Vladimir Tukmakov: Profesija - šahista

 

2010.g.

Tukmakov V. B.

Vladimir Tukmakov — jedan od vodećih velemajstora legendarne plejade „zlatnog vijeka“ sovjetske šahovske škole, olimpijski šampion, trostruki osvajač srebrne medalje na prvenstvima SSSR-a, pobjednik i laureat mnogih velikih međunarodnih turnira.

Posljednjih godina — glavni trener reprezentacije Ukrajine, tima zvijezda koji je pod njegovim vođstvom brilijantno trijumfovao na Olimpijadi u Kalviji 2004.

Za ovu knjigu autor je odabrao i detaljno komentarisao svoje najznačajnije i najpoučnije partije, i to iz ugla svog sadašnjeg pogleda — trenera, erudite otvaranja, stručnjaka sa svjetskim renomeom.

Knjiga predstavlja svojevrsni udžbenik: sve kritične pozicije na dijagramima praćene su pitanjima–zadacima. Rješavajući ove vježbe i upoređujući odgovore s autorovim preporukama, moći ćete da uočite svoje slabosti i prednosti i postignete napredak u svim fazama igre.

Predgovor

Genna Sosonko

ZAVIRITI U SEBE

U rukama držite neobičnu knjigu. Neobičnu zato što autor, pričajući o svom životu, posmatra sebe ne samo iz različitih uglova, nego i očima kao nekog spoljnog posmatrača. Čas se udaljava na priličnu distancu, čas se približava junaku toliko blizu da se pretvara u samog sebe — najprije u malog Vovika iz pedesetih godina, koji do mraka zaneseno igra kauboje i razbojnike u odeskim dvorištima, zatim u dječaka Vovu, ozbiljnog, samostalnog i spremnog da donosi odluke na koje se ni odrasli ne usuđuju baš lako.

„Onaj koji voli da mudruje, i pomalo zanovijetalo, previše ispravan, hraneći se knjiškim, a ne životnim iskustvom (jer odakle bi ga i uzeo!), ja sam ga usmjeravao na pravi put. Tačnije, pomagao sam mu da izbjegne očigledno pogrešno. Zajedno smo koračali kroz život naslijepo, ali njega su mučile dileme i nesigurnost, a ja nisam skidao masku sveznajućeg mudraca.“

Šta mislite, o kome je riječ? O samom sebi — o sebi koji stalno gleda na sebe sa strane i nepristrasno bilježi sve što se zbiva u sopstvenoj duši.

„Ako me ne pustite“, rekao je roditeljima, kod kojih je doputovao iz Odese u neki gradić na istoku ogromne zemlje, „otići ću svakako.“

„I otišao bih“, tvrdi autor, kojem je tada bilo četrnaest godina, „otišao bih po pragovima željeznice, nazad“. U Odesu. Baki. Šahu. „Ali, srećom, roditelji su popustili. Sedmodnevni povratni put vozom kroz čitavu zemlju bio je za Vovu put u odrasli život, istovremeno privlačan i zastrašujući.“

Nije bilo lako djetinjstvo, da se ne lažemo, ali ko zna — možda je taj rani, samostalni život pomogao Tukmakovu u njegovoj šahovskoj karijeri. Jer, glavni smisao šaha, kako je svojevremeno pisao veliki poznavalac igre Botvinik, „sastoji se u tome da u složenoj, originalnoj poziciji, kada nemaš odakle očekivati pomoć, šahista mora pronaći ispravno rješenje (potez). Onaj ko to umije, osjeća se sigurnim za šahovskom tablom“. On je rano savladao tu vještinu, a životne teškoće samo su očvrsnule njegov karakter.

Među vršnjacima je imao reputaciju monolita, čvrste, gotovo iz jednog komada isklesane ličnosti. Čovjeka bez nervoze, bez prevelikih potresa i sa nepokolebljivim samopouzdanjem. Ali, da li je zaista bilo tako? Ponekad vidimo nesigurnog, čak i plašljivog mladića, i možemo samo vjerovati autoru koji iskreno otvara dušu čitaocu.

S ljubavlju se prisjećajući svog prvog (i jedinog) trenera u Odeskom pionirskom domu, Samuila Nutoviča Kotlermana, autor navodi imena drugih učenika tog skromnog čovjeka, koji je čitav život radio kao nastavnik hemije u školi — odeskih velemajstora Alburtа, Bejma, Lernera, Palatnika, Legkog. Sudbina ih je raznijela po raznim zemljama i kontinentima: neki žive u Americi, neki u Izraelu, u Austriji, u Francuskoj...

Vladimir Borisovič Tukmakov, zagazivši u sedmu deceniju, i dalje hoda kroz uličice i sokake grada koji ga pamte kao dječaka koji je pomagao baki da prodaje novine u kiosku na Soborki, kako su svi Odesisti zvali i još uvijek zovu Sabornu poljanu. Kaldrme Grčke, Uspenske, Rišeljejske, Jevrejske, Jekaterininske i Trojičke ulice prešao je bezbroj puta, čak i ako su se u njegovo doba mladosti neke od tih ulica zvale drugačije. Ulice kojima je prije pola vijeka, izgarajući od predosjećaja skorog blaženstva, jurio ka Voroncovskom dvorcu da bi što prije sjeo za šahovsku tablu, ne sluteći još da će tih trideset dvije figure i tabla podijeljena na šezdeset četiri polja postati poziv kojem će posvetiti život.

Postao je majstor sa šesnaest godina — respektabilna dob po današnjim mjerilima, ali prije njega su u Sovjetskom Savezu u šesnaestoj godini majstorski naslov osvajala samo trojica: Botvinik, Bronštajn i Spaski. Moglo bi se pomisliti da je zaključak jasan: čitav dalji život valjalo bi vezati za šah. Ali ne. Završivši školu sa medaljom, Tukmakov upisuje Tehnološki institut, javno se odričući šaha i zaklinjući se na vjernost termofizici. „Obuzet sujetom i ohološću“, kako će o sebi reći decenijama kasnije, s karakterističnom autoironijom.

Ali nije mogao da odoli iskušenju da otputuje na kvalifikacioni turnir za juniorsko prvenstvo svijeta, i pobjeda na tom takmičenju — u čijoj se tabeli može naći dosta slavnih imena — ponovo je posijala sumnju u njegovoj duši. Još nekoliko godina, pokušavajući da spoji ono što je nekada bilo spojivo, a što se u savremenom šahu međusobno potpuno isključuje, Tukmakov igra turnire na najvišem nivou i istovremeno studira na visokoj školi, završava je i dobija diplomu.

Konačan izbor donio je tek 1971. godine, u svojoj dvadeset petoj: šah, profesionalni šah. Šta bi bilo da je ostao u nauci? Pitanje je, naravno, hipotetično. Mislim da, ako bi fizika i dobila još jednog profesora, šah bi izgubio velemajstora visokog, veoma visokog ranga.

Ulazak u Višu ligu prvenstava Sovjetskog Saveza bio je tada sam po sebi dostignuće, a Vladimir Tukmakov je na tim turnirima — koji su imali reputaciju najjačih na svijetu — igrao redovno. Dovoljno je nabrojati imena velemajstora koji su u raznim godinama učestvovali na njima da bi se shvatilo kakvi su to turniri bili: Smislov, Keres, Bronštajn, Talj, Korčnoj, Štejn, Geler, Polugajevski, Averbah, Holmov, Tajmanov, zatim Karpov, Kasparov... Taj se spisak može nastavljati i nastavljati. On je tri puta osvajao druga mjesta na prvenstvima Sovjetskog Saveza. Tri puta.

Tri kornera — penal! Ako se prisjetimo pravila dječaka koji su bez predaha ganjali fudbalsku loptu u odeskim dvorištima, tri puta osvojeno srebro na prvenstvima može se smatrati ekvivalentom jednom zlatu. Pa ipak. Pa ipak. Danas, kada je njegova karijera praktičnog igrača završena, može se postaviti pitanje: šta mu je nedostajalo da se pohvali ne samo sa tri srebrne medalje na domaćim prvenstvima, sjajnim nastupima na brojnim međunarodnim turnirima, već i osvajanjem, ako ne baš glavnog vrha, a ono bar njegovih grebena? Jer, Tukmakov nikada nije uspio da zaigra u kandidatskim mečevima: svi njegovi pokušaji da do njih dođe završavali su se u međuzonskim turnirima. U čemu je razlog tome?

Naravno, može se naći i jednostavno objašnjenje: nije bilo dovoljno talenta. Talenta? „Talenta ima mnogo, karaktera malo“, govorio je otac psihoanalize, i s tim se teško ne složiti. Karakter je imao. Imao je i odlučnost, i prodornost, i razumijevanje onoga što se dešava na tabli, i samokontrolu, i volju. U čemu je onda stvar?

Po Tukmakovu, čarobna formula uspjeha izgleda ovako: talenat, pamćenje, volja (karakter) i radna sposobnost. Iako se sam autor s vremena na vrijeme žali na pamćenje, u ono vrijeme šahovsko pamćenje ga je rijetko izdavalo. O radnoj sposobnosti i karakteru već je rečeno. A talenat?

Jednom sam u razgovoru s Donnerom usput rekao — veliki talenat. Holandski velemajstor se namrštio: „Šta je to? Talenat, talenat... Šta ti uopšte misliš pod tim? Talenat — to je odlučnost, ogromna želja da se nešto postigne, to je ono čemu posvećuješ dušu, srce, sve. Eto šta je talenat.“ Ne ulazeći u definiciju talenta koju je dao holandski velemajstor, možemo li reći da je Tukmakov posvetio čitavu svoju dušu šahu?

On se sjeća kako je nastavnik tehničkog crtanja u školi, dijeleći domaće zadatke sa ocjenama, govorio jednom učeniku: „Ti si genije, pet.“ Škrt nije bio ni na pohvale drugome. A Volođi je uglavnom pripadalo: „I tebi pet, ali ti nisi genije.“

Možda su te riječi suviše duboko ušle u dušu tinejdžera? Možda je, neprestano poredeći sebe sa korifejima šaha, stalno hvatao sebe u misli — gdje sam ja u odnosu na njih? Jer, njegove najbolje godine pale su u vrijeme kada su još blistali Petrosjan, Spaski, Geler, Korčnoj, Talj, Štejn, Polugajevski — da pomenemo samo najistaknutije. A potom su došli Karpov i Kasparov.

Da bi nadoknadio svoju „negenijalnost“, zaboravljajući na dostignuća i uspjehe, on je neumorno tražio uzroke svojih neuspjeha, najtemeljnije analizirajući svoje nedostatke — šahovske i ljudske — ne popuštajući sebi ni u čemu.

„Odmah poslije turnira napravili smo analizu nastupa. Podvrgnute su bile ne samo šahovske varijante, već i ono što je stajalo iza njih: misli, emocije, karakteri.“ Slične rečenice obilno su rasute stranicama knjige autora koji je prema sebi neumoljiv.

Nije tada, a danas pogotovo, lako naći u šahovskom svijetu profesionalca koji slobodno vrijeme između turnira ne provodi u potrazi za novom idejom u Maršalovom napadu ili poboljšanjem u katalonskom otvaranju, već u detaljnoj analizi sopstvenih grešaka.

„A šta je tu loše?“ — upitaće čitalac. Pa „analiza životnih i sportskih neuspjeha mnogo je plodotvornija za rast nego opijanje uspjehom“, ponovićemo i mi za autorom. Sve je tako. Sve je tako. Ali nije li tu možda bilo pretjerivanja?

Strog, nemilosrdan u samoanalizi, čak i uz sve njegove nesumnjivo pozitivne strane, dobar je samo do određene granice. Objektivno poređenje sebe sa onima koji, kako ti se čini, imaju veći talenat može imati i negativan efekat, naročito kada si već dostigao veoma visok nivo. Neophodno je nešto drugo: odmak, pa čak i subjektivnost. Treba, ako ne zaboraviti vlastite nedostatke i slabosti, onda ih bar potisnuti negdje dublje, dalje u svijest. Šta znači — napravili su previd protiv mene? Šta znači — imao sam sreće? Igram bolje, zato su i previdjeli, morali su da previde, tako i treba da bude. Sreća? A kome bi drugom trebalo da se osmijehne?

Ponekad samoanaliza, stalna samokritika, gurajući trnove u sopstveno ego, može postati kočnica na putu ka najvišim dostignućima.

Prisjećajući se jednog od svojih najuspješnijih turnira u Madridu 1973. godine, Tukmakov piše da ga je počeo ne sasvim zdrav i da je u prvim kolima bio u nekom somnambulnom stanju. Kada je bolest prošla, to čudno stanje odvojenosti od spoljnog svijeta ostalo je, i partije su se dobijale kao same od sebe. „Kasnije sam pokušavao da dostignem to granično stanje vještački, ali u potpunosti ponoviti madridski trans nikada nisam uspio“, piše Tukmakov.

Nije li stalni, prema sebi usmjeren nemilosrdni pogled i trezvena procjena sopstvenih mogućnosti omela ulazak u ono stanje koje je jednom postigao u Madridu, a koje nikada više nije mogao da dostigne? Možda bi rezultat bio bolji da je u šahu slijedio jednostavnu formulu starih: klizi kroz život, ali ne forsiraj?

U priči kineskog mudraca govori se o gospodaru zemlje koji je izgubio biser. Poslao je na njegovo traženje spoznaju — i nije ga dobio nazad. Poslao je mišljenje — biser se nije našao. Poslao je pronicljivost — rezultat je bio isti. Tada je poslao samozaborav. Samozaborav ga je pronašao.

Ponekad se čarobni biser otkriva samo u stanju samozaborava, i nekad je bolje ne kontrolisati i ne znati. „Ne znati“ znači bilo šta, samo ne „ne znati ništa“. Upravo suprotno: znači — posjedujući veliki fond znanja i iskustva — prepustiti se stanju upućenog samozaborava. Takvom stanju, zaista nalik transu, iskusni teniski treneri uče svoje učenike: znajući sve i kontrolišući proces, potisnuti u sebi razmišljanja i samobičevanje. Možda tada, u tom „madridskom“ stanju, Tukmakov jednostavno nije imao snage da se bavi samoanalizom i bio je primoran da se prepusti 64 polja šahovske table, koja su mu obilno uzvratila?

Jedna od najčešće korišćenih riječi u knjizi je — „zadatak“. Nekoliko puta pojavljuje se i „zadatak-minimum“, „program-minimum“. A samo jednom se kod njega javlja „veliki cilj“. Uvijek čvrsto stojeći nogama na zemlji, Tukmakov se nije zamahnuo ka najvišem vrhu, ograničivši veliki cilj ulaskom na turnir kandidata. To se desilo 1979. godine, imao je 33 godine, i shvatio je da će sve što bude radio u šahu biti samo ponavljanje proživljenog: još jedno putovanje na inostrani turnir, još jedno drugo mjesto na prvenstvu zemlje, još jedan ulazak u olimpijski tim.

Postupno se penjući na svaku narednu stepenicu — polufinale prvenstva Sovjetskog Saveza, Prvu ligu, Višu ligu — samo oni koji su igrali na tim turnirima mogu da shvate šta se krije iza ovih riječi — on je ušao na međuzonski turnir. Tukmakov ga je započeo blistavo, pobijedivši  četiri partije, uključujući i pobjede nad Smislovom i Petrosjanom, i nakon sedam kola imao je čitav poen prednosti nad najbližim pratiocima.

Sjećam se da sam, odlučivši da iskoristim „prozor“ koji se stvorio između turnira, otputovao u Las Palmas, gdje se igrao međuzonski, da se odmorim i istovremeno svojim očima posmatram Tukmakovljev trijumf. Ali desilo se nešto neobjašnjivo: izgubio je nekoliko partija zbog nevjerovatnih previdа, zatim još jednu — od autsajdera... „Veliki cilj“ tako i nije bio osvojen, a sudbina mu više nikada nije dala takvu priliku.

Možda je taj veliki cilj trebalo postaviti ne u 33. godini, već ranije, odbacivši sve druge zadatke, programe i, tim prije, programe-za minimum? I da je onih pet godina posvećenih studijama na institutu bilo posvećeno šahu — možda bi veliki cilj bio ostvaren? Ne znam.

Očigledno je, međutim, da bi se za ostvarenje takvog cilja moralo platiti nečim drugim — ali bi li jedan takav životni scenario zaista vrijedio kratke jubilejske ili nekrološke rečenice iz Wikipedije: „godine 19... učestvovao u kandidatskim mečevima za svjetsku šahovsku titulu“? Ne znam, ne znam.

Ali znam nešto drugo: da je, postavivši sebi veliki cilj, on odgurnuo u stranu ženu i ćerke, pozorište, knjige, susrete s prijateljima — i sve ono drugo od čega se tka svakodnevni ćilim postojanja — to bi bio neki drugi Vovik, Volođa, Vladimir Borisovič od onog koga poznajem već više od četrdeset godina. I nisam siguran da bi tada ova knjiga uopšte bila napisana.

U njoj ima mnogo portreta i skica ljudi o kojima mladi danas znaju samo iz priča, dok će oni kojima je preko šezdeset ponovo zarонiti u davno nestali svijet šahovske Odese tih godina. Autor nas upoznaje s Jefimom Jefimovičem Koganom, Samuilom Nutovičem Kotlermanom, Jakovom Juhtmanom, koga niko nije ni zvao drugačije do Jankelj. Vidimo Leva Alburta, Mišu Podgajca, Lenju Balmazija. Ali ne samo njih. Pred očima Tukmakova prošao je čitav niz tadašnjih mladih šahista koji su kasnije postali poznati velemajstori. Oni su odavno veterani, neki više nisu s nama, drugi su napustili praktičnu igru, ali za autora oni i dalje ostaju Vanjuha, Vitjok, Džin, Rafa, Beljava, Šiz, Mišel, Guljka, Balaš i Cješ. Ne samo da je s njima odigrao mnoštvo partija, već je na turnirima i pripremnim okupljanjima, na Olimpijadama i Spartakijadama proveo duge, duge mjesece.

Njih, kao i priznate gigante igre, velike šampione prošlosti, čitalac će vidjeti očima autora, koji se bez sentimentalnosti i patetike osvrće na to čudesno vrijeme, što danas izgleda gotovo praistorijsko.

Preovlađujuća većina savremenih šahista ne samo da se nikada nisu sreli za tablom sa Robertom Fišerom, nego čak nisu ni vidjeli američkog genija. Nije ni čudo: svoju posljednju turnirsku partiju Fišer je odigrao prije skoro četrdeset godina. Utoliko je zanimljivije svako svjedočanstvo o Fišeru sada, kada je jedan od najsjajnijih šampiona u čitavoj istoriji igre otišao iz života. Vladimir Tukmakov ne samo da je igrao s njim, nego ga je vidio i izbliza tokom dugog turnira u Buenos Ajresu 1970. godine i detaljno se prisjeća tih susreta.

Opisujući običaje i navike države koje više nema, autor koristi izraze razumljive samo ljudima onog vremena: „provjera u Organima“, „izlazan-neizlazan“, „odgovoriti Sportkomitetu“, „šef delegacije“, „sređivanje dokumenata“, „karakteristika“, „kvota čovjekovih-izlazaka“, „raspodjela međunarodnih turnira“, „šoping, za koji je vremena uvijek falilo“ i tako dalje. Lako je primijetiti da su gotovo svi ti izrazi vezani za putovanja u inostranstvo — jedno od najvećih dobara u sistemu vrijednosti Sovjetskog Saveza. Mladi šahisti, za koje su još jedan open u Španiji, rapid u Holandiji ili igranje u njemačkoj Bundesligi samo puka prostorna premještanja, moći će da pogledaju drugačijim očima na vlastiti život; a oni stariji će još jednom osjetiti sve čari onih slavnih vremena.

Velemajstor piše da je njegova knjiga namijenjena uglavnom šahistima. Naravno, tako je. Ali zar ona neće biti zanimljiva i onima koji uopšte ne poznaju poteze šahovskih figura? I to ne samo zato što je šah maleni odraz života, nego i zato što je mozaični svijet sovjetskog šaha, o kojem Tukmakov piše, bio ispunjen likovima koji su blistali svim bojama duge — neobičnim ličnostima, tim zanimljivijim u društvu u kojem su svi morali misliti jednako.

I ko zna, kada reflektor budućnosti obasja taj čudni, ni sa čim uporediv režim, istoričarima će biti zanimljiv i takav fenomen kao što je šahovska igra, koja je tada doživjela neviđeni procvat i popularnost. A ova knjiga dodaće još nekoliko poteza slici običaja i navika države kojoj je teško naći analog u svjetskoj istoriji.

Drugi dio knjige — sasvim šahovski. Provjerivši na kompjuteru svoje najbolje partije, Tukmakov je otkrio u njima mnoštvo grešaka za koje nije ni slutio dok su se igrale. Kao i uvijek, bez milosti i otvoreno ih je istakao, ne pokušavajući ni najmanje da „uljepša vlastito, poprilično nesavršeno stvaralaštvo“.

Ne mogu se složiti s njim. Zar partije Morfija ili Talja, kada se stave pod nemilosrdno oko mašine, koja ne oprašta nijednu grešku, danas izgledaju baš toliko besprekorne? I ko se može obavezati kakva će biti ocjena partija koje nam se danas čine bezgrešnima, kada ih za dvadesetak godina analiziraju još moćniji procesori i još savršeniji programi?

Ne, ne mogu da se složim s tako pesimističnim pogledom autora knjige na vlastito stvaralaštvo. Ljubitelj šaha, kada počne da preigrava njegove partije, neće se pokajati: naći će u njima i lijepe zamisli, i neočigledne manevre, naučiće logici razmišljanja i dosljednosti u sprovođenju plana — što je uvijek bilo karakteristično za stil igre odeskog velemajstora. Mladi šahista, željan usavršavanja, vidjeće na stranicama knjige ne beživotne znake koji znače da bijeli ima malu prednost ili da crni imaju odlučujuću. Pročitaće kratak prikaz o protivniku, ponekad i njegovu karakteristiku. Slijedeći autora, shvatiće u čemu se tačno sastoje prednosti bijele pozicije, na čemu se zasniva kontraigra crnog, zašto je donesena baš ta odluka ili zbog čega bi trebalo izabrati neku drugu. A sočan jezik komentara učiniće ovo zanimanje ne samo korisnim nego i prijatnim.

U predgovoru svojim životnim zapažanjima, koja su u ruskom prevodu poznata pod nazivom „Ogledi“, Mišel Montenj piše da je naslikao sopstveni lik onako kako se on njemu samom prikazivao i da će se njegovi nedostaci u knjizi pojaviti kao živi. Tvrdi da nimalo ne razmišlja o svojoj slavi i da je jedina svrha knjige — da pruži zadovoljstvo njegovim bližnjima i prijateljima. Šahovski velemajstor takođe piše da „autor sebi nije postavio zadatak ni da uči ni da podučava druge“ i da ga je na pisanje uspomena podstakla samo želja „da se razabere u sopstvenom životu, da analizira već skoro odigranu partiju“.

Filozofu, koji je svoje zapažanje otvorio riječima: „ova iskrena knjiga, čitaoče“, odgovara šahista: „trudio sam se da budem iskren (koliko je to uopšte moguće) i pred samim sobom i pred čitaocem“.

Naravno, besmisleno je upoređivati eseje francuskog pisca, napisane prije više od četiri stoljeća i odavno postale klasične, s pričom čovjeka koji je kao svoju profesiju izabrao šah i posvetio mu život. Tim više što sam Montenj nije bio naročito naklonjen ovoj „praznoj, dječjoj“ igri, kako ju je smatrao. (Ili je genijalni Francuz iz druge polovine XVI vijeka uspio proročanski da zaviri u početak XXI?) Ali kroz čitavu knjigu šahovskog velemajstora provlači se motiv koji, kako mi se čini, ne bi mogao a da se ne dopadne francuskom misliocu. Evo ga — strogi imperativ koji je autor izabrao kao svoju životnu filozofiju i kojem je dosljedno slijedio, ma čime se bavio: nije toliko važno šta radiš u životu, važno je da to radiš dobro. U idealu — težeći da to radiš bolje od svih. Naravno, takvo nešto dato je samo izabranima, ali čak i ako se taj ideal pokaže nedostižnim, ipak — ne spuštajući ruke, ne gubeći objektivnost, trudeći se da ostaneš iskren prema sebi — ići naprijed i težiti ka savršenstvu.

To je ono čemu je težio Vladimir Tukmakov kada je aktivno učestvovao u najjačim šahovskim turnirima. Kada je trenirao svjetske prvake i pretendente. Kada je vodio ka pobjedi reprezentaciju Ukrajine, koja je osvojila Svjetsku Olimpijadu. Kada je pisao ovu knjigu.

OD AUTORA

Ova knjiga govori o potrazi za sopstvenim putem, o potrazi za samim sobom. I o izboru profesije. Čini mi se da je taj zadatak, naročito za muškarca, ne manje važan i složen nego izbor životnog saputnika. U oba slučaja savezu često prethodi strast — predivan, osjećaj koji na početku oduševljava. Ali život je, na sreću, duži i složeniji od same najburnije strasti, pa ne treba zanemariti ni druge, manje očigledne elemente predstojećeg izbora.

Šah u Sovjetskom Savezu zauzimao je jedinstvenu nišu. Iako je bio na prvi pogled na čelu ideološkog takmičenja sa Zapadom, bio je ipak pod manjim pritiskom nego druge oblasti sovjetskog života. Ovdje su lični podaci imali daleko manju važnost nego u umjetnosti ili nauci, administrativni faktor nije bio toliko strog. Ali najvažnije što je odredilo moj izbor bila je neraskidiva veza kreativnog i sportskog početka. Rad na šahovskim ili ljudskim nedostacima neizostavno se reflektovao u turnirskoj tabeli, određujući vektor daljeg kretanja.

Naravno, sada je druga epoha, drugo milenijum. Šah, dobijajući ogroman impuls od opšteg tehničkog napretka, postao je sasvim drugačiji, izgubivši usput veći dio romantizma, iracionalnosti i misterije.

Profesija šahiste takođe je pretrpjela velike promjene. I teško je odrediti šta je u tim metamorfozama više — pozitivno ili negativno. Ali nepromijenjena je ostala sloboda (relativna, naravno, kao i sve u ovom svijetu), što ovu profesiju povoljno razlikuje od drugih, često daleko profitabilnijih zanimanja.

Autor sebi nije postavljao zadatak ni da uči ni da podučava druge. Podstakla me želja, sa distance pređenih godina, da razaberem sve u sopstvenom životu, da analiziram skoro već odigranu partiju.

Ova knjiga je namijenjena prvenstveno šahistima, a oni savršeno znaju da niko nije imun na greške, čak ni u analizi. Ipak, biću srećan ako mojim pričama pomognem nekim mladim čitaocima da prođu sopstveni put sa manjim gubicima. Ljubiteljima šaha sa iskustvom, možda će biti zanimljivo da se vrate u atmosferu sovjetskog šaha, u kojoj je prošao veći dio mog sportskog života.

Trudio sam se da budem iskren, koliko je to uopšte moguće, i pred samim sobom i pred čitaocem, stavljajući akcenat na porazima, a ne na pobjedama. Analiza životnih i sportskih neuspjeha mnogo je produktivnija za napredak nego uživanje u uspjehu.

Isti pristup primijenio sam i u drugom — čisto šahovskom — dijelu knjige. Prilikom analize i komentarisanja partija često me obuzimao osjećaj tuge i razočarenja — prvenstveno zbog nedostatka sopstvene igre. Partije koje sam smatrao najboljima ponekad nisu izdržale strogu računarsku provjeru. Ali tim više je za mene šah vrijedan i jedinstven, jer u ovoj oblasti ljudske djelatnosti, kao ni u jednoj drugoj, provjera harmonije algebrom može dovesti do još savršenije harmonije.

Srećom, za mnoge partije sačuvao sam i hronometražu i bilješke zabilježene neposredno nakon odigranih partija, što mi je pomoglo da izbjegnem iskušenje da uljepšam sopstveno, vrlo nesavršeno stvaralaštvo. Nadam se da su ovi dokumentarni zapisi bili zanimljivi ne samo autoru.

Da bi pregled partija bio poučniji, svaki dijagram je praćena pitanjem-zadatkom. Ponekad je odgovor očigledan, a ponekad ni sam autor ne zna iscrpni odgovor. Kao i u životu, u šahu je postavljati pitanja mnogo lakše nego odgovarati na njih.

Ipak, od pravilno postavljenog pitanja takođe mnogo zavisi. Koliko sam uspio da ispunim zadatak, procijenićeš ti, čitaoče.

VOVIK, VOVA, VOLOĐA…
MIRNO DJETINJSTVO

Sve je počelo nevjerovatno davno. Živjeli smo u ulici Čeljuskincev, koju su svi i dalje zvali starim imenom — Kuznečna. Sada je preimenovana, kao i većina ulica u Odesi. Vratili su joj staro ime, iako nije jasno čime su se Arktički sovjetski heroji “ogriješili” pred vlastima. I staro ime je tu, i dvorište je na čudan način sačuvano među novogradnjama koje rastu takmičarski, ali ljudi, jasno, više nisu isti. Ovdje je djelovalo ne samo neumoljivo vrijeme, već i životne okolnosti. Kolaps imperije samo je ubrzao proces velikih migracija naroda, koji je u Odesi počeo mnogo prije Perestrojke.

A poslije rata, ko sve nije bio u ovom dvorištu! I već šarena populacija dobila je dodatak od ljudi koji su se nekako doselili tokom okupacije grada.

Stari stanari, vraćajući se iz evakuacije, nalazili su neočekivane goste u svojim stanovima. A pregovori između starih i novih vlasnika nisu uvijek bili mirni.

Naša porodica, sabrana zajedno — ko s fronta, ko iz Derbenta, gdje je baka provela nekoliko godina u evakuaciji sa mlađom kćerkom — izgubila je jednu sobu. Ali i tako, dvosobni stan, iako malen, ali samostalan, bio je rijetkost u tim spartanskim vremenima.

Mali Vovik bio je jedini muškarac u ženskom carstvu koje su činile baka i tri njene kćerke. Djed je poginuo na frontu, mlađe kćerke još nisu bile udate, a sudbina njegovog oca — muža starije kćerke — bila je nejasna. Njegovo fizičko odsustvo bilo je očigledno, ali zašto je izostao, ostajalo je nepoznato.

Ipak, tada je prisustvo muškarca, pa čak i osakaćenog, izazivalo više iznenađenje i zavist nego zabrinutost. Odsustvo oca nije šokiralo niti zbunjivalo, pogotovo jer je dijete u ovom slučaju bilo okruženo brigom i ljubavlju čak četiri žene.

Djetinjstvo mi je prolazilo veselo i bezbrižno. Ogromno dvorište sa svojim beskrajnim zakucima i tajnim mjestima bilo je idealno mjesto za igru “Kozaci i razbojnici”. I uopšte, život je tekao na ulici, a kući se ulazilo samo radi jela i sna.

Sjećanje izdvaja iz tog dalekog poslijeratnog djetinjstva dvije epizode koja su imala ozbiljan uticaj na čiitav kasniji život.

Voviku su četiri godine. Ili pet. Ali u svakom slučaju, vrlo je mali i prema odraslima se odnosi s bezuslovnim povjerenjem. Ujak Griša, komšija s gornjeg sprata, obućar. Vovik je, vjerovatno, poslan da pokupi cipele iz popravke. Razgovor “o životu”, riječ za riječ, na kraju vodi do ponude da se zapali cigareta, koja je sa zahvalnošću prihvaćena. Da li je to učinjeno s vaspitnom namjerom? Teško. Vjerovatnije iz navike ili malog mamurluka. Reakcija koja je uslijedila toliko je uplašila obojicu da je Griša momentalno trijezan spasio malog. A za Vovika, prvo iskustvo s pušenjem bilo je istovremeno i posljednje…

Voviku je vjerovatno već šest ili nešto slično. Veče se približava. On, držeći mamu za ruku, ide poznatim putem iz vrtića kući. Neku stvar je majku odvratila — vjerovatno susret sa poznanicom. U svakom slučaju, Vovik je na neko vrijeme ostao prepušten sam sebi.

Vovik s mamom na Sabornom trgu u Odesi

On uobičajenim pokretima crta na asfaltu ogromnu fašističku svastiku.

I užas na mamnom licu, koji je pogodio Vovika i koji je nosio kroz čitav život. Zašto? Svastike su žustro škrabali svi klinci. Njima, kao i petokrakama, bili su ukrašeni svi plotovi...

Svastike više nisam crtao, ali tek decenijama kasnije shvatio sam u čemu je stvar, i zakašnjeli strah me obuzeo.

Godina 1952 — slučaj ubica u bijelim mantilima tek je bio pred vratima, ali državni antisemizam, koji je Vođa privremeno potisnuo za vrijeme rata, već je dobio na snazi. Mama je radila kao pedijatar u dječijoj poliklinici i bila je Jevrejka...

Josif Visarionovič Staljin uopšte je zauzimao veliko mjesto u Vovikovom životu. Ovdje je zgodno reći da se mali Vovik nije odlikovao rječitošću: progovorio je kasno i trebalo mu je „tumačenje znakovima“. Ali imao je talenat koji ga je jasno izdvajao među vršnjacima. Srećan i pravi talenat! Od prvih mjeseci života počeo je da razlikuje Vođu Naroda od ostalih ljudi, nepogrešivo ga prepoznajući na svim fotografijama i plakatima. Da bi ga prepoznavao na portretima, nije trebalo mnogo pameti, jer su visili na svakom ćošku. Ali Vovik ga je pronalazio i na grupnim fotografijama, gdje su ga čak i odrasli teško uočavali. Nekako je uspijevao da prepozna genijalnost čak i na ranim fotografijama vođe, na kojima, činilo se, ništa nije nagovještavalo buduću veličinu.

Kad bi prepoznao svog miljenika, uperio bi u njega svoj mali prstić i trijumfalno poviknuo: KAAN! Ta igra se dopadala i njemu i odraslima, sve više izoštravajući njegovo umijeće.

Ne zna se dokle bi ga taj dar odveo da se nije desila nesreća.

I taj dan se takođe urezao u njegovo pamćenje za cio život.

5.marta 1953. godine, kao i svakog 5. marta, bio je njegov rođendan. Ovog puta je punio 7 godina. Važan datum, jer je značio početak nove etape u njegovom životu.

Te godine trebalo je da krene u školu. Naravno, takav značajan događaj nije mogao da prođe neobilježen. Ali Vođa i Otac bio je teško bolestan, a čitava zemlja sa strahom i nadom slušala je izvještaje o stanju njegovog zdravlja. Poslije velikih sumnji i kolebanja, na porodičnom savjetu donesena je odluka da se ipak pozovu gosti, ali samo najbliži. Još mu je u sjećanju ostalo kako je, zaigravši se s drugovima, osjećao na sebi mamine osuđujuće poglede.

A sljedećeg jutra zajedno su plakali kad su čuli strašnu vijest.

Otprilike u isto vrijeme dogodio se još jedan događaj, naizgled ne toliko kosmičkih razmjera, ali koji ga je potresao ništa manje i koji je radikalno promijenio čitav njegov život.

IZNENADNA STRAST

On se upoznao sa šahom. Reći da je naučio da igra bilo bi veliko preuveličavanje, jer su se i pravila donekle razlikovala od opšteprihvaćenih, a da ne govorimo o nivou igre.

Ali ta ga je Igra odmah i potpuno zaokupila. Čovječanstvo se podijelilo na dva, nažalost nejednaka dijela: na one koji su znali da igraju, i na sve ostale. Prvi su bili predivni, tajanstveni i neodoljivi, a ostali su postali nezanimljivi. Sada bi se on, kao krpelj, zakačio za svakoga ko bi nepažljivo otkrio da zna šah. Među maminim prijateljicama jasno se počela davati prednost onima čiji su muževi znali pomjerati figure.

Strogoj selekciji bili su podvrgnuti i mamini pacijenti, tačnije — njihovi očevi.

Ne može se reći da je ova iznenadna strast s oduševljenjem bila prihvaćena u porodici. Kod kuće niko nije igrao šah, a dječaku su željeli drugačiju budućnost. U idealnom slučaju vidjeli su ga kao muzičara — čuvena Stoljarskova škola u Odesi bila je na svačijim usnama; prisustvo sluha takođe su potvrdili autoriteti. Moguće je da bi se približavanje muzici i dogodilo da su bližnji bili istrajniji — ranije. Ali sada — poslije trovanja Igrom — njihov trud postao je potpuno besmislen.

Prvi potezi. Odeski dvorac pionira, 1957. godina.
Samuil Nutovič Kotlerman posmatra partiju svojih mladih štićenika. U prvom planu desno — autor.

Shvatili su to ne odmah; prošlo je nekoliko godina prije nego što je Vovik odveden u Dvorac pionira, gdje je predstavljen svom prvom učitelju — Samuilu Nutoviču Kotlermanu.
Tako se završilo njegovo bezbrižno djetinjstvo.

Život se radikalno promijenio. Njegovim centrima postali su srijeda i nedjelja, kad su se održavali časovi u Dvorcu, a ostali dani bili su ispunjeni iščekivanjem te sreće.

Praznik je počinjao još ranije — od priprema. Vova je morao sam da pređe gotovo čitav Grad (a Gradom su i tada, i sada — iz navike — zvali ono što je danas istorijski centar) — znatnu udaljenost.
On, ispunjen sopstvenom odraslošću i važnošću posla kojim je bio zauzet, išao je preko Tiraspoljske, Preobraženske, Deribasovske ulice prema Primorskom bulevaru. A otud je već bilo na dohvat ruke do Voroncovskog dvorca, preimenovanog u Dvorac pionira.
Iako je tada njegova maršruta zvučala drugačije (ulica 1905. godine, ulica Sovjetske armije, ulica Lenjina), Odesisti su iz navike koristili stara imena. A sada se sve ponovo vratilo na svoje staro mjesto.

Postepeno se upoznao sa starosjediocima i postao „svoj“ u šahovskom kružoku.

U suštini, to je bilo jedino mjesto u gradu gdje su se djeca ozbiljno bavila šahom, pa se tu sakupilo najrazličitije društvo: i po uzrastu, i po vaspitanju, i po kvalifikaciji. On je bio jedan od najmlađih, ali bilo je i šesnaestogodišnjaka; bilo je djece iz takozvanih inteligentnih porodica, ali i pravih razbojnika.
Bio je početnik i po stažu i po snazi igre, ali u kružoku su bili i drugokategornici. Kako je jednom čovjeku uspijevalo da ukroti tu hordu — zagonetka je. Uz to, Mulja, kako su iza leđa zvali svog Učitelja, nije bio profesionalni šahovski trener. Bio je jak kandidat za majstora — jedan od najjačih u Ukrajini. Za to vrijeme, to je bilo ozbiljno.
Majstori su se uopšte smatrali gotovo nebeskim bićima, a kako je naš Učitelj po osnovnoj profesiji bio profesor hemije (uzgred, jedan od najboljih u gradu), njegova sportska dostignuća bila su predmet i našeg ponosa.

Usprkos očiglednim uspjesima svojih štićenika (mnogi od njih postali su majstori, a Alburt, Bejm, Lerner, Palatnik, Legkij i Tukmakov kasnije čak i velemajstori), Samuil Nutovič nikada nije zamijenio dostojnu profesiju školskog učitelja za sumnjivu profesiju šahovskog trenera.
Šahista je bio izrazito pozicionog stila i nerado se upuštao u taktičke avanture.

Učitelj je živio dug i dostojanstven život, do duboke starosti predavao u školi i umro sasvim nedavno u 85. godini.

Za mene je uvijek ostajala zagonetka kako je, u suštini amater, posvećujući radu s djecom tek nekoliko sati nedjeljno, ne radeći ni sa jednim svojim učenikom individualno, uspio da postigne tako fantastične rezultate.

Poslije nekoliko godina u Odesi se pojavilo Udruženje šahovskih klubova. Svake godine se širilo, otvaralo sve nove i nove filijale, obuhvatajući ne samo grad već i oblast; brojalo je hiljade učenika i mnoge desetine, ako ne i stotine trenera.
Ali o uspjesima i dostignućima skromnog šahovskog kružoka moglo se samo sanjati. U čemu je, dakle, bila tajna?

Ne poričući korisnost masovnog uključivanja djece u šah, duboko sumnjam u bilo kakvu zavisnost kvaliteta od kvantiteta.

U našem kružoku dug i glomazan proces izbora i odbacivanja učenika odvijao se, u suštini, još prije vrata Dvorca. Tamo su stizala samo djeca koja su voljela šah i željela da se njime bave. Inicijativa je, u pravilu, polazila od same djece, a ne od roditelja, što je kasnije postalo uobičajeno. Razlika u pristupu je očigledna. Entuzijazam učenika nije zahtijevao vještačko podgrijavanje — bili su spremni da se bave šahom, a posebno da igraju, od jutra do večeri.

I još nešto — možda najvažnije. Atmosfera poštovanja koja je vladala u našem kružku. Poštovanja prema Igri i svojim obavezama, jednih prema drugima i, naravno, prema treneru. Upravo ta atmosfera — zaista unikatna stvar — ne može se proizvesti niti stvoriti vještački. A rađa je ličnost Učitelja.

RAZDVAJANJE LIČNOSTI

Put ka vrhu pokazao se trnovitim. Ako je petu — početnu — kategoriju Vova savladao lako, dalje se napredovanje zakočilo. Za četvrtu su već bila potrebna tri turnira, a treću je savladao tek iz sedmog pokušaja. Ali ni za sumnje, ni tim više za očajanje, nije bilo vremena. Nije uspijevao da se završi jedan turnir, a već je počinjao sljedeći; ponekad je igrao istovremeno na dva mjesta. Njegova šahovska geografija — zasad u granicama grada — brzo se širila. Sada je uglavnom igrao i družio se s odraslima. Dolazio je kući kasno — umoran, gladan i potpuno zadimljen, ali srećan.

Došli su i prvi uspjesi. Uvrstili su ga u ekipu Odeske oblasti za omladinsko prvenstvo Ukrajine. Prvi samostalni odlazak... Naravno, bio je uzbuđen: zbog iščekivanja nepoznatog, novih susreta, a najviše zbog predstojećeg iskušenja njegovih sposobnosti. Mama se brinula daleko više. Nije ni slutila koliko je odrastao.

Kad sam se ja pojavio u njegovom životu ("unutrašnji vodič — glas razuma“)? Datuma se ni on ni ja ne sjećamo. U početku sam se pojavljivao povremeno, ali sam postepeno zauzimao sve veće mjesto, usmjeravajući ga i pomažući mu da sačuva ravnotežu u onom paradoksalnom sistemu koordinata u kojem se tada nalazio.
S jedne strane — škola, učenje, dvorište, stari drugovi; s druge — pravi odrasli život, s kojim se sve češće susretao. Taj novi život bio je nevjerovatno privlačan: bilo je u njemu mnogo tajni i iskušenja, ali i opasnosti o kojima nije mogao znati, već samo naslućivati.

S mamom je o takvim stvarima bilo nemoguće razgovarati, tetke sa svojim muževima razletjele su se po raznim gradovima, a drugovi ga jednostavno nisu razumjeli. Tu sam se i pojavio ja — kao njegovo produženje, kao jedan od mogućih oblika njegovog budućeg „ja“.
Razborit i pomalo dosadan, pretjerano ispravan, hranjen knjigama, a ne životnim iskustvom (otkud bi ga i imao!), ja sam ga usmjeravao na pravi put. Tačnije, pomagao sam mu da izbjegava očigledno pogrešan.
Zajedno smo tapkali kroz život naslijepo: njega su mučila preispitivanja i nesigurnost, a ja nisam skidao masku sveznajućeg mudraca.

Sljedeće godine putovao je na ekipno prvenstvo Ukrajine već ne kao početnik, nego kao iskušan borac. Tome je prethodila jedna zabavna priča, potvrđujući da sam do tada već čvrsto zauzeo mjesto u njegovom životu.

Na gradskom prvenstvu podijelio je prvo mjesto sa Leonidom Balmazijem. Vlasnik tako upečatljivog prezimena zaslužuje detaljniju priču. Bio je nekoliko godina stariji od Vove, nesumnjivo iskusniji u stvarnom životu i živio je vrlo blizu, na istoj ulici. Tako je Vova o mnogim stvarima iz odraslog svijeta, o kojima se tada nije pisalo u časopisima, saznao zahvaljujući starijem prijatelju. U polu-podrumskoj Leonidovoj sobi često se okupljala šahovska družina. Igrali su (i ne samo šah), pili. Tamo je Vova prvi put saznao da slava, kao i medalja, može imati i drugu stranu. Čuvena odeska operetna primadona, koja se takođe ponekad pojavljivala u tim apartmanima, za određene usluge dobijala je povećanu nadoknadu za svoj status.

Uopšte, činjenici da je za Vovu spoljašnji svijet rano prestao biti crno-bijeli i postao šarenolik, Balmazi je znatno doprinio. Ali u šahu su bili konkurenti, i pitanje ko će igrati za Odesu na prvoj tabli bilo je principijelno. Nastala konfliktna situacija rješavala se netradicionalno — ravnopravno su učestvovali trener tima, direktno zainteresovani i radoznali šahisti. U žestokoj raspravi, Vova je postepeno ostao sam. Na Balmazijevoj strani bio je važan adut, ljudski razumljiv svima uključenima: njemu je već bilo 18 godina — tadašnji maksimalni uzrast za omladinska takmičenja, i za njega je to bila posljednja prilika da se probije u reprezentaciju Ukrajine. Kod Vove, po njihovim riječima, sve je bilo pred njim; osim toga, kvalifikovao se po godinama i za tzv. „dječije“ table, gdje konkurencija, naravno, nije bila tako oštra.

Leonidu nije nedostajalo energije, domišljatosti ni rječitosti. To je dokazao poduzetnim životom u Savezu i mnogo godina kasnije u SAD, kada je kao „accountant“, pomoćnik pri sastavljanju poreskih prijava (profesija o kojoj ni on ni mi tada nismo ni slutili), pomagao mnogim šahistima-emigrantima. Napad je, dakle, bio snažan. Rasprava je vođena u hodu, uz upotrebu ne samo parlamentarne retorike. Kakav je utisak morala ostavljati ta čudna družina ljudi koji mašu rukama i nadglasavaju jedni druge, možemo samo naslućivati, iako je teško iznenaditi Odesiste. Rasprava je trajala čitav put od šahovskog paviljona u Ševčenkovom parku do raskrsnice Uspenske i Preobraženske ulice, gdje su se putevi aktera razilazili. Vova je gotovo popustio, ali ja sam stajao čvrsto.

Na kraju je sudbina prve table odlučena novčićem. Izabrao sam pismo i pogodio.

U Harkovu, gdje je održano prvenstvo, sve je proteklo odlično: odeska ekipa je zauzela drugo mjesto, a Vova je napravio pravi spektakl, osvojivši prvu tablu sa rezultatom 8,5 od 9 (jedan primjer mojeg dječijeg „dela“ naveden je u odjeljku partija pod brojem 13). Bilo je jasno da mu je mjesto u reprezentaciji Ukrajine rezervisano.

Ali rezultati pripremnog trening-kampa, prethodnog prvenstvu SSSR-a, doveli su u pitanje njegove visoke ambicije. Gotovo jednako ubjedljivo kao što je pobjeđivao na turniru, izgubio je sve pripremne partije. Morao je da se zadovolji „dječijom“ tablom, gdje su ga treneri posmatrali kao udarnu snagu. Ipak, prvi nastup na sve-saveznoj sceni bio je skromniji nego što se očekivalo, iako radost pobjede tima na prvenstvu time nije mnogo umanjena.

Ubrzo, međutim, već uobičajene šahovske brige pale su u drugi plan.

ROMANSA NA FRONTU

Neočekivano se pojavio otac. Tajna o njemu odavno više nije mučila Vovu: preturajući jednom po fioci s papirima, otkrio je službene odgovore na mamine upite. Suvim, službenim jezikom u njima se saopštavalo: otac mu je živ i zdrav, što je potvrđivano periodičnim proširivanjem njegove nove porodice. Ukupno su se Vovi pojavila tri polubrata. Odgovori su stizali iz raznih mjesta — iz nepoznatih razloga otac je mijenjao gradove, neumoljivo se udaljavajući od Odese. Posljednje obavještenje stiglo je gotovo s kineske granice.

Vovini roditelji upoznali su se u bolnici za vrijeme rata. Otac je tamo ležao s teškom ranom, a mama se zadesila kao njegov ljekar. Oboje su imali porodice koje su ostale u pozadini. Tako da je to bila tipična romansa na frontu, kakvih se u ratu događalo bezbroj. Ali za mamu je taj susret postao velika i jedina ljubav u životu. Šta se desilo među njima poslije Vovinog rođenja, ostalo mi je nejasno. Mama se s novorođenčetom vratila u Odesu, a otac je ostao u dalekom garnizonu. Ni baka, ni brojna rodbina, iz razumljivih razloga, nisu voljeli pridošlicu. Vova se sjećao priče tetke — kad je veo tajne s njegovog porijekla već bio skinut — o očevoj navici da pred večeru popije čašu votke. Pri tom je njeno lice istovremeno izražavalo oduševljenje i užas. Za oficira–frontovca to je bila obična navika, a za nju, kao i za ostatak porodice, nešto nevjerovatno. U mom sjećanju javljaju se neke muške sjenke — mamu su pokušavali upoznati s drugima i nekako urediti njen život. Ali od tih dobrih namjera nije bilo ništa — ostala je sama, ne računajući, naravno, sina koji je brzo rastao i udaljavao se.

I eto, otac se opet pojavio u njihovom životu — najprije u debeloj koverti sa mutno poznatom povratnom adresom, zatim pozivom na telefonsku centralu, a potom se na njih sručio talas pisama, telegrama i telefonskih razgovora. Šta je bilo napisano u tim dugim više stranica, jedva čitljivim pismima, a još više šta se krilo između redova, meni nije dato da ustanovim. Postepeno se počeo nazirati smisao tog silovitog pritiska.

Otac se, najzad, našao slobodan — žena mu je umrla — i ukazala se mogućnost da ispravi tragičnu grešku učinjenu u dalekoj prošlosti.

U početku se sve što se događalo činilo kao buncanje, a pisma kao da stižu s druge planete.

A zaista su stizala izdaleka — iz provincijskog grada Rajčičinska, izgubljenog na krajnjem istoku neizmjerne zemlje.

Pritisak nije prestajao: pisma su stizala gotovo svakodnevno, i mama je počela da popušta pred neumornim pritiskom.

Naravno, svi bližnji bili su protiv. Ne govorivši o starim antipatijama, razlozi za ovo novo–staro osjećanje bili su im isuviše očigledni.

Troje klinaca, od kojih je najstariji bio svega dvije godine mlađi od Vove, Tmutarakanj sa kojima su trebali da žive — daleko od rođaka i prijatelja — činili su se kao toliko neoborivi argumenti da o tome nije ni trebalo raspravljati. Ali mama se kolebala...

Prvi sam ja progovorio o mogućnosti dalekog putovanja. Videći kako se muči, shvatio sam, tačnije naslutio (kakvom se to razumijevanju kod četrnaestogodišnjeg tinejdžera može ozbiljno govoriti), da postoje osjećanja i sile meni nepoznate. Pred kojima ustupaju uobičajene okolnosti i svemudro životno iskustvo.

Već odavno sam postao mamin glavni savjetnik, i ta ozbiljna podrška je, na kraju, sve odlučila.

Uz moje najtješnje učešće bio je razrađen plan operacije.

Mama leti sama — u izvidnicu. Vova ostaje u Odesi do kraja školske godine i pridružuje se svojoj novoj porodici ako se sve povoljno posloži, naravno, tokom ljeta. Tako je i dogovoreno, i već u novembru čitava porodica je ispraćala mamu u njenu neizvjesnu budućnost.

Neizrečena, kako se danas kaže, ostala je jedna sitnica: ja sam čvrsto odlučio da s njima živjeti neću. Ni pod kakvim okolnostima.

Do ljeta je ostajalo mnogo vremena, a život je tekao svojim tokom.

Vova je neočekivano postao umjetnik. Nikada nije ni pomišljao na tako nešto, pored toga, još nedavno mu je scenska karijera bila strogo zabranjena. Već sam rekao da je u ranom djetinjstvu Vovik imao ozbiljne probleme s govorom. S vremenom su nestali, ostavivši uspomenu u vidu šuškavosti u govoru, po mišljenju okoline sasvim simpatične i negdje čak aristokratske. Tako da se krug mogućih uloga sužavao na sve one izmučene buržuje i vođu svjetskog proletarijata, pri čemu je ovaj drugi ulazio u ozbiljnu ideološku kontradikciju s prvim.

Ali o sceni, ponavljam, Vova nije ni razmišljao, a na odlazak kod logopeda podstakla su ga druga razmišljanja, mnogo prizemnija.

Možda ova priča i ne bi zasluživala poseban pomen, da put do uspjeha u toj uskoj i specifičnoj oblasti nije ponavljao, a u nečemu i najavljivao, njegov put u šahu.

Dakle, počeo je živahno i sa velikim entuzijazmom. Nastavnica ga je hvalila i činilo se da je zacrtani cilj već sasvim blizu. Ali željeno „r“ nikako se nije dalo, želja da ga savlada izgubila je oštrinu, a uopšte, svuda okolo bilo je toliko iskušenja pored obaveznih posjeta ljekaru. Tako je Vova ohladio prema tom rutinskom zanimanju i čak je razmišljao da ga sasvim napusti. Međutim, došavši još jednom na pregled, bio je prinuđen da čeka svoj red duže nego inače. To se pokazalo kao idealna prilika, budući da se već odavno nije pripremao za časove, pa je sada odlučio da nadoknadi propušteno.

Ne zalazeći u detalje, reći ću da se glavna vježba sastojala u zamjeni „r“ pri čitanju duplim „d“. Snažno „didikajući“, čak se i umorio od sopstvenog radnog entuzijazma. I tu se dogodilo čudo: najprije se između dva „d“ pojavila jedva primjetna vibracija, a još nekoliko minuta kasnije on je jasno zarežao. Ubrzo su „d“ sasvim otpala i kosmički brod Vovinog “r” izbio je na slobodu.

Ali da se vratimo umjetnosti... Njegov školski drug Miša rano je obolio od pozorišta; upravo je od njega Vova prvi put čuo tada zabranjena imena Tairova i Mejerholjda. Do osmog razreda Mišina režiserska budućnost bila je već predodređena. Tako da nije bilo nimalo slučajno što su se njegove napredne stvaralačke koncepcije našle u sukobu s jadnim shvatanjima o režiji rukovodioca školskog dramskog kružoka, gdje je Miša bio priznati solista. Sukob se završio raskidom, a početnik-režiser donio je odluku da napravi alternativnu predstavu koja bi čitavom svijetu pokazala ko je ko. Tako je Vova odmah upao u samu žižu pozorišnog života.

Sa izborom komada za debi Miša nije sitničario: „Mocart i Salijeri“ — jedna od genijalnih malih tragedija Puškina — potpuno je odgovarala ambicijama mladog režisera. Mocarta je, naravno, dodijelio sebi. Vovi je pripao Salijeri. Svi moji stidljivi nagovještaji o nedostatku scenskog i muzičkog iskustva, kao i o mladom uzrastu početnika-glumca, razbijali su se o neograničenu sigurnost režisera. Uz to, po Miši (i po Mejerholjdu), glumci su bili samo marionete u rukama svemoćnog režisera. Predstava je prošla s velikim uspjehom, a ja sam bio djelimično zadovoljan time što sam na sceni otrovao svog mučitelja. Ostaje još da dodam da Mihail Levitin, poznati pozorišni režiser, nastavlja da muči glumce i dan-danas.

Otprilike u to isto vrijeme potiče i moj trenerski debi. Moj najbliži drug, Saňka, nikada nije posvećivao mnogo vremena šahu. Glavna strast njegove mladosti, koja se zadržala kroz čitav  život, bila je matematika. Ali ipak se probio na omladinsko prvenstvo grada i, naravno, strašno se nervirao pred turnir.

Ja sam preuzeo trenerske funkcije. Pred svakim novim protivnikom dobijao je najsitnije uputstvo, ne samo o izboru otvaranja i strategije u središnjici, već i o tome kako da se ponaša protiv svakog pojedinog rivala — tu su se osjetile Mišine lekcije iz pozorišnog umijeća. Saňka je pobijedio i taj turnir, i sljedeći. Kako kaže, nikada se u šahu nije osjećao tako opušteno i slobodno kao u tom kratkom periodu našeg stvaralačkog saradništva. Meni se to zanimanje takođe dopalo. Da sam na vrijeme čuo glas svog poziva, možda bih danas bio gotovo jednako slavan kao Mark Dvorecki. A ovako, za duge godine sam sebe osudio da budem trener jedinom učeniku — bezvrijednom i pretjerano samoposmatrajućem, lijenom i tvrdoglavom, a najvažnije, nezahvalnom — samom sebi.

Ali, ma koliko samostalni život bio divan, misli o predstojećem iskušenju nisu me napuštale. Na istoku je, sudeći po pismima, vladala idila, a ljeto se brzo približavalo.

I došao je dan kada su već Vovu ispraćali iz onog istog novog, kao da je posebno za ovu neobičnu priču sagrađenog, aerodroma. Ispraćali su ga, ako ne zauvijek, onda na godine. Niko nije vjerovao mojim obećanjima da ću se vratiti do početka školske godine.

A u međuvremenu sam ja razradio plan kampanje — divan plan, promišljen do najsitnijih detalja. Prvo, ne sukobljavati se, ne razjašnjavati odnose i nikome ništa ne prebacivati. Drugo, kad god je moguće, opustiti se i uživati. Treće, nenametljivo, ali redovno pokazivati koliko važan prostor šah zauzima u mom životu. A jednog lijepog dana — skromno, ali svečano — pokazati poziv u ekipu Ukrajine za učešće na omladinskom prvenstvu SSSR-a. Još u Odesi došao sam do zaključka da je moja jedina nada za povratak — šah. I zato sam napisao pismo glavnom treneru omladinske reprezentacije, Juriju Nikolajeviču Saharovu, s molbom za takav poziv, napominjući pri tome da moje stvarno učešće nikako nije vezano za samo pozivanje.

Do izvjesnog vremena sve je teklo po planu. Vova je oca zvao tatom, igrao se sa polubraćom, gutao knjige i čekao pismo. Ali njega nikako nije bilo. Nikada nisam razgovarao sa Saharovim o toj temi, pa ne znam šta se zapravo dogodilo: da li je on moje pismo smatrao drskošću jednog klinca, da li nije želio da se upliće u vrlo osjetljivu porodičnu situaciju, ili se sa pismom — mojim ili njegovim — nešto dogodilo… Međutim, stigao je datum početka prvenstva SSSR-a, i shvatio sam da na pomoć ne mogu računati.

Nastupili su najteži dani u Vovinom životu. A vjerovatno i u maminom.

Svake večeri poslije večere započinjao sam uvijek isti, za sve nepodnošljiv razgovor, poslije kojeg sam obično ostajao u potpunoj samoći: suprotstavljala su mi se ne samo dva odrasla, meni bliska čovjeka, nego ni Vova nije izdržavao. Razilazili bismo se u suzama, a sljedeće večeri nemilosrdna priča koja se ponavlja bi se ponovo zavrtjela. Na kraju sam izjavio da ću otići u svakom slučaju; ako ne kupe kartu, otići ću pješke — po šinama. I otišao bih, vukući za sobom Vovu koji se opirao. Ali, na sreću, roditelji su popustili. Sedmodnevni put vozom nazad, kroz čitavu zemlju, bio je za Vovu put u odrasli život, istovremeno primamljiv i zastrašujući.

OPRAVDANI AVANSI

U Odesi su čekali Volođu. Baka, koja se do tada praktično nije bavila njegovim vaspitanjem, tokom tih pola godine provedenih bez mame istinski se vezala za unuka. Malena, mršava, bila je neprikosnovena glava porodice. I njen glavni hranilac. Poslije pogibije na frontu muža — Vovinog djeda, kojeg je on viđao samo na fotografijama — baka je sama vukla porodični teret. Radila je kao prodavačica na kiosku — prodavala je novine i časopise. Najprije u samom centru — na Sabornom trgu, pored čuvene apoteke Gaevskog. Poslije je njeno radno mjesto postalo raskršće ulica Lenjina i Karla Libknehta, što je za Odesiste — i stare i savremene — uobičajenije kao Rišeljevska i Grčka.

Na posao je odlazila rano, još po mraku, a vraćala se kasno. Kako je rastao, Vova se nekako priključio njenim brigama: ponekad sasvim rano, još prije njenog posla, pratio bi je na legendarni Privoz, odakle bi zajedno nosili snabdjevanje za čitavu porodicu. Uveče, kad nije bio zauzet šahom, ona bi ga posjedala za računaljku, i on joj je pomagao da sabira beskrajna potraživanja i kredite. Najviše od svega — to još malo kasnije — Volođi se dopadalo da zamijeni baku na njenom radnom mjestu. Sa zadovoljstvom je prodavao koverte, novine i časopise, upoznajući iz prve ruke tajne njenog sitnog, ali upornog biznisa. Od skromnih bakšiša koje bi ostavljali stalni mušterije za ostavljenu novinu ili sačuvan časopis, stvarao se dodatak plati. Iako je imala samo osnovno obrazovanje, baka je uspjela da svojim trima ćerkama omogući visoko.

Čvrsto stojeći na grešnoj zemlji, nije razumjela unukovu čudnu strast, ali je baš od nje Vova dobio na poklon svoju prvu šahovsku knjigu. Poslije maminog odlaska zbližili su se. Daleko od sentimentalnosti, baka je bila škrta na nježnost, ali Volođa za tim nije ni imao potrebe. Cijenio je njenu svakodnevnu brigu, a nju su, sve više, počele da zanimaju njegove stvari. Postepeno je bakin kiosk postao neka vrsta fan-kluba njegovih navijača, a u njenom životu, dotad sivom i svakodnevnom, pojavila se mala duševna luka. Umrla je 1968. godine, ne dočekavši, nažalost, najveće uspjehe svog unuka.

Koliko god čudno zvučalo, sportski avansi koje sam dao roditeljima počeli su da se ostvaruju: nakon uspješnog nastupa na prvenstvu grada, a zatim i oblasti, Volođa je daleko premašio normu kandidata za majstora i ušao u polufinale Ukrajine, a odatle — sasvim neočekivano — u finale, što je u ono vrijeme bio značajan uspjeh za svakog šahistu.

Ali još ranije dogodio se događaj koji je, na neki način, zvanično zapečatio Volođin ulazak u svijet pravih muškaraca.

U jesen je, kao i obično, reprezentacija Odese krenula na ekipno prvenstvo Ukrajine.

Odrasla ekipa na odraslo prvenstvo. Ali se u njoj našlo mjesta i za Volođu, jer je svaka ekipa imala omladinsku tablu. To je u njegovom životu bilo događaj ne zato što su svi bili mnogo stariji od njega — na to je već bio navikao. Već zato što su ga okruživali najbolji šahisti grada, predvođeni Jefimom Petrovičem Gelerom, već tada jednim od kandidata za svjetsko prvenstvo i idolom Odese. Još donedavno za Vovu je bila čast samo odigrati s njim partiju u seansi simultanke. A sada je bio sasvim blizu: mogao ga je čak nešto pitati i gledati kako jednog za drugim gazi ostale članove ekipe u vozu — Romana Peljca, Vladimira Tokareva, Natana Zilbermana...

Nečekano su predložili da i Volođa odigra. Ne vjerujući svojoj sreći, stidljivo je sjeo naspram slavnog velemajstora. Koliko je samo bilo njegovo iznenađenje kada je uspio da dobije prvu partiju, zatim i drugu... Uskoro je rezultat postao 3,5 : 0,5. Potpuno uronjen u igru, nije ni primijetio kako se atmosfera oko njih promijenila. Igralo se bez satova, ali sa „zvonom“, uz šale i dobacivanja.

Kada je, začuđen nastalom tišinom, Volođa konačno podigao oči, ugledao je napeta lica starijih drugova i usijane uši svog protivnika. Borba se završila tek kada se rezultat u neočekivano napetom meču izjednačio — na opšte olakšanje.

Odeska ekipa pobijedila je na prvenstvu, a Volođa je postao glavni „strelac“  -sakupljač poena.

Uspjeh se, naravno, proslavljao u restoranu. U ono vrijeme suvo vino u našoj zemlji pili su samo rafinirani intelektualci, čiji se broj naglo smanjivao. Uz to, značaj uspjeha nije ostavljao prostora za kompromise. Volođi su natočili, kao i svima, čašu votke. Zaokupljen važnošću trenutka, nisam ni obratio pažnju na reakciju starijih kolega. Ali nakon što je ispit uspješno položen, Volođa je, kako mi se učinilo, bio primljen u muško bratstvo.

Trener i duša odeske ekipe bio je Jefim Jefimovič Kogan. Bio je vršnjak i prijatelj Kotlermana, a i sudbine su im se do izvjesnog trenutka razvijale slično.

Obojica su poslije škole upisali univerzitet: jedan hemiju, drugi istoriju, obojica su iz studentskih klupa otišla na front, obojica su više puta bila ranjena, ali su preživjela. I njihove šahovske biografije bile su slične: nadmećući se jedan s drugim, postali su jedni od najjačih u Odesi, a pedesetih godina više puta i uspješno nastupali na prvenstvima Ukrajine. Ali bilo je teško naći tako različite karaktere! Mirni, staloženi, kako se kaže, zakopčan do grla flegmatik Kotlerman, i emocionalni, ekspanzivni sangvinik Kogan.

Za svaku priliku kod Fim Fimjiča je postojao neki vic — neprestano je sipao šale i začas bi osmijehom neutralisao sve tegobe putovanja i turnira. Usprkos znatnoj razlici u godinama i statusu, bio mi je prije stariji drug i kolega nego strogi i nepristupačni šef. Osvojivši titulu svjetskog prvaka prije 13 godina, on je u mojim očima već tada bio čovjek u godinama. Bilo je nezamislivo i pomisliti da će još kroz 13 godina stići do finalnog meča kandidata i izgubiti tek od Garija Kasparova, koji mu je po godinama mogao biti unuk. Mirno, čak smireno prihvatanje svijeta oko sebe, u spoju sa zadivljujućom unutrašnjom harmonijom, odredilo je njegovo nevjerovatno stvaralačko dugovjekstvo. U Buenos Ajresu Smislovu igra nikako nije polazila za rukom, ali se njegovo nesumnjivo nezadovoljstvo rezultatom nije pretvaralo ni u razdražljivost, ni u pokušaje da na silu preokrene turnirsku sudbinu. Vasilij Vasiljevič ostajao je isti: miran i dobronamjeran.

Već na otvaranju turnira postali su očigledni nagovještaji budućih organizacionih problema. Robert Fišer, glavni favorit predstojećeg turnira, nije stigao na početak. Pored toga, organizatori su izgubili svaki kontakt s njim. Unaprijed je dobio pozamašan honorar za ono vrijeme — dvije i po hiljade dolara (usput, prva nagrada bila je hiljadu i po) — a Amerikanac je, izgleda, izgubio interesovanje za turnir. Time je pod znak pitanja doveden najavljeni visoki prestiž takmičenja. Ali reakcija predsjednika federacije Karlosa Gimara bila je vrlo karakteristična: „Kod zubara idem kad zub zaboli.“ Prethodeći događajima, može se reći da stomatološka pomoć nije bila potrebna samo predsjedniku.

Vijesti od Fišera pojavile su se tek do drugog kola, a on lično — do trećeg, ali ni tada nije sjeo za tablu. Postalo je jasno da se turnir ne uklapa u planirane rokove i morao je biti produžen za dva dana. To je izazvalo proteste Amerikanaca Reševskog i Bisgajera, koje su više nego druge nervirali ekscentrični postupci njihovog sunarodnika. Umireni su materijalnom kompenzacijom, što je izazvalo negodovanje ostalih učesnika. Onda se moralo platiti i ostalima. Neplanirano produženje turnira dovelo je do još jedne bez presedana odluke. Pred kraj je najmlađi učesnik, Enrike Meking, objavio da mora ranije da se vrati u Brazil, pa bi partiju posljednjeg kola s Najdorfom trebalo početi ranije od ostalih. Tu se, međutim, usprotivio Argentinac. Organizatori su, svojom poznatom vještinom, jednostavno zamijenili redoslijed i posljednje kolo odigrano je prije pretposljednjeg. Na toj pozadini uobičajeni problemi Reševskog i Fišera, vezani za njihova religijska ograničenja, rješavali su se lako: petkom su igrali ranije, da bi do pet sati popodne bili slobodni, a subotom je kolo zakazivano za 20.30. Da ne govorimo o tome da su i obična kola počinjala neuobičajeno kasno — u 18.15 — pa su se subotnji dueli otegli duboko u noć. A to su bile samo neke od teškoća s kojima su se suočavali i organizatori i učesnici.

Ispalo je tako da sam se od samog početka našao u epicentru događaja, jer mi je žrijeb dodijelio partiju s Fišerom u prvom kolu. Kao i njegove dvije sljedeće, i ona je bila odložena, pa sam prvi put vidio čuvenog Amerikanca već naspram sebe — kao protivnika. Ali i to se desilo tek pola sata kasnije od predviđenog vremena, jer se u posljednjem trenutku mijenjalo osvjetljenje — opet po Fišerovim uputstvima.

Može se reći da sam dobro igrao u Buenos Airesu — i prije i poslije te nesretne partije. Ali baš nju sam odigrao odvratno — bojažljivo, bez plana i nekako bezvoljno. Najlakše bi bilo da to objasnim svojim ličnim problemima: privikavanjem na neobične uslove, prirodnom stidljivošću debitanta pred velikim šahistom. Ali i svi ostali učesnici, čak i najčuveniji, igrali su s Fišerom kao osuđeni. I Reševski, i Najdorf, i Smislov bijelima su od prvih poteza igrali na odbranu, ne pomišljajući ni trenutka da se bore za inicijativu. Istina, spasili su se, ali prizor je bio krajnje jadan. Da, Bobi je igrao sjajno — i danas mislim da je Buenos Aires 1970. bio najbolji turnir u njegovoj karijeri. Ali to samo djelimično objašnjava neobičnu pasivnost i onu čudnu potisnutost njegovih protivnika.

Ne samo njegova igra, već i njegovo ponašanje na sceni bilo je neobično. Praktično nije ustajao od table, što je u to vrijeme bila rijetkost. Povremeno bi ipak ustao, ali ne toliko da se odmori ili da pogleda pozicije konkurenata, koliko da dopuni svoju čašu mlijekom, koje je pio u ogromnim količinama. Ne znam da li je to bila svjesno smišljena strategija ili se tako spontano namjestilo, ali u turnirima na kojima je igrao svi ostali šahisti, ma koliko veliki bili, neizbježno su ostajali u sjenci velikog i strašnog Bobija. Naravno, to nije moglo a da ne utiče na njegove protivnike.

Ni u analizi Fišera nije prvenstveno zanimala istina, već njegova sopstvena igra. Kod svih ostalih greške su bile prirodne i neminovne; samo je od sebe zahtijevao maksimum i bio istovremeno neumoljiv kritičar. Osjećaj sopstvene izuzetnosti ispoljavao se sasvim jasno, iako je pritom uvijek ostajao krajnje učtiv i korektan.

Naravno, Fišer je pripadao krugu „čudnih“ ljudi — onih koji u šahu nalaze utočište od strasti neshvatljivog spoljnog svijeta, onih koji se osjećaju srećno samo u prostoru omeđenom magičnim kvadratom šahovske table. Potpuno zaokupljen tajanstvenim životom figura, savršeno osjećajući harmoniju tog vještačkog postojanja, on u suštini i nije imao potrebu za stvarnim životom, gdje se sve odvija bez ikakve logike, gdje je sve nejasno i zato opasno.

Ali istovremeno, on je strasno želio priznanje svijeta — baš tog grubog spoljnjeg svijeta koji mu je bio neshvatljiv i strašan.

Da bi se postigao uspjeh, bilo je potrebno izvući se iz skrovišta, stupiti u okršaje sa stvarnim ljudima. U dječijoj igri dovoljno je na vrijeme povikati: „Ja sam u kućici!“, i odmah osjetiti vlastitu nedodirljivost. Fischer je svoju „kućicu“ stvarao brojnim zahtjevima i uslovima učešća na turniru i počinjao bi da igra tek kada bi svi oko njega bezuslovno prihvatili pravila njegove nimalo dječije igre.

Možemo se prisjetiti kako je mučno počinjao svaki turnir na kojem bi se ipak odlučio da učestvuje, i koliko bi sitnica bila dovoljna da ga otjera u bjekstvo. Ali ako bi pronašao idealnu formu privremenog suživota sa spoljnim svijetom, a ljudi oko njega počeli da djeluju prema njegovim zakonima, tada bi Robert Fischer postajao strašna, nesalomiva sila. Tada bi se njegov talenat ispoljavao u punom sjaju.

Protivnici, opčinjeni besprijekornom logikom njegovih planova, nepogrešivošću poteza, pomnoženima sa neograničenim samopouzdanjem i zapanjujuće odmjerenim ritmom njegove igre, pretvarali su se — od briljantnih velemajstora — u sasvim prosječne šahiste. Kako se drugačije može objasniti bespomoćna, osuđena igra Tajmanov, Larsen, Petrosjana?

Ali bilo je dovoljno samo malo narušiti krhku atmosferu te magije — i čarolija bi se odmah raspršila, a postiđeni čarobnjak bi pobjegao iza kulisa. Kada bi Boris Spassky poželio da odgonetne tajnu genijalnog Amerikanca, meč u Reykjaviku bi se završio, zapravo, i prije nego što bi počeo.

Robert Fischer.
I dalje smatram da je Buenos Aires 1970 najbolji turnir u njegovoj karijeri.

Bila je, mislim, i drugačija razlog za totalnu, bezuslovnu nadmoć genijalnog Amerikanca nad svojim savremenicima.
Sovjetski velemajstori, koji su decenijama dominirali šahovskom scenom, počeli su polako da posustaju. I nije bila stvar samo u godinama, iako su svi oni bili znatno stariji od Fischera. „Sovjetska šahovska škola“, monumentalno djelo monstroumskog sovjetskog sistema, doživjela je svoj uspon pedesetih i šezdesetih godina prošlog vijeka, a zatim je počela polako da usporava. Ogromna količina talentovanih i raznovrsno nadarenih šahista bila je smještena u jednu, iako ogromnu, „ćeliju“. Da bi postigli uspjeh i probili se na međunarodnu scenu, morali su da savladaju kolosalnu konkurenciju unutar zemlje. Ulazak u „izlazne“ dvojke, trojke i četvorke postao je dominantni sportski princip, ograničavajući sportski i kreativni maksimalizam.

Pragmatizam je postepeno postao zastava sovjetskih šahista, strogo dozirajući i kreativnu principijelnost, i sportsku beskompromisnost. Naravno, Fischer (kao i Larsen, koji se u to vrijeme uspješno borio sa sovjetskim velemajstorima), igrajući do kraljeva u svakoj situaciji, dobijao je dodatnu prednost nad opreznim pragmaticima koji su se odvikli od takve igre. Pokazatelj u tom smislu je epizoda iz međuzonskog turnira na Malorki 1970. godine.

U 13. kolu, Geller, koji je u tom trenutku bio lider turnira, susreo se sa Fischerom koji je zaostajao pola poena. Remi bi praktično zadovoljio oba protivnika, s obzirom da je Amerikanac igrao crnim figurama. Ali na potpuno logičnu ponudu remija od Gellera već u otvaranju, Fischer je odgovorio… smijehom. Mislim da je takva reakcija uticala ne samo na ishod te partije, već i na čitav turnir.

Siguran sam da je Fischer napustio šah, instinktivno osjećajući svog narednog protivnika – Karpova. I stvar nije bila samo u mladosti i nesumnjivom talentu nove sovjetske zvijezde. Sa ljudima, posebno nepoznatim, Robert je uvijek imao problema – svi su oni predstavljali za njega skrivenu prijetnju. Neudobno i usamljeno osjećao se u ljudskom svijetu. Ali Fischer nije bio hladan čovjek. Jednog od bezbroj slobodnih dana u Buenos Airesu, učesnike su odveli u zoološki vrt. Na iznenađenje svih, na ekskurziju se pridružio i lider turnira, koji je do tada nadoknadio svoje brojne propuštene partije. Bilo je fascinantno posmatrati s koliko topline i ljubavi je ovaj mizantrop komunicirao sa životinjama. Kao da je pronašao srodne duše…

Sa starim sovjetskim protivnicima Amerikanac se nekako već „utrnuo“, pravila njihove igre su mu bila razjašnjena, pa nisu predstavljali ozbiljnu opasnost. Ali Karpov je bio drugačija sorta. Nekim unutrašnjim instinktom šampion svijeta je shvatio da taj zagonetni Rus neće dozvoliti da se „kućica“ izgradi, a čak ni dotrajala koliba ostaje nedostižan san. U takvim okolnostima ishod borbe bio je unaprijed predodređen.

Nažalost za Fischera, idealni protivnik za njega — računar — pojavio bi se mnogo kasnije. Mislim da bi upravo u intimnoj i komfornoj atmosferi takvog meča, kada bi cijeli svijet sa zadrškom i uzdahom pratio čovjeka-boga, ali istovremeno ostao na bezbjednoj udaljenosti, Fischer bio najdostojniji predstavnik čovječanstva…

Ko se još istakao na ovom turniru? Naravno, Miguel Najdorf. Poljski Jevrejin, koji je pronašao utočište u Argentini nakon Olimpijade 1939. godine, uživao je u toj zemlji opšte poštovanje i priznanje. U velikoj mjeri zahvaljujući njemu, šah u Argentini je stekao narodnu popularnost. Izuzetno komunikativan, ekspanzivan i temperamentan, bio je poznat svima, a svako ga je poznavao. Prema sovjetskim šahistima odnosio se, kako mi se činilo, posebno toplo. U svakom slučaju, upravo zahvaljujući Najdorfu saznao sam mnogo zanimljivog o Argentini — posebno u oblasti gastronomije. Sa živim umom i izvanrednim pamćenjem, gotovo je „preplavljivao“ sagovornika neprekidnim tokom riječi, pri čemu je proizvoljno miješao datume, padeže i jezike. Miguel je čak i sa svojih šezdeset godina zadržao veliku praktičnu snagu — nedugo prije toga u „Meču vijeka“ odigrao je remi u mini-meču sa svojim miljenikom i idolom Mihailom Taljem, čime se izuzetno ponosio. Čak je i kod kuće potvrdio reputaciju snažnog velemajstora.

Na njegovom fonu Samuel Reshevsky, savremenik i dugogodišnji rival Najdorfa, djelovao je znatno ozbiljnije. Mali, uredan, sa vješto napravljenom perikom više je ličio na službenika ili računovođu (što je, zapravo, i bio u svom paralelnom životu), nego na jednog od najjačih i najtalentovanijih šahista svog vremena. Kao i Najdorf, uspješno je nastupio za reprezentaciju svijeta. U Buenos Airesu su takođe završili blizu jedan drugog u turnirskoj tabeli.

Prisjećajući se tog relativno nedavnog prošlog vremena, još jasnije shvatam koliko su savremeni šahisti „pomladili“ igru!

Povećanu pažnju privukao je i mladi brazilski genije Enrique Mecking. Nizak, mršav, sa čvrstom kosom koja je štrčala u različitim pravcima i u velikim rožnim naočarima, nevjerovatno je podsjećao na Zeca iz slavnog sovjetskog crtanog filma o Vini Puhu. U cjelini, njegova igra je bila pomalo razočaravajuća, ali u pojedinim partijama već su se nazirao talenat budućeg velemajstora.

U sjećanju mi je ostala i partija sa Oscarom Panno-om. U mladosti je pokazivao velike nade, postao je svjetski prvak među omladincima i čak igrao na turniru kandidata 1956. godine. Ali, kao i Najdorf, nije postao profesionalac, preferirajući ugledniju profesiju inženjera. Ipak, nastupio je na turniru veoma uspješno, zauzevši treće mjesto. Partija sa njim zapamćena je efektnim završnim potezom. U obostrano oštroj, činilo se, poziciji napravio sam skroman potez pješakom, ostavivši svog sopstvenog kralja pod udarom. Pažljivo proučivši poziciju sat vremena, Panno je predao partiju, ne nalazeći uvjerljiv odgovor.

Vjerovatno upravo ovaj tihi potez smatram najljepšim u svojoj šahovskoj karijeri (partija br. 10).

Naravno, veoma važan je bio i sportski rezultat.
Završio sam na drugom mjestu, odmah iza Fischera, ispred mnogih poznatih igrača i ispunio normu za velemajstora. Istina, zaostatak za pobjednikom bio je nepristojno veliki — tri i po poena — ali Fischera više niko nije iznenađivao. Pored toga, skoro su me ozbiljno smatrali pobjednikom turnira, jer je Amerikanac djelovao kao da je van konkurencije.

Da bi turnir bio potpuno nezaboravan, sudbina i povratak kući pripremili su neobične okolnosti. Kada se boravak u Argentini mirno privodio kraju, u novinama su odjednom osvanule senzacionalne vijesti o epidemiji kolere u Odessi. Vijesti su bile sve strašnije. Ipak, na moju veliku radost i iznenađenje, uspio sam da kupim kartu iz Moskve u opsjednutu tvrđavu.

Moj rodni grad djelovao je neobično strog i tih. Neočekivana nesreća učinila je inače vesele i razigrane stanovnike Odese više ozbiljnim i disciplinovanim. Ulice, obično prašnjave i prljave tokom ljeta, prale su se češće nego podovi u stanovima. Turisti u panici bježali su ili zatvarani u karantin — svi lokalni sanatorijumi su pretvoreni u obavezne izolatore. Grad, koji je svako ljeto bio na milost i nemilost posjetiocima, konačno je pripao svojim stanovnicima. U restoranima je bilo prazno i čisto, porcije su izgledale veće, a konobarice manje nametljive. More — usprkos izvještajima — bilo je netaknuto i čisto, a zabranjeno kupanje nikada ranije nije pružalo toliko zadovoljstva. Sve se obilato pratilo suvim vinom, na čijim dezinfekcionim svojstvima su posebno insistirali ljekari — u njemu je bilo i užitka, i spasa. Odesisti su se predano posvetili samoliječenju.

Nažalost, gozba tokom kolere nije dugo trajala. Uskoro sam se našao u Sočiju, gdje sam učestvovao na jedinstvenom takmičenju — „Velemajstori protiv mladih majstora“.
Danas bi takav projekat bio nezamisliv, bar zato što se igrači tog uzrasta sada smatraju veteranima. Tada je sočijski meč-turnir bio centralna tačka programa mladog i energičnog glavnog trenera omladinske reprezentacije zemlje, Anatolija Bykhovskog. Upoznali smo se još 1965. godine, na pripremama pred Svjetsko prvenstvo za juniore, gdje smo više puta igrali blic partije. On, naravno, ne potvrđuje taj podatak — možda zbog rezultata u našim duelima.

Ali bliže upoznavanje, koje je brzo preraslo u prijateljstvo, desilo se par godina kasnije, kada je prešao da radi u odjel šaha Sportskog komiteta. Prije toga, kao jak majstor i pobjednik i samog šampionata Moskve, nastavljao je da radi u takozvanom zatvorenom naučno-istraživačkom institutu, služeći potrebama kosmosa. Ne usuđujem se da sudim koliko je nauka izgubila njegovim odlaskom, ali mladi sovjetski šahisti su očigledno dobili mnogo.

Tokom svoje dvadesetpetogodišnje besprekorno službe na ovom polju, nije se riješio štetne navike da dolazi i odlazi sa posla po svom rasporedu. Iako su prvenstva mladih majstora postojala prije njegovog dolaska, upravo za Bykhovskog ona su postala drugi najvažniji turnir poslije šampionata SSSR-a. Osmislio je i realizovao „Bijelog topa“, savezna takmičenja školaraca, kroz koja je prošlo desetine hiljada djece.

A projekat turnira Dvoraca pionira i danas bi imao ogroman uspjeh. Ideja je bila da se u završnoj fazi takmičenja dječjih timova, kao kapiteni, pridruže poznati velemajstori, koji su davali simultanke sa satom protivničkim timovima. Efekat druženja sa Botvinikom, Smislovim, Talom, Karpovom, Kasparovom, Korčnojem i mnogim drugim poznatim šahistima ne može se precijeniti.

Jednom sam i sam učestvovao u tom takmičenju i odlično pamtim jedinstvenu atmosferu praznika koja je vladala na tom turniru. Moja glavna funkcija bila je dodjeljivanje rezultata prekinutih partija. Zajednička analiza mi je takođe pružala veliko zadovoljstvo. A šta tek reći o mladim šahistima, za koje je takvo druženje stvaralo osjećaj pripadnosti velikom šahu. Nije slučajno što su neki od učesnika timova kasnije istakli i u časti kapetana.

U najvišim slojevima sovjetskog šaha tada se stvorila posebna situacija. Predstavnici starije generacije — Smislov, Geller, Bronštajn, Tajmanov, Petrosjan, Korčnoj, da ne govorimo o mlađima: Talj, Spaski, Polugaevski, Štejn — i dalje su zauzimali vodeće pozicije u svjetskom šahu. Čak su i Botvinik i Keres i dalje nastupali na turnirima. Dominantna pozicija sovjetske šahovske škole bila je očigledna, ali stalna dopuna novim velemajstorima istog kalibra prestala je. U početku se na to nije obraćala pažnja, ali pauza je postala preduga. Povratak Fišera u veliki šah izazvao je ozbiljnu zabrinutost kod sportskog i šahovskog rukovodstva. Bila je potrebna svježa krv, ali u državnim prvenstvima samo pojavljivanje novih imena bilo je događaj, a njihovi rezultati uopšte nisu davali povoda za optimizam. Tako se pojavila ideja meča generacija.

Sastav velemajstorske ekipe bio je veoma solidan: Talj, Korčnoj, Štejn — zvijezde svjetskog ranga. Bili su tu i predstavnici takozvanog drugog ešalona — Suetin, Liberzon, Lutikov i Šamkovič, ali u cjelini je ekipa velemajstora bila neosporni favorit. Mladost je predstavljana Kuzminom, Guljkom, Kuprejčikom, Ceškovskim, Podgajcem i Tukmakovim. Vaganjan, koji je igrao u prvom krugu, ali je odlazio u inostranstvo, u drugom je zamijenjen potpuno mladim Sašom Bjeljavskim. Već se ne sjećam iz kojeg razloga nisu igrali, a nesumnjivo bi pojačali našu ekipu, Karpov i Balašov.

Meč-turnir je održan u dva kruga po ševeniškom sistemu, tj. svaki od mladih majstora trebao je odigrati 14 partija protiv velemajstora.

Borba u meču bila je, međutim, tvrđa nego što se očekivalo. Na kraju krajeva, velemajstori su pobijedili s prednošću od pet poena, ali u velikoj mjeri to se dogodilo zbog izuzetno loše igre Bjeljavskog u drugom krugu, koji je osvojio samo pola poena. Među velemajstorima pobijedio je Talj, a u našoj ekipi najbolji je bio Genadij Kuzmin. Sjajan rezultat Gene nije bio slučajan. To su bile njegove najbolje godine — početkom 70-ih blistao je na prvenstvima SSSR-a, uspješno nastupio na međuzonskom turniru, postao olimpijski šampion u ekipi. Viktor Korčnoj, usput rečeno, krajnje loše je nastupio u Sočiju, istakao je u našoj ekipi upravo Genadija, napominjući specifičnu igru mladog Luganjčanina.

I ja sam bio sasvim zadovoljan rezultatom, zaostajući za Kuzminom za pola poena, izgubivši, istina, mini-meč od Talja, ali pobijedivši Korčnoja i Štejna.

Nesumnjivo, majstori u ovom takmičenju bili su motivisaniji nego njihovi renomirani kolege, ali u svakom slučaju postalo je jasno da su najbolji mladi šahisti već sasvim dostigli velemajstorski nivo. To se potvrdilo već na narednim turnirima.

Ipak, naša je generacija, čini mi se, tako i nije rekla svoju glasnu riječ u šahu; niko od nas nije ozbiljno učestvovao u borbi za svjetsku titulu. A i na Zapadu, od velemajstora rođenih u četrdesetim, samo su Vlastimil Hort i Robert Hübner stidljivo iskazali sebe na turnirima kandidata. Naravno, bio je Fišer — ali to je upravo ono izuzetak, koji najjasnije potvrđuje pravilo.

U tridesetim godinama rođeni su Korčnoj, Polugaevski, Spaski, Talj, Larsen i Portiš, a nakon nas pojavili su se Karpov, Vaganjan, Bjeljavski, Timman, Andersson, Meking, Ljubojević. Našu generaciju može se nazvati „izgubljenom“. Naravno, rat je imao uticaja, ali ni poslijeratni bum nataliteta nije promijenio situaciju. Krivo li je za to poluglado djetinjstvo ili je to jednostavno šala vječno tekućeg Vremena?

Anatolij — odavno već Anatolij Avramovič — Byhovski, i dalje ostaje u igri. Nastavljajući liniju koju je, činilo se, prekinuo, nedavno je izveo u veliki šah potpuno mladog Aleksandra Griščuka. Po navici ponavlja da je kod mene sve još ispred, zaboravljajući da sam odavno već otac tom mudrom Toli, s kojim me spojio život prije četrdeset godina.

Godina se odužila i nikako da se završi. Predstojao je 38. šampionat SSSR-a, za koji sam se kvalifikovao još prije pola godine. Za razliku od prethodnog, nije bio tako zastrašujući po sastavu, a i moji poslednji uspjesi davali su dodatni optimizam.

Startovao sam dobro: 2,5 od 3. Korčnoj je, međutim, imao pola poena više. U četvrtom kolu održan je susret lidera. Partija je bila vrlo zanimljiva; u jednom trenutku čak sam žrtvovao damu, čije bi uzimanje odmah dovelo do katastrofe za crnog. Viktor L’vovič se borio očajnički, ali partiju nije uspio spasiti (partija br. 1). Od tog trenutka naše turnirske staze su se na neko vrijeme razišle — ja, inspirisan lijepom pobjedom, nastavio sam osvajati poene, dok je Korčnoj na neko vrijeme usporio. Sve mi je polazilo za rukom: najbolje pozicije sam pretvarao u pobjede, najgore spašavao. Nakon 13. kola imao sam 10,5 poena, +8. Potpuno fantastičan rezultat za šampionat zemlje!

Međutim, Korčnoj je, oporavivši od šoka, počeo nizati pobjedu za pobjedom. Prelomni trenutak u ovoj trci bilo je 15. kolo. Izgubivši od svog zemljaka Podgajca, dozvolio sam opasnom pratiocu da me dostigne. Iako sam, usprkos nagomilanom umoru, igrao prilično dostojanstveno do kraja, od pobjednika me dijelilo čitavih pola i po poena — beskompromisni Korčnoj u potpunosti se rehabilitovao za sočijsku neuspjeh. U posljednjem kolu uspio sam sačuvati srebrnu medalju u partiji sa Štejnom, koji je zaostajao pola poena.

Ali, naravno, i drugo mjesto bilo je grandiozan uspjeh. Pogotovo što mi je donijelo dugo željenu titulu velemajstora. Istina, samo saveznog; međunarodnog velemajstora za argentinsko ispunjenje norme mi nisu dodijelili, ograničivši se na međunarodnog majstora. Pravila su tada bila stroga i preskakanje titule je bilo strogo zabranjeno.

Odlično su nastupili i moji drugovi iz omladinske reprezentacije: Balašov, Karpov, Podgajec, tako da je pitanje odsustva promjena potpuno skinuto s dnevnog reda.

Kući sam se vratio u posljednjim danima odlazeće, a za mene sretne godine. Ali da bih zaokružio tako uspješno završenu partiju, trebalo je pronaći dostojan završni potez. Ponudio sam svoju ruku i srce djevojci koju sam upoznao pred Buenos Aires i s kojom sam zajedno prošao teške  dane kolere.

Iskusni šahisti znaju da se na tabli ponekad javljaju iracionalne situacije, kada ni grozničavo prebrojavanje varijanti, ni dugogodišnje razumijevanje pozicije ne pomažu.
Tada, slijedeći neki unutrašnji impuls, ruka sama od sebe odigra potez. U tim rijetkim trenucima, kada intuicija ne vara, pozitivan efekat takvog poteza ponekad nadmaši i najoptimističnija očekivanja, iako se ponekad ispostavi da je rezultat ponešto drugačiji od prvobitne zamisli.

Te novogodišnje noći napravio sam najbolji potez u svom životu.

KONAČAN IZBOR

Pravi život šahovskog profesionalca za mene je zapravo počeo tek 1971. godine. Naravno, i prije toga lavovski dio vremena i misli zauzimao je šah, ali bilo je tu i studentskih obaveza na institutu. Uz to, studentska stipendija — veoma skromna — bila je jedini redovni prihod. Postojali su, doduše, i bonovi za hranu, koji su se uz malo snalažljivosti pretvarali u novac, a ponekad bi se desila i neka nagrada na turniru, što bi odmah život učinilo prelijepim. Ali sve to ipak nije moglo da se nazove profesijom.

Kako se približavao kraj studija, sve češće sam počinjao da razmišljam o budućnosti. Šah je u to vrijeme bilo zanimanje koje se donekle poštovalo, ali mu je status i dalje ostajao prilično nejasan. Profesionalni sport u zemlji zvanično nije postojao, pa je diploma o visokom obrazovanju — iako besmislena sa praktične tačke gledišta — ipak davala određenu dozu ugleda onome ko je posjeduje.

Pri Sportskom komitetu SSSR-a postojale su stalne ekipe za razne sportove, pa i za šah. A pored toga što je bilo izuzetno teško uopšte ući u takav sastav zbog ogromne konkurencije, još je teže bilo tu se zadržati. Broj radnih mjesta bio je mnogo manji od broja onih koji su ih željeli dobiti. Postojao je i određeni broj stipendija (tako su se stidljivo nazivale plate sportista) u sportskim društvima poput „Burevestnika“, „Spartaka“ i drugih, ali i tamo su postojali isti problemi.

Po završetku instituta, uz diplomu sam dobio i čin oficira, jer je na našem fakultetu postojala tzv. vojna katedra. Ne bih da objašnjavam naziv svoje vojne specijalnosti — već samo sjećanje na nju budi u meni jezu — ali to zapravo i nije važno. Međutim, činilo mi se zanimljivim da iskoristim godine provedene u institutu na takav način. Poslije konsultacija s kompetentnim ljudima, prije svega sa Jefimom Jefimovičem Koganom, koji je vodio armijski šah u Odesi, odlučio sam da rizikujem.

Suština dovitljive ideje bila je u tome da primam oficirsku platu, a da se zapravo bavim svojim profesionalnim, velemajstorskim šahovskim radom, dok bih formalno imao potpuno druge, gotovo izmišljene obaveze. Teoretski se takvo čudno „razdvajanje ličnosti“ priznavalo, ali kako će to funkcionisati u praksi — nije bilo jasno.

Tako sam postao prevodilac (Kogan je uvijek dodavao: „sa Deribasovske na Rišeljevsku“) u prevodilačkom birou Odeske vojne škole. O uniformi i specifičnostima te „nacionalne“ vojne službe govoriću kasnije — za sada je moja glavna obaveza bilo učešće u raznim ekipnim armijskim takmičenjima.

Moj novi status nije nimalo smetao da učestvujem na narednom studentskom prvenstvu svijeta. Bio sam već i starosjedilac, i vođa, i kapiten tima u isto vrijeme, a predstojeće prvenstvo bilo je peto u mojoj karijeri. Moglo je biti i šesto, ali smo prethodne godine bili primorani da preskočimo prvenstvo u Izraelu, sa kojim su diplomatski odnosi uspostavljeni tek mnogo kasnije.

Poredak tabeli ni ovoga puta nije bio očigledan, pošto su se u ekipi pojavila nova lica, i to kakva — Karpov i Balašov! Ipak, odlučeno je da se zadrže mjesta zauzeta na prvenstvu SSSR-a. Tako sam ja igrao na prvoj tabli, Balašov na drugoj, a Karpov na trećoj. Odlučna i nepovratna rokada desila se godinu dana kasnije, kada smo Toļja i ja zamijenili mjesta.

Tradicionalne pripreme pred put nisu bile sasvim uobičajene: neki članovi ekipe stigli su sa suprugama. Naravno, spreman sam da priznam da ovaj prijatni vid priprema nije bio najefikasniji, ali naša ekipa je bila toliko jaka da su se mogle dozvoliti određene slobode. Pored već pomenute trojke, u Puerto Riko su otputovali Kuzmin, Razuvaev i Podgajec. Posebno vrijedi ispričati nešto o Miši, ili Mišelu, kako smo ga zvali. Podgajec je prvi put glasno najavio sebe 1968. godine, ušavši na prvenstvo SSSR-a. U ono doba to je već predstavljalo važnu stavku u biografiji svakog majstora. Ali Odešanin se nimalo nije izgubio u uglednom društvu, već se našao u gornjoj polovini tabele. Svoj uspjeh Miša je ponovio dvije godine kasnije. U tim godinama Podgajec je postao i stalni član omladinske ekipe SSSR-a, a ukupno je osvojio pet zlatnih medalja — dostignuće kojim se nije mogao pohvaliti baš svaki budući velemajstor. Ali Mišel ipak nikada nije postao velemajstor, a rezultati iz tih godina ostali su vrhunac njegove šahovske biografije. Zašto se tako desilo? U strogoj selekcionoj šemi koja je tada postojala, nerijetko je bilo potrebno igrati na pobjedu po svaku cijenu, zanemarujući objektivnu procjenu pozicije, preuzimati rizik opravdan sportskom situacijom, ali bez ikakve veze s unutrašnjom logikom šaha. Mišelu, sa njegovim finim i dubokim razumijevanjem pozicije, takav pristup bio je organski stran. Nedostatak pola poena ili poena povremeno je postajao uzrok ličnih tragedija. Na sreću, u slučaju Podgajca to se nije desilo. Ostvario se kao trener, dugi niz godina faktički postavši drugo šahovsko „ja“ svog bivšeg saigrača iz ekipe, Anatolija Karpova.

Prvenstvo u Puerto Riku suštinski se pretvorilo u nastavak priprema — prijatan i neopterećujući, istina, bez supruga. Naša ekipa je ponovo osvojila titulu, pri čemu je razmak u odnosu na drugoplasirane bio nevjerovatno veliki.

A već uskoro predstojao je novi šampionat SSSR-a. Bio sam raspoložen da potvrdim svoj prethodni uspjeh, ali ovoga puta ništa mi nije polazilo za rukom. Učešće na turniru nije se pretvorilo u mučnu borbu za opstanak, kao što je bilo 1969. godine, ali nije bilo ni one lakoće i poletnosti koja je pratila prošlogodišnji uspjeh. Svaki neuspjeh ima svoje razloge. Kao i pobjeda, naravno, ali sopstveni uspjeh sam češće bio sklon smatrati zasluženom zakonitošću, dok su neuspjesi tjerali na preispitivanje odnosa prema igri i životu.

U mojoj dugoj turnirskoj praksi nije jednom bilo situacija kada bi uspjeh na nekom takmičenju sledeće godine zamijenio neuspjeh, iako su i karakter turnira, i mjesto odigravanja, i sastav učesnika bili otprilike isti. Posebno se dobro ova zakonitost vidi na primjeru prvih liga. Ove turnire sam i osvajao, i ne jednom se uspješno kvalifikovao u višu ligu, ali sam i propadao takođe nebrojeno puta. Uspjehu nakon neuspjeha uvijek se nalazilo objašnjenje koje je milovalo sujetu: urađen je veliki posao i dao je zaslužene plodove. Obrnuti slijed obično je izazivao osjećaj nepravde i neku dječiju uvrijeđenost.

Od neuspjeha u sportu (a profesionalni šah, naravno, jeste sport) niko nije zaštićen, ali amplituda karijere u velikoj mjeri zavisi od karaktera. Takozvana pravilna igra u skladu sa zahtjevima pozicije podrazumijeva i ravniju liniju sportske sudbine. Ja sam, međutim, bio više orijentisan na rezultat — otuda i oscilacije.

Sačuvani utisci o lenjingradskom šampionatu uglavnom su slabo povezani sa šahom — brižna memorija umješno je poradila s fajlovima. Nešto manje izblijedjeli ostali su dani odmora. Kao što sam već pričao, u ovakvim turnirima bilo ih je napretek. Upravo tom prilikom postao sam stalni posjetilac BDT-a — čuvenog pozorišta Georgija Aleksandroviča Tovstonogova. Nabaviti ulaznice za te predstave bila je ozbiljna muka, ali za Alika Baha već tada nije postojalo ništa nemoguće.

Sjećam se i dana odmora za koji su za učesnike bile planirane dvije ekskurzije odjednom: u mesnu industriju imena Kirova i u neki, čini mi se bezimeni, liker-vodka zavod. Velemajstori i majstori našli su se pred nezgodnom dilemom: oba događaja bila su zakazana u isto vrijeme. Ipak, poznavajući atmosferu turnira onih godina, može se pretpostaviti da ljudi nisu patili od nesanice zbog teškog izbora — i zato što je kod većine noć prije slobodnog dana uobičajeno bila posvećena kartaškim bitkama. Kako god bilo, jedan od autobusa bio je pun. Ljubitelj mesnih delikatesa — autor ovih redova — našao se u gromoglasnoj samoći. Voziti jednog čovjeka na prijem bilo je prosto neprilično, i već sam počeo da žalim zbog svog nesvakidašnjeg izbora. Srećom, društvo mi je pravio zakašnjeli Karpov.

Neću dugo pričati o finesama pripreme sirokopčene balyke ili moskovske kobasice — nekako su se loše zadržale u sjećanju. Ali postavljen sto i danas mi stoji pred očima. Vremena tada u zemlji još nisu bila najgladnija, ali je mesna industrija radila isključivo za potrebe Politbiroa i vlade, tako da su imali šta pokazati kao uzorke svoje produkcije. Karpov — kao izjelica — mnogo je zaostajao za Karpovim šahistom, pa sam morao da “radim” i za njega, kao i za čitav turnir koji smo predstavljali. Usput, i liker-vodka proizvodi na stolu bili su dostojno zastupljeni...

PRAVI VELEMAJSTOR

Održan krajem 1971. godine Memorijal Aljehina predstavljao je, u suštini, smotru sovjetske šahovske garde svih generacija. U određenoj mjeri ovaj turnir trebalo je da odgovori na pitanje da li je mlado pokoljenje spremno da ravnopravno konkuriše već priznatim velikanima. Pored svjetskog prvaka Spaskog, bivših šampiona Petrosjana, Talja i Smislova, te ničim manje slavnih Korčnoja, Bronštajna i Štejna, tamo su bili pušteni i Karpov, Balašov, svježe okrunjeni šampion države Savon i ja. Strano predstavništvo, naravno, po zvjezdanoj jačini nije moglo parirati domaćinima, ali je takođe bilo vrlo dostojno.

Za mene je neuspješan nastup na posljednjem državnom prvenstvu, kao što se već više puta dešavalo, odigrao dobru ulogu. Shvatio sam — koristeći se meni sve bližom armijskom frazeologijom — da ambicije treba da odgovaraju spremnosti. Bilo je sasvim jasno da previše častoljubivi planovi, uz nedovoljnu šahovsku spremu za takav nivo, mogu da vode samo u katastrofu. Zato je zadatak–minimum postao ispunjavanje norme za velemajstorsku titulu.

Međutim, tokom turnira ispostavilo se da „glava dobro radi“, pa su i sportski ciljevi morali biti korigovani. Uspio sam da prođem čitavu distancu bez poraza i da podijelim 4–5. mjesto s Petrosjanom. A simboličan „dvoboj generacija“ mogao se smatrati završenim neriješeno: pobjedu su podijelili sve jači Karpov i Štejn, a treći je bio Smislov. Usput, Leonid Štejn, za koga je ova pobjeda postala jedna od najznačajnijih u njegovoj kratkoj šahovskoj biografiji, odabrao je sličnu, suzdržanu turnirsku taktiku kao i ja. I u njegovom slučaju rezultat je nadmašio i najsmjelija očekivanja.

Velemajstorska norma bila je premašena za čitava dva poena, ali se na putu ka željenoj tituli  pojavila nova prepreka — opet u liku FIDE. Upravo nedugo prije toga uveden je Elo sistem, tabela normi je prerađena u skladu s rejtinzima, pa je i dostignuće na Memorijalu priznato samo kao jedan od dva potrebna velemajstorska bal(a). Ali to nimalo nije pokvarilo raspoloženje zbog uspješnog završetka godine.

U istoj godini desio se i moj trenerski debi, ne računajući poludječije iskustvo o kojem sam ranije govorio. Ovoga puta utisci nisu bili tako ružičasti.

Bio sam određen da pomažem u četvrtfinalnom meču kandidata Efimu Gelleru, svom bivšem (u to vrijeme već se preselio u Moskvu) zemljaku i klupskom drugu iz armijskog kluba. Zapravo, angažovan sam bio po klupskom principu — glavni trener i zvanični sekundant bio je dugogodišnji prijatelj Efima Petroviča, Eduard Gufeld. Saradnja se nije ostvarila: Edika nisam naročito volio — i on sam, i njegove preporuke činili su mi se suviše površnim za uspješnu borbu protiv Viktora Korčnoja.

Pored toga, kod kuće je ostala mlada žena, o kojoj sam mislio više i češće nego o meču kandidata. Ali nisam mogao ni da odbijem. Meč se za Gelera razvijao veoma teško: Korčnoj je odmah poveo u rezultatu, a pritom je skoro u svakoj partiji naš štićenik upadao u strašan cajtnot. Nekakav privid borbe održavao se do sedme partije, koja je bila odložena u nešto slabijoj poziciji za Gelera. Međutim, analiza kod kuće pokazala je da se partija drži bez većih problema.
I tada je, na naše veliko iznenađenje, Korčnojeva ekipa uzela tajm–aut. Za mene je ta neplanirana pauza bila posljednja kap. Zamolio sam da odem u Odesu na nekoliko dana, uz obećanje da ću se vratiti za devetu partiju. Ali do nje nikada nije došlo. U prekinutoj partiji, u poziciji naši protivnici našli su zanimljivu mogućnost pozicione žrtve figure, koju mi uopšte nismo razmatrali. Geler je, kao i obično, upao u cajtnot i izgubio. Očajnički pokušaj da se vrati neizvjesnost u meč u sljedećoj partiji takođe je propao. Na zatvaranje meča ja, naravno, nisam došao. Iako se spolja moj odnos s Jefimom Petrovičem i poslije tog događaja činio sasvim prijateljskim, mislim da je neka uvrijeđenost kod njega ipak ostala.

U sjećanju su ostali pomiješani utisci iz sljedeće, 1972. godine. Činilo bi se — uspješna godina u svakom pogledu: i titula velemajstora konačno je stvarno potvrđeno, i još jedna šampionska titula s omladinskom ekipom osvojena, a najvažnije — prošao sam zonsku barijeru. Ulazak na  među-zonski turnir bio je važan dodatak drugoj srebrnoj medalji prvenstva SSSR-a. Ali uspomene su iz nekog razloga obojene sivim tonovima. Završno ispunjenje velemajstorske norme na turniru u Rejkjaviku bilo je sasvim neupadljivo. Da mi je najviša šahovska titula bila dodijeljena na osnovu rezultata sa zvjezdanog turnira u Argentini ili profesionalno odigranog Aljehinovog memorijala, bio bih ponosan i sretan. Za izmučene poene protiv neiskusnih Islanđana čak ni riječ „zadovoljstvo“ nije bila sasvim prikladna.

Pobjeda ekipe na omladinskom prvenstvu svijeta u Austriji bila je sasvim očekivana — naša je premoć nad protivnicima bilo isuviše velika. Čak ni prodor na među-zonski turnir nije me naročito radovao. Polufinalni turnir u Odesi igrao sam teško, s naporom. Iz nekog razloga zidovi rodnog grada nisu mi mnogo pomagali. Uz to, teško se razboljela moja sasvim mala ćerka. Kao rezultat toga, podijelio sam mjesto koje je vodilo dalje, ali sam u finale ušao samo po kandidatskoj listi. Prvenstvo u Bakuu počeo sam sigurno, ali poslije partije s Vasjukovim, gdje sam u boljoj poziciji napravio nevjerovatan previd, moja se igra poremetila. Na kraju je Talj, igrajući van konkurencije, osvojio još jednu šampionsku titulu, a meni je uspjelo da u dramatičnoj borbi preteknem konkurente za pola poena. Na međunarodnom turniru u Hastingsu, kojim se za mene godina završavala, počeo sam s dva poraza, zatim nekako popravio stanje, ali ni taj rezultat nije bio za ponos. Odakle onda dolazi taj osjećaj težine koji se javlja u sjećanju? Možda od neprijatnog pritiska novih obaveza, koje neminovno dolaze poslije ženidbe. Većina velemajstora (i ja nisam izuzetak) individualisti su, blago rečeno, a u suštini — egocentrici, usredsređeni na svoje probleme i preokupacije. Pojava drugog čovjeka pored sebe, koji stalno zahtijeva pažnju, već je samo po sebi veliki stres. A poslije rođenja ćerke centar svijeta u potpunosti se pomjerio ka njoj. Shvatanje nove, sasvim drukčije odgovornosti nego ranije činilo je život zavisnijim. Na nova osjećanja bilo je potrebno da se čovjek navikne, a za to je trebalo vremena.

Sada, u vijeku fetišizacije rejtinga, čak i za tako sudbonosan događaj kao što je ženidba izračunati su predviđeni gubici (stručnjaci ih procjenjuju na oko 50 rejting-poena), tako da danas postoji mogućnost naučno utemeljenog izbora, dok su se tada, kao i u igri, odluke donosile stihijski.

Ali postojao je turnir koji se i po rezultatima, i po atmosferi koja ga je pratila, izdvaja u sjećanju kao sjajna tačka. Nekome je palo na pamet divno rješenje — da se organizuje grandiozan dvokružni blic-turnir. U ona vremena čak su se i najlakomislenija dešavanja, ako bi se već organizovala, priređivala sa velikim zamahom. U Moskvi su bili okupljeni gotovo svi najbolji šahisti zemlje, događaj se odvijao u Sportskom dvorcu CSKA, a mnoge partije sam — mnogo godina kasnije — s iznenađenjem pronašao u ChessBase-u. Turnir je trajao dva dana, i nakon prvog sam sigurno vodio. Drugog dana, istina, Karpov, igrajući nevjerovatnom brzinom, uspio me stići, ali i podjela prvog mjesta bila je izvanredan uspjeh. U tim dalekim godinama igrao sam blic prilično dobro, ali prestići takve korifeje kao što su Talj, Korčnoj, Štejn, Vasjukov i drugi — bilo je neizmjerno prijatno.

Prisjećam se još jednog dostignuća na tom polju. U Čehoslovačkoj se neko vrijeme, u za njih radosnu godišnjicu Velike oktobarske socijalističke revolucije, takođe organizovalo veliko blic-takmičenje — i takođe, što je za ovu prič u izuzetno važno, dvokružno. Godine 1973. na to takmičenje u Plzen poslali su Mihaila Talja i mene iz Sportskog komiteta, a drugim kanalom stigla je čitava grupa šahista sa MGU-a, predvođena Borisom Guljkom. Prvog dana sve je bilo pristojno i svečano: uz prisustvo zvaničnika, svečane govore i druge neizbježne atribute sličnih događaja. I borba je bila žestoka i gusta. Ali nakon završetka prve polovine turnira održan je zvanični prijem učesnika u opštini, zatim posjeta čuvenoj pivari, gdje degustacija nije bila ograničena samo na pivo, a onda je već počela i „samodjelatnost“...

Stigao sam u hotel u četiri sata ujutro, ali ne mislim da sam bio posljednji. Iz nepoznatog razloga  početak drugog kruga bio je zakazan za osam časova ujutro, što je unijelo ozbiljne korekcije u dalji tok borbe. Vlastimil Jansa, jedan od lidera prvog dana, počeo je drugi krug sa šest poraza. I kod ostalih favorita primjećivale su se oscilacije neshvatljive za spoljnjeg posmatrača. Ja sam, međutim, časno izdržao preopterećenja, osvojivši turnir i prestigavši slavnog bivšeg svjetskog prvaka ne samo po broju osvojenih poena.

Međuzonski fijasko

Sljedeća godina trebalo je da protekne u znaku međuzonskog turnira — prvog u mojoj karijeri. Spremao sam se kao nikada ranije. Neposredno prije turnira održan je čak i pripremno-trening kamp u Sočiju. Nakon gubitka titule svjetskog prvaka šahovskom rukovodstvu je trebalo nalaziti nove organizacione forme. Jedna od takvih novina bilo je osnivanje posebne laboratorije pod rukovodstvom Vladimira Alatorceva. Učesnici kampa postali su prvi „pacijenti“ te ustanove. Na nama su isprobavani razni psihološki testovi, nakon čega su se izricale stroge naučne preporuke. Meni je, recimo, bilo propisano da ubrzavam tempo igre oko 21. poteza. Nažalost, nisam dovoljno ozbiljno shvatio tako dragocjene savjete. Mom skepticizmu doprinio je i Boris Guljko, koji mi je u Sočiju pomagao. Po struci psiholog, smatrao je čitav taj poduhvat čistim šarlatanstvom. Borja je u to vrijeme uopšte bio izuzetno lagan čovjek; činilo se čak da mu ta lakoća, ponekad prelazeći u lakomislenost, smeta da se potpuno ostvari u šahu. Vrijeme je dokazalo moju grešku. Već uskoro Guljko je munjevito ušao u red najboljih šahista zemlje, a 1977. godine postao je, zajedno sa Josifom Dorfmanom, šampion SSSR-a.

Ni njegov život nije se lako odvijao. Pokušavajući da emigrira iz Sovjetskog Saveza, izgubio je u borbi s vlastima svojih najboljih sedam godina. Šah je neko vrijeme bio potisnut u drugi plan, a na vrh se ponovo popeo već na Zapadu.

FIDE je još jednom promijenila sistem prvenstava svijeta i sada su postojala dva međuzonska turnira. Po opštem mišljenju, sastav lenjingradskog turnira, gdje je meni pripalo da igram, bio je očigledno jači od petropoliskog. Bent Larsen čak je prijetio da će, u znak protesta, odbiti učešće, ali je ipak doputovao u Lenjingrad. Za zvanične favorite važili su i dalje Larsen, kao i Talj i Korčnoj. Ogromno interesovanje izazivalo je učešće Karpova, koji je postao glavna nada sovjetskog šaha. Uobičajena praksa onih godina — prinudno žrijebanje igrača iz iste zemlje u prva kola — zadržala se i ovoga puta, tako da mi je start bio težak. Uzimajući u obzir tu okolnost i uspješno iskustvo Aljehinovog memorijala, turnirska taktika se sama nametala: u prvim kolima igrati mirno, suzdržano, po mogućnosti izbjegavati rizik, a kasnije djelovati odlučnije prema okolnostima.

Međuzonski turnir, Lenjingrad 1973. godine.
U tom trenutku Bent Larsen još je bio rival Korčnoju

Međutim, te okolnosti su se razvile krajnje nepovoljno. Već prva partija srušila je zamišljeni scenario. Nisam uspio pravilno da se pripremim za borbu protiv Korčnoja. S jedne strane, prema prethodnom planu trebalo je odigrati pouzdanije, isključujući mogućnost poraza. S druge, bilo je primamljivo pokušati pobijediti bijelima jednog od favorita, utoliko više što je rezultat naših ranijih duela ulivao optimizam. Takvo dvostruko stanje bilo je najgori mogući izbor. Iskusni Viktor L’vovič vjerovatno je osjetio moju nesigurnost: uzeo je žrtvovanog pješaka u otvaranju, dajući zauzvrat inicijativu. Da sam bio podešen na beskompromisnu borbu, o takvoj poziciji mogao bih samo sanjati. A ovako — čitavu partiju odigrao sam krajnje neodlučno, pa je samim tim i poraz bio sasvim zaslužen. Razočaran neuspjehom, i sledeće partije protiv sunarodnika odigrao sam u istom agresivno-nesigurnom stilu.

Katastrofalan start — pola poena iz pet partija — unaprijed je odredio konačno fijasko. Favoriti su nastupili različito: Larsenu nije pomogao ni blistav početak, dok se Talj, naprotiv, od samog početka našao u lošem fizičkom stanju. Solirali su dvojica Lenjingrađana, koji su tada još sarađivali — Korčnoj i Karpov. Njihovi ljudski putevi potpuno su se razišli kasnije, poslije finalnog meča kandidata koji se, kako se ispostavilo, pretvorio u meč za titulu svjetskog prvaka. Sastav tog finalnog meča, usput rečeno, posredno je odgovorio i na pitanje koji je od međuzonskih turnira bio jači.

Ja sam se, ipak, nakon turnira našao u toliko potištenom stanju da sam, po inerciji, kao što se to obično dešava, napravio još jednu ozbiljnu grešku — odbio sam da igram za reprezentaciju koja je uskoro trebalo da otputuje u Englesku na ekipno prvenstvo Evrope. Viktor Davidovič Baturinski, tadašnji arbitar sudbina sovjetskog šaha, odnosio se prema meni blagonaklono — ipak je i on bio iz Odese. Ali me nije odgovarao —za mjesta u reprezentaciji SSSR-a uvijek je bilo mnogo pretendenata. Car malog, ali prilično uticajnog šahovskog carstva (jedan od njegovih nadimaka među igračima i bio je — Car), u kojem su mu mnogi istaknuti velemajstori bili vjerni podanici, Viktor Davidovič je istovremeno bio iskusan i vješt dvorski čovjek, trudeći se da slijedi liniju partije, predosjeti i preduhitri mišljenje rukovodstva. Dramatična, složena i dvosmislena figura, on je sigurno upravljao svojim nimalo jednostavnim domenom.

Viktor Davidovič Baturinski takođe je bio rodom iz Odese.
Odesa, 1974. godina.

Poslije međuzonskog je prošlo već neko vrijeme; lizao sam rane u odeskoj vikendici, pomalo žaleći zbog svoje spontane odluke, kad se iznenada pojavio glasnik s naredbom da hitno letim u Moskvu, a odatle u Englesku, za ekipom koja je već otputovala. O tragičnom razlogu žurbe saznao sam nešto kasnije. Bukvalno uoči polijetanja, u hotelu je od srčanog udara preminuo Leonid Štejn. Odigrali smo jedan protiv drugog mnogo partija, zajedno nastupali za ekipu Ukrajine, ali bliskim prijateljima nikad nismo postali.

Lenja je pripadao generaciji „bosjaka“ (“šahovskih boema”) koji su činili okosnicu ukrajinske reprezentacije 60-ih godina. Najsvjetliji i najharizmatičniji njihov predstavnik bio je Edik Gufeld — zapravo, Bosjak je bilo njegovo zvanično nadimak. Ali bili su tu i drugi: Jaša Juhtman, Jura Nikolajevski, Jura Koc, Emik Levin… Mladi i talentovani, samouvjereni i drski, činili su homogenu družinu istomišljenika za koje su šah bile glavna, ali nipošto jedina strast.

Igra (naravno, slengovski izraz „katka“ daleko tačnije prenosi suštinu i atmosferu tog načina provoda) do duboko u noć, neizbježna pića koja su je pratila, žene, naravno, podvale i zadirkivanja — ponekad prilično gruba — zauzimali su u njihovom životu ništa manje mjesta. Uzimane pojedinačno, te stvari su često bile i meni veoma privlačne, ali zajedno su činile isuviše eksplozivnu smjesu.

Niko iz te družine nije rekao veliku riječ u ozbiljnom šahu. Štejn, najtalentovaniji među njima, vjerovatno je bio jedini izuzetak. Dugo i teško se oslobađao tereta loših uticaja i navika. Njegov uspon nikako se ne može nazvati lakim. Višestruki prvak SSSR-a, tri puta je bio doslovno na korak od turnira kandidata, ali dvaput ga je zaustavilo besmisleno i okrutno ograničenje broja sovjetskih učesnika, a jednom ga je spriječila fatalna malerska slučajnost. Tek je njegova smrt razjasnila koliko su ga ta iskušenja koštala. Karakter je izdržao, ali ga je izdalo srce.

Evo prevoda na srpski jezik, latinicu, ijekavicu:

Leonid Štejn
Višestruki šampion SSSR-a, tri puta je bio bukvalno na korak od Turnira kandidata. 

Tako sam dospio na prvenstvo Evrope. Strogo govoreći, moje prisustvo nije bilo nužno — sovjetska ekipa bila je toliko jaka da bi se snašla i bez rezervnih igrača. Sa sportske tačke gledišta, to je ličilo na gađanje vrabaca iz topova. Spaski, Petrosjan, Korčnoj, Smislov, Talj, Geler, „razblaženi” mladima kao što su Karpov, Balašov, Kuzmin — mogli su bez problema da se bore protiv ekipe svijeta. Ali tada je svaki odlazak u kapitalističku zemlju bio događaj čak i za najveće, pa se takvim prilikama nije rasipalo.

Stigao sam do drugog kola, a već od sljedećeg dana počeli su aktivno da me uključuju u igru. Na kraju sam svih pet partija igrao crnim figurama. Četiri poena i prva ozbiljna seniorska titula malo su zasladili gorku lenjingradsku pilulu.

41.prvenstvo SSSR-a okupilo je izvanredan sastav — dovoljno je reći da je na njemu učestvovalo svih pet sovjetskih učesnika predstojećih mečeva kandidata.
Najstariji učesnik bio je legendarni Paul Petrovič Keres, a jedinu partiju s njim odigrao sam upravo na ovom turniru. Najmlađi je bio Saša Beljavski, čija je briljantna šahovska karijera tek počinjala.

Nijedan od kandidata nije ignorisao ovaj turnir, iako su im „mjesto pod suncem”, tj. putovanja u inostranstvo i druge pogodnosti, za neko vrijeme bili zagarantovani. Vjerovatno je Petrosjanu i Spaskom, koji se još nisu oporavili nakon Fišerovih poraza, bilo potrebno ozbiljno ispitivanje trenutne forme; za Korčnoja je praksa uvijek bila najbolji oblik pripreme; a Polugajevski jednostavno nije smio da odbije. Što se tiče Karpova — upravo na ovakvim turnirima sticao je neprocjenjivo iskustvo i tražio sopstveni put prema šahovskom Olimpu. Osim toga, ovo prvenstvo je istovremeno bilo i prva visoka liga. Učesnici koji bi završili u gornjoj polovini tabele obezbjeđivali su sebi učešće na sljedećem prvenstvu — važan faktor, koji su uvažavali čak i najveći.

Kandidati su dominirali u ovom turniru i sportski i kreativno. Petrosjan je igrao s neuobičajenim naporom za sebe, ali sve je nadmašio Spaski, koji je igrao doista blistavo. Bivši svjetski prvak, slomljen Fišerom, ovdje je ponovo pokazao sve dimenzije svog nevjerovatnog talenta i još jednom (ovaj put posredno) potvrdio šahovsko veličanstvo aktuelnog američkog prvaka.

Ja sam u tom sjajnom spektaklu odigrao ulogu otvorenog statiste — psihološka potištenost poslije međuzonskog fijaska još je davala do znanja o sebi. Najživlje sjećanje na turnir ostala je partija s Karpovom. Ubrzo nakon otvaranja žrtvovao sam kvalitet. Prvi talas napada se ugušio, ali se ukazala mogućnost da povratim žrtvovani materijal. Ipak, borbeni zanos me je ponio i nastavio sam da „zatežem“. Već oko dvadesetog poteza vremena na mom satu gotovo da nije bilo, i morao sam se prisjetiti preporuka „naučnika“ Alatorceva. Do tridesetog poteza Tolja me  stigao po vremenu, a za preostale poteze do kontrole imali smo najviše po minut. Kvalitet poteza, izvođenih munjevitom brzinom, nije bio tako loš, i razmjena udaraca završila se mirom.

Na kraju godine sreća mi se ipak osmjehnula — dospio sam na međunarodni turnir u Madridu. Kao glavno jelo od strane Saveza tamo je otišao Karpov, garnirung za organizatore bio je njegov trener Furman, a ja vjerovatno kao neobavezni desert. Već tada je odnos rukovodstva prema mladoj zvijezdi u usponu bio poseban, i pred početak mečeva kandidata, naravno, mogao je birati saputnika. Imali smo odlične odnose, pa moja kandidatura nije izazvala prigovore.

Početak je, istina, bio mučan. Još u Odesi sam zakačio neku tešku infekciju, odležao bolestan nekoliko dana prije polaska u Moskvu, a i u Madridu sam prva kola bio u somnambulnom stanju. Bolovao sam, kao i svi normalni ljudi, i ranije. Dešavala su se i ispadanja usred turnira, što je takođe bilo gotovo neizbježno uz tadašnji sporiji tempo igre. Ali ovaj put sam prvi put osjetio posebno stanje odvojenosti od spoljnog svijeta, prirodnog uranjanja u samoga sebe. Jasno je da je tome doprinijela bolest preležana na nogama — odbrambeni sistemi organizma su proradili. Za punokrvni život energije nije bilo dovoljno, pa je sva odlazila na šah. Kasnije sam pokušavao da postignem to granično stanje vještački, ali madridski trans nikada nisam uspio potpuno da ponovim.

Karpov i Furman su startovali bolje od mene, ali su takođe zaostajali za liderima — Ulmanom i Hortom. Uopšte, sastav turnira bio je izvanredan. Izdvajao se Lajoš Portiš, tih godina jedan od najjačih velemajstora svijeta; Ljubojević i Anderson bili su lideri nove generacije Zapada, a pažnju je privlačio i Amerikanac Volter Braun svojom igrom i ekstravagantnim ponašanjem.

Žrijeb je htio da Tolja i Semjon Abramovič budu susjedi na turnirskoj tabeli i povremeno su zadavali dvostruke udare. Upravo tako je na finišu bio slomljen Ulman. Na kraju je Karpov osvojio turnir, a njegov trener zauzeo treće mjesto.

Moja turnirska sudbina naglo se promijenila nakon pobjede u devetom kolu protiv Portiša (partija br. 7). Uspio sam da vežem još nekoliko pobjeda i da se uguram između dvojice Lenjingrađana. Trener i njegov učenik predstavljali su zabavan par. Furman je tokom turnira napunio 53 godine, ali izgledao je i starije. Tolji je bilo 22, ali je izgledao kao sasvim mladić. Ipak, u tom paru sve je određivao mlađi. Tolja je za Semjona Abramoviča bio poput voljenog sina, koji je ostvario njegove najambicioznije očinske snove. Mislim da ni kasnije Karpov prema ijednom od svojih brojnih pomoćnika nije gajio tako iskrena i topla osjećanja kao prema svom glavnom mentoru.

Nisu bili samo izuzetno korisni jedan drugom u profesionalnom smislu (tih godina se ispoljio ne samo genij dvanaestog svjetskog šampiona, nego je i već ostarjeli trener zaigrao s mladalačkom energijom i snagom), nego su bili i ljudski veoma bliski.

Nažalost, svoje najvažnije mečeve Karpov je vodio već bez vjernog pomoćnika. Smrtonosna bolest, koja je Furmana poštedjela 1966. godine, sustigla ga je dvanaest godina kasnije.

SVOJ MEĐU TUĐIMA

Život je, u međuvremenu, tekao dalje, i sve veće mjesto u njemu zauzimala je svakodnevica — razna obavezna takmičenja. Plata je morala da se opravda, i premda se igranje za okrug negdje u Rostovu ili Vladivostoku teško može uporediti s marširanjem na platou, ja sam to ipak upoređivao s Madridom ili Buenos Ajresom. Ipak, događali su se i praznici — uvijek neočekivani, pa samim tim dvostruko prijatni. Godine 1974. praznik se zvao IBM turnir u Amsterdamu. Tamo smo otputovali Efim Petrovic Geler i ja.

To je bio tradicionalni turnir s dobrim nagradama i solidnom organizacijom, i dospjeti na njega bila je, naravno, velika sreća. Naš hotel bio je smješten u samom centru, pa smo, jedva pobacavši stvari u sobe, krenuli u šetnju. U to vrijeme ruski jezik u Amsterdamu nije bio tako uobičajen kao danas, ali neko nas je dozvao bukvalno poslije par koraka. Ispostavilo se da je to bio Gena Sosonko, stari prijatelj, koji je takođe igrao na turniru. Ne sjećam se više da li se njegovo ime pojavljivalo na spisku koji su organizatori poslali u Moskvu, ili su mudro prećutali njegovo učešće. Tada su slična iznenađenja izazivala pojačanu nervozu u odgovarajućim odjeljenjima odgovarajućih ministarstava.

Gena je nedugo prije toga napustio rodni kraj, a predstojeći turnir bio je jedno od njegovih prvih ozbiljnih šahovskih iskušenja u novom životu. U Savezu smo nerijetko stajali na suprotnim stranama barikada — 1970. u Rigi pomagao je Viktoru Korčnoju da me pretekne na prvenstvu zemlje, a 1971. me pobijedio i kao trenera u meču tog istog Korčnoja s Gelerom — ali to nikako nije smetalo našem prijateljstvu. A prije toga blisko je sarađivao s Mihailom Taljem. Inteligencija, lakoća u komunikaciji, u kombinaciji s ozbiljnim teorijskim znanjem i odličnim pamćenjem, činili su ga sjajnim pomoćnikom najistaknutijim šahistima.

Činilo se da ga takva uloga u šahu sasvim zadovoljava; čuveni „instinkt ubice“, neophodan za opstanak u sovjetskom šahu, u njemu je potpuno izostajao. Proveli smo stotine sati razgovarajući o najrazličitijim temama, ali nikada nismo raspravljali zašto je otišao — odgovori su bili isuviše očigledni. Sada mislim da je za njega važnije bilo „zašto“, a pitanje čime će se baviti na Zapadu bilo je sekundarno. Štaviše, pretpostavljam da uopšte nije planirao da poveže svoj novi život sa šahom. Ali od nečega se moralo početi, pa je odigrao najprije u blicu, zatim u nekom amaterskom turniru...

Nevjerovatno brzo postao je član holandske olimpijske reprezentacije. Ispostavilo se da se može uspijevati igrajući „čist“ šah, ne sileći ni sebe, ni poziciju. A duboko profesionalni pristup u kombinaciji s odličnom teorijskom pripremom stvorili su mu sasvim posebnu reputaciju. Uskoro je postao velemajstor i stalni učesnik superturnira, od kojih se većina tada održavala u Holandiji.

Pored toga, zauzeo je potpuno jedinstvenu poziciju čovjeka koji je jednako potreban i organizatorima turnira, i sovjetskim učesnicima. Za Holanđane je postao prevodilac — ne u utilitarnom smislu, iako je i u tom svojstvu povremeno nastupao, nego u mnogo širem. Bez sovjetskih šahista nije mogao proći nijedan superturnir, ali razumjeti Sportski komitet i Šahovsku federaciju SSSR-a bilo je moguće samo ako instinktivno razumiješ homo sovieticus. Gena je postao upravo takav jedinstveni stručnjak.

A možda još važnije: dozvoljena emigracija, koja je uz to bila dostupna daleko ne svima,

Genna Sosonko.
Sa šahom, ali bez mučnih pobjeda i poraza.
Tilburg, 1994.

Tek je počinjalo vrijeme dozvoljenih emigracija, a o masovnoj seobi sovjetskih šahista, koja će mnogo kasnije preplaviti Zapad, niko nije ni slutio. Ali svi su se već zagledali i odmjeravali tu tuđu, ali nevjerovatno privlačnu stvarnost. Genna je svojim izgledom i manirima plejboja stvarao iluziju lakoće mogućeg prelaska. Činilo se, gledajući ga, da se jezičke poteškoće rješavaju same od sebe, da svakodnevni problemi ne postoje. A sa šahom je, navodno, bilo sasvim jednostavno — jer kod kuće su svi oni (a sada su u istim turnirima sa Sosonkom igrali samo najbolji od najboljih) bili u potpuno drugačijoj „težinskoj kategoriji“.

Samo Genna zna kakvom mu se cijenom isplatila i ta prividna lakoća postojanja, i šahovske pobjede. Nasilje nad sopstvenom prirodom on je, u jednom trenutku, sam i prekinuo, dostigavši cilj koji je sebi postavio. Možda je baš taj novi život, slobodan i nezavisan — sa šahom, ali bez mučnih pobjeda i poraza — i bio onaj zbog kojeg je prije 35 godina krenuo na nepoznato putovanje?

Ali sve je to bilo kasnije, a zasad smo igrali u turniru, provodeći vrijeme veselo i bezbrižno između partija. Danas shvatam da je samo za mene to vrijeme bilo amsterdamski raspust, dok je za mog prijatelja to bio težak period kolebanja i potrage za svojim mjestom u životu. Upravo zahvaljujući Geni, taj turnir postao je jedan od najlakših i najsvjetlijih u mojoj biografiji. Napokon sam uživao u samoj igri, a ne samo u osvojenim poenima i prolascima u sljedeći krug beskrajnih kvalifikacija. Vjerovatno je i sama atmosfera Amsterdama doprinosila osjećanju unutrašnje slobode. Nije slučajno da je baš u tom gradu Viktor Korčnoj napravio svoj izbor, postavši Zlodej (Zlikovac).

Sve je vodilo ka tome da postanem pobjednik turnira. Remi u posljednjem kolu garantovao mi je samostalno prvo mjesto, ali sam izgubio. Izgubio sam od zemljaka i saputnika na ovom putovanju, Efima Gelera. On je igrao loše tokom turnira, i tek ga je ta pobjeda izvela u minimalan plus. Mene su, pak, usljed poraza dostigli Ivkov i Jansa.

Lični poraz je uvijek tragedija. Ponekad zaboravljiva za par dana, a nekad ostavlja trag na čitav život. Istovremeno, poraz je neizbježni dio svakog sporta, a u šahu zna biti još bolniji, jer može poništiti rezultate stvaralačkog truda. Pobjeda se, pak, gotovo uvijek doživljava kao nešto samo po sebi razumljivo, ma koliko se nepravednom činila vašem protivniku. Ovdje uvijek postoje dvije istine — kao i u stvarnom životu. Ali stvarnost je ipak bliža umjetnosti, gdje kriteriji uspjeha i gubitka nisu tako neumoljivo strogi. Kao što bi moj nastavnik tehničkog crtanja govorio, dijeleći ocijenjene domaće zadatke: „Ti si genije, pet.“ Sljedeći bi dobio istu ocjenu. A meni bi najčešće pripalo: „I tebi pet, ali ti nisi genije.“

U šahovskoj partiji, međutim, na svakog pobjednika nužno dolazi jedan poraženi — samo crno i bijelo, dvije strane medalje.

I izgledom i stilom igre idol moje mladosti djelovao je monumentalno. Tokom partije mogao je podsjećati na rimskog vojskovođu — i savršenim, snažnim profilom, i skladnošću strateških planova.

Efim Geler.
I izgled, i stil igre idola moje mladosti ostavljali su monumentalni utisak.

Nisu blistali na turniru ni drugi favoriti — Beljavski, Psahis, Dorfman. Zato su se odlično pokazali moji zemljaci Konstantin Lerner i Vjačeslav Ejngorn, koji su zauzeli drugo i treće mjesto. Sa obojicom sam dosta radio posljednjih godina: i analizirali smo, i igrali trening-partije. Zajednički rad je, izgleda, bio koristan ne samo meni.

Uspjeh na prvenstvu bio je vrhunac Kostine karijere. Za Ejngorna je nastup u Lavovu bio debi, i to prilično kasni čak i po predkompjuterskim standardima. Možda zato u njegovoj igri nije bilo ni traga one bojažljivosti koja je često svojstvena debitantima. Naredne godine su potvrdile da njegov prvi uspjeh nije bio slučajan. A naročito uspješno Slava je igrao na prvenstvima SSSR-a, pokazujući stabilno visoke rezultate.

Glavno otkrovenje turnira bila je igra dvadesetogodišnjeg Andreja Sokolova, koji je već iz prvog pokušaja postao prvak zemlje. Na čudesan način u njemu su se spojili energija i polet mladosti s dubokim i za njegove godine neuobičajeno objektivnim razumijevanjem pozicije. Njegova zvijezda se uzdigla zapanjujuće brzo — već poslije tri godine igrao je u finalnom meču kandidata. I samo je iskusni Karpov uspio da zaustavi nagli uspon mladog Moskovljanina. Naletjevši na zid, Andrej je vidljivo klonuo, i njegovi rezultati su polako, ali uporno krenuli naniže. Sasvim neočekivano, vjetar sreće nije toliko promijenio smjer koliko je jednostavno utihnuo. A mladi kapiten se zbunio.

Već se bio navikao na povoljan vjetar i nije uspio da se prilagodi drugim izvorima energije. Sokolov, koji već dugo igra pod francuskom zastavom, i dalje je jak velemajstor, ali njegov nevjerovatni uspon ostao je u prošlosti.

Sledeći događaj te godine zauzima počasno mjesto u mojoj šahovskoj biografiji. Meč reprezentacija SSSR-a protiv reprezentacije ostatka svijeta, održan 1970. godine u Beogradu, izazvao je ogroman odjek u čitavom svijetu. Poslije 14 godina odigran je revanš-meč, ali je reakcija na njega bila znatno slabija. I nije stvar u tome što se odnos snaga u šahovskom svijetu bitno promijenio tokom proteklih godina. Ideja meča 1984. godine uopšte je nastala prilično slučajno. Poslije skandaloznih događaja u kandidatskom meču Korčnoj — Kasparov, između sovjetskog sportskog rukovodstva i predsjednika FIDE Kampomanesa ostala su neriješena finansijska pitanja. Ona su se ticala ne samo zvanične kazne izrečene Šahovskoj federaciji SSSR-a, već i ličnog učešća Filipinca u rješavanju tog osjetljivog sukoba. Tako da je istorijski meč, u izvjesnom smislu, bio zgodna forma međusobnih obračuna. To se, naravno, odrazilo na organizaciju takmičenja. Ako se meč u Beogradu pretvorio u svjetski praznik šaha, ovdje je glavni bio sam čin održavanja, a sve ostalo bilo je u drugom planu.

U početku se planiralo da se revanš–meč održi u Rimu, ali je događaj propao. Zatim se u posljednjem trenutku pojavio London, i tamo se sovjetska ekipa uputila krajem juna. Kao i uvijek, mnogo rasprava i sukoba izazvao je sastav ekipe i raspodjela po tablama. Istina, to se nije ticalo lidera — Karpova i Kasparova. Ali je za treću tablu već buknula borba. Formalno, treći šahista svijeta u tom trenutku bio je Smislov, učesnik finalnog meča kandidata, ali je i Polugajevski imao svoje adute. Pikantnost ovom sporu davala je okolnost da nijedan od njih ujedno nije žudio za susretom s Korčnojem, koji je kod protivnika bio prijavljen na treću tablu. Na kraju je u tom dvoboju prevagu odnio mlađi po godinama. Spaskog, koji je živio u Francuskoj, u ekipu nisu uvrstili, a u posljednjem trenutku bolesnog Petrosjana zamijenio je Jurij Razuvajev. Vjerovatno ni kod naših protivnika nije sve teklo glatko. U svakom slučaju, Portiš je odbio učešće, a legendarni Larsen, koji je predvodio ekipu svijeta u Beogradu, bio je poslat među rezerve.

Kod Engleza se organizacijom meča bavio velemajstor Rajmond Kin. I tu se žurba osjećala u svemu. Igralo se na prostoru bivših dokova, daleko i od hotela i od centra Londona. Igraonica je bila tijesna i zagušljiva prostorija u kojoj za gledaoce jednostavno nije bilo mjesta. Sticao se utisak da je osnovni zadatak svih koji su učestvovali u organizaciji meča bio da se ove obaveze što prije i što jeftinije riješe.

Materijalna motivacija sovjetske ekipe bila je više nego skromna — za pobjedu u istorijskom dvoboju Sportkomitet je obećao po 1000 dolara po glavi. Moglo se samo nagađati kome je pripao lavovski dio budžeta.

U prvom kolu kapiteni su postavili osnovne sastave. Kod nas su igrali Karpov, Kasparov, Polugajevski, Smislov, Vaganjan, Beljavski, Talj, Razuvajev, Jusupov i Sokolov, a njima su se suprotstavili Anderson, Timman, Korčnoj, Ljubojević, Ribli, Seiravan, Nann, Hibner, Majls i Torre. U rezervi su ostali Tukmakov i Romanišin u našoj ekipi, Larsen i Čandler kod protivnika.

Početni meč se teško razvijao. Izgubili su Smislov i Sokolov, i tek pri doigravanju sovjetska ekipa je uspjela da izjednači rezultat. Karpov je u svom prepoznatljivom stilu nadigrao u to vrijeme neprobojnog Andersona, a Beljavski je realizovao višak figure protiv Seiravana. Naša ekipa je povela drugog dana. Istina, Polugajevski nije izdržao crnima protiv Korčnoja, ali sam ja uspio uspješno zamijeniti Smislova i pobijediti Ljubojevića (partija br. 39). Ponovo je pobijedio Beljavski, a Sokolov se revanširao Torreu. Treće kolo je, činilo se, ubilo svaku intrigu u meču. Jedina Taljeva pobjeda nad Nannom povećala je prednost naše ekipe na tri poena. Meni je pošlo za rukom da spasim veoma sumnjivu poziciju protiv Ljubojevića.

Kao što često biva u situacijama kada je glavni zadatak već riješen, posljednjeg dana su se pojavili problemi sa sastavom za igru. Polugajevski, koji je dan ranije brzo remizirao bijelima, kategorički je odbio da igra protiv Korčnoja crnima. A uopšte, onih koji nisu željeli da igraju u posljednjem kolu bilo je više od dvojice. Sudbina meča konačno se odlučila tek pri doigravanju: naša ekipa je pobijedila s prednošću od dva poena, premda je u jednom trenutku situacija postala zabrinjavajuća. Meni je uspjelo da crnima dobijem perspektivnu poziciju protiv Korčnoja, ali je u nastaloj situaciji odlučeno da se ne rizikuje. Kako god bilo, meč smo dobili. Čast sovjetske šahovske škole još jednom je bila odbranjena. Što se mene tiče, uspješan nastup u Londonu praktično mi je garantovao mjesto u olimpijskoj ekipi.

Pred Olimpijadu sam još stigao da zaigram u Tilburgu. To je bio prvi superturnir u inostranstvu na kojem sam imao priliku da nastupim. Istina, na njemu nisu učestvovali Karpov i Kasparov, zauzeti mečom za svjetsku titulu, ali upravo tom okolnošću i dugujem svoju sreću. U tim godinama turnira ekstra–klase u svijetu je bilo vrlo malo — samo Bugojno, Tilburg i Linares, pri čemu su Španci svoj turnir tada održavali svake druge godine. Tako da je običnom sovjetskom velemajstoru bilo praktično nemoguće da se nađe na tim takmičenjima. Od Saveza su sa mnom u Holandiju otišli Smislov i Beljavski. Zapad je bio predstavljen svojim najjačim snagama.

Pravo na neuspjeh nisam imao, pa sam odlučio da igram solidno i uzdržano. U cjelini, plan je uspio. Dvije partije sam uspio da dobijem, a ostale su završene remijem. Na turniru je pobijedio Majls, a ja sam podijelio drugo mjesto s Beljavskim, Riblijem i Hibnerom.

Ali turnir u Tilburgu zapamtio sam ne samo po dobrom rezultatu. Po povratku u Otadžbinu očekivao me u Sportskom komitetu SSSR-a finansijski izvještaj — kako se ispostavilo, najduži u mom životu. Stvar je bila u tome što u Holandiju nisu otputovala samo trojica sovjetskih velemajstora, već i zvanična delegacija, kojoj je, shodno tome, pripadao i ne manje zvanični rukovodilac. U to vrijeme uz sovjetske ekipe obično je išao čitav štab pratećih lica na čelu s rukovodiocem, supervizorom iz Organa, prevodiocem koji je bio neposredno podređen supervizoru, i drugim, ništa manje važnim osobama. Na ličnim turnirima, pak, u cilju uštede državnih sredstava, po pravilu se snalazilo sa unutrašnjim rezervama. Nije mi bilo prvi put da obavljam tu odgovornu ulogu. U opterećujućem društvenom zaduženju pokazale su se i pozitivne strane. Često bi u svakom pogledu predivne kolege primjetno mijenjale ponašanje čim bi zadobile makar simboličnu vlast. Sa samim sobom, pak, kao rukovodiocem, bilo je mnogo lakše naći zajednički jezik. Obaveza blagajnika takođe me nije zbunjivala — iz istih razloga.

U računovodstvu Sportkomiteta obično sam polagao račun iz prvog pokušaja, što nije polazilo za rukom mnogima. Zato i nije čudno što su mene postavili za šefa naše male delegacije.

Ipak, postojala je jedna sitnica koja me mučila od samog početka. Upravo uoči našeg puta usvojena je bila dopuna koja se ticala prihoda šahista. Instrukcija, koja je važila od početka sedamdesetih godina, određivala je ovakav sistem raspodjele nagrada: suma do 500 valutnih rubalja (što je godinama bilo ekvivalentno otprilike 800 američkih dolara) nije se oporezivala, a valuta preko toga dijelila se napola sa Sportkomitetom — pri čemu su se za predate dolare u računovodstvu isplaćivali obične rublje, već po nepovoljnom, obrnutom kursu. U odnosu na šahiste pokazivala se tada iznenađujuća tolerantnost, s obzirom na to da je sve troškove putovanja snosila država. Kasnije su u osnovnu cifru bili uključeni i startni honorari, o kojima se isprva stidljivo ćutalo, pa su zato u cijelosti pripadali velemajstorima. Ali bukvalno uoči turnira u Tilburgu sportsko rukovodstvo, kome prihodi šahista nisu davali mira, odlučilo je da startne honorare oduzima u potpunosti.

Odlučio sam da se borim. Ne sjećam se više tačno koje sam argumente navodio u brojnim objašnjenjima i pri ličnim susretima s rukovodstvom, ali borba s neizvjesnim ishodom trajala je pola godine. Pri tome se prilično velika suma valute, koju sam bio prinuđen da nosim iz Moskve u Odesu i nazad, više puta našla u ozbiljnoj opasnosti. Jednom su me na aerodromu u Odesi zadržali kao valutnog kurira mafije u okviru neke specijalne operacije, drugi put je diplomat s prokletim novcem zamalo izgorio. Kako god bilo, iz tog sučeljavanja s vlastima izašao sam kao pobjednik — bar kada je riječ o finansijama.

Ali svojim najvećim dostignućem na tom sumnjivom polju smatram rukovodeću ulogu u meksičkoj službenoj posjeti 1988. godine. U Mazatlan je na prvenstvo svijeta u ubrzanom šahu putovala velika delegacija sovjetskih šahista predvođena Karpovom. Vremena su već bila relativno „vegetarijanska“, ali je u ovom slučaju rukovodilac bio neophodan. Takvim je bio planiran tadašnji načelnik Uprave šaha Nikolaj Krogius. U posljednjem trenutku rukovodstvo je otkazalo njegovo putovanje, i delegacija je iznenada ostala bez vođe.

Moralo se tražiti odgovarajuće ime među učesnicima, i izbor je pao na mene.

Kolege taj obrt nimalo nije zbunio — tokom turnira morali su se rješavati problemi koji su imali malo veze sa šahom. Nekome se nije dopadala soba u hotelu, drugome je hitno trebalo promijeniti povratnu kartu. Glavni problemi su, ipak, nastali po završetku turnira sa novcem od nagrada. Umjesto gotovine, koju su očekivali učesnici (i Sportski komitet), organizatori i Kampomanes, koji je rukovodio čitavim procesom, nudili su sumnjive čekove još sumnjivije banke. Rasprave su se odužile i zamalo smo zakasnili na avion. Sukob je nekako uspjelo izgladiti. Koliko god zvučalo čudno, na toj pozadini uspio sam i kao igrač da nastupim veoma dobro. Uspješno sam prošao kvalifikacije, u četvrtfinalu pobijedio Vaganjana, a tek u polufinalu izgubio od Gavrikova. Prvak je postao Karpov, koji je finalni meč s Gavrikovim odigrao neriješeno.

Te iste 1988. godine dogodila se i jedna tragikomična priča s ekipom CSKA. Meni je već ranije u sastavu armijskog kolektiva pošlo za rukom da dvaput osvojim Kup evropskih šampiona. I ovog puta je u Roterdamu sve vodilo ka ponavljanju uspjeha. Pred posljednje kolo imali smo prednost od dva poena nad najbližim pratiocima — ekipom „Honved“ iz Mađarske. Pošto smo se s njima sastajali baš u posljednjem kolu, ishod borbe djelovao je unaprijed određen: bilo je nezamislivo da izgubimo od objektivno slabije ekipe s dva poena razlike. Ali dogodilo se da sam se u vrijeme posljednjeg kola nalazio ne za tablom, nego u vozu — već sljedećeg dana počinjao je turnir u Bilu. To je bilo poznato unaprijed, ali sam otputovao mirna srca — za pobjedu je ostalo samo da se ispoštuju formalnosti.

Međutim, potcijenio sam organizacione talente armijskog rukovodstva koje je putovalo s ekipom. Do tada se nisu miješali u šahovske stvari — i sastav ekipe i podnošenje prijava bile su moje dužnosti kao kapitena. Ne znam šta ih je spriječilo da obave tu jednostavnu proceduru; vjerovatno su žurili da proslave neizbježni trijumf povjerenog im kolektiva. Kako god bilo, prijava nije podnesena, a u tom slučaju prema pravilima mora da igra osnovni sastav. Tako sam ja na prvoj tabli dobio nulu zbog nepojavljivanja, a Volođu Malanjuka, koji takođe nije trebalo da igra, jedva su pronašli već nakon početka kola. Potpuno demoralisana ekipa s velikom mukom se zaustavila na ivici katastrofe, izgubivši minimalnim rezultatom. O svemu tome saznao sam kasnije, kao i o neprilikama Malanjuka, koji je u nezgodnom trenutku na banketu započeo razgovor s „izdajnikom“ Korčnojem. Tu se rukovodstvo potpuno rehabilitovalo, pokazavši i revnost i profesionalizam. Tako je treća pobjeda u Kupu ispala s prilično neprijatnim prizvukom.

U delegaciji koja je otputovala na Olimpijadu u Solun bilo je takođe dovoljno rukovodilaca i nadzornika — brojala je 23 osobe, od kojih je igrača (muškaraca i žena) bilo svega 10. Muška ekipa bez Karpova i Kasparova, koji su i dalje bili zauzeti međusobnim mečom, nije djelovala tako moćno. Uz to, Beljavski, koji je postao njen lider, na pripremama je slomio ruku. Ali prave borbe, na kakvu smo se već navikli na posljednjim Olimpijadama, ovoga puta nije bilo. Naša ekipa se već od starta naglo odvojila, a nakon pobjede nad glavnim konkurentima Mađarima rezultatom 4:0 postalo je jasno da nas ništa ne može zaustaviti.

Blistavu igru demonstrirao je „ranjeni“ Beljavski. Nevjerovatna karijera Saše zaslužuje da se o njoj govori detaljnije. Nesumnjivo nadaren šahista, on se ipak nije isticao među šahovskom elitom nekom posebnom blistavošću talenta. Prije bi se moglo reći da je bio poznat po svom nepokolebljivom karakteru, koji mu je pomagao u najtežim sportskim situacijama. Imao je i analitički um, koji mu je omogućavao da iz neuspjeha izvuče maksimum. Godine 1973, kao sasvim mlad debitant, našao se na dnu tabele prvenstva SSSR-a, ali mu je bila potrebna samo jedna godina da napravi ogroman skok do svoje prve šampionske titule. Poznata je bila njegova kolosalna radna sposobnost i u pripremi, i tokom partije. Ali meni je i dalje bilo teško da do kraja razumijem tajnu njegovih uspjeha. Naši dvoboji su češće išli u moju korist; ništa iznenađujuće ili zapanjujuće nije se otkrivalo ni pri analizi njegovih partija. Dublji razlog otkrio se mnogo kasnije. Tvrdoglavost — osobina koju sam ja uvijek smatrao manom i u životu i u šahu — na čudesan način ispostavila se kao ogroman resurs napredovanja. Često me zadivljivalo kako je Saša, s upornošću dostojnom čini se boljeg usmjerenja, ponavljao iznova i iznova teške sisteme otvaranja. Znao je izgubiti nekoliko partija zaredom u istom varijantu španske ili daminog gambita, ali je opet birao iste šeme, primjenjujući pojačanja i ponovo suočavajući se s teškoćama. To nisam mogao razumjeti. Moje geslo otvaranja, naprotiv, bilo je lakoća i „svejednost“. Najvažnije mi je bilo iznenaditi protivnika, prirediti mu nešto neočekivano u početku partije. Takav pristup je često donosio uspjeh, ali do prave dubine rijetko se stizalo.

Beljavski je, pak, s vremenom počinjao da osjeća svoje omiljene sisteme vrhovima prstiju i, naravno, to mu je donosilo opipljive plodove na duge staze. Još jasniji primjer tvrdoglavosti, preobražene u stvaralačku principijelnost, predstavljao je velemajstor Jevgenij Svešnikov. Sjećam se kakvim je podsmjesima bio izložen na prvenstvu 1973. godine zbog svoje privrženosti varijanti sicilijanske odbrane koja je spolja djelovala nakazno i očigledno antipoziciono. Ali ni ironični komentari autoriteta, ni surovi porazi nisu uspjeli da pobijede njegovu neobičnu ljubav. Naravno, upravo svojom stvaralačkom principijelnošću (ili tvrdoglavošću, ako hoćete) šahovski svijet duguje postojanje jednog od najpopularnijih sistema otvaranja. I još jedna prednost datog pristupa: u ratu, braneći rodno ognjište, vojnici pokazuju daleko veću izdržljivost i herojstvo nego osvajajući lijepe, ali tuđe gradove. Tako je i u šahu: braneći izranjavane bastione sopstvene čeljabinske varijante ili ukopavajući se u zemlji do bola bliskog čigorinskog sistema — i borba je žešća, i pobjede su radosnije.

Jer to nisu samo poeni, već dobijene stvaralačke rasprave koje nadahnjuju i daju snagu za dalji napredak.

Olimpijada ’84 bila je jedan od zvjezdanih trenutaka Beljavskog. U Solunu je briljirao i Vaganjan, koji je na trećoj tabli razbijao sve redom. Sa takva dva razarača, zadatak ostatka ekipe — Polugajevskog, mene, Jusupova i Sokolova — bio je mnogo lakši. Tim prije što je to bio rijedak slučaj da niko nije ispao iz ekipe zbog loše forme. Naša pobjeda postala je očigledna mnogo prije posljednjeg kola, a razlika u odnosu na drugoplasirane iznosila je četiri poena! Tako da je olimpijsko zlato došlo začuđujuće lako.

PERESTROJKA

Zonsko prvenstvo zemlje u Rigi nije mi donijelo željenu kartu za među­zonski turnir. Igrao sam ne tako loše, ali to se pokazalo nedovoljnim da bih se ozbiljno borio za prolaz. Ako ne računam to razočaranje, godina 1985. za mene se prilično uspješno završila. Uspio sam na čudesan način da osvojim prvi u mojoj biografiji međunarodni turnir po švajcarskom sistemu u Luganu. Pred posljednje kolo imao sam pola poena više od jedanaestorice pratilaca, od kojih su većina bili velemajstori — open turniri u Luganu bili su veoma jaki. Remiziravši s jednim od njih, Nannom, nisam ni pretpostavljao da ću ostati usamljeni lider — ali upravo tako se i dogodilo. Poslije nekoliko godina, kada sam postao redovan učesnik švajcaraca, prestao sam se ičemu čuditi. Uspio sam da pobijedim i na solidnom turniru po sastavu u Mađarskoj. U aktiv sam mogao upisati i treće mjesto na jakom međunarodnom turniru u Moskvi.

Sljedeće godine nisam igrao u višoj ligi. Želio sam malo da se odmorim, jer je novi ciklus ponovo bio kvalifikacioni za svjetsko prvenstvo. A da bih u njega ušao, bilo je potrebno da se pređe prepreka prve lige, što mi ranije nije uvijek uspijevalo. Taj ispit me čekao u novembru, a u proljeće sam prvi put posjetio Indiju. Turnir se nije mogao nazvati izuzetnim: osim najboljih indijskih šahista — što tada još nije bilo garancija međunarodnog kvaliteta — u njemu su učestvovala i tri sovjetska šahista: osim mene, Sergej Makaričev i Semjon Palatnik. Gotovo do samog kraja sve se odvijalo iznenađujuće lako.

Nesumnjivo, talenat mladića ostavljao je snažan utisak, ali je tada bilo teško pretpostaviti da će se za samo četiri godine Anand naći u redu kandidata za svjetsku titulu. 

Nju Delhi, 1986. godina. Višvanatan Anand — desno u prvom planu, a iza njega sovjetska delegacija: Sergej Makaričev, autor i Semjon Palatnik

Poslije devet kola imao sam osam poena, uključujući i dva brza remija sa sunarodnicima. U pretposljednjem kolu trebalo je da igram bijelima protiv dječaka na koga do tada nisam obraćao posebnu pažnju. Istina, igrao je izuzetno brzo, ali se nalazio u sredini tabele. Došavši po još jedan lagan poen, zaista sam se vrlo brzo „oslobodio“ — već negdje poslije dva sata bio sam nadigran po svim zakonima positionog majstorstva, pri čemu je Anand (a bio je to, naravno, on) potrošio na partiju ne više od pola sata. Turnir sam ipak osvojio, ali poraza takve vrste u mojoj praksi, možda, nikada nije bilo. Nesumnjivi talenat mladića ostavljao je snažan utisak, ali je tada bilo teško pretpostaviti da će se već za četiri godine Anand naći u redu kandidata za svjetsku titulu.

Prva liga u Kujbiševu, sada poznatom kao Samara, okupila je, kao i uvijek, ujednačen i jak sastav. Istina, sada spisak imena izgleda mnogo impresivnije nego prije dvadeset godina. Mnogi od danas poznatih, pa čak i čuvenih šahista tada su bili samo mladi majstori, ali su igrali ne mnogo slabije nego u svojim najboljim godinama. Dovoljno je navesti imena Halifmana, Elvesta, Olja, Azmajparašvilija, Ermolinskog, Kajdanova, Novikova, Huzmana, da se i ne govori o velemajstorima koji su igrali u Samari. Neki više nisu živi, a većina je daleko... Turnir se za mene, na iznenađenje, odvijao lako. Uspio sam ne samo da ostvarim glavni cilj — plasman u višu ligu — nego i da osvojim turnir (iz ovog turnira je partija br. 36).

U višoj ligi narednog proljeća bilo je mnogo teže. U početku se sve odvijalo povoljno — crnima sam pobijedio Jusupova i Halifmana, i to u varijantama koje sam posebno pripremao za prvenstvo. To mi se nije često dešavalo i, izgleda, pogrešno sam protumačio tu sreću. Suviše agresivna igra bijelima dovela je do ništa manje ubjedljivih, ali mnogo neprijatnijih poraza za psihu. Tako da se konačni rezultat pokazao nedovoljnim za plasman u među­zonski turnir. Po sličnom scenariju odvijali su se i međunarodni turniri. I u Dortmundu, i u Lenjingradu, i u Sočiju igrao sam dobro, ali sam očigledno nedostajao poene. To je bilo nešto novo: obično sam u tabeli imao više poena nego što sam zasluživao po pozicijama. Činilo se da sam u čistom šahovskom smislu napredovao. Dublje je postalo razumijevanje pozicije, poboljšalo se znanje otvaranja, a igra je u cjelini postala uravnoteženija i univerzalnija. Ali istovremeno me nije napuštao osjećaj da je nešto važno nepovratno otišlo. Ono posebno unutrašnje psihičko naprezanje, koje me ranije nikada nije napuštalo tokom partije, ustupilo je mjesto mirnom i trezvenom pogledu na poziciju. I nije bilo jasno šta u tim promjenama preovladava — dobitak ili gubitak.

Rijedak balans između ta dva stanja uspio sam da pronađem na turniru u Redžo-Emiliji. Krajem 80-ih i početkom 90-ih tradicionalni Božićni turnir u tom malom italijanskom gradiću, koji ranije nije privlačio velika imena, neočekivano se pretvorio u značajan šahovski događaj. Ovoga puta organizatori su uspjeli da okupe 15. kategoriju, što je u to vrijeme bila velika rijetkost. Mislim da to odgovara današnjoj 18—19. kategoriji. Već u prvom kolu uspio sam da crnima pobijedim Korčnoja u zanimljivoj i ne sasvim uobičajenoj partiji (partija br. 5). Nije bio nezanimljiv za teoriju ni duel sa Beljavskim (partija br. 27). Čitavu turnirsku distancu uspio sam da prođem bez ozbiljnih padova i gubitaka. Možda je pobjeda u Redžo-Emiliji za mene postala jednim od najviših dostignuća ne samo u sportskom, nego i u stvaralačkom smislu.

Pod znakom dostignute šahovske zrelosti protekla je cijela 1988. godina. Dosta uspješno nastupio sam na New York Openu, podijelivši drugo mjesto. Pobjedio je Vasilij Ivančuk, čija je šahovska zvijezda tada tek počela da se uzdiže. Dobro sam odigrao u Bilu, čiji sam stalni gost postao tokom 90-ih godina. Zauzeo sam drugo mjesto u prvoj ligi i ponovo se plasirao u državno prvenstvo. Prijale su mi i tada moderno postajale ubrzane partije. Na prvenstvu Evrope podijelio sam prvo mjesto s Karpovom, a postao sam i laureat Svjetskog prvenstva u Meksiku.

Ali svijet na koji smo navikli već se rušio. Nagla Perestrojka olabavila je birokratsku omču. Preko granice su hrlile stotine sovjetskih šahista, za koje je takva mogućnost ranije bila nedostižan san. I uopšte, u tvrđavi socijalizma dešavale su se čudne stvari. Direktni prenosi zasjedanja Vrhovnog sovjeta, koje je čitava zemlja gledala zadržavajući dah. Gorbačov, koji je na pozadini kremaljskih staraca djelovao gotovo kao mladić. Saharov, Sobčak, Jeljcin… Zemlja, još juče nijema, iznenada je dobila dar govora.

Za mene, kao i za većinu, to je bio pravi šok. Ali ne zato što je talas senzacija i razotkrivanja otkrio pravu sliku svijeta. Drske publikacije revolucionarnih urednika pročitao sam mnogo godina ranije, Solženjicinova djela progutao sam ubrzo nakon što su se pojavila na Zapadu, a političke zagonetke, oko čijeg se tumačenja javno borila najbolja demokratska pamet, nisu za mene predstavljale misteriju. Pravo čudo bila je lakoća s kojom je srušen kolos koji mi se činio nepobjedivim. Skoro, činilo se, nedavno smo Gena Sosonko i ja, pod utiskom glasne knjige Andreja Amal'rika „Hoće li Sovjetski Savez doživjeti 1984. godinu?“, sklopili opkladu o tom ishodu. Ja sam se kladio na potvrdan odgovor. Uz to, i da su vremenske granice bile pomjerene do kraja vijeka, to ne bi promijenilo moju opkladu. Gena je, naprotiv, u polemičkom zanosu ponudio i drugu opkladu, pomjerivši željeni datum na 1980. godinu. Ja bih sa zadovoljstvom prihvatio i poraz, ali takav ishod činio se potpuno nevjerovatnim 1974. godine.

I evo sada, kao i čitava zemlja, morao sam da proživim posljedice te neočekivane pobjede. Stvarnost se, kao i obično, pokazala mnogo surovijom od snova.

SLOBODNO PLIVANJE

Primijenjeno na šah, dramatičnost Perestrojke, doduše, nije se mnogo osjećala. Najprije je nastao Savjet velemajstora — unutarsavezno demokratsko tijelo, sasvim u duhu nastupajućeg smutnog vremena. Predvodio ga je Kasparov, a meni je pripala čast da najaktivnije učestvujem u njegovom radu. Međutim, postojao je kratko, jer burno vrijeme koje je dolazilo prestizalo je i najsmjelije naše snove.

Zatim se pojavila i međunarodna Velemajstorska asocijacija na čelu sa istim liderom. Tu su već postavljani i rješavani zadaci mnogo važniji za šah.

Iznenada se ukazala sasvim stvarna mogućnost da se postane pravi profesionalac — u zapadnom smislu te riječi — sa svim nesumnjivim prednostima i mnogim, nažalost, potcijenjenim manama tog novog statusa.

Ali moja lična perestrojka potrajala je još nekoliko godina.

Godina 1989. pokazala se prelomnom. Posljednje prvenstvo zemlje u mojoj sportskoj biografiji — zemlje koja se ubrzano približavala svom kraju — odigrao sam u Odesi.

Turnir je bio jak i ujednačen, a ja, zaokupljen životnim sumnjama i kolebanjima, igrao sam nervozno i nestabilno. U borbi za prva mjesta učestvovao sam samo posredno.

Pred posljednje kolo formirala se zapetljana situacija, u kojoj je čitava grupa učesnika zadržavala šanse na šampionsku titulu. Vodeći su bili Beljavski i Dolmatov, koji su za pola poena ispredili još nekoliko pratilaca.

Posljednji nastup za reprezentaciju SSSR-a — Evropsko prvenstvo u Haifi 1989, meč protiv Jugoslavije.
Pored mene Ejngorn, dalje Polugaevski, Mihail Gurevič, Salov.
Posmatraju Ivkov i Vaganjan.

Rasplet prvenstva bio je dramatičan: meni je pošlo za rukom da nanesem poraz Beljavskom, poraz je pretrpio i Dolmatov, a pobjednik je postao Vaganjan. Titula šampiona SSSR-a, prva i jedina u njegovoj sjajnoj karijeri, došla je Rafi na ovom turniru donekle neočekivano. Ali vjerovatno je u tome bila neka viša pravda: dugo čekana pobjeda pripala je ne strašno talentovanom, ali pustolovnom naglašenom avanturisti kakav je Vaganjan bio u mladosti, nego čovjeku i šahisti sa iskustvom, koji je prošao iskušenje vodom, vatrom i bakarnim bubnjevima. I bio sam sretan da sam i ja tome doprinio.

Posljednji se pokazao i ekipni šampionat Evrope u Haifi. Tačnije, sam turnir je sasvim dobro nastavio da živi nakon izvjesne pauze izazvane političkim potresima u Evropi, ali posljednje je bilo učešće ekipe SSSR-a u njemu. I, naravno, moje učešće u toj ekipi. Mnogo neobičnog događalo se oko nas. Pojavljivanje sovjetske ekipe u Izraelu postalo je važno političko dešavanje. Let kojim smo doputovali uopšte je bio prvi zvanični let Aeroflota u tu zemlju — a još nedavno tako nešto izgledalo je potpuno nemogućim. Sreo sam prijatelje s kojima sam se ranije oprostio zauvijek; uz to, sreli smo se i porodično — moja žena je takođe bila u sastavu delegacije.

Svijet se pred očima mijenjao. Rob koji je iznenada stekao slobodu — to je, naravno, prejak izraz. Ali možda je nešto slično osjećao i bespravni kolhoznik iz staljinskih vremena kad bi se odjednom našao u velikom gradu, i to sasvim legalno. Novo nije bila inostranstvo, nego samo osjećanje slobode — nepoznato i opojno.

Ali moja lična sloboda bila je ograničena pripadnošću vojsci. Jasno je da sovjetski oficir, makar i napola virtuelni, ne može istovremeno biti i građanin svijeta.

Predajom raporta o otpuštanju završila se moja vojna služba i započeo je pravi život šahovskog profesionalca.

Prvi turniri na talasu stečene slobode bili su neslavno izgubljeni. Unutrašnja previranja, povezana s traženjem svoga mjesta u brzo mijenjajućem svijetu, lišila su me mira i koncentracije, neophodnih za uspješnu igru. U prvoj polovini 1990. godine igrao sam mnogo i loše. Nekako uspjeti da se saberem pošlo mi je za rukom tek nakon ljetnje pauze.

Turnir „B“ šahovskog festivala u Amsterdamu okupio je prilično zanimljiv sastav. Pored već poznatih velemajstora, organizatori su pozvali sestre Polgar, Ananda, koji je u međuvremenu ostvario vrtoglavi uspon, i mlade Holanđane Piketa i Van Velija. Nadmetanje iskustva i mladosti, kao što obično biva, završilo se neriješeno. Uspio sam da podijelim prvo mjesto sa tada četrnaestogodišnjom Judit. Osvojeno pravo da igram u glavnom turniru ipak nije došlo na red — tradicionalni turniri OHRA baš su u tom trenutku prestali da postoje.

U potpunosti osjetiti čar slobodnog leta ipak sam uspio ne odmah. Godine 1990. bilo je još putovanja preko linije Sportskog komiteta, bilo je još turnira GMA. U turnirima Velemajstorske  asocijacije u klasičnom šahu nisam se ničim posebno istakao, ali vrlo jak turnir u brzom šahu u Mursiji čak sam uspio i da osvojim, što smatram svojim najvećim dostignućem u ovoj disciplini. Po ironiji sudbine, upravo u Mursiji održana je i Skupština članova Asocijacije, koja je praktično sahranila to tako slavna organizaciona nastojanja. Kasparov je, sa žarom i energijom mladog demokratskog buntovnika, nastojao da uništi ili, u najmanju ruku, potpuno potčini FIDE. Većina članova Asocijacije nije ga podržala, i nezrela demokratija nije izdržala takvo iskušenje. Ko zna, da je tada, uz Vesela Koka, u GMA predsjedavao današnji Garri — onaj koji je umudren životom i okusio čari prave politike — možda bismo danas živjeli u sasvim drugačijem šahovskom svijetu.

Postepeno sam se našao u potpunosti prepušten samome sebi. Kao što to obično biva, stvarnost se pokazala mnogo surovijom od iluzija. Da i ne govorimo o materijalnoj strani, koju je ranije obezbjeđivalo ono omraženo Ministarstvo sporta — isplivali su i drugi nedostaci nezavisnog postojanja. Ranije su me u inostranstvu primali kao predstavnika velike šahovske (i ne samo šahovske) sile, od čijih odluka je nerijetko zavisila sudbina i samog događaja i njegovih organizatora. Da, turnira je bilo malo, ali ja sam na njima bio željen i uvažen gost. A sada sam postao samo velemajstor N, čija pozivnica zavisi isključivo od rejtinga, imena i lične preduzimljivosti.

Pokazale su se i čisto profesionalne specifičnosti novog života. Dugogodišnji naporan rad na iskorjenjivanju šahovskih slabosti donio je određene plodove: procjena pozicije postala je objektivnija, odluke koje sam donosio sve su se više zasnivale na položaju na tabli, a sve manje na stanju u turnirskoj tabeli. I igra i rezultati postali su ujednačeniji, uravnoteženiji. A sada se ispostavilo da je sav taj trud u velikoj mjeri bio uzaludan.

Na otvorenim turnirima prosječni rezultati slabo grijali i slabo hranili. Sa komercijalnog aspekta, pobjeda na jednom turniru i krah na sljedećem donosili su mnogo veći ekonomski efekat nego dva jednostavno dobra rezultata. S druge strane, pri takvom pristupu moglo se zaboraviti na pozivnice za jake krugove — tamo je sve odlučivalo Njegovo Veličanstvo Rejting. U potrazi za željenom zlatnom sredinom prošla je cijela 1991. godina. Ali bilo je u njoj događaja koji su bili mnogo interesantniji i dramatičniji.

Tokom turnira u Vajk-an-Zee obratio mi se stari prijatelj, velemajstor Dima Gurevič. Paralelno sa tradicionalnim festivalom održavali su se mečevi kandidata, a Dima je nastupao kao sekundant Korčnoja. Iz nekih razloga morao je otići, a meni je ponuđeno da ga zamijenim u pripremi za narednu partiju. Pošto mi turnir očigledno nije polazio za rukom, nije bilo razloga da odbijem.

Viktor Korčnoj.
Ogromna mobilizujuća i pokretačka snaga njegovog dara bila je — sveobuhvatna ljubav prema šahu i neograničena radoznalost.

Igra Korčnoju protiv Saksa nije išla. Inicijativa u meču bila je u rukama Mađara, a Viktor Lvovič se teško branio. Tim je nevjerovatnija bila za mene energija i emotivno raspoloženje iskusnog velemajstora. Dan smo proveli analizirajući varijantu koja se već pojavila u dvije partije meča, a Korčnoj je bukvalno prštio od ideja. Ja sam više nastupao kao skromni urednik, zadužen da pomogne u izboru najpovoljnije priče. Sledećeg dana sa posebnom pažnjom, i ne bez zadovoljstva, pratio sam njegovu partiju. Mom neobičnom štićeniku uspjelo je da pobijedi, ne najmanje zahvaljujući uspješnoj domaćoj pripremi. Sljedeće tri partije prošle su manje povoljno i rezultat u meču se izjednačio. Turnir je već bio završen, bilo je vrijeme za odlazak, ali Viktor Lvovič je predložio da ostanemo još nekoliko dana zbog doigravanja. Naravno, marljivo smo se pripremali za te odlučujuće partije, ali u ovom slučaju moj doprinos bio je još manje značajan — mnogo veću pomoć pružila je sreća. Kako god bilo, u meču je pobijedio.

Korčnoj nije bio ravnodušan prema takvim manifestacijama Fortune, pa smo se dogovorili o nastavku naše saradnje.

Nekoliko dana provedena u zajedničkoj analizi omogućila su mi da Korčnoja-šahistu bolje razumijem nego desetak partija odigranih prije toga. Kolosalna mobilizujuća i pokretačka snaga njegovog dara bila je — sveprožimajuća ljubav prema šahu i bezgranična radoznalost. Baš ona radoznalost koja djecu tjera da rastave omiljeni automobil do najsitnijeg vijka. Baš tako i on, kao dijete, vrtio je pozicije na sve strane, odbijajući rješenja koja leže na površini i birajući paradoksalnija i zanimljivija. On je IGRAO šah, tj. igrao se šahom. Sportski rezultat, naravno, imao je značaj, ali glavni je bio kreativni proces traženja i izbora.

Pronalaženje razumnog kompromisa između objektivnih zahtjeva pozicije i neizdržive žeđi za eksperimentom zahtijevalo je određenu životnu zrelost. Upravo zato period vrhunca njegovog majstorstva pada na dob kada mnogi šahisti već razmišljaju o završetku praktične igre. Naravno, značajnu ulogu odigrala je i kasno stečena sloboda. Upravo se na 1977–1978. godine, po mom mišljenju, odnosi kreativni i sportski vrhunac njegove jedinstvene karijere.

A najboljim fragmentima njegove šahovske biografije bih nazvao meč sa Polugajevskim i prvih deset partija meča sa Spaskim 1977. godine. Ne mislim da bi itko drugi tada mogao ravnopravno da se suprotstavi Karpovu.

Naravno, godine su se već osjećale, i protiv Saksa nije igrao više potpuno isti Korčnoj, ali njegov entuzijazam, neobično snažan za njegove godine, zapalio je i mene. Sa zadovoljstvom sam iščekivao predstojeći rad, tim pre što je njegov sljedeći protivnik — Timman — djelovao kao sasvim savladiv. Raspored priprema prije meča takođe je djelovao razumno: dvije nedjelje intenzivne pripreme u Švajcarskoj, zatim turnir u Bilu, a posle njega još nedjelja za razne dopune — i u borbu. Nije bilo, međutim, sigurnosti da ću izdržati analitičke napore — energija i izdržljivost mog štićenika izazivale su čak i određeni kompleks inferiornosti.

Stvarnost je, međutim, bila daleko od očekivanja. Korčnoj se iz Čilea vratio posle poraza od Ivana Moroviča umoran i iscrpljen. Nakon Vajk-an-Zeea igrao je, kao i uvek, mnogo, ali bez posebnog uspjeha. Imalo se osjećaj da se višegodišnji umor od neprekidnih nastupa odjednom sručio na njega. Pripreme su išle sporo, nije bilo ni entuzijazma, ni uobičajenog vodopada ideja. Postajalo je očigledno da će Bil samo oduzeti ostatke energije i pretvoriti predstojeći meč u pustu formalnost. Moj predlog da se žrtvuje turnir zbog važnijeg cilja u početku je naišao na kategorički odbijanje. Takva odluka je bila u suprotnosti sa svim životnim i sportskim principima Korčnoja, a pritom je stavljala organizatore u nezgodan položaj. Ipak, moja upornost i ubjeđivanje su učinile svoje — Viktor Ljvovič nije je učestvovao u Bilu.

Ali sve pokušaje vještački preokrenuti situaciju bile su uzaludne. Iz kreativne depresije Korčnoj nije uspeo da se izvuče ni tokom priprema, ni u Briselu tokom meča. Meč protiv Timmana je izgubljen, u suštini, bez borbe. Da li sam bio u pravu što sam pokušao nasilno promijeniti predodređeni tok događaja? Možda je trebalo prepustiti se toku života? Na ovo pitanje ni sada nemam odgovor.

Rehabilitovati se — barem djelimično — uspjelo je nekoliko godina kasnije. Kada sam usput posjetio zonski turnir u Sloveniji, Korčnoj je imao skromnih pedeset procenata, igrao nesigurno i, čini se, već je odustao od svojih šansi. Ovog puta moja upornost i njegova sugestibilnost pokazale su se kao uspješnija kombinacija. Dovoljno je bila samo sat vremena razgovora da veteran povrati uobičajeno samopouzdanje. U drugoj polovini turnira preporođeni Korčnoj lako je osvojio putovanje na međuzonski turnir.

U Briselu nas je zatekla i vijest o avgustovskom puču u Moskvi. Nešto slično sam u dubini duše i očekivao — Sistem ne može se slomiti sa takvom nevjerovatnom lakoćom. Slike, sve mračnije jedna od druge, rojile su se u mom umu, a gotovo potpuni nedostatak informacija samo je povećavao zabrinutost. Srećom, starija ćerka je u to vrijeme već upisala univerzitet u Švajcarskoj — sa njom je bilo lakše. Grozničavo razmišljajući kako izvući drugu polovinu porodice, pokušao sam da se čujem s Odesom — osuđeno na neuspeh, ako sam sve pravilno shvatao.

Bezbrižan glas moje supruge jednostavno me je zatekao. Kod kuće se ništa nije događalo. Istina, na televiziji su prikazivali „Labudovo jezero“ — očigledan znak nestabilnosti u zemlji. Ali kada je Jelcin na tenku prikazan na glavnom kanalu, potpuno me je smirio — povratka nema.

Uskoro smo se i sami našli kao građani druge zemlje.
Postepeno sam se uklopio u novi život, gdje su korespondencija i pregovori s organizatorima igrali jednaku, ako ne i veću ulogu od samog šaha. Uspio sam da unesem korekcije i u svoju igru. Rezultati su primjetno porasli. Ponovo, kao i prethodne godine, učestvovao sam na drugom velemajstorskom turniru u Vajk-an-Zeeu. Ovog puta pokušaj je uspio — postao sam pobjednik i obezbijedio učešće na glavnom turniru naredne godine.

Posebno mi je ostala u sjećanju partija sa švajcarskog turnira u Palma-de-Majorki. U posljednjem kolu trebalo je da igram crnim protiv lidera — nepoznatog mladića, koji je, kako se govorilo, već osvojio nekoliko turnira u Španiji. Na moje veliko iznenađenje, mladić sa blistavim očima nasrnuo je na mene već u otvaranju s takvom žestinom, kao da je upravo njemu bila neophodna pobjeda u toj partiji. Hladnokrvno sam odbio napad i pobijedio i partiju (br. 14), i turnir. A o tom mladiću uskoro je cijeli šahovski svijet saznao — to je bio Veselin Topalov.

Na jesen sam uspio da podijelim prvo mjesto na vrlo jakom turniru u Helsinkiju, koji je okupio pedesetak velemajstora. Ukupno je tokom godine osvojeno pet turnira — lični rekord, koji, bojim se, vjerovatno više neću uspeti da nadmašim.

Nažalost, učešće na glavnom turniru festivala u Vajk-an-Zee nije prošlo onako kako se očekivalo. Upravo te godine organizatori su odustali od tradicionalnog kružnog sistema i odlučili se na neobičan eksperiment, koji je ostao jedinstven u svom obliku.

Ideja je bila da se glavni turnir igra tada još neobičnim nokaut sistemom, ali gubitnici nisu odlazili kući, kao što je to sada uobičajeno, već su nastavili borbu u openu. Da bi se toj formuli dao neki sportski smisao, ispali igrači su dobijali određeni broj poena u utješnom turniru. Oni koji su izgubili u drugom kolu uključivali su se od četvrtog kola open turnira sa dva poena, gubitnici trećeg kola dobijali su tri i po pola od pet, dok su polufinalisti počinjali tek pri završetku, sa pet i po od osam poena. Na taj način pobjednici mečeva dobijali su dvostruki bonus.

Čak i u opisu, sistem zvuči glomazno i pretenciozno. U praksi se situacija dodatno zakomplikovala zbog „nosilaca“, koji su počinjali od drugog kola i, u slučaju poraza, dobijali utješne poene, nejasno za šta. U prvom kolu žreb me je spojio sa Špancem Migelom Iljeskasom, od koga sam izgubio u doigravanju. Utješni turnir, koji sam odigrao u cjelosti, bio je veoma respektabilne 14. kategorije. Skupivši 8 od 12 poena, podijelio sam 3–4. mjesto, a pobjednik je bio Salov, koji je u openu odigrao samo četiri partije. Moj „eliminator“ Iljeskas neočekivano je stigao do finala, gdje je tek izgubio od Karpova.

Šahovski, turnir je bio zapamćen po nekoliko partija. Partija sa Adamsom (br. 6) vjerovatno je najbolja među njima.

Na istoj talasnoj dužini odigrao sam i jak open u Bernu, gdje sam podijelio pobjedu u turniru.

A zatim je potpuno neočekivano nastupio dugotrajni pad forme. Igrao sam previše i bez rezultata. Kako se ne bi nostalgijski uzdahnulo za nedavnim sovjetskim vremenima, kada bi neuspjeh u kvalifikacionom turniru ili u Prvoj ligi automatski smanjivao šahovsku aktivnost na minimum. Ja sam, poput dječaka, uživao u novim mogućnostima, gradeći sve duže i duže lance turnira. Nije bilo prioritetnih ciljeva, nije bilo pripreme, nije bilo odmora. Sve to sam duboko u sebi razumio. Ali sve dječje bolesti se moraju preboljeti, isto kao i sloboda.

Na kraju godine sam prvi i posljednji put nastupio u sastavu reprezentacije Ukrajine, kao nezavisne države. Naša ekipa je zauzela drugo mjesto na Svjetskom prvenstvu, a ja sam na mnoge godine ispao iz šahovskog života zemlje. Nisam želio da se mirim sa tadašnjim metodama čisto sovjetskog rukovodstva federacije, a u borbi s njima nisam vidio nikakvog smisla.

Prevazići narednu krizu nije bilo lako. Shvativši konačno bezperspektivnost iscrpljujućeg trčanja po zemljama i turnirima, uzeo sam pauzu. Posljedice ovog davno sazrelog koraka pokazale su se najpovoljnijim — zaredom sam osvojio nekoliko jakih „švajcaraca“. Ali najviše mi je ostao u sjećanju Tilburg-94. I ovdje su organizatori primijenili nokaut-sistem, istina, u čistom obliku, bez egzotičnih nadogradnji. Praktično bez promjena, on je uskoro prešao u Iljumžinovljeva Svjetska prvenstva.

Moj protivnik u prvom kolu bio je još uvijek vrlo mlad, ali već momak koji se već probio u svjetsku elitu — Topalov. U prvoj partiji Veselinu je crnim uspjelo da se odbrani u najgoroj završnici. Daleko uzbudljivija borba se razvila u narednom duelu. U oštroj poziciji sa višestrukim rokadama, moja napadačka inicijativa bila je opasnija (partija br. 15).

U drugom kolu protiv Engleza Spilmana nisam uspio iskoristiti stečenu prednost u klasičnoj partiji. Nakon dvije remi partije, prošao sam dalje pobjedom u brzopoteznom šahu. Najdramatičniji je bio mini-meč sa Lputjanom. Izgubivši prvu partiju bijelim, suočio sam se sa veoma teškim zadatkom. Na kružnim turnirima takva situacija je rijetka, ali u kratkim mečevima ona je gotovo standardna — neophodnost da se pobijedi crnim protiv jakog protivnika. Tačnije, zadatak je preciznije formulisati ovako: kako započeti borbu ako je protivniku remi dovoljan. Mislim da ovdje po definiciji ne može biti iscrpnih instrukcija. Mnogo toga zavisi od individualnosti protivnika i od pravilno odabranog otvaranja.

Nakon dugih sumnji i kolebanja, izbor je pao na egzotični hibrid Holandske odbrane i Benonija. Polazio sam od pretpostavke da će Lputjan, inače inicijativni i energični šahista, u ovom slučaju vjerovatno izbjegavati u otvaranju najprincipijelnije nastavke. U tom slučaju će nastati nestandardna pozicija sa obostranim šansama — upravo to je bio zadatak-maksimum pri pripremi.

Imao sam sreće: sve je išlo po planiranom scenariju. Kao rezultat složene strateške borbe uspio sam da izjednačim rezultat (partija br. 2). Pobjedio sam i u prvoj dodatnoj partiji — takođe crnim figurama. Sada se u neprijatnoj situaciji našao Lputjan, ali i njemu je pošlo za rukom da pobijedi u psihološkom duelu. U izjednačenoj poziciji previše otvoreno sam igrao za remi, i Smbat je uspješno iskoristio nedostatke te strategije. Konačna pobjeda je izvučena tek u blicu.

Još teže je bilo u narednom mikro-meču sa Barejevom. Crnim figurama sam velikim naporima izbjegao poraz, ali za punokrvnu borbu bijelim više nisam imao snage.

Nedjelja najtežih iskušenja dala je svoje posljedice, i ja sam kukavički ponudio remi već u otvaranju. Linija sreće se na tome završila, jer sam u brzopoteznim partijama ponovo izgubio bijelim. Podvig nije mogao biti ponovljen. Neku igru sam ipak uspio da pokrenem, ali za potpuni scenarijski spoj resursa nije bilo dovoljno. Igra i rezultat u ovom turniru u određenoj mjeri pomirili su sa nedostacima novog formata takmičenja.

MEČ U LOZANI

Potpuno iznenada, nokaut-sistem, koja je još nedavno bio eksperimentalan, postao je adut u politici novog predsjednika FIDE Kirzana Iljumžinova. Krajem 1997. godine održano je prvo svjetsko prvenstvo prema ovoj za šah neobičnoj formuli. Pobjednik turnira bio je Viši Anand. Međutim, za šampionsku titulu ta pobjeda nije bila dovoljna. Predstojalo je još superfinale Anand — Karpov, zakazano ubrzo nakon glavnog turnira. Svjedok i, u određenoj mjeri, učesnik ovog istorijskog događaja postao sam gotovo slučajno. Ipak, određena logika u ovom iznenadnom preokretu je postojala.

Novi život, još nedavno izgledao potpuno nevjerovatno, postepeno je ušao u određeni tok. Pojavio se krug turnira na kojima sam igrao iz godine u godinu, zemlje koje su mi se više sviđale od drugih, kulinarske sklonosti o kojima ranije nisam ni slutio… Starija ćerka završila je školovanje, stvorila porodicu, i ja sam dobio drugi dom u Lozani, gdje sam provodio sve više i više vremena. Smirila se i situacija u istorijskoj domovini, gdje je haotična pucnjava ustupila mjesto mnogo civilizovanijim naručenim ubistvima. Takav sistem ljudskog odabira i dalje je izgledao manje opasan za šahiste.

Nije bilo razloga da se žalim ni na profesionalni život. Uspostavljen sistem poziva, klubovi u različitim zemljama, turniri koji se povremeno osvajaju — o čemu još može sanjati šahista u šestoj deceniji života. Ali nečega je nedostajalo u ovom spolja komfornom postojanju. Tako, vjerovatno, bole mišići radnika, naviklog na svakodnevni fizički rad, a iznenada lišenog uobičajenih opterećenja. Strastveni pušač, u starosti priviknut na zdrav način života, vjerovatno osjeća sličnu neugodnost. Moj nervni sistem nije mogao da se zadovolji mikro-stresovima svakodnevnih zapadnih turnira i umjerenim uzbuđenjem klupskih prvenstava. Nedostajao je adrenalin viših liga, kada je sudbina partije često bila jednaka životnoj sudbini.

U potrazi za poluzaboravljenim jakim emocijama, čak sam 1998. godine igrao na ukrajinskom zonskom turniru, gdje sam skoro do samog kraja zadržavao šanse za plasman u međuzonski turnir. Sreća, kao što i treba biti, se smiješila mladima — pobjednik turnira bio je Ruslan Ponomarjov, po godinama gotovo kao moj unuk. Sve češće sam počeo da razmišljam o promjeni uloge, ali rad sa slučajnim učenicima takođe nije donosio pravo zadovoljstvo.

Tako je vijest da će meč za svjetsku titulu biti održan u Lozani izgledala kao znak sudbine. Ipak, za početak trebalo je upoznati budućeg poslodavca sa svojim planovima.

S Anatolijem Jevgenjevičem Karpovom sam se upoznao kada je bio mršav momak, koji je izgledao čak mlađe nego svojih devetnaest godina. I, jasno je, za sve je tada bio jednostavno Tolja. Njegov šahovski dar bio je potpuno izvanredan — činilo se da harmoniju figura osjeća vrhovima prstiju. Posebno se to jasno pokazivalo u blicu, kada bi nakon munjevite serije poteza, naizgled bez ikakve logike, pozicija čudesno prelazila u njegovu korist. Često je pobjeđivao u partijama, a da nije napravio nijedan agresivan potez.

Karpov je vrlo fino osjećao poziciju, ali se pritom loše uklapao u opšteprihvaćena shvatanja o velikom strategu. Sjećam se Polugajevskog, koji je nakon poraza u meču za kandidata 1974. godine žalio na nelogičnost svojih poraza. Ljoša je bio predstavnik klasičnog, Botvinikovskog pristupa šahu. Po tim kanonima, vrhunac umjetnosti bila je partija u kojoj strateški plan, započet još u otvaranju, logično trijumfuje u dubokoj završnici.

Karpov je, činilo se, razmišljao diskretno. Postojao je, naravno, neki opšti plan, ali se pri svakom potezu pojavila nova pozicija sa svojim individualnim osobinama, koja je zahtijevala sopstveno rješenje. Ponekad je najbolji potez bio u disonanci sa prethodnom koncepcijom igre. Slični kontrasti često su zbunjivali čak i velike šahiste. Dvanaestom svjetskom prvaku takve sumnje su bile strane.

On je posjedovao potpuno jedinstvenu sposobnost da počne „s bijelog lista“ — ne samo turnir ili partiju, već i svaku pojedinačnu poziciju. Naravno, prethodne ideje i varijante su postojale, ali više na periferiji misaonog procesa, dok su u prvi plan izlazile individualne osobine konkretne pozicije, nastale kao rezultat posljednjeg poteza protivnika. U tome je njegov pristup šahu sličan kompjuterskom. Posljednju partiju meča Kramnik — Deep Fritz, briljantno odigranu od strane mašine, mogao bi jednako odigrati i Karpov.

Uopšte, Karpov i Kasparov — istorijski protivnici i veliki šampioni — kao da su predvidjeli dolazak kompjuterske revolucije u šahu. Kasparov — nevjerovatno dubokim i često iscrpnim pristupom otvaranju, Karpov — pragmatičkim, oslobođenim ljudskih emocija i kolebanja, odnosom prema središnjici.

Postoji još jedan element, bez kojeg ovaj izvanredni talenat nikada ne bi postao svjetski prvak — karakter. Ako se opet pribjegne domaćoj formuli uspjeha, Karpov, koji je bez sumnje dominirao šahom od 1975. do 1985. godine, nipošto nije bio poznat po šahovskoj memoriji ili marljivosti u pripremi. Ali kombinacija genijalnog dara i čeličnog karaktera s lakoćom je nadoknađivala manjak u drugim komponentama. Plus, naravno, jedinstvene igračke sposobnosti.

Tolja je munjevito shvatao osnovna načela svake intelektualne igre. Praktično nisu postojale primitivne greške karakteristične za početnike, a brzina napretka bila je jednostavno zadivljujuća. Pragmatizam i obavezna težnja ka uspjehu odlikovali su njegove postupke u svakom poslu.

Odnosi sa ljudima takođe su se gradili po istom principu: postizanje maksimalnog rezultata uz minimalan napor. To je olakšavalo posebno mesto koje je Karpov zauzimao u sovjetskom šahu. Mnoge sam puta gledao šampiona „u akciji“, naročito u one godine kada je Tolja često boravio u Odesi na pripremama.

Potpuno idilični bili su odnosi šampiona sa lokalnim partijskim i administrativnim moćnicima. Nije bilo važno da li su oni igrali šah ili su miješali lovca i topa – svi su oni bili odani njegovi navijači. I ne samo zato što je bio miljenik vlasti i što mu je sam Brežnjev pružao naklonost. Anatolij Jevgenjevič je fino razumeo spletove vertikalnih i horizontalnih kretanja nomenklature – ne samo beogradske ili moskovske, već i odeske – i odlično je pamtio pozicije koje su zauzimali pojedini ljudi i njihove promenljive rejtinge.

Provincijskoj eliti nije moglo da ne imponuje iskreno interesovanje velikog šampiona. Bio je svoj, i zato je uvek bio drag i željen gost. Odnosi sa kolegama gradili su se po nešto drugačijim, šahistima razumljivijim principima. Ovdje je Karpov svaku partiju igrao bijelim figurama i iz svakog meča morao je izaći kao pobjednik.

Protivnik je osjećao stalni, ali umjeren pritisak, praćen karakterističnim munjevitim, istraživačkim pogledima. Izdržati takvo naprezanje nije bilo lako – činilo se da Tolja nježno, ali do maksimuma pritiska pedalu gasa. Kada bi se protivnik opirao, „noga bi zastala“, ali partija se tu ne bi završavala, već samo odlagala. Pri sledećoj prilici meč bi počinjao tačno sa mjesta gdje je prekinut prethodni put. Jednom osvojene pozicije od Karpova više se nisu predavale, i u ovim stvarima nije bilo sitnica.

Takav odnos prema kolegama nije bio samo potpuno svjestan, već je u Anatoliju Jevgenjeviču djelovao gotovo urođeno. Naravno, u većoj mjeri ovakav pritisak su osjećali članovi sovjetske šahovske federacije, ali i prema stranim kolegama šampion je ponekad bio strog.

Godine 1976. na turniru u Skoplju, šampion je igrao sjajno, ali je naišao na dostojnog protivnika u liku Wolfganga Ulmana. Do posljednjeg kola dijelilo ih je svega pola poena, a glavni konkurenti su se trebali sresti međusobno. Njemački šahista, bijelim figurama, naravno, pokušao je da igra na pobjedu, ali ne dugo. U nešto slabijoj poziciji predložio je remi, garantujući protivniku turnirsku pobjedu – ali naišao je na neočekivano odbijanje. Partija je od strane Karpova sigurno dovedena do pobjede.

Po mišljenju svjetskog šampiona, remi – njemu – u takvoj situaciji trebalo je ponuditi još prije početka partije. Šahovski život se turnirom nije završavao, a Ulman, tada jedan od najjačih šahista svijeta, dobio je lekciju iz šahovske etike. Šampion svijeta u tim godinama nije osjećao nikakvu potrebu za pomoćnicima — većina sovjetskih velemajstora, na ovaj ili onaj način, učestvovala je u njegovoj pripremi. Kao i članstvo u Komunističkoj partiji, i ovo je istovremeno bilo i čast, i znak određene izabranosti. Moj stav prema ovom pitanju, kao i prema partijskom angažmanu, bio je neodređen: u principu, nisam se protivio horskom pjevanju, ali radije u horu – nisam pjevao.

Do vremena ove priče, situacija je već bila sasvim drugačija. Komunistička partija, nekada svemoćna, sada je bila u defanzivi, a Karpov u meču protiv Ananda uopšte nije bio favorit.

Pozvao sam Tolju i ponudio svoje usluge tokom meča. Moj prijedlog je prihvaćen, i tako sam se u Lozani uključio u tim koji se već dugo pripremao za duel.

Više puta sam vidio šampiona „na djelu“, posebno u onim godinama kada je Tolja često boravio u Odesi na pripremama.
Odesa, 1979. godina

Delegacija — naročito u poređenju sa grandioznim okršajima sa Korčnojem — bila je mala, ali ni ova grupa ljudi nije ličila na čvrsto ujedinjen tim istomišljenika. Pored vjernog Miše Podgajeca, u trenerskoj brigadi su bili Aleksandar Oniščuk, tada još Ukrajinac, i Čileanac Ivan Morović. Status američkog velemajstora Rona Henlija, koji je takođe bio prisutan na meču, bio je manje definisan; svakodnevno nije učestvovao u radu. Tu je bio i Valerij Krilov, koji je prošao testove u Bagiju i Meranu, a potom pomagao i Vladimiru Kramniku. Bilo je i drugih ljudi, sjenki iz prošlosti, kako sam ih ja u sebi nazivao.

Moje trenerske funkcije svodile su se na konkretnu pripremu za partiju, koja je takođe bila specifična. Određivao se raspon pozicija koje su trebale analizu ili preciziranje pred narednu partiju, i mi bismo, raspoređeni u parove, počeli sa radom.

Parovi su bili stalni: Oniščuk sa Morovićem, a ja sa Mišelom. Oko 23 sata moja smjena je završavala i odlazio sam kući, dok su oni koji su ostajali u hotelu često bivali buđeni noću — Karpov je izrazita noćna ptica. Analiza se nastavljala sljedećeg jutra. Negdje do podneva Podgajec je usklađivao rad četvorke i čekao buđenje šefa sa izvještajem.

Naravno, završni i najvažniji dio pripreme često se odvijao u strašnoj žurbi. Sa teškoćom sam mogao da zamislim kako se ovako važan meč može voditi u takvom režimu, ali, iznenađujuće, sve je išlo dobro do određenog momenta.

U prvoj partiji Karpov je primijenio briljantnu novinu u otvaranju, pripremljenu još na pripremama u Španiji. Anand se, međutim, odlično snašao za tablom i pronašao put koji domaća analiza nije predvidjela. U to vrijeme, kada se analiza radila ručno, ovakve stvari su se često događale. Žrtva je bila korektna, i pravičan ishod bio je remi, ali Anand je takođe napravio propust i izgubio.

Karpov je morao pobijediti i u drugoj partiji, ali gruba greška dovela je do poraza. To je bio prvi težak udarac. Druga uzastopna pobjeda u tako kratkom meču, po pravilu, završavala je borbu. Umjesto toga, rezultat se izjednačio. Ali „naš“ je dostojanstveno izdržao šok i nastavio da drži inicijativu u igri.

Nakon pobjede crnim u četvrtoj partiji i remija u petoj, za pobjedu u meču ostalo je samo ne izgubiti posljednji, šesti duel. Ali i ovdje je sve završilo grubim previdom. Nejasnu poziciju Karpov je izgubio jednim potezom, i rezultat se ponovo izjednačio. To je bio drugi težak nokdaun, vrlo sličan nokautu.

Sada je, prema pravilima, sudbina titule svjetskog šampiona odlučivana u dvije brze partije. A u ovoj igri indijski velemajstor nije imao ravnog. Osim toga, očigledna je bila razlika u psihološkom stanju protivnika.

Razočarani i pogođeni tako neočekivanim raspletom, čekali smo u štabnoj sobi našeg štićenika. Napokon, pojavio se i on. Takav prazan, odsutan pogled već sam jednom vidio kod Tolje. To se desilo deset godina prije meča sa Anandom, na Evropskom prvenstvu u brzopoteznim šahovskim partijama u Španiji.

U pretposljednjem kolu Karpov je igrao protiv Judasina. Ja, kao najbliži rival u borbi za prvo mjesto, pratio sam tu partiju sa razumljivim interesovanjem. Na strani šampiona bila je velika prednost, ali vremena je bilo vrlo malo. Napokon, situacija se potpuno razjasnila u njegovu korist, i ja sam se udaljio od njihovog stola. Kako se ispostavilo, prerano.

U apsolutno dobijenoj poziciji Karpov je posegnuo za kraljicom, zaboravivši na elementarnu matnu prijetnju protivnika. Ostalo je samo da se preda — što je Tolja i učinio. Izgled mu je bio potpuno obeshrabrujući, činilo se da se nikako ne može oporaviti od šoka. Neko je postavio, činilo se, potpuno nevino pitanje: da li je ispustio nesretnu kraljicu. Brzina kojom je došlo do preobražaja u njemu jednostavno me šokirala. Niko nije stigao da shvati zašto je to uopšte bilo važno — Karpov je već žurio ka glavnom sudiji.

Čitava priča završila je ponovnom partijom, na osnovu toga što je postojala jedina odbrana od mata. Nije bilo važno što je rezultat već bio zabilježen, obrasci potpisani, a stotine učesnika morale su čekati na ponavljanje.

Dakle, nije trebalo precjenjivati dubinu Toljine depresije, ali u svakom slučaju šanse za uspjeh činile su se mizernim. Trebalo je nešto radikalno mijenjati, eskalirati situaciju — samo novi stres, činilo mi se, mogao je dati šansu za nastavak borbe.

U međuvremenu, sve je išlo po ustaljenoj rutini: Tolja je, kao što je svakodnevno činio, odlazio na večeru sa suprugom, dok nam je bilo naređeno da se bavimo preciziranjem varijante — što je meni izgledalo kao slijepa ulica. U isto vrijeme, u najopasnijoj varijanti, ostavljenoj nakon prve partije, postojale su zanimljive i duboke pripreme, savršeno pogodne za odlučujuću partiju.Predložio sam da se u posljednjoj partiji bijelim igramo agresivno, pogotovo jer analiza tog ogranka nije prestajala ni tokom meča. Diskusija koja je uslijedila — prvo o pozicijama u varijanti, a zatim o međusobnim mišljenjima — teško bi se mogla nazvati raspravom.

Ubrzo smo se našli za šahovskom tablom, gdje sam ja igrao bijelim, a Karpov je zastupao Ananda. Varijanta je bila obećavajuća, ili Tolja te večeri nije bio u punom stanju (a najvjerovatnije su oba faktora igrala ulogu), ali dvoboj se završio u moju korist.

Iskoristivši trenutak, iznio sam sve što sam mislio o sistemu pripreme uopšte i o tome kako će cijela kampanja završiti ako se nastavi po tom sistemu. Moj predloženi plan sastojao se iz nekoliko tačaka: za sutrašnje brze partije se posebno ne pripremati; opustiti se tokom večere, popivši par čaša vina; prije partije, umjesto grozničave pripreme, otići na dobar, opuštajući odmor.

Besprijekorno osmišljena koncepcija, ipak, izazvala je novi talas nepravednih optužbi na moj račun.

Na ovoj visokoj noti, razmjena mišljenja je završena. Veliko je bilo iznenađenje cijele iskrene ekipe kada je ubrzo stigao poziv od šefa na zajedničku večeru.

Prisutni su u punoj mjeri mogli procijeniti neobičnost takve ponude.Prvi dio plana prošao je odlično — to je ostavljalo nadu. Ali jutro narednog dana ponovo je preokrenulo tok događaja. Ispostavilo se da je noću moj prijedlog u vezi otvaranja konačno odbijen. Srećom, ovog puta je sa Toljom razgovarao Mišel, pa nastavka večernje rasprave nije bilo. Izbor debija za odlučujuću partiju izgledao je, blago rečeno, sporno.

Tok prve partije dodao je sijedih dlaka mojoj već tada rijetkoj kosi. Na ono što se dešavalo nije se moglo gledati bez drhtaja. Karpov je igrao užasno, a uz to izuzetno sporo. Ništa posebno nije trebalo da čudi, budući da je Reti otvaranje, odabrano za ovaj odgovorni meč, igrao prvi put u životu. Do trideset i petog poteza pozicija bijelog bila je izuzetno loša, a vremena skoro uopšte nije bilo.

Anand, naprotiv, igrao je snažno i brzo. Sve se ubrzano kretalo ka logičnom kraju. I odjednom, nešto se desilo. Crni je napravio jednu grešku, pa drugu… I evo već Karpov ima sigurnu remi poziciju. Vremena, istina, vrlo malo, ali u ovom varijantu trebalo bi da bude dovoljno.

Ali šta je ovo? Bijeli se zamislio, potrošivši praktično sve preostalo vrijeme, i odabrao drugi, oštriji, a ispostavilo se i jači nastavak. Ponovo se pojavila nevjerovatna karpovska pojava „čistog lista“.

Demoralisan ovakvim razvojem događaja, Anand nije uspio da pruži otpor ni u ovoj, ni u narednoj partiji. Tako je Anatolij Jevgenjevič još jednom postao svjetski šampion.

Kasnije se ispostavilo da je preporučenu šetnju ipak obavio, što smatram vrhuncem mojih trenerskih postignuća.

PROMJENA SUDBINE

Međutim, i taj događaj bio je samo epizoda u mom profesionalnom životu. S vremena na vrijeme pojavljivale su se pojedine ličnosti ili kolektivi sa kojima sam održavao treninge, ali većinu vremena provodio sam putujući s jednog turnira na drugi. Ipak, težnja za promjenom mjesta sve više je ustupala mjesto želji za promjenom sudbine. Brzo mijenjajuće se šahovske prilike nemilosrdno su izbacivale one koji su odrasli na staroj, još nekompromitovanoj osnovi, prije nego što je kompjuterska intervencija ušla u igru.

Kao i drugi predstavnici starije generacije, nisam se odmah sprijateljio s „gvozdenim prijateljem“ (računarom), već tek kad su prednosti elektronskih baza podataka u odnosu na hrpu literature, nekada neizbježnog saputnika svakog šahovskog profesionalca druge polovine 20. vijeka, postale očigledne. Pored toga, tehnički napredak sam u potpunosti cijenio. Ali promjena vijekova donijela je šahovskoj igri pravu revoluciju. Fantastično brzo razvijajući i sve moćniji šahovski programi radikalno su promijenilii ne samo sistem pripreme, nego i samu igru. Originalna ideja, koja bi ranije nastala u slobodno vrijeme i brzo testirana na tabli — takav pristup sada često vodi do suprotnog rezultata.

Protivnik, zatečen istom idejom, neće se libiti da temeljno provjeri sve posljedice na računaru — i kao rezultat, ne on, nego vi upadate u zamku. Samo iscrpna analiza svih mogućih nastavaka sada daje šanse za uspjeh. Najmanja nepažnja u ovom delikatnom poslu može lako dovesti do katastrofe. Osma partija između Vladimira Kramnika i Petera Leka na meču za svjetsko prvenstvo 2004. godine je najjasniji primjer minskog polja po kojem idu savremeni šahovski istraživači. Sekundanti Vladimira požurili su da se oslone na „gvozdenog čudovišta“. Da su pokazali malo više strpljenja, vidjeli bi kako besprizorna mašina bez oklijevanja mijenja ocjenu pozicije na suprotnu. Naizgled nevina ljudska greška mogla je koštati šampionskog titula. Teško je zamisliti sličnu partiju u meču za svjetsko prvenstvo u dokompjuterskim vremenima. Izgubiti bijelim, trošeći na partiju samo nekoliko minuta — ne, to je bilo nemoguće! Vjera u bezgrešnost mašine velika je čak i kod svjetskih šampiona. Šta tek reći za obične smrtnike!?

S druge strane, psihološki efekat noviteta u otvaranju sada se višestruko povećava zbog pretpostavljene bezgrešnosti protivnikove odluke. I sama igra postala je drugačija. Široka cesta kojom su ranije koračali šahisti sada se u osnovi pretvara u usku stazu, korak u stranu od koje gotovo neizbježno znači poraz. Izgledna beskonačnost šahovskih horizonta brzo se sužava. Udio preciznog znanja neprestano raste, ostavljajući sve manje mjesta za improvizaciju. Takmičiti se s mladim ljudima koji su odrasli s računarom, i drugima koji praktično nisu znali za drugačiji šah, postajalo je sve teže i manje zanimljivo.

Koliko god paradoksalno zvučalo, uloga ljudskog trenera u savremenom šahu, po mom mišljenju, nimalo ne opada, samo se značajno mijenja. Ključni problem postaje izbor — poteza u konkretnoj poziciji, pravca istraživanja u studijama otvaranja, formiranje repertoara otvaranja. Psihološki element u današnjem oštrom šahu igra sve važniju ulogu. Zato sam svoju budućnost i dalje povezivao sa šahom.

Ipak, poziv koji je stigao ljeta 2002. godine bio je potpuno neočekivan. Ponudili su mi da odem kao trener ukrajinske muške reprezentacije na Olimpijadu u Bled.

Ispostavilo se da je do tada rukovodstvo federacije promijenjeno, a uz to se termin Olimpijade uklapao u već isplanirane lične obaveze. Budući da su i moji uslovi prihvaćeni bez rasprave, nije bilo razloga da odbijam. Naravno, za neku ciljanu pripremu nije bilo ni vremena ni sredstava, ali to me nije mnogo zabrinjavalo. U Ukrajini je uvijek bilo dovoljno jakih šahista, a s tako mudrim vođom, uspjeh je bio gotovo zagarantovan.

Reprezentacija je formirana na daljinu, a uskoro su se igrači i trener susreli direktno u Bled.

Tim je bio jak, ali rezultat je bio razočaravajući. Najviše je žalilo, ali u isto vrijeme i pokazalo je koliko je situacija indikativna, to što prethodnim Olimpijadama tim uopšte nije imao vođu, a rezultati su ipak bili znatno bolji. Još jednom se potvrdila banalna istina da šahovski kolektiv nije prosta suma individualnih rejtinga. Dodavanje još jednog člana — trenera ili kapitena — nipošto ne garantuje povećanje te sume. Za timske pobjede neophodna je još jedna teško objašnjiva, neuhvatljiva, ali u isto vrijeme obavezna komponenta — timski duh. A njega u našem kolektivu nije bilo.

Igra nam od početka nije išla, a svi moji pokušaji da nešto popravim, mijenjajući sastav, ništa nisu promijenili. Uspjeh je moguć čak i ako jedan od šahista zakazuje, ali pritom barem troje drugih članova tima mora biti u odličnoj formi. U timu se pojavio neuspjeh, ali pravi „ubojice“ su očito nedostajali. Samo su Vasyl Ivanchuk i Aleksandar Moiseenko igrali na svom nivou, ali za ukupni uspjeh to nije bilo dovoljno. Neuspjeh u Bledu bio je za mene dobra lekcija — postalo je očigledno da napadom konjice mnogo ne možeš postići ni u trenerskom poslu.

Čudno, ali u ukrajinskom šahu nije postojala institucija stalnih trenera reprezentacije. Uticala je uobičajena ravnodušnost sportskih rukovodilaca prema našoj igri, a uz to i loše organizovana ukrajinska šahovska scena, koja je prije nastupala relativno uspješno.

Ali nije bilo želje opet nagaziti na iste greške, pa sam odbio da idem kao pozvani trener na timsko Evropsko prvenstvo. Sasvim je moguće da, da je ukrajinski tim osvojio medalju u Plovdivu, sve bi ostalo po starom. Ali drugi uzastopni neuspjeh zahtijevao je principijelne organizacione odluke. Tako sam 2004. godine postao prvi u istoriji nezavisne Ukrajine stalni glavni trener reprezentacije.

Dugo odsječen od šahovskog života u zemlji, tek sam tada postepeno počeo da ulazim u tok stvari. U suštini, šahisti su bili prepušteni sami sebi. U tome, naravno, postojala je i pozitivna strana — nestala je ponižavajuća zavisnost od šahovskih činovnika. Ali iznenadna sloboda kretanja dovela je do toga da većinu vremena vodeći ukrajinski šahisti provode u inostranstvu, a neki su čak promijenili državljanstvo. Nestala je kreativna komunikacija, kontinuitet generacija. Nacionalna prvenstva potpuno su izumrla, ozbiljni međunarodni turniri u Ukrajini nisu se održavali. Tim se prikupljao u zadnji čas pred prvenstvo, da bi se odmah nakon završetka razišao u nepoznatim pravcima. Trening kampovi, toliko potrebni mladim rastućim šahistima, uopšte nisu postojali. Srećom, to su shvatili i u novom rukovodstvu federacije.

Prvenstvo Ukrajine 2004. okupilo je praktično najjači sastav. Budući da se održavalo po istom nokaut sistemu, paralelno je organizovan i trening kamp ukrajinskog tima. Igrači izbačeni iz turnira postepeno su prelazili pod moj nadzor. Na taj način imao sam priliku da se upoznam praktično sa svim kandidatima za tim. Upoznavanje je počelo s Ponomarjevom, koji nije učestvovao na prvenstvu. Za samo nekoliko godina postigao je vrtoglavi uspon od obećavajućeg mladog talenta do svjetskog šampiona. Jasno je da njegova kandidatura nije izazivala sumnju.

Međutim, vrlo važan je bio redoslijed tabli. Bio sam uvjeren da kombinacija Ivanchuk — Ponomarjev djeluje mnogo efikasnije nego Ponomarjev — Ivanchuk. Međutim, za realizaciju takve „rokade“ bila su potrebna značajna diplomatska naprezanja — gotovo svi šahisti, a lideri posebno, vrlo bolno reaguju na taktičke preraspodjele unutar tima. U ovom osjetljivom pitanju, kad god je moguće, treba se pridržavati sportskog principa. Pravo liderstva Ruslana, koji je nedugo prije toga pobijedio Ivanchuka u finalu svjetskog prvenstva, bila su neosporna. Sada su šanse dva neosporna lidera bile otprilike jednake. Situacija je postala još ozbiljnija kad su se dvojica lidera dogovorila o zajedničkom stavu. Bili su spremni da izađu u susret u ovom važnom pitanju za mene, ali u zamjenu za pravo da formiraju preostali dio tima. Naravno, ovdje se vidjela veza s nepisanom tradicijom iz sovjetskih vremena. Dugi niz godina kako tim u cjelini, tako i sastav za igru određivali su lideri tima — prvo Karpov, pa zatim Kasparov. Pravo veta u ukrajinskom timu postojalo je i kod Ivanchuka, njenog nepromjenjivog lidera.

Za mene je takav pristup bio potpuno neprihvatljiv — ne zato što se njihov tim bitno razlikovao od mog. Vasyl i Ruslan su odlični timski borci, bilo je potpuno jasno da im je stalo do opšteg uspjeha. Ali trebalo je odmah postaviti akcent — svako radi svoj posao. Igrači — svoj, a trener tima — svoj. U svakom timu to je aksiom, ali šah po svojoj prirodi duboko je individualna igra, a važne su i ustaljene tradicije. Ne mogu reći da su mi ove diskusije donosile veliko zadovoljstvo, ali međusobno razumijevanje je, na kraju, postignuto.

Sa određivanjem preostalih članova tima nije bilo većih problema. Andriy Volokitin, koji je u sjajnom stilu osvojio prvenstvo Ukrajine, zauzeo je treću tablu. Kandidature Aleksandra Moiseenka i Pavla Eljanova takođe nisu izazivale sumnju. Šesti je postao sasvim mlad Seryozha Karjakin — određeni rizik…

Rizik u ovoj odluci, naravno, postojao je, ali se u potpunosti isplatio.

Uopšte, formiranju timova pristupa se na različite načine. U nekim savezima — SAD, na primjer — ljudski faktor pri određivanju sastava uopšte ne postoji, već sve odlučuje strogi i unaprijed objavljeni sistem sabiranja rejtinga. Prilično dobro rješenje, u svakom slučaju apsolutno objektivno. Mnogo manje mi se dopada kolegijalnost u ovim pitanjima — u praksi se to često svodi na lobiranje određenih kandidata. Da ne govorimo o tome da pored stručnjaka u takvim slučajevima mnogo odlučuje i mišljenje ljudi koji su prilično daleko od problema koji se rješavaju.

Po mom mišljenju, odluku treba donositi glavni trener, i odgovornost za ispravnost tih odluka takođe treba da snosi on.

Krug kandidata za medalje u Kalviji bio je tradicionalan: bezuslovni favorit Rusija, Jermenija, Izrael, SAD. Nisu se smjeli zanemariti ni brzo napredujući timovi Kine, Indije i Azerbejdžana. Naravno, htjeli smo i mi pokazati dobar rezultat, ali prethodni neuspjeh učinio me je opreznijim.

U velikoj mjeri, rezultat prvog kola na tako dugoj distanci ništa ne odlučuje, ali za mladi ukrajinski tim bilo je važno što brže steći psihološku sigurnost. Pritom je ozbiljnu zabrinutost izazivalo stanje Ponomarjeva i Karjakina, koji su došli na Olimpijadu odmah nakon takmičenja protiv računara — s moje tačke gledišta, to nije bila najpovoljnija forma pripreme.

Prvi meč s Indonezijom bio je težak. Iako se na kraju završio maksimalnom pobjedom, upravo su pozicije Ruslana i Seryozhe izazivale velike brige. Najmlađi učesnik našeg tima nakon toga dugo je sjedio na klupi za rezervne igrače radi adaptacije. Slična mjera prema Ponomarjevu bila je neprihvatljiva luksuz.

Drugo kolo proteklo je mnogo lakše, a maksimalna pobjeda nad snažnim timom Češke potpuno je podigla moral. Sto posto rezultat nakon tri kola — o tome se čak nije ni sanjalo.

U četvrtom kolu odigran je možda najvažniji i najodgovorniji meč za nas — s Rusijom. Na tri table nije bilo posebnih događaja, ali partija lidera po svojoj neobičnosti i napetosti vrijedila je svih ostalih. Kao što često biva kod Morozeviča i Ivanchuka, partija je već od otvaranja dobila tako specifičan karakter da je bilo potpuno nemoguće procijeniti situaciju sa strane. Na kraju je vaga skliznula na našu stranu.

Kao rezultat ove važne pobjede, pojavila se potpuno neočekivana situacija za nas. Ukrajina je sigurno vodila u turniru, a pritom je već pobijedila najopasnijeg konkurenta. U tom trenutku osjetio sam da svako mjesto osim prvog može donijeti samo razočaranje — pobjednička euforija obuzela je i momke. U očima drugih odmah smo se pretvorili u bezuslovne favorite, pri čemu Olimpijada je, ustvari, tek počinjala.

Kako sačuvati pobjednički duh, a istovremeno zadržati hladnu glavu? U mladosti put od apsolutne samouvjerenosti do potpunog razočaranja je posebno kratak. Osjećanja koja sam doživljavao tokom tih nezaboravnih sedmica bila su nova za mene. Korčnoj se sjećao da je u prvoj polovini meča sa Spaskim 1977. godine osjećao posebno stanje koje mu je omogućavalo s neobičnom lakoćom predvidjeti zamisli i naslutiti pojedine poteze protivnika.

Slično stanje apsolutne forme, kada osjećaj nemogućeg jednostavno nestaje, poznato je, mislim, mnogim profesionalcima. Ponekad me posjećivalo i mene takvo sretno raspoloženje; nešto slično dogodilo se i u Kalviji.

Ipak, u ovom slučaju, to neuhvatljivo stanje, u kojem prisutno i predviđanje, i pojačana intuicija, nije se odnosilo na pojedinačne poteze. Činilo mi se da osjećam najmanju promjenu u raspoloženju svakog od momaka, kao da osjećam puls tima. Možda je to bila samo iluzija, ali razmišljati o prirodi svojih doživljaja nisam imao ni vremena ni želje.

Na kraju, da li je to dobro ili loše, glavno u našem poslu je rezultat. Ne sve partije na Olimpijadi su se razvijale jednako uspješno, bilo je i teških dana, ali osjećaj predodređenosti, sigurnosti u konačni uspjeh, više me nije napuštao.

Pritom je dirigovati ansamblom virtuoznih igrača neuporedivo lakše nego izvlačiti kapi inspiracije iz prosječnosti. A ovo je bio upravo onaj rijedak slučaj kada je kod momaka sve gotovo savršeno funkcionisalo. Ivančuk je igrao zapanjujuće, pružajući partije jednu ljepšu od druge. Vasiliy je uvijek potpuno uronjen u šah. Da se ne bi narušilo to čarobno stanje apsolutne koncentracije, bio je čak oslobođen od svakog večernjeg sastanka tima, obavezan za sve ostale, ovdje je bio suvišan za njega.

Sretni šampioni. S lijeva na desno: Vasiliy Ivančuk, Ruslan Ponomarjov, Andrej Volokitin, Aleksandar Moisenko, Sergej Karjakin, Pavel Eljanov, Vladimir Tukmakov. Kalvija, 2004. godina.

Andrej Volokitin se borio s velikim entuzijazmom, Pasha Eljanov je demonstrirao moćnu i zrelu igru, Sergej Karjakin je s nevjerovatnom lakoćom pobjeđivao svoje protivnike. Ruslan Ponomarjov i Saša Moisenko nisu bili u najboljoj formi, ali ni oni nisu odstupali od tima. Ne znam kako je kod drugih, ali kod mene je radost pobjede obično ostajala u sjeni negativnih emocija zbog neizbježnih poraza. Ovdje je bilo obrnuto. Ispit je bio kao praznik — prvi put to za mene nije zvučalo kao šala.

Do posljednjeg kola praktično smo osigurali prvo mjesto. Prednost od dva i po poena omogućavala je prilično udoban položaj. Nikada prije ne bih u sličnoj situaciji odbio ponuđenu remi u partiji. Ali ovdje se nije htjelo kvariti svečano raspoloženje prozaičnim dijeljenjem bodova. Sjetio sam se Karpova u partiji s Ulmanom — i Francuzi su ponudili mir prekasno. Tako je Olimpijada završila, kao i počela, na vedroj noti.

Ne sjećam se da me ikada toliko obradovala lična pobjeda — jer sada se ona kao da umnožavala sa 7 — šest igrača i trener! Naravno, sretni su bili i momci. Većina njih je tek počinjala profesionalnu karijeru, i bolji start teško je bilo poželjeti. Nevoljno sam prisjećao vlastite mladosti…

Nisu nas dijelile čak ni decenije, živjeli smo, u suštini, u različitim epohama i različitim zemljama. Bili su na neki način slični meni, ali u isto vrijeme sasvim drugačiji. Njih već dugo nije mučila dilema o izboru puta, oni su sigurno išli putem koji sam ja u njihovim godinama tek mukotrpno tražio. Infatilna i naivna igra moje mladosti bila je daleka od zrelih i kompjuterski provjerenih šahovskih partija današnjice. Vrijeme u kojem su oni počinjali živjeti i u kojem sam ja nastavljao živjeti beskrajno se razlikovalo od života u kojem su ostale prve i više lige, kuponi za hranu i odložene partije.

Ali nas je povezivala profesija, govorili smo istim jezikom — jezikom šaha. I za to sam takođe zahvalan drvenim figuricama koje su ušle u moj život beskrajno davno.

Ponekad se pitam kako bi moj život tekao da sam se rodio 40 godina kasnije. Da li bih bio šahista, kao u stvarnom životu, ili bi mi pogled sasvim ravnodušno klizio po slučajno postavljenoj šahovskoj tabli? Pitanje na koje nema i ne može biti određenog odgovora. Ali, vraćajući se iz oblasti nejasnih pretpostavki u daleki dan mog posleratnog djetinjstva, beskrajno sam zahvalan Sudbini i onom poluzaboravljenom prijatelju koji su odredili moj život, smjestivši ga u sistem šahovskih koordinata.

Kao potvrda, a ponekad i kao dopuna prethodno rečenom, prilaže se izbor fotografija. Nisu sve visoke kvalitete, ali život, kao i šahovska partija, ne sastoji se samo od jakih poteza.

Pobjednici studentske Olimpijade u Portoriku 1971.
S lijeva na desno: Balašov, Podgajec, Kuzmin, trener ekipe Biḥovski, Tukmakov, Razuvaev, Karpov

Moja posljednja pobjednička studentska Olimpijada, Grac 1972.
S lijeva na desno: potpredsjednik FIDE Šajtar, Anikaev, Vaganjan, Tukmakov, Karpov, Podgajec, vođa ekipe Averbah, Balašov, trener Biḥovski

Ponekad je moje prezime izgledalo ne sasvim uobičajeno.
38. šampionat SSSR-a, Riga 1970

Partija protiv Tajmanova. U prvom planu Jurij Nikolaevski.
39. šampionat SSSR-a, Leningrad 1971

Susreti s Davidom Bronštajnom uvijek su bili zanimljivi i nepredvidivi.
39. šampionat SSSR-a, Leningrad 1971

Turnir-generacija, Moskva 1973

Dvoboji s svjetskim prvacima se ne zaboravljaju.
Petrosjan — Tukmakov, turnir tri sovjetske reprezentacije, Moskva 1973

Na skandaloznoj partiji Korčnoj — Petrosjan.
S Gelerom i Korčnojem. Odessa 1974

„Drugih više nema…“
Mihail Talj, Leonid Štejn, Lev Polugaevski u karakterističnim za njih pozama.
Leningrad, 1971

„Ate daleko…“
Građanin Slovenije Aleksandar Bjeljavski protiv građanina SAD-a Lava Alburtа.
Posmatra građanin SAD-a Boris Gulko.
Prva liga šampionata SSSR-a, Baku 1977.

Nakon poraza. Međuzonski turnir u Lenjingradu 1973.
Upravo je završena partija Tukmakov — Karpov,
a u ulozi zainteresovanih gledalaca Birn, Tajmanov i sudija Fridštajn.

Šahovi sovjetskog perioda. Međunarodni turnir u Viljnusu 1978.
Za jednom od centralnih partija Reševski — Čiburdanidze posmatra glavni arbitar Vladimir Dvorkovič.

Današnji mastodonti:
Rafael Vaganjan, autor i Naum Raškovski, 1977. godina.

Aleksandar Beljavski,
iza kojeg se naziru ogromna leđa Eduarda Gufeljda.

Mladi Kasparov i mladi Dorfman.
Za sada kao protivnici, ali ubrzo će postati jedan tim.
49. šampionat SSSR-a, Frunze 1981.

Neki junaci knjige u akciji.
Za tablom, licem prema nama, Georgij Agzamov, igra protiv Borisa Guljka.
Šetaju Jevgenij Svešnikov, Garij Kasparov i autor. Frunze 1981.

Ekipa SSSR-a koja je pobijedila reprezentaciju svijeta. London 1984.
Stoje s lijeva na desno: Razuvaev, Romanishin, Vaganjan, Karpov, Kasparov,
Bjeljavski, Tukmakov, A. Sokolov. Sjede: Jusupov, Polugaevski,
Krogius (vođa delegacije), Smislov, Talj.

„Borbene sjene prisjećaju se prošlih dana“.
Sa Genom Sosonkom u Moskvi na Aeroflot-openu.

Nakon pobjede. Olimpijada, Kalvija 2004.
S lijeva na desno: Ivančuk, Tukmakov, Gaponenko, Moiseenko, Žukova, Karjakin,
Ponomarjov, Volokitin, Aleksandrova, Eljanov.

Legendarna Nona Gaprindašvili i „živi šah“.
Odessa, 2006. godina.

(Kraj)

Drugu polovinu knjige čine partije, ali je notacija slikovna što otežava njihovo prevođenje i objavljivanje na blogu
Urednik bloga Goran Tomić