Evgenij Tomaševski: Najvažnije je naučiti igrati klasični šah

 Glavni trener omladinske reprezentacije Rusije odgovara na pitanja Vladimira Barskog

29. jul 2026.

– Evgenije, kako teče rad s našim vodećim juniorima, prije svega sa Romom Šogdžijevim?

Evgenij Tomaševski: Roma je prije izvjesnog vremena dao odličan povod za medije, ispunivši prvu velemajstorsku normu i postavivši novi rekord kao najmlađi šahista kojem je to uspjelo.

Uopšte, oko tih rekorda postoji prilično zanimljiva priča. Ni ja kao trener, ni Savr i Saglara, Romini roditelji, ne pridajemo im tako veliki značaj. Jasno je da će se naš rad dugoročno ocjenjivati prema Romanovim budućim rezultatima i onome što bude postigao u karijeri.

Ali zanimljivo je da rekord za najmlađeg šahistu koji je ispunio velemajstorsku normu počinje da živi nekim svojim životom i pretvara se u nešto posebno. Svi o tome pričaju, mnogi razmišljaju o tome. Čak i strani mediji o tome pišu jednako često kao i naši. Sve zanima kakvi su Romini planovi, kako trenira i kako radi.

Naravno, u takvoj situaciji nemoguće je uopšte ne razmišljati o tom rekordu. Ipak, trudimo se da održimo ravnotežu, jer je na prvom mjestu šahovski napredak. Kada počnete da igrate dobro, rezultati dolaze sami. U pravilu ne ide obrnutim redom.

Evgenij Tomaševski i Savr Šogdžijev sa sertifikatom „Knjige rekorda Rusije“.

Svjesni smo da je većina rekorda u vezi s velemajstorskim normama postavljena zahvaljujući tome što su norme ostvarene na zatvorenim kružnim turnirima, ali bismo za sada željeli da izbjegnemo taj put. Ipak, ne želimo unaprijed ništa da planiramo. Trenutno smo u potpunosti usredsređeni na profesionalni razvoj i želimo da Roma nastavi da igra na švajcarskim turnirima, pa ćemo kasnije vidjeti šta dalje.

– Neki od prethodnih rekordera, moglo bi se reći, ostvarivali su norme u veoma povoljnim uslovima...

Evgenij Tomaševski: Gotovo svi šahisti koji su veoma rano ispunili velemajstorske norme ostvarili su najmanje dvije, a ponekad i sve tri norme upravo na zatvorenim kružnim turnirima – dok je to još bilo dozvoljeno. Pravilo prema kojem najmanje jedna norma mora biti ostvarena na švajcarskom turniru uvedeno je tek prije nekoliko godina.

Jasno je da je na otvorenom turniru mnogo teže ispuniti normu nego na posebno organizovanom kružnom turniru.

Ako pogledate spisak rekordera, vidjećete da su to, uz rijetke izuzetke, opštepriznate svjetske zvijezde. Međutim, ostvariti sve tri velemajstorske norme na otvorenim turnirima u tako mladom uzrastu predstavlja zadatak bez presedana.

Na primjer, Faustino Oro, uprkos veoma ozbiljnom pokušaju na turniru „Aeroflot“, nije uspio da na vrijeme ispuni nijednu takvu normu i zbog toga je ostao bez rekorda.

Ipak, volio bih da se udaljimo od stalnih poređenja Rome i Faustina. Prava vrijednost vidi se tek s vremenske distance. Ako rivalstvo između Šogdžijeva i Ora zaista bude postojalo, onda bi trebalo da ga gledamo kada budu imali 15 ili 16 godina, a ne sa 11 ili 12.

U ovom trenutku njihovo poređenje nema mnogo smisla, jer u svijetu postoji mnogo talentovane djece i prerano je predviđati kakva će biti njihova buduća hijerarhija.

Po mom mišljenju, pravi šahovski život danas se odvija upravo na švajcarskim turnirima – u Kazahstanu, Uzbekistanu, Azerbejdžanu, Ujedinjenim Arapskim Emiratima, kao i na nekim turnirima u Rusiji. Tamo se igra klasičnim tempom, a najčešće se igra samo jedna partija dnevno, a ne dvije.

Usput bih želio da skrenem pažnju mladim šahistima i njihovim roditeljima: ako mladi igrač zaista daje svoj maksimum, za kvalitetan razvoj u klasičnom šahu mnogo je bolje da igra samo jednu partiju dnevno.

– Zato što još nije dovoljno ojačao?

Evgenij Tomaševski: Da, upravo u tome je stvar! Naravno, može da igra i bez maksimalnog angažmana, ali tada će i rezultati biti slabiji. Roma svaku partiju igra do krajnjih granica svojih mogućnosti.

Pogledajmo njegove rezultate u Višoj ligi prvenstva Rusije. Rekao sam da će mi upravo taj turnir biti posebno zanimljiv, jer je tamo Roma mogao da odmjeri snage s nekim od naših vodećih velemajstora. U principu, zadovoljan sam onim što sam vidio.

Roman Šogdžijev na Visokoj ligi prvenstva Rusije. Kursk, 2026. godina.

Dok je imao dovoljno energije, dok je mogao da igra svaku partiju i svaki potez s maksimalnom koncentracijom, sve je funkcionisalo odlično. Međutim, u drugom dijelu turnira došlo je do manjeg pada. Više nije donosio pojedine odluke s onom preciznošću i pažnjom koju je pokazivao u prethodnom periodu.

Turnir i po – mislim na prvenstvo Azije za seniore i prvu polovinu Više lige – igrao je na nivou dobrog velemajstora. Ali u drugoj polovini Više lige počelo je pomalo da mu nedostaje snage. Ne toliko fizičke, koliko mentalne stabilnosti, pa su se pojavile greške kakve od njega odavno nismo viđali. To je, naravno, nešto što se može ispraviti.

Bilo mu je prilično teško i fizički. Najprije je igrao prvenstvo Azije, a zatim je otputovao u Hongkong na Svjetsko ekipno prvenstvo u rapidu i blicu. Iako tamo nije odigrao mnogo partija, sama putovanja i letovi iscrpljuju. Ta „turbulencija“ nastavila se i na turniru u Oskemenu, tako da ćemo nastaviti da radimo na stabilnosti.

Usput, zabavno mi je da čitam kako razni mediji, uglavnom strani – mada taj mit ponekad prenesu i naši šahovski kanali, ali u manjoj mjeri – pišu da Roma ima gotovo sedam trenera. Predstavljaju ga kao veliki projekat u kojem sedam različitih trenera radi s njim dvadeset četiri sata dnevno, sedam dana u sedmici, a on navodno nema nikakav život.

U stvarnosti je on sasvim običan dječak koji putuje po raznim zemljama, upoznaje svijet i igra šah. A što se tiče njegovih trenera... Budimo iskreni: ja možda imam različita raspoloženja tokom sedmice, ali to me ipak ne pretvara u sedam različitih trenera!

Već duže vrijeme s Romom radim samo ja, a povremeno i za određene segmente treninga uključuje se Mihail Izrailjevič Šereševski.

– Ima li trenera za fizičku pripremu?

Evgenij Tomaševski: Ima. Ja vodim šahovski dio rada, dok fizičku pripremu Roma obavlja odvojeno, kao i određene obrazovne aktivnosti.

On vodi sasvim normalan život i ovom prilikom želim da zahvalim Šahovskoj federaciji Rusije, koja stvara uslove za moj rad s Romom.

Želio bih da naglasim još jednu stvar. Jasno je da će pažnja javnosti prema Romi ostati velika, jer je riječ o talentu izuzetnog kalibra koji već postiže ozbiljne rezultate. Zato svi čekaju trenutak kada će oboriti rekord i početi borbu za titulu svjetskog prvaka.

Ali hajde da ne žurimo. Ono što mu je sada najpotrebnije jesu vrijeme i miran rad, bez suvišne buke.

– Njemu je tek jedanaest godina, zar ne?

Evgenij Tomaševski: Da, ima samo jedanaest godina. Zanimljivo je da već sada djeluje kao izuzetno iskusan igrač i da na pojedinim turnirima počinje da igra protiv rivala koji su mlađi od njega.

Kad smo već kod toga, Mihail Izrailjevič je pomenuo Ajdana Gafurova, a i ja bih želio da kažem nekoliko riječi o njemu. Njegov napredak jedan je od prvih velikih uspjeha naše škole, u kojoj rade Šereševski i Artjom Tjurin, uz podršku Šahovske federacije Rusije i njenog rukovodstva.

Ajdan je ostvario ogroman napredak i da nema Rome, njegovo ime bi već odavno bilo u centru pažnje. Gotovo sedam mjeseci je mlađi od Rome, a u julu 2026. godine bio je drugi najbolji šahista na svijetu u svom uzrastu.

Najbolji svjetski šahisti do 12 godina

Evgenij Tomaševski: Ajdan je za sada ostao pomalo u sjenci, ali tamo Artjom Tjurin i Mihail Izrailjevič rade zaista briljantan posao. Napredak od 500 rejting poena za nešto više od godinu dana je izuzetno dostignuće, ali nije riječ samo o brojkama – ogroman je i stvarni napredak u kvalitetu njegove igre.

Želio bih da skrenem pažnju na još jednu važnu stvar. Veoma nam je stalo da mladim ljudima pružimo priliku da se oprobaju kao treneri. Mihail Izrailjevič je o tome već govorio, a ja želim da ponovim: ako želite da se bavite trenerskim poslom, slobodno se odvažite. Imamo mnogo talenata, uključujući i veoma mlade šahiste od deset, jedanaest godina, pa čak i mlađe.

Vjerujem da postoje djeca koja mogu da ponove Ajdanov put i da se približe Rominom nivou. Ako želite da radite u tom pravcu, dobrodošli ste. Posla u ruskom šahu ima dovoljno za sve, u to sam potpuno siguran.

Ajdan je odličan primjer kako jedan sistem može da funkcioniše. Prije samo pola godine govorili smo da se rad tek zahuktava, a već sada vidimo prve plodove. Iskreno se nadam da će se taj trend nastaviti i da će još mlađi dječaci, rođeni 2016. i 2017. godine, takođe ostvariti velike uspjehe. Naš cilj je da izgradimo snažnu generaciju, čitavu plejadu vrhunskih igrača.

Želim da naglasim da pažljivo pratim uspjehe svih naših mladih šahista, bez obzira na to da li s njima radim lično ili ne, da li treniraju u Školi Tomaševskog ili ne.

Imamo očigledne i zapažene uspjehe, poput pobjede Valerije Klejmenove na Svjetskom prvenstvu do 18 godina, koja je izazvala veliko interesovanje. Tu su i rezultati poput nastupa Ruslana Gadžijeva u Višoj ligi.

Posebno bih istakao da danas možemo govoriti o pravom usponu omladinskog šaha u Dagestanu. Tamo već postoje trojica izuzetno perspektivnih juniora koji međusobno podstiču jedni druge kroz konkurenciju – Tajmaz Temirbekov, Ruslan Gadžijev i Ajdan Gafurov. Biće sjajno ako ih upravo to unutrašnje rivalstvo dodatno motiviše na još bolje rezultate.

Ruslan Gadžijev skrenuo je pažnju na sebe na impresivan način, iako je donedavno bio gotovo nepoznat široj javnosti. Malo je nedostajalo da obori rekord kao najmlađi učesnik Superfinala prvenstva Rusije – svega nekoliko poteza dijelilo ga je od plasmana na najvažniji turnir domaćeg kalendara. U Višoj ligi igrao je zaista fantastično.

– Poklekao je u posljednjem kolu?

Evgenij Tomaševski: Da, u partiji protiv Borisa Savčenka. Boris je vrlo kreativno odigrao otvaranje, pa je Ruslan stekao potpuno dobijenu poziciju. Međutim, kasnije se zapleo i izgubio partiju, iako bi mu, u sasvim realnom raspletu ostalih rezultata, čak i remi bio dovoljan za plasman u Superfinale.

To bi bio pravi senzacionalan uspjeh!

Nakon toga ispunio je normu međunarodnog majstora i ili je već prešao granicu od 2400 rejting poena, ili joj je sasvim blizu.

Dopada mi se i način na koji trenutno igra Matfej Jurasov. Da ne ureknem, ali čini mi se da je uspio da stabilizuje svoju igru. O tome smo razgovarali s kolegama još prije open turnira u Srbiji, na kojem je Matfej odigrao fenomenalno – podijelio je prvo i drugo mjesto i značajno premašio učinak potreban za velemajstorsku normu.

Želim da naglasim da postoji mnogo načina da mladi šahista skrene pažnju na sebe. Neko to postiže odličnim nastupima na zvaničnim takmičenjima, poput prvenstava Rusije, Azije ili svijeta, kao i ekipnih prvenstava. Drugi se afirmišu kroz seniorske turnire.

Trudim se da pratim ne samo velike open turnire, već i manje švajcarske turnire. Svi zajedno radimo na istom cilju – da ruski šah dobije snažnu i kvalitetnu novu generaciju.

Uspjeha ima mnogo i to zaista raduje. Prije nekoliko dana reprezentacija Rusije osvojila je prvo mjesto u ukupnom plasmanu po broju medalja na juniorskom prvenstvu Azije. Momci i djevojke zaslužuju sve pohvale!

Kad smo već kod toga, želio bih da izrazim zahvalnost svima koji putuju na dječja i omladinska prvenstva svijeta i Azije, koji na tim takmičenjima predstavljaju Rusiju i gotovo uvijek to čine veoma uspješno. Nekada uspješnije, nekada nešto manje, nekada putuje brojnija delegacija, nekada manja.

Imamo i entuzijaste koji na javnim kanalima vode statistiku nastupa vodećih juniora na tim prvenstvima. To je veoma zanimljivo, jer je jasno da najbolji igrači po rejtingu u svojim uzrastima nisu uvijek zainteresovani za učešće na tim takmičenjima. I to nije slučaj samo kod nas – isti trend postoji širom svijeta.

– Što su stariji, to su manje zainteresovani?

Evgenij Tomaševski: Da, to je sasvim očigledno. Teško da će, recimo, Faustino Oro biti zainteresovan za učešće, osim možda ako se radi o prvenstvu u rapidu i blicu koje se održava u njegovom gradu.

Ako pogledate Svjetsko prvenstvo do 18 godina, vidjećete da od dvadeset najboljih igrača svijeta u tom uzrastu obično učestvuje svega nekoliko.

Ipak, riječ je o važnim i ozbiljnim takmičenjima. Zato želim da zahvalim svima koji odlaze na ta prvenstva i osvajaju medalje, kao i trenerima – Mihailu Demidovu, Sergeju Moisejeviču Janovskom, Artjomu Pugačovu kao vođi delegacije i mnogim drugim stručnjacima. Po pravilu, na tim putovanjima vlada odlična atmosfera, a sve je organizovano veoma profesionalno.

Takvi turniri predstavljaju sjajnu priliku da mladi šahista dodatno skrene pažnju na sebe. Međutim, želio bih da istaknem jednu važnu stvar.

Ponekad razgovaram s roditeljima veoma mladih igrača koji su zabrinuti zato što njihovo dijete nije pokazalo maksimum na prvenstvu svijeta ili Azije. Kažu da je na treninzima sve izgledalo odlično, a na samom takmičenju nije odigralo najbolje.

Ali jedan slabiji nastup vam ne zatvara nijedna vrata!

Poznajem veliki broj vrhunskih šahista koji u dječjim kategorijama gotovo da nisu ostvarivali zapažene rezultate, a kasnije su ipak izgradili sjajne karijere.

Naravno, uspješan nastup na takvim prvenstvima može da bude odlična odskočna daska koja će ubrzati prelazak u vrhunski šah.

Postoji još jedan važan aspekt. Ne žele svi niti mogu da postanu vrhunski profesionalci. Za nekoga titula svjetskog prvaka u svojoj uzrasnoj kategoriji može ostati najveći uspjeh u karijeri, ali i to je izuzetno vrijedno dostignuće.

Ponavljam, postoje različiti načini da šahista ostavi trag.

– Da li mladi igrači koji ostvare ozbiljne rezultate dobijaju priliku da treniraju u Školi Tomaševskog?

Evgenij Tomaševski: To je prilično osjetljivo pitanje. Za sada je naša škola prije svega usmjerena na najmlađe.

Zašto?

Prije svega zato što nas još nema mnogo. Ne možemo da budemo na više mjesta istovremeno! Ja radim s Romom Šogdžijevim i Savom Vetohinom, a riječ je o dvojici igrača velemajstorskog nivoa kojima je potrebno posvetiti ogromnu pažnju.

Naravno, pružaću konsultacije i najtalentovanijim mladim igračima koji dolaze u školu – na primjer Ajdanu. On je već dostigao nivo na kojem mu je takav rad potreban, dok će drugi do njega stići nešto kasnije.

– Dakle, Ajdan već dobija vaše konsultacije?

Evgenij Tomaševski: Da.

– A kako izgleda rad sa Savom?

Evgenij Tomaševski: Sava je nešto stariji i tu treba istaći jednu važnu stvar.

Zvanično se juniorima smatraju igrači do 20, odnosno do 18 godina. Međutim, kada govorimo o vrhunskim rezultatima, danas je mnogo važnije pitanje da li igrač ima 16 ili čak samo 14 godina.

Formalno, starosne granice ostaju iste, ali se pažnja sve više usmjerava na najmlađe, jer danas šahisti sa 18 ili 20 godina već postaju svjetski prvaci ili izazivači za titulu. Zato prije svega moramo govoriti o djeci.

Rejting od 2500 sa 18 godina za nas više nije cilj.

Naravno, postoje sjajni mladi igrači koji svoj puni potencijal ostvaruju nešto sporije. Na primjer, Erdem Hubukšanov odigrao je odlično prvenstvo Azije. Malo mu je nedostajalo sreće da izbori plasman na Svjetski kup, iako je igrao zaista sjajno i nastavlja da napreduje.

I Artjom Pingin igra sve bolje. Nedavno je ostvario odličan rezultat na kvalitetnom open turniru u Srbiji.

Ali ja govorim o nečemu drugom.

Škola Tomaševskog prvenstveno je namijenjena najmlađima, ali to ne znači da su vrata zatvorena za ostale.

Ako neko bude ostvarivao zaista vrhunske rezultate i ako se okolnosti tako poklope – sve je moguće.

Kako sam, na primjer, počeo da radim sa Savom Vetohinom?

Iz određenih razloga njegova saradnja s prethodnim trenerom bila je završena i ostao je bez stručne podrške. Tada je procijenjeno da je, u interesu sve tri strane – Save, mene i Šahovske federacije Rusije – najbolje da upravo ja preuzmem rad s njim.

Dakle, sve je moguće.

Evgenij Tomaševski: Inače, treba donekle razlikovati moj lični rad od Škole Tomaševskog, jer je Škola Tomaševskog ipak mnogo bolje organizovan sistem, o kojem će detaljnije govoriti Mihail Izrailjevič Šereševski.

Važno je razumjeti da je moj individualni rad zapravo vrh ledenog brijega. Radim sa igračima koji su već dostigli velemajstorski nivo ili su mu veoma blizu. Mlade igrače pažljivo pratim, a onima koji se nalaze između ta dva nivoa nastojim da pružim savjete i konsultacije.

Kao što sam više puta rekao, naš glavni cilj jeste dostizanje vrhunskog šahovskog majstorstva. Ako govorimo o vrhunskom šahu, moramo polaziti od činjenice da se danas već sa 19 ili 20 godina igraju mečevi za titulu svjetskog prvaka. A da biste pripremili takve igrače, morate ih razvijati od najranijeg uzrasta. Tada će neko od njih stići do samog vrha.

Naravno, nagli napredak moguć je u bilo kojem životnom dobu, ali ipak se vodimo tom jednostavnom logikom.

Takođe nastojimo da pomažemo i djevojčicama.

– Kod njih razvoj dolazi još ranije?

Evgenij Tomaševski: Da. Njihov put do vrha je kraći. Na primjer, Ana Šuhman je poslije svog velikog proboja tokom 2024. i 2025. godine odmah ušla među trideset najboljih šahistkinja svijeta.

Kod žena rejting od 2400 i više znači mjesto među 50 najboljih, 2450 donosi plasman među 25 najboljih, dok je 2500 već sama svjetska elita.

Kod djevojčica je put do vrha rejting liste kraći nego kod dječaka.

Za mladiće je pravi izazov prolazak kroz ono što ja zovem „rejting čistilište“ – zonu između 2450 i 2600–2650 poena. Taj dio puta izuzetno je težak.

Gdje osvojiti tih dodatnih 150 ili 200 rejting poena? Ići na open turnire?

Ali upravo na openima djeca sa rejtingom od 2100, 2200 ili 2300 poena ne žele da gube rejting. Naprotiv, žele da ga osvoje.

Danas je očigledan trend da djeca i mladi šahisti igraju veoma proračunato. Da li je to dobro ili loše, drugo je pitanje, ali činjenica je da većina igra izuzetno pragmatično.

Ako želite da se probijete do samog svjetskog vrha, takav pristup nije ispravan. Ipak, mogu da razumijem zašto ga mnogi biraju.

Rejting je danas izuzetno važan, pa mnogi igrači bijelim figurama, da stvari nazovemo pravim imenom, svjesno igraju na remi. Cijeli njihov repertoar otvaranja prilagođen je upravo tome.

Veliki broj igrača rejtinga između 2200 i 2300 danas koristi takvu taktiku i ona zaista daje rezultate.

Još jednom naglašavam: ako želite da postanete vrhunski svjetski igrač, to nije pravi put. Ali ako vam je cilj da ostvarite kratkoročan rezultat, onda je to sasvim razumljiva i korisna strategija.

Sava Vetohin i Ivan Zemljanski trenutno se nalaze između 2550 i 2600 rejting poena. To je već sasvim drugi nivo. Međutim, čak i prelazak sa 2450 na 2550 danas predstavlja izuzetno težak zadatak.

Za to su potrebni pravi turniri, pažljivo isplaniran kalendar nastupa i, što je možda najvažnije, što manje ometanja.

Na primjer, ne treba se previše rasipati na rapid i blic.

– A upravo danas mnogi mladi talenti počinju da se specijalizuju za rapid i blic...

Evgenij Tomaševski: Da. Takvih turnira ima mnogo, kratko traju i nude veoma privlačne uslove. Osim toga, njihove titule zvuče gotovo jednako prestižno kao i titule u klasičnom šahu.

– Da li se i za njih dodjeljuju zvanične titule?

Evgenij Tomaševski: Dodjeljuju se. Na osnovu tih rezultata možete izboriti mjesto u raznim reprezentacijama i ostvariti druge pogodnosti. Jednostavnije je doći do uspjeha.

Ako govorimo o blicu, postoji još jedna prednost – možete ga ozbiljno trenirati i bez izlaska iz kuće.

– U Centralnom domu šahista može da se trenira, ovdje su turniri veoma jaki...

Evgenij Tomaševski: Igrati se može bilo gdje, pa čak i u metrou! Ali želim da podsjetim na jednu veoma važnu stvar.

Trenirajući blic, vi trenirate samo blic – ništa drugo. Moglo bi se reći da trenirate poseban sport koji se zove blic.

Sa rapidom je situacija nešto složenija, ali rapid ionako gotovo niko ne igra tek tako, u metrou ili usput, zar ne?

– Pa da.

Evgenij Tomaševski: Rapid rijetko ko igra rekreativno. To je specifična disciplina koja ima svoju, prilično usku publiku. Naravno, rapid turniri postoje, ali blic je daleko masovniji.

Najvažnije, ključno pitanje je sljedeće: najteže je naučiti dobro igrati klasični šah. On zahtijeva potpuno drugačiji nivo koncentracije i napora.

Mnogo je lakše preći sa klasičnog šaha na blic nego obrnuto.

Ne želim nikome da namećem svoje mišljenje niti da ulazim u filozofske rasprave, ali uvjeren sam da će vam upravo učenje klasičnog šaha donijeti najveću korist. Mnogo je lakše ubrzati igru ako ste naučili da razmišljate duboko, nego produbiti igru ako ste navikli samo da igrate brzo.

Postoji još jedan problem koji je povezan s tim – sve šira primjena vremenske kontrole 45 minuta plus 30 sekundi po potezu. Po tom tempu već planiraju da organizuju Svjetski kup.

Po mom mišljenju, to je veoma tužna priča.

Moja reakcija na tu novinu izrazito je negativna.

Obratite pažnju koliko su jedinstveni ljudi koji se inače po mnogo čemu razlikuju – Hikaru Nakamura, Jakob Ogard i Rameš. Svi oni jednoglasno se oštro protive toj ideji.

Jer, prijatelji, 45+30 jeste brz šah, ali nije klasični šah.

Tokom čitave istorije šah se razvijao dijalektički. Praktičniji stil igre stalno je bio u sukobu s dubljim pristupom. Metode odbrane usavršavale su se do maksimuma, zatim bi napad pronalazio nova rješenja protiv tih odbrana, pa bi se klatno ponovo vraćalo na drugu stranu. Nakon toga igra bi postajala još dublja i složenija.

Ako kontrolu 45+30 proglasimo klasičnim šahom, potpuno ćemo uništiti tu složenost.

Kao što je Rameš sasvim ispravno rekao, ako nemate vremena – nema ni dubine.

Igru ćemo svesti na krajnje pojednostavljivanje. Biće dovoljno da savršeno poznajete svoje manevre, da ne pravite grube previdove i da igrate brzo i stabilno.

Složene ideje jednostavno neće biti moguće sprovesti, jer će to biti ravno samoubistvu protiv protivnika koji igra jednostavno i praktično.

Ako, međutim, imate dva sata za razmišljanje, tada možete da komplikujete, rizikujete i postavljate protivniku ozbiljne probleme, baš kao što to rade indijski velemajstori ili Vinsent Kajmer, Javohir Sindarov i Nodirbek Abdusatorov.

Primijetite da oni uspijevaju da stvaraju ozbiljne probleme čak i najboljim šahistima svijeta.

Nemojte se voditi pričama kako se svijet ubrzava i slično.

Vaš prvi zadatak jeste da naučite da dobro igrate šah.

Učite klasični šah – to je izuzetno važno!

Prvo, ne vjerujem da će klasični šah ikada potpuno izgubiti svoje mjesto, jer upravo on predstavlja pravi šah.

Drugo, kada jednom naučite da dobro igrate klasiku, kasnije ćete mnogo lakše prilagoditi svoju igru bilo kojoj vremenskoj kontroli.

Obrnuto, međutim, ne funkcioniše.

Na to želim da skrenem pažnju svima koji danas kao prioritet biraju blic i rapid.

Ponavljam: sve ovo važi ako vam je cilj da dostignete sam svjetski vrh. Ako vam to nije cilj, onda, naravno, možete da se bavite čime god želite.

Priču Evgenija Tomaševskog dopunjava zaslužni trener Bjeloruske SSR Mihail Šereševski.

Mihail Šereševski. Moskva, 2026. godina

Mihail Šereševski: U martu 2025. godine počeli smo da radimo s Ajdanom Gafurovim. Tada je imao rejting 1879.

1. avgusta ove godine njegov rejting će iznositi 2367, što znači da je za to vrijeme napredovao za gotovo 500 rejting poena.

U posljednje vrijeme Ajdan je protiv velemajstora odigrao 11 partija klasičnim tempom i osvojio 5,5 poena.

Na turniru u Srbiji nedostajalo mu je samo pola poena za normu međunarodnog majstora – u posljednjem kolu nije uspio da realizuje dobijenu poziciju s velikom prednošću.

Naš rad zasniva se na preciznoj metodologiji koju smo usaglasili s Evgenijem Tomaševskim.

Za pripremu otvaranja zadužen je međunarodni majstor Artjom Tjurin. On ne dopušta nikakvu improvizaciju, zbog čega kasnije neće biti potrebe da se čitav repertoar mijenja iz temelja.

Naravno, pojedine varijante će se s vremenom doraditi, ali je najvažnije da dijete od najranijih godina razvija osjećaj za osnove pozicione igre.

Ne pokušavamo da protivnike redovno lovimo na jeftine zamke niti da stičemo prednost pomoću sumnjivih varijanti koje mogu donijeti uspjeh u jednoj partiji, ali kasnije vrlo vjerovatno dovode do pravog debakla u otvaranju.

Ajdan ima veoma dobre perspektive. U ovom trenutku ima drugi rejting na svijetu u svom uzrastu, odmah iza Rome Šogdžijeva. Do rejtinga potrebnog za sticanje titule međunarodnog majstora nedostaje mu još samo 25 poena, iako tek treba da ispuni potrebne norme.

Ajdan Gafurov. Alma-Ata, 2025. godina.

Ne radimo samo sa Ajdanom. Napreduje, na primjer, i Fedor Sideljnikov. S njim smo počeli da radimo u julu 2025. godine, a za godinu dana značajno je unaprijedio svoje razumijevanje igre i osjetno povećao rejting, koji trenutno iznosi 1838. Uvjeren sam da će njegov rejting nastaviti da raste veoma brzo čim otkloni određene nedostatke u svojoj igri.

Naš rad zasniva se na provjerenoj metodologiji koja obuhvata sve faze partije. Tako postepeno ispravljamo i uklanjamo sistemske nedostatke u šahovskom obrazovanju, koji su tipični za mnoge mlade igrače.

Nedavno smo počeli da radimo i sa dvije djevojčice – Elzjatom Levgejevom i Marjanom Osipovom.

Elzjata je postala prvakinja Rusije za 2026. godinu, ali to nije bio presudan razlog zbog kojeg smo je uključili u grupu. Pratim partije praktično svih vodećih mladih šahista na prvenstvima Rusije, ali i na drugim turnirima. Dopao mi se njen pristup šahu, kao i sama igra, pa smo odlučili da započnemo saradnju.

Marjana je, s druge strane, privukla pažnju na dječjem turniru „Aeroflota“. U svom uzrastu trenutno ima najbolji rejting u Rusiji, mada moram ponoviti da rejting nije najvažniji kriterijum.

Radili smo i sa Matfejem Jurasovom, koji je u jednom periodu stagnirao u šahovskom razvoju. Nakon saradnje s nama, a prije svega sa Artjomom Tjurinom na pripremi otvaranja, napravio je veliki iskorak. Ispunio je dvije norme međunarodnog majstora, podigao rejting na više od 2400 poena, postao svjetski prvak u rapidu do 14 godina, kao i svjetski prvak među školarcima.

S Matfejem danas više ne radimo, jer smo prvenstveno usmjereni na razvoj i izgradnju pravilnih šahovskih temelja kod mlađe djece. Ipak, veoma nas raduju njegovi novi uspjesi, posebno velemajstorska norma koju je nedavno ostvario na open turniru u Beogradu.

U radu sa Ajdanom i Fedorom, a uskoro će im se pridružiti i Elzjata, od velike nam je pomoći saradnja sa Intelekt akademijom iz Novokuznjecka. Predsjednica njenog Nadzornog odbora, Jelena Genijevna Ribkina, iskreno podržava razvoj šaha.

Prije svega, Akademija omogućava odlično obrazovanje kroz program učenja na daljinu, pri čemu svaki naš učenik ima nastavnika koji radi individualno s njim.

Osim toga, Intelekt akademija pruža i značajnu finansijsku podršku mladim šahistima.

Na primjer, Ajdan Gafurov je upravo zahvaljujući toj obrazovnoj ustanovi mogao da učestvuje na posljednja dva međunarodna turnira u Srbiji.

I Fedor Sideljnikov, koji je postao svjetski prvak u blicu do deset godina i osvojio srebrnu medalju na prošlogodišnjem Svjetskom prvenstvu u klasičnom šahu, putovao je u Srbiju na međunarodni turnir uz podršku Intelekt akademije.

Posebnu zahvalnost dugujemo i Šahovskoj federaciji Dagestana, kao i njenom predsjedniku, velemajstoru Džakaju Džakajevu, na velikoj pomoći koju su pružili Ajdanu Gafurovu i na sredstvima izdvojenim za njegovo učešće na međunarodnim takmičenjima.

Ako govorimo o savremenom profesionalnom šahu na najvišem nivou, onda je sat i po ili dva rada dnevno jednostavno premalo za ozbiljan napredak. Potrebno je imati najmanje četiri do pet slobodnih sati svakog dana posvećenih šahu.

Jasno je da su mladi šahisti iz Indije, Uzbekistana, Kazahstana, ali i mnogih drugih zemalja, koji su odlučili da im šah bude životni poziv, spremni da treniraju i po deset sati dnevno. Školovanje kod njih često pada u drugi plan.

Zahvaljujući saradnji sa Intelekt akademijom, naši učenici mogu da steknu kvalitetno obrazovanje kroz program učenja na daljinu, a istovremeno dobijaju ono najvažnije – četiri do pet slobodnih sati dnevno za ozbiljan rad na šahu.

Ipak, čak ni tako ne možemo da se po broju trening sati ravnopravno takmičimo sa šahistima iz zemalja Centralne Azije, Indije i pojedinih drugih država. Kod nas većina ljudi ipak ulaže nešto manji životni ulog u šah.

Ako osjete da u šahu nisu ostvarili ono čemu su težili, oni i dalje imaju priliku da uspiju u drugim oblastima, jer nisu zapostavili kvalitetno obrazovanje.

Zato se s konkurencijom moramo boriti kvalitetom rada. Naše školovanje i šahovska obuka moraju biti bolji nego u tim zemljama.

Već smo počeli da primjenjujemo sistemski način rada.

Ranije se od jednog trenera očekivalo da svoje učenike nauči svemu – otvaranjima, različitim elementima srednje igre i završnicama. Međutim, to danas više nije moguće.

Šah je postao toliko složen, a proces treninga toliko se promijenio pojavom računara, da jedan čovjek više ne može kvalitetno da pokrije sve oblasti.

Nije slučajno što se u mnogim drugim sportovima odavno radi timski. Mi smo krenuli istim putem.

Ja sam zadužen za sistemsku obuku, razvijanje neophodnih šahovskih vještina i rad na završnicama.

Za otvaranja je zadužen međunarodni majstor Artjom Tjurin.

Kada igrač dostigne nivo približan Ajdanovom, tada počinje da dobija i konsultacije Evgenija Jurjeviča Tomaševskog.

Uopšte, zanimaju nas mladi šahisti koji žele da svoj život posvete šahu i da izaberu trenerski poziv.

Spremni smo da razmotrimo kandidate koji bi željeli da se uključe u rad Škole Tomaševskog.

Vjerovatno će nam, kako budemo rasli, biti potrebni i ljudi koji će se posebno baviti organizacionim poslovima.

Fotografije: Vladimir Barski i pres-služba Jugozapadnog državnog univerziteta (Jugozapadni državni univerzitet Rusije).

https://ruchess.ru/news/report/evgeniy_tomashevskiy_vazhnee_vsego_nauchitsya_igrat_v_klassiku/

Muzika i šah -Apolon sreće Kaisu

 

Achilleas Zographos
2017

Apolon i Kaisa

Apolon

Nazivan „Sjajni“, Apolon je jedno od olimpijskih božanstava u klasičnoj grčkoj i rimskoj mitologiji. Apolon je vječno mlad bog muzike i poezije i često se prikazuje kako svira zlatnu liru. Složeno božanstvo, bio je i bog svjetlosti i sunca, proricanja, istine, iscjeljenja i kuge. Pojavljuje se u renesansnoj poemi Scacchia ludus Marka Antonija Hijeronima Vide (oko 1490–1566), koja opisuje šahovsku partiju između Apolona i Merkura, igranu u prisustvu drugih bogova. Inspirisao je brojne umjetnike, među njima i ruskog kompozitora Igora Stravinskog, koji je 1928. napisao čuveni balet Apollon musagète („Apolon, gospodar muza“).

Kaisa (ili Caissa)

Muza ili boginja šaha, prvobitno nimfa iz istoimene poeme koju je napisao ser Vilijam Džouns (1746–1794) 1763. godine. Nakon opisa igre uvodi se nimfa:

Ljupka drijada lutala je tračkim šumama,
očaravajućeg držanja i blagog pogleda;
lov na hitrog jelena bio joj je jedina radost,
daleka od Himena i kiparskog dječaka;
preko brda i dolina njena ljepota bijaše slavna,
i lijepa Kaisa zvala se ta djevojka.

Poema je nastala po uzoru na Vidinu Scacchia ludus, u kojoj se nimfa zove Shakis. Mars, čiju ljubav nimfa ne uzvraća, nagovara boga sporta da izmisli igru (šah) koja bi mogla omekšati njeno srce.

Hooper, David & Whyld, Kenneth; The Oxford Companion to Chess, drugo izdanje; Oxford University Press, 1992, str. 65.

Simboli i termini

Šah, poput matematike i muzike, ima sopstveni simbolički jezik sa više od pedeset znakova koji mogu izraziti gotovo sve što se dešava na tabli, na primjer:

„Ovo je novi potez koji drastično mijenja procjenu pozicije. Teorija je ovu poziciju smatrala izjednačenom, ali sada se mora smatrati gotovo dobijenom za crnog.“

U ovoj knjizi koristićemo samo neke osnovne simbole. Svi se stavljaju poslije poteza. Evo ih:

+ šah

# mat

! dobar potez

!! briljantan potez

? loš potez

?? grub previd

!? zanimljiv potez

?! sumnjiv potez

e.p. en passant

1–0 bijeli je pobijedio

0–1 crni je pobijedio

½ remi

GM velemajstor

IM internacionalni majstor

WGM / WIM — slovo „W“ označava da je nosilac titule žena.

---

Klasični šah

Zvanične turnirske partije koje se obično igraju uz kontrolu vremena od 90 minuta za prvih 40 poteza, nakon čega slijedi još 30 minuta do kraja partije, uz dodatak od 30 sekundi po potezu za svakog igrača.

Ubrzani šah (Rapid)

Partije sa vremenskim ograničenjem od najviše 60 minuta po igraču.

Blic šah

Partije sa vremenskim ograničenjem od najviše pet minuta po igraču.

Bullet šah

Još brži od blica; standard je jedna ili najviše dvije minute za cijelu partiju po igraču. Veoma popularan među zaljubljenicima u internet-šah.

Dopisni šah

Potezi se šalju poštom ili elektronskom poštom. Za završetak turnira ponekad je potrebno i nekoliko godina.

Chess 960

Varijanta šaha u kojoj su figure na prvom redu raspoređene nasumično.

Ch.

Skraćenica za prvenstvo.

Elo

Metod izračunavanja rejtinga koji procjenjuje igračku snagu šahiste. Najbolji igrači svijeta trenutno imaju rejting iznad 2800. Igrači sa rejtingom preko 2500 obično nose titulu velemajstora, a ima ih približno hiljadu.

[ … ]

Označava da dio originalnog teksta nije uključen.

Prolog

Možda su šah i muzika povezani zakonima harmonije i ljepote koje je teško formulisati i teško shvatiti. A možda nečim drugim.
Vasilij Smislov, bariton i sedmi svjetski šampion u šahu.¹

Sa sposobnošću koja proizlazi iz njegove ogromne učenosti, u romanu Izborna srodstva Johann Wolfgang von Goethe pokušava nadahnutu paralelu. S jedne strane postoje sile koje utiču na ljudske odnose, a s druge hemijska jedinjenja. Svako ko je pročitao knjigu obično će zapamtiti četvrto poglavlje. Erotska drama koja se razvija uglavnom je nagoviještena naučnim zapažanjima o hemijskim supstancama.

Ideja poređenja naizgled nepovezanih stvari, dakle, nije nova. Ona proizlazi iz čovjekove želje da bolje razumije svijet koji ga okružuje. Ta potreba vodi ka klasifikaciji i poređenju, dok istovremeno podrazumijeva maštu kao neophodan preduslov. Ova knjiga predstavlja pokušaj u tom pravcu. Ona ne nastoji ništa da dokaže, jer nema ničega konkretnog što bi trebalo dokazivati. Više je riječ o svojevrsnom lutanju koje ipak teži određenom smjeru.

Posljednjih godina razmišljao sam o vezi između šaha i muzike. Matematika je njihov glavni zajednički imenitelj, što će biti posebno naglašeno kroz ovu knjigu. Kao profesionalni profesor muzike, moje interesovanje za ovu temu poraslo je kada sam počeo da predajem šah. Čitajući mnogo, pohađajući seminare za trenere i stičući iskustvo, primijetio sam brojne sličnosti u nastavnom procesu. Postepeno mi je postalo jasno da one nijesu slučajne. Što sam više razmišljao o njima, to su me više fascinirale. Tako je nastala ova knjiga.

Nadam se da će knjiga biti zanimljiva širokom krugu čitalaca. Takođe se nadam da će biti jednako zabavna za čitanje kao što je meni bilo zadovoljstvo da je pišem i da će probuditi interesovanje za ovu temu. Trudio sam se da koristim poznate izraze i da ne zvučim previše dogmatično ili pedantno. (Volim preciznost, ali nadam se da ćete odobriti kada, na primjer, kažem „paralelne linije“ umjesto „paralelni pravolinijski segmenti“.) Uz to rečeno, ova knjiga ima temu — kao što i njen naslov nagovještava — ima razvoj, ali ne nužno i konačan zaključak.

Još jedna završna riječ. Iako pretpostavljam da bi se o ovoj temi moglo reći mnogo više, neću napraviti grešku da ulazim u rasprave o oblastima kao što su kvantna mehanika, teorija haosa, semiotika i slično. Te teme ne samo da prevazilaze moje stručno znanje, već izlaze i iz okvira ove knjige. Radije želim da pristupim temi iz perspektive jednog muzičara. Želim da zabilježim svoja razmišljanja. Dobro je poznato da u umjetnosti postoje pitanja koja ne možemo racionalno objasniti, već ih prije svega intuitivno osjećamo.

---

¹ 125 Selected Games, prevod K. P. Neat; Cadogan Chess Books, 1994, str. 3.
Original: V Poiskakh Garmonii („U potrazi za harmonijom“), 1979.

Uvod

Šah se pojavljuje u svim oblicima umjetnosti: književnosti, pozorištu, skulpturi ili slikarstvu, gdje umjetnik, na primjer, prikazuje ljude kako igraju šah. Isto tako može biti prikazan u baletu ili mjuziklima. Međutim, takva vrsta veze nije glavna tema ove knjige. Zato ovdje nema spiska muzičkih djela, slika, filmskih scena ili književnih djela inspirisanih šahom ili povezanih sa njim. U pomenutim slučajevima šah je umjetnički objekat, tema — poput zalaska sunca ili bilo čega drugog što može nadahnuti umjetnika da stvara. Osnovna teza ove knjige jeste da je šah sam po sebi umjetnost. On može stvarati umjetnost i snažno je povezan sa matematikom i muzikom.

Apolon sreće Kaisu („Apollo meets Caissa“) istražuje upravo tu tezu. U poređenjima koja slijede koristiće se mnogi primjeri. Neki od njih mogu biti dobro poznati iz očiglednih razloga: pozivanje na Betovena i njegovu Petu simfoniju može biti dosadno čak i ljubitelju muzike. Isto važi i za šahovskog entuzijastu koji vidi čuvenu Retijevu studiju pješaka. Ipak, nadam se da će čitalac imati na umu da je ova knjiga namijenjena i onima koji nisu stručnjaci ni u jednoj ni u drugoj oblasti.

Jedna od glavnih razlika između šaha i muzike jeste to što je za razumijevanje ljepote šaha potrebno dobro poznavanje igre, dok kod muzike to nije neophodno. Zato nemojte biti obeshrabreni ako vam šahovski primjeri djeluju teško. Knjiga je osmišljena tako da bude čitljiva čak i bez potpunog razumijevanja šahovskog (ili čak muzičkog) materijala koji se u njoj nalazi. Mnogi primjeri sadrže samo kraljeve i pješake kako bi sve bilo što jednostavnije. Poglavlje 13 „Mašta i misticizam“ najteže je u tom smislu, ali vam iskreno preporučujem da pokušate da ga pročitate! Čak i ako ne uspijete iz prvog puta, možete mu dati drugu šansu ukoliko vam nakon čitanja knjige poraste interesovanje za kraljevsku igru.

Slijedi nekoliko informacija o strukturi knjige. Poglavlje 2 nastoji da ponudi više od obične definicije pojma. Ono predstavlja neku vrstu zagrijavanja za poglavlja koja slijede.

Poglavlje 3 postavlja istorijsku dimenziju. Poglavlje 4 je neophodno za razumijevanje algebarske notacije, kako bi čitalac mogao pratiti šahovske primjere u knjizi — iskusni šahisti ga slobodno mogu preskočiti. Poglavlje 5 služi kao uvod u poglavlje 6, koje pokušava prvo poređenje šaha i muzike. U poglavlju 7 objašnjavaju se sastavni elementi muzike i detaljno porede sa šahom. Poglavlja od 8 do 13 predstavljaju različite teme koje su direktno ili indirektno povezane sa sedmim poglavljem. Poglavlje 14 donosi zanimljivu teoriju povezivanja Huana Marije Solarea. Poglavlje 15 predstavlja sličan pokušaj autora ove knjige.

Poglavlja od 16 do 24 predstavljaju ličnosti koje su na ovaj ili onaj način povezane sa našom temom. Među njima su svjetski šampioni u šahu, poznati kompozitori i izvođači, umjetnici i naučnici sa posebnim interesovanjem za obje discipline. Rejmond Smalijan, koji je nedavno preminuo u 98. godini života, i Harmony Zhu, koja je imala 11 godina u trenutku pisanja ovih redova (februar 2017), samo su neki od njih. Poglavlje 25 govori o Ludwigu, kompjuterskom programu koji povezuje šah i muziku. Valeri Caturijan i njegov izum „chessmusic“ predstavljeni su u poglavlju 26, dok je „šah-klavir“ Gvida van der Vervea tema poglavlja 27. Na kraju, poglavlja 28 i 29 donose dodatna razmišljanja, dok poglavlju 30 nije potrebno posebno objašnjenje.

• Šah se smatra umjetnošću i u tom kontekstu njegova povezanost sa muzikom razmatra se u najširem smislu. Zato ne treba da iznenađuju ni reference na arhitekturu ili književnost, na primjer.

• Dijelovi knjige predstavljaju intervjue ili tekstove drugih autora. U takvim slučajevima smatram da je uloga pisca ograničena na izbor (ponekad iz obilja dostupnih informacija) i predstavljanje odgovarajućeg materijala. Na kraju, osim ako nije drugačije naznačeno, odgovoran sam i za prevod grčkih i njemačkih tekstova.

• Preporučljivo je imati šahovsku tablu pri ruci kako bi se šahovski primjeri mogli lakše pratiti.

• Sve internet veze navedene u ovoj knjizi bile su važeće u trenutku objavljivanja i važne su za razumijevanje teksta. Neke od njih možda neće biti dostupne u pojedinim državama. Na kraju knjige nalazi se indeks video-snimaka ili YouTube kanala, raspoređen prema redosljedu pojavljivanja u tekstu.

^1 Za one koje to zanima, knjiga Connections between Music and Chess Džona Greščaka sadrži spisak muzičkih djela povezanih sa šahom. Takođe, sljedeće internet veze prikazuju slike sa šahovskom tematikom:

http://www.jmrw.com/Chess/Tableau_echecs/index.htm — Art et curiosités échiquéennes („Umjetnost i šahovske zanimljivosti“)

i http://www.chessreference.com/ChessArtwork/ — Chessreference.

2

Definicije

Bilo bi korisno objasniti šta pojmovi muzika, šah i matematika znače u ovoj knjizi. Ovakav pristup ima praktičnu svrhu i treba da olakša razumijevanje njenog sadržaja.

Muzika

„Čitav problem može se vrlo jednostavno postaviti pitanjem: ‘Da li muzika ima značenje?’ Moj odgovor bi bio: ‘Da.’ A na pitanje: ‘Možete li riječima objasniti koje je to značenje?’, moj odgovor bi bio: ‘Ne.’“
— Aron Kopland

Definicija poput „Muzika je umjetnost zvukova“ tačna je, ali prilično neodređena. Veoma je teško teorijski definisati pojam muzike. Jasna i univerzalno prihvaćena definicija, izgleda, ne postoji. Međutim, fenomen muzike ne može se razumjeti bez poznavanja njenih sastavnih elemenata. Zato je čitavo jedno poglavlje ove knjige posvećeno njihovoj analizi.

Značaj pojedinih muzičkih elemenata može se razlikovati u zavisnosti od muzičkog žanra. Uz rizik pojednostavljivanja, evo jednog primjera: zapadnoafrička muzika karakteristična je po izraženoj poliritmiji, karnatska muzika južne Indije po strogoj matematičkoj strukturi, zapadna klasična muzika po razvoju harmonizacije, a vizantijska crkvena muzika po melodičkoj sofisticiranosti. Ipak, začeci svih pomenutih elemenata mogu se pronaći u sve četiri tradicije. U sedmom poglavlju usredsrijedićemo se na ove osobine i uporediti ih sa šahom.

Treba naglasiti da su reference na muziku u ovoj knjizi pod uticajem autorovih ličnih sklonosti. One se prvenstveno odnose na zapadnu klasičnu muziku od XVI vijeka do danas, kao i na džez. Nesumnjivo, to je samo veoma mali dio fenomena koji obuhvata pojam „muzika“. Podrazumijeva se da se vrijednost drugih muzičkih žanrova jednako cijeni. Djuk Elington je tu ideju izrazio ovako: „Postoje samo dvije vrste muzike: dobra muzika i ona druga.“

Nadam se da će čitalac biti dovoljno podstaknut da posluša navedene muzičke primjere, koji bi trebalo da budu poznati ili lako dostupni. Na kraju, kratko se osvrćem i na druge umjetničke forme, uz nadu da će pisci prikladniji za tu temu u budućnosti biti inspirisani da podijele svoja razmišljanja o ovom širokom pitanju.

Šah

„Kada šahista gleda tablu, on ne vidi nepokretni mozaik, ‘mrtvu prirodu’, već magnetno polje sila, nabijeno energijom, kao što je Faradej vidio naprezanja oko magneta i električnih struja kao krive u prostoru; ili kao što je Van Gog vidio vrtloge na nebu Provanse.“
— Artur Kestler

Za razliku od muzike, šah zahtijeva poznavanje pravila kako bi mogao biti razumljiv, a neki njegovi aspekti potpuno su nepoznati široj publici. Ova knjiga polazi od pretpostavke da je čitalac upoznat sa kretanjem figura i osnovnim pravilima igre. Ipak, njen cilj je da ostane zanimljiva i šahovskim stručnjacima i onima koji nisu poznavaoci igre.

Šah je višeslojna igra. Njegov najpoznatiji aspekt jeste takmičarski. Na Zapadu, popularnost šaha mnogo duguje uspjesima i ličnosti jedanaestog svjetskog prvaka Bobija Fišera (1943–2008). Danas se šah smatra najuniverzalnijom igrom. Brzo širenje informacija dovelo je do toga da tradicionalne sile poput Rusije, Jermenije i Ukrajine sada imaju ozbiljne izazivače.

U trenutku pisanja ovog teksta (februar 2017), svjetski prvak u muškoj konkurenciji bio je 26-godišnji Norvežanin Magnus Carlsen, dok su po prvi put u istoriji šaha dvije najmnogoljudnije zemlje svijeta dospjele na pobjedničko postolje Šahovske olimpijade održane u Tromsø 2014. godine: zlatnu medalju osvojila je Kina, dok je Indija zauzela treće mjesto. Moguće je i da se sve više žena uključuje u šah, što potvrđuje činjenica da je Mađarska, osvajač drugog mjesta, u svom timu imala ženu — izvanrednu Judit Polgár.^1

Irving Amen; Partija šaha; 1977.

Manje poznat, međutim, jeste drugi aspekt igre — šahovska kompozicija. Ona obuhvata probleme (čija je glavna kategorija „ortodoksni problemi“) i studije, a često se opisuje kao poezija šaha. Treba pojasniti da su „studije“ označene formulacijama poput „bijeli dobija“ ili „bijeli remizira“, dok su „ortodoksni problemi“ označeni zadatkom „bijeli matira u X poteza“. Glavna osobina kompozicija jeste to što se bave izmišljenim pozicijama koje je sastavio kompozitor, odnosno koje se nikada nisu pojavile ni u jednoj stvarnoj partiji.

Kako primjećuje C. P. Ravilious:

„Za problemiste pravila šaha predstavljaju samo polaznu tačku, baš kao što je dijatonska skala bila polazna osnova iz koje su zapadni kompozitori stvorili hiljade jedinstvenih muzičkih djela.“^2

Autor kompozicije postavlja pred potencijalnog rješavača izazov koji treba riješiti. Cilj ovog uvodnog poglavlja nije da ulazi u tehničke detalje. Ipak, treba ukratko pomenuti da, pored kompozicija, postoje i zagonetke, didaktičke pozicije, zadaci konstrukcije i problemi retrogradne analize. Može se sa sigurnošću reći da estetsko zadovoljstvo koje šahovske kompozicije pružaju i kompozitoru i rješavaču može biti upoređeno sa zadovoljstvom koje imaju muzički kompozitor i izvođač. Više o tome biće riječi u šestom poglavlju — Istraživanje sličnosti.

Matematika

„Broj vlada univerzumom.“ — Pitagora

„Matematika, pravilno posmatrana, posjeduje ne samo istinu, već i vrhunsku ljepotu — ljepotu hladnu i strogu, poput skulpture, bez obraćanja onim slabijim dijelovima naše prirode, bez raskošnih ukrasa slikarstva ili muzike, ali ipak uzvišeno čistu i sposobnu za strogu savršenost kakvu može pokazati samo najveća umjetnost.“ — Bertrand Rasel

Ideja da je svijet, na svim nivoima (od najmanjih čestica materije do ogromnog univerzuma), uređen matematičkim poretkom, prvobitno je formulisana od strane velikog grčkog filozofa i matematičara Pitagore u VI vijeku p.n.e.³

Stari Grci su tragali za formulacijom tog poretka uvodeći pojmove simetrije, proporcije/analogije i harmonije. Matematika se primjenjuje u svim oblastima ljudskog stvaralaštva i istraživanja: filozofiji, arhitekturi, poeziji, fotografiji, ekonomiji, biologiji, strategiji, informacionim tehnologijama… lista bi mogla biti beskonačna. Uzmimo, na primjer, vječnu vrijednost zlatnog presjeka, koji je inspirisao oblasti od teologije do anatomije.⁴

— Adam Lude Doring; Šah; 2002

Šah i muzika dijele zajedničku oblast, a to je matematika. Kao što ćemo vidjeti, pojmovi količine, strukture, prostora i vremena, da navedemo samo neke, provlače se kroz cijelu knjigu. Ipak, fokusiraćemo se na geometrijsku dimenziju igre, jer su geometrijski obrasci u šahu česti gotovo kao plač djeteta. Na kraju, vrijedi pomenuti da se jedna važna grana matematike (rekreativna matematika) bavi problemima inspirisanim šahom.

---

¹ 42. Šahovska olimpijada održana u Bakuu 2016. godine donijela je senzacionalnu pobjedu Sjedinjenih Američkih Država u otvorenoj konkurenciji, dok je Kina osvojila žensku konkurenciju. U šahu je dozvoljeno da država uključi žene u muške ekipe, ali obrnuto ne važi. Zbog toga se ekipna takmičenja dijele na dvije kategorije: otvorenu i žensku.

² Ravilious, C. P.; The aesthetics of chess and the chess problem; British Journal of Aesthetics, vol. 34/3, 1994, str. 288.

³ Izračunavanje muzičkih intervala razvijeno kroz eksperimentisanje na jednom akordu, monohordu, takođe se pripisuje Pitagori.

⁴ Zlatni presjek — izražen Fibonačijevim nizovima — čest je i u muzičkim kompozicijama. Primjeri se mogu naći u „Šilindžerovom sistemu muzičke kompozicije“. Schillinger, Joseph; Schillinger System of Musical Composition; C. Fischer, Inc., 1946. Vidi takođe poglavlje 7.6 Komponente/Struktura.

(Nastaviće se)

(Stavljen nastavak 3.)

„Počeli su da me uvlače u razračunavanja. Zašto mi je to potrebno?“ Iljumžinov objasnio zašto je odustao od izbora za FIDE

Timur Ganejev
Zamjenik glavnog urednika sportske redakcije

27.7.2026.

Kirsan Iljumžinov.
Foto: Getty Images

Iskusni sportski funkcioner objasnio je za „SE“ zbog čega je u posljednjem trenutku odustao od kandidature za predsjednika Međunarodne šahovske federacije.

Prvi put poslije 31 godine FIDE neće voditi ruski funkcioner. Aktuelni predsjednik FIDE Arkadij Dvorkovič ranije je izjavio da se neće kandidovati za novi mandat zbog uvrštavanja na listu sankcija Evropske unije. Sedmicu dana ranije Kirsan Iljumžinov je odlučno govorio da namjerava da se kandiduje, ali se iskusni funkcioner na kraju nije našao na konačnoj listi kandidata. Svoju iznenadnu odluku Kirsan Nikolajevič objasnio je u intervjuu za „SE“.

Sa trojicom preostalih kandidata nisam u istoj kategoriji

— Za mnoge je vaša odluka da se ipak ne kandidujete za predsjednika bila veliko iznenađenje. Zašto ste promijenili stav?

Kirsan Iljumžinov — Prije svega, želim da kažem da sam od 27. jula 2026. završio svoju karijeru u šahu. Gasim projekat Međunarodnog udruženja ljubitelja šaha i prekidam sve druge aktivnosti u ovom sportu koji volim. To je to. Kako se kaže, svemu dođe vrijeme.

Ove godine napunio sam 64 godine. Na šahovskoj tabli ima 64 polja. I tako sam od prvog polja, kada me je sa pet godina djed, veteran Velikog otadžbinskog rata, naučio da igram šah, pa sve do današnjeg, 64. polja, prošao čitav put. Sada je vrijeme da pređem na neko drugo polje. Naravno, zahvalan sam šahu, koji mi je otvorio svijet i omogućio da dostignem određene visine. Ali ono najvažnije jeste da mi je šah, kao prvokategorniku iz Kalmikije, pružio priliku da upoznam samog Bobija Fišera – legendu, božanstvo šaha. Čak sam odigrao četiri partije sa jedanaestim svjetskim prvakom, vratio mu dug Sovjetskog Saveza od 100 hiljada dolara, upoznao se i sprijateljio sa Mihailom Botvinikom, Borisom Spaskim, Vasilijem Smislovom i Nonom Gaprindašvili.

Kao što je Pele po završetku karijere odložio fudbalsku loptu u ostavu, tako sam i ja sklonio sve svoje šahovske garniture što dalje od očiju, u najudaljeniju ostavu. Uzgred, i sa Peleom sam imao priliku da odigram partiju šaha i da napravim intervju. Kao i sa papom Jovanom Pavlom II i mnogim drugim ličnostima.

— Ali, ipak, zašto tako radikalan zaokret? Prije samo sedam dana govorili ste da ste spremni da ponovo ujedinite šahovski svijet?

Kirsan Iljumžinov — Za to postoji nekoliko razloga. Prije svega, pažljivo sam proučio ljude sa kojima je trebalo da se nadmećem. Bez sumnje, to su ugledni ljudi: Vadim Rozenštajn, Timur Turlov i Jan-Henrik Bitner. Ali, ipak, mi nismo u istoj težinskoj kategoriji. Godine 2014. pobijedio sam na izborima 13. svjetskog prvaka Garija Kasparova, četiri godine ranije u Hanti-Mansijsku pobijedio sam 12. svjetskog prvaka Anatolija Karpova. Godine 2006. pobijedio sam multimilionera Besela Koka. Poslije takvih pobjeda nije baš ispravno izlaziti na izbore protiv ljudi koji su šahom počeli ozbiljno da se bave tek prije nekoliko godina. Zato sam odlučio da se ne takmičim sa njima.

Istovremeno ih poštujem. Hvala im što ulažu u sport, pomažu mladim igračima i služe šahu. Neka im je sa srećom. O šahu više ne govorim. Svakodnevno dobijam pozive da posjetim razne turnire. Elektronska pošta mi je doslovno zatrpana takvim pozivima. U mnogim zemljama i dalje misle da sam predsjednik FIDE – od Kine do Australije. Sada je vrijeme da započnem novu etapu djelovanja. Za sada ne mogu da kažem kakvu. Ono što je najvažnije jeste da sam ujedinio šahovski svijet kada sam uspio da ubijedim Vladimira Kramnika da 2006. godine odigra meč za ujedinjenje titule sa Veselinom Topalovom. Takođe sam postigao da Međunarodni olimpijski komitet prizna šah kao sport 1999. godine.

Foto: Tatjana Dorogutina, arhiva „SE“

Protiv mene su počele insinuacije i podmetanja

— Rekli ste „prije svega“. Koji je drugi razlog?

Kirsan Iljumžinov — Sjećate se da sam govorio o četiri glavna cilja: da se šah uvrsti u olimpijski program, da se najbolji šahista svijeta Magnus Karlsen vrati u borbu za titulu svjetskog prvaka, da se politika ukloni iz okvira jedne međunarodne federacije i da se okonča diskriminacija šahista po nacionalnoj osnovi, kao i da se zaključe dugoročni sponzorski ugovori sa najvećim svjetskim multinacionalnim kompanijama.

Izgleda da se to nije dopalo određenim ljudima. Posljednja dva ili tri dana prije isteka roka za podnošenje kandidatura protiv mene su počele insinuacije i sitna podmetanja. Tada sam se zapitao: zar je čitav život sveden samo na šah? Ono što je moglo da se uradi, već sam uradio i dokazao. Ne stidim se svog rada na mjestu predsjednika FIDE.

— Kada ste donijeli konačnu odluku da odustanete od kandidature?

Kirsan Iljumžinov — U nedjelju, 26. jula. Dugo sam razmišljao. Saopštenje je već bilo pripremljeno, a podržavale su me mnoge zemlje. Zahvalan sam im na tome. Bukvalno prije sat vremena održao sam sastanak sa svojim timom. Svi su s razumijevanjem prihvatili moju odluku.

— Da li je izborna komisija imala bilo kakvih pitanja u vezi s vama?

Kirsan Iljumžinov — Ne. Nisam čak ni podnio kandidaturu. Tu nije bilo nikakvih problema. Jednostavno, u jednom trenutku treba znati otići. Njegova svetost Dalaj Lama XIV rekao je da čovjek treba da gradi hram u sebi. Ili se sjetim razgovora sa Bobijem Fišerom u decembru 1995. godine u Budimpešti. Pitao sam ga: „Bobi, zašto nisi ostao u šahu?“ Odgovorio mi je: „Postigao sam sve, više mi nije zanimljivo. Sve sam pobijedio.“ Kod mene se razvila slična situacija.

Zato mi je, s jedne strane, žao što odlazim, a s druge mi je duša mirna i radosna. Skinuo sam sa sebe stari teret i idem dalje, ka novim pobjedama. Već mi nude da stanem na čelo drugih međunarodnih federacija. Danas sam već dobio nekoliko poziva (smije se).

Foto: Aleksandar Fjodorov, „SE“

FIDE će voditi neruski funkcioner? Doveli smo se do toga

— Da li vam je neko od trojice preostalih kandidata za predsjednika FIDE posebno blizak?

Kirsan Iljumžinov — Podržaću onoga ko zaista voli šah. Ne zbog karijere, niti zbog bilo kakve koristi. Ja sam šahu dao oko 100 miliona dolara iz sopstvenih sredstava i sredstava svojih prijatelja. Jednostavno zato što volim ovu igru.

— Prvi put poslije 31 godine FIDE neće voditi ruski funkcioner. Odlazi li jedna epoha?

Kirsan Iljumžinov — Pa, kako se kaže... Doveli smo se do toga. To je sve što mogu da kažem. Trebalo je, kao u šahu, unaprijed računati sve poteze. Dok sam ja bio predsjednik FIDE, sve se rješavalo isključivo unutar organizacije. Nijedna država nije bila izložena političkim sankcijama. Iako geopolitička situacija u svijetu nije bila ništa jednostavnija nego danas. U intervjuu za vaše izdanje već sam govorio o slučajevima Libije i Iraka. Protiv Iraka su čak bile uvedene sankcije Ujedinjenih nacija. Ipak, dijalogom sam uspijevao da odbranim stav da sport mora biti izvan politike.

Sada se sve to raspalo. Rusija je suspendovana na tri godine. Vladimir Kramnik je diskvalifikovan na godinu dana po, po mom mišljenju, potpuno izmišljenim optužbama. Iskreno, ne razumijem šta se dešava. Ali to više nije moja priča.

— Da li biste u sadašnjoj situaciji mogli da riješite sve nagomilane probleme?

Kirsan Iljumžinov — Želio sam da pomognem u širem smislu. Od FIDE mi ne treba ništa – ni plata, ni funkcija, ni status. Samo sam htio da iskoristim svoje iskustvo. Znam kako da šah postane olimpijski sport. Znam kako da se okonča diskriminacija, kako da se svi unutar organizacije dogovore. Znam kako da zainteresujem Magnusa Karlsena da se ponovo bori za svjetsku titulu. A umjesto toga počeli su da me uvlače u sitna razračunavanja. Zašto bi mi to trebalo? Ja sam slobodan čovjek.

https://www.sport-express.ru/chess/reviews/kirsan-ilyumzhinov-otkazalsya-ballotirovatsya-na-post-prezidenta-fide-intervyu-funkcionera-2442612

Neurolog: Djeca koja igraju šah imaju do 17% bolje rezultate u školi

 

Neurolog: Djeca koja igraju šah imaju do 17% bolje rezultate u školi

Šah nije samo intelektualna igra, već prava vježba za mozak koja ima snažan pozitivan uticaj na kognitivne funkcije i zdravlje nervnog sistema. Igranje šaha mijenja mozak čak i na ćelijskom nivou, a pozitivni efekti ogledaju se i u boljem školskom uspjehu, izjavila je za RIA Novosti Moskovske oblasti (RIAМО) neurolog Galina Čudinska iz klinike akademika Rojtberga.

Kako šah utiče na učenje?

Posebno je izražen uticaj šaha na školski uspjeh. Brojna manja istraživanja sprovedena među učenicima pokazuju da igranje šaha doprinosi povećanju koeficijenta inteligencije (IQ), poboljšava govorne sposobnosti i školski uspjeh, naročito iz matematike.

Prema riječima Čudinske, učenici koji igraju šah ostvaruju rezultate povezane sa zdravim razumom i kritičkim razmišljanjem u prosjeku 17% bolje od svojih vršnjaka koji ne igraju šah.

Djeca koja šah igraju kao hobi bilježe poboljšanje uspjeha iz matematike od 5 do 10%, dok učenici koji nastupaju na turnirima ostvaruju napredak od čak 30 do 50%.

Uticaj šaha na mozak najviše se ogleda u razvoju prostorne inteligencije, više nego u treniranju radne memorije. Šah razvija logičko zaključivanje, analitičke sposobnosti, strateško i sekvencijalno razmišljanje, a jedna od najvažnijih vještina koju pruža jeste sposobnost dosljednog i planskog rješavanja problema.

Šta se dešava u mozgu?

Kod vrhunskih šahista tokom razmišljanja aktivne su obe moždane hemisfere. Desna je zadužena za vizuelnu percepciju i prepoznavanje poznatih pozicija na osnovu iskustva, dok lijeva analizira moguće nastavke igre.

Neurobiolozi su utvrdili da šah aktivira neurone koji učestvuju u matematičkom i jezičkom procesuiranju, zbog čega doprinosi razvoju verbalnih sposobnosti i logičkog mišljenja.

Igranje šaha poboljšava pamćenje, pažnju, planiranje, vizualizaciju i sposobnost rješavanja problema. Takođe razvija koncentraciju, kritičko i apstraktno razmišljanje, prepoznavanje obrazaca, strateško planiranje, kreativnost, analizu i procjenu.

Sve ove sposobnosti podstiču neuroplastičnost mozga, odnosno stvaranje novih neuronskih veza.

Redovno igranje šaha povećava količinu sive mase u dijelovima mozga zaduženim za učenje, pamćenje i izvršne funkcije, poboljšava povezanost različitih moždanih regija i jača bijelu masu koja omogućava efikasan prenos signala između neurona.

Šta kažu istraživanja?

Psiholozi sa Univerziteta u Konstancu u Njemačkoj utvrdili su da velemajstori prilikom razmišljanja koriste prije svega čeone režnjeve mozga, koji su odgovorni za rješavanje složenih problema i brzo prepoznavanje poznatih obrazaca.

Kod rekreativnih igrača više je aktivan medijalni sljepoočni režanj, koji je povezan sa formiranjem dugoročnog pamćenja.

Kod odraslih osoba šah pomaže održavanju mentalnih sposobnosti i usavršavanju već stečenih vještina.

Kod starijih ljudi igranje šaha može usporiti kognitivno starenje, smanjiti rizik od demencije i očuvati mentalnu fleksibilnost. Istraživanja pokazuju da osobe starije od 75 godina koje redovno igraju šah ili druge strateške društvene igre rjeđe obolijevaju od demencije i drugih poremećaja pamćenja.

Zbog pozitivnog uticaja na kognitivne funkcije, šah se sve češće koristi i kao dio programa prevencije, pa čak i terapijske podrške kod Alchajmerove bolesti.

Međunarodni dan šaha

Međunarodni dan šaha obilježava se svake godine 20. jula, a od 2019. godine, odlukom Generalne skupštine Ujedinjenih nacija, nosi i status Svjetskog dana šaha.

Datum nije izabran slučajno – upravo je 20. jula 1924. godine, tokom Olimpijskih igara u Parizu, osnovana Međunarodna šahovska federacija (FIDE). Na njenu inicijativu praznik je ustanovljen 1966. godine, a odlukom Ujedinjenih nacija iz 2019. dobio je svjetski značaj.

Cilj obilježavanja je promocija šaha kao intelektualne aktivnosti koja razvija logičko razmišljanje, koncentraciju i sposobnost strateškog planiranja.

https://tinyurl.com/3etvxsuj

In memoriam: IM Aleksandar Davidović (1961-2026) reminiscencije o njegovom životu i radu

 

Piše: IM Zoran Petronijević

Skica za njegov portret

Iako je već dugo bio ozbiljno načet bolešću, spakovao je svoje stvari brzo i bez ikakvih problema: kao dugogodišnji i iskusan putnik, znao je šta mu sve treba za put, bez ikakvog spiska. Tu je, naravno, bio i laptop, kao i neizbežna gitara. Nije se javio svojim najbližima, prijavio se na let, i krenuo na aerodrom.  Iz daleke Adelaide u Australiji, gde je od 1990. godine živeo i stekao svoj dom, krenuo je na dugo putovanje ka rodnom Nišu. Rastojanje između ta dva grada iznosi oko 14.600 kilometara, a put obično traje oko 27 sati. I previše za bolesnog čoveka. Šta je želeo: da vidi prijatelje (kojih je imao mnogo) i rodjake, da vidi svoj rodni Niš, ili da, nesvesno ili svesno, završi svoj ovozemaljski život u gradu u kojem je rodjen, i koji je, nema sumnje, najviše voleo? Ili sve to zajedno? Po svoj prilici, mi to nikada nećemo saznati.

Bio je to Aleksandar Davidović (u Srbiji poznatiji pod nadimkom David, u Australiji kao Alex), doktor kompjuterskih nauka, ali je za ovaj tekst važnije to što je bio internacionalni majstor u šahu, i ovaj tekst pišem pre svega za šahovsku publiku, prijatelje i rodjake (mada, naravno, može da ga pročita svako ko to želi). Unapred priznajem da neću biti potpuno objektivan (uostalom, apsolutna objektivnost nije moguća). U ovom slučaju, dajem prednost Alberu Kamiju u odnosu na Aristotela: izmedju istine i prijatelja, biram – prijatelja.

Početak

Aleksandar je rodjen 22. septembra 1961. godine u Nišu, u porodici oca Dimitrija i majke Ljiljane. Porodično okruženje često odredi čitav životni put čoveka. Otac Dimitrije je bio vrhunski pravnik, dok je majka Ljiljana bila jedna od najboljih arhitekata u Nišu u ono vreme. Ko poznaje Niš, dovoljno je reći da je, između ostalog, projektovala veliki broj stambenih zgrada na Bulevaru Nemanjića (treba imati u vidu da je naselje projektovano u vreme socijalističkog realizma, kada je funkcionalnost imala prednost nad individualnom kreativnošću arhitekata). Projektovala je i školu „Edvard Kardelj“, današnju Osnovnu školu „Sveti Sava“, kao i obdanište u neposrednoj blizini crkve Svetog Nikole. Ali reći samo ovo o porodici malog Saše, nije dovoljno. Radi se o dvoje dubokih, pravih intelektualaca, sa esencijalnim unutrašnjim kulturnim potrebama (ne iz snobizma!), kod kojih potreba za znanjem i učenjem izvire iz samog njihovog bića. Dimitrije i Ljiljana su “gutali“ knjige (malo je reći da su ih samo čitali), posećivali pozoriste, gledali svaki važan film, posećivali izložbe (treba reći da ih u to vreme u Nišu baš i nije bilo mnogo), prosto, živeli životom pravih intelektualaca (u ono vreme, kao i danas, bilo je mnogo onih koji su to radili samo iz potrebe da budu vidjeni). Otac Dimitrije je bio pasionirani ljubitelj šaha (čak je imao i literaturu o ovoj igri), tako da je svoju ljubav prema šahu preneo i na svog sina.

Sve ove osobine roditelja (a možda treba reci da su mu baba i deda, kao i tetka, bili profesori matematike), mali Saša je sublimirano nosio kroz ceo svoj ovozemaljski zivot. O tome ćemo malo kasnije. Stan, u samom centru Niša, u blizini Radio Niša, bio je prepun knjiga: pored ostalih, izdvajala su se sabrana dela Lajoša Zilahija i Eriha Marije Remarka, koje je, Saša, mislim, pročitao još dok je bio u osnovnoj školi (!).

Aleksandra sam upoznao u “Pionirskom domu”, na jednom od mojih prvih časova šaha, kod legendarnog Dragoljuba Mihajlovića. Došao je direktno iz škole, sa sobom je nosio školsku torbu, na njoj vezane patike “šangajke“ – za fizičko vaspitanje. Znači, nakon napornih 6 časova u školi, dao je prednost šahu u odnosu na odlazak kući, i ručku. Aleksandar je već bio poznat u krugovima pionira kao jak igrač, i od njega su se očekivali veliki rezultati. Sa časa smo izašli zajedno i opet, umesto da odmah ide kući, dugo smo razgovarali o šahu, na uglu kod “Čaira“, pored Arhitektonskog zavoda (kasnije sam saznao da mu je tu radila majka).

Krajem 1975. godine, na prvenstvu organizovanom za školsku 1975/76. godinu, ostvario je prvi veliki uspeh: postao je pionirski prvak Niša. Od njega se mnogo očekivalo  na Prvenstvu Srbije u Vrnjačkoj Banji, ali ga je zadesio peh. Turnir je trebalo da bude odigran krajem januara. Pre polaska okupili smo se u Pionirskom domu, ali Saše nije bilo. Mihajlović, koji je bio vođa puta,  pozvao je telefonom, i saznao da je tokom noći Aleksandar dobio visoku temperaturu (dan pre toga smo se videli i bilo je sve u redu), i da nema govora o bilo kakvom njegovom odlasku na turnir. Tako je propala njegova velika šansa da dođe do samog vrha pionirskog šaha u Srbiji. U pionirskoj konkurenciji je još igrao i ekipno pionirsko prvenstvo Srbije na Divčibarama (maj 1976), gde smo zauzeli visoko trece mesto, a Aleksandar briljirao na prvoj tabli.

Srednja škola

Kada se završilo pionirsko doba (tada je granica bila 15 godina), trebalo je naći svoje mesto u omladinskom šahu, sto nimalo nije bilo jednostavno – tadašnja Jugoslavija, a i Niš, je bila rasadnik šahovskih talenata, i nije bilo jednostavno uspeti. Aleksandar je igrao za tada najbolji šahovski klub u Nišu, ŠK “Železničar“, bio rezerva i čekao svoju priliku. Nije morao dugo da čeka. Kada je tada perspektivnom omladincu Ivanu Đorđevicu krenulo nizbrdo na ligi, Aleksandar je iskoristio svoju šansu, i postao standardni prvotimac ŠK “Želeleznicar“. Bilo je to 1976. godine, znači, sa nešto malo više od 15 godina, što je onda smatrano velikim uspehom. Naravno, škola i samoobrazovanje su imali prednost (što za njega nije bio problem s obzirom na to da mu je potreba za novim saznanjima prenešena, može da se kaže, sa majčinim mlekom), tako da je uz ligu igrao turnire u Nišu, i omladinska prvenstva Srbije, što je inače bilo tipično za omladince tog doba u Srbiji. Ne treba ni spomenuti da je Aleksandar bio odličan đak, ali ne baš tipičan. Njegovo poznavanje školskog gradiva je bilo duboko, ne samo za ocenu, prirodna radoznalost ga je terala da upoznaje različite oblasti, tako da je bio podjednako dobar kako u prirodnim, tako i u društvenim naukama, što je retka osobina. Ali, znao je i da prekrši po neko pravilo: ponekad je znao da zapali po neku cigaretu u školskom dvorištu ili WC-u, ili da, uveče u gradu popije po neko piće, tek toliko da se ne razlikuje od društva. U to vreme, to je bio način pokazivanja zrelosti. Da li ga zbog toga treba osuđivati? Naravno ne, jer je zapravo i to bila samo potreba da se spozna sve što može da se spozna, i to što pre. Usavršavao se i u šahu, a već tada važio je za izuzetno čvrstog igrača kojeg je bilo veoma teško pobediti. Treba reći da je po prirodi bio miran. Neki su ga nazivali „David ledeni“, ne shvatajući da su se najveće religije i filosofske škole vekovima bavile upravo pitanjem kako čovek može da dostigne unutrašnji mir. Standardno je igrao za svoj klub, bio je jedan od članova tima koji je 1979. godine uveo svoj klub u prvu saveznu ligu. A godine 1980. je u punoj omladinskoj zrelosti, uspeo da se kvalifikuje na omladinsko prvenstvo Jugoslavije, a to nije bilo nimalo lako – u Srbiji je tada bilo mnogo jakih igrača, koji su kasnije postali velemajstori ( navedimo samo Branka Damljanovića, Dragana Paunovića, Aleksu Strikovića, Miloša Pavlovića), i mnoštvo budućih internacionalnih majstora. Na omladinskom prvenstvu Jugoslavije igranom u Kladovu početkom avgusta, opravdao je ugled koji je već stekao i osvojio 4. mesto odmah iza 3 buduća velemajstora -  Ognjena Cvitana, Milana Draška, i Dragana Paunovića. Nakon ovog turnira, usledila je prva savezna liga, igrana u Donjem Milanovcu, i događaj koji zaslužuje da se posebno spomene.

Da li treba otpisati Davida?

Na prvoj omladinskoj tabli Aleksandar je postigao solidan rezultat, ali u poslednjem kolu čekao ga je najteži protivnik: trebalo je da igra sa aktuelnim šampionom Jugoslavije u seniorskoj konkurenciji – sa Predragom Nikolićem. Na sastanku pre meča, neprikosnovena prva tabla i kapiten Slavoljub Marjanović (koji je na toj ligi postigao najbolji rezultat na prvoj tabli, 6 iz 9), bio je jasan: na ovoj tabli nemamo čemu da se nadamo: crne figure, aktuelni šampion koji je pobedio i Marjanovića, sve u svemu rezultat je jasan. Ali da li je tako?  Još tada ga je krasio nesalomljiv stil igre. Duboko je razumevao pozicione nijanse, dobro poznavao otvaranja i gotovo nikada nije odustajao od odbrane lošijih pozicija. Upravo će te osobine obeležiti čitavu njegovu kasniju karijeru. Ako je imao neku manu, onda je to bilo što je ponekad znao da se prebrzo zadovolji remijem. Elem, meč je protekao u žestokoj borbi, na prvu omladinsku tablu niko nije ni obraćao pažnju (sem mene, ali da budem potpuno iskren, i ja sam bio skeptik po pitanju rezultata – činjenice su bile tvrdoglave.). Malo po malo, potez po potez, Aleksandar je gradio poziciju, čvrsto je držao, bio je Damin gambit, branio se, igrao profilaktičke poteze, postepeno menjao figure, i  nakon teške rovovske borbe, nakon što je pokušao sve moguće, aktuelni šampion je, teška srca, na bosanskom naglasku rekao “predlažem remi“. Ne treba ni reći da je ovo bila poslednja partija koja je igrana na ovom turniru. Mnoge ekipe su već odavno spakovale kofere i – otišle.

Vojska i studije

Nakon lige usledila je vojska (on je bio prva generacija koja je išla na odsluženje vojnog roka odmah nakon završene srednje škole). Umesto šahovske table i knjiga – Bitolj, „na desno“, „k nozi“ i „ostav“. Punih godinu dana. Po povratku iz vojske upisao je studije engleskog jezika, mada je, zapravo, mogao da studira gotovo šta god je želeo. Da li se on još tada pripremao za odlazak iz zemlje?

Tokom studija, igrao je obavezno lige, po neki turnir, skoro sve brzopotezne turnire u Nišu, i poneki turnir van Niša. Studije su, ipak, studije. Anglistiku je završio briljantno, naravno na vreme, i koliko se sećam, pao je samo jednom na ispitu. Pao je iz fonetike, kod Đorđa Vidanovića, koji zaslužuje da ovde bude spomenut (naravno ne zbog toga što je oborio Aleksandra!), obzirom da je i on bio veliki ljubitelj šaha. Briljantan um, uspešan u svom poslu, vrhunski intelektualac. Takmičili su se da mu nađu neku reč koju neće moći da prevede na engleski. Koliko znam, niko nije uspeo u tome. Nažalost, prošle godine je i on preminuo. Iako je bio u izvrsnim odnosima sa Aleksandrom - protekcije nije bilo, tako da je Aleksandar morao da usred lige dođe da polaže ispit po drugi put –  takva je bila ta garda starih profesora!

Godine 1984, tokom studija, igrali smo turnir u Skoplju, i sećam se jednog slučaja sa satom.

Sat

Klub mi je uplatio jednokrevetnu sobu u hotelu “Kontinental” u Skoplju, poneo sam veliki mehanički budilnik, za slučaj da treba da se probudim u određeno vreme. Samo oni koji su živeli u tadašnjoj Jugoslaviji znaju koliko je bilo „sigurno“ da će vas recepcionar probuditi u vreme koje ste naručili. Aleksandar je takođe imao uplaćenu jednokrevetnu sobu, ali to tada nije značilo ništa: na naše očajničko objašnjenje da imamo rezervisane i plaćene sobe, sledilo je ledeno – nema jednokrevetnih soba. Šta smo mogli drugo nego da uzmemo dvokrevetnu sobu, “privremeno” kako je obećavao recepcionar. Smestili smo se u sobu ali je Aleksandru odmah zasmetao sat, jer je glasno otkucavao.  Koliko znam, u to vreme nije bilo drugih – Taj budilnik služio me je još godinama, sve dok ga jednog dana moj petogodišnji sestrić nije izbacio kroz prozor jer je i njemu smetalo njegovo neumorno otkucavanje. Dogovorili smo se da ga nekako sklonimo, uvio ga je u ćebe i stavio u orman. Ali, ne lezi vraže, Aleksandru je ovaj sat trebao mnogo više nego meni – on je prekidao skoro svaku partiju! I pre nego što bi posegnuo za njim, svaki put bi me pitao: „Gde ti je ono što budi ljude ujutro, a tokom noći im ne da da spavaju?“

Bioskop u inostranstvu   

Film je bio jedna od njegovih velikih ljubavi. Zato nije propuštao priliku da na turnirima u inostranstvu pogleda neko novo ostvarenje, pogotovo ono koje u Jugoslaviju još nije stiglo. Film je bio na engleskom, tako da je smatrao da neće imati problema sa njegovim razmevanjem. Međutim, iz bioskopa se vratio mnogo ranije nego što je planirao. Zaboravio je da se u ono vreme filmovi u ovoj zemlji nisu titlovali kao kod nas, već sinhronizovali, tako da nije mogao da čuje Engleski, i mogao je da gleda samo slike. Umesto toga, izabrao je da izađe, i čeka dok film ne dođe kod nas.

Šahovski profesionalac

Kada je završio studije, opet je iznenadio sve nas koji smo ga poznavali: umesto akademske karijere na Anglistici, on je izabrao karijeru – profesionalnog šahiste, i to je bio narednih 5 godina (po svom sopstvenom tvrđenju), i to od 1985. do njegovog odlaska u Australiju. Dobri rezultati počeli su još pred kraj studija. Na Prvoj saveznoj ligi u Puli osvojio je 3,5 poena iz pet partija, da bi već naredne godine, na Cetinju, ostvario još bolji učinak – 6 poena iz devet partija, što je bio najbolji rezultat u svom timu. U to vreme je radio u klubu kao sekretar, i često je igrao turnire na raznim krajevima Evrope. Na verovatno najjacem Berger brzopoteznom turniru igranom u Motelu “Nais” pored Niša, pobedio je ubedljivo, ispred imena kakva su Predrag Nikolić, Dragoljub Velimirović, Slavoljub Marjanović… U to vreme Niš je bio organizovana šahovska sredina, svaki je klub organiovao brzopotezna mesečna prvenstva kluba, kao i godišnja. Naravno, bilo je i brzopotezno prvenstvo grada. Na ovakvim je turnirima za Aleksandra uvek bilo “rezervisano” jedno od prvih mesta – vrlo često prvo. Prilikom jednog od naših poslednjih viđena “uživo“ (pošto danas imamo različita sredstva komunikacije), rekao mi je da je jedan od njegovih glavnih problema bio da je brzopotezni šah igrao znatno bolje nego standardni. Jedan od njegovih zadivljujućih rezultata je pobeda u prijateljskom meču u Nišu nad velemajstorom Vladimirom Raičevićem rezultatom 5,5 - 2,5. Njegovo ime počelo je da se pojavljuje na turnirima širom Evrope – Dortmund (dva puta), Solnok, Solun, Lihtenštajn, London, Andora, Nirnberg... Na Berger turniru u Dortmundu B grupa, osvaja treće mesto, i ispunjava svoju poslednju normu za titulu internacionalnog majstora (FIDE mu je tu titulu zvanično priznala 1988). I dalje nastavlja sa turnirima širom Evrope: Lihtenštajn, London, Andora, Nuremberg pa opet Dortmund.

Godine 1989 igra turnire u Lihtenštajnu, Telavivu, i vrlo uspešno igra Bundesligu:  3 iz 4.

Godine 1985, na turniru u Nišu, upoznaje najboljeg australijskog šahistu, velemajstora Iana Rogersa. Taj susret će se pokazati kao jedna od prelomnih tačaka u njegovom životu. Rogers mu pomaže da dobije useljeničku vizu za Australiju kao sportista od posebnog značaja, pa Aleksandar sa suprugom Vesnom i sinom Damjanom (u Australiji Damien) kreće za svojom srećnom zvezdom, u daleki Adelaide, gde će započeti novo poglavlje svog života.

U Australiju stiže 1990. godine i odmah nastavlja sa igranjem turnira. Na turniru u Kanberi osvaja odlično 2. mesto, odmah iza velemajstora Iana Rogersa. Ian Rogers mu je pomagao i po dolasku u Australiju. Povezao ga je sa Kosnickim, organizatorom šaha u školama u Adelaideu, koji je istovremeno uređivao i šahovsku rubriku u jednom lokalnom listu. To poznanstvo Aleksandru je znatno olakšalo prve godine života u novoj sredini. Na Berger turniru u Sidneju osvaja vrlo dobro četvrto mesto. Igra odlično na  veoma jakom open turniru u svom novom gradu -  Adelaideu. U tom periodu dostiže najviši rejting u karijeri – 2425. Godine 1992. igra na Olimpijadi za reprezentaciju Australije u Manili (postiže odličan rezultat 5,5 iz 9). Posle toga postepeno prestaje sa aktivnim turnirskim bavljenjem šahom.  U međuvremenu je dobio ćerku Dianu i trebalo je obezbediti egzistenciju četvoročlanoj porodici, a profesionalni šah to retko može da pruži. Opet pokazuje snagu karaktera, dubinsko obrazovanje, kao i neutaživu želju za saznanjem. Još je u Nišu proučavao kompjutere (bio je prvi među šahistima Niša u tome), ali je to uglavnom bilo na nivou korisnika. U Australiji završava još jedan fakultet, a potom 1999. godine doktorira iz računarstva i informatike. Tema doktorata mu je bila adaptivno podučavanje. Bavi se programiranjem veoma uspešno: pravi edukativne programe za Vladu (za to je potrebno dobro znanje), pravi različite programe za TV stanice, i naravno pravi i edukativne programe za šah. To mu je omogućilo stabilan život, kupovinu kuće i finansijsku sigurnost za porodicu. U zrelijim godinama dobio je i treću ćerku, Sia-Sofiju. Posebnu radost u poznijim godinama donosila su mu i njegova tri unuka.

Još dok je živeo u Nišu, Aleksandrovi roditelji su se iz Niša preselili na more – sagradili su za sebe kuću u malom i pitomom mestu Dobrota pored Kotora. Nije teško pretpostaviti da je projekat kuće uradila upravo Ljiljana. Kada je sin jedinac otišao u daleki svet, njima nije preostalo ništa drugo nego da prodaju kuću i krenu za njim. Tamo su kupili kuću u blizini sinovljeve kuće, i ostali tamo do kraja svojih života.  Majka Ljiljana je preminula 2016, a otac Dimitrije 2024. godine. I on je, poput sina, bio strastveni putnik, pa ga je smrt zatekla upravo na jednom od njegovih putovanja.

Među mnogim interesovanjima koja je imao, posebno mesto zauzimala su putovanja. Često se putovanja povezuju sa avanturističkim duhom, ali ja bih da rizikujem, i da postavim hipotezu da je kod Aleksandra to bilo malo drugačije. Naravno, u tome je bilo i avanturističkog duha, ali po mom mišljenju, kod njega su putovanja bila pre svega povezana sa onom večitom i bezgraničnom težnjom za saznanjem koju je poneo iz roditeljskog doma. Njegova putovanja su, mislim, uvek bila povezana sa tim da nauči nešto, da vidi nešto novo, da upije što više od sveta koji ga je okruživao. Svet je obišao nekoliko puta, a što se tiče Australije, nju je “prošpartao” više puta (o tome mi je sa posebnim zadovoljstvom pričao). I  eto, rekao mi je jednom, od vas, sem Bobeka (Dr. Slobodana Ilića), niko mi nije došao u posetu. Rekao je to tako mirnim glasom, kao da je to putovanje do Leskovca.

Nemoguće je nabrojati sve oblasti koje su ga zanimale. Pomenuću samo da je pisao o dinosaurusima, pravio emisije za razne televizije, zanimala ga je alternativna medicina, voleo je filmove, serije, knjige nikada nije zaboravio…

A šta je sa šahom? To se, naravno, nikada ne napusta. Odigrao je još jednu Olimpijadu za reprezentaciju Australije, godine 1998 ovaj put u Elisti (prema Megabase imao je 4 iz 7), neke manje turnire, i tako i završio karijeru igrača, ali ne i šahiste. Malo je poznato da je u lokalnom listu u Adelaideu, vodio šahovsku rubriku punih 30 godina! To mu je, naravno, bilo malo, i radio je i  kao trener, i to sa zavidnim uspehom: trenirao je jednog omladinskog prvaka sveta, kao i više od 10 šampiona Australije u svojim omladinskim uzrasnim grupama. Kada smo se videli poslednji put, rekao mi je da vrlo često igra prijateljske brzopotezne mečeve  sa najjačim igračima iz svog grada.

Kraj

Vratimo se na početak teksta. Stigao je u Niš. Duh mu je, kao i uvek, bio snažan i vedar – bio je nepopravljivi optimista! Ali telo više nije htelo da sluša kao ranije. Godinama se hrabro borio sa teškom bolešću. U iznajmljenom apartmanu je legao, a da nikome nije stigao da se javi. Ovoga puta bolest je pobedila.

Iako je duže živeo u Australiji nego u Nišu, upravo je u svom rodnom gradu doživeo najvažnije trenutke: prvi put je udahnuo vazduh, ugledao svetlost i doživeo poslednju bol. Možda je zbog svega ovoga i došao.

Kažu da je krug najsavršenija figura u prirodi. Nisam stručan da to procenjujem, ali Aleksandar je tokom života više puta obišao planetu Zemlju, a svoj životni krug, započet u Nišu, završio je upravo ovde.

Komemoracija

Komemoracija je održana u prostorijama šahovskog kluba “Osnovac“ u Kalči. Toliko je ljudi došlo da nije bilo mesta za sve. Jedan broj njih je slušao govornike na komemoraciji iz hodnika! Bili su to njegovi prijatelji, rođaci i poštovaoci, ljudi koji su došli da mu odaju poslednju počast.

Njegov brat od tetke Ivan Petrović i snaja Smiljana, nakon komemoracije organizovali su dostojanstvenu zakusku u slavu duha Aleksandrovog, u njegovom omiljenom restoranu „Meze“.   Ovaj  je restoran Aleksandar posebno voleo i često bio, najčešće sa prijateljima. Sve su to učinili sa pravom merom, upravo onako kako je njihov Aleksandar i zaslužio. Ivan je doktor matematike i profesor na prestižnom Univerzitetu CUNY (City University of New York), dok je Smiljana doktor računarskih nauka na Univerzitetu Iona. Time se spisku intelektualaca iz ove porodice, o kojem je bilo reči na početku teksta, mogu dodati još dvoje istinskih intelektualaca.

Jedan od najemotivnijih trenutaka bio je kada je Smiljana pročitala poruku Aleksandrove ćerke Diane. Iz daleke Australije, Diana je u svojoj poruci zahvalila svima koji su došli da njenom ocu odaju poslednju počast.

I šta reći za kraj? Aleksandar je imao ispunjen život. Zanimalo ga je gotovo sve; svaki trenutak koristio je da nauči nešto novo, da vidi nešto novo i da proširi svoje vidike. Čitav njegov život bio je usmeren ka potrazi za odgovorima – kako na najvažnija pitanja sveta i života, tako i na ona naizgled manja, svakodnevna.

Sada će njegov prah, sjedinjen sa prirodom, moći da nastavi svoje beskonačno putovanje. Možda će, na neki drugi način, nastaviti ono što je čitavog života radio: da upoznaje, istražuje i saznaje.

Ako se na početku teksta nisam slagao sa Aristotelom, ovde moram da se složim sa njim kada tvrdi da je samo život ispunjen smislom vredan življenja. Upravo onakav kakav je bio Aleksandrov.

Srećne ti nebeske visine, Aleksandre Davidoviću!

IM Zoran Petronijević

(1) Rogers,Ian (2510) - Davidovic,Aleksandar (2360) [E04]
Nis Nis (9), 05.10.1985
[Petronijevic,Zoran]

1.d4 Nf6 2.c4 e6 3.g3 d5 4.Bg2 dxc4 5.Nf3 a6 6.0–0 Nc6 7.Nc3 Rb8 8.e4 b5 [8...Be7] 9.Bg5 h6 10.Bxf6 Qxf6 11.e5? [11.d5] 11...Qd8 12.d5 exd5 13.Nxd5 Be7 [13...Bc5] 14.Nxe7 Qxe7 15.Nh4 Qc5 16.a3 Nxe5–+

17.Re1 0–0 18.Qh5 Nd3 19.Qxc5 Nxc5 20.Re7 Nd3 21.Rb1 g5 22.Nf3 c5 23.Ne5 Be6 24.Nd7 Bxd7 25.Rxd7 Rfd8 26.Ra7 Rb6 27.Bf1 Rbd6 28.Rc7 R8d7 29.Rc8+ Rd8 30.Rc7 Rd5 31.Rc6 R8d6 32.Rc8+ Kg7 33.Bg2 Rf5 34.f3 Re5 35.Bf1 Rf6 36.b3 Rxf3 37.bxc4 bxc4 38.Rd8 Rfe3 39.Rd1 Nb2 40.Rc1 c3 41.Kf2 c4 42.Rd4 Nd3+ 43.Bxd3 cxd3 44.Rxc3 Re2+ 45.Kg1 0–1

(2) King,Daniel J (2475) - Davidovic,Aleksandar (2405) [C43]
Thessaloniki op Thessaloniki, 1988
[Petronijevic,Zoran]

1.e4 e5 2.Nf3 Nf6 3.d4 Nxe4 4.Bd3 d5 5.Nxe5 Nd7 6.Nc3 Nxc3 7.bxc3 Nxe5 8.dxe5 Be6 9.0–0 f5 10.Rb1 Rb8 11.Be3 c5 12.Bb5+ Kf7 13.Be2 Be7 14.f4 Qd7 15.Bf3 Rhd8 16.Rf2 Qa4 17.Rd2 Qxa2 18.Ra1 Qb2 19.Bxd5? [19.Rd3] 19...Bxd5µ 20.Rxd5 Qxc3 21.Kf2 Ke6! 22.Rd3 Rxd3 23.cxd3 Rd8 24.Rxa7 Rxd3 25.Qf3? [25.Qe2]

25...Qb2+ –+ 26.Kg3 Rb3 27.Kh3 Qc3 28.Rxb7 Rxb7 29.Qxb7 Qxe3+ 30.g3 Qe4 0–1

(3) Davidovic,Aleksandar (2405) - Kozul,Zdenko (2470) [D76]
YUG-chT 40th Brezovica, 1988
[Petronijevic,Zoran]

1.Nf3 Nf6 2.c4 g6 3.g3 Bg7 4.Bg2 0–0 5.d4 d5 6.cxd5 Nxd5 7.0–0 Nb6 8.Nc3 Nc6 9.d5 Na5 10.e4 c6 11.Bf4 Nac4 12.Qe2 Bg4 13.h3 e5?! [13...Bxf3²] 14.dxe6 Bxe6 15.Rac1± h6 16.g4! g5 17.Bg3 Nd7 18.Rfd1 Qa5? [18...Qe7±]

19.Rxd7+- Bxd7 20.Qxc4 b5 21.Qc5 Rfd8 22.Bd6 Qb6 23.a3 Qxc5 24.Bxc5 a5 25.e5 b4 26.axb4 axb4 27.Bxb4 Rdb8 28.Ba3 Ra5 29.Ne4 Kh8 30.Nf6 Be6 31.Nh5 Bf8 32.Bxf8 Rxf8 1–0

IM Zoran Petronijević

(Kraj)