David I. Bronštajn, G. L. Smoljan
PREDIVAN I ŽESTOK SVIJET
(Subjektivne bilješke o savremenom šahu)
Izdavačka kuća „Znanje“
Moskva, 1978.
************************
Postoje dva načina da se ne voli umjetnost.
Jedan je da je jednostavno ne volite.
Drugi je da je volite racionalno.
— Oscar Wilde
Čitaocu
Sadržaj ove knjige nemoguće je obuhvatiti kratkim naslovom. Ipak, nekoliko riječi dovoljno je da izrazi stav autora ili barem njenu osnovnu ideju.
U ovoj knjizi govorimo o jedinstvenom fenomenu duhovnog života – savremenom šahu. Koristimo različite pristupe kako bismo otkrili pojedine dimenzije tog prelijepog i žestokog svijeta. Bilo da se služimo pričama iz istorije šaha, sociološkim osvrtima, rezultatima psiholoških istraživanja ili matematičkog modelovanja, razmišljanjima publiciste ili maštom književnika, nastojali smo da prikažemo veliki društveni, moralni i estetski značaj šaha.
Kao i milioni ljudi širom svijeta, volimo šah zbog njegove jedinstvene sposobnosti da pruži radost intelektualnog druženja i snažnog stvaralačkog doživljaja.
Upravo sa tog stanovišta razmatramo različite aspekte šahovskog života i nastojimo da o njima govorimo otvoreno, ne zaobilazeći ni složena ni osjetljiva pitanja.
Šta je zapravo šah?
Svijet vještačkih tvorevina, svijet osmišljene složenosti, ali ispunjen najsnažnijim ljudskim osjećanjima, brigama i nadama? Čudesan spoj sporta i umjetnosti, takmičenja i stvaralaštva, volje i misli – spoj u kojem sportska pobjeda predstavlja veliku životnu vrijednost, a bezvremena umjetnost uzdiže se iznad same sportske stvarnosti?
Da li je šah razonoda za penzionere koji mirno sjede na klupi u parku ili lekcija samospoznaje za najmlađe? Da li je to igra miliona ljudi, način provođenja slobodnog vremena, zabava i amaterska aktivnost, ili profesionalni sport sa svojim organizacijama, medijima, naukom, pravilima i navijačima?
Sve je to šah.
Filmovi, pozorišne predstave i baleti o šahu. Doktorske disertacije i akademska zvanja. Počasne titule, kvalifikacioni razredi, medalje i diplome svih vrsta, nagrade, pehari, žetoni, značke i poštanske marke.
Svjetska prvenstva, kontinentalna prvenstva, pojedinačna i ekipna takmičenja, dopisni šah, muška, ženska, studentska, omladinska i dječja prvenstva. Prvenstva država, gradova, mjesta, ministarstava, univerziteta, fabrika, škola, brodova, pa čak i polarnih istraživača na ledenim santama.
Porodične večeri uz šahovsku tablu. Šahovske škole, televizijski kursevi, gostovanja slavnih šampiona, simultanke, egzibicione partije, „živi šah“ i beskrajna karavana kvalifikacionih takmičenja na svim nivoima igračke snage.
Šahovske rubrike u novinama i časopisima, konkursi za rješavanje zadataka i studija. I knjige, knjige, knjige o šahu, šahistima, turnirima i mečevima...
Da, sve je to šah – igra o kojoj se, čini se, svi osjećaju pozvanim da govore, a koju, u isto vrijeme, gotovo niko ne poznaje do kraja.
Autori svakodnevno svjedoče stalnom i brzom rastu interesovanja javnosti za šah. Istovremeno, svjesni su i toga koliko se ubrzano uvećava šahovska literatura.
To nas izuzetno raduje – iz mnogo razloga, makar i zato što je jedan od autora čitav svoj život posvetio šahu.
Ali nas to istovremeno i zabrinjava. U toj bujici knjiga i članaka preovladavaju stručna šahovska izdanja ili tekstovi napisani u tradicionalnom stilu sportskog novinarstva. Nasuprot tome, veoma je malo radova koji šah proučavaju kao kulturni fenomen.
Upravo je to jedan od razloga koji nas je podstakao da napišemo ovu knjigu. Drugi, možda i najvažniji, jeste želja da čitaocima prenesemo osjećaj zabrinutosti zbog sve snažnijeg prodora pragmatizma, racionalizma i zanatskog pristupa u šah. Taj duh nastaje u atmosferi surove sportske borbe vrhunskog šaha, ali je možda i odraz dubljih procesa savremenog kulturnog razvoja.
Smatramo da takva tendencija predstavlja ozbiljnu prijetnju šahovskoj umjetnosti, kao i visokom moralnom i stvaralačkom sadržaju naše omiljene igre.
Naravno, sukob između racionalističkog i stvaralačkog, umjetničkog pristupa šahu nije počeo danas. Mnoge stranice šahovske istorije svjedoče o tome. Ne treba poricati da šahovska umjetnost izrasta iz masovne prakse i da bez racionalnih, „suvih“, običnih i zanatskih partija ne bismo mogli da prepoznamo i izdvojimo najveća stvaralačka dostignuća.
Ipak, čini nam se da je posljednjih godina pogled na šah kao na vrhunsku umjetnost počeo da ustupa mjesto drugačijem shvatanju. Danas se mnogo više ponosimo sportskim rezultatima, a sve manje vodimo računa o njihovoj stvaralačkoj vrijednosti. O šahu se sve češće govori prije svega kao o grani vrhunskog sporta koja snažno utiče na kulturno provođenje slobodnog vremena miliona ljudi. To, međutim, otvara brojna pitanja, prije svega o tumačenju duhovnih vrijednosti našeg vremena i o moralnom vaspitanju mladih.
Autori žele da iznad svakodnevice uzdignu i tešku profesiju šahiste – šampiona pobjednika i šampiona poraženih, junaka sportskih stranica, velemajstora i majstora koji su za ispitivanje svog talenta izabrali tablu sa 64 polja. To su ljudi koji žive u svijetu vrhunskog sporta, svijetu krajnjih napora i najvećeg duhovnog i fizičkog angažmana.
Ako čitalac u ovim skromnim zapisima osjeti kako se u životima tih ljudi, poput odsjaja u krhotinama ogromnog ogledala, ogleda prelijepi i surovi svijet vrhunskog šaha, smatraćemo da smo ostvarili svoj cilj.
Šah je jedinstven, ali i mnogolik. U hiljadama istina i hiljadama neobičnosti nastaje taj poseban svijet ljudske djelatnosti. Analizirati pojave tog svijeta izuzetno je teško, ali i neodoljivo privlačno. Lako je napustiti čvrsto tlo činjenica i otisnuti se u vazdušne dvorce pretpostavki. Upravo zato u našim zapažanjima ima toliko subjektivnog i polemičkog.
I to je dobro. Jer, kako je rekao Ambrose Bierce, rasprava je često samo način da učvrstite svog sagovornika u njegovoj zabludi.
Maj 1975. godine, Moskva
David Bronštajn
G. Smoljan
Svijet vrhunskog sporta
Da li šah pripada sportu? O tome se raspravlja već veoma dugo.
Novinari su bezbroj puta postavljali to pitanje i vjerovatno nijedan veliki šahista, naročito svjetski prvaci, nije uspio da izbjegne dilemu tražeći kompromisan odgovor. U predgovorima zbirkama partija i drugim knjigama, kao i u novinskim intervjuima, ljudi koji su, po mišljenju javnosti, prodrli do samih dubina šaha, nastojali su da odrede koliki dio u njemu pripada igri, sportu, umjetnosti, nauci i stvaralaštvu. Mnogo je zavisilo od raspoloženja, cilja, ali i od duha vremena.
U predgovoru svom udžbeniku iz 1926. godine Emanuel Lasker je otvoreno napisao:
„Ovdje je predstavljena ideja stare šahovske igre, ideja koja joj je omogućila da opstane hiljadama godina. To je ideja borbe.“
U odličnoj, iako iz današnje perspektive pomalo naivnoj u svojim sociološkim pogledima, knjizi „Štajnic – Lasker“, Mihail Levidov razradio je tu ideju kroz život i stvaralaštvo prve dvojice svjetskih prvaka.
Međutim, već tridesetih godina prošlog vijeka Aleksandar Fjodorovič Iljin-Ženevski pisao je da „međunarodni radnički šahovski pokret dobija dotad neviđeni zamah i snagu i stvara takve primjere umjetničkog stvaralaštva kakve svijet nije poznavao od nastanka šaha“.
Pod sloganom „Šah i dame u radničku sredinu“ sportska komponenta prirodno je bila u drugom planu.
Psiholog, profesor Aleksandar Petrovič Nečajev, pisao je da je šah kulturna i društveno korisna igra, ali je odmah dodao da je šah i „primjer borbe u kojoj je element neprijateljstva sveden na najmanju moguću mjeru“.
Budimo blagonakloni prema autorima tog vremena, iako se „vinigret definicija“, kako se izrazio Mihail Botvinik, održao sve do danas.
Sam Botvinik je kasnije pojednostavio taj „vinigret“ i ponudio sljedeću definiciju:
„Šah je uvijek igra, koja ponekad postaje umjetnost.“
Vrijeme prolazi, a naglasak se sve više pomjera u jednom pravcu.
Anatolij Karpov piše:
„Ova rasprava je beskrajna: šta je šah – sport, umjetnost ili nauka? Za mene je to i jedno, i drugo, i treće. Ali danas je šah, prije svega, sport.“
Poslije iscrpljujućeg finalnog meča, Karpov je u televizijskom intervjuu dodao:
„Šah je surov sport. U njemu težina pobjeda i poraza pada na leđa jednog jedinog čovjeka. Kada odigraš odlično, a ipak izgubiš – to je užasno.“
Američki velemajstor Ruben Fajn bez mnogo okolišanja kaže:
„Šah je sport, poput košarke ili tenisa. Bacate loptu dok ne osvojite poen. Pomjerate figure dok ne pronađete slabu tačku.“
Međutim, suština nije u definicijama. Suština je u tendencijama koje se oblikuju u radu šahovskih organizacija, u masovnom šahu i u šahu na najvišem profesionalnom nivou.
Evo nekoliko karakterističnih primjera.
U svim tekstovima posvećenim pedesetogodišnjici Međunarodne šahovske federacije (FIDE) 1974. godine naglašava se da njen autoritet i uticaj proizlaze iz činjenice da se pod njenim okriljem nakon Drugog svjetskog rata određivao najbolji šahista svijeta, što je uvijek „privlačilo posebnu pažnju i budilo interesovanje miliona ljudi“.
Predsjednik FIDE Maks Euve, govoreći o zadacima jubilarnog Kongresa, istakao je:
„Glavna pažnja Kongresa Međunarodne šahovske federacije mora biti usmjerena na sistem takmičenja za svjetsko prvenstvo.“
To nije bilo slučajno. Organizacija takmičenja, usavršavanje njihovih pravila i propozicija, kao i uvođenje sistema rejtinga koji je razvio Arpad Elo, predstavljali su tri osnovna pravca djelovanja FIDE.
Istovremeno, FIDE nijednom nije organizovala međunarodni simpozijum posvećen šahovskom stvaralaštvu, niti je pokušala da podstakne umjetnička dostignuća u šahu ustanovljavanjem međunarodnih nagrada ili na neki drugi način.
Pogledajmo i kako se sumiraju rezultati jedne šahovske godine.
Otvorite bilo koji novogodišnji uvodnik časopisa „64“ iz posljednje četiri ili pet godina. U njima se nabrajaju pobjede na takmičenjima, pojedinačni neuspjesi, izražava zabrinutost zbog povećanja prosječne starosti reprezentacije Sovjetskog Saveza – to je osvrt na proteklu godinu. A kada je riječ o narednoj, govori se o kalendaru takmičenja i nadama u nove sportske uspjehe. O stvaralačkoj strani šaha gotovo da nema riječi.
Sportske organizacije, a prije svega šahovske federacije, sve više su zabrinute zbog sporog podmlađivanja generacije koja treba da naslijedi vodeće šahiste. To izaziva poštovanje i treba pozdraviti otvaranje škole-internata broj 9 šahovske specijalizacije u Moskvi, na Izmajlovskom bulevaru. Možda će upravo iz tih prvih jedanaest dječaka, koji dobijaju odlične ocjene iz šaha, uz geografiju i fizičko vaspitanje, izrasti novi mladi velemajstori.
Ipak, treba iskreno priznati da je popularnost šaha tijesno povezana sa održanim ili neodržanim mečom za svjetsko prvenstvo, a to izaziva izvjesnu zabrinutost.
Nećemo dalje razvijati ove teze. Mnogo toga već izgleda jasno. Mi, naime, ne biramo materijal potpuno nepristrasno. Iako je mnogo teže prikazati djelatnost šahovskih organizacija usmjerenu na razvoj šahovske umjetnosti.
Šahovski turniri i mečevi, naročito oni koji se održavaju u okviru borbe za svjetsko prvenstvo, predstavljaju događaje od velikog društvenog značaja. Malo ko bi to osporio. Posljednjih godina interesovanje javnosti za šah kao sport posebno je poraslo. Širok odjek u štampi i na televiziji, učešće na takmičenjima sa nagradnim fondovima, mogućnost putovanja i upoznavanja svijeta dodatno podstiču veliko interesovanje za šah, nažalost, ne uvijek potpuno nesebično.
Kako se vremena mijenjaju!
U XIX vijeku publici je bio privlačniji amater, a ne profesionalac. Šah je, primjećuje Levidov, bio „zabava“ koja nije bila dostojna da postane zanimanje „ozbiljnog“ čovjeka.
Danas publika cijeni visok nivo majstorstva i vrhunski profesionalizam.
To je razumljivo, jer je danas nivo sportskih dostignuća toliko visok i zahtijeva ogromna ulaganja vremena i energije, da je vrhunskom sportisti teško baviti se bilo čim drugim.
Treba naglasiti da je profesionalizam vrhunskog sporta, kao neophodan uslov najvišeg majstorstva i postizanja najvećih uspjeha, uključujući i šah, karakterističan kako za naš amaterski, tako i za zapadni profesionalno-komercijalni sport.
Danas je šah čvrsto ušao u naš duhovni život upravo kao sportska disciplina, u potpunosti ostvarujući svoje kulturne i vaspitne funkcije.
Diletant se od stručnjaka razlikuje, kako je svojevremeno rekao Helmholc, samo po tome što mu nedostaje pouzdan radni metod i što zbog toga najčešće nije u stanju da provjeri vrijednost iznenadne ideje, da je pravilno procijeni i sprovede u djelo.
Ovo je rečeno za naučnika, ali jednako karakteriše i svaku drugu djelatnost.
„Pouzdanost radnog metoda“ velemajstora ili majstora mora stalno biti na najvišem nivou, a to se može postići samo posebnom organizacijom njegovog života i rada. Zato se možda danas najjasnije zahtjevi za vrhunskim majstorstvom ogledaju u obimu i organizaciji pripreme velemajstora ili majstora za takmičenja.
Šanse za uspjeh danas ima samo onaj ko zna potpuno da se odvoji od svega što se nalazi izvan šaha, ko je savladao naučne principe treninga, ko je očvrsnuo svoje zdravlje i volju, ko se dobro uklopio u savremeni timski metod pripreme.
Upravo su timovi stručnjaka – trenera, sekundanata i pomoćnika – zamijenili intelektualne usamljenike prošlih decenija. Ti timovi rade svakodnevno po mnogo sati.
„Sve zavisi od svakog pojedinca posebno“, nekada je izjavio Ostap Bender.
Čak bi i onaj poznati plavokosi šahista iz trećeg reda, koji danas igra dobro, u savremenim uslovima igrao mnogo slabije da nema trenera – brinetu.
A drugačije se više ni ne može.
Kako pronaći nastavak u dobro poznatom varijantu koji ipak daje kakvu-takvu šansu? Kako sam ne upasti u unaprijed pripremljenu zamku? Kako ponekad pregledati hiljade partija odigranih tokom posljednje godine na desetinama turnira i mečeva? Kako se zaštititi od moguće slučajne pogrešne procjene?
Intenzivan i naporan rad nekoliko ljudi – to je skoro potpuna garancija odgovora na sva ova pitanja.
Skoro potpuna, jer se ipak dešava da se čovjek „uhvati“ za neku varijantu, a onda se ispostavi da je partija protivnik dobio već kod kuće, tokom pripreme.
Vjerovatno se taj novi stil „obezbjeđivanja pobjede pomoću kućne timske pripreme“ prvi put jasno pokazao u Geteborgu 1955. godine, kada su trojica Argentinaca – Najdorf, Panno i Pilnik – izgubili partije u jednom kolu protiv istog unaprijed pripremljenog nastavka Sicilijanske odbrane. Njihovi protivnici bili su Keres, Geler i Spaski.
Tada je zajednička analiza tokom pripreme za turnir i pojedinačne partije još uvijek bila prilično rijetka pojava.
Danas je to sasvim uobičajeno.
To je profesionalna priprema, a njeni elementi mogu se vidjeti i na takmičenjima mnogo nižeg nivoa.
U uslovima „masovne“ kućne pripreme šah se na majstorskom nivou pretvorio u nadmetanje ne toliko talenata, intuicije i mašte, koliko znanja, pamćenja i kvaliteta pripreme.
Savremeni majstor raspolaže tolikim iskustvom da mu za igru na remi, praktično od prvog poteza, najčešće nisu potrebni veliki napori. Naravno, niko nije zaštićen od toga da, u slučaju poraza, sav ogroman pripremni rad ne ode uzalud.
Štaviše, kada jednom dospije u javnost (a danas se praktično partije sa svih važnijih takmičenja objavljuju), ta jednom izgubljena partija postaje ponovljeni poraz protiv svih budućih mogućih protivnika koji će je proučiti.
Situaciju dodatno pogoršava činjenica da kroz sistem sportskog izbora ta jedna jedina izgubljena partija može ozbiljno uticati na sudbinu majstora.
„Slučajan remi sa autsajderom može preskupo da košta i da na čitave tri godine izbaci iz sedla velemajstora koji najviše zaslužuje pravo da se sastane sa svjetskim prvakom u odlučujućem meču“ – ovako je, nakon pobjede na međuzonskom turniru u Brazilu 1973. godine, govorio Henrique Mecking.
Vjerovatno ima mnogo majstora koji razmišljaju na isti način.
Sportski izbor, koji bi trebalo da predstavlja oličenje najviše pravednosti, u savremenom šahu je surov i zato – nepravedan.
Zar nije surov poraz u partiji zbog jedne greške nakon četiri i po sata ogromnog napora i koncentracije?
Možda je upravo zato veliki humanista Albert Einstein nije volio šah.
U današnjem sistemu izbora u šahu, kao i u drugim sportskim takmičenjima, element slučajnosti, hir žrijeba i sreća često imaju značaj koji nije manji od nivoa samog majstorstva.
To je jedna od karakteristika savremenog vrhunskog sporta.
U njemu postoji jedan jasno određen kriterijum efikasnosti, izbora i uspjeha – pobjeda.
(Nastaviće se)
(Stavljen nastavak 3.)
