Šah je jedno od sportskih usmjerenja Obrazovnog centra „Sirius“. Učesnici specijalizovanih programa postaju nadareni školarci iz svih regiona Rusije, koji su pokazali visok nivo majstorstva na takmičenjima. Treninge za sportiste u „Siriusu“ vode vodeći ruski stručnjaci i treneri. Među njima je i međunarodni velemajstor, majstor sporta SSSR-a, trener omladinske reprezentacije Rusije Sergej Ivanov.
Razgovarali smo sa Sergejem Vladimirovičem, koji je podijelio savjete za šahovske trenere i pedagoge.
1. Kako organizovati rad na greškama tako da se ne izgubi želja za igrom?
Greške će pratiti šahistu tokom čitave njegove karijere, to treba prihvatiti kao datost. Bez greške može igrati samo jak računar. Na sopstvenim propustima treba učiti, izvlačiti korisne pouke, donositi ispravne zaključke i u sličnim situacijama u narednim partijama truditi se da ih ne ponavljamo. Domaća šahovska škola uči: sportista mora obavezno detaljno analizirati sopstvene izgubljene partije u kojima su napravljene greške. Treba pokušati razumjeti prirodu svojih nedostataka — da li je to bila loša priprema u otvaranju, taktički previdi, pozicione slabosti, igra bez plana, nepoznavanje principa igre ili konkretnih pozicija u završnici ili nešto drugo. Kasnije treba temeljno raditi na svojim slabim stranama i ispravljati ih. Tada se u narednim partijama i turnirima broj takvih grešaka može svesti na minimum, a želja za igrom i pobjedom ponovo će biti na odgovarajućem nivou.
2. Kako trener može prepoznati da pred sobom nema samo prosječnog igrača, već budućeg genija i šampiona?
Prvi sovjetski svjetski prvak u šahu Mihail Botvinik formulisao je četiri osnovna uslova pod kojima šahista može postići visoke rezultate i najmanje postati velemajstor:
— talenat, sposobnosti, marljivost, ljubav prema šahu — dobra fizička forma, sportski duh, dovoljan nivo energije — prisustvo specijalnih šahovskih znanja — finansijska i organizaciona podrška
Kada iskusan trener počne raditi s mladim šahistom, može odmah prepoznati talenat i sposobnosti. To se vidi po tome kako se dijete ponaša za tablom, kako odgovara na pitanja, koliko brzo rješava zadatke i koliko dobro pamti informacije. Koliko je učenik fizički spreman može se vidjeti već nakon prvog turnira. Po potrebi se fizička forma može stalno unapređivati. Smatra se da su za to najpogodniji ciklični sportovi: trčanje, plivanje, vožnja bicikla i skijanje.
Što se tiče specijalnih šahovskih znanja — teorije otvaranja, taktike, strategije srednje igre i preciznih završnica — tu ključnu ulogu ima trener, koji treba postepeno prenositi znanje i razvijati potrebne vještine. Finansijsku i organizacionu podršku treba da obezbijede šahovski klub ili sportska škola, kako bi mladi igrač imao priliku da učestvuje na takmičenjima i postiže rezultate.
Dakle, određene sposobnosti su djetetu urođene i trener treba da ih prepozna, dok se ostali uslovi mogu razviti kroz trening i takmičarsku praksu.
3. Postoji stereotip da dječaci igraju šah bolje. Šta trener treba da uradi ako se djevojčice susretnu s tim?
To nije samo stereotip, već stav potvrđen dugom istorijom takmičarskog šaha, uglavnom povezan s fiziološkim razlikama između muškaraca i žena. Ipak, trener ne treba obraćati pažnju na to, posebno zato što se u dječijim i omladinskim takmičenjima dječaci takmiče s dječacima, a djevojčice s djevojčicama. Razlike u igri nisu uslovljene polom, već ličnim osobinama — karakterom, temperamentom, strpljenjem, marljivošću, snagom volje i drugim kvalitetima koji mogu biti prisutni kod oba pola.
Osim toga, u šahu je uobičajeno da žene mogu igrati u „otvorenim“ (muškim) turnirima, dok muškarci ne mogu igrati u ženskim. Za žene postoje posebne nagrade, pa ne bi trebalo da osjećaju bilo kakvu neravnopravnost.
4. Koje pravilo se nikako ne smije kršiti u radu s mladim šahistima?
Mlade šahiste ne treba kritikovati zbog grešaka, izgubljenih partija ili loših rezultata. Naprotiv, potrebno je zajedno analizirati šta je pošlo po zlu i zašto rezultat nije bio dobar. Svaki poraz je djelimično i odgovornost trenera. Strogo je zabranjeno ponižavati učenike ili ismijavati njihove greške pred drugima — to može dovesti do pada samopouzdanja, gubitka motivacije i napuštanja šaha.
Takođe, trener mora objasniti početnicima da šah uči poštenju i pravednosti. Postoje jasna pravila ponašanja za tablom: „dotaknuo — odigraj“, zabranjeno je pomaganje i korišćenje bilo kakvih sugestija, naročito računarskih programa. U šahu nije prihvatljiv princip „pobjeda po svaku cijenu“ — pobjeda mora biti ostvarena isključivo u poštenoj sportskoj borbi.
Prije 95 godina, 23. marta 1931. godine, u Lenjingradu, kod Lava Korčnoja i Zelde (Jevgenije) Azbel, rođen je sin. Dječaka su nazvali Viktor.
Roditelji su se upoznali u Gradu na Nevi. Otac je radio kao načelnik odjeljenja tehničke kontrole u 2. konditorskoj fabrici na Ligovki, a majka je studirala na konzervatorijumu, na odsjeku za klavir. Mladi su se dopali jedno drugom, vjenčali se, ali se po karakteru nisu slagali. — Mama je bila nagle naravi, — prisjećao se Korčnoj, — a otac je, naprotiv, bio blag prema ljudima.
Kada se dijete rodilo, svakodnevni problemi su se dodatno pogoršali. Viktorovi roditelji odlučili su da se raziđu. Pri tome je Jevgenija ostavila sina ocu: „Ja neću moći da se snađem!“
Lav Merkurijevič je privremeno povjerio bebu svojoj majci. Baka je obožavala unuka i odgajala ga dok je otac tražio stan i sređivao život. Na kraju se dječak našao u punoj porodici: otac se ponovo oženio. Tu je Viktor imao sreće — „pomajka“ Roza Abramovna brinula se o njemu kao o sopstvenom djetetu. Ipak, rođenu majku, kada bi kao putujuća umjetnica dolazila u Lenjingrad, Viktor je redovno posjećivao.
Dječak je rastao, krenuo u školu i upisao se u tri sekcije: književno-dramsku, muzičku i šahovsku. Uskoro je ostao samo šah: zbog manjeg govornog nedostatka nije mogao da nastupa na sceni, a za muziku je bio potreban klavir kod kuće. Ali šah je Viktora potpuno osvojio: volio je da igra, da se suprotstavlja protivniku, analizira partije i pronalazi neobična rješenja. Ljubav prema šahu usadio mu je otac: uveče su zajedno uranjali u čarobni svijet drvenih armija.
Uređeni život razbila je ratna tragedija.
Otac je otišao u narodnu vojsku. Poslije pola godine obuke, poručnik Korčnoj, u sastavu 168. streljačke divizije, poginuo je u borbama za „Nevski pjatačok“. Međutim, porodica to nije znala — stiglo je obavještenje da je nestao bez traga.
Viktor i pomajka preživjeli su blokadu: dječak je naučio da loži peć, da se skriva od granatiranja, da stoji u redovima za hljeb i da na sankama odvozi tijela preminulih komšija do zajedničke grobnice. — Nekoliko puta je pomajci polazilo za rukom da me uvede u fabriku, — prisjećao se Viktor Lvovič, — da bih tamo nešto pojeo. Tako da se nisam osjećao baš najgore. Ipak, u ljeto 1942. završio sam u bolnici za oboljele od distrofije.
Svoj prvi turnir Korčnoj je odigrao u gradu opkoljenom nacistima. Partije su se igrale u podrumu škole. Godine 1944. počeo je da pohađa šahovski kružok u Lenjingradskom domu pionira, već 1945. postao je prvokategornik, 1947. — prvak SSSR-a među školarcima, a 1952. debitovao je na prvenstvu države za odrasle, gdje je odmah zauzeo visoko šesto mjesto. Četiri godine kasnije, Korčnoj postaje velemajstor.
Godine 1953. završio je istorijski fakultet Lenjingradskog državnog univerziteta, ali je njegova prava profesija postao šah.
Korčnoj je razvio sopstveni stil igre: detaljnu analizu pozicije i potpuno neočekivane poteze, koji su nudili neobične varijante u klasičnim kombinacijama.
Godine 1960. Viktor Lvovič osvojio je svoju prvu titulu prvaka SSSR-a, a kasnije je to ponovio još tri puta.
Među šahistima je uživao veliki ugled zbog poštenja i principijelnosti. Jednom je tokom meča između Moskve i Lenjingrada natjerao igrača iz sopstvenog tima da prizna tehnički poraz („taknuo si figuru — moraš da igraš!“). Poznato je i da je odbijao da učestvuje u pripremama poznatih kolega iz etičkih razloga: — Shvatiću sve njihove tajne i metode! Kako onda da igram protiv njih?
Sportski funkcioneri nisu voljeli Viktora zbog njegove samostalnosti i otvorenosti. Počeli su da ga potiskuju iz velikog šaha, šaljući ga na manje turnire. Još šezdesetih godina nudili su mu da ostane u inostranstvu — tada je odbio. Međutim, jedanaest godina kasnije, nakon pobjede na turniru u Amsterdamu 1976. godine, odlučio je da se ne vrati u SSSR, ostavivši tamo ženu, sina i pomajku.
Šahista nije ni slutio koliki će bijes izazvati kod partijske nomenklature: sin mu je izbačen sa fakulteta, završio je u zatvoru zbog „izbjegavanja vojne službe“, a porodici sedam godina nije bilo dozvoljeno da napusti zemlju. Što se samog Korčnoja tiče, SSSR mu je organizovao sportski bojkot: sovjetski igrači odbijali su da učestvuju na turnirima na kojima je on igrao.
Korčnoj, koji se nastanio u Švajcarskau i nastupao za konfederaciju kantona, pisao je pisma Leonidu Brežnjevu moleći ga da utiče na sudbinu njegove porodice. Oni su iz SSSR-a pušteni tek početkom osamdesetih godina.
Simbol epohe „brežnjevskog zastoja“ postalo je rivalstvo u mečevima Anatolij Karpov–Viktor Korčnoj. Prvi put su se velemajstori sudarili u borbi za status pretendenta: odlučivalo se ko će igrati protiv Bobija Fišera. U žestokoj borbi ispali su poznati protivnici: Birn, Meking, Spaski, Petrosjan, Polugajevski, Portiš…
Pobjedu je odnio Karpov, savladavši Korčnoja sa tri dobijene partije. Fišer je odbio da igra protiv pobjednika, pa je mladi velemajstor postao svjetski prvak. Korčnoj je, međutim, u intervjuima zapadnim novinarima govorio o pritisku sovjetske nomenklature koja je gurala Karpova. Upravo od tog intervjua počinju njegove nevolje i ideja o „bijegu“. — Nisam otišao u potrazi za boljim životom, već zbog mogućnosti da slobodno igram! — objašnjavao je Viktor Lvovič.
Dva puta je Korčnoj uspio da postane izazivač za svjetsku titulu i oba puta je igrao protiv Karpova.
Meč 1978. godine održan je u Bagiju, na Filipinima. U timu sovjetskog šahiste bili su velemajstori Zajcev, Balašov, Polugajevski i Mihail Talj. Izazivaču bez državljanstva pomagali su Englezi Kin, Stin i Izraelac Jakov Murej.
— Karpov, vjerujem, ima veliku snagu volje, — govorio je Korčnoj uoči meča, — ali ja imam iskustvo. A njegov stil je tako siguran, tako neprivlačan. Ja sam skulptor u šahu, a on je samo hirurg!
Ipak, uprkos samouvjerenosti, Korčnoj je bio nervozan, optuživao protivnike za korišćenje hipnoze, zahtijevao da se psiholog sovjetskog tima ukloni iz prvih redova. Kada su Karpovu donijeli čašu jogurta, Korčnoj je reagovao burno: — To je tajni znak! Dojavljuju mu poteze! Sklonite jogurt!
Koliko je u svemu tome bilo nervoze, a koliko igre za publiku — ostaje nejasno.
Borba je bila izuzetno teška. Izazivač je izjednačio rezultat na pet pobjeda, ali šestu ipak nije uspio da osvoji. Ponovo su igrali za titulu 1981. godine — i opet je pobijedio Karpov.
Ti mečevi — oličenje sukoba Zapada i SSSR-a — predstavljali su vrhunac Korčnojeve karijere. Nakon toga više nije igrao kao izazivač za svjetsku titulu.
Tokom svoje šahovske karijere Korčnoj je makar jednom pobijedio devet svjetskih prvaka — od Mihaila Botvinika do Magnusa Carlsena, izuzev Vladimira Kramnika i Viswanathan Ananda. Godine 1982. postao je prvak Švajcarske i taj uspjeh ponovio još četiri puta. Nastavio je aktivno da učestvuje na turnirima, uključujući i Šahovske olimpijade. Godine 2006. u Italiji osvojio je svjetsko prvenstvo za igrače starije od 60 godina, a 2011. u Suzdalju pobijedio je na veteranskom turniru posvećenom Mihailu Botviniku.
Iz pera velikog majstora nastale su knjige „Antišah. Zapisi zlikovca. Povratak nepovratnika“, „Mojih 55 pobjeda crnim figurama“, „Mojih 55 pobjeda bijelim figurama“ i „Šah bez milosti“.
Viktor Lvovič preminuo je 6. juna 2016. godine. U trenutku smrti bio je najstariji aktivni velemajstor na svijetu.
P.S.
Prvo sačuvano pominjanje velemajstora Korčnoja u štampanom obliku pojavilo se još prije njegovog rođenja: „Izdaje se ovo građanki Azbel Jevgeniji kao potvrda da je zaista trudna u šestom lunarnom mjesecu i da pati od opšte slabosti i premora. Poželjno je privremeno je osloboditi rada u Konzervatorijumu. Ljekar Ganelina.“
Poslije skandaloznog intervjua 1974. godine upravo je Anatolij Karpov uspio da izdejstvuje od rukovodstva dozvolu da Viktor Korčnoj učestvuje na međunarodnim takmičenjima.
U sovjetskim šahovskim krugovima „nepovratnik“ Korčnoj dobio je nadimak „Zlikovac“, a štampa nije pominjala njegovo ime čak ni kada je izvještavala o meču sa Karpovom, ograničavajući se na riječ „pretendent“.
Poslije skandala sa jogurtom u sovjetskim novinama pojavio se članak „Bura u čaši kefira“.
Godine 1990, ukazom predsjednika SSSR-a Mihail Gorbačova, Korčnoju je vraćeno sovjetsko državljanstvo.
Prije osamdeset godina, 24. marta 1946. godine, preminuo je Aleksandar Aljehin — prvi od naših sunarodnika nosilac svjetske šahovske krune. Imao je samo 53 godine, ali je živio burnim i složenim životom, ušavši u istoriju kao nepobjeđeni šahovski šampion. Njegova igra je, prema riječima jugoslovenskog velemajstora Milana Matulovića, „držala publiku u ništa manjoj napetosti i uživanju nego fudbalska utakmica“.
Fotografija objavljena u časopisu „Prožektor“ br. 7 (101) od 15. aprila 1927. godine Izvor: iz arhive autora
Aljehin je rođen u Moskvi, u imućnoj porodici vođe plemstva Voronješke gubernije i ćerke tekstilnog industrijalca. (Usput, prezime se pravilno izgovara sa „e“, iako je pogrešan oblik sa „jo“ široko rasprostranjen.) Kao i njegov stariji brat, Aleksandar se u ranoj mladosti zainteresovao za šah.
Cit.: „Osjetio sam neodoljivu privlačnost prema šahu i sačuvao je za cio život.“
Sa 14 godina Aljehin je osvojio prvu nagradu na dopisnom šahovskom turniru. Godinu dana kasnije počeo je da nastupa na turnirima moskovskog šahovskog kruga, a još dvije godine potom osvojio je prvo mjesto na Sveruskom turniru ljubitelja šaha, dobivši glavnu nagradu — porcelansku vazu od Njegovog Imperatorskog Veličanstva.
Uopšte, početkom XX vijeka šahovski život u predrevolucionarnoj Rusiji bio je izuzetno živ, dostigavši vrhunac u proljeće 1914. godine. Tada je u Sankt Peterburgu počeo međunarodni šahovski turnir koji je okupio najveće zvijezde, uključujući berlinskog šahistu Emanuela Laskera, koji je već dvije decenije bio na svjetskom šahovskom tronu. Kompozitor i strastveni šahista Sergej Rahmanjinov tih dana zapisao je u dnevniku da bi, ako bi se „Peterburg iznenada urušio tokom turnira, na svijetu ne bi ostao nijedan veliki šahista“. Peterburg se nije urušio — prvi je bio aktuelni svjetski šampion, drugi Kubanac Kapablanka, a treće mjesto neočekivano je zauzeo Aljehin, koji je tada tek završio Imperatorsku školu pravnih nauka dobio službu u Ministarstvu pravde.
Nekoliko mjeseci kasnije počinje Prvi svjetski rat, koji Aljehina zatiče na turniru u njemačkom Manhajmu. Turnir je prekinut. Aljehin je, kao ubjedljivi lider, proglašen pobjednikom, ali je kao ruski podanik interniran i smješten u lokalni zatvor. Uspio je da se oslobodi i vrati u otadžbinu preko Švajcarske i Švedske.
Dvije godine kasnije, iako oslobođen redovne vojne obaveze, Aljehin se kao dobrovoljac prijavio na front. Kao predstavnik Crvenog krsta proveo je nekoliko mjeseci na prvoj liniji, zadobio tešku kontuziju i završio u bolnici. Iz tog rata budući svjetski šampion ponio je dvije Georgijevske medalje i Orden Svetog Stanislava za spasavanje oficira na bojnom polju.
Nakon Oktobarskog prevrata, ostavši bez imovine, bivši titularni savjetnik Aljehin napušta gladnu i hladnu Moskvu i odlazi u, naizgled, sitiju i mirniju Odesu. Ali to je samo privid: bivši „buržuj“ dolazi pod sumnju odeskih čekista, i sve zamalo završava streljanjem… Aljehin se, za svaki slučaj, vraća u Moskvu, upisuje studij filmske umjetnosti, ali brzo shvata da to nije za njega.
Paradoksalno, ali istinito: čovjek koji je čudom izbjegao strijeljanje od strane čekista zapošljava se u MUR-u i sve do proljeća 1921. godine radi, prema jednoj verziji, kao istražitelj, a prema drugoj — kao službenik u arhivskom odjeljenju milicije. Kažu da je njegova sposobnost pamćenja ogromnih količina informacija bila fenomenalna, čime su se njegove kolege aktivno služile.
Iz milicije prelazi na rad u odjeljenje Kominterne, gdje je ovaj put do izražaja došlo njegovo znanje šest (prema drugim izvorima — deset) stranih jezika. U emigrantskim krugovima će mu još dugo zamjerati službu u sovjetskim državnim institucijama.
Aleksandar Aljehin (Moskva, 1920) Izvor: europe-echecs.com
Služba je služba, ali je sve to vrijeme Aljehin prije svega ostao šahista. Godine 1920. postaje prvi šampion Sovjetske Rusije u šahu, a već naredne godine Kapablanka u meču protiv Laskera osvaja svjetsku krunu. Zapadna štampa uzdiže Kubanca na nivo nepobjedivog šahiste svih vremena.
Aljehin se s tim ne slaže, ali nema mogućnost ne samo da izazove Kapablanku na meč, već ni da učestvuje na međunarodnim turnirima. Uskoro mu se ipak ukazuje prilika. Radeći u Kominterni, upoznaje švajcarsku socijaldemokratkinju Anu-Luizu Rig. Razvodi se od prve supruge, s kojom nije proveo ni godinu dana, ženi se Švajcarkom i dobija dozvolu sovjetske vlade za privremene odlaske u inostranstvo.
Uskoro će se i taj brak raspasti. Sin rođen u tom braku, takođe Aleksandar, čitav život će provesti u Evropi i preminuti 2009. godine. Sam velemajstor će se ženiti još dva puta, ali više neće imati djece. Isto tako, više neće imati ni domovinu — Aljehin, koji je „privremeno otputovao“, nikada se neće vratiti u Sovjetsku Rusiju.
Dočepavši se inostranih turnira, igra šah gdje god može, bez predaha. Odmah upućuje izazov Kapablanki za meč. Prema tadašnjim pravilima, aktuelni svjetski šampion sam je birao protivnika. A izazivač je morao ispuniti sve uslove organizacije meča, uključujući i finansijske.
Tako je, kao odgovor na izazov, Kubanac postavio drskom Rusu, prvo, visoku finansijsku cijenu (novac koji Aljehin jednostavno nije imao), a drugo, iznio nečuven uslov: izazivač mora pobijediti Kapablanku u čak šest partija — i to uprkos činjenici da Kubanac u prethodnim godinama nije izgubio nijednu partiju. Baš nijednu.
Godine 1924. bogataši iz Njujorka finansiraju organizaciju i održavanje međunarodnog šahovskog turnira po uzoru na onaj iz Sankt Peterburga od prije deset godina. Svijet se u međuvremenu promijenio do neprepoznatljivosti, ali konačna tabela ostaje ista: pobijedio je Lasker, „genije svih vremena“ Kapablanka je bio tek drugi, a Aljehin treći.
Pedesetšestogodišnji njemački velemajstor očigledno gaji simpatije prema tridesetjednogodišnjem ruskom kolegi i daje mu nekoliko korisnih savjeta o samopromociji: „Danas je najvažnija stvar — reklama. Reklamirajte sami sebe, ako vas drugi ne primjećuju… Aljehin je genije! Igrate odlično naslijepo. To je teško i ostavlja utisak na ljude koji se malo razumiju u šah, ali se zato razumiju u novac.“
„Znate, Lasker je došao do banalnih stvari, s njim je postalo nemoguće igrati. On dimi svoje protivnike cigarama. I namjerno puši jeftine, da dim bude neprijatniji. Šahovski svijet je zabrinut…“ (izvor — I. Ilf, E. Petrov, Dvanaest stolica, 1928) Izvor: museum.fide.com
Već u februaru 1925. godine Aljehin u Parizu održava simultanku naslijepo na čak 28 tabli. Meč traje 13 sati. Za to vrijeme ruski velemajstor nije ni ručao ni večerao, popio je samo nekoliko šolja kafe i popušio oko pak i po cigareta, ali je, prema izvještajima štampe, ostao „svjež kao ruža“. Rezultat: 22 pobjede, tri poraza i tri remija. Pred toga, sledećeg dana je sve partije, potez po potez, javno reprodukovao iz pamćenja i komentarisao.
„Znate, Lasker je počeo da pribjegava trivijalnostima, s njim je postalo nemoguće igrati. Zagušuje protivnike cigarama. I namjerno puši jeftine, da dim bude što neprijatniji. Šahovski svijet je uznemiren…“ (izvor: I. Iljf, J. Petrov, „Dvanaest stolica“, 1928)
Da bi se prikupio nagradni fond za meč za svjetsku titulu protiv Kapablanke, bilo je potrebno gotovo pet godina. Nedostajući dio obezbijedio je predsjednik Argentine, uz uslov da se meč održi u njegovoj zemlji. Ostalo je još „samo“ da se pobijedi Kubanac — i to šest puta, iako Aljehin dotad nije dobio nijednu partiju protiv njega.
Naravno, čitava Argentina navija za Kapablanku. Lokalne novine pišu: „Veliki Kubanac razbiće Rusa!.. Dvije nedjelje, i don Hose će pobijediti… Naravno, prema Rusu će pokazati velikodušnost i poštedjeti njegov ponos, ali poslije takvog poraza teško da će se iko ponovo usuditi da izazove Kapablanku…“
Meč počinje po nesnosnoj vrućini — nepovoljnoj za Rusa, ali prijatnoj za Kubanca. Ipak, već prvu partiju Kapablanka gubi i odmah uzima pauzu. Druga partija završava remijem. Tada Aljehina pogađa jaka upala vilice. Narednih deset partija igra uz snažne bolove; tokom meča biće mu izvađeno ukupno šest zuba.
Aljehin stoički izdržava. Nakon što povede 3:2, slijedi niz od osam uzastopnih remija. U međuvremenu, simpatije mnogih Argentinaca prelaze na stranu „Aleksandra“. I on, opravdavajući povjerenje, zadaje odlučujuće udarce u 32. i 34. partiji…
Rezultat meča bio je katastrofalan za Kapablanku: na šest pobjeda Aljehina, „nepobjedivi“ Kubanac uspio je da odgovori sa samo tri. Prvi put u istoriji, najjači šahista svijeta, četvrti svjetski šampion, postaje ruski majstor — oduševljena masa nosi ga na rukama od dvorane do hotela.
Svjetska štampa, koja je u trenu promijenila ton, sada se utrkuje u hvalama „ogromnog šahovskog talenta i fenomenalnih sposobnosti ruskog genija šahovske analize“. Kapablanka nije smogao snage da dođe na ceremoniju proglašenja, već je poslao kratku poruku:
„Poštovani gospodine Aljehin! Predajem partiju. Time ste Vi svjetski šampion i čestitam Vam na uspjehu. Moj naklon gospođi Aljehin. Iskreno Vaš, H. R. Kapablanka.“
Aljehin se trijumfalno vraća u Pariz, uranjajući u atmosferu društvenih prijema, zabava i svečanosti. Uz to, višegodišnji napori da dobije francusko državljanstvo konačno su urodili plodom — sada Aljehin nije samo Rus, već i Francuz po pasošu.
U Moskvi su uvjereni da, nakon što je prvi šampion Sovjetske Rusije pobijedio Kapablanku, on jednostavno mora da se vrati u SSSR. Da li je to i sam Aljehin želio — nije pouzdano poznato. Čak i ako je o tome razmišljao, svi mostovi su spaljeni nakon večeri organizovane u čast svjetskog šampiona u tzv. Ruskom klubu u Parizu. Te večeri okupila se sva elita ruske emigracije. Zdravice, govori i pohvale — nije im bilo kraja.
Cit.: „Širom svijeta, u svim oblastima života, rusko ime proslavljeno je nizom briljantnih predstavnika umjetnosti i nauke, i nije slučajnost što se gotovo svi nalaze u emigraciji.“
Već narednog dana emigrantske novine utrkuju se u izvještajima o Aljehinovom govoru na banketu, pri čemu se tekst razlikuje od lista do lista. Presudnom se pokazala rečenica koja mu se pripisuje: „Neka se rasprši mit o nepobjedivosti boljševika, kao što se raspršio mit o nepobjedivosti Kapablanke.“
Da li je te riječi zaista izgovorio ili su ih izrekli lideri emigracije, a novinari ih cinično pripisali novom šampionu — teško je reći. Pogotovo jer će Aljehin i kasnije praviti poteze koji prkose logici: čas kritikujući SSSR („u zemlji gdje su šahovskim figurama ložili peći, ja kao šahista nemam šta da tražim“), čas šaljući čestitke Kremlju povodom 20-godišnjice Oktobra.
Kako god bilo, reakcija sovjetske strane na emigrantsku večeru stigla je odmah: pariška proslava šahovskog trijumfa proglašena je — bjelogardijskom propagandom.
Cit.: „Svi su se okupili da pozdrave Aljehina i istovremeno još jednom napadnu, izliju novi talas blata i kleveta protiv sovjetske Rusije, protiv borbe koju vodi ruska radnička klasa… Svoj govor Aljehin je završio uobičajenom željom bjelogardijaca za skorim oslobođenjem ‘otadžbine’ od ugnjetavanja — upravo onih od kojih se Aljehin dva puta odrekao: prvi put obmanuvši SSSR prilikom dobijanja pasoša, a drugi put primivši francusko državljanstvo… S građaninom Aljehinom za nas je sada završeno. On je naš neprijatelj i kao takvog ga možemo tretirati.“
Stariji brat šampiona, koji je ostao u Sovjetskoj Rusiji i od kojeg je mali Saša učio prve šahovske poteze, izjaviće na stranicama sovjetskog šahovskog časopisa: „S gospodinom Aljehinom za mene je zauvijek završeno!“
Svjetski šampion Aljehin za šahovskom tablom, 11. februar 1928. godine Izvor: librarium.fr
Tokom narednih sedam godina ostaje neprikosnoven, pobjeđujući meč za mečom, turnir za turnirom. Dana 16. jula 1934. godine u Čikagu, na komercijalnom turniru, igra naslijepo već na 32 table, ostvarivši 19 pobjeda, 4 poraza i 9 remija.
Ali postepeno se i na njegovom šahovskom suncu pojavljuju mrlje. Šampiona sve rjeđe viđaju nasmijanog i vedrog. Počinju kružiti glasine da je počeo da pije. Glasine se potvrđuju: oženivši se mondenskom damom, milionerkom, udovicom guvernera Maroka Grejs Višar, Aljehin se potpuno odaje alkoholu — pri čemu mu je nova supruga u tome više bila saputnica nego podrška.
U stanju životne i stvaralačke krize, 1935. godine Aljehin gubi meč za titulu svjetskog prvaka od Holanđanina Maksa Evea, koji je ipak bio slabiji igrač od Kapablanke. U narednih nepune dvije godine Aljehina gotovo otpisuju i zaboravljaju, ali on se potom pribrao i u revanšu 1937. godine nanosi Eveu potpun poraz.
Cit. od Holanđanina: „Učinio sam sve što sam mogao, ali Aljehin je bio jači od mene. Ne znam da li je dostigao svoju nekadašnju formu, ali sada je on najbolji šahista na planeti.“
Tokom čitavog turnira Aljehin nije popio ni jednu čašicu, niti je zapalio ijednu cigaretu. Impresionirani takvom snagom volje, predstavnici Društva trezvenosti poklonili su šampionu korpu mliječnih proizvoda.
Od 1939. godine Aljehin je mnogo očekivao. Kao prvo, vodi tajne pregovore s Moskvom o meču sa izazivačem za svjetsku titulu, sovjetskim šahistom Mihailom Botvinikom. Kao drugo, šesta svjetska šahovska olimpijada te godine prvi put se održava preko okeana, u njemu toliko dragoj Argentini.
Aljehin dolazi na Olimpijadu kao kapiten francuske reprezentacije, i upravo tada, usred turnira, sportisti saznaju za početak Drugog svjetskog rata. Kao kapiten francuskog tima, Aljehin povlači svoje igrače i ne dozvoljava im da igraju protiv Nijemaca.
Iako je imao mogućnost da ostane u Argentini, 47-godišnji Aljehin se vraća u Evropu, pridružuje se vojsci de Gola i pada u zarobljeništvo nacista. Nijemci ga nisu dirali. Da ne bi umro od gladi, počinje da zarađuje igrajući manje turnire, učestvuje u takmičenjima i simultankama širom Njemačke i okupiranih zemalja.
Između ostalog, u Pragu igra protiv čak 75 njemačkih oficira istovremeno — pobjeđuje u 73 partije, dok dvije završava remijem. Nijemci mu i dalje dozvoljavaju slobodno kretanje po Evropi, ali njegova supruga ostaje u Francuskoj — praktično kao talac.
Poslije rata, njegovi šahovski nastupi u Njemačkoj biće mu uračunati kao saradnja s nacističkim režimom. Uostalom, Sveopšti njemački šahovski savez vodio je, između ostalih, i Gebels.
Ali ni to nije bilo najgore. Mnogo veće osude, zamjerke i optužbe izazvale su Aljehinove publikacije u nacističkoj štampi. Ti tekstovi, ocijenjeni kao antisemitski, prvi put su objavljeni od 18. do 23. marta 1941. pod naslovom „Jevrejski i arijevski šah“, a kasnije su dva puta izdavani i kao posebne brošure.
Godine 1944, preselivši se u Španiju, Aljehin govori madridskim novinarima da je za Nijemce pripremao bezazlene teorijske šahovske tekstove, ali da je objavljena verzija falsifikat u koji su antijevrejski dijelovi ubačeni bez njegovog znanja.
Cit.: „Članak, potpuno naučni, Nijemci su preradili tako da je počeo da tumači šah iz rasističke perspektive.“
Neki su mu povjerovali, većina nije. Godine 1945. vodeći šahisti svijeta najavljuju formiranje komisije koja treba temeljno da ispita „slučaj i postupke svjetskog šampiona“. Za predsjednika komisije imenuju Maksa Evea. U to vrijeme Aljehin se iz Španije seli u jeftiniji Portugal.
Sic transit gloria mundi… Ugled Aljehina ozbiljno je narušen, a rijetka predavanja i simultanke donose mu vrlo malo novca. Mecene iz ljetovališta Eštoril preuzimaju troškove njegovog boravka i ishrane u lokalnom hotelu.
U novembru 1945. britanska šahovska federacija šalje Aljehinu pozivnice za prve poslijeratne turnire u Londonu i Hejstingsu. On prihvata i počinje pripreme, ali zbog protesta pojedinih šahista, uz podršku američke federacije, Britanci povlače poziv. Aljehin doživljava srčani udar.
Nekoliko mjeseci kasnije stiže mu telegram iz Moskve: Botvinik predlaže da odigraju meč za titulu koji je rat spriječio. Aljehin, naravno, prihvata. Novine ponovo počinju da pišu o njemu, svijet se podsjeća da je on i dalje šahovski kralj.
Ali meča s Botvinikom neće biti. Jer neće biti ni kralja.
Ujutro 24. marta 1946. godine, u portugalskom gradiću Eštoril, sobarica je zavirila u jednu od soba hotela „Park“ i tamo zatekla mrtvog gosta. Sjedio je u fotelji, za stolom prepunim posuda i tanjira, na kojem se nalazila i šahovska tabla s početnim rasporedom figura. Već narednog dana novinske agencije objavile su vijest o smrti aktuelnog svjetskog šampiona. A zatim je počela — teorija zavjere.
Okolnosti Aljehinove smrti ni danas nisu razjašnjene. Naizgled, za čovjeka koji je još u mladosti imao srčanih problema, a uprkos tome mnogo pio i pušio, početna dijagnoza „zastoj srca“ djeluje logično. Međutim, ubrzo je objavljeno da je Aljehin umro jer se ugušio tokom jela: navodno su komadi mesa dospjeli u disajne puteve, što je izazvalo „asfiksiju usljed začepljenja disajnih puteva“.
Čak je objavljena i fotografija na kojoj mrtvi velemajstor sjedi u svojoj sobi za stolom. Iz nekog razloga — u kaputu. Ta odjeća, zajedno sa šahovskom tablom na stolu i zbirkom poezije pored tijela, otvorenom na stranici sa stihom „To je sudbina svih koji žive u emigraciji“, podstakli su sumnju da bi fotografija mogla biti namještena…
Ta poznata fotografija Izvor: chess.com
Sahrana na lokalnom groblju obavljena je tek tri nedjelje kasnije, a navodno je mjesni katolički sveštenik odbio da učestvuje, jer su na licu pokojnika uočeni tragovi koji su ukazivali na nasilnu smrt…
Kasnije su se pojavile i teorije o trovanju — čak dvije: prema jednoj, Aljehin je sam uzeo otrov, prema drugoj, otrovan je još ranije u restoranu, nakon čega je preminuo na ulici, a tijelo mu je potom tajno preneseno u hotel. Njegov sin tvrdio je da ga je stigla „ruka Moskve“.
S druge strane, „Moskva“ je sumnjala na Amerikance, dok je „Zapad“ krivicu pripisivao neimenovanim osvetnicima koji su kaznili šampiona zbog saradnje s nacistima i antisemitskih tekstova. Inače, pomenuta komisija pod vođstvom Maksa Evea raspuštena je nakon Aljehinove smrti, uz obrazloženje da nije pravedno suditi čovjeku koji se više ne može braniti.
Kako god bilo, verzije i glasine o nasilnoj smrti Aljehina nisu razjašnjene do danas.
*****
Deset godina kasnije, Aljehinov pepeo biće prenesen u Francusku i 25. marta 1956. ponovo sahranjen na groblju Monparnas, uz prisustvo predsjednika FIDE i velike delegacije iz SSSR-a. Aktuelni svjetski šampion Mihail Botvinik neće prisustvovati ceremoniji, već će poslati telegram — što će takođe podstaći razne spekulacije.
Na grobu je podignut spomenik s obeliskom, a na mermeru je uklesano: „Aleksandar Aljehin. Genije šaha Rusije i Francuske“.
U istoriji šaha samo su dvojica svjetskih šampiona umrla bez titule „bivši“ — Aljehin i Robert Fišer. Ali dok se Amerikanac svojevoljno odrekao krune, četvrti svjetski šampion Aleksandar Aljehin napustio je ovaj svijet neporažen.
Slavoljub Marjanović (1955–2026) O velikom šahisti i o vremenu kojeg više nema
Piše: IM Zoran Petronijević
Autor fotografije: FM Dragan Živić
Osmog marta, od popodnevnih časova pa sve do kasno u noć, a zatim i narednih dana, jedna vest – nemilosrdna poput sudbine – polako se širila najpre među šahistima Niša, a zatim i mnogo šire: Marjanka više nema među nama. Kako to u takvim trenucima biva, najpre se javlja neverica, potom tuga, tamna i duboka, a nakon toga naviru sećanja.
Šahisti dobro znaju: nadimak „Marjanko“ pripadao je pokojnom velemajstoru Slavoljubu Marjanoviću. Osmog marta, u prepodnevnim časovima, preselio se u večnost i ostavio svoje najmilije u tuzi. Tu prave utehe nema. Ako je i ima, onda je u tome što tuguje čitav šahovski Niš, kao i Srbija – a nimalo nije preterano reći – i svet, jer je Slavoljub imao prijatelje širom sveta.
Ovo je priča o njemu, o vremenu koje je i sam stvarao i o neizbrisivom tragu koji je ostavio – najpre u šahovskom Nišu, a zatim i mnogo šire, sve do svetskih razmera.
Slavoljub Marjanović je rođen 6. januara 1955. godine u Lalincu, selu nedaleko od Niša, u radničkoj porodici. Prve poteze i ljubav prema šahu preneo mu je stariji brat Dragoslav, poznati kompozitor šahovskih problema. Pošto se šahovski problemi često nazivaju i poezijom šahovske igre, u tome možda leži i tajna zašto je Slavoljub tokom čitavog života neumorno tražio i težio lepoti. Bratovljevi saveti pali su na plodno tlo. Slavoljub je vrlo brzo otkrivao lepotu šaha i tajne ove drevne igre. U tada nezaobilaznom Pionirskom domu, uz pomoć još jedne niške šahovske legende, pedagoga Dragoljuba M. Mihajlovića, postiže svoje prve uspehe. Postaje pionirski prvak Niša (godine 1968) – ali to je bio tek mali korak prema onome što će kasnije postići.
Kada je prešao u omladinsku konkurenciju – koja je u to vreme obuhvatala igrače od 15 do 20 godina – bio je toliko nadmoćan da je tri puta uzastopno postao omladinski prvak Jugoslavije (1971, 1972. i 1973). To je, pored njega, uspelo još samo slovenačkom velemajstoru Brunu Parmi. Niko kasnije nije uspeo da ponovi takvu dominaciju u omladinskoj konkurenciji. Dva puta je igrao na omladinskim prvenstvima sveta i oba puta imao odlične šanse da osvoji titulu. Njegov najbolji rezultat bilo je treće mesto u Manili 1974. godine, gde je osvojio bronzanu medalju.
Po završetku srednje škole u Nišu, upisao je Filološki fakultet u Beogradu, na grupi za francuski jezik. Ali šah je već bio jači od svih drugih izbora. Kaisa ga je nepovratno privukla, i nije bilo teško da odluči da svoj život posveti šahu – što je i bio do kraja života.
Da bi ostvario tu želju, bilo je potrebno da se ispune mnogi preduslovi. Prvi od njih – brak – bio je, možda, i njegov najbolji potez u životu. Imao je sreće. Tiha i nenametljiva, ali požrtvovana i uporna, puna razumevanja za potrebe svog supruga, skromna Zlata bila je pouzdan oslonac i stub porodice. Podarila mu je dve predivne ćerke, Marijanu i Slađanu, i bila uz njega u dobru i u zlu. A u životu svakog sportiste i jednog i drugog ima napretek. Zlata je bila uz njega i u njegovim poslednjim trenucima života. Poslovica da iza svakog uspešnog čoveka stoji uspešna žena pokazala se u njegovom slučaju kao potpuno tačna.
Drugi važan „potez“ bio je prelazak iz Niša u Beograd. To nije bilo jednostavno, ali se pokazalo kao pravi izbor. Jedno kraće vreme radio je u „Šahovskom informatoru“, tada najuspešnijoj izdavačkoj kući šahovske literature na svetu, gde je bio izuzetno cenjen. Međutim, želeo je da bude profesionalni igrač, a ne službenik u kancelariji. Zov turnira bio je ono čemu je težio. Zbog toga napušta posao i počinje da radi kao trener – najpre u šahovskom klubu Partizan, a potom duži period u šahovskom klubu Rakovica. Tu postaje stub kluba, uspešno igra na prvoj tabli i stvara odličnu generaciju mladih šahista.
Pored svega toga, bilo je potrebno osvajati i titule. Ovaj zadatak ispunjava gotovo neverovatnom brzinom. Titulu internacionalnog majstora osvaja 1977. godine dobrim rezultatom na Šampionatu Jugoslavije u Zagrebu. Prvu normu za tu titulu osvojio je godinu ranije u Vrnjačkoj Banji.
Ali tu se nije zaustavio, jer u šahu postoji još jedna, najveća titula. Do nje je stigao gotovo ekspresno – bilo mu je potrebno svega godinu dana. Prvu velemajstorsku normu ostvario je u Vršcu 1977. godine, a druga zaslužuje posebno da se pomene. U to vreme šahom je dominirao SSSR, a turniri u toj zemlji bili su izuzetno jaki. Velika imena svetskog šaha često su tamo završavala na dnu tabele. Jedan poznati internacionalni majstor iz Velike Britanije odigrao je simultanku i nije dobio nijednu partiju – iako je igrao protiv amatera. Upravo u takvoj konkurenciji Slavoljub osvaja velemajstorsku titulu. To postiže 1978. godine u gradu Kirovakanu, osvojivši treće mesto na izuzetno jakom turniru. Na tom turniru, između ostalih, pobedio je i Davida Bronštajna, tada živu legendu svetskog šaha. Sa samo 23 godine postao je jedan od najmlađih velemajstora tog vremena. I sve to, može se reći, postigao je sam, obzirom na to da nikada u karijeri nije imao trenera.
Međutim, svakog profesionalnog sportistu prate i egzistencijalni problemi. Rezultati su bili izvanredni, ali je sa suprugom i dvoje male dece živeo privatno u Beogradu, što je predstavljalo veliki teret. Rukovodstvo kluba Rakovica davalo je obećanja, ali od obećanja se ne živi. Rešenje je stiglo iz njegovog rodnog Niša. Šah je u gradu bio izuzetno popularan, ali je bio potreban dobar organizator. Žarko Radičević, tadašnji politički rukovodilac i veliki ljubitelj šaha, doveo je stvari u red. Njegovo ime vezuje se za ono što se s pravom može nazvati zlatnim dobom niškog šaha.
Najjači klub u Nišu, Železničar, ulazi najpre u drugu, a zatim 1979. godine i u prvu ligu. Radičević mu tada obezbeđuje stan i nudi siguran život – posao šahovskog trenera i rešeno stambeno pitanje. Jedini problem bio je što je Niš bio udaljen od centara šahovskih zbivanja. Marjanović je kratko razmišljao, ali je, na Radičevićev jednostavan argument – „tamo ti nude obećanje, a ovde stan“ – krajem 1979. odlučio da se vrati u svoj matični klub.
Tako počinje najplodniji period u Slavoljubovom životu, koji se poklapa sa najvećim uspesima niškog šaha. Njegov doprinos klubu bio je nemerljiv – i kao igrača i kao trenera. Internacionalni majstor Željko Đukić izračunao je da je Slavoljub za klub odigrao čak 350 partija. To je gotovo čitava godina života provedena za šahovskom tablom! Posebno je važno spomenuti da je igranje za klub za njega bilo ne obaveza, već zadovoljstvo. Nije bilo važnih i nevažnih takmičenja – igrao je sve, od ligaških mečeva do brzopoteznih prvenstava Niša.
Njegovi uspesi kao trenera su posebna priča. On nije samo okupljao igrače u klubu i analizirao partije. Bio je lokomotiva koja je vukla druge da napreduju. Posle svakog turnira dolazio je u klub i pokazivao svoje partije, koje smo zatim analizirali s velikim žarom. Sve je to doprinelo da Niš tih godina ima stabilnog prvoligaša, čiji je vodeći član bio upravo Slavoljub.
Njegovi individualni rezultati postajali su sve impresivniji. Teško ih je sve nabrojati, pa ćemo pomenuti samo neke od najznačajnijih. Dva puta je igrao za reprezentaciju Jugoslavije na Šahovskoj olimpijadi, i jednom, 1980. godine na Malti, osvojio bronzanu medalju. Jednom je nastupio i na ekipnom prvenstvu Evrope, takođe 1980. godine.
Posebnu priču predstavljaju tadašnje Balkanijade, na kojima je igrao čak osam puta. U ekipnoj konkurenciji osvojio je šest zlatnih i dve srebrne medalje — uvek je izlazio kao osvajač medalje. U pojedinačnoj konkurenciji osvojio je tri zlatne, jednu srebrnu i tri bronzane medalje, što predstavlja izuzetno impresivan bilans.
Kada je reč o turnirskim uspesima, spisak turnira na kojima je postizao vrhunske rezultate veoma je dug; navešćemo samo neke od najznačajnijih. U Vršcu 1977. osvaja drugo mesto. U Kirovakanu i SSSR-u 1978. Je treći, a u Somboru iste godine prvi. Pobeđuje na turnirima u Trsteniku i Beogradu 1979. godine. Na Vidmarovom memorijalu iste godine zauzima odlično peto mesto, ispred mnogih poznatih imena svetskog šaha. Treće mesto osvaja na Šampionatu Jugoslavije 1980. godine u Skender Vakufu. Na jakom međunarodnom turniru u Smederevskoj Palanci 1980. deli drugo mesto. Prvo mesto deli u Vrnjačkoj Banji 1983. godine, kao i na otvorenom turniru u Beloj Crkvi iste godine. Pobeđuje na turniru u Boru 1983, ispred sovjetskog velemajstora Tukmakova. Četvrto mesto osvaja na Šampionatu Jugoslavije u Subotici 1984, a treće mesto na zonskom turniru u Kavali.
Treba reći da je Slavoljub bio veliki patriota, pa mu je pobeda na Šampionatu Jugoslavije 1985. godine u Novom Sadu posebno značila. Do nje nije došao lako. Na izuzetno uzbudljivom turniru podelio je prvo mesto sa tada igračem u usponu, Mišom Cebalom, pa je odluka o tituli morala da padne u dodatnom meču. I taj meč bio je dramatičan i kvalitetan, dostojan borbe za naslov prvaka države. Prva partija završena je remijem. U drugoj je Slavoljub došao do prednosti, ali se Cebalo revanširao u trećoj. Odluka je pala u četvrtoj partiji: u izvanredno vođenoj završnici Slavoljub je uspeo da slomi otpor protivnika i obezbedi pobedu. Trijumfom u meču rezultatom 2,5 : 1,5 stigao je do samog vrha u svojoj zemlji – postao je šampion Jugoslavije za 1985. godinu.
Te godine dostigao je i svoj najviši plasman na FIDE rejting listi. Sa 2540 ELO poena nalazio se na 44. mestu na svetu. Prema istoj listi, u Jugoslaviji je bio četvrti igrač. Da bi se mlađim šahistima približilo šta je takav plasman tada značio, treba imati u vidu inflaciju rejtinga. Ilustracije radi, danas se oko 44. mesta na svetu nalazi nekadašnji izazivač za titulu prvaka sveta, Mađar Peter Leko, sa rejtingom od 2675 poena.
I dalje se nižu uspesi. Na veoma jakom Šampionatu Jugoslavije u Budvi 1986. godine deli drugo mesto i potvrđuje izvrsnu formu i veliku snagu. Te godine osvaja drugo mesto u Zenici, a zatim i u Marselju, iza velemajstora Guljka. U Parizu deli drugo mesto, ponovo iza Guljka. U Pucarevu 1987. godine, na Zonskom turniru, osvaja treće mesto i kvalifikuje se za Međuzonski turnir, na kome postiže solidan rezultat i osvaja sedmo mesto sa osam poena. Iste godine osvaja i drugo mesto na jakom turniru u Zenici. Godine 1988. na jakom turniru u Rimu deli prvo mesto sa bivšim prvakom sveta Smislovom i Guljkom, ali je po Soneborn sistemu prvi.
Upravo negde u to vreme počinje polako da se javlja podmukla bolest koja će ga sprečiti da nastavi niz vrhunskih rezultata. Njene posledice su bile takve da, na primer, 1990. godine nije mogao da igra za svoj tim, Železničar. Tokom 1991. godine njegovo stanje se stabilizuje i on ponovo počinje da nastupa na raznim takmičenjima. Iako je i dalje postizao dobre, povremeno i odlične rezultate, u njegovoj igri više nije bilo onog žara ni izuzetne borbenosti koja je ranije krasila njegovu igru.
Međutim, pored igre, pronalazi sebe u trenerskom radu. Privremeno se seli u Grčku, gde radi kao trener i selektor reprezentacije. Tamo je, po mišljenju mnogih, ostavio dubok i neizbrisiv trag. Svojim predanim radom mnogo je doprineo da Grčka, od jedne osrednje šahovske zemlje, postane respektabilna šahovska sila. Reprezentaciju Grčke vodio je na četiri olimpijade i tri evropska prvenstva. Za Grčku šahovsku federaciju radio je od 2000. do 2010. godine, od čega je šest godina bio trener i selektor reprezentacije.
Od 2004. godine nosilac je prestižne titule FIDE Senior Trainer, koju je zadržao do svoje prerane smrti.
Pomagao je i reprezentaciji Srbije u dva navrata. Najpre je od 2009. do 2012. godine bio deo stručnog štaba, a zatim je od 2014. do 2017. godine obavljao dužnost selektora reprezentacije Srbije. Njegov rad ocenjen je kao veoma uspešan, a u tom periodu reprezentacija je ostvarivala solidne rezultate na olimpijadama i evropskim prvenstvima.
Zvanično je prestao da igra turnirski šah 2014. godine. Pored trenerskog rada bio je duboko posvećen porodici. Redovno je posećivao ćerke i sa zadovoljstvom pomagao u podizanju svojih dvoje unučadi. Disciplina je bila jedan od osnovnih principa njegovog života. Tako je do samog kraja, zajedno sa suprugom Zlatom, svakodnevno šetao, bez obzira na vremenske prilike. Bio je vernik, duhovno formiran čovek, i dosledno je poštovao pravila svoje pravoslavne vere.
Društvena zajednica je visoko ocenjivala njegov rad. Godine 1985. dobio je laskavu nagradu „Najbolji sportista Niša“, a tri puta je bio dobitnik Oktobarske nagrade Oslobođenja grada Niša: 1981, 1983. i 1985. godine.
Njegov odlazak došao je iznenada. Tog kobnog 8. marta iznenada mu je pozlilo i ubrzo je preminuo, na rukama svoje životne saputnice Zlate. Izdalo ga je srce, ono isto kojim je neumorno koračao kroz život. Upravo je srce (srčanost) bilo njegovo najjače oružje – simbol hrabrosti i snage. Bio je uporan i neustrašiv čovek, gotovo bez straha, kao junaci iz bajki i mitova.
I sada se postavlja pitanje smisla: šta ostaje iza velikog šahiste? Ostaju rezultati, ostaju partije koje će se još dugo analizirati – Slavoljubove partije svakako spadaju među one koje će trajati. Ostaje i sećanje: sećanje njegovih učenika, prijatelja i svih koji su ga poznavali. A sećanje na Slavoljuba, pre svega, jeste sećanje na njegovu ličnost.
Još kao veoma mlad shvatio je da „sa neba samo kiša pada“. Njegov životni moto bili su uporan rad, samodisciplina i odlučnost da se nikada ne odustaje. Uvek je tragao za smislom i jasnim ciljevima. Nije verovao u male ciljeve, već u one dostojne ozbiljne borbe. A borba — ona poštena i časna — bila je za njega osnov življenja.
Kao najveću vrednost, onu koja se u naše pragmatično vreme sve manje ceni, Slavoljub je smatrao poštenje. To je bila osnovna karakteristika njegove ličnosti. Sve ostalo proisticalo je iz nje. Ova, pomalo donkihotovska osobina danas možda deluje naivno, jer živimo u svetu u kome često vladaju neistina i laž. Ali Slavoljub je duboko verovao da bez poštenja nema ni pravog života. Kao što je Aristotel zapisao: „Život bez vrline nije dostojan življenja.“
Svoja obećanja je ispunjavao. Govorio je otvoreno, čak i onda kada mu to nije išlo u prilog. Poštovao je ljude i iskreno se odnosio prema njima. U vreme daleko pre kompjutera znao je rođendane svojih prijatelja i poznanika i nikada nije propuštao da im čestita. Danas se to često čini uz pomoć savremene tehnologije, ali Slavoljub se oslanjao isključivo na svoje pamćenje — i u tome je bio dosledan. Nikada nije propuštao priliku da nauči nešto novo: imao je široka interesovanja. Sve u svemu, bio je to pošten i ispunjen život, život trajnog traganja i unutrašnje discipline.
Ako je tačno da je karakter čovekova sudbina, onda je jasno da je Slavoljubov stil igre u šahu bio njegov odraz. Bio je poznat po enciklopedijskom poznavanju otvaranja. Imao je pažljivo razrađen repertoar i gotovo da je bilo nemoguće iznenaditi ga u uvodnoj fazi partije. Svoj repertoar je stalno produbljavao i proširivao, tako da protivnicima nije bilo lako da se za njega pripreme. Kao crni, na 1.e4 bio je poznat po Najdorfovoj varijanti Sicilijanske odbrane, a kasnije je u svoj repertoar uveo i Paulsenovu varijantu. Kao odgovor na 1.d4 u mladosti je igrao Taraševu varijantu, da bi kasnije prešao na Nimco–indijsku odbranu. Kao beli je gotovo uvek otvarao potezom 1.e4, a posebno je obožavao da igra protiv raznih varijanti Sicilijanske odbrane, koje je igrao kreativno i sa dubokim razumevanjem.
Njegovo poznavanje završnica takođe je bilo impresivno. Odlično je poznavao teorijske pozicije. Posebno je voleo damske i topovske završnice. U jednima je potrebno strpljenje, u drugima dinamika – a on je posedovao i jedno i drugo. Kao velemajstor, naravno, posedovao je širok spektar metoda igre u središnjici. Odlično je igrao pozicije sa usamljenim pešakom u centru. Na turniru u Kirovakanu u razgovoru sa Bronštajnom, rekao je da voli da uzme pešaka i da se zatim brani, što je ovaj odobravao. Kasnije se njegov stil menjao. Voleo je dinamične pozicije i igru sa kontrašansama. Zbog toga je bio posebno uspešan u različitim tipovima Sicilijanske odbrane, i kao beli i kao crni. Kombinacije je pronalazio lako, a varijante je računao izvanredno precizno. U njegovoj karijeri gotovo da nema grubih previda.
Ostaje žal što se bolest pojavila relativno rano, jer teško je reći dokle bi još stigao. Ipak, i ono što je ostvario predstavlja izuzetan domet i trajnu vrednost.
Sahrana je održana 12. marta na Novom groblju u Nišu. Prisustvovali su gotovo svi koji u niškom šahu nešto znače ili su nekada značili, čime su pokazali koliko im je Slavoljub bio drag i koliko je bio značajan za šahovsku zajednicu. Govor na odru održao je FIDE majstor Dragan Živić, jedan od njegovih učenika i nastavljač njegovog šahovsko-pedagoškog rada u Nišu.
I grad, koji u poslednje vreme često zaboravlja šahovsku umetnost, pokazao je njegov značaj organizovanjem komemoracije, održane 13. marta u Oficirskom domu u Nišu. Njegovi bliski prijatelji govorili su o njegovom značaju, i sa setom se sećali druženja sa njim.
Zajedno sa Slavoljubom Marjanovićem odlazi i jedno vreme koje je on u velikoj meri stvarao. U Nišu šah danas stagnira, a prostorije kluba su izgubljene.
Njegova supruga i dve ćerke, zetovi i dvoje unučadi, Luka i Katarina, ostali su neutešni. Ali zajedno sa njima tuguje i čitav šahovski Niš, kao i svi koji su ga poznavali.
A tuga, kao i sećanje, uvek se deli, i to je neka uteha. Prava.
U nastavku ovog serijala o velemajstoru Slavoljubu Marjanoviću, donosimo izbor njegovih najboljih partija koje je velemajstor Marjanović, nešto prije svoje prerane smrti, lično poslao autoru ovog serijala, IM Zoranu Petronijeviću (koji je jednu detaljno prokomentrisao)
Partija je igrana na zonskom turniru za prvenstvo sveta, i podrazumeva se da je svaka partija od posebnog značaja. Partija je bila igrana u četvrtom kolu, Marjanoviću je nakon tri remija, naravno, bila neophodna pobeda da bi došao do bilo kakve šanse za uspeh na turniru. To i objašnjava njegov pristup partiji. 1.e4 e5 2.Nf3 Nc6 3.Bb5 a6 4.Ba4 Nf6 5.d4 Marjanović je voleo i često igrao ovu varijantu. Pored ove partije, on je, između ostalih, od velikih imena pobedio i Aršaka Petrosiana i Jusupova. 5...exd4 6.0–0 Be7 7.e5 [Marjanović je igrao ovu varijantu. U ono vreme, popularna je bila i varijanta sa 7.Re1 ] 7...Ne4 [Najbolje. Slabije je 7...Nd5 8.Nxd4² što vodi do male prednosti za belog.] 8.Nxd4 Nxd4 [Logičnije je 8...0–0 što nakon 9.Nf5 d5 10.Bxc6 bxc6 11.Nxe7+ Qxe7 12.Re1 vodi do približno jednake igre. Jusupov je u partiji sa Marjanovićem u Minsku 1982 igrao 12...f5? što je greška. (Bolje je 12...Re8= sa približno jednakom igrom.) Nakon 13.f3 Ng5 14.b3± Marjanović je došao do jasne prednosti, koju je u lepom pozicionom stilu pretvorio u pobedu.] 9.Qxd4 Nc5 10.Nc3 Nxa4?! Crni osvaja lovački par, ali je nedovoljno razvijen, i to mu ne donosi jednaku igru. [Bolje je 10...0–0 što su protiv Marjanovića igrali više puta. 11.Bg5!? (Marjanović je voleo ovaj potez. 11.Nd5 je zanimljivo) 11...Bxg5 (Ako crni igra 11...Nxa4 12.Bxe7 potez 12...Nxc3?? bi bio gruba greška (12...Qxe7 je bolje) nakon 13.Qh4 ovako je Marjanović igrao sa Gunawanom, Jakarta 1986. Crnom nije preostalo ništa drugo do predaje. Lepa minijatura!) 12.Qxc5 Be7 (12...d6 je igrao Tipsay sa Marjanovićem u Subotici 1984, godine 13.exd6 cxd6 14.Qd5 Bf6 15.Bb3 Bxc3 16.bxc3 Qc7 17.Rfe1 Beli ima minimalnu prednost. Nakon filigranske igre u završnici, Marjanović je dobio partiju.) 13.Qe3 d5 14.Rad1 c6 15.Bb3 Qa5 16.Ne2 Bg4 17.f3 Bc5 18.Nd4 Be6 19.c3 ovako su igrali Marjanović i Aršak Petrosian u Kirovakanu, 1978 godine. Pozicija je jednaka, ali je u kasnijem toku beli došao do prednosti, i dobio partiju u lepom stilu.] 11.Qxa4 [11.Nxa4 je zanimljiva anternativa.] 11...0–0 12.Bf4!? Beli razvija figuru na prirodno polje. [12.Be3 je slabije, jer nakon 12...d5= crni izjednačuje.; 12.Rd1 je zanimljiva alternativa.] 12...b5 Najbolji potez. [12...f6? je slabo, jer nakon 13.Qc4+ sa sledećim exf6, beli osvaja pešaka.; 12...d5 nakon 13.exd6 cxd6 (13...Bxd6 14.Rad1 Bd7 15.Qd4 Bc6 (15...Bxf4?! daje belom jasnu prednost nakon 16.Qxf4±) 16.Bxd6 cxd6 17.Qxd6 Qb6 18.b3 daje belom minimalnu prednost.) 14.Nd5 daje belom prijatniju poziciju.] 13.Qd4 Bb7 [13...c5 je jasno slabije 14.Qd5 (14.Qe4!?) 14...Ra7 15.Rad1± 1–0 Spiridonov,N-Zinn,L WchT Students 11th Group5 Krakow 1964 (3.1) sa jasnom prednošću belog,] 14.Rad1 Bc6 Brani d7 pešaka, ali lovac na c6 stoji nezgrapno. [Najbolja šansa crnog je 14...d6 15.exd6 cxd6 16.Bxd6 Bf6 gde crni za pešaka ima određenu kontraigru.] 15.Nd5² Re8!N Crni se dobro pripremio za partiju i igra odličan potez. [Pre ove partije, u ovoj poziciji igrano je 15...f6 , što je slab potez 16.exf6 (16.Rfe1± je davalo jasnu prednost belom.) 16...Bxf6 17.Nxf6+ Rxf6= {½–½ Barden,L-Benkner,O Luzern Christmas–06 1952 (7) sa jednakom igrom,}] 16.Rd3!? U skladu sa svojim stilom, kao i potrebom da po svaku cenu igra na pobedu, beli kreće agresivno. [Zanimljivo je i 16.Rfe1 ] 16...Bf8 Najbolji potez. [16...d6? je loše i gubi nakon 17.exd6 Bxd6 (17...cxd6 takođe ne zadovoljava zbog 18.Rg3 Bf8 19.Bg5+-) 18.Rg3 Bf8 19.Bh6!+- napad belog na kraljevom krilu je nezaustavljiv.; 16...Bxd5 takođe daje belom nadmoćnu igru nakon 17.Qxd5 d6 18.e6! Rf8 19.Re1 fxe6 20.Rxe6+-] 17.Bg3!? Ovo nije sklanjanje lovca, obzirom da je ideja belog da igra Bh4. [Nešto aktivnije je bilo 17.Rfd1!? ] 17...Qc8? [#]
[Ozbiljna greška koja vodi crnog u poraz, što je u ovom momentu teško poverovati. Crni oÄigledno nije računao da beli može brzo da organizuje napad na kraljevom krilu. Morao je da reaguje igrom kroz centar putem 17...d6! , na primer: 18.exd6 Bxd6 19.Rfd1 Rc8= što bi vodilo do približno jednake igre.] 18.Nf6+! Jasno je da ako želi da vodi napad, beli to mora da uradi sa žrtvom. Ovde nije moguce sve konkretno proračunati, potrebno je da se vodimo intuicijom. Marjanović je posedovao napadački instinkt do perfekcije, što pokazuje i ova partija. Svedok sam i učesnik višednevnih analiza ove partije nakon turnira, i znam da su mnoge varijante koje slede, pronađene tek u analizi. Analiza je pokazala sledeću istinu: Žrtva je bila savršeno korektna. 18...gxf6 19.Bh4! Poenta kombinacije! Lovac prelazi na važniju dijagonalu. Treba reći da se ovakvi potezi ne nalaze lako, zbog njihove neočiglednosti. 19...Re6 [Danas se uz pomoć kompjutera lako nalaze i najteže varijante, ali u ono vreme predstavljalo je problem kako nastaviti napad nakon 19...Be7 sećam se da sam i ja pomogao u analizi ove varijante, što je Marjanović, kao objektivan u svemu, to i napisao u svojim komentarima za Šahovski glasnik. 20.Qf4! Qd8 21.exf6 Bf8 22.Rg3+ Kh8 23.Qg5! Bh6 24.Qxh6 Rg8 25.Rg7 Be4 26.f4 , zbog pretnje f5 beli dobija, na primer 26...Qf8 27.f5 Qc5+ 28.Rf2 Bxf5 29.Qg5+- sa dobitkom.] 20.Rg3+ [20.Qg4+ vodi do iste pozicije kao u partiji nakon 20...Kh8 21.Rg3] 20...Kh8 21.Qg4 Bh6 [#]
Ovo je druga kritična pozicija u partiji. Čini se da se crni odbranio, ali sada sledi pravo iznenađenje u vidu: 22.Qxe6!! Žrtva dame kao kruna odlične igre u središnjici. Marjanović se posebno ponosio podatkom da mu je hrvatski velemajstor Kovačević Vlado rekao da je postao veliki igrač kada ovako žrtvuje damu. Naravno, ovo je čista intuitivna žrtva, koja traži hrabrost, duboko razumevanje i veliko majstorstvo. Marjanoviću ni jedno ni drugo nije nedostajalo. [22.Bxf6+ vodi samo do jednake igre nakon 22...Rxf6 23.exf6 Qf8=] 22...fxe6 23.Bxf6+ Bg7 24.Rxg7 Sa ovako lošim kraljem i neaktivnim figurama, crni teško da može da se nada nečemu dobrom. 24...h5 Prirodan potez, crni priprema i polje h6 za svog kralja. [Ne pomaže ni 24...h6 zbog 25.Rxd7+ Kg8 26.Rg7+ Kf8 27.Rd1 Be4 (Crni nema dobru odbranu. Ako bi igrao 27...Be8 , usledilo bi 28.Rh7 Bf7 29.Rxh6 Crna dama i top su savršeno bespomoćni. 29...Bg8 30.Rh8 Qe8 31.h4! Ovaj skromni pešak kreće nezadrživo u pomoć svojim figurama. 31...c5 32.h5 b4 33.Rd3 Ra7 34.Rg3 Qf7 35.h6+- Crni je potpuno izgubljen.) 28.Rdd7 u ovoj varijanti topovi dominiraju po sedmom redu. 28...Qe8 29.f3 Bxc2 30.Rde7 c5 31.Rxe8+ Rxe8 32.Rc7 c4 33.Kf2+- Završnica je lako dobijena za belog.] 25.Rd1 [25.Rxd7+ takođe dobija.] 25...Qf8! Jedini potez da dalje produži borbu. 26.Rg5+! Kh7 27.Rxh5+ Kg6 28.Rg5+ Kf7 [28...Kh6 sa idejom Qf6, ne pomaže zbog 29.Rg4! Preti Rd3-h3. 29...Kh5 30.Rdd4+-] 29.Rd4 Qh6 30.Rf4! Qh7 31.Rfg4 Kf8 32.Rg7 Qh8 33.Be7+ Ke8 34.Bb4 Grandiozno ostvarenje! Ova partija može da služi kao primer Marjanovićevog stila igre, koji se sastojao u odličnoj teorijskoj pripremi (što pretpostavlja veliki rad), agresivnom pristupu, i energičnom vođenju napada, najčešće povezanim sa žrtvama. 1–0
Anatolij Karpov: "Nudili su mi da odem iz Sovjetskog Saveza"
18.mart 2026.
Autori: Aleksandar Gamov, Kirill Serov i Ljubov Moisejeva
Ovog proljeća legendarni velemajstor Anatolij Karpov puni 75 godina
Anatolij Karpov Foto: Ivan Makeev
Višestruki svjetski šampion za novinare Komsomolskaja Pravda djelimično je otkrio šahovske tajne, pozvavši nas u svoj moskovski stan u centru Moskve.
Ovo je inače zatvorena teritorija — dočekao nas je na pragu svog jedinstvenog penthausa Anatolij Jevgenijevič. — Ali za vas je otvorena. Izvolite, dobrodošli.
-Da li uspijevate da razdvojite šah, vaš politički i društveni rad od privatnog života? — pitali smo odmah na ulazu velemajstora, poslanika i predsjednika Fonda mira.
Anatolij Karpov - Da, uspijevam.
Anatolij Karpov nas je pozvao u svoj polukružni kabinet i mi smo, kao početnici u šahu, počeli da pravimo svoje „lukave“ poteze-pitanja.
-Zaista nam je drago što smo došli kod vas u goste. Drago nam je da vas vidimo u dobrom zdravlju. Pitanja, nažalost, možda i nisu najlakša. Sada su svima u fokusu Paraolimpijske igre, na kojoj je samo šest naših sportista osvojilo čak 12 medalja, od toga 8 zlatnih. Ali osjeća se koliki psihološki pritisak podnose naši sportisti. Odmah nam se javila jedna paralela. Vi ste, kada ste branili titulu svjetskog šampiona, takođe bili u veoma teškoj psihološkoj situaciji. Kako ste izlazili iz nje? Da li ste osjećali pritisak neprijateljskog okruženja tokom vaših mečeva sa Viktorom Korčnojem?
Anatolij Karpov -Naravno da je toga bilo. Ali postojala je i potpuna podrška. I ona se osjećala tokom meča. Međutim, strani novinari su nesumnjivo bili protiv mene. Naših novinara je bilo malo. Naši su bili uz mene, iako ne znam da li su u duši zaista bili uz mene ili ne.
Višestruki svjetski šampion za novinare Komsomolskaja Pravda djelimično je otkrio šahovske tajne, pozvavši nas u svoj dom — stan u Moskvi Foto: Ivan Makeev
-Bili su, naravno. U svakom slučaju, svi mi, čitav narod, nismo se odvajali od radija. A vi ste u Baguio imali i jaku podršku Mihaila Talja.
Anatolij Karpov -Da, tada je Mihail Talj bio u mom timu.
-Kako ste se nosili s tim pritiskom?
Anatolij Karpov –Strpljenjem i upornošću i trudio sam se da ne razmišljam o tome.
-Da ne razmišljate? Uopšte?
Anatolij Karpov- Da.
-I uspijeva li to? Kada vas tamo gledaju popreko?
Anatolij Karpov -Kada se čovjek na to pripremi, onda uspije. Ali ja sam imao iskustvo u tom pogledu. Ja sam, kada sam krenuo ka tituli svjetskog šampiona, morao da se borim protiv Fišera. I čitav svijet je bio protiv mene. Tako da sam već navikao da to savladavam.
-Prosto je nevjerovatno, za tako mladog čovjeka, koliko ste imali — 24 godine?
Anatolij Karpov -Postao sam svjetski šampion sa 23. godine.
-I u tom uzrastu imati takvu snagu, takvu samouvjerenost! Da li to dolazi iz porodice, iz karaktera ili su to stečene osobine?
Anatolij Karpov -Iz porodice, mislim. Da, ipak su mi i otac i majka bili iz radničkih porodica. Otac je radio kao inženjer u ozbiljnoj fabrici. I uopšte, moj otac je učestvovao u izumu sistema „Grad“.
-To je bilo u Zlatoustu?
Anatolij Karpov -Zlatoust je bio kasnije. U sistem „Grad“ se uključio kada je radio u Tuli. Bio je glavni inženjer velikog pogona. Tamo je takođe izumio kuglične protivpješadijske bombe. Bio je među autorima. Sjećam se da je u Tuli jednom došao na ručak, a u ruci drži granatu. Ja kažem: tata, šta je to? Granata, onako okrugla. On kaže: to je nova kuglična bomba. Biće korišćena u Vijetnamu protiv Amerikanaca. To je jedan od izuma koji je potaknuo Amerikance da prekinu rat u Vijetnamu.
-A da li su vam roditelji bili strogi?
Anatolij Karpov -Mama — da. Otac je bio manje strog.
-Uobičajena priča. Mama je uvijek stroža, tata je uvijek blaži. Da li ste imali neke obaveze kod kuće?
Anatolij Karpov -Mama je prestala da radi kad sam se ja rodio. Bavila se mnom i sestrom, koja je starija od mene pet godina. Sestra je sasvim nedavno napunila osamdeset godina. I nećete vjerovati, ona i dalje radi, i to punim intenzitetom.
-Kakva divna žena! Prije samo nekoliko godina, čestitali smo tvojoj majci 100. rođendan u novinama. Nažalost, više nije s nama...
Anatolij Karpov -Da. Bila je veoma vrijedna, iako nije zvanično radila, ali je stalno ispunjavala narudžbe - bila je specijalista za šivenje. Šila je haljine i suknje. I tako je naša porodica preživjela, jer je par godina nakon mog rođenja, moj otac otišao na studije u Moskvu. Imao je stipendiju, kao što možete zamisliti. Preživio je u Moskvi i izdržavao porodicu na Uralu. Moja majka je izdržavala porodicu svojim noćnim radom, svojom zaradom.
Velemajstor Anatolij Karpov na 44. prvenstvu SSSR-a u šahu. Foto: Vladimir Savostjanov/TASS
„Prvi trener – tata“
-A da li ste bili poslušan dječak?
Anatolij Karpov -Kažu da jesam.
-Onda je mami bilo lakše. Tim prije, dječak koji se zainteresovao za šah vjerovatno je stalno sjedio za šahovskom tablom.
Anatolij Karpov -Tada još niko nije znao da sam se zainteresovao za šah. A zvanično sam naučio da igram sa četiri i po godine. Ali da igram sam počeo malo ranije. Pratio sam kako je moj otac igrao sa prijateljima kod kuće. Čak sam pravila naučio sam za sebe. Kada mi je pokazivao pravila šaha, on je samo učvrstio moje znanje.
-Dakle, ko je bio vaš prvi trener?
Anatolij Karpov -Moj prvi trener bio je otac. Ali do četiri i po godine nisu mi pokazivali pravila, jer su se plašili da je šah previše težak za dječji mozak. I negdje sa četiri i po godine, da li sam se razbolio ili nešto drugo, mama je primijetila da mi pogled negdje luta i shvatila je da je u pitanju šah.
-Da li ste analitički razmatrali partiju?
Anatolij Karpov -Da. I tada je ona rekla ocu, i on mi je pokazao pravila. On je učvrstio moje znanje. Razumjeti ovu igru je prilično teško ako ti nisu objasnili pravila, pravilo „en passant“ i rokadu. Pravilo rokade je takođe vještačko pravilo, nije odmah postojalo. Nije ga bilo u originalnom šahu. Tada mi je otac objasnio kako se radi rokada, da se ne smije prolaziti preko napadnutog polja. Nakon toga sam se uvjerio da sada sigurno znam kako igrati šah.
Indija napada
-Šah se danas znatno podmladio. Vi ste u svoje vrijeme sa 23 godine postali jedan od najmlađih svjetskih šampiona. A sada je indijski velemajstor postao 18. svjetski šampion sa 18 godina. Zanimljivo, zar ne? Da li vi uopšte vjerujete u magiju brojeva?
Anatolij Karpov -Ne, prvo, indijski šahista (Dommaraju Gukesh) je slučajno postao šampion, jer nije trebao da pobijedi Kineza (Ding Liren).
-Zašto?
Anatolij Karpov -Tamo je Kinez izgubio partiju koju nije smio da izgubi. Tada bi Kinez ostao svjetski šampion. Ali ako generalno govorimo o situaciji kako je Gukesh postao svjetski šampion, to je rezultat ozbiljnog državnog programa u Indiji za šah. Ne znam ko je to predložio njihovim liderima, ali već sada indijski šahisti jednostavno vladaju međunarodnim turnirima. Vlada je pomagla barem tako što su kupovali stanove ili iznajmljivali stanove, koje su davali šahistima, i oni su putovali od turnira do turnira, boraveći u tim stanovima da ne troše novac na put i smještaj. I to je dalo rezultate — pojavilo se mnogo velemajstora. I u jednom trenutku organizatori šahovskih turnira u Evropi čak su razmišljali kako ograničiti broj Indijaca na jednom turniru.
-Nije to loše.
Anatolij Karpov -Da, da bi na jednom turniru, recimo, nastupala najviše tri predstavnika Indije.
-U prvih deset na rejting listi nedavno je već bilo troje Indijaca, a ni jednog našeg!
Anatolij Karpov -Nama je škola propala. Država praktično ne učestvuje. Samo djelimično, može se reći.
U posjeti kod Anatolija Karpova Foto: Ivan Makejev.
16-struki svjetski šampion
-Anatolije Evgenijeviču, kada ste se osjećali kao šahista Karpov? Onaj Karpov kojeg mi poznajemo, kao i čitav svijet?
Anatolij Karpov -Kada sam postao student i najmlađi velemajstor svijeta. Imao sam 18 godina. I tada sam shvatio da imam perspektivu u šahu.
-Da možete postati svjetski šampion?
Anatolij Karpov -Da imam šansu. Ne da mogu postati, već da mogu imati šansu.
Dvanaesti svjetski šampion u šahu Anatolij Karpov tokom konferencije za štampu, 1978. g. Foto: Nikolaj Naumenkov/TASS
-Da li ste nekome o tome govorili ili ste samo u sebi vjerovali?
Anatolij Karpov -Ne, nisam nikome govorio. Zašto bih govorio?
-Vi ste ionako sve to znali.
Anatolij Karpov -Za sebe sam znao.
-I koliko je vremena trebalo da ostvarite taj san?
Anatolij Karpov -Sve titule sam osvajao iz prvog pokušaja. Uključujući i titulu svjetskog šahovskog šampiona. Iz prvog pokušaja.
-A koliko puta ste postajali svjetski šampion? Jer ste kasnije igrali po različitim verzijama.
Anatolij Karpov -Ako se sve sabere, 16 puta. Osam puta u pojedinačnoj konkurenciji. Zatim su tu bila i brza šahovska takmičenja. Bio sam prvi svjetski šampion u brzom šahu. U šahu-blicu počela su se igrati svjetska prvenstva. Zatim svjetske šahovske olimpijade – to su timska svjetska prvenstva. Tamo sam takođe osam puta bio svjetski timski šampion. Tamo dobiješ i zlatnu medalju svjetskog šampiona, zvanično si svjetski šampion.
-A gdje čuvate 16 zlatnih medalja? Nikome nećemo reći…
Anatolij Karpov -Čuvaju se kod kuće, ali ja čak ni ne znam gdje su tačno.
„Osvojio sam 185 međunarodnih turnira“
-A kako preživjeti zvjezdanu bolest? Govorili su vam: ti si genije, ti si legenda. Kako se toga riješiti? Neke psihološke vježbe?
Anatolij Karpov -Ne, nisam radio nikakve vježbe, ali život te sam vaspitava.
-Nisu li vas gnjavili autogrami, navijači?
Anatolij Karpov -Pa, sve je to bilo, naravno.
-I kako ste se od njih branili?
Anatolij Karpov -Ja uopšte nikada nisam davao autograme tokom takmičenja. To oduzima vrijeme. I nisu svi razumjeli da trenutno ne možeš potpisati. Jednom možeš, naravno, potpisati. Možda i za sekundu. Ali kada se stvori red, to već oduzima vrijeme i energiju. Uvijek sam govorio: poslije takmičenja ću davati autograme. I u jednom trenutku to je bilo dovoljno.
-Rekli ste da imate 16 zlatnih medalja svjetskog šampiona, a koliko ukupno imate nagrada?
Anatolij Karpov –Pobijedio sam na 185 međunarodnih turnira.
-O, nije loše! Samo međunarodnih?
Anatolij Karpov -Međunarodnih turnira i timskih prvenstava. Bio sam svjetski šampion od 1975. godine…
-Deset godina, zar ne?
Anatolij Karpov -Ne, deset godina je do meča sa Kasparovim. Kasnije sam opet postao, ali iz nekog razloga to se zanemaruje u mojoj karijeri. Od 1993. do 1999. ponovo sam bio šampion, kada je Kasparov otišao.
-I tri meča ste pobijedili, braneći titulu?
Anatolij Karpov -I tri meča, da.
-Tačno prije 30 godina, 1996. godine, pobijedili ste Gatu Kamskog.
Anatolij Karpov -Da, da, potpuno tačno. Nakon njega sam 1999. pobijedio Ananda. A on je poslije mene postao svjetski šampion.
„Bolje da šah ne sanjate“
-Ima li još nekih sujevjerja ili takvih znakova ponašanja kod šahista?
Anatolij Karpov -Svako ima svoja sujevjerja.
-Koja su vama pomagala? Šta se ne smije zaboraviti da biste pobijedili?
Anatolij Karpov -Obavezno se dobro naspavati prije partije.
-Usput, da li ste mirno spavali tokom mečeva za šahovsku krunu, ili su vam se šahovne figure pojavljivale u snu?
Anatolij Karpov -Dešavalo se da sanjam, ali uglavnom sam spavao mirno. Ne, kada počnu šahovne vizije u snu, to je loš simptom.
-Zašto?
Anatolij Karpov -Zato što to uznemirava nervni sistem i ne dopušta oporavak. Bolje da se šah ne sanja.
-Kako onda jačati nerve?
Anatolij Karpov -Samovaspitanjem.
-Fantastično. A djevojke su se pojavljivale u snu?
Anatolij Karpov -Ne. Nije bilo vremena za njih…
„Habenski je vrlo sličan Korčnoju“
-Nedavno je po motivima vašeg meča protiv Korčnoj, gdje ste odbranili svoj šampionsku titulu, snimljen veoma uspješan igrani film „Svjetski šampion“. Tamo gdje Korčnoja igra Konstantin Habenski. Da li mu je bio sličan?
Anatolij Karpov –Habenski mu je veoma sličan. Nije mu ni trebalo prerušavanje.
-A Karpov, kako ga prikazuje glumac?
Anatolij Karpov -Karpov je nekako sličan, da. Tamo je Ivan Jankovski odličan. Savladao je svoju ulogu.
Kadar iz filma „Svjetski šampion“, Ivan Jankovski u ulozi Anatolija Karpova Foto: Central Partnership
-Da li ste konsultovali glumce?
Anatolij Karpov -Moglo bi se reći da sam učestvovao u pisanju scenarija. Jer scenarij je napisan po mom predlogu.
-A ko je birao glumce?
Anatolij Karpov -To je uradio sam režiser (Aleksej Sidorov). Režiser i rukovodstvo kompanije.
-A da li su se konsultovali s vama?
Anatolij Karpov -Prilikom izbora glumaca? Ne.
-Veoma uspješan film, stalno je na rejting listama. Sa umjetničkog aspekta je zaista uspješan. Postoji zlikovac – Korčnoj, i postoje svijetle sile. A kako zapravo odnos šahiste prema protivniku utiče na igru – s jednim ste prijatelj, a drugog jednostavno ne podnosite?
Anatolij Karpov -Ne, to nije bitno… Da biste pobjeđivali u šahu, morate znati kako se skoncentrisati i apstrahovati. Ali bolje je da protivnik ne shvati kako se osjećate prema njemu.
-Osloboditi se svih ličnih emocija i raditi samo na rezultat.
Anatolij Karpov -Truditi se da bude tako.
-A igrali su i hipnotizeri protiv vas, koji su sjedili u prvom redu?
Anatolij Karpov -Bilo je i toga.
-Da li ste ih baš osjećali?
Anatolij Karpov -Mogao bih čak da navedem ljude koji su to radili. To sam osjećao.
Prijatelji-protivnici
-S Korčnojem je sve jasno… A da li ste imali šahiste s kojima ste bili prijatelji?
Anatolij Karpov -Imao sam dobre odnose s Keresom, Paulom Petrovičem. Divan čovjek, vrlo inteligentan. S njim sam mogao biti i prijatelj da smo živjeli u istom gradu. On je živio u Talinu. A kada bismo se sreli na takmičenjima, imali smo vrlo dobre odnose.
-A da li ste igrali s njim?
Anatolij Karpov -Mnogo puta.
-Nije se ljutio kada je gubio?
Anatolij Karpov -Mislim da su sve naše partije završile remijem. Ali ne zato što smo htjeli.
-A “jedi-jedi” nikada niste igrali?
Anatolij Karpov -Nisam igrao “jedi-jedi”.
-Zašto?
Anatolij Karpov -Zašto bih? Nisam nalazio nikakav razlog.
„Igrao bih s Kapablankom“
-Anatolije Evgenijeviču, s kim biste željeli igrati od prošlih šampiona? Znamo da se s Fišerom niste sreli za šahovskom tablom, možda još s Aljehinom i Kapablankom?
Anatolij Karpov -Nabrojali ste sve koje bih prvo spomenuo. Kapablanka je moj indirektni učitelj. Hoze Raul. S njim bih rado odigrao. Bio je sjajan šahista.
-Sada ste podsjetili na pet najboljih šahista svih vremena: Kapablanka, Aljehin, Fišer, Karpov, Kasparov. Zanimljivo, da li biste ovdje dodali i Magnusa Karlsena?
Anatolij Karpov -Sada bih dodao. Jer postao je svjetski šampion i pokazao da to zaista zaslužuje.
-On je takođe držao krunu 10 godina.
Anatolij Karpov -U stvari, on je i sada šampion. Zvanično je Gukesh, ali zato što Karlsen nije nastavio da igra. A inače, da je htio, Karlsen bi vratio krunu nazad.
-Da li je on stvarno vodećivšahista našeg vremena?
Anatolij Karpov -Da.
-Da li bi voljeli da igrate sa njim?
Anatolij Karpov -Igrao sam s njim, ali u brzom šahu. Tada još nije bio svjetski šampion.
Norveški velemajstor, 16. svjetski šampion u šahu Magnus Karlsen Foto: REUTERS
Da li se tada osjećalo da je perspektivan?
Anatolij Karpov –Osjećalo se. Bio je jedan od favorita turnira, ali postao je zaista nenadmašan tek kada je osvojio titulu svjetskog šampiona.
-Čini se da Norvežani nisu posebno briljirali u šahu?
Anatolij Karpov -Nisu imali nikakve istaknute majstore uopšte.
„Nema državnog programa“
-A gdje su naši talentovani momci?
Anatolij Karpov -Počeli su se pojavljivati šahisti. Pojavio se i velemajstor…
-Vaš učenik?
Anatolij Karpov -Ne, nije moj učenik. Nemam ličnih učenika.
-Koliko imate škola u Rusiji?
- Anatolij Karpov -Škola je nebrojeno mnogo. Samo u Tjumenu imam šahovske kružoke i škole na mnogim mjestima. Počeli smo program koji u Rusiji još ne postoji. Organizujemo, recimo, prvenstvo seoskog kluba, a tokom prvenstva pravimo izvještaj šahovske federacije tog sela. To se radi po cijeloj Tjumenskoj oblasti.
-Da li država učestvuje u tome?
Anatolij Karpov -Ne učestvuje finansijski. Ali pružaju moralnu podršku. Tamo u Tjumenu pomaže lokalna vlast. Počeli smo dok je Vladimir Jakusjev, jedan od aktuelnih rukovodilaca „Jedinstvene Rusije“, bio tamo guverner. Postao sam poslanik i sretoh Jakusjeva, ispričao mu o perspektivama razvoja šaha, i tada nam je dodijelio prostor. Bio je mali, ali veoma važan jer smo odmah dobili podršku.
-A šta koči naš šah?
Anatolij Karpov -Država još nije usvojila program razvoja šaha.
-A postoji li barem projekt takvog programa?
Anatolij Karpov -Ni projekta još nema. Imali smo veliku sovjetsku šahovsku školu. Nije teško napraviti projekat. Trebalo bi samo da Ministarstvo sporta želi da se pozabavi šahom. A sve naše gubitke možemo pripisati tome što škola više ne postoji. To što naši ruski šahisti sada jedva ulaze u top 10 svijeta je čista propuštena prilika države.
-Rekli ste da čim je Indija počela da podržava svoje šahiste na državnom nivou, odmah su se pojavili i svjetski prvaci.
Anatolij Karpov -Pojavili su se ni iz ničega. Iako se smatra da je šah izumljeni u Indiji, u moje vrijeme tamo šah nije ništa značio. I kada bi se ruska reprezentacija susrela sa indijskom, svi su smatrali da moramo pobijediti sve s nulom. Ako bi barem jedna partija bila remi, to je bilo razočaranje.
Kolekcija šahova
-Naziv figure „lovac“ (slon) dolazi iz starog indijskog šaha?
Anatolij Karpov -Naravno.
-Imate jedinstvenu kolekciju šahova, baš šahovskih figura. Ispostavilo se da čak imate i šahovske figure-nevaljalice. Nevjerovatna stvar, jer kod šampiona šahovske figure nikada ne smiju ležati na tabli. One uvijek moraju stajati.
Anatolij Karpov -Da, to je tačno.
-A čija je ideja da se naprave šahovske figure nevaljalice?
Anatolij Karpov -Ideja mog poznanika.
-Imate li šah koji je unikatan i postoje samo u jednom primjerku?
Anatolij Karpov -Imam nekoliko takvih. Imam šah koji je napravljen za Brežnjeva kao poklon za jubilej. Napravila ih je Dmitrovska porcelanska fabrika, ali nisu bili u jednom jedinom primjerku. Sada mislim da je ostao samo jedan komplet, jer su napravljena tri kompleta. U starim vremenima bila je pravilna odluka Savjeta ministara – fabrikama nije bilo dozvoljeno praviti unikatne primjerke bilo čega. Ako je trebalo napraviti poklon, morala je postojati i kopija za muzej fabrike. Svaka fabrika imala je muzej onoga što je proizvodila. Dmitrovska fabrika je napravila tri šahovska kompleta: jedan Brežnjevu za jubilej, drugi za muzej fabrike, a treći su posebno napravili za mene, jako su željeli da dođem i održim predstavljanje kod njih. Tako je i bilo, došao sam kod njih. Bilo je veliko predstavljanje u fabrici, i tada su mi poklonili šah. Rekli su da je to jedinstven šah, da su napravljena samo tri kompleta. Jedan možete vidjeti u našem muzeju, jedan je kod Brežnjeva. Kod Brežnjeva je bio, to znam sigurno. Gdje je nestao, ne znam. I Jurij Čurbanov (zet Brežnjeva) mi je rekao da ne zna. Sa selidbama, vjerovatno je nestao. Ako je nestao, onda je moji šah jedinstven, jer je takođe nestao i iz muzejskog kompleta fabrike. Čak sam u jednom trenutku dobio informaciju da je šah, koji je bio u njihovom muzeju, nažalost, nestao. Zatražili su da im pošaljem fotografije? Što smo i učinili. Čak su i ovdje izložene, u stanu.
-A koje još unikatne šahove imate?
Anatolij Karpov -Postoji komplet jedinstvenog šaha. Napravljen je u samo jednom primjerku. Imali smo zaslužnog graditelja Stroeva. Bavio se građevinom u Saratskoj oblasti. Tamo se gradila atomska elektrana. Imao je svoj biro. I otkrili su novi kamen u Saratskoj oblasti – mineral. Imao je i radionicu koja je pravila od tog kamena suvenire, vaze, i pravili su šahove. Jedan šah je napravio posebno za mene, jer je želio da se istakne. I takav šah postoji kod mene. Čak imam i šahovski sto za taj šah u kuhinji. Taj šahovski sto je ogroman. Rekao sam mu: hvala za sto, šahovske figure još mogu prenijeti, ali sto neću moći. A on je rekao: ne brinite, mi ćemo vam ga dostaviti. I donijeli su sto, teži oko 600 kilograma. Napravljen je od istog kamena.
-Neće ga niko ukrasti.
Anatolij Karpov –Tačno (smijeh).
Dobar šah ne miriše
-Kod muzičara najviše vrijede Gvarneri i Stradivari violine, Steinway klaviri. Koje su šahovske table najbolje?
Anatolij Karpov -Kod nas klasični je Stauntonova garnitura. Njima su igrani mečevi na svjetskim prvenstvima. I ja sam njima igrao mečeve. To su najbolje šahovske garniture.
-A po čemu su najbolji? I uopšte, koja je razlika za igru – kakva je šahovska garnitura?
Anatolij Karpov -U šahu je sve važno. Odnos veličine figura, veličina figure i polja na tabli. To je važno. Za sve postoje standardi.
-A od čega su napravljeni – ima li to značaja?
Anatolij Karpov -Da, ima. Da li su od drveta ili plastike… Sada više preferiraju jeftinije plastične. Ne mogu ih podnijeti. Ja igram drvenim.
-Koje drvo?
Anatolij Karpov -Od vrijednih vrsta.
-Imaju li neki miris, aromu, lak?
Anatolij Karpov -Ne, ne, mirisa uopšte ne smije biti. Ništa ne smije ometati.
-O čemu mislite tokom partije, dok protivnik igra svoj potez?
Anatolij Karpov -Tokom partije misliš samo o partiji.
-Ali neke partije su Vam bile veoma duge. Koja je bila najduža?
Anatolij Karpov -Najduža je bila sa Korčnojem, 1978. godine. Trajala je, mislim, više od 16 sati. Bilo je prekidanja.
-Jasno je da igranje šaha psihički jako iscrpljuje. A utiče li to i na fizičko stanje?
Anatolij Karpov -Naravno. Šah zahtijeva velike fizičke napore.
-Koliko kilograma ste gubili tokom partije?
Anatolij Karpov -Tokom partije – ne znam, niko nije mjerio. Iako mislim da partije i tako oduzimaju. Ali tokom meča (1978. godine u meču Karpov – Korčnoj odigrano 32 partije) gubio sam do 10% težine.
-A kako ste održavali fizičku formu?
Anatolij Karpov -Igram tenis.
-A bilijar?
Anatolij Karpov - Bilijar sam igrao dobro, ali nije bio kao priprema.
„Budala“ za pametne
-A još volite igru na karte, “budalu” (ruska kartaška igra u kojoj cilj je riješiti se svih karata, a posljednji koji ostane s kartama postaje „budala“)?
Anatolij Karpov -Da, zajedno s „Komsomolskom pravdom“ smo organizovali turnire. I čak sam postao šampion Rusije.
-I dalje igrate?
Anatolij Karpov -Kada me pitaju da igram, mogu odigrati.
Omiljeno jelo
-Koje je Vaše omiljeno jelo?
Anatolij Karpov -Uralski peljmeni. Ili sibirski.
-Gdje ih nabavljate, donose vam, ili ih pravite s suprugom?
Anatolij Karpov -Najbolje je kad su domaći.
-Da li ih sami pravite?
Anatolij Karpov -Ne, ali u porodici je postojala podjela rada. Ja sam razvlačio tijesto. To je bila moja specijalnost.
-Zašto su Vam žene povjerile baš taj posao?
Anatolij Karpov -Zato što nisam mogao ništa drugo.
„Moj rodni Ural“
-Proputovali ste pola svijeta. Šta vam se najviše svidjelo?
Anatolij Karpov -U Evropi mi se sviđaju Španija i Francuska. U Rusiji je Ural dobar. Moj rodni Ural. Nije slučajno što sam i poslanik odande, iz Tjumenske oblasti. To je Uralski okrug.
-A zašto ste ušli u politiku, postali poslanik?
Anatolij Karpov -Politika, pa sa njom sam oduvijek bio. Fond mira je takođe politika. Već 44 godine sam predsjednik Sve-ruskog fonda mira, od 1982. godine.
-Sada neki jaki ruski velemajstori igraju pod tuđim zastavama. Da li su vam nudili da promijenite sportsko državljanstvo?
Anatolij Karpov -Nudili su mi da ostanem u drugoj zemlji, ali državljanstvo…
-U kojoj?
Anatolij Karpov -Ne sjećam se. Znam da je to bilo na Olimpijadi u Francuskoj, 1974. godine, kada sam planirao da igram meč s Fišerom.
-Da li su rekli nešto kao ostanite, ovdje. Zašto vam treba Sovjetski Savez?
Anatolij Karpov –Neko mi je prišao povodom toga, ali mi nije rečeno – gdje. Rekli su samo da odem iz Rusije, iz Sovjetskog Saveza.
-Šta ste rekli?
Anatolij Karpov -Rekao sam da o tome ne razmišljam.
Piše: Timur Ganeev zamjenik šefa sportskog odjeljenja Sport –Express-a
Andrey Esipenko Foto: Mihal Valuša / FIDE
Ruski velemajstor pokušaće da igra na Kipru bez suvišnog pritiska
Andrey Esipenko bio je veoma blizu plasmana na Turnir kandidata 2024 u Torontu, ali je propustio priliku u posljednjem kolu FIDE Velikog švajcarskog turnira 2023. U narednom kvalifikacionom ciklusu, 23-godišnji Rus ipak je ostvario cilj, odigravši sjajan FIDE Svjetski kup 2025.
Sada će Andrey pokušati da se plasira u meč za svjetsku krunu protiv 18. svjetskog prvaka Gukesha Dommaraju.
Rivali Esipenka na Kipru (od 28. marta do 16. aprila) izuzetno su jaki. Kao favoriti se izdvajaju iskusni Fabiano Caruana, koji je već osvojio Turnir kandidata 2018. u Berlinu, i R Praggnanandhaa, koji je stekao neprocjenjivo iskustvo u Kanadi i ima veoma jak trenerski tim.
Ipak, ni našeg velemajstora ne treba otpisivati. U intervjuu za „SE“ Esipenko je govorio o svom raspoloženju i velikoj želji da nastupi na Šahovskoj olimpijadi u Uzbekistanu.
Andrey Esipenko: „Nepomniachtchi je dao razuman savjet“
— Izvršni direktor Russian Chess Federation Alexander Tkachev istakao je da ste nakon plasmana na FIDE Turnir kandidata planirali tri pripremna kampa. Posljednji je sada u punom jeku. Osjećate li umor? Andrey Esipenko — U principu, ne. Turnir „Aeroflot Open“ je završen, ali mi je ostalo dosta snage za pripreme. Energija i želja za radom su tu, sve je u redu.
— Na moskovskom openu niste mogli da pokažete sve svoje pripreme, igrali ste prilično suzdržano? Andrey Esipenko — Ne mogu da otkrivam sve tajne (smijeh). Bio je zanimljiv tempo igre („nova klasika“, 60 minuta + 30 sekundi), i to je takođe igralo posebnu ulogu. Turnir kandidata će se igrati u klasičnom tempu (120 minuta za prvih 40 poteza, zatim 30 minuta do kraja partije uz dodatak od 30 sekundi po potezu od 41. poteza).
— Uz to, igralo se po dva kola dnevno. Kako to doživljavate? Andrey Esipenko — U suštini, normalno. Drugačiji je osjećaj — turnir se završava brže nego obično. Kada se igra jedna partija dnevno, početak se nekako razvuče i troši mnogo živaca. Kada su dvije partije, turnir proleti neprimjetno. U tom smislu, to je prednost.
— Ima li dodatne nervoze zbog približavanja starta na Kipru? Andrey Esipenko — Naprotiv, veoma sam motivisan. Jedva čekam da počne Turnir kandidata i da pokušam da pokažem svoj najbolji šah. Ipak, to je bio san i cilj dugi niz godina.
— U januaru je dvostruki pobjednik Turnira kandidata Ian Nepomniachtchi analizirao šanse učesnika i, govoreći o vama, naglasio da je važno da se prema turniru odnosite što jednostavnije — da ne razmišljate o njemu kao o glavnom turniru karijere. Andrey Esipenko — To je razuman savjet. Pokušaću da se fokusiram na kvalitetne poteze i maksimalno iskoristim svoje pripreme. Da li ću uspjeti potpuno da se izolujem od suvišnih misli i da uživam — to ću moći da kažem poslije turnira.
— Protiv koga od budućih rivala imate pozitivan skor? Andrey Esipenko — Ako računamo i online i klasične partije, onda vjerovatno samo protiv Fabiano Caruane. Protiv Anisha Girija i Hikaru Nakamure sam u minusu. Sjećam se da sam pobijedio Hikaru-a u dvije partije na FIDE Grand Prix 2022 Berlin, ali to je bilo davno, pa nećemo to računati (smijeh). Sa ostalima je skor približno izjednačen.
Jasno je da je veoma važno dobro početi turnir. Prva kola će igrati veliku ulogu (Esipenko će početi crnim figurama protiv Javokhir Sindarova, a u drugom kolu igraće bijelim protiv Hikaru Nakamure).
— Po sastavu ste rekli da je turnir ujednačen, iako se na papiru čini da Matthias Bluebaum pomalo odskače. Andrey Esipenko — Zapravo, ni Matthiassa ne bih otpisivao. Možda neće osvojiti turnir, ali može ozbiljno namučiti favorite. Uopšteno, sastav je izjednačen — svako može iznenaditi. Zato ne mogu reći da nekoga cijenim više ili manje — svi su približno na istom nivou.
Andrey Esipenko: Foto Global Look Press
„Na Olimpijadi možemo da se borimo i za prvo mjesto“
— Da li vam je važno da se ove godine kvalifikujete za Esports World Cup? AndreyEsipenko — Imam taj cilj, ali zasad nisam blizu njega. Trenutno mi to nije prioritet. Propustio sam nekoliko kvalifikacionih turnira zbog učešća na „Aeroflot Openu“, a propustiću još neke zbog FIDE Turnir kandidata. Ipak, pokušaću da sakupim potrebne bodove ako bude moguće. Volio bih da ponovim prošlogodišnje iskustvo.
— Olimpijada, ako našoj reprezentaciji bude dozvoljeno učešće — da li je to glavni cilj sezone nakon Turnira kandidata? AndreyEsipenko — Da, jer obožavam sva takmičenja vezana za reprezentaciju. Od djetinjstva sam pratio sva svjetska prvenstva u fudbalu i hokeju, gledao sve Olimpijade. Kada sam počeo ozbiljno da se bavim šahom i došli prvi uspjesi, počeo sam da sanjam da igram i osvojim Šahovsku olimpijadu. Nadam se da ćemo ove godine dobiti priliku da učestvujemo.
— Kojeg se turnir za reprezentaciju najviše sjećate? AndreyEsipenko — Ekipno prvenstvo Evrope 2021, koje smo, nažalost, odigrali ne baš uspješno. Igrao sam i na drugim turnirima, na primjer u meču Rusija — Kina, ali to prvenstvo Evrope mi se posebno izdvaja.
— Na Olimpijadu bi trebalo da dođu svi najbolji igrači, a favoriti po rejtingu vjerovatno će biti ekipe SAD i Indije. Da li ćemo se boriti za top 3? AndreyEsipenko — Možemo i za prvo mjesto. Ako okupimo optimalan sastav i ako svi najbolji budu u dobroj formi, imamo šanse za pobjedu.
— Osjećate li podršku bližnjih u ovako važnom trenutku karijere? AndreyEsipenko — Naravno. Svi koji su uz mene razumiju situaciju i navijaju za mene. Drago mi je što imam takve ljude i tako jaku porodicu. Takođe želim da se zahvalim svom ličnom sponzoru Harutyun Surmalyanu, Ruskoj šahovskoj federaciji i timu Virtus.pro. Oni mi mnogo pomažu i pružaju podršku.
— Pratite li e-sport? Imate li omiljenu disciplinu? AndreyEsipenko — Trenutno baš i nemam vremena za to, ali u budućnosti bih volio da se bolje upoznam s tim.
