Karikature šahista iz sovjetske šahovske istorije

                    

                                                    Josif Dorfman

 

                                                  Mihail Botvinik 

        Meč za svjetskog šampiona 1961- revanš meč- Botvinik-Talj -1. partija

 

Meč za prvenstvo svijeta 1961- Botvinik-Talj - poslednja partija

                                              Genadij Kuzmin 

                                                Lav Polugajevski

                                             Aleksandar Kočiev

                                                       Oleg Romanišin

 

                                               Jurij Averbah

                                         Nikolaj Krogijus 

                                          Efim Geler

 

 

 

Soviet Chess History , 📖 Ilyin E. I. Pegasus Gambit. 🎨 I. Sokolov

(Nastaviće se)

(Stavljen nastavak 11) 

A.Kotov: Zapisi šahiste

 

Tulsko knjižno izdavaštvo

Zapisi šahiste

Urednik A. I. Tupikov. Ilustrator E. Z. Romanov.
Tehnički urednik L. I. Pulin. Korektor B. M. Dorogončko.
Predato u štampu 6. V 1950. godine. Potpisano za štampu 6. VI 1960. godine.

Papir 81×103/32
Obim 16,4 štamparska tabaka
Autorski listovi 17
Tiraž 30.000 primjeraka

CP0058 Tulsko knjižno izdavaštvo — Tula, ul. Kaminskog 33.
Narudžba 11
Cijena 6 rubalja 50 kopejki

Kaluška štamparija Oblasne uprave kulture, trg Lenjina 5.

OD AUTORA

Prostrana, visoka sala gradske vijećnice u Stokholmu. Ovdje, u kišnim jesenjim večerima 1952. godine, igramo posljednje kolo međuzonskog turnira — važnog etapa u borbi za titulu svjetskog prvaka u šahu.

Odvojeni od gledalaca crvenim konopcima, uz zid stoji deset malih šahovskih stolova. Za njima, duboko zamišljeni nad pozicijama, sjede velemajstori i majstori iz trinaest zemalja svijeta. Napetost turnirske borbe dostigla je vrhunac. Sada svaki susret odlučuje o konačnom plasmanu učesnika u ovom odgovornom takmičenju. Ali jedno je već svima jasno: prva mjesta na turniru zauzeće sovjetski šahisti.

Pogledao sam svoje kolege — mlade majstore, koji su zajedno sa mnom mjesec dana vodili borbu za pobjedu. Evo ih, sjede zamišljeni nad odlučujućim potezima, pokušavajući da proniknu u tajne pozicija i sa prednošću sprovedu potrebne manevre. Poletan i brz je Efim Geler. Čak se i u njegovom načinu razmišljanja vidi napetost stvaralačke misli. Smiren i nepomičan je Tigran Petrosjan — majstor visoke šahovske tehnike. Nervozno skače sa stolice poslije svakog poteza Mark Tajmanov. Pognut u razmišljanju sjedi visoki Jurij Averbah. Učestvujući prvi put u borbi za svjetsko prvenstvo, ovi šahisti postigli su izvanredan uspjeh.

Konačno, kolo je završeno. Čestitaju nam učesnici turnira, gosti, gledaoci. Nije lako biti u centru pažnje raznolike mase. Zbunjeni stojimo pored stolova. Nespretno se klanjamo, izgubljeno gledamo u publiku koja aplaudira. Visoki plavokosi Šveđani mirno i hladnokrvno plješću, uspijevajući pritom da ne ispuste iz prstiju zapaljene cigarete. Negdje odozgo sijaju reflektori, pa se plafon gubi u visini, u polutami.

„Kako je moguće,“ razmišljao sam, „da su sada ovdje, na najvećem šahovskom prazniku, svih pet prvih mjesta zauzeli predstavnici Sovjetskog Saveza? Zašto su pobjede naših velemajstora i majstora na međunarodnim takmičenjima tako značajne, zašto se upravo u našoj zemlji posljednjih godina pojavilo toliko izvanrednih šahista?“

I tada, u trenutku opšteg prizn

ŠKOLOVANJE, ŠAH, ŽIVOT

Dječije nevolje i radosti

U naše dane Gogoljevska ulica u Tuli je čista i uređena. Sasvim drugačije je bilo u vrijeme mog djetinjstva. Istina, na početku, bliže centru, bila je popločana kaldrmom, a sa strane je išao trotoar — još kako, kad je sam gubernator živio u tom kraju. Zatim bi se odjednom sve mijenjalo, počinjao je siromašni dio grada. Velike kuće sa veličanstvenim fasadama i visokim ogradama smjenjivale su se niskim trošnim kolibama. U dvorištima i na ulici — neprolazno blato. Noću mrak. Fenjera nije bilo.

Teško je bilo mom ocu da se vraća kući u kišnim jesenjim večerima. Posebno u dane plata, poslije očajničkog opijanja u društvu isto tako umornih, iscrpljenih radnika.

Moj otac nije bio izuzetak. Težak rad, bijeda, bezradostan i bezizgledan život tjerali su mnoge radnike u krčme, gdje su uz popijenu čašicu votke na kratko zaboravljali nevolje i tugu. Nije slučajno što je u to vrijeme Tula držala dva svojevrsna rekorda: zauzimala je prvo mjesto među gradovima Rusije po količini pojedenih sjemenki i popijene votke po glavi stanovnika.

Pijani otac je obično bio veseo i dobroćudan.

— Ne žali novac, majko — umirivao je ženu. — Novac je kao crvi!

Međutim, već sljedećeg jutra njegovo raspoloženje se znatno pogoršavalo i bilo ga je stid da gleda u gladnu porodicu.

Moj otac, Aleksandar Jegorovič Kotov, bio je jedan od onih majstora oružara koji su više puta zadivili svijet svojim umijećem u raznim zanatima. Umješnost tulskih radnika — „ljudi pametnih i vještih u obradi metala“ — nadahnuto je opjevao ruski pisac Nikolaj Leskov u svojoj poznatoj pripovijesti o „Ljevorukom“.anja postignutog uspjeha, rodila se misao da napišem ovu knjigu. Poželio sam da podijelim sa mladim čitaocem radosti stvaranja, razočaranja poraza, da ispričam o velikoj ljubavi naroda naše zemlje prema stvaraocima šahovske umjetnosti.

Otac je savršeno poznavao stolarski zanat, bio je i bravar i mehaničar, umio je da popravi i složenu mašinu i fini časovničarski mehanizam. Neki primjerci njegovih stolarskih radova bili su izloženi na Svjetskoj izložbi u Parizu 1900. godine. Počevši svoj radni put sa osam godina kao šegrt kod stolara, gdje su ga vukli za kosu, otac je četrdeset dvije godine radio u istoj radionici Tulskog oružarskog zavoda i do posljednjih dana nije prestajao da pili i blanja za stolarskim radnim stolom.

Tu ljubav prema radu i znanje raznih zanata tulski majstori prenosili su s generacije na generaciju. Nečemu sam naučio i ja od oca.

Kod kuće smo imali stolarski radni sto sa velikim izborom raznog alata. Svoju radnu djelatnost započeo sam tako što sam velikim čekićem zabijao eksere u pod, trudeći se da sačuvam prste od udarca. Kasnije sam naučio da obavljam sitnije stolarske i tesarske poslove, da popravljam mehanizme, otklanjam kvarove na električnom osvjetljenju. Cijelog života bio sam zahvalan ocu što me je od malih nogu navikao na fizički rad. Mnogo puta mi je kasnije koristilo to radno iskustvo iz djetinjstva.

Rođen sam 1913. godine, kao deseto i posljednje dijete u porodici. Međutim, bijeda i loši uslovi života znatno su smanjili našu porodicu — od nas desetoro u životu nas je ostalo samo troje.

Sudbina djece u našoj porodici rješavala se isto kao i u svim radničkim porodicama tog vremena: moj stariji brat počeo je da radi kao šegrt tokara sa deset godina, sestra je išla u školu svega tri godine, nakon čega je data na zanat kod krojača. Meni se, pak, posrećilo — počeo sam da se školujem već u vrijeme sovjetske vlasti.

Moje školovanje počelo je u ranom djetinjstvu. Kada bi moja sestra učila lekcije, ja sam ih ponavljao za njom. Sa četiri godine naučio sam da čitam, pišem, a ubrzo i da računam. Dobra praksa bila mi je čitanje natpisa na prodavnicama i privatnim radionicama u Tuli. Natpisi su bili zanimljivi, šareni, sa duhovitim crtežima.

Došla je jesen 1921. godine. Svi moji vršnjaci su pošli u školu, a otac je još uvijek razmišljao: da li da me pošalje u školu ili na rad u fabriku?

Taj problem se riješio jednostavno. Jednog jutra sam sam došao u školu, koja se nalazila naspram naše kuće, otvorio prva vrata na koja sam naišao i ušao u razred.

— Šta ti treba, mali? — upitala je učiteljica.

Neočekivani dolazak malog, čak i za svojih osam godina, dječaka u četvrti razred iznenadio je i učenike i učiteljicu.

— Hoću da učim — tiho sam promrmljao kao odgovor.

— A šta znaš, ispričaj — zahtijevala je učiteljica.

I, ohrabrivši se, počeo sam da čitam, pišem, a zatim i da rješavam najjednostavnije aritmetičke zadatke koje su mi dali.

— Pa, mali, tebe treba odmah u peti razred — našalila se učiteljica i odvela me negdje na sprat, u drugu učionicu. Kako se kasnije ispostavilo, to je bio drugi razred, i od njega je počelo moje školovanje.

Mnogo ljudi srećemo na svom životnom putu, ali najdublji trag u sjećanju svakog čovjeka ostavlja prva učiteljica, koja nas uči osnovama znanja, navikava na rad i disciplinu. Ja ću lično cijelog života pamtiti Agniju Vasiljevnu. Stroga, koja zahtijeva poslušnost, ali istovremeno pravedna, pažljiva i dobra Agnija Vasiljevna bila je jedna od najboljih učiteljica 12. osnovne škole u Tuli.

Počeli su časovi. Koliko radosti, koliko novih utisaka su donosili školski dani! Jednom slušaš priču o beskrajnim okeanima, o visokim, vatrom izbacujućim planinama, drugi put rješavaš teške aritmetičke zadatke. Svakog dana saznaješ nešto novo, svaki čas otkriva ti još nepoznatu stranu života.

A uveče su počinjale društvene igre. Čim bi počela zima, uzimali smo široku dasku, prikivali na nju dva stupčića, a odozgo smo pričvršćivali glatko blanjanu daščicu, nešto manju od gornje. Donja daska se više dana zaredom polivala vodom. Led koji bi se na njoj stvarao učvršćivao se raznim dodacima. Na kraju bi nastala jednostavna, ali zgodna naprava za spuštanje nizbrdo zimi — sankice. Na tu „pokretnu klupicu” sjedala su po dva-tri dječaka i brzo su se spuštali niz brdo.

Koliko je tu bilo oduševljenja, koliko se čulo vriske i radosnih uzvika dok smo jurili nizbrdo, grleći one koji sjede naprijed ili se odgurivali motkama da bismo povećali brzinu! Samo da ne upadnemo pod noge konjima i da ne skliznemo s mosta na kraju ulice.

Nije bilo važno što su čizme poderane i zakrpljene, što su se stare čarape provirivale kroz rupe i visile u mokrim, snijegom zbijenim grudvama. Vjetar je zviždao u ušima, mraz je štipao obraze, ali naša sankica je pretekla ostale, i mi smo, ponosni, ponovo se penjali uz brdo da još jednom pokažemo vrhunski „brzinski” spust.

Jedne večeri, kada ocu nije imao gdje da ide, rekao mi je:

— Hajde, sine, da odigramo šaške (dame).

Odnekud iz radne klupe izvadili su dvanaest bijelih i isto toliko crnih pločica i veliku kvadratnu tablu, razdijeljenu na šezdeset četiri polja. Tada još nisam ni slutio da će moj život u budućnosti biti vezan za bijelo-crne kvadrate šahovske table, uz muke i užitke stvaralaštva, trijumfe pobjeda i gorčinu poraza.

Otac me naučio igri i počele su beskrajne partije šaški. Uveče, pod svjetlom petrolejke, sjedali smo jedan naspram drugog i počinjao je boj. Otac je obično pušio lulu ili cigaretu, a meni je za vrijeme partije davan komad crnog hljeba ili suhi dvopek.

Od tada mi je ostala navika da ćutim za vrijeme borbe za šahovskom tablom. Nije slučajno da je 1953. godine glavni sudija turnira u Švajcarskoj sa osmijehom izjavio na zatvaranju takmičenja…

— Što se tiče velemajstora Kotova, treba primijetiti jedan zanimljiv detalj: tokom osamnaest kola takmičenja pojeo je tačno osamnaest sendviča sa šunkom.

Otac je igrao dame (šaške) skoncentrisano, dugo je razmišljao nad svakim potezom, pažljivo posmatrajući poziciju kroz naočare i zamišljeno klimajući svojom velikom ošišanom glavom. Ipak, igrao je relativno slabo, i ubrzo sam počeo da ga pobjeđujem. U početku me je to dovodilo u oduševljenje, posebno kada bih uspio da mu „zatvorim” jednu damu, ali ubrzo sam poželio da se suočim sa jačim protivnikom.

Među očevim poznanicima i mojim drugovima nije bilo dobrih igrača, pa je moj razvoj u igri dama u to vrijeme tu i stao.

Godine su prolazile. Poslije dugih godina imperijalističkog i građanskog rata, nakon iscrpljujuće gladi i razaranja, počela je obnova privrede zemlje. Primjetno se poboljšao i život naše porodice. To mi je omogućilo da završim peti, zatim šesti i sedmi razred srednje škole. I upravo u tom periodu dogodio se događaj koji je odigrao ogromnu ulogu u mojoj daljoj sudbini.

Jednom, ostavši nakon nastave u školi, ugledao sam dva učenika viših razreda kako se nadvijaju nad tablom sa crno-bijelim poljima. Iako je ta tabla bila potpuno ista kao ona na kojoj sam igrao sa ocem, na njoj nisu stajali ravni diskovi, već neke meni nepoznate rezbarene figure. Te figure su se kretale na poseban način — svaka na svoj, i to ne samo po crnim poljima, već po svih šezdeset četiri polja table.

— Kakva je to igra? — nisam se mogao suzdržati da ne pitam školarce.

— Šah, — odgovorio je jedan, dok me je drugi prezrivo pogledao, začuđen mojim neznanjem.

Nikada kasnije nisam sa takvim oduševljenjem gledao šahovsku partiju. Po tabli su se kretali crni i bijeli konji sa talasastim grivama izrezbarenim u drvetu; glatko su se pomjerale kule nalik na male zidane tvrđave; visoka bijela figura sa izrezbarenom glavom uporno je potiskivala malu pokretnu crnu piramidicu iste visine, ali sa krstom na vrhu. A u međuvremenu su se brojne najmanje figure obje boje tvrdoglavo kretale naprijed.

„Po svaku cijenu moram da naučim ovu igru”, rekao sam sebi i počeo svakog dana da ostajem poslije časova da posmatram one koji igraju.

Pravila igre nije bilo teško naučiti: djelimično sam ih saznao posmatrajući partije starijih učenika, a ostalo mi je ispričao moj prvi partner i učitelj u šahu, školski drug Alesha Lazarev. Sa njim sam odigrao svoju prvu partiju i od njega dobio početna znanja o zakonima strategije i taktike.

Prva teškoća je bila savladana — pravila igre su naučena. Ali gdje naći šahovske figure? Tablu sam već imao — poslužila je očeva tabla za dame. Po njenom uzoru napravili smo od kartona nekoliko improvizovanih tabli, ali za figure nije bilo novca da se kupe. Ipak, ubrzo je rješenje pronađeno. Otac je svakodnevno donosio iz radionice otpatke drveta. Tu su bili konusni ostaci od tokarskih centara, cilindrični odresci i mnogo drugih komadića različitih oblika i veličina. Obično su ti otpaci išli za potpaljivanje samovara. Bez velikog truda od njih smo napravili konje, lovce i ostale šahovske figure. Ono što nije bilo potpuno tačno, dopunjavala je mašta. Tim šahom sam se služio mnogo godina, sve dok u jednom turniru nisam dobio prave figure kao nagradu.

Sada je sve bilo tu: tabla, figure, pravila su bila poznata. Ni partneri nisu nedostajali — čitavo dvorište djece bilo je spremno za borbu, samo ih je trebalo naučiti kako.

I ubrzo su u svim uglovima dvorišta počele žestoke šahovske bitke. Protivnici su se nalazili u najrazličitijim pozama: neko na balvanima, neko na klupi, neko na zemlji. Nije bilo važno što je tehnika igre još bila slaba. Igralo se strastveno, a ishod partija ponekad se rješavao i tučom.

Tek što su se naši turniri za prvenstvo dvorišta uhodali, morao sam da napustim ulicu i kuću u kojoj sam rođen: moja porodica se preselila u drugi dio grada, takođe na periferiju, ovog puta u ulicu koju je Spenski opisao pod nazivom Rasterajeva.

Nastavak školovanja morao je da se odvija u drugoj školi, u Ulici komunara. Ako je ranije škola bila preko puta kuće, sada je do nje trebalo ići oko pola sata, prolazeći pored mnogih zasjeda neprijateljski raspoloženih dječaka iz naše ulice.

Najveću neprijatnost izazvao je rastanak sa šahovskim partnerima. Međutim, ubrzo se žalost pretvorila u radost: u novoj školi šahista je bilo još više nego u staroj. Posebno često smo se borili sa komšijom iz klupe, ostajući poslije časova i zadržavajući se nad šahom do kasno uveče. Igrali smo i po sto i više partija u jednoj večeri, i to mi je pomoglo da dobro savladam osnove šahovske tehnike.

Strategija borbe je još bila primitivna: obojica bismo odmah jurišali pješacima na neprijateljsku poziciju, prethodno rokirajući kraljeve na suprotne strane. Takav način treninga pomogao mi je da shvatim strategiju uzajamnih napada i kasnije sam se uvijek sigurno osjećao u pozicijama sa rokadama na različite strane.

I ubrzo su u svim uglovima dvorišta počele žestoke šahovske bitke

Ali čak ni sto partija dnevno nam nije bilo dovoljno, pa smo počeli da igramo i za vrijeme časova, postavivši tablu na klupu u zadnjem redu. Naravno, to je bilo jasno kršenje školske discipline, ali usprkos opomenama nastavnika, nastavili smo s tim rizičnim „zanimanjem”. Od igre tokom časova odvikla nas je jedna naredna situacija.

Časove prirodnih nauka u našem razredu držao je strog nastavnik sa velikim brkovima i širokim, čupavim obrvama, koje su mu stalno bile namrštene i spuštene preko naočara, iza kojih su se ljutito nazirale prodorne, svevideće oči.

Učenici su drhtali pod tim pogledom. Sačuvaj Bože da se nešto poremeti tokom časa prirodnih nauka!

Baš na času tog nastavnika jednom smo pokušali da odigramo šah. Istina, partiju smo započeli još za vrijeme velikog odmora, ali je nismo uspjeli završiti, pa smo, stavivši tablu sa figurama na zadnju klupu, tiho nastavili da povlačimo poteze. Nastavnik je na tabli crtao nečiji skelet, niko nam nije smetao, i mi smo se, postepeno se zanijevši, prestali osvrtati na sve oko sebe.

Odjednom se iza naših leđa začulo poznato, ljutito nakašljavanje. Ukočeni od straha, nesposobni da se okrenemo, gledali smo pravo ispred sebe — nije moglo biti sumnje: mjesto kod table je bilo prazno, a iza nas je stajao nastavnik!

Šta će sada biti s nama? Šta će učiniti? Hoće li nas sramno izbaciti iz razreda, a možda čak poslati i kod direktora, pa će on pozvati roditelje — neizbježna je nesreća! Uplašeni, sjedili smo nepomično, ne usuđujući se da sklonimo tablu sa figurama. Iza nas se čulo ljutito disanje. Čitav razred je sa strepnjom čekao rasplet.

Prošla je minuta, dvije. Čekanje je postajalo nepodnošljivo. „Šta je s njim, da nije okamenio?” mislio sam, nesposoban da izdržim napetost. „Da bar nešto kaže, da nas što prije izgrdi.” Ali iza nas je bilo potpuno tiho. Samo se spolja, s glavne gradske ulice, čula buka, a kiša je sitnim, mekim udarcima tukla po staklima.

„Uh, kako će biti neprijatno ići kući ako učitelj pošalje po roditelje!” — prošla mi je kroz glavu neugodna misao.

Prošla je, činilo se, čitava vječnost. I odjednom se iza naših leđa začuo dubok bas:

— Čiji je potez?

U početku nismo ni shvatili šta nas pitaju, pa je učitelj morao da ponovi pitanje.

— Bijelog — prošapta, na kraju, moj komšija, koji se pokazao hrabrijim.

— Onda je ovdje mat u tri poteza — mirno je rekao učitelj i vratio se ka tabli.

Čim je zazvonilo zvono i učitelj izašao iz razreda, našu klupu je opkolilo gotovo čitavo odjeljenje. Pažljivo smo proučili poziciju na tabli, analizirali sve mogućnosti igre, sve varijante. Bijeli je davao mat u tri poteza. Učitelj je bio u pravu!

Od tada na časovima više nismo igrali šah.

ŠKOLOVANJE, ŠAH, ŽIVOT 

ŠAMPION TULE

U djetinjstvu se razne igre nekako izuzetno lako uče: bez velikog napora pamte se pravila, a tehnika igre se veoma brzo usavršava, istina do određene granice, ograničene uzrasnim razvojem i fizičkom snagom. Otprilike je tako bilo i kod mene sa šahom.

Čim smo ja i drugovi naučili pravila igre, odmah su počele beskrajne šahovske borbe. U početku su naše partije predstavljale besmisleno pomjeranje figura po tabli uz nemilosrdno uništavanje figura i pješaka. Pri tome nije bilo važno što se dama davala za konja, a top žrtvovao za običnog pješaka — samo da se protivniku uzme što više figura. Samo da se uzima nešto! Glavni cilj igre — dati mat protivničkom kralju — u to vrijeme učenja šaha bio je zaboravljen.

U tim danima prvih šahovskih borbi, možda kao nikad kasnije, jurio sam ka šahovskoj tabli. Takav period strastvenog zaljubljivanja u igru ima gotovo svaki početnik u šahu. U toj veoma važnoj fazi usavršavanja šahista usvaja poteze pojedinih figura i dobija opštu predstavu o svim previranjima šahovske igre.

Poslije izvjesnog vremena (njegovo trajanje zavisi i od sposobnosti početnika i od toga koliko se ozbiljno bavi šahom) u igri mladog šahiste počinje da se ispoljava određena logika. Postepeno on savladava uporednu vrijednost figura koje djeluju na šahovskoj tabli, saznaje, na primjer, da je dama jača od topa i konja zajedno, i jednaka dva topa, da je konj približno jednak tri pješaka itd. Tada potezi šahiste počinju da dobijaju određeni smisao: igrač sada pokušava da svojim manjim figurama „lovi“ protivnikove vrijednije borbene jedinice i nastoji da izvrši povoljne razmjene, da uhvati „skupe“ figure protivnika u raznim „viljuškama“.

Zatim dolazi sljedeća faza učenja: savladava se uzajamna povezanost i harmoničan raspored šahovskih snaga. Upravo takvom rasporedu uvijek teži majstor: kod njega na tabli svaka borbena jedinica dopunjuje drugu i često je istovremeno i štiti. U tom periodu se više ne napada pojedinačnim figurama, napadi nisu slučajni juriši, već se pažljivo pripremaju; u njima učestvuju cijele grupe, a ponekad i čitava šahovska vojska.

Ali ni tada igra šahiste još nije savršena. Na njegovom putu ima još mnogo teškoća, i pred njim je još mnogo rada da bi ovladao suptilnostima šahovske umjetnosti. Znanje stečeno iz knjiga doprinosi njegovom razvoju; svaka odigrana partija, svaki pročitani članak, svaka analizirana varijanta približava ga ovladavanju elementima šahovske tehnike.

Na kraju šahista stiče određenu teorijsku pismenost: poznaje tipične elementarne kombinacije i taktičke udare, proučava najbolje metode razvoja figura u početnoj fazi igre – teorijske varijante, uči načine dobijanja u jednostavnim završnicama. Istovremeno se usavršava tehnika računanja varijanti – najvažniji dio šahovskog majstorstva. S godinama i iskustvom dolazi još jedna važna osobina: sposobnost razumijevanja pozicije, sposobnost da se izvagaju sve šanse u bilo kojoj situaciji, da se ocijeni pozicija i pronađe pravi put u igri.

Nije lak put do vrhova šahovske umjetnosti! Ali upravo ta težina ga i čini privlačnim za mlade, koji teže stvaralaštvu, savladavanju prepreka i teškoća. Učenje šaha donosi istinsko zadovoljstvo, a zatim i sportski i stvaralački uspjesi daju potpuno ispunjenje.

Približno po gore opisanim fazama odvijalo se i moje usavršavanje u šahu. Beskrajne partije i neprekidno bavljenje teorijom omogućili su mi da u kratkom roku prođem prve etape savladavanja šaha, na koje ljudima koji šahu posvećuju manje vremena obično odlazi mnogo godina.

Svakodnevna prvenstva dvorišta i razreda ubrzo su zamijenjena zvaničnim takmičenjima. Najprije smo igrali prvenstvo škole. Najjači su ušli na gradsko prvenstvo školaraca, a zatim, konačno, na tzv. mali šampionat grada.

Tako su svoj šahovski put počeli mnogi građani Tule.

Budući šampion Tule, majstor A. Suetin (lijevo), igra s Kumakovim

Prvo mjesto na dječjem šampionatu Tule dalo mi je pravo da uđem u „svetinju nad svetinjama“ svih početnika šahista — u borbu za titulu gradskog šampiona. Moj uspjeh je bio prilično značajan. Kako i ne bi bio: četrnaestogodišnji dječak, koji je tek godinu dana ranije naučio pravila igre, dolazi na prvenstvo grada, na kojem učestvuju svi najjači šahisti Tule, sa višegodišnjim iskustvom igranja na gradskim, pa čak i saveznim takmičenjima.

Sada, poslije dvadeset devet godina, o tome pišem mirno, ali u to vrijeme sama pomisao da uđem u turnirski prostor izazivala je u meni drhtavicu. Trebalo je ne samo bez ustručavanja sjesti naspram svog mnogo starijeg protivnika — inženjera — nego i pokušati da ga pobijedim. Posebno su u tom pogledu bile teške prve partije prvenstva.

Ali, izgleda, „slabog sudbina čuva!“ Moji protivnici u prvim susretima pravili su mnogo grešaka, vjerovatno iz nepažnje ili potcjenjivanja moje snage. Previše sam bio neuglednog izgleda. Na početku sam dobio mnogo partija i bio među vodećima.

Zauvijek mi je ostao u sjećanju završetak partije odigrane na startu tog prvenstva protiv jednog od najjačih tulskih šahista — Isaka Kagana. Igrajući bijelim figurama, došao sam do dobre pozicije i svojim posljednjim potezom stvorio nedvosmislenu prijetnju mata u jednom potezu. Ni trenutka nisam sumnjao da će se crni lako odbraniti, pa sam sjedio za tablom i razmišljao o daljem toku igre, nakon što moja prijetnja bude neutralisana.

Vjerovatno zato što moj protivnik nije smatrao partiju protiv mene posebno ozbiljnom, ostavio je prijetnju mata bez pažnje i odigrao neki nevažan potez pješakom.

Zanijemio sam. Šta je to? Pa moj skakač može dati mat! Zar je moguće da je crni to previdio? Takav iskusan šahista, jedan od najboljih u Tuli, a da ne vidi mat u jednom potezu. To ne može biti!

Pogledao sam protivnika. Bio je miran. Znači, on nešto vidi. Sigurno postoji neka odbrana. I ponovo počinjem da analiziram poziciju, prolazeći kroz sve protivničke figure i provjeravajući da li neka od njih može da pokrije polje na koje bih stavio svoju figuru.

Ne može! Crnom kralju je mat u jednom potezu! Uzmem skakača, podignem ga i stavim na odgovarajuće polje. U tom trenutku pažljivo gledam protivnika i vidim isto ono mirno, neuznemireno lice.

Nešto je zadrhtalo u meni i ja, umjesto da objavim mat, tihim glasom izgovaram:

— Šah!

Ali moj protivnik je u trenutku shvatio šta se dogodilo.

— To je mat! — povikao je on. — Previdio sam na mat, mat sam previdio! — zbunjeno je ponavljao, gledajući učesnike turnira koji su se približavali našem stolu.

— Da, i ja mislim da je vama mat, — već prilično smireno je podržao svog protivnika.

— Onda zašto ste objavili šah? — iznenađeno su me pitali prisutni.

— Nikako nisam mogao da povjerujem da ne vidite jednostavnu prijetnju i mislio sam da postoji neka odbrana — odgovorio sam, pocrvenjevši.

To je bila važna pobjeda, iako mi je došla previše lako. Nadahnut, ostvario sam još nekoliko pobjeda i postao vodeći na turniru. Tada su učesnici šampionata konačno povjerovali u moju snagu i počeli igrati protiv mene s punom ozbiljnošću. Kao rezultat toga, moj položaj na turniru se naglo pogoršao. Uz to, dugo me iz ravnoteže izbacilo i sljedeće neprijatno iskustvo.

Negdje u sredini turnira igrao sam protiv mladog, ali, kako će čitalac vidjeti, već prilično iskusnog šahiste Golubeva. Nakon duge i uporne borbe stekao sam ozbiljnu prednost, ubrzo sam ga doveo u izgubljenu poziciju, a zatim i do materijalne prednosti.

Sada sam imao dvije figure za topa i znatno bolju poziciju. Malo razmislivši, moj protivnik je odigrao potez koji je izgledao kao potez očaja. U stvari, to i jeste bio. Da sam razmislio nekoliko minuta, lako bih našao način da bez velikih poteškoća dođem do pobjede. Ali, na moju nesreću, prije nego što sam odgovorio, pogledao sam protivnika. On je prestao da zapisuje poteze, savio formular i stavio ga u džep. Cijelim izgledom pokazivao je da ga partija više ne interesuje i da mu je beznadežni ishod odavno jasan.

Dok sam oklijevao i nisam povukao potez, Golubev je odsutno gledao okolo. Činilo se da se već pomirio s porazom i da samo „radi reda“ želi da odigra još nekoliko poteza.

Bez mnogo razmišljanja uzeo sam protivničkog lovca, smatrajući da ću u daljim razmjenama ostati s viškom topa, što bi ga, naravno, natjeralo da preda partiju.

Ali ispostavilo se da sam morao ja da predam! Čim sam lovcem uzeo topa, moj protivnik je munjevito zgrabio svoju figuru i njome dao šah! To je bio neočekivan i potpuno zapanjujući udar. Odmah nakon tog poteza postalo je jasno da, kako god da odgovorim, neizbježno gubim damu, nakon čega je, naravno, moja pozicija beznadežna. Potresen, gledao sam u tablu oko petnaest minuta, ne nalazeći odbranu. Eto do čega su me doveli žurba i nepažnja!

A u međuvremenu se moj protivnik potpuno promijenio. Od apatije nije ostalo ni traga. Pažljivo je gledao tablu, detaljno računajući rezultate izvedene kombinacije. Izvadio je zapis iz džepa, uredno ga ispravio i polako, uživajući, zapisao moj pogrešan i svoj lijep potez. Na licu mu je pisalo zadovoljstvo.

Gledao sam ga sa iznenađenjem i, ne krijem, sa ogorčenjem. To je bila do tada za mene neviđena podmuklost. I to u šahu — najplemenitijoj i najpametnijoj igri! Partiju sam morao odmah da predam.

Iako možda nije bilo najpristojnije, nisam čestitao svom protivniku na pobjedi.

U svojoj četvrt vijeka dugoj praksi više puta sam se susretao s „snalažljivcima“ koji ponekad primjenjuju slične trikove.

„Sedam puta mjeri, jednom sijeci” — ova poslovica u potpunosti se može primijeniti na šahovsku igru. A na ponašanje protivnika najbolje je uopšte ne obraćati pažnju. Jer u žestokoj borbi lako se može pogrešno razumjeti protivnik ili upasti u psihološku zamku, kao što se meni desilo u opisanom slučaju.

Sljedeće partije igrao sam uznemiren i gotovo bez ikakvog otpora sam ih izgubio. Ipak, zahvaljujući dobrom startu, zauzeo sam četvrto mjesto na turniru. To je bio veliki uspjeh za mladog šahistu.

Sljedeće godine uspjelo mi je da dodatno unaprijedim svoju šahovsku snagu. Na sledećem prvenstvu grada podijelio sam prvo i drugo mjesto.

Titula šampiona Tule tada se određivala u meču od tri partije. Sa tim takmičenjem vezan je smiješan za okolinu i neprijatan za mene samog događaj.

U Tuli, u centru grada, sačuvana je stara tvrđava, čiji su visoki kameni zidovi prekriveni mahovinom i rastinjem koje izbija između cigala. U djetinjstvu smo se često penjali na te zidove, proučavali brojne nazubljene ispuste na vrhu zidova sa puškarnicama i otvorima za bacanje kamenja na neprijatelja.

Spolja, oko gotovo čitave tvrđave, proteže se park sa visokim sjenovitim drvećem, urednim ravnim alejama i cvjetnim gredicama. Tu se nalaze i orkestarske pozornice, čitaonice, pozorišna zgrada i druge građevine namijenjene posjetiocima. U parku se održavaju šetnje, svira muzika, a uveče nastupaju umjetnici.

Tu su tulski ljubitelji igrali simultanke sa majstorom G. Goldbergom

U ovom malom parku u vrijeme mog djetinjstva postojao je mali paviljon i ograđeni prostor gdje su brojni tulski ljubitelji igrali šah i damu. Tu smo provodili znatan dio svog vremena, proučavajući šahovske pozicije i analizirajući teorijske varijante. Koliko smo zanimljivih partija odigrali u tom paviljonu, koliko smo žestokih šahovskih bitaka vodili u mladosti u sjeni parkovskog drveća!

Upravo tu se održavalo prvenstvo Tule. Prvu partiju igrao sam crnim figurama. Igra je tek počinjala. Nastala pozicija mi je bila dobro poznata, pa sam, dok je protivnik razmišljao o potezu, mirno šetao paviljonom.

Među gledaocima se nalazio jedan dječak iz susjedne ulice — moj vršnjak. Ne znam zašto, ali između nas su se često dešavale „borbe“ koje nisu imale nikakve veze sa šahom.

Dok sam šetao i prolazio pored njega, on je, ne obazirući se na moj tada „službeni“ položaj, uhvatio šilt moje kape i naglim potezom navukao mi je preko očiju. U Tuli nije bio običaj da se uvrede trpe nekažnjeno. Usledila je trenutna odmazda. I za minut smo se već pošteno tukli, zaboravivši gdje se nalazimo.

Na našu nesreću, u blizini se nalazio milicioner. Brzo nas je razdvojio i odveo u najbližu policijsku stanicu. Brojni stanovnici Tule, koji su došli da gledaju meč najjačih šahista grada, sa čuđenjem su posmatrali ovu neočekivanu scenu.

A u tom trenutku moj šahovski protivnik je odigrao potez i pokrenuo sat. Došao je moj red da nastavim igru; međutim, to nisam mogao učiniti iz razloga koji se vjerovatno nikada više nisu desili u istoriji šahovskih takmičenja. Organizatori meča su dotrčali do milicionera i uz velike muke ga ubijedili da ostavi bez kazne narušavanje javnog reda koje je počinio šesnaestogodišnji kandidat za šampiona grada.

Partiju sam ovu dobio, drugu izgubio, ali pobjedom u trećoj osvojio sam titulu šampiona Tule za 1929. godinu. Sljedeće godine uspio sam da zadržim tu titulu. Ali tada sam, za svaki slučaj, radije igrao turnirske partije bez kape.

Naše djetinjstvo na periferiji Tule, u neposrednom susjedstvu livada i šuma, bilo je puno zanimljivih šetnji, putovanja i avantura — poput noćnog ribolova ili odlazaka u zoru po gljive.

Često i mnogo smo igrali fudbal. Majka mi je sašila vunene štitnike za koljena, i ja sam u njima sa važnim izrazom lica branio gol fudbalskog tima svoje ulice. U malom vrtu pored kuće napravio sam prostor za skakanje, trkačku stazu, vratilo i redovno se bavio fizičkim vježbama, nastojeći da poboljšam sopstvene rekorde.

Često smo se kupali u rijeci Upi. Momci iz naše ulice su sa ponosom vodili „svog” šampiona u park tvrđave, izazivajući sve koji su igrali šah da se takmiče sa mnom.

Jednom, vraćajući se veselo u grupi s kupanja, momci su ugledali veliki oglas na kojem je pisalo:

„15. i 16. avgusta u Tulskoj državnoj cirkuskoj areni održaće se predstava — živi šah. Igraju: s jedne strane majstor B. M. Blumenfeld (Moskva), a s druge 16-godišnji šampion Tule A. A. Kotov i moskovski šahista prve kategorije V. I. Nejštat.”

Radosti djece nije bilo kraja! Još kako — mogli su da gledaju majstora, da vide kako igra, a u isto vrijeme i da slušaju koncert! Samo da svi uspiju da uđu u cirkus. I momci su s nadom pogledali u mene: jer ja sam „glavni glumac” u toj predstavi.

Već smo imali predstavu o „živim šahovskim partijama”. Ova zanimljiva pozorišna, a istovremeno i šahovska predstava više puta je organizovana u Tuli i, po mom mišljenju, potpuno je nepravedno zaboravljena u današnje vrijeme.

Na jedan praznični dan na velikoj livadi na periferiji Tule nacrtana je ogromna šahovska tabla, bijela polja bila su prekrivena krečom. U početni raspored stale su „žive” šahovske figure: umjesto topova bile su zaprege (tačanke) u koje su bili upregnuti pravi konji, umjesto šahovskih konja bili su konjanici, umjesto pješaka pješaci — ljudi itd. Pri svakom uzimanju figure čuo se prazni pucanj iz puške ili iz topa. Hiljade gledalaca stajalo je oko te gigantske table, sa zanimanjem posmatrajući tu „bitku”.

U cirkusu nije bilo ni pucnjeva ni živih konja. Mjesta šahovskih figura zauzimali su poznati glumci moskovskih pozorišta i estrade. Jedan od kraljeva bio je pokojni narodni umjetnik RSFSR V. J. Henkin. U ulogama pješaka nastupale su studentkinje Tulske koreografske škole. Među njima je bilo nekoliko poznatih djevojaka iz našeg okruženja, što nam je kasnije davalo povod za prijateljske šale.

Prvi šahovski majstor kojeg sam vidio u životu, Benjamin Markovič Blumenfeld, bukvalno me očarao svojom duhovitošću i, prije svega, nevjerovatnom sposobnošću igranja blic partija.

Tokom kratkog dvodnevnog poznanstva nisam uspio mnogo da naučim iz njegove igre, ali je susret s njim ipak bio koristan za moj šahovski razvoj.

Bilo mi je žao što nisam igrao s njim pravu partiju. Jer, kako sam kasnije sa velikim razočaranjem saznao, većina partija u „živom šahu” zapravo se uopšte ne igra. Jednostavno se prikazuju ranije odigrane, po mogućnosti kratke partije. To se radi da predstava ne bi predugo trajala i da se ne bi iscrpljivali ni glumci ni publika. Nije me utješilo ni to što sam za učešće dobio dvije novčanice od po pet rubalja, iako je to bila moja prva zarada u životu.

ŠKOLOVANJE, ŠAH, ŽIVOT

JOŠ JEDAN KORAK NAPRIJED

Od davnina se život čovjeka poredi sa glavnim putem. Kao što su putevi različiti, tako su različiti i životni putevi ljudi. Kod nekih je život prav, kao veliki put, čist i svijetao, bez ijedne rupe ili neravnine. Kod drugih je, naprotiv, sav put ispunjen zbrkanim krivinama, posut jamama i rupama, prekriven prašinom i blatom. Ali i kod jednih i kod drugih na životnom putu postoje „orijentiri” — najznačajniji događaji.

Jedan od najznačajnijih događaja u životu svakog čovjeka jeste završetak škole. To je trenutak kada se podvlači crta pod mladost i otvara široka perspektiva budućnosti. Završava se period bezbrižnih igara, a počinje etapa formiranja ličnosti i određivanja njenog mjesta u društvu.

Radosni, ali u isto vrijeme i pomalo tužni, okupili smo se u proljeće 1929. godine na maturskoj večeri u našoj rodnoj školi. U parovima i grupama šetali smo hodnicima, opraštali se od učionica, zavirivali u zbornicu, koja je za nas godinama bila gotovo svetinja.

Svečanost se odužila duboko u noć. U zoru, kada je jarko proljećno sunce tek izvirilo iza horizonta, uhvatili smo se za ruke i u redovima od deset i više ljudi krenuli pustim ulicama Tule. Pred svakim od nas bio je sopstveni zanimljiv put, i rastajući se, maštali smo o tome šta ćemo postati za pet ili deset godina.

„Inženjer”, kaže jedan; njegova drugarica odgovara: „agronom”. „Pilot”, veselo dobacuje treći.

Svako od nas nije ni na trenutak sumnjao: pred nama je bio otvoren širok put ka daljem školovanju, radu i stvaralaštvu.

Odmah nakon završetka škole nisam uspio da se upišem na visoku školu: kada sam završio školu, još nisam imao šesnaest godina, pa sam morao da čekam čitavu godinu. To vrijeme sam radio kao bravar.

U jesen 1930. godine primljen sam među studente tek otvorenog Tulskog mehaničkog instituta.

Počelo je studiranje. Šah sam počeo da igram znatno manje, jer su mi obaveze na institutu oduzimale gotovo čitavo vrijeme. Nastao je prilično dug prekid: skoro tri godine nisam igrao na turnirima.

Često mi postavljaju pitanje: smeta li šah i učenju, da li je prepreka u izvršavanju školskih obaveza? Mogu slobodno reći — ne! Ako se vrijeme pravilno rasporedi, šah ne samo da ne smeta, već naprotiv, razvijajući mnoge vrijedne osobine, u velikoj mjeri pomaže u učenju. Naravno, ako se čovjek bez razuma potpuno posveti šahu i posveti mu čitavo vrijeme, tada on može postati kočnica u učenju, ali meni je uvijek polazilo za rukom da uskladim ove dvije vrste aktivnosti. Mogu reći da mi je težnja ka usavršavanju u šahu pomogla da uspješno učim i da biram prave puteve u sticanju znanja.

Uzmimo jedan primjer. Neki rješavaju zadatke iz matematike tako što najprije pogledaju rješenje na kraju zbirke, pa tek onda prilagođavaju svoje rješenje tom odgovoru. Takav pogrešan pristup razmazi učenika i odvraća ga od toga da uloži sve svoje snage u rješavanje zadatka.

„Kako ću moći dobro da igram šah — razmišljao sam — ako budem zavirivao u odgovore? To će mi preći u naviku. Zatim će se ta štetna navika prenijeti i na druge vrste intelektualnog rada, pa i na šah, i naučiće me da se oslanjam na nešto sa strane. A tokom šahovske partije čovjek mora samostalno rješavati složene zadatke — tamo nema nikakve zbirke zadataka sa rješenjima.”

I odlučno sam sebi zabranio da unaprijed gledam odgovore. Isto tako sam strogo zabranio sebi da koristim došaptavanja, „puškice” i priručnike tokom kontrolnih radova.

„Ako u šahovskoj partiji ne budem mogao da riješim neki problem, niko mi neće pomoći niti ću moći da pogledam u priručnik” — tako sam razmišljao i čvrsto odlučio da ne slušam tuđe savjete niti da ih drugima dajem.

Jednom smo u devetom razredu pisali kontrolni zadatak iz matematike. Sve mi je išlo glatko, kad sam odjednom zaboravio formulu za površinu kruga. Uzalud sam pokušavao da je se sjetim — nisam uspio, a bez nje nije bilo moguće nastaviti rješavanje zadatka. To je bilo gradivo koje smo odavno prošli. Svaki učenik viših razreda znao je tu formulu napamet. Da sam pitao bilo koga pored sebe, odmah bi mi rekao. Uz to, dobro sam znao da na zidu iza mene visi tabela sa osnovnim formulama, među kojima je bila i ta.

Šta učiniti? Izvesti formulu sam — značilo je izgubiti deset dragocjenih minuta. Okrenuti se i pogledati u tabelu ili pitati komšiju — značilo bi prekršiti sopstvenu riječ. Na kraju je princip pobijedio: izveo sam formulu sam. Od tada je prošlo više od trideset godina, ali se i danas ponosim tom odlukom.

Evo još jednog pitanja. Mnogi učenici vole jedne predmete, a prema drugima se odnose nemarno. Da li je to ispravno?

„Uporedimo opet sa šahom“, govorio sam sam sebi. Može li se voljeti samo jedna vrsta pozicija? Naravno da ne može! Ako naučiš samo da napadaš, sigurno ćeš gubiti u pozicijama gdje je potrebna odbrana ili gdje treba manevrisati figurama. U šahu je potrebna svestranost. Svi veliki šahisti imali su univerzalan stil igre.

Istovremeno, ima mnogo dobrih šahista koji ne mogu da postignu velike uspjehe upravo zbog svoje jednostranosti, sklonosti ka određenom tipu pozicija. Znaju da igraju jedne pozicije, a potpuno su nemoćni u drugim, koje još nisu savladali.

Iz toga sam izvukao važan zaključak — treba biti svestrano razvijen. Nije slučajno što su gotovo svi svjetski šampioni bili visoko obrazovani i veoma kulturni ljudi. Lasker je, na primjer, bio profesor matematike i imao titulu doktora filozofije. Kapablanka se bavio diplomatskim radom. Aljehin je bio doktor pravnih nauka. Sovjetski svjetski šampion Mihail Botvinik bavio se velikim naučnim radom — odbranio je kandidatsku i doktorsku disertaciju i stekao zvanje doktora tehničkih nauka.

Od tada mi je, i u školi i na fakultetu, uglavnom polazilo za rukom da učim podjednako dobro iz svih predmeta.

Vrijedi još napomenuti da igranje šaha odlično razvija i trenira pamćenje. Kvalifikovan šahista može lako odigrati partiju ne gledajući u tablu, a neki majstori uspijevaju da istovremeno igraju „naslijepo” više od trideset partija. U mladosti sam i ja vježbao takvu igru i jednom sam odigrao osam partija istovremeno, bez gledanja u tablu.

Ova u djetinjstvu razvijena memorija znatno mi je pomogla tokom školovanja, a kasnije i na institutu. Većinu zadataka iz matematike i mehanike rješavao sam usput, na putu kući i iz kuće. Put od periferije bio je dug, vremena je bilo dovoljno, pa sam često stizao kući već riješivši u hodu složen matematički zadatak. Na moju sreću, u to vrijeme u Tuli je bilo malo automobila, pa su takve „ulične vježbe“ prolazile bez opasnosti po zdravlje i život.

U složnom i snažnom kolektivu Tulskog mehaničkog instituta više od polovine studenata činili su radnici koji su došli na visoko obrazovanje iz fabrika i pogona. Ti već odrasli ljudi, koji su prošli kroz radno iskustvo, imali su dobar uticaj na nas mlade studente, tek izašle iz škole. Uz pomoć starijih drugova kod nas se razvijao karakter i volja, a od njih smo učili kako da živimo i radimo u kolektivu.

Vaspitavala nas je i komsomolska organizacija. U komsomol sam primljen još u školi i bio sam u njegovim redovima petnaest godina. Naučio me je da kritički procjenjujem svoje postupke, da svoje interese podređujem interesima kolektiva i odgojio me u duhu odanosti zajedničkom cilju, zemlji i narodu.

Tri godine studija prošle su neprimjetno. U ljeto 1933. ponovo me je privukao šah. Sada sam se već osjećao odraslije i zrelije. Mogao sam u igri i u proučavanju šaha primijeniti znanja koja sam stekao na institutu.

Vrativši se šahu, prije svega sam analizirao i pažljivo sistematizovao sve svoje partije odigrane na turnirima do 1930. godine. Zaključci nisu bili naročito povoljni. Prije svega, u mojoj igri se jasno osjećalo nedovoljno poznavanje teorije otvaranja – početne faze šahovske partije. Na svoju sramotu, moram priznati da je sve do sticanja titule velemajstora upravo poznavanje otvaranja bilo najslabija tačka moje igre.

U sredini partije – u središnjici – takođe se uočavao ozbiljan nedostatak: nisam uspjevao da vodim planske i ciljane manevre figurama, niti da igram mirne partije koje zahtijevaju strpljive, neforsirane poteze.

Ubrzo su mi postale jasne slabosti moje igre: iako sam znao računati oštre kombinacione varijante, šahista koji se snalazi samo u takvim komplikacijama, a nije savladao ostale strane šahovske tehnike, ne može postići dobre sportske rezultate. Bilo je potrebno ovladati još jednom važnom stranom šahovskog stvaralaštva – umijećem manevrisanja i igranja mirnih pozicija.

Pročitavši nekoliko šahovskih knjiga i članaka, kao i analizirajući mnoge partije objavljene u časopisima za vrijeme mog odsustva od šaha, osjetio sam snažnu želju da zaigram na ozbiljnom turniru protiv jakih protivnika.

Osjetio se prekid u igri – imao sam pravu žeđ za šahovskom borbom. Ne krijem, želio sam napokon da osvojim i prvu kategoriju u šahu. Još od 1928. biti drugokategorni igrač već mi je dosadilo.

Simultanka koju je dao Botvinik u Mehaničkom institutu.

Ubrzo mi se ukazala prilika da se okušam protiv šahista najviše kategorije. Zimi 1933. godine u Lenjingradu su održavana ekipna takmičenja sindikalnih ekipa. U najjaču grupu – „glavnu“ – tog velikog turnira, ne znam po kojim kriterijumima, bila je uključena i ekipa Tulskog oružanog zavoda.

Otputovali smo na turnir, iako smo umjesto predviđena tri šahista uspjeli da izvedemo samo dvojicu. Trećeg nisu mogli osloboditi s posla. Jasno je da u takvom sastavu nismo mogli računati na uspjeh, ali ipak, uprkos tome što smo u svakom kolu automatski imali jedan minus, uspjeli smo izbjeći posljednje mjesto.

Na prvoj tabli u ostalim ekipama naše grupe igrali su šahisti prve kategorije. Zato je donesena odluka, upisana u pravilnik turnira: šahista koji na prvoj tabli u toj grupi ostvari najbolji rezultat dobija pravo da igra meč za titulu majstora.

Ali, na zaprepaštenje organizatora, najbolji rezultat sam ostvario ja – jedini među igračima na prvoj tabli koji nije imao prvu kategoriju.

Šta učiniti? Po pravilima, drugokategorni igrač ne može igrati meč za titulu majstora. Za to zvanje može se boriti samo šahista s prvom kategorijom. S druge strane, ta odredba je bila upisana u pravilnik zvaničnog turnira i morala se ispoštovati.

Kada su pitali glavnog sudiju turnira šta će sada biti s mečom za titulu majstora, on je odgovorio:
– Ne znam. Nastala je prilično nezgodna situacija.

Po povratku naše ekipe u Tulu, gradska šahovska sekcija odlučno je stala u odbranu svog šampiona. U Moskvu, u Višu kvalifikacionu komisiju, poslat je upit: „Kada i kojeg šahovskog majstora ćete poslati u Tulu radi odigravanja meča?“

Viša kvalifikaciona komisija nije brzo odgovorila. Očigledno su morali dobro razmisliti kako da izađu iz ove nezgodne situacije. Nakon nekoliko sedmica, u Tulu je stigao dopis u kojem je pisalo:

„Šahisti druge kategorije Kotovu A. A., koji je ostvario najbolji rezultat na prvoj tabli u glavnoj grupi ekipnog turnira u Lenjingradu, dodjeljuje se prva kategorija i uključuje se u polufinalnu grupu prvenstva Moskve 1934. godine.“

Tako je cilj bio postignut: dobio sam prvu kategoriju, a uz to i pravo da igram u polufinalu prvenstva Moskve.

Ali tu se na mom putu pojavila nova prepreka: polufinale je počinjalo u aprilu, a početkom maja završavala se školska godina I čitav teorijski kurs na institutu. Tokom posljednjeg mjeseca studenti su morali položiti nekoliko ispita i uraditi seminarski rad. Kako stići i odigrati turnir i položiti ispite?

Razgovor s dekanom nije dao ništa. Odgovorio je:
„Postupite kako hoćete, ali sve predmete morate položiti na vrijeme.“

Šta učiniti? Ako odem da igram, mogao bih zakasniti s ispitima, a to je bila prva generacija diplomaca instituta i cijela Tula je obraćala pažnju na to. Ako pak ne odem, čitavo vrijeme ću žaliti što nisam iskoristio priliku.

„Možda će biti još gore“, ubjeđivao sam sam sebe, „stalno ćeš misliti da si propustio takvu šansu i, ne daj Bože, zbog toga ćeš loše položiti ispite.“

Čitalac već može pretpostaviti da sam bio raspoložen tako da me nije bilo teško ubijediti da idem na turnir. Ukratko, otišao sam u Moskvu da igram u polufinalu prvenstva prijestonice.

To takmičenje završilo se za mene uspješno: zajedno s A. Čistjakovim, tada još šahistom prve kategorije, podijelio sam prvo i drugo mjesto i stekli smo pravo da učestvujemo u finalu prvenstva. Vrativši se u Tulu, uspio sam položiti sve ispite. Istina, zbog toga sam dvije sedmice praktično zaboravio šta znači normalan san.

Dakle, teorijski dio studija bio je završen! Ostala je još samo diplomska praksa, a za pola godine i odbrana diplomskog rada.

Kada su me pozvali u studentsku službu i ponudili da izaberem mjesto za obavljanje prediplomske prakse, izabrao sam fabriku „Krasni proletarij“ u Moskvi.

Šahista u meni bio je neizmjerno radostan. „E sad ćemo igrati šah! U Moskvi žive mnogi šahovski majstori, tamo se održava mnogo turnira, drže se teorijska predavanja, uvijek će se moći odigrati partija, pa čak i meč s bilo kojim prvokategornikom.“

U isto vrijeme moja druga polovina – student – pozivala je na razboritost. „Zaboravi na šah!“, ponavljala je uporno. „Misli samo na diplomski rad.“

Stalno mi se po glavi vrtila jedna prepravljena dvostihovna dosjetka, koju je neko od prijatelja smislio:
Majstor možda i ne moraš biti,
ali inženjer moraš postati.

Ko je koga na kraju ubijedio, ni sam nisam shvatio. U proljeće 1934. godine stigao sam u Moskvu, koja je od tada postala moj drugi rodni grad.

INŽENJER-MEHANIČAR

Ako se stane u centar Tule, kod zidina tvrđave, svi ostali dijelovi grada nalaze se znatno više od tebe. Grad je smješten u ogromnoj kotlini, okružen gustim šumama i širokim poljima. Sa uzvišenja Tula izgleda prilično slikovito: dole se prostire velika udolina, na čijem dnu krovovi kuća i bezbroj malih vrtova stvaraju crveno-zelenu šaru. Kada se odozdo gleda uz glavnu gradsku ulicu – ulicu Komunarov – u daljinu se pruža put koji vodi pravo ka jugu. Majka mi je pričala da su nekada tim putem mnogi hodočasnici išli u Kijev, na sveta mjesta. Tada su se i put i ulica zvali Kijevski.

Danas ulicom Komunarov i tim putem više ne prolaze hodočasnici. Sada po glatkom asfaltu jure kamioni, automobili i autobusi. U njima ljudi putuju na jug – na Krim, na Kavkaz – na odmor.

I sama ulica Komunarov, kao i čitav grad, više nisu onakvi kakvi su bili u vrijeme hodočasnika. To više nije prljava „samovarska“ Tula, već lijep, uređen grad s asfaltiranim ulicama, višespratnim zgradama i zelenim parkovima.

Polufinale prvenstva SSSR-a u Tuli (1950. godina)

Građani Tule, gledaoci, posmatraju partiju Suetina s Lilijentalom

Na periferiji grada, odmah iza ulice koja vodi ka parku, nekada je bila pustopoljina obrasla ogromnim čičcima i korovom. Danas se na tom mjestu uzdižu zgrade najveće obrazovne ustanove u gradu – Tulskog mehaničkog instituta.

Nama, prvim diplomcima instituta, nije pošlo za rukom da čitav studij završimo u toj zgradi – završena je tek 1934. godine. Ali upravo tu su se branili diplomski radovi. Tu smo dobili svoje inženjerske „ulaznice“ u proizvodni, naučni i stvaralački život.

Tema mog diplomskog rada bila je projektovanje montažnog pogona za godišnju proizvodnju dvije hiljade tokarsko-vijčanih mašina „DIP-200“, konstrukcije fabrike „Krasni proletarij“. Da bih izvršio taj zadatak, morao sam nekoliko mjeseci raditi u toj fabrici u Moskvi.

Zimi 1935. godine održana je odbrana diplomskih radova.

U velikoj svečanoj sali okupili su se profesori, studenti, brojni gosti, predstavnici društvenih organizacija, prijatelji i rodbina diplomaca. Nije ni čudo – bio je to pravi praznik za Tulu: prva generacija diplomaca instituta!

U državnoj ispitnoj komisiji bili su najbolji profesori instituta, najistaknutiji inženjeri grada, predstavnici tulske industrije. Ipak, nisu oni bili najstrašniji studentima, uprkos svom znanju i iskustvu; njihovih pitanja se nismo najviše plašili. Najviše smo se bojali predsjednika komisije, koji je specijalno došao iz Moskve da prisustvuje prvom diplomiranju novog instituta – velikog stručnjaka za tehnologiju metala, teoriju tolerancija i mjernih instrumenata, Georgija Aleksandroviča Aparina, profesora Moskovske visoke tehničke škole „Bauman“.

Upravo su njegova pitanja izazivala najveći strah, jer je njegovo mišljenje, kao naučnika i predsjednika komisije, naravno, imalo presudnu ulogu u konačnoj ocjeni naših radova.

Moja odbrana je u početku tekla glatko. Raširivši brojne crteže i predavši predsjedniku komisije pisano obrazloženje, počeo sam detaljno izlagati projekat, tehnički ga potkrepljujući brojčanim i tehnološkim podacima.

Svi su pažljivo slušali moja brza i, kako sam tek kasnije shvatio, pomalo samouvjerena objašnjenja. U zanosu sam govorio brzo, iznoseći niz podataka, brojki i formula.

Trudeći se da nikoga ne gledam kako se ne bih zbunio, grčevito sam spojio prste ruku ispred sebe i zagledao se nagore, tamo gdje su se zidovi sale spajali sa plafonom i gdje se na bijeloj površini jasno vidjela tamna vlažna mrlja.

Počela su pitanja. Najprije su pitali tulski profesori, inženjeri i članovi komisije. Odgovarao sam.

Najzad je iza stola ustala krupna figura predsjednika. Profesor mi je prišao sasvim blizu i, gledajući me pravo u oči, postavio prvo pitanje:

– Zašto ste projektovali proces montaže mašina na kolicima, a niste ga postavili na pokretnu traku?

Sve što se zatim desilo pamtim kao da nije bilo prije dvadeset godina, nego juče.

Još uvijek pod uticajem brzog ritma prethodnih odgovora, a naročito svog izlaganja, počeo sam glasno i samouvjereno da iznosim profesoru razne argumente, nabrajam razloge i dajem, kako mi se činilo, iscrpna objašnjenja.

Profesor je pažljivo slušao, gledajući me pravo u oči i odobravajući klimajući glavom. To me je još više ohrabrilo. Počeo sam da govorim još brže i sigurnije.

Moj odgovor trajao je nekoliko minuta. Na kraju sam, želeći da svojim argumentima dam još veću težinu, počeo čak i da odlučno mašem rukom. Rekavši sve što sam znao, zaćutao sam, očekujući pohvalu za sadržajan i temeljit odgovor.

Nekoliko sekundi profesor me je gledao, blago nagnuvši glavu u stranu, a zatim je, očigledno nezadovoljan previše slobodnim tonom mog odgovora, oštro rekao:

– Sve to nije tačno! Razmislite i pronađite pravi odgovor.

Da se u tom trenutku plafon sale srušio na mene, ne bi me više zaprepastio nego ova ocjena mog odgovora.

„Sve je propalo! Neću dobiti odličnu ocjenu, možda čak i pasti“, brzo mi je prošlo kroz glavu.

Oblio me je znoj uprkos februarskoj hladnoći. Stajao sam potresen i zbunjen, ne usuđujući se da pogledam prema utihnuloj sali. Još jače sam stegao već vlažne prste i grozničavo pokušavao da pronađem pravi odgovor, spreman da izgovorim sramotno „ne znam“. Siva mrlja na zidu uporno mi je upadala u oči.

I baš u tim teškim trenucima pomoglo mi je moje šahovsko iskustvo! Na prvi pogled, kakve veze ima šah s tim – kako on može pomoći u sali gdje se rješavaju sasvim drugačija, tehnička i naučna pitanja? Kakva je veza između manevrisanja figurama i kretanja kolica na kojima se sastavljaju tokarske mašine?

Ipak, pomoć mi je došla upravo iz šaha. Na ishod odbrane diplomskog rada mogu zahvaliti baš šahu.

Dešava se u turnirskoj partiji da nikako ne možeš pronaći pravi potez, a vremena za razmišljanje više nema — potrošio si ga ranije i sada si u cajtnotu. U takvim kritičnim trenucima majstor često prestaje razmišljati o samoj poziciji — ionako više nema vremena da sve izračuna. Počinje razmišljati o protivniku, prisjeća se šta on ne voli, kakve pozicije izbjegava.

Brzo se prisjetivši svega toga, igrač u cajtnotu donosi odluku koja podsjeća na ono što se u matematici naziva „dokazom suprotnim“. Ne traži se više odgovor na pitanje: „Koji je potez u ovoj poziciji najbolji?“ Umjesto toga rješava se drugo pitanje: „Koji će potez protivniku biti najneprijatniji, najteži za odigrati?“

Otprilike tako se dogodilo i tokom moje odbrane. Nisam više pokušavao pronaći nove argumente u korist svog projekta.

„Svejedno“, proletjelo mi je kroz glavu, „neću uspjeti dodati ništa na sve one beskrajne razloge koje sam već iznio u svom odgovoru.“

Tada sam se sjetio metode koju šahisti koriste u teškim pozicijama, u cajtnotu. Samo što je ovdje trebalo pronaći odgovor ne na pitanje „šta profesor ne voli?“, nego: „šta je profesor zapravo imao na umu, šta je najvažnije uočio u mom projektu, a što sam ja propustio u svom dugom, ali očigledno nedovoljno sadržajnom odgovoru?“

U tih nekoliko sekundi sjetio sam se da je specijalnost profesora Aparina teorija tolerancija, koja proučava spojeve dijelova mašina, i čije osnovno pravilo kaže da je najvažnije svojstvo dijelova njihova međusobna zamjenjivost — da svaki dio jedne mašine može odgovarati drugoj bez dodatne obrade. Samo u tom slučaju moguće je organizovati montažu na pokretnoj traci, kao što se, na primjer, radi u proizvodnji automobila. Kod mene, međutim, dijelovi mašine nisu imali ta svojstva.

Pogledao sam profesora. Smiješio se, možda je po radosnom sjaju u mojim očima shvatio da sam napokon pronašao pravi odgovor. Trenutno se smirivši, bez žurbe, ali jasno, slog po slog izgovaram dvije  riječ:

— Vza-i-mo-za-mje-nji-vost! (— Uzajamna zamjenjivost!)

Profesor me pogleda, sačeka nekoliko sekundi, vjerovatno želeći da iskuša moje strpljenje i da me malo nauči pameti zbog previše samouvjerenog tona prethodnih odgovora, pa napokon izgovori takođe samo jednu riječ:

— Tačno! — zatim, nakon kratke pauze, doda: — Idemo dalje. — i postavi još jedno pitanje, koje sam dobro znao.
Odgovori predsjedniku komisije odredili su ne samo sudbinu mog diplomskog rada, nego i njegovu ocjenu. Dvadeset minuta kasnije komisija je donijela odluku:

„Studentu Tulsko mehaničkog instituta Kotovu A. A. dodjeljuje se zvanje inženjera-mehaničara za hladnu obradu metala. Ocjena diplomskog rada i znanja — odlična.“

Objavivši odluku državne ispitne komisije, profesor Aparin me pozva k sebi, stisnu mi ruku i glasno reče:

— Čestitam vam! Želim vam da unapređujete nauku isto onako kako unapređujete šah!

Očigledno je neko iz Tule već rekao profesoru o mojoj strasti prema šahu. I samo sam ja u čitavoj sali znao koliko su njegove riječi bile na mjestu, koliko mi je šah pomogao samo nekoliko minuta ranije.

ONI KOJI SU SLUŽILI ŠAHOVSKOJ UMJETNOSTI

Odbranivši diplomu, preselio sam se u Moskvu i počeo da radim u vazduhoplovnom konstruktorskom birou. Istovremeno sam se potpuno uronio u živu i bogatu šahovsku scenu glavnog grada. Poslije Tule, gdje je bilo svega nekoliko šahista druge kategorije, Moskva — grad u kojem žive najjači majstori i gdje se svakodnevno održavaju turniri — učinila mi se pravim „šahovskim rajem“.

Uz to, baš u danima mog dolaska u Moskvu počeo je drugi međunarodni turnir. Održavao se u prostranim salama Muzeja likovnih umjetnosti. Na turniru su učestvovali gotovo svi najjači šahovski velikani svijeta, koje sam do tada viđao samo na fotografijama u časopisima i knjigama.

Napokon sam mogao vidjeti legendarnog Emanuela Laskera, koji je dvadeset šest godina držao titulu svjetskog prvaka. Ušavši u muzej, među desetinama učesnika odmah sam prepoznao njegov, sa fotografija poznat, oštro ocrtan profil, ponosno držanu sijedu glavu, nos s grbom i guste sijede obrve koje su se nadvijale nad očima.

„Moskva mi se učinila pravim ‘šahovskim rajem’… čak se i na novogodišnjem balu studenata u Kremlju igra šah.“

Lasker je uživao ogroman autoritet i popularnost među moskovskim ljubiteljima šaha. Desetine šahista dočekivale su ga kod rešetkastih kapija muzeja. Uz stepenice koje vode na drugi sprat, u turnirsku salu, Lasker je ulazio praćen aplauzom šahovskih zaljubljenika. Isto tako oduševljeno moskovski šahisti su ga ispraćali kada bi napuštao turnirsku salu.

Ostarjeli šampion odigrao je turnir sjajno, ne izgubivši nijednu partiju i zauzevši treće mjesto ispred Kapablanke i mnogih najjačih šahista tog vremena. Uprkos svojih šezdeset osam godina, Lasker je odigrao niz partija sa mladalačkom svježinom, unijevši u njih umjetnost i tehniku koje su oduvijek krasile njegovu igru.

Lasker je zadivljivao prisutne svojom nepomućenom smirenošću tokom igre. Nesumnjivo je i taj izvanredni šahovski borac iznutra proživljavao tok šahovske borbe, jer je nemoguće zamisliti šahistu koji ne osjeća uzbuđenje tokom partije. Međutim, spolja se to uzbuđenje kod njega nimalo nije primjećivalo: posmatrač je uvijek vidio samo njegovu nepomičnu figuru, sijedu glavu sa smirenim izrazom lica i neizostavni dim cigare.

Takva smirenost neizbježno je djelovala na protivnika, i upravo zato u Laskerovoj praksi ima mnogo partija (možda više nego kod bilo kog drugog šahiste) koje je spasio, pa čak i dobio iz beznadežnih pozicija. Nije slučajno što je neko od stranih šahista proširio glasinu da Lasker hipnotiše svoje protivnike i tako ih navodi da prave loše poteze. Besmislenost takvih tvrdnji je očigledna. Ipak, nema sumnje da je svojim nepokolebljivim mirom Lasker snažno psihološki djelovao na protivnike, što je igralo veliku ulogu u postizanju njegovih izuzetnih sportskih uspjeha.

Kao primjer mogu navesti njegovu partiju protiv Špilmana na međunarodnom turniru 1935. godine. Bivši svjetski prvak igrao je crnim figurama. Nakon greške u otvaranju, Lasker je bio primoran da se odrekne rokade, pa je njegov kralj bio izložen napadu svih bijelih figura. Pozicija crnih postala je beznadežna, a odbrana napada bila je nemoguća.

I u tom trenutku se iznenada dogodilo nešto neočekivano. Umjesto da čeka da se napadačke snage bijelih približe njegovim figurama, Lasker je sam hrabro pošao kraljem u susret napadačkim figurama. Izgledalo je da će ta ludost ubrzati propast crnog i izazvati trenutni rasplet. Takav je bio prvi utisak posmatrača ove partije. U velikoj mjeri se kasnije pokazalo da je to i bilo tačno: naknadna analiza partije dokazala je da crni tim manevrom ni za jotu nije poboljšao svoju poziciju i morao je izgubiti.

Međutim, takav smjeli iskorak imao je snažan psihološki uticaj na protivnika. Špilman je počeo da se nervira, njegovi planovi su se poremetili, morao je da ih mijenja i traži nove puteve napada. Umjesto sporog načina djelovanja sada je morao preći na odlučne poteze. Igra se krajnje zaoštrila.

Najvažnije je bilo to što je Lasker iz branioca, pasivne strane, u svijesti protivnika postao strana koja sama izmišlja sopstvene puteve igre i dobija određenu samostalnost u djelovanju. Moralni efekat takvog poteza bio je ogroman: dok je Lasker sjedio za tablom s olimpijskim mirom, Špilman je postajao sve nervozniji. To se odrazilo na dalji tok borbe. Bijeli je napravio grešku, nije našao relativno jednostavan put do pobjede, i partija je završena remijem. Publika je dugotrajnim aplauzom pozdravila ovaj ishod partije — kao primjer čvrste odbrane.

Sljedeće godine, na trećem međunarodnom turniru u Moskvi, Lasker je nastupio neuspješno. Godine su se osjetile i kod ovog, naizgled nesalomivog šahiste. Tokom trećeg turnira, koji se održavao u Sali stubova Doma sindikata, ja sam zajedno s drugim prvokategornicima radio u organizacionom aparatu turnira. Iza scene Sale stubova svakodnevno smo sretali Laskerovu suprugu Martu, koja je s njim prošla dugi trijumfalni put šahovskih pobjeda. Sada je, u poznim godinama, morala prisustvovati zalasku nekadašnje slave svjetskog šahovskog prvaka.

Po deset puta svake večeri ta mala sijeda starica, sa svojim neizostavnim pletenjem u rukama, prilazila nam je i pitala na njemačkom:

— Kako stoje stvari kod doktora Laskera?

Trudili smo se da joj na svaki način ublažimo istinu, ali smo ipak svaki put morali reći da su Laskerove prilike u današnjoj partiji loše.

Ona bi se brzo okrenula od nas i odlazila, uzalud pokušavajući da sakrije suze.

Jednom prilikom, na banketu poslije turnira, uspio sam da razgovaram s Laskerom o šahovskim temama. Mudri šahista-filozof pažljivo je saslušao moja pitanja i kratko mi odgovorio na sve što me je interesovalo.

Ovi savjeti velikog poznavaoca šaha pomogli su mi da razjasnim neka pitanja šahovske teorije. Posebno me zanimala psihologija šahovske borbe, umijeće da se protivniku nametne ona vrsta pozicije koja mu ne odgovara. Upravo u toj oblasti Lasker je bio nenadmašan stručnjak.

Potpuno smiren i isti u danima pobjeda i u danima poraza bio je drugi bivši svjetski prvak, rođeni Kubanac Hose Raul Kapablanka. Srednjeg rasta, krupne, već pomalo popunjene figure i velike glave, kubanski velemajstor je obično ponosno šetao turnirskom salom, kao da se malo brinuo o sudbini partije.

Kapablanka nikada nije sebe opterećivao dugim razmišljanjem nad šahovskom pozicijom. U njegovoj praksi cajtnoti su bili izuzetno rijetka pojava. Kubanac nikada nije sjedio na stolici. U vrijeme kada je protivnik bio na potezu, on je obično šetao po turnirskoj sali i, osmjehujući se, posmatrao poznanike ili analizirao već završene partije s nekim.

Jednom prilikom bivši svjetski prvak, nakon što je odigrao potez, zaboravio je da pokrene sat. Šetajući između stolova, odjednom je primijetio da njegov sat radi. Pomislivši da je protivnik već odgovorio na potez, Kapablanka je brzo prišao, usput pogledao poziciju i bez razmišljanja pomjerio neku figuru.

— Pardon! — povikao je njegov protivnik. — Ja još nisam odigrao svoj potez.

Učtivi bivši svjetski prvak izvinio se zbog svoje rasijanosti i vratio figuru na prethodno mjesto. Moskovski sudije su se samo osmjehnuli: takvo kršenje pravila nije bilo predviđeno čak ni kodeksom međunarodnih takmičenja.

Lakoća i brzina razmišljanja uopšte su bile karakteristične za Kapablanku. U hodnicima Sale stubova često smo posmatrali kako genijalni Kubanac analizira već završene partije. Zadivljavala nas je izuzetna brzina kojom je računao varijante i pronalazio tačan i najbrži put do pobjede. U tehnici realizacije prednosti Kapablanka je bio nenadmašan. Tu tehniku su pažljivo usvajali i naši majstori, što im je pomagalo u kasnijim nastupima. Njegovo tehničko umijeće je toliko visoko ocijenjeno među šahistima da se i danas, kada neko suptilno dobije završnicu partije, često kaže da je realizovao prednost u Kapablankinom stilu.

Kapablanka je počeo da igra šah u četvrtoj godini života. Možda se upravo zato kod Kubanca razvila ogromna šahovska intuicija, ili kako šahisti kažu — osjećaj za poziciju. Posjedujući tako vrijedne i visoko razvijene šahovske osobine, Kapablanka je za nekoliko sekundi nalazio odgovore na pitanja čije je rješavanje kod drugih majstora ponekad trajalo i po nekoliko minuta.

Ali upravo ta lakoća igre, koja je s vremenom prešla u izvjesnu površnost i olakost, bila je uzrok relativno ranog zalaska šahovskog talenta Kapablanke. On nije uspio uspješno da izdrži takmičenje s plejadom novih majstora, koji su šah smatrali stvaralaštvom, naukom i u to svoje omiljeno zanimanje ulagali sav svoj talenat, radnu sposobnost i sebe u potpunosti.

Tokom međunarodnog turnira u Moskvi 1935. godine između Laskera i Kapablanke još je trajao sukob koji je započeo prije petnaest godina. Istorija tog neprijateljstva karakteristična je za buržoaski sportski svijet i slikovito prikazuje tadašnje odnose u borbi za titulu svjetskog šampiona u šahu.

Oko 1918–1920. godine Kapablanka je uporno nastojao da odigra meč za svjetsko prvenstvo s Laskerom. Svjetski šampion, koji je tada već imao više od pedeset godina, postavljao je određene uslove u vezi s mjestom i vremenom meča. Međutim, ti uslovi očigledno nisu odgovarali Kapablanki i otežavali su njegovu pobjedu nad Laskerom.

Tada su američki prijatelji Kapablanke, djelimično i uz njegovo znanje, počeli da objavljuju u raznim šahovskim časopisima članke s aluzijama da Lasker izbjegava susret s mladim izazivačem i da postavlja neprihvatljive uslove. Svjetski šampion, uvrijeđen i ogorčen takvim nepravednim nagovještajima, demonstrativno je odustao od svoje titule u korist Kapablanke. Naravno, šahovski svijet nije prihvatio takvo “prenošenje” najviše sportske titule. Tada je razočarani Lasker prihvatio sve uslove koje su postavili organizatori i, između ostalog, da se meč igra u tropskoj Havani u najtoplije doba godine.

Moguće je da bi i pod drugim uslovima Kapablanka izašao kao pobjednik iz tog dvoboja sa svjetskim šampionom. Međutim, u njihovom meču Lasker mu nije pružio nikakav ozbiljan otpor i praktično je bez borbe ustupio titulu svjetskog prvaka. Od tada Lasker nije mogao oprostiti Kapablanki njegovo neetično, nesportsko ponašanje pred meč 1921. godine.

Nama, koji smo poznavali tu priču, bilo je veoma zanimljivo posmatrati žestoke susrete ova dva stara šahovska rivala. Godine 1935. partiju između njih dobio je Lasker, energičnom napadačkom igrom na protivničku poziciju. Već sljedeće godine Kubanac je uspio da uzvrati revanš. Nekoliko mjeseci nakon tog drugog turnira došlo je do pomirenja između Laskera i Kapablanke i dugogodišnja svađa je okončana.

Na međunarodnom turniru 1935. učestvovalo je mnogo drugih zanimljivih šahovskih majstora. Posebno je ostao upamćen talentovani šahista oštro kombinacionog stila, majstor neočekivanih napada i spektakularnih žrtava, Rudolf Špilman. Kada je hodao kroz turnirsku salu, neizbježno je podsjećao na težak cirkuski broj žonglera: njegovo kratko, zdepasto tijelo i velika glava ličili su na veliku i malu kuglu postavljenu jednu na drugu.

Taj daroviti šahista je već u prvom kolu doživio neprijatnost: izgubio je partiju od Botvinika u nevjerovatno malom broju poteza — jedanaest! Kako je Špilman kasnije objašnjavao, Botvinik je lako opovrgao njegovu novinu, za koju je Špilman ranije platio nekom stranom majstoru flašom skupog vina.

Veliko interesovanje izazvalo je i učešće najjače šahistkinje, svjetske šampionke među ženama Vere Menčik. Ta šarmantna žena u potpunosti je vladala šahovskom tehnikom i znanjem u svim oblastima šahovske umjetnosti. Po snazi je ustupala samo rijetkim muškim majstorima i uspješno je izdržavala borbe protiv najjačih svjetskih šahista.

Međutim, na turniru 1935. godine svjetska prvakinja je nastupila neuspješno, posebno na startu. U najtežem trenutku turnira za Menčik, organizatori su joj uručili divan poklon — izvrsno izrađenu mramornu kopiju jedne od najboljih skulptura koje se nalaze u muzeju.

Ta moralna podrška sovjetskih ljubitelja šaha inspirisala je izuzetnu šahistkinju. U završnim kolima Vera Menčik je ostvarila znatno bolji rezultat nego na početku. Posebno je protiv jednog od pobjednika turnira — velemajstora Solomona Flora — uspjela da izbori počasni remi. Niz drugih partija samo slučajno nije završio njenom pobjedom. Nekoliko godina kasnije cijeli svijet je saznao za tragičnu smrt talentovane šahistkinje, koja je poginula u Londonu tokom napada fašističkih avionskih projektila.

Nakon završetka međunarodnog turnira počelo je šahovsko prvenstvo Moskve, na kojem sam dobio pravo da učestvujem. Konačno je došao dugo očekivani trenutak da se suprotstavim majstorima, da provjerim svoje snage i istovremeno da učim od njih, preuzimajući dio njihovog bogatog iskustva.

Sa sasvim razumljivim uzbuđenjem počeo sam igrati na prvenstvu Moskve — svom prvom turniru sa tako jakim sastavom. Svi najbolji šahisti prestonice bili su uključeni u borbu za titulu šampiona Moskve 1935. godine.

Evo sjedi visok, izuzetno mršav mladi čovjek s dugom crnom kosom koja mu nemirno pada na čelo. Naglim pokretom svoje tanke, i zbog toga naizgled veoma duge ruke, on neprestano sklanja kosu unazad. Karakteristične crte njegovog mongoloidnog lica i njegova poza — pognuta leđa i spuštena ramena — nekako su mi dobro poznate.

Sjetih se! To je upravo original mnogih prijateljskih karikatura objavljenih u šahovskoj štampi. Koliko liči na njih, koliko tačno karikature prenose osobenosti njegovog izgleda, stila igre i karaktera. To je jedan od najtalentovanijih mladih majstora, šahista koji se proslavio pobjedama na mnogim turnirima. Stil igre, koji blista najljepšim kombinacijama i munjevitim napadima, privukao je pažnju mnogih ljubitelja šaha. Tek nedavno je pobijedio Kapablanku na međunarodnom turniru 1935. godine, a godinu ranije efektno je porazio Evea na međunarodnom turniru u Lenjingradu. To je miljenik Moskovljana — Nikolaj Rjumin.

Ali zašto toliko puši, taj mladi čovjek!
Uostalom, za njega, bolesnog od tuberkuloze, pušenje je posebno štetno. Koliko puta kasnije, kada smo već postali prijatelji, ja (kao i svi oko Rjumina) savjetovali smo mu da prestane da puši. Nažalost, nije nas slušao. Rjumin je posvetio šahu cijeli svoj kratak, ali sadržajan život. Nijedna manifestacija šahovskog života nije prošla bez toga da u njoj Rjumin aktivno ne učestvuje. Nema potrebe ni govoriti o turnirima i takmičenjima: tu je u svaku partiju unosio čitavog sebe, pokazujući svoju individualnost i izuzetnu inventivnost. Njegove partije bile su nepresušan tok duhovitih kombinacija i niza neodbranjivih prijetnji. Volio je ponekad da na svoj način otvara partiju, da natjera protivnika da se bori na otvorenom polju, gdje nema zaštite teorijskih varijanti. U tome je Rjuminov talenat bio jedinstven, i tu se razlikovao od mnogih drugih. Zato njegove partije sijaju čudesnim zamislima i neponovljivim kombinacijama.

Međutim, ne može se reći da je Rjumin odbacivao teoriju. Ne! On je veoma ozbiljno proučavao šah i, vjerovatno, najviše radio na teoriji otvaranja. Ali u svaku poznatu poziciju moskovski majstor je umio da unese nešto svoje, originalno, novo. Nama, šahistima prve kategorije, često je govorio o potrebi da se radi na šahu, da se savlada sve ono što je otkriveno i uneseno u teoriju šaha kroz čitavu njegovu istoriju. Meni lično često je prigovarao što nedovoljno poznajem poznate teorijske varijante.

Nikolaj Rjumin je uvijek bio spreman da podijeli svoje znanje i iskustvo s mladim šahistima. Svi smo voljeli Rjumina zbog njegove otvorenosti u ocjenama igre ovog ili onog šahiste. To je radio bez ikakvog straha da će nekome zasmetati ili pokvariti odnose. Tako je do 1939. godine Rjumin redovno kritikovao mene, i u člancima i u nastupima, i u ličnim razgovorima, zbog toga što je u mojoj igri bilo malo inventivnosti i mašte, a mnogo suvoće i šablona. Ta drugarska, iskrena i otvorena kritika pomogla je mom napretku, a upravo je to i bila Rjuminova namjera. Istovremeno, Rjumin je prvi bio spreman da podrži i pohvali šahistu kada bi se on konačno oslobodio nedostataka. Tako je, na primjer, nakon višestruke kritike, Rjumin prvi u novinama napisao o mojim stvaralačkim dostignućima na XI prvenstvu SSSR-a. Direktan i pošten u ocjeni postupaka svojih kolega i u kritici njihovog šahovskog rada — takvog smo poznavali Rjumina, takav je ostao do kraja svojih dana, i upravo zbog te iskrenosti i otvorenosti svi su ga voljeli.

Posebno mi je ostala u sjećanju njegova sposobnost da drži simultanke: tu je bio nenadmašan. Nije slučajno što su se na Zapadu divili tom njegovom umijeću, kada je na svojim turnejama po sjevernim zemljama Evrope završavao gotovo sve simultanke „suvim“ rezultatom. Simultanke je Rjumin davao vrlo lijepo: brzo se kretao i energično, u napadačkom stilu, vodio partije.

Posljednjih godina života Rjuminu je bilo teško da nastupa sa simultankama — teška bolest činila je svoje razorno djelo. Kada sam ga nedugo prije rata zamolio da nastupi u nekom klubu, ljubazno se izvinio i rekao:

— Nažalost, ne mogu. Jako mi je teško da pomjeram ruke. Znaš, nastavio je, na trideset tabli treba odigrati po četrdesetak poteza, znači više od hiljadu puta podići i spustiti ruku. To mi je sada veoma teško.

Ubrzo nakon toga počeo je rat. Bolest se još više pogoršala i u decembru 1941. Nikolaja Rjumina više nije bilo.

Svi koji su poznavali Rjumina, njegovi prijatelji i protivnici, uvijek će čuvati uspomenu na njegov izuzetni talenat, njegovu dobroćudnu osmijeh, njegove prijateljske savjete i nesebičnu pomoć.

Nasuprot Rjuminu sjedi drugi majstor, naizgled njegova potpuna suprotnost. I zaista, po spoljašnjem izgledu, po karakteru igre, po stilu odigranih partija bili su izrazito različiti, i samo u mekoći srca i dobroćudnosti nisu zaostajali jedan za drugim. Da, možda su se još po broju popušenih cigareta mogli sasvim ravnopravno nadmetati.

(Nastaviće se)

(Stavljen nastavak 11) 

Intervju: Velemajstor Bojan Maksimović – novi šampion Srbije

 U Senti je završeno 20. Pojedinačno prvenstvo Srbije u šahu, najznačajnije nacionalno takmičenje koje je i ove godine okupilo sam vrh srpskog šaha. Tokom devet dana (od 13. do 21. juna 2026.) i devet kola deset učesnika vodilo je veliku borbu za titulu prvaka države, a šampionski pehar na kraju je zasluženo pripao mladom velemajstoru Bojanu Maksimoviću.

Sa osvojenih 6,5 poena iz devet partija, Maksimović je stigao do najvećeg uspjeha u dosadašnjoj karijeri i postao novi šampion Srbije.

Nakon osvajanja šampionske titule, Bojan Maksimović u intervjuu (preko interneta) za blog Šah-mat liste govori o putu do šampionskog pehara, ključnim partijama na prvenstvu, utiscima iz Sente, ali i planovima za nastavak karijere nakon najvećeg uspjeha koji je do sada ostvario na domaćoj šahovskoj sceni.

Goran Tomić: Prije svega, želim da Vam čestitam na osvojenoj tituli prvaka Srbije i da Vam se zahvalim što ste izdvojili vrijeme za razgovor za Šah-mat listu. Kakav je osjećaj postati šampion Srbije?

Velemajstor Bojan Maksimović: Osjećaj je sjajan, posebno kada znam koliko je konkurencija na turniru bila jaka i sa obzirom da je ovo moj prvi nastup na šampionatima Srbije nakon prelaska na srpsku rejting listu. Turnir je bio izuzetno naporan, svaka partija je bila borba za sebe i nijedna pobjeda nije došla lako.

G.T: Koja partija na šampionatu bila ključna za osvajanje titule?

Velemajstor Bojan Maksimović: Tu je bilo više bitnih partija, ali moj lični osjećaj je da je ta partija bila protiv IM Stefana Tadića u 6. kolu. Do tog momenta je zaostajao samo pola poena na tabeli i to je bila ključna partija da se izolujem na samom vrhu tabele 3 kola prije kraja turnira. Partija je bila mnogo teška za mene, dugo vremena sam imao malu prednost ali nikako da nađem konkretan put do pobjede i tako sam puno energije izgubio tokom partije. Na kraju u obostranom cajtnotu sam uspio da dođem do odlučujuće prednosti nakon njegove greške što mi je bilo veliko olakšanje.

G.T: Da li je bilo trenutaka kada ste pomislili da Vam titula izmiče?

Velemajstor Bojan Maksimović: Poslije 6. kola sam vodio 1.5 poen ispred Tadića i znao sam ako ne izgubim od Brijakina u 7. kolu da su male šanse da me bilo ko prestigne, jer je Tadić imao težak žrijeb do kraja turnira. Tako da poslije 8. kola gdje sam remizirao sa GM Šarijazdanovom bijelim figurama već mi je bilo obezbjeđeno prvo mjesto bez obzira na rezultate u zadnjem kolu (jer je drugi kriterijum međusobni duel, gdje sam dobio Tadića koji jedini može da se izjednači sa poenima). Izdvojio bih i poraz u zadnjem kolu od GM Miše Papa gdje mi je bilo teško da pristupim partiji jer sam već matematički osvojio turnir prije partije pa sam htio turnir što prije da se završi, što je on dobro iskoristio.

G.T:  Koji Vam je protivnik zadao najviše problema na šampionatu?

Velemajstor Bojan Maksimović: Partija protiv GM Atalik Suata je bila mnogo neizvjesna gdje sam ja igrao previše oštru varijantu za taj period turnira, kada sam imao već 3 iz 3. U jednom momentu partije on nalazi mnoge teške poteze i dolazi do skoro dobijene pozicije uz spektakularnu žrtvu dame. Ali u cajtnotu ispušta prednost i dolazi do remija kojim sam ja bio prezadovoljan sa obzirom da je Ivanišević izgubio od Papa i ostao na 3 poena iz 4 partije.

G.T: Koliko ste se pripremali za ovaj šampionat i da li ste imali poseban pristup?

Velemajstor Bojan Maksimović: Da budem iskren konkretno za šampionat sam se spremao dan pred turnir samo za prvu partiju sa Markušem, ostale partije sam se spremao na turniru. Znao sam otprilike sve igrače na turniru, njihov stil igre i repertoare pa mi je bilo mnogo lakše da se spremam nego na nekim drugim turnirima koje sam igrao (Evropsko pojedinačno prvenstvo 2026 u Katovicama).

G.T: Koliko Vam znači što ste do titule došli kao jedan od najmlađih srpskih velemajstora?

Velemajstor Bojan Maksimović: Izuzetno mi znači. Kada vidim koja su sve imena našeg šaha dolazila do te titule (Ivanišević, Inđić, Ivić,...), svjestan sam u kakvo sam društvo ušao. Ipak, u današnje vrijeme razvoj šaha se ubrzao uz razvoj kompjutera i šahovskih programa, pa djeca već sa 12 godina postaju velemajstori. To što sam bio jedan od mlađih igrača na turniru mi je sigurno bila jedna od prednosti u odnosu na starije protivnike.

G.T: Kako ćete proslaviti osvajanje titule šampiona Srbije?

Velemajstor Bojan Maksimović: Prvo i najvažnije mi je da se dobro odmorim, jer je turnir bio mentalno i fizički iscrpljujući, 9 dana priprema za protivnike i svih varijanti može da bude naporno. Nisam planirao nikakvo slavlje, prije ću da pogledam neki ispit da položim na Elektrotehničkom fakultetu koji studiram.

G.T: Kako bi opisali Vaš šahovski stil?

Velemajstor Bojan Maksimović: Na početku moje karijere mnogo sam više imao napadački i taktički stil igre, dok zadnjih godina sam se okrenuo više solidnijem repertoaru i pozicionoj igri gdje je lakše nadigrati mlađe igrače koji svi skoro imaju taktički stil i slabu pozicionu igru.

G.T: Koliko dnevno vremena posvećujete šahu?

Velemajstor Bojan Maksimović: Nemam tačan raspored rada, ali često igram na chess.com-u blic partije kako bih održavao formu. U prosjeku radim po 6 sati u sedmici sa trenerom, a između toga radim i sam neke varijante koje me zanimaju, ali nije ništa mnogo.

G.T: U kojim segmentima igre smatrate da ste najviše napredovali posljednjih godina?

Velemajstor Bojan Maksimović: Imam osjećaj da je teorija otvaranja dugo godina bila moj problem, ali posljednjih godina sam uspio da shvatim suštinu priprema za partiju, što mi je donosilo mnogo bolje pozicije iz otvaranja nego prije, kada sam upadao često u pripreme protivnicima.

G.T:  Kako gledate na sve veću ulogu šahovskih mašina i vještačke inteligencije u šahu?

Velemajstor Bojan Maksimović: Najveća promjena se može vidjeti u otvaranjima, gdje se varijante koje su nekad smatrane kao oborene ili loše danas mogu da se igraju. Čak i neke varijante koje su loše po kompjuterima mogu da se igraju ako neko dovoljno duboko spremi i očekuje da protivnik neće znati sve prve linije kompjutera. Tako da se otvaraju mnoge mogućnosti sa razvojem kompjutera. I priprema je postala mnogo lakša za nekog protivnika, sve partije imaju u onlajn bazi i lako se spremiti danas za bilo koga.

G.T: Da li danas više vjerujete intuiciji ili konkretnom računanju varijanti?

Velemajstor Bojan Maksimović: Uglavnom intuicija mi služi za pronalaženje poteza kandidata, koje kasnije preispitujem konkretnim računom. Ne može nikad sve da se izračuna, pa intuicijom skraćujemo stablo varijanti.

G.T: Koji su Vam neposredni šahovski planovi?

Velemajstor Bojan Maksimović: Mogu da kažem da je sljedeći cilj prelaz preko 2600 rejting poena, ali za to je potrebno puno vremena, truda i ulaganja. Trenutno mi je prioritet fakultet da završim, a za šah ćemo da vidimo poslije, za sad mi je bitno da održavam stabilan level igre i aktivno igram koliko je to moguće.

G.T: Koju bi partiju iz Vaše karijere preporučili čitaocima Šah mat liste da obavezno pogledaju?

Velemajstor Bojan Maksimović: Izdvojio bih svoju partiju sa Bjerre Jonas Buhlom (2626) sa prošlogodišnjeg pojedinačnog Evropskog prvenstva u Rumuniji. To mi je pobjeda protiv igrača najvećeg rejtinga ikad, i imam osjećaj da sam ga nadigrao od početka do kraja partije sa čisto pozicionom igrom.

Maksimovic,Bojan (2505) - Bjerre,Jonas Buhl (2637) [A30]
25th ch-EUR Indiv 2025 Eforie Nord ROU (3.34), 17.03.2025

 1.c4 c5 2.Nf3 Nf6 3.g3 Nc6 4.Bg2 d6 5.0–0 g6 6.d4 cxd4 7.Nxd4 Bd7 8.Nc3 Bg7 9.Nxc6 bxc6 10.b3 0–0 11.Bb2 Qa5 12.Rc1 Rac8 13.e4 Bg4 14.Qc2 Qh5 15.f3 Bh3 16.Ne2 e5 17.Bxh3 Qxh3 18.c5 Bh6 19.Rcd1 Be3+ 20.Kh1 Rfd8 21.cxd6 Rxd6

22.Ng1 Qe6 23.Rxd6 Qxd6 24.Rd1 Qe7 25.Ne2 Bb6 26.Kg2 Ne8 27.Qc3 f6 28.Qc4+ Kh8 29.Rd3 Ng7 30.f4 Bc5 31.fxe5 fxe5 32.Ng1 Bxg1 33.Kxg1 Rf8 34.Rd1 h5 35.Qxc6 Qf7 36.Qc2 Qf3 37.Re1 Ne6

38.Bxe5+ Kg8 39.h4 Kh7 40.Qg2 Qg4 41.Rf1 Rxf1+ 42.Qxf1 Kg8 43.Qd3 g5 44.Bf6 gxh4 45.Bxh4 Kh7 46.Qd7+ Kg6 47.Qd5 a6 48.b4 Kg7 49.a4 Qf3 50.Qe5+ Kf7

51.Qf5+ Qxf5 52.exf5 Nd4 53.f6 Kg6 54.Kf2 Kf7 55.Ke3 Nc2+ 56.Kf4 Nxb4 57.Kg5 Nd5 58.Kxh5 a5 59.g4 Nf4+ 60.Kg5 Nd5 61.Kh6 Nf4 62.g5 Ng6 63.Be1 Ne5 64.Bc3

1–0

G.T: Imate li poruku za mlade šahiste u regionu? Kako se postaje šampion?

Velemajstor Bojan Maksimović: Mislim da se najbolji šah igra kad je čovjek rasterećen i kad ima neki osnovni izvor primanja osim šaha. Tako da mislim da uporedo napredovanje u šahu i završavanje škole (fakulteta) najbolji izbor. Ipak nije lako danas biti profesionalni šahista i samo od toga živjeti.

Goran Tomić: Hvala na razgovoru za Šah-mat listu. Još jednom čestitam na velikom uspjehu i želim Vam mnogo sreće i novih pobjeda u nastavku karijere.

Intervju sa Krisom Littlejohn-om, Nakamurinim sekundantom već 17 godina!

 Uvod

Novinar: Kris, već mnogo godina ste Hikaruov sekundant i uvijek ste uz njega na turnirima na koje odlazi. Možete li nam reći kako je sve to počelo?

Kris Littlejohn: Naravno. Mislim da smo prvi put sarađivali 2008. godine. Tada je to bilo samo preko interneta. Hikaru je igrao na turniru Kasino Barselona i tada smo zajedno radili. To je bio prvi put da je naša saradnja bila zvanična. Nakon toga smo počeli da putujemo zajedno, manje-više punim intenzitetom, počev od Prvenstva SAD 2009. godine.

Novinar: Da li je to proisteklo iz prijateljstva ili je od samog početka bilo isključivo poslovno?

Kris Littlejohn: Da, bili smo prijatelji preko interneta. Oduvijek me zanimao kompjuterski šah.

Kako su se sprijateljili

Kris Littlejohn: Hikaru je nekada igrao protiv jednog od mojih kompjutera na ICC-u, još u ono vrijeme kada su ljudi igrali protiv Ribke i pokušavali da zatvore poziciju i pobijede ga na vrijeme. Jedan od kompjutera protiv kojih je često igrao bio je moj. Tako smo i razvili prijateljstvo preko interneta.

Kasnije me je, u jednom trenutku, pitao za savjet u vezi sa jednom partijom. Mislim da je igrao protiv Drejeva. Dao sam mu nekoliko sugestija na osnovu svoje analize i on je na kraju dobio tu partiju. Nekoliko godina kasnije počeli smo i zvanično da sarađujemo.

Putovanja sa Hikaruom

Novinar: Šta je ono u čemu najviše uživate tokom tog putovanja sa njim širom svijeta? Takođe, vi znate mnogo stvari o Hikaruu koje bi njegovi navijači vjerovatno voljeli da saznaju.

Kris Littlejohn: Iskreno, on i nije tako neobičan momak. Ne znam da li znam nešto naročito kontroverzno o njemu, ali putovanja su svakako bila veoma zabavna. Obišli smo svijet, stalno viđamo najbolje igrače, družimo se sa njima. Sjajno je.

On je trenutno profesionalni šahista, drugi igrač svijeta.

Hikaruov raspored

Novinar: Osim toga, on je i profesionalni strimer, praktično jedini šahista iz samog svjetskog vrha koji istovremeno uspješno obavlja oba posla na najvišem nivou. Možete li opisati kako izgleda njegov raspored?

Kris Littlejohn: Tokom turnira njegov raspored je potpuno podređen turniru. Jedino što radi mimo same partije jeste analiza odmah po njenom završetku. Uvijek snimi pregled partije, potrudi se da taj sadržaj bude objavljen, a zatim idemo na večeru.

Van turnira strimuje nekoliko dana sedmično. Iskreno, ne pratim previše pažljivo njegov raspored strimovanja, ali uvijek igra Title Tuesday, učestvuje u Bullet Brawl turnirima i svim tim događajima.

Ipak, uvijek pronađemo vremena da se bavimo šahom kada se približava neko veliko takmičenje.

Nervoza

Novinar: Dok Hikaru igra te nevjerovatne partije, odlazi u ispovjedaonicu i sve to, vi ste ovdje, pratite partiju i gledate prenos. Vjerovatno postoje trenuci kada ste veoma nervozni. Kako se nosite s tim?

Kris Littlejohn: Nije ni približno toliko teško kao što je nekada bilo. Jednostavno, iskustvo. Postoji ograničen broj puta kada možete doživjeti srčani udar čekajući da li će spasiti partiju ili se pitajući: „Da li je upravo napravio previd? Ko zna?” Ali, naravno, zna da bude veoma stresno.

Čak je i danas u početku bilo pomalo napeto, ali izgleda da je sada sve u redu.

Novinar: Kris, da li mislite, ili vam je možda Hikaru nešto rekao o tome, zašto se tako rado vraća na Norway Chess? Da li ga privlači format turnira ili su u pitanju zemlja, grad i čitava  atmosfera?

Zašto se vraća na Norway Chess?!

Kris Littlejohn: Mislim da je prije svega ovo drugo. Uvijek smo uživali u vremenu koje provodimo u Stavangeru. Organizatori su sjajni.

Opšti utisak i atmosfera su fantastični. Lijepo je imati prirodu tako blizu. Obično to možemo da iskoristimo barem tokom slobodnog dana, a čak i prije partija. Dovoljno je prošetati pored prelijepog jezera i uživati u okruženju. Zaista vlada sjajna atmosfera.

Novinar: A šta je sa armagedon partijama? Moram da vas pitam i za to. Da li ste se prije turnira posebno pripremali za armagedon, možda igrali trening-partije?

Armagedon

Kris Littlejohn: Ne, mislim da nijedan od nas nije armagedon smatrao naročito ozbiljnim. Znam da je to sjajno za publiku i da ljudi vole da gledaju takve partije, ali sa čisto šahovske tačke gledišta tu nema mnogo sadržaja na najvišem nivou.

Novinar: U redu. Hvala vam mnogo na izdvojenom vremenu i želim puno sreće obojici u nastavku takmičenja.

Kris Littlejohn: Hvala vam.

https://www.youtube.com/watch?v=Dw-XldXfg8Q