada na kojoj smo igrali. Zaista smo je voljeli. Nadam se da ću sa ovom ekipom pokušati da igram i na drugim turnirima i osvojim zlatne medalje.
Nodirbek: Takođe želim da pomenem svoje trenere. Nažalost, ne mogu da otkrijem ko su. Imam ljude koji rade za mene iza scene i želio bih da im zahvalim. Proveli smo mnogo vremena zajedno prije ovog takmičenja. Svako od njih ima svoj dio zasluga za ovaj uspjeh. Želim da zahvalim našoj Vladi, našem predsjedniku i našem premijeru što su sve ovo omogućili, za uslove koje su nam obezbijedili i za organizaciju i domaćinstvo ovako predivnog događaja. Nadam se da su svi uživali u Samarkandu. Svi su uvijek dobrodošli, bilo da dolaze iz druge zemlje ili su ljubitelji šaha iz bilo kojeg kraja. Jednostavno uživamo kada ih imamo ovdje. Hvala.
Kao što Sindarov kaže: „Aura!“ | Foto: Michal Walusza
Uživajte u aplauzu! | Foto: Michal Walusza
Sagar: Zaista smo mnogo uživali u Uzbekistanu. Imam još jedno, posljednje pitanje. Vi ste tako sjajna ekipa. Recite po jednu osobinu osobe pored vas koja vam se posebno dopada. Mukhiddin, ti reci za Javokhira, Javokhir za Nodirbeka, Nodirbek za Yakubboeva, a Yakubboev za Shamsiddina.
Mukhiddin: (O Javokhiru) Anti-motivator.
Sagar: Šta je to?
Mukhiddin: To je osoba koja ti uvijek ubije motivaciju.
Sagar: Zašto to radiš? Zašto ubijaš motivaciju?
Javokhir: Ja mu dajem motivaciju, za koju on misli da mu ubija motivaciju. Najbolja motivacija je kada počneš da zadirkuješ svog saigrača ili brata. On nije samo moj saigrač; on je moj drugi i moj brat. Provodimo vrijeme zajedno i ponekad volim da ga zadirkujem. Zato je to rekao. A za Nodirbeka, jedna osobina: lider.
Nodirbek: (O Yakubboevu) Nevjerovatan igrač, izuzetan talenat. Ima mnogo kvaliteta. U ovom trenutku već pripada među deset najboljih. Ako moram da izdvojim jednu osobinu, to su njegov borbeni duh i želja za pobjedom.
Yakubboev: Hvala vam puno. Shamsiddin je tihi ubica. Ne govori mnogo, ali kada nešto kaže, recimo kada predloži neku varijantu u otvaranju, uvijek mu vjerujemo, jer kada govori, potpuno je siguran u to.
Mukhiddin: On je uvijek čovjek kome možemo vjerovati.
Yakubboev: Govori samo kada je 100 odsto siguran, zato se sa njim ne raspravljamo. Tihi ubica!
Sagar: Sjajno. Shamsiddin, a šta kažeš za Mukhiddina?
Shamsiddin: On je dobar momak.
Yakubboev: Rekli bismo da je energičan.
Sagar: Završili smo.
Sindarov: Hvala vam puno što ste bili u Uzbekistanu. Vidimo se na sljedećem turniru.
Nodirbek: Vidimo se u Ženevi! (Pogleda Sindarova i nasmiješi se)
Sagar: Molim vas, sada se malo odmorite i hvala vam puno!
A19 – Život šahiste u sistemu. Sjećanja velemajstora. – Moskva: Čovjek, 2012. – 320 str., il.
ISBN 978-5-904885-58-8
U ovoj knjizi poznati velemajstor, književnik i istoričar šaha Jurij Averbah otkriva brojne stranice iz istorije domaćeg šaha koje su do sada bile nepoznate širokom krugu ljubitelja drevne igre. Na njenim stranicama prikazani su teški trenuci iz života slavnih velemajstora, skriveni iza spoljašnjeg sjaja i prividnog blagostanja, putovanja po gradovima i državama, osvojenih nagrada, odlikovanja i slave.
Knjiga je namijenjena širokom krugu čitalaca.
***********
Predgovor
Vremena se ne biraju. U njima se živi i umire.
A. Kušner
Vrijeme u kojem je živjela moja generacija bilo je ispunjeno velikim i malim potresima: NEP koji je proglasio Lenjin, zatim smrt vođe, Staljinove petoljetke, „Veliki teror“, kada su oko nas, tada još dječaka, jedan za drugim nestajali rođaci, poznanici i ljudi koje nismo ni poznavali; Veliki otadžbinski rat, koji je nemilosrdno uništio veliki, a možda i najbolji dio moje generacije; poslijeratne teškoće; Staljinova smrt i njegovo razobličavanje; potom borba za njegovo političko nasljeđe između mlađih i starijih, koja je završena pobjedom starijih i godinama stagnacije; perestrojka, gubitak rukovodeće uloge Komunističke partije Sovjetskog Saveza i, konačno, raspad Sovjetskog Saveza.
Među brojnim dostignućima po kojima će XX vijek u našoj zemlji ostati upamćen, nipošto posljednje mjesto ne zauzima izuzetna popularnost šaha. Šah je zaista postao narodna igra. I nije samo u baletu naša zemlja bila „ispred čitavog svijeta“.
Od sredine tridesetih godina prošlog vijeka, kada sam se zaljubio u ovu drevnu igru, imao sam priliku da djelujem u najrazličitijim ulogama. Bio sam aktivan šahista, trener, sekundant, sudija i predavač. Dugi niz godina bio sam član rukovodstva naše Šahovske federacije, kao i FIDE. Šesnaest godina vodio sam emisiju „Šahovska škola“ na Centralnoj televiziji. Osim toga, gotovo četrdeset godina bio sam glavni urednik časopisa „Šah u SSSR-u“ (kasnije „Šah u Rusiji“) i „Šahovskog biltena“.
Ukratko, najveći dio mog svjesnog života bio je neraskidivo povezan sa šahom.
Imam mnogo toga da ispričam – o ljudima, šahistima i onima koji to nisu, sa kojima me je život spojio; o tome kako su se donosile odluke u našoj Šahovskoj federaciji i FIDE; o raznim takmičenjima i sukobima u kojima sam učestvovao, bilo kao neposredni akter ili samo kao svjedok. U svojim sjećanjima nastojao sam da prikažem svu složenost i raznovrsnost šahovskog svijeta, u kojem je život igra, a igra – sam život.
Događaji o kojima govorim u ovoj knjizi odvijali su se u vrijeme velikih i malih potresa koje sam pomenuo na početku. Oni su, sasvim prirodno, ostavljali svoj trag i uticali na sve, pa tako i na šahovski život. Otuda i naziv ove knjige.
Početak
Kratki biografski podaci
Rođen sam 8. februara 1922. godine u starom provincijskom gradu Kalugi, koji se nalazi na obali rijeke Oke, oko 190 kilometara jugozapadno od Moskve. Moj otac radio je kao šumar nedaleko od grada, na željezničkom stajalištu pjesničkog naziva Muratovka.
Moja majka, Jekaterina Mihajlovna Vinogradova, bila je rođena Kalužanka. Prije udaje živjela je sa mojim djedom Mihailom Vasiljevičem Vinogradovom, starijim bratom Nikolajem i mlađom sestrom Valentinom na samom rubu Kaluge, u Zagorodnosadskoj ulici. Ta ulica je kasnije preimenovana u Ulicu Vladimira Solovjova, filozofa i pjesnika, sina znamenitog istoričara Sergeja Solovjova, a danas nosi naziv Oktobarska ulica.
Baku Anu Ivanovnu Remezovu nisam upoznao. Umrla je 1915. godine. Djed, koji je radio kao činovnik u Državnoj blagajničkoj upravi, više se nije ženio, pa je moja majka preuzela brigu o domaćinstvu.
Moj otac, Lev Lazarjevič Averbah, nije bio rodom iz Kaluge. U grad je došao još prije Revolucije. U početku je radio kao pomoćnik šumara u šumama koje su pripadale knezu Golicinu, a nakon što je sovjetska vlast nacionalizovala šume, ostao je u državnoj službi.
Tri godine poslije mog rođenja roditelji su se preselili u Moskvu.
Sa očevim rođacima upoznao sam se kasnije, kada smo na putu ka jugu svraćali u Harkov, gdje su živjeli. Moj djed Lazar Solomonovič Averbah svojevremeno je bio građevinski preduzimač i gradio je mlinove i mostove, dok je baka Berta Jakovljevna, rođena Bihovska, bila domaćica. Kada sam ih upoznao, već su bili u poodmaklim godinama.
Očeva starija sestra Lipa pjevala je u ukrajinskoj kapeli „Dumka“. Mlađi brat Viktor bio je poznati inženjer, a najmlađa sestra Raja predavala je muziku. Mnogo kasnije njen sin Albert postao je poznati violinista i laureat Međunarodnog takmičenja „P. I. Čajkovski“.
Među daljim rođacima isticao se i Aleksandar Gorelik, glumac Moskovskog teatra operete i narodni umjetnik RSFSR-a. Sjećam se da je stric Viktor tvrdio kako nam je dalji rođak bio i poznati filmski reditelj Ilja Averbah (1934–1986), ali nisam imao priliku da ga upoznam.
Među daljim rođacima s majčine strane takođe je bilo uglednih i znamenitih ljudi. Među njima je bio Pavel Gavrilovič Vinogradov (1854–1925), akademik, istoričar i medievista, koji je svoje naučne radove objavljivao na tri jezika, a od 1911. godine živio je u Engleskoj. Tu je bio i Aleksej Mihajlovič Remezov (1877–1957), književnik koji je poslije Revolucije emigrirao u Francusku.
Slike iz najranijeg djetinjstva
O boravku u Muratovki gotovo da se ničega ne sjećam. Moji prvi životni utisci, vezani i nevezani za Moskvu, sačuvani su tek u obliku pojedinačnih slika, koje ću pokušati da dočaram.
PRVA SLIKA
Hladan zimski dan. Polako padaju krupne pahulje snijega. Sa ocem stojim u gomili ljudi na Crvenom trgu, nedaleko od tada još privremenog, drvenog Lenjinovog mauzoleja.
Na sredini trga nalazi se postolje, a na njemu kovčeg ukrašen žalobnim trakama. Vojni orkestar svira posmrtnu muziku. Oko nas mnoštvo crvenoarmejaca u buđonovkama prekrivenim snijegom.
Mnogo kasnije otac mi je ispričao da me je poveo sa sobom na sahranu Mihaila Frunze.
DRUGA SLIKA
Sa roditeljima putujem vozom u dječje lječilište u Gelendžiku. U Novorosijsku prvi put u životu ugledam more i parobrod, pa iz sveg glasa povičem:
— „Oklopnjača Potemkin! Oklopnjača Potemkin!”, što je izazvalo iskreno oduševljenje putnika u vagonu kojim smo putovali.
U Muratovki. Tata na konjskoj zaprezi, mama pored konja (krajnje lijevo).
TREĆA SLIKA
I ona je vezana za Gelendžik. Pored verande kuće u kojoj smo boravili na zemlji su se obično sušila dva tiganja, oko kojih su tokom dana neprestano oblijetale ose. Ja sam ih zamijenio za muve i počeo da ih hvatam. Možete zamisliti kako se to završilo i kakvu sam dreku podigao kada me je osa ubola.
ČETVRTA SLIKA
Zimsko veče. Napolju je mraz, ali je u sobi toplo – u holandskoj peći pucketa drvo koje dogorijeva. Za stolom, nagnuti nad crno-bijelom tablom sa kvadratnim poljima, otac i ujak Kolja naizmjenično pomjeraju neobične drvene figure.
Za razliku od Kapablanke, koji je otprilike u istim godinama kao i ja brzo shvatio kako se figure kreću, ja u početku nisam razumio samu igru. Ipak, privlačile su me sjajne, lakirane figurice na tabli. Sjećam se da sam imao neodoljivu želju da ih poližem.
Šah sam naučio da igram nešto kasnije, kada sam imao sedam godina.
PETA SLIKA
Sam početak Prečistenskog bulevara (danas se zove Gogoljev bulevar). Sjedim u sanduku sa pijeskom i pravim kolačiće od pijeska.
Iznad mene uzdiže se spomenik Gogolju. To nije onaj vedri Gogolj iz doba socrealizma, rad vajara Tomskog, kojeg danas viđamo. Tada je sjedio pogrbljen, a sa visine je tužno posmatrao razigranu djecu.
Pored mene sjedi tamnokosi dječak koji takođe pravi kolačiće od pijeska. Brzo smo se upoznali, a ubrzo i sprijateljili. Zvao se Volođa. Ispostavilo se da je bio sin profesora ruskog jezika i književnosti na Moskovskom državnom univerzitetu, Mihaila Nikolajeviča Petersona.
Na Prečistenskom bulevaru. Imao sam tri godine.
Tako se dogodilo da je moj život bio tijesno povezan sa Gogoljevim bulevarom.
Od 1925. godine, kada su se moji roditelji preselili u Moskvu i nastanili u Velikom Afanasjevskom prolazu, odakle je do bulevara trebalo svega pet ili šest minuta hoda, kao dijete sam mnogo vremena provodio na bulevaru. Ljeti sam se igrao u pješčaniku, a zimi se sankao.
Od 1956. godine, kada je u zgradi nekadašnjeg „Daljstroja“ otvoren Centralni šahovski klub, već kao velemajstor igrao sam na mnogim turnirima koji su se tamo održavali, učestvovao na sjednicama Predsjedništva Šahovske federacije zemlje, a od 1962. godine, kada sam postao glavni urednik časopisa „Šah u SSSR-u“, redovno sam odlazio u redakciju, koja se nalazila upravo u tom klubu.
I danas, kao predsjednik Savjeta Muzeja šaha Rusije, često posjećujem tu zgradu, koja sada nosi naziv „Centralni dom šahiste M. M. Botvinika“.
Prvi prijatelj
Volođa Peterson bio je moj prvi prijatelj još iz predškolskog uzrasta. Rano mu je umrla majka, pa je njegovo vaspitanje preuzeo otac. Voliođa je bio vrlo lijep dječak, na kojeg su se svi odrasli okretali. Zamislite brinetu sa kosom crnom kao ugalj i plavim očima. Njegov djed bio je Šveđanin, a baka Romkinja.
Pošto sam često dolazio u Volođinu kuću, nehotice sam ušao u orbitu njegovog vaspitanja. Prije svega, njegov otac je nastojao da u sinu razvije ukus i ljubav prema čitanju. Zajedno smo, na primjer, čitali Homerovu „Ilijadu“ i „Odiseju“.
Mihail Nikolajevič je, takođe, nastojao da kod nas probudi ljubav prema maternjem, ruskom jeziku. Čitali smo djela S. Aksakova, a on je, skrećući pažnju na opise ruske prirode, pokazivao svu njenu nenametljivu ljepotu. Ti časovi su bili nezaboravni.
Kada smo porasli i počeli da se zanimamo za putopise i avanturističku literaturu – Žil Verna, Majn Rida, Fenimora Kupera – savjetovao nam je da te knjige čitamo tako što ćemo pored sebe držati atlas kako bismo pratili kretanje njihovih junaka. Kasnije, kada sam zahvaljujući šahu proputovao niz egzotičnih zemalja, ti savjeti su mi mnogo koristili.
Učili smo u istoj školi, ali pošto sam ja krenuo sa sedam, a Volođa sa osam godina, naši putevi su se donekle razdvojili, iako smo se zajedno zainteresovali za odbojku i igrali u istom timu.
Mihail Nikolajevič nije odobravao odluku moje majke da me pošalje u školu godinu ranije nego što je bilo uobičajeno.
„Zašto to radite?“, pitao je. „Oduzimate sinu godinu srećnog djetinjstva!“
XX vijek, sa svojim dvjema svjetskim ratovima, revolucijama i raznim ekonomskim i društvenim potresima, teško se može posmatrati kroz prizmu formalne logike. Naizgled logična odluka profesora Petersona imala je tragičnu ulogu u Volođinom životu.
Kao što je poznato, u septembru 1939. godine, ubrzo nakon potpisivanja pakta Ribbentrop–Molotov, počeo je Drugi svjetski rat. Tada je objavljen ukaz (nazvan Vorošilovski poziv po tadašnjem narodnom komesaru odbrane) po kojem su svi koji su navršili 18 godina bili podložni mobilizaciji.
Meni je tada bilo samo 17 godina i mogao sam da nastavim studije na fakultetu, dok su brucoši, studenti od 18 godina, bili primorani da ih prekinu. Da li je majka mogla da predvidi da će mi njen izbor iz 1929. godine, kada me je ranije poslala u školu, omogućiti da postanem student i u velikoj mjeri odredi moj dalji život?
A ušteđena godina koju je Volođin otac „dobio“ dovela je do toga da, po završetku škole 1940. godine, Volođa odmah bude pozvan u vojsku, da 1941. učestvuje u borbama i pogine.
Moje posljednje viđenje Mihaila Nikolajeviča desilo se pod sljedećim okolnostima. Početkom 1946. godine sjedio sam na Gogoljevom bulevaru, dok je u dječijim kolicima pored mene spavala moja tek rođena kćerka. Odjednom sam vidio Mihaila Nikolajeviča kako dolazi bulevarom. Kada me je ugledao, prišao je, pozdravili smo se, sjeo je pored mene i pitao kako sam, kako su roditelji.
A meni je u glavi odzvanjala misao da sve to vrijeme vjerovatno misli na Volođu, na njegovu tragičnu sudbinu i na svoju kobnu odluku.
Zatim je ustao, pozdravio se i polako otišao prema spomeniku Gogolju. Tek tada sam primijetio koliko je ostario…
Heroj mog djetinjstva
Godine 1928. u našoj kući pojavio se detektorski radio-prijemnik, koji se tada smatrao pravim tehničkim čudom. Otac ga je dobio na lutriji društva „Avtodor“.
Mala, spolja lakirana kutija činila mi se kao čarobna škrinjica. I kako ne bi! Pažljivo pomjeraš tanku iglicu po kristalu. U slušalici prislonjenoj uz uho nešto pucketucka, nešto pišti, a onda se odjednom začuje ljudski glas:
– Pažnja! Govori Moskva, radio-stanica Narodnog komesarijata pošta i telegrafa!
Sjedio sam kraj prijemnika satima, slušajući sve što se emitovalo.
Istog ljeta radio je prenio senzacionalnu vijest: dirižabl „Italia“, kojim je komandovao Umberto Nobile, leti ka Sjevernom polu. Dvadeset četvrtog maja stigao je do pola i krenuo nazad. Tokom noći dirižabl je zahvatila oluja. Ujutro je primljena posljednja radiograma. Zatim je veza prekinuta...
Tek dvije sedmice kasnije stigla je vijest da je radio-amater Šmidt iz sjevernog sela Voznesenje-Vohma primio nerazumljive signale na stranom jeziku. Ustanovljeno je da ekspedicija Umberta Nobilea šalje pozive u pomoć. Dirižabl je doživio nesreću, a članovi ekspedicije izbačeni su na led.
U pomoć su krenuli brodovi, poletjeli su avioni. Jednog dana čuo sam na radiju da je u potragu za Nobileom poletio Norvežanin Roald Amundsen. Te večeri otac mi je pričao o njemu i njegovim putovanjima. Slušao sam ga opčinjen, kao što se sluša bajka. Ma kakva bajka! Priča o Amundsenu bila je mnogo zanimljivija.
Prvi, uvijek prvi! Amundsen je prvi kročio na Južni pol. Ono što niko nije mogao, njemu je uspjelo! Tamo gdje su drugi odustajali, Amundsen je išao naprijed i pobjeđivao. Naravno, bio je među prvima koji su pohrlili da pomognu Nobileu.
Ko od nas u djetinjstvu nije imao svoje omiljene heroje – vojskovođe, naučnike ili istraživače? Moj omiljeni junak bio je Roald Amundsen.
Bio sam uvjeren da će Amundsen spasiti Nobilea. Ali, kao što je poznato, dogodilo se drugačije. Hidroavion u kojem se nalazio Amundsen poletio je iz norveškog grada Tromsea prema Špicbergenu. Uzletio je, pretvorio se u tačku na horizontu... i nestao.
Zauvijek.
To je bila prva smrt sa kojom sam se tih godina suočio.
Smrt mog heroja.
Dugo nisam mogao da zaboravim Amundsena. Gutao sam sve što je o njemu bilo napisano i na mnogo načina pokušavao da se ugledam na njega. Slijedeći njegov primjer, trudio sam se da očvrsnem, a kao i on, predano sam se bavio sportom. Nisam težio tome da postanem polarni istraživač. Imao sam drugačije sklonosti i druga interesovanja. Ali Norvežanin mi je uvijek bio uzor odlučnosti i istrajnosti, kompas koji je nepogrešivo pokazivao put naprijed.
Što se tiče Nobilea, švedski pilot Lundborg uspio je da sleti na mjesto gdje se srušio dirižabl i prvi evakuiše vođu ekspedicije. Kasnije se još jednom vratio, ali se prilikom slijetanja njegov avion prevrnuo, pa je i sam morao da ostane na ledenoj santi.
Dvije sedmice kasnije njega je spasao sunarodnik, pilot Šiberg, ali više od toga nije mogao da učini, jer je letio malim avionom. Pokazalo se da je evakuacija ljudi sa ledene sante pomoću aviona izuzetno teška.
U pomoć ekspediciji Sovjetski Savez je poslao ledolomac „Krasin“. Poslije teškog i zahtjevnog putovanja, „Krasin“ se probio do mjesta gdje su se nalazili Nobileovi saputnici i evakuisao ih sa ledene sante.
Kada se ledolomac približio, radio-telegrafista ekspedicije poslao je svoju posljednju poruku:
„Završavam slanje. Spaseni smo.“
U prvom razredu
Kao što sam već rekao, majka me je poslala u školu godinu dana ranije nego što je tada bilo uobičajeno. To je bila iznuđena odluka: život u prijestonici osjetno se pogoršao. Pojavili su se problemi sa snabdijevanjem hranom, uveden je sistem bonova. Očeva plata više nije bila dovoljna za četvoročlanu porodicu (sredinom 1927. godine dobio sam sestru), pa je i majka morala da se zaposli.
Otac je u to vrijeme često bio na službenim putovanjima, pa je majka zaključila da je bolje da idem u školu nego da besciljno provodim vrijeme u dvorištu. U najbližu školu, u susjednoj Starokonjušenoj ulici, nisu htjeli da me prime – odjeljenja su već bila prepuna, sa po četrdeset ili četrdeset pet učenika.
Po tome što sam nastavu počeo tek u novembru može se zaključiti da je bilo raznih poteškoća oko mog upisa. Na kraju su me primili u školu koja je bila prilično udaljena od naše kuće, u Poluektovom prolazu, između Ostoženke i Prečistenke.
Prvih nekoliko mjeseci školovanja za mene su bili pravo mučenje. Škola je radila u tri smjene. Prva smjena, u kojoj su učili prvaci, počinjala je u pola devet ujutro, a do škole je trebalo pješačiti četrdeset do četrdeset pet minuta.
Sjećam se kako me je majka budila, oblačila i hranila, dok sam ja i dalje bunovno drijemao. Tek kada bi se vrata za mnom zatvorila, potpuno bih se razbudio i krenuo prema školi.
Napolju je još bio mrak, a prije svega veoma hladno. U školu sam, po pravilu, stizao tek na početak drugog časa. Kad bi me ugledale, školske poslužiteljke bi uzdisale:
– Jao, jadničak, tako mali, a već ide u školu! Kako ga samo roditelji ne žale?
Tada bi mi i samom bilo veoma žao sebe.
Danas sam visok metar i devedeset centimetara, ali tada sam, u prvom razredu, zaista bio najmanji u odjeljenju. Osim toga, došao sam u razred tek kada su se ostali prvaci već upoznali i sprijateljili, pa sam za njih bio potpuni stranac.
Bio sam i veoma stidljivo dijete, pa mi je druženje sa nepoznatom djecom, naročito sa djevojčicama, teško padalo.
Ukratko, tokom prvih mjeseci nastave osjećao sam se veoma neprijatno...
A onda se, kao čarobnim štapićem, sve promijenilo i odjednom sam porastao u očima cijelog razreda.
A dogodilo se sljedeće. Obično nam je na posljednjem, četvrtom času učiteljica nešto čitala. Bile su to bajke i razne zanimljive priče.
Zaboravio sam da pomenem da sam naučio da čitam veoma rano, još sa nekih pet godina, pa mi je majka pretplatila dječji časopis „Iskorka“, koji je tada izlazio u Lenjingradu. U tom časopisu objavljena je priča o porodici koja je živjela na krajnjem sjeveru i o teškoćama sa kojima se svakodnevno suočavala.
Jednog dana učiteljica je započela razgovor o Dalekom sjeveru. Glasno, tako da me je cijeli razred čuo, nadovezao sam se na jednu njenu misao.
– Otkud ti to znaš? – upitala me je.
I nekako mi je samo izletjelo:
– Pa... ja sam bio tamo!
Istog trenutka sam se pokajao zbog izgovorenog, ali, kako kažu, izgovorena riječ ne može se vratiti. Bilo je kasno da priznam da sam slagao, a učiteljica me je odmah pozvala da sjednem za njen sto. Nije mi preostalo ništa drugo nego da savjesno, do najsitnijih pojedinosti, prepričam priču koju sam pročitao u „Iskorki“.
Narednih nekoliko dana bili su moj mali trijumf. Na svakom posljednjem času sjedio sam na učiteljičinom mjestu, a pošto je priča u „Iskorki“ izlazila u nastavcima i prostirala se kroz nekoliko brojeva časopisa, tih dana bio sam u središtu pažnje.
Dječaci su mi zavidjeli, a djevojčice su mi se divile.
Ali krajem sedmice bio sam svrgnut sa pijedestala koji sam nezasluženo zauzeo.
Održan je roditeljski sastanak. Kada je majka došla, učiteljica je počela da me hvali, rekavši kako sam veoma zanimljivo pričao o našem boravku na krajnjem sjeveru.
– Izvinite – odgovorila je majka – ali mi tamo nikada nismo bili!
Kada se vratila kući, majka me je ozbiljno izgrdila i postidjela zbog laži.
Međutim, to je bila tek polovina nevolje. Gore je bilo to što je sastanku prisustvovao jedan dječak iz našeg razreda, koji je čuo razgovor između majke i učiteljice.
Sljedećeg jutra, ne sluteći ništa, došao sam u školu. Čim sam ušao u učionicu, djeca su dotrčala do mene. Uhvatili su se za ruke, napravili krug oko mene i počeli da se vrte, pjevajući:
– Lažov, lažov, lažov!
Tako sam bio kažnjen zbog svoje izmišljotine.
U drugoj školi
Naredne godine majci je uspjelo da me prebaci u Devetu školu, koja se nalazila blizu naše kuće. Do nje je uskim ulicama trebalo desetak minuta hoda, ali ako bih preskočio dvije ograde – što sam, uzgred, najviše volio da radim – stizao bih za svega pet minuta.
Drugi razredi pohađali su nastavu u drugoj smjeni, koja je obično počinjala u jedan sat poslije podne. To mi je sasvim odgovaralo, jer sam mogao da se naspavam. Istina, nešto kasnije, kada je sestra malo porasla, dobio sam obavezu da je vodim u vrtić, pa sam ponovo morao rano da ustajem.
Deveta škola sagrađena je 1902. godine novcem bogate trgovkinje Medvednikove i prije revolucije nosila je naziv Medvednikovska gimnazija. Imala je tri velike i prostrane sale. Jedna je bila namijenjena školskim svečanostima i priredbama, u drugoj se nalazila biblioteka, a u trećoj, na samom vrhu zgrade, održavali su se časovi fizičkog vaspitanja.
U toj školi (koja je kasnije postala 59. škola) više nisam imao problema da se uklopim među vršnjake. Vjerovatno sam do tada već stekao dovoljno iskustva u druženju, pa sam se brzo upoznao sa svima.
...
Na času pjevanja ispostavilo se da nemam drugi glas, kao većina dječaka, već prvi, kakav su imale mnoge djevojčice. Zato me je, kada smo uvježbavali neku pjesmu ili romansu, nastavnica muzike Vera Pavlovna postavljala u red zajedno sa djevojčicama.
Nešto kasnije od učenika nižih razreda formiran je školski hor. Nastupali smo sa pjesmama i romansama ne samo u školama već i u raznim domovima kulture.
Sjećam se jedne neprijatne, ali danas smiješne zgode.
Jednom je majka dobila bon za dječje galoše, (gumene navlake za cipele) koje su tada bile prava rijetkost, pa sam postao njihov srećni vlasnik. Dok mi ih je obuvala, ozbiljno me je upozorila:
– Samo gledaj da ih ne izgubiš!
A baš te večeri naš hor nastupao je u klubu „Kaučuk“. Prije početka koncerta presvukli smo se iza pozornice, a ja sam se našao u nedoumici šta da radim sa galošama. Na sebi sam imao crnu somotsku jaknicu, a oko vrata veliku bijelu svilenu mašnu. Sjećajući se majčinog upozorenja, odlučio sam da ne rizikujem i da galoše uopšte ne izuvam.
I eto nas na sceni.
Čim su nas ugledali, gledaoci su zapljeskali. Zaslijepljen jakim svjetlima reflektora, nisam vidio nikoga u sali, kada sam odjednom iz prvog reda začuo glas:
– Pogledaj samo! Ovaj najmanji, sa velikom mašnom, izašao je da pjeva pravo u galošama!
Pjevao sam u školskom horu do četvrtog razreda, a onda mi se dogodila druga muzička priča.
Naime, u našoj kući je bilo klavir. Kada je moja sestra krenula u prvi razred, majka je odlučila da nas djecu nauči da sviramo. Tako se kod nas pojavila neka starica koja nas je podučavala dva puta sedmično.
U početku sam savjesno vježbao ljestvice, a zatim počeo da učim djela kompozitora Gedikea. Ne mogu reći da me je to posebno privlačilo, ali sam, da ne bih rastužio majku, trpio. Nažalost, starica nikako nije uspijevala da me nauči pravilnom držanju ruku.
Istina, mnogo kasnije, kada sam uživo vidio kako svira slavni Vladimir Horowitz, shvatio sam da stvar nije u tome kako držiš ruke, nego u tome da ja jednostavno nisam imao muzički talenat. Osim toga, baš tada sam se zainteresovao za odbojku, a taj sport se teško može uskladiti sa sviranjem klavira.
Do kraja školske godine ostala su još oko tri mjeseca kada je starica došla na „sjajnu“ ideju da na završnoj školskoj priredbi nastupimo moja sestra i ja kao duo: ona da pleše, a ja da je pratim na klaviru.
Za nastup je izabran mornarski ples „Jabločko“ iz baleta kompozitora Reinholda Gliera „Crveni mak“. Sestri se ideja dopala, a ja sam, čim sam vidio note, odmah shvatio da se sa tim djelom neću moći izboriti.
Mnogo godina kasnije, kada sam bio urednik časopisa „Šah u SSSR-u“, među našim autorima bio je kandidat za majstora Oleg Čebotarev – general-major i doktor hemijskih nauka, profesor Vojne akademije za hemijsku odbranu. On nikako nije mogao da postane šahovski majstor i jednom je objavio članak pod naslovom „Svako ima svoj Everest“.
Tako je i „Jabločko“ postalo moj Everest. Jednostavno – bilo je jače od mene.
Dani su prolazili jedan za drugim, a školska priredba se neumoljivo približavala, dok ja nikako nisam uspijevao da bez greške odsviram tu, u suštini, sasvim jednostavnu muziku.
I onda je došlo to jutro.
U gledalištu su bili učenici od prvog do sedmog razreda. Tačke su se nizale jedna za drugom, završavale aplauzima, a ja sam, sjedeći u sali, s užasom razmišljao o svom predstojećem nastupu i izvjesnom neuspjehu.
Konačno, voditelj programa je najavio:
– Sada će učenica prvog razreda „A“ Irina Averbah plesati „Jabločko“, a pratnju će joj na klaviru izvoditi brat, učenik petog razreda „A“ Juri Averbah.
Ustao sam sa svog mjesta i krenuo kao na strijeljanje.
Odjednom mi je sinula ideja: umjesto da krenem ka sceni, brzo sam se uputio u suprotnom pravcu – ka izlaznim vratima.
Ukratko – dao sam se u bijeg.
Istog trenutka mi je postalo nevjerovatno lako i mirno.
A „Jabločko“ je sestra ipak otplesala. Nakon izvjesne zbunjenosti izazvane mojim iznenadnim bjekstvom, našao se dobrovoljac – učenik sedmog razreda – koji je preuzeo ulogu klavirskog pratioca.
Nakon tog incidenta starica je odlučno odbila da više radi sa mnom.
Ipak, majka je napravila još jedan pokušaj da me „pretvori u pijanistu“ i odvela me kod nastavnice muzičke škole koja je živjela nedaleko od nas.
Ona je najprije odlučila da provjeri moj muzički sluh. Postavila me na određeno rastojanje od instrumenta, odsvirala ton „do“ i pitala koja je to nota.
Ja sam već smislio plan kako da se ponašam, pa sam bez razmišljanja odgovorio:
– Re.
– Budi pažljiviji, dječače, i skoncentriši se. Hajde da pokušamo još jednom – rekla je i odsvirala „mi“.
– Fa! – odgovorio sam.
Nakon trećeg, jednako neuspješnog pokušaja, odlučno je zatvorila klavir i zaključila:
– Vaš sin nema sluha. Ne bih preporučila da uči klavir. Od toga ionako neće biti nikakve koristi.
Poslije takvog zaključka muzičke lekcije su završene, a ja sam se u potpunosti mogao posvetiti svom tadašnjem hobiju – odbojci.
Odbojka i drugi sportovi
Tridesetih godina prošlog vijeka, barem u Moskvi, odbojka je bila vjerovatno najrasprostranjeniji ljetnji sport. U mnogim dvorištima bile su razapete mreže, a ne samo omladina nego i odrasli sa velikim zanosom igrali su do mraka, po sistemu „na ispadanje“. Pravila su bila veoma pojednostavljena – igralo se i šest na šest i četiri na četiri, a igračima iz zadnje linije bilo je dozvoljeno da izlaze na mrežu i smečuju.
Već sam pomenuo da je 59. škola imala veličanstvenu sportsku salu sa svom potrebnom sportskom opremom. U njoj se mogao vidjeti i sanduk sa pijeskom za skok udalj i uvis, kao i, naravno, teren za odbojku.
Jednom sam svratio u sportsku salu i zatekao grupu meni nepoznatih odraslih ljudi kako igraju odbojku. Primijetivši me, jedna od žena koja je igrala upitala me:
– Mali, igraš li odbojku?
Kada sam potvrdno odgovorio, nastavila je:
– Onda dođi da treniraš s nama. Upravo osnivamo dječju ekipu.
Sredinom tridesetih godina širom zemlje, kao pečurke poslije kiše, nicao je čitav niz sindikalnih sportskih društava – „Spartak“, „Torpedo“, „Lokomotiv“, „Krila Sovjeta“, „Rot Front“, „Strojitelj“, „Elektrik“, „Vodnik“, „Učitelj“, „Boljševik“, „Zenit“ i mnoga druga.
Sportsko društvo „Učitelj“ iznajmljivalo je našu sportsku salu, pa sam postao član njegove dječje odbojkaške ekipe. Takmičili smo se u prvenstvu Moskve, u Drugoj ligi. Od članova naše ekipe sjećam se budućeg filmskog snimatelja Fjodora Dobronravova. Naš glavni rival bila je ekipa društva „Lokomotiv“, za koju je igrao budući solista Boljšoj teatra Ivan Petrov, koji je tada još nosio prezime Krauze.
Pored nastupa za „Učitelj“, igrao sam i za školsku reprezentaciju, najprije u mlađoj, a zatim i u srednjoj uzrasnoj kategoriji. Učestvovali smo na prvenstvu našeg Frunzenskog rejona. Prilično dobro sam igrao u odbrani, precizno sam dodavao loptu, ali za igru u napadu očigledno nisam imao dovoljno visine.
Ipak, na osnovu rezultata na prvenstvu rejona uvrstili su me u reprezentaciju rejona, koja je nastupala na prvenstvu Moskve među gradskim rejonima.
Usput, za stariju ekipu našeg rejona igrao je i budući reprezentativac Sovjetskog Saveza u odbojci Vladimir Savvin.
Nastavnici fizičkog vaspitanja u našoj školi bila su braća Blagušin – Nikolaj i Konstantin. Nastavu su držali zanimljivo i maštovito, unoseći u svoj rad mnogo entuzijazma i ljubavi. Redovno su organizovali višeboj – takmičenja u raznim sportskim disciplinama: gimnastici, trčanju na 30 metara, skoku udalj, skoku uvis i penjanju uz konopac.
Bez ikakvog pretjerivanja mogu reći da je upravo škola privukla fizičkom vaspitanju i sportu stotine dječaka iz različitih generacija. Apsolutni školski šampion bio je Vasja Kudišin, koji je poginuo u ratu. Među učenicima koji su kasnije ostvarili zapažene sportske karijere mogu pomenuti dvojicu majstora sporta, članova „Spartaka“ – veznog igrača Borisa Sokolova (fudbal i hokej) i defanzivca Serafima Holodkova (fudbal).
Odbojku sam počeo da igram u petom razredu, ali svoj sportski staž računam od 1932. godine, kada sam završio treći razred. Te godine nismo nigdje putovali preko ljeta, pa je za djecu koja su ostala u gradu bilo organizovano posebno dječje igralište, nešto poput ljetnjeg obdaništa.
Na tom igralištu učestvovao sam na spartakijadi učenika našeg rejona, koja je održana na stadionu „Učitelj“, na mjestu gdje se danas nalazi stadion „Lužnjiki“. Takmičio sam se u trčanju na 60 metara, skoku udalj i skoku uvis. Istina, nisam postigao naročite rezultate, ali glavni cilj tog takmičenja bio je slogan koji je proglasio osnivač olimpijskog pokreta, baron Pjer de Kuberten: „Najvažnije je učestvovati.“
Poslije takmičenja pozvali su nas da učestvujemo na fiskulturnoj paradi na Crvenom trgu, a prije same svečanosti održano je nekoliko proba. Sjećam se da smo izvodili neku vrstu predstave – predstavljali smo zeleno polje, pa su nam podijelili zelene majice od viskoze. Ta majica bila je za mene poseban predmet ponosa i nosio sam je doslovno dok se nije raspala.
Ne mogu a da ne pomenem jedan događaj koji mi se tada desio. Zajedno sa nastavnicom otišli smo na Vrabčeva brda, a ona me je nečim toliko uvrijedila da sam, sa suzama u očima, pravo u odjeći – u majici, šorcu i patikama – skočio u vodu. Preplivao sam rijeku Moskvu, malo se osušio i krenuo kući.
Kada sam se narednog dana pojavio na igralištu, saznao sam da sam isključen. Moja majka je tek poslije mnogo molbi uspjela da ubijedi rukovodstvo da me ponovo prime.
Mogu da zamislim kako se moja učiteljica osjećala dok sam preplivavao rijeku. U svoje opravdanje mogu da kažem da sam veoma rano naučio da plivam, na Volgi kod Kinešme, tako da mi preplivati rijeku Moskvu nije predstavljalo nikakav problem.
Mnogo kasnije, već u devetom razredu, iz opklade sam preplivao rijeku otprilike na istom mjestu sa vezanim rukama i nogama – nešto što bi se danas nazvalo ekstremnim sportom.
Kasnije, za vrijeme studija, učestvovao sam na plivačkim takmičenjima i ispunio normu za prvi sportski razred, isplivavši 100 metara prsnim stilom. Uzgred, plivanje mi je mnogo pomoglo u fizičkom razvoju. Čak i danas, kada mi je odavno prošlo osamdeset godina, redovno idem na bazen. Možda zato što sam rođen u znaku Vodolije, oduvijek sam bio u odličnim odnosima s vodom. Još kao dječak u vodi sam se osjećao sigurnije nego na kopnu.
Čini mi se da sam još ranije, 1931. godine, prvi put posjetio stadion „Dinamo“. Ujak Kolja poveo me je na utakmicu između reprezentacija SSSR-a i Turske. Tada je stadion još imao drvenu biciklističku stazu, koja je kasnije uklonjena.
Ko od dječaka u školskim godinama nije jurio za fudbalskom loptom? Igrali smo obično na jedan gol, bez obzira na to koliko nas se skupi. Igrali smo u velikom susjednom dvorištu, ali i u školskom dvorištu.
Poslije prve posjete stadionu „Dinamo“ postao sam i strastveni fudbalski navijač. Od 1936. godine, kada je prvi put održano prvenstvo Sovjetskog Saveza u fudbalu, redovno sam pratio utakmice, vodio tabele prvenstva i dobro poznavao imena najboljih igrača.
Tada je na mene najveći utisak ostavio riđokosi Fjodor Selin, o kojem su među narodom kružili ovi stihovi:
Svijet fudbala zelen sav, Zeleni su lug i gaj, Pa u to beskrajno zelenilo Riđi Selin uđe, znaj.
Veliku ulogu u mom bavljenju sportom odigrali su ne samo škola već i ujak Kolja. Nije bio vrhunski sportista, ali je ljeti redovno veslao i vozio bicikl, a zimi je sjajno klizao na trkačkim klizaljkama, takozvanim „Norvežankama“.
Na jednim moskovskim takmičenjima osvojio je medalju u trci na 500 metara, na šta je bio veoma ponosan. Zahvaljujući njemu, zimi sam često odlazio da gledam prvenstva države u brzom klizanju. Sjećam se tadašnjih zvijezda – Jakova Meljnikova, Kušina, kao i braće Vasilija i Platona Ipolitova.
Ujak je pokušavao da i mene zainteresuje za brzo klizanje, ali bez uspjeha. Do tada sam se već potpuno zaljubio u šah, pa je, osim odbojke, sve ostalo palo u drugi, pa čak i treći plan.
Ujak Kolja
Kod kuće, u dvorištu i na ulici
Stan u kojem su moji roditelji imali dvije male sobe bio je zajednički, odnosno komunalni stan. Pored nas, u još dvije odvojene sobe živjele su još dvije porodice. Stan je imao dva izlaza – glavni i pomoćni, takozvani „crni“ izlaz. Kasnije je to pomoćno stepenište preuređeno. Izlaz je ukinut, a na njegovom mjestu napravljena je još jedna soba, koja je takođe useljena. Tako su u našem stanu počele da žive već četiri porodice.
U zgradi nije bilo ni tople vode, ni gasa, ni električnih šporeta. Svi su kuvali u zajedničkoj kuhinji, koristeći primuse i petrolejske rešoe.
Naša zgrada imala je četiri sprata. Stanovi na najnižem nivou nalazili su se u polusuterenu. Mi smo živjeli na prvom spratu, iako se on nazivao bel-etažom. Sredinom tridesetih godina zgrada je nadograđena za još dva sprata, uvedeno je parno grijanje, a u polusuterenu je uređena kotlarnica.
Veliki nedostatak našeg stana bio je to što se gotovo odmah pored prozora nalazilo smetlište. Zbog toga su nam ljeti muve zadavale velike muke. Nisu pomagale ni mlatilice za muve ni ljepljive trake.
Jednom me je majka upitala:
– Hoćeš li da zaradiš za bombone?
Koje dijete ne voli bombone? Kada sam potvrdno odgovorio, nastavila je:
– Platiću ti pola kopejke (postojao je i takav sitan novčić) za svaku ubijenu muvu!
Tada se za pola kopejke mogla kupiti crvena bombona „barbarisa“, a za pet kopejki najukusnija čokoladna bombona – „Miška“.
Odmah sam se revnosno bacio na posao. Kada se majka vratila s posla, pokazao sam joj kutiju od šibica punu ubijenih muva. Zaradio sam oko trideset kopejki.
Vjerovatno tada još nisam znao poslovicu da apetit dolazi s jelom, ali sam već narednog dana postupio upravo tako – otišao sam pravo na smetlište i pobio najmanje stotinu muva, uglavnom balegara. Možete zamisliti moje razočaranje kada je majka, čim ih je vidjela, odlučno odbila da mi plati, rekavši da naš dogovor važi samo za muve ubijene u kući.
Već sam pomenuo da se krajem dvadesetih godina broj djece u našoj zgradi znatno povećao. Isto se moglo reći i za broj odraslih. To se nije dešavalo samo u našoj zgradi, nego širom Moskve.
Tako je, na primjer, pored naše zgrade postojao klub u kojem su se svake sedmice prikazivali filmovi. Taj klub je zatvoren i pretvoren u radnički dom. I nadogradnja naše zgrade bila je posljedica tadašnje stambene krize.
Naravno, tada još nisam najbolje razumio šta se zapravo dešava. To sam počeo da shvatam tek u petom razredu, kada smo dobili novi školski predmet – Društvene nauke.
Na tim časovima učili smo da je u našoj zemlji započela izgradnja novog i najpravednijeg društva na svijetu – socijalističkog društva. U teoriji je sve izgledalo jednostavno i jasno: najprije su seljaci trebalo da se udruže u kolektivna gazdinstva – kolhoze. To udruživanje odvijalo se tokom prve petoljetke. U drugoj petoljetki trebalo je sprovesti industrijalizaciju – izgraditi veliki broj fabrika i postrojenja kako bi se dostigao nivo proizvodnje kapitalističkih zemalja. Najzad, u trećoj petoljetki trebalo je da se ostvari ono najvažnije – naglo povećanje produktivnosti rada.
Svi ti grandiozni planovi ostavljali su snažan utisak i budili osjećaj ponosa na našu zemlju. Ali istovremeno se nametalo i sasvim prirodno pitanje: zar su u kapitalističkim zemljama zaista toliko nerazumni da ne žele da slijede naš primjer? Iz novina smo, međutim, saznavali da ne samo da ne žele, već na sve načine pokušavaju da nam naude – šalju špijune i diverzante, vrbuju opoziciju, pa čak organizuju i sabotaže.
Prema teoriji klasne borbe, koju su boljševici prihvatili kao svoju osnovu, izgradnja socijalizma morala je izazvati očajnički otpor ostataka poraženih društvenih klasa – buržoazije, veleposjednika i imućnih seljaka, takozvanih kulaka.
Zaista, krajem dvadesetih i početkom tridesetih godina u zemlji je održan čitav niz montiranih javnih procesa: takozvani „Šahtinski proces“ protiv inženjera optuženih za sabotažu, proces protiv menjševika koji su navodno djelovali u državnom aparatu, „Proces Industrijske partije“ protiv naučnika optuženih za štetočinstvo i mnogi drugi.
Tek pedesetih godina, poslije Staljinove smrti, postalo je jasno da su hiljade potpuno nevinih ljudi bile izložene represiji. O tim procesima opširno se pisalo u štampi, uključujući i dječje novine i časopise. U dječje, još nezrele glave neprestano se usađivala misao da smo sa svih strana okruženi neprijateljima koji samo čekaju priliku da nam nanesu štetu. Time su objašnjavani i nestašica hrane i sistem snabdijevanja pomoću bonova.
Kada sam pošao u školu, majka je počela da me šalje u nabavku. Jednom me je poslala da kupim malo pekmeza.
Izašao sam na Arbat i ostao zapanjen. U velikom izlogu prodavnice prehrambene robe, gdje su donedavno stajali samo izložbeni modeli proizvoda, sada je bilo izloženo najraznovrsnije jelo i piće – stvari koje se nisu mogle kupiti čak ni uz bonove.
Odmah sam ušao u prodavnicu, prišao blagajni i upitao koliko košta 300 grama pekmeza.
– Kojeg pekmeza? – uzvratila mi je blagajnica pitanjem. – Imamo tri vrste: od jabuka, od šljiva i od kajsija.
U to teško vrijeme živjeli smo veoma štedljivo, pa sam upitao:
– A koji je najjeftiniji?
– Najjeftiniji košta 12 kopejki.
Zavukao sam ruku u džep, izvadio deset kopejki i još dvije. Blagajnica me je pogledala s osmijehom i rekla:
– Zar ti roditelji nisu rekli da u našoj prodavnici novac ne važi? Kod nas se kupuje samo za bonove!
Razočaran, vratio sam se kući.
Sprovodeći industrijalizaciju i kupujući u inostranstvu mašine i industrijsku opremu, vlastima je bila prijeko potrebna strana valuta. Zato su otvorene posebne prodavnice, takozvani „Torgsini“, namijenjene prvenstveno stranim posjetiocima. Međutim, i obični sovjetski građani mogli su u njima nešto da kupe, ali samo u zamjenu za predmete od zlata ili srebra. Najčešće su to bile srebrne kašike, noževi i viljuške ili pozlaćene tabakere i čašice. Ti predmeti su vagani i procjenjivani, a zauzvrat su izdavani posebni bonovi.
Kraj dvadesetih godina bio je toliko ispunjen različitim događajima da mi je danas neke od njih teško tačno vremenski odrediti.
Sjećam se da smo jednog ljeta majka i ja otputovali na mjesec dana na sjever, u grad Kotlas, kod oca. On je tada radio kao braker u trustu „Eksportles“, birajući drvnu građu za proizvodnju celuloze, pa je često odlazio na službena putovanja u razne krajeve gdje su se sjekle šume.
Stanovali smo nedaleko od željezničke stanice. Tamo sam prvi put vidio putničke vagone sa rešetkama na prozorima. Iz razgovora odraslih shvatio sam da se u tim vagonima na sjever prevoze ili kulaci ili seljaci koji nisu htjeli da pristupe kolhozima.
U Kotlasu smo odlazili u šumu da beremo sjevernu bobicu – morošku. Ponekad su nas upozoravali da ne idemo u šumu, jer su se tamo mogli kriti odbjegli prognanici.
Pored naše kuće prolazile su kolone tih prognanika pod stražom. Po njihovoj skromnoj odjeći i oskudnim stvarima bilo je jasno da su to siromašni ljudi, nimalo nalik kulacima kakvim su ih prikazivale novine.
U školi su nas učili da je „dio opšteg plana izgradnje socijalizma u SSSR-u bilo dobrovoljno i postepeno udruživanje sitnih privatnih gazdinstava u velika kolektivna“. Međutim, sudeći po onome što sam vidio u Kotlasu, sa takozvanim kulacima i sa onima koji nisu željeli da „dobrovoljno“ stupe u kolhoze nije se mnogo postupalo obzirno. Kako je kasnije postalo poznato, tada je zapravo bio uništen najvrijedniji, najmarljiviji i najproduktivniji dio ruskog seljaštva.
„Knez Miškin šahovskog carstva“ O životu i stvaralaštvu majstora Seleznjeva
Autori: VLADIMIR NEJŠTADT, VLADIMIR PAK Donjeck 2007
Knjiga govori o neobičnoj sudbini i višeslojnom šahovskom stvaralaštvu poznatog ruskog majstora Alekseja Seleznjeva, koji je bio prinuđen da napusti domovinu i koji je preminuo u Francuskoj.
Dugi niz godina ime ovog talentovanog majstora i sastavljača originalnih šahovskih studija bilo je prepušteno zaboravu, iako je do 1914. godine bio jedan od najperspektivnijih mladih šahista Rusije. Kasnije je o njegovom radu kao kompozitora veoma pohvalno govorio svjetski prvak Emanuel Lasker.
U knjizi se u potpunosti objavljuje tekst njegovog djela „100 šahovskih studija“, koje je postalo bibliografska rijetkost. Autori su po prvi put iskoristili rijetke arhivske podatke.
Navode se i sjećanja savremenika Seleznjeva i onih koji su ga lično poznavali. Detaljno se opisuje kako su se ukrštali putevi Seleznjeva i drugih istaknutih šahista, organizatora i značajnih ličnosti šahovskog pokreta. Ranije knjige o životu i stvaralaštvu A. Seleznjeva nisu objavljivane.
Dio I Od Moskve do Manhajma
Pratio je Laskera i Kapablanku...
„Živio je ne onaj život koji je zasluživao.“ Tom „maksimom“ Žan-Pol Sartr započinje svoj poznati esej o Bodleru. To je, vjerovatno, tačan epigraf i za priču o ruskom majstoru i kompozitoru Alekseju Seleznjevu, čije je ime dugi niz godina bilo izbrisano iz istorije ruskog i sovjetskog šaha, a zbog čega — niko do kraja ne zna.
Istina, povodom 100-godišnjice majstora 1988. godine u moskovskom časopisu „Šahovski bilten“ pojavila se mala selekcija njegovih partija i studija, uz kratki uvod u kojem se navodi da je, prema riječima velemajstora G. Levenfiša, 1942. godine u njemački okupirani grad Stalino (Donjeck) navodno došao velemajstor Efim Bogoljubov i odveo svog prijatelja Seleznjeva u Njemačku, u Triberk. Takođe se navodi da je „posljednjih godina života Seleznjev bolovao od alkoholizma“...
Zatim, dvije godine kasnije, 1990. godine u enciklopedijskom rječniku „Šah“ pojavljuje se kratka biografija o ovom „ruskom šahisti i šahovskom kompozitoru“, rođenom 1888. (inače, do danas nije poznato u kojem mjesecu) u Tambovu, koji je 1924–1942 živio u SSSR-u, a umro 1967. u Bordou. Kako je dospio tamo — ni riječi (kao da je preletio na letećem ćilimu?).
Da stigma nad Seleznjevom nije u potpunosti skinuta, pokazuje i taj rječnik iz 1990. godine. U dijelu „majstori sporta SSSR-a“ ne navodi se da mu je 1924. ta titula dodijeljena (a 1935. odlukom Svesavezne šahovske sekcije potvrđeno doživotno). Istovremeno, iznad njega stoji Bogatirčuk (koji je postao sovjetski majstor 1923.), o kojem se navodi: „tokom Drugog svjetskog rata 1939–45. sarađivao sa fašističkim okupatorima u Ukrajini“. Strašna optužba, ali izgleda da je Seleznjevu pripisivano nešto još gore?
„Nema lakih sudbina. Sve su teške. Putevi života su zagonetni“, napisao je u svojoj knjizi „Dani“ izvanredni ruski pisac Boris Zajcev (koji je 50 godina živio u tuđini).
Na „putevima života“ Alekseja Seleznjeva mnogo je zagonetnog. I sam je o sebi stvarao brojne mitove, pa je tako u poznim godinama u Bordou svojim šahovskim partnerima pričao da su se sovjetske vlasti prema njemu loše odnosile, da su ga poslale u progonstvo, zbog čega je, nekadašnji koncertni violinista jednog od petersburških orkestara, postao nesposoban da svira violinu.
Iz Moskve je Seleznjev zaista bio protjeran, ali ne u neku zabačenu „tamu-tarakansku“ provinciju, nego u Harkov, i to nipošto u zatvorskom vagonu. A u tadašnjoj ukrajinskoj prijestonici — ko bi mu zabranio da svira violinu, ako mu nisu zabranjivali da igra šah?
To da je bio vrhunski violinista — istina je. Kao i to da je virtuozno svirao klavir. Uopšte, bio je izuzetno svestrano nadaren, možda kao niko drugi u istoriji svjetskog šaha. Poticao je iz bogate trgovačke porodice (moguće i plemićkog porijekla), koja se krajem 19. vijeka preselila iz Tambova u Moskvu, i odrastao je kao čudo od djeteta.
Do 25. godine bio je diplomirani pravnik (završio je Pravni fakultet Moskovskog državnog univerziteta) i govorio je nekoliko evropskih jezika.
...U aprilu 1914. na osnivačkoj skupštini Sveruskog šahovskog saveza u Petrogradu, zamjenik predsjednika VŠS-a B. Maljutin predložio je da se ustajanjem oda počast „sjećanju na ličnosti koje su u svoje vrijeme dale velike zasluge ideji saveza: M. I. Čigorinu, P. P. Bobrovu i S. A. Znosko-Borovskom“.
Učesnici Petrogradskog turnira posvećenog uspomeni na M. I. Čigorina. 1909. godine. U prvom redu treći s desne strane — E. Znosko-Borovski, četvrti — R. Špilman.
Druga ličnost, poslije Čigorina, jeste čovjek koji je odigrao presudnu ulogu u tome da se „krajem 90-ih godina 19. vijeka centar šahovskog života Rusije premjestio u Moskvu“. To je citat iz „Šahovskog rječnika“ (izdatog 1929. godine).
Pavel Pavlovič Bobrov (1862–1911) u tom rječniku je opisan kao „osnivač i urednik-izdavač moskovskog časopisa ‘Šašečnica’, koji je kasnije preimenovan u ‘Šahovski pregled’“.
Dalje se navodi: „Bobrov je uspio da okupi najbolje šahovske snage i da časopis podigne na odgovarajući nivo... aktivno je učestvovao u organizaciji i radu moskovskog šahovskog kluba, čiji je sekretar bio izvjesno vrijeme, i mnogo je doprinio organizaciji prva tri sveruska turnira...“.
Krajem 19. vijeka šahu se posvetio i budući svjetski prvak Aleksandar Aljehin. Prve lekcije igre djeci (Alekseju, Vjeri i Saši) davala je njihova majka Anisja Ivanovna (iz trgovačke porodice Prohorovih). Tokom školovanja u gimnaziji, Aleksej i Aleksandar su se aktivno počeli baviti šahom i igrati partije dopisno.
Vremenom se mladi Aleksandar izdvojio među najjačim šahistima Moskve, a 1909. godine šesnaestogodišnji mladić postao je pobjednik Sveruskog turnira amatera.
Tom periodu, vjerovatno, može se pripisati i početak prijateljstva između braće Aljehin i Seleznjevih.
Aleksej i Aleksandar Aljehin često su se susretali u Moskovskom šahovskom klubu sa Petrom, Aleksejem i Dmitrijem Seleznjevom. Budući gotovo vršnjaci, tinejdžeri su se družili, posjećivali jedni druge, zajedno analizirali partije i odigrali veliki broj lakih, prijateljskih partija.
U porodici Aljehin–Prohorov. Za stolom Aleksej (lijevo) i Aleksandar Aljehin.
Godine 1899. (moguće je da su se te godine i Seleznjevi trajno nastanili u „bijelom kamenom“ — Moskvi), prvakom Moskve po posljednji put u svojoj slavnoj šahovskoj karijeri postaje Aleksandar Vladimirovič Solovcov (pobijedio je u meču B. P. Grigorjeva), prvi predsjednik Moskovskog šahovskog kluba, osnovanog 1877. godine i koji dugo vremena nije imao stalni prostor.
Neko vrijeme klub je bio smješten u prostorijama umjetničkog kluba, zatim u Ruskom lovačkom klubu... Tek 1912. godine klub konačno dobija sopstvene prostorije (Sivcev Vražek), a do tog vremena Aleksej Seleznjev već je bio jedan od njegovih vodećih igrača (1913. je podijelio 1–11. mjesto na turniru jakog sastava). Prvu kategoriju je, međutim, stekao nekoliko godina ranije.
Aleksandar Aljehin — pobjednik Sveruskog turnira amatera (1909), sa nagradom — vazom koju je poklonio car Nikolaj II.
Kada je u novembru 1909. godine advokat Osip Bernštajn, koji se nastanio u Moskvi i koji je spadao u prva tri najbolja ruska igrača, održao u Moskovskom klubu simultanku od 29 partija, jedan od sedam protivnika od kojih je tada izgubio bio je i Aleksej Seleznjev.
Tada je završen i prvi „jesenji turnir“ kluba, koji je započet u stanu V. Nenarokova. Nakon poraza u prve četiri partije, iz turnira je istupio Bobrov, a najbolji rezultat ostvario je Aleksandar Aljehin, koji je izgubio od jakog minskog amatera R. Gercika. Sa Aleksejem Seleznjevom budući svjetski prvak odigrao je remi...
Komentarišući jedan od svojih studija u zbirci „100 šahovskih studija“, objavljenoj pred Veliki otadžbinski rat u Moskvi, Aleksej Seleznjev pominje tamo svog brata P. Seleznjeva, ali, nažalost, ne navodi njegovo puno ime. Petar? Pavle? Da li je to stariji od braće Seleznjevih (o Dmitriju Seleznjevu, mlađem Aleksejevom bratu, postoji kratka biografija kao o moskovskom prvokategorniku u „Šahovskom rječniku“ iz 1929. godine)?
Ko je od braće Seleznjevih prvi zakoračio u Moskovski šahovski klub? I kada?
U „Šahovskom pregledu“ br. 79–82 iz 1909. godine, u rubrici „Hronika“, postoji informacija o simultanki Osipa Bernštajna u novim prostorijama moskovskog kluba (koji se upravo preselio u jednu od prostorija Politehničkog kluba u Mjasnickoj ulici, u Haritonovskom prolazu).
U simultanki od 29 partija Bernštajn je pobijedio u 20, dvije partije su završene remijem, a sedam porazom, a među „krivcima“ koji su ga pobijedili navodi se i Seleznjev — ali bez inicijala. Pa onda ostaje pitanje: koji od braće?
Zatim, u izvještaju sa „jesenjeg“ turnira moskovskog kluba (koji je završen pobjedom Aleksandra Aljehina — 6,5 iz 10), već se precizira da su 6–7. mjesto podijelili A. S. Seleznjev.
Navodi se i njegova kratka partija sa Aljehinom: remi u 20. potezu.
Na istoj strani „Šahovskog pregleda“ nalazi se tabela „proljetnog“ turnira Moskovskog kluba, u kojem je šahovsku dinastiju Seleznjevih predstavljao P. Seleznjev. Moguće je da je to bio turnir njegovog života! Završio je kao 4. i prestigao samog Aleksandra Aljehina, pobijedivši ga u međusobnom susretu!
Budući svjetski prvak u to vrijeme već se afirmisao kao maesto (sa 17 godina, kao gimnazijalac, osvojio je prvu nagradu na Sveruskom turniru amatera), rame uz rame sa pobjednikom „proljetnog turnira“, prvakom Moskve V. Tnčarovim (od njega je P. Seleznjev izgubio u 24 poteza).
Na zalasku te sezone (1909. godine) Moskovskog kluba, koja je završena 14. maja, odigrana je konsultaciona partija: D. N. Pavlov i V. I. Rozanov (bijeli) protiv Aleksandra Aljehina i A. Seleznjeva (crni).
„ŠO“ br. 79–82: „Partiju (Evansov gambit sa 4... d7–d5) dobili su crni. Bijeli su razvili dobar napad i dobili odličnu poziciju, ali su pod pritiskom nedostatka vremena (pri 15 poteza na sat) na kraju brzo izgubili svoje šanse.“
A na sljedećem turniru Moskovskog kluba Aleksandar Aljehin je Seleznjeva pobijedio, ali ne Alekseja, nego Petra, njegovog rođenog brata, takođe prvokategornika. Aljehin je tada već imao status ruskog maestra, kao i A. Tnčarov, pobjednik tog turnira, koji je za Aljehina bio gotovo neuspješan (tri poraza i 5. mjesto, a Petar Seleznjev ga je pretekao za pola poena).
Na moskovskom prvenstvu 1910. godine Aleksej Seleznjev osvaja drugu nagradu. U poređenju s tim uspjehom, njegov rezultat na Sveruskom turniru amatera, organizovanom u avgustu 1912. od strane Vilenskog šahovskog društva, bio je znatno skromniji: dijelio je 8–10. mjesto sa malo poznatim igračima Tirtmanom i Langlebenom (učestvovalo je 20 igrača, među njima tri stranca; pobjednik je bio češki šahista K. Hromadka, koji će 1914. godine, kao vojnik Austro-Ugarske monarhije, završiti u ruskom zarobljeništvu, zajedno sa svojim imenjakom Karelom Trejbalom, takođe poznatim evropskim majstorom).
„Šahovski vesnik“, koji je počeo da izlazi od januara 1913. godine, u svom prvom broju vratio se važnim događajima iz prethodne jeseni:
„Od 1. septembra 1912. godine Moskovski šahovski klub prešao je u sopstvene prostorije (Sivcev Vražek, 11). Sastanci se održavaju četiri puta nedjeljno: utorkom, četvrtkom i subotom od 8 sati uveče, a nedjeljom od jednog sata popodne; članarina iznosi 12 rubalja, za studente 8 rubalja (Aleksej Seleznjev je plaćao 12, pošto je tada već godinu dana bio diplomac Pravnog fakulteta Moskovskog državnog univerziteta).
U ovom trenutku (tj. u januaru 1913. — prim. prev.) završava se turnir igrača prve kategorije, u kojem učestvuju: A. Aljehin, Vasilevski, Zubarev, Isakov, Kan, D. Pavlov, N. Pavlov, Perelcvejg, A. Seleznjev i Simeon.“
14.novembra (1912. godine – prim. aut.) održano je veliko šahovsko veče u salama Lovačkog kluba, na kojem je O. S. Bernštajn davao simultanku na 34 table, sa rezultatom: +20 -3 =11; osim toga, D. N. Pavlov je igrao četiri partije istovremeno naslijepo (+2 -2), a odigrana je i konsultaciona partija V. M. Bljumenfelda i V. M. Volkenštajna protiv A. S. Seleznjeva i V. A. Pereljcvajga, koju su dobili prvi...
Živost u klubu održavana je prilično čestim, iako uglavnom ne naročito brojnim simultankama: dvije simultanke dao je Aleksandar Aljehin, iskoristivši svoj boravak u Moskvi; osim toga, nekoliko simultanki održali su najjači igrači prve kategorije kluba: dvije V. M. Bljumenfeld, dvije D. N. Pavlov i jednu A. S. Seleznjev.
Godine 1913. Aleksej Seleznjev dijeli 1–2. mjesto na moskovskom turniru veoma jakog sastava. A ubrzo mu se pruža mogućnost da se, zajedno s drugim moskovskim igračima, suprotstavi samom Kapablanki.
„Šahovski vjesnik“, br. 3, 1914. godine:
„Od 17. do 29. januara održana je turneja genijalnog kubanskog majstora H. R. Kapablanke u Moskovskom šahovskom klubu. Gostovanja mladog Kubanca pobudila su vjerovatno čak i veće interesovanje među moskovskim šahistima i moskovskim društvom nego nekadašnje posjete takvih kolosa kao što su Štajnic, Lasker, Pilsberi i Čigorin. Svaki Kapablankin nastup bio je veoma detaljno opisivan u svim moskovskim novinama..., a u mnogima od njih objavljivani su njegovi portreti i intervjui s njim i njegovim protivnicima...
Od Moskve do Manhajma
Ukupno je Kapablanka u Moskovskom šahovskom klubu nastupio devet puta: 22. i 24. januara u Velikoj sali Lovačkog kluba odigrao je dvije partije protiv O. S. Bernštajna (prvu je dobio Kapablanka, druga je završena remijem), 19. i 26. januara popodne u sali Pravničkog društva odigrane su dvije konsultacione partije — prva protiv V. M. Bljumenfelda i D. N. Pavlova (koju je dobio Kapablanka), druga protiv A. S. Seleznjeva i N. M. Pavlova (završena remijem) i, konačno, 17, 20, 27, 28. i 29. januara održano je pet simultanki.“
U završnoj simultanci 29. januara Kapablanki su se suprotstavili samo igrači prve kategorije i najjači iz druge. Od 21 partije ostvario je rezultat: +13 -5 =3; srećnici koji su uspjeli da pobijede velikog šahistu bili su Aleksej Aljehin, Vigodčikov, Pereljcvajg, Rubcov i Estrin. Seleznjev je bio među trinaestoricom poraženih.
A u pauzi između gostovanja u Moskvi Kapablanka je posjetio Šahovski klub u Serpuhovu, a na tom putovanju pratili su ga Aleksej Aljehin, Viktor Kan i Aleksej Seleznjev. Od 30 partija protiv serpuhovskih šahista veliki „Kubanak” dobio je 28, dok su dvije završene remijem. Pri tome je remi sa gospođom Spaskom po svoj prilici bio posljedica Kapablankine galantnosti.
„Šahovski vjesnik”, br. 6, 1914. godine:
„Rijetko je koja sezona moskovskog šahovskog života bila tako bogata velikim šahovskim događajima kao ova. Tek što među moskovskim šahistima nije izblijedio snažan utisak koji je ostavila igra genijalnog Kubanca H. R. Kapablanke, već im predstoji da se dive igri ‘samog’ Emanuela Laskera, koji već dvadeset godina održava svoju visoku titulu ‘svjetskog prvaka’.
Emanuel Lasker nije prvi put u Moskvi; ovdje je, kao što je poznato, konačno učvrstio svoju titulu ‘kralja šaha’... Lasker je stigao 9. marta iz Berlina, a na stanici su ga dočekali majstor O. S. Bernštajn, V. M. Bljumenfeld i D. N. Pavlov.
Nemilosrdno vrijeme nikoga ne štedi, pa je ostavilo trag, naravno, i na Laskeru, što je bilo naročito primjetno onima koji su ga vidjeli u isto onako cvjetnim godinama u kakvim su svi moskovski šahisti nedavno gledali Kapablanku. Ipak, živahnost, pokretljivost, pričljivost i opšta vedrina ostali su kod Laskera isti kao i prije gotovo dvadeset godina.”
Sa stanice je Lasker otišao u svoj hotel, a u 7 časova uveče stigao je u zasebni salon restorana „Ermitaž“, gdje su ga već čekali članovi Moskovskog šahovskog kluba i gdje je njemu u čast priređena večera. Od prisutnih na večeri, četvorica su bili stalni svjedoci meča Laskera sa Štajnicem: M. I. Bostandžoglo, D. N. Pavlov, knez F. M. Urusov i K. I. Isakov. Sve njih Lasker je brzo prepoznao i sjetio ih se, veoma se obradovavši susretu poslije tako dugog vremena.
Večera je protekla veoma živo i bila propraćena brojnim zdravicama i govorima... U lijepom govoru (na njemačkom jeziku) majstor O. S. Bernštajn istakao je da Lasker nije samo doprinio podizanju opšteg nivoa šahovske igre, nego je i pokazao da nivo igre uvijek ide uporedo sa opštom kulturom društva, u kojem šah zauzima isto mjesto kao i svaki drugi kulturni poduhvat. „Prije Laskera“, završio je svoj govor O. S. Bernštajn, „šah su samo voljeli, a sada ga poštuju.“
Zatim su zdravice održali K. Isakov i knez F. M. Urusov — na ruskom jeziku. Bernštajn ih je prevodio na njemački, a kada je riječ uzeo Aleksej Seleznjev, njemu, naravno, prevodilac nije bio potreban. Njegov besprijekoran njemački izgovor ostavio je takav utisak na Laskera da ga je 20. marta pozvao da mu bude pratilac. Kao što je prije njega učinio Kapablanka, Emanuel se zaputio da „ispita“ ljubitelje šaha u Serpuhovu. Drugi pratilac bio je Aleksandar Aljehin; poslije večere sa lokalnim šahovskim aktivistima održao je simultanku naslijepo na sedam tabli (+5 -1 =1).
Lasker je dao simultanku na 38 tabli: dobio je 33 partije, jednu izgubio („previdom“ od učenika petog razreda Tolokonnikova, koji je odlično vodio odbranu u Evansovom gambitu), a četiri završio remijem, među kojima je opet bio i remi sa gospođom J. A. Spaskom...
Mjesec dana kasnije, tačnije 26. aprila, Aleksej Seleznjev ponovo je došao u Serpuhov — već ne kao pratilac velikog šahiste. Održao je simultanku za lokalni šahovski klub na 32 table, dobivši 24 partije (pri čemu je jednu dobio veoma lijepo, žrtvujući damu), izgubivši pet (među njima i od gimnazijalca Tolokonnikova, koji je pobijedio Laskera), uz tri remija.
„Poslije simultanke“, izvijestio je „Šahovski vjesnik“, „Seleznjev je demonstrirao nekoliko partija sa peterburškog turnira uz analize samih učesnika. Cjelokupan prihod A. S. Seleznjev je ljubazno ustupio mladom društvu za jačanje njegovih sredstava.“
Sjutradan je Seleznjev otputovao u grad na Nevi, gdje je počela borba za glavne nagrade Peterburškog međunarodnog turnira, kako bi navijao za svog prijatelja Aleksandra Aljehina. Uopšte, većina članova Moskovskog kluba pratila je peripetije peterburške bitke još od samog početka (glavni turnir počeo je 8. aprila), zbog čega je bio prekinut „šampionat sezone“ Moskovskog kluba, u kojem je Seleznjov bio na drugom mjestu sa 5 poena (ispred Alekseja Aljehina, K. Vigodčikova, N. Zubareva, V. Kana...). Vodio je P. Jordanski sa 6 poena.
„Šahovski vjesnik“ izvijestio je da je završetak tog turnira odložen za jesen zbog toga „što su mnogi moskovski igrači dobili poziv za predstojeći Hauptturnier u Manhajmu (gdje će se od 5. jula održati naredni, 19. kongres Njemačkog šahovskog saveza). Čuli smo da na turnir namjeravaju da idu A. S. Seleznjev i P. K. Jordanski.“
Da, „Šahovski vjesnik“ nije pogriješio — obojica najjačih moskovskih prvokategornika već su „pakovali kofere“. A uopšte, u Manhajm se iskrcao pozamašan ruski „desant“ predvođen zvijezdom u usponu Aleksandrom Aljehinom. Okolnosti su se, međutim, tako složile da Alekseju Seleznjevu više nije bilo suđeno da dovrši „šampionat sezone“ Moskovskog kluba.
U Moskvi će se ponovo pojaviti tek deset godina kasnije...
Druga glava
Turnir bez završnice
Pod sumnjom za špijunažu
Godine 1914. tradicionalni, devetnaesti po redu kongres Njemačkog šahovskog saveza održan je u gradu Manhajmu. Bio je posvećen tridesetogodišnjici saveza i pedesetogodišnjici tamošnjeg šahovskog kluba.
Nijemci su odlučili da ove datume obilježe svečano i raskošno, pa su u okviru kongresa organizovali čak četiri turnira, na koja su pozvali oko stotinu najjačih šahista iz različitih zemalja.
Ovako su u to vrijeme opisivali ovaj njemački grad:
„Manhajm je nov grad, bučan i trgovački. Po jednoličnoj pravilnosti svojih ulica Manhajm se može uporediti sa američkim gradovima. Podijeljen na pravilne kvadrate, grad je okružen pojasom bulevara, koji je, opet, obuhvaćen kružnom željezničkom prugom.“
Lokalni list „Mannheimer General-Anzeiger“ pisao je 20. jula 1914. godine:
„Slobodan od vreve i užurbanosti velikog grada, sinoć se ‘Ballhaus’, skriven u dubini dvorskog vrta, pokazao u punom sjaju. U srdačnoj i svečanoj atmosferi predstavnici lokalnog društva pozdravljali su svoje goste. Ovdje se okupio sav cvijet šaha!“
Na svečanom otvaranju turnira gradonačelnik Manhajma, gospodin Riter, nazvao je strane majstore „vjesnicima mira“ i izjavio:
„U naše vrijeme, kada se napetost i popuštanje u međunarodnim odnosima brzo smjenjuju, može se samo pozdraviti to što se zahvaljujući čestim međunarodnim kontaktima u različitim oblastima umjetnosti, nauke i sporta sve više širi mišljenje da narodi mnogo više teže miru nego što se to čini.“
Predsjednik Njemačkog šahovskog saveza, doktor Gebhardt, u svom govoru takođe je govorio o miru:
„Šah je duhovna borba koja podrazumijeva bezuslovni mir.“
Na kraju banketa doktor Taraš nazdravio je „svjetskom bratstvu šaha“. Među počasnim gostima bio je i svjetski prvak Emanuel Lasker.
A u vazduhu je već lebdio duh budućeg svjetskog rata...
Od velemajstora na glavnom turniru nisu igrali samo Lasker, Kapablanka i Rubinštajn. Kubanac, čija je konzularna služba u Peterburgu završena po okončanju tamošnjeg međunarodnog šahovskog turnira, u julu 1914. godine isplovio je iz francuske luke Šerbur za Južnu Ameriku i ostao zaglavljen u Argentini zbog izbijanja Prvog svjetskog rata. A Lasker i Rubinštajn pripremali su se za meč za svjetsko prvenstvo, koji je bio planiran za jesen.
Zato su u Manhajm stigle sve ostale zvijezde šahovskog svijeta — Zigbert Taraš, Frenk Maršal, Rudolf Špilman, Oldržih Duras, Milan Vidmar, Rihard Reti, Jakov Mizes, Đula Brejer...
Među učesnicima bilo je petnaest šahista iz Rusije (prisustvovao je i veliki broj gledalaca iz redova ruskih državljana).
Petorica od njih nastupila su u glavnom turniru — Aleksandar Aljehin, David Janovski, Jefim Bogoljubov, Aleksandar Fljamberg i Savijeli Tartakover.
U turniru „A“ igrali su Ilja Rabinovič, Fjodor Bogatirčuk i Aleksej Seleznjev, dok su u dva turnira „B“ nastupili Nikolaj Rudnjev, Petar Romanovski, Samuil Vajnštajn, Boris Maljutin i drugi šahisti iz Rusije.
Aljehin dugo nije potvrđivao svoje učešće na turniru u Manhajmu, iako je poziv dobio mnogo ranije. Stigao je tek 20. jula, doslovno dva sata prije početka takmičenja. Kada ga je Petar Romanovski upitao zašto je tako dugo držao turnirski komitet u neizvjesnosti, Aljehin je rekao da mu je bilo potrebno da utvrdi da li će na turniru učestvovati Kapablanka.
„Stvar je u tome“, objasnio je Aljehin, „da sam bio spreman da igram samo u slučaju Kapablankinog neigranja. Za nekoliko godina namjeravam da igram meč s njim za titulu svjetskog prvaka i zato je veoma važno stvoriti određeno javno mnjenje oko tog pitanja. Danas igram slabije od Kapablanke, i uz njegovo učešće on bi osvojio prvu nagradu, a da sada budem iza Kapablanke nikako nije u mom interesu.“
„Ali svjetski prvak je ipak Lasker, a ne Kapablanka“, prigovorio je Romanovski.
„Ali uskoro će to biti Kapablanka“, samouvjereno je odgovorio Aljehin.
Ponesen nedavnim uspjesima na međunarodnom turniru u Sankt Peterburgu, Aleksandar Aljehin igrao je sigurno i stalno se nalazio u grupi vodećih, iako je dva puta posrnuo — remi u drugom kolu sa Klugerom i poraz u šestom kolu od Janovskog.
Časopis „Deutsche Schachblätter“ pisao je o partiji Janovski–Aljehin:
„Dva ruska lava — stari i mladi — srela su se u Manhajmu po treći put. U Sheveningenu je mladalački polet morao da ustupi mjesto iskustvu. U Peterburgu je postojala samo prividna borba — razmjene i brz remi. U Manhajmu je bilo drugačije. Već prvi Aljehinov potez, kojim je izbjegao teorijske varijante, pokazao je da je mladi lav riješen da se revanšira za Sheveningen...“
Međutim, do revanša nije došlo: Janovski je ponovo pobijedio.
Ali već u devetom kolu Aljehin je izbio na čelo tabele. Poslije jedanaestog kola imao je 9,5 poena iz jedanaest partija. Njegovi pratioci, Vidmar i Špilman, imali su 8,5 odnosno 8 poena.
Dalje su slijedili, na četvrtom do šestog mjesta, Brejer, Maršal i Reti, na sedmom Janovski, a na osmom i devetom mjestu Bogoljubov i Taraš.
A 1. avgusta 1914. godine Njemačka je objavila rat Rusiji. Svi turniri u Manhajmu bili su prekinuti. Do kraja takmičenja u glavnom turniru ostalo je još šest kola.
Turnirski komitet kongresa u Manhajmu našao se u nedoumici — koga proglasiti pobjednikom? Taraš je predložio da se završetak turnira odloži za godinu dana(!). Na kraju je odlučeno da se nagrade raspodijele prema tadašnjem stanju na tabeli.
Prva nagrada u glavnom turniru majstora, u iznosu od 1100 njemačkih maraka, pripala je Aleksandru Aljehinu. Druga nagrada uručena je Vidmaru, a treća Špilmanu. Odgovarajuće nagrade dobili su i učesnici koji su zauzeli mjesta od četvrtog do devetog.
Na turniru A prva nagrada i titula majstora takođe su pripale predstavniku Rusije Ilji Rabinoviču (imao je 7,5 poena iz 10 partija).
U prvoj grupi turnira B prvo mjesto osvojio je Nijemac J. Brah sa 8 poena. Drugo do četvrto mjesto podijelili su P. Jordanski, P. Romanovski i F. Šubert — sa po 5 poena.
U drugoj grupi prvo mjesto zauzeo je devetnaestogodišnji Rus Nikolaj Rudnjev — sa 6,5 poena. Drugo mjesto pripalo je Dominiku — 6 poena, a treće Langeu — 5.
Prema propozicijama takmičenja, Brah i Rudnjev trebalo je da odigraju meč za titulu majstora. Međutim, zbog nastupanja ratnih događaja za to više nije bilo vremena, pa je titula majstora dodijeljena obojici.
Aleksandar Aljehin za vrijeme turnira u Manhajmu.
Turnir majstora u Manhajmu jedini je veliki turnir u istoriji šaha koji je ostao nezavršen.
Tabela majstorskog turnira u Manhajmu. Poslije 11 kola.
Ruski učesnici turnira, zabrinuti zbog nastale situacije, odlučili su da napuste Njemačku. Željeli su da otputuju u neutralnu Švajcarsku, ali to nisu uspjeli da učine iz Manhajma. Španski konzul im je savjetovao da se prebace u Baden-Baden, gdje se, navodno, okupljaju državljani Ruskog carstva koji su se zatekli u tom dijelu Njemačke (Veliko vojvodstvo Baden). Zatim bi, kako je rečeno, svi trebalo da budu upućeni u Švajcarsku.
Holandski list „De Telegraaf“ je 17. avgusta 1914. godine slikovito opisao nevolje ruskih šahista. Već u petak, 31. jula, počeli su problemi za poznatog šahistu i šahovskog novinara M. Z. Eljašova. On je, treba napomenuti, učestvovao na međunarodnim turnirima u Hanoveru (1902), Hamburgu (1910) i Breslauu (1912), a na Sve-ruskom turniru amatera 1909. godine podijelio je 4–6. mjesto.
Na kongresu u Manhajmu Eljašov je prisustvovao kao dopisnik ruskih novina. Tog 31. jula Eljašov je bio zadržan od strane vojne patrole dok se kupao u rijeci Rajni nedaleko od željezničkog mosta. Bio je osumnjičen za špijunažu i vojnici su ga odveli u stražarsku prostoriju. Tek nakon dva dana Eljašov je uspio da bude oslobođen.
Međutim, nesrećni čovjek jedva da je izašao na slobodu, kada je ponovo bio izložen prijetnji hapšenja. Vlasnik hotela je zahtijevao da Eljašov plati sobu unaprijed — do 15. avgusta. U toj situaciji ruskog novinara spasio je njegov holandski kolega, koji ga je odveo na željezničku stanicu i poslao u Konstanc (grad na obali Bodenskog jezera na granici sa Švajcarskom), snabdjevši ga kartama za četiri različite rute (u tom trenutku nije bilo jasno koja je od njih slobodna).
Sjutradan su Eljašova agenti njemačke državne bezbjednosti vratili nazad: učinilo im se sumnjivim što stranac presreće putnike i postavlja beskrajna pitanja, a pri tome kod sebe ima karte za četiri pravca.
Nijemci su Eljašova smatrali važnom ličnošću. Čak su vjerovali da je on ruski general koji uspješno glumi novinara (ove sumnje su se zasnivale na pronađenim Eljašovljevim šahovskim bilješkama, koje su pogrešno shvaćene kao „šifre“)... Mladi i briljantni velemajstor Aljehin, koji se u Manhajmu nalazio sa svojim automobilom i francuskim šoferom, neko vrijeme je bio zamijenjen za Eljašovljevog ađutanta. Po drugoj verziji, Aljehin je bio zadržan zbog fotografije u uniformi svršenika Pravnog instituta (pa su ga uzeli za oficira), ali je navodno ubrzo, uz pomoć lažnog pasoša, prešao u Švajcarsku.
Tako je, podsjetimo, pisao holandski list. Međutim, učesnik manhajmskih događaja Boris Maljutin u svom pismu upućenom redakciji švajcarskog lista „Schweizerische Schachzeitung“ opovrgavao je te glasine:
„Kao svjedok događaja u Manhajmu želio bih da razjasnim nekoliko stvari. Pretpostavka da je gospodin Eljašov bio zamijenjen za generala čini mi se nevjerovatnom, ali nesporazum s Aljehinom zaista se dogodio i koštao ga je noći provedene u kasarni. Treba napomenuti da Aljehin nije imao automobil, kao i to da za odlazak u Švajcarsku nije koristio lažni pasoš. Budući da je od strane ljekarske komisije proglašen nesposobnim za vojnu službu, Aljehin je otputovao 14. septembra potpuno legalno.“
Aleksandar Aljehin je zaista (i to je kasnije potvrdio u svojim memoarima) proveo noć u vojnoj stražarnici u Manhajmu, a zatim i u vojnom zatvoru u Ludvigshafenu.
Opšta histerija i patriotsko ludilo koje je zahvatilo lokalno stanovništvo nimalo nisu doprinosili uspostavljanju reda. Prema sjećanjima Fedora Bogatirčuka, kada su ruski šahisti vozom prelazili iz Manhajma u Baden-Baden, kondukter se s njima okrutno našalio: rekao im je da treba da presjednu u Raštatu, a zatim je telefonom kontaktirao vojnog komandanta tog mjesta (mobilizacionog centra južnog dijela Njemačke) i prijavio mu sumnjivu grupu stranaca.
„Čim smo izašli iz vagona“, piše Fjodor Bogatirčuk, „okružila nas je gotovo četa vojnika u punoj borbenoj opremi i bili smo uhapšeni. U prostorijama stanice temeljno su nas pretresli, i na svoje veliko zadovoljstvo pronašli obrasce sa zapisima šahovskih partija, koje su revnosni lovci na špijune shvatili kao očigledne šifre za prenošenje špijunskih izvještaja. Bilo je kasno veče, i dok se ‘sud ne odluči’, odveli su nas u vojni zatvor — postrojili nas, naterali svakog da nosi svoj prtljag i u pratnji vojnog kordona krenuli smo dalje.“
Stanovništvo gradića, čuvši za „hvatanje špijuna“, izlilo se na ulicu kojom su nas vodili i na sve načine izražavalo svoje ogorčenje. Najratoborniji su tražili momentalnu odmazdu na licu mjesta, drugi su probijali kordon i svoje osjećaje izražavali pesnicama. Jadni Seleznjev jedva je vukao veliku korpu s toplim stvarima, koju mu je dala brižna majka, i to ne samo da je usporavalo naš hod, nego je i povećavalo broj primljenih udaraca. Dobio je i Aljehin, koji se izdvajao držanjem i visinom.
Nakon što su utvrdile ko su pred njima, vojne vlasti su, ipak, prebacile jedanaest ruskih šahista u građanski zatvor i nastavile svoju „istragu“. Svi lični predmeti, uključujući i džepne šahove zatvorenika, bili su im oduzeti. Aljehin je dijelio ćeliju sa Bogoljubovom, Rabinovičem i Vajnštajnom.
Kasnije će u svojim sjećanjima napisati:
„Boravak u zatvoru u Raštatu bio je kratak. Bio sam u ćeliji zajedno s Bogoljubovom, I. L. Rabinovičem i nekim Vajnštajnom, dotjeranim studentom-tehnologom, koji je na nepoznat način postao odgovorni rukovodilac ruskog šahovskog pokreta; opsjednut željom da se dodvori, u to vrijeme je bio revnosni šahovski ‘pas čuvar’ kod Krilenka (S. O. Vajnštajn je 1914. bio sekretar Sveruskog šahovskog saveza, a 1924. njegov predsjednik; kasnije urednik časopisa ‘Šah u SSSR-u’ od njegovog osnivanja – prim. aut.). Život u zatvoru bio je prilično jednoličan. Nije bilo ni knjiga, ni novina, ni, naravno, šahovske table. Bogoljubov i ja smo satima igrali šah naslijepo. Naše partije su prekinute kada sam na četiri dana bio stavljen u samicu zato što sam se tokom zajedničke šetnje (u obaveznom ‘gusjem stroju’) usudio jednom da se nasmijem...“
„I pored te kazne“, dalje piše Aljehin, „sada mi se čini da je atmosfera zatvora u Raštatu, sa jednim stražarom i njegovom kćerkom, koja je tri puta dnevno donosila hranu i rado razgovarala s nama, bila prijatna i gotovo idilična. Nema nikakvog poređenja s — nažalost — atmosferom u poznatoj višespratnici na Katarininskom trgu u Odesi.“
Napomena: 1919. godine Aljehin je bio uhapšen od strane odesečke Čeke i nekoliko dana proveo u njenom unutrašnjem zatvoru. F. Bogatirčuk, prema riječima Jakova Vilnera, koji je radio u Odeskom vojnom tribunalu, u svojim sjećanjima piše:
„Aljehin je bio suočen sa zadacima: kako preživjeti i kako ne izgubiti nadu da će postati svjetski šahovski prvak. Jedan njegov poštovalac, koji je cijenio njegov šahovski genije, uspio je da ga postavi na najpouzdanije mjesto — u komisiju za oduzimanje vrijednosti od buržoazije! Služba u toj komisiji zahtijevala je obavezno učlanjenje u Komunističku partiju, što je Aljehin i učinio...“
Međutim, po prijavi je Aljehin uhapšen i osuđen na smrt. Ipak, bukvalno nekoliko sati prije izvršenja presude Vilner je uspio da stupi u kontakt s predsjednikom Sovnarkoma Ukrajine H. Rakovskim, koji je izdao naređenje da se Aljehin pusti na slobodu. Po drugoj verziji, spasio ga je narodni komesar za poljoprivredu D. Manuiljski, uz čije je znanje Aljehin boravio u Odesi.
Desetak dana kasnije zatvorenici su pušteni iz građanskog zatvora u Raštatu. Konačno su uspjeli da stignu u Baden-Baden, gdje su stavljeni pod ograničeni policijski nadzor. Takav nadzor je ostavljao relativnu slobodu. Čak je bio organizovan i meč Bogoljubov – Rabinovič od sedam partija. Pobjedu je odnio Bogoljubov (+5, -0, =2). Nagradni fond od sto njemačkih maraka obezbijedio je Aljehin.
Dugo vremena sudbina ruskih šahista koji su se početkom rata zatekli u Njemačkoj bila je nepoznata. Tek u avgustu u časopisu „Šahovski vjesnik“ (br. 15 iz 1914. godine) pojavila se vijest:
„18. avgusta roditelji člana upravnog odbora Petrogradskog šahovskog društva Samuila Osipoviča Vajnštajna dobili su od njega iz Njemačke pismo, proslijeđeno preko španskog poslanika u Stokholmu. U pismu se navodi da su na dan objave rata svi Rusi odlučili da odmah odu u Švajcarsku, ali prije nego što su uspjeli da sprovedu svoju odluku, bili su uhapšeni. Kada su ubrzo potom pušteni, svi putevi ka neutralnim državama bili su zatvoreni... Po savjetu španskog konzula u Manhajmu uputili su se u Baden-Baden... međutim, na putu, u gradu Raštatu, ponovo su bili uhapšeni i proveli su 10 dana u zatvoru. Trenutno se 11 ruskih šahista: Aljehin, Bogoljubov, Bogatirčuk, Vajnštajn, Koppelman, Maljutin, Rabinovič, Romanovski, Saburov, Seleznjev i Fljamberg nalaze u Baden-Badenu...“
Na tome se ne završavaju nedaće ruskih šahista. Zanimljivo je da je za druge učesnike turnira u Manhajmu sve prošlo znatno manje dramatično. Frenk Maršal je, prema opisu holandskog novinara, čuvši za početak rata, odmah potražio sklonište u podrumu i, popivši tri čašice konjaka, smirio se. Zatim je brzo spakovao stvari i otišao.
Janovski, koji je ranije živio u Parizu, bio je pušten iz Njemačke nakon mjesec dana.
U svojoj knjizi „50 godina za šahovskom tablom“ Frenk Maršal se prisjeća:
„Tek što je turnir prešao polovinu, naglo je prekinut zbog početka Prvog svjetskog rata. Nevjerovatno je koliko je brzo grad doslovno bio preplavljen vojnicima. Pojavljivali su se svuda i iznenada — kao đavoli iz kutije. Francuski predstavnik Janovski i trojica Rusa — Aljehin, Fljamberg i Bogoljubov — bili su odmah uhapšeni. Njemački šahisti, uključujući Krugera, Karlsa i Iona, odmah su stupili u vojsku. Doktor Taraš ispratio je svoja dva sina na front. Ostalima je preporučeno da se što prije sklone.“
„Krenuo sam prema danskoj granici i stigao u Amsterdam, prolazeći usput kroz mnoga iskušenja. Obično sedmočasovno putovanje ovoga puta je trajalo 39 sati. Negdje na granici izgubio sam prtljag, u kojem su se nalazile sve moje stvari i nagrade osvojene u Sankt Peterburgu i drugim gradovima. Nakon nekoliko dana provedenih u Parizu i Londonu, dobio sam specijalnu dozvolu i vratio se kući. Pet dana kasnije, na moje veliko iznenađenje, moji koferi su stigli u Njujork potpuno neoštećeni.“
Duras, Taraš i Maršal bili su ogorčeni što je turnir prekinut, jer su se nadali da će u nastavku popraviti svoj plasman.
Ruski šahisti u Baden-Badenu bili su podvrgnuti vojno-medicinskoj komisiji, kako bi se utvrdilo ko od njih može biti potencijalno opasan za Njemačku i eventualno regrutovan u rusku vojsku. Srećom, samo trojica su proglašena nesposobnima za vojnu službu: 14. septembra 1914. pušten je Aljehin, a tri dana kasnije Saburov i Bogatirčuk.
Prije odlaska, Aljehin se srdačno oprostio od svojih nesrećnih drugova. A Alekseju Seleznjevu predao je svoje putne šahove:
„Evo, uzmi, Aleksej. Ne zna se koliko dana ćete još ovdje ostati. Neka barem imate ove šahove. Sjećaš li se kako smo u Moskvi — ti, ja i moj brat Aleksej — pomoću njih analizirali partije! Zatrebaće ti. A ja, mislim, već za nedjelju dana ću biti u domovini. I svratit ću i do tvojih, da prenesem pozdrav.“
„— Sačekaj, da napišem nekoliko riječi majci. Ona se vjerovatno brine.“
„Nisam mogao da vjerujem svojim očima kada sam vidio zaključak komisije, po kojem sam upućen ‘na liječenje’ u Švajcarsku“, piše F. Bogatirčuk. „Saburov je bio star i ne sasvim zdrav čovjek, ali ne mogu da shvatim zašto je oslobođen zdrav Aljehin. Ne mogu da nađem drugo objašnjenje osim da je ljekar koji je obavljao pregled bio poklonik Aljehinovog šahovskog genija. Moram reći da su među onima koji nisu pušteni bili Bogoljubov i Seleznjev, obojica u Rusiji oslobođeni vojne obaveze.“
Aljehin je odmah otputovao u Švajcarsku, a odatle u Đenovu. U toj italijanskoj luci tada je ostao veliki broj Rusa koji su se zatekli u Evropi na početku rata. U štampi se pojavio glas da „pobjednik turnira u Manhajmu namjerava da otplovi u Argentinu i tamo odigra meč s Kapablankom“.
U Đenovi je Aljehin odigrao mnogo partija s Bogatirčukom, koji je takođe oko mjesec dana proveo čekajući brod.
„Nije bilo dosadno: imao sam partnera, i to kakvog — Aljehina! Samo onaj ko je igrao sa tim genijalnim šahistom zna kakav je on bio mađioničar i čarobnjak na 64 polja šahovske table“, prisjećao se F. Bogatirčuk. „Figure u njegovim rukama pretvarale su se u živa bića, donoseći protivniku potpuno neočekivane preokrete. I to iznenađenja su padala kao grom iz vedra neba u svakoj fazi igre, čak i kada bi na tabli ostao samo mali broj figura. Đenovski boravak mi je, bez sumnje, dao više za moj šahovski razvoj nego kasnije partije s običnim protivnicima.“
Međutim, iz Đenove se nikako nije moglo otputovati. Turska, saveznik Njemačke, nije propuštala pomorski saobraćaj ka Crnom moru. Tada je Aljehin odlučio da se kući vrati obilaznim putem: plovio je preko Gibraltara do Londona, a odatle do Stokholma, gdje je čak uspio da održi simultanku na 24 table. Iz Švedske je mladi velemajstor prešao u Finsku, koja je tada bila u sastavu Ruskog carstva, a potom se bez poteškoća vratio u Petrograd. U novembru 1914. Aljehin je već igrao partije u Moskvi...
Značajno je da Aljehin nije zaboravio svoje saborce internirane u Njemačkoj. Održao je nekoliko simultanki, a sav prihod od njih bio je namijenjen fondu pomoći ruskim šahistima koji su ostali u Triberu.
Život u Tribergu
Dakle, neke ruske šahiste njemačke vlasti su pustile, dok su ostale internirale do kraja rata u mali banjski gradić Triberg, smješten u oblasti Švarcvalda. Bilo ih je sedmorica — Bogoljubov, Levenfish ,Vajnštajn, Maljutin, Rabinovič, Romanovsky, Seleznjev i Fljamberg.
Rusima je u Tribergu bilo dozvoljeno da žive o svom trošku. U početku su bili smješteni u jednom hotelu, a zatim su se postepeno razišli po privatnim stanovima, što se pokazalo mnogo jeftinijim (jer im nije ostalo baš mnogo sredstava). Živjeli su složno, često se sastajali i mnogo trenirali.
Na inicijativu lokalnog gradskog šahovskog kluba organizovan je niz turnira koji su ušli u istoriju kao „turniri ratnih zarobljenika“. Ukupno je održano osam takvih turnira. Na pet od njih prvo mjesto osvojio je Bogoljubov, a na još dva zauzeo drugo mjesto.
U Tribergu su se Bogoljubov i Seleznjev posebno sprijateljili. Gotovo vršnjaci (Seleznjev je rođen 1888, a Bogoljubov 1889. godine), često su razgovarali i zajedno provodili vrijeme u uslovima internacije: išli su u planine, zarađivali dodatno držeći časove i zaljubljivali se u njemačke djevojke.
I ostali ruski šahisti su se, takoreći, podijelili u grupe „po interesovanjima“. Neko se okrenuo religiji, neko se navikao na bavarsko pivo i nešto žešće, nekoga su privlačile karte i druge igre na sreću.
A šta je drugo i moglo da se radi u malom banjskom gradiću sa minimalnim brojem gostiju u ratnim uslovima? Četiri godine života bez mogućnosti odlaska, uz obavezno redovno javljanje vojnoj komandi, u uslovima nemaštine i poniženja...
Donekle su pomagali Međunarodni crveni krst i pojedine dobrotvorne organizacije. Materijalnu pomoć pružali su i rođaci interniraca — opet preko Crvenog krsta i preko neutralnih zemalja. Sami šahisti su u tuđini imali skromne prihode: obavljali su fizičke poslove kod vlasnika kuća u kojima su odsjedali, povremeno podučavali djecu, radili na manje odgovornim poslovima u opštini, pošti i komunalnim službama — tamo gdje su postojala upražnjena mjesta zbog mobilizacije lokalnih muškaraca u vojsku.
U avgustu 1917. godine Efim Bogoljubov i Seleznjev odigrali su meč od osam partija. Trajao je gotovo mjesec dana. Igrali su polako, uz prekidanje partija. Na kraju je Bogoljubov dobio tri partije, dvije izgubio, a još dvije završene su remijem.
Tek u septembru 1918. godine, kada je Njemačka priznala poraz u ratu, ruski internirci proglašeni su slobodnim. Dio njih odmah je napustio Triberg i otišao na razne strane: neko kući u Rusiju, neko u druge zemlje.
Bogoljubov i Seleznjev ostali su u Tribergu. Do tada se Efim Bogoljubov zaljubio u Fridu Kaltenbah, kćerku lokalnog učitelja, i odlučio da s njom poveže svoju sudbinu. Po njegovim riječima, „pao je u vječno zarobljeništvo“ iz kojeg više nije mogao da se izbavi. Bogoljubov je i dalje živio kao podstanar u kući porodice Kaltenbah, a 1920. godine on i Frida su se vjenčali u crkvi, a zatim i zvanično sklopili brak. Dobile su dvije kćerke, koje su nazvali Sonja i Tamara.
Godine 1953. Triberg je posjetio svjetski prvak Mihail Botvinik. Udovica Bogoljubova (Efim Dmitrijevič preminuo je u svojoj kući 18. juna 1952. godine) detaljno je pričala o svom pokojnom mužu i o Seleznjevu. Tada su se u kući još čuvali velika Bogoljubovljeva šahovska biblioteka (kasnije je prodata), njegove bilješke, lične stvari i memorijalne nagrade.
Bogoljubov je postao profesionalni šahista. Osim igranja šaha, nije znao ništa drugo da radi. Nagrade sa turnira bile su njegov jedini izvor egzistencije i materijalne pomoći.
Seleznjev je takođe odlučio da ostane u Tribergu. Iz novina je znao kakvi se događaji odvijaju u domovini, ko je tamo došao na vlast, pa je bio zbunjen. A onda su stigle i vijesti iz Moskve: boljševici su eksproprisali roditeljsku kuću, konfiskovali svu imovinu i uhapsili njegovog oca. Mnogi poznanici bili su represirani: protjerani iz Moskve, strijeljani ili zatvoreni.
Ipak, zapadne novine ponekad su objavljivale i razne izmišljotine o navodnom „strašnom boljševičkom teroru“: hiljade vješala na ulicama Moskve i Petrograda, leševe strijeljanih, mučenja u ČEKA-i i opštu pljačku.
Naravno, Seleznjev se plašio da se vrati kući, a osim toga veoma se vezao za Bogoljubova i porodicu Kaltenbah. Zato je Aleksej odlučio da sa odlaskom još sačeka.
Dobivši slobodu, bivši internirci iz Rusije mogli su nesmetano da putuju po Njemačkoj. U isto vrijeme u Rusiji je punom snagom bjesnio građanski rat, a otuda su stizale kontradiktorne glasine: navodno će boljševički režim svakog časa pasti; vojsku bijelog pokreta pomažu trupe Antante; revolucionarni događaji zahvataju i susjedne zemlje; proletarijat raznih država podržava boljševike.
I sama Evropa još je bila u poslijeratnom šoku. Mnoga industrijska preduzeća nisu radila, mali preduzetnici bili su upropašteni. Nezaposlenost i inflacija zahvatile su brojne zemlje.
Šahovski život tokom svjetskog rata gotovo je zamro. Istina, 1916. godine organizovan je meč između Emanuela Laskera i Siegberta Tarrascha. Od šest partija svjetski prvak dobio je pet, dok je jedna završena remijem.
Emanuel Lasker živio je u oskudici. Inflacija izazvana ratom progutala je svu njegovu ušteđevinu (a nekada su postojale i četiri hiljade rubalja za pobjedu na međunarodnom turniru u Petrogradu 1914. godine, kao i nagrade za pobjede u mečevima za svjetsko prvenstvo od 1907. do 1910). Kupovna moć njemačke marke naglo je padala. Već je i hiljadu maraka vrijedjelo manje od prijeratnog pfeniga. Pisac Erich Maria Remarque slikovito je opisao to vrijeme u svom romanu Crni obelisk. Cijene u Njemačkoj mijenjale su se praktično svakodnevno, a ponekad i dva puta dnevno.
Veliki šahista živio je gotovo gladan, bavio se filozofijom i radio na knjizi. Svjetski rat ostavio je dubok trag u razmišljanju Emanuela Laskera. Shvatio je da zakoni borbe koje je sam ustanovio ne mogu djelovati izvan društvenih uslova, i to ga je nakratko udaljilo od filozofskih pitanja. Zajedno sa starijim bratom Bertoldom počeo je da piše odavno zamišljenu dramu u stihovima, koja je kasnije postavljena u jednom berlinskom pozorištu.
Život u Tribergu
Dakle, neke ruske šahiste njemačke vlasti su pustile, dok su ostale internirale do kraja rata u mali banjski gradić Triberg, smješten u oblasti Švarcvalda. Bilo ih je sedmorica — Bogoljubov, Levenfish ,Vajnštajn, Maljutin, Rabinovič, Romanovsky, Seleznjev i Fljamberg.
Rusima je u Tribergu bilo dozvoljeno da žive o svom trošku. U početku su bili smješteni u jednom hotelu, a zatim su se postepeno razišli po privatnim stanovima, što se pokazalo mnogo jeftinijim (jer im nije ostalo baš mnogo sredstava). Živjeli su složno, često se sastajali i mnogo trenirali.
Na inicijativu lokalnog gradskog šahovskog kluba organizovan je niz turnira koji su ušli u istoriju kao „turniri ratnih zarobljenika“. Ukupno je održano osam takvih turnira. Na pet od njih prvo mjesto osvojio je Bogoljubov, a na još dva zauzeo drugo mjesto.
U Tribergu su se Bogoljubov i Seleznjev posebno sprijateljili. Gotovo vršnjaci (Seleznjev je rođen 1888, a Bogoljubov 1889. godine), često su razgovarali i zajedno provodili vrijeme u uslovima internacije: išli su u planine, zarađivali dodatno držeći časove i zaljubljivali se u njemačke djevojke.
I ostali ruski šahisti su se, takoreći, podijelili u grupe „po interesovanjima“. Neko se okrenuo religiji, neko se navikao na bavarsko pivo i nešto žešće, nekoga su privlačile karte i druge igre na sreću.
A šta je drugo i moglo da se radi u malom banjskom gradiću sa minimalnim brojem gostiju u ratnim uslovima? Četiri godine života bez mogućnosti odlaska, uz obavezno redovno javljanje vojnoj komandi, u uslovima nemaštine i poniženja...
Donekle su pomagali Međunarodni crveni krst i pojedine dobrotvorne organizacije. Materijalnu pomoć pružali su i rođaci interniraca — opet preko Crvenog krsta i preko neutralnih zemalja. Sami šahisti su u tuđini imali skromne prihode: obavljali su fizičke poslove kod vlasnika kuća u kojima su odsjedali, povremeno podučavali djecu, radili na manje odgovornim poslovima u opštini, pošti i komunalnim službama — tamo gdje su postojala upražnjena mjesta zbog mobilizacije lokalnih muškaraca u vojsku.
U avgustu 1917. godine Efim Bogoljubov i Seleznjev odigrali su meč od osam partija. Trajao je gotovo mjesec dana. Igrali su polako, uz prekidanje partija. Na kraju je Bogoljubov dobio tri partije, dvije izgubio, a još dvije završene su remijem.
Tek u septembru 1918. godine, kada je Njemačka priznala poraz u ratu, ruski internirci proglašeni su slobodnim. Dio njih odmah je napustio Triberg i otišao na razne strane: neko kući u Rusiju, neko u druge zemlje.
Bogoljubov i Seleznjev ostali su u Tribergu. Do tada se Efim Bogoljubov zaljubio u Fridu Kaltenbah, kćerku lokalnog učitelja, i odlučio da s njom poveže svoju sudbinu. Po njegovim riječima, „pao je u vječno zarobljeništvo“ iz kojeg više nije mogao da se izbavi. Bogoljubov je i dalje živio kao podstanar u kući porodice Kaltenbah, a 1920. godine on i Frida su se vjenčali u crkvi, a zatim i zvanično sklopili brak. Dobile su dvije kćerke, koje su nazvali Sonja i Tamara.
Godine 1953. Triberg je posjetio svjetski prvak Mihail Botvinik. Udovica Bogoljubova (Efim Dmitrijevič preminuo je u svojoj kući 18. juna 1952. godine) detaljno je pričala o svom pokojnom mužu i o Seleznjevu. Tada su se u kući još čuvali velika Bogoljubovljeva šahovska biblioteka (kasnije je prodata), njegove bilješke, lične stvari i memorijalne nagrade.
Bogoljubov je postao profesionalni šahista. Osim igranja šaha, nije znao ništa drugo da radi. Nagrade sa turnira bile su njegov jedini izvor egzistencije i materijalne pomoći.
Seleznjev je takođe odlučio da ostane u Tribergu. Iz novina je znao kakvi se događaji odvijaju u domovini, ko je tamo došao na vlast, pa je bio zbunjen. A onda su stigle i vijesti iz Moskve: boljševici su eksproprisali roditeljsku kuću, konfiskovali svu imovinu i uhapsili njegovog oca. Mnogi poznanici bili su represirani: protjerani iz Moskve, strijeljani ili zatvoreni.
Ipak, zapadne novine ponekad su objavljivale i razne izmišljotine o navodnom „strašnom boljševičkom teroru“: hiljade vješala na ulicama Moskve i Petrograda, leševe strijeljanih, mučenja u ČEKA-i i opštu pljačku.
Naravno, Seleznjev se plašio da se vrati kući, a osim toga veoma se vezao za Bogoljubova i porodicu Kaltenbah. Zato je Aleksej odlučio da sa odlaskom još sačeka.
Dobivši slobodu, bivši internirci iz Rusije mogli su nesmetano da putuju po Njemačkoj. U isto vrijeme u Rusiji je punom snagom bjesnio građanski rat, a otuda su stizale kontradiktorne glasine: navodno će boljševički režim svakog časa pasti; vojsku bijelog pokreta pomažu trupe Antante; revolucionarni događaji zahvataju i susjedne zemlje; proletarijat raznih država podržava boljševike.
I sama Evropa još je bila u poslijeratnom šoku. Mnoga industrijska preduzeća nisu radila, mali preduzetnici bili su upropašteni. Nezaposlenost i inflacija zahvatile su brojne zemlje.
Šahovski život tokom svjetskog rata gotovo je zamro. Istina, 1916. godine organizovan je meč između Emanuela Laskera i Siegberta Tarrascha. Od šest partija svjetski prvak dobio je pet, dok je jedna završena remijem.
Emanuel Lasker živio je u oskudici. Inflacija izazvana ratom progutala je svu njegovu ušteđevinu (a nekada su postojale i četiri hiljade rubalja za pobjedu na međunarodnom turniru u Petrogradu 1914. godine, kao i nagrade za pobjede u mečevima za svjetsko prvenstvo od 1907. do 1910). Kupovna moć njemačke marke naglo je padala. Već je i hiljadu maraka vrijedjelo manje od prijeratnog pfeniga. Pisac Erich Maria Remarque slikovito je opisao to vrijeme u svom romanu Crni obelisk. Cijene u Njemačkoj mijenjale su se praktično svakodnevno, a ponekad i dva puta dnevno.
Veliki šahista živio je gotovo gladan, bavio se filozofijom i radio na knjizi. Svjetski rat ostavio je dubok trag u razmišljanju Emanuela Laskera. Shvatio je da zakoni borbe koje je sam ustanovio ne mogu djelovati izvan društvenih uslova, i to ga je nakratko udaljilo od filozofskih pitanja. Zajedno sa starijim bratom Bertoldom počeo je da piše odavno zamišljenu dramu u stihovima, koja je kasnije postavljena u jednom berlinskom pozorištu.
Zanimljiva epizoda, koja oslikava promjene u Laskerovoj svijesti, dogodila se krajem 1917. godine tokom njegovog gostovanja u Budimpešti. Kada je jedan od gledalaca uzviknuo da „danas šahovski narod pozdravlja svog kralja“, svjetski prvak je, sa dotad neviđenom hrabrošću za vrijeme kajzerske Njemačke, odgovorio da nema namjeru da bude kralj, jer je nastupilo vrijeme krize kraljevstava.
„Ruska revolucija potresla je same temelje duha vremena, i ono što je počelo u Rusiji promijeniće ekonomsko, duhovno i moralno lice svijeta do te mjere da je to sada nemoguće čak i naslutiti.“
U jesen 1918. godine uspjelo se organizovati u Berlinu meč-turnir četvorice korifeja šaha: za pobjedu su se, dvokružno, borili Emanuel Lasker, Akiba Rubinstein, Siegbert Tarrasch i Carl Schlechter. Bez poraza su čitavu turnirsku distancu prošli Lasker i Rubinštajn, ali je svjetski prvak uspio da za pola poena pretekne rivala.
Godine 1919. u Berlinu su održana dva manja turnira na kojima su učestvovali Efim Bogoljubov, Seleznev, Spielmann i Richard Réti. Bogoljubov je na jednom zauzeo drugo mjesto, a na drugom postao pobjednik. I Seleznjev je uspješno nastupio na tim četvoročlanim turnirima i jednom osvojio drugo mjesto. Male, ali ipak novčane nagrade, došle su baš u pravi čas.
Njemački majstor T. Šuster u svojoj knjizi Die grossen Schachmeister der zwanziger Jahre („Veliki šahovski majstori dvadesetih godina“), objavljenoj 1976. godine u Štutgartu, posebno je istakao te četvoročlane turnire.
U februaru i aprilu 1920. godine u Berlinskom šahovskom društvu održan je turnir uz učešće niza poznatih majstora. U časopisu „Deutsche Schachzeitung“ za 1920. godinu navedena je tabela rezultata tog turnira.
Za pobjedu na ovom turniru Aleksej Seleznjev dobio je nagradu. Drugi je bio 25-godišnji Friedrich Sämisch, koji je iste godine postao nacionalni majstor. Kasnije je uspješno nastupao na brojnim međunarodnim turnirima, učestvovao je 1925. godine na Prvom moskovskom međunarodnom turniru, igrao na Trećoj svjetskoj šahovskoj olimpijadi i postao međunarodni velemajstor odmah po ustanovljenju te titule.
Berlinsko šahovsko društvo nalazilo se na adresi Kantštrase 8. Tokom Drugog svjetskog rata zgrada u kojoj se od 1913. do 1943. godine nalazila turnirska sala Berlinskog šahovskog društva bila je srušena.
Zgrada Berlinskog šahovskog društva
Krajem 1919. godine švedski mecena, poznati šahovski organizator i pokrovitelj šahista Ludvig Collijn organizovao je dva ugledna turnira u Stokholmu. Pozvao je velemajstore Akibu Rubinsteina i Rudolfa Spielmanna, kao i mlade talente Efima Bogoljubova i Richarda Rétija.
Istina, prvi turnir održan je bez Rubinštajna, koji je iz nekog razloga imao problema sa pasošem. Sa velikom prednošću pobijedio je Bogoljubov.
Sljedeći turnir, održan u decembru, završio se pobjedom Špilmana. Dalji poredak bio je sljedeći: 2. Rubinštajn; 3. Bogoljubov; 4. Reti.
Šahisti su bili lični gosti mecene i u potpunosti su osjetili njegovu dobrotu, gostoprimstvo i velikodušnost.
Krajem 1919. godine, takođe u Stokholmu, održan je veliki hendikep-turnir na kojem je, po originalnom sistemu braće Koljin, umjesto davanja prednosti jači igrač morao istovremeno da igra protiv nekoliko slabijih protivnika. Na primjer, poznati međunarodni majstori igrali su istovremeno protiv dvojice švedskih nacionalnih majstora ili protiv četvorice stokholmskih igrača prve kategorije; švedski majstor igrao je istovremeno protiv dvojice prvokategornika ili četvorice šahista druge kategorije.
Učesnici turnira u Geteborgu. Sjede (slijeva nadesno): Efim Bogoljubov, Akiba Rubinstein, Siegbert Tarrasch, Jacques Mieses, A. O. Anderson, Geza Maróczy, Aron Nimzowitsch; stoje — Bora Kostić, F. Meler, Richard Réti, Savielly Tartakower, Alexey Seleznjev, Gyula Breyer, Rudolf Spielmann.
Uglavnom, za pobjedu su svi morali ozbiljno da se potrude. Prvo mjesto na turniru osvojio je Bogoljubov. Drugi je bio Rubinštajn.
Efimu Bogoljubovu toliko se dopala Švedska da je tamo proveo čitavu godinu. U avgustu 1920. godine, zahvaljujući naporima švedskih mecena Ludvig Collijn i Rudolfa Hercoga, uspjelo je da se u Geteborgu održi prvi poslijeratni međunarodni turnir (tačnije, dva turnira — A i B). Favoriti su, naravno, bili Rubinštajn i Bogoljubov.
Ali na tok turnirske borbe neočekivano je uticala Bogoljubovljeva bolest. Dugo je bio vodeći, ali je zatim pretrpio tri poraza zaredom i morao da se zadovolji tek trećom nagradom. Pobjednik je bio Richard Réti, koji je briljantno odigrao završnicu turnira. Drugo mjesto zauzeo je Rubinštajn. Alexey Seleznjev, koji je takođe učestvovao na turniru A, završio je u donjem dijelu tabele.
U novembru 1920. godine Bogoljubov je u Švedskoj odigrao meč sa Aron Nimzowitsch i ostvario važnu pobjedu: +3, -1, =0.
Seleznjev, naravno, nije imao reputaciju tako jakog igrača kao Bogoljubov i zato nije dobijao pozive na velika takmičenja. Bio je prinuđen da učestvuje na manje značajnim turnirima. Godine 1921. Seleznjev je pobijedio u mini-meču njemačkog velemajstora Richarda Teichmanna, poznatog predstavnika pozicione šahovske škole (+1, -0, =1).
Kao što je ranije pomenuto, 1920. godine Efim Bogoljubov vjenčao se sa Fridom Kaltenbah. U početku su mladenci živjeli u kući roditelja nevjeste (uostalom, Bogoljubov je tamo živio već nekoliko godina). Zatim je pametna i proračunata Frida odlučila da im kupi sopstvenu kuću. Dio potrebnog novca dali su roditelji, a ostatak je svojim šahovskim radom zaradio velemajstor Bogoljubov. Na primjer, za pobjedu na međunarodnom turniru u Piešťany u aprilu 1922. godine, gdje je Bogoljubov nadmašio Aleksandra Aljehina, dobio je veliku nagradu u čvrstoj valuti.
„Haus Bogoljubow“ („Dom Bogoljubova“), kako su ga godinama nazivali u Tribergu, predstavljao je trospratnu kamenu vilu. Na prvom spratu nalazio se pansion za banjske goste — izvor skromnog, ali stalnog prihoda. Drugi sprat zauzimala je porodica (Frida sa djecom i dadilja), dok je na trećem Efimu Dmitrijeviču bio uređen kabinet i spavaća soba.
Uvijek rado viđen gost u kući Efim Bogoljubov bio je njegov prijatelj Alexey Seleznjev. Vremenom je zauzeo jednu od soba u pansionu i povremeno je davao svoj skroman doprinos izdržavanju kuće.
Natjerao je da ga poštuju
... U januaru 1919. godine u Berliner Schachzeitung pojavila se kratka vijest: ruski velemajstori (tada je to još bila nezvanična titula, kojom se slobodno mogao počastiti ugledan i poznat šahista) Efim Bogoljubov i Aleksey Seleznjev napustili su internaciju u Tribergu i sada žive u Berlinu. Ali da li je ta „internacija” zaista bila tako loša za obojicu? Bogoljubov je u Tribergu pronašao životnu saputnicu, a što se tiče Seleznjeva — ko može garantovati da mu tokom ruskih previranja ne bi zaprijetio mač revolucije kao „klasno stranom elementu”? A da su se prijatelji vratili u Rusiju 1914. godine, da li bi uopšte imali priliku da narednih godina usavršavaju svoje šahovsko umijeće? Ovako su i Bogoljubov, i Seleznjev, i drugi ruski šahisti koji su učestvovali na nedovršenom kongresu u Mannheimu i potom bili internirani u Tribergu, igrali na sedam turnira ruskih zarobljenih šahista. I dok je Seleznjev na prvom takvom turniru (održanom u Baden-Baden, dok je preostalih šest održano u Tribergu) podijelio 4–5. mjesto, na drugom je bio peti, potom je osvajao treća mjesta, a na četvrtom turniru ruskih zarobljenih šahista (1915) zauzeo čak drugo mjesto. Ne, „specijalno naselje” u Tribergu veoma je povoljno uticalo na šahovski razvoj Seleznjeva!
... U aprilskom broju časopisa Shakhmatny Vestnik za 1916. godinu objavljena je zanimljiva „Tabela sa pregledom stvarnih međunarodnih i nacionalnih šahovskih majstora i kandidata za zvanje šahovskog majstora”, koju je pripremio Pavel Saburov. Spisak otvaraju „ruski stvarni međunarodni majstori”: Ossip Bernstein, Dawid Janowski, Alexander Alekhine, Aron Nimzowitsch, Semyon Alapin, Fyodor Duz-Khotimirsky, Eugene Znosko-Borovsky, Lovcki, Rabinovič, Levicki, Jafe. Bogoljubov je — kao i Smorodski i fon Frejman — u toj tabeli svrstan među „stvarne nacionalne majstore”. A gdje je Aleksej Seleznjev? On se nalazi na velikom „Spisku istaknutih ruskih, poljskih i finskih ljubitelja šaha”, ali urednička fusnota uz taj spisak kaže: „Čini nam se da uspjesi V. Blumenfelda, V. I. Nenarokova i A. S. Seleznjeva prije dozvoljavaju da ih ubrojimo među stvarne nacionalne majstore ili makar među kandidate za titulu majstora; naročito zato što je (što, doduše, poštovani autor u trenutku pisanja nije mogao znati) A. S. Seleznjev u posljednje vrijeme odigrao neriješen meč sa maestrom Henry Farni.”
Ko je bio taj maestro, poslije uzbudljivog meča (+2−2=2) sa kojim je All-Russian Chess Society priznalo Aleksey Seleznjev titulu ruskog majstora? Hans Fahrni rođen je 1874. godine u Prague, ali je bio švajcarski državljanin. Još kao veoma mlad (1892) postao je prvak te male evropske zemlje, a početkom XX vijeka pobijedio je na nekoliko međunarodnih turnira srednjeg ranga. Ipak, čini se da je bio uspješniji u mečevima, pa je tako „skinuo skalp” Georg Salwe (1900, +3−1=1) i Curt von Bardeleben (1912, +3−0=1).
Farni je dugo živio u Minhenu i bio pobjednik turnira u Sanremo 1911. godine. Autor je djela „Die Aljechin-Verteidigung” (1922) i „Završnice u šahu” (rusko izdanje, Leningrad, 1926).
Naravno, dvojica poznatih kompozitora šahovskih studija imali su o čemu da razgovaraju. Obojica su se sa dosta uspjeha bavila sastavljanjem originalnih završnica i imali veliki broj objavljenih radova.
Sljedeći protivnik Seleznjeva u meču bio je Efim Bogoljubov. U dvoboju od osam partija (igranom u Triberg), Seleznjev je pružio dostojan otpor — 3,5:4,5 (+2−3=3)... Taj meč pokazao je koliko je Seleznjev napredovao, jer je Bogoljubov tada već predstavljao izuzetno moćnu silu.
Godine 1919. Seleznjev je odigrao 27 partija protiv Bogoljubova, Richarda Rétija, Rudolfa Spielmanna i najjačih njemačkih majstora — i kakav je bio rezultat? Seleznjev je dobio 9 partija, a 18 remizirao. Nijedan poraz! („Deutsche Schachzeitung”, br. 12, 1919).
Postavlja se pitanje: gdje su tada živjeli Seleznjev i Bogoljubov, dok su igrali na berlinskim turnirima i držali simultanke za berlinske ljubitelje šaha po tamošnjim kafeima?
Okrenimo se zanimljivoj knjizi njemačkog književnog istoričara Thomas Urban „Nabokov in Berlin” (rusko izdanje iz 2005). U poglavlju „Tragovima Vladimir Nabokova” Urban piše: „Tokom petnaest godina života u Berlinu, Vladimir Nabokov nikada nije imao sopstveni stan. Najprije je živio kod roditelja, zatim u pansionima ili iznajmljivao sobe kod stanodavaca. Zato se njegovo ime ne nalazi ni u jednom adresaru tog vremena.” Malo je vjerovatno da se u tim adresarima nalaze i imena Bogoljubova i Seleznjeva, koji su, po svemu sudeći, takođe živjeli u iznajmljenim stanovima.
V.V.Nabokov
„Poslije povratka iz Francuske”, piše dalje Thomas Urban, „Nabokovi su u prvo vrijeme, tokom ljeta, živjeli u okolini Berlina, uglavnom na obali jezera Cistenzе kod Vusterhauzena. U to vrijeme Vladimir Nabokov radio je na svom romanu The Defense. Oboje su dobro poznavali taj dio Schöneberga, jer su već živjeli tamo 1925–26. godine. U The Gift Nabokov opisuje osjećanja svog junaka Fjodora kada se nastanjuje u kući u već poznatoj berlinskoj četvrti.
Kasnije je Nabokov napisao: ‘Moja žena i ja, tada još bez djeteta, iznajmili smo dnevnu i spavaću sobu u Luitpoldštrase u Zapadnom Berlinu, u ogromnom i tmurnom stanu jednonogog generala fon Bardelebena, starijeg gospodina koji se isključivo bavio sastavljanjem svog porodičnog stabla; njegovo visoko čelo nečim je podsjećalo na Nabokova, a zaista je bio u srodstvu sa slavnim šahistom Bardelebenom, koji je stradao na isti način kao i moj Lužin.’
Može se pretpostaviti da su nekoliko godina prije Nabokovih u „ogromnom i tmurnom stanu jednonogog generala fon Bardelebena” živjeli kao podstanari Efim Bogoljubov i Aleksey Seleznjev, što je sa svojim rođakom sasvim mogao ugovoriti maestro Curt von Bardeleben, koji je u to vrijeme već bio doajen njemačkog šaha.
Bio je sedam godina stariji od Emanuela Laskera (rođen 1861), više puta zauzimao visoka mjesta na turnirima Njemačkog šahovskog saveza i učestvovao u čuvenom turniru u Hastingsu 1895. godine, gdje je pobijedio mladi Amerikanac i zvijezda u usponu Harry Pillsbury, dok je Bardeleben podijelio 7–8. mjesto sa Richard Teichmannom, pritom savladavši Laskera, koji je završio treći. (Na istom velikom turniru u Hastingsu Bardeleben je izgubio od Wilhelm Steinitza u svojoj čuvenoj partiji u kojoj prvi svjetski prvak efektnim manevrom, korak po korak, probija topa po sedmom redu — od e7 do h7.)
Inače, iste 1895. godine Curt von Bardeleben je dobio meč protiv Richarda Teichmanna rezultatom 6:4 (+3−1=6). Međutim, kasnije, 1909. i 1910. godine, Teichmann (vršnjak Emanuel Laskera, rođen 1868) dvaput je pobijedio Bardelebena u mečevima: 4:2 i 7:3.
Godine 1919. u Berlinu Bardeleben je izgubio meč od Efim Bogoljubova: −3+0=3, a naredne godine istim rezultatom i od Aleksey Seleznjeva. Priznati maestro je već bio na zalasku i, izgleda, psihički nije bio u potpunosti stabilan (1924. je izvršio samoubistvo skokom kroz prozor)...
U istoj 1920. godini Aleksey Seleznjev je ubjedljivo pobijedio u mečevima još dvojicu njemačkih majstora — Theodora Tannera (+3=3) i Schoriesa (+3=3). Odlično je nastupio i na prvenstvu Berlin Chess Society (osnovanog još u prvoj polovini XIX vijeka od strane Ludwiga Bledowa; turnirska sala nalazila se u Kantštrase 8, a kako navodi njemački istoričar šaha Frank Hoppe, ta zgrada — sjedište Berlinskoga šahovskog društva — uništena je tokom Drugog svjetskog rata): osvojio je 1. mjesto sa 8 poena iz 10 partija.
Pri tome je za pola poena nadmašio (i dobio direktan meč) drugoplasiranog Friedricha Sämischa, budućeg međunarodnog velemajstora, koji će dvije godine kasnije uvjerljivo savladati Richard Rétia u meču 5,5:2,5.
Seleznjeva su proglasili šampionom Berlina, i to je uopšte bilo srećno razdoblje za njega — nešto ranije, takođe u Berlinu, osvojio je 2. mjesto na veoma jakom meč-turniru (1. Bogoljubov — 5 iz 6, 2. Seleznjev — 3, 3–4. Réti i Spielmann — po 2 poena).
... Jednom je Seleznjev davao simultanku u kafeu „Kerkau” na Alexanderplatzu, i tada se tamo pojavio i oduševljeno dočekani Emanuel Lasker lično! Nekoliko godina ranije, u julu 1914, upravo tu u „Kerkauu” Lasker je odigrao meč od 10 partija u brzom tempu (5 sekundi po potezu) sa José Raúl Capablancaom, izgubivši 3,5:6,5...
Nakon završetka simultanke, Seleznjev i Lasker su zajedno izašli iz kafea. Usput je Lasker saopštio odličnu vijest — postignut je dogovor sa Bernhardom Kaganom, koji će u svom privatnom izdavaštvu objaviti mali zbornik studija Seleznjeva sa Laskerovim komentarima. Zatim je Lasker predložio da odu kod njega odmah, kako bi ponovo pregledali koje studije treba uvrstiti u zbirku.
... U kući van grada Emanuel Laskera (oko sat vožnje od Berlina), Aleksey Seleznjev je bio prvi put. Seoska idila: čist vazduh, vrt... Ljubazna Marta, supruga „kralja”, servirala je sto. Dok je ispijao čudesnu kafu, Seleznjev je primijetio promjenu u Laskerovom raspoloženju: dok je pušio svoju neizostavnu cigaru, odjednom je postao tmuran, nekako se „ugasio”, i Seleznjevu se učinilo da domaćin najmanje ima volje da sada govori o njegovim, Seleznjevljevim studijama, ili uopšte o šahu.
Odjednom se prisjetio kako ga je nekoliko godina ranije, u Tribergu, iznenadila bilješka u „Shakhmatny Vestnik” (časopis je tada iz Stockholma u Triberg poslao Aljehin, preko Englunda ili Kolina), u kojoj je Semyon Alapin bio ogorčen na šovinistička predavanja Emanuel Laskera po njemačkim gradovima, u kojima je, kako je pisao Alapin, Lasker sa šahovsko-strategijskih pozicija tumačio tekuće ratne operacije (taj broj časopisa, čini se, bio je iz 1916. godine).
Lasker i Seleznjev nisu bili toliko bliski prijatelji da bi Emanuel Lasker započeo razgovor o temi koja ga je sve više opterećivala. Da, tokom rata stajao je na pozicijama nacionalnog patriotizma, i to je bio njegov svjestan izbor, izraz želje većine njemačkih Jevreja da se integrišu u njemačku naciju. Ali u oktobru 1916. prusko vojno ministarstvo sprovelo je u vojsci „jevrejski popis” — kao protivmjeru antisemitskoj propagandi koja je tvrdila da Jevreji izbjegavaju vojnu službu. Ta akcija pruskih vojnih vlasti postigla je suprotan efekat: potkopala je krhko nacionalno jedinstvo i pokazala njemačkim Jevrejima da je nacionalna integracija zapravo nedostižna.
Iz teških posljedica rata nacionalističke snage su pokušale izvući korist, a takvi umni ljudi kao što je Lasker to nisu mogli ne naslutiti (iako, gledano unaprijed, ni nakon dolaska Adolfa Hitlera na vlast još neko vrijeme nije odlučio da emigrira, hranio je iluzije i napustio domovinu tek 1934. godine)...
Emanuel Lasker je u predgovoru knjige napisao:
„Majstor Aleksey Seleznjev nije samo praktični igrač izuzetne snage, sposoban da, ne izgubivši nijednu partiju, osvoji drugo mjesto u borbi protiv Efima Bogoljubova, Richarda Rétija i Rudolfa Spielmanna na berlinskom turniru u februaru 1919. godine — njegov značaj kao kompozitora nije ništa manje zapažen. Za nas je čast i priznanje da njemački šahovski svijet upoznamo s njegovim studijama.
U njima dominira samosvojan duh, potkrijepljen strogom samokritičnošću, koji se ne smiruje dok se ideja koja je nastala ne dovede do najizraženijeg i najsavršenijeg završetka. Kod njega nema svakodnevnih, banalnih zamisli. Sredstva koja koristi da prikaže ideju uvijek su uzeta iz stvarnosti. Velika ljubav prema svom umjetničkom radu stalno vlada stvaraocem, tako da ne izbjegava nikakav ozbiljan napor koji smatra korisnim ili neophodnim. A osjećaj za ukus, koji vlada njegovim djelima, uvijek je prirodan i istančan.
Tako je tokom dužeg vremena nastalo ovo malo obimom, ali vrijedno djelo, čijem izdavanju mi je autor ukazao povjerenje.
Nadam se da će njemački šahovski svijet dostojno ocijeniti i odati priznanje talentu našeg gosta. U skladu s ratnim vremenom, izdanje je skromno i bez ukrasa. Ukras ove knjige je njena unutrašnja vrijednost.”
Tadašnji svjetski prvak Emanuel Lasker bio je i sam autor nekoliko studija visokog nivoa. Nakon što se 1902. godine preselio u USA, osnovao je tamo časopis „Lasker's Chess Magazine” („Laskerov šahovski časopis”), čiji je cilj bio da podstakne interesovanje za šahovsku kompoziciju. Upravo je Laskerova ljubav prema šahovskoj kompoziciji dovela do njegovog prijateljstva sa Aleksey Seleznjevom.
Ali „studijske ekstaze” kod Seleznjeva nikada nisu dugo trajale, a uz to su ga sve više obuzimale ambicije da se afirmiše na evropskoj sceni i kao praktični igrač. Tim prije što nije smatrao da je slabiji od mnogih koji su se istakli u poslijeratnom šahovskom svijetu.
Ipak, na velikom turniru u Gothenburgu (avgust 1920) doživio je pravi neuspjeh: posljednje mjesto sa 4 poena, čak 5,5 poena manje od pobjednika Richard Rétija, iza kojeg su se plasirali Akiba Rubinstein sa 9 i Efim Bogoljubov sa 8 poena, pri čemu je Seleznjev izgubio partije od sve trojice.
Izgubljeno sjećanje
...Jednog oblačnog oktobarskog dana 2005. godine jedan od autora ove knjige posjetio je Triberg. Sipila je sitna, dosadna kiša. Ali, uprkos ružnom vremenu, hoteli, mjestašca i privatni pansioni bili su puni gostiju. Veličanstven planinski vazduh i zadivljujući prizori Švarcvalda privlačili su turiste u svako doba godine.
Od željezničke stanice lokalnim autobusom stižem do centra gradića.
— Kako da pronađem kuću Bogoljubova? — pitam na njemačkom prolaznike koje srećem. Neki zbunjeno sliježu ramenima. Drugi nesigurno gledaju oko sebe i savjetuju mi da se obratim gradskom magistratu. Ali onda jedan niski momak s naočarima samouvjereno pokazuje negdje u stranu: tamo, kaže, iza ovih zgrada.
Ulicom Hauptstrasse prolazim pored hotela „Viktorija“, gradske vijećnice, policijske uprave i banke, uzbrdo, bliže planinama. Ovdje glavna ulica Tribergа skreće udesno. Tu se nalaze prodavnica suvenira, čuveni muzej satova poznat širom Njemačke, kao i Heimat Museum (lokalni zavičajni muzej).
Odavde počinje i ulica Wallfahrtstrasse, koja vodi daleko u planine. Zastajem ispred kuće broj 19. Pored nje se ne može proći ravnodušno, jer je na fasadi ogromnim crvenkasto-smeđim slovima ispisano HAUS BOGOLJUBOW („Kuća Bogoljubova“).
Natpis, izveden starinskim slovima, izblijedio je. I sama kuća, u poređenju sa okolnim zgradama koje se naslanjaju na nju, izgleda stara i zapuštena. Mreža sitnih pukotina presijeca grubo okrečene sivkaste zidove. Paučina je obavila sporedna vrata kroz koja su, očigledno, nekada ulazili stanari pansiona. Sićušna baštica sa uvelom travom i izgužvanim biljkama očigledno vapi za njegom...
Na fasadi zgrade nalazi se mnoštvo kuka nepoznate namjene. Možda su na njih kačili prozorske kapke, a možda su tu nekada visile table s natpisima. Na vratima glavnog ulaza nalazi se prorez za poštu i stare mesingane pločice sa imenima: „E. Bogoljubow“ i „W. Stockberger“. Desno od vrata su dugmad zvona. Ali na moje uporne pozive niko se ne odaziva.
Stojim i čekam. Sa obje strane vrata nacrtane su šahovske figure: kralj, kraljica, top, lovac, konj i pješak.
Negdje u dubini kuće upalilo se svjetlo, ali se odmah zatim ugasilo. Kasnije će komšije ispričati da su se svi stanari kuće odavno razišli kud koji, a da je ostala samo vremešna kćerka velemajstora, koja ni sa kim ne razgovara, nikuda ne izlazi i nikoga ne prima. Naravno, neko je povremeno obilazi, ali u ovom trenutku staratelj nije prisutan.
Prošlo je više od pola vijeka od smrti J. D. Bogoljubova. Ovdje, u Tribergu, sahranjen je njegov pepeo. Ali zar je moguće da je ovaj izvanredni šahista, čovjek složene sudbine, prepušten zaboravu?
Pored kuće, uz put, postavljen je pano na drvenim nogarama. Na njemu je naslikan portret, a natpis kaže da je ovdje živio šahovski velemajstor J. Bogoljubov.
Rijetki prolaznici ravnodušno prolaze pored kuće i panoa. Mnogi mještani znaju da postoji takva kuća i ko je u njoj živio. Ali kada treba nešto detaljnije da ispričaju o Bogoljubovu, nailaze na teškoće. I gotovo da više nema staraca koji se sjećaju tog čovjeka.
A da je upravo ovdje, u Tribergu, u Bogoljubovljevoj kući mnogo godina živio Aleksej Seleznjev, nažalost, nije mogao da se prisjeti niko. Čak ni u šahovskom klubu...
...Veličanstveno se uzdižu živopisne planine Švarcvalda. Možda je upravo ovim stazama često šetao Aleksej Seleznjev. Odlazio je daleko, sve do čuvenog vodopada Wasserfall, najvišeg u Njemačkoj. Zavirivao je u kućice lokalnih pastira, pokrivene crvenim crijepom, pio divno mlijeko alpskih krava, divio se jelenima na planinskim padinama.
Ili je možda u samom gradu, lagano šetao ulicama Altstrasse ili Gartenstrasse, igrao šah na verandama kuća, sjedio s prijateljima uz kriglu piva u Bergkafeu...
Turnir za turnirom
Bogoljubov je neprestano bio na putovanjima: trebalo je igrati i igrati kako bi prehranio porodicu. Godina 1921 — druga nagrada u Tribergu (među učesnicima je bio i Aljehin, koji je, naravno, postao pobjednik), tamo isto drugo–treće mjesto u manjem meč-turniru, učešće (bez nagrade) na turniru u Budimpešti. Godina 1922 — briljantan uspjeh u Pještjanima, peta nagrada u Londonu, učešće na turniru u Hastingsu, drugo–četvrto mjesto u Margateu. Godina 1923 — prvo–treće mjesto zajedno sa Aljehinom i Marocijem u Karlsbadu, učešće na turniru u Moravskoj Ostravi. Godina 1924 — veliki međunarodni turnir u Njujorku. Na posljednjem Bogoljubov nije nastupio naročito uspješno, ali je ipak zaradio oko trista dolara.
Dakle, u julu 1923. godine Šahovski savez Čehoslovačke organizovao je u gradu Moravska Ostrava (danas Ostrava) međunarodni turnir, povodom otvaranja industrijske izložbe. Bio je značajan već po tome što je prvi put poslije meča za prvenstvo svijeta sa Kapablankom (1921) na takmičenju nastupio Emanuel Lasker. Zanimljivo je i to što su se susreli predstavnici dva različita pravca — klasici Taraš i Rubinštajn, te glasnogovornici takozvanog hipermodernističkog pravca — Reti i Tartakover. Obe strane su više puta istupale u štampi sa tekstovima u kojima su objašnjavale svoje poglede na igru, na ulogu i značaj pješačkog centra, uticaj figura i razvoj snaga u otvaranju.
Lasker se nije upuštao u polemike. Uvijek je više volio da sve dokazuje praktičnom igrom za tablom. Iskusni velemajstor odigrao je turnir sa velikim poletom i uvjerljivo osvojio prvo mjesto, ne pretrpjevši nijedan poraz. Pedesetogodišnji korifej igrao je kao u mladim danima — smjelo, oštro i maštovito.
Turnir u Moravskoj Ostravi značajan je i po tome što je na njemu Aleksej Seleznjev postigao, vjerovatno, svoj najveći uspjeh u cijeloj šahovskoj karijeri. Turnir je okupio izvanredan sastav: Lasker, Reti, Grinfeld, Tartakover, Bogoljubov, Eve, Taraš i Seleznjev. U suštini, bilo je to velemajstorsko takmičenje, a Seleznjev je tamo dospio dobrim dijelom zahvaljujući podršci svog prijatelja Jefima Bogoljubova.
Iza Alekseja Seleznjeva ostali su takvi šahovski asovi kao što su Bogoljubov, Rubinštajn, Taraš, Špilman, Tartakover i Euve. Ruski maestro igrao je lako, sa velikim poletom, u svom omiljenom pozicionom stilu.
Samo su Bogoljubov i Grinfeld uspjeli da natjeraju Seleznjeva na neprijatno „predajem se“, dok Lasker, Reti, Taraš i Rubinštajn nisu uspjeli da savladaju tvrdoglavog majstora.
Jefim Bogoljubov igrao je neujednačeno. Novine su isticale krajnju nepažnju Bogoljubova u partijama protiv očigledno slabijih protivnika, čime su objašnjavani njegovi porazi od Gromadke i Pokornog.
Učesnici turnira u Moravskoj Ostravi. Sjede (slijeva nadesno): Tic (organizator turnira), Bogoljubov, Lasker, Taraš, G. Volf, Reti, Grinfeld, Eve. Stoje: Seleznjev, Gromadka, Valter, Pokorni i trojica organizatora.
Na turniru su bile ustanovljene nagrade: 4000, 3000, 2000, 1500, 1200, 800 i 500 čeških kruna. Pored toga, bile su predviđene i četiri nagrade za najljepše partije. Lasker je, osim nagrade, dobio još i 10 hiljada kruna za učešće na turniru.
Savijeli Tartakover, briljantni šahovski novinar i književnik, ovako je opisivao jedno obično veče poslije kola u Ostravi:
„Poslije pravednih napora majstori se okupljaju u kafeu ‘Rojal’. Špilman se udubio u čitanje novina i, poput pravog bankara, prije svega se interesuje za kurs valuta. Holandski novinar Šelfhut razgovara sa velemajstorom Laskerom, koji istovremeno piše članak za ‘Telegraf’. Eve je takođe zauzet pisanjem opširnih članaka za amsterdamske novine, dok njegov prijatelj Reti već gubi strpljenje, jer želi što prije da ode u bar. Bogoljubov i Tartakover po strani, sa promjenljivim uspjehom, vode ‘blic’ borbe uz kontrolu vremena usporenu dvostruko. Za susjednim stolom dr Taraš i Volf analiziraju posljednju teorijsku novinu Grinfelda.“
U februaru 1924. godine na italijanskom ljetovalištu Merano održan je međunarodni turnir uz učešće 14 velemajstora i majstora. Aleksej Seleznjev je, poslije uspjeha u Moravskoj Ostravi, bio rado viđen gost na evropskim takmičenjima i zato je sa zadovoljstvom prihvatio poziv. Jefim Bogoljubov nije mogao da mu pravi društvo, jer se pripremao za učešće na velikom međunarodnom turniru u Njujorku, zakazanom za mart iste godine.
Uprava lječilišta uložila je znatna sredstva kako bi turnir privukao pažnju čitavog šahovskog svijeta, a popularnost Merana porasla i, samim tim, povećao se priliv turista i gostiju na odmoru. Ne treba kriti da je nedavni rat ne samo donio razaranje i inflaciju, već je i odbio mnoge od želje da posjećuju ljetovališta. Gubitke su trpjela odmarališta Italije, Francuske i Švajcarske.
Turnir u Meranu ušao je u istoriju šahovskih takmičenja po tome što je upravo ovdje prvi put isprobana nova metoda odbrane u daminom gambitu. Ova varijanta, koja je dobila naziv meranska, kasnije je postala veoma popularna. Pojavila se u partiji Grinfeld — Rubinštajn. U budućnosti su vrijedan doprinos razvoju teorije ove varijante dali V. Sozin, M. Botvinik, V. Smislov, M. Eve, M. Talj, B. Larsen, A. Jusupov, Lj. Ljubojević i drugi poznati šahisti.
Dio II
Ponovo u Moskvi
Umjesto Rusije — SSSR
Povratak
Godina 1924. bila je značajna za razvoj šaha u SSSR-u. U avgustu je u Moskvi održan Treći svesavezni šahovski kongres. On je zvanično učvrstio monopol nad šahom Svesavezne šahovske sekcije, kojom je rukovodio Nikolaj Krilenko. Više od stotinu delegata, okupljenih u prostorijama nekadašnjeg Lovačkog kluba u ulici Vozdviženka, prisustvovalo je gašenju Sveruskog šahovskog saveza, na čijem su čelu bili S. Vajnštajn, I. Golubev i P. Romanovski.
Kako je u pozdravnom pismu kongresu istakao N. V. Krilenko (nije mogao lično da prisustvuje kongresu), trebalo je „usijanim gvožđem iskorijeniti“ kastinski duh patentiranih šahovskih takmičenja, sitničavu i svadljivu psihologiju, sitno trgovanje honorarima, špekulisanje sopstvenim imenom i talentom, podmetanja i zavist. Šah, kao oruđe proleterske kulture, morao je da „uđe u samu srž života“ i da od „čiste umjetnosti“ postane sredstvo kulturnog uzdizanja radničkih masa.
Krilenko je izabran za počasnog predsjednika kongresa, a počasni članovi prezidijuma postali su Rikov, Trocki i Semaško, koji takođe nijesu prisustvovali. Kongres je uvodnim govorom otvorio jedan od najbližih Krilenkovih saradnika, damaš Vasili Russo. Referat o principima rada nove šahovske organizacije („Šah nije umjetnost radi umjetnosti, već jedan od elemenata podizanja kulturnog nivoa“) podnio je sindikalni aktivista i šahovski kompozitor Semjon Levman.
Dana 22. avgusta 1924. održani su sastanci učesnika turnira koji su organizovani u okviru kongresa. U glavnom turniru — prvenstvu SSSR-a — pravo nastupa dobilo je 18 najboljih šahista. Žrijebom su mjesta raspoređena ovako:
V. I. Nenarokov (Moskva)
S. K. Rozentalj (Minsk)
P. A. Romanovski (Lenjingrad)
G. Ja. Levenfiš (Lenjingrad)
S. Ja. Viljner (Odesa)
N. D. Grigorjev (Moskva)
V. I. Sozin (Lenjingrad)
A. A. Smorodski (Tbilisi)
F. P. Bogatirčuk (Kijev)
I. L. Rabinovič (Lenjingrad)
J. D. Bogoljubov (Triberg, Njemačka)
B. M. Berlinski (Moskva)
A. S. Sergejev (Moskva)
S. N. Frejman (Turkestan)
A. F. Iljin-Ženevski (Lenjingrad)
A. I. Rabinovič (Moskva)
A. S. Seleznjev (Triberg, Njemačka)
F. I. Duz-Hotimirski (Moskva)
Pored prvenstva održavana su još dva gradska turnira, kao i radnički i vojni turniri. Partije u svim turnirima počele su 23. avgusta.
Kao što vidimo, među učesnicima prvenstva bili su Bogoljubov i Seleznjev. Treba odati priznanje N. Krilenku kao organizatoru: uspio je (preko posrednika) da nagovori ruske „Njemce“ da dođu u Moskvu, garantujući im bezbjednost i normalan život. I Bogoljubov i Seleznjev su, naravno, veoma željeli da se vrate u otadžbinu.
Evo šta u svojim memoarima piše F. P. Bogatirčuk:
„U Moskvu sam stigao radi učešća na Trećem svesaveznom prvenstvu već kao ‘kapitalista’ (napomenimo da je Bogatirčuk po osnovnoj profesiji radio u Kijevu kao rendgenolog i posjedovao sopstvenu laboratoriju — prim. aut.). Tri godine NEP-a već su jasno pokazale svoj povoljan uticaj na spoljašnji izgled prijestonice. Iako robe nije bilo mnogo, a njen kvalitet je ostavljao mnogo da se poželi, ipak se nalazila na policama prodavnica i mogla se kupiti bez bonova.
Na raskrsnicama velikih ulica pojavili su se policajci koji su regulisali saobraćaj. Ljudi su počeli mnogo urednije da se oblače, a moglo se vidjeti čak i elegantno odjevenih osoba. Ukratko, život je počinjao da se vraća u normalu. Na turniru su učestvovali majstori J. D. Bogoljubov i A. S. Seleznjev, koji su doputovali iz Njemačke. Bogoljubov još nije bio primio njemačko državljanstvo, očigledno želeći da vidi šta i kako stoje stvari. Obojica novopridošlih bili su besprijekorno odjeveni, što je odmah upadalo u oči u poređenju s našom sirotinjskom odjećom. Posebno se izdvajao Bogoljubov.
Sjećao sam ga se još iz Kijeva, gdje je učio u bogosloviji i bio veoma skroman i stidljiv. Jedino u čemu je bio krajnje samouvjeren bilo je uvjerenje da će se sigurno probiti među vodeće šahiste svijeta. To samohvalisanje tada nije baš bilo u skladu s njegovim spoljnim izgledom, pa smo ga pomalo zadirkivali. Sada više nije bilo mjesta šali. Posjedovao je sposobnost Slovena za strane jezike i, živeći u Njemačkoj, već je govorio njemački kao pravi Nijemac.
U to vrijeme hoteli su bili preskupi za Šahovsku sekciju, pa su nas smjestili po privatnim stanovima. Bogoljubov, Seleznjev i ja živjeli smo kod inženjera Ju. G., velikog stručnjaka u nekoj oblasti koja mu je donosila znatan prihod. On i njegova supruga bili su izuzetno gostoljubivi, sa pravim moskovsko-trgovačkim širokogrudim stilom. Revolucija nije iskorijenila to gostoprimstvo: supružnici su nas primili onako kako u inostranstvu primaju prinčeve kraljevske krvi.
Pronicljivi i radoznali Bogoljubov odmah je shvatio prilike u zemlji. Incident sa mnom otvorio mu je oči za mnoge stvari.“
Dogodilo se sljedeće. Moja žena je sanjala o krznenoj goržeti, pa sam odlučio da je kupim u Moskvi. Kako je prodavnica krzna bilo malo, a cijene u njima astronomske, odlučio sam, prema tada već ustaljenoj praksi, da kupim od privatnog lica. Nekoliko dana kasnije, pročitavši u novinama oglas o prodaji stvari koja mi je bila potrebna, uputio sam se na navedenu adresu.
Stan je bio veliki, sa mnogo stanara. A osobi koja mi je bila potrebna trebalo je zvoniti određen broj puta. Zvonim. Vrata otvara neki mladić i, ne rekavši ni riječ, poziva me da uđem u sobu koja se nalazila naspram ulaznih vrata. Ulazim, ali ne razumijem gdje sam dospio. Soba, vjerovatno nekadašnji salon, bila je puna ljudi. Mnogo djece.
Odmah sam shvatio da sam upao u zasjedu GPU-a. Tražili su nekog čovjeka koji je trebalo da dođe kod jednog od stanara. Mnoštvo djece objašnjavalo se time što je u stanu živio učitelj muzike, poznati dječji pedagog. Ujutro su djeca došla kod njega na čas, zadržali su ih, a za njima su ubrzo stigli zabrinuti roditelji, pa su svi zajedno bili primorani da čekaju pojavu nepoznatog prestupnika.
Bio sam prinuđen da čekam i ja, iako prodavac goržete nije imao nikakve veze sa traženim licem. Kod vrata je sjedio nekakav stražar iz GPU-a, čije je kameno lice sasvim jasno pokazivalo da ne prihvata ni žalbe ni pitanja.
Čuveno rusko gostoprimstvo i ovdje je ublažilo sate čekanja. Odnekud su se pojavili kafa i ukusna peciva, pa smo umirili glad. Soba se stalno punila novim posjetiocima, ali onaj koga su čekali tako se nije pojavio.
Moje razočaranje i ogorčenje dodatno su porasli kada se ispostavilo da je goržeta koja se prodavala bila ispod svake kritike, jer je, po svemu sudeći, bila napravljena od krzna neke domaće životinje.
Ali sve na svijetu prolazi. Prošlo je i naše besmisleno gubljenje vremena. Oko četiri sata pojavila se neka uprava, i nakon temeljitog ispitivanja i razjašnjavanja naših namjera dozvoljeno nam je da se vratimo kući.
Zakasnio sam na početak partije 20 minuta, i moj sat je već radio punom brzinom. Nije potrebno objašnjavati šahisti da bi mi, da se nisam pojavio u roku od dva sata, bio upisan poraz. Ali bio sam bijesan zbog onoga što se dogodilo i igrao sam toliko „zvjerski“ dobro da sam partiju dobio.
Uveče, u prijateljskom razgovoru sa domaćinima, ispostavilo se da GPU često primjenjuje metod zasjeda po stanovima i da se to smatra veoma efikasnim načinom hvatanja „neprijatelja naroda“. A šta je sa građanskim pravima zadržanih, potpuno nedužnih ljudi, uključujući i maloljetnike? Čitaoci, nemojte se smijati! Interesovanje za kršenje tih prava nikome od vlasti nije ni padalo na pamet.
Naš Bogoljubčenko (kako su ga često zvali zbog ukrajinskog porijekla) samo se počešao po potiljku i vjerovatno pomislio: „Kod nas u Njemačkoj za takve policijske mjere nikad nisam čuo!“ Ali sve što je ovdje opisano o djelovanju GPU-a bile su tek „cvjetići“, „bobice“ su tek dolazile.
Iste večeri, za utjehu, Aleksej Sergejevič Seleznjev uljepšao nam je sluh svojom divnom muzikom. Sin bogatih moskovskih trgovaca, dobio je odlično obrazovanje, govorio je sve evropske jezike i bio vrhunski pijanista. Po svom blagom karakteru ovaj neoženjeni čovjek, koji je ostao samac do smrti, veoma je podsjećao na kneza Miškina iz Dostojevskog „Idiota“, pri čemu je, kao i knez Miškin, bio veoma inteligentan čovjek. Šahisti širom svijeta poznaju Seleznjeva po studijama, od kojih su neke zadivljujuće genijalne.
Prvenstvo SSSR-a je proteklo u znaku očigledne nadmoći Jefima Bogoljubova. Osjećalo se da mu je boravak na Zapadu očigledno koristio. Mogao je godinama mirno da trenira i igra u prestižnim turnirima, nije oskudijevao niti gladovao, susretao se s najboljim šahistima svijeta, dok su u Rusiji prošli događaji ratova i revolucija, strašnih potresa i lišavanja, te dugog i teškog oporavka.
A najjačim šahistom zemlje tada se smatrao Petar Romanovski. Nezadovoljan svojim nastupom na turniru, izazvao je Bogoljubova na meč „za titulu prvaka SSSR-a“. Ishod je bio više nego ubjedljiv: Bogoljubov je pobijedio rezultatom 7,5 : 4,5.
Sam novi prvak zemlje skromno i ozbiljno je ocjenjivao svoju igru:
„Težim produbljivanju, usavršavanju igre u cjelini. Tokom čitave partije nastojim da u svaki potez unesem što više sadržaja, da ga povežem sa što većim brojem ciljeva koji logično proizlaze iz date pozicije, i, pošto se svakim potezom uzimaju u obzir što je moguće skrivenije osobine svake pozicije, čitava igra postaje intenzivnija.“
Seleznjev je na prvenstvu SSSR-a nastupio, može se reći, ispod svojih mogućnosti. Ipak, za njim je i dalje stajao trag slave kao četvrtoplasiranog na jakom turniru u Moravskoj Ostravi (1923) i petoplasiranog u Meranu (1924). Niz partija odigrao je na slabijem nivou, iako je, naravno, imao i nekoliko sjajnih pobjeda.
Meč za titulu prvaka SSSR-a 1924. godine
Aleksej Sergejevič Seleznjev se postepeno, kao da iznova, prilagođavao Moskvi. Od rodbine mu je ovdje ostao mlađi brat Dmitrij, koji je radio na željeznici. Roditelji su napustili prijestonicu još tokom godina građanskog rata. Naravno, bilo je i starih poznanika — iz ranijeg, predratnog života, iz moskovskog šahovskog kruga.
Ubrzo se pokazalo da, osim šaha, Seleznjeva ništa ne interesuje. Nije mogao i nije želio da radi ni kao pravnik, ni kao nastavnik, ni kao državni službenik. Dugotrajna odvojenost od ruskih realnosti, teško prihvatanje novih zakonskih normi, morala i društvenih odnosa — sve se to odražavalo.
Šta onda da radi? Rukovodstvo Svesavezne šahovske sekcije pri VSFK odlučilo je da pomogne maestru. Zaposlili su ga kao šahovskog instruktora. Najprije je Seleznjev vodio šahovske časove u Domu štampe. Poznati sovjetski pisac i novinar, laureat Državne nagrade SSSR-a V. A. Safronov, prisjećao se da se 1924. godine, kada je upisao Više književne kurseve, prijavio i u šahovski kružok Doma štampe, gdje je časove vodio maestro A. Seleznjev.
Iskusni učitelj je zadivljivao svojim znanjem i inteligencijom. Svoj govor je često ispreplitao dosjetkama i šalama. Na primjer, nikada nije izgovarao riječ „mat“, već je nježno govorio: „carev matores“, kao „carevski mat“.
Kao instruktor Svesavezne šahovske sekcije, Seleznjev je često i mnogo putovao po zemlji držeći predavanja i simultanke.
