Slavoljub Marjanović (1955–2026) O velikom šahisti i o vremenu kojeg više nema
Piše: IM Zoran Petronijević
Autor fotografije: FM Dragan Živić
Osmog marta, od popodnevnih časova pa sve do kasno u noć, a zatim i narednih dana, jedna vest – nemilosrdna poput sudbine – polako se širila najpre među šahistima Niša, a zatim i mnogo šire: Marjanka više nema među nama. Kako to u takvim trenucima biva, najpre se javlja neverica, potom tuga, tamna i duboka, a nakon toga naviru sećanja.
Šahisti dobro znaju: nadimak „Marjanko“ pripadao je pokojnom velemajstoru Slavoljubu Marjanoviću. Osmog marta, u prepodnevnim časovima, preselio se u večnost i ostavio svoje najmilije u tuzi. Tu prave utehe nema. Ako je i ima, onda je u tome što tuguje čitav šahovski Niš, kao i Srbija – a nimalo nije preterano reći – i svet, jer je Slavoljub imao prijatelje širom sveta.
Ovo je priča o njemu, o vremenu koje je i sam stvarao i o neizbrisivom tragu koji je ostavio – najpre u šahovskom Nišu, a zatim i mnogo šire, sve do svetskih razmera.
Slavoljub Marjanović je rođen 6. januara 1955. godine u Lalincu, selu nedaleko od Niša, u radničkoj porodici. Prve poteze i ljubav prema šahu preneo mu je stariji brat Dragoslav, poznati kompozitor šahovskih problema. Pošto se šahovski problemi često nazivaju i poezijom šahovske igre, u tome možda leži i tajna zašto je Slavoljub tokom čitavog života neumorno tražio i težio lepoti. Bratovljevi saveti pali su na plodno tlo. Slavoljub je vrlo brzo otkrivao lepotu šaha i tajne ove drevne igre. U tada nezaobilaznom Pionirskom domu, uz pomoć još jedne niške šahovske legende, pedagoga Dragoljuba M. Mihajlovića, postiže svoje prve uspehe. Postaje pionirski prvak Niša (godine 1968) – ali to je bio tek mali korak prema onome što će kasnije postići.
Kada je prešao u omladinsku konkurenciju – koja je u to vreme obuhvatala igrače od 15 do 20 godina – bio je toliko nadmoćan da je tri puta uzastopno postao omladinski prvak Jugoslavije (1971, 1972. i 1973). To je, pored njega, uspelo još samo slovenačkom velemajstoru Brunu Parmi. Niko kasnije nije uspeo da ponovi takvu dominaciju u omladinskoj konkurenciji. Dva puta je igrao na omladinskim prvenstvima sveta i oba puta imao odlične šanse da osvoji titulu. Njegov najbolji rezultat bilo je treće mesto u Manili 1974. godine, gde je osvojio bronzanu medalju.
Po završetku srednje škole u Nišu, upisao je Filološki fakultet u Beogradu, na grupi za francuski jezik. Ali šah je već bio jači od svih drugih izbora. Kaisa ga je nepovratno privukla, i nije bilo teško da odluči da svoj život posveti šahu – što je i bio do kraja života.
Da bi ostvario tu želju, bilo je potrebno da se ispune mnogi preduslovi. Prvi od njih – brak – bio je, možda, i njegov najbolji potez u životu. Imao je sreće. Tiha i nenametljiva, ali požrtvovana i uporna, puna razumevanja za potrebe svog supruga, skromna Zlata bila je pouzdan oslonac i stub porodice. Podarila mu je dve predivne ćerke, Marijanu i Slađanu, i bila uz njega u dobru i u zlu. A u životu svakog sportiste i jednog i drugog ima napretek. Zlata je bila uz njega i u njegovim poslednjim trenucima života. Poslovica da iza svakog uspešnog čoveka stoji uspešna žena pokazala se u njegovom slučaju kao potpuno tačna.
Drugi važan „potez“ bio je prelazak iz Niša u Beograd. To nije bilo jednostavno, ali se pokazalo kao pravi izbor. Jedno kraće vreme radio je u „Šahovskom informatoru“, tada najuspešnijoj izdavačkoj kući šahovske literature na svetu, gde je bio izuzetno cenjen. Međutim, želeo je da bude profesionalni igrač, a ne službenik u kancelariji. Zov turnira bio je ono čemu je težio. Zbog toga napušta posao i počinje da radi kao trener – najpre u šahovskom klubu Partizan, a potom duži period u šahovskom klubu Rakovica. Tu postaje stub kluba, uspešno igra na prvoj tabli i stvara odličnu generaciju mladih šahista.
Pored svega toga, bilo je potrebno osvajati i titule. Ovaj zadatak ispunjava gotovo neverovatnom brzinom. Titulu internacionalnog majstora osvaja 1977. godine dobrim rezultatom na Šampionatu Jugoslavije u Zagrebu. Prvu normu za tu titulu osvojio je godinu ranije u Vrnjačkoj Banji.
Ali tu se nije zaustavio, jer u šahu postoji još jedna, najveća titula. Do nje je stigao gotovo ekspresno – bilo mu je potrebno svega godinu dana. Prvu velemajstorsku normu ostvario je u Vršcu 1977. godine, a druga zaslužuje posebno da se pomene. U to vreme šahom je dominirao SSSR, a turniri u toj zemlji bili su izuzetno jaki. Velika imena svetskog šaha često su tamo završavala na dnu tabele. Jedan poznati internacionalni majstor iz Velike Britanije odigrao je simultanku i nije dobio nijednu partiju – iako je igrao protiv amatera. Upravo u takvoj konkurenciji Slavoljub osvaja velemajstorsku titulu. To postiže 1978. godine u gradu Kirovakanu, osvojivši treće mesto na izuzetno jakom turniru. Na tom turniru, između ostalih, pobedio je i Davida Bronštajna, tada živu legendu svetskog šaha. Sa samo 23 godine postao je jedan od najmlađih velemajstora tog vremena. I sve to, može se reći, postigao je sam, obzirom na to da nikada u karijeri nije imao trenera.
Međutim, svakog profesionalnog sportistu prate i egzistencijalni problemi. Rezultati su bili izvanredni, ali je sa suprugom i dvoje male dece živeo privatno u Beogradu, što je predstavljalo veliki teret. Rukovodstvo kluba Rakovica davalo je obećanja, ali od obećanja se ne živi. Rešenje je stiglo iz njegovog rodnog Niša. Šah je u gradu bio izuzetno popularan, ali je bio potreban dobar organizator. Žarko Radičević, tadašnji politički rukovodilac i veliki ljubitelj šaha, doveo je stvari u red. Njegovo ime vezuje se za ono što se s pravom može nazvati zlatnim dobom niškog šaha.
Najjači klub u Nišu, Železničar, ulazi najpre u drugu, a zatim 1979. godine i u prvu ligu. Radičević mu tada obezbeđuje stan i nudi siguran život – posao šahovskog trenera i rešeno stambeno pitanje. Jedini problem bio je što je Niš bio udaljen od centara šahovskih zbivanja. Marjanović je kratko razmišljao, ali je, na Radičevićev jednostavan argument – „tamo ti nude obećanje, a ovde stan“ – krajem 1979. odlučio da se vrati u svoj matični klub.
Tako počinje najplodniji period u Slavoljubovom životu, koji se poklapa sa najvećim uspesima niškog šaha. Njegov doprinos klubu bio je nemerljiv – i kao igrača i kao trenera. Internacionalni majstor Željko Đukić izračunao je da je Slavoljub za klub odigrao čak 350 partija. To je gotovo čitava godina života provedena za šahovskom tablom! Posebno je važno spomenuti da je igranje za klub za njega bilo ne obaveza, već zadovoljstvo. Nije bilo važnih i nevažnih takmičenja – igrao je sve, od ligaških mečeva do brzopoteznih prvenstava Niša.
Njegovi uspesi kao trenera su posebna priča. On nije samo okupljao igrače u klubu i analizirao partije. Bio je lokomotiva koja je vukla druge da napreduju. Posle svakog turnira dolazio je u klub i pokazivao svoje partije, koje smo zatim analizirali s velikim žarom. Sve je to doprinelo da Niš tih godina ima stabilnog prvoligaša, čiji je vodeći član bio upravo Slavoljub.
Njegovi individualni rezultati postajali su sve impresivniji. Teško ih je sve nabrojati, pa ćemo pomenuti samo neke od najznačajnijih. Dva puta je igrao za reprezentaciju Jugoslavije na Šahovskoj olimpijadi, i jednom, 1980. godine na Malti, osvojio bronzanu medalju. Jednom je nastupio i na ekipnom prvenstvu Evrope, takođe 1980. godine.
Posebnu priču predstavljaju tadašnje Balkanijade, na kojima je igrao čak osam puta. U ekipnoj konkurenciji osvojio je šest zlatnih i dve srebrne medalje — uvek je izlazio kao osvajač medalje. U pojedinačnoj konkurenciji osvojio je tri zlatne, jednu srebrnu i tri bronzane medalje, što predstavlja izuzetno impresivan bilans.
Kada je reč o turnirskim uspesima, spisak turnira na kojima je postizao vrhunske rezultate veoma je dug; navešćemo samo neke od najznačajnijih. U Vršcu 1977. osvaja drugo mesto. U Kirovakanu i SSSR-u 1978. Je treći, a u Somboru iste godine prvi. Pobeđuje na turnirima u Trsteniku i Beogradu 1979. godine. Na Vidmarovom memorijalu iste godine zauzima odlično peto mesto, ispred mnogih poznatih imena svetskog šaha. Treće mesto osvaja na Šampionatu Jugoslavije 1980. godine u Skender Vakufu. Na jakom međunarodnom turniru u Smederevskoj Palanci 1980. deli drugo mesto. Prvo mesto deli u Vrnjačkoj Banji 1983. godine, kao i na otvorenom turniru u Beloj Crkvi iste godine. Pobeđuje na turniru u Boru 1983, ispred sovjetskog velemajstora Tukmakova. Četvrto mesto osvaja na Šampionatu Jugoslavije u Subotici 1984, a treće mesto na zonskom turniru u Kavali.
Treba reći da je Slavoljub bio veliki patriota, pa mu je pobeda na Šampionatu Jugoslavije 1985. godine u Novom Sadu posebno značila. Do nje nije došao lako. Na izuzetno uzbudljivom turniru podelio je prvo mesto sa tada igračem u usponu, Mišom Cebalom, pa je odluka o tituli morala da padne u dodatnom meču. I taj meč bio je dramatičan i kvalitetan, dostojan borbe za naslov prvaka države. Prva partija završena je remijem. U drugoj je Slavoljub došao do prednosti, ali se Cebalo revanširao u trećoj. Odluka je pala u četvrtoj partiji: u izvanredno vođenoj završnici Slavoljub je uspeo da slomi otpor protivnika i obezbedi pobedu. Trijumfom u meču rezultatom 2,5 : 1,5 stigao je do samog vrha u svojoj zemlji – postao je šampion Jugoslavije za 1985. godinu.
Te godine dostigao je i svoj najviši plasman na FIDE rejting listi. Sa 2540 ELO poena nalazio se na 44. mestu na svetu. Prema istoj listi, u Jugoslaviji je bio četvrti igrač. Da bi se mlađim šahistima približilo šta je takav plasman tada značio, treba imati u vidu inflaciju rejtinga. Ilustracije radi, danas se oko 44. mesta na svetu nalazi nekadašnji izazivač za titulu prvaka sveta, Mađar Peter Leko, sa rejtingom od 2675 poena.
I dalje se nižu uspesi. Na veoma jakom Šampionatu Jugoslavije u Budvi 1986. godine deli drugo mesto i potvrđuje izvrsnu formu i veliku snagu. Te godine osvaja drugo mesto u Zenici, a zatim i u Marselju, iza velemajstora Guljka. U Parizu deli drugo mesto, ponovo iza Guljka. U Pucarevu 1987. godine, na Zonskom turniru, osvaja treće mesto i kvalifikuje se za Međuzonski turnir, na kome postiže solidan rezultat i osvaja sedmo mesto sa osam poena. Iste godine osvaja i drugo mesto na jakom turniru u Zenici. Godine 1988. na jakom turniru u Rimu deli prvo mesto sa bivšim prvakom sveta Smislovom i Guljkom, ali je po Soneborn sistemu prvi.
Upravo negde u to vreme počinje polako da se javlja podmukla bolest koja će ga sprečiti da nastavi niz vrhunskih rezultata. Njene posledice su bile takve da, na primer, 1990. godine nije mogao da igra za svoj tim, Železničar. Tokom 1991. godine njegovo stanje se stabilizuje i on ponovo počinje da nastupa na raznim takmičenjima. Iako je i dalje postizao dobre, povremeno i odlične rezultate, u njegovoj igri više nije bilo onog žara ni izuzetne borbenosti koja je ranije krasila njegovu igru.
Međutim, pored igre, pronalazi sebe u trenerskom radu. Privremeno se seli u Grčku, gde radi kao trener i selektor reprezentacije. Tamo je, po mišljenju mnogih, ostavio dubok i neizbrisiv trag. Svojim predanim radom mnogo je doprineo da Grčka, od jedne osrednje šahovske zemlje, postane respektabilna šahovska sila. Reprezentaciju Grčke vodio je na četiri olimpijade i tri evropska prvenstva. Za Grčku šahovsku federaciju radio je od 2000. do 2010. godine, od čega je šest godina bio trener i selektor reprezentacije.
Od 2004. godine nosilac je prestižne titule FIDE Senior Trainer, koju je zadržao do svoje prerane smrti.
Pomagao je i reprezentaciji Srbije u dva navrata. Najpre je od 2009. do 2012. godine bio deo stručnog štaba, a zatim je od 2014. do 2017. godine obavljao dužnost selektora reprezentacije Srbije. Njegov rad ocenjen je kao veoma uspešan, a u tom periodu reprezentacija je ostvarivala solidne rezultate na olimpijadama i evropskim prvenstvima.
Zvanično je prestao da igra turnirski šah 2014. godine. Pored trenerskog rada bio je duboko posvećen porodici. Redovno je posećivao ćerke i sa zadovoljstvom pomagao u podizanju svojih dvoje unučadi. Disciplina je bila jedan od osnovnih principa njegovog života. Tako je do samog kraja, zajedno sa suprugom Zlatom, svakodnevno šetao, bez obzira na vremenske prilike. Bio je vernik, duhovno formiran čovek, i dosledno je poštovao pravila svoje pravoslavne vere.
Društvena zajednica je visoko ocenjivala njegov rad. Godine 1985. dobio je laskavu nagradu „Najbolji sportista Niša“, a tri puta je bio dobitnik Oktobarske nagrade Oslobođenja grada Niša: 1981, 1983. i 1985. godine.
Njegov odlazak došao je iznenada. Tog kobnog 8. marta iznenada mu je pozlilo i ubrzo je preminuo, na rukama svoje životne saputnice Zlate. Izdalo ga je srce, ono isto kojim je neumorno koračao kroz život. Upravo je srce (srčanost) bilo njegovo najjače oružje – simbol hrabrosti i snage. Bio je uporan i neustrašiv čovek, gotovo bez straha, kao junaci iz bajki i mitova.
I sada se postavlja pitanje smisla: šta ostaje iza velikog šahiste? Ostaju rezultati, ostaju partije koje će se još dugo analizirati – Slavoljubove partije svakako spadaju među one koje će trajati. Ostaje i sećanje: sećanje njegovih učenika, prijatelja i svih koji su ga poznavali. A sećanje na Slavoljuba, pre svega, jeste sećanje na njegovu ličnost.
Još kao veoma mlad shvatio je da „sa neba samo kiša pada“. Njegov životni moto bili su uporan rad, samodisciplina i odlučnost da se nikada ne odustaje. Uvek je tragao za smislom i jasnim ciljevima. Nije verovao u male ciljeve, već u one dostojne ozbiljne borbe. A borba — ona poštena i časna — bila je za njega osnov življenja.
Kao najveću vrednost, onu koja se u naše pragmatično vreme sve manje ceni, Slavoljub je smatrao poštenje. To je bila osnovna karakteristika njegove ličnosti. Sve ostalo proisticalo je iz nje. Ova, pomalo donkihotovska osobina danas možda deluje naivno, jer živimo u svetu u kome često vladaju neistina i laž. Ali Slavoljub je duboko verovao da bez poštenja nema ni pravog života. Kao što je Aristotel zapisao: „Život bez vrline nije dostojan življenja.“
Svoja obećanja je ispunjavao. Govorio je otvoreno, čak i onda kada mu to nije išlo u prilog. Poštovao je ljude i iskreno se odnosio prema njima. U vreme daleko pre kompjutera znao je rođendane svojih prijatelja i poznanika i nikada nije propuštao da im čestita. Danas se to često čini uz pomoć savremene tehnologije, ali Slavoljub se oslanjao isključivo na svoje pamćenje — i u tome je bio dosledan. Nikada nije propuštao priliku da nauči nešto novo: imao je široka interesovanja. Sve u svemu, bio je to pošten i ispunjen život, život trajnog traganja i unutrašnje discipline.
Ako je tačno da je karakter čovekova sudbina, onda je jasno da je Slavoljubov stil igre u šahu bio njegov odraz. Bio je poznat po enciklopedijskom poznavanju otvaranja. Imao je pažljivo razrađen repertoar i gotovo da je bilo nemoguće iznenaditi ga u uvodnoj fazi partije. Svoj repertoar je stalno produbljavao i proširivao, tako da protivnicima nije bilo lako da se za njega pripreme. Kao crni, na 1.e4 bio je poznat po Najdorfovoj varijanti Sicilijanske odbrane, a kasnije je u svoj repertoar uveo i Paulsenovu varijantu. Kao odgovor na 1.d4 u mladosti je igrao Taraševu varijantu, da bi kasnije prešao na Nimco–indijsku odbranu. Kao beli je gotovo uvek otvarao potezom 1.e4, a posebno je obožavao da igra protiv raznih varijanti Sicilijanske odbrane, koje je igrao kreativno i sa dubokim razumevanjem.
Njegovo poznavanje završnica takođe je bilo impresivno. Odlično je poznavao teorijske pozicije. Posebno je voleo damske i topovske završnice. U jednima je potrebno strpljenje, u drugima dinamika – a on je posedovao i jedno i drugo. Kao velemajstor, naravno, posedovao je širok spektar metoda igre u središnjici. Odlično je igrao pozicije sa usamljenim pešakom u centru. Na turniru u Kirovakanu u razgovoru sa Bronštajnom, rekao je da voli da uzme pešaka i da se zatim brani, što je ovaj odobravao. Kasnije se njegov stil menjao. Voleo je dinamične pozicije i igru sa kontrašansama. Zbog toga je bio posebno uspešan u različitim tipovima Sicilijanske odbrane, i kao beli i kao crni. Kombinacije je pronalazio lako, a varijante je računao izvanredno precizno. U njegovoj karijeri gotovo da nema grubih previda.
Ostaje žal što se bolest pojavila relativno rano, jer teško je reći dokle bi još stigao. Ipak, i ono što je ostvario predstavlja izuzetan domet i trajnu vrednost.
Sahrana je održana 12. marta na Novom groblju u Nišu. Prisustvovali su gotovo svi koji u niškom šahu nešto znače ili su nekada značili, čime su pokazali koliko im je Slavoljub bio drag i koliko je bio značajan za šahovsku zajednicu. Govor na odru održao je FIDE majstor Dragan Živić, jedan od njegovih učenika i nastavljač njegovog šahovsko-pedagoškog rada u Nišu.
I grad, koji u poslednje vreme često zaboravlja šahovsku umetnost, pokazao je njegov značaj organizovanjem komemoracije, održane 13. marta u Oficirskom domu u Nišu. Njegovi bliski prijatelji govorili su o njegovom značaju, i sa setom se sećali druženja sa njim.
Zajedno sa Slavoljubom Marjanovićem odlazi i jedno vreme koje je on u velikoj meri stvarao. U Nišu šah danas stagnira, a prostorije kluba su izgubljene.
Njegova supruga i dve ćerke, zetovi i dvoje unučadi, Luka i Katarina, ostali su neutešni. Ali zajedno sa njima tuguje i čitav šahovski Niš, kao i svi koji su ga poznavali.
A tuga, kao i sećanje, uvek se deli, i to je neka uteha. Prava.
U nastavku ovog serijala o velemajstoru Slavoljubu Marjanoviću, donosimo izbor njegovih najboljih partija koje je velemajstor Marjanović, nešto prije svoje prerane smrti, lično poslao autoru ovog serijala, IM Zoranu Petronijeviću (koji je jednu detaljno prokomentrisao)
Partija je igrana na zonskom turniru za prvenstvo sveta, i podrazumeva se da je svaka partija od posebnog značaja. Partija je bila igrana u četvrtom kolu, Marjanoviću je nakon tri remija, naravno, bila neophodna pobeda da bi došao do bilo kakve šanse za uspeh na turniru. To i objašnjava njegov pristup partiji. 1.e4 e5 2.Nf3 Nc6 3.Bb5 a6 4.Ba4 Nf6 5.d4 Marjanović je voleo i često igrao ovu varijantu. Pored ove partije, on je, između ostalih, od velikih imena pobedio i Aršaka Petrosiana i Jusupova. 5...exd4 6.0–0 Be7 7.e5 [Marjanović je igrao ovu varijantu. U ono vreme, popularna je bila i varijanta sa 7.Re1 ] 7...Ne4 [Najbolje. Slabije je 7...Nd5 8.Nxd4² što vodi do male prednosti za belog.] 8.Nxd4 Nxd4 [Logičnije je 8...0–0 što nakon 9.Nf5 d5 10.Bxc6 bxc6 11.Nxe7+ Qxe7 12.Re1 vodi do približno jednake igre. Jusupov je u partiji sa Marjanovićem u Minsku 1982 igrao 12...f5? što je greška. (Bolje je 12...Re8= sa približno jednakom igrom.) Nakon 13.f3 Ng5 14.b3± Marjanović je došao do jasne prednosti, koju je u lepom pozicionom stilu pretvorio u pobedu.] 9.Qxd4 Nc5 10.Nc3 Nxa4?! Crni osvaja lovački par, ali je nedovoljno razvijen, i to mu ne donosi jednaku igru. [Bolje je 10...0–0 što su protiv Marjanovića igrali više puta. 11.Bg5!? (Marjanović je voleo ovaj potez. 11.Nd5 je zanimljivo) 11...Bxg5 (Ako crni igra 11...Nxa4 12.Bxe7 potez 12...Nxc3?? bi bio gruba greška (12...Qxe7 je bolje) nakon 13.Qh4 ovako je Marjanović igrao sa Gunawanom, Jakarta 1986. Crnom nije preostalo ništa drugo do predaje. Lepa minijatura!) 12.Qxc5 Be7 (12...d6 je igrao Tipsay sa Marjanovićem u Subotici 1984, godine 13.exd6 cxd6 14.Qd5 Bf6 15.Bb3 Bxc3 16.bxc3 Qc7 17.Rfe1 Beli ima minimalnu prednost. Nakon filigranske igre u završnici, Marjanović je dobio partiju.) 13.Qe3 d5 14.Rad1 c6 15.Bb3 Qa5 16.Ne2 Bg4 17.f3 Bc5 18.Nd4 Be6 19.c3 ovako su igrali Marjanović i Aršak Petrosian u Kirovakanu, 1978 godine. Pozicija je jednaka, ali je u kasnijem toku beli došao do prednosti, i dobio partiju u lepom stilu.] 11.Qxa4 [11.Nxa4 je zanimljiva anternativa.] 11...0–0 12.Bf4!? Beli razvija figuru na prirodno polje. [12.Be3 je slabije, jer nakon 12...d5= crni izjednačuje.; 12.Rd1 je zanimljiva alternativa.] 12...b5 Najbolji potez. [12...f6? je slabo, jer nakon 13.Qc4+ sa sledećim exf6, beli osvaja pešaka.; 12...d5 nakon 13.exd6 cxd6 (13...Bxd6 14.Rad1 Bd7 15.Qd4 Bc6 (15...Bxf4?! daje belom jasnu prednost nakon 16.Qxf4±) 16.Bxd6 cxd6 17.Qxd6 Qb6 18.b3 daje belom minimalnu prednost.) 14.Nd5 daje belom prijatniju poziciju.] 13.Qd4 Bb7 [13...c5 je jasno slabije 14.Qd5 (14.Qe4!?) 14...Ra7 15.Rad1± 1–0 Spiridonov,N-Zinn,L WchT Students 11th Group5 Krakow 1964 (3.1) sa jasnom prednošću belog,] 14.Rad1 Bc6 Brani d7 pešaka, ali lovac na c6 stoji nezgrapno. [Najbolja šansa crnog je 14...d6 15.exd6 cxd6 16.Bxd6 Bf6 gde crni za pešaka ima određenu kontraigru.] 15.Nd5² Re8!N Crni se dobro pripremio za partiju i igra odličan potez. [Pre ove partije, u ovoj poziciji igrano je 15...f6 , što je slab potez 16.exf6 (16.Rfe1± je davalo jasnu prednost belom.) 16...Bxf6 17.Nxf6+ Rxf6= {½–½ Barden,L-Benkner,O Luzern Christmas–06 1952 (7) sa jednakom igrom,}] 16.Rd3!? U skladu sa svojim stilom, kao i potrebom da po svaku cenu igra na pobedu, beli kreće agresivno. [Zanimljivo je i 16.Rfe1 ] 16...Bf8 Najbolji potez. [16...d6? je loše i gubi nakon 17.exd6 Bxd6 (17...cxd6 takođe ne zadovoljava zbog 18.Rg3 Bf8 19.Bg5+-) 18.Rg3 Bf8 19.Bh6!+- napad belog na kraljevom krilu je nezaustavljiv.; 16...Bxd5 takođe daje belom nadmoćnu igru nakon 17.Qxd5 d6 18.e6! Rf8 19.Re1 fxe6 20.Rxe6+-] 17.Bg3!? Ovo nije sklanjanje lovca, obzirom da je ideja belog da igra Bh4. [Nešto aktivnije je bilo 17.Rfd1!? ] 17...Qc8? [#]
[Ozbiljna greška koja vodi crnog u poraz, što je u ovom momentu teško poverovati. Crni oÄigledno nije računao da beli može brzo da organizuje napad na kraljevom krilu. Morao je da reaguje igrom kroz centar putem 17...d6! , na primer: 18.exd6 Bxd6 19.Rfd1 Rc8= što bi vodilo do približno jednake igre.] 18.Nf6+! Jasno je da ako želi da vodi napad, beli to mora da uradi sa žrtvom. Ovde nije moguce sve konkretno proračunati, potrebno je da se vodimo intuicijom. Marjanović je posedovao napadački instinkt do perfekcije, što pokazuje i ova partija. Svedok sam i učesnik višednevnih analiza ove partije nakon turnira, i znam da su mnoge varijante koje slede, pronađene tek u analizi. Analiza je pokazala sledeću istinu: Žrtva je bila savršeno korektna. 18...gxf6 19.Bh4! Poenta kombinacije! Lovac prelazi na važniju dijagonalu. Treba reći da se ovakvi potezi ne nalaze lako, zbog njihove neočiglednosti. 19...Re6 [Danas se uz pomoć kompjutera lako nalaze i najteže varijante, ali u ono vreme predstavljalo je problem kako nastaviti napad nakon 19...Be7 sećam se da sam i ja pomogao u analizi ove varijante, što je Marjanović, kao objektivan u svemu, to i napisao u svojim komentarima za Šahovski glasnik. 20.Qf4! Qd8 21.exf6 Bf8 22.Rg3+ Kh8 23.Qg5! Bh6 24.Qxh6 Rg8 25.Rg7 Be4 26.f4 , zbog pretnje f5 beli dobija, na primer 26...Qf8 27.f5 Qc5+ 28.Rf2 Bxf5 29.Qg5+- sa dobitkom.] 20.Rg3+ [20.Qg4+ vodi do iste pozicije kao u partiji nakon 20...Kh8 21.Rg3] 20...Kh8 21.Qg4 Bh6 [#]
Ovo je druga kritična pozicija u partiji. Čini se da se crni odbranio, ali sada sledi pravo iznenađenje u vidu: 22.Qxe6!! Žrtva dame kao kruna odlične igre u središnjici. Marjanović se posebno ponosio podatkom da mu je hrvatski velemajstor Kovačević Vlado rekao da je postao veliki igrač kada ovako žrtvuje damu. Naravno, ovo je čista intuitivna žrtva, koja traži hrabrost, duboko razumevanje i veliko majstorstvo. Marjanoviću ni jedno ni drugo nije nedostajalo. [22.Bxf6+ vodi samo do jednake igre nakon 22...Rxf6 23.exf6 Qf8=] 22...fxe6 23.Bxf6+ Bg7 24.Rxg7 Sa ovako lošim kraljem i neaktivnim figurama, crni teško da može da se nada nečemu dobrom. 24...h5 Prirodan potez, crni priprema i polje h6 za svog kralja. [Ne pomaže ni 24...h6 zbog 25.Rxd7+ Kg8 26.Rg7+ Kf8 27.Rd1 Be4 (Crni nema dobru odbranu. Ako bi igrao 27...Be8 , usledilo bi 28.Rh7 Bf7 29.Rxh6 Crna dama i top su savršeno bespomoćni. 29...Bg8 30.Rh8 Qe8 31.h4! Ovaj skromni pešak kreće nezadrživo u pomoć svojim figurama. 31...c5 32.h5 b4 33.Rd3 Ra7 34.Rg3 Qf7 35.h6+- Crni je potpuno izgubljen.) 28.Rdd7 u ovoj varijanti topovi dominiraju po sedmom redu. 28...Qe8 29.f3 Bxc2 30.Rde7 c5 31.Rxe8+ Rxe8 32.Rc7 c4 33.Kf2+- Završnica je lako dobijena za belog.] 25.Rd1 [25.Rxd7+ takođe dobija.] 25...Qf8! Jedini potez da dalje produži borbu. 26.Rg5+! Kh7 27.Rxh5+ Kg6 28.Rg5+ Kf7 [28...Kh6 sa idejom Qf6, ne pomaže zbog 29.Rg4! Preti Rd3-h3. 29...Kh5 30.Rdd4+-] 29.Rd4 Qh6 30.Rf4! Qh7 31.Rfg4 Kf8 32.Rg7 Qh8 33.Be7+ Ke8 34.Bb4 Grandiozno ostvarenje! Ova partija može da služi kao primer Marjanovićevog stila igre, koji se sastojao u odličnoj teorijskoj pripremi (što pretpostavlja veliki rad), agresivnom pristupu, i energičnom vođenju napada, najčešće povezanim sa žrtvama. 1–0
Anatolij Karpov: "Nudili su mi da odem iz Sovjetskog Saveza"
18.mart 2026.
Autori: Aleksandar Gamov, Kirill Serov i Ljubov Moisejeva
Ovog proljeća legendarni velemajstor Anatolij Karpov puni 75 godina
Anatolij Karpov Foto: Ivan Makeev
Višestruki svjetski šampion za novinare Komsomolskaja Pravda djelimično je otkrio šahovske tajne, pozvavši nas u svoj moskovski stan u centru Moskve.
Ovo je inače zatvorena teritorija — dočekao nas je na pragu svog jedinstvenog penthausa Anatolij Jevgenijevič. — Ali za vas je otvorena. Izvolite, dobrodošli.
-Da li uspijevate da razdvojite šah, vaš politički i društveni rad od privatnog života? — pitali smo odmah na ulazu velemajstora, poslanika i predsjednika Fonda mira.
Anatolij Karpov - Da, uspijevam.
Anatolij Karpov nas je pozvao u svoj polukružni kabinet i mi smo, kao početnici u šahu, počeli da pravimo svoje „lukave“ poteze-pitanja.
-Zaista nam je drago što smo došli kod vas u goste. Drago nam je da vas vidimo u dobrom zdravlju. Pitanja, nažalost, možda i nisu najlakša. Sada su svima u fokusu Paraolimpijske igre, na kojoj je samo šest naših sportista osvojilo čak 12 medalja, od toga 8 zlatnih. Ali osjeća se koliki psihološki pritisak podnose naši sportisti. Odmah nam se javila jedna paralela. Vi ste, kada ste branili titulu svjetskog šampiona, takođe bili u veoma teškoj psihološkoj situaciji. Kako ste izlazili iz nje? Da li ste osjećali pritisak neprijateljskog okruženja tokom vaših mečeva sa Viktorom Korčnojem?
Anatolij Karpov -Naravno da je toga bilo. Ali postojala je i potpuna podrška. I ona se osjećala tokom meča. Međutim, strani novinari su nesumnjivo bili protiv mene. Naših novinara je bilo malo. Naši su bili uz mene, iako ne znam da li su u duši zaista bili uz mene ili ne.
Višestruki svjetski šampion za novinare Komsomolskaja Pravda djelimično je otkrio šahovske tajne, pozvavši nas u svoj dom — stan u Moskvi Foto: Ivan Makeev
-Bili su, naravno. U svakom slučaju, svi mi, čitav narod, nismo se odvajali od radija. A vi ste u Baguio imali i jaku podršku Mihaila Talja.
Anatolij Karpov -Da, tada je Mihail Talj bio u mom timu.
-Kako ste se nosili s tim pritiskom?
Anatolij Karpov –Strpljenjem i upornošću i trudio sam se da ne razmišljam o tome.
-Da ne razmišljate? Uopšte?
Anatolij Karpov- Da.
-I uspijeva li to? Kada vas tamo gledaju popreko?
Anatolij Karpov -Kada se čovjek na to pripremi, onda uspije. Ali ja sam imao iskustvo u tom pogledu. Ja sam, kada sam krenuo ka tituli svjetskog šampiona, morao da se borim protiv Fišera. I čitav svijet je bio protiv mene. Tako da sam već navikao da to savladavam.
-Prosto je nevjerovatno, za tako mladog čovjeka, koliko ste imali — 24 godine?
Anatolij Karpov -Postao sam svjetski šampion sa 23. godine.
-I u tom uzrastu imati takvu snagu, takvu samouvjerenost! Da li to dolazi iz porodice, iz karaktera ili su to stečene osobine?
Anatolij Karpov -Iz porodice, mislim. Da, ipak su mi i otac i majka bili iz radničkih porodica. Otac je radio kao inženjer u ozbiljnoj fabrici. I uopšte, moj otac je učestvovao u izumu sistema „Grad“.
-To je bilo u Zlatoustu?
Anatolij Karpov -Zlatoust je bio kasnije. U sistem „Grad“ se uključio kada je radio u Tuli. Bio je glavni inženjer velikog pogona. Tamo je takođe izumio kuglične protivpješadijske bombe. Bio je među autorima. Sjećam se da je u Tuli jednom došao na ručak, a u ruci drži granatu. Ja kažem: tata, šta je to? Granata, onako okrugla. On kaže: to je nova kuglična bomba. Biće korišćena u Vijetnamu protiv Amerikanaca. To je jedan od izuma koji je potaknuo Amerikance da prekinu rat u Vijetnamu.
-A da li su vam roditelji bili strogi?
Anatolij Karpov -Mama — da. Otac je bio manje strog.
-Uobičajena priča. Mama je uvijek stroža, tata je uvijek blaži. Da li ste imali neke obaveze kod kuće?
Anatolij Karpov -Mama je prestala da radi kad sam se ja rodio. Bavila se mnom i sestrom, koja je starija od mene pet godina. Sestra je sasvim nedavno napunila osamdeset godina. I nećete vjerovati, ona i dalje radi, i to punim intenzitetom.
-Kakva divna žena! Prije samo nekoliko godina, čestitali smo tvojoj majci 100. rođendan u novinama. Nažalost, više nije s nama...
Anatolij Karpov -Da. Bila je veoma vrijedna, iako nije zvanično radila, ali je stalno ispunjavala narudžbe - bila je specijalista za šivenje. Šila je haljine i suknje. I tako je naša porodica preživjela, jer je par godina nakon mog rođenja, moj otac otišao na studije u Moskvu. Imao je stipendiju, kao što možete zamisliti. Preživio je u Moskvi i izdržavao porodicu na Uralu. Moja majka je izdržavala porodicu svojim noćnim radom, svojom zaradom.
Velemajstor Anatolij Karpov na 44. prvenstvu SSSR-a u šahu. Foto: Vladimir Savostjanov/TASS
„Prvi trener – tata“
-A da li ste bili poslušan dječak?
Anatolij Karpov -Kažu da jesam.
-Onda je mami bilo lakše. Tim prije, dječak koji se zainteresovao za šah vjerovatno je stalno sjedio za šahovskom tablom.
Anatolij Karpov -Tada još niko nije znao da sam se zainteresovao za šah. A zvanično sam naučio da igram sa četiri i po godine. Ali da igram sam počeo malo ranije. Pratio sam kako je moj otac igrao sa prijateljima kod kuće. Čak sam pravila naučio sam za sebe. Kada mi je pokazivao pravila šaha, on je samo učvrstio moje znanje.
-Dakle, ko je bio vaš prvi trener?
Anatolij Karpov -Moj prvi trener bio je otac. Ali do četiri i po godine nisu mi pokazivali pravila, jer su se plašili da je šah previše težak za dječji mozak. I negdje sa četiri i po godine, da li sam se razbolio ili nešto drugo, mama je primijetila da mi pogled negdje luta i shvatila je da je u pitanju šah.
-Da li ste analitički razmatrali partiju?
Anatolij Karpov -Da. I tada je ona rekla ocu, i on mi je pokazao pravila. On je učvrstio moje znanje. Razumjeti ovu igru je prilično teško ako ti nisu objasnili pravila, pravilo „en passant“ i rokadu. Pravilo rokade je takođe vještačko pravilo, nije odmah postojalo. Nije ga bilo u originalnom šahu. Tada mi je otac objasnio kako se radi rokada, da se ne smije prolaziti preko napadnutog polja. Nakon toga sam se uvjerio da sada sigurno znam kako igrati šah.
Indija napada
-Šah se danas znatno podmladio. Vi ste u svoje vrijeme sa 23 godine postali jedan od najmlađih svjetskih šampiona. A sada je indijski velemajstor postao 18. svjetski šampion sa 18 godina. Zanimljivo, zar ne? Da li vi uopšte vjerujete u magiju brojeva?
Anatolij Karpov -Ne, prvo, indijski šahista (Dommaraju Gukesh) je slučajno postao šampion, jer nije trebao da pobijedi Kineza (Ding Liren).
-Zašto?
Anatolij Karpov -Tamo je Kinez izgubio partiju koju nije smio da izgubi. Tada bi Kinez ostao svjetski šampion. Ali ako generalno govorimo o situaciji kako je Gukesh postao svjetski šampion, to je rezultat ozbiljnog državnog programa u Indiji za šah. Ne znam ko je to predložio njihovim liderima, ali već sada indijski šahisti jednostavno vladaju međunarodnim turnirima. Vlada je pomagla barem tako što su kupovali stanove ili iznajmljivali stanove, koje su davali šahistima, i oni su putovali od turnira do turnira, boraveći u tim stanovima da ne troše novac na put i smještaj. I to je dalo rezultate — pojavilo se mnogo velemajstora. I u jednom trenutku organizatori šahovskih turnira u Evropi čak su razmišljali kako ograničiti broj Indijaca na jednom turniru.
-Nije to loše.
Anatolij Karpov -Da, da bi na jednom turniru, recimo, nastupala najviše tri predstavnika Indije.
-U prvih deset na rejting listi nedavno je već bilo troje Indijaca, a ni jednog našeg!
Anatolij Karpov -Nama je škola propala. Država praktično ne učestvuje. Samo djelimično, može se reći.
U posjeti kod Anatolija Karpova Foto: Ivan Makejev.
16-struki svjetski šampion
-Anatolije Evgenijeviču, kada ste se osjećali kao šahista Karpov? Onaj Karpov kojeg mi poznajemo, kao i čitav svijet?
Anatolij Karpov -Kada sam postao student i najmlađi velemajstor svijeta. Imao sam 18 godina. I tada sam shvatio da imam perspektivu u šahu.
-Da možete postati svjetski šampion?
Anatolij Karpov -Da imam šansu. Ne da mogu postati, već da mogu imati šansu.
Dvanaesti svjetski šampion u šahu Anatolij Karpov tokom konferencije za štampu, 1978. g. Foto: Nikolaj Naumenkov/TASS
-Da li ste nekome o tome govorili ili ste samo u sebi vjerovali?
Anatolij Karpov -Ne, nisam nikome govorio. Zašto bih govorio?
-Vi ste ionako sve to znali.
Anatolij Karpov -Za sebe sam znao.
-I koliko je vremena trebalo da ostvarite taj san?
Anatolij Karpov -Sve titule sam osvajao iz prvog pokušaja. Uključujući i titulu svjetskog šahovskog šampiona. Iz prvog pokušaja.
-A koliko puta ste postajali svjetski šampion? Jer ste kasnije igrali po različitim verzijama.
Anatolij Karpov -Ako se sve sabere, 16 puta. Osam puta u pojedinačnoj konkurenciji. Zatim su tu bila i brza šahovska takmičenja. Bio sam prvi svjetski šampion u brzom šahu. U šahu-blicu počela su se igrati svjetska prvenstva. Zatim svjetske šahovske olimpijade – to su timska svjetska prvenstva. Tamo sam takođe osam puta bio svjetski timski šampion. Tamo dobiješ i zlatnu medalju svjetskog šampiona, zvanično si svjetski šampion.
-A gdje čuvate 16 zlatnih medalja? Nikome nećemo reći…
Anatolij Karpov -Čuvaju se kod kuće, ali ja čak ni ne znam gdje su tačno.
„Osvojio sam 185 međunarodnih turnira“
-A kako preživjeti zvjezdanu bolest? Govorili su vam: ti si genije, ti si legenda. Kako se toga riješiti? Neke psihološke vježbe?
Anatolij Karpov -Ne, nisam radio nikakve vježbe, ali život te sam vaspitava.
-Nisu li vas gnjavili autogrami, navijači?
Anatolij Karpov -Pa, sve je to bilo, naravno.
-I kako ste se od njih branili?
Anatolij Karpov -Ja uopšte nikada nisam davao autograme tokom takmičenja. To oduzima vrijeme. I nisu svi razumjeli da trenutno ne možeš potpisati. Jednom možeš, naravno, potpisati. Možda i za sekundu. Ali kada se stvori red, to već oduzima vrijeme i energiju. Uvijek sam govorio: poslije takmičenja ću davati autograme. I u jednom trenutku to je bilo dovoljno.
-Rekli ste da imate 16 zlatnih medalja svjetskog šampiona, a koliko ukupno imate nagrada?
Anatolij Karpov –Pobijedio sam na 185 međunarodnih turnira.
-O, nije loše! Samo međunarodnih?
Anatolij Karpov -Međunarodnih turnira i timskih prvenstava. Bio sam svjetski šampion od 1975. godine…
-Deset godina, zar ne?
Anatolij Karpov -Ne, deset godina je do meča sa Kasparovim. Kasnije sam opet postao, ali iz nekog razloga to se zanemaruje u mojoj karijeri. Od 1993. do 1999. ponovo sam bio šampion, kada je Kasparov otišao.
-I tri meča ste pobijedili, braneći titulu?
Anatolij Karpov -I tri meča, da.
-Tačno prije 30 godina, 1996. godine, pobijedili ste Gatu Kamskog.
Anatolij Karpov -Da, da, potpuno tačno. Nakon njega sam 1999. pobijedio Ananda. A on je poslije mene postao svjetski šampion.
„Bolje da šah ne sanjate“
-Ima li još nekih sujevjerja ili takvih znakova ponašanja kod šahista?
Anatolij Karpov -Svako ima svoja sujevjerja.
-Koja su vama pomagala? Šta se ne smije zaboraviti da biste pobijedili?
Anatolij Karpov -Obavezno se dobro naspavati prije partije.
-Usput, da li ste mirno spavali tokom mečeva za šahovsku krunu, ili su vam se šahovne figure pojavljivale u snu?
Anatolij Karpov -Dešavalo se da sanjam, ali uglavnom sam spavao mirno. Ne, kada počnu šahovne vizije u snu, to je loš simptom.
-Zašto?
Anatolij Karpov -Zato što to uznemirava nervni sistem i ne dopušta oporavak. Bolje da se šah ne sanja.
-Kako onda jačati nerve?
Anatolij Karpov -Samovaspitanjem.
-Fantastično. A djevojke su se pojavljivale u snu?
Anatolij Karpov -Ne. Nije bilo vremena za njih…
„Habenski je vrlo sličan Korčnoju“
-Nedavno je po motivima vašeg meča protiv Korčnoj, gdje ste odbranili svoj šampionsku titulu, snimljen veoma uspješan igrani film „Svjetski šampion“. Tamo gdje Korčnoja igra Konstantin Habenski. Da li mu je bio sličan?
Anatolij Karpov –Habenski mu je veoma sličan. Nije mu ni trebalo prerušavanje.
-A Karpov, kako ga prikazuje glumac?
Anatolij Karpov -Karpov je nekako sličan, da. Tamo je Ivan Jankovski odličan. Savladao je svoju ulogu.
Kadar iz filma „Svjetski šampion“, Ivan Jankovski u ulozi Anatolija Karpova Foto: Central Partnership
-Da li ste konsultovali glumce?
Anatolij Karpov -Moglo bi se reći da sam učestvovao u pisanju scenarija. Jer scenarij je napisan po mom predlogu.
-A ko je birao glumce?
Anatolij Karpov -To je uradio sam režiser (Aleksej Sidorov). Režiser i rukovodstvo kompanije.
-A da li su se konsultovali s vama?
Anatolij Karpov -Prilikom izbora glumaca? Ne.
-Veoma uspješan film, stalno je na rejting listama. Sa umjetničkog aspekta je zaista uspješan. Postoji zlikovac – Korčnoj, i postoje svijetle sile. A kako zapravo odnos šahiste prema protivniku utiče na igru – s jednim ste prijatelj, a drugog jednostavno ne podnosite?
Anatolij Karpov -Ne, to nije bitno… Da biste pobjeđivali u šahu, morate znati kako se skoncentrisati i apstrahovati. Ali bolje je da protivnik ne shvati kako se osjećate prema njemu.
-Osloboditi se svih ličnih emocija i raditi samo na rezultat.
Anatolij Karpov -Truditi se da bude tako.
-A igrali su i hipnotizeri protiv vas, koji su sjedili u prvom redu?
Anatolij Karpov -Bilo je i toga.
-Da li ste ih baš osjećali?
Anatolij Karpov -Mogao bih čak da navedem ljude koji su to radili. To sam osjećao.
Prijatelji-protivnici
-S Korčnojem je sve jasno… A da li ste imali šahiste s kojima ste bili prijatelji?
Anatolij Karpov -Imao sam dobre odnose s Keresom, Paulom Petrovičem. Divan čovjek, vrlo inteligentan. S njim sam mogao biti i prijatelj da smo živjeli u istom gradu. On je živio u Talinu. A kada bismo se sreli na takmičenjima, imali smo vrlo dobre odnose.
-A da li ste igrali s njim?
Anatolij Karpov -Mnogo puta.
-Nije se ljutio kada je gubio?
Anatolij Karpov -Mislim da su sve naše partije završile remijem. Ali ne zato što smo htjeli.
-A “jedi-jedi” nikada niste igrali?
Anatolij Karpov -Nisam igrao “jedi-jedi”.
-Zašto?
Anatolij Karpov -Zašto bih? Nisam nalazio nikakav razlog.
„Igrao bih s Kapablankom“
-Anatolije Evgenijeviču, s kim biste željeli igrati od prošlih šampiona? Znamo da se s Fišerom niste sreli za šahovskom tablom, možda još s Aljehinom i Kapablankom?
Anatolij Karpov -Nabrojali ste sve koje bih prvo spomenuo. Kapablanka je moj indirektni učitelj. Hoze Raul. S njim bih rado odigrao. Bio je sjajan šahista.
-Sada ste podsjetili na pet najboljih šahista svih vremena: Kapablanka, Aljehin, Fišer, Karpov, Kasparov. Zanimljivo, da li biste ovdje dodali i Magnusa Karlsena?
Anatolij Karpov -Sada bih dodao. Jer postao je svjetski šampion i pokazao da to zaista zaslužuje.
-On je takođe držao krunu 10 godina.
Anatolij Karpov -U stvari, on je i sada šampion. Zvanično je Gukesh, ali zato što Karlsen nije nastavio da igra. A inače, da je htio, Karlsen bi vratio krunu nazad.
-Da li je on stvarno vodećivšahista našeg vremena?
Anatolij Karpov -Da.
-Da li bi voljeli da igrate sa njim?
Anatolij Karpov -Igrao sam s njim, ali u brzom šahu. Tada još nije bio svjetski šampion.
Norveški velemajstor, 16. svjetski šampion u šahu Magnus Karlsen Foto: REUTERS
Da li se tada osjećalo da je perspektivan?
Anatolij Karpov –Osjećalo se. Bio je jedan od favorita turnira, ali postao je zaista nenadmašan tek kada je osvojio titulu svjetskog šampiona.
-Čini se da Norvežani nisu posebno briljirali u šahu?
Anatolij Karpov -Nisu imali nikakve istaknute majstore uopšte.
„Nema državnog programa“
-A gdje su naši talentovani momci?
Anatolij Karpov -Počeli su se pojavljivati šahisti. Pojavio se i velemajstor…
-Vaš učenik?
Anatolij Karpov -Ne, nije moj učenik. Nemam ličnih učenika.
-Koliko imate škola u Rusiji?
- Anatolij Karpov -Škola je nebrojeno mnogo. Samo u Tjumenu imam šahovske kružoke i škole na mnogim mjestima. Počeli smo program koji u Rusiji još ne postoji. Organizujemo, recimo, prvenstvo seoskog kluba, a tokom prvenstva pravimo izvještaj šahovske federacije tog sela. To se radi po cijeloj Tjumenskoj oblasti.
-Da li država učestvuje u tome?
Anatolij Karpov -Ne učestvuje finansijski. Ali pružaju moralnu podršku. Tamo u Tjumenu pomaže lokalna vlast. Počeli smo dok je Vladimir Jakusjev, jedan od aktuelnih rukovodilaca „Jedinstvene Rusije“, bio tamo guverner. Postao sam poslanik i sretoh Jakusjeva, ispričao mu o perspektivama razvoja šaha, i tada nam je dodijelio prostor. Bio je mali, ali veoma važan jer smo odmah dobili podršku.
-A šta koči naš šah?
Anatolij Karpov -Država još nije usvojila program razvoja šaha.
-A postoji li barem projekt takvog programa?
Anatolij Karpov -Ni projekta još nema. Imali smo veliku sovjetsku šahovsku školu. Nije teško napraviti projekat. Trebalo bi samo da Ministarstvo sporta želi da se pozabavi šahom. A sve naše gubitke možemo pripisati tome što škola više ne postoji. To što naši ruski šahisti sada jedva ulaze u top 10 svijeta je čista propuštena prilika države.
-Rekli ste da čim je Indija počela da podržava svoje šahiste na državnom nivou, odmah su se pojavili i svjetski prvaci.
Anatolij Karpov -Pojavili su se ni iz ničega. Iako se smatra da je šah izumljeni u Indiji, u moje vrijeme tamo šah nije ništa značio. I kada bi se ruska reprezentacija susrela sa indijskom, svi su smatrali da moramo pobijediti sve s nulom. Ako bi barem jedna partija bila remi, to je bilo razočaranje.
Kolekcija šahova
-Naziv figure „lovac“ (slon) dolazi iz starog indijskog šaha?
Anatolij Karpov -Naravno.
-Imate jedinstvenu kolekciju šahova, baš šahovskih figura. Ispostavilo se da čak imate i šahovske figure-nevaljalice. Nevjerovatna stvar, jer kod šampiona šahovske figure nikada ne smiju ležati na tabli. One uvijek moraju stajati.
Anatolij Karpov -Da, to je tačno.
-A čija je ideja da se naprave šahovske figure nevaljalice?
Anatolij Karpov -Ideja mog poznanika.
-Imate li šah koji je unikatan i postoje samo u jednom primjerku?
Anatolij Karpov -Imam nekoliko takvih. Imam šah koji je napravljen za Brežnjeva kao poklon za jubilej. Napravila ih je Dmitrovska porcelanska fabrika, ali nisu bili u jednom jedinom primjerku. Sada mislim da je ostao samo jedan komplet, jer su napravljena tri kompleta. U starim vremenima bila je pravilna odluka Savjeta ministara – fabrikama nije bilo dozvoljeno praviti unikatne primjerke bilo čega. Ako je trebalo napraviti poklon, morala je postojati i kopija za muzej fabrike. Svaka fabrika imala je muzej onoga što je proizvodila. Dmitrovska fabrika je napravila tri šahovska kompleta: jedan Brežnjevu za jubilej, drugi za muzej fabrike, a treći su posebno napravili za mene, jako su željeli da dođem i održim predstavljanje kod njih. Tako je i bilo, došao sam kod njih. Bilo je veliko predstavljanje u fabrici, i tada su mi poklonili šah. Rekli su da je to jedinstven šah, da su napravljena samo tri kompleta. Jedan možete vidjeti u našem muzeju, jedan je kod Brežnjeva. Kod Brežnjeva je bio, to znam sigurno. Gdje je nestao, ne znam. I Jurij Čurbanov (zet Brežnjeva) mi je rekao da ne zna. Sa selidbama, vjerovatno je nestao. Ako je nestao, onda je moji šah jedinstven, jer je takođe nestao i iz muzejskog kompleta fabrike. Čak sam u jednom trenutku dobio informaciju da je šah, koji je bio u njihovom muzeju, nažalost, nestao. Zatražili su da im pošaljem fotografije? Što smo i učinili. Čak su i ovdje izložene, u stanu.
-A koje još unikatne šahove imate?
Anatolij Karpov -Postoji komplet jedinstvenog šaha. Napravljen je u samo jednom primjerku. Imali smo zaslužnog graditelja Stroeva. Bavio se građevinom u Saratskoj oblasti. Tamo se gradila atomska elektrana. Imao je svoj biro. I otkrili su novi kamen u Saratskoj oblasti – mineral. Imao je i radionicu koja je pravila od tog kamena suvenire, vaze, i pravili su šahove. Jedan šah je napravio posebno za mene, jer je želio da se istakne. I takav šah postoji kod mene. Čak imam i šahovski sto za taj šah u kuhinji. Taj šahovski sto je ogroman. Rekao sam mu: hvala za sto, šahovske figure još mogu prenijeti, ali sto neću moći. A on je rekao: ne brinite, mi ćemo vam ga dostaviti. I donijeli su sto, teži oko 600 kilograma. Napravljen je od istog kamena.
-Neće ga niko ukrasti.
Anatolij Karpov –Tačno (smijeh).
Dobar šah ne miriše
-Kod muzičara najviše vrijede Gvarneri i Stradivari violine, Steinway klaviri. Koje su šahovske table najbolje?
Anatolij Karpov -Kod nas klasični je Stauntonova garnitura. Njima su igrani mečevi na svjetskim prvenstvima. I ja sam njima igrao mečeve. To su najbolje šahovske garniture.
-A po čemu su najbolji? I uopšte, koja je razlika za igru – kakva je šahovska garnitura?
Anatolij Karpov -U šahu je sve važno. Odnos veličine figura, veličina figure i polja na tabli. To je važno. Za sve postoje standardi.
-A od čega su napravljeni – ima li to značaja?
Anatolij Karpov -Da, ima. Da li su od drveta ili plastike… Sada više preferiraju jeftinije plastične. Ne mogu ih podnijeti. Ja igram drvenim.
-Koje drvo?
Anatolij Karpov -Od vrijednih vrsta.
-Imaju li neki miris, aromu, lak?
Anatolij Karpov -Ne, ne, mirisa uopšte ne smije biti. Ništa ne smije ometati.
-O čemu mislite tokom partije, dok protivnik igra svoj potez?
Anatolij Karpov -Tokom partije misliš samo o partiji.
-Ali neke partije su Vam bile veoma duge. Koja je bila najduža?
Anatolij Karpov -Najduža je bila sa Korčnojem, 1978. godine. Trajala je, mislim, više od 16 sati. Bilo je prekidanja.
-Jasno je da igranje šaha psihički jako iscrpljuje. A utiče li to i na fizičko stanje?
Anatolij Karpov -Naravno. Šah zahtijeva velike fizičke napore.
-Koliko kilograma ste gubili tokom partije?
Anatolij Karpov -Tokom partije – ne znam, niko nije mjerio. Iako mislim da partije i tako oduzimaju. Ali tokom meča (1978. godine u meču Karpov – Korčnoj odigrano 32 partije) gubio sam do 10% težine.
-A kako ste održavali fizičku formu?
Anatolij Karpov -Igram tenis.
-A bilijar?
Anatolij Karpov - Bilijar sam igrao dobro, ali nije bio kao priprema.
„Budala“ za pametne
-A još volite igru na karte, “budalu” (ruska kartaška igra u kojoj cilj je riješiti se svih karata, a posljednji koji ostane s kartama postaje „budala“)?
Anatolij Karpov -Da, zajedno s „Komsomolskom pravdom“ smo organizovali turnire. I čak sam postao šampion Rusije.
-I dalje igrate?
Anatolij Karpov -Kada me pitaju da igram, mogu odigrati.
Omiljeno jelo
-Koje je Vaše omiljeno jelo?
Anatolij Karpov -Uralski peljmeni. Ili sibirski.
-Gdje ih nabavljate, donose vam, ili ih pravite s suprugom?
Anatolij Karpov -Najbolje je kad su domaći.
-Da li ih sami pravite?
Anatolij Karpov -Ne, ali u porodici je postojala podjela rada. Ja sam razvlačio tijesto. To je bila moja specijalnost.
-Zašto su Vam žene povjerile baš taj posao?
Anatolij Karpov -Zato što nisam mogao ništa drugo.
„Moj rodni Ural“
-Proputovali ste pola svijeta. Šta vam se najviše svidjelo?
Anatolij Karpov -U Evropi mi se sviđaju Španija i Francuska. U Rusiji je Ural dobar. Moj rodni Ural. Nije slučajno što sam i poslanik odande, iz Tjumenske oblasti. To je Uralski okrug.
-A zašto ste ušli u politiku, postali poslanik?
Anatolij Karpov -Politika, pa sa njom sam oduvijek bio. Fond mira je takođe politika. Već 44 godine sam predsjednik Sve-ruskog fonda mira, od 1982. godine.
-Sada neki jaki ruski velemajstori igraju pod tuđim zastavama. Da li su vam nudili da promijenite sportsko državljanstvo?
Anatolij Karpov -Nudili su mi da ostanem u drugoj zemlji, ali državljanstvo…
-U kojoj?
Anatolij Karpov -Ne sjećam se. Znam da je to bilo na Olimpijadi u Francuskoj, 1974. godine, kada sam planirao da igram meč s Fišerom.
-Da li su rekli nešto kao ostanite, ovdje. Zašto vam treba Sovjetski Savez?
Anatolij Karpov –Neko mi je prišao povodom toga, ali mi nije rečeno – gdje. Rekli su samo da odem iz Rusije, iz Sovjetskog Saveza.
-Šta ste rekli?
Anatolij Karpov -Rekao sam da o tome ne razmišljam.
Piše: Timur Ganeev zamjenik šefa sportskog odjeljenja Sport –Express-a
Andrey Esipenko Foto: Mihal Valuša / FIDE
Ruski velemajstor pokušaće da igra na Kipru bez suvišnog pritiska
Andrey Esipenko bio je veoma blizu plasmana na Turnir kandidata 2024 u Torontu, ali je propustio priliku u posljednjem kolu FIDE Velikog švajcarskog turnira 2023. U narednom kvalifikacionom ciklusu, 23-godišnji Rus ipak je ostvario cilj, odigravši sjajan FIDE Svjetski kup 2025.
Sada će Andrey pokušati da se plasira u meč za svjetsku krunu protiv 18. svjetskog prvaka Gukesha Dommaraju.
Rivali Esipenka na Kipru (od 28. marta do 16. aprila) izuzetno su jaki. Kao favoriti se izdvajaju iskusni Fabiano Caruana, koji je već osvojio Turnir kandidata 2018. u Berlinu, i R Praggnanandhaa, koji je stekao neprocjenjivo iskustvo u Kanadi i ima veoma jak trenerski tim.
Ipak, ni našeg velemajstora ne treba otpisivati. U intervjuu za „SE“ Esipenko je govorio o svom raspoloženju i velikoj želji da nastupi na Šahovskoj olimpijadi u Uzbekistanu.
Andrey Esipenko: „Nepomniachtchi je dao razuman savjet“
— Izvršni direktor Russian Chess Federation Alexander Tkachev istakao je da ste nakon plasmana na FIDE Turnir kandidata planirali tri pripremna kampa. Posljednji je sada u punom jeku. Osjećate li umor? Andrey Esipenko — U principu, ne. Turnir „Aeroflot Open“ je završen, ali mi je ostalo dosta snage za pripreme. Energija i želja za radom su tu, sve je u redu.
— Na moskovskom openu niste mogli da pokažete sve svoje pripreme, igrali ste prilično suzdržano? Andrey Esipenko — Ne mogu da otkrivam sve tajne (smijeh). Bio je zanimljiv tempo igre („nova klasika“, 60 minuta + 30 sekundi), i to je takođe igralo posebnu ulogu. Turnir kandidata će se igrati u klasičnom tempu (120 minuta za prvih 40 poteza, zatim 30 minuta do kraja partije uz dodatak od 30 sekundi po potezu od 41. poteza).
— Uz to, igralo se po dva kola dnevno. Kako to doživljavate? Andrey Esipenko — U suštini, normalno. Drugačiji je osjećaj — turnir se završava brže nego obično. Kada se igra jedna partija dnevno, početak se nekako razvuče i troši mnogo živaca. Kada su dvije partije, turnir proleti neprimjetno. U tom smislu, to je prednost.
— Ima li dodatne nervoze zbog približavanja starta na Kipru? Andrey Esipenko — Naprotiv, veoma sam motivisan. Jedva čekam da počne Turnir kandidata i da pokušam da pokažem svoj najbolji šah. Ipak, to je bio san i cilj dugi niz godina.
— U januaru je dvostruki pobjednik Turnira kandidata Ian Nepomniachtchi analizirao šanse učesnika i, govoreći o vama, naglasio da je važno da se prema turniru odnosite što jednostavnije — da ne razmišljate o njemu kao o glavnom turniru karijere. Andrey Esipenko — To je razuman savjet. Pokušaću da se fokusiram na kvalitetne poteze i maksimalno iskoristim svoje pripreme. Da li ću uspjeti potpuno da se izolujem od suvišnih misli i da uživam — to ću moći da kažem poslije turnira.
— Protiv koga od budućih rivala imate pozitivan skor? Andrey Esipenko — Ako računamo i online i klasične partije, onda vjerovatno samo protiv Fabiano Caruane. Protiv Anisha Girija i Hikaru Nakamure sam u minusu. Sjećam se da sam pobijedio Hikaru-a u dvije partije na FIDE Grand Prix 2022 Berlin, ali to je bilo davno, pa nećemo to računati (smijeh). Sa ostalima je skor približno izjednačen.
Jasno je da je veoma važno dobro početi turnir. Prva kola će igrati veliku ulogu (Esipenko će početi crnim figurama protiv Javokhir Sindarova, a u drugom kolu igraće bijelim protiv Hikaru Nakamure).
— Po sastavu ste rekli da je turnir ujednačen, iako se na papiru čini da Matthias Bluebaum pomalo odskače. Andrey Esipenko — Zapravo, ni Matthiassa ne bih otpisivao. Možda neće osvojiti turnir, ali može ozbiljno namučiti favorite. Uopšteno, sastav je izjednačen — svako može iznenaditi. Zato ne mogu reći da nekoga cijenim više ili manje — svi su približno na istom nivou.
Andrey Esipenko: Foto Global Look Press
„Na Olimpijadi možemo da se borimo i za prvo mjesto“
— Da li vam je važno da se ove godine kvalifikujete za Esports World Cup? AndreyEsipenko — Imam taj cilj, ali zasad nisam blizu njega. Trenutno mi to nije prioritet. Propustio sam nekoliko kvalifikacionih turnira zbog učešća na „Aeroflot Openu“, a propustiću još neke zbog FIDE Turnir kandidata. Ipak, pokušaću da sakupim potrebne bodove ako bude moguće. Volio bih da ponovim prošlogodišnje iskustvo.
— Olimpijada, ako našoj reprezentaciji bude dozvoljeno učešće — da li je to glavni cilj sezone nakon Turnira kandidata? AndreyEsipenko — Da, jer obožavam sva takmičenja vezana za reprezentaciju. Od djetinjstva sam pratio sva svjetska prvenstva u fudbalu i hokeju, gledao sve Olimpijade. Kada sam počeo ozbiljno da se bavim šahom i došli prvi uspjesi, počeo sam da sanjam da igram i osvojim Šahovsku olimpijadu. Nadam se da ćemo ove godine dobiti priliku da učestvujemo.
— Kojeg se turnir za reprezentaciju najviše sjećate? AndreyEsipenko — Ekipno prvenstvo Evrope 2021, koje smo, nažalost, odigrali ne baš uspješno. Igrao sam i na drugim turnirima, na primjer u meču Rusija — Kina, ali to prvenstvo Evrope mi se posebno izdvaja.
— Na Olimpijadu bi trebalo da dođu svi najbolji igrači, a favoriti po rejtingu vjerovatno će biti ekipe SAD i Indije. Da li ćemo se boriti za top 3? AndreyEsipenko — Možemo i za prvo mjesto. Ako okupimo optimalan sastav i ako svi najbolji budu u dobroj formi, imamo šanse za pobjedu.
— Osjećate li podršku bližnjih u ovako važnom trenutku karijere? AndreyEsipenko — Naravno. Svi koji su uz mene razumiju situaciju i navijaju za mene. Drago mi je što imam takve ljude i tako jaku porodicu. Takođe želim da se zahvalim svom ličnom sponzoru Harutyun Surmalyanu, Ruskoj šahovskoj federaciji i timu Virtus.pro. Oni mi mnogo pomažu i pružaju podršku.
— Pratite li e-sport? Imate li omiljenu disciplinu? AndreyEsipenko — Trenutno baš i nemam vremena za to, ali u budućnosti bih volio da se bolje upoznam s tim.
Vladimir Tukmakov — jedan od vodećih velemajstora legendarne plejade „zlatnog vijeka“ sovjetske šahovske škole, olimpijski šampion, trostruki osvajač srebrne medalje na prvenstvima SSSR-a, pobjednik i laureat mnogih velikih međunarodnih turnira.
Posljednjih godina — glavni trener reprezentacije Ukrajine, tima zvijezda koji je pod njegovim vođstvom brilijantno trijumfovao na Olimpijadi u Kalviji 2004.
Za ovu knjigu autor je odabrao i detaljno komentarisao svoje najznačajnije i najpoučnije partije, i to iz ugla svog sadašnjeg pogleda — trenera, erudite otvaranja, stručnjaka sa svjetskim renomeom.
Knjiga predstavlja svojevrsni udžbenik: sve kritične pozicije na dijagramima praćene su pitanjima–zadacima. Rješavajući ove vježbe i upoređujući odgovore s autorovim preporukama, moći ćete da uočite svoje slabosti i prednosti i postignete napredak u svim fazama igre.
Predgovor
Genna Sosonko
ZAVIRITI U SEBE
U rukama držite neobičnu knjigu. Neobičnu zato što autor, pričajući o svom životu, posmatra sebe ne samo iz različitih uglova, nego i očima kao nekog spoljnog posmatrača. Čas se udaljava na priličnu distancu, čas se približava junaku toliko blizu da se pretvara u samog sebe — najprije u malog Vovika iz pedesetih godina, koji do mraka zaneseno igra kauboje i razbojnike u odeskim dvorištima, zatim u dječaka Vovu, ozbiljnog, samostalnog i spremnog da donosi odluke na koje se ni odrasli ne usuđuju baš lako.
„Onaj koji voli da mudruje, i pomalo zanovijetalo, previše ispravan, hraneći se knjiškim, a ne životnim iskustvom (jer odakle bi ga i uzeo!), ja sam ga usmjeravao na pravi put. Tačnije, pomagao sam mu da izbjegne očigledno pogrešno. Zajedno smo koračali kroz život naslijepo, ali njega su mučile dileme i nesigurnost, a ja nisam skidao masku sveznajućeg mudraca.“
Šta mislite, o kome je riječ? O samom sebi — o sebi koji stalno gleda na sebe sa strane i nepristrasno bilježi sve što se zbiva u sopstvenoj duši.
„Ako me ne pustite“, rekao je roditeljima, kod kojih je doputovao iz Odese u neki gradić na istoku ogromne zemlje, „otići ću svakako.“
„I otišao bih“, tvrdi autor, kojem je tada bilo četrnaest godina, „otišao bih po pragovima željeznice, nazad“. U Odesu. Baki. Šahu. „Ali, srećom, roditelji su popustili. Sedmodnevni povratni put vozom kroz čitavu zemlju bio je za Vovu put u odrasli život, istovremeno privlačan i zastrašujući.“
Nije bilo lako djetinjstvo, da se ne lažemo, ali ko zna — možda je taj rani, samostalni život pomogao Tukmakovu u njegovoj šahovskoj karijeri. Jer, glavni smisao šaha, kako je svojevremeno pisao veliki poznavalac igre Botvinik, „sastoji se u tome da u složenoj, originalnoj poziciji, kada nemaš odakle očekivati pomoć, šahista mora pronaći ispravno rješenje (potez). Onaj ko to umije, osjeća se sigurnim za šahovskom tablom“. On je rano savladao tu vještinu, a životne teškoće samo su očvrsnule njegov karakter.
Među vršnjacima je imao reputaciju monolita, čvrste, gotovo iz jednog komada isklesane ličnosti. Čovjeka bez nervoze, bez prevelikih potresa i sa nepokolebljivim samopouzdanjem. Ali, da li je zaista bilo tako? Ponekad vidimo nesigurnog, čak i plašljivog mladića, i možemo samo vjerovati autoru koji iskreno otvara dušu čitaocu.
S ljubavlju se prisjećajući svog prvog (i jedinog) trenera u Odeskom pionirskom domu, Samuila Nutoviča Kotlermana, autor navodi imena drugih učenika tog skromnog čovjeka, koji je čitav život radio kao nastavnik hemije u školi — odeskih velemajstora Alburtа, Bejma, Lernera, Palatnika, Legkog. Sudbina ih je raznijela po raznim zemljama i kontinentima: neki žive u Americi, neki u Izraelu, u Austriji, u Francuskoj...
Vladimir Borisovič Tukmakov, zagazivši u sedmu deceniju, i dalje hoda kroz uličice i sokake grada koji ga pamte kao dječaka koji je pomagao baki da prodaje novine u kiosku na Soborki, kako su svi Odesisti zvali i još uvijek zovu Sabornu poljanu. Kaldrme Grčke, Uspenske, Rišeljejske, Jevrejske, Jekaterininske i Trojičke ulice prešao je bezbroj puta, čak i ako su se u njegovo doba mladosti neke od tih ulica zvale drugačije. Ulice kojima je prije pola vijeka, izgarajući od predosjećaja skorog blaženstva, jurio ka Voroncovskom dvorcu da bi što prije sjeo za šahovsku tablu, ne sluteći još da će tih trideset dvije figure i tabla podijeljena na šezdeset četiri polja postati poziv kojem će posvetiti život.
Postao je majstor sa šesnaest godina — respektabilna dob po današnjim mjerilima, ali prije njega su u Sovjetskom Savezu u šesnaestoj godini majstorski naslov osvajala samo trojica: Botvinik, Bronštajn i Spaski. Moglo bi se pomisliti da je zaključak jasan: čitav dalji život valjalo bi vezati za šah. Ali ne. Završivši školu sa medaljom, Tukmakov upisuje Tehnološki institut, javno se odričući šaha i zaklinjući se na vjernost termofizici. „Obuzet sujetom i ohološću“, kako će o sebi reći decenijama kasnije, s karakterističnom autoironijom.
Ali nije mogao da odoli iskušenju da otputuje na kvalifikacioni turnir za juniorsko prvenstvo svijeta, i pobjeda na tom takmičenju — u čijoj se tabeli može naći dosta slavnih imena — ponovo je posijala sumnju u njegovoj duši. Još nekoliko godina, pokušavajući da spoji ono što je nekada bilo spojivo, a što se u savremenom šahu međusobno potpuno isključuje, Tukmakov igra turnire na najvišem nivou i istovremeno studira na visokoj školi, završava je i dobija diplomu.
Konačan izbor donio je tek 1971. godine, u svojoj dvadeset petoj: šah, profesionalni šah. Šta bi bilo da je ostao u nauci? Pitanje je, naravno, hipotetično. Mislim da, ako bi fizika i dobila još jednog profesora, šah bi izgubio velemajstora visokog, veoma visokog ranga.
Ulazak u Višu ligu prvenstava Sovjetskog Saveza bio je tada sam po sebi dostignuće, a Vladimir Tukmakov je na tim turnirima — koji su imali reputaciju najjačih na svijetu — igrao redovno. Dovoljno je nabrojati imena velemajstora koji su u raznim godinama učestvovali na njima da bi se shvatilo kakvi su to turniri bili: Smislov, Keres, Bronštajn, Talj, Korčnoj, Štejn, Geler, Polugajevski, Averbah, Holmov, Tajmanov, zatim Karpov, Kasparov... Taj se spisak može nastavljati i nastavljati. On je tri puta osvajao druga mjesta na prvenstvima Sovjetskog Saveza. Tri puta.
Tri kornera — penal! Ako se prisjetimo pravila dječaka koji su bez predaha ganjali fudbalsku loptu u odeskim dvorištima, tri puta osvojeno srebro na prvenstvima može se smatrati ekvivalentom jednom zlatu. Pa ipak. Pa ipak. Danas, kada je njegova karijera praktičnog igrača završena, može se postaviti pitanje: šta mu je nedostajalo da se pohvali ne samo sa tri srebrne medalje na domaćim prvenstvima, sjajnim nastupima na brojnim međunarodnim turnirima, već i osvajanjem, ako ne baš glavnog vrha, a ono bar njegovih grebena? Jer, Tukmakov nikada nije uspio da zaigra u kandidatskim mečevima: svi njegovi pokušaji da do njih dođe završavali su se u međuzonskim turnirima. U čemu je razlog tome?
Naravno, može se naći i jednostavno objašnjenje: nije bilo dovoljno talenta. Talenta? „Talenta ima mnogo, karaktera malo“, govorio je otac psihoanalize, i s tim se teško ne složiti. Karakter je imao. Imao je i odlučnost, i prodornost, i razumijevanje onoga što se dešava na tabli, i samokontrolu, i volju. U čemu je onda stvar?
Po Tukmakovu, čarobna formula uspjeha izgleda ovako: talenat, pamćenje, volja (karakter) i radna sposobnost. Iako se sam autor s vremena na vrijeme žali na pamćenje, u ono vrijeme šahovsko pamćenje ga je rijetko izdavalo. O radnoj sposobnosti i karakteru već je rečeno. A talenat?
Jednom sam u razgovoru s Donnerom usput rekao — veliki talenat. Holandski velemajstor se namrštio: „Šta je to? Talenat, talenat... Šta ti uopšte misliš pod tim? Talenat — to je odlučnost, ogromna želja da se nešto postigne, to je ono čemu posvećuješ dušu, srce, sve. Eto šta je talenat.“ Ne ulazeći u definiciju talenta koju je dao holandski velemajstor, možemo li reći da je Tukmakov posvetio čitavu svoju dušu šahu?
On se sjeća kako je nastavnik tehničkog crtanja u školi, dijeleći domaće zadatke sa ocjenama, govorio jednom učeniku: „Ti si genije, pet.“ Škrt nije bio ni na pohvale drugome. A Volođi je uglavnom pripadalo: „I tebi pet, ali ti nisi genije.“
Možda su te riječi suviše duboko ušle u dušu tinejdžera? Možda je, neprestano poredeći sebe sa korifejima šaha, stalno hvatao sebe u misli — gdje sam ja u odnosu na njih? Jer, njegove najbolje godine pale su u vrijeme kada su još blistali Petrosjan, Spaski, Geler, Korčnoj, Talj, Štejn, Polugajevski — da pomenemo samo najistaknutije. A potom su došli Karpov i Kasparov.
Da bi nadoknadio svoju „negenijalnost“, zaboravljajući na dostignuća i uspjehe, on je neumorno tražio uzroke svojih neuspjeha, najtemeljnije analizirajući svoje nedostatke — šahovske i ljudske — ne popuštajući sebi ni u čemu.
„Odmah poslije turnira napravili smo analizu nastupa. Podvrgnute su bile ne samo šahovske varijante, već i ono što je stajalo iza njih: misli, emocije, karakteri.“ Slične rečenice obilno su rasute stranicama knjige autora koji je prema sebi neumoljiv.
Nije tada, a danas pogotovo, lako naći u šahovskom svijetu profesionalca koji slobodno vrijeme između turnira ne provodi u potrazi za novom idejom u Maršalovom napadu ili poboljšanjem u katalonskom otvaranju, već u detaljnoj analizi sopstvenih grešaka.
„A šta je tu loše?“ — upitaće čitalac. Pa „analiza životnih i sportskih neuspjeha mnogo je plodotvornija za rast nego opijanje uspjehom“, ponovićemo i mi za autorom. Sve je tako. Sve je tako. Ali nije li tu možda bilo pretjerivanja?
Strog, nemilosrdan u samoanalizi, čak i uz sve njegove nesumnjivo pozitivne strane, dobar je samo do određene granice. Objektivno poređenje sebe sa onima koji, kako ti se čini, imaju veći talenat može imati i negativan efekat, naročito kada si već dostigao veoma visok nivo. Neophodno je nešto drugo: odmak, pa čak i subjektivnost. Treba, ako ne zaboraviti vlastite nedostatke i slabosti, onda ih bar potisnuti negdje dublje, dalje u svijest. Šta znači — napravili su previd protiv mene? Šta znači — imao sam sreće? Igram bolje, zato su i previdjeli, morali su da previde, tako i treba da bude. Sreća? A kome bi drugom trebalo da se osmijehne?
Ponekad samoanaliza, stalna samokritika, gurajući trnove u sopstveno ego, može postati kočnica na putu ka najvišim dostignućima.
Prisjećajući se jednog od svojih najuspješnijih turnira u Madridu 1973. godine, Tukmakov piše da ga je počeo ne sasvim zdrav i da je u prvim kolima bio u nekom somnambulnom stanju. Kada je bolest prošla, to čudno stanje odvojenosti od spoljnog svijeta ostalo je, i partije su se dobijale kao same od sebe. „Kasnije sam pokušavao da dostignem to granično stanje vještački, ali u potpunosti ponoviti madridski trans nikada nisam uspio“, piše Tukmakov.
Nije li stalni, prema sebi usmjeren nemilosrdni pogled i trezvena procjena sopstvenih mogućnosti omela ulazak u ono stanje koje je jednom postigao u Madridu, a koje nikada više nije mogao da dostigne? Možda bi rezultat bio bolji da je u šahu slijedio jednostavnu formulu starih: klizi kroz život, ali ne forsiraj?
U priči kineskog mudraca govori se o gospodaru zemlje koji je izgubio biser. Poslao je na njegovo traženje spoznaju — i nije ga dobio nazad. Poslao je mišljenje — biser se nije našao. Poslao je pronicljivost — rezultat je bio isti. Tada je poslao samozaborav. Samozaborav ga je pronašao.
Ponekad se čarobni biser otkriva samo u stanju samozaborava, i nekad je bolje ne kontrolisati i ne znati. „Ne znati“ znači bilo šta, samo ne „ne znati ništa“. Upravo suprotno: znači — posjedujući veliki fond znanja i iskustva — prepustiti se stanju upućenog samozaborava. Takvom stanju, zaista nalik transu, iskusni teniski treneri uče svoje učenike: znajući sve i kontrolišući proces, potisnuti u sebi razmišljanja i samobičevanje. Možda tada, u tom „madridskom“ stanju, Tukmakov jednostavno nije imao snage da se bavi samoanalizom i bio je primoran da se prepusti 64 polja šahovske table, koja su mu obilno uzvratila?
Jedna od najčešće korišćenih riječi u knjizi je — „zadatak“. Nekoliko puta pojavljuje se i „zadatak-minimum“, „program-minimum“. A samo jednom se kod njega javlja „veliki cilj“. Uvijek čvrsto stojeći nogama na zemlji, Tukmakov se nije zamahnuo ka najvišem vrhu, ograničivši veliki cilj ulaskom na turnir kandidata. To se desilo 1979. godine, imao je 33 godine, i shvatio je da će sve što bude radio u šahu biti samo ponavljanje proživljenog: još jedno putovanje na inostrani turnir, još jedno drugo mjesto na prvenstvu zemlje, još jedan ulazak u olimpijski tim.
Postupno se penjući na svaku narednu stepenicu — polufinale prvenstva Sovjetskog Saveza, Prvu ligu, Višu ligu — samo oni koji su igrali na tim turnirima mogu da shvate šta se krije iza ovih riječi — on je ušao na međuzonski turnir. Tukmakov ga je započeo blistavo, pobijedivši četiri partije, uključujući i pobjede nad Smislovom i Petrosjanom, i nakon sedam kola imao je čitav poen prednosti nad najbližim pratiocima.
Sjećam se da sam, odlučivši da iskoristim „prozor“ koji se stvorio između turnira, otputovao u Las Palmas, gdje se igrao međuzonski, da se odmorim i istovremeno svojim očima posmatram Tukmakovljev trijumf. Ali desilo se nešto neobjašnjivo: izgubio je nekoliko partija zbog nevjerovatnih previdа, zatim još jednu — od autsajdera... „Veliki cilj“ tako i nije bio osvojen, a sudbina mu više nikada nije dala takvu priliku.
Možda je taj veliki cilj trebalo postaviti ne u 33. godini, već ranije, odbacivši sve druge zadatke, programe i, tim prije, programe-za minimum? I da je onih pet godina posvećenih studijama na institutu bilo posvećeno šahu — možda bi veliki cilj bio ostvaren? Ne znam.
Očigledno je, međutim, da bi se za ostvarenje takvog cilja moralo platiti nečim drugim — ali bi li jedan takav životni scenario zaista vrijedio kratke jubilejske ili nekrološke rečenice iz Wikipedije: „godine 19... učestvovao u kandidatskim mečevima za svjetsku šahovsku titulu“? Ne znam, ne znam.
Ali znam nešto drugo: da je, postavivši sebi veliki cilj, on odgurnuo u stranu ženu i ćerke, pozorište, knjige, susrete s prijateljima — i sve ono drugo od čega se tka svakodnevni ćilim postojanja — to bi bio neki drugi Vovik, Volođa, Vladimir Borisovič od onog koga poznajem već više od četrdeset godina. I nisam siguran da bi tada ova knjiga uopšte bila napisana.
U njoj ima mnogo portreta i skica ljudi o kojima mladi danas znaju samo iz priča, dok će oni kojima je preko šezdeset ponovo zarонiti u davno nestali svijet šahovske Odese tih godina. Autor nas upoznaje s Jefimom Jefimovičem Koganom, Samuilom Nutovičem Kotlermanom, Jakovom Juhtmanom, koga niko nije ni zvao drugačije do Jankelj. Vidimo Leva Alburta, Mišu Podgajca, Lenju Balmazija. Ali ne samo njih. Pred očima Tukmakova prošao je čitav niz tadašnjih mladih šahista koji su kasnije postali poznati velemajstori. Oni su odavno veterani, neki više nisu s nama, drugi su napustili praktičnu igru, ali za autora oni i dalje ostaju Vanjuha, Vitjok, Džin, Rafa, Beljava, Šiz, Mišel, Guljka, Balaš i Cješ. Ne samo da je s njima odigrao mnoštvo partija, već je na turnirima i pripremnim okupljanjima, na Olimpijadama i Spartakijadama proveo duge, duge mjesece.
Njih, kao i priznate gigante igre, velike šampione prošlosti, čitalac će vidjeti očima autora, koji se bez sentimentalnosti i patetike osvrće na to čudesno vrijeme, što danas izgleda gotovo praistorijsko.
Preovlađujuća većina savremenih šahista ne samo da se nikada nisu sreli za tablom sa Robertom Fišerom, nego čak nisu ni vidjeli američkog genija. Nije ni čudo: svoju posljednju turnirsku partiju Fišer je odigrao prije skoro četrdeset godina. Utoliko je zanimljivije svako svjedočanstvo o Fišeru sada, kada je jedan od najsjajnijih šampiona u čitavoj istoriji igre otišao iz života. Vladimir Tukmakov ne samo da je igrao s njim, nego ga je vidio i izbliza tokom dugog turnira u Buenos Ajresu 1970. godine i detaljno se prisjeća tih susreta.
Opisujući običaje i navike države koje više nema, autor koristi izraze razumljive samo ljudima onog vremena: „provjera u Organima“, „izlazan-neizlazan“, „odgovoriti Sportkomitetu“, „šef delegacije“, „sređivanje dokumenata“, „karakteristika“, „kvota čovjekovih-izlazaka“, „raspodjela međunarodnih turnira“, „šoping, za koji je vremena uvijek falilo“ i tako dalje. Lako je primijetiti da su gotovo svi ti izrazi vezani za putovanja u inostranstvo — jedno od najvećih dobara u sistemu vrijednosti Sovjetskog Saveza. Mladi šahisti, za koje su još jedan open u Španiji, rapid u Holandiji ili igranje u njemačkoj Bundesligi samo puka prostorna premještanja, moći će da pogledaju drugačijim očima na vlastiti život; a oni stariji će još jednom osjetiti sve čari onih slavnih vremena.
Velemajstor piše da je njegova knjiga namijenjena uglavnom šahistima. Naravno, tako je. Ali zar ona neće biti zanimljiva i onima koji uopšte ne poznaju poteze šahovskih figura? I to ne samo zato što je šah maleni odraz života, nego i zato što je mozaični svijet sovjetskog šaha, o kojem Tukmakov piše, bio ispunjen likovima koji su blistali svim bojama duge — neobičnim ličnostima, tim zanimljivijim u društvu u kojem su svi morali misliti jednako.
I ko zna, kada reflektor budućnosti obasja taj čudni, ni sa čim uporediv režim, istoričarima će biti zanimljiv i takav fenomen kao što je šahovska igra, koja je tada doživjela neviđeni procvat i popularnost. A ova knjiga dodaće još nekoliko poteza slici običaja i navika države kojoj je teško naći analog u svjetskoj istoriji.
Drugi dio knjige — sasvim šahovski. Provjerivši na kompjuteru svoje najbolje partije, Tukmakov je otkrio u njima mnoštvo grešaka za koje nije ni slutio dok su se igrale. Kao i uvijek, bez milosti i otvoreno ih je istakao, ne pokušavajući ni najmanje da „uljepša vlastito, poprilično nesavršeno stvaralaštvo“.
Ne mogu se složiti s njim. Zar partije Morfija ili Talja, kada se stave pod nemilosrdno oko mašine, koja ne oprašta nijednu grešku, danas izgledaju baš toliko besprekorne? I ko se može obavezati kakva će biti ocjena partija koje nam se danas čine bezgrešnima, kada ih za dvadesetak godina analiziraju još moćniji procesori i još savršeniji programi?
Ne, ne mogu da se složim s tako pesimističnim pogledom autora knjige na vlastito stvaralaštvo. Ljubitelj šaha, kada počne da preigrava njegove partije, neće se pokajati: naći će u njima i lijepe zamisli, i neočigledne manevre, naučiće logici razmišljanja i dosljednosti u sprovođenju plana — što je uvijek bilo karakteristično za stil igre odeskog velemajstora. Mladi šahista, željan usavršavanja, vidjeće na stranicama knjige ne beživotne znake koji znače da bijeli ima malu prednost ili da crni imaju odlučujuću. Pročitaće kratak prikaz o protivniku, ponekad i njegovu karakteristiku. Slijedeći autora, shvatiće u čemu se tačno sastoje prednosti bijele pozicije, na čemu se zasniva kontraigra crnog, zašto je donesena baš ta odluka ili zbog čega bi trebalo izabrati neku drugu. A sočan jezik komentara učiniće ovo zanimanje ne samo korisnim nego i prijatnim.
U predgovoru svojim životnim zapažanjima, koja su u ruskom prevodu poznata pod nazivom „Ogledi“, Mišel Montenj piše da je naslikao sopstveni lik onako kako se on njemu samom prikazivao i da će se njegovi nedostaci u knjizi pojaviti kao živi. Tvrdi da nimalo ne razmišlja o svojoj slavi i da je jedina svrha knjige — da pruži zadovoljstvo njegovim bližnjima i prijateljima. Šahovski velemajstor takođe piše da „autor sebi nije postavio zadatak ni da uči ni da podučava druge“ i da ga je na pisanje uspomena podstakla samo želja „da se razabere u sopstvenom životu, da analizira već skoro odigranu partiju“.
Filozofu, koji je svoje zapažanje otvorio riječima: „ova iskrena knjiga, čitaoče“, odgovara šahista: „trudio sam se da budem iskren (koliko je to uopšte moguće) i pred samim sobom i pred čitaocem“.
Naravno, besmisleno je upoređivati eseje francuskog pisca, napisane prije više od četiri stoljeća i odavno postale klasične, s pričom čovjeka koji je kao svoju profesiju izabrao šah i posvetio mu život. Tim više što sam Montenj nije bio naročito naklonjen ovoj „praznoj, dječjoj“ igri, kako ju je smatrao. (Ili je genijalni Francuz iz druge polovine XVI vijeka uspio proročanski da zaviri u početak XXI?) Ali kroz čitavu knjigu šahovskog velemajstora provlači se motiv koji, kako mi se čini, ne bi mogao a da se ne dopadne francuskom misliocu. Evo ga — strogi imperativ koji je autor izabrao kao svoju životnu filozofiju i kojem je dosljedno slijedio, ma čime se bavio: nije toliko važno šta radiš u životu, važno je da to radiš dobro. U idealu — težeći da to radiš bolje od svih. Naravno, takvo nešto dato je samo izabranima, ali čak i ako se taj ideal pokaže nedostižnim, ipak — ne spuštajući ruke, ne gubeći objektivnost, trudeći se da ostaneš iskren prema sebi — ići naprijed i težiti ka savršenstvu.
To je ono čemu je težio Vladimir Tukmakov kada je aktivno učestvovao u najjačim šahovskim turnirima. Kada je trenirao svjetske prvake i pretendente. Kada je vodio ka pobjedi reprezentaciju Ukrajine, koja je osvojila Svjetsku Olimpijadu. Kada je pisao ovu knjigu.
OD AUTORA
Ova knjiga govori o potrazi za sopstvenim putem, o potrazi za samim sobom. I o izboru profesije. Čini mi se da je taj zadatak, naročito za muškarca, ne manje važan i složen nego izbor životnog saputnika. U oba slučaja savezu često prethodi strast — predivan, osjećaj koji na početku oduševljava. Ali život je, na sreću, duži i složeniji od same najburnije strasti, pa ne treba zanemariti ni druge, manje očigledne elemente predstojećeg izbora.
Šah u Sovjetskom Savezu zauzimao je jedinstvenu nišu. Iako je bio na prvi pogled na čelu ideološkog takmičenja sa Zapadom, bio je ipak pod manjim pritiskom nego druge oblasti sovjetskog života. Ovdje su lični podaci imali daleko manju važnost nego u umjetnosti ili nauci, administrativni faktor nije bio toliko strog. Ali najvažnije što je odredilo moj izbor bila je neraskidiva veza kreativnog i sportskog početka. Rad na šahovskim ili ljudskim nedostacima neizostavno se reflektovao u turnirskoj tabeli, određujući vektor daljeg kretanja.
Naravno, sada je druga epoha, drugo milenijum. Šah, dobijajući ogroman impuls od opšteg tehničkog napretka, postao je sasvim drugačiji, izgubivši usput veći dio romantizma, iracionalnosti i misterije.
Profesija šahiste takođe je pretrpjela velike promjene. I teško je odrediti šta je u tim metamorfozama više — pozitivno ili negativno. Ali nepromijenjena je ostala sloboda (relativna, naravno, kao i sve u ovom svijetu), što ovu profesiju povoljno razlikuje od drugih, često daleko profitabilnijih zanimanja.
Autor sebi nije postavljao zadatak ni da uči ni da podučava druge. Podstakla me želja, sa distance pređenih godina, da razaberem sve u sopstvenom životu, da analiziram skoro već odigranu partiju.
Ova knjiga je namijenjena prvenstveno šahistima, a oni savršeno znaju da niko nije imun na greške, čak ni u analizi. Ipak, biću srećan ako mojim pričama pomognem nekim mladim čitaocima da prođu sopstveni put sa manjim gubicima. Ljubiteljima šaha sa iskustvom, možda će biti zanimljivo da se vrate u atmosferu sovjetskog šaha, u kojoj je prošao veći dio mog sportskog života.
Trudio sam se da budem iskren, koliko je to uopšte moguće, i pred samim sobom i pred čitaocem, stavljajući akcenat na porazima, a ne na pobjedama. Analiza životnih i sportskih neuspjeha mnogo je produktivnija za napredak nego uživanje u uspjehu.
Isti pristup primijenio sam i u drugom — čisto šahovskom — dijelu knjige. Prilikom analize i komentarisanja partija često me obuzimao osjećaj tuge i razočarenja — prvenstveno zbog nedostatka sopstvene igre. Partije koje sam smatrao najboljima ponekad nisu izdržale strogu računarsku provjeru. Ali tim više je za mene šah vrijedan i jedinstven, jer u ovoj oblasti ljudske djelatnosti, kao ni u jednoj drugoj, provjera harmonije algebrom može dovesti do još savršenije harmonije.
Srećom, za mnoge partije sačuvao sam i hronometražu i bilješke zabilježene neposredno nakon odigranih partija, što mi je pomoglo da izbjegnem iskušenje da uljepšam sopstveno, vrlo nesavršeno stvaralaštvo. Nadam se da su ovi dokumentarni zapisi bili zanimljivi ne samo autoru.
Da bi pregled partija bio poučniji, svaki dijagram je praćena pitanjem-zadatkom. Ponekad je odgovor očigledan, a ponekad ni sam autor ne zna iscrpni odgovor. Kao i u životu, u šahu je postavljati pitanja mnogo lakše nego odgovarati na njih.
Ipak, od pravilno postavljenog pitanja takođe mnogo zavisi. Koliko sam uspio da ispunim zadatak, procijenićeš ti, čitaoče.
VOVIK, VOVA, VOLOĐA… MIRNO DJETINJSTVO
Sve je počelo nevjerovatno davno. Živjeli smo u ulici Čeljuskincev, koju su svi i dalje zvali starim imenom — Kuznečna. Sada je preimenovana, kao i većina ulica u Odesi. Vratili su joj staro ime, iako nije jasno čime su se Arktički sovjetski heroji “ogriješili” pred vlastima. I staro ime je tu, i dvorište je na čudan način sačuvano među novogradnjama koje rastu takmičarski, ali ljudi, jasno, više nisu isti. Ovdje je djelovalo ne samo neumoljivo vrijeme, već i životne okolnosti. Kolaps imperije samo je ubrzao proces velikih migracija naroda, koji je u Odesi počeo mnogo prije Perestrojke.
A poslije rata, ko sve nije bio u ovom dvorištu! I već šarena populacija dobila je dodatak od ljudi koji su se nekako doselili tokom okupacije grada.
Stari stanari, vraćajući se iz evakuacije, nalazili su neočekivane goste u svojim stanovima. A pregovori između starih i novih vlasnika nisu uvijek bili mirni.
Naša porodica, sabrana zajedno — ko s fronta, ko iz Derbenta, gdje je baka provela nekoliko godina u evakuaciji sa mlađom kćerkom — izgubila je jednu sobu. Ali i tako, dvosobni stan, iako malen, ali samostalan, bio je rijetkost u tim spartanskim vremenima.
Mali Vovik bio je jedini muškarac u ženskom carstvu koje su činile baka i tri njene kćerke. Djed je poginuo na frontu, mlađe kćerke još nisu bile udate, a sudbina njegovog oca — muža starije kćerke — bila je nejasna. Njegovo fizičko odsustvo bilo je očigledno, ali zašto je izostao, ostajalo je nepoznato.
Ipak, tada je prisustvo muškarca, pa čak i osakaćenog, izazivalo više iznenađenje i zavist nego zabrinutost. Odsustvo oca nije šokiralo niti zbunjivalo, pogotovo jer je dijete u ovom slučaju bilo okruženo brigom i ljubavlju čak četiri žene.
Djetinjstvo mi je prolazilo veselo i bezbrižno. Ogromno dvorište sa svojim beskrajnim zakucima i tajnim mjestima bilo je idealno mjesto za igru “Kozaci i razbojnici”. I uopšte, život je tekao na ulici, a kući se ulazilo samo radi jela i sna.
Sjećanje izdvaja iz tog dalekog poslijeratnog djetinjstva dvije epizode koja su imala ozbiljan uticaj na čiitav kasniji život.
Voviku su četiri godine. Ili pet. Ali u svakom slučaju, vrlo je mali i prema odraslima se odnosi s bezuslovnim povjerenjem. Ujak Griša, komšija s gornjeg sprata, obućar. Vovik je, vjerovatno, poslan da pokupi cipele iz popravke. Razgovor “o životu”, riječ za riječ, na kraju vodi do ponude da se zapali cigareta, koja je sa zahvalnošću prihvaćena. Da li je to učinjeno s vaspitnom namjerom? Teško. Vjerovatnije iz navike ili malog mamurluka. Reakcija koja je uslijedila toliko je uplašila obojicu da je Griša momentalno trijezan spasio malog. A za Vovika, prvo iskustvo s pušenjem bilo je istovremeno i posljednje…
Voviku je vjerovatno već šest ili nešto slično. Veče se približava. On, držeći mamu za ruku, ide poznatim putem iz vrtića kući. Neku stvar je majku odvratila — vjerovatno susret sa poznanicom. U svakom slučaju, Vovik je na neko vrijeme ostao prepušten sam sebi.
Vovik s mamom na Sabornom trgu u Odesi
On uobičajenim pokretima crta na asfaltu ogromnu fašističku svastiku.
I užas na mamnom licu, koji je pogodio Vovika i koji je nosio kroz čitav život. Zašto? Svastike su žustro škrabali svi klinci. Njima, kao i petokrakama, bili su ukrašeni svi plotovi...
Svastike više nisam crtao, ali tek decenijama kasnije shvatio sam u čemu je stvar, i zakašnjeli strah me obuzeo.
Godina 1952 — slučaj ubica u bijelim mantilima tek je bio pred vratima, ali državni antisemizam, koji je Vođa privremeno potisnuo za vrijeme rata, već je dobio na snazi. Mama je radila kao pedijatar u dječijoj poliklinici i bila je Jevrejka...
Josif Visarionovič Staljin uopšte je zauzimao veliko mjesto u Vovikovom životu. Ovdje je zgodno reći da se mali Vovik nije odlikovao rječitošću: progovorio je kasno i trebalo mu je „tumačenje znakovima“. Ali imao je talenat koji ga je jasno izdvajao među vršnjacima. Srećan i pravi talenat! Od prvih mjeseci života počeo je da razlikuje Vođu Naroda od ostalih ljudi, nepogrešivo ga prepoznajući na svim fotografijama i plakatima. Da bi ga prepoznavao na portretima, nije trebalo mnogo pameti, jer su visili na svakom ćošku. Ali Vovik ga je pronalazio i na grupnim fotografijama, gdje su ga čak i odrasli teško uočavali. Nekako je uspijevao da prepozna genijalnost čak i na ranim fotografijama vođe, na kojima, činilo se, ništa nije nagovještavalo buduću veličinu.
Kad bi prepoznao svog miljenika, uperio bi u njega svoj mali prstić i trijumfalno poviknuo: KAAN! Ta igra se dopadala i njemu i odraslima, sve više izoštravajući njegovo umijeće.
Ne zna se dokle bi ga taj dar odveo da se nije desila nesreća.
I taj dan se takođe urezao u njegovo pamćenje za cio život.
5.marta 1953. godine, kao i svakog 5. marta, bio je njegov rođendan. Ovog puta je punio 7 godina. Važan datum, jer je značio početak nove etape u njegovom životu.
Te godine trebalo je da krene u školu. Naravno, takav značajan događaj nije mogao da prođe neobilježen. Ali Vođa i Otac bio je teško bolestan, a čitava zemlja sa strahom i nadom slušala je izvještaje o stanju njegovog zdravlja. Poslije velikih sumnji i kolebanja, na porodičnom savjetu donesena je odluka da se ipak pozovu gosti, ali samo najbliži. Još mu je u sjećanju ostalo kako je, zaigravši se s drugovima, osjećao na sebi mamine osuđujuće poglede.
A sljedećeg jutra zajedno su plakali kad su čuli strašnu vijest.
Otprilike u isto vrijeme dogodio se još jedan događaj, naizgled ne toliko kosmičkih razmjera, ali koji ga je potresao ništa manje i koji je radikalno promijenio čitav njegov život.
IZNENADNA STRAST
On se upoznao sa šahom. Reći da je naučio da igra bilo bi veliko preuveličavanje, jer su se i pravila donekle razlikovala od opšteprihvaćenih, a da ne govorimo o nivou igre.
Ali ta ga je Igra odmah i potpuno zaokupila. Čovječanstvo se podijelilo na dva, nažalost nejednaka dijela: na one koji su znali da igraju, i na sve ostale. Prvi su bili predivni, tajanstveni i neodoljivi, a ostali su postali nezanimljivi. Sada bi se on, kao krpelj, zakačio za svakoga ko bi nepažljivo otkrio da zna šah. Među maminim prijateljicama jasno se počela davati prednost onima čiji su muževi znali pomjerati figure.
Strogoj selekciji bili su podvrgnuti i mamini pacijenti, tačnije — njihovi očevi.
Ne može se reći da je ova iznenadna strast s oduševljenjem bila prihvaćena u porodici. Kod kuće niko nije igrao šah, a dječaku su željeli drugačiju budućnost. U idealnom slučaju vidjeli su ga kao muzičara — čuvena Stoljarskova škola u Odesi bila je na svačijim usnama; prisustvo sluha takođe su potvrdili autoriteti. Moguće je da bi se približavanje muzici i dogodilo da su bližnji bili istrajniji — ranije. Ali sada — poslije trovanja Igrom — njihov trud postao je potpuno besmislen.
Prvi potezi. Odeski dvorac pionira, 1957. godina. Samuil Nutovič Kotlerman posmatra partiju svojih mladih štićenika. U prvom planu desno — autor.
Shvatili su to ne odmah; prošlo je nekoliko godina prije nego što je Vovik odveden u Dvorac pionira, gdje je predstavljen svom prvom učitelju — Samuilu Nutoviču Kotlermanu. Tako se završilo njegovo bezbrižno djetinjstvo.
Život se radikalno promijenio. Njegovim centrima postali su srijeda i nedjelja, kad su se održavali časovi u Dvorcu, a ostali dani bili su ispunjeni iščekivanjem te sreće.
Praznik je počinjao još ranije — od priprema. Vova je morao sam da pređe gotovo čitav Grad (a Gradom su i tada, i sada — iz navike — zvali ono što je danas istorijski centar) — znatnu udaljenost. On, ispunjen sopstvenom odraslošću i važnošću posla kojim je bio zauzet, išao je preko Tiraspoljske, Preobraženske, Deribasovske ulice prema Primorskom bulevaru. A otud je već bilo na dohvat ruke do Voroncovskog dvorca, preimenovanog u Dvorac pionira. Iako je tada njegova maršruta zvučala drugačije (ulica 1905. godine, ulica Sovjetske armije, ulica Lenjina), Odesisti su iz navike koristili stara imena. A sada se sve ponovo vratilo na svoje staro mjesto.
Postepeno se upoznao sa starosjediocima i postao „svoj“ u šahovskom kružoku.
U suštini, to je bilo jedino mjesto u gradu gdje su se djeca ozbiljno bavila šahom, pa se tu sakupilo najrazličitije društvo: i po uzrastu, i po vaspitanju, i po kvalifikaciji. On je bio jedan od najmlađih, ali bilo je i šesnaestogodišnjaka; bilo je djece iz takozvanih inteligentnih porodica, ali i pravih razbojnika. Bio je početnik i po stažu i po snazi igre, ali u kružoku su bili i drugokategornici. Kako je jednom čovjeku uspijevalo da ukroti tu hordu — zagonetka je. Uz to, Mulja, kako su iza leđa zvali svog Učitelja, nije bio profesionalni šahovski trener. Bio je jak kandidat za majstora — jedan od najjačih u Ukrajini. Za to vrijeme, to je bilo ozbiljno. Majstori su se uopšte smatrali gotovo nebeskim bićima, a kako je naš Učitelj po osnovnoj profesiji bio profesor hemije (uzgred, jedan od najboljih u gradu), njegova sportska dostignuća bila su predmet i našeg ponosa.
Usprkos očiglednim uspjesima svojih štićenika (mnogi od njih postali su majstori, a Alburt, Bejm, Lerner, Palatnik, Legkij i Tukmakov kasnije čak i velemajstori), Samuil Nutovič nikada nije zamijenio dostojnu profesiju školskog učitelja za sumnjivu profesiju šahovskog trenera. Šahista je bio izrazito pozicionog stila i nerado se upuštao u taktičke avanture.
Učitelj je živio dug i dostojanstven život, do duboke starosti predavao u školi i umro sasvim nedavno u 85. godini.
Za mene je uvijek ostajala zagonetka kako je, u suštini amater, posvećujući radu s djecom tek nekoliko sati nedjeljno, ne radeći ni sa jednim svojim učenikom individualno, uspio da postigne tako fantastične rezultate.
Poslije nekoliko godina u Odesi se pojavilo Udruženje šahovskih klubova. Svake godine se širilo, otvaralo sve nove i nove filijale, obuhvatajući ne samo grad već i oblast; brojalo je hiljade učenika i mnoge desetine, ako ne i stotine trenera. Ali o uspjesima i dostignućima skromnog šahovskog kružoka moglo se samo sanjati. U čemu je, dakle, bila tajna?
Ne poričući korisnost masovnog uključivanja djece u šah, duboko sumnjam u bilo kakvu zavisnost kvaliteta od kvantiteta.
U našem kružoku dug i glomazan proces izbora i odbacivanja učenika odvijao se, u suštini, još prije vrata Dvorca. Tamo su stizala samo djeca koja su voljela šah i željela da se njime bave. Inicijativa je, u pravilu, polazila od same djece, a ne od roditelja, što je kasnije postalo uobičajeno. Razlika u pristupu je očigledna. Entuzijazam učenika nije zahtijevao vještačko podgrijavanje — bili su spremni da se bave šahom, a posebno da igraju, od jutra do večeri.
I još nešto — možda najvažnije. Atmosfera poštovanja koja je vladala u našem kružku. Poštovanja prema Igri i svojim obavezama, jednih prema drugima i, naravno, prema treneru. Upravo ta atmosfera — zaista unikatna stvar — ne može se proizvesti niti stvoriti vještački. A rađa je ličnost Učitelja.
RAZDVAJANJE LIČNOSTI
Put ka vrhu pokazao se trnovitim. Ako je petu — početnu — kategoriju Vova savladao lako, dalje se napredovanje zakočilo. Za četvrtu su već bila potrebna tri turnira, a treću je savladao tek iz sedmog pokušaja. Ali ni za sumnje, ni tim više za očajanje, nije bilo vremena. Nije uspijevao da se završi jedan turnir, a već je počinjao sljedeći; ponekad je igrao istovremeno na dva mjesta. Njegova šahovska geografija — zasad u granicama grada — brzo se širila. Sada je uglavnom igrao i družio se s odraslima. Dolazio je kući kasno — umoran, gladan i potpuno zadimljen, ali srećan.
Došli su i prvi uspjesi. Uvrstili su ga u ekipu Odeske oblasti za omladinsko prvenstvo Ukrajine. Prvi samostalni odlazak... Naravno, bio je uzbuđen: zbog iščekivanja nepoznatog, novih susreta, a najviše zbog predstojećeg iskušenja njegovih sposobnosti. Mama se brinula daleko više. Nije ni slutila koliko je odrastao.
Kad sam se ja pojavio u njegovom životu ("unutrašnji vodič — glas razuma“)? Datuma se ni on ni ja ne sjećamo. U početku sam se pojavljivao povremeno, ali sam postepeno zauzimao sve veće mjesto, usmjeravajući ga i pomažući mu da sačuva ravnotežu u onom paradoksalnom sistemu koordinata u kojem se tada nalazio. S jedne strane — škola, učenje, dvorište, stari drugovi; s druge — pravi odrasli život, s kojim se sve češće susretao. Taj novi život bio je nevjerovatno privlačan: bilo je u njemu mnogo tajni i iskušenja, ali i opasnosti o kojima nije mogao znati, već samo naslućivati.
S mamom je o takvim stvarima bilo nemoguće razgovarati, tetke sa svojim muževima razletjele su se po raznim gradovima, a drugovi ga jednostavno nisu razumjeli. Tu sam se i pojavio ja — kao njegovo produženje, kao jedan od mogućih oblika njegovog budućeg „ja“. Razborit i pomalo dosadan, pretjerano ispravan, hranjen knjigama, a ne životnim iskustvom (otkud bi ga i imao!), ja sam ga usmjeravao na pravi put. Tačnije, pomagao sam mu da izbjegava očigledno pogrešan. Zajedno smo tapkali kroz život naslijepo: njega su mučila preispitivanja i nesigurnost, a ja nisam skidao masku sveznajućeg mudraca.
Sljedeće godine putovao je na ekipno prvenstvo Ukrajine već ne kao početnik, nego kao iskušan borac. Tome je prethodila jedna zabavna priča, potvrđujući da sam do tada već čvrsto zauzeo mjesto u njegovom životu.
Na gradskom prvenstvu podijelio je prvo mjesto sa Leonidom Balmazijem. Vlasnik tako upečatljivog prezimena zaslužuje detaljniju priču. Bio je nekoliko godina stariji od Vove, nesumnjivo iskusniji u stvarnom životu i živio je vrlo blizu, na istoj ulici. Tako je Vova o mnogim stvarima iz odraslog svijeta, o kojima se tada nije pisalo u časopisima, saznao zahvaljujući starijem prijatelju. U polu-podrumskoj Leonidovoj sobi često se okupljala šahovska družina. Igrali su (i ne samo šah), pili. Tamo je Vova prvi put saznao da slava, kao i medalja, može imati i drugu stranu. Čuvena odeska operetna primadona, koja se takođe ponekad pojavljivala u tim apartmanima, za određene usluge dobijala je povećanu nadoknadu za svoj status.
Uopšte, činjenici da je za Vovu spoljašnji svijet rano prestao biti crno-bijeli i postao šarenolik, Balmazi je znatno doprinio. Ali u šahu su bili konkurenti, i pitanje ko će igrati za Odesu na prvoj tabli bilo je principijelno. Nastala konfliktna situacija rješavala se netradicionalno — ravnopravno su učestvovali trener tima, direktno zainteresovani i radoznali šahisti. U žestokoj raspravi, Vova je postepeno ostao sam. Na Balmazijevoj strani bio je važan adut, ljudski razumljiv svima uključenima: njemu je već bilo 18 godina — tadašnji maksimalni uzrast za omladinska takmičenja, i za njega je to bila posljednja prilika da se probije u reprezentaciju Ukrajine. Kod Vove, po njihovim riječima, sve je bilo pred njim; osim toga, kvalifikovao se po godinama i za tzv. „dječije“ table, gdje konkurencija, naravno, nije bila tako oštra.
Leonidu nije nedostajalo energije, domišljatosti ni rječitosti. To je dokazao poduzetnim životom u Savezu i mnogo godina kasnije u SAD, kada je kao „accountant“, pomoćnik pri sastavljanju poreskih prijava (profesija o kojoj ni on ni mi tada nismo ni slutili), pomagao mnogim šahistima-emigrantima. Napad je, dakle, bio snažan. Rasprava je vođena u hodu, uz upotrebu ne samo parlamentarne retorike. Kakav je utisak morala ostavljati ta čudna družina ljudi koji mašu rukama i nadglasavaju jedni druge, možemo samo naslućivati, iako je teško iznenaditi Odesiste. Rasprava je trajala čitav put od šahovskog paviljona u Ševčenkovom parku do raskrsnice Uspenske i Preobraženske ulice, gdje su se putevi aktera razilazili. Vova je gotovo popustio, ali ja sam stajao čvrsto.
Na kraju je sudbina prve table odlučena novčićem. Izabrao sam pismo i pogodio.
U Harkovu, gdje je održano prvenstvo, sve je proteklo odlično: odeska ekipa je zauzela drugo mjesto, a Vova je napravio pravi spektakl, osvojivši prvu tablu sa rezultatom 8,5 od 9 (jedan primjer mojeg dječijeg „dela“ naveden je u odjeljku partija pod brojem 13). Bilo je jasno da mu je mjesto u reprezentaciji Ukrajine rezervisano.
Ali rezultati pripremnog trening-kampa, prethodnog prvenstvu SSSR-a, doveli su u pitanje njegove visoke ambicije. Gotovo jednako ubjedljivo kao što je pobjeđivao na turniru, izgubio je sve pripremne partije. Morao je da se zadovolji „dječijom“ tablom, gdje su ga treneri posmatrali kao udarnu snagu. Ipak, prvi nastup na sve-saveznoj sceni bio je skromniji nego što se očekivalo, iako radost pobjede tima na prvenstvu time nije mnogo umanjena.
Ubrzo, međutim, već uobičajene šahovske brige pale su u drugi plan.
ROMANSA NA FRONTU
Neočekivano se pojavio otac. Tajna o njemu odavno više nije mučila Vovu: preturajući jednom po fioci s papirima, otkrio je službene odgovore na mamine upite. Suvim, službenim jezikom u njima se saopštavalo: otac mu je živ i zdrav, što je potvrđivano periodičnim proširivanjem njegove nove porodice. Ukupno su se Vovi pojavila tri polubrata. Odgovori su stizali iz raznih mjesta — iz nepoznatih razloga otac je mijenjao gradove, neumoljivo se udaljavajući od Odese. Posljednje obavještenje stiglo je gotovo s kineske granice.
Vovini roditelji upoznali su se u bolnici za vrijeme rata. Otac je tamo ležao s teškom ranom, a mama se zadesila kao njegov ljekar. Oboje su imali porodice koje su ostale u pozadini. Tako da je to bila tipična romansa na frontu, kakvih se u ratu događalo bezbroj. Ali za mamu je taj susret postao velika i jedina ljubav u životu. Šta se desilo među njima poslije Vovinog rođenja, ostalo mi je nejasno. Mama se s novorođenčetom vratila u Odesu, a otac je ostao u dalekom garnizonu. Ni baka, ni brojna rodbina, iz razumljivih razloga, nisu voljeli pridošlicu. Vova se sjećao priče tetke — kad je veo tajne s njegovog porijekla već bio skinut — o očevoj navici da pred večeru popije čašu votke. Pri tom je njeno lice istovremeno izražavalo oduševljenje i užas. Za oficira–frontovca to je bila obična navika, a za nju, kao i za ostatak porodice, nešto nevjerovatno. U mom sjećanju javljaju se neke muške sjenke — mamu su pokušavali upoznati s drugima i nekako urediti njen život. Ali od tih dobrih namjera nije bilo ništa — ostala je sama, ne računajući, naravno, sina koji je brzo rastao i udaljavao se.
I eto, otac se opet pojavio u njihovom životu — najprije u debeloj koverti sa mutno poznatom povratnom adresom, zatim pozivom na telefonsku centralu, a potom se na njih sručio talas pisama, telegrama i telefonskih razgovora. Šta je bilo napisano u tim dugim više stranica, jedva čitljivim pismima, a još više šta se krilo između redova, meni nije dato da ustanovim. Postepeno se počeo nazirati smisao tog silovitog pritiska.
Otac se, najzad, našao slobodan — žena mu je umrla — i ukazala se mogućnost da ispravi tragičnu grešku učinjenu u dalekoj prošlosti.
U početku se sve što se događalo činilo kao buncanje, a pisma kao da stižu s druge planete.
A zaista su stizala izdaleka — iz provincijskog grada Rajčičinska, izgubljenog na krajnjem istoku neizmjerne zemlje.
Pritisak nije prestajao: pisma su stizala gotovo svakodnevno, i mama je počela da popušta pred neumornim pritiskom.
Naravno, svi bližnji bili su protiv. Ne govorivši o starim antipatijama, razlozi za ovo novo–staro osjećanje bili su im isuviše očigledni.
Troje klinaca, od kojih je najstariji bio svega dvije godine mlađi od Vove, Tmutarakanj sa kojima su trebali da žive — daleko od rođaka i prijatelja — činili su se kao toliko neoborivi argumenti da o tome nije ni trebalo raspravljati. Ali mama se kolebala...
Prvi sam ja progovorio o mogućnosti dalekog putovanja. Videći kako se muči, shvatio sam, tačnije naslutio (kakvom se to razumijevanju kod četrnaestogodišnjeg tinejdžera može ozbiljno govoriti), da postoje osjećanja i sile meni nepoznate. Pred kojima ustupaju uobičajene okolnosti i svemudro životno iskustvo.
Već odavno sam postao mamin glavni savjetnik, i ta ozbiljna podrška je, na kraju, sve odlučila.
Uz moje najtješnje učešće bio je razrađen plan operacije.
Mama leti sama — u izvidnicu. Vova ostaje u Odesi do kraja školske godine i pridružuje se svojoj novoj porodici ako se sve povoljno posloži, naravno, tokom ljeta. Tako je i dogovoreno, i već u novembru čitava porodica je ispraćala mamu u njenu neizvjesnu budućnost.
Neizrečena, kako se danas kaže, ostala je jedna sitnica: ja sam čvrsto odlučio da s njima živjeti neću. Ni pod kakvim okolnostima.
Do ljeta je ostajalo mnogo vremena, a život je tekao svojim tokom.
Vova je neočekivano postao umjetnik. Nikada nije ni pomišljao na tako nešto, pored toga, još nedavno mu je scenska karijera bila strogo zabranjena. Već sam rekao da je u ranom djetinjstvu Vovik imao ozbiljne probleme s govorom. S vremenom su nestali, ostavivši uspomenu u vidu šuškavosti u govoru, po mišljenju okoline sasvim simpatične i negdje čak aristokratske. Tako da se krug mogućih uloga sužavao na sve one izmučene buržuje i vođu svjetskog proletarijata, pri čemu je ovaj drugi ulazio u ozbiljnu ideološku kontradikciju s prvim.
Ali o sceni, ponavljam, Vova nije ni razmišljao, a na odlazak kod logopeda podstakla su ga druga razmišljanja, mnogo prizemnija.
Možda ova priča i ne bi zasluživala poseban pomen, da put do uspjeha u toj uskoj i specifičnoj oblasti nije ponavljao, a u nečemu i najavljivao, njegov put u šahu.
Dakle, počeo je živahno i sa velikim entuzijazmom. Nastavnica ga je hvalila i činilo se da je zacrtani cilj već sasvim blizu. Ali željeno „r“ nikako se nije dalo, želja da ga savlada izgubila je oštrinu, a uopšte, svuda okolo bilo je toliko iskušenja pored obaveznih posjeta ljekaru. Tako je Vova ohladio prema tom rutinskom zanimanju i čak je razmišljao da ga sasvim napusti. Međutim, došavši još jednom na pregled, bio je prinuđen da čeka svoj red duže nego inače. To se pokazalo kao idealna prilika, budući da se već odavno nije pripremao za časove, pa je sada odlučio da nadoknadi propušteno.
Ne zalazeći u detalje, reći ću da se glavna vježba sastojala u zamjeni „r“ pri čitanju duplim „d“. Snažno „didikajući“, čak se i umorio od sopstvenog radnog entuzijazma. I tu se dogodilo čudo: najprije se između dva „d“ pojavila jedva primjetna vibracija, a još nekoliko minuta kasnije on je jasno zarežao. Ubrzo su „d“ sasvim otpala i kosmički brod Vovinog “r” izbio je na slobodu.
Ali da se vratimo umjetnosti... Njegov školski drug Miša rano je obolio od pozorišta; upravo je od njega Vova prvi put čuo tada zabranjena imena Tairova i Mejerholjda. Do osmog razreda Mišina režiserska budućnost bila je već predodređena. Tako da nije bilo nimalo slučajno što su se njegove napredne stvaralačke koncepcije našle u sukobu s jadnim shvatanjima o režiji rukovodioca školskog dramskog kružoka, gdje je Miša bio priznati solista. Sukob se završio raskidom, a početnik-režiser donio je odluku da napravi alternativnu predstavu koja bi čitavom svijetu pokazala ko je ko. Tako je Vova odmah upao u samu žižu pozorišnog života.
Sa izborom komada za debi Miša nije sitničario: „Mocart i Salijeri“ — jedna od genijalnih malih tragedija Puškina — potpuno je odgovarala ambicijama mladog režisera. Mocarta je, naravno, dodijelio sebi. Vovi je pripao Salijeri. Svi moji stidljivi nagovještaji o nedostatku scenskog i muzičkog iskustva, kao i o mladom uzrastu početnika-glumca, razbijali su se o neograničenu sigurnost režisera. Uz to, po Miši (i po Mejerholjdu), glumci su bili samo marionete u rukama svemoćnog režisera. Predstava je prošla s velikim uspjehom, a ja sam bio djelimično zadovoljan time što sam na sceni otrovao svog mučitelja. Ostaje još da dodam da Mihail Levitin, poznati pozorišni režiser, nastavlja da muči glumce i dan-danas.
Otprilike u to isto vrijeme potiče i moj trenerski debi. Moj najbliži drug, Saňka, nikada nije posvećivao mnogo vremena šahu. Glavna strast njegove mladosti, koja se zadržala kroz čitav život, bila je matematika. Ali ipak se probio na omladinsko prvenstvo grada i, naravno, strašno se nervirao pred turnir.
Ja sam preuzeo trenerske funkcije. Pred svakim novim protivnikom dobijao je najsitnije uputstvo, ne samo o izboru otvaranja i strategije u središnjici, već i o tome kako da se ponaša protiv svakog pojedinog rivala — tu su se osjetile Mišine lekcije iz pozorišnog umijeća. Saňka je pobijedio i taj turnir, i sljedeći. Kako kaže, nikada se u šahu nije osjećao tako opušteno i slobodno kao u tom kratkom periodu našeg stvaralačkog saradništva. Meni se to zanimanje takođe dopalo. Da sam na vrijeme čuo glas svog poziva, možda bih danas bio gotovo jednako slavan kao Mark Dvorecki. A ovako, za duge godine sam sebe osudio da budem trener jedinom učeniku — bezvrijednom i pretjerano samoposmatrajućem, lijenom i tvrdoglavom, a najvažnije, nezahvalnom — samom sebi.
Ali, ma koliko samostalni život bio divan, misli o predstojećem iskušenju nisu me napuštale. Na istoku je, sudeći po pismima, vladala idila, a ljeto se brzo približavalo.
I došao je dan kada su već Vovu ispraćali iz onog istog novog, kao da je posebno za ovu neobičnu priču sagrađenog, aerodroma. Ispraćali su ga, ako ne zauvijek, onda na godine. Niko nije vjerovao mojim obećanjima da ću se vratiti do početka školske godine.
A u međuvremenu sam ja razradio plan kampanje — divan plan, promišljen do najsitnijih detalja. Prvo, ne sukobljavati se, ne razjašnjavati odnose i nikome ništa ne prebacivati. Drugo, kad god je moguće, opustiti se i uživati. Treće, nenametljivo, ali redovno pokazivati koliko važan prostor šah zauzima u mom životu. A jednog lijepog dana — skromno, ali svečano — pokazati poziv u ekipu Ukrajine za učešće na omladinskom prvenstvu SSSR-a. Još u Odesi došao sam do zaključka da je moja jedina nada za povratak — šah. I zato sam napisao pismo glavnom treneru omladinske reprezentacije, Juriju Nikolajeviču Saharovu, s molbom za takav poziv, napominjući pri tome da moje stvarno učešće nikako nije vezano za samo pozivanje.
Do izvjesnog vremena sve je teklo po planu. Vova je oca zvao tatom, igrao se sa polubraćom, gutao knjige i čekao pismo. Ali njega nikako nije bilo. Nikada nisam razgovarao sa Saharovim o toj temi, pa ne znam šta se zapravo dogodilo: da li je on moje pismo smatrao drskošću jednog klinca, da li nije želio da se upliće u vrlo osjetljivu porodičnu situaciju, ili se sa pismom — mojim ili njegovim — nešto dogodilo… Međutim, stigao je datum početka prvenstva SSSR-a, i shvatio sam da na pomoć ne mogu računati.
Nastupili su najteži dani u Vovinom životu. A vjerovatno i u maminom.
Svake večeri poslije večere započinjao sam uvijek isti, za sve nepodnošljiv razgovor, poslije kojeg sam obično ostajao u potpunoj samoći: suprotstavljala su mi se ne samo dva odrasla, meni bliska čovjeka, nego ni Vova nije izdržavao. Razilazili bismo se u suzama, a sljedeće večeri nemilosrdna priča koja se ponavlja bi se ponovo zavrtjela. Na kraju sam izjavio da ću otići u svakom slučaju; ako ne kupe kartu, otići ću pješke — po šinama. I otišao bih, vukući za sobom Vovu koji se opirao. Ali, na sreću, roditelji su popustili. Sedmodnevni put vozom nazad, kroz čitavu zemlju, bio je za Vovu put u odrasli život, istovremeno primamljiv i zastrašujući.
OPRAVDANI AVANSI
U Odesi su čekali Volođu. Baka, koja se do tada praktično nije bavila njegovim vaspitanjem, tokom tih pola godine provedenih bez mame istinski se vezala za unuka. Malena, mršava, bila je neprikosnovena glava porodice. I njen glavni hranilac. Poslije pogibije na frontu muža — Vovinog djeda, kojeg je on viđao samo na fotografijama — baka je sama vukla porodični teret. Radila je kao prodavačica na kiosku — prodavala je novine i časopise. Najprije u samom centru — na Sabornom trgu, pored čuvene apoteke Gaevskog. Poslije je njeno radno mjesto postalo raskršće ulica Lenjina i Karla Libknehta, što je za Odesiste — i stare i savremene — uobičajenije kao Rišeljevska i Grčka.
Na posao je odlazila rano, još po mraku, a vraćala se kasno. Kako je rastao, Vova se nekako priključio njenim brigama: ponekad sasvim rano, još prije njenog posla, pratio bi je na legendarni Privoz, odakle bi zajedno nosili snabdjevanje za čitavu porodicu. Uveče, kad nije bio zauzet šahom, ona bi ga posjedala za računaljku, i on joj je pomagao da sabira beskrajna potraživanja i kredite. Najviše od svega — to još malo kasnije — Volođi se dopadalo da zamijeni baku na njenom radnom mjestu. Sa zadovoljstvom je prodavao koverte, novine i časopise, upoznajući iz prve ruke tajne njenog sitnog, ali upornog biznisa. Od skromnih bakšiša koje bi ostavljali stalni mušterije za ostavljenu novinu ili sačuvan časopis, stvarao se dodatak plati. Iako je imala samo osnovno obrazovanje, baka je uspjela da svojim trima ćerkama omogući visoko.
Čvrsto stojeći na grešnoj zemlji, nije razumjela unukovu čudnu strast, ali je baš od nje Vova dobio na poklon svoju prvu šahovsku knjigu. Poslije maminog odlaska zbližili su se. Daleko od sentimentalnosti, baka je bila škrta na nježnost, ali Volođa za tim nije ni imao potrebe. Cijenio je njenu svakodnevnu brigu, a nju su, sve više, počele da zanimaju njegove stvari. Postepeno je bakin kiosk postao neka vrsta fan-kluba njegovih navijača, a u njenom životu, dotad sivom i svakodnevnom, pojavila se mala duševna luka. Umrla je 1968. godine, ne dočekavši, nažalost, najveće uspjehe svog unuka.
Koliko god čudno zvučalo, sportski avansi koje sam dao roditeljima počeli su da se ostvaruju: nakon uspješnog nastupa na prvenstvu grada, a zatim i oblasti, Volođa je daleko premašio normu kandidata za majstora i ušao u polufinale Ukrajine, a odatle — sasvim neočekivano — u finale, što je u ono vrijeme bio značajan uspjeh za svakog šahistu.
Ali još ranije dogodio se događaj koji je, na neki način, zvanično zapečatio Volođin ulazak u svijet pravih muškaraca.
U jesen je, kao i obično, reprezentacija Odese krenula na ekipno prvenstvo Ukrajine.
Odrasla ekipa na odraslo prvenstvo. Ali se u njoj našlo mjesta i za Volođu, jer je svaka ekipa imala omladinsku tablu. To je u njegovom životu bilo događaj ne zato što su svi bili mnogo stariji od njega — na to je već bio navikao. Već zato što su ga okruživali najbolji šahisti grada, predvođeni Jefimom Petrovičem Gelerom, već tada jednim od kandidata za svjetsko prvenstvo i idolom Odese. Još donedavno za Vovu je bila čast samo odigrati s njim partiju u seansi simultanke. A sada je bio sasvim blizu: mogao ga je čak nešto pitati i gledati kako jednog za drugim gazi ostale članove ekipe u vozu — Romana Peljca, Vladimira Tokareva, Natana Zilbermana...
Nečekano su predložili da i Volođa odigra. Ne vjerujući svojoj sreći, stidljivo je sjeo naspram slavnog velemajstora. Koliko je samo bilo njegovo iznenađenje kada je uspio da dobije prvu partiju, zatim i drugu... Uskoro je rezultat postao 3,5 : 0,5. Potpuno uronjen u igru, nije ni primijetio kako se atmosfera oko njih promijenila. Igralo se bez satova, ali sa „zvonom“, uz šale i dobacivanja.
Kada je, začuđen nastalom tišinom, Volođa konačno podigao oči, ugledao je napeta lica starijih drugova i usijane uši svog protivnika. Borba se završila tek kada se rezultat u neočekivano napetom meču izjednačio — na opšte olakšanje.
Odeska ekipa pobijedila je na prvenstvu, a Volođa je postao glavni „strelac“ -sakupljač poena.
Uspjeh se, naravno, proslavljao u restoranu. U ono vrijeme suvo vino u našoj zemlji pili su samo rafinirani intelektualci, čiji se broj naglo smanjivao. Uz to, značaj uspjeha nije ostavljao prostora za kompromise. Volođi su natočili, kao i svima, čašu votke. Zaokupljen važnošću trenutka, nisam ni obratio pažnju na reakciju starijih kolega. Ali nakon što je ispit uspješno položen, Volođa je, kako mi se učinilo, bio primljen u muško bratstvo.
Trener i duša odeske ekipe bio je Jefim Jefimovič Kogan. Bio je vršnjak i prijatelj Kotlermana, a i sudbine su im se do izvjesnog trenutka razvijale slično.
Obojica su poslije škole upisali univerzitet: jedan hemiju, drugi istoriju, obojica su iz studentskih klupa otišla na front, obojica su više puta bila ranjena, ali su preživjela. I njihove šahovske biografije bile su slične: nadmećući se jedan s drugim, postali su jedni od najjačih u Odesi, a pedesetih godina više puta i uspješno nastupali na prvenstvima Ukrajine. Ali bilo je teško naći tako različite karaktere! Mirni, staloženi, kako se kaže, zakopčan do grla flegmatik Kotlerman, i emocionalni, ekspanzivni sangvinik Kogan.
