2010.g.
Tukmakov V. B.
Vladimir Tukmakov — jedan od vodećih velemajstora legendarne plejade „zlatnog vijeka“ sovjetske šahovske škole, olimpijski šampion, trostruki osvajač srebrne medalje na prvenstvima SSSR-a, pobjednik i laureat mnogih velikih međunarodnih turnira.
Posljednjih godina — glavni trener reprezentacije Ukrajine, tima zvijezda koji je pod njegovim vođstvom brilijantno trijumfovao na Olimpijadi u Kalviji 2004.
Za ovu knjigu autor je odabrao i detaljno komentarisao svoje najznačajnije i najpoučnije partije, i to iz ugla svog sadašnjeg pogleda — trenera, erudite otvaranja, stručnjaka sa svjetskim renomeom.
Knjiga predstavlja svojevrsni udžbenik: sve kritične pozicije na dijagramima praćene su pitanjima–zadacima. Rješavajući ove vježbe i upoređujući odgovore s autorovim preporukama, moći ćete da uočite svoje slabosti i prednosti i postignete napredak u svim fazama igre.
Predgovor
Genna Sosonko
ZAVIRITI U SEBE
U rukama držite neobičnu knjigu. Neobičnu zato što autor, pričajući o svom životu, posmatra sebe ne samo iz različitih uglova, nego i očima kao nekog spoljnog posmatrača. Čas se udaljava na priličnu distancu, čas se približava junaku toliko blizu da se pretvara u samog sebe — najprije u malog Vovika iz pedesetih godina, koji do mraka zaneseno igra kauboje i razbojnike u odeskim dvorištima, zatim u dječaka Vovu, ozbiljnog, samostalnog i spremnog da donosi odluke na koje se ni odrasli ne usuđuju baš lako.
„Onaj koji voli da mudruje, i pomalo zanovijetalo, previše ispravan, hraneći se knjiškim, a ne životnim iskustvom (jer odakle bi ga i uzeo!), ja sam ga usmjeravao na pravi put. Tačnije, pomagao sam mu da izbjegne očigledno pogrešno. Zajedno smo koračali kroz život naslijepo, ali njega su mučile dileme i nesigurnost, a ja nisam skidao masku sveznajućeg mudraca.“
Šta mislite, o kome je riječ? O samom sebi — o sebi koji stalno gleda na sebe sa strane i nepristrasno bilježi sve što se zbiva u sopstvenoj duši.
„Ako me ne pustite“, rekao je roditeljima, kod kojih je doputovao iz Odese u neki gradić na istoku ogromne zemlje, „otići ću svakako.“
„I otišao bih“, tvrdi autor, kojem je tada bilo četrnaest godina, „otišao bih po pragovima željeznice, nazad“. U Odesu. Baki. Šahu. „Ali, srećom, roditelji su popustili. Sedmodnevni povratni put vozom kroz čitavu zemlju bio je za Vovu put u odrasli život, istovremeno privlačan i zastrašujući.“
Nije bilo lako djetinjstvo, da se ne lažemo, ali ko zna — možda je taj rani, samostalni život pomogao Tukmakovu u njegovoj šahovskoj karijeri. Jer, glavni smisao šaha, kako je svojevremeno pisao veliki poznavalac igre Botvinik, „sastoji se u tome da u složenoj, originalnoj poziciji, kada nemaš odakle očekivati pomoć, šahista mora pronaći ispravno rješenje (potez). Onaj ko to umije, osjeća se sigurnim za šahovskom tablom“. On je rano savladao tu vještinu, a životne teškoće samo su očvrsnule njegov karakter.
Među vršnjacima je imao reputaciju monolita, čvrste, gotovo iz jednog komada isklesane ličnosti. Čovjeka bez nervoze, bez prevelikih potresa i sa nepokolebljivim samopouzdanjem. Ali, da li je zaista bilo tako? Ponekad vidimo nesigurnog, čak i plašljivog mladića, i možemo samo vjerovati autoru koji iskreno otvara dušu čitaocu.
S ljubavlju se prisjećajući svog prvog (i jedinog) trenera u Odeskom pionirskom domu, Samuila Nutoviča Kotlermana, autor navodi imena drugih učenika tog skromnog čovjeka, koji je čitav život radio kao nastavnik hemije u školi — odeskih velemajstora Alburtа, Bejma, Lernera, Palatnika, Legkog. Sudbina ih je raznijela po raznim zemljama i kontinentima: neki žive u Americi, neki u Izraelu, u Austriji, u Francuskoj...
Vladimir Borisovič Tukmakov, zagazivši u sedmu deceniju, i dalje hoda kroz uličice i sokake grada koji ga pamte kao dječaka koji je pomagao baki da prodaje novine u kiosku na Soborki, kako su svi Odesisti zvali i još uvijek zovu Sabornu poljanu. Kaldrme Grčke, Uspenske, Rišeljejske, Jevrejske, Jekaterininske i Trojičke ulice prešao je bezbroj puta, čak i ako su se u njegovo doba mladosti neke od tih ulica zvale drugačije. Ulice kojima je prije pola vijeka, izgarajući od predosjećaja skorog blaženstva, jurio ka Voroncovskom dvorcu da bi što prije sjeo za šahovsku tablu, ne sluteći još da će tih trideset dvije figure i tabla podijeljena na šezdeset četiri polja postati poziv kojem će posvetiti život.
Postao je majstor sa šesnaest godina — respektabilna dob po današnjim mjerilima, ali prije njega su u Sovjetskom Savezu u šesnaestoj godini majstorski naslov osvajala samo trojica: Botvinik, Bronštajn i Spaski. Moglo bi se pomisliti da je zaključak jasan: čitav dalji život valjalo bi vezati za šah. Ali ne. Završivši školu sa medaljom, Tukmakov upisuje Tehnološki institut, javno se odričući šaha i zaklinjući se na vjernost termofizici. „Obuzet sujetom i ohološću“, kako će o sebi reći decenijama kasnije, s karakterističnom autoironijom.
(Nastaviće se)
(Stavljen nastavak 1)
Нема коментара:
Постави коментар