Šahovska istorija slavi Fajna i Krogijusa, a mi imamo Bobija Ilića. Svaki u svoje vreme, pojavljivali su se u periodima kada su Amerika, Rusija i Jugoslavija tek stupale krupnim koracima na svetsku šahovsku mapu. Dva doktora psihologije i prof. dr Slobodan Ilić, doktor psihijatrije. Dvojica istaknutih velemajstora i majstorski kandidat majstorske snage, proživeli su šahovske turnire svaki svog nivoa, prošli na svojoj koži ono što su pisali o šahu i šahistima.
Fajn i Krogijus su se proslavljali i kao šahovski pisci, a profesor Ilić je tek nadomak šezdesete rešio da nas podari iskričavim pričama i dubokim psihološkim analizama. Na sreću, svoje rasute bisere je sačuvao u ovoj knjizi, po mnogo čemu drugačijoj, a svakako iskrenijoj i dražoj od knjiga slavnih prethodnika.
Oslobođeni taštine i tereta slave, ovi komentari nisu pisani strogo akademski, niti je u njima dotjerivano svako slovo. Oni nose miris „vrućeg hleba iz peći“, kako bi rekao velemajstor Ljubojević.
Ovo je niška, naša knjiga, sa mnogo spontanosti, ljubavi i razumevanja za paralelni univerzum zvani šah.
Marjan Kovačević
Predgovor
Ceo svoj život sam u šahu. Na razne načine, u različitim ulogama. Igrač-amater, rukovodilac, lekar, organizator, publicista, sekundant, psiholog, navijač, komentator, svašta sam bio i radio. Očevo pomenuto delo, knjiga Vladimira Vukovića: Umeće rokadnog napada, olakšala mi je bolničke dane detinjstva, na njenim krilima, po izlasku iz bolnice, postao sam pionirski prvak grada. Tu negde se i okončala moja takmičarska ambicija, ali istovremeno je započela uzbudljiva karijera šahovskog posmatrača, opservatora, radoznalca koja mi nesmanjenom snagom ullepšava i ove „jesenje životne dane“. Odigrao sam mnogo turnira, evropski šampionat i seniorsko prvenstvo sveta, trudio se svom snagom da u okviru svojih mogućnosti ostvarim rezultat, ali više od toga, privlačila me je i ispunjavala šahovska atmosfera, ambijent, nevidljiva aura pripadnosti koju čine i pravi prisutni šahovski hodočasnici. Duž crno-belih meridijana upoznavao sam i prijateljio sa predstavnicima različitih generacija, nacionalnosti, religioznih orijentacija, obrazovanja, društvenog statusa, sa čudacima, avanturistima, sanjarima, svaki od njih je imao svoj lični, unikatno kodirani, razlog zbog koga mu je šah ulepšavao svakodnevicu.
Trajna želja da slojevitost šahovskog života, nezavisno od rezultata, partija i otvaranja, približim onima koji nisu aktivno u takmičarskom šahu, povremeno je uspevala da probije moj urođeni konformizam i putem šahovskih zapisa ostavi trag. U njima sam, kroz prizmu ličnog psihološkog uvida, opisao šahovske događaje i ljude koji su ih kreirali. Tokom protekle decenije (2012-2023. god.) na portalu Večiti šah, Blogu Šah-mat liste i Šahovskoj strani Politike, zahvaljujući dobroj volji i podršci koja se ne zaboravlja, posvećenih šahovskih promotera Vladice Andrejića, Gorana Tomića i Marjana Kovačevića, objavljena je većina tekstova. Ideja da se tematski i hronološki urede i kao svedočanstvo šahovskih zbivanja u određenom vremenu, stave na uvid, motivisala me je da razvejane tekstove prikupim i predstavim kao celinu.
Autor
KOMENTARI
ODLAZI JOŠ JEDNA (ŠAHOVSKA) GODINA (2012)
Fraza kojom obično počinju decembarski tekstovi, „kraj godine je vreme za sumiranja rezultata", gubi od svoje neoriginalnosti ako je osvešćena. Autentično upotrebljena, „u ovoj drugoj verziji" ona može nedvosmisleno da izazove zanimanje čitalaca. Dakle kraj godine je vreme za sumiranje rezultata u ličnim i kolektivnim sferama pa se u opštem kontekstu može odnositi i na šah. Ili još mnogo uže na srpski šah!
U kvalitativnom smislu tokom godine se nije ništa spektakularno događalo, bilo je organizovano par open turnira, administracija je birokratski uigrano odradila lige i lokalne kadetske performanse.
Zdušno je pohvaljen plasman muške reprezentacije na Olimpijadi u Istanbulu, dok debakl ženskog tima i bleda igra naših predstavnika na kadetskom prvenstvu sveta u Mariboru nikog nisu previše uzbudili.
Autentičnu šahovsku Srbiju, danas čine „vikendaški nomadi" koji snalazeći se za prevoz ko kako zna i ume, lutaju po srpskim varošicama, ne bi li u jednodnevnom lupanju po šahovskim časovnicima zaradili neki dinar za golo preživljavanje. Na kraju krajeva to je do daljnjeg OK (show must gone) jer, pošto nije trenutno sposoban da se nametne na neki afirmativniji način, aktuelni srpski šahovski život ovako bar pošteno pokazuje da lojalno prati postojeće društvene trendove.
Ideje ovog članka međutim nisu „zemaljske stvari sklone čestim kvarenjima", već dva šahovska događaja vezana za odlazeću godinu, koja svojim sadržajem i porukama nadrastaju mogućnosti ljudi da ih oboje svojim uticajem. Ove godine napustio nas je (mislim da svi koji se iskreno raduju šahu bez obzira na nivo šahovskog umeća imaju pravo na ovakav način prisvajanja) velemajstor Svetozar Gligorić.
Svojim delovanjem za šahovskom tablom i van nje obeležio je vreme i uz sve poznate takmičarske uspehe i medalje, darivao našem narodu nešto još važnije. Decenijama je doprinosio podizanju njegovog kolektivnog samopoštovanja i ličnim primerom ga preporučio svetu. Gligorić je i svojim odlaskom izazvao sveopštu žalost i poslednji put napravio kolektivnu katarzu okupljajući šahiste svih generacija i kategorija, amatere, profesionalce, znane i neznane poklonike drevne igre, ljubitelje šaha iz različitih oblasti javnog života u jedinstvenom konsenzusu (tako retkom na ovim prostorima) koji njegovu zaostavštinu stavlja u zalog daljem napretku. Mala zemlja mora da slavi i stalno podseća na svog velikana jer će u suprotnom sve svoje partije gubiti u minijaturama! Gligorić joj je svojom ličnošću, delom, međunarodnim ugledom, potvrđenim i u post mortem komentarima svetskih uglednika proširio granice i pokazao da može funkcionisati sa pravim vrednostima bez obzira što je mala. Havana slavi Kapablanku, TalinKeresa, Moskva Aljehina, Riga Talja, Vršac Boru Kostića, Lenjingrad
Botvinilka, Polanica Zdroj Akibu Rubinštajna, Ljubljana Vidmara, Plovdiv Tringova. Nadajmo se da će i Beograd naći snage (pre svega snage, jer ako bude snage biće i novca) da se memorijalnim turnirom pokloni senima Svetozara Gligorića.
Godina Gligorićevog odlaska na svom drugom polu koji označava dolazak, kao svojevrsni prilog stalnoj potrebi za balansom, najavila je novo ime koje pokazuje predispozicije da postane dragocenost srpskog šaha. Aleksandar Inđić je ove godine ušetao na našu centralnu šahovsku scenu bez velike pompe, ali to mu nije smetalo da vrlo brzo postane njen zapažen akter i nagovesti velike mogućnosti. Na prvi pogled u njemu nema ničeg spektakularnog posebno u eri kad šahovski geniji niču kao pečurke posle kiše, sve niže spuštajući starosnu dob genijalnosti. Inđić nije vunderkind, niti se dosada okitio nekom kadetskom evropskom titulom, ali je neosporno (tajm aut za dežurne skeptike, to je fela u kojoj nikad nismo oskudevali) satkan od posebnog materijala koji obećava visoke domete. Univerzalnim pogledom na šah koji objedinjuje pristup igri, protivniku, šahovskom nasleđu, literaturi, kao i vanšahovskim aspektima igre, tako neobičnim za mladog šahistu na početku karijere, Inđić budi nadu da će plemenite poruke šaha, potpuno izbledele u eri šahovske kompjuterizacije nastaviti da žive na ovom prostoru. Pratio sam uživo nastup Inđića na prvenstvu Evrope u Plovdivu (2012), razgovarao sa njim u Vrnjačkoj Banji i uverio se u navedeno, istovremeno i našao istomišljenike u armiji šahista različitih profila koji poznaju Inđića i prate njegov razvoj. Njegov vanšahovski potez na turniru u Paraćinu (ponuda remija u partiji gde je bio nadigran i gde se prosta pozicija nakon grubog previda protivnika konvertovala u njegovu korist) kojim je ličnu dobit pretpostavio empatijskom saosećanju i nevidljivoj šahovskoj pravdi,
još jedna je potvrda specifičnosti njegove šahovske ličnosti. O takvoj odluci se ne razmišlja, ona se donosi nesvesno, u trenutku, „iz karaktera" i na stranu da li je „šahovski rečeno pametna" (različita su mišljenja igrača koje sam anketirao), ona nedvosmisleno ukazuje da mladi Inđić ne igra na sitno (na pola boda ili par rejting poena) nego na nešto veliko o čemu verovatno na svesnom nivou trenutno ni sam nema jasnu predstavu.
Gligorić i Inđić se verovatno nikada nisu sreli, pitanje je da li je proslavljeni velemajstor okupiran drugim temama pred kraj svog života uopšte i čuo za mladog šahistu. Inđić o Gligoriću zna mnogo, između ostalog imao je potrebu da mu i svojim prisustvom na ispraćaju oda poštovanje. Nisu se sreli, ali su se „okrznuli u simboličnom mimohodu", jedan na putu u legendu, drugi ka šahovskoj pozornici.
Njihova veza treba da budemo mi koji činimo šahovsku javnost, kreiramo šahovsko mnjenje i istinski odani drevnoj igri najdobronamernije želimo da prošlost i sadašnjost srpskog šaha povežemo u ime budućnosti. I sami ćemo biti vredniji, ako znamo da cenimo vrednosti drugih. A u našoj šahovskoj sredini, pravih vrednosti nema baš u izoobilju. Godina za nama broji poslednje dane, ali nova kao da je već počela, u njoj Gligoriću dugujemo memorijal, a Inđiću osmišljenu podršku.
ŠAMPIONAT I NJEGOVA SENKA
„Protesti su dobri i kad ne uspevaju" Mirko Kovač
Šampionat Srbije (Subotica, 7-17. 04. 2014) je završen, slava pobedniku! Pobeda Aleksandra Inđića, našeg najmladeg velemajstora je uzvišeni trenutak srpskog šaha, a za njega, uveren sam tek početak velike karijere. Ništa manje divljenja svojom borbenošću nije izazvao i najstariji učesnik turnira velemajstor Branko Damljanović koji se, u maniru strašnog Viktora iz najboljih dana, „spuštenog garda upustio u otvorenu tuču sa omladinom". Sa samo dva remija u svojoj turnirskoj koloni, simbolično je ostao poslednji na sceni i stavio završnu tačku na turnir.
Ideja ovog članka, međutim, nije glorifikacija pobednika i nagrađenih, o njima će se sledećih dana puno govoriti i pisati. Njegova namena je, da pre nego što se svetla i definitivno pogase i eho proteklih događanja nepovratno prestane da odjekuje pustom pozornicom, zvaničnim pobednicima pridoda i dvojac „izopštenih" koji to vaistinu jesu iako nisu povukli nijedan potez.
Kratka retrospektiva događaja prostire pred nas sledeću priču.
Velemajstori Boban Bogosavljević (u tom trenutku zvanični šampion zemlje) i Miroslav Miljković, sa svim legalnim pravima učešća na turniru, izvukli su turnirske brojeve ali se nisu pojavili u sali za igru. Iako su i pored izraženog nezadovoljstva što su im na volšebannačin (bez blagovremene najave u raspisu) ukinuti finansijski bonusi, bili spremni da igraju, o čemu svedoči njihov dolazak u Suboticu i Bogosavljevićevo pismeno obraćanje objavljeno u Politici od 7. Aprila 2014, odustali su od nastupa. Suočeni sa autoritarnim, bahatim, arogantnim, pretećim ponašanjem oficijelnih zvaničnika na tehničkoj konferenciji, procenili su da su odbrana ličnog dostojanstva i samopoštovanje vredniji od „potencijalne dobiti učestvovanja" štiteći na tajnačin pored sebe i izvorna načela igre kojoj su posvećeni. I to bi u najkraćim crtama bilo to. Bura se brzo stišala, vreme taj dragoceni saveznik z zabašurivanja svakolikih ujdurmi dalo je svoj doprinos i performans je krenuo. Ispostavilo se da je neprijatna epizoda bila prava „double win" kombinacija jer je „svim preostalim sem njih dvojice" donela dodatne benefite. Učesnici turnira, esnafske kolege „buntovnika" koji su njihovu borbu za svoja prava odgledali sa akademskim mirom, „zadubljeni u svoje misli i pogleda upravljenog ka daljini", dobili su kraći i komforniji turnir, a organizatori su posledično umanjili troškove. No i pored svih „divota" koje su nastale nakon odlaska dva revolucionara" i pored toga što kako reče jedan od njihovih kolega “koga nema bez njega se može" tamna senka koja je natkrilila dotična zbivanja nije izgubila na „tamnoći". Niti će je izbrisati idilični scenario dobro obavljenog posla" koji će slavodobitno biti predstavljen u nekom zvaničnom godišnjem, polugodišnjem, kvartalnom izveštaju, na odboru, izvršnom savetu, skupštini, nadzornom odboru bilo gde.
Da li šahovska javnost treba da bude ponosna na svoje zvanične predstavnike koji se na takav način odnose prema perspektivnim velemajstorima čije interese treba da brane, od kojih je jedan u tom trenutku i zvanični šampion zemlje? Koje ih to reference kvalifikuju za takvo bahato ponašanje? U kojoj zemlji se tako odnose prema svom prvaku, zar nam stvarno toliko pretiče, da se tako lako možemo odreći vrednosti koja se na najpošteniji način višestruko dokazala? Birokratski svet koji na ovakav način kreira aktuelnu šahovsku politiku, bez obzira na sve iluzije psihologije vlasti koja zamišlja sebe kao trajnu kategoriju, već posle jednog-dva mandata biće zaboravljen, a ime velemajstora Bobana Bogosavljevića kao šampiona zemlje (višestrukog) ostaće zapisano uz imena svojih slavnih prethodnika i nastaviti da traje u istoriji srpskog šaha!
Korčnoj, kome su njegove ruske kolege u vreme svoje najveće snage zamerali „na prevelikom ponosu", u svojoj autobiografiji je napisao: „ne znam kojim putem će krenuti i koliko daleko stići moja karijera, ali jedno sigurno znam, nikad neću dozvoliti da mi sredina u kojoj živim svojim represivnim metodama ruši samopoštovanje".
Bravo! To je razlog zbog koga se Bogosavljević odrekao odbrane svoje titule, a Miljković debija na dosada najvažnijem turniru svoje karijere.Sa Bogosavljevićem sam se sreo u nekoliko navrata, ali Miljkovića znam od prvih šahovskih koraka. Pratio sam njegov razvoj iz neposredne blizine, odigrali smo i nekoliko turnirskih partija, za vreme studija držao sam mu praktičnu nastavu, kod mene je polagao ispit iz Nuklearne medicine. Imali smo specifičan odnos, znao je da ima šahovski" kredit, ali to nikada nije zloupotrebio. Prvomajsku rupu u semestru smo (na opšte odobravanje studenata u grupi) čak iskoristili da skoknemo do Halkidikija i odigramo turnir na kome je osvojio prvo mesto. Uvek ga je odlikovala naglašena pravdoljubivost i solidar nost sa drugima, mnogo puta se to okretalo na njegovu štetu. Sa velemajstorom Marjanovićem ozbiljno se pripremao za ovaj turnir, kao najmlađi niški velemajstor on je miljenik sredine, svi smo se spremali za brazilsko navijanje". U prvim komentarima, iz subjektivnog žaljenja što propušta veliku šansu, većina nas je bila spremna da odluku o odustajanju proglasi impulsivnom, ali „viša konotacija" koju sadrži ovaj moralni čin vredna je svakog poštovanja. Kao profesor čiji je primarni zadatak da razvija osećaj etičnosti u mladim ljudima, ponosan sam što sam imao studenta (i to šahistu) koji je spreman da više vrednosti pretpostavlja „dnevnim dobitima".
Istorija „šahovskog bunta" stara je skoro kao i sama igra. Mnogo se primera na tu temu može naći u šahovskoj zaostavštini. I gotovo po pravilu buntovnici su stradali, ali su zato ideje u ime kojih su se davali, doprinosile razvoju igre i boljitku sledećih generacija. Podsetimo se na trenutak najslavnijeg među njima, legendarnog Bobija Fišera I svega onog blagodetnog u čemu uživaju današnje generacije šahista, kao posledicu njegovog „revolucionarnog delovanja". A na žrtvenik bunta položio je ono najdragocenije što je imao-titulu prvaka sveta.
Ne može se „hodati širokim drumovima", a pritom biti zagledan samo u svoju senku. U svojoj čuvenoj knjizi „King", obraćajući se mladima koji su odlučili da se profesionalno bave šahom Doner poručuje: „Vi koji ste odlučili da u ime šaha žrtvujete naučne karijere, socijalno prihvaćene profesije, porodični život i sve ono svakodnevno uobičajeno, dostupno masama, znajte da ste krenuli na zamoran i mukotrpan put. Neprijateljstvo i zavist je vaša sudbina jer će vaša hrabra odluka postati ogledalo u kome će inferiorni, sujetni, ,gladno ambiciozni" prepoznati svoju beznačajnost. I pošto zbog toga sigurno nećete biti pohvaljeni, možete samo očekivati uznemiravanje i poniženja. Zato vam je potrebno zajedništvo. Vreme je da se mi šahisti odbranimo od onih koji žele da nas liše časti. Nije naš primarni cilj promocija interesa, mi pre svega treba da budemo organizacija koja će sprečiti ono što ne želimo. A mi ne želimo da budemo diskriminisani, ne želimo da budemo prekorevani i prezirani što smo šahisti. Naša organizacija ne treba da bude profitabilno preduzeće, već nešto manje moderno: esnaf, ekskluzivna grupa koja će se odupreti svemu što preti da naruši dostojanstvo naše profesije"!
U kontekstu poručenog, skandal na otvaranju šampionata poput bljeska, na trenutak je osvetlio pozornicu na kojoj su svi akteri opisanih događanja mogli jasno da vide svoja lica. I autoritarna, rigidna, nekompetenta vlast i poslušna pastva koja je u ime lične dobiti spremna da joj pokorno služi. Još u antičko doba Platon je besedio da „država koju čine pojedinci isključivo orijentisani ka svojim interesima, evoluira u mediokritetsko društvo u kome nema napretka jer ono ne živi već vegetira izjedajući samu sebe". Naše društvo je na dobrom putu da ostvari Platonovu viziju. Odluka Bogosavljevića i Miljkovića, da borbu za civilizacijsko ophodenje i dignitet profesije pretpostave ličnim interesima, je iskra koja bi šahovskom rodu mogla da posluži kao inspiracija da u takvom scenariju bude izuzetak!
Nije tajna da su mnogi poznati šahisti, koji su u sovjetsko vrijeme otišli na Zapad, tamo uspjeli da se ostvare mnogo potpunije nego što bi to mogli kod kuće (najjači primjer – Korčnoj). Ali, oni su, po pravilu, odlazili već kao velemajstori, dok je Genna Sosonko, koji je napustio SSSR gotovo prvi, 1972. godine, bio „samo“ običan majstor iz Petrograda. Naselivši se u Holandiji, odmah se latio omiljenog posla: počeo je da sarađuje sa šahovskim časopisima i potpuno se posvetio turnirskoj šahovskoj sceni. Oštar iskorak koji je napravio u tridesetoj godini ostavlja snažan utisak. Sosonko je izrastao u velemajstora svjetske klase, jakog praktičara i vrlo solidnog teoretičara, šahistu stvaralačkog duha, koji traga za novim putevima i ima sopstvene ideje.
Osjeća se ta lenjingradska škola!
U tim godinama otkrio je i svoj dar za šahovsko novinarstvo, a posebno za publicistiku. Taj ga je žanr privlačio odavno. Genna, čovjek široke humanističke erudicije i oštrog kritičkog uma, duboko je zainteresovan za svijet šaha, njegove ljude i njegovu prošlost (što je danas prava rijetkost). Sretali smo se krajem 80-ih i često razgovarali o tim temama, raspravljali i o gorućim problemima šahovskog života.
Devedesetih godina mnoge njegove misli, izrečene u tim našim razgovorima, pretočene su u sjajne publicističke članke. Ti su se tekstovi potom pretvorili u knjigu „Znao sam Kapablanku“ (2001), koju sam čitao i iznova čitao s velikim zadovoljstvom. A sada je pred nama nova zbirka neponovljivih šahovsko-književnih eseja Genne Sosonka — „Moja svjedočenja“.
Pred očima čitaoca smjenjuje se galerija izvanrednih portreta, ispisanih s ljubavlju i poštovanjem prema šahu, uz odgovarajuću mjeru objektivnosti i distance. Pogledajte – to je šahovski svijet, njegovi junaci sa svim svojim vrlinama i manama! U taj neobični panteon ulaze najrazličitiji ljudi – oni koji su činili suštinu i smisao šahovskog postojanja. Autor duboko osjeća psihološku pozadinu i skrivene mehanizme događaja. I u svakoj rečenici osjeća se njegova želja da naš šahovski svijet učini makar malo boljim, čišćim i svjetlijim.
U vremenu propadanja ruskojezičnog šahovskog novinarstva i publicistike, Sosonko se danas za mene izdvaja kao nesumnjivo „šahista-pisac broj jedan“. Priznajem, njegovo posvećeno stvaralaštvo pomoglo mi je i u radu na mojoj knjizi „Moji veliki prethodnici“. Poželio sam da prikažem razvoj šahovske igre upravo kroz sudbine junaka prošlosti, da prenesem čitaocu ne samo poteze i varijante, već i samu atmosferu tih vremena.
Ali kako je Genna postigao takav nivo unutrašnje slobode? Evo njegovog sopstvenog priznanja:
„Moja sadašnjost postala je to što jeste upravo zahvaljujući prošlosti, koju sam želio da odbacim... Da bih osjetio Rusiju, morao sam da odem iz nje, da je vidim s distance.“
Da, imao je sreću da ode u onim godinama kada ga sovjetski kompleksi još nisu uspjeli potpuno zarobiti. Jer šahovska elita je i danas uglavnom sovjetska po svom mentalitetu; čak su i mnogi koji su otišli 80-ih i 90-ih ostali dušom u sovjetskom šahu. A da i ne govorimo o novinarima. Kada čitate mnoge današnje članke, neprestano osjećate neko politikanstvo, „prilagođavanje trenutnom vjetru“. Kod Genne toga nema ni traga! On je uspio da postane zaista slobodan čovjek, da se izdigne iznad borbe, iznad uslovnosti šahovskog svijeta. Veoma je važno to što on odlično poznaje taj svijet i sam je njegov sastavni dio, ali upravo zahvaljujući svom položaju nezavisnog posmatrača, koji oštro zapaža i dobro i loše, njegovi tekstovi su toliko bogati i uzbudljivi.
Njegovi portreti – to nije novinarstvo, to je prava književnost. Sviđalo vam se to ili ne – tako je bilo! I njega baš i ne zanima šta će o tome reći neki ugledni šahovski funkcioneri.
Genna Sosonko s pravom se može smatrati dostojnim nasljednikom najboljih tradicija šahovske književnosti prve polovine 20. vijeka – one koja se razvila u predvojnoj ruskoj emigraciji, a gotovo potpuno bila uništena u SSSR-u. Jer s početkom sovjetske dominacije u šahu, igra je postala izrazito politizovana i nestala je i najmanja mogućnost da se o ljudima govori istinito, pružajući im sveobuhvatne i objektivne karakteristike. Hvala Genni što je uspio da oživi taj žanr i stvori stil pripovijedanja koji pruža istinsko zadovoljstvo čak i najzahtjevnijem čitaocu.
Želim autoru ove knjige da još dugo nastavi da radi ono što radi najbolje na svijetu. Jer svaka njegova nova priča znači očuvanje djelića našeg šahovskog bića. Meni se to čini izuzetno važnim, i nadam se da će Genna uspjeti da sačuva još mnogo karaktera i sudbina za buduće generacije. Ma koliko se šah mijenjao, njegova istorija će uvijek biti zanimljiva ljudima kao dio ljudske kulture.
Moskva, maj 2003.
Genna Sosonko
Ruskom čitaocu
U predgovoru čitalac i pisac gledaju u različitim pravcima. Za čitaoca, knjiga je u budućnosti. Za pisca – u prošlosti. A i sama ova knjiga je o prošlosti. O prošlosti šaha i o ljudima šaha.
Ako za milione ljubitelja šah ostaje samo igra, na najvišem nivou on je postao sport i nauka, dok je od umjetnosti faktički ostalo samo jedno – vještina da se koriste najnovija naučna dostignuća. Šah, prolazeći kroz vijekove, potpuno je izgubio svoj prvobitni imidž razonode, zabave za dosadnog radžu. Moto Kraljevskog pozorišta u Kopenhagenu bio je: „Ne samo za zabavu“. Isti se moto može primijeniti i na savremeni šah.
Ali razliku između šaha nekad i sad nije lako odrediti. Indijanci Puri su, recimo, imali samo jednu riječ za juče, danas i sjutra – razliku su pravili gestovima: za juče su pokazivali unazad, za danas – nagore, a za sjutra – unaprijed. Kada bismo umjesto pojma vremena uzeli šah, mogli bismo zamisliti kakav je bio – osvrćući se unazad, raspravljati o tome kakav je danas – pokazujući prema gore, ka današnjim šampionima, ali da li možemo pogoditi kakav će postati – ako pružimo ruku unaprijed?
Kada ponovo igram partije majstora iz prošlosti i uporedim ih sa savremenim partijama, ponekad mi se čini da su ruševine ljepote ponekad ljepše od same ljepote. Koliko god da nas impresioniraju monumentalne građevine od stakla i betona, ni ruševine Pompeje nisu manje privlačne. Kao što ne možeš reći koja je muzika bolja – stara ili savremena, ne možeš tvrditi ni čije partije donose veće zadovoljstvo: Greka, Morfija, Štajnica, Kapablanke, Talja ili Kasparova. Na sreću, šah je višeslojan, i ima ljubitelja i za jedno, i za drugo, i za treće.
U mnogim oblastima – muzici, književnosti, politici – možeš da živiš na osnovu svoje reputacije. U šahu to ne prolazi: tu je sve vidljivo, i za stare zasluge se ne možeš sakriti. U ovoj igri nema napumpanih autoriteta. Nemoguće je zamisliti da se otkrije neko novo ime, izuzetan talenat koji je živio u doba Kapablanke, a da su ga savremenici previdjeli, ili da bude oboren status istaknutog igrača: vizit karta šahiste su njegove partije i rezultati. Šah traži stalni uspjeh, stalnu potvrdu titule, ugleda, klase. Zato je šah na najvišem nivou uvijek bio težak, ponekad i surov posao.
Prošlost o kojoj govorim u ovoj knjizi – nikada se neće vratiti. Mi živimo u „razčaranoj“ šahovskoj stvarnosti, i sumnjam da je moguće ponovo je začarati. Jako je teško događaje od prije 20, 30 ili 40 godina – istinu tog vremena – predstaviti kao istinu današnjice. Istina života je prolazna i promjenjiva. Pogotovo kada se radi o sovjetskom periodu – o osjećaju svijeta, običajima, zakonima – pisanim i nepisanim – tog vremena.
Kada se prisjećam sovjetskog šaha, pojmova koji svakim danom postaju sve nejasniji, pa čak i nerazumljivi novim generacijama, pitam se: ima li uopšte smisla čuvati sjećanje na tako uski dio kulture? Čini mi se da je odgovor – da. Svako ljudsko iskustvo vrijedi razumjeti i analizirati – pa tako i ono iz kojeg su izrasli svi šahovi druge polovine prošlog vijeka, i na kojem se temelji šah današnjice. Proučavanje tog iskustva omogućava da izvučemo važne zaključke ne samo o razvoju igre, već i o sistemu koji je tom razvoju doprinio. Herc je, proučavajući elektromagnetnu teoriju svjetlosti, pisao da matematičke formule imaju svoj sopstveni život. To isto se može reći i za šah. O njegovoj ljepoti i logici. Šah je pametniji od nas, pametniji čak i od svojih stvaralaca.
Savremeni šah je nezamisliv bez korišćenja klasičnih obrazaca iz prošlosti. Želio sam da ispričam o ljudima koji su te obrasce stvarali. Pokušao sam da njihova imena ispišem na morskom pijesku, prije nego što ih nadolazeći talas zauvijek izbriše i rastvori u istoriji kompjuterskog šaha novog vijeka.
Mnoge junake ove knjige sreo sam još dok sam živio u Lenjingradu, iako sam tada faktički već emigrirao na Zapad. Zato su rečenice koje ćete pročitati napisane, naravno, u drugoj polovini mog života, ali su osjećanja postojala i tada – samo što ih tada nisam umio da izrazim.
Nakon što sam prije trideset godina napustio Sovjetski Savez, želio sam da sve što prije ostavim iza sebe, ali razliku između onoga od čega sam pobjegao i onoga od čega mi je bilo žao da odem, shvatio sam tek kad sam već otišao. Za one koji su ostali, prestao sam tada da se uklapam čak i u tužni uzdah pjesnika Saadija – postao sam istovremeno i onaj koga nema, i onaj koji je daleko.
Moje lenjingradske godine odmotavale su se kao beskonačna traka, ali sada je vrijeme počelo da se ubrzava na čudan način, poznat svima koji su ušli u posljednji krug. Kao u peščanom satu, čije je stakleno „strukovanje“ izlizano – pa pijesak sada ističe brže nego dok je sprava bila nova. U tom posljednjem dijelu puta, osjećaš da ne stariš toliko ti – koliko svijet oko tebe postaje mlađi. A šahovski – prije svih. Paradoksalno: šah postaje sve složenija igra, a šahisti sve jednostavniji ljudi. Možda zato što profesionalni šah traži sve više energije i vremena i ne trpi pored sebe nijednu drugu strast ili zanimanje.
Svi junaci ove knjige su iz skorošnjeg prošlog vremena, koje danas izgleda udaljeno i zagonetno, naročito mladim generacijama šahista, koji gledaju na svoje velike prethodnike kao na neku ujednačenu masu, u kojoj je Botvinik savremenik Štajnica, a Talj – Morfija. Ne pretendujem da sam ih prikazao potpuno i do kraja. Znam koliko je nedostatan instrument zvan pamćenje – jer često nam ne daje ono što želimo ili biramo, nego ono što samo ono odluči da nam pokaže. Ljudsko pamćenje je kao reflektor: osvjetljava pojedine momente, dok sve ostalo ostaje u neprobojnim sjenkama.
U knjizi su i portreti onih koje sam upoznao već na Zapadu. Želio sam da te ljude prikažem ne samo kroz šah, već i u njihovim odnosima s drugima, u društvima koja su se bitno razlikovala od onih u kojima je većina mojih junaka provela život, kao i ja – prvu polovinu svog života. Govoreći o drugima, otkrivao sam i sebe, nastojeći da prevaziđem stid poznat svakome ko mora da priča o sebi. Lutajući svijetom koji se otvorio na širom i istovremeno postao tako mali, vraćajući se na mjesta na kojima sam susretao junake ove knjige, primjećujem apsurdni paradoks: moguće je vratiti se u prostoru, ali nije moguće vratiti se u vremenu. Sve je ostalo na svom mjestu: kuća na Park aveniji u Njujorku, gdje je živjela Olga Kapablanka, kafić u Amsterdamu u kojem sam još juče pio kafu sa Salom Florom, statua Bude u Borobuduru pored koje je stajao Toni Majls, i šahovski klub u Aničkovom dvorcu u Peterburgu, koji me pamti kao malog dječaka. Ali vrijeme – to čudesno, neuhvatljivo vrijeme – otišlo je zauvijek. I sva čar prošlosti je baš u tome – što je prošla, što je zavjesa spuštena, a na sceni su već nove kulise za drugu predstavu.
Dio eseja iz ove knjige već je bio objavljen – ali se verzije na ruskom i na drugim jezicima ne poklapaju. U tekstovima objavljenim na engleskom, stranice posvećene temama i pojavama koje su razumljive samo ruskom čitaocu, koji zna sovjetsko vrijeme ne iz priče, često su bile skraćene ili potpuno izostavljene. S druge strane, objavljivanje na ruskom jeziku često je nailazilo na otpor urednika koji su smatrali da pojedine rečenice – a još više same ideje – nekome mogu zasmetati. Odgojeni u duhu sovjetske vlasti, ti urednici nisu umjeli da na tekst gledaju bez konjunkturnog pristupa, bez autocenzure – čak i kada ona više nije štitila državu, već interese konkretnih pojedinaca.
Eseji koje sada objavljujem bez skraćivanja i uvijanja, na jeziku na kojem su i napisani, najpotpunije prikazuju ono što sam uradio u poslednjoj deceniji.
Amsterdam, novembar 2002.
Prvi dio
Sabirajući utiske
DVA ŽIVOTA
U avgustu 2001. godine moj život se podijelio na dvije jednake polovine. Prva je protekla u Petrogradu, koji se tada zvao Lenjingrad. Druga – u Amsterdamu.
Iako su ta dva grada slična, Petrograd i Amsterdam se u meni ne preklapaju. Neva i Amstel su za mene različite rijeke, i ako mi se dogodi da hodam amsterdamskom Caar Peterstraat ili Nevskim prospektom pored holandske crkve u Petrogradu, drugi pogled to registruje – ali razliku između ta dva grada jasno osjećam. Kao dijete koje odrasta u dvojezičnoj porodici i zna s kim i kojim jezikom treba da govori.
Tramvaj broj 5 ne mijenja svoju trasu – i danas staje kod moje kuće u Amsterdamu, baš kao što je to činio u mom prošlom životu u Lenjingradu – i tu zbrke nema.
Broj mog stana u Baskovom pereulku bio je 33. Prvih deset godina u Amsterdamu živio sam u kući broj 22, narednu deceniju – u broju 11. Prije nekoliko godina, pokušavajući da izmaknem sudbini, preselio sam se u kuću sa brojem 16, koji mi nije govorio gotovo ništa.
Strancima koji su dolazili u Sovjetski Savez, najprivlačniji grad je obično bio Lenjingrad – Sankt Peterburg. Danas se Lenjingrad ponovo zove Sankt Peterburg – ali za starije njegove stanovnike, koji su većinu života proveli u „Lenjingradu“, to ime je i dalje živo. Isto važi i za šah: Lenjingradska varijanta holandske odbrane na čudan način objedinjuje oba moja boravišta.
Iako se zvuci vjetra i bubnjanja kiše na Nevi i na Amstelu ne razlikuju mnogo, moj preseljenje iz Lenjingrada u grad u kojem sada živim bilo je više od geografskog pomjeranja. Taj prelaz označio je početak novog života.
Riječ „holandski“ ušla je u moj život rano – gotovo otkad znam za sebe. Kad se osvrnem pedeset godina unazad, jasno vidim mamu kako u decembarsko veče 1948. godine grije ruke nad peći – „holandkom“. Pored te peći stajao je otoman na kojem sam spavao.
Tada smo živjeli četvoro – sa bakom i sestrom – u jednoj sobi od 25 kvadrata u komunalnom stanu, ali ta soba mi nije djelovala tijesno. Osim nas, u stanu su živjeli Kantori, Galperini i Levin-Kogani. Jedina Ruskinja bila je mlada žena po imenu Ljuda, ali je i ona nosila prezime Sarenok.
U prvim mjesecima u Holandiji, kada bih pričao ljudima o našem stanovanju, gotovo uvijek bi me pitali: „A koliko ste imali spavaćih soba?“ Brzo sam shvatio da istinit odgovor ne odgovara njihovim predstavama, pa sam odgovarao prema raspoloženju: ponekad dvije, ponekad tri.
Sjećam se sebe kao dječaka u prodavnici na uglu ulica Nekrasova i Vostanija, kako stojim u redu kod kase da uzmem račun za holandski sir. Sjećam se i sebe kao savjetnika u radnji „Voentorg“ na Nevskom, pored bioskopa „Hudojestveni“, gdje je mama dugo birala šešir koji je, iz nekog razloga, zvala „holandkom“. Bio je koketan, sa vještačkim cvjetićima – i vraćen je u radnju nekoliko sati nakon kupovine. A meni je tada upućen ukor: „Kako si mogao da mi to preporučiš – pa nisam više djevojčica.“
U studentskim danima, pet godina zaredom prolazio sam pored ostrva Nova Holandija na putu ka univerzitetu – sa njegovim veličanstvenim, strogim sivim lukom. Na ostrvu se nalazila jedna od rezidencija Petra Velikog, koji je tu svraćao kad bi posjetio Galerijsku brodogradilišnu radionicu, gdje je radilo mnogo holandskih majstora. On je mislio o Amsterdamu kada je osnivao svoj grad – prije gotovo tri vijeka.
Petar Prvi je iz Holandije donio u ruski jezik mnoštvo riječi – uglavnom vezanih za more – dok je Holanđanima ostavio samo dvije ruske. Njihova riječ durak nije ni blizu naivna i dobrodušna kao Ivan-budala, dok vesela riječ pierevaaien, iako potiče od ruskog „pir“, u holandskom znači nešto poput „ludovati bez mjere“. Duga ruska pijanstva mladog cara i njegove mnogobrojne pratnje, koja su se odvijala u Amsterdamu mjesecima, ostavila su na Holanđane jak utisak.
U avgustu 1972. godine, dok je bio u toku meč Fišer–Spaski, jedan od najintrigantnijih u istoriji igre, meni nije bilo do šaha: napuštao sam Sovjetski Savez.
Holandija je tada zastupala interese Izraela, s kojim SSSR nije imao diplomatske odnose, pa sam vizu za izlazak dobijao u holandskoj ambasadi u Moskvi. Ambasada se nalazila sasvim blizu Centralnog šahovskog kluba, do kojeg sam znao put još iz dana juniorskih turnira.
Kada sam izašao iz Sovjetskog Saveza, osjetio sam se kao novorođenče: sve poznato je nestalo, a preda mnom se prostirao ogroman, nepoznat svijet. Imao sam dvadeset devet godina. Odlazeći, vjerovao sam da da bi se počelo iznova, moraš zaboraviti staro. Ispostavilo se da je to nemoguće.
Pravo da „nešto ne smatraš da se desilo“ pripadalo samo ruskom caru, a i Persej je znao: kad pas, nakon mnogo muke, pregrize povodac i pobjegne, oko vrata mu još dugo visi veliki komad lanca.
Moja sadašnjost je postala takva zahvaljujući prošlosti, koju sam pokušao da odbacim. Ali ona je ostala – uskladištena i pročišćena u pamćenju. A i obrnuto: prošlost ne bi isplivala, da nije bilo tog mog zapadnog poglavlja. Štaviše – da nije bilo druge, holandske polovine mog života, Rusija mi ne bi bila otkrivena.
Da bih osjetio Rusiju, morao sam otići iz nje, vidjeti je sa distance. Da bi nešto sagledao drugačije, potrebne su ti nove oči – jer stare vide samo ono što su navikle da vide.
Iako se moja holandska polovina života drastično razlikuje od one prve, ruske, ona se oslanja na nju – kao slon na kornjaču iz indijske priče – i ne mogu se razdvojiti. Kao što ne možeš čuti pljesak samo jedne ruke.
Mama me naučila da igram šah. U sredini sobe, tačno naspram peći „holandke“, stajao je trpezarijski sto, prekriven izblijedelom mušemom. Ponekad bismo uveče, poslije večere, na njemu rasprostirali staru kartonsku tablu i igrali dame ili šah. Tu tablu još uvijek jasno vidim: bila je izlizana na mnogim mjestima, a najviše je stradao kvadrat g2. Psihoanalitičar bi lako uočio vezu između te činjenice i moje sklonosti čitav živto fijanketiranju lovca na kraljevom krilu. Mama je uvijek otvarala partiju potezima oba centralns pješaka za po dva polja. Naravno, ja sam slijedio njen primjer. Vjerovatno se time objašnjava moja ljubav prema prostoru i centralnoj igri, koja me drži do danas.
Nismo imali prave figure – igrali smo sa papirićima na koje je mama napisala nazive figura. Jednom nas je u toj igri zatekao mamin brat, ujak Volođa, i kupio nam pravi šahovski komplet. Glava jednog bijelog konja ubrzo se odvojila od postolja, pa smo je prilikom igre jednostavno polagali ravno na tablu. Drugi mamin brat, Adolf, umro je početkom 1941. godine. S tim imenom, bilo bi mu teško da je doživio rat.
Mamu je šah naučio njen otac, moj djed, koga nikad nisam vidio – umro je od gladi u opkoljenom Lenjingradu godinu dana prije mog rođenja, u januaru 1942. Te zime bilo je strašno hladno, a u kući jedva nešto toplije nego napolju. Djed Ruvim ležao je u sobi u kojoj sam proveo prvu polovinu svog života više od nedjelju dana, sve dok baka, koja se i sama jedva kretala, nije uspjela da ga odvuče na sankama do groblja, gdje je sahranjen u zajedničkoj grobnici.
Dobro se sjećam bake Tamare, kako se njiše ispred upaljenih svijeća i govori nešto na meni nerazumljivom jeziku. „Bako,“ pitao sam je, „bako, moliš li se Bogu? Zašto onda ne ideš u crkvu?“ – „Odrasćeš, pa ćeš razumjeti“, odgovarala bi bez objašnjenja. Kad sam malo porastao, baka je ponekad sa mnom pričala na jidišu, ali umrla je kad mi je bilo šest godina. Moj njemački je, zapravo, moj holandski, začinjen bakinim jidišem, uz poneku njemačku riječ.
Otac je imao drugu porodicu, i kad bi me neko pitao za njega, govorio sam: „Otac ne živi s nama.“ Nismo imali nikakve odnose. Kad bismo u školskim formularima ili dnevnicima morali da upišemo podatke o roditeljima, uvijek sam osjećao neprijatnost zavidio dječacima koji bi s ponosom govorili: „Poginuo je na frontu.“ Oca sam vidio svega nekoliko puta. Posljednji put u prenatrpanom autobusu u Nevskom prospektu – odgovorio sam potvrdno na pitanje da li silazim na sljedećoj stanici, okrenuo se i ugledao njega. Nije me prepoznao – bio je vrlo kratkovid. Sljedeće godine je umro.
Igrajući fudbal u Tauriđanskom parku ljeta 1954, slomio sam ruku. Osuđen na gipsani zavoj tokom mjesec dana, počeo sam da igram šah. To interesovanje je otišlo predaleko i njegove složene posljedice osjećam do danas. Danas, skoro sedamdeset godina kasnije, kad više ne igram šah – ili ga igram vrlo rijetko – dešava mi se da me zaboli ruka baš na mjestu gdje je tada bila slomljena. Doktor kaže da je to plod moje mašte i da to „nije moguće“.
Poslije srednje škole upisao sam Geografski fakultet. Studije nisu bile prezahtjevne, pa je ostajalo dosta vremena za šah. Specijalizirao sam ekonomsku geografiju kapitalističkih zemalja. Kako primjećuje engleska šahovska enciklopedija: „Već tada se pripremao za život na Zapadu.“
Iako sam bio majstor, rijetko sam sam igrao – više sam se bavio trenerskim radom. U jednom periodu pomagao sam Talju, a posljednje godine pred odlazak – Korčnoju. Moja odluka da napustim zemlju nije se dopala vlastima. Na oglasnoj tabli u foajeu Čigorinskog kluba, i poslije mog odlaska, duže vrijeme su visila dva obavještenja. Na jednom, ispod spiska ekipe Lenjingrada, moglo se pročitati: trener – majstor G. Sosonko, a drugo je bilo naredba Sportskog komiteta o mojoj diskvalifikaciji zbog „izdaje Otadžbine“. Ta dva papira mirno su koegzistirala sve dok se neko nije dosjetio da prvi ukloni.
Moja prava profesionalna šahovska karijera počela je na Zapadu. Da bih je učinio jednostavnijom, skratio sam svoje ime, a da bih ga učinio čvršćim, dodao sam još jedno „n“. Primamljivo je bilo ostaviti puno ime, posebno nakon što ga je novinar jednih holandskih novina podijelio na dva dijela, dajući mu aristokratski italijanski prizvuk: Gennadi Sosonko. Još efektnije je izgledalo na kineski način ispisano „So-son-ko“ na programu simultanke koju sam držao negdje u Belgiji u proljeće 1974. U oba slučaja odlučio sam da bi to bilo ipak previše.
Gena koji je živio u Rusiji i Genna koji se pojavio na Zapadu nose isto prezime, ali su po mnogo čemu veoma različiti ljudi – da ne kažem potpuno različiti. Nedavno sam dobio potpis od prijatelja iz prvog perioda mog života u knjizi: „Genni kojeg još pamtim kao Genu“ – i nisam to nimalo doživio kao šalu. Od Rusije me ne dijele samo godine i kilometri – nešto mnogo dublje.
Dva mjeseca nakon dolaska u Holandiju počeo sam da radim u „Schaakbulletin“-u. Taj časopis bio je prethodnik New in Chess, u kojem su kasnije objavljena gotovo sva esejistička poglavlja iz ove knjige. Posao u časopisu kombinovao sam s igranjem na turnirima. Kako su rasli moji uspjesi, praktično igranje je postalo najvažnije.
U proljeće 1973. razgovarao je sa mnom potpukovnik Z. Ponudio mi je posao – predavanje ruskog jezika na kursevima u Gardervejku. Na tim vojnim kursevima učili su mladi ljudi s univerzitetskim diplomama; kurs jezika potencijalnog neprijatelja bio je ubrzan i intenzivan. Sam potpukovnik govorio je savršeno ruski. Odbio sam, objašnjavajući da je moje hobi konačno postalo moja profesija – što ga je prilično iznenadilo. Umjesto nesigurnog postojanja šahovskog profesionalca, nudio je vrlo respektabilnu karijeru – ali čak i takva ograničila bi ono zbog čega sam i napustio Sovjetski Savez. Na rastanku, pružio mi je vizit-kartu: „Za slučaj da se predomislite“. Listajući nedavno stare papire, pronašao sam je i nisam odmah mogao da se sjetim kojem periodu života pripada. Teško da bi mi danas mogla zatrebati.
Ne znam kako bi mi se život odvijao da sam tada prihvatio njegovu ponudu. Jedno je, međutim, sigurno: ne bih vidio svijet onako kako sam ga vidio zahvaljujući svojoj profesiji.
Igranje šaha na profesionalnom nivou zahtijeva krajnju koncentraciju, napetost, potpuno uranjanje u jedan drugi, vještački svijet. Prelazak iz običnog stanja u svijet turnirskog šaha uvijek mi je teško padao, i oni koji me poznaju u ta dva stanja tvrde da poznaju dvije različite osobe.
Šah mi je dao veoma mnogo. Taj igrački svijet je život u minijaturi. U šahu takođe ne možeš povući potez nazad, a ni vrijeme partije nije beskonačno.
Gledajući današnji šah, može se reći da mu je sadašnjost neodređena, budućnost zabrinjavajuća, a jedino je prošlost – zauvijek blistava! Iako znam da nije naročito mudro misliti kako je u staro vrijeme nebo bilo plavlje, djevojke ljepše, žrtve dama efektnije, a ljudi koji su igrali šah zanimljiviji, ipak ne mogu da se otresem misli – bilo je, bilo je!
„Zlatnim šahovskim vremenima“ nazvao je svoju knjigu o šahu prve polovine 20. vijeka Milan Vidmar, ali nije li zlatan u poređenju s današnjicom bio čitav prošli vijek? Ne bi li veliki igrači prošlosti, gledajući šah s početka novog vijeka, osjetili nešto slično onome što je osjećao Lorenc, tvorac klasične teorije građe atoma, koji je žalio što je doživio trijumf kvantne mehanike i vidio kako se sve što je postignuto u nauci – uključujući i njegovo – ljulja.
Iz svijeta romantike, snova i neodređenosti, šah je prebačen u surovu stvarnost. Kao balerina koja je, nakon što je otplesala ulogu Pepeljuge, završila na operacionom stolu zbog akutnog upala slijepog crijeva – i tako prešla u stvarni svijet.
Šah prošlosti, sa svojim oreolom tajanstvenosti, može nam danas djelovati naivno i puno grešaka. Ali zar neće takvim izgledati i šah s početka 21. vijeka – nekome u njegovoj drugoj polovini? Približili smo se otkrivanju posljednje tajne igre: da li prednost prvog poteza, kako je tvrdio Filidor, zaista vodi pobjedi, ili se, uz idealnu igru, ipak završava remijem? Ali – ko može da garantuje da će ta „posljednja istina“ u šahu uopšte biti zanimljiva?
Srećom, šah ima snažne argumente u svoju odbranu. Riječi Audena: „Poezija je stvar potpuno nepotrebna. I jedino njeno opravdanje je upravo to što je potpuno nepotrebno poznavati je“ – odnose se na šah u jednakoj mjeri.
Počev od 1974. godine, igrao sam za reprezentaciju Holandije protiv Sovjetskog Saveza na Olimpijadama i prvenstvima Evrope. Nema potrebe da naglašavam da su te partije za mene imale sasvim drugačiju težinu nego mečevi, recimo, protiv Meksika ili Islanda. Na Olimpijadi u Buenos Ajresu (1978) igrali smo u posljednjem kolu, i od ishoda našeg meča zavisilo je da li će Sovjetski Savez osvojiti zlato. Te noći prije meča, rukovodioci sovjetske ekipe pokušavali su da me ubijede da ne igram. Razgovor se vodio na različitim nivoima – od „znate, sa vizama za ulazak kod nas nema nikakvih problema“ do „ne zaboravi da ti je sestra još uvijek u Lenjingradu“ – ali nisu uspjeli da me nagovore.
„Igram za Holandiju, a ne protiv Sovjetskog Saveza,“ ponavljao sam, iako ne baš iskreno. Kratka rečenica u novinama: „U meču SSSR – Holandija, partija Polugajevskog na drugoj tabli završena remijem“ – bila je moja nagrada: nakon odlaska, moje ime nije smjelo da se pojavi u sovjetskoj štampi. Sportske novine iz Lenjingrada, u kojima je pisalo da su prva tri mjesta na prvenstvu Holandije 1973. podijelili Enklaar i Zujdema, čuvam i danas.
Turnir u Vadinxvejnu 1979. godine otvorio je premijer Holandije van Aht. Tu je bio prisutan i sovjetski ambasador Tolstikov, koji je u moje vrijeme bio partijski sekretar Lenjingrada.
– Znate li holandski izraz: „Držite zastavu visoko?“ – upitao me premijer, želeći mi uspjeh u turniru. – A vi, Lenjingrađanine, držite nivo. Nivo, kažem, naš nivo držite, Lenjingrađanine – s namjernom grubošću ponovio je ambasador, čovjek krupne građe, niskog rasta, hruščovljevskog izgleda. Nisam znao koga da slušam, i uzdrman tim riječima, započeo sam prvu partiju s Karpovom. Riječi: „Drži nivo, Lenjingrađanine“ još dugo su me progonile.
Na Olimpijadama, prvenstvima Evrope i na međunarodnim turnirima redovno sam se susretao sa šahistima iz SSSR-a, ne samo za tablom. Većinu sam znao još iz vremena dok sam živio tamo, neki su mi bili i prijatelji. Kontakt sa emigrantom nije mogao biti odobren od strane vođe delegacije, koji je gotovo uvijek bio prisutan na inostranim turnirima gdje su igrali sovjetski šahisti. Zato smo se sretali uglavnom u nekoj sporednoj ulici, daleko od hotela, a ja sam šetnje birao po unaprijed razrađenim rutama.
U tadašnjoj sovjetskoj štampi moglo se naići na izraz „unutrašnji emigrant“. U tu kategoriju, bez sumnje, spadali su moji prijatelji. Za neke od njih, unutrašnja emigracija postala je preuska – napustili su Sovjetski Savez i danas žive po raznim zemljama.
Prilikom odlaska na međunarodne i druge zvanične turnire, sovjetskim velemajstorima su se uručivala dosijea o stranim učesnicima. Dosijea su obično sastavljali studenti šahovskog odsjeka Instituta za fizičku kulturu. U njima su se detaljno analizirale i pozitivne strane šahiste, i njegove slabosti. Dobivši od prijatelja, pročitao sam nekoliko puta karakteristike o samom sebi. Napisane su bile pametno, i čitao sam ih s velikim interesovanjem – uvijek je zanimljivo znati šta drugi misle o tebi, pogotovo oni koje uopšte ne poznaješ.
Skoro čitava emigracija prvog talasa sebe se više smatrala Rusima koji su se privremeno našli u inostranstvu, nego Rusima koji su napustili domovinu zauvijek.
Napustivši SSSR, znao sam da odlazim zauvijek. Takva su tada bila pravila igre: država je teško i nevoljno davala dozvole za emigraciju (ako ih je uopšte i davala), ali ta emigracija morala je biti potpuna i konačna – svaki pokušaj da se nakon toga posjeti zemlja bio je unaprijed osuđen na propast. Znao sam da nikada više neću vidjeti ni svoje bližnje, ni svoj rodni grad. S tim osjećajem – zauvijek! – i opraštao sam se. Kada su me u zapadnom periodu mog života pitali da li planiram da ikada više odem u Rusiju, obično sam odgovarao: „Samo ako Lenjingrad opet postane Sankt Peterburg“, i čak su i najmaštovitiji jedva shvatali jasan smisao te rečenice.
Krajem 1974. mojoj majci nije bilo dozvoljeno da me posjeti u Amsterdamu, a pola godine kasnije nisam ni pokušao da se bezuspješno oprostim s njom u Lenjingradu.
U drugoj polovini avgusta 1982. zazvonio je telefon u mom stanu, i poslovni glas, saopštivši da će na jednom kruzeru biti održan revijalni šahovski turnir, predložio mi je da učestvujem. To mi nije bilo u planu: za pripreme za turnir u Tilburgu – tada najjači na svijetu – ostajalo je malo vremena. Odbio sam, ali sam prije nego što sam spustio slušalicu, upitao za rutu. „Baltičko more – uobičajena ruta: Kopenhagen, Stokholm, Helsinki.“ „A poslije?“ – upitah. „Poslije – Lenjingrad,“ ravnodušno odgovori on. Pogledao sam na kalendar – bio je 18. avgust – desetogodišnjica mog odlaska. Rekao sam da ću razmisliti.
Prijatelji i poznanici su me odvraćali od putovanja, a službenik iz Ministarstva spoljnih poslova u Hagu, kome sam se obratio za savjet, s pravom je primijetio: „Naravno, imate holandski pasoš, ali nikad se ne zna, vi to najbolje znate.“ Rekoh sebi da su u pravu…
Nešto je zatreperilo u grudima kada je ujutru 12. septembra mladi graničar kraj brodskog mostića broda „Ledi Astor“ bacio moj pasoš u duboku kutiju, uručivši mi, kao i ostalim putnicima koji su išli na izlet u Ermitaž, dokument crvene boje. Otvorivši ga, moglo se pročitati pravilo ponašanja za putnike kruzera, i među prvim tačkama bila je baš ona zbog koje sam i krenuo na ovo putovanje: zabranjeno je obavljati bilo kakve individualne aktivnosti koje nisu dio ekskurzijskog programa.
Inturistov autobus se potpuno zaustavio na Dvortsovom mostu, zaglavivši se u gustoj masi ljudi u sportskoj odjeći. Kasnije sam saznao razlog: Dan trkača bio je jedan od najmasovnijih sportskih praznika u Sovjetskom Savezu.
Bio je divan septembarski dan, Neva je blistala na suncu, a kad sam se osvrnuo, s lijeve strane su se pružale zgrade univerziteta i Kunstkamere, a s desne strane – Rostralne kolone i Petropavlovska tvrđava. Vodič u autobusu nije gubila vrijeme: „Pravo ispred nas je Ermitaž. Muzej posjeduje jednu od najvećih zbirki slika na svijetu. Ermitaž je osnovan…“ Ispred zgrade Ermitaža trebalo je da me čeka moja sestra, kojoj sam unaprijed javio.
Oko mi se, odviknuto za deset godina od poznatih kontura iz djetinjstva, lako prilagodilo. Najveće čudo bilo je u zvucima: prozori autobusa bili su otvoreni, i svi ljudi oko nas su razgovarali dok su trčali – na jeziku moje mladosti. Poslije petnaestak minuta masa ljudi se razišla, i autobus je krenuo.
Prostor se mjeri vremenom. Sada Amsterdam i Peterburg dijeli tri sata leta. U Peterburgu, kao i u Amsterdamu, imam svoje uobičajene rute za šetnju. Hodam Nevskim prospektom, uvijek se držeći iste strane, kao što sam radio kada sam živio u ovom gradu. Dolazim do raskrsnice Nevskog sa Ulicom Ustanka i na trenutak zastajem. Na tom mjestu sam stajao s majkom i sestrom u nepomičnoj gomili hladnog martovskog dana 1953. godine. Ljudi su stajali svuda – na trotoarima, na kolovozu, na izbočinama zgrada i gradilišta nove stanice metroa – mnogi su plakali. Vrijeme je bilo pet do dvanaest, i odjednom su zavijale sirene i sirene automobila koji su dotad stajali. Svi muškarci su skinuli kape, a mama je počela da mi razvezuje vrpcu na mojoj. Bio je to dan sahrane Staljina.
Sklanjam se ulijevo, prelazim nekoliko blokova, i evo ugla – zgrada. Penjem se na drugi sprat. Stepenice su toliko izlizane da je teško povjerovati da su kamene. Naše stare stanice više nema. Tu se sada nalaze kursevi za računovođe. I ranije su bili tu – vrata preko puta – i na odmoru su na stepeništu uvijek pušili budući knjigovođe koji su polagali za više kvalifikacije. Kuhinja našeg stana sada je učionica. Na mjestu velike peći, na kojoj su stajale kerozinske i primus lampe i gdje je Cila Naumovna obično kuvala kravlje vime kupljeno na Maltiškom tržištu, sada stoji nekoliko računara. Soba u kojoj sam živio sada je direktorova kancelarija, na vratima stoji tabla sa radnim vremenom. Od svih koji su nekada živjeli u toj sobi – živ sam samo ja.
Ja sam potpuno smiren kada mislim na njih, i ne zato što znam da na groblju, gdje su svi jednako mrtvi, ne možeš oplakati svakoga. Čak ni one za koje si bio dio života – i to ne mali, nego za neke i sam život. Sjećanja su urezana u pamćenje čvrsto i zbijeno, kao ogromni kamenovi Zida plača. Više me obraduje nego rastuži kada se iznenada pojavi još jedno sjećanje, za koje sam mislio da je zauvijek zakopano – recimo, sastanak stanara naše zajedničke kuće i žustra rasprava o tome da li je potrebno kastrirati zajedničkog mačka Barsika, koji u tom trenutku ništa ne sluteći veselo trčkara po kuhinji; ili izraz lica Poline Saulovne, duboko stare žene, dok mi – šestogodišnjaku – s osjećajem recituje basnu „Mrav i cvrčak“.
Dva blistava ruska pisca 20. vijeka živjela su u ovom gradu. Obojica su napustili Rusiju. Jedan – u aprilu 1919. godine, brodom iz Sevastopolja, drugi – u maju 1972, avionom Aeroflota, letom Lenjingrad – Beč – standardnom rutom ka slobodi u ono doba za one koji su živjeli u gradu na Nevi. Tri mjeseca kasnije, istom tom rutom otišao sam i ja.
Ni Vladimir Nabokov, ni Josif Brodski se nikada više nisu vratili u Peterburg. Nabokov nije poslušao savjet prijatelja, kneza Kačurina, da se vrati inkognito, i poslao je umjesto sebe svoje alter ego u jednoj pjesmi. Brodski nikad nije ni stigao da se odluči na povratak, iako su ga pozivali. Jednom kad je vidio pravu Veneciju, zauvek je dao prednost njoj, a ne Severnoj. Kao i Nabokov, i Brodski se često vraćao svom gradu u pjesmama i esejima, iako je svjestan bio da „su sve pokušaje da se prošlost oživi unaprijed osuđene na neuspjeh – kao i pokušaji da se shvati smisao života.“
Gledajući danas u prošlost, shvatam da se moje viđenje te prošlosti promijenilo. Svjestan sam da prošlost svakim danom stari, tone u sadašnjost i sve joj je teže udahnuti život. U stvarnosti, mi zapravo pišemo o onome što je prošlost postala sada, a ne o onome kakva je bila tada. Pisati o prošlom je mnogo lakše nego zaista živjeti u njemu. Ono što se nije ostvarilo, što je izgubljeno, ono što je moglo biti a nikada neće biti – sve to daje prošlosti neku tihu, bolnu tugu.
Da bi se prošlost prihvatila, potrebna je hrabrost – da se s njom pomiriš, da naučiš da je vidiš onakvom kakva je bila, bez ukrasa, iluzija i samoprevare.
Znam da je pamćenje optimista: neka sjećanja sada mi se čine idiličnijim nego što su stvarno bila – ili, u najmanju ruku, manje nabijena emocijama trenutka. Znamo da pamćenje ne samo da zna da izbriše tamne boje ružnog ili da ga potpuno zaboravi, već i da ga uljepša: čak i tuga iz prošlosti ne djeluje više toliko tužno kada je gledamo unazad.
„Obilazeći dvorce i galerije sjećanja“, kako je govorio Sveti Avgustin, nailazim ponekad na nešto smiješno ili beznačajno. Mnemosina (boginja pamćenja) često skreće s glavnih puteva, ali katkad neka bezazlena sitnica, šala ili slučajno izgovorena riječ govore ne manje nego notarski ovjerena dokumenta.
Bertrand Rasel se u poznim godinama prisjećao Glastona, kojeg je vidio 1889. godine – bio je to duboko ostario čovjek. Poslije ručka, njih dvojica – jedini muškarci – ostali su za stolom. Rasel, kojem je tada bilo sedamnaest godina, očekivao je da će čuti nešto uzvišeno. „Ovo je veoma dobar portvejn. Pitam se zašto su mi ga sipali u čašu za bordo?“ – rekao je Glaston. Taj portvejn, natočen u čašu za bordo, meni je bliži nego sve izreke tog velikog Engleza.
„Za dopisivanje“, odgovorio mi je dječak na turniru u Indoneziji 1982. godine, i njegov lukav osmijeh pamtim i danas. Upravo sam mu dao autogram, a on me zamolio da pored napišem i svoju adresu.
Vidim Mišu Talja kako pali još jednu cigaretu i nervoznim pokretom precrtava potez koji je već bio zapisao na formularu. Vidim pregib obrva Lava Polugajevskog i njegov strasni pogled neposredno prije nego što će zadati odlučujući udarac u jednoj od naših partija. Od same partije u pamćenju su ostali samo mutni obrisi, i nedavno sam morao da se obratim kompjuteru kako bih je rekonstruisao.
Pripadam ljudima koji su „pametni naknadno“, i prečesto sam u životu, kao i u šahu, oslanjao se na ono rusko „avósj“ – možda će se nekako srediti. Sada osjećam žaljenje što su mnogi razgovori sa junacima ove knjige ostali zaboravljeni. Žao mi je i što mnoga pitanja, čiji bi odgovori mogli da budu zanimljivi čitaocu, jednostavno nikada nisu ni bila postavljena. Tada mi nisu ni padala na pamet – svakodnevna sitnica činila se važnijom. Rijetke zabilješke iz tog vremena slaba su pomoć pamćenju, a stare fotografije mogu samo da uplaše sjećanja. Poznat je paradoks: što duže gledaš poznata lica na fotografijama iz daleke prošlosti, to bledunjavija postaje stvarna slika u sjećanju.
Mnogih od onih o kojima sam pisao više nema. Ili možda – ima. Jasno vidim njihova lica, pokrete, način govora. Čujem njihove glasove. Obraćanje njima znači kretanje nazad niz rijeku Lete, tamo gdje nema budućnosti, već samo prošlost. Tamo gdje je sve jednom zauvijek stavljeno na svoje mjesto: – na suhumsku plažu kod mladog Lava Polugajevskog, – kod Miše Talja koji se, smijući se, raspituje kod Maestra kako je tačno počeo građanski rat u Španiji, – kod Sjome Furmana, duboko pogrbljenog nad tranzistorskim radiom, – kod Olge Kapablanke, kako na Petoj aveniji u Njujorku posmatra medaljon s likom posljednjeg ruskog cara u izlogu antikvarnice.
Sjećao sam se da vrijeme čini s ljudima isto što i prostor s spomenicima: ako staneš preblizu ili predaleko, rizikuješ da ih ne vidiš uopšte – i jedne i druge možeš sagledati samo s određene udaljenosti, iz pažljivo izabrane tačke. Trudio sam se da pronađem tu tačku.
Shvatajući koliko je zadatak težak, želio sam da se barem približim slici u kojoj se „posljednja istina osvjetljava crnim okvirom“, jer bi hrestomatski, uglačani prikaz ovih ljudi bio nedostojan njih samih i dalek od stvarnosti.
Većina onih o kojima je riječ u ovoj knjizi bili su, na ovaj ili onaj način, povezani sa zemljom u kojoj sam proveo prvu polovinu života – Sovjetskim Savezom. Kao što je nemoguće ukloniti amblem sa srpom i čekićem sa zabata zgrade iz 19. vijeka a da se ne ošteti fasada, tako je nemoguće zamisliti te ljude izvan vremena kada je crvena boja države koje više nema dominirala kartom svijeta.
Šah u Sovjetskom Savezu, pod stalnim nadzorom i pažnjom vlasti, bio je čvrsto isprepleten s politikom, kao i sve u toj neobičnoj zemlji. Zatvorenost društva i njegova izolacija od slobodnog svijeta često su uzrokovali da se talenat i energija slivaju u relativno neutralne oblasti. Upravo su ta zatvorenost i izolacija doprinijele razvoju šaha, stvarajući poseban kulturni sloj – ogroman svijet sovjetskog šaha.
Taj svijet se sastojao od brojne armije profesionalnih igrača – zvaničnih i onih prerušenih u amatere – trenera i organizatora. Iz tog zauvijek nestalog vremena – gomile navijača koji su pratili tok partija meča za svjetsku titulu preko ogromnih demonstracionih tabli, postavljenih u centru Moskve na zgradi pozorišta, jer u sali nije bilo slobodnih mjesta. Iz tog svijeta – penzioneri koji su se nadnosili nad šahovskom tablom na klupama u parku po dvadeset stepeni ispod nule i bake koje su strpljivo čekale unuke sa časova teorije, gdje su prvi put vidjeli Legalov mat.
Iz tog svijeta i vremena – mečevi za svjetsku šahovsku krunu, čiji su događaji van table stizali na naslovne strane novina, i sama je stvarnost diktirala libreto za mjuzikl Chess, koji se godinama igrao s rasprodanim kartama u najboljim pozorištima Londona i Njujorka.
Iz tog svijeta – finala državnih prvenstava koja su se igrala u prepunim koncertnim i pozorišnim salama. Samo učešće bilo je uspjeh sam po sebi i za mnoge jake majstore ostalo je neostvareni san. Publika, koja je suptilno osjećala igru, nerijetko je aplauzima nagrađivala lijepu pobjedu ili efektnu kombinaciju. Satima si mogao da razmjenjuješ mišljenja o pozicijama sa sasvim nepoznatim čovjekom, da se posle kola s njim rastaneš zauvijek – ili postaneš prijatelj za cio život. U pres-centru si mogao sresti majstore i velemajstore čija bi imena bila ukras svakom međunarodnom turniru. Za biltene posvećene svakom kolu moralo se dežurati kod kioska „Sojuzpečati“, a radijski prenosi s prvenstava išli su na Prvom programu u sportskim vijestima dana.
Imena ljudi iz tog svijeta bila su svima na usnama i po popularnosti nisu zaostajala za filmskim zvijezdama. Bilo bi šteta da ta imena zauvijek odu u zaborav.
Rasute detalje nesvjesno sam sakupljao u kasicu pamćenja. Oni su se vremenom stopili u jedno, stvorivši portrete ljudi koje sam imao sreće da upoznam. Skupljeni zajedno, ti portreti su za mene neočekivano postali i sažetak mojih ličnih doživljaja iz posljednjih godina.
Svaki put kada bi neko od onih o kojima je riječ u ovoj knjizi napustio ovaj svijet, želio sam da o njima nešto pročitam. Kasnije sam shvatio da zapravo želim da pročitam ono što sam ja znao o njima. Pored toga – ono što sam samo ja znao. Lišen te mogućnosti, odlučio sam da sam o njima pišem.
Otuda – ova knjiga.
Avgust 2001.
MOJ MIŠA
„Glava mi je puna sunca“ – prve su riječi dvadesettrogodišnjeg Miše Talja u prepunoj sali u Moskvi odmah nakon blistave pobjede na Turniru kandidata u Jugoslaviji 1959. godine. Njegov odgovor na pitanje kako će započeti borbu za krunu zvučao je tačno kao čuveno „Idem na vas“: „U prvoj partiji meča s Botvinikom moj prvi potez biće e2–e4!“
U svijet strogo pozicionogh šaha sredine 50-ih godina provalio je mladić – zapravo dječak – s gorućim crnim očima i stilom igre koji je jedne oduševljavao, a druge šokirao. Ono što je pisao jedan holandski list odražavalo je reakciju čitavog šahovskog svijeta: „Za jednog šahistu svjetske klase, Talj igra iznenađujuće nepromišljeno, da ne kažemo očajnički i neodgovorno. Za sada ima uspjeha jer ni najiskusniji i najpouzdaniji defanzivci ne mogu da izdrže ovaj teror na šahovskoj tabli. On teži napadu po svaku cijenu, a u njegovim partijama žrtve jedne, pa čak i više figura, nisu rijetke. Mišljenja o ovom očajničkom stilu igre su podijeljena: neki ga vide samo kao kockara kome sreća trenutno ide naruku, a drugi – kao genija koji otkriva nepoznate oblasti šaha.“
Iako je Talj već bio kandidat za svjetsku titulu, sa šampionom se dotad sreo samo jednom – za vrijeme Olimpijade u Minhenu 1958. godine (priča o tome kako malog Mišu s tablom pod miškom nije primio Botvinik koji se odmarao na Rigi je, naravno, novinarska izmišljotina). Šetajući između stolova dok je protivnik razmišljao, Mihail Moisijevič ga je upitao: „Zašto ste žrtvovali pješaka?“ A dobio je, po Mihinim riječima, huliganski odgovor: „Samo mi je smetao.“ Volio je tu riječ i često bi za vrijeme analize, braneći neku nejasnu žrtvu, dodao: „A da malo huliganizujemo?“
Upoznao sam Mišu u jesen 1966. godine. Došao je na nekoliko dana u Lenjingrad, i u maloj sobici kod jednog zajedničkog prijatelja odigrali smo ogroman broj brzopoteznih partija, od kojih sam ja uspio da dobijem jednu i napravim dvije-tri remija. Poslije toga dolazio je još nekoliko puta, sprijateljili smo se, i nije bilo iznenađenje kada me pozvao u Rigu, njegov grad, da zajedno radimo: uskoro ga je čekao meč s Gligorićem. Naravno, za mene je to bio veliki kompliment. Računajući taj i naredne boravke u Rigi, bio sam s njim ukupno oko pola godine.
Dolazio sam u jedanaest u veliki stan u centru grada, i već za pola sata sjedili smo za tablom. Danas, četvrt vijeka kasnije, shvatam da mu varijante – a bavili smo se, naravno, samo otvaranjima – zapravo nisu bile posebno potrebne. Najvažnije (tu se potpuno slažem sa Spaskim) za njega je bilo da stvori poziciju u kojoj će njegove figure živjeti, i one su zaista kod njega živjele kao ni kod koga drugog. Morao je da stvori napetost i inicijativu, da izgradi poziciju u kojoj će duhovni momenat – dati mat! – nadvladati i ismijavati materijalne vrijednosti.
Mnogo vremena smo trošili na oštre, ali ne sasvim korektne varijante daminog gambita i na žrtvu pješaka u novoinidijskoj odbrani, koju je upotrijebio u jednoj malo poznatoj partiji iz pripremnog meča s Holmovom. Ali smo analizirali i Nimcovičevu odbranu i špansku partiju – otvaranja koja su postala ključna u njegovom meču s Gligorićem.
Često je dolazio i Mihin stalni trener Aleksandar Koblenz, za prijatelje – Maestro. Tako ga je skoro uvijek i Miša zvao. Iza njihove duhovite i ironične komunikacije krila se duboka i iskrena privrženost. „Za danas dosta“, govorio bi Miša. „Ajde sad brzopotezni, blic-blin (‘jao-blic’).“ Žrtvujući nam redom figure (najčešće nekorektno), govorio je: „Nije važno, sad ću mu oboriti zastavicu...“ A u najnapetijim situacijama, kad mu je ostajalo svega nekoliko sekundi, izgovarao bi svoje omiljeno: „Smirenost – moja drugarica.“ Ne sjećam se da je ikada igrao blic bez očiglednog zadovoljstva – bilo da su to bile partije prvenstva Moskve ili Lenjingrada, koje je u velikom broju osvajao, bilo da je to bilo prvenstvo svijeta u Sent Džonsu 1988. ili obična petominutna partija s nekim ljubiteljem koji ga je sreo u hotelu.
Do doba računara bilo je još daleko – Gligorićeve partije bile su rasute po raznim biltenima. Tražeći ih, Miša bi često naišao na neki strani časopis koji su mu slali iz svih krajeva svijeta, pa bi, pogledavši dijagram, predložio: „A da umjesto toga pogledamo neku partiju s posljednjeg prvenstva Kolumbije?“
„Možda da malo odmorite?“ – čuo se glas Mišine majke Ide Grigorjevne, energične, impozantne žene. Bila je najstarija od sestara jedne buržoaske jevrejske porodice iz Rige, koju je sudbina raznijela po čitavom svijetu. U avgustu 1993. trebalo je da njena sestra Riva, koja od kasnih 30-ih živi u Hagu, napuni devedeset godina. Miša ju je gotovo uvijek posjećivao tokom svojih čestih dolazaka u Holandiju.
Kao mlada djevojka otišla je na pola godine u Pariz da usavrši francuski, ali sudbina je imala drugi plan... Tetka Riva je svog slavnog sestrića prvi put vidjela 1959. godine u Cirihu, kada je saznala da će se tamo održati šahovski turnir. „Bio je pun energije, zračio je“, prisjeća se ona, „a onaj mršavi visoki Amerikanac, još dječak, upijao je svaku Mišinu riječ...“ Samo dvije godine mlađa bila je i druga njena sestra, Ganja, koju se dobro sjećam još iz Rige, a sada živi u Bruklinu.
Prezime Mišine majke, koja je preminula 1979. godine, bilo je Talj – kao i njegovog oca: udala se za svog rođaka. U ogromnom stanu (bar meni se tada činio takvim) živjeli su: Mišina majka, njegov stariji brat Jaša, koji je preminuo ubrzo poslije majke, sam Miša sa djevojkom koja je emigrirala 1972. i, koliko znam, sada živi u Njemačkoj, Mišina prva supruga Sali, koja je otišla 1980. i sada živi u Antverpenu, njihov sin Gera – prelijep dječak s kovrdžavom kosom, danas otac troje djece i zubni ljekar u Ber Ševi, u Izraelu.
Sjećam se kako se početkom 80-ih Miša nekoliko puta sastajao sa sinom u mom stanu u Amsterdamu – sin je tada dolazio iz Njemačke kod oca. Vremena tada nisu bila „vegetarijanska“, i otvoren susret s emigrantom, čak i pred kolegama velemajstorima, mogao je imati neprijatne posljedice – na primjer, zabranu putovanja u inostranstvo na godinu, dvije ili više (što je Miša lično iskusio).
Skoro svakodnevno dolazio je i ujak Robert, kako su ga svi zvali – prijatelj Mišinog oca, izuzetnog ljekara, kako su svi koji su ga poznavali govorili – preminulog 1957. godine. Ujak Robert, taksista u Parizu 20-ih godina, izgubio je čitavu porodicu u ratu. Sam slab igrač, mogao je satima da prati naše analize i blic partije, gledajući Mišu zaljubljenim očima.
Ponekad bi ga i prekorio zbog nečega, Miša bi se slabo branio, a Ida Grigorjevna, uvijek na strani ujaka Roberta, govorila bi: „Miša, možeš li da odgovaraš normalno? Nemoj da zaboraviš da je on, na kraju krajeva, tvoj otac.“
To je bila porodična tajna: u stvarnosti, ujak Robert je bio Mišin otac... Danas, kada više niko od njih nije među živima, jasno se sjećam ujaka Roberta s neizostavnom cigaretom među nikotinom požutjelim prstima, često i s čašicom konjaka, i Miše, posebno u posljednjim godinama – zaista toliko sličnog ocu, po izgledu, govoru, držanju.
Tokom tih razmjena šala i dobacivanja, ja sam stidljivo skretao pogled, ali niko na mene nije obraćao pažnju, smatrajući me „svojim“.
Ali dolazilo je veče, i trebalo je negdje da se ide na večeru. Zvao se taksi, i odlazili smo u neki od restorana, gdje bi Mišu, naravno, uvijek prepoznali. Kad je Talj postao svjetski prvak, poklonili su mu „Volgu“ – najbolji sovjetski automobil tog vremena. Ali on ju je poklonio bratu. Tehnici je uopšte prilazio ravnodušno, i, naravno, nikad nije ni pomišljao da uči da vozi. Tek u posljednjem periodu života nabavio je električni brijač, i tragovi njegovog „rada“ mogli su se primijetiti tu i tamo po njegovom licu.
U moje vrijeme, brijao ga je stariji brat, a češće bi, kao i uvijek kada nije bio kod kuće, išao kod frizera. Nevoljno je nosio kravate – samo kada bi ga okolnosti prisilile. Naravno, nikada nije naučio da ih veže. Ni satove nikad nije nosio. „Ma da nosim nešto što mi kuca po ruci!“ – govorio bi. Vrijeme, u uobičajenom smislu, za njega nije postojalo. Sjećam se više propuštenih vozova, a iz njegovih mladih dana potiče i pouzdana priča o pokušaju da stigne avion – taksijem, koristeći trosatno međuslijetanje – priča koja se, po svjedočenju prisutnih, završila uspješno.U taksiju smo često igrali igru o kojoj sam prvi put čuo od njega: od četiri cifre sa registarskih tablica auta ispred pokušati dobiti broj 21, koristeći svaku cifru samo jednom. Meni je bilo teško da provjerim tačnost, ali u komplikovanim slučajevima Miša bi, trijumfalno, koristio korjene, diferencijale i integrale.
Za večerom – i često poslije nje – pilo se. Miša nije volio vina i nije ih pio. Više je volio jaka pića – votku, konjak, rum-kolu. Da ne bude zabune – nije to bilo lagano ispijanje na slamčicu. Lice barmena u Vejk-an-Zeu prilikom našeg prvog susreta van Rusije, u januaru 1973, kada je trebalo u jednu čašu nasuti pet čašica konjaka, i danas mi je u sjećanju.
Prije nekoliko godina, Miša, već prilično slab, jednostavno je zaspao na kraju banketa u Rejkjaviku. To mu se, naročito u posljednjim godinama, sve češće dešavalo. Korčnoj i Spaski, koji su takođe igrali tamo, tada su bili u zategnutim odnosima. Ali nije bilo druge – pogledali su se: „Hoćemo li ga ponijeti?“ – pita jedan. „Hajde da ga ponesemo,“ odgovara drugi. Put nije bio kratak, ali rivali iz mladosti uspješno su obavili zadatak, a zbunjenom recepcioneru u hotelu rečeno je: „Eto, šahista – dugo razmišljao, pa se mnogo umorio.“
Savršeno se sjećam njegovog iskričavog, uvijek blagog humora, njegovog smijeha – zaraznog, često do suza, njegove trenutne reakcije u razgovoru, njegove čuvene dosjetke, obično iza ponoći: „Konobar! Promijenite mi sagovornika!“ Čini mi se da je Šeridan rekao da je istinsko duhovitost mnogo bliže dobroćudnosti nego što mislimo. Mišina duhovitost je uvijek bila istinska.
Žavohir Sindarov (Javokhir Sindarov) iz Uzbekistana “najsvježija“ je među mladim zvijezdama koje su se u posljednje vrijeme zapalile na svjetskoj šahovskoj sceni. O indijskom triju – Gukešu, Praggi i Erigajsiju – kao i o njegovom sunarodniku Žavohiru Abdusaturovu govorimo već četiri godine, o Kajmeru najmanje tri. A za Sindarova smo prvi put čuli 2022. godine, kada je kao još šesnaestogodišnji momak bio najmlađi i najupečatljiviji član novih olimpijskih šampiona u Čenaju.
Već sljedeće godine Sindarov je započeo sezonu kao „sedamstotinjak“, ali… činilo se da se nije najbolje nosio s odgovornošću: brzo je ispao iz kluba izabranih i vratio se u njega tek početkom 2025. godine. Ovoga puta – ozbiljno i na duge staze. Njegova „tačka bez povratka“ bio je turnir Freestyle Chess u Vajsenhausu. Tamo je dospio gotovo slučajno (zbog Anandovog odustajanja), ali je odmah pokazao da sveto mjesto nikad ne ostaje prazno: podijelio je prvo mjesto u rapidu, uz zapanjujuće laku pobjedu nad Karlsenom u njihovom prvom međusobnom susretu, zatim eliminisao Nakamuru i samo pukom srećom nije stigao do finalnog meča, zaustavljen od Karuane.
Nakon toga, krivulja Žavohirovih uspjeha naglo je krenula uzlazno.
Pobijedio je na turniru u Malmeu, podijelio prvo mjesto u Taškentu s Praggom i Abdusaturovim, neočekivano posrnuo na Velikom švajcarskom turniru, ali se u potpunosti rehabilitovao na Svjetskom kupu u Goi… Za njega, Erigajsija, Kajmera, Abdusaturova i još desetak elitnih velemajstora to je bila posljednja šansa da se uključe u ciklus za Svjetsko prvenstvo 2026. godine. Dok su ostali favoriti jedan po jedan ostajali bez nade, Uzbekistanac je uporno išao ka cilju – i nije stao čak ni onda kada mu je glavni cilj, plasman na Turnir kandidata, već bio u džepu, nego je postao pobjednik tog izuzetno prestižnog takmičenja.
— Za početak, čestitke na sjajnoj godini koja se za tebe završila osvajanjem Svjetskog kupa i plasmanom na Turnir kandidata! Žavohir Sindarov — Hvala. Drago mi je što sam uspio da ostvarim tako ozbiljne rezultate i što sam opravdao očekivanja onih koji su vjerovali u mene i navijali za mene.
— Hajde onda da krenemo od onih zahvaljujući kojima su tvoji uspjesi postali mogući. Reci nam nešto o svojoj porodici. Ko su ti roditelji, imaš li braće i sestara? Ko te je naučio da igraš šah i pod kojim okolnostima? Koliko si tada imao godina i kako su treneri procijenili tvoje sposobnosti? Žavohir Sindarov — Moji roditelji nikada nisu imali nikakve veze sa šahom: otac se bavio biznisom, a majka je radila kao učiteljica u školi. Imamo veliku porodicu, imam još tri brata. Ja sam najstariji. Šah me naučio djed, imao sam tada četiri i po godine. Nakon nekog vremena odveo me u šahovski klub u Taškentu. Trenerima sam se odmah svidio: cijenili su moju memoriju, radne navike i ambiciju, i rekli da imam veliki talenat.
Foto: M. Jemeljanova
— U kojem trenutku si sam shvatio da želiš da postaneš šahista? Žavohir Sindarov — Kada sam počeo da osvajam svoje prve turnire u gradu, shvatio sam da želim da budem šahista. To mi se veoma sviđalo… Treba reći da je uspjeha u ranom uzrastu bilo mnogo, to me je gurkalo naprijed, želio sam da pobjeđujem još!
— Jesi li u djetinjstvu imao šahovskog idola, i da li si mu ostao vjeran do danas? Koliko si trenirao, da li ti je to prijalo? Žavohir Sindarov — Uvijek mi se sviđao stil Karlsena i Kasparova, njih dvojica su bili moji idoli i i dalje obožavam njihove partije. Koliko sam trenirao? Moglo je i više, ali… nisam želio da čitavo djetinjstvo provedem za šahovskom tablom.
— Često su te nazivali „mladim genijem“. Kako si se odnosio prema tome kada si to slušao o sebi – da li ti je pomagalo da napreduješ ili, naprotiv, smetalo, nerviralo? Kako si tada sam sebe procjenjivao? Žavohir Sindarov — Pa, još u najranijim godinama osvojio sam mnogo turnira: u gradu, u Aziji, na svijetu. Vjerovatno je za takve titule bilo razloga, ljudi su me smatrali supertalentom. Ali mene to nije posebno brinulo – imao sam cilj i postepeno sam išao ka njemu. Koji cilj? Smatrao sam da imam dovoljno talenta da ostvarim velike uspjehe. Važno je ono što si uradio, a ne ono što si mogao.
— Relativno malo si igrao na omladinskim turnirima. Da li je rani prelazak među „odrasle“ u šahu bio svjestan izbor? Ne čini li ti se da dječje titule nisu potrebne i da samo zbunjuju sve? To su dokazali i Indijci generacije Gukeša, uzbekistanski šahisti, a sada i dvanaestogodišnji Oro, koji igra ravnopravno s ozbiljnim velemajstorima… Žavohir Sindarov — Da, postao sam velemajstor u ranom uzrastu (sa 12 godina, 10 mjeseci i 8 dana – tada drugi rezultat u istoriji, odmah iza Karjakina – prim. E. A.) i prilično brzo sam prestao da igram dječje turnire. Ipak, smatram da su dječji šah i dječje titule, naravno, potrebni… Jer ne uspijevaju svi da dođu na visok nivo u tako ranom uzrastu. Ali ako dostigneš snagu majstora, a pogotovo velemajstora, i prerasteš nivo tih takmičenja, postaviš velike ciljeve – tada treba završiti s igranjem dječjih turnira.
— Da li ti je pomoglo, ili možda odmoglo to što je prije tebe u Uzbekistanu bilo nekoliko izuzetno talentovanih momaka: Jakubbojev, zatim Abdusaturov, koji se brzo probio u lidere prvo kod kuće, a potom i u svijetu… Žavohir Sindarov — Uvijek je dobro kada postoji konkurencija – odmah vidiš ko je šta postigao i koliko je mogao. Počneš da se porediš, da se trudiš da ponoviš, pa i da nadmašiš. Drago mi je što u našoj zemlji postoji tako jaka konkurencija, to me je samo dodatno motivisalo!
— Da li si se ikada upoređivao s Nodirbekom, jesu li njegovi rezultati bili orijentir za tebe? Šta si osjećao kada si uspijevao da ga nadmašiš? Vaši stilovi igre su, čini se, prilično različiti – ispravi me ako griješim… Žavohir Sindarov — Abdusaturov je godinu stariji od mene (rođen je 2004, a Sindarov 2005 – prim. E. A.), i u djetinjstvu sam se često u mislima upoređivao s njim. Ali s vremenom sam prestao da obraćam pažnju na to. On ima svoj put, ja svoj. Uvijek sam se, pritom, radovao njegovim uspjesima. Mi smo u reprezentaciji uopšte vrlo složni.
— A kako se osjećaš sada, kada si ga pretekao i postao prvi igrač iz Uzbekistana koji se plasirao na Turnir kandidata? Abdusaturov je propustio mnogo prilika 2025. godine, Jakubbojev – u posljednjem trenutku. Žavohir Sindarov — Ne osjećam ništa neobično. Mislim da je svako od nas zaslužio čast da igra na tom turniru, ali se sreća ovoga puta osmjehnula meni. Ciklus Svjetskog prvenstva je složen, postoji nekoliko puteva do kandidata… Nadam se da ćemo u budućnosti sva trojica, a možda nam se pridruži i još neko od naših, izboriti pravo da učestvujemo. Iskreno, volio bih da jednog dana vidim dvojicu Uzbekistanca u meču za titulu svjetskog prvaka! (smijeh)
— Koji bi svoj rezultat u klasičnom šahu, prije osvajanja Svjetskog kupa, stavio na prvo mjesto i zašto? Žavohir Sindarov — Smatram da imam mnogo uspjeha koje se može smatrati vrijednim, ali u protekloj godini ih je bilo naročito mnogo (smije se). Posebno mi je ostao u sjećanju turnir Uzchess Cup u Taškentu – bio je to superturnir s prosječnim rejtingom iznad 2720. Podijeliti na njemu 1–3. mjesto (s Pragananandom i Abdusaturovim – prim. E. A.) pokazatelj je ozbiljnog nivoa i to mi je dalo dodatno samopouzdanje.
— S kakvim raspoloženjem si išao na Svjetski kup? Jesi li imao neki predosjećaj da ćeš u Goi igrati dobro? Kako si sebi postavio cilj: plasman u top 16, top 8 ili si zaista računao na ulazak u turnir kandidata? Žavohir Sindarov — Pošto sam te godine sebi postavio cilj da uđem u turnir kandidata, dileme oko toga kakav cilj da postavim uopšte nije bilo… To je bila posljednja prilika i trudio sam se da dam maksimum. Na kraju sam čak malo i „pretjerao“ – i osvojio turnir! Naravno, nisam očekivao pobjedu, ali u nekim danima pojavilo se uvjerenje da mogu mirno da se borim za nju.
Foto: M. Valuša
— Postoji li objašnjenje za tako lošu igru gotovo svih favorita? Bukvalno su jedan za drugim ispadali iz borbe… Žavohir Sindarov — Iskreno govoreći, danas igrači nivoa 2600+ igraju znatno bolje nego ranije. U samo dvije partije veoma je teško utvrditi ko je jači, pa je vjerovatno zato došlo do tolikog broja senzacija.
— Mnogi igrači, poput Nepomnjaščija, pravdali su svoj neuspjeh lošim uslovima smještaja. Da li je zaista sve bilo toliko loše?! Žavohir Sindarov — Nepo je potpuno u pravu. Smatram da je to rekao sasvim opravdano. Moje mišljenje je da sportista ne treba da se navikava da živi i igra „u bilo kakvim uslovima“, naročito šahista. Nemoguće je zahtijevati dobar rezultat kada ne možeš normalno da spavaš niti kvalitetno da se hraniš… Lično sam imao problem samo s hranom – bez mesa nije bilo lako (smije se).
— U kojem trenutku si osjetio da možeš da se domogneš mjesta u top 3? Koji meč (do polufinala) ti je bio najuspješniji, a koji najteži? Kako si se nosio s tim problemima i kako si se odmarao?
Žavohir Sindarov — Poslije meča s Ju Jangjijem (4. kolo, Sindarov je pobijedio u rapidu – 2,5 : 1,5 – prim. E. A.) shvatio sam da mogu nadigrati bilo kojeg protivnika. Za mene je on bio „kineski zid“ (do Svjetskog kupa Žavohir nijednom nije pobijedio Kineza; izgubio je od njega na Olimpijadi u Budimpešti 2024 – prim. E. A.), ali poslije toga bio sam potpuno siguran u sebe! Iskreno, nisam očekivao da ću jedinu partiju na turniru izgubiti od Martineza (u klasici je Sindarov imao rezultat +3 =11, u rapidu +5 –1 =4 – prim. E. A.), ali on je odigrao nevjerovatan turnir i vjerovatno sam potcijenio njegovu igru… Trudio sam se da u svakoj partiji igram što je moguće mirnije – i to mi je pomoglo.
— Kakvi su bili osjećaji kada si u polufinalu u rapidu eliminisao Jakubbojeva, ušao u finale i samim tim na turnir kandidata? Žavohir Sindarov — Prije svega, naravno, olakšanje: glavni zadatak za ovu godinu bio je ispunjen! A zatim sam već razmišljao o tome kako da dobro odigram finale.
— Da li si uspio da se oslobodiš osjećaja „nepotrebnosti“ finala, da se sabereš i ipak otmeš Svjetski kup od Vej Ija? Žavohir Sindarov — U početku mi je bilo teško da se natjeram da se pripremam za partije, ali sam onda shvatio da se finale ne igra svaki dan, pa sam se potrudio da i u ovaj meč uložim maksimum – i to mi je pomoglo da pobijedim!
— Ko ti je prvi čestitao povodom osvajanja Svjetskog kupa i čija čestitka ti je bila najdraža? Žavohir Sindarov — Čestitalo mi je zaista mnogo ljudi… Prije svega, naravno, bilo mi je najdraže da dobijem čestitke od porodice i od djeda. Bio sam srećan da vidim njegovu radost, jer sam u velikoj mjeri upravo zahvaljujući njegovom trudu dostigao ove visine.
— Nakon pobjede na Šahovskoj olimpijadi na članove reprezentacije Uzbekistana sručila se prava zlatna kiša: stanovi, automobili, opštenarodna slava. Žavohir Sindarov — U domovini su me dočekali kao heroja. Bilo je to veoma prijatno. Ali dugih slavlja nije bilo – nema vremena, pred nama su novi turniri.
Foto: Šahovska federacija Uzbekistana
— Jasno je da je rano o tome pitati, ali kako planiraš da formiraš svoj trenerski štab i da se pripremaš za Turnir kandidata? Može li u tvoj štab ući neko iz reprezentacije Uzbekistana? Žavohir Sindarov — O tome ću zasad ostati bez komentara (smije se). Reći ću samo jedno – posla uoči Turnira kandidata 2026. biće zaista mnogo.
— Šta ti se najviše dopada u šahu, i u kreativnom i u sportskom smislu? Možeš li sa zadovoljstvom da se sjetiš partije koju si dobro odigrao, ali izgubio zbog neke glupe greške? Žavohir Sindarov — U djetinjstvu su mi se više dopadale taktika i žrtve, a sada više cijenim „čistu“ igru, u kojoj se pronalaze suptilne ideje. Što se tiče kreativnosti, za mene je sadržaj partije važniji od samog rezultata. Dešava se da odigraš nevjerovatno jako, ali u cajtnotu napraviš previd i izgubiš – za mene takve partije ne gube vrijednost… Ipak, najveće zadovoljstvo dobijam kada uspijem da odigram čistu partiju od početka do kraja. Ali niko nije zaštićen od grešaka – to je normalno, na njima učimo.
— Ne čini li ti se da se danas kreativni element u igri cijeni manje nego ranije – svima su važni samo pobjede i plasmani? Žavohir Sindarov — Ne, ljepota igre se i dalje veoma cijeni. Posebno među profesionalcima. Nije slučajno što se svima toliko dopada Freestyle Chess.
— Kako u tom kontekstu ocjenjuješ njegovu popularizaciju od strane Karlsena? Žavohir Sindarov — Iskreno govoreći, Freestyle Chess je najbolje što trenutno imamo. Ne šalim se! Bez teorije, bez bubanja… Možda će mnogi amateri reći da je to nezanimljivo, nerazumljivo. Ali nama je zabavno! Svi koji igraju turnire u Fišerovom šahu dobijaju pravi užitak: umjesto da provedeš 4–5 sati u pripremi za partiju, ti se jednostavno odmaraš, šetaš, spavaš, a deset minuta prije početka dođeš u salu, vidiš poziciju i igraš. Ovdje su svi u ravnopravnim uslovima. Nadam se da je budućnost upravo u ovoj igri!
— Postoji li neka razlika između „freestylea“ i klasičnog šaha? I možeš li objasniti zašto tebi to ide tako dobro? Žavohir Sindarov — Razlika je, naravno, u otvaranju. Figure stoje na neobičnim početnim poljima i borba počinje već od prvih poteza. Igra je nevjerovatno dinamična.
— Ali zašto nekima, poput tebe, to ide, a drugima ne? Žavohir Sindarov — Teško pitanje. Mogu da govorim samo za sebe. Volim da „pronalazim odgovore“ već od prvih poteza u partiji – vjerovatno zato mi i ide.
— Gotovo slučajno si dospio na prvu etapu Grand Slama u januaru 2025, ali si tamo izazvao pravi senzaciju… Sjećaš li se svojih osjećaja tokom turnira: ubjedljive pobjede nad Magnusom, plej-ofa u kojem ti je za dlaku izmakao plasman u finale? Da li si imao osjećaj da si ušao u neki drugi svijet, u klub izabranih, u kojem se nisi osjećao kao stranac? Žavohir Sindarov — Prije tog turnira igrao sam kvalifikacije veoma jako i zamalo se plasirao. Bio je dramatičan meč protiv Fedosejeva, u kojem sam na kraju ipak izgubio. Nisam ušao u glavni turnir, ali se nisam ni razočarao – imao sam druge ciljeve, a to sam igrao više iz zabave… Onda je Anand odustao i neočekivano su me pozvali. Pomislio sam: kako sjajno, takva prilika se ne ukazuje svaki dan – i igrao sam s velikim entuzijazmom. Na kraju je uspjelo sve to što ste naveli i stekao sam veliko samopouzdanje za budućnost!
Foto: L. Otes
— Da li ti je rivalstvo s Abdusattorovom davalo dodatnu snagu? I ko je od vas jači u Freestyle Chessu? Žavohir Sindarov — Ma ne baš! Nodir je takođe vrlo jak u toj igri, a jasno je da jedna partija ne može ništa da odluči. Bilo mi je zanimljivo da se s njim nadmećem.
— Koliko razumijem, 99% tvog vremena zauzima šah… Da li uspijevaš da živiš i „običnim“ životom – da provodiš vrijeme s porodicom, viđaš se s prijateljima, ideš u školu/fakultet? Da li te pažnja javnosti opterećuje? Žavohir Sindarov — Volim šah, ali ne zaboravljam ni na običan život. Imam svoja interesovanja i hobije, imam prijatelje i porodicu. Za sve nađem vremena.
— Šta te najviše zanima osim šahovske karijere? Žavohir Sindarov — Dopadaju mi se razne stvari – knjige, muzika. Ali posebno volim filmove, trudim se da gledam sve najzanimljivije čim izađe. Ipak, vjerovatno najviše volim da gledam fudbal. Obožavam ga. Veliki sam fan Barselone!
— Gledaš li neke šahovske strimove, i ako da – koje? Žavohir Sindarov — Trudim se da ne gledam šahovske strimove, tako da nemam omiljeni šahovski kanal niti strimera kojeg redovno pratim.
— Kako vidiš svoju budućnost za 3, 5 ili 10 godina? Hoće li to zavisiti od toga da li ćeš postati svjetski prvak? I, usput, da li želiš ili sanjaš da postaneš broj jedan u svijetu šaha? Šta si spreman da žrtvuješ da bi to ostvario? Žavohir Sindarov — Želim da budem jak šahista i, naravno, da se borim za titulu. Koliko daleko gledam unaprijed? Vjerovatno 3–5 godina, ne dalje. Dopada mi se život šahiste: rad, igra, rivalstvo, putovanja, nova mjesta i ljudi. Zato ću, dok mi ne dosadi, živjeti upravo tako! (Smije se.)
Paradoksalno je, ali što više znaš o čovjeku, to je teže pisati o njemu. Tim više o tako složenoj i protivrječnoj ličnosti kao što je Bronštajn. Čak i lik koji se javlja u sjećanju – i on je stalno u pokretu, u vječnoj pulsaciji, a pokušaj da se „zaustavi trenutak“, da se izrazi riječima, odmah ga skamenjuje, lišava živih crta i pretvara u masku. A maski je kod Davida Jonoviča i onako bilo dovoljno, zašto dodavati još jednu? Suština genija toliko je neuhvatljiva da ju je vjerovatno lakše izraziti notama nego riječima, ali ja nisam muzičar...
Po prirodi sun čan, Bronštajn je u mladosti, naravno, bio jako potresen strahom. Taj strah je živio u njemu do kraja života. Negdje sredinom devedesetih, kada ništa još nije nagovještavalo povratak čekišta na vlast, pročitao sam mu duhovitu preradu poznatih Puškinovih stihova (tek kasnije sam saznao da je iz predstave Braće Strugacki „Židovi grada Pitera“): „Drug, znaj, proći će ona, epoha neobuzdane glasnosti, i Komitet državne bezbjednosti će se prisjetiti naših imena!“ Strogo je pogledao u mene: „A što se smijete? Na vašem mjestu ja bih bio oprezniji...“
Sledeći „stop-kadar“ iz 1999. godine. Izbori za Državnu dumu. Već na stepenicama, dok smo se pozdravljali, iznenada sam se sjetio: „Davide Jonoviču, a za koga ste glasali?“ On je spustio pogled: „Samo nemojte da me korite... Za komuniste.“ – „Ali zašto?!“ – „Nisam mogao izdati uspomenu na svog oca...“ Zavrtjelo mi se pred očima: „Pa time je upravo i izdajete! Oni su izbacili vašeg oca iz partije, bacili ga u logor, gdje je stradao od napora i izgubio oko, a vi glasate za komuniste?! Kako ste mogli?..“
Ni sada to ne razumijem. Tim prije što Bronštajn nije gajio neku posebnu ljubav prema sovjetskoj vlasti. Godinama kasnije pročitao sam u njegovim sjećanjima, koja je u septembru 1990, nakon teške onkološke operacije, izdiktirao supruzi Tatjani Boleslavskoj: „Čitavog života držim pred očima sliku hapšenja oca i nikada to ne zaboravljam. Između ostalog – domar Jan, koji je zaklanjao čitav dovratak, i pored njega vojnik s puškom, u uniformi NKVD-a s plavim epoletama, koje sam otada mrzio cijelog života.” Mrzio – a ipak je glasao. Vjerovatno ni sam ne bi znao objasniti zašto...
Moskva, 1985. David Bronštajn sa svojom suprugom Tatjanom Boleslavskom
Hapšenje oca zadalo je trinaestogodišnjem dječaku najtežu psihološku traumu i ostavilo trag na čitav njegov daljnji život. Želite li znati šta znači biti sin „neprijatelja naroda“? O tome je govorio i David Jonovič:
„Treba uopšte razumjeti život tih godina, posebno život onih čiji su roditelji bili ‘neprijatelji naroda’. Iako se sa visokih govornica ponavljalo da djeca nisu kriva, ta prerano odrasla djeca srcem su osjećala da su tuđa u tom društvu. Bila su kao obilježena, pritisnuta teretom neke njima neshvatljive krivice. Umom nisu mogla shvatiti nepravdu svega što se dešavalo oko njih, ali je svako od njih znao da mu je otac nevin.
Na primjer, u našem kijevskom stanu komšije su nam bili krajnje inteligentni ljudi, vjerujem plemićkog porijekla. Nikolaj Vasiljevič Voronin, koliko se sjećam, radio je kao inženjer i imao je lijepo uređen kabinet. Njegova supruga, Nadežda Vasiljevna, završila je Smoljni. Imali su dvoje djece – Volođu, dvije godine mlađeg od mene, i Nađu, još mlađu. Na poziv Nikolaja Vasiljeviča često sam boravio kod njih i vidio tu kulturnu atmosferu. Jedno vrijeme Voronin je studirao u vojnoj akademiji. Ponekad bi vikendom raširio po podu ogromnu nastavnu mapu (2 x 2 metra), izvadio neke žetone, i mi smo s Volođom, pod njegovim rukovodstvom, s oduševljenjem učili osnove vojne strategije i taktike. Moguće je da je u građanskom ratu bio komandir. S zahvalnošću sam se sjećao intelektualnih lekcija te porodice. Ni moja mama nije malo vremena provela s Nadeždom Vasiljevnom, dok su satima ložile petrolejke u tijesnoj zajedničkoj kuhinji.
Nisam odmah primijetio da su me prestali pozivati kod Voroninih, jer je spolja život tekao kao i prije. Mislim da ni moja mama isprva nije shvatila šta se dogodilo. Učenica Smoljnog držala se lijepih manira: i dalje se ljubazno pozdravljala ujutro, a uveče se mučila s petrolejkom. Noćno hapšenje bilo je tako bešumno da mi, komšije, nismo ništa čuli. A u tom stanu je živjelo pet porodica. Tek kada su uhapsili i mog oca, učinilo mi se da je Nadežda Vasiljevna postala pričljivija s mojom mamom. Nesreća je postala zajednička, i žene su mogle dijeliti svoje gorko iskustvo odlazaka u veliku sivu zgradu u Vladimirskoj ulici. Nažalost, daljnju sudbinu Voronina ne znam, ali i tada sam shvatao da on nije kriv.“
„Mi, djeca ‘neprijatelja naroda’, znali smo da smo krivi i da se, osim toga, mnogi boje nas. U tim godinama bilo je uobičajeno pitati ko su i gdje su ti otac i majka. Informacije su se brzo širile, i bilo je strašno odgovoriti da ti je otac uhapšen. To je odmah stvaralo napetost među odraslima, jer nisu znali kako da reaguju i slično. Bilo je jasno da će te društvo zasnovano na anketnim podacima uvijek odbaciti. Nisi kriv, ali si pod sumnjom. Možda u svim kadrovskim odjelima nisu sjedili okrutni, bešćutni, grubi ljudi. Ali nisu bili ni budale i dobro su znali svoj posao. I ne treba uskraćivati kadrovcima pronicljivost: oni su savršeno razumjeli da porodicama u kojima su bez ikakvog razloga uhapsili najbliže ne možeš vjerovati i ne možeš im ništa povjeriti (to jest, zaposliti ih), jer bi referenti za kadrove morali odgovarati za njih. Zato smo živjeli od danas do sjutra, ne praveći planove, očekujući još gore...“
Bože, na šta su otišle njegove najbolje godine? Na borbu sa vjetrenjačama sovjetskog birokratskog sistema, koji je instinktivno osjećao u njemu stranca. A to što je uspio doći do meča s Botvinikom bilo je pravo čudo. Iako, zamisliti ga kao sovjetskog svjetskog prvaka 1951. godine, za vrijeme Staljina, u jeku borbe protiv kosmopolitizma?! Ne znam kako vi, ali ja – ne mogu. Plašim se da ni jedna maska ne bi mogla pomoći Bronštajnu da odigra tu ulogu...
Čak i kada je pokušavao da bude „kao svi“, to mu je slabo polazilo za rukom. Virus slobode duboko je živio u njemu, ne dopuštajući strahu da proguta njegovu dušu! U suštini, život Bronštajna jeste priča o preživljavanju slobodne, žive duše u uslovima totalitarnog postojanja. Da, njegova izdržljivost bila je velika, ali i pritisak sredine bio je velik. Zaista: „ Nakaza golemih razmjera, drska, ružna, stoglava i bučna!” Dugo se savijao, ali se nije lomio, mijenjao je maske, ali nastojao da sačuva dušu... Na kraju, ona nije izdržala i posljednje njegove godine bile su obojene mračnim tonovima. Ne, nije spalio šah poput Čigorina, ali se i on razočarao u njega. Tačnije, ne toliko u samu igru, koliko u šahovski svijet u cjelini.
I ranije je znao pravu cijenu većini svojih kolega iz velemajstorskog esnafa, ali tek kada se našao na marginama, sa potpunom jasnoćom je shvatio da za njih ona jadna polovina poena, koja mu je nedostajala do titule svjetskog šampiona, zaista prevazilazi sve ono na šta je on položio svoj život.
