Nikita Vitjugov: „Nigdje se trenerski talenat ne ispoljava tako jasno kao u pravilnom izboru učenika“

Piše: Oleg Barancev

Nikita Vitjugov

Prvi igrač Engleske po rejtingu, Nikita Vitjugov, govori o svojoj novoj knjizi, razmišljanjima o šahu u esportu i trenerskom radu.

Intervju je objavljen u neobičnom formatu: počeli smo razgovor preko interneta, a u jednom trenutku Nikita je predložio da se sastanemo kako bismo, kako kaže, „po starinski gunđali“ pred kamerom i detaljnije obradili neke teme. „Pisani“ dio ostavili smo bez izmjena, iako se neke stvari ponavljaju i u videu.

Nova knjiga

Iz intervjua iz oktobra 2023. godine: „Obećali ste da ćete jednog dana napisati knjigu u kojoj će ‚stradati svi‘. Taj trenutak još nije došao.“

Da li je to vrijeme došlo?

Nikita Vitjugov: Ova knjiga nije autobiografija niti priča o mom šahovskom putu. Iako se dotičem različitih dijelova svoje karijere, glavna tema knjige je saradnja sa Janom Nepomnjaščijem, koja je počela kao konkurencija. Da postavim neke vremenske okvire — detaljno govorim o periodu kovida i vremenu nakon kovida. Uobičajeni tok života, rutina koja se godinama ustalila, bili su poremećeni i počelo je nešto novo.

A što se tiče onoga „stradaće svi“ — to više nije zanimljivo. Tih „svih“ nema u mom životu. Vjerovatno bi vremenom trebalo nešto napisati, jednostavno da neko ne bi ponavljao moje greške.

https://www.youtube.com/watch?v=Uzylw_k9SCI

Kako je nastala ideja za ovu knjigu?

Nikita Vitjugov: Sama odluka sazrela je krajem 2024. godine. Rejting je već jasno nagovještavao da su moje najbolje šahovske godine iza mene, ali se još nisam oprostio od nekih iluzija. Previše energije odlazilo je na stvaranje života od nule u novoj zemlji, a šah se previše promijenio.

Početkom 2025. godine pojavilo se mnogo slobodnog vremena i odlučio sam da se prihvatim projekta koji je već dugo sazrijevao u mojoj glavi.

Koliki dio knjige posvećen je vašoj saradnji sa Nepomnjaščijem?

Nikita Vitjugov: Otprilike isti kao i dio moje šahovske aktivnosti posljednjih godina — značajan.

58 partija — samo vaših ili su tu i Janove?

Nikita Vitjugov: Ima i partija između nas, kao i nekih fragmenata iz mog stvaralaštva, ali uglavnom su to partije sa turnira kandidata i meča u Astani. Dakle, sa takmičenja koja sam iznutra proživljavao zajedno sa Janom.

Hoće li biti prevoda na ruski jezik?

Nikita Vitjugov: Treba da izađe u septembru, odmah poslije engleskog izdanja (datum objavljivanja je 9. septembar). Prvobitno sam pisao na ruskom jeziku, tako da je to prije pitanje prilagođavanja ruskim prilikama 2026. godine.

Koja je ovo knjiga po redu?

Nikita Vitjugov: Treća, poslije „Francuske odbrane“ i „Rodnih zidova Viktora Korčnoja“ (zajedno sa A. Kentlerom i V. Fajbisovičem).

O turnirima u posljednje tri godine

Nikita Vitjugov: Ne vidim smisao u tome da se detaljno zadržavam na svojim turnirima posljednjih godina. Poslije meča u Astani intenzivna saradnja sa Janom je završena, a ja sam želio da nastavim da igram kao profesionalni sportista. U početku je bilo turnira, ne onakvih na kakve sam navikao u ranijem životu, ali sasvim pristojnog nivoa.

Viktor Ljvovič Korčnoj govorio je da se poslije promjene mjesta prebivališta šahisti mijenja sve, uključujući i protivnike koji mu odgovaraju i one koji mu ne odgovaraju. Na sebi sam otkrio prošireni efekat te misli — u novim okolnostima sam se u cjelini promijenio, a na pojedinim mjestima praktično ponovo formirao kao čovjek. A ni igranju šaha u novom životu nije pripalo toliko veliko mjesto.

Razloga je mnogo. Tu je i prirodno „starosno“ opadanje kvaliteta igre. Mada, zapravo, nije riječ o biološkim godinama, već o tome da sam između 35. i 40. godine imao znatno više obaveza nego sa 20 i više nije bilo moguće posvećivati šahu isto toliko vremena. Nestao je efekat novine, previše toga počelo je da se doživljava kao svakodnevica.

Sam šah za mene nikada nije bio samo društvena igra po principu: „Došli smo, pritisnuli sat, otišli.“ Trudio sam se da uložim sebe u svaku partiju. Sada je tendencija očigledna: ako želiš da budeš uspješan, treba ulagati manje, a igrati što veći broj partija.

Nije mi se toliko dopadao sam proces igranja koliko napredovanje, progres. U jednom trenutku sam shvatio da napretka više neće biti i da je pitanje samo koliko će brzo doći do pada. Ekonomski nije isplativo igrati šah na nivou ispod 2700 (a živeći u Londonu, to je naročito teško), dok mi igranje na turnirima drugog reda ne donosi zadovoljstvo (mislim da ni onima koji tamo igraju).

Svoju ulogu odigralo je i to što se prostor oko mene pokazao potpuno novim — ljudi, kuće, gradovi. Ništa me u njima nije povezivalo sa turnirima, nije bilo ničega za šta bih mogao da se uhvatim. Ljudi me jednostavno nisu poznavali. Oduševljavali su se: „Vau, vi ste čak među 50 najboljih, kako visoko!“ A na to se čovjek čak ni ne može naljutiti.

Uprkos svemu što sam rekao, inercija je strašna sila. Život profesionalnog šahiste bio je za mene, do određene mjere, analogija životu odraslog čovjeka. Kao što dijete ide u školu, tako sam ja, kada sam postao punoljetan, samo igrao šah. Teško je „odlijepiti se“ od toga.

Da je nekoliko partija prošle godine završilo drugačije, vrlo je moguće da bih nastavio aktivno da igram. Ali, srećom, sve se odvilo onako kako se odvilo. Prije godinu dana bih o ovoj temi ispričao mnogo više — još je bilo mnogo emocija u meni.

Sada ne želim ponovo da ulazim u to. Sa ovim dijelom života sam se oprostio.

Ostavljam sebi mogućnost da, ako se jednom godišnje poklope dostojni uslovi i zanimljivo mjesto za igru, „sjednem za klavir“, ali ne želim da ostanem u toj „sivoj zoni“, kada šahista više nije profesionalac, ali još nije ni trener. U tome i jeste iskušenje šaha, jer u većini sportova završiš karijeru i više se ne takmičiš sa profesionalcima.

Olimpijada. Sastav reprezentacije (Nikita Vitjugov, Majkl Adams, Gejven Džons, Luk Mekšejn, Danijel Fernandes), kakva su očekivanja? Tim veterana?

Nikita Vitjugov: Tim amatera. Mada, isto bi se moglo reći za bilo koju reprezentaciju Engleske, jer šah u Velikoj Britaniji nema status profesionalnog sporta.

Ovo mi je četvrti turnir za reprezentaciju Engleske. Dvaput smo na prvenstvima Evrope bili blizu medalja, ali nismo uspjeli da dobro završimo takmičenje.

Nema nikakvih očekivanja. Trenutno u Samarkandu postoji oko 15 ekipa koje su jače od nas.

Šta mislite o Bodhani?

Nikita Vitjugov: Nemam neko posebno mišljenje o Bodhani. Njen ogroman talenat je sada očigledan, ali budućnost niko ne zna. Kao i uvijek, nešahovski problemi, koji su neizbježni u životu svakog čovjeka, biće važniji. Oni će oblikovati ličnost, a ličnost će igrati šah.

Rekli ste: „U Londonu je sve sjajno, osim šaha.“ Prošle su tri godine od tog intervjua. Šta se promijenilo u Londonu ili u vašem odnosu prema ovdašnjem šahovskom životu?

Nikita Vitjugov: Sve je ostalo isto. Jedino se pokazalo da je svakodnevni život malo komplikovaniji.

Nikita Vitjugov daje simultanku na Trafalgar skveru u julu 2026. godine. Foto: Oleg Barancev

Da li vam je lično prijatnije da budete dio engleskog šahovskog sistema ili se i dalje osjećate kao čovjek koji se nalazi pomalo između dvije šahovske kulture?

Nikita Vitjugov: Formirao sam se kao profesionalac u Rusiji. Pod engleskom zastavom sam, praktično, odigrao još nekoliko posljednjih godina. Ali šah visokog nivoa, kojem pripadam već 15–20 godina, nije vezan za geografiju i predstavlja neku vrstu jedinstvenog prostora u kojem se odvijaju stalni dijalog i uzajamno obogaćivanje putem partija.

Šta danas razlikuje šahistu od 2700 od šahiste od 2650? To više nisu tehnika ni otvaranja — šta je onda?

Nikita Vitjugov: Prije svega rejting. Ozbiljan odgovor stao bi u knjigu.

Ostavljate utisak veoma racionalnog čovjeka za tablom. Da li postoje odluke koje donosite suprotno sopstvenoj racionalnoj analizi — jednostavno zato što osjećate poziciju?

Nikita Vitjugov: Samo tako sam i igrao.

Koji vas mit o profesionalnim šahistima najviše nervira?

Nikita Vitjugov: „Šah igraju pametni ljudi.“

Šta gledaoci uopšte pogrešno razumiju o šahistima 2600+?

Nikita Vitjugov: Ne znam šta gledaoci misle o njima. Čim mi se, prilično izdaleka, ukazala mogućnost da sa 40 godina živim takvim životom, završio sam profesionalno igranje.

Još o Nepomnjaščiju

Šta kao sekundant vidite u Nepomnjaščijem, a što gledalac ne vidi?

Nikita Vitjugov: Njegove sportske kvalitete i želja da stalno pobjeđuje apsolutno su fenomenalne.

Da li se dešavalo da budete potpuno sigurni u svoju preporuku, a da je Jan odbaci — i ispostavi se da je bio u pravu?

Nikita Vitjugov: Da li se dešavalo da radim cijele noći, iscrpljen, ujutro pošaljem fajl u koji sam uložio sve što sam mogao, a Jan čak i ne pogleda taj fajl? Naravno da nije, kod profesionalca takvog nivoa to je apsolutno isključeno. :)

Foto: Oleg Barancev

Čemu vas je rad sa Nepomnjaščijem lično naučio kao igrača?

Nikita Vitjugov: Poslije toga sam završio sa šahom. Ali taj rad me je naučio standardima za dalji rad.

Kada biste Janu mogli dati jedan savjet kao šahista šahisti — a ne kao sekundant — šta bi to bilo?

Nikita Vitjugov: Neću u javnost iznositi ništa što bi na bilo koji način moglo negativno da utiče ni na Jana ni na druge moje učenike.

Svjetsko prvenstvo u fudbalu

Nikita Vitjugov: Mislim da tokom čitavog prvenstva nisam pogledao nijednu utakmicu u cjelini. U grupnoj fazi uključio sam samo drugo poluvrijeme utakmice Ekvador – Njemačka. U nokaut fazi navijao sam za reprezentaciju Engleske. Ostao je neprijatan ukus — kukavički porazi uvijek izgledaju gore nego što zaista jesu. Naravno, u finalu protiv Španije šanse bi bile samo praktične, uz oslanjanje na Unaija Simona i penale, ali vrijedilo je doći do tog finala.

Vjerovatno me iznenadilo koliko su u mnogim reprezentacijama blistali upravo oni od kojih se to i očekivalo — Mesi, Mbape, Holand. Istovremeno, Kejn, po mom laičkom mišljenju, nije pokazao ono što se od njega očekivalo. Želio sam više golova i manje pametnog kretanja u blizini sopstvenog šesnaesterca.

S vremenom shvatiš da činjenica da, recimo, Rojs ima nula trofeja, a Kros 30, ne može da se objasni slučajnošću ili nedostatkom sreće. Isto važi i za Kejna, uprkos svim mojim simpatijama prema njemu.

Kako je život? London, navike, omiljena mjesta

Nikita Vitjugov: Vjerovatno se ovdje osjećam kao stanovnik manjeg grada koji se preselio u Moskvu. Veoma mi je udobno, imam mnogo mogućnosti i za sebe i za porodicu, ali Sankt Peterburg to nikada neće zamijeniti. A ko je rekao da je on mali?

Kada sam se preselio u London, zaokupila me ideja odlaska na utakmice engleske Premijer lige. Kao dijete sam gledao prenose Aleksandra Jelagina, pratio rivalstvo Vengera i Fergusona. Prvi put sam ovdje otišao na fudbal još kao turista, 2017. godine. „Totenhem“ je tada igrao na „Vembliju“ i otišao sam na utakmicu protiv „Mančester sitija“. Gosti su pobijedili 3:1.

Ako niste zvanični član navijačke baze, legalno, odnosno bez kupovine od preprodavaca, karte možete kupiti samo za utakmice „Vest Hema“. Nekoliko puta sam išao, a gledao sam i posljednju utakmicu Ten Haga prije otkaza. Čini mi se kao da je to bilo u prošlom milenijumu… Živim na sjeveru Londona, a stadion mi je relativno daleko.

Na kraju sam se opredijelio za „Totenhem“. Geografski mi je najbliži, a uz to je dovoljno problematičan klub da ga vrijedi podržavati. „Arsenal“, koji je u ovom periodu za klasu jači, nisam ni razmatrao — nikada ne navijam za unaprijed jače.

Mnogo puta sam išao na Vajt Hart Lejn, na najrazličitija takmičenja. Mislim da nisam bio jedino na utakmici FA kupa — „Totenhem“ je tada prebrzo ispadao…

Dopala mi se atmosfera na derbiju sjevernog Londona. Da nije bilo izvanrednog rada sudije, koji je poništio čist gol Kola Muanija, i ta utakmica, a vjerovatno i prvenstvo, mogli su da se završe drugačije.

Sa „Arsenalom“ uopšte imam poseban odnos. London Chess Classic je već drugu godinu održan na stadionu „Emirates“. U prošloj sezoni Lige šampiona ovdje je dva puta gostovao moj glavni klub — „Atletiko“. Bio sam u sektoru za gostujuće navijače, ali za dvije utakmice nisam vidio nijedan gol svog tima…

Nedostaju li vam porodica, prijatelji, Sankt Peterburg?

Nikita Vitjugov: Ranije mi je mnogo više nedostajalo. Kao i kada je riječ o profesionalnom igranju šaha, bilo je potrebno vrijeme da prihvatim dugotrajnost promjena. Sa mnogim ljudima koji žive u Rusiji, iz prirodnih razloga, komunikacija je prekinuta. A i živimo veoma različitim životima. Problemi sadašnjeg trenutka čovjeku će uvijek biti važniji od prošlosti.

Onlajn-šah

Rekli ste da ponekad igrate turnire za nosioce titula. Igrate li ih i sada?

Nikita Vitjugov: Ne. Ranije sam igrao isključivo da bih se zagrijao pred turnir, da osjetim takmičarski tonus. Sumnjam da je to imalo bilo kakvog efekta.

Dodat je novi tempo, kao i Fišerov šah. Jeste li igrali u njemu?

Nikita Vitjugov: Jednom. Fišerov šah podrazumijeva barem promišljeno postavljanje početne pozicije, a u idealnom slučaju i čitavu partiju. Igrati ga pet ili deset minuta je farsa.

Ako se za to dobro plaća, kao na turniru koji se zove svjetskim prvenstvom, to je dobro za učesnike. Organizatori takođe zadovoljavaju svoje ambicije. Tu se spisak korisnika završava.

Da li se za vas nešto promijenilo u onlajn-šahu tokom posljednje tri godine?

Nikita Vitjugov: Ne znam.

Šah je postao dio esporta. Jesu li vam se obraćali?

Nikita Vitjugov: Timovi mi se nisu javljali. Ni ja na njihovom mjestu ne bih to radio. Nemam ni pratioce ni sposobnost brzog pomjeranja miša koju bih mogao da ponudim.

https://www.youtube.com/watch?v=1Zk_L79rZ-c

Strimeri

Nikita Vitjugov: U šahu se pojavio zanimljiv fenomen. Pojavili su se ljudi koji mogu da se nadmeću sa vrhunskim šahistima po pitanju popularnosti i prihoda. A ipak, pošto sam cijeli život proveo u šahu, ne mogu da kažem — pa ko su oni? Nisam ih vidio ni na jednom turniru.

Bilo bi čudno kada bi fudbalski blogeri i komentatori postajali popularniji od samih fudbalera, ali upravo se to dešava u šahu. Nusproizvod, praktično, postaje važniji od samog šaha. To je složena igra, teško je razumjeti je, ali zato pogledati kako neko igra partiju od jedne sekunde ili deset minuta i tako izbjeći deset najvećih grešaka — to je baš ono što treba.

O trenerskom radu

Kao trener — ili, vjerovatno preciznije, kao nastavnik/tutor šaha — imam mnogo pitanja. Prvo je za mene najbolnije. Da li imate nemotivisane učenike?

Nikita Vitjugov: Kada sam počinjao da predajem, prvo u školi, zatim u domu stvaralaštva, a kasnije su se pojavili i individualni učenici, dugo nisam mogao da se oslobodim mita da, ako si došao na čas šaha, onda te šah zanima i sa zadovoljstvom ćeš učiti. Naravno, polazio sam od sebe.

Ali već na prvim časovima suočio sam se sa tim da djecu šah često uopšte ne zanima. Kada sam to prihvatio u grupnoj nastavi, počeli su da mi dolaze individualni učenici i za mene je poseban šok bio to što su se čak i tada pojavljivali momci koji nisu imali nikakvu želju da poboljšaju svoju igru, pa čak ni da igraju.

Dugo sam mislio da nešto nije u redu sa mnom. A onda mi je naišao ili neki Žigalkov strim, ili mi je neko ispričao o njegovom iskustvu — da je imao jednog ili više nemotivisanih učenika i da mu je bilo veoma teško da to prihvati.

Pomislio sam: ako čak i Žigalko, renomirani velemajstor, poznati strimer i igrač „metka“, trener koji naplaćuje stotine eura po satu, ima takve učenike, onda je sasvim normalno da ih imaju i skromniji predavači poput mene.

Kako je kod vas?

Nikita Vitjugov: Svaki posao može se posmatrati kao prodaja vremena za novac ili kao određeni projekat. Po mom mišljenju, rad po satu rjeđe podrazumijeva ovo drugo. Zato, ako treneru odgovara da bude plaćen za svoje vrijeme, može se pomiriti sa nedovoljnim zalaganjem učenika.

https://www.youtube.com/watch?v=v27mud-fdfg

Nikita Vitjugov: Ali pretpostavimo da govorimo o projektu. Zamislimo čovjeka koji je došao u klub da trenira sa trenerom. Ne razmatram čestu situaciju u šahu kada je to dijete kojem roditelji nameću šah koji njega samog ne zanima, jer je navodno „koristan“. Došao je odrasli čovjek. On može imati deset razloga zbog kojih je došao. Može imati isto toliko razloga zbog kojih nije potpuno skoncentrisan na jednom ili više treninga, zbog kojih mu nešto ne ide.

Trener je takođe čovjek i može na to reagovati, ali u idealnom slučaju treba nastaviti trenažni proces. Napredak u šahu rijetko ide linearno; periodi vidljivog zastoja mogu se pojaviti čak i kada je rad organizovan na najbolji mogući način.

Da li tražite učenike ili oni sami dolaze kod vas?

Nikita Vitjugov: Fazu traženja sam prošao. Ako čovjek ne zna za mene, vjerovatno ni meni neće biti zanimljiv.

Koji bi trebalo da bude minimalni nivo učenika da biste počeli da radite s njim?

Nikita Vitjugov: Poslije određenog iskustva shvatio sam da najbolje mogu pomoći profesionalcima ili onima koji žele da postanu profesionalci.

Sa amaterima je to potpuno neisplativo za oboje. Njima finansijski nema smisla da preplaćuju rad sa mnom, a meni to nije ni zanimljivo, niti sam čak siguran da bih mogao dovoljno dobro da im pomognem.

Sa djecom je teško, jer u različitoj mjeri morate trenirati i roditelje, ali trudim se. Teže je i objašnjavati materijal, pošto u radu često izlazim izvan samog šaha, koristim poređenja, paralele i nije uvijek lako pronaći način da nešto objasnite razumljivo. Sa engleskom djecom dodatno postoje mentalna i jezička barijera. To je korisno, iako ne baš jednostavno iskustvo.

Koji je vaš minimalni honorar? Po satu? Za pripreme?

Nikita Vitjugov: Ne bih davao cifre, jer mogu da se razlikuju višestruko. Teško je porediti mogućnosti fizičkog lica i države, privatnih kompanija koje sponzorišu šahiste. Situacija ima mnogo, učenici su različiti, mogućnosti su različite, zadaci su različiti.

Priprema za meč za svjetsko prvenstvo, kada se preračuna na sat, može koštati otprilike koliko i trening sa običnim fitnes trenerom u teretani.

Koje su radosti, a koje teškoće?

Nikita Vitjugov: Prijatno je shvatiti da si kroz šah u stanju da promijeniš nečiji život. Zbog toga sam i postao trener. Šah je ovdje samo alat koji dobro poznajem.

Teškoće su, rekao bih, onda kada ne možeš na odgovarajući način prenijeti svoju misao, objasniti šta želiš od učenika. Kada shvatiš u čemu je problem, ali nemaš dovoljno sredstava da ga riješiš. To je odgovornost trenera.

Koji je vaš najuspješniji učenik?

Nikita Vitjugov: Ne težim tome da stičem popularnost preko svojih učenika. Ako budu željeli, sami će javno govoriti o tome.

Shreyas Royal je postao prvak Velike Britanije 2026. Da li ste mu pomagali na ovom turniru?

Nikita Vitjugov: Shreyas nikada nije bio moj učenik. Imali smo nekoliko sesija prije dvije godine, čak manje nego što je bilo dogovoreno sa federacijom. Gotovo odmah nakon početka rada ispunio je treću normu za velemajstora, koja mu dugo nije polazila za rukom. U jednom trenutku kontakt je prekinut. Moguće je da su Shreyas i njegovi roditelji već dobili ono što su željeli od tog rada. To je normalan proces.

Šta bi Engleska mogla da preuzme od Rusije kada je riječ o sistemu pripreme mladih šahista, a šta bi Rusija, obrnuto, trebalo da preuzme od Engleske?

Nikita Vitjugov: Teško je govoriti o sistemu u zemlji u kojoj šah nema status profesionalnog sporta. Mada, ni do svoje 18–20. godine nisam osjećao da je u Rusiji postojao neki sistem.

Može li se po djetetu od 8–10 godina razumjeti hoće li postati profesionalni šahista? Ili su takve prognoze u tom uzrastu praktično besmislene?

Šta je uopšte profesionalni šahista? Velemajstor? Igrač rejtinga 2600? 2700? Učesnik Turnira kandidata?

Talenat se, naravno, vidi. Ali nikakva predodređenost ne postoji.

Šta roditelji najčešće rade pogrešno kada pokušavaju da pomognu djetetu da postane jak šahista?

Nikita Vitjugov: U idealnom slučaju, roditelj treba da pronađe dobrog trenera, da prema svojim mogućnostima obezbijedi treninge i da se povuče u stranu. Da pronađe snagu da prizna kako trener bolje razumije taj svijet.

Takođe, ne bi bilo loše voljeti svoje dijete i bezuslovno ga podržavati.

Hoćete li još raditi sa Nepomniaščijem?

Nikita Vitjugov: Niko ne zna šta donosi budućnost.

Koga smatrate najboljim vrhunskim trenerom? Uopšte ili trenutno?

Nikita Vitjugov: Diego Simeone.

A šahovskim trenerom?

Nikita Vitjugov: Hajde da ostanemo bez imena. Da li biste od mene tražili da navedem najboljeg šahistu dok sam još igrao? To je uopšte veoma klizava tema. Nekoga proglasite trenerom – uvrijediće se. Mnogi sebe smatraju trenerima, ali po mom shvatanju to nisu.

Šahiste makar nekako rangiraju rejting i turnirski rezultati, koji takođe nisu univerzalno mjerilo. Rejting se može održavati bez igranja ili, ako baš zagusti, na pažljivo odabranom prvenstvu okruga, dok nije lako pobijediti na turniru na kojem šahisti jednostavno nije omogućeno da učestvuje. Stvarni nivo trenera još je teže procijeniti.

U eri interneta veoma je lako baciti prašinu u oči.

Sviđa mi se misao da se trenerski talenat nigdje ne pokazuje tako jasno kao u pravilnom izboru učenika.

Da li ste sina naučili da igra šah?

Nikita Vitjugov: Ne. Dalje, da ne bih ostao bez kore hljeba, neću razvijati tu misao.

Ostala mi je u sjećanju približna citirana izjava José Mourinhoa: „Ne zahtijevam da moji igrači budu dobri ljudi, to želim od svoje djece.“

Smatrate li vještačku inteligenciju potencijalnim konkurentom u trenerskom radu?

Nikita Vitjugov: Ne.

https://www.sports.ru/chess/blogs/3441953.html

A. Kentler: POKLON BOTVINIKU

 

17. 08. 2011.

Napisati nešto novo o M. M. Botviniku i A. E. Karpovu — izuzetno je težak zadatak, makar zbog toga što je Mihail Moisejevič iza sebe ostavio mnoštvo knjiga u kojima je, sa svojom karakterističnom pedantnošću, iz godine u godinu bilježio čitav svoj život, dok su Anatoliju Evgenjeviču na raspolaganju bila pera najboljih šahovskih novinara, jer je njegov talenat hroničarima garantovao mnoge godine stvaralaštva i novih izdanja.

Pravednosti radi, napomenuću da je i o Botviniku napisano mnogo knjiga i članaka, među kojima se svojom upečatljivošću izdvaja rad G. Sosonka „Njegov put u besmrtnost“ („64-ŠO“, br. 3, 1997), dok je Karpov, sa svoje strane, takođe napisao nemalo knjiga različitih šahovskih tema.

Dodajmo tome da je A. Karpov, koji je u maju obilježio svoj prvi veliki jubilej, zapravo još veoma mlad i da će se, bez sumnje, njegovo ime povezivati sa mnogim događajima na različitim poljima. Zato bih želio da Anatoliju poželim da za nekih dvadeset-trideset godina, povodom nekog narednog jubileja, sam napiše autobiografsku knjigu — ona bi sigurno bila veoma zanimljiva!

Sudbine velikih igrača koji su, u većoj ili manjoj mjeri, povezani sa Petersburgom, na čudesan način su se isprepletale.

Neobuzdana beskompromisnost šahovskih antipoda M. I. Čigorina i V. L. Korčnoja, koja ih je spriječila da postanu svjetski šampioni, u velikoj mjeri bila je određena njihovim ranim sirotištvom.

Mnogo toga zajedničkog imaju A. A. Aljehin, koji je završio peterburšku školu pravnih nauka, i B. V. Spaski, rođen u Lenjingradu, veliki šahisti Rusije i Francuske. Čak će i njihove jubilarne godišnjice pasti naredne godine: navršiće se 110 godina od rođenja četvrtog svjetskog šampiona, dok ćemo desetom čestitati 65. rođendan.

A svjetski šampioni — jubilarci prve godine novog milenijuma, koji, kao i prethodni par, imaju parne redne brojeve, šesti M. M. Botvinik i dvanaesti A. E. Karpov — iako pripadaju različitim generacijama, osim što su bili učitelj i učenik (mladi Anatolij se školovao u Botvinikovoj školi) i što su se obojica iz sjeverne prijestonice preselila u Moskvu, decenijama su uživali naklonost vlasti i bili svojevrsni simboli svojih epoha.

Pošto je mladost Mihaila Moisejeviča pala u tridesete godine, a Karpovljeva u sedamdesete, prvog danas jednim potezom pera svrstavaju među staljiniste, a drugog u brežnjevsku epohu stagnacije, čime se, na taj način, oslobađa prostor za nove junake sposobne da osjete dah svježih vjetrova perestrojke.

„Centralnom komitetu VKP(b) —
drugu Staljinu.

Dragi, rođeni, voljeni naš učitelju i rukovodioče!

Sa sviješću o najvećoj odgovornosti otputovao sam na međunarodni šahovski turnir u Notingem da branim čast sovjetske šahovske umjetnosti na jednom od najodgovornijih šahovskih takmičenja koje je šahovski svijet poznavao posljednjih godina.

Goruća želja da sačuvam čast sovjetske šahovske umjetnosti natjerala me je da u igru uložim svu svoju snagu, svu svoju energiju.

Beskrajno sam radostan što mogu da izvijestim da je predstavnik sovjetske šahovske umjetnosti podijelio prvo mjesto sa bivšim svjetskim šampionom Kapablankom.

To se moglo dogoditi samo zato što sam osjećao podršku svoje zemlje, brigu naše vlade i naše partije, a prije svega onu svakodnevnu brigu koju ste pokazivali i pokazujete Vi, naš veliki rukovodioče i vođo, kako biste našu veliku Domovinu podigli na nečuvene visine i od nas — predstavnika sovjetske omladine — odnjegovali zdravu, radosnu smjenu u svim oblastima naše socijalističke izgradnje.

Nadahnut Vašom parolom „stići i prestići“, radostan sam što sam uspio da je ostvarim makar na onom malom području na kojem mi je zemlja povjerila da se borim.

Mihail Botvinik

London, 29. avgusta 1936. godine.“

„Drugu Leonidu Iljiču Brežnjevu.

Duboko poštovani Leonide Iljiču!

Srećan sam što mogu da izvijestim da je meč za titulu svjetskog šampiona u šahu završen našom pobjedom.

Primite, dragi Leonide Iljiču, moju iskrenu zahvalnost za očinsku brigu i pažnju koju ste pokazali prema meni i našoj delegaciji tokom priprema i održavanja meča.

Uvjeravam Centralni komitet KPSS-a, Prezidijum Vrhovnog sovjeta SSSR-a, sovjetsku vladu i lično Vas, dragi Leonide Iljiču, da ću ubuduće uložiti sve napore kako bih doprinio uvećanju slave sovjetske šahovske škole.

Svjetski šampion Anatolij Karpov.

18. oktobar 1978. godine. Baguio, Filipini.“

Da bi slika bila potpunija, savremenog mladog čitaoca vrijedi upoznati i sa kratkim odlomcima iz publikacija tog vremena.

Evo šta je „Pravda“ pisala o Botvinikovom uspjehu u Notingemu:

„Niko ne može da se takmiči sa našom zemljom u razvoju šahovskog pokreta... Jedinstvo osjećanja i volje cijele zemlje, ogromna pažnja i briga koju sovjetska vlast, Komunistička partija, a prije svega drug Staljin, poklanjaju ljudima — to je izvor pobjeda sovjetske zemlje, bilo da je riječ o osvajanju vazduha, sportskim stadionima Čehoslovačke ili šahovskoj tabli u Notingemu.

Sjedeći za stolom u Notingemu, Botvinik nije mogao a da ne osjeća da svaki pokret njegovih drvenih figura na tabli prati čitava zemlja, od najudaljenijih krajeva do kremaljskih kula, želi mu uspjeh i moralno ga podržava. Nije mogao a da ne osjeti taj moćni dah svoje velike Domovine.“

A evo reakcije vlasti na pobjedu Anatolija Evgenjeviča nad „otpadnikom“ V. L. Korčnojem:

„Istinski praznik, i za Karpova i za čitavu sovjetsku šahovsku školu, bio je odgovor druga Brežnjeva u vidu telegrama.

‘Drugu Karpovu Anatoliju Evgenjeviču.

Dragi Anatolije Evgenjeviču!

Veoma mi je bilo drago da primim Vaš telegram. Od srca i najtoplije Vam čestitam pobjedu u teškom i odgovornom meču.

Čitava naša zemlja ponosi se time što ste u teškoj, upornoj borbi pokazali visoko majstorstvo, nesalomivu volju i hrabrost, jednom riječju — naš sovjetski karakter.

Uvjeren sam da ćete ubuduće još više ulagati u svoje stvaralačke napore i dati veliki doprinos riznici šahovske umjetnosti.

Želim Vam dobro zdravlje, sreću i blistave pobjede na slavu naše velike Domovine.

L. Brežnjev.’“

I pisma šampiona i reakcije na njih koje smo naveli nisu ništa drugo do spomenici jednog vremena. Nije naročito važno ni u kojoj su mjeri M. Botvinik i A. Karpov učestvovali u pisanju (tačnije, potpisivanju) tih pisama — ona su, kao i odgovori na njih, sastavljena prema obrascima karakterističnim za to vrijeme.

Staljinu je jednostavno trebalo obraćati se na jedan način, a Brežnjevu na drugi (vremena su postala nešto prisnija).

Sve publikacije u tadašnjim izdanjima međusobno su se razlikovale uglavnom samo po stepenu izražene želje da ugode vlastima. A vlast nad medijima predstavljali su ideološki odjeli KPSS-a na različitim nivoima.

Druga je stvar što su ljudi koji su svojim dostignućima simbolizovali svoje vrijeme, ljudi kojima je država neposredno pomagala u razvoju njihovih talenata, prirodno pokazivali lojalnost vlasti i iskreno je podržavali. O odlasku iz zemlje nije bilo ni govora — postojala je „gvozdena zavjesa“, a nije bilo govora ni o učešću na protestnim mitinzima; čak su se i ispoljavanja nezadovoljstva u različitim periodima završavala logorima ili psihijatrijskim ustanovama.  

Naravno, bilo je hrabrih ljudi koji su ustajali protiv postojećeg sistema i kojima se danas možemo ponositi. Kao što se, uostalom, ne možemo a da se ne ponosimo našim genijalnim sunarodnicima: balerinom Galjinom Ulanovom i polarnim istraživačem Semjonom Čeljuskinom, pjevačima Sergejem Lemeševom i Ivanom Kozlovskim, muzičarima Emilom Gilelsom i Svjatoslavom Rihterom, pilotom Valerijem Čkalovom i kosmonautom Jurijem Gagarinom, sportistima Levom Jašinom i Vsevolodom Bobrovom, šahistima Mihailom Botvinikom i Anatolijem Karpovom.

Čuo sam da su svojevremeno velikog kompozitora Dmitrija Dmitrijeviča Šostakoviča pitali kako to da on, poznat po svojim progresivnim stavovima, potpisuje pisma koja vlast objavljuje i umnožava. Dmitrij Dmitrijevič je odgovorio da je spreman na sve, samo da mu ne smetaju da piše muziku.

Napomenuću da „staljinista“ M. M. Botvinik, njemu za čast, nikada nije potpisivao nikakva kolektivna pisma. Odbio je čak i da stavi svoj potpis na čuveni „slučaj ljekara“, kao i na pismo najpoznatijih nosilaca „petog pasusa“ protiv šestodnevnog rata Izraela. Ni prema Staljinu se nije uvijek odnosio isto: u početku sa velikim poštovanjem, a kasnije ga je smatrao najvećim zločincem.

To što je šah postao dio kulture naše zemlje i što mu je otvoren „zeleni put“; to što, za razliku od mnogih drugih oblasti djelovanja, nijedan od vodećih šahista (osim Rižanina Petrova i Tičanina Izmajlova) nije stradao u logorima; to što se u šahu nije vodila borba protiv „beskorijenih kosmopolita“ — nesumnjiva je zasluga najboljih igrača, a prije svega M. M. Botvinika.

Njemu, kao i A. Karpovu, treba da budemo zahvalni i za to što su šah tako čvrsto uveli u naš život ne samo kao igru, već i kao profesiju i sredstvo za život.

Uvijek krajnje pošten i principijelan, Mihail Moisejevič većinu nas podsjeća na naše roditelje koji su živjeli u isto vrijeme. A kada mislimo o njima, uvijek su nam bliže njihove ljudske osobine nego stepen njihove političke angažovanosti. I to je jednako prirodno kao poštovanje prema starijima koje postoji kod mnogih naroda.

I još jedna napomena. Nemoguće je predvidjeti ko bi i kako postupao da se našao u nekoj drugoj epohi i u određenim okolnostima. Teško je raspravljati o tome da li bi neko od nas postao heroj kada bi se našao pod torturom. U velikoj mjeri to ne bi određivala samo hrabrost koju posjedujemo, već i prag bola koji je svako od nas u stanju da podnese.

Krajem maja, posljednjeg dana prije odlaska iz Moskve, Olga Mihajlovna, kćerka Mihaila Moisejeviča, i ja otišli smo na Novodevičje groblje.

Za razliku od mnoštva spomenika koji zadivljuju svojom monumentalnošću ili umjetničkim dostignućima, tamo je skromna ploča na zidu, pored mnogih sličnih. Na njoj su tek oskudne riječi: prvo prezime Botvinik, a zatim tri imena i patronimika: Serafima Samojlovna, Gajane Davidovna i Mihail Moisejevič.

Majka, supruga i on — bez ikakvih titula, zvanja i akademskih stepena.

Mali stalak za cvijeće, u koji je jedva stalo šest karanfila.

Nedaleko su grobovi Mihaila Bulgakova i Antona Čehova...

Kada je Mihail Moisejevič umro, njegovi najbliži su imali problema da dobiju dozvolu da urnu sa njegovim pepelom sahrane pored majke i supruge — nisu mogli da pronađu dokumente koji potvrđuju srodstvo majke i sina. Ljudi odgovorni za pružanje pogrebnih usluga u Moskvi očigledno su željeli da dobiju mito (simbol vremena!), i to uprkos činjenici da je još 1987. godine, nakon sahrane supruge M. M. Botvinika, on obezbijedio svoje pravo da bude sahranjen na istom mjestu. Čak je poklonio svoju knjigu radnicima groblja...

Izvod iz matične knjige rođenih Mihaila Moisejeviča pronašao sam u arhivu Sankt-Peterburškog državnog tehničkog univerziteta (SPbGTU).

„Uvjerenje o rođenju

Ovim se potvrđuje da se u matičnoj knjizi rođenih Jevreja grada Petrograda za 1911. godinu, u prvom dijelu, u rubrici rođenih, pod brojem 163, nalaze sljedeći podaci o činjenici rođenja:

Godina, mjesec i dan rođenja: 4. avgusta, 23. ava 1911. godine

Ime rođenog: Mihail

Zvanje, ime i patronimik roditelja: građanin Ostrošicko-Gorodečkog društva, Minskа gubernija, ujezd, Movša Lejbov Botvinik i njegova zakonita supruga Šifra Šmujlovna.“

Jednom se moj bliski prijatelj Volođa Kacnelson pohvalio da je Botvinika naučio da igra šah njegov stric Leňa, koji je živio na Nevskom prospektu, u kući broj 88, i koji je, kao i Volođina majka, nosio prezime Baskin.

U svojim sjećanjima Mihail Moisejevič potvrđuje da je upravo Leňa Baskin, prijatelj njegovog brata Isija, najprije uvukao mladog Botvinika u „priču“ sa krađom stensa (stomatološkog materijala) od oca, a zatim ga, kada je Botvinik već imao 12 godina, naučio da igra šah.

Brat M. M. Botvinika, Isak, podijelio je tragičnu sudbinu miliona ljudi koji su poginuli na frontovima Velikog otadžbinskog rata. Nesreća je stigla već u prvim mjesecima rata.

Brat – I. M. Botvinik

Isja je bio izuzetno nadaren tehničar. Radio je u Lentramvaju od 1930. godine, odakle je 1. avgusta 1941. godine pozvan u Crvenu armiju. Poginuo je 17. septembra tokom bombardovanja. U arhivi Len tramvaja uspio sam da pronađem personalni karton I. M. Botvinika, a njegova unuka ljubazno mi je ustupila dokumente i posljednje pismo, dopisano na dan njegove pogibije:

„17/IX, 7 časova ujutro. Koristim slobodan trenutak da dovršim pismo. Noć je bila veoma hladna, baš sam se smrzavao, uprkos džemperu.

Topovi i dalje pucaju, avioni lete, rat traje. Nijemac pritiska duž Detskосeljske linije i prema Sestrorecku, sve zavisi od toga koliko brzo će nam pomoći.

Pismo sada šaljem, ne očekujući tvoje, pošta vjerovatno sada ne radi.

Ljubim te čvrsto, čvrsto.

Pozdrav svima. Isja.“

Saznavši za bratovu pogibiju, M. M. Botvinik je pisao sestri:

„Za svog dragog, milog Isju potrudiću se da nanesem Nijemcima štetu koliko god budem mogao.“

Pismo M. M. Botvinika sestri

Supruga Isaka Moisejeviča, Valentina Aleksejevna, imala je skandinavske korijene i nosila je prezime Štalberg, isto kao i najpoznatiji švedski velemajstor, koji je umro u maju 1967. godine u Lenjingradu, gdje je doputovao na turnir posvećen 50-godišnjici revolucije.

Mihail Moisejevič je u svojim memoarima veoma detaljno pisao o roditeljima. Jedina netačnost odnosi se na dvogodišnje progonstvo njegove majke. Botvinik ga smješta u period revolucije 1905. godine.

U stvari, Serafima Samojlovna (neka nikoga ne zbuni razlika u pisanju imena i patronimika — u to vrijeme su u velikim gradovima imena često prilagođavana ruskom obliku; napominjem da je sam Botvinik odmah dobio rusko ime – Mihail) bila je u sibirskom progonstvu 1901–1902. godine zbog pripadnosti Bundu – Sveopštem jevrejskom radničkom savezu, koji je u različitim periodima bio povezan sa RSDRP-om (menjševicima).

Pred vama je potvrda koju je Mihailova majka dobila 1928. godine radi učlanjenja u lenjingradsku podružnicu Sveunijskog društva političkih robijaša. U njoj se, između ostalog, na osnovu arhivskih dokumenata navodi da je 10. decembra 1905. godine S. S. Botvinik „bila uhapšena u Peterburgu prilikom umnožavanja (kopiranja na rotatoru – A. K.) proglasa u ime Sankt-Peterburškog ujedinjenog komiteta R.S.-D.R.P. U martu je puštena iz pritvora.“

U arhivi u Pskovskoj ulici uspio sam da pronađem još jedan dokument iz kancelarije ministra unutrašnjih poslova – gubernatora Sankt-Peterburga, od 4. oktobra 1904. godine, upućen okružnim ispravnicima i policijskim načelnicima. U njemu se navodi:

„da je zubarki Šifri Samojlovnoj Rabinovič... Ministarstvo unutrašnjih djela dozvolilo boravak u Sankt-Peterburškoj guberniji.“

Potpisao: gubernator Al. Zinovjev.

Serafima Samojlovna – majka M. M. Botvinika

Dodao bih da je Botvinikova majka od dvadesetih godina često i teško pobolijevala. Mihail Moisejevič je sa svojim najbližima uvijek bio uz nju. Serafima Samojlovna umrla je 14. juna 1952. godine od izlivа krvi u mozak.

Od 1919. do 1927. godine M. M. Botvinik je pohađao 157. sovjetsku jedinstvenu radnu školu Viborgskog rejona. U svojim memoarima Mihail Moisejevič je detaljno pisao o godinama školovanja i svojim učiteljima. Među dokumentima pronađenim u arhivi Politeha nalazi se i uvjerenje o završenoj školi, izdato 4. juna 1927. godine.

Pošto su tada na institut primani kandidati sa navršenih 17 godina, a M. Botvinik je školu završio neposredno pred šesnaesti rođendan, narednu godinu u potpunosti je posvetio šahu. Kada je, godinu dana kasnije, položio prijemne ispite na Politehničkom institutu, ipak nije primljen, iako se njegov otac — zubni tehničar — smatrao radnikom. Nakon žalbe i intervencije šahovske sekcije Oblasnog savjeta sindikata, Botvinik je na jesen postao student matematičkog odsjeka Fizičko-matematičkog fakulteta Lenjingradskog državnog univerziteta (LGU).

Međutim, želja da studira na Elektromehaničkom fakultetu Politehničkog instituta bila je toliko snažna da je već u decembru 1928. godine M. Botvinik podnio molbu za prebacivanje:

Zanimljiva je rezolucija na dokumentu:

„Imajući u vidu velike nade koje se mogu polagati u druga Botvinika, dekanat smatra poželjnim njegov prijem na Elektromehanički fakultet.“

Uz molbu je bila priložena i preporuka Oblasnog savjeta sindikata:

„Lenjingrad, 14. januara 1929. godine
Br. 565, 248, 10

Dekanat Elektromehaničkog fakulteta LPI „M. I. Kalinjin“.

Lenjingradski oblasni biro Proletstud-a podržava molbu druga Botvinika za prebacivanje sa LGU u Politehnički institut.

Drug Botvinik je najmlađi šahovski majstor u SSSR-u i posjeduje velike sposobnosti za fizičko-matematičke nauke.

Elektromehanički fakultet, koji u svom programu ima mnogo predmeta teorijskog karaktera, pruža mogućnost drugu Botviniku da u potpunosti razvije svoje sposobnosti.

Zamjenik predsjednika Lenjingradskog oblasnog biroa Proletstud-a.“

Zanimljivo je i uvjerenje od 10. jula 1928. godine, koje je izdao zdravstveni odjel Sjeverozapadne željeznice, a koje je, zajedno sa ostalim dokumentima, podnio njegov otac:

„Uvjerenje

Ovim se potvrđuje Mihailu Moisejeviču Botviniku da je njegov otac, građanin Mojsije Lvovič Botvinik, zaista zaposlen u Centralnoj zubotehničkoj laboratoriji Sjeverozapadne željeznice na mjestu radnika – zubnog tehničara, sa mjesečnom platom od 90 rubalja i 40 kopejki, uz dodatak od 40 rubalja i 68 kopejki.

Ovo uvjerenje izdaje se radi podnošenja na visokoškolskoj ustanovi.

Zaposlen od 15. januara 1923. godine.“

Tata – Mojsije Lvovič Botvinik

U januaru 1929. godine M. Botvinik je postao student Politehničkog instituta.

Pred vama je njegova indeks-knjižica.

Godine 1932. Mihail Moisejevič završio je studije i postao inženjer-elektrotehničar. Zanimljivo je da Botvinik nikada nije preuzeo diplomu o završetku Lenjingradskog politehničkog instituta (LPI). Ona, zajedno sa uvjerenjem koje joj pripada, čuva se u arhivi visokoškolske ustanove. Upravo u to vrijeme pojavili su se obrasci dokumenata novog tipa i, po svemu sudeći, u LPI su stigli sa zakašnjenjem — do tada je Mihail Moisejevič već bio postdiplomac, pa su dokumenti završili u njegovom personalnom dosijeu.

Njeni roditelji bili su porijeklom iz grada Nahčivana na Donu. Otac, David Georgijevič, bio je profesor nacrtne geometrije. Majka, Olga Nikitična, zapravo se zvala Ripsime Mkrtičevna. Samo su baka G. D. Ananove, Roza Hodžajeva, i njena sestra u njihovoj jermenskoj porodici ostale žive poslije još jednog masakra — spasle su se bjekstvom.

U Horeografskoj školi Gajane Davidovna je učila kod A. J. Vaganove, takođe Jermenke po nacionalnosti.

Jedno vrijeme je u istoj školi učio i Gajanin rođeni brat Georgij Ananov, otac u Sankt-Peterburgu poznate braće Andreja, juvelira, i Nikita, poslanika Zakonodavne skupštine.

U isto vrijeme kada i G. Ananova, u školi su učili G. Ulanova, T. Večeslova, N. Dudinska, K. Sergejev i drugi svjetski poznati baletski igrači.

U arhivi Vaganove škole, danas Akademije ruskog baleta, zahvaljujući ljubaznoj pomoći porodičnog prijatelja Ananovih, rektora Akademije L. N. Nadirоva, pronašli smo nekoliko fotografija mlade Gajane Davidovne.

Nakon završetka škole, G. Ananova primljena je u ansambl Kirovskog pozorišta opere i baleta, gdje je igrala u baletima „Crveni mak“, „Uspavana ljepotica“, „Labudovo jezero“, „Konjić Grbonjić“, „Solvejg“ i drugim predstavama.

FOTOGRAFIJE G. D. ANANOVE
(iz arhive Akademije ruskog baleta)

„Miloj Galečki, za lijepu uspomenu, od Gane Ananove, 6. 3. 1929. godine“

Petrelevič, Dubrovski, Ananova.

Sa Preobraženskim. April 1932. godine.

Grupa maturantkinja horeografskog tehnikuma, 1932. godine.
U prvom redu, desno – Gajane Ananova.

Grupna fotografija Državnog horeografskog tehnikuma, 1930. godine.
Među onima koji sjede u prvom redu (sedma slijeva) – G. Ananova.

Godine 1935. održano je vjenčanje, a Gajane Davidovna uzela je muževljevo prezime, dok je djevojačko prezime zadržala kao umjetnički pseudonim. Lijepa supruga pratila je Botvinika na mnogim putovanjima na turnire. O svojoj supruzi Mihail Moisejevič napisao je divan tekst („64-ŠO“, br. 16, 1991. godine). Bili su izuzetan par i dirljivo su brinuli jedno o drugom. Njihova kćerka Olga neobično liči na majku.

M. M. Botvinik sa suprugom i kćerkom, 1944. godine.

Olga Mihajlovna je nakon završetka škole sa zlatnom medaljom („Tata nije želio da budem odlična učenica – nije vidio u tome neki poseban smisao, iako mu je to prijalo“) upisala Moskovski energetski institut, a 1981. godine odbranila je doktorsku disertaciju. Postala je viši naučni saradnik i zamjenik rukovodioca laboratorije u Institutu za probleme upravljanja. Plata od 1.100 rubalja teško da se može nazvati platom – nema ugovora. Nosi prezime supruga – Andreja Vitaljeviča Fioškina, koji se nakon završetka MEI-a bavi projektovanjem motora.

Unuk M. M. Botvinika, Jura (Georgij Andrejevič), nakon završetka Rudarskog instituta bavi se biznisom u jednoj španskoj firmi. Njegovog sina Alešu pradjed je želio da nauči da igra šah, ali je stigao da mu održi samo prve časove – u maju 1995. godine dječak je imao sedam godina. Aleša sada pohađa gimnaziju.

Unuka Lena završila je Institut za elektronsko mašinogradstvo. Posljednjih šest godina radi kao pomoćnica šefa predstavništva švajcarske firme „Hoffmann-La Roche“, bavi se odnosima s javnošću, kao i rješavanjem pravnih i organizacionih pitanja. Izgledom podsjeća na djeda.

Njena starija kćerka Maša je tokom ljeta napunila 12 godina. Bila je miljenica M. M. Botvinika. Na vikendici na Nikolinoj gori (gdje se, inače, čuvaju lovorovi vijenci svjetskog šampiona) voljeli su da ispraćaju jedno drugo, a kada bi se Maša i Aleša prepirali oko toga ko je koga prvi udario, pradjed je uvijek bio na Mašinoj strani. Maša sada pohađa englesku školu. Prije dvije godine dobila je sestru Olju. Drugih direktnih nasljednika u porodici za sada nema.

O svom ocu Olga Mihajlovna objavila je tekst „Moj otac Botvinik“ u „64-ŠO“, br. 5, 1998. godine. Kada govori o Mihailu Moisejeviču, u njenom pripovijedanju na neobičan način se spajaju preciznost i odmjerenost riječi i ocjena sa toplinom. Vidi se da je prema mnogim stvarima Olga Mihajlovna izgradila isti odnos kakav je imao njen otac (nije uzalud što svi mi, često i ne primjećujući to, nerijetko ponavljamo svoje roditelje).

Iz njenog kazivanja želim da čitaocima predstavim dva odlomka.

Jedan od njih odnosi se na prvi meč sa V. Smislovom 1954. godine. Tada je Olga imala 12 godina i, uprkos očevoj zabrani, iz radoznalosti je krišom čitala pristiglu prepisku. Navijači (i pod navodnicima i bez njih) bili su razni. Olga Mihajlovna i danas pamti ova dva teksta:

„Prokleti Botvinik! Ako ne izgubiš meč od Smislova, pazi na svoj život: petog dana poslije meča ćeš poginuti!“

A evo i druge krajnosti:

„Iskreno govoreći,
meni bi svejedno bilo
ko će od vas pobijediti,
kad bi i on (a to znači obojica!)
bio, makar to skrivao, Jevrej.“

Nedavno je, na večeri posvećenoj 80. rođendanu V. V. Smislova, Olga Mihajlovna ispričala da je nakon Botvinikovog poraza u meču 1957. godine nastala legenda prema kojoj je Mihail Moisejevič izgubio meč zato što je svoju kćerku udavao za Smislova!

O nepromjenjivosti pogleda M. M. Botvinika tokom godina već je mnogo napisano. Naravno, bio je potpuno sovjetski čovjek. Čitao je „Pravdu“, gledao „Novosti“, volio A. Rajkina i I. Kozlovskog, pjevao ruske pjesme i romanse, interesovao se za sport: fudbal, hokej, atletiku; u svemu je volio red.

Slušao je Bi-Bi-Si i „Slobodu“ (iako je, za razliku od drugih, uvijek analizirao informacije i donosio sopstvene zaključke); volio je filmove sa Dinom Durbin, a sa putovanja u inostranstvo donosio je tehniku i druge poklone za svoje najbliže.

Pri tome Mihail Moisejevič nije uvijek bio jednoznačan. Zanimljiva je epizoda o kojoj je pričala njegova ćerka. Nakon što je njena prijateljica otišla u penziju, Olga Mihajlovna je u prolazu metroa kupila obrazac penzionerske legitimacije sa pečatima i zamolila prijateljicu da ga popuni prema pravom obrascu, kako bi se besplatno vozila u gradskom prevozu. U tom poslu zatekao ih je M. M. Botvinik.

Kada je saznao istinu, Mihail Moisejevič je reagovao:

„Ako joj tako malo plaćaju – neka se vozi.“

Znao je da pomogne i ljudima koje je slabo poznavao. Obraćao se nadležnim institucijama kada je pouzdano znao da su ljudi sa pravne tačke gledišta potpuno u pravu.

Bio je odan Komunističkoj partiji:

„Ja nisam izašao iz Partije, Partija je izašla iz mene.“

Bio je ubijeđen da se u Rusiji kapitalizam može izgraditi samo po latinoameričkom modelu, zbog slabe ekonomije. Smatrao je da je čovjekov glavni poziv služenje Otadžbini, sa poštovanjem je govorio o Lenjinu, nije volio Gorbačova i Jeljcina, smatrajući da su ih Amerikanci „kupili“.

Sve do posljednjih dana borio se za očuvanje šahovskog kluba na Gogoljevskom bulevaru za šahiste...

Kada smo početkom pedesetih godina počeli da se bavimo šahom, željeli smo da postanemo Botvinici. Mnogi od nas, dječaci od pet-šest godina, čak nisu ni shvatali da je Botvinik samo prezime svjetskog šampiona.

Čvrst i usmjeren ka cilju, snažan i nepokolebljiv, on danas gleda na nas sa portreta u šahovskim klubovima koji, hvala Bogu, još nisu zatvoreni.

Čitav život posvetio je šahovskoj umjetnosti. Ne Staljinu, ne socijalizmu, već domovini, državi u kojoj je živio, svojoj porodici, koju je volio, i porodici šahista, u kojoj je — nezahvalnoj — odgojio današnje slavne šampione.

IZ PORODIČNOG ALBUMA

Ćerka Olga. 1959. godine.

Ćerka Olga, unuk Jura, Gajane Davidovna. 1966. godine.

Unuk Jura (Georgij) sa praunukom Aljošom. 1988. godine.

Andrej Fioškin sa kćerkom Lenom i unukom Mašom. 1989. godine.

Na Nikoljinoj gori sa unukom Lenom i praunukom Mašom. 1990. godine.

Unuka Lena sa praunukom Mašom ispred lovorovih vijenaca. 1990. godine.

Praunuke Maša sa Gušom (Oljom). 2000. godine.

Porodica na rođendanu Olge Mihajlovne. 2000. godine.

POGOVOR

Članak koji vam je upravo predložen objavljen je u septembru 2001. godine u posebnom izdanju časopisa „Šahovski Peterburg“, posvećenom 90. godišnjici rođenja M. M. Botvinika i 50. godišnjici A. E. Karpova.

Prije svega, želim da dopunim podatke o najbližim rođacima Mihaila Moisejeviča Botvinika. Ljubazno ih je ustupila njegova ćerka Olga Mihajlovna Fioškina.

Godine života Botvinikovog oca — Moiseja Ljvoviča: 1878–1931.

Godine života majke — Serafime Samojlovne Botvinik: 1879–1952.

Ćerka Olga Mihajlovna rođena je 26. aprila 1942. godine u Molotovu (Permu). Njen suprug Andrej Vitaljevič Fioškin (rođen 10. jula 1943. godine) preminuo je 24. juna 2006. godine.

Unuk Georgij (rođen 24. decembra 1965. godine) i dalje se bavi uvozom iz Španije. Njegov sin (praunuk Mihaila Moisejeviča) Aleksej (rođen 1988. godine) završio je u ljeto 2011. godine Fizički fakultet Moskovskog državnog univerziteta.

Unuka Jelena (rođena 12. februara 1968. godine) radi u farmaceutskoj kompaniji ZAO „Roš – Moskva“. Ima dvije ćerke (praunuke Mihaila Moisejeviča) — 22-godišnju Mariju (studentkinju pete godine Geografskog fakulteta Moskovskog državnog univerziteta) i 12-godišnju Olgu, koja će krenuti u sedmi razred.

U Peterburgu je 13. marta ove godine, u 90. godini života, preminula sestra M. M. Botvinika Marija Moisejevna, diplomirana inženjerka LPI-ja, koja je objavila sjećanja na brata („Čvorići sjećanja“) u istom posebnom izdanju „ŠP“ iz 2001. godine.

Stogodišnjica rođenja Mihaila Moisejeviča obilježava se uz veliku pompu: 2011. godina proglašena je godinom Botvinika, u različitim gradovima održavaju se takmičenja njemu u čast, prvenstva Rusije održavaju se pod njegovim imenom, Državna banka Rusije izdala je srebrni novac, na Centralnom domu šahista „Botvinik“ biće postavljena spomen-ploča sa njegovim bareljefom…

Istovremeno, okrugla godišnjica ni najmanje ne sprečava zapanjujuće smjele autore da na račun Mihaila Moisejeviča upućuju razne zajedljive opaske, koje povremeno prelaze granice pristojnosti.

Ipak, veličina Botvinika — i kao Šampiona, i kao Učitelja, i kao Preteče koji je utro put u šah mnogim svojim sunarodnicima — time neće biti umanjena.

Njegovo ime neće biti zaboravljeno sve dok ljudi igraju šah.

https://e3e5.com/article.php?id=1633

Zaboravljeni intervju sa Robertom (Bobijem) Fišerom iz 2005 godine

Mnogi imaju iskrivljeno mišljenje o Bobiju Fišeru, zasnovano na stavovima propagandista različitih vlada. Poslušajte njegove riječi. Zaboravljeni intervju sa Robertom (Bobijem) Fišerom obavljen u avionu, 2005. godine.

Intervjuer: Bobi, da li se nešto promijenilo u tvom unutrašnjem osjećaju sada kada si postao islandski, a ne američki državljanin?

Bobi Fišer: Pa, i dalje sam Amerikanac, kako bi Amerikanci rekli. Koliko znam, dozvoljeno je imati dvojno državljanstvo, zar ne?

Intervjuer: Tako je.

Bobi Fišer: Da. Ali veoma sam srećan što sam postao Islanđanin. Prije svega, godinama sam imao sve te probleme sa Sjedinjenim Američkim Državama. A drugo, danas je opasno biti Amerikanac.

Kad god bih se prijavljivao u hotel i pokazivao američki pasoš, uvijek bih pomislio: možda su ovi ljudi povezani s nekim muslimanima i mogli bi reći: „Evo jednog Amerikanca“, pa da me ubiju, otmu ili nešto slično, jer bi mogli pomisliti da sam protiv muslimana ili nešto tako. Razumiješ?

Danas je opasno biti Amerikanac. Opasno je prijaviti se u hotel i jednostavno reći: „Ja sam Amerikanac.“

Intervjuer: Bolje je reći da ste Islanđanin.

Bobi Fišer: Da, mnogo bolje. Mnogo bolje.

Intervjuer: Kakvi su ti planovi za narednih nekoliko mjeseci ili čak godina? Da li namjeravaš da ostaneš na Islandu ili planiraš da se preseliš negdje drugo ili da putuješ?

Bobi Fišer: Nadam se da ću provesti neko vrijeme na Islandu, ali volim da putujem. Ne bih želio da čitavu godinu provodim samo na Islandu.

Intervjuer: Postoji jedna zanimljiva stvar. Po islandskom zakonu, velemajstori imaju pravo na platu.

Svaki islandski šahovski velemajstor prima platu, pod uslovom da povremeno drži časove šaha ili možda igra za reprezentaciju Islanda.

Bobi Fišer: Ne. Ja zaista ne volim šah. Ne treba mi taj novac. Ne želim ga. Odbiću.

Intervjuer: Dakle, nećeš igrati?

Bobi Fišer: Mrzim šah. Zaista.

Intervjuer: Mrziš ga?

Bobi Fišer: Da.

Intervjuer: Znači, nećeš tražiti platu koja pripada velemajstorima?

Bobi Fišer: Ne. Ne, ne, ne.

Intervjuer: Kako možeš da mrziš šah kada te mnogi smatraju možda najvećim šahistom u istoriji?

Bobi Fišer: Zato što znam šta je šah u stvarnosti.

Intervjuer: Da?

Bobi Fišer: Sve se svodi na pamćenje. Sve je unaprijed pripremljeno.

Intervjuer: A šta je s kreativnošću?

Bobi Fišer: Kreativnost je daleko od prvog mjesta.

Intervjuer: Zaista tako misliš?

Bobi Fišer: Da.

Intervjuer: Ali ti si postao svjetski prvak upravo zahvaljujući kreativnosti.

Bobi Fišer: Prije svega, to je bilo davno. Kada sam igrao meč sa Spaskim. Prvi meč. A i revanš je već bio prilično davno. Prošlo je gotovo petnaest godina.

U posljednjih nekoliko godina šah se potpuno promijenio zbog razvoja računarske tehnologije.

Ali, ako šah zaista objektivno analizirate... Zaista veoma objektivno... To je prilično loša igra.

Intervjuer: Čak i ako se vratimo u Morfijevo vrijeme, i tada je postojalo mnogo teorije. Ali ipak ostaje prostor za talenat i kreativnost. Nije sve samo teorija i unaprijed pripremljeni potezi.

Bobi Fišer: Ne, nije sve. Naravno da nije. Slažem se.

Ali zašto biste željeli da se bavite nečim što se uglavnom zasniva na unaprijed pripremljenim varijantama?

Naravno da nije samo to. Ali kreativnost ovdje nije najvažnija.

Možda je tek na trećem mjestu po značaju.

Na prvom mjestu je priprema, zatim pamćenje, a tek onda dolazi kreativnost.

Intervjuer: Za razliku od Fišerovog šaha, odnosno Chess960?

Tamo kreativnost postaje najvažnija.

Bobi Fišer: Da, da.

Dozvoli da objasnim nešto o Fišerovom šahu.

Nikada nisam tvrdio da je to najveći izum još od pronalaska točka ili nešto slično. Razumiješ?

Nikada nisam rekao da je savršen.

Ono što tvrdim jeste da je mnogo bolji od klasičnog šaha.

Zamisli da postoji milion različitih igara sličnih šahu. Možda bi milion njih, ili čak deset miliona, bilo bolje od Fišerovog šaha.

Ali suština Fišerovog šaha jeste u tome da je to, u osnovi, isti šah kao i stari – samo bez teorije.

Pravila su veoma jednostavna i mogu se naučiti za nekoliko sekundi.

To je čitava moja ideja.

Razumiješ?

Upravo sam gledao knjigu koju mi je dao Semi. Bila je o Kapablanki.

Kapablanka je osmislio veoma zanimljivu varijantu šaha.

Mislim da se igrala na tabli 10×10, ili nešto slično. Imala je dva kralja i dodatne figure.

Partiju ste mogli dobiti matiranjem bilo kojeg od protivnikovih kraljeva.

Izgledalo je veoma kreativno.

Možda čak i mnogo bolje od Fišerovog šaha.

Ali djelovalo je zastrašujuće.

Čak i meni.

Intervjuer: Zaista?

Bobi Fišer: Da.

Meni je izgledalo veoma zastrašujuće.

Sve te dodatne figure, ogromna tabla, dva kralja...

Ako je to zastrašivalo mene, onda će prosječnog čovjeka vjerovatno još više.

Postoji mnogo igara koje se mogu osmisliti i koje možda imaju manje nedostataka od klasičnog šaha.

Ali njihov problem je što odbijaju ljude da ih uopšte pokušaju naučiti.

To je ono što želim da kažem o Fišerovom šahu.

Fišerov šah možete naučiti bukvalno za deset sekundi.

Dakle, nema nikakvih prepreka za početak igranja.

Intervjuer: Iste figure, ista tabla.

Sve što je potrebno jeste elektronski uređaj koji nasumično rasporedi početnu poziciju.

Za jednu sekundu već imate početni raspored.

Naravno, mogu se osmisliti i kreativnije igre od Fišerovog šaha. Možete, na primjer, dodati novu figuru, povećati tablu... Mogućnosti su brojne.

Bobi Fišer: Upravo je u tome poenta.

Ljudi misle da sam protiv šaha.

Nisam.

Ja sam za šah.

Pokušavam da ga održim živim.

A ispada upravo suprotno.

Ja uopšte ne predlažem ništa radikalno.

Intervjuer: Nedavno sam pitao dvojicu islandskih velemajstora ko je, po njihovom mišljenju, najbolji šahista svih vremena.

Obojica su se zamislili, a ja sam ih zamolio da odgovore objektivno.

Obojica su rekli: Bobi Fišer je najbolji šahista svih vremena.

Da li se slažete s tim?

Bobi Fišer: Želio bih da se vratimo na temu Fišerovog šaha.

Intervjuer: Dobro, ali prvo odgovorite na ovo pitanje.

Da li ste vi najbolji šahista svih vremena?

Bobi Fišer: Pa, očigledno mislim da jesam.

Intervjuer: Mislim, pobijedili ste Tajmanova sa 6:0. Pobijedili ste Larsena sa 6:0. To niko prije nije uspio.

Bobi Fišer: Prije svega, morate razumjeti jednu stvar u vezi sa šahom.

Naravno da sam ja jači od Morfija.

Ali zašto sam jači?

Ne kažem da imam više talenta od njega.

Jednostavno znam mnogo više teorije.

Kada bi se Morfi danas vratio i ne bi smio otvoriti nijednu šahovsku knjigu, vjerovatno ne bi mogao ravnopravno igrati čak ni protiv majstora.

Ali to nema nikakve veze s njegovim talentom.

Dakle, kada kažete da sam jači od svih ostalih, to zapravo ništa ne znači.

Zbog ogromne količine teorije koja danas postoji u šahu.

Ali kada biste me pitali da li sam najtalentovaniji igrač, to je sasvim drugo pitanje.

Intervjuer: Da li ste najtalentovaniji igrač?

Bobi Fišer: Pa, opet, mislim da jesam.

Ali to je samo moje mišljenje.

Morfi je bio nevjerovatan.

Kapablanka je bio nevjerovatan.

Intervjuer: A šta je sa kasnijim šampionima, na primjer Kasparovom?

Bobi Fišer: Kao što sam već rekao, ne volim da previše ulazim u stari šah.

Jer ga zaista mrzim.

Imam osjećaj da, kada pričam o njemu, na neki način ga promovišem.

A ja ne želim da promovišem tu prokletu igru.

Jedino što me u vezi sa starim šahom zanima jeste jedno.

Samo jedno.

Razotkrivanje namještenih partija.

Ljudi žive u svijetu iluzija.

Intervjuer: Zar to nije paradoks? Kažete da ste najbolji šahista svih vremena, a sada tvrdite da je šah loša igra.

Bobi Fišer: Život je pun paradoksa, zar ne?

Intervjuer: Postoji jedno pitanje koje sam oduvijek želio da vam postavim.

Bobi Fišer: U tome nema nikakvog paradoksa.

Šah je, u suštini, potraga za istinom.

Zar ne?

Ja tragam za istinom.

A istina je da šah više nema stvarnu vrijednost.

To je iskren odgovor.

Šah je loša igra.

Objektivno gledano, nije dobra igra već oko 150 godina.

Od trenutka kada se razvila ogromna teorija.

Prije toga bio je dobra igra.

Možda prije 200 godina, u vrijeme... kako se ono zvao?

Onaj koji je proučavao i razvio teoriju pješaka.

Intervjuer: Da, znam. Ali, s druge strane, nije bilo toliko loše kao danas.

Bobi Fišer: Nema poređenja, ali bila je to loša igra. Tada me je ipak pokretala želja za pobjedom. Bio sam spreman da savladam sve te besmislene prepreke na putu do pobjede nad talentovanim protivnikom.

Ali sada... Razumijete? S godinama, znate kako kažu... Trebalo bi da postaneš mudriji. U tome je poenta. S godinama ne postaješ bolji – moraš postati pametniji.

Da, rekao bih da sam sada mnogo, mnogo pametniji nego tada. I zato više ne želim da idem težim putem. Zašto bih radio stvari na teži način ako postoji jednostavniji i bolji?

Kada si mlađi, to zoveš „stari šah“. To je ono kada udaraš glavom o zid sa svom tom teorijom. Pokušavaš da pronađeš neko sitno poboljšanje na 18. ili 20. potezu. To je apsurdno. Sve postaje sve komplikovanije. Potrebno ti je sve više računara, sve više ljudi koji rade za tebe. A zbog čega? Sve je manje i manje talenta. Zaista je apsurdno.

Intervjuer: Najvažnija je radost. Zašto sve toliko komplikovati? Da li ste postepeno počeli da mrzite šah ili se to dogodilo iznenada?

Bobi Fišer: To je ponovo dobro pitanje. Da li je bilo postepeno? Mislim da jeste. Dugo se to razvijalo, a onda sam u jednom trenutku već mrzio šah, samo što toga nisam bio svjestan.

Razumijete šta hoću da kažem? I dalje sam pokušavao da natjeram sebe da to funkcioniše. Ali sada shvatam da sam cijelo to vrijeme postepeno počinjao da ga mrzim.

Intervjuer: Postoji jedno pitanje koje sam oduvijek želio da vam postavim. Zapravo ste prestali da igrate takmičarski šah još 1972. godine i niste igrali narednih dvadeset godina?

Bobi Fišer: Da, da, da.

Bobi Fišer: To je ponovo dobro pitanje. Da li je bilo postepeno? Mislim da jeste. Dugo se to razvijalo, a onda sam u jednom trenutku već mrzio šah, samo što toga nisam bio svjestan.

Razumijete šta hoću da kažem? I dalje sam pokušavao da natjeram sebe da to funkcioniše. Ali sada shvatam da sam cijelo to vrijeme postepeno počinjao da ga mrzim.

Intervjuer: Postoji jedno pitanje koje sam oduvijek želio da vam postavim. Zapravo ste prestali da igrate takmičarski šah još 1972. godine i niste igrali narednih dvadeset godina?

Bobi Fišer: Da, da, da.

Intervjuer: Da li žalite što ste se povukli? Da li vam je žao što niste branili svoju titulu protiv Anatolija Karpova 1975. godine?

Bobi Fišer: Ne, ne, ne.

Intervjuer: Nimalo ne žalite?

Bobi Fišer: Predložio sam potpuno poštene uslove. On je odbio da igra protiv mene. Moji uslovi bili su potpuno pošteni. Sve ostalo su laži.

Na primjer, Kapablanka je igrao protiv Aljehina, zar ne? To je bilo 1927. godine? Ili možda 1928, ne znam tačno. U tom meču pobjeđivao je onaj ko prvi ostvari šest pobjeda, zar ne?

Intervjuer: Da.

Bobi Fišer: Da se meč završio rezultatom 5:5, Kapablanka bi zadržao titulu. To znači da je Aljehin morao da pobijedi najmanje 6:4, zar ne?

Intervjuer: Da, tako je.

Bobi Fišer: Ali niko se nikada nije žalio na taj meč. Svi govore da je to bio veliki i pošten meč.

Moji uslovi bili su mnogo pravedniji prema izazivaču. Mogao je da izgubi čak devet partija prije nego što bi izgubio priliku da postane svjetski šampion u tom meču. To su bili apsolutno pošteni uslovi. Čak smiješno pošteni.

Intervjuer: Gotovo svi vjeruju da biste ga pobijedili čak i pod uslovima koje ste odbili da prihvatite. Da li ste ikada zažalili što niste branili svoju titulu protiv njega?

Bobi Fišer: Pa... Preskočimo te navodne uslove. To je loše postavljeno pitanje. On je odbio da igra. Ja sam bio šampion.

Intervjuer: Da, znam. Cijela ta situacija bila je apsurdna. Sve je zavisilo od jednog čovjeka, od jednog glasa, zar ne?

Bobi Fišer: Ne, ne, ne. Prije svega, kasnije sam razgovarao sa Fredom Kramerom. Rekao mi je da sam pobijedio na tom glasanju u Amsterdamu.

Intervjuer: Dobro.

Bobi Fišer: Ako se sjećate, nikada nisu objavili detaljne rezultate glasanja.

Nikada nisu rekli kako je glasala svaka pojedina država o mojim uslovima.

A on tvrdi da sam ja pobijedio na glasanju.

Samo su objavili da sam izgubio.

Intervjuer: Mislio sam da ste izgubili za jedan glas.

Bobi Fišer: Tako piše u štampi.

Ali on kaže da to nije tačno, jer rezultati glasanja po državama nikada nisu objavljeni.

Kaže da sam zapravo pobijedio.

Jednostavno su lagali.

Intervjuer: Dobro, vratimo se na temu unaprijed dogovorenih partija.

Bobi Fišer: Da sam napisao knjigu o Karpovu i Kasparovu, kako sam planirao prije nego što su, po mojim tvrdnjama, Jevreji ukrali sav moj materijal, shvatili biste koliko je šah iskvaren.

Kada biste razumjeli razmjere unaprijed dogovorenih partija, ne biste žalili što bi stari šah nestao.

Politika u šahu je trula.

Sve se unaprijed dogovara.

Na najvišem nivou danas je gotovo sve unaprijed određeno.

Sve je unaprijed usaglašeno.

Ne pretjerujem.

Prvi meč Karpov – Kasparov bio je unaprijed dogovoren, potez po potez.

Svaki potez svake partije.

U to uopšte ne sumnjam.

Intervjuer: Čitav meč?

Bobi Fišer: Da.

I mislim da su svi mečevi Karpov – Kasparov bili unaprijed dogovoreni, potez po potez.

Svaki potez svake partije.

Ali za prvi meč uopšte nemam nikakvu sumnju.

Veoma pažljivo sam ga proučavao.

I dalje namjeravam napisati knjigu o tome.

Iako su mi, po mojim tvrdnjama, Jevreji ukrali sve materijale.

Imao sam nekoliko kutija punih knjiga o toj temi.

Svaku partiju analizirao sam na oko osamnaest različitih načina.

Imao sam osam ili devet knjiga o tom meču, kao i desetak časopisa u kojima su sve partije bile detaljno komentarisane.

Dakle, imao sam analize svake partije iz osamnaest različitih izvora.

Uz to sam imao i mnoge druge knjige povezane s tim mečom.

Sve je to, po mojim tvrdnjama, ukradeno.

A kada mi je majka umrla, tvrdi da su nestale i knjige koje je ona imala.

Radilo se o desetinama knjiga.

Intervjuer: Dakle, mislite da je moguće dokazati da je meč bio unaprijed dogovoren?

Bobi Fišer: Da.

To je potpuno očigledno.

Nema nikakve sumnje.

Osim ako mislite da sam lud.

A nisam lud.

Jevreji govore da jesam.

Nisam.

Potpuno sam pri zdravoj pameti.

Svako može analizirati ono što govorim i vidjeti da govorim istinu.

Pitajte Kasparova ili Karpova da li je njihov meč bio unaprijed dogovoren.

Postavite im to pitanje uživo, pod istim uslovima kao sada.

Vidjećete da lažu.

Svaki prosječan stručnjak mogao bi zaključiti da lažu.

Čak i bez analize glasa, a pogotovo uz analizu glasa.

Razumijete?

Lažu.

Njihov meč je očigledno bio unaprijed dogovoren.

To je sasvim jasno.

Intervjuer: Da, ali to bi trebalo i dokazati.

Bobi Fišer: Ti ljudi su prevaranti.

U ogromnim razmjerama.

Intervjuer: Razumijem, ali to je ipak teško dokazati.

Bobi Fišer: Ne.

Uopšte nije teško dokazati.

To je sasvim očigledno.

Intervjuer: Ne, mislim da to ne biste mogli dokazati ako nemate snimak razgovora između Karpova i Kasparova u kojem o tome govore.

Bobi Fišer: Možete to dokazati isto kao što se nešto dokazuje na sudu.

Čak i kada nemate nečije priznanje ili snimak razgovora.

Razumijete?

Bez ikakve sumnje.

To je potpuno očigledno.

Intervjuer: Pređimo na drugu temu.

Šta je s religijom?

Da li ste zadržali svoju vjeru?

Postoji li, po vašem mišljenju, Bog?

Bobi Fišer: Danas me religija uopšte ne zanima.

Intervjuer: Baš nimalo?

Bobi Fišer: Nimalo.

Mislim da su sve svete knjige besmislica.

Intervjuer: A mislite li da postoji Bog?

Bobi Fišer: Mislim da je sama riječ „Bog“ besmislena.

Kao što je rekao jedan indijski guru, i mislim da je bio u pravu.

Riječ „Bog“ nema smisla.

Prije svega zato što ne postoji jedno jedino značenje te riječi.

Svako ima svoje tumačenje.

Mi, zapravo, ne znamo šta postoji u svemiru.

Zar ne?

Intervjuer: Da li postoji neka Viša sila?

Bobi Fišer: Ne znamo.

Ja ne znam.

Možda postoje razvijenija bića.

Možda mogu komunicirati s nama.

Možda.

Ali ja to ne znam.

Sve je to velika misterija.

Ali ne vjerujem nijednoj od takozvanih svetih knjiga.

Smatram da sam ih odavno prerastao.

To su dječje besmislice.

Svaka takozvana sveta knjiga je dječja besmislica.

Intervjuer: Zaista tako mislite?

Bobi Fišer: Da.

Proučavao sam Bibliju.

Prilično dobro poznajem Bibliju.

Pregledao sam i druge takozvane svete knjige.

Ima ih mnogo.

Tu su Mormonova knjiga, Kur'an...

Pregledao sam ih.

Po mom mišljenju, sve su to besmislice.

Intervjuer: Da li ste nekada bili religiozna osoba?

Da li ste vjerovali u Boga?

Bobi Fišer: Jedno vrijeme jesam.

Ali više ne.

Ne, ne.

Sve mi to djeluje veoma primitivno.

Previše primitivno.

https://www.facebook.com/reel/1471150390897731