INTERVJU SA ANATOLIJEM KARPOVOM

 

Anatolij Karpov: "Nudili su mi da odem iz Sovjetskog Saveza"

18.mart 2026.

Autori: Aleksandar Gamov, Kirill Serov i Ljubov Moisejeva

Ovog proljeća legendarni velemajstor Anatolij Karpov puni 75 godina

Anatolij Karpov
Foto: Ivan Makeev

Višestruki svjetski šampion za novinare Komsomolskaja Pravda djelimično je otkrio šahovske tajne, pozvavši nas u svoj moskovski stan u centru Moskve.

Ovo je inače zatvorena teritorija — dočekao nas je na pragu svog jedinstvenog penthausa Anatolij Jevgenijevič. — Ali za vas je otvorena. Izvolite, dobrodošli.

-Da li uspijevate da razdvojite šah, vaš politički i društveni rad od privatnog života? — pitali smo odmah na ulazu velemajstora, poslanika i predsjednika Fonda mira.

Anatolij Karpov - Da, uspijevam.

Anatolij Karpov nas je pozvao u svoj polukružni kabinet i mi smo, kao početnici u šahu, počeli da pravimo svoje „lukave“ poteze-pitanja.

-Zaista nam je drago što smo došli kod vas u goste. Drago nam je da vas vidimo u dobrom zdravlju. Pitanja, nažalost, možda i nisu najlakša. Sada su svima u fokusu Paraolimpijske igre, na kojoj je samo šest naših sportista osvojilo čak 12 medalja, od toga 8 zlatnih. Ali osjeća se koliki psihološki pritisak podnose naši sportisti. Odmah nam se javila jedna paralela. Vi ste, kada ste branili titulu svjetskog šampiona, takođe bili u veoma teškoj psihološkoj situaciji. Kako ste izlazili iz nje? Da li ste osjećali pritisak neprijateljskog okruženja tokom vaših mečeva sa Viktorom Korčnojem?

Anatolij Karpov -Naravno da je toga bilo. Ali postojala je i potpuna podrška. I ona se osjećala tokom meča. Međutim, strani novinari su nesumnjivo bili protiv mene. Naših novinara je bilo malo. Naši su bili uz mene, iako ne znam da li su u duši zaista bili uz mene ili ne.

Višestruki svjetski šampion za novinare Komsomolskaja Pravda djelimično je otkrio šahovske tajne, pozvavši nas u svoj dom — stan u Moskvi
Foto: Ivan Makeev

-Bili su, naravno. U svakom slučaju, svi mi, čitav narod, nismo se odvajali od radija. A vi ste u Baguio imali i jaku podršku Mihaila Talja.

Anatolij Karpov -Da, tada je Mihail Talj bio u mom timu.

-Kako ste se nosili s tim pritiskom?

Anatolij Karpov –Strpljenjem i upornošću i trudio sam se da ne razmišljam o tome.

-Da ne razmišljate? Uopšte?

Anatolij Karpov- Da.

-I uspijeva li to? Kada vas tamo gledaju popreko?

Anatolij Karpov -Kada se čovjek na to pripremi, onda uspije. Ali ja sam imao iskustvo u tom pogledu. Ja sam, kada sam krenuo ka tituli svjetskog šampiona, morao da se borim protiv Fišera. I čitav svijet je bio protiv mene. Tako da sam već navikao da to savladavam.

-Prosto je nevjerovatno, za tako mladog čovjeka, koliko ste imali — 24 godine?

Anatolij Karpov -Postao sam svjetski šampion sa 23. godine.

-I u tom uzrastu imati takvu snagu, takvu samouvjerenost! Da li to dolazi iz porodice, iz karaktera ili su to stečene osobine?

Anatolij Karpov -Iz porodice, mislim. Da, ipak su mi i otac i majka bili iz radničkih porodica. Otac je radio kao inženjer u ozbiljnoj fabrici. I uopšte, moj otac je učestvovao u izumu sistema „Grad“.

-To je bilo u Zlatoustu?

Anatolij Karpov -Zlatoust je bio kasnije. U sistem „Grad“ se uključio kada je radio u Tuli. Bio je glavni inženjer velikog pogona. Tamo je takođe izumio kuglične protivpješadijske bombe. Bio je među autorima. Sjećam se da je u Tuli jednom došao na ručak, a u ruci drži granatu. Ja kažem: tata, šta je to? Granata, onako okrugla. On kaže: to je nova kuglična bomba. Biće korišćena u Vijetnamu protiv Amerikanaca. To je jedan od izuma koji je potaknuo Amerikance da prekinu rat u Vijetnamu.

-A da li su vam roditelji bili strogi?

Anatolij Karpov -Mama — da. Otac je bio manje strog.

-Uobičajena priča. Mama je uvijek stroža, tata je uvijek blaži. Da li ste imali neke obaveze kod kuće?

Anatolij Karpov -Mama je prestala da radi kad sam se ja rodio. Bavila se mnom i sestrom, koja je starija od mene pet godina. Sestra je sasvim nedavno napunila osamdeset godina. I nećete vjerovati, ona i dalje radi, i to punim intenzitetom.

-Kakva divna žena! Prije samo nekoliko godina, čestitali smo tvojoj majci 100. rođendan u novinama. Nažalost, više nije s nama...

Anatolij Karpov -Da. Bila je veoma vrijedna, iako nije zvanično radila, ali je stalno ispunjavala narudžbe - bila je specijalista za šivenje. Šila je haljine i suknje. I tako je naša porodica preživjela, jer je par godina nakon mog rođenja, moj otac otišao na studije u Moskvu. Imao je stipendiju, kao što možete zamisliti. Preživio je u Moskvi i izdržavao porodicu na Uralu. Moja majka je izdržavala porodicu svojim noćnim radom, svojom zaradom.

Velemajstor Anatolij Karpov na 44. prvenstvu SSSR-a u šahu.
Foto: Vladimir Savostjanov/TASS

„Prvi trener – tata“

-A da li ste bili poslušan dječak?

Anatolij Karpov -Kažu da jesam.

-Onda je mami bilo lakše. Tim prije, dječak koji se zainteresovao za šah vjerovatno je stalno sjedio za šahovskom tablom.

Anatolij Karpov -Tada još niko nije znao da sam se zainteresovao za šah. A zvanično sam naučio da igram sa četiri i po godine. Ali da igram sam počeo malo ranije. Pratio sam kako je moj otac igrao sa prijateljima kod kuće. Čak sam pravila naučio sam za sebe. Kada mi je pokazivao pravila šaha, on je samo učvrstio moje znanje.

-Dakle, ko je bio vaš prvi trener?

Anatolij Karpov -Moj prvi trener bio je otac. Ali do četiri i po godine nisu mi pokazivali pravila, jer su se plašili da je šah previše težak za dječji mozak. I negdje sa četiri i po godine, da li sam se razbolio ili nešto drugo, mama je primijetila da mi pogled negdje luta i shvatila je da je u pitanju šah.

-Da li ste analitički razmatrali partiju?

Anatolij Karpov -Da. I tada je ona rekla ocu, i on mi je pokazao pravila. On je učvrstio moje znanje. Razumjeti ovu igru je prilično teško ako ti nisu objasnili pravila, pravilo „en passant“ i rokadu. Pravilo rokade je takođe vještačko pravilo, nije odmah postojalo. Nije ga bilo u originalnom šahu. Tada mi je otac objasnio kako se radi rokada, da se ne smije prolaziti preko napadnutog polja. Nakon toga sam se uvjerio da sada sigurno znam kako igrati šah.

Indija napada

-Šah se danas znatno podmladio. Vi ste u svoje vrijeme sa 23 godine postali jedan od najmlađih svjetskih šampiona. A sada je indijski velemajstor postao 18. svjetski šampion sa 18 godina. Zanimljivo, zar ne? Da li vi uopšte vjerujete u magiju brojeva?

Anatolij Karpov -Ne, prvo, indijski šahista (Dommaraju Gukesh) je slučajno postao šampion, jer nije trebao da pobijedi Kineza (Ding Liren).

-Zašto?

Anatolij Karpov -Tamo je Kinez izgubio partiju koju nije smio da izgubi. Tada bi Kinez ostao svjetski šampion. Ali ako generalno govorimo o situaciji kako je Gukesh postao svjetski šampion, to je rezultat ozbiljnog državnog programa u Indiji za šah. Ne znam ko je to predložio njihovim liderima, ali već sada indijski šahisti jednostavno vladaju međunarodnim turnirima. Vlada je pomagla barem tako što su kupovali stanove ili iznajmljivali stanove, koje su davali šahistima, i oni su putovali od turnira do turnira, boraveći u tim stanovima da ne troše novac na put i smještaj. I to je dalo rezultate — pojavilo se mnogo velemajstora. I u jednom trenutku organizatori šahovskih turnira u Evropi čak su razmišljali kako ograničiti broj Indijaca na jednom turniru.

-Nije to loše.

Anatolij Karpov -Da, da bi na jednom turniru, recimo, nastupala najviše tri predstavnika Indije.

-U prvih deset na rejting listi nedavno je već bilo troje Indijaca, a ni jednog našeg!

Anatolij Karpov -Nama je škola propala. Država praktično ne učestvuje. Samo djelimično, može se reći.

U posjeti kod Anatolija Karpova
Foto: Ivan Makejev.

16-struki svjetski šampion

-Anatolije Evgenijeviču, kada ste se osjećali kao šahista Karpov? Onaj Karpov kojeg mi poznajemo, kao i čitav svijet?

Anatolij Karpov -Kada sam postao student i najmlađi velemajstor svijeta. Imao sam 18 godina. I tada sam shvatio da imam perspektivu u šahu.

-Da možete postati svjetski šampion?

Anatolij Karpov -Da imam šansu. Ne da mogu postati, već da mogu imati šansu.

Dvanaesti svjetski šampion u šahu Anatolij Karpov tokom konferencije za štampu, 1978. g.
Foto: Nikolaj Naumenkov/TASS

-Da li ste nekome o tome govorili ili ste samo u sebi vjerovali?

Anatolij Karpov -Ne, nisam nikome govorio. Zašto bih govorio?

-Vi ste ionako sve to znali.

Anatolij Karpov -Za sebe sam znao.

-I koliko je vremena trebalo da ostvarite taj san?

Anatolij Karpov -Sve titule sam osvajao iz prvog pokušaja. Uključujući i titulu svjetskog šahovskog šampiona. Iz prvog pokušaja.

-A koliko puta ste postajali svjetski šampion? Jer ste kasnije igrali po različitim verzijama.

Anatolij Karpov -Ako se sve sabere, 16 puta. Osam puta u pojedinačnoj konkurenciji. Zatim su tu bila i brza šahovska takmičenja. Bio sam prvi svjetski šampion u brzom šahu. U šahu-blicu počela su se igrati svjetska prvenstva. Zatim svjetske šahovske olimpijade – to su timska svjetska prvenstva. Tamo sam takođe osam puta bio svjetski timski šampion. Tamo dobiješ i zlatnu medalju svjetskog šampiona, zvanično si svjetski šampion.

-A gdje čuvate 16 zlatnih medalja? Nikome nećemo reći…

Anatolij Karpov -Čuvaju se kod kuće, ali ja čak ni ne znam gdje su tačno.

„Osvojio sam 185 međunarodnih turnira“

-A kako preživjeti zvjezdanu bolest? Govorili su vam: ti si genije, ti si legenda. Kako se toga riješiti? Neke psihološke vježbe?

Anatolij Karpov -Ne, nisam radio nikakve vježbe, ali život te sam vaspitava.

-Nisu li vas gnjavili autogrami, navijači?

Anatolij Karpov -Pa, sve je to bilo, naravno.

-I kako ste se od njih branili?

Anatolij Karpov -Ja uopšte nikada nisam davao autograme tokom takmičenja. To oduzima vrijeme. I nisu svi razumjeli da trenutno ne možeš potpisati. Jednom možeš, naravno, potpisati. Možda i za sekundu. Ali kada se stvori red, to već oduzima vrijeme i energiju. Uvijek sam govorio: poslije takmičenja ću davati autograme. I u jednom trenutku to je bilo dovoljno.

-Rekli ste da imate 16 zlatnih medalja svjetskog šampiona, a koliko ukupno imate nagrada?

Anatolij Karpov –Pobijedio sam na 185 međunarodnih turnira.

-O, nije loše! Samo međunarodnih?

Anatolij Karpov -Međunarodnih turnira i timskih prvenstava. Bio sam svjetski šampion od 1975. godine…

-Deset godina, zar ne?

Anatolij Karpov -Ne, deset godina je do meča sa Kasparovim. Kasnije sam opet postao, ali iz nekog razloga to se zanemaruje u mojoj karijeri. Od 1993. do 1999. ponovo sam bio šampion, kada je Kasparov otišao.

-I tri meča ste pobijedili, braneći titulu?

Anatolij Karpov -I tri meča, da.

-Tačno prije 30 godina, 1996. godine, pobijedili ste Gatu Kamskog.

Anatolij Karpov -Da, da, potpuno tačno. Nakon njega sam 1999. pobijedio Ananda. A on je poslije mene postao svjetski šampion.

„Bolje da šah ne sanjate“

-Ima li još nekih sujevjerja ili takvih znakova ponašanja kod šahista?

Anatolij Karpov -Svako ima svoja sujevjerja.

-Koja su vama pomagala? Šta se ne smije zaboraviti da biste pobijedili?

Anatolij Karpov -Obavezno se dobro naspavati prije partije.

-Usput, da li ste mirno spavali tokom mečeva za šahovsku krunu, ili su vam se šahovne figure pojavljivale u snu?

Anatolij Karpov -Dešavalo se da sanjam, ali uglavnom sam spavao mirno. Ne, kada počnu šahovne vizije u snu, to je loš simptom.

-Zašto?

Anatolij Karpov -Zato što to uznemirava nervni sistem i ne dopušta oporavak. Bolje da se šah ne sanja.

-Kako onda jačati nerve?

Anatolij Karpov -Samovaspitanjem.

-Fantastično. A djevojke su se pojavljivale u snu?

Anatolij Karpov -Ne. Nije bilo vremena za njih…

„Habenski je vrlo sličan Korčnoju“

-Nedavno je po motivima vašeg meča protiv Korčnoj, gdje ste odbranili svoj šampionsku titulu, snimljen veoma uspješan igrani film „Svjetski šampion“. Tamo gdje Korčnoja igra Konstantin Habenski. Da li mu je bio sličan?

Anatolij Karpov –Habenski mu je veoma sličan. Nije mu ni trebalo prerušavanje.

-A Karpov, kako ga prikazuje glumac?

Anatolij Karpov -Karpov je nekako sličan, da. Tamo je Ivan Jankovski odličan. Savladao je svoju ulogu.

Kadar iz filma „Svjetski šampion“, Ivan Jankovski u ulozi Anatolija Karpova
Foto: Central Partnership

-Da li ste konsultovali glumce?

Anatolij Karpov -Moglo bi se reći da sam učestvovao u pisanju scenarija. Jer scenarij je napisan po mom predlogu.

-A ko je birao glumce?

Anatolij Karpov -To je uradio sam režiser (Aleksej Sidorov). Režiser i rukovodstvo kompanije.

-A da li su se konsultovali s vama?

Anatolij Karpov -Prilikom izbora glumaca? Ne.

-Veoma uspješan film, stalno je na rejting listama. Sa umjetničkog aspekta je zaista uspješan. Postoji zlikovac – Korčnoj, i postoje svijetle sile. A kako zapravo odnos šahiste prema protivniku utiče na igru – s jednim ste prijatelj, a drugog jednostavno ne podnosite?

Anatolij Karpov -Ne, to nije bitno… Da biste pobjeđivali u šahu, morate znati kako se skoncentrisati i apstrahovati. Ali bolje je da protivnik ne shvati kako se osjećate prema njemu.

-Osloboditi se svih ličnih emocija i raditi samo na rezultat.

Anatolij Karpov -Truditi se da bude tako.

-A igrali su i hipnotizeri protiv vas, koji su sjedili u prvom redu?

Anatolij Karpov -Bilo je i toga.

-Da li ste ih baš osjećali?

Anatolij Karpov -Mogao bih čak da navedem ljude koji su to radili. To sam osjećao.

Prijatelji-protivnici

-S Korčnojem je sve jasno… A da li ste imali šahiste s kojima ste bili prijatelji?

Anatolij Karpov -Imao sam dobre odnose s Keresom, Paulom Petrovičem. Divan čovjek, vrlo inteligentan. S njim sam mogao biti i prijatelj da smo živjeli u istom gradu. On je živio u Talinu. A kada bismo se sreli na takmičenjima, imali smo vrlo dobre odnose.

-A da li ste igrali s njim?

Anatolij Karpov -Mnogo puta.

-Nije se ljutio kada je gubio?

Anatolij Karpov -Mislim da su sve naše partije završile remijem. Ali ne zato što smo htjeli.

-A “jedi-jedi” nikada niste igrali?

Anatolij Karpov -Nisam igrao “jedi-jedi”.

-Zašto?

Anatolij Karpov -Zašto bih? Nisam nalazio nikakav razlog.

„Igrao bih s Kapablankom“

-Anatolije Evgenijeviču, s kim biste željeli igrati od prošlih šampiona? Znamo da se s Fišerom niste sreli za šahovskom tablom, možda još s Aljehinom i Kapablankom?

Anatolij Karpov -Nabrojali ste sve koje bih prvo spomenuo. Kapablanka je moj indirektni učitelj. Hoze Raul. S njim bih rado odigrao. Bio je sjajan šahista.

-Sada ste podsjetili na pet najboljih šahista svih vremena: Kapablanka, Aljehin, Fišer, Karpov, Kasparov. Zanimljivo, da li biste ovdje dodali i Magnusa Karlsena?

Anatolij Karpov -Sada bih dodao. Jer postao je svjetski šampion i pokazao da to zaista zaslužuje.

-On je takođe držao krunu 10 godina.

Anatolij Karpov -U stvari, on je i sada šampion. Zvanično je Gukesh, ali zato što Karlsen nije nastavio da igra. A inače, da je htio, Karlsen bi vratio krunu nazad.

-Da li je on stvarno vodećivšahista našeg vremena?

Anatolij Karpov -Da.

-Da li bi voljeli da igrate sa njim?

Anatolij Karpov -Igrao sam s njim, ali u brzom šahu. Tada još nije bio svjetski šampion.

Norveški velemajstor, 16. svjetski šampion u šahu Magnus Karlsen
Foto: REUTERS

Da li se tada osjećalo da je perspektivan?

Anatolij Karpov –Osjećalo se. Bio je jedan od favorita turnira, ali postao je zaista nenadmašan tek kada je osvojio titulu svjetskog šampiona.

-Čini se da Norvežani nisu posebno briljirali u šahu?

Anatolij Karpov -Nisu imali nikakve istaknute majstore uopšte.

„Nema državnog programa“

-A gdje su naši talentovani momci?

Anatolij Karpov -Počeli su se pojavljivati šahisti. Pojavio se i velemajstor…

-Vaš učenik?

Anatolij Karpov -Ne, nije moj učenik. Nemam ličnih učenika.

-Koliko imate škola u Rusiji?

- Anatolij Karpov -Škola je nebrojeno mnogo. Samo u Tjumenu imam šahovske kružoke i škole na mnogim mjestima. Počeli smo program koji u Rusiji još ne postoji. Organizujemo, recimo, prvenstvo seoskog kluba, a tokom prvenstva pravimo izvještaj šahovske federacije tog sela. To se radi po cijeloj Tjumenskoj oblasti.

-Da li država učestvuje u tome?

Anatolij Karpov -Ne učestvuje finansijski. Ali pružaju moralnu podršku. Tamo u Tjumenu pomaže lokalna vlast. Počeli smo dok je Vladimir Jakusjev, jedan od aktuelnih rukovodilaca „Jedinstvene Rusije“, bio tamo guverner. Postao sam poslanik i sretoh Jakusjeva, ispričao mu o perspektivama razvoja šaha, i tada nam je dodijelio prostor. Bio je mali, ali veoma važan jer smo odmah dobili podršku.

-A šta koči naš šah?

Anatolij Karpov -Država još nije usvojila program razvoja šaha.

-A postoji li barem projekt takvog programa?

Anatolij Karpov -Ni projekta još nema. Imali smo veliku sovjetsku šahovsku školu. Nije teško napraviti projekat. Trebalo bi samo da Ministarstvo sporta želi da se pozabavi šahom. A sve naše gubitke možemo pripisati tome što škola više ne postoji. To što naši ruski šahisti sada jedva ulaze u top 10 svijeta je čista propuštena prilika države.

-Rekli ste da čim je Indija počela da podržava svoje šahiste na državnom nivou, odmah su se pojavili i svjetski prvaci.

Anatolij Karpov -Pojavili su se ni iz ničega. Iako se smatra da je šah izumljeni u Indiji, u moje vrijeme tamo šah nije ništa značio. I kada bi se ruska reprezentacija susrela sa indijskom, svi su smatrali da moramo pobijediti sve s nulom. Ako bi barem jedna partija bila remi, to je bilo razočaranje.

Kolekcija šahova

-Naziv figure „lovac“ (slon) dolazi iz starog indijskog šaha?

Anatolij Karpov -Naravno.

-Imate jedinstvenu kolekciju šahova, baš šahovskih figura. Ispostavilo se da čak imate i šahovske figure-nevaljalice. Nevjerovatna stvar, jer kod šampiona šahovske figure nikada ne smiju ležati na tabli. One uvijek moraju stajati.

Anatolij Karpov -Da, to je tačno.

-A čija je ideja da se naprave šahovske figure nevaljalice?

Anatolij Karpov -Ideja mog poznanika.

-Imate li šah koji je unikatan i postoje samo u jednom primjerku?

Anatolij Karpov -Imam nekoliko takvih. Imam šah koji je napravljen za Brežnjeva kao poklon za jubilej. Napravila ih je Dmitrovska porcelanska fabrika, ali nisu bili u jednom  jedinom primjerku. Sada mislim da je ostao samo jedan komplet, jer su napravljena tri kompleta. U starim vremenima bila je pravilna odluka Savjeta ministara – fabrikama nije bilo dozvoljeno praviti unikatne primjerke bilo čega. Ako je trebalo napraviti poklon, morala je postojati i kopija za muzej fabrike. Svaka fabrika imala je muzej onoga što je proizvodila. Dmitrovska fabrika je napravila tri šahovska kompleta: jedan Brežnjevu za jubilej, drugi za muzej fabrike, a treći su posebno napravili za mene, jako su željeli da dođem i održim predstavljanje kod njih. Tako je i bilo, došao sam kod njih. Bilo je veliko predstavljanje u fabrici, i tada su mi poklonili šah. Rekli su da je to jedinstven šah, da su napravljena samo tri kompleta. Jedan možete vidjeti u našem muzeju, jedan je kod Brežnjeva. Kod Brežnjeva je bio, to znam sigurno. Gdje je nestao, ne znam. I Jurij Čurbanov (zet Brežnjeva) mi je rekao da ne zna. Sa selidbama, vjerovatno je nestao. Ako je nestao, onda je moji šah jedinstven, jer je takođe nestao i iz muzejskog kompleta fabrike. Čak sam u jednom trenutku dobio informaciju da je šah, koji je bio u njihovom muzeju, nažalost, nestao. Zatražili su da im pošaljem fotografije? Što smo i učinili. Čak su i ovdje izložene, u stanu.

-A koje još unikatne šahove imate?

Anatolij Karpov -Postoji komplet jedinstvenog šaha. Napravljen je u samo jednom primjerku. Imali smo zaslužnog graditelja Stroeva. Bavio se građevinom u Saratskoj oblasti. Tamo se gradila atomska elektrana. Imao je svoj biro. I otkrili su novi kamen u Saratskoj oblasti – mineral. Imao je i radionicu koja je pravila od tog kamena suvenire, vaze, i pravili su šahove. Jedan šah je napravio posebno za mene, jer je želio da se istakne. I takav šah postoji kod mene. Čak imam i šahovski sto za taj šah u kuhinji. Taj šahovski sto je ogroman. Rekao sam mu: hvala za sto, šahovske figure još mogu prenijeti, ali sto neću moći. A on je rekao: ne brinite, mi ćemo vam ga dostaviti. I donijeli su sto, teži oko 600 kilograma. Napravljen je od istog kamena.

-Neće ga niko ukrasti.

Anatolij Karpov –Tačno (smijeh).

Dobar šah ne miriše

-Kod muzičara najviše vrijede Gvarneri i Stradivari violine, Steinway klaviri. Koje su šahovske table najbolje?

Anatolij Karpov -Kod nas klasični je Stauntonova garnitura. Njima su igrani mečevi na svjetskim prvenstvima. I ja sam njima igrao mečeve. To su najbolje šahovske garniture.

-A po čemu su najbolji? I uopšte, koja je razlika za igru – kakva je šahovska garnitura?

Anatolij Karpov -U šahu je sve važno. Odnos veličine figura, veličina figure i polja na tabli. To je važno. Za sve postoje standardi.

-A od čega su napravljeni – ima li to značaja?

Anatolij Karpov -Da, ima. Da li su od drveta ili plastike… Sada više preferiraju jeftinije plastične. Ne mogu ih podnijeti. Ja igram drvenim.

-Koje drvo?

Anatolij Karpov -Od vrijednih vrsta.

-Imaju li neki miris, aromu, lak?

Anatolij Karpov -Ne, ne, mirisa uopšte ne smije biti. Ništa ne smije ometati.

-O čemu mislite tokom partije, dok protivnik igra svoj potez?

Anatolij Karpov -Tokom partije misliš samo o partiji.

-Ali neke partije su Vam bile veoma duge. Koja je bila najduža?

Anatolij Karpov -Najduža je bila sa Korčnojem, 1978. godine. Trajala je, mislim, više od 16 sati. Bilo je prekidanja.

-Jasno je da igranje šaha psihički jako iscrpljuje. A utiče li to i na fizičko stanje?

Anatolij Karpov -Naravno. Šah zahtijeva velike fizičke napore.

-Koliko kilograma ste gubili tokom partije?

Anatolij Karpov -Tokom partije – ne znam, niko nije mjerio. Iako mislim da partije i tako oduzimaju. Ali tokom meča (1978. godine u meču Karpov – Korčnoj odigrano 32 partije) gubio sam do 10% težine.

-A kako ste održavali fizičku formu?

Anatolij Karpov -Igram tenis.

-A bilijar?

Anatolij Karpov - Bilijar sam igrao dobro, ali nije bio kao priprema.

„Budala“ za pametne

-A još volite igru na karte, “budalu” (ruska kartaška igra u kojoj cilj je riješiti se svih karata, a posljednji koji ostane s kartama postaje „budala“)?

Anatolij Karpov -Da, zajedno s „Komsomolskom pravdom“ smo organizovali turnire. I čak sam postao šampion Rusije.

-I dalje igrate?

Anatolij Karpov -Kada me pitaju da igram, mogu odigrati.

Omiljeno jelo

-Koje je Vaše omiljeno jelo?

Anatolij Karpov -Uralski peljmeni. Ili sibirski.

-Gdje ih nabavljate, donose vam, ili ih pravite s suprugom?

Anatolij Karpov -Najbolje je kad su domaći.

-Da li ih sami pravite?

Anatolij Karpov -Ne, ali u porodici je postojala podjela rada. Ja sam razvlačio tijesto. To je bila moja specijalnost.

-Zašto su Vam žene povjerile baš taj posao?

Anatolij Karpov -Zato što nisam mogao ništa drugo.

„Moj rodni Ural“

-Proputovali ste pola svijeta. Šta vam se najviše svidjelo?

Anatolij Karpov -U Evropi mi se sviđaju Španija i Francuska. U Rusiji je Ural dobar. Moj rodni Ural. Nije slučajno što sam i poslanik odande, iz Tjumenske oblasti. To je Uralski okrug.

-A zašto ste ušli u politiku, postali poslanik?

Anatolij Karpov -Politika, pa sa njom sam oduvijek bio. Fond mira je takođe politika. Već 44 godine sam predsjednik Sve-ruskog fonda mira, od 1982. godine.

-Sada neki jaki ruski velemajstori igraju pod tuđim zastavama. Da li su vam nudili da promijenite sportsko državljanstvo?

Anatolij Karpov -Nudili su mi da ostanem u drugoj zemlji, ali državljanstvo…

-U kojoj?

Anatolij Karpov -Ne sjećam se. Znam da je to bilo na Olimpijadi u Francuskoj, 1974. godine, kada sam planirao da igram meč s Fišerom.

-Da li su rekli nešto kao ostanite, ovdje. Zašto vam treba Sovjetski Savez?

Anatolij Karpov –Neko mi je prišao povodom toga, ali mi nije rečeno – gdje. Rekli su samo da odem iz Rusije, iz Sovjetskog Saveza.

-Šta ste rekli?

Anatolij Karpov -Rekao sam da o tome ne razmišljam.

Preneseno sa ruskog sajta www.kp.ru

„Veoma sam motivisan, jedva čekam da počne Turnir kandidata“. Andrey Esipenko o najvažnijem nastupu

 

Piše: Timur Ganeev
zamjenik šefa sportskog odjeljenja Sport –Express-a

Andrey Esipenko
Foto: Mihal Valuša / FIDE

Ruski velemajstor pokušaće da igra na Kipru bez suvišnog pritiska

Andrey Esipenko bio je veoma blizu plasmana na Turnir kandidata 2024 u Torontu, ali je propustio priliku u posljednjem kolu FIDE Velikog švajcarskog turnira 2023. U narednom kvalifikacionom ciklusu, 23-godišnji Rus ipak je ostvario cilj, odigravši sjajan FIDE Svjetski kup  2025.

Sada će Andrey pokušati da se plasira u meč za svjetsku krunu protiv 18. svjetskog prvaka Gukesha Dommaraju.

Rivali Esipenka na Kipru (od 28. marta do 16. aprila) izuzetno su jaki. Kao favoriti se izdvajaju iskusni Fabiano Caruana, koji je već osvojio Turnir kandidata 2018. u Berlinu, i R Praggnanandhaa, koji je stekao neprocjenjivo iskustvo u Kanadi i ima veoma jak trenerski tim.

Ipak, ni našeg velemajstora ne treba otpisivati. U intervjuu za „SE“ Esipenko je govorio o svom raspoloženju i velikoj želji da nastupi na Šahovskoj olimpijadi u Uzbekistanu.

Andrey Esipenko: „Nepomniachtchi je dao razuman savjet“

— Izvršni direktor Russian Chess Federation Alexander Tkachev istakao je da ste nakon plasmana na FIDE Turnir kandidata planirali tri pripremna kampa. Posljednji je sada u punom jeku. Osjećate li umor?
Andrey Esipenko — U principu, ne. Turnir „Aeroflot Open“ je završen, ali mi je ostalo dosta snage za pripreme. Energija i želja za radom su tu, sve je u redu.

— Na moskovskom openu niste mogli da pokažete sve svoje pripreme, igrali ste prilično suzdržano?
Andrey Esipenko — Ne mogu da otkrivam sve tajne (smijeh). Bio je zanimljiv tempo igre („nova klasika“, 60 minuta + 30 sekundi), i to je takođe igralo posebnu ulogu. Turnir kandidata  će se igrati u klasičnom tempu (120 minuta za prvih 40 poteza, zatim 30 minuta do kraja partije uz dodatak od 30 sekundi po potezu od 41. poteza).

— Uz to, igralo se po dva kola dnevno. Kako to doživljavate?
Andrey Esipenko — U suštini, normalno. Drugačiji je osjećaj — turnir se završava brže nego obično. Kada se igra jedna partija dnevno, početak se nekako razvuče i troši mnogo živaca. Kada su dvije partije, turnir proleti neprimjetno. U tom smislu, to je prednost.

— Ima li dodatne nervoze zbog približavanja starta na Kipru?
Andrey Esipenko — Naprotiv, veoma sam motivisan. Jedva čekam da počne Turnir kandidata i da pokušam da pokažem svoj najbolji šah. Ipak, to je bio san i cilj dugi niz godina.

— U januaru je dvostruki pobjednik Turnira kandidata Ian Nepomniachtchi analizirao šanse učesnika i, govoreći o vama, naglasio da je važno da se prema turniru odnosite što jednostavnije — da ne razmišljate o njemu kao o glavnom turniru karijere.
Andrey Esipenko — To je razuman savjet. Pokušaću da se fokusiram na kvalitetne poteze i maksimalno iskoristim svoje pripreme. Da li ću uspjeti potpuno da se izolujem od suvišnih misli i da uživam — to ću moći da kažem poslije turnira.

— Protiv koga od budućih rivala imate pozitivan skor?
Andrey Esipenko — Ako računamo i online i klasične partije, onda vjerovatno samo protiv Fabiano Caruane. Protiv Anisha Girija i Hikaru Nakamure sam u minusu. Sjećam se da sam pobijedio Hikaru-a u dvije partije na FIDE Grand Prix 2022 Berlin, ali to je bilo davno, pa nećemo to računati (smijeh). Sa ostalima je skor približno izjednačen.

Jasno je da je veoma važno dobro početi turnir. Prva kola će igrati veliku ulogu (Esipenko će početi crnim figurama protiv Javokhir Sindarova, a u drugom kolu igraće bijelim protiv Hikaru Nakamure).

— Po sastavu ste rekli da je turnir ujednačen, iako se na papiru čini da Matthias Bluebaum pomalo odskače.
Andrey Esipenko — Zapravo, ni Matthiassa ne bih otpisivao. Možda neće osvojiti turnir, ali može ozbiljno namučiti favorite. Uopšteno, sastav je izjednačen — svako može iznenaditi. Zato ne mogu reći da nekoga cijenim više ili manje — svi su približno na istom nivou.  

Andrey Esipenko: Foto Global Look Press

„Na Olimpijadi možemo da se borimo i za prvo mjesto“

— Da li vam je važno da se ove godine kvalifikujete za Esports World Cup?
Andrey Esipenko — Imam taj cilj, ali zasad nisam blizu njega. Trenutno mi to nije prioritet. Propustio sam nekoliko kvalifikacionih turnira zbog učešća na „Aeroflot Openu“, a propustiću još neke zbog FIDE Turnir kandidata. Ipak, pokušaću da sakupim potrebne bodove ako bude moguće. Volio bih da ponovim prošlogodišnje iskustvo.

— Olimpijada, ako našoj reprezentaciji bude dozvoljeno učešće — da li je to glavni cilj sezone nakon Turnira kandidata?
Andrey Esipenko — Da, jer obožavam sva takmičenja vezana za reprezentaciju. Od djetinjstva sam pratio sva svjetska prvenstva u fudbalu i hokeju, gledao sve Olimpijade. Kada sam počeo ozbiljno da se bavim šahom i došli prvi uspjesi, počeo sam da sanjam da igram i osvojim Šahovsku olimpijadu. Nadam se da ćemo ove godine dobiti priliku da učestvujemo.

— Kojeg se turnir za reprezentaciju najviše sjećate?
Andrey Esipenko — Ekipno prvenstvo Evrope 2021, koje smo, nažalost, odigrali ne baš uspješno. Igrao sam i na drugim turnirima, na primjer u meču Rusija — Kina, ali to prvenstvo Evrope mi se posebno izdvaja.

— Na Olimpijadu bi trebalo da dođu svi najbolji igrači, a favoriti po rejtingu vjerovatno će biti ekipe SAD i Indije. Da li ćemo se boriti za top 3?
Andrey Esipenko — Možemo i za prvo mjesto. Ako okupimo optimalan sastav i ako svi najbolji budu u dobroj formi, imamo šanse za pobjedu.

— Osjećate li podršku bližnjih u ovako važnom trenutku karijere?
Andrey Esipenko — Naravno. Svi koji su uz mene razumiju situaciju i navijaju za mene. Drago mi je što imam takve ljude i tako jaku porodicu. Takođe želim da se zahvalim svom ličnom sponzoru Harutyun Surmalyanu, Ruskoj šahovskoj federaciji i timu Virtus.pro. Oni mi mnogo pomažu i pružaju podršku.

— Pratite li e-sport? Imate li omiljenu disciplinu?
Andrey Esipenko — Trenutno baš i nemam vremena za to, ali u budućnosti bih volio da se bolje upoznam s tim.

https://www.sport-express.ru/chess/reviews/andreya-esipenko-intervyu-shahmatista-o-perspektivah-na-turnire-pretendentov-2407553/

Vladimir Tukmakov: Profesija - šahista

 

2010.g.

Tukmakov V. B.

Vladimir Tukmakov — jedan od vodećih velemajstora legendarne plejade „zlatnog vijeka“ sovjetske šahovske škole, olimpijski šampion, trostruki osvajač srebrne medalje na prvenstvima SSSR-a, pobjednik i laureat mnogih velikih međunarodnih turnira.

Posljednjih godina — glavni trener reprezentacije Ukrajine, tima zvijezda koji je pod njegovim vođstvom brilijantno trijumfovao na Olimpijadi u Kalviji 2004.

Za ovu knjigu autor je odabrao i detaljno komentarisao svoje najznačajnije i najpoučnije partije, i to iz ugla svog sadašnjeg pogleda — trenera, erudite otvaranja, stručnjaka sa svjetskim renomeom.

Knjiga predstavlja svojevrsni udžbenik: sve kritične pozicije na dijagramima praćene su pitanjima–zadacima. Rješavajući ove vježbe i upoređujući odgovore s autorovim preporukama, moći ćete da uočite svoje slabosti i prednosti i postignete napredak u svim fazama igre.

Predgovor

Genna Sosonko

ZAVIRITI U SEBE

U rukama držite neobičnu knjigu. Neobičnu zato što autor, pričajući o svom životu, posmatra sebe ne samo iz različitih uglova, nego i očima kao nekog spoljnog posmatrača. Čas se udaljava na priličnu distancu, čas se približava junaku toliko blizu da se pretvara u samog sebe — najprije u malog Vovika iz pedesetih godina, koji do mraka zaneseno igra kauboje i razbojnike u odeskim dvorištima, zatim u dječaka Vovu, ozbiljnog, samostalnog i spremnog da donosi odluke na koje se ni odrasli ne usuđuju baš lako.

„Onaj koji voli da mudruje, i pomalo zanovijetalo, previše ispravan, hraneći se knjiškim, a ne životnim iskustvom (jer odakle bi ga i uzeo!), ja sam ga usmjeravao na pravi put. Tačnije, pomagao sam mu da izbjegne očigledno pogrešno. Zajedno smo koračali kroz život naslijepo, ali njega su mučile dileme i nesigurnost, a ja nisam skidao masku sveznajućeg mudraca.“

Šta mislite, o kome je riječ? O samom sebi — o sebi koji stalno gleda na sebe sa strane i nepristrasno bilježi sve što se zbiva u sopstvenoj duši.

„Ako me ne pustite“, rekao je roditeljima, kod kojih je doputovao iz Odese u neki gradić na istoku ogromne zemlje, „otići ću svakako.“

„I otišao bih“, tvrdi autor, kojem je tada bilo četrnaest godina, „otišao bih po pragovima željeznice, nazad“. U Odesu. Baki. Šahu. „Ali, srećom, roditelji su popustili. Sedmodnevni povratni put vozom kroz čitavu zemlju bio je za Vovu put u odrasli život, istovremeno privlačan i zastrašujući.“

Nije bilo lako djetinjstvo, da se ne lažemo, ali ko zna — možda je taj rani, samostalni život pomogao Tukmakovu u njegovoj šahovskoj karijeri. Jer, glavni smisao šaha, kako je svojevremeno pisao veliki poznavalac igre Botvinik, „sastoji se u tome da u složenoj, originalnoj poziciji, kada nemaš odakle očekivati pomoć, šahista mora pronaći ispravno rješenje (potez). Onaj ko to umije, osjeća se sigurnim za šahovskom tablom“. On je rano savladao tu vještinu, a životne teškoće samo su očvrsnule njegov karakter.

Među vršnjacima je imao reputaciju monolita, čvrste, gotovo iz jednog komada isklesane ličnosti. Čovjeka bez nervoze, bez prevelikih potresa i sa nepokolebljivim samopouzdanjem. Ali, da li je zaista bilo tako? Ponekad vidimo nesigurnog, čak i plašljivog mladića, i možemo samo vjerovati autoru koji iskreno otvara dušu čitaocu.

S ljubavlju se prisjećajući svog prvog (i jedinog) trenera u Odeskom pionirskom domu, Samuila Nutoviča Kotlermana, autor navodi imena drugih učenika tog skromnog čovjeka, koji je čitav život radio kao nastavnik hemije u školi — odeskih velemajstora Alburtа, Bejma, Lernera, Palatnika, Legkog. Sudbina ih je raznijela po raznim zemljama i kontinentima: neki žive u Americi, neki u Izraelu, u Austriji, u Francuskoj...

Vladimir Borisovič Tukmakov, zagazivši u sedmu deceniju, i dalje hoda kroz uličice i sokake grada koji ga pamte kao dječaka koji je pomagao baki da prodaje novine u kiosku na Soborki, kako su svi Odesisti zvali i još uvijek zovu Sabornu poljanu. Kaldrme Grčke, Uspenske, Rišeljejske, Jevrejske, Jekaterininske i Trojičke ulice prešao je bezbroj puta, čak i ako su se u njegovo doba mladosti neke od tih ulica zvale drugačije. Ulice kojima je prije pola vijeka, izgarajući od predosjećaja skorog blaženstva, jurio ka Voroncovskom dvorcu da bi što prije sjeo za šahovsku tablu, ne sluteći još da će tih trideset dvije figure i tabla podijeljena na šezdeset četiri polja postati poziv kojem će posvetiti život.

Postao je majstor sa šesnaest godina — respektabilna dob po današnjim mjerilima, ali prije njega su u Sovjetskom Savezu u šesnaestoj godini majstorski naslov osvajala samo trojica: Botvinik, Bronštajn i Spaski. Moglo bi se pomisliti da je zaključak jasan: čitav dalji život valjalo bi vezati za šah. Ali ne. Završivši školu sa medaljom, Tukmakov upisuje Tehnološki institut, javno se odričući šaha i zaklinjući se na vjernost termofizici. „Obuzet sujetom i ohološću“, kako će o sebi reći decenijama kasnije, s karakterističnom autoironijom.

Ali nije mogao da odoli iskušenju da otputuje na kvalifikacioni turnir za juniorsko prvenstvo svijeta, i pobjeda na tom takmičenju — u čijoj se tabeli može naći dosta slavnih imena — ponovo je posijala sumnju u njegovoj duši. Još nekoliko godina, pokušavajući da spoji ono što je nekada bilo spojivo, a što se u savremenom šahu međusobno potpuno isključuje, Tukmakov igra turnire na najvišem nivou i istovremeno studira na visokoj školi, završava je i dobija diplomu.

Konačan izbor donio je tek 1971. godine, u svojoj dvadeset petoj: šah, profesionalni šah. Šta bi bilo da je ostao u nauci? Pitanje je, naravno, hipotetično. Mislim da, ako bi fizika i dobila još jednog profesora, šah bi izgubio velemajstora visokog, veoma visokog ranga.

Ulazak u Višu ligu prvenstava Sovjetskog Saveza bio je tada sam po sebi dostignuće, a Vladimir Tukmakov je na tim turnirima — koji su imali reputaciju najjačih na svijetu — igrao redovno. Dovoljno je nabrojati imena velemajstora koji su u raznim godinama učestvovali na njima da bi se shvatilo kakvi su to turniri bili: Smislov, Keres, Bronštajn, Talj, Korčnoj, Štejn, Geler, Polugajevski, Averbah, Holmov, Tajmanov, zatim Karpov, Kasparov... Taj se spisak može nastavljati i nastavljati. On je tri puta osvajao druga mjesta na prvenstvima Sovjetskog Saveza. Tri puta.

Tri kornera — penal! Ako se prisjetimo pravila dječaka koji su bez predaha ganjali fudbalsku loptu u odeskim dvorištima, tri puta osvojeno srebro na prvenstvima može se smatrati ekvivalentom jednom zlatu. Pa ipak. Pa ipak. Danas, kada je njegova karijera praktičnog igrača završena, može se postaviti pitanje: šta mu je nedostajalo da se pohvali ne samo sa tri srebrne medalje na domaćim prvenstvima, sjajnim nastupima na brojnim međunarodnim turnirima, već i osvajanjem, ako ne baš glavnog vrha, a ono bar njegovih grebena? Jer, Tukmakov nikada nije uspio da zaigra u kandidatskim mečevima: svi njegovi pokušaji da do njih dođe završavali su se u međuzonskim turnirima. U čemu je razlog tome?

Naravno, može se naći i jednostavno objašnjenje: nije bilo dovoljno talenta. Talenta? „Talenta ima mnogo, karaktera malo“, govorio je otac psihoanalize, i s tim se teško ne složiti. Karakter je imao. Imao je i odlučnost, i prodornost, i razumijevanje onoga što se dešava na tabli, i samokontrolu, i volju. U čemu je onda stvar?

Po Tukmakovu, čarobna formula uspjeha izgleda ovako: talenat, pamćenje, volja (karakter) i radna sposobnost. Iako se sam autor s vremena na vrijeme žali na pamćenje, u ono vrijeme šahovsko pamćenje ga je rijetko izdavalo. O radnoj sposobnosti i karakteru već je rečeno. A talenat?

Jednom sam u razgovoru s Donnerom usput rekao — veliki talenat. Holandski velemajstor se namrštio: „Šta je to? Talenat, talenat... Šta ti uopšte misliš pod tim? Talenat — to je odlučnost, ogromna želja da se nešto postigne, to je ono čemu posvećuješ dušu, srce, sve. Eto šta je talenat.“ Ne ulazeći u definiciju talenta koju je dao holandski velemajstor, možemo li reći da je Tukmakov posvetio čitavu svoju dušu šahu?

On se sjeća kako je nastavnik tehničkog crtanja u školi, dijeleći domaće zadatke sa ocjenama, govorio jednom učeniku: „Ti si genije, pet.“ Škrt nije bio ni na pohvale drugome. A Volođi je uglavnom pripadalo: „I tebi pet, ali ti nisi genije.“

Možda su te riječi suviše duboko ušle u dušu tinejdžera? Možda je, neprestano poredeći sebe sa korifejima šaha, stalno hvatao sebe u misli — gdje sam ja u odnosu na njih? Jer, njegove najbolje godine pale su u vrijeme kada su još blistali Petrosjan, Spaski, Geler, Korčnoj, Talj, Štejn, Polugajevski — da pomenemo samo najistaknutije. A potom su došli Karpov i Kasparov.

Da bi nadoknadio svoju „negenijalnost“, zaboravljajući na dostignuća i uspjehe, on je neumorno tražio uzroke svojih neuspjeha, najtemeljnije analizirajući svoje nedostatke — šahovske i ljudske — ne popuštajući sebi ni u čemu.

„Odmah poslije turnira napravili smo analizu nastupa. Podvrgnute su bile ne samo šahovske varijante, već i ono što je stajalo iza njih: misli, emocije, karakteri.“ Slične rečenice obilno su rasute stranicama knjige autora koji je prema sebi neumoljiv.

Nije tada, a danas pogotovo, lako naći u šahovskom svijetu profesionalca koji slobodno vrijeme između turnira ne provodi u potrazi za novom idejom u Maršalovom napadu ili poboljšanjem u katalonskom otvaranju, već u detaljnoj analizi sopstvenih grešaka.

„A šta je tu loše?“ — upitaće čitalac. Pa „analiza životnih i sportskih neuspjeha mnogo je plodotvornija za rast nego opijanje uspjehom“, ponovićemo i mi za autorom. Sve je tako. Sve je tako. Ali nije li tu možda bilo pretjerivanja?

Strog, nemilosrdan u samoanalizi, čak i uz sve njegove nesumnjivo pozitivne strane, dobar je samo do određene granice. Objektivno poređenje sebe sa onima koji, kako ti se čini, imaju veći talenat može imati i negativan efekat, naročito kada si već dostigao veoma visok nivo. Neophodno je nešto drugo: odmak, pa čak i subjektivnost. Treba, ako ne zaboraviti vlastite nedostatke i slabosti, onda ih bar potisnuti negdje dublje, dalje u svijest. Šta znači — napravili su previd protiv mene? Šta znači — imao sam sreće? Igram bolje, zato su i previdjeli, morali su da previde, tako i treba da bude. Sreća? A kome bi drugom trebalo da se osmijehne?

Ponekad samoanaliza, stalna samokritika, gurajući trnove u sopstveno ego, može postati kočnica na putu ka najvišim dostignućima.

Prisjećajući se jednog od svojih najuspješnijih turnira u Madridu 1973. godine, Tukmakov piše da ga je počeo ne sasvim zdrav i da je u prvim kolima bio u nekom somnambulnom stanju. Kada je bolest prošla, to čudno stanje odvojenosti od spoljnog svijeta ostalo je, i partije su se dobijale kao same od sebe. „Kasnije sam pokušavao da dostignem to granično stanje vještački, ali u potpunosti ponoviti madridski trans nikada nisam uspio“, piše Tukmakov.

Nije li stalni, prema sebi usmjeren nemilosrdni pogled i trezvena procjena sopstvenih mogućnosti omela ulazak u ono stanje koje je jednom postigao u Madridu, a koje nikada više nije mogao da dostigne? Možda bi rezultat bio bolji da je u šahu slijedio jednostavnu formulu starih: klizi kroz život, ali ne forsiraj?

U priči kineskog mudraca govori se o gospodaru zemlje koji je izgubio biser. Poslao je na njegovo traženje spoznaju — i nije ga dobio nazad. Poslao je mišljenje — biser se nije našao. Poslao je pronicljivost — rezultat je bio isti. Tada je poslao samozaborav. Samozaborav ga je pronašao.

Ponekad se čarobni biser otkriva samo u stanju samozaborava, i nekad je bolje ne kontrolisati i ne znati. „Ne znati“ znači bilo šta, samo ne „ne znati ništa“. Upravo suprotno: znači — posjedujući veliki fond znanja i iskustva — prepustiti se stanju upućenog samozaborava. Takvom stanju, zaista nalik transu, iskusni teniski treneri uče svoje učenike: znajući sve i kontrolišući proces, potisnuti u sebi razmišljanja i samobičevanje. Možda tada, u tom „madridskom“ stanju, Tukmakov jednostavno nije imao snage da se bavi samoanalizom i bio je primoran da se prepusti 64 polja šahovske table, koja su mu obilno uzvratila?

Jedna od najčešće korišćenih riječi u knjizi je — „zadatak“. Nekoliko puta pojavljuje se i „zadatak-minimum“, „program-minimum“. A samo jednom se kod njega javlja „veliki cilj“. Uvijek čvrsto stojeći nogama na zemlji, Tukmakov se nije zamahnuo ka najvišem vrhu, ograničivši veliki cilj ulaskom na turnir kandidata. To se desilo 1979. godine, imao je 33 godine, i shvatio je da će sve što bude radio u šahu biti samo ponavljanje proživljenog: još jedno putovanje na inostrani turnir, još jedno drugo mjesto na prvenstvu zemlje, još jedan ulazak u olimpijski tim.

Postupno se penjući na svaku narednu stepenicu — polufinale prvenstva Sovjetskog Saveza, Prvu ligu, Višu ligu — samo oni koji su igrali na tim turnirima mogu da shvate šta se krije iza ovih riječi — on je ušao na međuzonski turnir. Tukmakov ga je započeo blistavo, pobijedivši  četiri partije, uključujući i pobjede nad Smislovom i Petrosjanom, i nakon sedam kola imao je čitav poen prednosti nad najbližim pratiocima.

Sjećam se da sam, odlučivši da iskoristim „prozor“ koji se stvorio između turnira, otputovao u Las Palmas, gdje se igrao međuzonski, da se odmorim i istovremeno svojim očima posmatram Tukmakovljev trijumf. Ali desilo se nešto neobjašnjivo: izgubio je nekoliko partija zbog nevjerovatnih previdа, zatim još jednu — od autsajdera... „Veliki cilj“ tako i nije bio osvojen, a sudbina mu više nikada nije dala takvu priliku.

Možda je taj veliki cilj trebalo postaviti ne u 33. godini, već ranije, odbacivši sve druge zadatke, programe i, tim prije, programe-za minimum? I da je onih pet godina posvećenih studijama na institutu bilo posvećeno šahu — možda bi veliki cilj bio ostvaren? Ne znam.

Očigledno je, međutim, da bi se za ostvarenje takvog cilja moralo platiti nečim drugim — ali bi li jedan takav životni scenario zaista vrijedio kratke jubilejske ili nekrološke rečenice iz Wikipedije: „godine 19... učestvovao u kandidatskim mečevima za svjetsku šahovsku titulu“? Ne znam, ne znam.

Ali znam nešto drugo: da je, postavivši sebi veliki cilj, on odgurnuo u stranu ženu i ćerke, pozorište, knjige, susrete s prijateljima — i sve ono drugo od čega se tka svakodnevni ćilim postojanja — to bi bio neki drugi Vovik, Volođa, Vladimir Borisovič od onog koga poznajem već više od četrdeset godina. I nisam siguran da bi tada ova knjiga uopšte bila napisana.

U njoj ima mnogo portreta i skica ljudi o kojima mladi danas znaju samo iz priča, dok će oni kojima je preko šezdeset ponovo zarонiti u davno nestali svijet šahovske Odese tih godina. Autor nas upoznaje s Jefimom Jefimovičem Koganom, Samuilom Nutovičem Kotlermanom, Jakovom Juhtmanom, koga niko nije ni zvao drugačije do Jankelj. Vidimo Leva Alburta, Mišu Podgajca, Lenju Balmazija. Ali ne samo njih. Pred očima Tukmakova prošao je čitav niz tadašnjih mladih šahista koji su kasnije postali poznati velemajstori. Oni su odavno veterani, neki više nisu s nama, drugi su napustili praktičnu igru, ali za autora oni i dalje ostaju Vanjuha, Vitjok, Džin, Rafa, Beljava, Šiz, Mišel, Guljka, Balaš i Cješ. Ne samo da je s njima odigrao mnoštvo partija, već je na turnirima i pripremnim okupljanjima, na Olimpijadama i Spartakijadama proveo duge, duge mjesece.

Njih, kao i priznate gigante igre, velike šampione prošlosti, čitalac će vidjeti očima autora, koji se bez sentimentalnosti i patetike osvrće na to čudesno vrijeme, što danas izgleda gotovo praistorijsko.

Preovlađujuća većina savremenih šahista ne samo da se nikada nisu sreli za tablom sa Robertom Fišerom, nego čak nisu ni vidjeli američkog genija. Nije ni čudo: svoju posljednju turnirsku partiju Fišer je odigrao prije skoro četrdeset godina. Utoliko je zanimljivije svako svjedočanstvo o Fišeru sada, kada je jedan od najsjajnijih šampiona u čitavoj istoriji igre otišao iz života. Vladimir Tukmakov ne samo da je igrao s njim, nego ga je vidio i izbliza tokom dugog turnira u Buenos Ajresu 1970. godine i detaljno se prisjeća tih susreta.

Opisujući običaje i navike države koje više nema, autor koristi izraze razumljive samo ljudima onog vremena: „provjera u Organima“, „izlazan-neizlazan“, „odgovoriti Sportkomitetu“, „šef delegacije“, „sređivanje dokumenata“, „karakteristika“, „kvota čovjekovih-izlazaka“, „raspodjela međunarodnih turnira“, „šoping, za koji je vremena uvijek falilo“ i tako dalje. Lako je primijetiti da su gotovo svi ti izrazi vezani za putovanja u inostranstvo — jedno od najvećih dobara u sistemu vrijednosti Sovjetskog Saveza. Mladi šahisti, za koje su još jedan open u Španiji, rapid u Holandiji ili igranje u njemačkoj Bundesligi samo puka prostorna premještanja, moći će da pogledaju drugačijim očima na vlastiti život; a oni stariji će još jednom osjetiti sve čari onih slavnih vremena.

Velemajstor piše da je njegova knjiga namijenjena uglavnom šahistima. Naravno, tako je. Ali zar ona neće biti zanimljiva i onima koji uopšte ne poznaju poteze šahovskih figura? I to ne samo zato što je šah maleni odraz života, nego i zato što je mozaični svijet sovjetskog šaha, o kojem Tukmakov piše, bio ispunjen likovima koji su blistali svim bojama duge — neobičnim ličnostima, tim zanimljivijim u društvu u kojem su svi morali misliti jednako.

I ko zna, kada reflektor budućnosti obasja taj čudni, ni sa čim uporediv režim, istoričarima će biti zanimljiv i takav fenomen kao što je šahovska igra, koja je tada doživjela neviđeni procvat i popularnost. A ova knjiga dodaće još nekoliko poteza slici običaja i navika države kojoj je teško naći analog u svjetskoj istoriji.

Drugi dio knjige — sasvim šahovski. Provjerivši na kompjuteru svoje najbolje partije, Tukmakov je otkrio u njima mnoštvo grešaka za koje nije ni slutio dok su se igrale. Kao i uvijek, bez milosti i otvoreno ih je istakao, ne pokušavajući ni najmanje da „uljepša vlastito, poprilično nesavršeno stvaralaštvo“.

Ne mogu se složiti s njim. Zar partije Morfija ili Talja, kada se stave pod nemilosrdno oko mašine, koja ne oprašta nijednu grešku, danas izgledaju baš toliko besprekorne? I ko se može obavezati kakva će biti ocjena partija koje nam se danas čine bezgrešnima, kada ih za dvadesetak godina analiziraju još moćniji procesori i još savršeniji programi?

Ne, ne mogu da se složim s tako pesimističnim pogledom autora knjige na vlastito stvaralaštvo. Ljubitelj šaha, kada počne da preigrava njegove partije, neće se pokajati: naći će u njima i lijepe zamisli, i neočigledne manevre, naučiće logici razmišljanja i dosljednosti u sprovođenju plana — što je uvijek bilo karakteristično za stil igre odeskog velemajstora. Mladi šahista, željan usavršavanja, vidjeće na stranicama knjige ne beživotne znake koji znače da bijeli ima malu prednost ili da crni imaju odlučujuću. Pročitaće kratak prikaz o protivniku, ponekad i njegovu karakteristiku. Slijedeći autora, shvatiće u čemu se tačno sastoje prednosti bijele pozicije, na čemu se zasniva kontraigra crnog, zašto je donesena baš ta odluka ili zbog čega bi trebalo izabrati neku drugu. A sočan jezik komentara učiniće ovo zanimanje ne samo korisnim nego i prijatnim.

U predgovoru svojim životnim zapažanjima, koja su u ruskom prevodu poznata pod nazivom „Ogledi“, Mišel Montenj piše da je naslikao sopstveni lik onako kako se on njemu samom prikazivao i da će se njegovi nedostaci u knjizi pojaviti kao živi. Tvrdi da nimalo ne razmišlja o svojoj slavi i da je jedina svrha knjige — da pruži zadovoljstvo njegovim bližnjima i prijateljima. Šahovski velemajstor takođe piše da „autor sebi nije postavio zadatak ni da uči ni da podučava druge“ i da ga je na pisanje uspomena podstakla samo želja „da se razabere u sopstvenom životu, da analizira već skoro odigranu partiju“.

Filozofu, koji je svoje zapažanje otvorio riječima: „ova iskrena knjiga, čitaoče“, odgovara šahista: „trudio sam se da budem iskren (koliko je to uopšte moguće) i pred samim sobom i pred čitaocem“.

Naravno, besmisleno je upoređivati eseje francuskog pisca, napisane prije više od četiri stoljeća i odavno postale klasične, s pričom čovjeka koji je kao svoju profesiju izabrao šah i posvetio mu život. Tim više što sam Montenj nije bio naročito naklonjen ovoj „praznoj, dječjoj“ igri, kako ju je smatrao. (Ili je genijalni Francuz iz druge polovine XVI vijeka uspio proročanski da zaviri u početak XXI?) Ali kroz čitavu knjigu šahovskog velemajstora provlači se motiv koji, kako mi se čini, ne bi mogao a da se ne dopadne francuskom misliocu. Evo ga — strogi imperativ koji je autor izabrao kao svoju životnu filozofiju i kojem je dosljedno slijedio, ma čime se bavio: nije toliko važno šta radiš u životu, važno je da to radiš dobro. U idealu — težeći da to radiš bolje od svih. Naravno, takvo nešto dato je samo izabranima, ali čak i ako se taj ideal pokaže nedostižnim, ipak — ne spuštajući ruke, ne gubeći objektivnost, trudeći se da ostaneš iskren prema sebi — ići naprijed i težiti ka savršenstvu.

To je ono čemu je težio Vladimir Tukmakov kada je aktivno učestvovao u najjačim šahovskim turnirima. Kada je trenirao svjetske prvake i pretendente. Kada je vodio ka pobjedi reprezentaciju Ukrajine, koja je osvojila Svjetsku Olimpijadu. Kada je pisao ovu knjigu.

OD AUTORA

Ova knjiga govori o potrazi za sopstvenim putem, o potrazi za samim sobom. I o izboru profesije. Čini mi se da je taj zadatak, naročito za muškarca, ne manje važan i složen nego izbor životnog saputnika. U oba slučaja savezu često prethodi strast — predivan, osjećaj koji na početku oduševljava. Ali život je, na sreću, duži i složeniji od same najburnije strasti, pa ne treba zanemariti ni druge, manje očigledne elemente predstojećeg izbora.

Šah u Sovjetskom Savezu zauzimao je jedinstvenu nišu. Iako je bio na prvi pogled na čelu ideološkog takmičenja sa Zapadom, bio je ipak pod manjim pritiskom nego druge oblasti sovjetskog života. Ovdje su lični podaci imali daleko manju važnost nego u umjetnosti ili nauci, administrativni faktor nije bio toliko strog. Ali najvažnije što je odredilo moj izbor bila je neraskidiva veza kreativnog i sportskog početka. Rad na šahovskim ili ljudskim nedostacima neizostavno se reflektovao u turnirskoj tabeli, određujući vektor daljeg kretanja.

Naravno, sada je druga epoha, drugo milenijum. Šah, dobijajući ogroman impuls od opšteg tehničkog napretka, postao je sasvim drugačiji, izgubivši usput veći dio romantizma, iracionalnosti i misterije.

Profesija šahiste takođe je pretrpjela velike promjene. I teško je odrediti šta je u tim metamorfozama više — pozitivno ili negativno. Ali nepromijenjena je ostala sloboda (relativna, naravno, kao i sve u ovom svijetu), što ovu profesiju povoljno razlikuje od drugih, često daleko profitabilnijih zanimanja.

Autor sebi nije postavljao zadatak ni da uči ni da podučava druge. Podstakla me želja, sa distance pređenih godina, da razaberem sve u sopstvenom životu, da analiziram skoro već odigranu partiju.

Ova knjiga je namijenjena prvenstveno šahistima, a oni savršeno znaju da niko nije imun na greške, čak ni u analizi. Ipak, biću srećan ako mojim pričama pomognem nekim mladim čitaocima da prođu sopstveni put sa manjim gubicima. Ljubiteljima šaha sa iskustvom, možda će biti zanimljivo da se vrate u atmosferu sovjetskog šaha, u kojoj je prošao veći dio mog sportskog života.

Trudio sam se da budem iskren, koliko je to uopšte moguće, i pred samim sobom i pred čitaocem, stavljajući akcenat na porazima, a ne na pobjedama. Analiza životnih i sportskih neuspjeha mnogo je produktivnija za napredak nego uživanje u uspjehu.

Isti pristup primijenio sam i u drugom — čisto šahovskom — dijelu knjige. Prilikom analize i komentarisanja partija često me obuzimao osjećaj tuge i razočarenja — prvenstveno zbog nedostatka sopstvene igre. Partije koje sam smatrao najboljima ponekad nisu izdržale strogu računarsku provjeru. Ali tim više je za mene šah vrijedan i jedinstven, jer u ovoj oblasti ljudske djelatnosti, kao ni u jednoj drugoj, provjera harmonije algebrom može dovesti do još savršenije harmonije.

Srećom, za mnoge partije sačuvao sam i hronometražu i bilješke zabilježene neposredno nakon odigranih partija, što mi je pomoglo da izbjegnem iskušenje da uljepšam sopstveno, vrlo nesavršeno stvaralaštvo. Nadam se da su ovi dokumentarni zapisi bili zanimljivi ne samo autoru.

Da bi pregled partija bio poučniji, svaki dijagram je praćena pitanjem-zadatkom. Ponekad je odgovor očigledan, a ponekad ni sam autor ne zna iscrpni odgovor. Kao i u životu, u šahu je postavljati pitanja mnogo lakše nego odgovarati na njih.

Ipak, od pravilno postavljenog pitanja takođe mnogo zavisi. Koliko sam uspio da ispunim zadatak, procijenićeš ti, čitaoče.

VOVIK, VOVA, VOLOĐA…
MIRNO DJETINJSTVO

Sve je počelo nevjerovatno davno. Živjeli smo u ulici Čeljuskincev, koju su svi i dalje zvali starim imenom — Kuznečna. Sada je preimenovana, kao i većina ulica u Odesi. Vratili su joj staro ime, iako nije jasno čime su se Arktički sovjetski heroji “ogriješili” pred vlastima. I staro ime je tu, i dvorište je na čudan način sačuvano među novogradnjama koje rastu takmičarski, ali ljudi, jasno, više nisu isti. Ovdje je djelovalo ne samo neumoljivo vrijeme, već i životne okolnosti. Kolaps imperije samo je ubrzao proces velikih migracija naroda, koji je u Odesi počeo mnogo prije Perestrojke.

A poslije rata, ko sve nije bio u ovom dvorištu! I već šarena populacija dobila je dodatak od ljudi koji su se nekako doselili tokom okupacije grada.

Stari stanari, vraćajući se iz evakuacije, nalazili su neočekivane goste u svojim stanovima. A pregovori između starih i novih vlasnika nisu uvijek bili mirni.

Naša porodica, sabrana zajedno — ko s fronta, ko iz Derbenta, gdje je baka provela nekoliko godina u evakuaciji sa mlađom kćerkom — izgubila je jednu sobu. Ali i tako, dvosobni stan, iako malen, ali samostalan, bio je rijetkost u tim spartanskim vremenima.

Mali Vovik bio je jedini muškarac u ženskom carstvu koje su činile baka i tri njene kćerke. Djed je poginuo na frontu, mlađe kćerke još nisu bile udate, a sudbina njegovog oca — muža starije kćerke — bila je nejasna. Njegovo fizičko odsustvo bilo je očigledno, ali zašto je izostao, ostajalo je nepoznato.

Ipak, tada je prisustvo muškarca, pa čak i osakaćenog, izazivalo više iznenađenje i zavist nego zabrinutost. Odsustvo oca nije šokiralo niti zbunjivalo, pogotovo jer je dijete u ovom slučaju bilo okruženo brigom i ljubavlju čak četiri žene.

Djetinjstvo mi je prolazilo veselo i bezbrižno. Ogromno dvorište sa svojim beskrajnim zakucima i tajnim mjestima bilo je idealno mjesto za igru “Kozaci i razbojnici”. I uopšte, život je tekao na ulici, a kući se ulazilo samo radi jela i sna.

Sjećanje izdvaja iz tog dalekog poslijeratnog djetinjstva dvije epizode koja su imala ozbiljan uticaj na čiitav kasniji život.

Voviku su četiri godine. Ili pet. Ali u svakom slučaju, vrlo je mali i prema odraslima se odnosi s bezuslovnim povjerenjem. Ujak Griša, komšija s gornjeg sprata, obućar. Vovik je, vjerovatno, poslan da pokupi cipele iz popravke. Razgovor “o životu”, riječ za riječ, na kraju vodi do ponude da se zapali cigareta, koja je sa zahvalnošću prihvaćena. Da li je to učinjeno s vaspitnom namjerom? Teško. Vjerovatnije iz navike ili malog mamurluka. Reakcija koja je uslijedila toliko je uplašila obojicu da je Griša momentalno trijezan spasio malog. A za Vovika, prvo iskustvo s pušenjem bilo je istovremeno i posljednje…

Voviku je vjerovatno već šest ili nešto slično. Veče se približava. On, držeći mamu za ruku, ide poznatim putem iz vrtića kući. Neku stvar je majku odvratila — vjerovatno susret sa poznanicom. U svakom slučaju, Vovik je na neko vrijeme ostao prepušten sam sebi.

Vovik s mamom na Sabornom trgu u Odesi

On uobičajenim pokretima crta na asfaltu ogromnu fašističku svastiku.

I užas na mamnom licu, koji je pogodio Vovika i koji je nosio kroz čitav život. Zašto? Svastike su žustro škrabali svi klinci. Njima, kao i petokrakama, bili su ukrašeni svi plotovi...

Svastike više nisam crtao, ali tek decenijama kasnije shvatio sam u čemu je stvar, i zakašnjeli strah me obuzeo.

Godina 1952 — slučaj ubica u bijelim mantilima tek je bio pred vratima, ali državni antisemizam, koji je Vođa privremeno potisnuo za vrijeme rata, već je dobio na snazi. Mama je radila kao pedijatar u dječijoj poliklinici i bila je Jevrejka...

Josif Visarionovič Staljin uopšte je zauzimao veliko mjesto u Vovikovom životu. Ovdje je zgodno reći da se mali Vovik nije odlikovao rječitošću: progovorio je kasno i trebalo mu je „tumačenje znakovima“. Ali imao je talenat koji ga je jasno izdvajao među vršnjacima. Srećan i pravi talenat! Od prvih mjeseci života počeo je da razlikuje Vođu Naroda od ostalih ljudi, nepogrešivo ga prepoznajući na svim fotografijama i plakatima. Da bi ga prepoznavao na portretima, nije trebalo mnogo pameti, jer su visili na svakom ćošku. Ali Vovik ga je pronalazio i na grupnim fotografijama, gdje su ga čak i odrasli teško uočavali. Nekako je uspijevao da prepozna genijalnost čak i na ranim fotografijama vođe, na kojima, činilo se, ništa nije nagovještavalo buduću veličinu.

Kad bi prepoznao svog miljenika, uperio bi u njega svoj mali prstić i trijumfalno poviknuo: KAAN! Ta igra se dopadala i njemu i odraslima, sve više izoštravajući njegovo umijeće.

Ne zna se dokle bi ga taj dar odveo da se nije desila nesreća.

I taj dan se takođe urezao u njegovo pamćenje za cio život.

5.marta 1953. godine, kao i svakog 5. marta, bio je njegov rođendan. Ovog puta je punio 7 godina. Važan datum, jer je značio početak nove etape u njegovom životu.

Te godine trebalo je da krene u školu. Naravno, takav značajan događaj nije mogao da prođe neobilježen. Ali Vođa i Otac bio je teško bolestan, a čitava zemlja sa strahom i nadom slušala je izvještaje o stanju njegovog zdravlja. Poslije velikih sumnji i kolebanja, na porodičnom savjetu donesena je odluka da se ipak pozovu gosti, ali samo najbliži. Još mu je u sjećanju ostalo kako je, zaigravši se s drugovima, osjećao na sebi mamine osuđujuće poglede.

A sljedećeg jutra zajedno su plakali kad su čuli strašnu vijest.

Otprilike u isto vrijeme dogodio se još jedan događaj, naizgled ne toliko kosmičkih razmjera, ali koji ga je potresao ništa manje i koji je radikalno promijenio čitav njegov život.

IZNENADNA STRAST

On se upoznao sa šahom. Reći da je naučio da igra bilo bi veliko preuveličavanje, jer su se i pravila donekle razlikovala od opšteprihvaćenih, a da ne govorimo o nivou igre.

Ali ta ga je Igra odmah i potpuno zaokupila. Čovječanstvo se podijelilo na dva, nažalost nejednaka dijela: na one koji su znali da igraju, i na sve ostale. Prvi su bili predivni, tajanstveni i neodoljivi, a ostali su postali nezanimljivi. Sada bi se on, kao krpelj, zakačio za svakoga ko bi nepažljivo otkrio da zna šah. Među maminim prijateljicama jasno se počela davati prednost onima čiji su muževi znali pomjerati figure.

Strogoj selekciji bili su podvrgnuti i mamini pacijenti, tačnije — njihovi očevi.

Ne može se reći da je ova iznenadna strast s oduševljenjem bila prihvaćena u porodici. Kod kuće niko nije igrao šah, a dječaku su željeli drugačiju budućnost. U idealnom slučaju vidjeli su ga kao muzičara — čuvena Stoljarskova škola u Odesi bila je na svačijim usnama; prisustvo sluha takođe su potvrdili autoriteti. Moguće je da bi se približavanje muzici i dogodilo da su bližnji bili istrajniji — ranije. Ali sada — poslije trovanja Igrom — njihov trud postao je potpuno besmislen.

Prvi potezi. Odeski dvorac pionira, 1957. godina.
Samuil Nutovič Kotlerman posmatra partiju svojih mladih štićenika. U prvom planu desno — autor.

Shvatili su to ne odmah; prošlo je nekoliko godina prije nego što je Vovik odveden u Dvorac pionira, gdje je predstavljen svom prvom učitelju — Samuilu Nutoviču Kotlermanu.
Tako se završilo njegovo bezbrižno djetinjstvo.

Život se radikalno promijenio. Njegovim centrima postali su srijeda i nedjelja, kad su se održavali časovi u Dvorcu, a ostali dani bili su ispunjeni iščekivanjem te sreće.

Praznik je počinjao još ranije — od priprema. Vova je morao sam da pređe gotovo čitav Grad (a Gradom su i tada, i sada — iz navike — zvali ono što je danas istorijski centar) — znatnu udaljenost.
On, ispunjen sopstvenom odraslošću i važnošću posla kojim je bio zauzet, išao je preko Tiraspoljske, Preobraženske, Deribasovske ulice prema Primorskom bulevaru. A otud je već bilo na dohvat ruke do Voroncovskog dvorca, preimenovanog u Dvorac pionira.
Iako je tada njegova maršruta zvučala drugačije (ulica 1905. godine, ulica Sovjetske armije, ulica Lenjina), Odesisti su iz navike koristili stara imena. A sada se sve ponovo vratilo na svoje staro mjesto.

Postepeno se upoznao sa starosjediocima i postao „svoj“ u šahovskom kružoku.

U suštini, to je bilo jedino mjesto u gradu gdje su se djeca ozbiljno bavila šahom, pa se tu sakupilo najrazličitije društvo: i po uzrastu, i po vaspitanju, i po kvalifikaciji. On je bio jedan od najmlađih, ali bilo je i šesnaestogodišnjaka; bilo je djece iz takozvanih inteligentnih porodica, ali i pravih razbojnika.
Bio je početnik i po stažu i po snazi igre, ali u kružoku su bili i drugokategornici. Kako je jednom čovjeku uspijevalo da ukroti tu hordu — zagonetka je. Uz to, Mulja, kako su iza leđa zvali svog Učitelja, nije bio profesionalni šahovski trener. Bio je jak kandidat za majstora — jedan od najjačih u Ukrajini. Za to vrijeme, to je bilo ozbiljno.
Majstori su se uopšte smatrali gotovo nebeskim bićima, a kako je naš Učitelj po osnovnoj profesiji bio profesor hemije (uzgred, jedan od najboljih u gradu), njegova sportska dostignuća bila su predmet i našeg ponosa.

Usprkos očiglednim uspjesima svojih štićenika (mnogi od njih postali su majstori, a Alburt, Bejm, Lerner, Palatnik, Legkij i Tukmakov kasnije čak i velemajstori), Samuil Nutovič nikada nije zamijenio dostojnu profesiju školskog učitelja za sumnjivu profesiju šahovskog trenera.
Šahista je bio izrazito pozicionog stila i nerado se upuštao u taktičke avanture.

Učitelj je živio dug i dostojanstven život, do duboke starosti predavao u školi i umro sasvim nedavno u 85. godini.

Za mene je uvijek ostajala zagonetka kako je, u suštini amater, posvećujući radu s djecom tek nekoliko sati nedjeljno, ne radeći ni sa jednim svojim učenikom individualno, uspio da postigne tako fantastične rezultate.

Poslije nekoliko godina u Odesi se pojavilo Udruženje šahovskih klubova. Svake godine se širilo, otvaralo sve nove i nove filijale, obuhvatajući ne samo grad već i oblast; brojalo je hiljade učenika i mnoge desetine, ako ne i stotine trenera.
Ali o uspjesima i dostignućima skromnog šahovskog kružoka moglo se samo sanjati. U čemu je, dakle, bila tajna?

Ne poričući korisnost masovnog uključivanja djece u šah, duboko sumnjam u bilo kakvu zavisnost kvaliteta od kvantiteta.

U našem kružoku dug i glomazan proces izbora i odbacivanja učenika odvijao se, u suštini, još prije vrata Dvorca. Tamo su stizala samo djeca koja su voljela šah i željela da se njime bave. Inicijativa je, u pravilu, polazila od same djece, a ne od roditelja, što je kasnije postalo uobičajeno. Razlika u pristupu je očigledna. Entuzijazam učenika nije zahtijevao vještačko podgrijavanje — bili su spremni da se bave šahom, a posebno da igraju, od jutra do večeri.

I još nešto — možda najvažnije. Atmosfera poštovanja koja je vladala u našem kružku. Poštovanja prema Igri i svojim obavezama, jednih prema drugima i, naravno, prema treneru. Upravo ta atmosfera — zaista unikatna stvar — ne može se proizvesti niti stvoriti vještački. A rađa je ličnost Učitelja.

RAZDVAJANJE LIČNOSTI

Put ka vrhu pokazao se trnovitim. Ako je petu — početnu — kategoriju Vova savladao lako, dalje se napredovanje zakočilo. Za četvrtu su već bila potrebna tri turnira, a treću je savladao tek iz sedmog pokušaja. Ali ni za sumnje, ni tim više za očajanje, nije bilo vremena. Nije uspijevao da se završi jedan turnir, a već je počinjao sljedeći; ponekad je igrao istovremeno na dva mjesta. Njegova šahovska geografija — zasad u granicama grada — brzo se širila. Sada je uglavnom igrao i družio se s odraslima. Dolazio je kući kasno — umoran, gladan i potpuno zadimljen, ali srećan.

Došli su i prvi uspjesi. Uvrstili su ga u ekipu Odeske oblasti za omladinsko prvenstvo Ukrajine. Prvi samostalni odlazak... Naravno, bio je uzbuđen: zbog iščekivanja nepoznatog, novih susreta, a najviše zbog predstojećeg iskušenja njegovih sposobnosti. Mama se brinula daleko više. Nije ni slutila koliko je odrastao.

Kad sam se ja pojavio u njegovom životu ("unutrašnji vodič — glas razuma“)? Datuma se ni on ni ja ne sjećamo. U početku sam se pojavljivao povremeno, ali sam postepeno zauzimao sve veće mjesto, usmjeravajući ga i pomažući mu da sačuva ravnotežu u onom paradoksalnom sistemu koordinata u kojem se tada nalazio.
S jedne strane — škola, učenje, dvorište, stari drugovi; s druge — pravi odrasli život, s kojim se sve češće susretao. Taj novi život bio je nevjerovatno privlačan: bilo je u njemu mnogo tajni i iskušenja, ali i opasnosti o kojima nije mogao znati, već samo naslućivati.

S mamom je o takvim stvarima bilo nemoguće razgovarati, tetke sa svojim muževima razletjele su se po raznim gradovima, a drugovi ga jednostavno nisu razumjeli. Tu sam se i pojavio ja — kao njegovo produženje, kao jedan od mogućih oblika njegovog budućeg „ja“.
Razborit i pomalo dosadan, pretjerano ispravan, hranjen knjigama, a ne životnim iskustvom (otkud bi ga i imao!), ja sam ga usmjeravao na pravi put. Tačnije, pomagao sam mu da izbjegava očigledno pogrešan.
Zajedno smo tapkali kroz život naslijepo: njega su mučila preispitivanja i nesigurnost, a ja nisam skidao masku sveznajućeg mudraca.

Sljedeće godine putovao je na ekipno prvenstvo Ukrajine već ne kao početnik, nego kao iskušan borac. Tome je prethodila jedna zabavna priča, potvrđujući da sam do tada već čvrsto zauzeo mjesto u njegovom životu.

Na gradskom prvenstvu podijelio je prvo mjesto sa Leonidom Balmazijem. Vlasnik tako upečatljivog prezimena zaslužuje detaljniju priču. Bio je nekoliko godina stariji od Vove, nesumnjivo iskusniji u stvarnom životu i živio je vrlo blizu, na istoj ulici. Tako je Vova o mnogim stvarima iz odraslog svijeta, o kojima se tada nije pisalo u časopisima, saznao zahvaljujući starijem prijatelju. U polu-podrumskoj Leonidovoj sobi često se okupljala šahovska družina. Igrali su (i ne samo šah), pili. Tamo je Vova prvi put saznao da slava, kao i medalja, može imati i drugu stranu. Čuvena odeska operetna primadona, koja se takođe ponekad pojavljivala u tim apartmanima, za određene usluge dobijala je povećanu nadoknadu za svoj status.

Uopšte, činjenici da je za Vovu spoljašnji svijet rano prestao biti crno-bijeli i postao šarenolik, Balmazi je znatno doprinio. Ali u šahu su bili konkurenti, i pitanje ko će igrati za Odesu na prvoj tabli bilo je principijelno. Nastala konfliktna situacija rješavala se netradicionalno — ravnopravno su učestvovali trener tima, direktno zainteresovani i radoznali šahisti. U žestokoj raspravi, Vova je postepeno ostao sam. Na Balmazijevoj strani bio je važan adut, ljudski razumljiv svima uključenima: njemu je već bilo 18 godina — tadašnji maksimalni uzrast za omladinska takmičenja, i za njega je to bila posljednja prilika da se probije u reprezentaciju Ukrajine. Kod Vove, po njihovim riječima, sve je bilo pred njim; osim toga, kvalifikovao se po godinama i za tzv. „dječije“ table, gdje konkurencija, naravno, nije bila tako oštra.

Leonidu nije nedostajalo energije, domišljatosti ni rječitosti. To je dokazao poduzetnim životom u Savezu i mnogo godina kasnije u SAD, kada je kao „accountant“, pomoćnik pri sastavljanju poreskih prijava (profesija o kojoj ni on ni mi tada nismo ni slutili), pomagao mnogim šahistima-emigrantima. Napad je, dakle, bio snažan. Rasprava je vođena u hodu, uz upotrebu ne samo parlamentarne retorike. Kakav je utisak morala ostavljati ta čudna družina ljudi koji mašu rukama i nadglasavaju jedni druge, možemo samo naslućivati, iako je teško iznenaditi Odesiste. Rasprava je trajala čitav put od šahovskog paviljona u Ševčenkovom parku do raskrsnice Uspenske i Preobraženske ulice, gdje su se putevi aktera razilazili. Vova je gotovo popustio, ali ja sam stajao čvrsto.

Na kraju je sudbina prve table odlučena novčićem. Izabrao sam pismo i pogodio.

U Harkovu, gdje je održano prvenstvo, sve je proteklo odlično: odeska ekipa je zauzela drugo mjesto, a Vova je napravio pravi spektakl, osvojivši prvu tablu sa rezultatom 8,5 od 9 (jedan primjer mojeg dječijeg „dela“ naveden je u odjeljku partija pod brojem 13). Bilo je jasno da mu je mjesto u reprezentaciji Ukrajine rezervisano.

Ali rezultati pripremnog trening-kampa, prethodnog prvenstvu SSSR-a, doveli su u pitanje njegove visoke ambicije. Gotovo jednako ubjedljivo kao što je pobjeđivao na turniru, izgubio je sve pripremne partije. Morao je da se zadovolji „dječijom“ tablom, gdje su ga treneri posmatrali kao udarnu snagu. Ipak, prvi nastup na sve-saveznoj sceni bio je skromniji nego što se očekivalo, iako radost pobjede tima na prvenstvu time nije mnogo umanjena.

Ubrzo, međutim, već uobičajene šahovske brige pale su u drugi plan.

ROMANSA NA FRONTU

Neočekivano se pojavio otac. Tajna o njemu odavno više nije mučila Vovu: preturajući jednom po fioci s papirima, otkrio je službene odgovore na mamine upite. Suvim, službenim jezikom u njima se saopštavalo: otac mu je živ i zdrav, što je potvrđivano periodičnim proširivanjem njegove nove porodice. Ukupno su se Vovi pojavila tri polubrata. Odgovori su stizali iz raznih mjesta — iz nepoznatih razloga otac je mijenjao gradove, neumoljivo se udaljavajući od Odese. Posljednje obavještenje stiglo je gotovo s kineske granice.

Vovini roditelji upoznali su se u bolnici za vrijeme rata. Otac je tamo ležao s teškom ranom, a mama se zadesila kao njegov ljekar. Oboje su imali porodice koje su ostale u pozadini. Tako da je to bila tipična romansa na frontu, kakvih se u ratu događalo bezbroj. Ali za mamu je taj susret postao velika i jedina ljubav u životu. Šta se desilo među njima poslije Vovinog rođenja, ostalo mi je nejasno. Mama se s novorođenčetom vratila u Odesu, a otac je ostao u dalekom garnizonu. Ni baka, ni brojna rodbina, iz razumljivih razloga, nisu voljeli pridošlicu. Vova se sjećao priče tetke — kad je veo tajne s njegovog porijekla već bio skinut — o očevoj navici da pred večeru popije čašu votke. Pri tom je njeno lice istovremeno izražavalo oduševljenje i užas. Za oficira–frontovca to je bila obična navika, a za nju, kao i za ostatak porodice, nešto nevjerovatno. U mom sjećanju javljaju se neke muške sjenke — mamu su pokušavali upoznati s drugima i nekako urediti njen život. Ali od tih dobrih namjera nije bilo ništa — ostala je sama, ne računajući, naravno, sina koji je brzo rastao i udaljavao se.

I eto, otac se opet pojavio u njihovom životu — najprije u debeloj koverti sa mutno poznatom povratnom adresom, zatim pozivom na telefonsku centralu, a potom se na njih sručio talas pisama, telegrama i telefonskih razgovora. Šta je bilo napisano u tim dugim više stranica, jedva čitljivim pismima, a još više šta se krilo između redova, meni nije dato da ustanovim. Postepeno se počeo nazirati smisao tog silovitog pritiska.

Otac se, najzad, našao slobodan — žena mu je umrla — i ukazala se mogućnost da ispravi tragičnu grešku učinjenu u dalekoj prošlosti.

U početku se sve što se događalo činilo kao buncanje, a pisma kao da stižu s druge planete.

A zaista su stizala izdaleka — iz provincijskog grada Rajčičinska, izgubljenog na krajnjem istoku neizmjerne zemlje.

Pritisak nije prestajao: pisma su stizala gotovo svakodnevno, i mama je počela da popušta pred neumornim pritiskom.

Naravno, svi bližnji bili su protiv. Ne govorivši o starim antipatijama, razlozi za ovo novo–staro osjećanje bili su im isuviše očigledni.

Troje klinaca, od kojih je najstariji bio svega dvije godine mlađi od Vove, Tmutarakanj sa kojima su trebali da žive — daleko od rođaka i prijatelja — činili su se kao toliko neoborivi argumenti da o tome nije ni trebalo raspravljati. Ali mama se kolebala...

Prvi sam ja progovorio o mogućnosti dalekog putovanja. Videći kako se muči, shvatio sam, tačnije naslutio (kakvom se to razumijevanju kod četrnaestogodišnjeg tinejdžera može ozbiljno govoriti), da postoje osjećanja i sile meni nepoznate. Pred kojima ustupaju uobičajene okolnosti i svemudro životno iskustvo.

Već odavno sam postao mamin glavni savjetnik, i ta ozbiljna podrška je, na kraju, sve odlučila.

Uz moje najtješnje učešće bio je razrađen plan operacije.

Mama leti sama — u izvidnicu. Vova ostaje u Odesi do kraja školske godine i pridružuje se svojoj novoj porodici ako se sve povoljno posloži, naravno, tokom ljeta. Tako je i dogovoreno, i već u novembru čitava porodica je ispraćala mamu u njenu neizvjesnu budućnost.

Neizrečena, kako se danas kaže, ostala je jedna sitnica: ja sam čvrsto odlučio da s njima živjeti neću. Ni pod kakvim okolnostima.

Do ljeta je ostajalo mnogo vremena, a život je tekao svojim tokom.

Vova je neočekivano postao umjetnik. Nikada nije ni pomišljao na tako nešto, pored toga, još nedavno mu je scenska karijera bila strogo zabranjena. Već sam rekao da je u ranom djetinjstvu Vovik imao ozbiljne probleme s govorom. S vremenom su nestali, ostavivši uspomenu u vidu šuškavosti u govoru, po mišljenju okoline sasvim simpatične i negdje čak aristokratske. Tako da se krug mogućih uloga sužavao na sve one izmučene buržuje i vođu svjetskog proletarijata, pri čemu je ovaj drugi ulazio u ozbiljnu ideološku kontradikciju s prvim.

Ali o sceni, ponavljam, Vova nije ni razmišljao, a na odlazak kod logopeda podstakla su ga druga razmišljanja, mnogo prizemnija.

Možda ova priča i ne bi zasluživala poseban pomen, da put do uspjeha u toj uskoj i specifičnoj oblasti nije ponavljao, a u nečemu i najavljivao, njegov put u šahu.

Dakle, počeo je živahno i sa velikim entuzijazmom. Nastavnica ga je hvalila i činilo se da je zacrtani cilj već sasvim blizu. Ali željeno „r“ nikako se nije dalo, želja da ga savlada izgubila je oštrinu, a uopšte, svuda okolo bilo je toliko iskušenja pored obaveznih posjeta ljekaru. Tako je Vova ohladio prema tom rutinskom zanimanju i čak je razmišljao da ga sasvim napusti. Međutim, došavši još jednom na pregled, bio je prinuđen da čeka svoj red duže nego inače. To se pokazalo kao idealna prilika, budući da se već odavno nije pripremao za časove, pa je sada odlučio da nadoknadi propušteno.

Ne zalazeći u detalje, reći ću da se glavna vježba sastojala u zamjeni „r“ pri čitanju duplim „d“. Snažno „didikajući“, čak se i umorio od sopstvenog radnog entuzijazma. I tu se dogodilo čudo: najprije se između dva „d“ pojavila jedva primjetna vibracija, a još nekoliko minuta kasnije on je jasno zarežao. Ubrzo su „d“ sasvim otpala i kosmički brod Vovinog “r” izbio je na slobodu.

Ali da se vratimo umjetnosti... Njegov školski drug Miša rano je obolio od pozorišta; upravo je od njega Vova prvi put čuo tada zabranjena imena Tairova i Mejerholjda. Do osmog razreda Mišina režiserska budućnost bila je već predodređena. Tako da nije bilo nimalo slučajno što su se njegove napredne stvaralačke koncepcije našle u sukobu s jadnim shvatanjima o režiji rukovodioca školskog dramskog kružoka, gdje je Miša bio priznati solista. Sukob se završio raskidom, a početnik-režiser donio je odluku da napravi alternativnu predstavu koja bi čitavom svijetu pokazala ko je ko. Tako je Vova odmah upao u samu žižu pozorišnog života.

Sa izborom komada za debi Miša nije sitničario: „Mocart i Salijeri“ — jedna od genijalnih malih tragedija Puškina — potpuno je odgovarala ambicijama mladog režisera. Mocarta je, naravno, dodijelio sebi. Vovi je pripao Salijeri. Svi moji stidljivi nagovještaji o nedostatku scenskog i muzičkog iskustva, kao i o mladom uzrastu početnika-glumca, razbijali su se o neograničenu sigurnost režisera. Uz to, po Miši (i po Mejerholjdu), glumci su bili samo marionete u rukama svemoćnog režisera. Predstava je prošla s velikim uspjehom, a ja sam bio djelimično zadovoljan time što sam na sceni otrovao svog mučitelja. Ostaje još da dodam da Mihail Levitin, poznati pozorišni režiser, nastavlja da muči glumce i dan-danas.

Otprilike u to isto vrijeme potiče i moj trenerski debi. Moj najbliži drug, Saňka, nikada nije posvećivao mnogo vremena šahu. Glavna strast njegove mladosti, koja se zadržala kroz čitav  život, bila je matematika. Ali ipak se probio na omladinsko prvenstvo grada i, naravno, strašno se nervirao pred turnir.

Ja sam preuzeo trenerske funkcije. Pred svakim novim protivnikom dobijao je najsitnije uputstvo, ne samo o izboru otvaranja i strategije u središnjici, već i o tome kako da se ponaša protiv svakog pojedinog rivala — tu su se osjetile Mišine lekcije iz pozorišnog umijeća. Saňka je pobijedio i taj turnir, i sljedeći. Kako kaže, nikada se u šahu nije osjećao tako opušteno i slobodno kao u tom kratkom periodu našeg stvaralačkog saradništva. Meni se to zanimanje takođe dopalo. Da sam na vrijeme čuo glas svog poziva, možda bih danas bio gotovo jednako slavan kao Mark Dvorecki. A ovako, za duge godine sam sebe osudio da budem trener jedinom učeniku — bezvrijednom i pretjerano samoposmatrajućem, lijenom i tvrdoglavom, a najvažnije, nezahvalnom — samom sebi.

Ali, ma koliko samostalni život bio divan, misli o predstojećem iskušenju nisu me napuštale. Na istoku je, sudeći po pismima, vladala idila, a ljeto se brzo približavalo.

I došao je dan kada su već Vovu ispraćali iz onog istog novog, kao da je posebno za ovu neobičnu priču sagrađenog, aerodroma. Ispraćali su ga, ako ne zauvijek, onda na godine. Niko nije vjerovao mojim obećanjima da ću se vratiti do početka školske godine.

A u međuvremenu sam ja razradio plan kampanje — divan plan, promišljen do najsitnijih detalja. Prvo, ne sukobljavati se, ne razjašnjavati odnose i nikome ništa ne prebacivati. Drugo, kad god je moguće, opustiti se i uživati. Treće, nenametljivo, ali redovno pokazivati koliko važan prostor šah zauzima u mom životu. A jednog lijepog dana — skromno, ali svečano — pokazati poziv u ekipu Ukrajine za učešće na omladinskom prvenstvu SSSR-a. Još u Odesi došao sam do zaključka da je moja jedina nada za povratak — šah. I zato sam napisao pismo glavnom treneru omladinske reprezentacije, Juriju Nikolajeviču Saharovu, s molbom za takav poziv, napominjući pri tome da moje stvarno učešće nikako nije vezano za samo pozivanje.

Do izvjesnog vremena sve je teklo po planu. Vova je oca zvao tatom, igrao se sa polubraćom, gutao knjige i čekao pismo. Ali njega nikako nije bilo. Nikada nisam razgovarao sa Saharovim o toj temi, pa ne znam šta se zapravo dogodilo: da li je on moje pismo smatrao drskošću jednog klinca, da li nije želio da se upliće u vrlo osjetljivu porodičnu situaciju, ili se sa pismom — mojim ili njegovim — nešto dogodilo… Međutim, stigao je datum početka prvenstva SSSR-a, i shvatio sam da na pomoć ne mogu računati.

Nastupili su najteži dani u Vovinom životu. A vjerovatno i u maminom.

Svake večeri poslije večere započinjao sam uvijek isti, za sve nepodnošljiv razgovor, poslije kojeg sam obično ostajao u potpunoj samoći: suprotstavljala su mi se ne samo dva odrasla, meni bliska čovjeka, nego ni Vova nije izdržavao. Razilazili bismo se u suzama, a sljedeće večeri nemilosrdna priča koja se ponavlja bi se ponovo zavrtjela. Na kraju sam izjavio da ću otići u svakom slučaju; ako ne kupe kartu, otići ću pješke — po šinama. I otišao bih, vukući za sobom Vovu koji se opirao. Ali, na sreću, roditelji su popustili. Sedmodnevni put vozom nazad, kroz čitavu zemlju, bio je za Vovu put u odrasli život, istovremeno primamljiv i zastrašujući.

(Nastaviće se)

(Stavljen nastavak 9) 

Valentina Mihailovna Borisenko -5 pobjeda u 24 prvenstva

Piše: Rimma Ivanovna Bilunova – međunarodni majstor, zaslužni trener RSFSR-a

28.januar 2015.

Prije 95 godina na današnji dan rođena je treća šampionka SSSR-a Valentina Borisenko.

Borisenko (djevojačko prezime Belova) Valentina Mihajlovna (28.01.1920 – 6.03.1993)
Međunarodni velemajstor (1978)
Petostruka šampionka SSSR-a (1945, 1955, 1957, 1960, 1961/1962)
Učesnica prvog poslijeratnog svjetskog prvenstva 1949–1950.
Učesnica pet turnira kandidata za titulu svjetske šampionke (1952–1964)
Pobjednica Prvog svesaveznog masovnog turnira (1956)
Sedmostruka šampionka Lenjingrada (1940–1956)
Četvorostruka šampionka RSFSR-a (1956–1960)
Višestruka šampionka DSO „Lokomotiv“

Valentina Mihajlovna Borisenko je apsolutni rekorder po broju učešća na prvenstvima SSSR-a. Nastupila je 24 puta i pet puta postala šampionka zemlje, od čega je tri puta bila jedina pobjednica, a dva puta je nakon dijeljenja 1-2 mjesta pobijedila u dodatnom meču. Zanimljivo je da je svoju pobjedničku seriju započela kao debitantkinja na 6. prvenstvu zemlje 1945. godine. Osim pet zlatnih medalja, u njenom bogatom zbiru su i dvije srebrne i četiri bronzane medalje prvenstava SSSR-a. Još u šest prvenstava zauzimala je peto mjesto – nevjerovatna stabilnost rezultata! Po broju pobjeda na svesaveznim prvenstvima, Borisenko je daleko prestigla sve druge šahistkinje. Čestitala joj je 168 puta pobijeđenih protivnica! Prema statistici V. J. Dvorkoviča, odigrala je na prvenstvima 416 partija (pobijedila u 168, izgubila 70 i odigrala 178 remija) i predvodila je dvanaest najboljih šahovskih bombardera – članica simboličnog kluba Olge Rubcove (prve šahistkinje koja je na prvenstvima SSSR-a ostvarila stotinu pobjeda).

15.prvenstvo SSSR-a, Suhumi 1955. godine

Valentina Mihajlovna rođena je u gradu Čerepovcu. Otac joj je bio veterinar i veoma je volio konje. Čak je učestvovao i u zimskim trkama na rijeci Šeksna. Valja je zajedno sa majkom dolazila na te trke i znala je napamet imena svih poznatih pastuha tog vremena. Ponekad je i sama uspijevala da jaše konje. To su joj bila najbolja dječja sjećanja. Međutim, otac je rano preminuo, pa je majka, po struci medicinski radnik, odlučila da se preseli sa ćerkom u Lenjingrad.

Sa 13 godina, tokom zimskog raspusta u Dječijem selu, Valentina je naučila da igra šah. Igrala je u školi i u pionirskom kampu, gdje se 1934. godine prvi put susrela sa svojim budućim suprugom i trenerom Georgijem Borisenkom. Jura (kako su ga prijatelji često zvali) je već imao treću šahovsku kategoriju i igrao je simultanke sa majstorima. On je potpuno porazio šahistkinju početnicu. To je nju povrijedilo, pa je počela da posećuje Lenjingradski gradski šahovski klub, gdje je učestvovala na kvalifikacionim turnirima. Tamo je upoznala Ljudmilu Vladimirovnu Rudenko, često je posjećivala kod nje kući i zaista se „zarazila“ šahom. Rudenko je bila njen prvi mentor i sparing-partnerka. Često su ostajale do kasno za tablom, što je mnogo pomoglo razvoju mlade učenice.

Majka Valentine u početku nije podržavala djevojčinu strast prema šahu. Planirala je ozbiljnu i sigurnu profesiju za ćerku i plašila se da joj šah ne ometa školovanje. Ali Valja je uspješno završila školu i upisala univerzitet. Paralelno je trenirala u grupi Petra Arsenjeviča Romanovskog, gdje su od 20 polaznika bile samo dvije djevojke – Ljudmila Rudenko i Valja Belova.

Romanovski je bio veoma zahtjevan prema svojim učenicima. Zadavao im je domaće zadatke i obavezno ih provjeravao. Upravo je tu Valentina naučila da istrajno i sistematski radi na šahu. Mogla je satima sjediti za tablom, rješavajući zadatke trenera, proučavajući u starim novinama partije Čigorina i drugih jakih majstora. Upornost joj se isplatila. Godine 1938. uvrštena je u ekipu Lenjingrada za meč sa Moskvom. Obe partije protiv svoje protivnice je dobila.

Valentina je sve uspješnije nastupala u muškim kvalifikacionim turnirima i ostvarila je drugu  šahovsku kategoriju. Godine 1940. ostvarila je prvi veliki uspjeh – pobjedu na ženskom prvenstvu Lenjingrada. U to vrijeme bila je studentkinja univerziteta. Mlada šampionka nastavila je da se usavršava u šahu u univerzitetskom šahovskom kružoku kojim je rukovodio velemajstor Grigorij Jakovljevič Levenfiš. Ali sve se promijenilo zbog rata.

U opkoljenom gradu, Valja Belova je pokušavala biti korisna frontu. Završila je kurs za vozače i u novembru 1941. godine počela da radi kao pripravnik na autobazi. Vozila je gorivo i hranu na prvu liniju, a ranjenike nazad. Morala je istovremeno obavljati i funkcije vozača i utovarivača. Ali čak i u to strašno vrijeme nije zaboravljala šah – u slobodnim trenucima, dok su sirene zavijale, analizirala je partije.

U martu 1942. donesena je odluka o evakuaciji univerziteta. Preko ledenog puta preko Ladoge studenti su uspjeli da izađu iz blokiranog Lenjingrada i stigli u Saratov. Tamo je Valentina završila univerzitet i upućena na rad u dalekom Ust-Ordinskom nacionalnom okrugu. U burjatskom selu Khogot predavala je školarcima ruski i njemački jezik. Majka joj je radila kao lokalni doktor u ambulanti. U kolhozu gotovo da nije bilo muškaraca. Nemirna mlada učiteljica, nakon završenog kursa za traktoraše, u proljeće i ljeto pomagala je kolhozu radeći na polju na traktoru. Tako se u tim teškim godinama kalio karakter buduće peterostruke šampionke SSSR-a.

Poslije završetka rata Belovi su se vratili u Lenjingrad. Mogla je ponovo da se posveti omiljenom šahu. U novembru i decembru 1945. održano je prvo poslijeratno prvenstvo SSSR-a. U Moskvu je došlo 26 najjačih šahistkinja zemlje. Formirana su dva polufinala, iz kojih je po pet takmičarki plasirano u finale.

Zadatak nije bio jednostavan, jer su Valentinine konkurentkinje u polufinalu bile iskusne šahistkinje: Olga Rubcova, Ljudmila Rudenko, Olga Ignatjeva, Nina Bluket i druge. Glavni sudija takmičenja bio je P. A. Romanovski, koji je bodrio svoju bivšu učenicu, kojoj je po prvi put predstojao nastup u tako jakom sastavu. Boravili su i igrali u samom centru Moskve, u hotelu „Metropol“. Tokom napetih borbi pratili su je brojni gledaoci.

Debitantkinja Belova je počela turnir nesigurno, ali je kasnije uspjela da prevlada tremu i do šestog kola je sustigla lidere. Završni nalet omogućio joj je da zauzme prvo mjesto u polufinalu. Ovaj uspjeh je inspirisao Valentinu. U finalu je igrala veoma snažno i, suprotno svim prognozama, postala nova šampionka SSSR-a. Pri tome je prestigla dvije prethodne šampionke zemlje – Olgu Rubcovu i Olgu Semjonovu-Tjan-Šansku. Postalo je jasno da je u Sovjetskom Savezu iznikla još jedna sjajna i moćna šahistkinja.

Pola godine kasnije nova šampionka debitovala je na međunarodnoj sceni. Uključena je u sastav reprezentacije SSSR-a za radiomeč SSSR – Engleska. Usput, u istoriji međunarodnih mečeva to je bio prvi slučaj uključivanja žena u sastav tima. Osim Valentine Belove i Ljudmile Rudenko, u sastav sovjetske ekipe ušli su: Mihail Botvinnik, Paul Keres, Vasilij Smislov, Isaak Boleslavski, Salo Flor, Aleksandar Kotov, David Bronštajn, Igor Bondarevski, Vjačeslav Ragozin i Andrej Liliental – ukupno 12 igrača. Za pripremu ovog istorijskog meča organizovan je kamp u jednom od podmoskovskih sanatorijuma. Sa šahistkinjama su radili Levenfiš i Ragozin, proučavali protivnice, pripremali otvaranja i igrali trening-partije.

Radiomeč je održan od 19. do 22. juna 1946. po sistemu „prvo kolo, doigravanje, drugo kolo, doigravanje“. Interesovanje za njega bilo je izuzetno. Sve partije su prikazivane u šahovskim klubovima i parkovima. Stotine navijača pratilo je tok igre. Protivnica Belove bila je iskusna Engleskinja Trenmer. Prvu partiju su odložile, a pri doigravanju Valentini je uspjelo da pobijedi. Drugu partiju je pobijedila bez prekidanja. Rudenko je takođe pobjedila u oba susreta. Na taj način naše šahistkinje su dale maksimalan doprinos ukupnoj pobjedi tima rezultatom 18:6. Kasnije je bilo još mnogo međunarodnih mečeva i turnira, ali ovaj prvi ostao je u najljepšoj  uspomeni.

Tokom naredne tri godine Belova potvrđuje svoj visok nivo u timskim i pojedinačnim prvenstvima zemlje. Krajem 1949. godine uključena je u četvorku najjačih šahistkinja SSSR-a za učešće na Svjetskom prvenstvu za žene. Kao što je poznato, na ovom međunarodnom turniru za titulu, održanom u Moskvi, pobijedila je Ljudmila Rudenko. Ona je postala prva sovjetska šampionka svijeta. Drugo mjesto zauzela je Olga Rubcova, dok je Valentina Belova podijelila treće-četvrto mjesto sa Jelizavetom Bykovom. Sve četiri dobile su titulu „majstor sporta SSSR-a“, a malo kasnije i titulu „međunarodni majstor među ženama“.

Veoma važna godina za Valentinu Mihajlovnu bila je 1953. Udala se za Georgija Konstantinoviča Borisenka. Pojavio se sin, a s njim i nove porodične obaveze. Pojavilo se i novo prezime. Sada, međunarodni majstor Valentina Borisenko, nastavlja svoj uspon u šahovskim visinama. Nekoliko puta pobjeđuje na prvenstvima CS DSO „Lokomotiv“, na prvenstvima Lenjingrada, u timskim i pojedinačnim prvenstvima SSSR-a. Svuda joj je blizu bio Georgij Konstantinovič, muž i trener, sam vrhunski šahista, poznat teorijski analitičar. Bio je to srećan porodični savez uz potpuno međusobno razumijevanje, oboje beskrajno zaljubljeni u šah.

XVIII šampionat SSSR, Harkov, 1958. godina
1.red: A.Čajkovska, B.Gojhenberg, T.Zatulovska
2.red: K.Zvorykina, M.Togonidze, O.Rubcova, N.Gaprindašvili, T.Krjukova, E.Bykova, T.Strandstrem, V.Tihomirova, NN
3.red: J.Gurfinkel, L.Nisenbojm, NN, NN, E.Kakabadze, N.Vojcik, NN, L.Kogan, L.Volpert, S.Rootare, V.Borisenko, NN, N.Malinova, T.Filanovska, O.Ignatjeva
4.red: NN, NN, NN, A.Kušnir

Godine 1956. porodica se preselila u Sverdlovsk. Uralski šahisti su imali sreće – odmah su dva odlična igrača pojačala regionalni tim. Rezultati na prvenstvima krajeva i oblasti RSFSR znatno su porasli. Godine 1959. tim Sverdlovska postao je šampion Spartakijade naroda RSFSR.

V. Borisenko – J. Gurfinkel
Bilješke V. i G. Borisenko

1.d4 d5 2.c4 e6 3.Nc3 Nf6 4.Bg5 c5 5.cxd5 cxd4 6.Qxd4 Be7 7.e4 Nc6 8.Qe3 Nxd5 9.exd5 Bxg5 10.f4 Nb4 11.0-0-0 Be7 12.Qd4 – ovaj potez se prvi put pojavio četiri godine ranije u partiji istih protivnika, na turniru kandidatkinja 1955. godine.

12...e5 – prethodni put Gurfinkel je izabrala lošu varijantu. Nakon 12...Nxd5 13.Nxd5 exd5 14.Qxg7 Bf6 15.Re1+ crni bi mora igrati 15...Kd7 (nije moguće 15...Be6 zbog 16.Rxe6+ fxe6 17.Bb5+) 16.Qxf7+ Kd6 17.Bc4 Kc5, a potezom 18.Bd3 bijeli bi stekao odlučujuću prednost, npr. 18...Rf8 19.Qh5!. Za ocjenu varijante koja nije odigrana u praksi, nakon 12...exd5 13.Qxg7 Bf6 14.Re1+ Be6 15.Rxe6+ fxe6 16.Bb5+ Nc6 17.Qxb7, ukoliko 17...Rc8 (ili 17...0-0 18.Qxc6 Qe7, prema analizi A. Konstantinova) bijeli može igrati 19.Qd7, analiza pokazuje da je najbolje 18.Bxc6+ Kf8 19.Kd1! Rb8 20.Qxa7 Qb6 21.Qxb6 Rxb6 22.Ba4 Rxb2 23.Nge2 Bxc3 (ili 23...d4 24.Ne4 Rxa2 25.Bb3 Ra1+ 26.Nc1 Ke7 27.Nxf6 Kxf6 28.Re1 Rc8 29.Kd2, bijeli postepeno povećava prednost) 24.Nxc3 Rxg2 25.Ne2 Ke7 26.Bb5 sa prednošću. Odgovor crnog nije nov; bio je primijenjen od Zvorikine u partiji protiv V. Borisenko (turnir kandidatkinja 1955).

13.Bb5+ Kf8 – crni mora pristati na gubitak rokade, jer bi razmjenom lovca na d7 izgubio kontrigru.

14.Qxe5!? – u pomenutoj partiji bilo je 14.fxe5 Bg5+ 15.Kb1 Bf5+ 16.Ne4 Nxd5 17.Nf3 Ne3; iako je crni izgubio rokadu, bijeli takođe imaju određene pozicione nedostatke. U ovoj partiji bijeli preusmjeravaju borbu. Treba napomenuti još jednu mogućnost: 14.Qe4, gdje bijeli kralj stoji vrlo jako. Na primjer, nije moguće 14...a6 (ili 14...f5 15.Qxe5 Bd6 16.Qd4 Qc7 17.Kb1, crna pješak „f“ blokira polje za lovca) zbog 15.d6 axb5 (ili 15...Bxd6 16.Qxb4) 16.Qxb4 Bf6 17.d7+ Be7 18.dxc8Q; prijetnja d5-d6 je vrlo opasna.

14...Bg4? – loš odgovor, bolje je 14...Bd6. Na to je pripremljen potez 15.Qe4, sprečavajući Qc7 (ako 15.Qd4, tada 15...Qc7 prijeti Bxf4 i Nxa2, prema napomenama V. Zak u partiji Borisenko – Zvorikina i Konstantinov, Šahovski bilten 1957, br. 6). Mogla bi nastati napeta borba: 15...a6 16.Ba4 b5 17.Bb3 Qf6 18.Nge2 Bf5 19.Qd4 Qxd4 20.Rxd4 Bc5 21.Rhd1!? Bxd4 22.Nxd4 Bg4 (ako 22...Nd3+, 23.Kd2 Nxb2 24.Nxf5 Nxd1 25.Kxd1; tri lake figure bijelog mogu podržati pješaka „d“ protiv dva crna topa) 23.Rd2 a5 24.a3 a4 25.Bd1 Bxd1 26.Kxd1 Na6 27.Ncxb5 – bijeli imaju dva pješaka i konja za topa. 15.Be2! – važan potez; razmjenom na e2 bijeli konj ulazi u igru s tempom.

15...Bd7 16.a3 Na6 – jasno je da crni nema kontrigru. Slijedeći potezi: bijeli dovršava razvoj i seriju razmjena, uz pješaka više.

17.Bxa6 bxa6 18.Nge2 Qa5 19.d6 Qxe5 20.fxe5 Bg5+ 21.Kb1 Re8 22.Rd5 Be3 – crni brani prijetnju e5-e6 i pokušava ograničiti polja bijelih topova, ali bijeli ima bolje nastavke; 23.Rc5 (23.d7 Rd8 24.Rd6 Bb7 25.Nd5) 23...Bxg2 24.Rg1 Be3 25.d7 Rd8 26.Rc8

23.Rf1 h5 24.Ng3 Rh6 25.Nf5 Bxf5+ 26.Rxf5 Bb6 27.Ne4 h4 28.Ng5 Rg6 29.Nxf7 – crni predaje.

Valentina Mihajlovna je počela redovno da igra na ženskim prvenstvima RSFSR-a i četiri puta je postala šampionka Rusije. Mnogo je igrala i na muškim takmičenjima, smatrajući to najboljim načinom za treniranje. Zajedno sa mužem nastavila je predan rad na daljem usavršavanju.

User comments

Soči, Prvenstvo Rusije, 1960. godina.
S lijeva na desno, donji red: V. Kozlovska, L. Igumnova, A. Poliščuk, NN, I. Ginodman, E. Grigorjeva, NN, N. Timofeeva, A. Kazanceva; gornji red: N. Barmina, Vlasov, T. Filanovska, I. Jakovič, E. Krohina, R. Kazmina, N. Sirotkina, V. Borisensko, L. Šadura, J. Gurfinkel, G. Bastrikov, NN, NN.

Za uralske šahiste, ovaj zvjezdani par bio je katalizator podizanja majstorskog nivoa. Georgij Konstantinovič radio je sa reprezentacijom i višim rangom igrača, dok se Valentina Mihajlovna bavila mladim šahistima. Oboje su bili veoma cijenjeni, poštovani i voljeni. 1960.godine, u Sverdlovskom izdavaštvu, izašla je knjiga V.K. Antuševiča „Međunarodni majstor Valentina Borisensko“ (titula „veliki majstor“ za žene uvedena je znatno kasnije, 1976. godine). Knjiga upoznaje čitaoce sa sportskim putem i stvaralaštvom Valentine Mihajlovne. 

Borisensko je uživala ogroman autoritet i poštovanje među novom generacijom šahistkinja. Nona Gaprindašvili visoko je ocijenila njen rad u svojoj knjizi „Preferiram rizik“:

„…Kao nadarena šahistkinja, Valentina Mihajlovna igra klasičnim aktivno-pozicionim stilom. Sa svojim enciklopedijskim znanjem veoma je jaka u otvaranju, zato je priprema za meč protiv nje uvijek izazov. Ako joj uspije da u otvaranju stvori poznatu šemu, vodi središnjicu sigurno i odlučno…

…Šah za nju znači sve u životu, i to usprkos tome što se izuzetno interesuje za umjetnost; dok je u inostranstvu, pokazuje interesovanje za život i običaje ljudi, pohlepno čita. Ali svi njeni interesi povlače se pred njenom žestokom ljubavlju prema šahu.“

Valentina Borisensko – O. Ignatjeva
Moskva 1956, finale masovnog turnira

1.d4 d5 2.c4 e6 3.Nc3 f5 Rijetki redoslijed poteza koji crni primjenjuju kada pod svaku cijenu žele izgraditi „kameni zid“.

4.Nf3 Popularnije je ovdje 4.Bf4.

4...Nf6 5.Qc2 c6 6.b3 Be7 7.g3 0-0 8.Bg2 Ne4 9.0-0 Nd7 10.Bb2 Ndf6 Bolje je 10...b6, pripremajući prirodniji razvoj lovca.

11.e3 Bd7 12.Ne5 Be8 13.Ne2 g5 14.f3 Nd6 15.c5 Bijeli donosikonačan izbor plana za čitavu središnjicu. Od sada ih zanima priprema napada na daminom krilu. Sljedećih petnaestak poteza u potpunosti je posvećeno pripremi proboja b3-b4-b5.

15...Nf7 16.b4 Nd7 17.Nxd7 Bxd7 18.Nc1 Bf6 19.Nd3 Bg7 20.Bc3 Bijeli imaju nesporan višak prostora, ali crni je poziciono čvrst. Sve zavisi hoće li bijeli moći učvrstiti prostornu prednost ulaskom na crnu teritoriju. 20...Qc7 21.Qb2 Rfe8 22.e4 (logičan razvoj inicijative) 22...Bf6 23.a4 a6 24.Ne5 Nxe5 25.dxe5 Bg7 26.Kh1 Rf8 27.exd5 exd5 28.f4 g4 29.b5 Borisensko sistematski provodi svoj strateški plan. 29...Be6 30.bxa6 Rxa6 31.Rfb1 Ra7 32.a5 Re8? U ovoj teškoj poziciji crni ne koriste najbolju praktičnu priliku. Majstor S. Rozenberg je primijetio da potezom 32...Rfa8 33.Qb6 Qxb6 34.cxb6 Ra6 35.Bf1 c5 36.Bxa6 Rxa6 37.Kg1 d4 38.Bb2 Bf8 crni stvaraju pozicijsku tvrđavu. 33.Qb6! Qxb6 34.cxb6 Raa8 35.a6 Rab8 36.a7 Ra8 37.Bd4 (partija je gotova, ostatak je jednostavno) 37...Bf8 38.Rc1 Rec8 39.Bc5 Bxc5 40.Rxc5 Kf7 41.Bf1 Rd8 42.Kg1 h5 43.Kf2 Ke7 44.h3 Kf7 45.hxg4 hxg4 46.Bg2 Rh8 47.Rh1 Rxh1 48.Bxh1 Crni su predali. (Komentari I. Zajcev)

U istoj knjizi Nona opisuje posjet kod supružnika Borisenko tokom svog boravka u Sverdlovsku.

„…Bože, šta sam vidjela u njihovom stanu! To je bilo nešto između šahovskog muzeja i šahovske biblioteke. Na policama preko čitavog zida – šahovske knjige, na stolu, na stolicama, na noćnim ormarićima – šahovski bilteni, časopisi i iste knjige. Takvo obilje šahovskih knjiga nisam vidjela ni prije ni poslije. A na slobodnim dijelovima zidova – ogromni plakati, na kojima su velikim slovima ispisane zapovijedi. Na primjer: „Na e4 – c5, na 2.Kf3 – e6!“ I sve je to obojeno različitim bojama – za bolju vizualizaciju i lakše pamćenje…“
Potpuno je prirodno da je u 50-im i 60-im godinama Valentina Borisenko bila jedna od najjačih šahistkinja svijeta. Bila je na granici do svjetskog trona, osim šampionata svijeta 1949–1950, nekoliko puta, igrala je u pet turnira kandidatkinja za titulu šampionke svijeta u periodu 1952–1964. Najbolji rezultat – drugo mjesto iza Gaprindašvili 1961. godine. Iako Valentini Mihajlovni nije pošlo za rukom da igra meč za titulu svjetske prvakinje, s pravom se može smatrati velikom šahistkinjom svog vremena.

V. Borisenko – V. Nedeljković
Turnir kandidatkinja, Moskva 1955
Bilješke G. Borisenko

1.d4 Sf6 2.c4 e6 3.Sc3 Lb4 4.Sf3 0-0 5.Lg5 h6 6.Lh4 c5 – najaktivnije nastavljenje. Moguće je i 6...d5, što vodi igru ka pozicijama daminog gambita.
7.e3 d6 – dosljednije bi bilo 7...Qa5, ali tada crni moraju računati ne samo na miran odgovor 8.Qc2, već i na žrtvu pješaka 8.Ld3, kao i 8.Lxf6 Lxc3+ 9.bxc3 Dxc3+ 10.Sd2 gxf6 11.Tc1, kada bijeli pripremaju prebacivanje dame za napad na oslabljenog crnog kralja. Vrijedno pažnje je i 7...cxd4 sa naknadnim Qa5. Na primjer, u partiji G. Borisenko – Tolush (1954) igrano je 8.Sxd4 Qa5, ali nakon 9.Ld3 Sc6 10.0-0 Lxc3 11.bxc3 Se5 12.Lxf6 gxf6 13.f4 Sxd3 14.Dxd3 f5 15.Tf3 bijeli dobijaju snažan napad.
8.Dc2 Sbd7 9.Le2 Da5 – ovaj potez prisiljava dupliranje bijelih pješaka, ali uz gubitak vrijednih tempa i teško je opravdati.
10.0-0 Lxc3 11.bxc3 Te8 – odmah 11...e5 vodi na neugodan odgovor 12.Lxf6.
12.Sd2 Dc7 13.f4 e5 – otvaranje „f“ linije vodi u tešku igru za crnog; bolje bi bilo 13...d5 14.fxe5 dxe5 15.d5 e4 16.a4 b6 17.Tf2 a6 18.Taf1 b5. Položaj crnog je lošiji, pa ne treba ga kritizirati za pokušaj zaoštravanja igre, iako bijeli sada mogu lijepom kombinacijom razbiti odbranu crnog kralja. Najbolje šanse za odbranu bi dao 18...De5, ali i tada nakon 19.Tf5 De7 20.Db1 sa daljim prebacivanjem lovca na c2 bijeli dobijaju očiglednu prednost.
19.Lxf6 Sxf6 20.Txf6! gxf6 21.Sxe4 Te5 – nastavak 21...Kg7 22.Sxf6 Th8 ne pomaže zbog 23.De4! s prijetnjom Se8+. Na primjer, 23...Lb7 (23...Ld7 24.De7) 24.Dg4+ Kf8 25.Sd7+ Ke7 26.Txf7+ Kxf7 27.De6+ Kg7 28.Df6+. Sada slijedi brz završetak.
22.d6 Dd8 23.Sxf6+ Kf8 24.Dh7 1–0

Međunarodni turnir, Briansk, 1965. S lijeva na desno: NN, R. Kazmina, M. Jurčinska (Poljska), V. Kozlovska, V. Borisenko, E. Karakaš (Mađarska), M. Ranniku, K. Eretova (Čehoslovačka), T. Filanovska, V. Asenova (Bugarska), V. Tihomirova, M. Lazarević (Jugoslavija), A. Nikolau (Rumunija), V. Golenishčev, A. Kislova, NN, NN, NN.

Godine 1965. porodica Borisenko preselila se u Taškent. Supružnici su znatno ojačali reprezentaciju republike. Predstavljajući Uzbekistan, Valentina Borisenko nastupila je na šest prvenstava Sovjetskog Saveza. Posljednji put igrala je na šampionatu SSSR 1973. godine, nakon čega je, slijedeći primjer muža, prešla na igru dopisnog šaha. Na dva dopisna prvenstva zemlje (1974-76 i 1976-78) zauzela je drugo mjesto.

Valentina Mihajlovna preminula je 1993. godine. Georgij Konstantinovič preživio je suprugu gotovo 20 godina. Kao vrhunski trener, pomogao je više generacija šahista Uzbekistana da se usavrše.

Rezultati Valentine Belove-Borisenko na prvenstvima SSSR:
VI, 1945 – 1
VII, 1947 – 2-3
VIII, 1948 – 4-5
IX, 1949 – 3-4
X, 1950 – 2
XI, 1951 – 3-4
XII, 1952 – 4-5
XIII, 1953 – 3-5
XV, 1955 – 1
XVI, 1956 – 3
XVII, 1957 – 1-2 (1)
XVIII, 1958 – 5
XX, 1960 – 1-2 (1)
XXI, januar 1962 – 1
XXII, decembar 1962 – 7-8
XXIII, 1963 – 12-15
XXIV, 1964 – 6-7
XXV, 1965 – 4
XXVII, 1967 – 17-25 (švajcarac, 73 učesnika)
XXVIII, 1968 – 4-5
XXIX, 1969 – 5
XXX, 1970 – 10-12
XXXII, 1972 – 9-12
XXXIII, 1973 – 19

https://chesspro.ru/details/borisenko_95