Piše: Igor Šušarin
24. mart 2026
Prije osamdeset godina, 24. marta 1946. godine, preminuo je Aleksandar Aljehin — prvi od naših sunarodnika nosilac svjetske šahovske krune. Imao je samo 53 godine, ali je živio burnim i složenim životom, ušavši u istoriju kao nepobjeđeni šahovski šampion. Njegova igra je, prema riječima jugoslovenskog velemajstora Milana Matulovića, „držala publiku u ništa manjoj napetosti i uživanju nego fudbalska utakmica“.
Fotografija objavljena u časopisu „Prožektor“ br. 7 (101) od 15. aprila 1927. godine
Izvor: iz arhive autora
Aljehin je rođen u Moskvi, u imućnoj porodici vođe plemstva Voronješke gubernije i ćerke tekstilnog industrijalca. (Usput, prezime se pravilno izgovara sa „e“, iako je pogrešan oblik sa „jo“ široko rasprostranjen.) Kao i njegov stariji brat, Aleksandar se u ranoj mladosti zainteresovao za šah.
Cit.: „Osjetio sam neodoljivu privlačnost prema šahu i sačuvao je za cio život.“
Sa 14 godina Aljehin je osvojio prvu nagradu na dopisnom šahovskom turniru. Godinu dana kasnije počeo je da nastupa na turnirima moskovskog šahovskog kruga, a još dvije godine potom osvojio je prvo mjesto na Sveruskom turniru ljubitelja šaha, dobivši glavnu nagradu — porcelansku vazu od Njegovog Imperatorskog Veličanstva.
Uopšte, početkom XX vijeka šahovski život u predrevolucionarnoj Rusiji bio je izuzetno živ, dostigavši vrhunac u proljeće 1914. godine. Tada je u Sankt Peterburgu počeo međunarodni šahovski turnir koji je okupio najveće zvijezde, uključujući berlinskog šahistu Emanuela Laskera, koji je već dvije decenije bio na svjetskom šahovskom tronu. Kompozitor i strastveni šahista Sergej Rahmanjinov tih dana zapisao je u dnevniku da bi, ako bi se „Peterburg iznenada urušio tokom turnira, na svijetu ne bi ostao nijedan veliki šahista“. Peterburg se nije urušio — prvi je bio aktuelni svjetski šampion, drugi Kubanac Kapablanka, a treće mjesto neočekivano je zauzeo Aljehin, koji je tada tek završio Imperatorsku školu pravnih nauka dobio službu u Ministarstvu pravde.
Nekoliko mjeseci kasnije počinje Prvi svjetski rat, koji Aljehina zatiče na turniru u njemačkom Manhajmu. Turnir je prekinut. Aljehin je, kao ubjedljivi lider, proglašen pobjednikom, ali je kao ruski podanik interniran i smješten u lokalni zatvor. Uspio je da se oslobodi i vrati u otadžbinu preko Švajcarske i Švedske.
Dvije godine kasnije, iako oslobođen redovne vojne obaveze, Aljehin se kao dobrovoljac prijavio na front. Kao predstavnik Crvenog krsta proveo je nekoliko mjeseci na prvoj liniji, zadobio tešku kontuziju i završio u bolnici. Iz tog rata budući svjetski šampion ponio je dvije Georgijevske medalje i Orden Svetog Stanislava za spasavanje oficira na bojnom polju.
Nakon Oktobarskog prevrata, ostavši bez imovine, bivši titularni savjetnik Aljehin napušta gladnu i hladnu Moskvu i odlazi u, naizgled, sitiju i mirniju Odesu. Ali to je samo privid: bivši „buržuj“ dolazi pod sumnju odeskih čekista, i sve zamalo završava streljanjem… Aljehin se, za svaki slučaj, vraća u Moskvu, upisuje studij filmske umjetnosti, ali brzo shvata da to nije za njega.
Paradoksalno, ali istinito: čovjek koji je čudom izbjegao strijeljanje od strane čekista zapošljava se u MUR-u i sve do proljeća 1921. godine radi, prema jednoj verziji, kao istražitelj, a prema drugoj — kao službenik u arhivskom odjeljenju milicije. Kažu da je njegova sposobnost pamćenja ogromnih količina informacija bila fenomenalna, čime su se njegove kolege aktivno služile.
Iz milicije prelazi na rad u odjeljenje Kominterne, gdje je ovaj put do izražaja došlo njegovo znanje šest (prema drugim izvorima — deset) stranih jezika. U emigrantskim krugovima će mu još dugo zamjerati službu u sovjetskim državnim institucijama.
Aleksandar Aljehin (Moskva, 1920)
Izvor: europe-echecs.com
Služba je služba, ali je sve to vrijeme Aljehin prije svega ostao šahista. Godine 1920. postaje prvi šampion Sovjetske Rusije u šahu, a već naredne godine Kapablanka u meču protiv Laskera osvaja svjetsku krunu. Zapadna štampa uzdiže Kubanca na nivo nepobjedivog šahiste svih vremena.
Aljehin se s tim ne slaže, ali nema mogućnost ne samo da izazove Kapablanku na meč, već ni da učestvuje na međunarodnim turnirima. Uskoro mu se ipak ukazuje prilika. Radeći u Kominterni, upoznaje švajcarsku socijaldemokratkinju Anu-Luizu Rig. Razvodi se od prve supruge, s kojom nije proveo ni godinu dana, ženi se Švajcarkom i dobija dozvolu sovjetske vlade za privremene odlaske u inostranstvo.
Uskoro će se i taj brak raspasti. Sin rođen u tom braku, takođe Aleksandar, čitav život će provesti u Evropi i preminuti 2009. godine. Sam velemajstor će se ženiti još dva puta, ali više neće imati djece. Isto tako, više neće imati ni domovinu — Aljehin, koji je „privremeno otputovao“, nikada se neće vratiti u Sovjetsku Rusiju.
Dočepavši se inostranih turnira, igra šah gdje god može, bez predaha. Odmah upućuje izazov Kapablanki za meč. Prema tadašnjim pravilima, aktuelni svjetski šampion sam je birao protivnika. A izazivač je morao ispuniti sve uslove organizacije meča, uključujući i finansijske.
Tako je, kao odgovor na izazov, Kubanac postavio drskom Rusu, prvo, visoku finansijsku cijenu (novac koji Aljehin jednostavno nije imao), a drugo, iznio nečuven uslov: izazivač mora pobijediti Kapablanku u čak šest partija — i to uprkos činjenici da Kubanac u prethodnim godinama nije izgubio nijednu partiju. Baš nijednu.
Godine 1924. bogataši iz Njujorka finansiraju organizaciju i održavanje međunarodnog šahovskog turnira po uzoru na onaj iz Sankt Peterburga od prije deset godina. Svijet se u međuvremenu promijenio do neprepoznatljivosti, ali konačna tabela ostaje ista: pobijedio je Lasker, „genije svih vremena“ Kapablanka je bio tek drugi, a Aljehin treći.
Pedesetšestogodišnji njemački velemajstor očigledno gaji simpatije prema tridesetjednogodišnjem ruskom kolegi i daje mu nekoliko korisnih savjeta o samopromociji:
„Danas je najvažnija stvar — reklama. Reklamirajte sami sebe, ako vas drugi ne primjećuju… Aljehin je genije! Igrate odlično naslijepo. To je teško i ostavlja utisak na ljude koji se malo razumiju u šah, ali se zato razumiju u novac.“
„Znate, Lasker je došao do banalnih stvari, s njim je postalo nemoguće igrati. On dimi svoje protivnike cigarama. I namjerno puši jeftine, da dim bude neprijatniji. Šahovski svijet je zabrinut…“ (izvor — I. Ilf, E. Petrov, Dvanaest stolica, 1928)
Izvor: museum.fide.com
Već u februaru 1925. godine Aljehin u Parizu održava simultanku naslijepo na čak 28 tabli. Meč traje 13 sati. Za to vrijeme ruski velemajstor nije ni ručao ni večerao, popio je samo nekoliko šolja kafe i popušio oko pak i po cigareta, ali je, prema izvještajima štampe, ostao „svjež kao ruža“. Rezultat: 22 pobjede, tri poraza i tri remija. Pred toga, sledećeg dana je sve partije, potez po potez, javno reprodukovao iz pamćenja i komentarisao.
„Znate, Lasker je počeo da pribjegava trivijalnostima, s njim je postalo nemoguće igrati. Zagušuje protivnike cigarama. I namjerno puši jeftine, da dim bude što neprijatniji. Šahovski svijet je uznemiren…“ (izvor: I. Iljf, J. Petrov, „Dvanaest stolica“, 1928)
Da bi se prikupio nagradni fond za meč za svjetsku titulu protiv Kapablanke, bilo je potrebno gotovo pet godina. Nedostajući dio obezbijedio je predsjednik Argentine, uz uslov da se meč održi u njegovoj zemlji. Ostalo je još „samo“ da se pobijedi Kubanac — i to šest puta, iako Aljehin dotad nije dobio nijednu partiju protiv njega.
Naravno, čitava Argentina navija za Kapablanku. Lokalne novine pišu: „Veliki Kubanac razbiće Rusa!.. Dvije nedjelje, i don Hose će pobijediti… Naravno, prema Rusu će pokazati velikodušnost i poštedjeti njegov ponos, ali poslije takvog poraza teško da će se iko ponovo usuditi da izazove Kapablanku…“
Meč počinje po nesnosnoj vrućini — nepovoljnoj za Rusa, ali prijatnoj za Kubanca. Ipak, već prvu partiju Kapablanka gubi i odmah uzima pauzu. Druga partija završava remijem. Tada Aljehina pogađa jaka upala vilice. Narednih deset partija igra uz snažne bolove; tokom meča biće mu izvađeno ukupno šest zuba.
Aljehin stoički izdržava. Nakon što povede 3:2, slijedi niz od osam uzastopnih remija. U međuvremenu, simpatije mnogih Argentinaca prelaze na stranu „Aleksandra“. I on, opravdavajući povjerenje, zadaje odlučujuće udarce u 32. i 34. partiji…
Rezultat meča bio je katastrofalan za Kapablanku: na šest pobjeda Aljehina, „nepobjedivi“ Kubanac uspio je da odgovori sa samo tri. Prvi put u istoriji, najjači šahista svijeta, četvrti svjetski šampion, postaje ruski majstor — oduševljena masa nosi ga na rukama od dvorane do hotela.
Svjetska štampa, koja je u trenu promijenila ton, sada se utrkuje u hvalama „ogromnog šahovskog talenta i fenomenalnih sposobnosti ruskog genija šahovske analize“. Kapablanka nije smogao snage da dođe na ceremoniju proglašenja, već je poslao kratku poruku:
„Poštovani gospodine Aljehin! Predajem partiju. Time ste Vi svjetski šampion i čestitam Vam na uspjehu. Moj naklon gospođi Aljehin. Iskreno Vaš, H. R. Kapablanka.“
Aljehin se trijumfalno vraća u Pariz, uranjajući u atmosferu društvenih prijema, zabava i svečanosti. Uz to, višegodišnji napori da dobije francusko državljanstvo konačno su urodili plodom — sada Aljehin nije samo Rus, već i Francuz po pasošu.
U Moskvi su uvjereni da, nakon što je prvi šampion Sovjetske Rusije pobijedio Kapablanku, on jednostavno mora da se vrati u SSSR. Da li je to i sam Aljehin želio — nije pouzdano poznato. Čak i ako je o tome razmišljao, svi mostovi su spaljeni nakon večeri organizovane u čast svjetskog šampiona u tzv. Ruskom klubu u Parizu. Te večeri okupila se sva elita ruske emigracije. Zdravice, govori i pohvale — nije im bilo kraja.
Cit.: „Širom svijeta, u svim oblastima života, rusko ime proslavljeno je nizom briljantnih predstavnika umjetnosti i nauke, i nije slučajnost što se gotovo svi nalaze u emigraciji.“
Već narednog dana emigrantske novine utrkuju se u izvještajima o Aljehinovom govoru na banketu, pri čemu se tekst razlikuje od lista do lista. Presudnom se pokazala rečenica koja mu se pripisuje:
„Neka se rasprši mit o nepobjedivosti boljševika, kao što se raspršio mit o nepobjedivosti Kapablanke.“
Da li je te riječi zaista izgovorio ili su ih izrekli lideri emigracije, a novinari ih cinično pripisali novom šampionu — teško je reći. Pogotovo jer će Aljehin i kasnije praviti poteze koji prkose logici: čas kritikujući SSSR („u zemlji gdje su šahovskim figurama ložili peći, ja kao šahista nemam šta da tražim“), čas šaljući čestitke Kremlju povodom 20-godišnjice Oktobra.
Kako god bilo, reakcija sovjetske strane na emigrantsku večeru stigla je odmah: pariška proslava šahovskog trijumfa proglašena je — bjelogardijskom propagandom.
Cit.: „Svi su se okupili da pozdrave Aljehina i istovremeno još jednom napadnu, izliju novi talas blata i kleveta protiv sovjetske Rusije, protiv borbe koju vodi ruska radnička klasa… Svoj govor Aljehin je završio uobičajenom željom bjelogardijaca za skorim oslobođenjem ‘otadžbine’ od ugnjetavanja — upravo onih od kojih se Aljehin dva puta odrekao: prvi put obmanuvši SSSR prilikom dobijanja pasoša, a drugi put primivši francusko državljanstvo… S građaninom Aljehinom za nas je sada završeno. On je naš neprijatelj i kao takvog ga možemo tretirati.“
Stariji brat šampiona, koji je ostao u Sovjetskoj Rusiji i od kojeg je mali Saša učio prve šahovske poteze, izjaviće na stranicama sovjetskog šahovskog časopisa:
„S gospodinom Aljehinom za mene je zauvijek završeno!“
Svjetski šampion Aljehin za šahovskom tablom, 11. februar 1928. godine
Izvor: librarium.fr
Tokom narednih sedam godina ostaje neprikosnoven, pobjeđujući meč za mečom, turnir za turnirom. Dana 16. jula 1934. godine u Čikagu, na komercijalnom turniru, igra naslijepo već na 32 table, ostvarivši 19 pobjeda, 4 poraza i 9 remija.
Ali postepeno se i na njegovom šahovskom suncu pojavljuju mrlje. Šampiona sve rjeđe viđaju nasmijanog i vedrog. Počinju kružiti glasine da je počeo da pije. Glasine se potvrđuju: oženivši se mondenskom damom, milionerkom, udovicom guvernera Maroka Grejs Višar, Aljehin se potpuno odaje alkoholu — pri čemu mu je nova supruga u tome više bila saputnica nego podrška.
U stanju životne i stvaralačke krize, 1935. godine Aljehin gubi meč za titulu svjetskog prvaka od Holanđanina Maksa Evea, koji je ipak bio slabiji igrač od Kapablanke. U narednih nepune dvije godine Aljehina gotovo otpisuju i zaboravljaju, ali on se potom pribrao i u revanšu 1937. godine nanosi Eveu potpun poraz.
Cit. od Holanđanina: „Učinio sam sve što sam mogao, ali Aljehin je bio jači od mene. Ne znam da li je dostigao svoju nekadašnju formu, ali sada je on najbolji šahista na planeti.“
Tokom čitavog turnira Aljehin nije popio ni jednu čašicu, niti je zapalio ijednu cigaretu. Impresionirani takvom snagom volje, predstavnici Društva trezvenosti poklonili su šampionu korpu mliječnih proizvoda.
Od 1939. godine Aljehin je mnogo očekivao. Kao prvo, vodi tajne pregovore s Moskvom o meču sa izazivačem za svjetsku titulu, sovjetskim šahistom Mihailom Botvinikom. Kao drugo, šesta svjetska šahovska olimpijada te godine prvi put se održava preko okeana, u njemu toliko dragoj Argentini.
Aljehin dolazi na Olimpijadu kao kapiten francuske reprezentacije, i upravo tada, usred turnira, sportisti saznaju za početak Drugog svjetskog rata. Kao kapiten francuskog tima, Aljehin povlači svoje igrače i ne dozvoljava im da igraju protiv Nijemaca.
Iako je imao mogućnost da ostane u Argentini, 47-godišnji Aljehin se vraća u Evropu, pridružuje se vojsci de Gola i pada u zarobljeništvo nacista. Nijemci ga nisu dirali. Da ne bi umro od gladi, počinje da zarađuje igrajući manje turnire, učestvuje u takmičenjima i simultankama širom Njemačke i okupiranih zemalja.
Između ostalog, u Pragu igra protiv čak 75 njemačkih oficira istovremeno — pobjeđuje u 73 partije, dok dvije završava remijem. Nijemci mu i dalje dozvoljavaju slobodno kretanje po Evropi, ali njegova supruga ostaje u Francuskoj — praktično kao talac.
Poslije rata, njegovi šahovski nastupi u Njemačkoj biće mu uračunati kao saradnja s nacističkim režimom. Uostalom, Sveopšti njemački šahovski savez vodio je, između ostalih, i Gebels.
Ali ni to nije bilo najgore. Mnogo veće osude, zamjerke i optužbe izazvale su Aljehinove publikacije u nacističkoj štampi. Ti tekstovi, ocijenjeni kao antisemitski, prvi put su objavljeni od 18. do 23. marta 1941. pod naslovom „Jevrejski i arijevski šah“, a kasnije su dva puta izdavani i kao posebne brošure.
Godine 1944, preselivši se u Španiju, Aljehin govori madridskim novinarima da je za Nijemce pripremao bezazlene teorijske šahovske tekstove, ali da je objavljena verzija falsifikat u koji su antijevrejski dijelovi ubačeni bez njegovog znanja.
Cit.: „Članak, potpuno naučni, Nijemci su preradili tako da je počeo da tumači šah iz rasističke perspektive.“
Neki su mu povjerovali, većina nije. Godine 1945. vodeći šahisti svijeta najavljuju formiranje komisije koja treba temeljno da ispita „slučaj i postupke svjetskog šampiona“. Za predsjednika komisije imenuju Maksa Evea. U to vrijeme Aljehin se iz Španije seli u jeftiniji Portugal.
Sic transit gloria mundi… Ugled Aljehina ozbiljno je narušen, a rijetka predavanja i simultanke donose mu vrlo malo novca. Mecene iz ljetovališta Eštoril preuzimaju troškove njegovog boravka i ishrane u lokalnom hotelu.
U novembru 1945. britanska šahovska federacija šalje Aljehinu pozivnice za prve poslijeratne turnire u Londonu i Hejstingsu. On prihvata i počinje pripreme, ali zbog protesta pojedinih šahista, uz podršku američke federacije, Britanci povlače poziv. Aljehin doživljava srčani udar.
Nekoliko mjeseci kasnije stiže mu telegram iz Moskve: Botvinik predlaže da odigraju meč za titulu koji je rat spriječio. Aljehin, naravno, prihvata. Novine ponovo počinju da pišu o njemu, svijet se podsjeća da je on i dalje šahovski kralj.
Ali meča s Botvinikom neće biti. Jer neće biti ni kralja.
Ujutro 24. marta 1946. godine, u portugalskom gradiću Eštoril, sobarica je zavirila u jednu od soba hotela „Park“ i tamo zatekla mrtvog gosta. Sjedio je u fotelji, za stolom prepunim posuda i tanjira, na kojem se nalazila i šahovska tabla s početnim rasporedom figura. Već narednog dana novinske agencije objavile su vijest o smrti aktuelnog svjetskog šampiona. A zatim je počela — teorija zavjere.
Okolnosti Aljehinove smrti ni danas nisu razjašnjene. Naizgled, za čovjeka koji je još u mladosti imao srčanih problema, a uprkos tome mnogo pio i pušio, početna dijagnoza „zastoj srca“ djeluje logično. Međutim, ubrzo je objavljeno da je Aljehin umro jer se ugušio tokom jela: navodno su komadi mesa dospjeli u disajne puteve, što je izazvalo „asfiksiju usljed začepljenja disajnih puteva“.
Čak je objavljena i fotografija na kojoj mrtvi velemajstor sjedi u svojoj sobi za stolom. Iz nekog razloga — u kaputu. Ta odjeća, zajedno sa šahovskom tablom na stolu i zbirkom poezije pored tijela, otvorenom na stranici sa stihom „To je sudbina svih koji žive u emigraciji“, podstakli su sumnju da bi fotografija mogla biti namještena…
Ta poznata fotografija
Izvor: chess.com
Sahrana na lokalnom groblju obavljena je tek tri nedjelje kasnije, a navodno je mjesni katolički sveštenik odbio da učestvuje, jer su na licu pokojnika uočeni tragovi koji su ukazivali na nasilnu smrt…
Kasnije su se pojavile i teorije o trovanju — čak dvije: prema jednoj, Aljehin je sam uzeo otrov, prema drugoj, otrovan je još ranije u restoranu, nakon čega je preminuo na ulici, a tijelo mu je potom tajno preneseno u hotel. Njegov sin tvrdio je da ga je stigla „ruka Moskve“.
S druge strane, „Moskva“ je sumnjala na Amerikance, dok je „Zapad“ krivicu pripisivao neimenovanim osvetnicima koji su kaznili šampiona zbog saradnje s nacistima i antisemitskih tekstova. Inače, pomenuta komisija pod vođstvom Maksa Evea raspuštena je nakon Aljehinove smrti, uz obrazloženje da nije pravedno suditi čovjeku koji se više ne može braniti.
Kako god bilo, verzije i glasine o nasilnoj smrti Aljehina nisu razjašnjene do danas.
*****
Deset godina kasnije, Aljehinov pepeo biće prenesen u Francusku i 25. marta 1956. ponovo sahranjen na groblju Monparnas, uz prisustvo predsjednika FIDE i velike delegacije iz SSSR-a. Aktuelni svjetski šampion Mihail Botvinik neće prisustvovati ceremoniji, već će poslati telegram — što će takođe podstaći razne spekulacije.
Na grobu je podignut spomenik s obeliskom, a na mermeru je uklesano: „Aleksandar Aljehin. Genije šaha Rusije i Francuske“.
U istoriji šaha samo su dvojica svjetskih šampiona umrla bez titule „bivši“ — Aljehin i Robert Fišer. Ali dok se Amerikanac svojevoljno odrekao krune, četvrti svjetski šampion Aleksandar Aljehin napustio je ovaj svijet neporažen.
Igor Šušarin
Нема коментара:
Постави коментар