Šah nije samo intelektualna igra, već
prava vježba za mozak koja ima snažan pozitivan uticaj na kognitivne
funkcije i zdravlje nervnog sistema. Igranje šaha mijenja mozak čak i na
ćelijskom nivou, a pozitivni efekti ogledaju se i u boljem školskom
uspjehu, izjavila je za RIA Novosti Moskovske oblasti (RIAМО) neurolog Galina Čudinska iz klinike akademika Rojtberga.
Kako šah utiče na učenje?
Posebno je izražen uticaj šaha na školski
uspjeh. Brojna manja istraživanja sprovedena među učenicima pokazuju da
igranje šaha doprinosi povećanju koeficijenta inteligencije (IQ),
poboljšava govorne sposobnosti i školski uspjeh, naročito iz matematike.
Prema riječima Čudinske, učenici koji
igraju šah ostvaruju rezultate povezane sa zdravim razumom i kritičkim
razmišljanjem u prosjeku 17% bolje od svojih vršnjaka koji ne igraju šah.
Djeca koja šah igraju kao hobi bilježe poboljšanje uspjeha iz matematike od 5 do 10%, dok učenici koji nastupaju na turnirima ostvaruju napredak od čak 30 do 50%.
Uticaj šaha na mozak najviše se ogleda u
razvoju prostorne inteligencije, više nego u treniranju radne memorije.
Šah razvija logičko zaključivanje, analitičke sposobnosti, strateško i
sekvencijalno razmišljanje, a jedna od najvažnijih vještina koju pruža
jeste sposobnost dosljednog i planskog rješavanja problema.
Šta se dešava u mozgu?
Kod vrhunskih šahista tokom razmišljanja
aktivne su obe moždane hemisfere. Desna je zadužena za vizuelnu
percepciju i prepoznavanje poznatih pozicija na osnovu iskustva, dok
lijeva analizira moguće nastavke igre.
Neurobiolozi su utvrdili da šah aktivira
neurone koji učestvuju u matematičkom i jezičkom procesuiranju, zbog
čega doprinosi razvoju verbalnih sposobnosti i logičkog mišljenja.
Igranje šaha poboljšava pamćenje, pažnju,
planiranje, vizualizaciju i sposobnost rješavanja problema. Takođe
razvija koncentraciju, kritičko i apstraktno razmišljanje, prepoznavanje
obrazaca, strateško planiranje, kreativnost, analizu i procjenu.
Sve ove sposobnosti podstiču neuroplastičnost mozga, odnosno stvaranje novih neuronskih veza.
Redovno igranje šaha povećava količinu
sive mase u dijelovima mozga zaduženim za učenje, pamćenje i izvršne
funkcije, poboljšava povezanost različitih moždanih regija i jača bijelu
masu koja omogućava efikasan prenos signala između neurona.
Šta kažu istraživanja?
Psiholozi sa Univerziteta u Konstancu u
Njemačkoj utvrdili su da velemajstori prilikom razmišljanja koriste
prije svega čeone režnjeve mozga, koji su odgovorni za rješavanje
složenih problema i brzo prepoznavanje poznatih obrazaca.
Kod rekreativnih igrača više je aktivan medijalni sljepoočni režanj, koji je povezan sa formiranjem dugoročnog pamćenja.
Kod odraslih osoba šah pomaže održavanju mentalnih sposobnosti i usavršavanju već stečenih vještina.
Kod starijih ljudi igranje šaha može
usporiti kognitivno starenje, smanjiti rizik od demencije i očuvati
mentalnu fleksibilnost. Istraživanja pokazuju da osobe starije od 75
godina koje redovno igraju šah ili druge strateške društvene igre rjeđe
obolijevaju od demencije i drugih poremećaja pamćenja.
Zbog pozitivnog uticaja na kognitivne
funkcije, šah se sve češće koristi i kao dio programa prevencije, pa čak
i terapijske podrške kod Alchajmerove bolesti.
Međunarodni dan šaha
Međunarodni dan šaha obilježava se svake godine 20. jula, a od 2019. godine, odlukom Generalne skupštine Ujedinjenih nacija, nosi i status Svjetskog dana šaha.
Datum nije izabran slučajno – upravo je 20. jula 1924. godine,
tokom Olimpijskih igara u Parizu, osnovana Međunarodna šahovska
federacija (FIDE). Na njenu inicijativu praznik je ustanovljen 1966.
godine, a odlukom Ujedinjenih nacija iz 2019. dobio je svjetski značaj.
Cilj obilježavanja je promocija šaha kao
intelektualne aktivnosti koja razvija logičko razmišljanje,
koncentraciju i sposobnost strateškog planiranja.
Iako je već dugo bio ozbiljno načet bolešću, spakovao je svoje stvari brzo i bez ikakvih problema: kao dugogodišnji i iskusan putnik, znao je šta mu sve treba za put, bez ikakvog spiska. Tu je, naravno, bio i laptop, kao i neizbežna gitara. Nije se javio svojim najbližima, prijavio se na let, i krenuo na aerodrom. Iz daleke Adelaide u Australiji, gde je od 1990. godine živeo i stekao svoj dom, krenuo je na dugo putovanje ka rodnom Nišu. Rastojanje između ta dva grada iznosi oko 14.600 kilometara, a put obično traje oko 27 sati. I previše za bolesnog čoveka. Šta je želeo: da vidi prijatelje (kojih je imao mnogo) i rodjake, da vidi svoj rodni Niš, ili da, nesvesno ili svesno, završi svoj ovozemaljski život u gradu u kojem je rodjen, i koji je, nema sumnje, najviše voleo? Ili sve to zajedno? Po svoj prilici, mi to nikada nećemo saznati.
Bio je to Aleksandar Davidović (u Srbiji poznatiji pod nadimkom David, u Australiji kao Alex), doktor kompjuterskih nauka, ali je za ovaj tekst važnije to što je bio internacionalni majstor u šahu, i ovaj tekst pišem pre svega za šahovsku publiku, prijatelje i rodjake (mada, naravno, može da ga pročita svako ko to želi). Unapred priznajem da neću biti potpuno objektivan (uostalom, apsolutna objektivnost nije moguća). U ovom slučaju, dajem prednost Alberu Kamiju u odnosu na Aristotela: izmedju istine i prijatelja, biram – prijatelja.
Početak
Aleksandar je rodjen 22. septembra 1961. godine u Nišu, u porodici oca Dimitrija i majke Ljiljane. Porodično okruženje često odredi čitav životni put čoveka. Otac Dimitrije je bio vrhunski pravnik, dok je majka Ljiljana bila jedna od najboljih arhitekata u Nišu u ono vreme. Ko poznaje Niš, dovoljno je reći da je, između ostalog, projektovala veliki broj stambenih zgrada na Bulevaru Nemanjića (treba imati u vidu da je naselje projektovano u vreme socijalističkog realizma, kada je funkcionalnost imala prednost nad individualnom kreativnošću arhitekata). Projektovala je i školu „Edvard Kardelj“, današnju Osnovnu školu „Sveti Sava“, kao i obdanište u neposrednoj blizini crkve Svetog Nikole. Ali reći samo ovo o porodici malog Saše, nije dovoljno. Radi se o dvoje dubokih, pravih intelektualaca, sa esencijalnim unutrašnjim kulturnim potrebama (ne iz snobizma!), kod kojih potreba za znanjem i učenjem izvire iz samog njihovog bića. Dimitrije i Ljiljana su “gutali“ knjige (malo je reći da su ih samo čitali), posećivali pozoriste, gledali svaki važan film, posećivali izložbe (treba reći da ih u to vreme u Nišu baš i nije bilo mnogo), prosto, živeli životom pravih intelektualaca (u ono vreme, kao i danas, bilo je mnogo onih koji su to radili samo iz potrebe da budu vidjeni). Otac Dimitrije je bio pasionirani ljubitelj šaha (čak je imao i literaturu o ovoj igri), tako da je svoju ljubav prema šahu preneo i na svog sina.
Sve ove osobine roditelja (a možda treba reci da su mu baba i deda, kao i tetka, bili profesori matematike), mali Saša je sublimirano nosio kroz ceo svoj ovozemaljski zivot. O tome ćemo malo kasnije. Stan, u samom centru Niša, u blizini Radio Niša, bio je prepun knjiga: pored ostalih, izdvajala su se sabrana dela Lajoša Zilahija i Eriha Marije Remarka, koje je, Saša, mislim, pročitao još dok je bio u osnovnoj školi (!).
Aleksandra sam upoznao u “Pionirskom domu”, na jednom od mojih prvih časova šaha, kod legendarnog Dragoljuba Mihajlovića. Došao je direktno iz škole, sa sobom je nosio školsku torbu, na njoj vezane patike “šangajke“ – za fizičko vaspitanje. Znači, nakon napornih 6 časova u školi, dao je prednost šahu u odnosu na odlazak kući, i ručku. Aleksandar je već bio poznat u krugovima pionira kao jak igrač, i od njega su se očekivali veliki rezultati. Sa časa smo izašli zajedno i opet, umesto da odmah ide kući, dugo smo razgovarali o šahu, na uglu kod “Čaira“, pored Arhitektonskog zavoda (kasnije sam saznao da mu je tu radila majka).
Krajem 1975. godine, na prvenstvu organizovanom za školsku 1975/76. godinu, ostvario je prvi veliki uspeh: postao je pionirski prvak Niša. Od njega se mnogo očekivalo na Prvenstvu Srbije u Vrnjačkoj Banji, ali ga je zadesio peh. Turnir je trebalo da bude odigran krajem januara. Pre polaska okupili smo se u Pionirskom domu, ali Saše nije bilo. Mihajlović, koji je bio vođa puta, pozvao je telefonom, i saznao da je tokom noći Aleksandar dobio visoku temperaturu (dan pre toga smo se videli i bilo je sve u redu), i da nema govora o bilo kakvom njegovom odlasku na turnir. Tako je propala njegova velika šansa da dođe do samog vrha pionirskog šaha u Srbiji. U pionirskoj konkurenciji je još igrao i ekipno pionirsko prvenstvo Srbije na Divčibarama (maj 1976), gde smo zauzeli visoko trece mesto, a Aleksandar briljirao na prvoj tabli.
Srednja škola
Kada se završilo pionirsko doba (tada je granica bila 15 godina), trebalo je naći svoje mesto u omladinskom šahu, sto nimalo nije bilo jednostavno – tadašnja Jugoslavija, a i Niš, je bila rasadnik šahovskih talenata, i nije bilo jednostavno uspeti. Aleksandar je igrao za tada najbolji šahovski klub u Nišu, ŠK “Železničar“, bio rezerva i čekao svoju priliku. Nije morao dugo da čeka. Kada je tada perspektivnom omladincu Ivanu Đorđevicu krenulo nizbrdo na ligi, Aleksandar je iskoristio svoju šansu, i postao standardni prvotimac ŠK “Želeleznicar“. Bilo je to 1976. godine, znači, sa nešto malo više od 15 godina, što je onda smatrano velikim uspehom. Naravno, škola i samoobrazovanje su imali prednost (što za njega nije bio problem s obzirom na to da mu je potreba za novim saznanjima prenešena, može da se kaže, sa majčinim mlekom), tako da je uz ligu igrao turnire u Nišu, i omladinska prvenstva Srbije, što je inače bilo tipično za omladince tog doba u Srbiji. Ne treba ni spomenuti da je Aleksandar bio odličan đak, ali ne baš tipičan. Njegovo poznavanje školskog gradiva je bilo duboko, ne samo za ocenu, prirodna radoznalost ga je terala da upoznaje različite oblasti, tako da je bio podjednako dobar kako u prirodnim, tako i u društvenim naukama, što je retka osobina. Ali, znao je i da prekrši po neko pravilo: ponekad je znao da zapali po neku cigaretu u školskom dvorištu ili WC-u, ili da, uveče u gradu popije po neko piće, tek toliko da se ne razlikuje od društva. U to vreme, to je bio način pokazivanja zrelosti. Da li ga zbog toga treba osuđivati? Naravno ne, jer je zapravo i to bila samo potreba da se spozna sve što može da se spozna, i to što pre. Usavršavao se i u šahu, a već tada važio je za izuzetno čvrstog igrača kojeg je bilo veoma teško pobediti. Treba reći da je po prirodi bio miran. Neki su ga nazivali „David ledeni“, ne shvatajući da su se najveće religije i filosofske škole vekovima bavile upravo pitanjem kako čovek može da dostigne unutrašnji mir. Standardno je igrao za svoj klub, bio je jedan od članova tima koji je 1979. godine uveo svoj klub u prvu saveznu ligu. A godine 1980. je u punoj omladinskoj zrelosti, uspeo da se kvalifikuje na omladinsko prvenstvo Jugoslavije, a to nije bilo nimalo lako – u Srbiji je tada bilo mnogo jakih igrača, koji su kasnije postali velemajstori ( navedimo samo Branka Damljanovića, Dragana Paunovića, Aleksu Strikovića, Miloša Pavlovića), i mnoštvo budućih internacionalnih majstora. Na omladinskom prvenstvu Jugoslavije igranom u Kladovu početkom avgusta, opravdao je ugled koji je već stekao i osvojio 4. mesto odmah iza 3 buduća velemajstora - Ognjena Cvitana, Milana Draška, i Dragana Paunovića. Nakon ovog turnira, usledila je prva savezna liga, igrana u Donjem Milanovcu, i događaj koji zaslužuje da se posebno spomene.
Da li treba otpisati Davida?
Na prvoj omladinskoj tabli Aleksandar je postigao solidan rezultat, ali u poslednjem kolu čekao ga je najteži protivnik: trebalo je da igra sa aktuelnim šampionom Jugoslavije u seniorskoj konkurenciji – sa Predragom Nikolićem. Na sastanku pre meča, neprikosnovena prva tabla i kapiten Slavoljub Marjanović (koji je na toj ligi postigao najbolji rezultat na prvoj tabli, 6 iz 9), bio je jasan: na ovoj tabli nemamo čemu da se nadamo: crne figure, aktuelni šampion koji je pobedio i Marjanovića, sve u svemu rezultat je jasan. Ali da li je tako? Još tada ga je krasio nesalomljiv stil igre. Duboko je razumevao pozicione nijanse, dobro poznavao otvaranja i gotovo nikada nije odustajao od odbrane lošijih pozicija. Upravo će te osobine obeležiti čitavu njegovu kasniju karijeru. Ako je imao neku manu, onda je to bilo što je ponekad znao da se prebrzo zadovolji remijem. Elem, meč je protekao u žestokoj borbi, na prvu omladinsku tablu niko nije ni obraćao pažnju (sem mene, ali da budem potpuno iskren, i ja sam bio skeptik po pitanju rezultata – činjenice su bile tvrdoglave.). Malo po malo, potez po potez, Aleksandar je gradio poziciju, čvrsto je držao, bio je Damin gambit, branio se, igrao profilaktičke poteze, postepeno menjao figure, i nakon teške rovovske borbe, nakon što je pokušao sve moguće, aktuelni šampion je, teška srca, na bosanskom naglasku rekao “predlažem remi“. Ne treba ni reći da je ovo bila poslednja partija koja je igrana na ovom turniru. Mnoge ekipe su već odavno spakovale kofere i – otišle.
Vojska i studije
Nakon lige usledila je vojska (on je bio prva generacija koja je išla na odsluženje vojnog roka odmah nakon završene srednje škole). Umesto šahovske table i knjiga – Bitolj, „na desno“, „k nozi“ i „ostav“. Punih godinu dana. Po povratku iz vojske upisao je studije engleskog jezika, mada je, zapravo, mogao da studira gotovo šta god je želeo. Da li se on još tada pripremao za odlazak iz zemlje?
Tokom studija, igrao je obavezno lige, po neki turnir, skoro sve brzopotezne turnire u Nišu, i poneki turnir van Niša. Studije su, ipak, studije. Anglistiku je završio briljantno, naravno na vreme, i koliko se sećam, pao je samo jednom na ispitu. Pao je iz fonetike, kod Đorđa Vidanovića, koji zaslužuje da ovde bude spomenut (naravno ne zbog toga što je oborio Aleksandra!), obzirom da je i on bio veliki ljubitelj šaha. Briljantan um, uspešan u svom poslu, vrhunski intelektualac. Takmičili su se da mu nađu neku reč koju neće moći da prevede na engleski. Koliko znam, niko nije uspeo u tome. Nažalost, prošle godine je i on preminuo. Iako je bio u izvrsnim odnosima sa Aleksandrom - protekcije nije bilo, tako da je Aleksandar morao da usred lige dođe da polaže ispit po drugi put – takva je bila ta garda starih profesora!
Godine 1984, tokom studija, igrali smo turnir u Skoplju, i sećam se jednog slučaja sa satom.
Sat
Klub mi je uplatio jednokrevetnu sobu u hotelu “Kontinental” u Skoplju, poneo sam veliki mehanički budilnik, za slučaj da treba da se probudim u određeno vreme. Samo oni koji su živeli u tadašnjoj Jugoslaviji znaju koliko je bilo „sigurno“ da će vas recepcionar probuditi u vreme koje ste naručili. Aleksandar je takođe imao uplaćenu jednokrevetnu sobu, ali to tada nije značilo ništa: na naše očajničko objašnjenje da imamo rezervisane i plaćene sobe, sledilo je ledeno – nema jednokrevetnih soba. Šta smo mogli drugo nego da uzmemo dvokrevetnu sobu, “privremeno” kako je obećavao recepcionar. Smestili smo se u sobu ali je Aleksandru odmah zasmetao sat, jer je glasno otkucavao. Koliko znam, u to vreme nije bilo drugih – Taj budilnik služio me je još godinama, sve dok ga jednog dana moj petogodišnji sestrić nije izbacio kroz prozor jer je i njemu smetalo njegovo neumorno otkucavanje. Dogovorili smo se da ga nekako sklonimo, uvio ga je u ćebe i stavio u orman. Ali, ne lezi vraže, Aleksandru je ovaj sat trebao mnogo više nego meni – on je prekidao skoro svaku partiju! I pre nego što bi posegnuo za njim, svaki put bi me pitao: „Gde ti je ono što budi ljude ujutro, a tokom noći im ne da da spavaju?“
Bioskop u inostranstvu
Film je bio jedna od njegovih velikih ljubavi. Zato nije propuštao priliku da na turnirima u inostranstvu pogleda neko novo ostvarenje, pogotovo ono koje u Jugoslaviju još nije stiglo. Film je bio na engleskom, tako da je smatrao da neće imati problema sa njegovim razmevanjem. Međutim, iz bioskopa se vratio mnogo ranije nego što je planirao. Zaboravio je da se u ono vreme filmovi u ovoj zemlji nisu titlovali kao kod nas, već sinhronizovali, tako da nije mogao da čuje Engleski, i mogao je da gleda samo slike. Umesto toga, izabrao je da izađe, i čeka dok film ne dođe kod nas.
Šahovski profesionalac
Kada je završio studije, opet je iznenadio sve nas koji smo ga poznavali: umesto akademske karijere na Anglistici, on je izabrao karijeru – profesionalnog šahiste, i to je bio narednih 5 godina (po svom sopstvenom tvrđenju), i to od 1985. do njegovog odlaska u Australiju. Dobri rezultati počeli su još pred kraj studija. Na Prvoj saveznoj ligi u Puli osvojio je 3,5 poena iz pet partija, da bi već naredne godine, na Cetinju, ostvario još bolji učinak – 6 poena iz devet partija, što je bio najbolji rezultat u svom timu. U to vreme je radio u klubu kao sekretar, i često je igrao turnire na raznim krajevima Evrope. Na verovatno najjacem Berger brzopoteznom turniru igranom u Motelu “Nais” pored Niša, pobedio je ubedljivo, ispred imena kakva su Predrag Nikolić, Dragoljub Velimirović, Slavoljub Marjanović… U to vreme Niš je bio organizovana šahovska sredina, svaki je klub organiovao brzopotezna mesečna prvenstva kluba, kao i godišnja. Naravno, bilo je i brzopotezno prvenstvo grada. Na ovakvim je turnirima za Aleksandra uvek bilo “rezervisano” jedno od prvih mesta – vrlo često prvo. Prilikom jednog od naših poslednjih viđena “uživo“ (pošto danas imamo različita sredstva komunikacije), rekao mi je da je jedan od njegovih glavnih problema bio da je brzopotezni šah igrao znatno bolje nego standardni. Jedan od njegovih zadivljujućih rezultata je pobeda u prijateljskom meču u Nišu nad velemajstorom Vladimirom Raičevićem rezultatom 5,5 - 2,5. Njegovo ime počelo je da se pojavljuje na turnirima širom Evrope – Dortmund (dva puta), Solnok, Solun, Lihtenštajn, London, Andora, Nirnberg... Na Berger turniru u Dortmundu B grupa, osvaja treće mesto, i ispunjava svoju poslednju normu za titulu internacionalnog majstora (FIDE mu je tu titulu zvanično priznala 1988). I dalje nastavlja sa turnirima širom Evrope: Lihtenštajn, London, Andora, Nuremberg pa opet Dortmund.
Godine 1989 igra turnire u Lihtenštajnu, Telavivu, i vrlo uspešno igra Bundesligu: 3 iz 4.
Godine 1985, na turniru u Nišu, upoznaje najboljeg australijskog šahistu, velemajstora Iana Rogersa. Taj susret će se pokazati kao jedna od prelomnih tačaka u njegovom životu. Rogers mu pomaže da dobije useljeničku vizu za Australiju kao sportista od posebnog značaja, pa Aleksandar sa suprugom Vesnom i sinom Damjanom (u Australiji Damien) kreće za svojom srećnom zvezdom, u daleki Adelaide, gde će započeti novo poglavlje svog života.
U Australiju stiže 1990. godine i odmah nastavlja sa igranjem turnira. Na turniru u Kanberi osvaja odlično 2. mesto, odmah iza velemajstora Iana Rogersa. Ian Rogers mu je pomagao i po dolasku u Australiju. Povezao ga je sa Kosnickim, organizatorom šaha u školama u Adelaideu, koji je istovremeno uređivao i šahovsku rubriku u jednom lokalnom listu. To poznanstvo Aleksandru je znatno olakšalo prve godine života u novoj sredini. Na Berger turniru u Sidneju osvaja vrlo dobro četvrto mesto. Igra odlično na veoma jakom open turniru u svom novom gradu - Adelaideu. U tom periodu dostiže najviši rejting u karijeri – 2425. Godine 1992. igra na Olimpijadi za reprezentaciju Australije u Manili (postiže odličan rezultat 5,5 iz 9). Posle toga postepeno prestaje sa aktivnim turnirskim bavljenjem šahom. U međuvremenu je dobio ćerku Dianu i trebalo je obezbediti egzistenciju četvoročlanoj porodici, a profesionalni šah to retko može da pruži. Opet pokazuje snagu karaktera, dubinsko obrazovanje, kao i neutaživu želju za saznanjem. Još je u Nišu proučavao kompjutere (bio je prvi među šahistima Niša u tome), ali je to uglavnom bilo na nivou korisnika. U Australiji završava još jedan fakultet, a potom 1999. godine doktorira iz računarstva i informatike. Tema doktorata mu je bila adaptivno podučavanje. Bavi se programiranjem veoma uspešno: pravi edukativne programe za Vladu (za to je potrebno dobro znanje), pravi različite programe za TV stanice, i naravno pravi i edukativne programe za šah. To mu je omogućilo stabilan život, kupovinu kuće i finansijsku sigurnost za porodicu. U zrelijim godinama dobio je i treću ćerku, Sia-Sofiju. Posebnu radost u poznijim godinama donosila su mu i njegova tri unuka.
Još dok je živeo u Nišu, Aleksandrovi roditelji su se iz Niša preselili na more – sagradili su za sebe kuću u malom i pitomom mestu Dobrota pored Kotora. Nije teško pretpostaviti da je projekat kuće uradila upravo Ljiljana. Kada je sin jedinac otišao u daleki svet, njima nije preostalo ništa drugo nego da prodaju kuću i krenu za njim. Tamo su kupili kuću u blizini sinovljeve kuće, i ostali tamo do kraja svojih života. Majka Ljiljana je preminula 2016, a otac Dimitrije 2024. godine. I on je, poput sina, bio strastveni putnik, pa ga je smrt zatekla upravo na jednom od njegovih putovanja.
Među mnogim interesovanjima koja je imao, posebno mesto zauzimala su putovanja. Često se putovanja povezuju sa avanturističkim duhom, ali ja bih da rizikujem, i da postavim hipotezu da je kod Aleksandra to bilo malo drugačije. Naravno, u tome je bilo i avanturističkog duha, ali po mom mišljenju, kod njega su putovanja bila pre svega povezana sa onom večitom i bezgraničnom težnjom za saznanjem koju je poneo iz roditeljskog doma. Njegova putovanja su, mislim, uvek bila povezana sa tim da nauči nešto, da vidi nešto novo, da upije što više od sveta koji ga je okruživao. Svet je obišao nekoliko puta, a što se tiče Australije, nju je “prošpartao” više puta (o tome mi je sa posebnim zadovoljstvom pričao). I eto, rekao mi je jednom, od vas, sem Bobeka (Dr. Slobodana Ilića), niko mi nije došao u posetu. Rekao je to tako mirnim glasom, kao da je to putovanje do Leskovca.
Nemoguće je nabrojati sve oblasti koje su ga zanimale. Pomenuću samo da je pisao o dinosaurusima, pravio emisije za razne televizije, zanimala ga je alternativna medicina, voleo je filmove, serije, knjige nikada nije zaboravio…
A šta je sa šahom? To se, naravno, nikada ne napusta. Odigrao je još jednu Olimpijadu za reprezentaciju Australije, godine 1998 ovaj put u Elisti (prema Megabase imao je 4 iz 7), neke manje turnire, i tako i završio karijeru igrača, ali ne i šahiste. Malo je poznato da je u lokalnom listu u Adelaideu, vodio šahovsku rubriku punih 30 godina! To mu je, naravno, bilo malo, i radio je i kao trener, i to sa zavidnim uspehom: trenirao je jednog omladinskog prvaka sveta, kao i više od 10 šampiona Australije u svojim omladinskim uzrasnim grupama. Kada smo se videli poslednji put, rekao mi je da vrlo često igra prijateljske brzopotezne mečeve sa najjačim igračima iz svog grada.
Kraj
Vratimo se na početak teksta. Stigao je u Niš. Duh mu je, kao i uvek, bio snažan i vedar – bio je nepopravljivi optimista! Ali telo više nije htelo da sluša kao ranije. Godinama se hrabro borio sa teškom bolešću. U iznajmljenom apartmanu je legao, a da nikome nije stigao da se javi. Ovoga puta bolest je pobedila.
Iako je duže živeo u Australiji nego u Nišu, upravo je u svom rodnom gradu doživeo najvažnije trenutke: prvi put je udahnuo vazduh, ugledao svetlost i doživeo poslednju bol. Možda je zbog svega ovoga i došao.
Kažu da je krug najsavršenija figura u prirodi. Nisam stručan da to procenjujem, ali Aleksandar je tokom života više puta obišao planetu Zemlju, a svoj životni krug, započet u Nišu, završio je upravo ovde.
Komemoracija
Komemoracija je održana u prostorijama šahovskog kluba “Osnovac“ u Kalči. Toliko je ljudi došlo da nije bilo mesta za sve. Jedan broj njih je slušao govornike na komemoraciji iz hodnika! Bili su to njegovi prijatelji, rođaci i poštovaoci, ljudi koji su došli da mu odaju poslednju počast.
Njegov brat od tetke Ivan Petrović i snaja Smiljana, nakon komemoracije organizovali su dostojanstvenu zakusku u slavu duha Aleksandrovog, u njegovom omiljenom restoranu „Meze“. Ovaj je restoran Aleksandar posebno voleo i često bio, najčešće sa prijateljima. Sve su to učinili sa pravom merom, upravo onako kako je njihov Aleksandar i zaslužio. Ivan je doktor matematike i profesor na prestižnom Univerzitetu CUNY (City University of New York), dok je Smiljana doktor računarskih nauka na Univerzitetu Iona. Time se spisku intelektualaca iz ove porodice, o kojem je bilo reči na početku teksta, mogu dodati još dvoje istinskih intelektualaca.
Jedan od najemotivnijih trenutaka bio je kada je Smiljana pročitala poruku Aleksandrove ćerke Diane. Iz daleke Australije, Diana je u svojoj poruci zahvalila svima koji su došli da njenom ocu odaju poslednju počast.
I šta reći za kraj? Aleksandar je imao ispunjen život. Zanimalo ga je gotovo sve; svaki trenutak koristio je da nauči nešto novo, da vidi nešto novo i da proširi svoje vidike. Čitav njegov život bio je usmeren ka potrazi za odgovorima – kako na najvažnija pitanja sveta i života, tako i na ona naizgled manja, svakodnevna.
Sada će njegov prah, sjedinjen sa prirodom, moći da nastavi svoje beskonačno putovanje. Možda će, na neki drugi način, nastaviti ono što je čitavog života radio: da upoznaje, istražuje i saznaje.
Ako se na početku teksta nisam slagao sa Aristotelom, ovde moram da se složim sa njim kada tvrdi da je samo život ispunjen smislom vredan življenja. Upravo onakav kakav je bio Aleksandrov.
Imao sam zadovoljstvo da obavim intervju sa velemajstorom Nikitom Petrovom, koji je na nedavno završenom turniru Montenegro Open Mediterranean Championship 2026 – Open A ostvario izuzetan rezultat, osvojio drugo mjesto i popravio svoj FIDE rejting za 9,5 poena.
Goran Tomić: Čestitam na drugom mjestu na Montenegro Openu. Kako biste ocijenili svoj nastup i da li ste zadovoljni partijama koje ste odigrali?
GM Nikita Petrov: Sveukupno, zadovoljan sam svojim nastupom na turniru. Ni u jednom trenutku nisam imao osjećaj da sam u nekoj partiji bio u ozbiljnoj nevolji. Istovremeno, jasno je da takav miran pristup, sa relativno malo rizika, ima i svoje nedostatke. U mom slučaju, to je vjerovatno bio glavni razlog zbog kojeg nisam uspio da osvojim turnir, iako je ukupan kvalitet mojih partija bio veoma visok.
G.T: Završili ste turnir sa istim brojem poena kao pobjednik. Da li ostaje žal što je prvo mjesto izmaklo zbog dodatnih kriterijuma?
GM Nikita Petrov: Neki drugi igrači, uključujući i pobjednika turnira Evgenyja Romanova, bili su spremni da preuzmu veći rizik. Češće nego ne, veći rizik donosi i veću nagradu. Zato smatram da je konačan plasman bio pravedan i da je vjerno odrazio nastup svih učesnika.
G.T: Koju biste partiju sa ovog turnira izdvojili kao svoju najbolju i zašto?
GM Nikita Petrov: Po mom mišljenju, najzanimljivija partija koju sam odigrao na Prvenstvu Mediterana bila je protiv Andreja Ljepića.
Petrov,Nikita (2555) - Ljepic,Andrej (2428) [A46] Round 5: Montenegro Open Mediterranean Championship 2026 (5.1), 04.07.2026
Poslije poteza crnog 15...f5, nastala pozicija bi lako mogla poslužiti kao trening zadatak za veoma jake igrače. Ironično, nisam uspio sam da ga riješim. Umjesto da pronađem najjači nastavak, 16.Bh2 nakon čega slijedi Kh1, Rg1 i g2-g4 vodi do velike prednosti bijelih, odlučio sam se za primamljiv, ali pogrešan potez. Srećom po mene, nije uspio da u potpunosti iskoristi pruženu priliku. Ipak, ako bih morao da izdvojim jednu partiju sa turnira, to bi definitivno bila ova.
Umjesto toga, odlučio sam se za primamljiv, ali pogrešan potez 16.b3?! b5 17.bxc4 bxc4 18.e4!? Izabrao sam e4, potez koji je izgledao izuzetno primamljivo, ali je omogućio mom protivniku da se vrati u partiju.
A ovdje je crni mogao da dođe do nejasne, ali pozicije koja se može igrati poslije: 18...fxe4 19.Nxe4 dxe4 20.Qxe4 Rxf3! Moj mladi protivnik nije primijetio ovaj resurs i izgubio je nakon:
G.T: Prošle godine osvojili ste titulu šampiona Crne Gore. Koliko je osvajanje državnog prvenstva uticalo na Vaše samopouzdanje i na buduću karijeru?
GM Nikita Petrov: Prvi put sam osvojio Prvenstvo Crne Gore 2024. godine i u tom trenutku je to bez sumnje bio jedan od najvećih uspjeha u mojoj karijeri. Osvajanje državne titule donijelo mi je značajan podsticaj samopouzdanju i dodatno učvrstilo moje uvjerenje da se krećem u pravom smjeru.
G.T: Koje ste ciljeve postavili za ostatak 2026. godine? Da li su prioritet međunarodni turniri, povećanje rejtinga ili nešto drugo?
GM Nikita Petrov: Kada su u pitanju moji planovi za 2026. godinu, glavni prioritet mi je da ostvarim dobar rezultat za reprezentaciju Crne Gore na Šahovskoj olimpijadi, koja će se krajem septembra održati u Samarkandu. Takođe očekujem da ću igrati još nekoliko turnira, iako će oni najvjerovatnije imati manji značaj.
Kada je riječ o osvajanju rejting poena, aktuelni FIDE pravilnik o rejtingu učinio je taj zadatak nevjerovatno teškim. Po mom mišljenju, sistem bi svakako mogao biti unapređen, ali bez obzira na okolnosti, potrudiću se da dam svoj maksimum.
G.T: Kada i kako ste zavoljeli šah? Ko vas je prvi uveo u svijet 64 polja? Kako je izgledao Vaš put do titule velemajstora? Koji su bili najveći izazovi sa kojima ste se susretali na tom putu?
GM Nikita Petrov: Veoma dobro se sjećam dana kada sam odigrao svoju prvu šahovsku partiju. Pravilima me je naučila moja baka, sa kojom sam proveo najveći dio djetinjstva. Nažalost, preminula je prošle godine.
Naučila me je mnogim različitim društvenim igrama, a u jednom trenutku je vjerovatno odlučila da je vrijeme da me upozna sa nečim složenijim. Ne sjećam se kako je ta prva partija završena niti ko je pobijedio, ali iz nekog razloga početna pozicija bila je veoma neobična: na tabli su se nalazile četiri dame na poljima c1, f1, c8 i f8, dok je svaka strana imala samo jednog lovca, postavljenog na d1 i d8.
Kasnije sam naučio prava pravila šaha i priključio se lokalnom šahovskom klubu u mom rodnom gradu Novorosijsku, gdje sam upoznao svog prvog – i na kraju jedinog – trenera, Sergeja Veljinova.
Od tada je šah postao neizostavni dio mog života. Ipak, nikada nisam smatran čudom od djeteta. Tek sa šesnaest godina uspio sam da pređem granicu od 2200 Elo poena i sve do druge godine studija nisam ozbiljno razmišljao o tome da postanem profesionalni šahista.
Tada su se stvari konačno počele poklapati: moji rezultati su se značajno poboljšali i u relativno kratkom periodu ostvario sam norme za međunarodnog majstora (IM) i velemajstora (GM).
G.T: Koji treneri ili šahisti su imali najveći uticaj na Vaš razvoj?
GM Nikita Petrov: Još od svoje dvanaeste godine šah sam proučavao gotovo potpuno samostalno, bez pomoći trenera. To je podrazumijevalo bezbroj sati provedenih uz šahovsku literaturu i analiziranje partija velikih majstora iz prošlosti.
G.T: Imate li šahovskog uzora ili igrača čije partije posebno volite da proučavate?
GM Nikita Petrov: Sasvim slučajno, igrač koji je vjerovatno imao najveći uticaj na mene bio je Aleksandar Aljehin. Svima koji žele da razviju dublje razumijevanje dinamične igre toplo bih preporučio njegovu zbirku komentarisanih partija „Na putu ka najvišim dostignućima u šahu“ (On the Road to the World Championship, 1923–27 na engleskom). Ta knjiga je oblikovala moje šahovsko razumijevanje više nego gotovo bilo koja druga.
G.T: Kako izgleda jedan tipičan dan priprema za važan turnir? Koliko vremena posvećujete pripremi otvaranja, taktičkom treningu i fizičkoj spremi?
GM Nikita Petrov: Kada je riječ o pripremama za turnire, većina velemajstora, pa i igrača mog nivoa uopšte, nesrazmjerno mnogo vremena posvećuje radu na otvaranjima i traženju novih ideja. Nisam uvjeren da je to najefikasniji pristup, ali tako se profesionalni šah istorijski razvijao. Zbog toga priprema otvaranja zauzima daleko najveći dio našeg vremena.
Naravno, svi ostali aspekti igre i dalje su veoma važni. Zapravo, posljednjih godina sve je više turnira sa dva kola dnevno, što znači da fizička izdržljivost i opšta kondicija postaju sve značajniji faktori. Ne mogu reći da sam posebno zadovoljan tim trendom, ali to je nešto čemu svaki profesionalac mora da se prilagodi.
G.T: Kako se savremeni šah promijenio dolaskom moćnih šahovskih motora i vještačke inteligencije? Mislite li da je danas teže uspjeti nego prije deset ili dvadeset godina?
GM Nikita Petrov: U velikoj mjeri, te promjene pokrenute su brzim razvojem tehnologije i izuzetnom snagom savremenih šahovskih mašina. Iako su šahovske mašine već dugi niz godina mnogo jače od ljudi, ranije su pogrešno procjenjivali čitave klase pozicija. Danas su, međutim, izuzetno blizu tome da budu savršeni šahisti. Njihovim procjenama može se vjerovati gotovo bez izuzetka.
Kao posljedica toga, ogroman broj igrača sada, uslovno rečeno, ima pristup višoj šahovskoj inteligenciji. Naravno, prosječan nivo igre drastično je porastao. Kada je riječ o apsolutnoj snazi igre, zapravo je postalo lakše napredovati. Međutim, kada je u pitanju nadmašivanje konkurencije, izazov je mnogo veći, jer svi imaju pristup praktično istim moćnim analitičkim alatima.
To se jasno može vidjeti u zemljama poput Indije i Uzbekistana. Mnogi njihovi mladi talenti čak ni ne rade sa ličnim trenerima. Prije dvadeset ili trideset godina bilo bi gotovo nemoguće dostići vrhunski nivo u takvim okolnostima. Danas, međutim, mogu da se oslone na vrhunske šahovske motore, ChessBase i veliki broj kurseva otvaranja koje proizvode vodeće šahovske kompanije. Ti resursi omogućavaju talentovanim igračima da nevjerovatno brzo napreduju, pa je nadarenim mladim šahistima danas mnogo lakše nego ranije da se probiju do svjetske elite.
G.T: Kako biste ocijenili trenutno stanje šaha u Crnoj Gori? Da li vidite napredak i dolazi li dovoljno talentovanih mladih igrača? Koji biste savjet dali mladim šahistima koji sanjaju da jednog dana postanu velemajstori?
GM Nikita Petrov: Nažalost, Crna Gora se suočava sa drugačijom vrstom izazova. Po mom mišljenju, glavni problem nije infrastruktura, već motivacija. Zemlja nudi dobre uslove za mlade igrače – ima mnogo turnira, redovno se organizuju pripremni kampovi, a na raspolaganju su i kvalitetni treneri. Međutim, imam utisak da mnogi mladi igrači, a često i njihovi roditelji, ne vide šah kao održivu profesiju, pa čak ni kao ozbiljan životni put. Nisam sasvim siguran zbog čega je to tako, ali dok se takav način razmišljanja ne promijeni, biće teško stvoriti čitavu generaciju snažnih velemajstora u Crnoj Gori.
Ipak, svakako se preduzimaju pozitivni koraci i optimista sam kada je riječ o budućnosti. Iskreno vjerujem da crnogorski šah ima sve predispozicije da u godinama koje dolaze ostvari mnogo veće uspjehe.
G.T: Za kraj, imate li poruku za čitaoce bloga Šah-mat lista i ljubitelje šaha u Crnoj Gori?
GM Nikita Petrov: Na kraju, želio bih da ohrabrim sve koji čitaju ovaj intervju da igraju šah, uživaju u šahu i cijene ovu igru u svoj njenoj bogatosti i ljepoti.
Goran Tomić: Hvala vam što ste izdvojili vrijeme da sa čitaocima bloga Šah-mat lista podijelite svoja razmišljanja i iskustva. Želim Vam još mnogo pobjeda, uspješnih turnira i nastavak napretka u vašoj izuzetnoj karijeri.
Nadam se da ćemo imati priliku da vas ponovo ugostimo na stranicama Šah-mat liste.
Još jednom vam hvala i želim vam mnogo uspjeha u predstojećim izazovima.
Intervju je obavljen putem Facebooka 16. jula 2026. godine.
******************
Interview with Grandmaster Nikita Petrov
I had the pleasure of conducting an interview with grandmasterNikita Petrov. who achieved an outstanding result at the recently concluded Montenegro Open Mediterranean Championship 2026 – Open A, finishing in second place and gaining 9.5 FIDE rating points.
Goran Tomić: Congratulations on your second-place finish at the Montenegro Open. How would you evaluate your performance, and are you satisfied with the games you played?
GM Nikita Petrov: Overall, I'm satisfied with my performance in the tournament. At no point did I feel that I was in serious trouble over the board. At the same time, it's clear that such a calm and relatively risk-free approach has its drawbacks. In my case, it was probably the main reason I didn't manage to win the event, despite the fact that the overall quality of my games was very high.
G.T: You finished the tournament with the same number of points as the winner. Do you feel disappointed that first place slipped away due to the tie-break criteria?
GM Nikita Petrov: Some of the other players, including the tournament winner, Evgeny Romanov, were willing to take greater risks. More often than not, greater risks bring greater rewards. So I believe the final standings were fair and accurately reflected everyone's performance.
G.T: Which game from this tournament would you consider your best, and why?
GM Nikita Petrov: In my opinion, the most interesting game I played at the European Championship was against Andrey Ljepić.
Petrov,Nikita (2555) - Ljepic,Andrej (2428) [A46] Round 5: Montenegro Open Mediterranean Championship 2026 (5.1), 04.07.2026
After Black's move 15...f5, the resulting position could easily be used as a training exercise for very strong players. Ironically, I failed to solve it myself. Instead of finding the strongest continuation, 16.Bh2 followed by Kh1 Rg1 and g2-g4 leads to a large advantage for White, I went for a tempting but wrong move. Fortunately for me, he wasn't able to make full use of the opportunity. Nevertheless, if I had to single out one game from the tournament, that would definitely be the one.
Instead I went for a tempting but wrong 16.b3?! b5 17.bxc4 bxc4 18.e4!? I chose e4, a move that looked extremely tempting but allowed my opponent back into the game.
And here Black could achieve an unclear but playable position after 18...fxe4 19.Nxe4 dxe4 20.Qxe4 Rxf3! My young opponent failed to notice this resource and lost after 18...Kh8 19.exf5 exf5 20.Qe6 +-
G.T: Last year, you won the title of Montenegrin Champion. How has winning the national championship affected your confidence and your outlook on your future career?
GM Nikita Petrov: I won the Montenegrin Championship for the first time in 2024, and at that moment it was undoubtedly one of the greatest achievements of my career. Winning the national title gave me a significant boost in confidence and reinforced my belief that I was moving in the right direction.
G.T: What goals have you set for the remainder of 2026? Are your priorities international tournaments, increasing your rating, or something else?
GM Nikita Petrov: As for my plans for 2026, my main priority is to perform well for the Montenegro national team at the Chess Olympiad, which will take place in Samarkand at the end of September. I also expect to play several other tournaments, although they will most likely be of lower importance. When it comes to gaining rating points, the current FIDE rating regulations have made that an incredibly difficult task. In my opinion, the system could certainly be improved, but regardless of the circumstances, I'll simply do my best.
G.T: When and how did you fall in love with chess? Who first introduced you to the world of the 64 squares? What was your journey to becoming a Grandmaster like? What were the biggest challenges you faced along the way?
GM Nikita Petrov: I remember the day I played my very first game of chess remarkably well. I learned the rules from my grandmother, with whom I spent the lion's share of my childhood. Sadly, she passed away last year. She taught me many different board games, and at some point she must have decided that it was time to introduce me to something more sophisticated. I don't remember how that first game went or who won, but for some mysterious reason the starting position was rather unusual: there were four queens on c1, f1, c8, and f8, while each side had only one bishop, placed on d1 and d8. Eventually, I learned the proper rules of chess and joined the local chess club in my hometown of Novorossiysk, where I met my first—and ultimately only—coach, Sergey Velinov. Since then, chess has been an essential part of my life. That said, I was never considered a prodigy. I only managed to cross the 2200 Elo mark at the age of sixteen and never seriously considered becoming a professional chess player until my second year at university. That was when things finally began to click: my results improved dramatically, and within a relatively short period of time I earned both my IM and GM norms.
G,T: Which coaches or chess players have had the greatest influence on your development?
GM Nikita Petrov: Since I was around twelve years old, I've been studying chess almost entirely on my own, without the help of a coach. Naturally, that meant spending countless hours reading chess literature and analysing the games of the great masters of the past.
G.T: Do you have a chess role model or a player whose games you especially enjoy studying?
GM Nikita Petrov: By chance, the player who probably influenced me the most was Alexander Alekhine. I would highly recommend his collection of annotated games, On the Way to the Highest Achievements in Chess (On the Road to the World Championship, 1923-27" in English) to anyone who wants to develop a deeper understanding of dynamic play. That book helped shape my own chess understanding more than almost any other.
G.T: What does a typical day of preparation for an important tournament look like? How much time do you devote to opening preparation, tactical training, and physical fitness?
GM Nikita Petrov: When it comes to tournament preparation, most grandmasters—and, more generally, most players at my level—tend to devote a disproportionate amount of time to opening work and searching for new ideas. I'm not convinced this is the most effective approach, but historically that's simply how professional chess has evolved. As a result, opening preparation consumes by far the largest share of our time. Of course, every other aspect of the game remains important as well. In fact, recent years have seen a growing number of tournaments with two rounds per day, which means that physical endurance and overall fitness are becoming increasingly significant. I can't say I'm particularly happy about this trend, but it's something every professional has to adapt to.
G.T: How has modern chess changed with the arrival of powerful chess engines and artificial intelligence? Do you think it is more difficult to succeed today than it was ten or twenty years ago?
GM Nikita Petrov: To a large extent, these changes are driven by the rapid development of technology and the extraordinary strength of modern chess engines. Even though engines have been much stronger than humans for many years, they used to misjudge entire classes of positions. Today, however, they are remarkably close to being perfect chess players. Their evaluations can be trusted almost without exception. As a consequence, a huge number of players now have access, so to speak, to a higher chess intelligence. Naturally, the average standard of play has risen dramatically. In terms of absolute playing strength, it has actually become easier to improve. But when it comes to outperforming your competitors, the challenge has become much greater because everyone has access to essentially the same powerful analytical tools. You can clearly see this in countries like India and Uzbekistan. Many of their young talents don't even work with personal coaches. Twenty or thirty years ago, reaching the highest level under those circumstances would have been almost impossible. Today, however, they can rely on top-level engines, ChessBase, and the vast number of opening courses produced by leading chess companies. These resources allow talented players to progress incredibly quickly, making it much easier than before for gifted youngsters to break through to the elite.
G.T: How would you assess the current state of chess in Montenegro? Do you see progress, and are there enough talented young players coming through? What advice would you give to young chess players who dream of becoming Grandmasters one day?
GM Nikita Petrov: Unfortunately, Montenegro faces a different kind of challenge. In my view, the main issue is motivation rather than infrastructure. The country offers good conditions for young players: there are plenty of tournaments, regular training camps, and qualified coaches. However, I have the impression that many young players—and often their parents as well—do not see chess as a viable profession or even as a serious life path. I'm not entirely sure why that is, but until this mindset changes, it will be difficult to develop a whole generation of strong grandmasters in Montenegro.
That said, positive steps are certainly being taken, and I'm optimistic about the future. I genuinely believe that Montenegrin chess has every chance to achieve much greater success in the years to come.
G.T: Finally, do you have a message for the readers of the Šah-Mat lista blog and chess enthusiasts in Montenegro?
GM Nikita Petrov: Finally, I'd like to encourage everyone reading this interview to play chess, enjoy chess, and appreciate the game in all its richness and beauty.
Goran Tomić: Thank you very much for taking the time to share your thoughts and experiences with the readers of Šah-Mat lista. I wish you many more victories, excellent tournaments, and continued progress in your remarkable career.
I hope to have the opportunity to welcome you again in the pages of Šah-Mat lista in the future.
Thank you once again, and best wishes for your upcoming challenges.
**************
The interview was conducted via Facebook on July 16, 2026.
U Budvi je prije par dana (tačnije 11. jula 2026) završen Montenegro open u šahu, koji je ujedno bio i prvenstvo Mediterana za ovu godinu, a ljubitelji šaha u Crnoj Gori su posebno zadovoljni uspjehom Milojka Kandića koji je osvojio B turnir! Zamolio sam pobjednika turnira Milojka Kandića za kratak intervju za Šah – mat listu.
Goran Tomić: Prije svega, čestitke na pobjedi. Da li ste prije početka turnira vjerovali da možete do prvog mjesta?
Milojko Kandić: Hvala na čestitkama,naravno da sam vjerovao jer sam bio treći nosilac turnira.
Goran Tomić: Koja partija je bila prelomna na putu do titule? Da li je bilo trenutaka kada ste pomislili da vam prvo mjesto izmiče?
Milojko Kandić: Svaku partiju sam dobro igrao, osim partije protiv ruskog šahiste Borscha Alexandera. Tu sam partiju loše odigrao otvaranje ali uspio da dobijem partiju. Mislim da je ta partija prelomna. Kasnije sam svaku partiju baš dobro odigrao.
Goran Tomić: Na kraju ste turnir završili bez ijednog remija. Da li to dovoljno govori o vašem pristupu igri?
Milojko Kandić: Nijesam imao nijedan remi, što je pokazatelj da sam svaku partiju igrao na pobjedu.
Goran Tomić: Koliko je borba za prvo mjesto bila neizvjesna?
Milojko Kandić: Uzbudljivo je bilo do posljednjeg kola.
Goran Tomić: U posljednjem kolu sve je bilo u vašim rukama?
Milojko Kandić: Zadnje kolo zavisilo je od mene, pošto su na prvoj tabli brzo sklopili remi.
Goran Tomić: Kako biste ocijenili organizaciju Montenegro Opena i uslove za igru u Budvi?
Milojko Kandić: Ukratko, uslovi za igru bili su odlični.
Goran Tomić: Hvala vam na razgovoru. Želim vam mnogo uspjeha i na narednim turnirima.
Milojko Kandić: Hvala i vama. Srdačan pozdrav svim čitaocima Šah–mat liste i ljubiteljima šaha.
