Greg Mustreader: Vishy Anand, petostruki svjetski šampion, sa 56 godina i dalje se takmiči sa svjetskom elitom. Može li ponovo krenuti u borbu za titulu?
Kandidati su zapravo primamljiva opcija. Razgovarali smo o budućnosti šaha, o tome da li bi današnji Anand mogao da pobijedi mlađu verziju sebe i zašto je svojevremeno zamalo odustao od jedne funkcije.
Greg Mustreader: Zdravo, Vishy. Hvala ti mnogo što si danas sa mnom.
Vishy Anand: Zadovoljstvo mi je, Greg.
Greg Mustreader: Baš mi je drago što razgovaramo. Imam mnogo pitanja o tvojoj veličanstvenoj karijeri, budućnosti šaha i tome u kom pravcu se šah danas razvija. Pa hajde da počnemo.
Vishy Anand: Sjajno, radujem se razgovoru, Greg.
Greg Mustreader: Prije svega, veoma me zanima kako danas vidiš svoje mjesto u svijetu šaha. I dalje si među 15 najboljih igrača svijeta, očigledno se još uvijek takmičiš, a izborio si i mjesto na događaju Total Chess Championship, koji će se, ako se ne varam, održati u Budimpešti. Hoćeš li igrati tamo?
Vishy Anand: Još nisam odlučio, ali vjerovatno neću.
Greg Mustreader: Vjerovatno nećeš? Zašto?
Vishy Anand: Mislim da je to nešto za šta još treba da se pripremim, a trenutno bi mi vjerovatno bilo malo previše. Takođe, želim samo da posmatram događaj i vidim kako će izgledati. To je generalno povezano sa načinom na koji danas vidim sebe u svijetu šaha. Ne igram ni približno toliko često kao ranije. Očigledno je da sam preuzeo i neke druge uloge i obaveze. Čini mi se da bi mi trenutno bilo malo previše da pokušam da igram takav događaj. Potrebno mi je malo više vremena da uhvatim pravi ritam. Zato ću vjerovatno ovaj put preskočiti.
Greg Mustreader: Kako danas donosiš odluku o tome koje ćeš turnire igrati? Znam da imaš nevjerovatno zgusnut raspored i da je fantastično što i dalje uspijevaš da igraš na tako visokom nivou i učestvuješ na velikim događajima. Kako biraš turnire?
Vishy Anand: Birám nekoliko turnira koji mi se dopadaju. Srećom, mogu da učestvujem u Global Chess League i to je lijep događaj. Tu je i Kolkata, odnosno Tata Rapid and Blitz turnir svakog januara. Mislim da je plan da se održava svakog januara, što mi ponovo veoma odgovara. Odigram i poneki rapid turnir.
Prošle godine sam igrao u Hong Kongu, zatim u Londonu. Igrao sam i u Lionu. Igram nekoliko takvih događaja, a odigram i poneki meč u Bundesligi. Što se svega ostalog tiče, zapravo je prilično teško ubaciti još mnogo turnira, jer i dalje imam osjećaj da za svaki od njih moram ozbiljno da se pripremim. A to nije lako uz moj raspored i sve ostale obaveze. Ali ovo nije neka neprirodna situacija. Zapravo sam želio da bude ovako.
U jednom trenutku sam vidio sebe kako igram sve manje, ali sam istovremeno želio da nastavim da igram. Jer u suprotnom zaboraviš ono što je suštinski važno za šahistu — kakav je osjećaj sjediti za šahovskom tablom i igrati partiju? A ako to zaboraviš, onda ne možeš ni druge da podučavaš.
Čak i kao trener ili učitelj, mislim da moraš da igraš kako bi mogao da se staviš u poziciju svog učenika i da razumiješ kroz šta on prolazi. Tako da nisam izgubio kontakt sa igrom. Na ovaj način pokušavam da ostanem povezan sa šahom.
Igranje na nekim turnirima me primorava da se vratim šahu. Da se ponovo posvetim igri. Ali tačno je da su danas i moje pauze između turnira duže i slično. Mislim, igram prilično rijetko — poneki meč u Bundesligi. I nije stvar samo u tome da održim rejting, već mi igranje pomaže da ga zadržim na određenom nivou. Imam svoju akademiju. Imam i druge obaveze.
I ne treba zaboraviti — ja sam i otac. Trudim se da provodim više vremena sa porodicom i tako dalje.
Mislim da negdje u pozadini uvijek postoji osjećaj da mogu s vremena na vrijeme da se takmičim. Ali da li ću čitave godine, iz dana u dan, igrati protiv svih tih veoma jakih mladih igrača? Odgovor mi uvijek nekako bude: ne, to je previše. Hajde da radim dovoljno. Zato volim neki povremeni egzibicioni turnir ili nešto slično. Uživam kada mogu da igram.
Ali već nekoliko godina nisam profesionalni šahista u punom smislu te riječi.
Greg Mustreader u podkastu „Chess with Mustreader“
Greg Mustreader: Pa, veoma si skroman kada kažeš da ne očekuješ da možeš da se takmičiš. Jer na turnirima na kojima igraš, tvoji rezultati su uvijek, najblaže rečeno, veoma, veoma, veoma impresivni. Zato sam želio da te pitam: da li si promijenio pristup pripremama za te turnire, učenju i proučavanju šaha? Jer očigledno danas ne možeš da posvetiš pripremama toliko vremena kao ranije.
Ako, na primjer, govorimo o mladim indijskim talentima ili mladim uzbekistanskim talentima, oni šah proučavaju po čitavi dan. A kada se takmičiš protiv njih, nekako moraš da prilagodiš svoj pristup kako bi i dalje mogao da im pariraš, iako ne posvećuješ toliko vremena pripremama.
Kako to radiš? Imaš li neki recept?
Vishy Anand: Napravio sam nekoliko promjena. Prije svega, računari su mnogo napredovali u odnosu na vrijeme kada sam se, recimo, takmičio za svjetsku titulu. Čak i kada bih ponovo igrao meč za svjetsko prvenstvo, više se ne bih pripremao na isti način. Ne zato što je taj način pripreme izašao iz mode ili nešto slično. Jednostavno, tako se danas ne koristi moderna tehnologija. Prije svega, odgovore dobijaš mnogo brže, a rješenja se pronalaze mnogo brže. Zato moraš da ideš korak dalje.
Danas je mnoga otvaranja prilično lako analizirati i riješiti. Zato moraš da ih zaista „rudariš“, da tražiš one male, skrivene resurse. Mislim da savremeni režim treninga zaista podrazumijeva mnogo igranja — isprobavanje različitih stvari sa prijateljima, igranje velikog broja brzopoteznih partija. To ti daje sposobnost da sjedneš za tablu i iznenadiš protivnika ovdje ili tamo nečim neočekivanim.
Vidimo taj trend i u otvaranjima. Ne znam koliki procenat današnjih otvaranja nikada ranije nije bio odigran. Gotovo uvijek se dogodi da, u nekom trenutku, usred partije, neko odigra recimo e3, pa b3, pa h3... I pokušavaš da dobiješ neku neuobičajenu poziciju. To je ono čemu se teži. Zato ne mislim nužno da ljudi danas stalno rade i analiziraju. Ali moraš da igraš mnogo češće. I mislim da je pošteno reći da, barem za sada, rezultati pokazuju da se više usmjeravam ka sredini i završnici partije, umjesto da se koncentrišem na otvaranje.
Greg Mustreader: A koliko u prosjeku sati dnevno posvećuješ sopstvenom šahovskom treningu?
Ne mislim na rad sa učenicima ili tvoje administrativne i druge uloge u svijetu šaha, već samo na lično proučavanje šaha?
Vishy Anand: Prosjek zapravo nije naročito smislen. Mnogo, mnogo dana ne uradim baš ništa. Možda samo pogledam šta se juče dogodilo na nekom turniru ili nešto slično. Ali kada radim, pokušavam da odvojim određeno vrijeme, najmanje nekoliko sati. Nađem se sa nekim prijateljima, odigramo nekoliko trening-partija, testiram neki sistem koji planiram da koristim ili jednostavno pokušavam da osjetim kako je igrati određenu poziciju.
Tako da bih rekao da nekoliko sedmica godišnje počnem da dolazim do tri, možda čak i nešto više od tri sata dnevno.
Ali prosjek se vjerovatno ponovo spusti na nulu, jer postoje veliki periodi tokom godine kada ne radim ništa vezano za lični šahovski trening. Mislim da ću sljedeće igrati u Global Chess League. A poslije toga, naravno, dolazi Olimpijada. Mislim da ću tamo biti potpuno zauzet svojom ulogom tokom slobodnih dana i da ću možda samo s vremena na vrijeme uspjeti da pogledam neku partiju ili dijagram.
Ali to će biti potpuno drugačija situacija. Zato danas mnogo više razdvajam stvari. Bukvalno se prebacujem: uključim se, isključim se, uključim se, isključim se.
Greg Mustreader: To mora biti pravi izazov. Ali vjerovatno radiš više prije turnira, pripremajući se upravo za njega?
Vishy Anand: Razmišljam: ako igram protiv ovog protivnika, šta želim da igram? A onda osvježim znanje o određenim stvarima. Danas ljudi ne gube partije u otvaranju onako često kao ranije, jer je njihova priprema mnogo bolja. Zato ne želiš da budeš jedini koji će upasti u probleme već u otvaranju. Želiš da dobiješ pristojnu poziciju i onda odatle igraš. Ali, naravno, ta početna tačka je sve dublja i dublja. I jednostavno voliš da sam prođeš kroz mnogo toga kako bi, kada sjedneš za tablu, znao da imaš određene ideje i da možeš njima da igraš.
Greg Mustreader: Želio sam da te pitam kako misliš da se tvoj šah promijenio tokom godina? Jer očigledno su Anand iz 2026. i, recimo, Anand iz 2008. vjerovatno dva različita šahista. Ili ipak ima više sličnosti nego razlika?
Vishy Anand: Pretpostavljam da je moj stil duboko usađen u mene. Najveći dio načina na koji igram šah vjerovatno je određen još onda kada sam učio igru, a ne onim što se dešava danas. Ali moje razmišljanje se stalno razvija. Danas imamo sve te nove informacije i možemo iznova da sagledamo gotovo sve. Možemo da isprobamo ideje protiv jakog protivnika ili, ako ne protiv igrača, onda barem protiv jakog računara. I moje razumijevanje šaha definitivno napreduje. Meni je prilično iznenađujuće da su mnoga otvaranja koja sam ranije igrao danas, ne bih rekao riješena, ali su rješenja toliko drugačija od onoga što smo nekada mislili. Ipak, ne želim previše da naglašavam tu činjenicu.
U suštini, trudim se da svoje razumijevanje igre održim savremenim i da ne pružam otpor novim idejama. Postoje mnoge ideje koje bih 2008. godine odmah odbacio, jer su mi jednostavno djelovale pogrešno. Ali u međuvremenu se naša zona komfora, da tako kažem, veoma proširila — i to kod svih šahista. Danas imamo, rekao bih, gotovo neku novu vrstu šaha. Sličan je onome koji smo ranije igrali, ali postoje i neke primjetne razlike.
Greg Mustreader: Možeš li navesti nekoliko tih razlika?
Vishy Anand: Pomenuo sam otvaranja. Mislim da sam neke taktičke ideje već poznavao. Neke ideje o kompenzaciji i sličnim stvarima takođe. Ako ste gledali mnogo mojih partija iz mladosti, znate da sam imao ogromnu sklonost ka, recimo, žrtvovanju kvaliteta. Volio sam da žrtvujem topa za lovca ili skakača.
Često sam mislio da je kompenzacija veoma velika.
Nisam to tada izražavao brojkama, ali prilično sam siguran da bi danas računar za najmanje 20 ili 30 odsto pozicija za koje sam smatrao da daju odličnu kompenzaciju jednostavno rekao da je top jači.
Mi tada jednostavno nismo tačno razumjeli zašto. To je jedna od tih promjena. Pa, svi danas znaju da u nekom trenutku treba pomjeriti pješaka ispred kralja. I to je jedna nova vrsta stvari. Dakle, postoje određeni trendovi koji se pojavljuju u različitim otvaranjima i tako dalje. Oni jednostavno iskaču pred tobom.
Uopšteno, mislim da nas je računar oslobodio određene količine dogmi.
A posebno mlađi igrači — oni koji nisu učili ogroman broj starih varijanti — mogu veoma brzo da odbace sve to i krenu dalje. Danas, sa sve bržim tempom igre, nije dovoljno samo poznavati završnice.
Moraš da imaš znanje o završnicama koje možeš brzo da primijeniš. Nije isto reći: „Znam kako se igra ova završnica“, jer ćeš možda morati da doneseš odluku za nekoliko sekundi. Dakle, više ne razmišljaš samo: „Mogu li da održim ovu poziciju?“ ili „Mogu li da je dobijem?“
Sada moraš da razmišljaš i: „Mogu li da je dobijem za nekoliko sekundi?“ Moraš da razmišljaš drugačije za različite vremenske kontrole. Moraš da razmišljaš drugačije za različite formate.
Nešto poput Total Chess-a je fantastičan novi format. On testira različite vještine i na neki način ih mjeri.
I stvari se razvijaju u tom pravcu. Ali, neizbježno, uvijek se vraćamo na otvaranja. Čak i igrači koji ne pokušavaju da igraju pripremljena otvaranja danas pripremaju svoje partije dublje nego što bi to činili ranije.
Mislim da se čitava šahovska baza razvila u tom pravcu.
Greg Mustreader: Zanimljivo je razmišljati o tome kako bi se tvoj današnji nivo pokazao u, recimo, meču protiv Vishija Ananda od prije 15 godina.
Ako zanemarimo otvaranja — jer su računari očigledno mnogo jači i tu bi imao ogromnu prednost u pripremi — misliš li da bi tvoje dodatno šahovsko razumijevanje učinilo da budeš favorit? Ili bi mlađi Vishy bio favorit zato što je imao, ne znam, više energije ili nešto slično?
Vishy Anand: Mislim, ovo je bilo napola u šali. Ali znam igrače koji su nekada vjerovali da treba igrati brzo i samouvjereno i da nije važno ako odigraš loše. Bolje je to nego pokušavati da igraš dobar šah.
Zato bih morao da kažem — mlađi Anand. Mislim da sama mladost donosi nešto što predstavlja značajnu prednost za šahovskom tablom. Pretpostavljam da mi je brzina računanja, kao i mnoge druge stvari, tada bila veća. A sada pokušavam da držim korak sa vremenom, kao što sam već rekao.
Dmitrij Krjakvin nastavlja da pripovijeda o istoriji šaha na Donu.
U januaru 1920. godine trupe Semjona Budjonija su u borbama zauzele Rostov na Donu, primoravši Bijelu armiju na povlačenje duž cijele linije fronta. Upravo zato dvije glavne saobraćajne arterije u centru prijestonice Dona, koje su istorijski nosile drugačije nazive, danas se zovu Budjonovski i Vorošilovski prospekt — po prezimenima glavnih crvenih vojskovođa-pobjednika tog vremena.
Završen je tragični period u istoriji Rostovske oblasti, o kojem je kasnije potresno pisao Mihail Šolohov u čuvenom romanu „Tihi Don“. Inače, u naše vrijeme „Tihi Don“ je naziv najbržeg i najudobnijeg voza koji učesnike Superfinala prvenstva Rusije može dovesti iz Moskve u Rostov.
U gradu je uspostavljena sovjetska vlast i postepeno je počeo mirniji život. Godine 1929. pokrenuta je gigantska fabrika „Rostselmaš“, koja je proizvodila plugove, sijačice, samovezačice, a kasnije i kombajne za žetvu žitarica, pomažući da se cijeli jug zemlje snabdijeva hljebom.
Veoma važan trenutak bio je to što su sovjetske vlasti pokrenule snažnu popularizaciju šaha, pa je u fabrici otvorena velika i aktivna šahovska sekcija.
Upravo u sekciju fabrike Rostselmaš doći će braća Igor i Boris Bondarevski, kada se iz zaseoka Samsonov, u sastavu stanice Novonikolajevske, presele u Rostov. Vojno područje Dona u tom periodu više nije postojalo, ali su u kozačkim krajevima i dalje bile žive šahovske tradicije iz vremena opisanih u prvom dijelu našeg istraživanja.
Pravila igre Igor Bondarevski (1913–1979) naučio je, po tadašnjim mjerilima, prilično rano — sa devet godina. Sa 12 godina on i njegov brat odlučili su da postanu šahisti. Godine 1925. zemlju je zahvatila prava „šahovska groznica“, izazvana međunarodnim turnirom u Moskvi na kojem je učestvovao tadašnji svjetski prvak Hoze-Raul Kapablanka.
Njegova knjiga „Osnovi šahovske igre“ postala je nezaobilazna literatura mladog pionira Igora Bondarevskog.
Boris Bondarevski postao je jak kandidat za majstora i dugogodišnji prvak fabrike Rostselmaš. Igor je, međutim, veoma brzo stigao do samog vrha svjetskog šaha.
Nekoliko godina kasnije, nakon preseljenja braće u Rostov, postao je stalni prvak grada i oblasti. A kada je 1936. godine otvorena šahovska sekcija u novoizgrađenom Domu pionira, upravo je 23-godišnji Igor bio među prvima kojima je ponuđeno da tamo radi kao trener.
Braća Bondarevski i drugi predvodnici rostovskog šaha
Danas se u Rusiji kompozicija ubrzano razvija, ali je gotovo nevjerovatno da su prije jednog vijeka, u vrijeme šahovskog buma u Južnoj prijestonici, direktnu ulogu imali upravo šahovski kompozitori. Rostov je nakon Prvog svjetskog rata postao kulturni centar zahvaljujući preseljenju Imperatorskog univerziteta iz Varšave — o čemu je takođe bilo riječi u prvom dijelu.
O tome svjedoči hroničar donskog šaha Arkadij Buškov:
„Na prelazu iz dvadesetih u tridesete godine prošlog vijeka u Rostovu još nije postojao poseban šahovski klub. Pojaviće se kasnije, 1936. godine, u Nahčevanju, na uglu Prve Murličeveske ulice i 16. linije. Riječ je o maloj, jednospratnoj zgradi koja je, uzgred, srećom sačuvana do danas!
U to vrijeme mjesto okupljanja šahista, praktičara i problemista, koje često nije bilo moguće ni podijeliti na dva „staleža“ — jer su to uglavnom bili isti ljudi! — bilo je veliko podrumsko prostorije Krajsovprofa (Krajnskog savjeta profesionalnih sindikata).
Krajsovprof se nalazio u zgradi nekadašnje Černovljeve rentne kuće, na uglu Boljše Sadovaje ulice i Vorošilovskog prospekta, poznatoj gotovo svakom stanovniku Rostova.
Kasnije će ta zgrada biti ustupljena finansijsko-ekonomskom institutu, koji će, pod različitim nazivima, uspješno opstati sve do naših dana.“
Mjesto moći rostovskog šaha. Za 125 godina na ovom raskršću boravili su Štajnic, Šifers, Bondarevski, Spaski, Karpov, Kovalevskaja, Esipenko, Kramnik i drugi velikani.
I ponovo o blizini istorijskih mjesta Rostova. Danas se u zgradi RINH-a, koji su završili šef donskog šaha Arutjun Surmaljan i vicešampionka svijeta Jekaterina Kovalevskaja, a gdje studira i učesnik turnira kandidatâ Andrej Esipenko, nalazi šahovski klub koji nosi ime Jekaterine Valentinovne — tradicija je sačuvana! Inače, ova istaknuta kćerka Dona učestvovaće na predstojećem Superfinalu.
Ogromnu ulogu u osnivanju gradskog šahovskog kluba imao je poznati organizator, međunarodni sudija, počasni sudija i jedan od najuglednijih ljudi Dona Aron Abramovič Bogatin (1907–1996).
Bogatin je bio prvi rostovski „teškaš“ na velikoj sovjetskoj šahovsko-političkoj sceni. Družio se sa čitavim nizom velemajstora prve veličine, a bio je u dobrim odnosima čak i sa liderom sovjetskog šaha Mihailom Botvinikom, što kod Botvinika nije bilo baš tako često.
Na fotografiji: Mihail Botvinik u gostima kod Georgija Bajevа i Arona Bogatina.
Posjedujući nevjerovatan diplomatski talenat, Aron Abramovič uspijevao je da održava dobre odnose i sa partijskim funkcionerima, i sa moskovskim rukovodstvom, pa čak i sa šahovskim „huliganima“.
Već krajem teških osamdesetih godina, gotovo slijep, znao je da pronađe lijepu riječ i za pijanog beskućnika koji bi svratio u klub, te da ga za pet minuta pošalje kući da se naspava — bez skandala i bez pozivanja milicije.
Kada je postao poznati sudija i organizator, Bogatin je počeo da sa sobom „povlači u vlast“ i svoje zemljake, učvršćujući pozicije Rostova na nivou cijelog Sovjetskog Saveza.
Evo prevoda na srpski, latinicu i ijekavicu, uz očuvanje novinarskog tona i šahovske terminologije:
Bogatina su poštovali i u sportskim i u naučnim krugovima. Upravo su ovi drugi formirali snažnu grupu problemista.
Već na Prvom svesaveznom prvenstvu šahovskih kompozitora (1929) Rostovljani su ostvarili nevjerovatan uspjeh: u disciplini dvopoteznih problema pobijedio je šesnaestogodišnji Jevgenij Umnov (1913–1989), dok su braća Sergej i Vitalij Pimenov zauzela treće mjesto.
Čak je odigran i „supermeč“ problemista Moskva – Rostov na Donu. Povrijeđeni uspjehom Rostovljana, moskovski velikani željeli su da povrate svoje pozicije. Za Rostov su u tom legendarnom meču nastupili i poznati kompozitori Lav Lošinski (1913–1976) i Aleksandar Gerbstman (1900–1982).
Međutim, važnu ulogu u razvoju šaha imao je i problemista-praktičar Georgij Bajev (1912–1986). Tokom rata stigao je do Berlina, uživao je nevjerovatan autoritet, a poslije rata postao je jedan od istaknutih učesnika šahovskog pokreta.
Dešavalo se nekoliko puta da u Rostovu pokušaju da oduzmu šahistima klub — budimo iskreni, takve stvari dešavale su se i u sovjetsko vrijeme — ili da ga presele u neku zabačenu zgradu. Međutim, Bajev je zajedno sa drugim ratnim veteranima pisao ogorčena pisma najvišim vlastima, pa su šahisti na kraju izlazili kao pobjednici.
Georgij Bajev
Na donskim prvenstvima tog vremena Georgij Bajev bio je glavni konkurent Bondarevskom i čak je jednom ili dvaput uspio da pretekne svog moćnog rivala.
Mnogo je nastupao na svesaveznim turnirima, pobjeđivao snažne šahiste, ali ga je pratila prava kletva — svaki put nedostajalo mu je pola poena ili poen za majstorsku normu.
Uspjesi Igora Bondarevskog, međutim, nastavili su da rastu. Godine 1936. Igor je dobio poziv da učestvuje na Svesaveznom turniru šahista prve kategorije u Lenjingradu i ubjedljivo je pobijedio u tom prestižnom takmičenju.
Na osnovu tog uspjeha dobio je pravo nastupa na 10. prvenstvu SSSR-a (1937). Rostovljanin je na kraju završio u sredini tabele, ali je osvojio počasno zvanje majstora — postavši prvi majstor u istoriji Rostova na Donu.
Na 11. prvenstvu SSSR-a (1939) Bondarevski je već bio šesti, a na 12. prvenstvu (1940) ostvario je najveći uspjeh u karijeri — postao je, zajedno sa Andreom Lilijentalom, prvak zemlje, ostavivši iza sebe Mihaila Botvinika, Vasilija Smislova, Paula Keresa, Isaka Boleslavskog i druge velike šahiste.
Pri tome je kolo prije kraja Bondarevski imao poen prednosti. Međutim, Lilijental je u međusobnom susretu majstorski odigrao završnicu protiv konkurenta i sustigao ga na tabeli.
„Prvo kolo ovog grandioznog takmičenja donijelo je senzaciju: majstor iz Rostova potpuno je nadigrao samog Botvinika! A do tada naš proslavljeni šampion, nosilac brojnih odlikovanja, nije izgubio pune dvije godine — još od čuvenog AVRO turnira 1938, na kojem je ostvario svoju ‘besmrtnu’ pobjedu nad Kapablanком. Veličanstveni uspjeh Bondarevskog izazvao je ovacije cijele publike“ (A. Buškov).
Iz nekog razloga, Mihail Moisejevič odigrao je ovo takmičenje veoma neujednačeno, a partiju protiv Bondarevskog odigrao je posebno loše. Igor Zaharovič je, bez dlake na jeziku, iza kulisa izjavio: „Čega se vi njega plašite? Botvinik uopšte ne zna da igra!“
Riječi su odmah prenesene Botviniku. Dvojica velikih šahista ostala su neprijatelji do kraja života — njihovi teški odnosi mnogo godina kasnije doveli su čak i do sukoba zbog rasporeda tabli u sovjetskom taboru na Meču vijeka „Reprezentacija SSSR-a – reprezentacija svijeta“ 1970. godine.
Kasnije je Mihail Botvinik uspio da izdejstvuje održavanje meč-turnira (1941) za titulu apsolutnog prvaka SSSR-a, na kojem je ubjedljivo zauzeo prvo mjesto. Međutim, budući svjetski prvak nije uspio da se u potpunosti revanšira Bondarevskom — u mini-meču protiv njega pobijedio je samo minimalnom razlikom, dok ga je Igor Zaharovič porazio u četvrtom krugu. Njihov ukupni skor tokom cijele karijere ostao je izjednačen.
A izjednačen skor ili pozitivan bilans protiv Botvinika ostvarila je samo nekolicina velikih šahista u čitavoj istoriji.
Tokom Velikog otadžbinskog rata Rostov na Donu ponovo su čekale teške borbe. Prva njemačka okupacija trajala je svega nedjelju dana, dok se druga, 1942. godine, pretvorila u dugu i brutalnu okupaciju od 205 dana. Oko 40.000 stanovnika grada i pripadnika Crvene armije bilo je pogubljeno ili mučeno do smrti. Još 53.000 ljudi odvedeno je na prinudni rad u Njemačku.
Godine 1941. Bondarevski se zaposlio u fabrici Rostselmaš, ali mu je ubrzo dodijeljeno mjesto u gradskom šahovskom klubu. Aron Bogatin otišao je na front, pa je Igor Zaharovič preuzeo rukovođenje klubom umjesto njega. Sportiste najvišeg ranga tada su pokušavali da zaštite i sačuvaju.
U gradu su bile stacionirane njemačke i rumunske jedinice. Nijemci su držali centar, dok su Rumuni bili smješteni u području Nahčevanja — istorijskog jermenskog naselja koje je kasnije pripojeno velikom Rostovu — upravo u blizini kluba.
Jednog dana u klub je ušao rumunski oficir koji je veoma dobro govorio ruski i rekao da je najbolji igrač u svojoj zemlji i da sanja da odigra partiju sa šampionom SSSR-a, velemajstorom Bondarevskim.
Bio je to budući prvi rumunski majstor Oktaviju Trojanesku.
Tako je odigran susret Trojanesku – Bondarevski. Rumun je žestoko napadao, ali je u završnici, sa figurom manje, Igor Zaharovič pronašao remi koji je ličio na studiju.
Godinama kasnije — i zahvaljujući Bondarevskim neprijateljski nastrojenim ljudima — ova priča počela je da dobija različite „detalje“.
Navodno je Igor Zaharovič odveden u Bukurešt, gdje je pod portretom Hitlera, u SS uniformi, igrao meč protiv Trojaneskua, pri čemu je Oktaviju navodno salutirao nacističkim pozdravom poslije svakog šaha upućenog sovjetskom šampionu.
Navodno upravo zbog toga Bondarevskom nije bilo dozvoljeno da učestvuje na turniru kandidatâ 1950. godine, već je bio podvrgnut istrazi. Zatim se, prema toj verziji, Igor navodno morao pretvoriti u agenta KGB-a i cijelog života prijavljivati svoje kolege.
Počnimo od toga da je sve ovo neistina.
U turnir kandidatâ, prema svjedočenju Jurija Averbaha, Bondarevskom su krajnje beskrupulozno onemogućili učešće kako bi se otvorilo mjesto rezervnom jugoslovenskom učesniku, u vrijeme raskida odnosa između Staljina i Tita.
Srećom, došlo je vrijeme kada je na internetu objavljena ogromna količina dokumenata, pa se danas mnogo jasnije može vidjeti šta je istina, a šta kleveta i izmišljotina.
Godine 2024. opsežno istraživanje sproveo je poznati istoričar Vladimir Nejštat, koji je objavio zanimljiv tekst u časopisu „64 – Šahovski pregled“. Zajedno sa prevodiocem i velikim stručnjakom za istraživanje arhiva Aleksejem Zaharovom, razjasnili smo i posljednja otvorena pitanja ove priče.
Može se sa sigurnošću tvrditi sljedeće.
Oktaviju Trojanesku bio je ugledni rumunski hirurg, a kasnije profesor Univerziteta u Bukureštu. Tokom rata mobilisan je kao vojni ljekar i dospio je na Istočni front.
U Rostovu je radio u bolnici nedaleko od šahovskog kluba, gdje je operisao ne samo rumunske vojnike već je spasio i živote određenog broja sovjetskih ratnih zarobljenika.
Oktaviju je govorio šest jezika, a kako je utvrdio Nejštat, njegovo prezime prvobitno je bilo Trojanovski — tokom rata skrivao je svoje slovensko porijeklo.
Hirurg je imao nevjerovatnu sreću: neposredno pred početak njemačke ofanzive na Staljingrad, njegovi pokrovitelji u Rumuniji uspjeli su da obezbijede njegov povratak u zemlju kako bi učestvovao na prvenstvu Rumunije — ipak je bio šampion!
To mu je spasilo život: cijela Trojaneskuova divizija stradala je u bici za neosvojivi grad na obalama Volge.
Tokom antifašističkog prevrata u Rumuniji 1944. godine Trojanesku je stao na stranu revolucije, a nakon oslobođenja zemlje od vlasti diktatora Jona Antoneskua i završetka Drugog svjetskog rata uživao je ogroman ugled u rumunskom društvu: bio je šahovski šampion i briljantan hirurg koji se, u svakom smislu, nije okaljao krvlju.
Trojanesku je više puta dolazio u Moskvu, gdje je držao predavanja i učestvovao na stručnim skupovima medicinskih društava. Prema njemu nije bilo nepovjerenja — smatran je velikim prijateljem iz bratske socijalističke zemlje. Sovjetske šahovske novine i časopisi već su pedesetih godina objavljivali bilješke i kraće tekstove o njemu. Inače, Bondarevski i Trojanesku su se kasnije više puta sastajali za šahovskom tablom, ali i van nje, u mirnodopskim vremenima.
Nakon što je vidio strahote njemačke okupacije, Igor Bondarevski je poslije oslobođenja Rostova stupio u redove Crvene armije. Međutim, u oružanim snagama ostao je svega godinu dana — već 1944. ponovo je počeo da nastupa na turnirima.
Poslije rata Bondarevski se preselio u Lenjingrad. Kasnije ga je život spojio sa talentovanim Borisom Spaskim, kojem je Igor Zaharovič pomogao da osvoji svjetsku titulu.
Zahvaljujući radu sa Spaskim, Bondarevski je takođe predvodio mušku reprezentaciju SSSR-a na nekoliko pobjedničkih Olimpijada, kao i na Meču vijeka 1970. godine, koji je sovjetska reprezentacija dobila.
Ipak, u Rostovu je ostao njegov brat, a u oblasti rodbina, pa je Bondarevski prilično često posjećivao grad, ponekad i zajedno sa svojim velikim učenikom.
Boris Spaski i Igor Bondarevski u periodu borbe za šampionski tron
Međutim, ovo je daleko od potpunog prikaza predratnog šahovskog Rostova i njegovih istinskih junaka. U vrijeme nevjerovatnog šahovskog buma koji je zahvatio prijestonicu Dona, u gradu se ubrzo pojavilo još nekoliko igrača na svesaveznom nivou.
Posebno se pročulo za ime rostovskog vunderkinda i genija kombinacione igre Marka Stolberga (1922–1942).
Godine 1936. Mark je predvodio rostovsku ekipu na Drugom svesaveznom turniru pionira i školaraca u Lenjingradu. Omladinska ekipa Azovsko-Černomorske pokrajine, kako se tada nazivala Rostovska oblast, senzacionalno je podijelila prvo mjesto sa predstavnicima Odese, ostavivši iza sebe i pobijedivši reprezentacije Moskve, Lenjingrada i Moskovske oblasti!
Očevidac tih događaja, jedan od najjačih igrača grada i trener donske omladine Nikolaj Golovko, prisjećao se:
„Inicijativna, inventivna i hrabra igra četrnaestogodišnjeg dječaka privlačila je opštu pažnju. Meni, kao treneru ekipe, bilo je zadovoljstvo da od velemajstora Grigorija Levenfiša čujem: ‘Od ovog djeteta će biti nešto!’“
Iste 1936. godine u Južnoj prijestonici gostovao je velemajstor Andre Lilijental, koji je održao simultanku. Dječak sa velikim naočarima uspio je da ga pobijedi čak tri puta. Lilijental je treći put raširio ruke, kao da kaže „Ništa nisam mogao da uradim!“, i takođe predvidio Stolbergu veliku budućnost.
Dvije godine kasnije Stolberg osvaja prvenstvo svog rodnog grada u konkurenciji odraslih. Na Svesaveznom turniru prve kategorije postaje kandidat za majstora, podijelivši prvo mjesto sa budućim svjetskim šampionom Vasilijem Smislovom.
Godine 1939, na Svesaveznom turniru kandidatâ za majstora, zauzevši drugo mjesto, 17-godišnji Mark Stolberg postaje najmlađi majstor Sovjetskog Saveza.
Godine 1940. briljantno nastupa u polufinalu prvenstva SSSR-a, dijeli prvo i drugo mjesto i plasira se u finale, gdje ga je čekala čitava plejada legendarnih šahista.
Vunderkind Stolberg i majstor Bondarevski
Poslije pet kola Stolberg je bio vodeći sa četiri poena iz pet partija, ali kasnije nije izdržao tempo i pao je u drugu polovinu tabele.
Bondarevskom je, međutim, upravo na tom turniru pošlo za rukom da postane prvak. Naravno, konkurencija je dodatno podsticala vodeće igrače donskog šaha — u njihovim međusobnim partijama nije zabilježen nijedan remi.
Ipak, gledano iz istorijske perspektive, Igor Zaharovič je imao više sreće: postao je simbol donske šahovske škole, dok je ime Marka Stolberga godinama bilo gotovo zaboravljeno...
„Godine 1940. Stolberg je polagao prijemni ispit za Rostovski politehnički institut zajedno sa budućim velemajstorom Leonidom Šamkovičem. Šamkovič je primljen, dok Stolberg nije prošao na konkursu, pa je pozvan u Crvenu armiju. Imao je slab vid, ali je proglašen sposobnim za vojnu službu u stroju, uz naočare“, napisao je velemajstor Jevgenij Soloženkin, koji je istraživao Stolbergovu sudbinu.
U junu 1941. godine u Rostovu na Donu održavani su polufinalni turniri 13. prvenstva SSSR-a, čiji je finalni dio bio zakazan za avgust. Međutim, upravo u tom trenutku Treći rajh je napao SSSR i počeo je Veliki otadžbinski rat.
„Nakon prevremenog prekida rostovskog polufinala, Mark Stolberg se vratio u svoju jedinicu, 157. streljačku diviziju Sjevernokavkaskog fronta, koja je bila stacionirana u Novorosijsku. Divizija je ušla u rat sredinom septembra, kada je, po naređenju Štaba Vrhovne komande, prebačena u pomoć opkoljenoj Odesi.
Dana 22. septembra 157. streljačka divizija, zajedno sa marincima 3. mornaričkog puka, pilotima Crnomorske flote i Primorske armije prvog formiranja, kao i pripadnicima 421. streljačke divizije, učestvovala je u operaciji tokom koje su 13. i 15. rumunska divizija razbijene, potisnute pet do osam kilometara i pretrpjele značajne gubitke. Pri tome je sama divizija iz borbe izašla sa minimalnim gubicima.
U skladu sa direktivom Štaba Vrhovne komande trupama Odbrambenog rejona Odese da se evakuišu na Krimsko poluostrvo, 157. divizija je početkom oktobra napustila Odesu među prvima i prebačena je u Sevastopolj. Stavljena je pod komandu 51. armije i do kraja oktobra vodila je teške borbe za odbranu Perekopa.
Zatim je uslijedilo prebacivanje nazad u Novorosijsk i učešće u Kerčansko-Feodosijskoj operaciji.
Nakon toga Mark Stolberg je prebačen u sastav 136. armijskog rezervnog streljačkog puka. U januaru 1942. godine Stolberg se nalazio u naselju Abinska u Krasnodarskom kraju. U maju je puk dobio naređenje da krene prema Krimskom poluostrvu.
Prema izvještaju o nenadoknadivim gubicima, majstor Mark Moisejevič Stolberg nestao je bez traga tokom prelaska jedinica Crvene armije preko Kerčkog moreuza, 16. maja 1942. godine“, navodi Jevgenij Soloženkin.
Crvenoarmejac Mark Stolberg pred posljednju bitku
Godine 2018, u eri digitalizacije i pojave brojnih istorijskih svjedočenja na internetu, a zahvaljujući i radu istoričara Arkadija Buškova, postale su poznate okolnosti Stolbergove pogibije tokom kerčke katastrofe sovjetskih trupa.
„Preživjele desantnike na obali je dočekala prava vatrena oluja. Obala je bila prekrivena tijelima poginulih. U prvim minutima bitke poginuo je Rostovljanin Mark Stolberg – majstor sporta u šahu.
Prema njemu je potrčala medicinska sestra Ljudmila Serdjuk, misleći da je ranjen. Nažalost, tom Lermontova, od kojeg se Mark nije odvajao, bio je obliven krvlju, a njegove oči bile su uprte u nebo“, pričao je na stranicama američkog lista „Novo rusko slovo“ 1996. godine emigrant David Bubnijevski, koji je zajedno sa Stolbergom učestvovao u borbama. On je bio jedan od rijetkih koji su preživjeli taj krvavi pokolj.
„Zašto su, uprkos postojanju svjedoka pogibije vojnika — kao u našem slučaju — takvi ljudi često proglašavani ‘nestalima bez traga’?
Odgovor se nameće sam po sebi. U uslovima borbe, pod neprekidnom vatrom i u haosu povlačenja, teško je razlikovati poginulog čovjeka od ranjenog. Tim prije što tamo gdje su postojale pogrebne jedinice često nije bilo ni govora o sahranjivanju poginulih boraca.
Tako se dogodilo da su, kada se ‘dim bitke’ malo razišao i kada su u našim štabovima na tamanskoj obali počeli da sabiraju ogromne gubitke, odlučili da se postupi po ustaljenom obrascu.
Bio je čovjek u sastavu puka? Bio je. Gdje je sada? Ranjen, ubijen? Ako je ranjen — gdje se nalazi? Ako je ubijen — gdje je sahranjen? Niko ne zna.
‘Nestao bez traga.’“
Važno svjedočenje Davida Bubnijevskog pokazuje da Mark Stolberg nije „nestao bez traga“ prilikom povratnog prelaska preko Kerčkog moreuza, već da je poginuo još na krimskoj obali, u okolini Kerča, u maju 1942. godine“, navodi Arkadij Buškov.
A samo nekoliko dana kasnije Nijemci su, krajnje cinično i praktično, polili benzinom obalu na kerčkoj strani i zapalili tijela poginulih sovjetskih vojnika...
Kada vidite Kerčki memorijal, sjetite se da je tamo ovjekovječena uspomena i na Marka Stolberga!
U Rostovu na Donu postavljena je spomen-ploča na zgradi škole koju je pohađao Mark Stolberg.
„Naša generacija imala je svog Talja!“ — govorio je kasnije o njemu učesnik meča za svjetsko prvenstvo David Bronštajn.
Nažalost, tokom dugog perioda sovjetske epohe donske sportske vlasti pažljivo su izbjegavale pitanje organizovanja memorijalnog turnira posvećenog Marku Stolbergu. Memorijali Bondarevskog tada, a i kasnije u ruskom periodu, uglavnom su održavani uz ogroman publicitet i u velikom obimu.
Nestao bez traga? Ocu je stiglo pismo da je poginuo? Ali gdje je potvrda? Osim toga, partijski lideri radije su se prisjećali velikih pobjeda i zvučnih jubileja...
Jedno vrijeme u Novorosijsku je održavan samo mali turnir, a tek u posljednje vrijeme, nakon Buškovljevih tekstova, ovim pitanjem počela je ozbiljnije da se bavi gradska šahovska federacija Rostova na Donu.
Možda je došlo vrijeme za nešto veliko?
Za Kubanj, Malu Zemlju, Krim i Sevastopolj svoj život je dao majstor koji je imao potencijal da postane velemajstor svjetske elite. Mnogo je mjesta na kojima se može odati počast njegovom sjećanju.
Ali dosta o tužnim temama.
U istoriji donskog šaha ne mogu se zaobići ni velike žene. Jedna od njih nesumnjivo je bila „mama Vera“ — Vera Nikolajevna Tihomirova (1918–2008).
Još kao mlada djevojka, paralelno sa nastupima za šahovskom tablom, počela je zajedno sa Bogatinom da organizuje i sudi na turnirima. Zahvaljujući svojoj harizmi i liderskim sposobnostima, Vera Nikolajevna postaće dugogodišnja rukovoditeljka ruskog šaha i organizatorka velikih Čigorinovih memorijala, na kojima su mladi igrači mogli da osvoje majstorske i velemajstorske norme.
Upravo je ona stavila hotel „Žemčužina“ na šahovsku mapu Rusije i organizovala prve velemajstorske škole u zemlji.
A tada, 1936. godine, kada je donska ekipa osvojila ekipno prvenstvo SSSR-a za igrače do 18 godina, Stolberg je branio prvu tablu, dok je Tihomirova na ženskoj tabli ostvarila 100 odsto!
Tihomirova je još kao djevojčica dospjela na prvenstvo SSSR-a za žene, gdje je podijelila 7. i 8. mjesto. Mnogi stručnjaci tvrdili su da bi, da nije bilo Verine organizatorske žice, mogla da postiže još bolje rezultate.
Na simultanki sa velikim Laskerom remi je izborila... djevojčica!
Vera Tihomirova je još od djetinjstva dobro poznavala Bondarevskog. A kada je Boris Spaski bio potpuno slomljen nakon poraza u prvom meču protiv Petrosjana, a čvrsti tandem Spaski–Bondarevski prvi put se našao na ivici raspada, upravo je ona insistirala da nastave zajednički rad.
Donski geni moraju pobijediti! Igor Bondarevski i Vera Tihomirova
„Mama Vera“ nije samo izgovorila: „Donski geni moraju pobijediti!“ Ona je Spaskom pomogla u brojnim situacijama u kojima je, u ono strogo vrijeme, djelovalo gotovo nemoguće „izvući“ iz problema temperamentnog i nesistematičnog Borisa Vasiljeviča.
Ako su obični šahisti Veru Tihomirovu zvali „mama Vera“, Spaski — podsjetimo, svog trenera je nazivao „Fater“, odnosno otac — i Bondarevski obraćali su joj se bez izuzetka sa „Mèm“, naglašavajući njen status, uticaj i značaj koji je imala za njih.
Na ovoj legendarnoj fotografiji Borisa Dolmatovskog, Lilijental i Tihomirova, sedam decenija nakon susreta u Rostovu.
Poslije Stolbergove pogibije i odlaska Bondarevskog u Moskvu, lider rostovskog šaha postao je budući velemajstor Leonid Šamkovič (1923–2005).
„Rostov će u budućnosti odgojiti još mnogo Bondarevskih i Stolbergа!“ — djelimično ogorčeno pisao je Bogatin u štampi. I bio je u pravu.
Leonid je rođen u porodici Aleksandra Šamkoviča (književni pseudonim — Sergej Zvancev), poznatog pisca, dramskog autora i feljtoniste.
Otac Sergeja Zvanceva bio je, pak, poznati taganroški ljekar Isak Šamkovič, Heroj rada i školski drug Antona Pavloviča Čehova, sa kojim je sjedio u istoj klupi u Taganroškoj muškoj klasičnoj gimnaziji. Zbog načina ophođenja i držanja u društvu među kolegama je dobio nadimak „Princ“.
Za šahovskom tablom sastao se sa svim sovjetskim svjetskim prvacima, počevši od Vasilija Smislova, a na svom kontu imao je pobjede nad mnogim velikim velemajstorima.
„Princ“ Leonid Šamkovič
Šamkovič je nakon studija na Lenjingradskom politehničkom institutu pedesetih godina preselio u Moskvu, pa u donskom glavnom gradu neko vrijeme nije bilo zvijezda ekstra klase.
Velemajstor je emigrirao u SAD nakon smrti oca, koji je živio u Rostovu — tako je prekinuta i njegova posljednja veza sa domovinom.
Preko okeana nastupao je za reprezentaciju i postao pobjednik Otvorenog prvenstva SAD.
Neuropsychological Rehabilitation: igranje šaha može djelovati kao terapija
31. avgust 2026.
Šah može biti koristan ne samo kao intelektualna igra već i kao dodatno sredstvo u radu s nekim oblicima psihičkih zavisnosti. Dvije nove studije pokazale su da su posebni šahovski treninzi bili povezani s poboljšanjem pojedinih kognitivnih funkcija i kvaliteta života kod osoba sa zavisnošću od alkohola, kao i kod adolescenata koji se liječe u psihijatrijskim ustanovama. Pri tome nije riječ o zamjeni tradicionalne terapije šahom, već o mogućnosti da se on koristi kao njena dopuna. O tome kako šah utiče na kognitivne funkcije, kakve su rezultate ostvarili učesnici istraživanja i zašto ova igra uopšte privlači pažnju stručnjaka — u materijalu „Izvestija“.
Šahovska partija u kojoj pobjeda nije najvažnija
Rezultati dvije studije objavljeni su u naučnim časopisima Neuropsychological Rehabilitation i Clinical Child Psychology and Psychiatry. U prvom istraživanju proučavana je mogućnost korišćenja šahovskih kognitivnih treninga u rehabilitaciji osoba sa zavisnošću od alkohola, a u drugom kod djece i adolescenata koji se liječe u psihijatrijskim ustanovama.
Pri tome se terapijski program razlikovao od uobičajenog igranja šaha. Od učesnika se nije zahtijevalo da se međusobno takmiče ili da pokazuju duboko poznavanje strategije. Glavna pažnja bila je usmjerena na pojedinačne kognitivne vještine: koncentraciju, radnu memoriju, planiranje i rješavanje zadataka. Na primjer, učesnici su morali da zapamte raspored figura na šahovskoj tabli, a zatim da ga reprodukuju.
Takav pristup povezan je s činjenicom da šah istovremeno angažuje nekoliko funkcija mozga. Tokom rada s tablom čovjek mora da zadrži informacije u memoriji, prati više elemenata, planira redosljed postupaka, procjenjuje posljedice odluke i kontroliše impulsivne reakcije. Upravo je kombinacija tih zadataka zainteresovala stručnjake kao mogući oblik kognitivnog treninga.
„Naš cilj je da razvijemo terapijske programe koji su relevantni za svakodnevni život i koji efikasno dopunjuju postojeće metode liječenja. Šah u tom pogledu pruža zanimljive mogućnosti, jer istovremeno angažuje veliki broj kognitivnih funkcija.“
Prema njenim riječima, cilj takvih programa jeste stvaranje metoda koje se mogu primjenjivati u svakodnevnom životu i koje mogu dopunjavati već postojeće liječenje.
Pažnja, pamćenje i komunikacija: šta su donijeli treninzi
U prvom istraživanju učestvovale su osobe sa zavisnošću od alkohola koje su istovremeno nastavile da primaju standardno liječenje. Pored toga, prolazile su kroz strukturisani program sa šahovskim zadacima. Nakon intervencije, učesnici su bolje održavali pažnju nego osobe iz kontrolne grupe, a takođe su prijavili i viši kvalitet života.
Pozitivne promjene nisu se odnosile samo na kognitivne pokazatelje. Grupni format časova podsticao je komunikaciju i društvenu interakciju tokom rehabilitacije. Učesnici su program uglavnom pozitivno ocijenili, a njihova spremnost da ga preporuče prijatelju značajno je porasla i ostala povišena čak i tri mjeseca nakon završetka istraživanja.
Drugi rad bio je posvećen adolescentima uzrasta od 13 do 17 godina koji su se liječili u psihijatrijskim ustanovama. Tokom šest nedjelja dodatno su pohađali šahovski kognitivni trening. I u ovoj grupi istraživači su otkrili pozitivne promjene: poboljšani su pokazatelji radne memorije, dok su sami adolescenti prijavili veće psihološko blagostanje i bolji kvalitet života u poređenju s kontrolnom grupom.
Pri tome autori naglašavaju preliminarni karakter rezultata. Oba rada spadaju u pilot-studije, pa su za potvrdu efekta potrebna obimnija istraživanja i duže praćenje učesnika.
Zašto je šah uopšte koristan za mozak
Interesovanje za šah nije povezano samo s njegovom mogućom primjenom u terapiji. Sama igra predstavlja složeno kognitivno opterećenje: čovjek istovremeno mora da koristi pažnju, radnu memoriju, planiranje, kontrolu impulsa i sposobnost rješavanja problema. Zato se redovno igranje šaha posmatra kao jedan od oblika intelektualne aktivnosti koji primorava mozak da stalno obrađuje i zadržava nove informacije.
Postoje i ranija istraživanja koja ukazuju na moguću korist od šahovskih treninga. Na primjer, u jednoj pilot-studiji sa starijim osobama program u trajanju od 12 nedjelja bio je povezan s poboljšanjem opšteg kognitivnog stanja, pažnje, brzine obrade informacija, izvršnih funkcija i kvaliteta života. Pri tome su autori takođe istakli potrebu za daljim istraživanjima na većim uzorcima.
Poseban značaj može imati i društvena strana šaha. Ova aktivnost može se praktikovati u grupi, partije se mogu analizirati, zadaci zajednički rješavati i ostvarivati interakcija s drugim ljudima. U istraživanju osoba sa zavisnošću od alkohola upravo su grupni časovi bili praćeni poboljšanjem komunikacije i društvenih interakcija. Zbog toga se potencijalni efekat šaha možda ne sastoji samo u kognitivnom opterećenju već i u samom obliku zajedničke aktivnosti.
Pri tome bi bilo pogrešno tvrditi da šah garantovano „trenira mozak“ ili sprečava psihičke bolesti. Dokazi su za sada neujednačeni, a rezultati pojedinačnih istraživanja ne mogu se automatski primijeniti na sve ljude. Preciznije je šah posmatrati kao pristupačan oblik intelektualne i društvene aktivnosti koji može donijeti kognitivnu i psihološku korist.
Ne zamjena za liječenje, već dodatno sredstvo
Autori novih radova posebno naglašavaju: njihov cilj nije da se psihoterapija ili druge metode liječenja zamijene šahom. Riječ je o dodatnom programu koji se može koristiti zajedno s već postojećom pomoći.
Posebno je značajna činjenica da su slične promjene u kvalitetu života uočene kod dvije veoma različite grupe — osoba sa zavisnošću od alkohola i adolescenata s psihičkim poremećajima. Za pacijente s takvim stanjima kvalitet života ima samostalni značaj: povezan je sa sposobnošću suočavanja sa svakodnevnim zadacima, izgradnjom društvenih odnosa i povratkom aktivnom životu.
Istraživači sada žele da sprovedu obimnija istraživanja kako bi utvrdili koje grupe pacijenata imaju najveću korist od šaha i kako optimalno uključiti takve treninge u postojeće programe liječenja. Ako se početni rezultati potvrde, šahovski kognitivni treninzi mogli bi postati još jedno dodatno sredstvo u psihijatrijskoj i rehabilitacionoj praksi.
Demis Hasabis, jedan od vodećih svjetskih
stručnjaka za vještačku inteligenciju, u 15-minutnom intervjuu govori o
tome zbog čega strahuje da bi AI jednog dana mogao izmaći ljudskoj
kontroli.
Hasabis, koji je na čelu istraživanja
vještačke inteligencije u Googleu, istovremeno je i veoma jak šahista.
Upravo je on bio jedan od ključnih ljudi iza stvaranja AlphaZero-a,
sistema koji je promijenio način na koji razmišljamo o šahovskim
programima i mašinskom učenju.
Za čitaoce šahovskog portala posebno je zanimljiv njegov opis načina na koji je vještačka inteligencija naučila da igra šah.
Deep Blue nije bio prava vještačka inteligencija
Hasabis pravi jasnu razliku između ranih šahovskih programa i modernih sistema zasnovanih na neuronskim mrežama.
Kao primjer navodi IBM-ov Deep Blue, program koji je 1997. godine pobijedio svjetskog prvaka Garija Kasparova.
Deep Blue je do vrhunskog nivoa došao
zahvaljujući ogromnoj računarskoj snazi i znanju koje su u sistem
ugradili ljudi. Programeri su, uz pomoć šahovskih velemajstora, ručno
kodirali veliki broj strategija, pravila i heuristika. Računar je zatim
koristio ta pravila da izračuna koji potez ima najbolji rezultat.
Prema Hasabisu, problem je u tome što takav sistem zapravo nije razumio šah.
„Deep Blue nije bio prava vještačka inteligencija.“
Pobijedio je svjetskog šampiona u šahu,
ali nije mogao da radi gotovo ništa drugo. Hasabis postavlja jednostavno
pitanje: možete li zamisliti velemajstora koji zna da igra šah, ali ne
može da nauči ni „iks-oks“?
Gdje je, dakle, bila inteligencija Deep Blue-a?
Prema Hasabisu, ona nije bila u samom
sistemu, već u glavama velemajstora i programera koji su riješili
problem, a zatim to rješenje pretočili u kod. Računar je potom samo
izvršavao ono što mu je zadato.
AlphaZero: računar koji je sam naučio šah
Hasabis i njegov tim krenuli su potpuno drugačijim putem.
Napravili su sistem zasnovan na neuronskoj mreži — AlphaZero — koji je na početku znao samo pravila igre.
Nije mu dato šahovsko znanje velemajstora. Nije mu objašnjeno koji su potezi dobri, a koji loši.
Jednostavno je počeo da igra.
Protiv samog sebe odigrao je oko 100.000
partija, pri čemu su se partije koristile za stvaranje sopstvenog skupa
podataka. Sistem je postepeno uočavao da su neki potezi bolji od drugih.
Nova verzija programa trenirana je na
partijama prethodne verzije i postajala je malo jača. Zatim je druga
verzija trenirala treću, treća četvrtu i tako redom.
Rezultat je bio fascinantan.
Prema Hasabisu, bilo je potrebno svega 16
ili 17 generacija da se sistem od potpuno nasumične igre šaha razvije do
nivoa iznad svjetskog šampiona.
„Do ručka sam još mogao da igram protiv njega“
Hasabis je i sam bio izuzetno talentovan
šahista. Kao trinaestogodišnjak dostigao je rejting oko 2300, prije nego
što je napustio ozbiljno takmičarsko igranje kako bi se posvetio
računarima, dizajnu video-igara i vještačkoj inteligenciji.
Zato mu je bilo posebno fascinantno da posmatra kako AlphaZero uči šah.
„Počne ujutro, a do ručka još uvijek mogu
nekako da igram protiv njega. Do vremena za čaj već je bolji od svih
velemajstora, a do večere je bolji od svjetskog šampiona.“
Ali nije ga impresionirala samo snaga programa.
AlphaZero je počeo da igra drugačiji šah — poteze i ideje koje ljudi ranije nisu smatrali uobičajenim ili najboljim.
„Igra zanimljiv novi šah, nove vrste poteza.“
Upravo u tome Hasabis vidi širu vrijednost
ovakvih sistema. Ako neuronska mreža može da nauči šah bez ljudskog
znanja i da pritom otkrije nove ideje, možda se isti princip može
primijeniti i na mnogo složenije probleme.
Od šaha do modela koji razumiju svijet
Hasabis smatra da bi sličan pristup mogao biti važan za razvoj novih generacija temeljnih AI modela, poput Googleovog Geminija.
Za razliku od AlphaZero-a, koji je bio
usmjeren na jednu igru, savremeni modeli treba da funkcionišu kao
svojevrsni generalizovani modeli stvarnosti — da obrađuju jezik,
razumiju svijet oko sebe i povezuju ogromne količine različitih
informacija.
Zbog toga šah, koji je nekada bio jedan od
najvećih izazova za računare, danas predstavlja i svojevrsnu
laboratoriju za razumijevanje toga kako mašine mogu da uče.
Zašto Hasabis strahuje od AI?
U intervjuu Hasabis govori i o tamnijoj strani razvoja vještačke inteligencije.
Kako objašnjava, postoje dvije velike
stvari zbog kojih bi trebalo da budemo zabrinuti. Prva su loši akteri —
od pojedinaca do država — koji bi tehnologije razvijene sa dobrim
namjerama mogli da iskoriste za štetne ciljeve.
Te iste tehnologije mogu da pomognu u
liječenju bolesti, razvoju novih materijala i energetskih rješenja, ali
bi mogle biti zloupotrijebljene i na potpuno suprotan način.
Zbog toga Hasabis smatra da pitanje više
nije samo koliko će AI postati pametan, već i kako ćemo obezbijediti da
njegov razvoj i upotreba ostanu pod kontrolom ljudi.
Ko je Demis Hasabis?
Ser Demis Hasabis (rođen 27. jula 1976.
godine) britanski je računarski naučnik, istraživač vještačke
inteligencije, neuronaučnik i preduzetnik.
Godine 2010. bio je jedan od suosnivača
kompanije DeepMind, koju je Google preuzeo 2014. godine. Danas je
izvršni direktor Google DeepMinda i glavni naučnik kompanije Alphabet,
dok je istovremeno izvršni direktor Isomorphic Labsa.
Njegov rad na AlphaFoldu, sistemu
vještačke inteligencije koji predviđa strukturu proteina, predstavlja
jedan od najvećih proboja AI tehnologije u biologiji.
Za taj doprinos Hasabis je 2024. godine podijelio Nobelovu nagradu za hemiju sa Džonom Džamperom i Dejvidom Bejkerom.
Od dječaka koji je sa 13 godina imao
šahovski rejting oko 2300 do jednog od vodećih ljudi u razvoju vještačke
inteligencije — Hasabisova priča pokazuje koliko je šah za njega bio
mnogo više od igre.
A možda je upravo šah poslužio kao jedan
od prvih velikih eksperimenata koji su pokazali šta se događa kada
mašini više ne govorimo kako da razmišlja, već joj damo mogućnost da
sama nauči kako da pronađe najbolje poteze.
Valentina Gunina sa svojim omiljenim ljubimcem. / Jurij Tatarenko / AiF
Petostruka šampionka Rusije, 37-godišnja Moskovljanka Valentina Gunina, osvojila je na šahovskom Memorijalu Vere Penzine u Ufi dvije medalje: srebrnu u rapidu i bronzanu u blicu. Na prvi pogled, činilo bi se da je to za nju korak unazad. Međutim, sama sportistkinja smatra rezultate uspjehom: nakon teške bolesti ponovo sjesti za šahovsku tablu i ne izgubiti se među mladim i talentovanim igračima. O svojoj borbi za šahovskom tablom i na bolničkom krevetu zvijezda ruskog sporta govorila je za ufa.aif.ru.
PODACI
Valentina Gunina rođena je u Murmansku, a potom se porodica preselila u Moskvu. Zaslužni majstor sporta Rusije, velemajstor. Petostruka šampionka Rusije, prva trostruka šampionka Evrope u istoriji. Šampionka svijeta 2017. godine u sastavu reprezentacije Rusije. Dvostruka šampionka svijeta u blicu. Ljekari su joj 2023. godine postavili dijagnozu „lupus“.
Spašava je takmičarska praksa
Jurij Tatarenko, UFA.AIF.RU: – Situacija sa takmičenjima u zemlji je složena, a i Memorijal Vere Penzine mogao bi nestati. Šta se sada dešava sa šahom?
Valentina Gunina: – Dopao mi se turnir u Ufi, dobro je organizovan. Nažalost, reprezentativnih šahovskih turnira u Rusiji sve je manje, nas i dalje ne puštaju u Evropu, ostaje nam samo bliži CIS, ali i do tamo je skupo putovati. A sportistima je potrebna takmičarska praksa, moraju da ispunjavaju velemajstorske norme. U Baškiriju sam došla, između ostalog, i da podržim organizatore. Kao savjetnica Moskovske šahovske federacije i predsjednica ženske komisije pri toj federaciji. Opstanak ovog prestižnog turnira veoma je upitan, nema finansiranja. Nadam se da će uspjeti da dobiju državne grantove (potrebna su najmanje 2 miliona rubalja) kako bi se spasila takmičenja u Ufi.
Moramo ulagati u omladinu. Kada sam ja odrastala, tačno sam znala da ću se baviti šahom. Sada je situacija drugačija, mladi ljudi žive u virtuelnom svijetu, a igranje šaha je društveni sadržaj. Po prvom obrazovanju sam socijalna pedagoškinja i želim da se djevojčice osjećaju sigurnije u ovom složenom svijetu.
Dobro se sjećam: kada je naša porodica živjela u Murmansku, sva djeca iz kraja pokušavala su da koriste i ušmrkavaju razne droge. Moj otac je sa drugim trenerom aktivno pozivao djecu sa ulice u šahovski klub. Želim da nastavim očev rad i da odvratim omladinu od društvenih mreža. Zajedno sa Aleksandrom Dimitrovom pokrećem onlajn Školu Gunine. Iz Ufe smo u našu školu pozvale dvije djevojčice, Dianu Zajcevu i Sabrinu Murtazinu.
Ljekari su joj 2023. godine postavili dijagnozu „lupus“, ali je to ne sprečava da pobjeđuje. Foto: AiF / Jurij Tatarenko
Potencijal postoji, zdravlje je problem
– Na Memorijalu Penzine učestvovali ste u sve tri discipline: rapidu, klasičnom šahu i blicu. U klasičnom šahu, tri kola prije kraja, bili ste ubjedljivo prvi – a onda su uslijedila dva uzastopna kiksa i na kraju tek osmo mjesto. Šta se dogodilo?
Valentina Gunina: – U klasičnom šahu mi je teško da igram dvije partije dnevno. Uzimam ljekove u skladu sa svojom dijagnozom, ali su, nažalost, počela pogoršanja. U septembru ponovo idem u bolnicu, tamo sam stalni pacijent.
Ali nije mi ni na kraj pameti bilo da igram samo brzi šah. Veoma želim da upravo u klasičnom šahu nadoknadim propušteno. Prošle jeseni čak sam morala da se povučem sa turnira „Velika švajcarska“ u Samarkandu. Počela je alergija, oči su me jako boljele. Hvala tadašnjem predsjedniku FIDE-a Arkadiju Dvorkoviču, koji me je podržao. A glavni trener ženske reprezentacije Rusije rekao je da im stari i bolesni sportisti nisu potrebni. Bilo mi je veoma neprijatno da to čujem, jer sam u reprezentaciji još od svoje 16. godine. Zbog nerviranja mi se stanje dodatno pogoršalo, pa sam morala da se odlučim za skupo liječenje.
– Pod čijim se rukovodstvom sada trenirate?
Valentina Gunina: – Šest godina sam radila sa trenerom Ivanom Popovom i veoma sam mu zahvalna za sav posao koji smo zajedno uradili. Sada radim sa bivšim svjetskim šampionom Aleksandrom Halifmanom. Potencijal imam, ali me, nažalost, zdravlje izdaje. Sve razumijem, ali ne predajem se i prema svemu se odnosim smireno.
Na posljednjem „Moscow Openu“ igrala sam lošije nego u Ufi, jer sam odjednom počela mnogo da griješim. Na primjer, u drugom kolu, kada sam imala potpuno dobijenu poziciju, odjednom sam u varijantama zamijenila poteze i protivnica mi je jednostavno uzela topa!
Sada je za mene već veliki uspjeh plasman među tri najbolje. Iako sam po prirodi maksimalista. Ali protivnice u Ufi bile su zaista jake i drago mi je što sam u blicu uspjela da spasem nekoliko partija! S jedne strane, čovjek uvijek želi da bude prvi. A s druge, kao neko ko učestvuje u organizovanju šahovskog života, lijepo mi je da vidim kako stasava nova generacija! Drago mi je zbog Margarite Potapove i Uljane Dudkine. Želim im mnogo uspjeha u nastavku karijere.
– Pet puta ste bili najjača šahistkinja Rusije. Malo je vjerovatno da će taj rekord u bliskoj budućnosti biti oboren…
Valentina Gunina: – Ove godine je moje učešće u Superfinalu pod znakom pitanja. Moguće je da ću dobiti specijalnu pozivnicu. Za 20 godina još nisam propustila nijedan Superfinale, to je najvažniji turnir u Rusiji. Imam san – da oborim rekord Petra Svidlera, osmostrukog šampiona zemlje.
Uskoro će u izdavačkoj kući „Eksmo“ izaći moja knjiga. Pomažu mi da je pripremim Aleksej Zaharov i njegova supruga. U njoj pričam o tome kako se borim sa svojom bolešću, o genijalnom ljekaru koji me liječi, o svojoj šahovskoj karijeri… Jedan dio knjige piše moj brat Pavel, šahovski trener. On me je „izvukao“ kada sam se ozbiljno razboljela. Mnogo se bavim šahom i svojim zdravljem. Od djetinjstva sam imala cilj – da postanem svjetska šampionka u klasičnom šahu. I taj cilj i dalje postoji.
Na proljeće smo velemajstor Aleksandar Morozevič i ja komentarisali ženski turnir kandidatkinja, na kojem su igrale Katja Lagno i Saša Gorjačkina. Dopalo mi se da vodim prenose, tu mogućnost čuvam kao rezervu (smijeh). Ali ipak se za sada nadam da ću uspjeti da se vratim u svjetsku šahovsku elitu.
Margarita Potapova (lijevo) i Valentina Gunina (desno). Foto: AiF / Jurij Tatarenko
Uživati u igri
– Aktivni sportisti smatraju da je sport izvan politike. Međutim, vaše bivše kolege, koje su danas sportski funkcioneri, kategorički se ne slažu s tim. Zašto su mišljenja toliko promjenljiva?
Valentina Gunina: – Imam svoj građanski stav i ne krijem ga, ja sam patriota svoje zemlje. Organizujemo turnire na novim ruskim teritorijama. A to, zaista, ne odgovara FIDE-u. Dugogodišnji sekundant Magnusa Karlsena piše svakakve ružne stvari o meni na svojim društvenim mrežama i zahtijeva da mi se zabrani učešće na međunarodnim takmičenjima. Ali to je jednostavno nepoštovanje kolega od strane Magnusa i njegovog pomoćnika.
Voljela bih da šahisti ponovo nastupaju pod svojom zastavom i da se u čast naših pobjeda čuje himna Rusije. Vjerujem da će period zabrana uskoro biti završen.
FIDE je diskvalifikovala naše zvijezde, Karjakina i Kramnika. A Vladimir Kramnik je jedini koji se ozbiljno bavi problemom varanja. Za mene je korišćenje računara tokom partije takođe potpuno neprihvatljivo, a veoma mnogo ljudi želi da na nepošten način osvoji nagradni novac na onlajn turnirima. Varanje je ludost.
– Šta reći djetetu da biste ga zainteresovali za šah?
Valentina Gunina:– Šah veoma snažno razvija logičko razmišljanje, uči čovjeka da sagleda ljepotu svijeta u svoj njegovoj širini. Inače, moj brat je veliki stručnjak za motivaciju. Odlično komunicira sa roditeljima nadarene djece i uvjeren je da djecu ne treba grditi zbog poraza. Šah nije robija, važno je uživati u igri i rješavanju zadataka. Mozak je mišić koji se može trenirati. U glavu se može smjestiti veoma mnogo informacija. Samo treba naučiti kako ih brzo i kvalitetno obrađivati.
– Šta je u sportu, a posebno u šahu, važnije: talenat ili karakter?
Valentina Gunina: – Talenat je, naravno, potreban. Ali ako se pri tome dugo i uporno ne baviš sportom, ništa od toga neće biti. Tada će manje talentovan, ali vrijedniji i uporniji čovjek postati jači od tebe. Bez sposobnosti je nemoguće izrasti u vrhunskog sportistu. Ali koliko ćeš veliki postati zavisi od uloženog truda. Drugačije ne može.
Dvostruki prvak Rusije, vicešampion svijeta u rapidu — o učešću u alternativnoj verziji određivanja svjetskog prvaka, meču Gukeš — Sindarov i planovima do kraja godine.
Priznati intelektualac, kojeg nije teško prepoznati po besprijekornom odijelu, visokom rastu i nemilosrdnoj tehnici završnice; sportista kojem je Magnus Karlsen više puta morao da pruži ruku u znak predaje; osvajač medalja različitog sjaja na svjetskim prvenstvima u rapidu i brzopoteznom šahu... Vladislav Artemjev je zaista klasičan šahista, sa prepoznatljivim stilom i širokim spektrom interesovanja van šahovske table. Dvostruki prvak Rusije u različitim periodima života bavio se plivanjem, skijanjem i tenisom. Takođe promoviše šah u Tatarstanu kao potpredsjednik regionalne federacije i nastavlja da osvaja nove trofeje na najvišem nivou.
„Svake godine značaj onlajn turnira biće sve veći, a nagradni fondovi će rasti“
— Sudeći po tvojoj stranici na sajtu FIDE, ovo ljeto za tebe nije bilo posebno bogato turnirima u klasičnom šahu za tablom. Ali si zato stigao da učestvuješ na Svjetskom prvenstvu u sajber-sportu u Parizu. Kakvo mjesto ovaj turnir zauzima u tvom sportskom kalendaru?
Vladislav Artemjev— Ustvari, prva dva mjeseca ljeta bila su prilično intenzivna kada je riječ o turnirima — igrao sam kružni turnir u jermenskom Džermuku, klupska svjetska prvenstva u rapidu i brzopoteznom šahu u Hong Kongu, kao i tradicionalni turnir „Šahovske zvijezde“ u Moskvi. Što se tiče EWC-a (Esports World Cup — prim. „SE“), od prošle godine šah je dio njegovog programa i već je postao dio svijeta sajber-sporta. Ovogodišnje prvenstvo održano je u velikom stilu u Parizu, a organizacija je bila na prilično visokom nivou. Posebno bih istakao rad sa medijima i praćenje turnira — šah u tom pogledu najčešće zaostaje. Zato je, naravno, ovaj turnir za mene imao određeni značaj.
— Hoće li onlajn igra vremenom potisnuti bitke za drvenom tablom?
Vladislav Artemjev— Mislim da će svake godine značaj onlajn turnira biti sve veći, a nagradni fondovi će rasti. Sasvim je moguće da će vrhunski onlajn šah izbiti u prvi plan. S druge strane, igra za tablom ima ogromnu istoriju i svoju posebnu draž, a osjećaj je potpuno drugačiji. Zato ne sumnjam da će, u ovom ili onom obliku, najvažniji turniri uživo ostati popularni i prestižni.
— A koje turnire ti lično više voliš?
Vladislav Artemjev— Iskreno, navikao sam na sve formate, pa se prema onlajnu i igri za tablom odnosim otprilike isto. I jedno i drugo imaju svoje prednosti i mane.
— Koliko je ljubav prema ubrzanim tempima igre doprinijela sjajnom nastupu na Svjetskom prvenstvu u rapidu u Kataru?
Vladislav Artemjev— Zaista, rapid u Dohi mi je veoma dobro prošao. Uspio sam prilično ubjedljivo da zauzmem drugo mjesto. Naravno, ljubav prema brzom šahu i brzopoteznom šahu igra veliku ulogu, gotovo uvijek igram sa zadovoljstvom. Važno je i iskustvo koje se vremenom nakupilo — i čisto šahovsko i turnirsko, kao i razumijevanje kada vrijedi malo rizikovati, a kada je, naprotiv, bolje napraviti kratku pauzu i sačuvati snagu.
— Kakve su ti misli prolazile kroz glavu, kao priznatom intelektualcu, kada je Magnus, što bi se reklo, „pukao“?
Vladislav Artemjev— Ta situacija je vještački naduvana u štampi. Po mom mišljenju, Magnus je bio malo ljut i razočaran, što je sasvim razumljivo — gotovo svaki veliki šampion poraz doživljava kao nešto neobično... (Smije se.) Pri tome se Karlsen tokom partije i nakon nje ponašao sasvim korektno, tako da sa moje strane nije bilo nikakvih zamjerki.
Vladislav Artemjev
Foto: Fjodor Uspenski, „SE“
„Nikada nisam bio fanatik kada je riječ o proučavanju otvaranja“
— Često ti zamjeraju navodno nedovoljnu dubinu u otvaranju, ali te istovremeno nazivaju majstorom završnice. Kako to? I kakav je stvarni značaj teorijskih varijanti u uslovima pripreme uz superkompjutere?
Vladislav Artemjev— Priprema otvaranja trenutno ima ogroman značaj, veći nego ikada ranije. Pritom se posljednjih godina veoma brzo mijenja, pa je potrebno stalno pratiti čak i male promjene i biti upućen u sve nijanse. Nikada nisam bio fanatik kada je riječ o proučavanju otvaranja, tako da je sasvim moguće da u tom aspektu zaostajem za nekim šahistima. Ali, srećom, imam druge kvalitete! (Smije se.)
— Već nekoliko godina obavljaš funkciju potpredsjednika Šahovske federacije Republike Tatarstan. Kakav se posao sprovodi na popularizaciji šaha i sa kakvim se teškoćama susrećete?
Vladislav Artemjev— U Republici Tatarstan, a posebno u Kazanju, održava se veliki broj turnira regionalnog i sveruskog nivoa, a ponekad i međunarodni turniri. To se u velikoj mjeri dešava zahvaljujući bogatoj šahovskoj tradiciji Tatarstana i prilično dobrom finansiranju. Mislim da je naša regionalna šahovska federacija jedna od najjačih i najpouzdanijih u zemlji. U Kazanju se takođe radi sa perspektivnim mladim šahistima, organizuju se treninzi i pripreme. Jasno je da uvijek ima prostora za napredak, tako da ćemo nastaviti da radimo.
— Uskoro počinje Šahovska olimpijada u Samarkandu. FIDE je donijela odluku da reprezentacija Rusije neće učestvovati na ovom turniru. Koliko je takva odluka, u principu, pravedna? Kako pronaći motiv da nastaviš karijeru kada ne znaš šta te sjutra čeka — igra ili suspenzija?
Vladislav Artemjev— Trudim se da se posebno ne opterećujem stvarima na koje lično ne mogu da utičem. Naravno, žao mi je što reprezentacije neće igrati, ali život ide dalje. Srećom, postoji mogućnost nastupa na pojedinačnim turnirima, tako da motivacija ostaje.
— Ti si jedini Rus koji je kroz takmičenja uspio da se plasira u novo norveško takmičenje za titulu apsolutnog svjetskog šampiona, koje će biti odlučeno na osnovu rezultata u tri discipline (ove nedjelje se na osnovu plasmana u Total Chess World Championship Tour pridružio i Jan Nepomnjaščij). Kakav je to ciklus i kako je organizovano ovo višebojsko takmičenje?
Vladislav Artemjev— To je novi turnir i biće veoma zanimljivo igrati na njemu. Nadam se da neće biti problema sa vizom (takmičenje će biti održano u Budimpešti). Planiran je kombinovani format — nova „kratka klasika“, rapid i brzopotezni šah. Siguran sam da će turnir proteći u atraktivnoj i napetoj borbi! Takođe je očigledno da budućnost šaha leži u ubrzavanju. Malo ko u savremenom svijetu može da prati duge partije klasičnog šaha, koje mogu trajati od pet do sedam sati.
— Kako teku pripreme za ovo takmičenje? Da li ima fizičke aktivnosti i kakve?
Vladislav Artemjev— Određene pripreme su u toku, ali za sada ne previše ozbiljne. U posljednja tri-četiri mjeseca bilo je mnogo različitih putovanja, kako šahovskih tako i porodičnih, pa trenutno imam malo slobodnog vremena. Planiram da intenzivnije treniram na jesen.
Žavohir Sindarov
Foto: Global Look Press
„Sindarov je favorit meča sa Gukešem, šanse su otprilike 60:40“
— Može li titula svjetskog prvaka po ovoj verziji da zamijeni stari dobri meč prvaka i izazivača?
Vladislav Artemjev— Smatram da meč u sadašnjem obliku nije pretjerano zanimljiv širokoj publici. Odavno je sazrela potreba za promjenama. Trajanje meča od tri nedjelje — u današnje vrijeme je pretjerano.
— Kad smo već kod predstojećeg meča. Gukeš ili Sindarov?
Vladislav Artemjev— Smatram da je Žavohir Sindarov favorit, šanse su otprilike 60:40. Istovremeno, meč ima svoje specifičnosti i mnogo toga će zavisiti od forme i stanja aktuelnog prvaka.
— Gdje ćemo još moći da navijamo za Vladislava Artemjeva do kraja sezone?
Vladislav Artemjev— Krajem avgusta igraću mali turnir u rapidu i brzopoteznom šahu u Taškentu, a u oktobru, najvjerovatnije, ekipna prvenstva u istim tempima u Sočiju. Nakon toga, nadam se, turnir u Budimpešti, a krajem godine svjetska prvenstva u rapidu i brzopoteznom šahu. Istina, još nije objavljeno gdje će biti održana, tako da ćemo vidjeti!
— Tvoj glavni navijač je...
Vladislav Artemjev— Podržava me porodica: roditelji, supruga, djeca. Uvijek osjećam njihovu podršku i na tome čitavoj porodici veliko hvala! Takođe imam mnogo navijača. Uvijek mi je drago kada ljudi priđu, interesuju se za moje rezultate i pružaju mi podršku.
Šah i muzika na prvi pogled pripadaju različitim svjetovima. Jedan traži tišinu, koncentraciju i razmišljanje nekoliko poteza unaprijed, dok drugi počiva na ritmu, melodiji i emociji. Ipak, jedna šahovska porodica iz Srbije pokušava da ih spoji na neobičan način — kroz autorske pjesme nastale iz stvarnih šahovskih doživljaja.
Projekat nosi naziv „Šah na mah“, a pokrenula je porodica Vujičić, zajedno sa ćerkama Milicom i Natalijom Vujičić. Njihove šahovske partije, turniri, putovanja i dogodovštine postali su inspiracija za seriju pjesama koja bi, prema planu autora, trebalo da preraste u veliki muzički projekat posvećen šahu.
Milica ima 13 godina, a Natalija 11. Obe su veoma uspješne mlade šahistkinje iza sebe već imaju niz državnih i međunarodnih rezultata.
Milica i Natalija Vujičić za šahovskom tablom
Milica Vujičić je, između ostalog, tri puta bila prva na republičkom školskom takmičenju, u konkurenciji koja je okupljala oko 6.000 djevojčica. Tri puta je osvajala završnicu Sportskih igara mladih u Splitu, a na državnom prvenstvu 2025. godine završila je bez ijednog poraza u različitim tempima igre. Državna je i beogradska šampionka u standardnom šahu, rapidu i blicu, dok je tri puta osvajala titulu državne kadetske prvakinje u ubrzanom šahu — 2023, 2025. i 2026. godine.
Ni Natalijini rezultati nisu ništa manje zanimljivi. Na Svjetskom kadetskom prvenstvu u standardnom šahu u Kazahstanu 2025. godine bila je najbolje plasirana Evropljanka, dok je na Svjetskom prvenstvu u ubrzanom šahu u Banji 2026. zauzela 12. mjesto, iako je nastupala u konkurenciji djevojčica godinu dana starijih od nje. Prvakinja je Srbije u standardnom i ubrzanom šahu, a dva puta je osvajala drugo mjesto na završnici Sportskih igara mladih u Splitu.
Posebno je zanimljiv podatak da su obe sestre u šah ušle relativno kasno.
Počele su da igraju prije oko pet godina, kada je starija, Milica, dobila poziv da učestvuje na školskom takmičenju. Od tog trenutka šah je postao dio njihovog svakodnevnog života.
I tu dolazi još jedan neobičan detalj njihove priče: prema riječima njihovog oca, gotovo sve rezultate ostvarile su bez stalnog trenera.
„Samo tokom šest mjeseci smo probali sa trenerom, i na tome se završilo“, navodi njihov otac.
Umjesto klasičnog odnosa trener–igrač, djevojčice su mnogo toga učile kroz sopstveni rad, analizu i iskustvo sa turnira.
A upravo su turniri kasnije postali materijal za nešto sasvim drugo — pjesme.
Prva pjesma nastala je prije oko četiri godine, kada su Milica, Natalija i njihov otac, kako kaže, „iz šale“ napravili pjesmu na plaži. Napravili su i spot, a upravo je taj mali porodični eksperiment postao početak projekta koji danas ima mnogo veće ambicije.
Poslušajte prvu pjesmu projekta „Šah na mah“:
https://www.youtube.com/watch?v=CgfN0tUmtH0
Kada bi se dogodio neki posebno zanimljiv šahovski događaj, pjesma bi često dolazila sama od sebe.
Poslije jednog evropskog takmičenja nastala je pjesma „Prijateljstvo u šahu“, dok je nakon nesrećnog remija u Sloveniji nastala pjesma „Europsko u Sloveniji“, koja postoji i na engleskom jeziku.
Vremenom su i pjesme postajale ozbiljnije i sadržajnije.
Danas je na YouTube kanalu „Šah na mah“ objavljeno sedam pjesama, dok je za sada u pripremi još najmanje 16 pjesama na srpskom jeziku. Dugoročni plan je još ambiciozniji — više od 30 pjesama, uključujući i one na engleskom jeziku.
Tako su šahovske partije, pobjede, porazi, remiji, putovanja i turnirske dogodovštine počeli da dobijaju svoju muzičku verziju.
A to je tek početak priče.
Kada turnirske pobjede, remiji i doživljaji postanu pjesme
U prvom nastavku priče o projektu „Šah na mah“ upoznali smo Milicu i Nataliju Vujičić, dvije mlade šahistkinje čiji su turnirski doživljaji postali inspiracija za nešto što se rijetko sreće u šahu — autorske pjesme.
Sve je počelo gotovo slučajno.
Prije oko četiri godine, Milica, Natalija i njihov otac napravili su prvu pjesmu, više kao porodičnu zabavu nego kao ozbiljan muzički projekat. Pjesma je snimljena na plaži, napravljen je i spot, i tu je moglo sve da se završi.
Ali nije.
Šah je nastavio da proizvodi nove priče, a svaka zanimljiva turnirska situacija mogla je da postane nova pjesma.
Jedan evropski turnir donio je „Prijateljstvo u šahu“. Jedan nesrećan remi u Sloveniji pretvoren je u pjesmu „Europsko u Sloveniji“. Tako su se u pjesmama počeli pojavljivati stvarni događaji iz života mladih šahistkinja.
Ideja je vremenom dobila ozbiljniji oblik.
„Kada god bi ih neki šahovski događaj posebno dojmio, nekako smo znali da slijedi i pjesma o tome“, objašnjava otac šahistkinja.
Prijateljstvo u šahu
https://www.youtube.com/watch?v=ZHJpvx1s_hc
Europsko u Sloveniji:
https://www.youtube.com/watch?v=A8xW2B1wZkQ
Pjesme su u početku bile jednostavnije i više okrenute djeci i omladini. Kasnije su postajale sadržajnije i zrelije, pa su se među temama pojavili i odnosi među šahistima, roditeljska perspektiva, emocije nakon partije i različiti aspekti šahovskog života.
Danas se već može govoriti o pokušaju stvaranja svojevrsnog muzičkog albuma posvećenog šahu.
Za sada je objavljeno sedam pjesama, a porodica planira još najmanje 16 pjesama na srpskom jeziku. Dio projekta biće i na engleskom, pa je konačan broj mnogo veći.
Među dosad objavljenim pjesmama nalaze se „Tik-tak šahovski ples“, „Europsko u Sloveniji“, „Šah na mah“, „Prijateljstvo u šahu“, „64“, „Predajem“ i „En passant“.
Već sami naslovi pokazuju da autori ne pokušavaju da šah predstave samo kroz ozbiljnu, edukativnu priču. Naprotiv — žele da pokažu da šah može biti i zabavan, emotivan, duhovit i dovoljno zanimljiv da postane tema pop muzike.
A onda je nastao novi problem.
Kada se broj pjesama povećao, porodica je počela da traži način da ih muzički aranžira. Profesionalna produkcija bila je skupa, a rezultat neizvjestan. Pokušali su čak da pronađu pjevačice koje bi neke od pjesama izvodile, ali bez uspjeha.
Tada su počeli da istražuju mogućnosti moderne muzičke produkcije. Uslijedili su mjeseci eksperimentisanja sa različitim alatima, glasovima, muzičkim stilovima i instrukcijama.
Za to je, kako kaže otac šahistkinja, potrošeno stotine sati rada.
Rezultat je trebalo da bude nešto što će zvučati dovoljno profesionalno, ali će istovremeno ostati povezano sa njihovim originalnim tekstovima i pričom.
Šah i muzika: Kako nastaje jedna šahovska pjesma
Kada je porodica Vujičić počela da piše šahovske pjesme, nisu planirali da će jednog dana morati da se bave i muzičkom produkcijom.
Ali kako se broj pjesama povećavao, postalo je jasno da samo tekst nije dovoljan.
Profesionalni aranžmani bili su skupi, a porodica nije željela da ulaže veliki novac u svaku pjesmu bez garancije da će dobiti ono što traži. Pokušavali su da pronađu i pjevačice koje bi ih izvodile, ali ni taj put nije dao rezultat.
Tada su počeli detaljnije da istražuju savremene mogućnosti muzičke produkcije.
Prema riječima oca šahistkinja, tekstovi su njihov originalni rad, a AI alati korišćeni su kao dio procesa stvaranja muzike i vokalne produkcije.
On navodi da je tokom protekle godine koristio nekoliko AI alata i da je pravljenje pjesama zahtijevalo mnogo više rada nego što bi se moglo zaključiti iz konačnog rezultata.
Umjesto jednog upita i gotove pjesme, proces je podrazumijevao veliki broj pokušaja, promjena instrukcija i podešavanja željenog zvuka.
„Na to je otišlo stotine sati rada“, kaže otac djevojčica šahistkinja.
Kako navodi, korišćene su profesionalne, odnosno „pro“ verzije servisa, uz zadržavanje prava koja proizlaze iz korišćenja tih servisa.
Djevojčice nisu željele da budu vokalni izvođači pjesama.
Razlog je jednostavan — Milica i Natalija su prije svega šahistkinje. Cilj porodice nije bio da ih pretvori u pjevačice, već da njihova šahovska iskustva pretoči u muziku.
Zato se njihovi glasovi ne koriste u pjesmama, dok se u nekim vizuelnim materijalima pojavljuju njihovi likovi.
Time se ponovo vraćamo na osnovnu ideju cijelog projekta: pjesme nisu nastale zato da bi dvije mlade šahistkinje postale muzičke zvijezde, već zato što je muzika postala način da se ispričaju njihove šahovske priče.
To je posebno zanimljivo zbog činjenice da se šah veoma rijetko pojavljuje kao tema savremene pop muzike.
Postoje pjesme u kojima se šah koristi kao metafora, postoje poznate kompozicije inspirisane šahom, ali kompletan projekat koji bi šahovske događaje, turnire i iskustva mladih igrača pretvarao u seriju pop-dens pjesama mnogo je rjeđi.
Tik tak šahovski ples
https://www.youtube.com/watch?v=fYa5qA0IMoI
64
https://www.youtube.com/watch?v=saomn3AbQWM
Upravo tu porodica Vujičić vidi mogućnost da kroz muziku šah približi i ljudima koji možda nikada nisu sjeli za šahovsku tablu.
Posebno djeci i mladima.
Ali ideja ima još jednu dimenziju. Otac šahistkinja kaže da porodica pokušava da djecu ne izlaže previše medijima. Umjesto klasičnog medijskog eksponiranja, odlučili su da njihova iskustva govore kroz pjesme.
Turnirska nervoza, pobjede, porazi, prijateljstva, putovanja i neobične situacije koje nastaju oko šahovske table tako postaju dio muzičke priče.
A među tim pjesmama već postoje i neke koje će biti posebno zanimljive šahistima.
Sedam pjesama za 64 polja: Šta se krije iza projekta „Šah na mah“
Sedam pjesama je već objavljeno. U pripremi je još najmanje desetak pjesama na srpskom jeziku, što sa oko četrnaest pjesama na engleskom jeziku čini tridesetak pjesam, a to je vrlo ambiciozan dugoročan plan.
Projekat „Šah na mah“ tako polako prerasta početnu porodičnu zabavu i postaje svojevrsni muzički album posvećen šahu.
Među prvim objavljenim pjesmama nalazi se „Tik-tak šahovski ples“, koja već samim naslovom spaja dvije stvari koje se rijetko nađu zajedno — šahovski sat i plesni ritam.
Tu je i „Šah na mah“, pjesma koja nosi ime cijelog projekta.
„64“ se, naravno, oslanja na broj polja šahovske table, dok je „Predajem“ vezana za jedan od najprepoznatljivijih trenutaka svake šahovske partije — onaj kada igrač pruži ruku i prizna poraz.
Predajem
https://www.youtube.com/watch?v=Ehlmzr9tLD0
Posebno zanimljiva je pjesma „En passant“, koja koristi jedan od najneobičnijih šahovskih poteza kao osnovu muzičke priče.
An pasan
https://www.youtube.com/watch?v=EZHFl97Z1oc
Tu su i „Prijateljstvo u šahu“ i „Europsko u Sloveniji“, pjesme koje su direktno povezane sa iskustvima sa takmičenja.
„Europsko u Sloveniji“ nastalo je nakon jednog, kako ga porodica opisuje, nesrećnog remija. Umjesto da taj trenutak ostane samo neprijatna uspomena iz turnirske sale, pretvoren je u pjesmu.
Upravo to možda najbolje objašnjava čitav projekat.
Šahisti često pamte partije kroz poteze: 1. e4, taktički previd, propuštenu pobjedu, lijepu kombinaciju ili odlučujuću grešku.
Milica i Natalija svoje uspomene pokušavaju da sačuvaju i drugačije — kroz melodiju i stihove.
Iza svega toga ipak ostaje jedna vrlo jednostavna ideja: popularisati šah.
Porodica Vujičić smatra da bi muzika mogla biti jedan od načina da se šah približi djeci, mladima, roditeljima, ali i ljudima koji nisu dio šahovskog svijeta.
Ako dijete čuje pjesmu o šahu prije nego što nauči kako se kreće skakač, možda će upravo ta pjesma biti prvi korak prema tabli.
Ako roditelj čuje pjesmu o turniru, možda će lakše razumjeti zašto njegovom djetetu jedna partija može značiti toliko mnogo.
A ako šahista čuje pjesmu o nečemu što je i sam doživio — izgubljenoj partiji, remiju koji je mogao biti pobjeda, putovanju na turnir ili prijateljstvu sa protivnikom — možda će u njoj prepoznati dio sopstvene priče.
Za sada je „Šah na mah“ mali porodični projekat. Ali njegov cilj je veliki: napraviti više od 30 pjesama i kroz pop-dens zvuk predstaviti šah iz različitih uglova.
Da li će ovaj neobični spoj šaha i muzike pronaći svoju publiku, tek treba da vidimo.
Ali jedno je sigurno: na 64 polja već se odigralo bezbroj priča. Porodica Vujičić sada pokušava da neke od njih — umjesto u šahovsku notaciju — zapiše u stihove i muziku.
A nova partija „Šaha na mah“ već je u pripremi.
Nova partija „Šaha na mah“ je odigrana.
Nakon što smo u prethodnom nastavku pogledali šta se sve krije iza ovog neobičnog porodičnog projekta i saznali da je u pripremi još najmanje desetak pjesama na srpskom jeziku, uz već postojeće pjesme na engleskom, vrijeme je da se vratimo na ono zbog čega je ovaj serijal i nastao — na same pjesme.
Ovoga puta jedna je objavljena i prije reda.
Razlog je jednostavan: riječ je o pjesmi koja je prvenstveno namijenjena najmlađima, pa je bilo logično odvojiti je od pjesama koje slijede i koje se više obraćaju starijim generacijama.
Pjesma se zove „Bubamara“.
A njena priča počinje na Fruškoj gori.
Milica i Natalija Vujičić su 2022. i 2023. godine tokom ljeta bile na šahovskom kampu Letenka na Fruškoj gori, koji su zajednički vodili ŠK Bubamara iz Novog Sada i ŠK Aljehin iz Pančeva.
Kao što to obično biva sa lijepim dječjim uspomenama, kampovi su ostali u sjećanju dugo nakon što su se završili. Šah, druženje, nova poznanstva i vrijeme provedeno daleko od svakodnevnih obaveza ostavili su trag.
U narednim godinama porodične obaveze su, međutim, omele Milicu i Nataliju da ponovo budu na kampovima.
Ali priča o Letenki nije baš završila.
Kada su pjesme iz projekta „Šah na mah“ počele da se predstavljaju među šahovskim klubovima, među prvima su za njih saznali upravo ljudi iz Bubamare i Aljehina.
Na iskreno oduševljenje Almira Gagića, koji vodi ŠK Bubamara i iz čijeg su kluba potekle mnoge današnje mlade šahovske nade, stigla je i želja: Bilo bi lijepo da Bubamara ima svoju pjesmu.
I tako je nastala „Bubamara“.
Ova pjesma je za sada posebna u serijalu po još jednoj stvari — jedina je koja ima dva glasa, muški i ženski. Ali još je zanimljivije ono o čemu govori. Za razliku od pjesama koje su nastale iz nekog konkretnog iskustva za šahovskom tablom, „Bubamara“ nema jednu određenu partiju, turnir ili događaj kao svoju osnovu. Ona govori o šahu kao dijelu odrastanja. O učenju, radu, treningu, druženju, odnosu prema roditeljima, ali i o tome kako provoditi vrijeme.
Bubamara (2026)
Na leđima tablu nosim, sa kojom se ja ponosim, nikada se baš ne durim, na turnire samo žurim.
Imam neke bubice, reči su mog tatice, u početku protiv bio, pa je bubu zavoleo!
Niti bocka, niti zuji, niti pecka, samo struji, bira polja, tiho sleće, traži bolja, pa odleće.
Jer me uči bubamara, da bez rada i bez mara, nema tu ni nekog ćara, badava ti pravog dara!
Dok u gradu neko luta il' skreće sa dobrog puta, mi na tabli tiho, smerno, treniramo vrlo verno.
Niti bocka, niti zuji, niti pecka, samo struji, bira polja, tiho sleće, traži bolja, pa odleće.
Moje prijateljice to su bubamarice, nestašne devojčice kao prave kraljice.
A dečaci div-junaci budući su to prvaci, i ne jure rejting lažni da se nekom prave važni.
Niti bocka, niti zuji, niti pecka, samo struji, bira polja, tiho sleće, traži bolja, pa odleće.
„Bubamara“ (2026)
https://youtu.be/vXbCzYY-z-4
(Nastaviće se novom pjesmom Milice i Natalije Vujičić; planirana je po jedna pjesma nedjeljno.)
