Uzbekistan je ponovo olimpijski šampion! Završili su Olimpijadu sa dva meč-boda više od Njemačke i Indije. Nakon proslave, ChessBase India je razgovarao sa uzbekistanskom reprezentacijom o partijama, pritisku i tome šta im ova pobjeda znači. Ne propustite šta su novoizabrani šampioni imali da kažu!
Foto: Nils Rohde / ChessBase
NIKO IM NIJE BIO NI BLIZU!
Uzbekistanska reprezentacija u otvorenoj konkurenciji ponovo je uspjela! Nakon što su 2022. godine šokirali šahovski svijet osvajanjem Olimpijade, sada su ponovo šampioni, ovog puta na domaćem terenu, na 46. FIDE Svjetskoj šahovskoj olimpijadi!
Uzbekistan je osvojio zlato sa 20 meč-bodova i 32,5 poena.
Poslije ceremonije zatvaranja razgovarali smo sa osvajačima zlatne medalje kako bismo se prisjetili ključnih trenutaka, pritiska igranja pred domaćom publikom i timskog duha koji je stajao iza ovog uspjeha.
INTERVJU VODIO SAGAR SHAH
Sagar Shah: Čestitam, momci, osvojili ste zlato! Godine 2022. radili smo intervju. Četiri godine kasnije ponovo ste šampioni, ovog puta u Uzbekistanu. Kako se osjećate?
Sindarov: Osjećamo se fantastično. Veoma smo srećni što smo osvojili olimpijsko zlato u našoj zemlji. Veoma smo ponosni što smo postali šampioni u svojoj domovini, gdje nas svi podržavaju.
Sagar: Osvojili ste predivan trofej. Želim da počnem ovaj intervju tvojom partijom, Javohir, žrtvom dame protiv Diega Saula Rodrija iz Perua. Mislim da je bila veoma lijepa: 31...Kf7, a zatim 32...Rh3. Kakva partija!
Sindarov: Partija je bila zanimljiva, ali na kraju je to jednostavno bio izbor. Svaki drugi potez trajao bi još nekih devet ili deset poteza, ali 31...Kf7 je jednostavno stvarao određenu auru. Tokom partije sam razmišljao da možda ne bi trebalo da odigram taj potez, ali sam na kraju odlučio: dobro, hajde da ga odigramo, da bude za neke video-snimke, za sadržaj, nešto stvarno. Ali to je lak potez. Ne bih rekao da je to nešto ludo.
Sagar: Nodirbek, imaš dvije zlatne medalje. Bio si nevjerovatan na prvoj tabli, kao mašina. Nisi izgubio nijednu partiju. Pobjeđivao si iz partije u partiju. Briljantna igra!
Nodirbek je odigrao sva kola i nije izgubio nijednu partiju!
Nodirbek: Izuzetno sam srećan što sam dio ove nevjerovatne ekipe. Ovi momci su jednostavno najbolji na svojim tablama, a i u šahu uopšte. Svi pripadaju svjetskom Top 10. Igraju na veoma visokom nivou. Imam sreće što imam ovako snažne saigrače i ponosan sam što sam ovdje sa momcima, sa svima njima. Obavio sam svoj posao na prvoj tabli. Ponekad sam igrao veoma sigurno, a neke partije sam i pobijedio. Veoma sam naporno radio prije ovog turnira kako ne bih iznevjerio ekipu i veoma sam srećan što sam u tome uspio.
Nije pretrpio nijedan poraz!
Sagar: Jakubboev, ti si bio čovjek koji je dobio toliko važnih partija. Protiv Turske si donio pobjedu. Protiv Indije si ponovo donio pobjedu.
Jakubboev: Ovog puta sam imao tu ulogu, da tako kažem – da dobijam važne partije. Ali i ostali saigrači su igrali veoma dobro. To nije bilo planirano. Nije bila planirana takva situacija. Nekako sam posljednji završavao partije i nekako sam uspijevao da pobijedim. Ali srećan sam što sam donio poen našoj ekipi. Ovog puta sam imao tu ulogu. (Smiješi se.)
Sagar: Ispričaj nam o partiji sa Nihalom, o ovom 39...Nxh4, odnosno 39.gxh4+ Nxh4. Kakav trenutak! Da li bi rekao da je to možda bio najvažniji trenutak Olimpijade?
Jakubboev: Mislim da jeste, jer je meč protiv Indije za nas bio najvažniji. On je odlučio čitav plasman. Poslije tog meča zaista smo mogli da se borimo za medalju. Da smo izgubili taj meč, mislim da ne bismo pokušavali da osvojimo medalju. Bio je veoma važan.
On je previdio šah 38.Ne6+. Vidio sam to ranije, kada je uzeo na g5. Vidio sam ...Kg7, što je potez koji dobija. Kada je uzeo na g5, osjetio sam malo zadovoljstva. Zatim sam odigrao 37.g3 i partija je već postala veoma komplikovana. Nisam bio lošiji, bio sam u igri. ...Kg7 je bio odlučujući trenutak za našu ekipu.
Nodirbek: Nije on bio jedini koji je bio srećan poslije 36...Kg5. Svi smo kao ludi pratili njegovu partiju. Poludjeli smo poslije 38...Ne6+. Naš čet je vrištao.
Sagar: Da li ste radili komentarisanje uživo ili ste samo privatno gledali?
Sindarov: Na Lichessu.
Ključna pobjeda Uzbekistana protiv Indije u šestom kolu.
Sagar: Shamsiddin, odigrao si 11...b5 protiv Gukesha u otvaranju. Mislim da je to bila nevjerovatna odbrana crnim figurama i veoma važna partija. Nisi mu dao nikakvu šansu.
Shamsiddin: Da, poznajem te varijante. To je bila priprema. Vidio sam je prije mjesec ili dva, a ne tokom dana pripreme. Jednostavno sam je zapamtio. Znam da je poslije b5 lako izjednačiti. Svi smo srećni što smo pobijedili. Dobili smo sve važne mečeve: SAD, Indiju i Kinu. Svi smo srećni.
Sagar: Mukhiddin, moram da ti kažem, posljednje kolo si odigrao veoma dobro. A juče si ostvario još jednu pobjedu. To je bilo nevjerovatno. Kako si pronašao one sjajne poteze poput 29.d5 i 30.h5?
Mukhiddin: Uopšteno, veoma sam srećan. Nisam osjećao veliki pritisak u ovoj ekipi, jer imam veoma snažne saigrače, kao što vidite. Samo sam pokušavao da igram jednostavan šah i, ako bih dobio priliku, pokušao bih da je iskoristim. Juče, kada sam igrao protiv Gabriela Sargisijana, poslije otvaranja sam osjetio da imam nešto bolju poziciju, pa sam počeo da pojačavam pritisak.
Sagar: Nevjerovatno. Nodirbek, Javohir je govorio o tom trenutku „aure“. Mislim da je i tvoj potez 1.e4 d5 bio jedan od takvih trenutaka. Postoji lijep snimak na kojem si odigrao taj potez, svi su se nasmijali, a onda si se i ti nasmijao.
Nodirbek: Da. Rekao sam im nekih dvadeset minuta prije partije da ću igrati d5 i svi su poludjeli. U početku nisu vjerovali da ću to zaista odigrati, a onda, kada su vidjeli...
Jakubboev: Ali o tome smo razgovarali na ekipnom sastanku.
Nodirbek: Da, kratko smo razgovarali o tome na ekipnom sastanku. Imao sam nekoliko opcija, kao što su ...c5, Karokan ili Skandinavska odbrana, ali rekao sam da ću sam odlučiti. Tokom pripreme sam vidio da on uopšte nema iskustva sa Skandinavskom odbranom, pa sam pokušao da je odigram protiv njega i uspjelo je.
Čitava ideja bila je inspirisana Arjunom, kao što sam rekao. On je to odigrao u posljednjem kolu u Budimpešti i dobio lijepu partiju, pa sam i ja pokušao da ukradem njegovu „auru“.
Sagar: A Javohir, odigrao si Nf3 i b3 protiv Roberta Hovhanisjana iz Jermenije, uz tako dobru pripremu. Mislim da si bio pripremljen otprilike do 20. poteza.
Javohir: Da, ali upravo zbog te dobre pripreme na kraju je sve bilo izjednačeno. Međutim, moj protivnik je nekako odigrao zaista lošu partiju u ovom meču. Imao sam sreće. Počeo je da mi poklanja prvog, pa drugog pješaka; uzeo sam ih sve i dobio partiju za koju nisam očekivao da ću je dobiti. Bio sam zaista šokiran načinom na koji je protivnik igrao. Robert je generalno veoma pouzdan igrač, ali je u ovoj partiji nekako igrao veoma loše, što me je iznenadilo.
Ali priprema je bila dobra. Ponekad morate imati i sreće da biste osvojili ovaj turnir.
Sagar: Danas je i protiv Ivanchuka bila teška partija.
Javohir: Da, veoma teška partija.
Sagar: U jednom trenutku razmišljao si 40 minuta i odigrao 14...Na5.
Javohir: Da, pokušavao sam da se sjetim varijante, jer sam je negdje ranije, prije turnira, već vidio. Provjeravao sam tu varijantu jer sam ovdje igrao nekoliko brzopoteznih partija. Onda sam je nekako zaboravio i pokušavao da se sjetim najboljeg poteza za izjednačavanje, ali nisam uspio. Bio je to veoma neprijatan trenutak.
Pokušavao sam 40 minuta da se sjetim, ali nisam uspio. Odigrao sam potez koji sam sam pronašao i zaista nije bio dobar. Onda je on stekao određenu prednost, ali sam uspio da remiziram, što je obradovalo ekipu, i pobijedili smo.
Kada remiziram, znam da ćemo lako dobiti meč.
Premijer Uzbekistana Abdula Aripova posjetio je Šahovsku olimpijadu 2026.
Sagar: Nevjerovatno. Momci, kad god biste pobijedili, uslijedilo bi veliko slavlje. Bilo je veoma lijepo vidjeti koliko ljudima znači šah. Bilo je zagrljaja i toliko energije. Da li je postojao pritisak na sve vas zato što ste igrali u svojoj zemlji? Toliko očiju bilo je uprto u vas. Mislim da je i premijer zemlje dolazio u posjetu, a on je takođe predsjednik Uzbekistanske šahovske federacije. Da li je postojao pritisak ili je bilo samo: „Moramo to da uradimo“?
Mukhiddin: Za mene je početak turnira bio veoma težak, kao što sam već rekao. U prva dva kola osjećao sam veliki pritisak. Ali poslije toga sam počeo da igram i samopouzdanje mi je poraslo. Tada smo počeli da vjerujemo u sebe. I meč protiv Indije je takođe bio veoma važan. Poslije tog meča mislim da smo zaista povjerovali da ćemo pobijediti.
Sagar: Nevjerovatno. Nodirbek, da li si osjećao bilo kakav pritisak?
Nodirbek: Rekao bih da sam osjećao mali pritisak jer smo igrali u svojoj zemlji. Uvijek je malo teško. Takođe znamo kako je Indija igrala u Čenaju. Bili su veoma blizu, ali su u nekim ključnim trenucima napravili greške. Bili su nervozni i nisu uspjeli da osvoje čitav turnir. Ovog puta mislim da smo pokazali apsolutno najbolje što možemo. Svi su igrali nevjerovatno dobar šah. Proveli smo mnogo vremena zajedno prije takmičenja i mislim da smo bili u dobroj fizičkoj formi i dobro pripremljeni. Morali smo da se pripremimo za taj pritisak i takvo okruženje, sa ogromnom publikom koja je svakog dana pratila naše partije i navijala za nas. Bio je to nevjerovatan turnir, neuporediv sa bilo kojim drugim takmičenjem na kojem smo do sada igrali. Izuzetno smo srećni što smo uspjeli da vratimo ovaj trofej u našu zemlju poslije Čenaja. Mislim da ćemo sa ovakvom ekipom ostvariti još mnogo pobjeda. Hvala.
Nevjerovatno slavlje poslije pobjede Uzbekistana nad Indijom | Foto: ChessBase India
Sagar: Shamsiddin, svaki od vas je osvojio po 200.000 dolara, ako se ne varam. To sam vidio. A predsjednik je napisao tako lijepu poruku u kojoj je pohvalio svakog od vas. Pisao je i o Jakhongiru. Kako se osjećaš?
Shamsiddin: Srećan sam jer naš predsjednik podržava šah. On brine o nama.
Sagar: Yakubboev, reci nekoliko riječi o Rustamu, treneru ekipe. Mislim da je uvijek bio uz vas, čak i kada ste pobjeđivali. U jednom trenutku, kada ste pobijedili, zagrlio te je. Nikada ga nisam vidio sa toliko emocija.
Yakubboev: Kao što sam rekao, on je naš heroj jer smo odrastali gledajući njegova dostignuća i njegove partije. Da nije bilo njega, možda neki od nas ne bi ni igrali šah. Uvijek je lijepo imati svog kapitena, a ne nekoga iz druge zemlje. On je jednostavno naš čovjek. Veoma nas dobro poznaje. Zna kakav je naš karakter, kako se osjećamo tokom partije i kako razmišljamo tokom partije. Zaista je bilo lijepo imati ga za kapitena.
Rustam Kasimdzhanov: kapiten iza zlatne medalje | Foto: Rafal Oleksiewicz
Yakubboev: Takođe bih želio da zahvalim svojim drugim trenerima. Sa Romanom Vidonyakom radim više od godinu dana. Imam i drugog trenera, ali ne želim da kažem njegovo ime. Zaista sam srećan što ga imam u svom timu.
Sagar: Da li postoji još neko kome biste željeli da zahvalite? Bilo ko od vas?
Sindarov: Veliko hvala roditeljima svih nas, gospodinu predsjedniku, Ališeru Zafaroviču Sa'dullayevu. Mnogo je ljudi kojima treba zahvaliti. Mom treneru Romanu. Trenerima mojih saigrača. Zahvaljujući velikom broju ljudi postali smo snažni šahisti. Želim da zahvalim svim navijačima koji nas svakodnevno podržavaju. Hvala Vladi što je organizovala ovaj događaj. Uživali smo. Naravno, pošto smo igrali u svojoj zemlji, ovo je bila najbolja Olimpijada na kojoj smo igrali. Zaista smo je voljeli. Nadam se da ću sa ovom ekipom pokušati da igram i na drugim turnirima i osvojim zlatne medalje.
Nodirbek: Takođe želim da pomenem svoje trenere. Nažalost, ne mogu da otkrijem ko su. Imam ljude koji rade za mene iza scene i želio bih da im zahvalim. Proveli smo mnogo vremena zajedno prije ovog takmičenja. Svako od njih ima svoj dio zasluga za ovaj uspjeh. Želim da zahvalim našoj Vladi, našem predsjedniku i našem premijeru što su sve ovo omogućili, za uslove koje su nam obezbijedili i za organizaciju i domaćinstvo ovako predivnog događaja. Nadam se da su svi uživali u Samarkandu. Svi su uvijek dobrodošli, bilo da dolaze iz druge zemlje ili su ljubitelji šaha iz bilo kojeg kraja. Jednostavno uživamo kada ih imamo ovdje. Hvala.
Kao što Sindarov kaže: „Aura!“ | Foto: Michal Walusza
Uživajte u aplauzu! | Foto: Michal Walusza
Sagar: Zaista smo mnogo uživali u Uzbekistanu. Imam još jedno, posljednje pitanje. Vi ste tako sjajna ekipa. Recite po jednu osobinu osobe pored vas koja vam se posebno dopada. Mukhiddin, ti reci za Javokhira, Javokhir za Nodirbeka, Nodirbek za Yakubboeva, a Yakubboev za Shamsiddina.
Mukhiddin: (O Javokhiru) Anti-motivator.
Sagar: Šta je to?
Mukhiddin: To je osoba koja ti uvijek ubije motivaciju.
Sagar: Zašto to radiš? Zašto ubijaš motivaciju?
Javokhir: Ja mu dajem motivaciju, za koju on misli da mu ubija motivaciju. Najbolja motivacija je kada počneš da zadirkuješ svog saigrača ili brata. On nije samo moj saigrač; on je moj drugi i moj brat. Provodimo vrijeme zajedno i ponekad volim da ga zadirkujem. Zato je to rekao. A za Nodirbeka, jedna osobina: lider.
Nodirbek: (O Yakubboevu) Nevjerovatan igrač, izuzetan talenat. Ima mnogo kvaliteta. U ovom trenutku već pripada među deset najboljih. Ako moram da izdvojim jednu osobinu, to su njegov borbeni duh i želja za pobjedom.
Yakubboev: Hvala vam puno. Shamsiddin je tihi ubica. Ne govori mnogo, ali kada nešto kaže, recimo kada predloži neku varijantu u otvaranju, uvijek mu vjerujemo, jer kada govori, potpuno je siguran u to.
Mukhiddin: On je uvijek čovjek kome možemo vjerovati.
Yakubboev: Govori samo kada je 100 odsto siguran, zato se sa njim ne raspravljamo. Tihi ubica!
Sagar: Sjajno. Shamsiddin, a šta kažeš za Mukhiddina?
Shamsiddin: On je dobar momak.
Yakubboev: Rekli bismo da je energičan.
Sagar: Završili smo.
Sindarov: Hvala vam puno što ste bili u Uzbekistanu. Vidimo se na sljedećem turniru.
Nodirbek: Vidimo se u Ženevi! (Pogleda Sindarova i nasmiješi se)
Sagar: Molim vas, sada se malo odmorite i hvala vam puno!
A19 – Život šahiste u sistemu. Sjećanja velemajstora. – Moskva: Čovjek, 2012. – 320 str., il.
ISBN 978-5-904885-58-8
U ovoj knjizi poznati velemajstor, književnik i istoričar šaha Jurij Averbah otkriva brojne stranice iz istorije domaćeg šaha koje su do sada bile nepoznate širokom krugu ljubitelja drevne igre. Na njenim stranicama prikazani su teški trenuci iz života slavnih velemajstora, skriveni iza spoljašnjeg sjaja i prividnog blagostanja, putovanja po gradovima i državama, osvojenih nagrada, odlikovanja i slave.
Knjiga je namijenjena širokom krugu čitalaca.
***********
Predgovor
Vremena se ne biraju. U njima se živi i umire.
A. Kušner
Vrijeme u kojem je živjela moja generacija bilo je ispunjeno velikim i malim potresima: NEP koji je proglasio Lenjin, zatim smrt vođe, Staljinove petoljetke, „Veliki teror“, kada su oko nas, tada još dječaka, jedan za drugim nestajali rođaci, poznanici i ljudi koje nismo ni poznavali; Veliki otadžbinski rat, koji je nemilosrdno uništio veliki, a možda i najbolji dio moje generacije; poslijeratne teškoće; Staljinova smrt i njegovo razobličavanje; potom borba za njegovo političko nasljeđe između mlađih i starijih, koja je završena pobjedom starijih i godinama stagnacije; perestrojka, gubitak rukovodeće uloge Komunističke partije Sovjetskog Saveza i, konačno, raspad Sovjetskog Saveza.
Među brojnim dostignućima po kojima će XX vijek u našoj zemlji ostati upamćen, nipošto posljednje mjesto ne zauzima izuzetna popularnost šaha. Šah je zaista postao narodna igra. I nije samo u baletu naša zemlja bila „ispred čitavog svijeta“.
Od sredine tridesetih godina prošlog vijeka, kada sam se zaljubio u ovu drevnu igru, imao sam priliku da djelujem u najrazličitijim ulogama. Bio sam aktivan šahista, trener, sekundant, sudija i predavač. Dugi niz godina bio sam član rukovodstva naše Šahovske federacije, kao i FIDE. Šesnaest godina vodio sam emisiju „Šahovska škola“ na Centralnoj televiziji. Osim toga, gotovo četrdeset godina bio sam glavni urednik časopisa „Šah u SSSR-u“ (kasnije „Šah u Rusiji“) i „Šahovskog biltena“.
Ukratko, najveći dio mog svjesnog života bio je neraskidivo povezan sa šahom.
Imam mnogo toga da ispričam – o ljudima, šahistima i onima koji to nisu, sa kojima me je život spojio; o tome kako su se donosile odluke u našoj Šahovskoj federaciji i FIDE; o raznim takmičenjima i sukobima u kojima sam učestvovao, bilo kao neposredni akter ili samo kao svjedok. U svojim sjećanjima nastojao sam da prikažem svu složenost i raznovrsnost šahovskog svijeta, u kojem je život igra, a igra – sam život.
Događaji o kojima govorim u ovoj knjizi odvijali su se u vrijeme velikih i malih potresa koje sam pomenuo na početku. Oni su, sasvim prirodno, ostavljali svoj trag i uticali na sve, pa tako i na šahovski život. Otuda i naziv ove knjige.
Početak
Kratki biografski podaci
Rođen sam 8. februara 1922. godine u starom provincijskom gradu Kalugi, koji se nalazi na obali rijeke Oke, oko 190 kilometara jugozapadno od Moskve. Moj otac radio je kao šumar nedaleko od grada, na željezničkom stajalištu pjesničkog naziva Muratovka.
Moja majka, Jekaterina Mihajlovna Vinogradova, bila je rođena Kalužanka. Prije udaje živjela je sa mojim djedom Mihailom Vasiljevičem Vinogradovom, starijim bratom Nikolajem i mlađom sestrom Valentinom na samom rubu Kaluge, u Zagorodnosadskoj ulici. Ta ulica je kasnije preimenovana u Ulicu Vladimira Solovjova, filozofa i pjesnika, sina znamenitog istoričara Sergeja Solovjova, a danas nosi naziv Oktobarska ulica.
Baku Anu Ivanovnu Remezovu nisam upoznao. Umrla je 1915. godine. Djed, koji je radio kao činovnik u Državnoj blagajničkoj upravi, više se nije ženio, pa je moja majka preuzela brigu o domaćinstvu.
Moj otac, Lev Lazarjevič Averbah, nije bio rodom iz Kaluge. U grad je došao još prije Revolucije. U početku je radio kao pomoćnik šumara u šumama koje su pripadale knezu Golicinu, a nakon što je sovjetska vlast nacionalizovala šume, ostao je u državnoj službi.
Tri godine poslije mog rođenja roditelji su se preselili u Moskvu.
Sa očevim rođacima upoznao sam se kasnije, kada smo na putu ka jugu svraćali u Harkov, gdje su živjeli. Moj djed Lazar Solomonovič Averbah svojevremeno je bio građevinski preduzimač i gradio je mlinove i mostove, dok je baka Berta Jakovljevna, rođena Bihovska, bila domaćica. Kada sam ih upoznao, već su bili u poodmaklim godinama.
Očeva starija sestra Lipa pjevala je u ukrajinskoj kapeli „Dumka“. Mlađi brat Viktor bio je poznati inženjer, a najmlađa sestra Raja predavala je muziku. Mnogo kasnije njen sin Albert postao je poznati violinista i laureat Međunarodnog takmičenja „P. I. Čajkovski“.
Među daljim rođacima isticao se i Aleksandar Gorelik, glumac Moskovskog teatra operete i narodni umjetnik RSFSR-a. Sjećam se da je stric Viktor tvrdio kako nam je dalji rođak bio i poznati filmski reditelj Ilja Averbah (1934–1986), ali nisam imao priliku da ga upoznam.
Među daljim rođacima s majčine strane takođe je bilo uglednih i znamenitih ljudi. Među njima je bio Pavel Gavrilovič Vinogradov (1854–1925), akademik, istoričar i medievista, koji je svoje naučne radove objavljivao na tri jezika, a od 1911. godine živio je u Engleskoj. Tu je bio i Aleksej Mihajlovič Remezov (1877–1957), književnik koji je poslije Revolucije emigrirao u Francusku.
Slike iz najranijeg djetinjstva
O boravku u Muratovki gotovo da se ničega ne sjećam. Moji prvi životni utisci, vezani i nevezani za Moskvu, sačuvani su tek u obliku pojedinačnih slika, koje ću pokušati da dočaram.
PRVA SLIKA
Hladan zimski dan. Polako padaju krupne pahulje snijega. Sa ocem stojim u gomili ljudi na Crvenom trgu, nedaleko od tada još privremenog, drvenog Lenjinovog mauzoleja.
Na sredini trga nalazi se postolje, a na njemu kovčeg ukrašen žalobnim trakama. Vojni orkestar svira posmrtnu muziku. Oko nas mnoštvo crvenoarmejaca u buđonovkama prekrivenim snijegom.
Mnogo kasnije otac mi je ispričao da me je poveo sa sobom na sahranu Mihaila Frunze.
DRUGA SLIKA
Sa roditeljima putujem vozom u dječje lječilište u Gelendžiku. U Novorosijsku prvi put u životu ugledam more i parobrod, pa iz sveg glasa povičem:
— „Oklopnjača Potemkin! Oklopnjača Potemkin!”, što je izazvalo iskreno oduševljenje putnika u vagonu kojim smo putovali.
U Muratovki. Tata na konjskoj zaprezi, mama pored konja (krajnje lijevo).
TREĆA SLIKA
I ona je vezana za Gelendžik. Pored verande kuće u kojoj smo boravili na zemlji su se obično sušila dva tiganja, oko kojih su tokom dana neprestano oblijetale ose. Ja sam ih zamijenio za muve i počeo da ih hvatam. Možete zamisliti kako se to završilo i kakvu sam dreku podigao kada me je osa ubola.
ČETVRTA SLIKA
Zimsko veče. Napolju je mraz, ali je u sobi toplo – u holandskoj peći pucketa drvo koje dogorijeva. Za stolom, nagnuti nad crno-bijelom tablom sa kvadratnim poljima, otac i ujak Kolja naizmjenično pomjeraju neobične drvene figure.
Za razliku od Kapablanke, koji je otprilike u istim godinama kao i ja brzo shvatio kako se figure kreću, ja u početku nisam razumio samu igru. Ipak, privlačile su me sjajne, lakirane figurice na tabli. Sjećam se da sam imao neodoljivu želju da ih poližem.
Šah sam naučio da igram nešto kasnije, kada sam imao sedam godina.
PETA SLIKA
Sam početak Prečistenskog bulevara (danas se zove Gogoljev bulevar). Sjedim u sanduku sa pijeskom i pravim kolačiće od pijeska.
Iznad mene uzdiže se spomenik Gogolju. To nije onaj vedri Gogolj iz doba socrealizma, rad vajara Tomskog, kojeg danas viđamo. Tada je sjedio pogrbljen, a sa visine je tužno posmatrao razigranu djecu.
Pored mene sjedi tamnokosi dječak koji takođe pravi kolačiće od pijeska. Brzo smo se upoznali, a ubrzo i sprijateljili. Zvao se Volođa. Ispostavilo se da je bio sin profesora ruskog jezika i književnosti na Moskovskom državnom univerzitetu, Mihaila Nikolajeviča Petersona.
Na Prečistenskom bulevaru. Imao sam tri godine.
Tako se dogodilo da je moj život bio tijesno povezan sa Gogoljevim bulevarom.
Od 1925. godine, kada su se moji roditelji preselili u Moskvu i nastanili u Velikom Afanasjevskom prolazu, odakle je do bulevara trebalo svega pet ili šest minuta hoda, kao dijete sam mnogo vremena provodio na bulevaru. Ljeti sam se igrao u pješčaniku, a zimi se sankao.
Od 1956. godine, kada je u zgradi nekadašnjeg „Daljstroja“ otvoren Centralni šahovski klub, već kao velemajstor igrao sam na mnogim turnirima koji su se tamo održavali, učestvovao na sjednicama Predsjedništva Šahovske federacije zemlje, a od 1962. godine, kada sam postao glavni urednik časopisa „Šah u SSSR-u“, redovno sam odlazio u redakciju, koja se nalazila upravo u tom klubu.
I danas, kao predsjednik Savjeta Muzeja šaha Rusije, često posjećujem tu zgradu, koja sada nosi naziv „Centralni dom šahiste M. M. Botvinika“.
Prvi prijatelj
Volođa Peterson bio je moj prvi prijatelj još iz predškolskog uzrasta. Rano mu je umrla majka, pa je njegovo vaspitanje preuzeo otac. Voliođa je bio vrlo lijep dječak, na kojeg su se svi odrasli okretali. Zamislite brinetu sa kosom crnom kao ugalj i plavim očima. Njegov djed bio je Šveđanin, a baka Romkinja.
Pošto sam često dolazio u Volođinu kuću, nehotice sam ušao u orbitu njegovog vaspitanja. Prije svega, njegov otac je nastojao da u sinu razvije ukus i ljubav prema čitanju. Zajedno smo, na primjer, čitali Homerovu „Ilijadu“ i „Odiseju“.
Mihail Nikolajevič je, takođe, nastojao da kod nas probudi ljubav prema maternjem, ruskom jeziku. Čitali smo djela S. Aksakova, a on je, skrećući pažnju na opise ruske prirode, pokazivao svu njenu nenametljivu ljepotu. Ti časovi su bili nezaboravni.
Kada smo porasli i počeli da se zanimamo za putopise i avanturističku literaturu – Žil Verna, Majn Rida, Fenimora Kupera – savjetovao nam je da te knjige čitamo tako što ćemo pored sebe držati atlas kako bismo pratili kretanje njihovih junaka. Kasnije, kada sam zahvaljujući šahu proputovao niz egzotičnih zemalja, ti savjeti su mi mnogo koristili.
Učili smo u istoj školi, ali pošto sam ja krenuo sa sedam, a Volođa sa osam godina, naši putevi su se donekle razdvojili, iako smo se zajedno zainteresovali za odbojku i igrali u istom timu.
Mihail Nikolajevič nije odobravao odluku moje majke da me pošalje u školu godinu ranije nego što je bilo uobičajeno.
„Zašto to radite?“, pitao je. „Oduzimate sinu godinu srećnog djetinjstva!“
XX vijek, sa svojim dvjema svjetskim ratovima, revolucijama i raznim ekonomskim i društvenim potresima, teško se može posmatrati kroz prizmu formalne logike. Naizgled logična odluka profesora Petersona imala je tragičnu ulogu u Volođinom životu.
Kao što je poznato, u septembru 1939. godine, ubrzo nakon potpisivanja pakta Ribbentrop–Molotov, počeo je Drugi svjetski rat. Tada je objavljen ukaz (nazvan Vorošilovski poziv po tadašnjem narodnom komesaru odbrane) po kojem su svi koji su navršili 18 godina bili podložni mobilizaciji.
Meni je tada bilo samo 17 godina i mogao sam da nastavim studije na fakultetu, dok su brucoši, studenti od 18 godina, bili primorani da ih prekinu. Da li je majka mogla da predvidi da će mi njen izbor iz 1929. godine, kada me je ranije poslala u školu, omogućiti da postanem student i u velikoj mjeri odredi moj dalji život?
A ušteđena godina koju je Volođin otac „dobio“ dovela je do toga da, po završetku škole 1940. godine, Volođa odmah bude pozvan u vojsku, da 1941. učestvuje u borbama i pogine.
Moje posljednje viđenje Mihaila Nikolajeviča desilo se pod sljedećim okolnostima. Početkom 1946. godine sjedio sam na Gogoljevom bulevaru, dok je u dječijim kolicima pored mene spavala moja tek rođena kćerka. Odjednom sam vidio Mihaila Nikolajeviča kako dolazi bulevarom. Kada me je ugledao, prišao je, pozdravili smo se, sjeo je pored mene i pitao kako sam, kako su roditelji.
A meni je u glavi odzvanjala misao da sve to vrijeme vjerovatno misli na Volođu, na njegovu tragičnu sudbinu i na svoju kobnu odluku.
Zatim je ustao, pozdravio se i polako otišao prema spomeniku Gogolju. Tek tada sam primijetio koliko je ostario…
Heroj mog djetinjstva
Godine 1928. u našoj kući pojavio se detektorski radio-prijemnik, koji se tada smatrao pravim tehničkim čudom. Otac ga je dobio na lutriji društva „Avtodor“.
Mala, spolja lakirana kutija činila mi se kao čarobna škrinjica. I kako ne bi! Pažljivo pomjeraš tanku iglicu po kristalu. U slušalici prislonjenoj uz uho nešto pucketucka, nešto pišti, a onda se odjednom začuje ljudski glas:
– Pažnja! Govori Moskva, radio-stanica Narodnog komesarijata pošta i telegrafa!
Sjedio sam kraj prijemnika satima, slušajući sve što se emitovalo.
Istog ljeta radio je prenio senzacionalnu vijest: dirižabl „Italia“, kojim je komandovao Umberto Nobile, leti ka Sjevernom polu. Dvadeset četvrtog maja stigao je do pola i krenuo nazad. Tokom noći dirižabl je zahvatila oluja. Ujutro je primljena posljednja radiograma. Zatim je veza prekinuta...
Tek dvije sedmice kasnije stigla je vijest da je radio-amater Šmidt iz sjevernog sela Voznesenje-Vohma primio nerazumljive signale na stranom jeziku. Ustanovljeno je da ekspedicija Umberta Nobilea šalje pozive u pomoć. Dirižabl je doživio nesreću, a članovi ekspedicije izbačeni su na led.
U pomoć su krenuli brodovi, poletjeli su avioni. Jednog dana čuo sam na radiju da je u potragu za Nobileom poletio Norvežanin Roald Amundsen. Te večeri otac mi je pričao o njemu i njegovim putovanjima. Slušao sam ga opčinjen, kao što se sluša bajka. Ma kakva bajka! Priča o Amundsenu bila je mnogo zanimljivija.
Prvi, uvijek prvi! Amundsen je prvi kročio na Južni pol. Ono što niko nije mogao, njemu je uspjelo! Tamo gdje su drugi odustajali, Amundsen je išao naprijed i pobjeđivao. Naravno, bio je među prvima koji su pohrlili da pomognu Nobileu.
Ko od nas u djetinjstvu nije imao svoje omiljene heroje – vojskovođe, naučnike ili istraživače? Moj omiljeni junak bio je Roald Amundsen.
Bio sam uvjeren da će Amundsen spasiti Nobilea. Ali, kao što je poznato, dogodilo se drugačije. Hidroavion u kojem se nalazio Amundsen poletio je iz norveškog grada Tromsea prema Špicbergenu. Uzletio je, pretvorio se u tačku na horizontu... i nestao.
Zauvijek.
To je bila prva smrt sa kojom sam se tih godina suočio.
Smrt mog heroja.
Dugo nisam mogao da zaboravim Amundsena. Gutao sam sve što je o njemu bilo napisano i na mnogo načina pokušavao da se ugledam na njega. Slijedeći njegov primjer, trudio sam se da očvrsnem, a kao i on, predano sam se bavio sportom. Nisam težio tome da postanem polarni istraživač. Imao sam drugačije sklonosti i druga interesovanja. Ali Norvežanin mi je uvijek bio uzor odlučnosti i istrajnosti, kompas koji je nepogrešivo pokazivao put naprijed.
Što se tiče Nobilea, švedski pilot Lundborg uspio je da sleti na mjesto gdje se srušio dirižabl i prvi evakuiše vođu ekspedicije. Kasnije se još jednom vratio, ali se prilikom slijetanja njegov avion prevrnuo, pa je i sam morao da ostane na ledenoj santi.
Dvije sedmice kasnije njega je spasao sunarodnik, pilot Šiberg, ali više od toga nije mogao da učini, jer je letio malim avionom. Pokazalo se da je evakuacija ljudi sa ledene sante pomoću aviona izuzetno teška.
U pomoć ekspediciji Sovjetski Savez je poslao ledolomac „Krasin“. Poslije teškog i zahtjevnog putovanja, „Krasin“ se probio do mjesta gdje su se nalazili Nobileovi saputnici i evakuisao ih sa ledene sante.
Kada se ledolomac približio, radio-telegrafista ekspedicije poslao je svoju posljednju poruku:
„Završavam slanje. Spaseni smo.“
U prvom razredu
Kao što sam već rekao, majka me je poslala u školu godinu dana ranije nego što je tada bilo uobičajeno. To je bila iznuđena odluka: život u prijestonici osjetno se pogoršao. Pojavili su se problemi sa snabdijevanjem hranom, uveden je sistem bonova. Očeva plata više nije bila dovoljna za četvoročlanu porodicu (sredinom 1927. godine dobio sam sestru), pa je i majka morala da se zaposli.
Otac je u to vrijeme često bio na službenim putovanjima, pa je majka zaključila da je bolje da idem u školu nego da besciljno provodim vrijeme u dvorištu. U najbližu školu, u susjednoj Starokonjušenoj ulici, nisu htjeli da me prime – odjeljenja su već bila prepuna, sa po četrdeset ili četrdeset pet učenika.
Po tome što sam nastavu počeo tek u novembru može se zaključiti da je bilo raznih poteškoća oko mog upisa. Na kraju su me primili u školu koja je bila prilično udaljena od naše kuće, u Poluektovom prolazu, između Ostoženke i Prečistenke.
Prvih nekoliko mjeseci školovanja za mene su bili pravo mučenje. Škola je radila u tri smjene. Prva smjena, u kojoj su učili prvaci, počinjala je u pola devet ujutro, a do škole je trebalo pješačiti četrdeset do četrdeset pet minuta.
Sjećam se kako me je majka budila, oblačila i hranila, dok sam ja i dalje bunovno drijemao. Tek kada bi se vrata za mnom zatvorila, potpuno bih se razbudio i krenuo prema školi.
Napolju je još bio mrak, a prije svega veoma hladno. U školu sam, po pravilu, stizao tek na početak drugog časa. Kad bi me ugledale, školske poslužiteljke bi uzdisale:
– Jao, jadničak, tako mali, a već ide u školu! Kako ga samo roditelji ne žale?
Tada bi mi i samom bilo veoma žao sebe.
Danas sam visok metar i devedeset centimetara, ali tada sam, u prvom razredu, zaista bio najmanji u odjeljenju. Osim toga, došao sam u razred tek kada su se ostali prvaci već upoznali i sprijateljili, pa sam za njih bio potpuni stranac.
Bio sam i veoma stidljivo dijete, pa mi je druženje sa nepoznatom djecom, naročito sa djevojčicama, teško padalo.
Ukratko, tokom prvih mjeseci nastave osjećao sam se veoma neprijatno...
A onda se, kao čarobnim štapićem, sve promijenilo i odjednom sam porastao u očima cijelog razreda.
A dogodilo se sljedeće. Obično nam je na posljednjem, četvrtom času učiteljica nešto čitala. Bile su to bajke i razne zanimljive priče.
Zaboravio sam da pomenem da sam naučio da čitam veoma rano, još sa nekih pet godina, pa mi je majka pretplatila dječji časopis „Iskorka“, koji je tada izlazio u Lenjingradu. U tom časopisu objavljena je priča o porodici koja je živjela na krajnjem sjeveru i o teškoćama sa kojima se svakodnevno suočavala.
Jednog dana učiteljica je započela razgovor o Dalekom sjeveru. Glasno, tako da me je cijeli razred čuo, nadovezao sam se na jednu njenu misao.
– Otkud ti to znaš? – upitala me je.
I nekako mi je samo izletjelo:
– Pa... ja sam bio tamo!
Istog trenutka sam se pokajao zbog izgovorenog, ali, kako kažu, izgovorena riječ ne može se vratiti. Bilo je kasno da priznam da sam slagao, a učiteljica me je odmah pozvala da sjednem za njen sto. Nije mi preostalo ništa drugo nego da savjesno, do najsitnijih pojedinosti, prepričam priču koju sam pročitao u „Iskorki“.
Narednih nekoliko dana bili su moj mali trijumf. Na svakom posljednjem času sjedio sam na učiteljičinom mjestu, a pošto je priča u „Iskorki“ izlazila u nastavcima i prostirala se kroz nekoliko brojeva časopisa, tih dana bio sam u središtu pažnje.
Dječaci su mi zavidjeli, a djevojčice su mi se divile.
Ali krajem sedmice bio sam svrgnut sa pijedestala koji sam nezasluženo zauzeo.
Održan je roditeljski sastanak. Kada je majka došla, učiteljica je počela da me hvali, rekavši kako sam veoma zanimljivo pričao o našem boravku na krajnjem sjeveru.
– Izvinite – odgovorila je majka – ali mi tamo nikada nismo bili!
Kada se vratila kući, majka me je ozbiljno izgrdila i postidjela zbog laži.
Međutim, to je bila tek polovina nevolje. Gore je bilo to što je sastanku prisustvovao jedan dječak iz našeg razreda, koji je čuo razgovor između majke i učiteljice.
Sljedećeg jutra, ne sluteći ništa, došao sam u školu. Čim sam ušao u učionicu, djeca su dotrčala do mene. Uhvatili su se za ruke, napravili krug oko mene i počeli da se vrte, pjevajući:
– Lažov, lažov, lažov!
Tako sam bio kažnjen zbog svoje izmišljotine.
U drugoj školi
Naredne godine majci je uspjelo da me prebaci u Devetu školu, koja se nalazila blizu naše kuće. Do nje je uskim ulicama trebalo desetak minuta hoda, ali ako bih preskočio dvije ograde – što sam, uzgred, najviše volio da radim – stizao bih za svega pet minuta.
Drugi razredi pohađali su nastavu u drugoj smjeni, koja je obično počinjala u jedan sat poslije podne. To mi je sasvim odgovaralo, jer sam mogao da se naspavam. Istina, nešto kasnije, kada je sestra malo porasla, dobio sam obavezu da je vodim u vrtić, pa sam ponovo morao rano da ustajem.
Deveta škola sagrađena je 1902. godine novcem bogate trgovkinje Medvednikove i prije revolucije nosila je naziv Medvednikovska gimnazija. Imala je tri velike i prostrane sale. Jedna je bila namijenjena školskim svečanostima i priredbama, u drugoj se nalazila biblioteka, a u trećoj, na samom vrhu zgrade, održavali su se časovi fizičkog vaspitanja.
U toj školi (koja je kasnije postala 59. škola) više nisam imao problema da se uklopim među vršnjake. Vjerovatno sam do tada već stekao dovoljno iskustva u druženju, pa sam se brzo upoznao sa svima.
...
Na času pjevanja ispostavilo se da nemam drugi glas, kao većina dječaka, već prvi, kakav su imale mnoge djevojčice. Zato me je, kada smo uvježbavali neku pjesmu ili romansu, nastavnica muzike Vera Pavlovna postavljala u red zajedno sa djevojčicama.
Nešto kasnije od učenika nižih razreda formiran je školski hor. Nastupali smo sa pjesmama i romansama ne samo u školama već i u raznim domovima kulture.
Sjećam se jedne neprijatne, ali danas smiješne zgode.
Jednom je majka dobila bon za dječje galoše, (gumene navlake za cipele) koje su tada bile prava rijetkost, pa sam postao njihov srećni vlasnik. Dok mi ih je obuvala, ozbiljno me je upozorila:
– Samo gledaj da ih ne izgubiš!
A baš te večeri naš hor nastupao je u klubu „Kaučuk“. Prije početka koncerta presvukli smo se iza pozornice, a ja sam se našao u nedoumici šta da radim sa galošama. Na sebi sam imao crnu somotsku jaknicu, a oko vrata veliku bijelu svilenu mašnu. Sjećajući se majčinog upozorenja, odlučio sam da ne rizikujem i da galoše uopšte ne izuvam.
I eto nas na sceni.
Čim su nas ugledali, gledaoci su zapljeskali. Zaslijepljen jakim svjetlima reflektora, nisam vidio nikoga u sali, kada sam odjednom iz prvog reda začuo glas:
– Pogledaj samo! Ovaj najmanji, sa velikom mašnom, izašao je da pjeva pravo u galošama!
Pjevao sam u školskom horu do četvrtog razreda, a onda mi se dogodila druga muzička priča.
Naime, u našoj kući je bilo klavir. Kada je moja sestra krenula u prvi razred, majka je odlučila da nas djecu nauči da sviramo. Tako se kod nas pojavila neka starica koja nas je podučavala dva puta sedmično.
U početku sam savjesno vježbao ljestvice, a zatim počeo da učim djela kompozitora Gedikea. Ne mogu reći da me je to posebno privlačilo, ali sam, da ne bih rastužio majku, trpio. Nažalost, starica nikako nije uspijevala da me nauči pravilnom držanju ruku.
Istina, mnogo kasnije, kada sam uživo vidio kako svira slavni Vladimir Horowitz, shvatio sam da stvar nije u tome kako držiš ruke, nego u tome da ja jednostavno nisam imao muzički talenat. Osim toga, baš tada sam se zainteresovao za odbojku, a taj sport se teško može uskladiti sa sviranjem klavira.
Do kraja školske godine ostala su još oko tri mjeseca kada je starica došla na „sjajnu“ ideju da na završnoj školskoj priredbi nastupimo moja sestra i ja kao duo: ona da pleše, a ja da je pratim na klaviru.
Za nastup je izabran mornarski ples „Jabločko“ iz baleta kompozitora Reinholda Gliera „Crveni mak“. Sestri se ideja dopala, a ja sam, čim sam vidio note, odmah shvatio da se sa tim djelom neću moći izboriti.
Mnogo godina kasnije, kada sam bio urednik časopisa „Šah u SSSR-u“, među našim autorima bio je kandidat za majstora Oleg Čebotarev – general-major i doktor hemijskih nauka, profesor Vojne akademije za hemijsku odbranu. On nikako nije mogao da postane šahovski majstor i jednom je objavio članak pod naslovom „Svako ima svoj Everest“.
Tako je i „Jabločko“ postalo moj Everest. Jednostavno – bilo je jače od mene.
Dani su prolazili jedan za drugim, a školska priredba se neumoljivo približavala, dok ja nikako nisam uspijevao da bez greške odsviram tu, u suštini, sasvim jednostavnu muziku.
I onda je došlo to jutro.
U gledalištu su bili učenici od prvog do sedmog razreda. Tačke su se nizale jedna za drugom, završavale aplauzima, a ja sam, sjedeći u sali, s užasom razmišljao o svom predstojećem nastupu i izvjesnom neuspjehu.
Konačno, voditelj programa je najavio:
– Sada će učenica prvog razreda „A“ Irina Averbah plesati „Jabločko“, a pratnju će joj na klaviru izvoditi brat, učenik petog razreda „A“ Juri Averbah.
Ustao sam sa svog mjesta i krenuo kao na strijeljanje.
Odjednom mi je sinula ideja: umjesto da krenem ka sceni, brzo sam se uputio u suprotnom pravcu – ka izlaznim vratima.
Ukratko – dao sam se u bijeg.
Istog trenutka mi je postalo nevjerovatno lako i mirno.
A „Jabločko“ je sestra ipak otplesala. Nakon izvjesne zbunjenosti izazvane mojim iznenadnim bjekstvom, našao se dobrovoljac – učenik sedmog razreda – koji je preuzeo ulogu klavirskog pratioca.
Nakon tog incidenta starica je odlučno odbila da više radi sa mnom.
Ipak, majka je napravila još jedan pokušaj da me „pretvori u pijanistu“ i odvela me kod nastavnice muzičke škole koja je živjela nedaleko od nas.
Ona je najprije odlučila da provjeri moj muzički sluh. Postavila me na određeno rastojanje od instrumenta, odsvirala ton „do“ i pitala koja je to nota.
Ja sam već smislio plan kako da se ponašam, pa sam bez razmišljanja odgovorio:
– Re.
– Budi pažljiviji, dječače, i skoncentriši se. Hajde da pokušamo još jednom – rekla je i odsvirala „mi“.
– Fa! – odgovorio sam.
Nakon trećeg, jednako neuspješnog pokušaja, odlučno je zatvorila klavir i zaključila:
– Vaš sin nema sluha. Ne bih preporučila da uči klavir. Od toga ionako neće biti nikakve koristi.
Poslije takvog zaključka muzičke lekcije su završene, a ja sam se u potpunosti mogao posvetiti svom tadašnjem hobiju – odbojci.
Odbojka i drugi sportovi
Tridesetih godina prošlog vijeka, barem u Moskvi, odbojka je bila vjerovatno najrasprostranjeniji ljetnji sport. U mnogim dvorištima bile su razapete mreže, a ne samo omladina nego i odrasli sa velikim zanosom igrali su do mraka, po sistemu „na ispadanje“. Pravila su bila veoma pojednostavljena – igralo se i šest na šest i četiri na četiri, a igračima iz zadnje linije bilo je dozvoljeno da izlaze na mrežu i smečuju.
Već sam pomenuo da je 59. škola imala veličanstvenu sportsku salu sa svom potrebnom sportskom opremom. U njoj se mogao vidjeti i sanduk sa pijeskom za skok udalj i uvis, kao i, naravno, teren za odbojku.
Jednom sam svratio u sportsku salu i zatekao grupu meni nepoznatih odraslih ljudi kako igraju odbojku. Primijetivši me, jedna od žena koja je igrala upitala me:
– Mali, igraš li odbojku?
Kada sam potvrdno odgovorio, nastavila je:
– Onda dođi da treniraš s nama. Upravo osnivamo dječju ekipu.
Sredinom tridesetih godina širom zemlje, kao pečurke poslije kiše, nicao je čitav niz sindikalnih sportskih društava – „Spartak“, „Torpedo“, „Lokomotiv“, „Krila Sovjeta“, „Rot Front“, „Strojitelj“, „Elektrik“, „Vodnik“, „Učitelj“, „Boljševik“, „Zenit“ i mnoga druga.
Sportsko društvo „Učitelj“ iznajmljivalo je našu sportsku salu, pa sam postao član njegove dječje odbojkaške ekipe. Takmičili smo se u prvenstvu Moskve, u Drugoj ligi. Od članova naše ekipe sjećam se budućeg filmskog snimatelja Fjodora Dobronravova. Naš glavni rival bila je ekipa društva „Lokomotiv“, za koju je igrao budući solista Boljšoj teatra Ivan Petrov, koji je tada još nosio prezime Krauze.
Pored nastupa za „Učitelj“, igrao sam i za školsku reprezentaciju, najprije u mlađoj, a zatim i u srednjoj uzrasnoj kategoriji. Učestvovali smo na prvenstvu našeg Frunzenskog rejona. Prilično dobro sam igrao u odbrani, precizno sam dodavao loptu, ali za igru u napadu očigledno nisam imao dovoljno visine.
Ipak, na osnovu rezultata na prvenstvu rejona uvrstili su me u reprezentaciju rejona, koja je nastupala na prvenstvu Moskve među gradskim rejonima.
Usput, za stariju ekipu našeg rejona igrao je i budući reprezentativac Sovjetskog Saveza u odbojci Vladimir Savvin.
Nastavnici fizičkog vaspitanja u našoj školi bila su braća Blagušin – Nikolaj i Konstantin. Nastavu su držali zanimljivo i maštovito, unoseći u svoj rad mnogo entuzijazma i ljubavi. Redovno su organizovali višeboj – takmičenja u raznim sportskim disciplinama: gimnastici, trčanju na 30 metara, skoku udalj, skoku uvis i penjanju uz konopac.
Bez ikakvog pretjerivanja mogu reći da je upravo škola privukla fizičkom vaspitanju i sportu stotine dječaka iz različitih generacija. Apsolutni školski šampion bio je Vasja Kudišin, koji je poginuo u ratu. Među učenicima koji su kasnije ostvarili zapažene sportske karijere mogu pomenuti dvojicu majstora sporta, članova „Spartaka“ – veznog igrača Borisa Sokolova (fudbal i hokej) i defanzivca Serafima Holodkova (fudbal).
Odbojku sam počeo da igram u petom razredu, ali svoj sportski staž računam od 1932. godine, kada sam završio treći razred. Te godine nismo nigdje putovali preko ljeta, pa je za djecu koja su ostala u gradu bilo organizovano posebno dječje igralište, nešto poput ljetnjeg obdaništa.
Na tom igralištu učestvovao sam na spartakijadi učenika našeg rejona, koja je održana na stadionu „Učitelj“, na mjestu gdje se danas nalazi stadion „Lužnjiki“. Takmičio sam se u trčanju na 60 metara, skoku udalj i skoku uvis. Istina, nisam postigao naročite rezultate, ali glavni cilj tog takmičenja bio je slogan koji je proglasio osnivač olimpijskog pokreta, baron Pjer de Kuberten: „Najvažnije je učestvovati.“
Poslije takmičenja pozvali su nas da učestvujemo na fiskulturnoj paradi na Crvenom trgu, a prije same svečanosti održano je nekoliko proba. Sjećam se da smo izvodili neku vrstu predstave – predstavljali smo zeleno polje, pa su nam podijelili zelene majice od viskoze. Ta majica bila je za mene poseban predmet ponosa i nosio sam je doslovno dok se nije raspala.
Ne mogu a da ne pomenem jedan događaj koji mi se tada desio. Zajedno sa nastavnicom otišli smo na Vrabčeva brda, a ona me je nečim toliko uvrijedila da sam, sa suzama u očima, pravo u odjeći – u majici, šorcu i patikama – skočio u vodu. Preplivao sam rijeku Moskvu, malo se osušio i krenuo kući.
Kada sam se narednog dana pojavio na igralištu, saznao sam da sam isključen. Moja majka je tek poslije mnogo molbi uspjela da ubijedi rukovodstvo da me ponovo prime.
Mogu da zamislim kako se moja učiteljica osjećala dok sam preplivavao rijeku. U svoje opravdanje mogu da kažem da sam veoma rano naučio da plivam, na Volgi kod Kinešme, tako da mi preplivati rijeku Moskvu nije predstavljalo nikakav problem.
Mnogo kasnije, već u devetom razredu, iz opklade sam preplivao rijeku otprilike na istom mjestu sa vezanim rukama i nogama – nešto što bi se danas nazvalo ekstremnim sportom.
Kasnije, za vrijeme studija, učestvovao sam na plivačkim takmičenjima i ispunio normu za prvi sportski razred, isplivavši 100 metara prsnim stilom. Uzgred, plivanje mi je mnogo pomoglo u fizičkom razvoju. Čak i danas, kada mi je odavno prošlo osamdeset godina, redovno idem na bazen. Možda zato što sam rođen u znaku Vodolije, oduvijek sam bio u odličnim odnosima s vodom. Još kao dječak u vodi sam se osjećao sigurnije nego na kopnu.
Čini mi se da sam još ranije, 1931. godine, prvi put posjetio stadion „Dinamo“. Ujak Kolja poveo me je na utakmicu između reprezentacija SSSR-a i Turske. Tada je stadion još imao drvenu biciklističku stazu, koja je kasnije uklonjena.
Ko od dječaka u školskim godinama nije jurio za fudbalskom loptom? Igrali smo obično na jedan gol, bez obzira na to koliko nas se skupi. Igrali smo u velikom susjednom dvorištu, ali i u školskom dvorištu.
Poslije prve posjete stadionu „Dinamo“ postao sam i strastveni fudbalski navijač. Od 1936. godine, kada je prvi put održano prvenstvo Sovjetskog Saveza u fudbalu, redovno sam pratio utakmice, vodio tabele prvenstva i dobro poznavao imena najboljih igrača.
Tada je na mene najveći utisak ostavio riđokosi Fjodor Selin, o kojem su među narodom kružili ovi stihovi:
Svijet fudbala zelen sav, Zeleni su lug i gaj, Pa u to beskrajno zelenilo Riđi Selin uđe, znaj.
Veliku ulogu u mom bavljenju sportom odigrali su ne samo škola već i ujak Kolja. Nije bio vrhunski sportista, ali je ljeti redovno veslao i vozio bicikl, a zimi je sjajno klizao na trkačkim klizaljkama, takozvanim „Norvežankama“.
Na jednim moskovskim takmičenjima osvojio je medalju u trci na 500 metara, na šta je bio veoma ponosan. Zahvaljujući njemu, zimi sam često odlazio da gledam prvenstva države u brzom klizanju. Sjećam se tadašnjih zvijezda – Jakova Meljnikova, Kušina, kao i braće Vasilija i Platona Ipolitova.
Ujak je pokušavao da i mene zainteresuje za brzo klizanje, ali bez uspjeha. Do tada sam se već potpuno zaljubio u šah, pa je, osim odbojke, sve ostalo palo u drugi, pa čak i treći plan.
Ujak Kolja
Kod kuće, u dvorištu i na ulici
Stan u kojem su moji roditelji imali dvije male sobe bio je zajednički, odnosno komunalni stan. Pored nas, u još dvije odvojene sobe živjele su još dvije porodice. Stan je imao dva izlaza – glavni i pomoćni, takozvani „crni“ izlaz. Kasnije je to pomoćno stepenište preuređeno. Izlaz je ukinut, a na njegovom mjestu napravljena je još jedna soba, koja je takođe useljena. Tako su u našem stanu počele da žive već četiri porodice.
U zgradi nije bilo ni tople vode, ni gasa, ni električnih šporeta. Svi su kuvali u zajedničkoj kuhinji, koristeći primuse i petrolejske rešoe.
Naša zgrada imala je četiri sprata. Stanovi na najnižem nivou nalazili su se u polusuterenu. Mi smo živjeli na prvom spratu, iako se on nazivao bel-etažom. Sredinom tridesetih godina zgrada je nadograđena za još dva sprata, uvedeno je parno grijanje, a u polusuterenu je uređena kotlarnica.
Veliki nedostatak našeg stana bio je to što se gotovo odmah pored prozora nalazilo smetlište. Zbog toga su nam ljeti muve zadavale velike muke. Nisu pomagale ni mlatilice za muve ni ljepljive trake.
Jednom me je majka upitala:
– Hoćeš li da zaradiš za bombone?
Koje dijete ne voli bombone? Kada sam potvrdno odgovorio, nastavila je:
– Platiću ti pola kopejke (postojao je i takav sitan novčić) za svaku ubijenu muvu!
Tada se za pola kopejke mogla kupiti crvena bombona „barbarisa“, a za pet kopejki najukusnija čokoladna bombona – „Miška“.
Odmah sam se revnosno bacio na posao. Kada se majka vratila s posla, pokazao sam joj kutiju od šibica punu ubijenih muva. Zaradio sam oko trideset kopejki.
Vjerovatno tada još nisam znao poslovicu da apetit dolazi s jelom, ali sam već narednog dana postupio upravo tako – otišao sam pravo na smetlište i pobio najmanje stotinu muva, uglavnom balegara. Možete zamisliti moje razočaranje kada je majka, čim ih je vidjela, odlučno odbila da mi plati, rekavši da naš dogovor važi samo za muve ubijene u kući.
Već sam pomenuo da se krajem dvadesetih godina broj djece u našoj zgradi znatno povećao. Isto se moglo reći i za broj odraslih. To se nije dešavalo samo u našoj zgradi, nego širom Moskve.
Tako je, na primjer, pored naše zgrade postojao klub u kojem su se svake sedmice prikazivali filmovi. Taj klub je zatvoren i pretvoren u radnički dom. I nadogradnja naše zgrade bila je posljedica tadašnje stambene krize.
Naravno, tada još nisam najbolje razumio šta se zapravo dešava. To sam počeo da shvatam tek u petom razredu, kada smo dobili novi školski predmet – Društvene nauke.
Na tim časovima učili smo da je u našoj zemlji započela izgradnja novog i najpravednijeg društva na svijetu – socijalističkog društva. U teoriji je sve izgledalo jednostavno i jasno: najprije su seljaci trebalo da se udruže u kolektivna gazdinstva – kolhoze. To udruživanje odvijalo se tokom prve petoljetke. U drugoj petoljetki trebalo je sprovesti industrijalizaciju – izgraditi veliki broj fabrika i postrojenja kako bi se dostigao nivo proizvodnje kapitalističkih zemalja. Najzad, u trećoj petoljetki trebalo je da se ostvari ono najvažnije – naglo povećanje produktivnosti rada.
Svi ti grandiozni planovi ostavljali su snažan utisak i budili osjećaj ponosa na našu zemlju. Ali istovremeno se nametalo i sasvim prirodno pitanje: zar su u kapitalističkim zemljama zaista toliko nerazumni da ne žele da slijede naš primjer? Iz novina smo, međutim, saznavali da ne samo da ne žele, već na sve načine pokušavaju da nam naude – šalju špijune i diverzante, vrbuju opoziciju, pa čak organizuju i sabotaže.
Prema teoriji klasne borbe, koju su boljševici prihvatili kao svoju osnovu, izgradnja socijalizma morala je izazvati očajnički otpor ostataka poraženih društvenih klasa – buržoazije, veleposjednika i imućnih seljaka, takozvanih kulaka.
Zaista, krajem dvadesetih i početkom tridesetih godina u zemlji je održan čitav niz montiranih javnih procesa: takozvani „Šahtinski proces“ protiv inženjera optuženih za sabotažu, proces protiv menjševika koji su navodno djelovali u državnom aparatu, „Proces Industrijske partije“ protiv naučnika optuženih za štetočinstvo i mnogi drugi.
Tek pedesetih godina, poslije Staljinove smrti, postalo je jasno da su hiljade potpuno nevinih ljudi bile izložene represiji. O tim procesima opširno se pisalo u štampi, uključujući i dječje novine i časopise. U dječje, još nezrele glave neprestano se usađivala misao da smo sa svih strana okruženi neprijateljima koji samo čekaju priliku da nam nanesu štetu. Time su objašnjavani i nestašica hrane i sistem snabdijevanja pomoću bonova.
Kada sam pošao u školu, majka je počela da me šalje u nabavku. Jednom me je poslala da kupim malo pekmeza.
Izašao sam na Arbat i ostao zapanjen. U velikom izlogu prodavnice prehrambene robe, gdje su donedavno stajali samo izložbeni modeli proizvoda, sada je bilo izloženo najraznovrsnije jelo i piće – stvari koje se nisu mogle kupiti čak ni uz bonove.
Odmah sam ušao u prodavnicu, prišao blagajni i upitao koliko košta 300 grama pekmeza.
– Kojeg pekmeza? – uzvratila mi je blagajnica pitanjem. – Imamo tri vrste: od jabuka, od šljiva i od kajsija.
U to teško vrijeme živjeli smo veoma štedljivo, pa sam upitao:
– A koji je najjeftiniji?
– Najjeftiniji košta 12 kopejki.
Zavukao sam ruku u džep, izvadio deset kopejki i još dvije. Blagajnica me je pogledala s osmijehom i rekla:
– Zar ti roditelji nisu rekli da u našoj prodavnici novac ne važi? Kod nas se kupuje samo za bonove!
Razočaran, vratio sam se kući.
Sprovodeći industrijalizaciju i kupujući u inostranstvu mašine i industrijsku opremu, vlastima je bila prijeko potrebna strana valuta. Zato su otvorene posebne prodavnice, takozvani „Torgsini“, namijenjene prvenstveno stranim posjetiocima. Međutim, i obični sovjetski građani mogli su u njima nešto da kupe, ali samo u zamjenu za predmete od zlata ili srebra. Najčešće su to bile srebrne kašike, noževi i viljuške ili pozlaćene tabakere i čašice. Ti predmeti su vagani i procjenjivani, a zauzvrat su izdavani posebni bonovi.
Kraj dvadesetih godina bio je toliko ispunjen različitim događajima da mi je danas neke od njih teško tačno vremenski odrediti.
Sjećam se da smo jednog ljeta majka i ja otputovali na mjesec dana na sjever, u grad Kotlas, kod oca. On je tada radio kao braker u trustu „Eksportles“, birajući drvnu građu za proizvodnju celuloze, pa je često odlazio na službena putovanja u razne krajeve gdje su se sjekle šume.
Stanovali smo nedaleko od željezničke stanice. Tamo sam prvi put vidio putničke vagone sa rešetkama na prozorima. Iz razgovora odraslih shvatio sam da se u tim vagonima na sjever prevoze ili kulaci ili seljaci koji nisu htjeli da pristupe kolhozima.
U Kotlasu smo odlazili u šumu da beremo sjevernu bobicu – morošku. Ponekad su nas upozoravali da ne idemo u šumu, jer su se tamo mogli kriti odbjegli prognanici.
Pored naše kuće prolazile su kolone tih prognanika pod stražom. Po njihovoj skromnoj odjeći i oskudnim stvarima bilo je jasno da su to siromašni ljudi, nimalo nalik kulacima kakvim su ih prikazivale novine.
U školi su nas učili da je „dio opšteg plana izgradnje socijalizma u SSSR-u bilo dobrovoljno i postepeno udruživanje sitnih privatnih gazdinstava u velika kolektivna“. Međutim, sudeći po onome što sam vidio u Kotlasu, sa takozvanim kulacima i sa onima koji nisu željeli da „dobrovoljno“ stupe u kolhoze nije se mnogo postupalo obzirno. Kako je kasnije postalo poznato, tada je zapravo bio uništen najvrijedniji, najmarljiviji i najproduktivniji dio ruskog seljaštva.
Školski dani
U nižim razredima učio sam, uglavnom, lako, ali mi je u početku matematika teško išla. Iskreno govoreći, nisam razumio zašto je potrebno dokazivati razne teoreme. Vjerovatno nastavnica nije objasnila praktičan značaj matematičkog znanja. Tako sam iz matematike, bar do trećeg razreda, imao čvrstu ocjenu „dovoljan“. Jednom prilikom, kada se naša nastavnica razboljela, da nam drži matematiku došao je drugi nastavnik. Pošto sam bio prvi po azbučnom redu, prozvao me je na tablu. Odgovarao sam i rješavao zadatke bez ikakvih poteškoća. Tada se zainteresovao kolika mi je prosječna ocjena. Odgovorio sam – trojka! Malo se iznenadio i nije našao ništa bolje nego da kaže: „Trojka je takođe dobra ocjena!“ Kasnije sam, kao da sam progledao, i više nisam imao problema s matematikom. Ali mi je disciplina očigledno bila slaba tačka. Često sam dobijao opomene zato što sam se vrpoljio, okretao na sve strane i pričao za vrijeme časova, pa zato iz vladanja obično nisam imao bolju ocjenu od „dobar“.
Jednom se u našem razredu dogodio neki incident. Da bi razjasnio sve okolnosti i, naravno, kaznio krivce, u naš razred je došao pomoćnik direktora za administrativno-tehničke poslove. Uzeo je razredni dnevnik, u kojem je moje prezime bilo prvo, i upitao:
– Ko je ovdje Averbah?
Ustao sam sa svog mjesta.
– Ispričaj šta se ovdje kod vas dogodilo.
Ne želeći da odajem imena svojih drugova iz razreda, počeo sam nešto neodređeno da mumlam o svima, čime sam izazvao njegovu strogu primjedbu:
– Nemoj da se pozivaš na sve, govori o sebi!
Tada mi je sinulo: oborio sam pogled i zaćutao.
– Što ne govoriš?
– Pa govorim… ali o sebi!
Razred je odobravajuće prasnuo u smijeh. Pomoćnik direktora nije cijenio moj smisao za humor. Na kraju sam upravo ja proglašen krivcem. Sutradan su pozvali moju majku u školu, a mene proglasili okorjelim prestupnikom discipline. Uz to, kada su na kraju tromjesečja zaključivane ocjene, moje vladanje ocijenjeno je kao nezadovoljavajuće. Obično nam je razredna starješina izdiktirala zaključne ocjene za tromjesečje, a mi smo ih sami upisivali u đačke knjižice. Ona bi ih poslije samo potpisala. „Nezadovoljavajuće“ iz vladanja bilo je prava katastrofa. Zato sam odlučio da se poslužim lukavstvom. U rubriku za ocjenu iz vladanja upisao sam „zadovoljava“, pa odnio knjižicu na potpis. Razredna starješina nije primijetila moju podvalu i potpisala se. Kod kuće sam ponosno pokazao knjižicu, u kojoj su, osim trojke iz vladanja, bile samo dobre i odlične ocjene.
Ali, gle kakve slučajnosti – već sljedećeg jutra, dok sam još čvrsto spavao, majka je na Arbatskoj pijaci srela moju razrednu starješinu! Ona je odmah počela da se žali na mene. Majka se veoma iznenadila i istog časa krenula kući.
To jutro pamtim cijelog života. Čim je ušla u kuću, majka je prišla mom krevetu i zbacila pokrivač. Osjetivši hladnoću, otvorio sam oči, a ona je zasula salvu prijekora:
– Nije dovoljno što si lažov, nego si, ispada, još i varalica! Šta će biti od tebe kada odrasteš? Zar te nije sramota!
Koliko sam god mogao, pokušavao sam da se opravdam. Zaklinjao sam se da nisam bio kriv za taj događaj, da „nezadovoljava“ nisam dobio zbog vladanja, nego zbog pokušaja da se našalim, ali majka nije htjela da mi povjeruje.
Ipak, ta priča odigrala je veliku ulogu u mom kasnijem ponašanju.
Kada sam u jesen pošao u sedmi razred, dobili smo novog razrednog starješinu, nastavnika geografije, Nikolaja Nikolajeviča Bulaševiča. Sijed, visok, sa staromodnim cvikerom, izgledao je kao lik iz neke Čehovljeve drame. Upravo tada sam u Teatru Revolucije imao priliku da gledam „Višnjik“ sa samom Kniper-Čehovom. Iako je Nikolaj Nikolajevič bio strog nastavnik, svi smo ga veoma voljeli i poštovali. Meni je, na primjer, geografija bila jedan od najomiljenijih školskih predmeta.
Jednom me je zamolio da odnesem gomilu ispisanih papira u nastavničku kancelariju. Ispostavilo se da su to bile karakteristike učenika našeg razreda koje je napisala prethodna razredna starješina. Naravno, radoznalost me je natjerala da pogledam šta tamo piše o meni. Ispostavilo se da je u mojoj karakteristici opisan i događaj sa pomoćnikom direktora, a ja sam bio počašćen najnepovoljnijim mogućim epitetima. Ta karakteristika prikazivala me je kao u iskrivljenom ogledalu, što je duboko povrijedilo moj ponos. „Pa ja uopšte nisam takav“, uvjeravao sam samoga sebe, i od tada sam se trudio da to pokažem ne samo Nikolaju Nikolajeviču nego i svim ostalim nastavnicima. Kao rezultat toga, već u prvom tromjesečju prvi put sam iz vladanja dobio ocjenu „dobar“.
Sada, dok pišem ove redove, razmišljam: nije li molba Nikolaja Nikolajeviča bila promišljen psihološki potez iskusnog pedagoga? Ako jeste, onda je svoj cilj u potpunosti ostvario. Sagledavši sebe kao sa strane, iz temelja sam se promijenio – postao sam sabraniji, smireniji i uzdržaniji, a na časovima sam mnogo manje pričao.
Još jedna priča iz tih godina, koja se mene nije neposredno ticala.
Sa mnom je u razredu učio dječak po imenu Feđa, koga su zvali „Zjablik“. U to vrijeme ja sam već bio prilično izrastao, a on je bio najmanji i najneupadljiviji u razredu. Živio je u kući preko puta naše i bili smo prijatelji.
Jednom mi je povjerio svoju veliku tajnu: priznao mi je da je zaljubljen u jednu djevojčicu iz starijeg razreda. Meni su se tada dopadale mnoge djevojčice, ali nisam bio zaljubljen ni u jednu. Kao dokaz svoje ljubavi Feđa mi je pokazao pjesme koje je napisao tim povodom. Na mene su ostavile ogroman utisak. Bio sam zadivljen i čak pomislio: eto šta znači ljubav! Jer Zjablik ranije nikada nije pisao pjesme. Iskreno govoreći, čak sam mu i pomalo pozavidio. U stihovima je veoma slikovito opisivao razvoj svoje ljubavne priče – sastanke, izjave ljubavi, pa čak i strasne poljupce.
Međutim, nedugo zatim Feđa je došao kod mene veoma potišten i s gorčinom rekao da je njegova iznenadna ljubav nestala isto onako brzo kako se i pojavila. Bilo mi ga je žao, pa sam pokušao da ga utješim i upitao:
– A šta će biti sa pjesmama?
Njegov odgovor me je potpuno zapanjio:
– Nisam ih ja napisao – priznao je Zjablik. – Prepisao sam ih od pjesnika Apuhtina. Imam zbirku njegovih pjesama!
Sljedeće godine Zjablik me je iznenadio još više. Jednom sam na času tehničkog vaspitanja primijetio kako s velikom pažnjom obrađuje nešto što je ličilo na nož. Kada sam ga upitao šta pravi, Zjablik mi je, šapatom, uzvratio pitanjem:
– A nećeš li nekome izbrbljati?
Zakleo sam se da neću.
– Bodež!
– A zašto ti treba?
– Nas trojica (i tu je naveo imena dvojice dječaka iz paralelnog razreda) odlučili smo da pobjegnemo u Ameriku!
Naravno, nikome nisam rekao ni riječ o tome i poslije dvije sedmice Zjablik je nestao. Istina, desetak dana kasnije ponovo se pojavio u razredu. Saznali smo da je trojka bjegunaca stigla do Odese, ali su u luci, kada su pokušali da se ukrcaju na brod, bili uhapšeni i ubrzo vraćeni u Moskvu. Mjesec dana kasnije u Izvestijama izašao je feljton poznate novinarke Tatjane Tes, u kojem je opisano njihovo neuspjelo putovanje.
Kako je srušen Hram Hrista Spasitelja
Najsnažniji utisak iz mog djetinjstva bilo je rušenje Hrama Hrista Spasitelja. Taj hram-spomenik Otadžbinskom ratu 1812. godine bio je za Moskvu isto ono što je Katedrala Notr Dam za glavni grad Francuske ili Bazilika Svetog Petra za Rim. Sjećam se da sam se, vraćajući se s roditeljima iz Gelendžika, pri prilasku Moskvi kroz prozor voza prvo ugledao njegovu pozlaćenu kupolu kako blista na suncu. U to vrijeme to je bila najviša građevina u prijestonici, čak viša i od Zvonika Ivana Velikog.
Sredinom tridesetih godina rukovodstvo zemlje odlučilo je da podigne spomenik dostojan nove epohe – Dvorac Sovjeta. Bio je raspisan poseban konkurs za najbolje idejno rješenje. Pobijedio je arhitekta Boris Iofan, koji se već proslavio drugim monumentalnim simbolom tog vremena – Domom na obali.
Prema njegovoj grandioznoj zamisli, zgradu je trebalo da kruniše 75 metara visoka statua Vladimira Lenjina. Naravno, najprirodnije mjesto za takvu građevinu bila su Vrapčija brda, gdje je pedesetih godina podignuta glavna zgrada Moskovskog državnog univerziteta. Međutim, očigledno je rukovodstvo željelo da Dvorac Sovjeta bude u samom centru Moskve – blizu Kremlja i nedaleko od Doma na obali. Zbog toga je, po svemu sudeći, odlučeno da se sruši Hram Hrista Spasitelja. Rušenju najveće moskovske svetinje, odmah poslije Kremlja, pridavan je i politički značaj, kao svojevrsna potvrda stihova Internacionala: „Sav svijet nasilja razorićemo.“
Najprije je hram bio ograđen drvenom ogradom, a zatim su sa njegove glavne kupole postepeno počeli da skidaju pozlaćeni bakarni pokrivač. Istovremeno su se u štampi oglasili istoričari umjetnosti, tvrdeći da hram ne predstavlja naročitu umjetničku vrijednost. Tako je došao i dan rušenja – 5. decembar 1931. godine, dan koji mi je ostao u sjećanju za cio život.
Tim povodom u našoj školi nastava je bila otkazana, pa smo čitav razred otišli na Prečistenski bulevar da svojim očima vidimo kako će se sve to odigrati. Milicija nije dopuštala da se priđe hramu, ali se i sa bulevara sve moglo sasvim dobro vidjeti.
Odjeknulo je nekoliko uzastopnih eksplozija. Poslije prve se u vazduh podigao ogroman stub prašine i šuta, zgrada je počela polako da tone, a zatim su počeli da se obrušavaju njeni pojedini dijelovi i skulpture. Čitava operacija trajala je manje od pola sata, a na mjestu veličanstvenog hrama ostale su samo ruševine – ogromne gomile razbijene cigle i iskrivljenog gvožđa. Posmrtni ostaci hrama još dugo su raščišćavani i postepeno odvoženi.
Sjećam se da sam već završio školu, a graditelji još nisu uspijevali da riješe problem temelja. Govorilo se da su za sve krivi podzemni vodeni nanosi. Tek pred sam početak rata, 1941. godine, problem temelja bio je riješen, ali su strašni događaji koji su uslijedili potpuno zaustavili izgradnju. Poslije rata više nije bilo vremena za Dvorac Sovjeta – trebalo je obnavljati čitave gradove.
Kasnije je, za vrijeme Nikite Hruščova, donesena, u najmanju ruku, neobična odluka: umjesto Dvorca Sovjeta izgradi se... otvoreni bazen, a oko njega uredi park. Međutim, bazen, koji je dobio ime Bazen Moskva, pratio je loš glas – pričalo se da se u njemu često ljudi utapaju.
Za vrijeme Perestrojke pojavila se nova ideja – da se Hram Hrista Spasitelja obnovi, što je na kraju i učinjeno. Danas je Hram Hrista Spasitelja glavni hram ruske prijestonice, u kojem za velike crkvene praznike bogosluženje služi sam Patrijarh moskovski i cijele Rusije.
„Moskva, spaljena požarom...“
Istorija podizanja Hrama Hrista Spasitelja, njegovog rušenja i kasnije obnove još uvijek zahtijeva objektivno i nepristrasno proučavanje i cjelovitu istorijsku obradu. Pošto je ta tema daleko od glavnog sadržaja moje knjige, zadržaću se samo na poznatim činjenicama koje se odnose na njegovu izgradnju.
Svi dobro pamtimo prvi stih čuvene pjesme Mihaila Ljermontova:
Statistički podaci govore da je od 9.275 moskovskih kuća u požaru uništeno 6.532, odnosno tri četvrtine grada, prije svega njegovog centralnog dijela. Francuzi su napustili Moskvu 19. oktobra. Do kraja iste godine, kada je postalo očigledno da je protjerivanje neprijatelja iz Rusije neizbježno, pojavila se ideja da se podvig naroda u Otadžbinskom ratu 1812. godine ovjekovječi podizanjem dostojnog spomenika u Moskvi.
Već 25. decembra objavljen je manifest cara Aleksandra I „O podizanju crkve u ime Hrista Spasitelja u Moskvi“.
Godine 1817, na petu godišnjicu odlaska francuske vojske iz Moskve, na Vrapčijim brdima održana je svečana ceremonija polaganja kamena temeljca za hram, prema projektu arhitekte Aleksandra Lavrentjeviča Vitberga. Građevinski radovi započeli su 1825. godine, ali su već naredne godine obustavljeni, a rukovodilac radova i autor projekta, Vitberg, nepravedno optužen za pronevjeru novca, osuđen je i prognan u Vjatku.
Ugledna stručna komisija dokazala je da hram nije moguće izgraditi na način koji je Vitberg predložio. Tada je raspisan konkurs među moskovskim arhitektama za izbor nove lokacije. U stvarnosti je na konkursu pobijedio peterburški arhitekta Konstantin Andrejevič Ton. Car Nikolaj I pozvao ga je u Moskvu, gdje je Ton predložio čak tri moguće lokacije za gradnju hrama. Nikolaj je zajedno s njim obišao sva tri mjesta i izabrao upravo ono na kojem je hram kasnije i podignut.
Dvadeset godina nakon završetka Otadžbinskog rata 1812. godine car je odobrio Tonov projekat. Kamen temeljac položen je 1839. godine, a 1883, već za vrijeme cara Aleksandra III, hram je svečano osveštan.
Novo mjesto za Hram Hrista Spasitelja, na visokoj obali rijeke Moskve, u neposrednoj blizini Kremlja, kako su isticali savremenici, zaista se pokazalo kao izuzetno dobro odabrano.
Prvi koraci u šahu
Godine 1935. u Moskvi je održan Drugi međunarodni šahovski turnir, pa su se mnogi moskovski školarci oduševili šahom. Ni ja nisam bio izuzetak.
Na sam turnir, koji se igrao u Muzeju lijepih umjetnosti, nisam uspio da odem, ali sam mogao da prisustvujem simultankama koje su, po završetku turnira, mladim šahistima glavnog grada priredili Emanuel Lasker i Rudolf Špilman. Na moju sreću, održavale su se gotovo pored naše škole, u Domu komsomolca.
Došao sam da navijam za školskog prvaka Alika Prorviča i bio sam presrećan kada je uspio da pobijedi nekadašnjeg svjetskog velemajstora. Poželio sam da jednog dana igram kao on. Tako se u meni rodila želja da napredujem u šahu.
Međutim, strani velemajstori nisu bili prvi veliki šahisti koje sam imao priliku da vidim uživo. Mnogo ranije život me je spojio s jednim od najjačih moskovskih šahista, Vasilijem Panovom.
Do tog susreta došlo je na zanimljiv način. U Kalugi moja majka je u gimnaziji pohađala isti razred sa Panovljevom starijom sestrom Anom i bile su veoma bliske prijateljice. To prijateljstvo sačuvale su tokom cijelog života. Kasnije, kada su se obje preselile u Moskvu, često su se viđale.
Jednom smo majka i ja otišli u posjetu Ani. Sjeli smo da pijemo čaj. Prijateljice su imale mnogo toga da ispričaju jedna drugoj, a meni je ubrzo dosadilo da mirno sjedim. Iz dosade sam počeo da razgledam sobu i primijetio da je jedan njen ugao odvojen zavjesom.
„Šta li se krije iza nje?“
Ne privlačeći pažnju odraslih, izvukao sam se od stola i provirio iza zavjese. Tamo je sjedio meni nepoznat čovjek. Duboko zamišljen, bio je nad šahovskom tablom. Sam. Sasvim sam.
Tada mi je bilo oko sedam godina. Već sam znao osnove šaha – kako se figure zovu i kako se kreću. Takođe sam znao da šah obično igraju dvojica.
– Šah! – ushićeno sam uzviknuo.
Odmah mi je palo na pamet da nepoznati čika nema protivnika i da bih mogao da mu predložim partiju.
– Šta hoćeš, dječače? – upitao me je, ne baš ljubazno.
Zbunio sam se i brzo povukao.
Kada smo se vraćali kući, upitao sam majku ko je bio taj čovjek koji je sam sa sobom igrao šah. Ona je s velikim poštovanjem odgovorila da je to brat Ane Nikolajevne, poznati šahista i prvak Moskve. Bilo mi je iskreno žao što nisam stigao da mu predložim da odigra partiju sa mnom.
Ubrzo je u našoj školi organizovan turnir za sticanje najniže, pete šahovske kategorije*. (*Napomena: Šahovski razredi (kategorije) u Sovjetskom Savezu kasnije su zamijenjeni sistemom sportskih razreda, uvedenim poslije Drugog svjetskog rata, 1948. godine.) Ona se dodjeljivala svima koji su osvojili više od 50 odsto mogućih poena. Sjećam se koliko sam bio ponosan kada su mi uručili crveno uvjerenje sa zlatotiskom, kojim se potvrđivalo da je njegov vlasnik šahista pete svesavezne kategorije. Dokument je bio potpisan ne od bilo koga, već od poznatog moskovskog majstora Nikolaja Rjumina, koji je na Moskovskom međunarodnom turniru pobijedio samog Hozea Raula Kapablanku.
Tokom ljeta iste godine počeo sam redovno da odlazim u Centralni park kulture i odmora i tamo provodio čitave dane igrajući šah i odbojku. Najprije bih odlazio u dječji grad, gdje se nalazio šahovski paviljon. Instruktor je bio šahista druge kategorije Jakubovič. Poznanstvo sa mladim šahistima započinjao je tako što je s njima igrao uz hendikep, dajući im unaprijed damu. Pošto sam prošao taj „ispit“ i postao redovan posjetilac paviljona, njegova prednost je postepeno bivala sve manja.
Dječji pisac i pjesnik Valentin Berestov, koji je kao dječak, baš kao i ja, dolazio u taj paviljon, u jednoj svojoj autobiografskoj pjesmi veoma suptilno i vjerno prenio je osjećanja dječaka opčinjenog drevnom igrom:
U šahovskom paviljonu, U zelenilu dječjeg parka, U šahovskom paviljonu Po stolovima s krupnim poljima Cik-cak koračaju konji.
Lovac ide dijagonalom, Top pravo naprijed. Dama ide kuda poželi, Pješaci samo naprijed.
U šahovskom paviljonu Sjede veliki dječaci. Među njima mi je pomalo strašno, Gledam ih stidljivo. Primijetiće me i nasmijati se, A možda i čvrgu dati. Onaj ko je veći Manjeg lako smatra budalom.
A negdje tu, u krug, Jure konji na vrtešci. Veliki su na njih zaboravili, Oslonivši brade na dlanove.
– Hoćeš li, mali, da odigramo partiju? O divnog li, blaženog trenutka! Sad ću sjesti za sto I postati jedan od njih!
Pošto bih se dovoljno naigrao šaha, obično bih otišao da nešto pojedem, zatim bih oko sat vremena odmarao u čitaonici, a poslije toga krenuo na odbojkaški teren.
U početku sam igrao sa dječacima svojih godina, a oko pet ili šest časova počinjali su da dolaze odrasli. U parku je bilo nekoliko odbojkaških igrališta, ali se na jednom od njih često okupljali najbolji moskovski igrači. Njihovu igru obično je posmatrala velika masa gledalaca. Mi mlađi, poput mene, nismo bili samo posmatrači. Ponekad, kada nije bilo dovoljno igrača, nekome od nas bi se posrećilo da zaigra zajedno s njima, uglavnom kao tehnički manje zahtjevan igrač u odbrani ili pri dodavanju. To je bila odlična škola, mada se moralo igrati iznad vlastitih mogućnosti. Dovoljna je bila i najmanja greška pa da se odmah ponovo nađeš među gledaocima.
Kada bi počeo da pada mrak, odlazio bih u glavni šahovski paviljon parka, gdje su uglavnom igrali odrasli. Tamo su se redovno održavali kvalifikacioni turniri, brzopotezni turniri, majstori su držali predavanja i priređivali simultanke.
Prijavio sam se na kvalifikacioni turnir za četvrtu kategoriju i, osvojivši potrebnih 66 procenata poena, načinio svoj drugi korak na šahovskoj kvalifikacionoj ljestvici. Zajedno sa mnom isti uspjeh ostvario je i budući šahovski majstor Jurij Gusev.
Jednom je u parku, na sportskom stadionu na kojem su se obično održavala zvanična takmičenja u odbojci i košarci, održana rekordna simultanka velemajstora Andora Lilijentala na čak 155 tabli. Učesnici su uglavnom bili mladi šahisti poput mene, tek na početku svog šahovskog puta.
Uspio sam da pobijedim velemajstora, mada se to dogodilo sasvim slučajno: u potpuno dobijenoj poziciji Lilijental je napravio krupan previd. Simultanka je trajala gotovo dvanaest časova i, kada sam se napokon vratio kući, dobro sam nagrabusio – moje odsustvo trajalo je mnogo duže nego što su roditelji mogli da prihvate.
Krajem godine prvi put sam posjetio Moskovski šahovski klub, koji se tada nalazio na Iljinki, u podrumskim prostorijama Narodnog komesarijata pravde. Tamo sam imao sreću da slušam predavanje majstora Nikolaja Grigorjeva. Ono je na mene ostavilo neizbrisiv utisak.
Dok je Grigorjev pokazivao svoje pješačke studije, finim, gotovo umjetničkim pokretima pomjerajući figure na demonstracionoj tabli, ja sam više osjećao nego što sam razumio svu raskoš, dubinu i ljepotu šaha. Vidio sam kako ljudska misao oživljava male drvene figure i kako one, kao pravi glumci, počinju da izvode čudesnu predstavu koja može da dotakne najosjetljivije strune ljudske duše. Doživljaj šaha kao umjetnosti povezao me je za ovu igru. Poželio sam da je upoznam do kraja, da savladam njene zakone i njene tajne.
Potraga za mjestom gdje bih mogao da napredujem u igri dovela me u šahovski klub Stadiona mladih pionira. Tamo sam napravio još jedan korak naprijed na kvalifikacionoj ljestvici – ispunio sam normu za treću kategoriju. Zatim sam učestvovao u višestepenom takmičenju rješavanja šahovskih zadataka i studija.
Takmičenje se održavalo nedjeljom. Prvo su nam bile ponuđene dvopotezne kombinacije, zatim trostepene, potom višepotezne, a na kraju i „bajkoviti“ problemi. Završnicu je činio konkurs rješavanja studija.
Iako su u ovom takmičenju učestvovali i stariji i jači igrači, a pobjednik je bio Vladimir Simagin – tada budući velemajstor – ja sam osvojio nagradno mjesto i dobio svoj prvi trofej: udžbenik Emanuela Laskera sa njegovim autogramom. Nagrade je uručivao lično bivši svjetski šampion, koji je tada živio u Moskvi.
Dobra škola usavršavanja bili su i redovni seansi sa satom na Stadionu mladih pionira, koje su igrali najjači prvokategornici, poput Aleksandra Kotova, Toluša i Čistjakova protiv trećekategornika. U njima su, zajedno sa mnom, učestvovali budući majstori Gusev i Bejlin, kao i budući poznati istoričar šaha Isak Linder.
Tako sam postepeno napredovao u šahu. Ovdje mi se posebno želi da pomenem mog školskog druga Serežu Stečkina, kasnije profesora matematike Moskovskog državnog univerziteta. Kod njega smo igrali nekoliko mečeva. U početku je on bio bolji od mene, ali su se vremenom moji rezultati počeli poboljšavati.
Njegova specijalnost bila je završnica: zahvaljujući oštrom analitičkom umu, veoma dobro je igrao tu fazu partije. U susretima s njim, neprimjetno sam i sam stekao osjećaj za završnicu, što je nesumnjivo doprinijelo mom daljem napretku.
Početkom 1937. godine učestvovao sam u kvalifikacionom turniru za drugu kategoriju. Turnir se održavao u prostorijama Tužilaštva SSSR-a na Kuznjeckom mostu. Bio sam blizu ispunjenja norme, ali takmičenje nije završeno jer je donijeta odluka kojom se djeci zabranjuje igranje u istim turnirima sa odraslima.
Ipak, na osnovu tog takmičenja stekao sam pravo da igram u turniru za drugu kategoriju, ali to pravo više nisam mogao da iskoristim. Tokom ljeta na Stadionu mladih pionira uspio sam da u kvalifikacionom turniru ispunim normu za tu kategoriju, ali se kasnije ispostavilo da zapisnik sa takmičenja nikada nije poslat u kvalifikacionu komisiju koja dodjeljuje zvanja. Ipak, smatrao sam se igračem druge kategorije.
Sa Arbata do Stadiona mladih pionira trebalo je više od sat vremena putovanja, pa sam, saznavši da je u Pionirskom domu u Ulici Stopani otvoren šahovski klub do kojeg se moglo brzo stići novim moskovskim prevoznim sredstvom – metroom – prešao tamo i ubrzo zauzeo vodeću poziciju u klubu.
Klubom je rukovodio majstor Mihail Judovič, a druženje s njim imalo je veliki značaj za moje šahovsko obrazovanje. Igrao sam s njim brzopotezni šah, zajedno smo analizirali partije, a ponekad i jednostavno razgovarali o raznim šahovskim temama.
Jedan njegov savjet pamtim do danas: „Ništa ne prihvataj zdravo za gotovo, do svega dolazi svojim razumom.“ Usput, taj savjet važi ne samo za šah.
U januaru 1938. godine uspio sam da postignem svoj prvi veliki uspjeh – postao sam prvak SSSR-a među dječacima do 16 godina. U Moskvi nije bilo posebnih kvalifikacija za to takmičenje: bio sam jedini drugokategorni igrač odgovarajućeg uzrasta. Iz Lenjingrada, gdje se takmičenje održavalo, vratio sam se kao prvokategorni igrač.
U grupi omladinaca do 18 godina šampion je postao Vasilij Smislov. U Lenjingradu smo živjeli u istoj sobi i tada smo se, čini se, zauvijek sprijateljili. Naše prijateljstvo traje već skoro 70 godina.
Pravilnik turnira, koji se sastojao iz dvije etape — polufinala i finala — bio je izuzetno težak. Komentatori su isticali: „Ozbiljan nedostatak turnira bila je nenormalna opterećenost za djecu (u finalu po dvije partije dnevno), što se odrazilo na stvaralaštvo mnogih učesnika, a sa medicinske tačke gledišta to je potpuno nedopustivo.“
Živeći u svom šahovskom svijetu, bio sam daleko od realnosti svakodnevnog života, ali ih nije bilo moguće potpuno ne primjećivati. Dešavali su se događaji koje je bilo nemoguće ni razumjeti ni objasniti.
Sredinom 30-ih godina Josif Staljin je izjavio: „Život je postao bolji, život je postao veseliji.“ Zaista, život je donekle postao bolji: normiranje hrane je ukinuto, u prodavnicama se već nešto moglo kupiti. Ali razloga za veselje bilo je malo: 1937. godine počele su masovne represije i ljudi su jedan za drugim počeli da nestaju.
Ispričaću ono što se dešavalo pred mojim očima.
U parku sam redovno igrao s dječakom po imenu Jura Kamenev. Zatim je prestao da dolazi u park i nestao. Zauvijek. Mnogo kasnije slučajno sam saznao za njegovu tragičnu sudbinu.
Sin poznatog državnika Lav Kamenev, nakon strijeljanja svog oca bio je zajedno s majkom prognan u Gorki. Tamo je Jura ponekad igrao šah s drugim moskovskim školarcem koji je kod tetke došao na ljetnji raspust. Taj dječak mi je kasnije ispričao šta se dogodilo.
Jednom je kod njih dotrčala uznemirena Jurina majka i sa suzama u očima molila tetku da njen sin bar nedelju dana ostane kod njih. Bojeći se za sopstvenu sudbinu, ona je to odbila. A kada je nekoliko dana kasnije taj dječak otišao kod Jure, u kući više nije bilo ni njega ni njegove majke — bili su uhapšeni.
Jura je poslat u GULAG, gdje je ubrzo umro od tifusa, a njegova majka, sestra Lava Trockog, zatvorena je u Orlovsku zatvorsku ustanovu. Kada je 1941. godine počeo rat i njemačke trupe prišle Orlu, svi zatvorenici su bili strijeljani.
Moja majka je radila u trustu Sajuzhimmontaž. Načelnik jednog od odjeljenja bio je inženjer Sergej Kaminer, jedan od naših najistaknutijih etudista (kompozitora šahovskih završnica). Dolazio je kod moje majke na posao i ja sam ga više puta viđao. Čak se i dogovorila s njim da pogleda moje partije, ali je ubrzo i on uhapšen.
Kaminer je bio prijatelj iz djetinjstva Mihaila Botvinika. U svojim memoarima Botvinik piše:
„Bila je jesen 1937. godine. U Moskvi sam igrao meč za prvenstvo SSSR-a protiv Levenfiša. Neočekivan telefonski poziv i u hotel ‘Nacional’ dolazi Sergej Kaminer.“
– Ovde, u svesci – kaže on – sve su moje studije, neke još nisu dovršene. Uzmite ih sebi. Bojim se da će kod mene propasti.
Nažalost, ta zabrinutost se pokazala opravdanom…
Zaista, Sergej Kaminer je bio strijeljan. Mnogo kasnije ta sveska je poslužila pri objavljivanju njegovih izabranih studija. Danas se čuva u Muzeju šaha Rusije.
Kod mene je sačuvan tekst nedovršene partije u dopisnom šahu, započete iste one nesretne 1937. godine. Bijeli – Jurij Averbah, crni – Borislav Emšil Avgust Džonopatero. U stvarnosti je moj protivnik bio mladi kaluški šahista Boris Švajkovski. Ne znam zašto je izabrao tako čudan pseudonim i šta je on značio. Znalo se da je Boris bio zaljubljen u esperanto i da je vodio živu prepisku sa inostranstvom.
Naša partija trajala je kratko – svega deset poteza. Zatim je prepiska prekinuta. Kada sam sljedeće godine došao u Kalugu, saznao sam da je Boris uhapšen…Prestao je da se pojavljuje i u moskovskim šahovskim krugovima problemista Petar Musuri. On je na Stadionu mladih pionira vodio konkurs rješavanja zadataka i studija o kojem sam ranije govorio. Musuri je bio grčki državljanin i proširila se glasina da je strani špijun.
Godine 1994, listajući Večernju Moskvu, pronašao sam njegovo ime u jednoj od tada objavljenih lista strijeljanih. Ubili su ga zajedno sa njegovom majkom, koja je radila kao kozmetičarka…
Pravi potres doživio sam kada sam saznao da je kao „neprijatelj naroda“ uhapšen profesor Boris Sergejevič Stečkin, otac mog prijatelja Sereže, koji je podsticao sinovo bavljenje šahom i često posmatrao naše partije.
Poslat u tzv. „šarašku“, bio je oslobođen tokom rata, a kasnije je dobio Staljinovu nagradu, postao akademik i heroj socijalističkog rada.
Represije su zahvatile i moju porodicu: na godinu dana nestao je moj otac. Kao što sam ranije pisao, radio je u trustu Eksportles i veći dio godine provodio na službenim putovanjima na sječi šuma. U „Eksportlesu“ su u jednom potezu pohapšeni svi rukovodioci – bili su povezani sa inostranstvom. Usput su uhapšeni i brojni obični zaposleni.
Mojem ocu se nevjerovatno posrećilo. Kada je 1938. godine Nikolaj Ježov smijenjen od strane Lavrentija Berije, nastupilo je privremeno popuštanje. Na jednom od narednih plenumâ Centralnog komiteta osuđeni su „ekscesi“, pa je dio uhapšenih, koji još nisu bili osuđeni, pušten na slobodu.
Sada razumijem da sam imao sreće i ja. Da su u moskovskom sportskom komitetu znali da mi je otac uhapšen, nikada me ne bi poslali na prvenstvo školaraca. Vjerovatno je presudilo to što je otac bio uhapšen ne u Moskvi, nego u „unutrašnjosti“, negdje u Ivanovskoj oblasti.
U rodnoj Kalugi
Tokom školskih godina, kad god je bilo moguće, skoro svakog ljeta sam odlazio kod rodbine u Kalugu, makar na dvije sedmice. Tamo sam se svakodnevno kupao u rijeci Oki, sunčao se na obali i išao u šumu Kalužski bor po gljive i bobice.
Sjećam se kako smo jednom, dok smo sa djedom išli ivicom šume, naišli na starca sijede kose u staromodnom šeširu koji je na biciklu izašao iz žbunja. Pozdravio je mog djeda, sišao s bicikla i oni su počeli da razgovaraju. Kada je starac otišao, djed je rekao:
– To je Konstantin Eduardovič Ciolkovski. Poznat naučnik!
Ciolkovski su tada živjeli u susjednoj ulici, paralelnoj s našom, Bruto ulicom, koja je kasnije preimenovana u Ciolkovsku ulicu. Samo su moj djed i tetka živjeli na vrhu ulice koja se strmo spuštala prema Oki, dok su oni bili na samom dnu.
Tetka Valja predavala je matematiku u obližnjoj školi i preko nje sam upoznao porodicu Nadaljak. Imali su četvoro djece – jednu djevojčicu i tri dječaka. Sa Platonom, mojim vršnjakom, sprijateljio sam se i često sam dolazio kod njih kući. Oni su živjeli blizu Ciolkovskog.
Ubrzo sam upoznao i unuke naučnika – Alekseja Ciolkovskog i Vladika Ciolkovskog, kao i unuku Musju. Kada su Ciolkovski preselili u novu kuću, u dvorištu im je napravljeno odbojkaško igralište i tamo sam često igrao. Poznavao sam i njegovu kćerku Mariju Konstantinovnu Ciolkovsku.
Kada sam se zainteresovao za šah, u kaluškom parku sam upoznao lokalne šahiste. Sa jednim od njih, Jurijem Gonakom, koji je bio nešto mlađi od mene, sprijateljio sam se. Često smo igrali šah, mnogo analizirali partije i zajedno proučavali šahovsku literaturu. Pred rat, Jurij je postao jedan od najjačih šahista Kaluge.
Upoznao sam i glavnog organizatora šahovskog života u gradu, Dmitrija Vasiljevskog. On je vodio i šahovski kružok u Kaluškom domu pionira. Kada sam u ljeto 1938. godine, kao prvokategorni igrač, došao u Kalugu, Vasiljevski me je pozvao da igram na prvenstvu grada među odraslima.
Tada u Kalugi nije bilo prvokategornih igrača, ali je konkurenciju činilo nekoliko jakih drugokategornih. Ipak, uspio sam da osvojim prvo mjesto. Pošto sam igrao van konkurencije, prvak je postao N. Petrov, koji je zauzeo drugo mjesto. Jurij je bio treći.
Sudbina Jurija Gonaka, kao i mnogih drugih mojih vršnjaka, bila je tragična. Završio je školu 1940. godine, bio je mobilisan, učestvovao u borbama protiv fašista, dospio u zarobljeništvo, završio u Buhenvaldu i tamo poginuo.
Kaluga (s lijeva na desno): Platon Nadaljak, Vladik Kostin, ja i Jurij Gonak (poginuo u Buhenvaldu)
(Kompjuterski obojana fotografija)
Poslije rata, kao majstor pa zatim i velemajstor, na poziv Vasiljevskog – koji je postao sudija sveunijskog ranga – nekoliko puta sam dolazio u Kalugu da držim predavanja i simultanke.
Dmitrij Nikolajevič nije bio samo talentovan organizator, nego i istoričar zavičaja i bibliofil. Imao je veliku biblioteku koju je skupljao cijelog života, u kojoj je bilo mnogo rijetkih šahovskih knjiga. Nažalost, sudbina njegove biblioteke bila je tipična za to vrijeme: nakon njegove smrti, udovica je ponudila gradskim vlastima da otkupi biblioteku u zamjenu za dvosoban stan, ali je to odbijeno.
Ne znam gdje je završila čitava biblioteka Vasiljevskog, ali su se šahovske knjige kasnije pojavile u Odesi, koja je tada već bila „u inostranstvu“.
U Domu pionira
Šahovski klub Doma pionira pohađalo je više od stotinu dječaka različitog uzrasta i šahovske snage. Među njima je bilo mnogo onih čiji su roditelji bili žrtve represija. Za njih je klub predstavljao svojevrsnu oazu, mjesto gdje su makar nakratko mogli da zaborave na probleme koji su ih zadesili.
Međutim, članovi kluba bila su i djeca ljudi koji su te represije sprovodili. Sjećam se, na primjer, sina ozloglašenog načelnika Političke uprave Radničko-seljačke Crvene armije, Lava Mehlisa – nervoznog dječaka očigledno narušenog psihičkog zdravlja. Ne znam šta je kasnije bilo s njim.
Duša kluba bila je lijepa mlada žena, Mirra Naumovna Belinkova. Zvanično je radila kao vaspitačica, ali je mnogim dječacima, naročito onima koji su ostali bez roditelja, postala druga majka. Vodila je računa kako su obučeni, kako uče i često im pomagala koliko je mogla.
Jednom me je Mirra Naumovna zamolila da pomognem njenom sinu, koji je imao poteškoća sa zadacima iz geometrije i trigonometrije. Tako sam upoznao Arkadija Belinkova, budućeg poznatog književnog kritičara i disidenta.
Kadja, kako ga je majka zvala, razlikovao se od ostalih. Brzo sam shvatio da ga egzaktne nauke uopšte ne zanimaju, ali kada bi razgovor skrenuo na književnost ili filozofiju, pokazivao je zapanjujuću erudiciju i samostalnost u razmišljanju, neuobičajenu za njegove godine.
Završivši školu neposredno pred rat, Arkadij je upisao Književni institut, jer zbog zdravstvenog stanja nije bio primljen u vojsku. Godine 1943. kao diplomski rad predao je roman Vaspitanje osjećanja. Na institutu su ga proglasili antisovjetskim, a pošto je odlomke romana čitao prijateljima, zbog „antisovjetske djelatnosti“ poslat je u logor u Karagandi. U početku su čak kružile glasine da je osuđen na smrt.
Arkadij je bio prvi čovjek moje generacije kojeg sam dobro poznavao, a koji je završio u GULAG-u. Na slobodu je izašao tek 1956. godine, potpuno narušenog zdravlja. Uspio je da napiše nekoliko vrijednih knjiga, potom je emigrirao u Sjedinjene Američke Države, gdje je ubrzo preminuo.
Tek nedavno sam imao priliku da pročitam Vaspitanje osjećanja. Roman se smatrao izgubljenim, ali je pronađen u arhivama KGB-a. Dvadeset pet godina nakon autorove smrti rukopis je vraćen njegovoj udovici i ubrzo objavljen.
Belinkovljev roman govori o vječnoj temi – nježnoj mladalačkoj ljubavi i o tome kako ona dolazi i prolazi. U njemu nije bilo ničega antisovjetskog. Njegov autor mogao bi se optužiti jedino za apolitičnost: radnja se odvija na samom početku rata, ali je poznato da zaljubljeni u svim vremenima žive izvan vremena i prostora.
Sudbina sina odrazila se i na život njegove majke. Iako je u Domu pionira uživala veliki ugled, krajem četrdesetih godina, kada su počeli progoni Jevreja, dobila je otkaz.
– Kako ona može da vaspitava tuđu djecu – govorio je tadašnji direktor – kada nije umjela pravilno da vaspita ni sopstvenog sina?
Na institutu
U desetom razredu gotovo da se nisam bavio šahom. Želio sam da završim školu s odličnim uspjehom kako bih bez prijemnih ispita upisao fakultet. Pošto su me zanimale i prirodne i društveno-humanističke nauke, razmišljao sam kojim putem da krenem – humanističkim ili tehničkim.
Sve je odlučio slučaj.
Jednog dana, dok sam s dokumentima pod miškom izlazio na Arbat, sreo sam kandidata za majstora Mihaila Kroljunickog, s kojim sam ranije išao u istu školu. Bio je stariji od mene i već je studirao treću godinu na Baumanovom institutu.
Kada je čuo da se dvoumim šta da upišem, bez mnogo razmišljanja rekao je:
– Ne razbijaj glavu. Na institutu sastavljamo jaku šahovsku ekipu. Pođi sa mnom i upiši se kod nas!
Tako sam postao student Moskovskog mehaničko-mašinskog instituta „Bauman“, gdje je zaista formirana snažna šahovska ekipa.
Na njenom čelu bio je velemajstor Aleksandar Kotov, koji je iste godine upisao postdiplomske studije. Drugu tablu držao je kandidat za majstora Mihail Bonč-Osmolovski, treću Kroljunicki, a četvrtu ja. Ostali članovi ekipe bili su igrači prve i druge kategorije.
Naša ekipa uspješno je nastupala na studentskim takmičenjima, kao i na prvenstvima tzv. osnovnih kolektiva Moskve, na kojima su igrali šahisti-amateri iz brojnih preduzeća i ustanova. To su bili zaista masovni turniri.
Na njima su se mogli sresti učesnici prvih sveruskih turnira, poput K. Rozenkranca i N. Celikova, zatim muzičari David Ojstrah i Švajcer, istaknuti inženjeri A. Šadrin i Altgauzen, profesor arabistike H. Baranov i mnogi drugi predstavnici moskovske inteligencije.
Kada sam postao student, potpuno sam se posvetio turnirima za odrasle. Već iz prvog pokušaja, prošavši kvalifikacioni sistem – četvrtfinale i polufinale – izborio sam plasman u finale prvenstva Moskve.
Nakon pobjede u polufinalu, pohvalio me je šahovski list 64.
„U trećoj grupi posebno treba izdvojiti prošlogodišnjeg prvaka SSSR-a među školarcima (u konkurenciji dječaka) Jurija Averbaha. Za kratko vrijeme znatno je napredovao. Njegova igra postala je zrela i čvrsta. Po stilu veoma podsjeća na svog starijeg druga Vasilija Smislova.“
U finalu sam se sastao s velemajstorom Andreom Lilijentalom, kao i s iskusnim majstorima poput Ilje Kana, Mihaila Judoviča, Sergeja Belavenca, Vasilija Panova i drugih.
Prvi put našavši se u tako jakom društvu, postao sam nervozan. Osjećaj odgovornosti toliko me je pritiskao da sam gotovo u svakoj partiji zapadao u vremensku oskudicu. Sredinom turnira izgubio sam sedam partija zaredom i neslavno završio takmičenje, zauzevši pretposljednje mjesto.
Ipak, postojali su i objektivni razlozi za taj neuspjeh. Prvenstvo se poklopilo s mojim prvim ispitnim rokom na institutu, tako da gotovo uopšte nisam imao vremena ni za pripremu partija ni za odmor.
Primijetivši koliko sam potišten svojim rezultatom, glavni sudija turnira, Nikolaj Rjumin, dao mi je vrijedan savjet:
– Ako želiš da postaneš majstor, moraš naučiti da gubiš, kako bi sljedeću partiju igrao kao da se ništa nije dogodilo!
Tokom čitave svoje aktivne šahovske karijere nastojao sam da slijedim Rjuminov savjet, iako moram priznati da mi to nije uvijek polazilo za rukom. Moji rezultati na turnirima bili su neujednačeni – uspjesi su se smjenjivali s neuspjesima.
Uskladiti studije na institutu i ozbiljno bavljenje šahom pokazalo se kao težak problem koji u početku nikako nisam uspijevao da riješim.
Ipak, početkom 1940. godine postao sam kandidat za majstora, a tokom ljeta, na svesaveznom takmičenju kandidata za majstora, na kojem su učestvovali i šahovski majstori, nedostajao mi je samo jedan poen da ispunim normu za titulu majstora.
Na početku rata
Napad Njemačke na Sovjetski Savez zatekao me je u Kolomni, gdje je naša studentska grupa od početka juna obavljala stručnu praksu u tamošnjoj fabrici lokomotiva. Upravo u fabričkoj hali preko radija smo slušali govor Vjačeslava Molotova, a zatim prisustvovali zajedničkom zboru svih radnika fabrike.
„Neprijatelj će biti poražen, pobjeda će biti naša!“ – tim riječima Molotov je završio svoj govor. Teško da je iko od nas tada mogao pretpostaviti da će put do te pobjede trajati pune četiri godine i odnijeti 27 miliona ljudskih života.
Odmah je proglašena opšta mobilizacija. Iako je naš institut školovao stručnjake za vojnu industriju i studenti su imali odgodu služenja vojske, oni koji su se tada nalazili u Moskvi bili su upisivani u Narodno dobrovoljačko odbrambeno odjeljenje. Kada se početkom jula naša grupa vratila u prijestonicu, predviđena kvota za dobrovoljce već je bila popunjena, pa su nas odmah poslali kod Naro-Fominska, u bazu za remont oklopnih vozila.
Tamo smo cijelo ljeto radili kao bravari, popravljajući tegljače i tenkove. Radili smo po dvanaest sati dnevno, a ponekad je bilo proglašavano kasarnsko stanje, pa danima nismo izlazili iz radionice. Spavali smo u kratkim intervalima, pravo u tenkovima, prostirući filcane prostirke po njihovom dnu.
Tenkovi BT, koje smo od milja zvali „beteške“, bili su veoma brzi, ali je njihov prednji oklop od svega 20 milimetara mogao probiti čak i teški mitraljez. Kada je u bazu dopremljen prvi zaplijenjeni njemački tenk „Panzerwagen“ fabrike Škoda, ispostavilo se da mu je prednji oklop gotovo tri puta deblji.
Kod Naro-Fominska prvi put sam vidio i naše tenkove T-34, koji će kasnije postati legendarni. Upućivani su prema Jelnji, gdje su Nijemci prvi put od početka rata pretrpjeli snažan protivudar.
Početkom septembra, kada se front približio Moskvi, vratili su nas na institut. Iako je situacija bila veoma napeta, nastavio se uobičajeni studentski život: predavanja, seminari i laboratorijske vježbe.
Jednom prilikom svratio sam u Moskovski šahovski klub. Tamo sam saznao da se organizuje revijalni turnir majstora i kandidata za majstora. Među učesnicima bili su majstori Nikolaj Rjumin, Sergej Belavenec, Mihail Judovič, Nikolaj Zubarev i Venijamin Bljumenfeld, kao i mladi kandidati za majstora Lev Aronin, Jurij Gusev, Vitalij Tarasov i Boris Stanišnjev. Uvrstili su i mene u turnir.
Prema zamisli organizatora, turnir je trebalo da pokaže čitavom svijetu da Moskva živi mirnim i spokojnim životom.
Međutim, taj mir bio je veoma relativan. Nakon što je krajem jula počelo bombardovanje prijestonice, Moskva je postala grad na prvoj liniji fronta. Visoko na nebu visjeli su „kobasičasti“ baloni za protivvazdušnu odbranu. Kad god bi se pojavili neprijateljski avioni, oglašavana je vazdušna uzbuna, protivavionska artiljerija otvarala je baražnu vatru, nebo su presijecali snopovi reflektora, a ljudi, uglavnom žene i djeca, žurili su da se sklone u metro ili u posebna skloništa.
Više puta sam noću dežurao na tavanu naše zgrade i gasio zapaljive bombe koje su padale na krov. Kukama smo ih hvatali i brzo bacali u sanduke s pijeskom ili u burad s vodom.
Turnir se igrao dva puta sedmično. Od samog početka u vođstvo je izbio student Instituta za veze Boris Stanišnjev. Već poslije devet kola Boris je ispunio normu za šahovskog majstora! Blizu tog cilja bio sam i ja.
Međutim, sredinom oktobra, zbog približavanja njemačkih trupa Moskvi, turnir je prekinut. U nedjelju, 12. oktobra, odigrano je posljednje kolo, u kojem sam uspio da pobijedim Sergeja Belavenca.
Sutradan me je Nikolaj Rjumin pozvao svojoj kući da unapred odigramo partiju narednog kola. Susret je završen remijem, a baš tada se s posla vratila njegova supruga, koja je radila u Narodnom komesarijatu za naoružanje. Rekla nam je da se mnoga moskovska preduzeća i ustanove evakuišu i da se naš institut seli u Iževsk.
Sutradan ujutro odjurio sam na institut, ali sam tamo saznao da sam zakasnio – voz za Iževsk već je otišao i moraću da putujem samostalno.
Svratio sam u komitet Komsomola, gdje su mi ponudili drugu mogućnost: da se kao dobrovoljac prijavim u vojsku. Pristao sam.
Pokazalo se da je bilo mnogo nas koji smo zakasnili i odlučili da dobrovoljno stupimo u vojsku. Postrojili su nas, a jedan stariji oficir polako je prolazio duž stroja, zagledajući svakoga.
Iznenada se zaustavio ispred mene i upitao:
– Zar namjeravaš da ideš u rat u tim cipelama?
Naime, nosio sam ljetne cipele od cerade – druge nisam imao – i već sam osjećao koliko su nepraktične. Zima 1941. godine stigla je rano: snijeg je pao već u oktobru i nastupili su hladni dani.
Nisam znao šta da odgovorim, a oficir je naredio:
– Istupite iz stroja!
Kada sam izvršio naređenje, dodao je:
– Idite u prodavnicu obuće, kupite dobre cipele, pa se onda vratite.
Obišao sam prodavnice, ali nigdje nije bilo cipela mog broja – 45. Tada sam odlučio da mi ne preostaje ništa drugo nego da krenem za Iževsk.
Dan nakon što je preko radija objavljeno da se stanje na frontu pogoršalo, u Moskvi je zavladala panika. Hiljade stanovnika prijestonice, kako je ko mogao, krenule su na istok. Među njima sam bio i ja.
Krenuo sam gotovo bez ikakvog prtljaga. U torbi za gas-masku nosio sam dvije vekne hljeba, kesicu šećera, pakovanje čaja i nešto novca.
Tramvajem broj 2 stigao sam do posljednje stanice kod Šose Entuzijasta, a zatim nastavio pješice. Negdje kod Noginska ugledao sam prazan kamion pored kojeg je bespomoćno stajao vozač. Prišao sam mu. Ispostavilo se da je pukla zadnja osovina.
– A šta kada bismo pokušali da nabavimo novu? – predložio sam.
Krenuo sam u potragu i nedaleko pronašao garažu s voznim parkom. Tamo sam, u zamjenu za jednu veknu hljeba, uspio da dobijem potpuno novu osovinu. Pomogao sam vozaču da je zamijeni, a on me je, iz zahvalnosti, povezao u kabini kamiona.
Tim kamionom stigao sam najprije do Vladimira, a zatim do Muroma.
Bilo je jutro. Bio sam strašno gladan, pa smo odmah otišli na pijacu. Tamo sam, na svoje veliko iznenađenje, ugledao poznata lica. Ispostavilo se da se voz našeg instituta nalazi na željezničkoj stanici!
Ubrzo sam već sjedio u teretnom vagonu prepunom studenata, profesora i njihovih stvari. U velikoj gužvi srećno smo stigli u prijestonicu Udmurtije – Iževsk.
Veza s roditeljima bila je prekinuta. Otac je negdje putovao po službenoj dužnosti, organizujući preseljenje fabrika iza Urala, u Sibir. Majka, koju je početak rata zatekao kao upravnicu pionirskog kampa u Vereji, kasnije pretvorenog u dječji dom, zajedno s mojom sestrom nalazila se negdje kod Penze.
Pošto sam ostao bez sredstava za život, bio sam prinuđen da se zaposlim. Najprije sam radio kao bravar u mašinskoj fabrici, a zatim kao tehničar u konstruktorskom birou pri institutu. Naš biro projektovao je gasogeneratorska postrojenja i radio na prevođenju lokalnih elektrana, koje su dotad koristile tečno gorivo, na pogon na gas.
Posao i studije oduzimali su mi svo vrijeme. Za šah tada nije bilo mjesta.
Studenti su stanovali po privatnim kućama, bez ikakvih pogodnosti. Spavali smo na dušecima napunjenim sijenom ili drvenom strugotinom, a ponekad i pravo na podu.
S hranom je stanje bilo veoma teško. Osim pola kilograma crnog hljeba dnevno, koji smo dobijali na kartice, druge namirnice gotovo da nisu dijeljene. Na pijaci je uglavnom cvjetala robna razmjena, a ja nisam imao ništa što bih mogao zamijeniti. Jedini spas predstavljala su, iako veoma skromna, dva obroka dnevno u studentskoj menzi.
Najživlje se sjećam jednog osjećaja koji me tada nije napuštao – neprekidne gladi.
Zima 1941/42. godine u Iževsku bila je izuzetno hladna. Živa u termometru spuštala se i do četrdeset stepeni ispod nule. U svojim platnenim cipelama rizikovao sam da ozbiljno promrznu noge, ali tada mi se osmjehnula sreća.
Institutu je dodijeljeno nekoliko desetina pari čizama. Podnio sam molbu i ubrzo postao srećni vlasnik para koji je bio baš mog broja – 45.
Međutim, time problem s obućom nije bio riješen. Čizme sam nosio čitavu godinu, skidajući ih samo noću. Početkom 1943. ispostavilo se da su se gotovo raspale i da hitno moraju na popravku.
Obućarska radionica pripadala je odjeljenju za radničko snabdijevanje mašinske fabrike. Uspio sam da predam čizme na popravku. Dok sam čekao red, na zidu sam ugledao zidne novine pisane u stihovima. Posebno me je nasmijao potpis autora:
Nisam ni Puškin, ni Majakovski, ja sam samo pjesnik Orsovski!
Kada sam došao po popravljene čizme, u prvi mah sam se obradovao – izgledale su kao nove. Ali čim sam pokušao da ih obujem, ispostavilo se da ih je „obućar-pjesnik Orsovski“ suzio najmanje za dva broja.
Pošto drugog izlaza nije bilo, čitavu sedmicu sam na silu uguravao stopala u čizme i na kraju ih ipak razgazio. Istina, poslije svakog odlaska u banju morao sam narednih nekoliko dana ponavljati isti mukotrpni postupak.
Kako sam postao majstor
Vratio sam se iz evakuacije u aprilu 1943. godine i, nakon što sam položio naredne ispite, bio sam upućen na sječu i pripremu ogrevnog drveta. Krajem ljeta trebalo je da igram u polufinalu prvenstva Moskve, ali se ispostavilo da treba da se vratimo tek u septembru, kada bi turnir već počeo. Morao sam nešto da preduzmem i pronašao sam rješenje: odlučio sam da postanem stahanovac i da dvomjesečnu normu izvršim za samo mjesec dana. Izabrao sam sebi dobrog partnera i, ne gubeći vrijeme, počeli smo da obaramo stabla, režemo ih i slažemo u stovarišta. Naravno, posao je bio iscrpljujući, pogotovo što je ishrana bila veoma oskudna, ali su nas spašavali darovi prirode – pečurke i šumsko voće.
Kada sam izvršio zadatak koji sam sebi postavio, osjećao sam se gotovo kao heroj i otišao sam kod rukovodioca gradilišta da dobijem dozvolu za povratak u Moskvu.
— A što bih ja vas pustio? — promrmljao je neljubazno. — Mnogi studenti ne ispune ni jednu normu, a vi ste takav radnik. Nema govora da vas pustim!
Svi moji pokušaji da ga nagovorim bili su uzaludni. Tada mi je moj prijatelj Miša Bonč-Osmolovski dao dobar savjet:
— Idi pravo kod najvišeg rukovodioca koji je zadužen za snabdijevanje prijestonice ogrevnim drvetom.
Naoružan pismima iz instituta i Sportskog komiteta Moskve, otišao sam kod njega i uspio da dobijem dozvolu. Put u polufinale bio mi je otvoren.
Na turniru, koji se pokazao presudnim za moju sudbinu, odlučujuće je bilo jedno doigravanje. Trebalo je da završim dvije prekinute partije, obje u veoma teškoj poziciji za mene. Nadao sam se da ću osvojiti makar pola poena, ali sam neočekivano dobio obje partije. Imao sam sreće, kao što je obično ima pobjednik turnira: na kraju sam osvojio prvo mjesto, ostavivši iza sebe majstore V. Ragozina, N. Zubareva i V. Simagina, koji je ubrzo potom i sam postao majstor.
Ni 1942. ni 1943. godine prvenstvo Sovjetskog Saveza nije održano. Tu ulogu je, u suštini, preuzelo prvenstvo Moskve 1943/44. godine. Okupilo je izuzetan sastav: trojicu velemajstora – M. Botvinika, A. Kotova i V. Smislova, osmoricu majstora – V. Alatorceva, G. Lisicina, V. Mikenasa, V. Panova, G. Ravinskog, Vjač. Ragozina, A. Toluša i M. Judoviča, kao i petoricu kandidata za majstora – A. Živcova, Korčmara, V. Ljublinskog, A. Hačaturova i mene.
Iako sam na startu izgubio od Simagina, to nimalo nije uticalo na moj borbeni duh. Pobijedivši majstore Alatorceva, Lisicina, Mikenasa i Judoviča, te izborivši remije u partijama protiv velemajstora, zauzeo sam šesto mjesto i ispunio normu za titulu majstora. Važna sportska prekretnica, kojoj sam se sasvim približio još prije rata, konačno je bila dostignuta.
Na prvi pogled nije jasno kako sam, poslije nekoliko teških ratnih godina, tokom kojih se praktično uopšte nisam bavio šahom, uspio da ostvarim tako veliki uspjeh. Danas shvatam da sam jednostavno sazrio i stekao neophodne sportske osobine koje su mi ranije nedostajale: upornost u odbrani teških pozicija, sposobnost da iskoristim svaku priliku i da se borim do samog kraja.
Moje jake strane bile su solidno, iako ne naročito duboko, poznavanje otvaranja; već sam imao i sopstvene teorijske novine u otvaranjima. Zahvaljujući proučavanju knjiga Nimcoviča, prilično dobro sam razumio pozicionu igru, dosta sigurno vodio sredinu partije, dobro uočavao taktičke mogućnosti i bio sklon završnicama, koje sam igrao na dovoljno visokom nivou.
Posebno mi je odgovarala igra u zatvorenim pozicijama sa pješačkim lancima: još od djetinjstva volio sam skakače, nerijetko im dajući prednost u odnosu na lovce. Nije slučajno što me je Simagin nazivao „majstorom skakača“. Ipak, preda mnom je bio još dug put da postanem zaista šahista prve klase.
Lekcija za čitav život
Čim mi je zvanično dodijeljena titula majstora, pozvan sam da učestvujem u polufinalu XIII prvenstva Sovjetskog Saveza, koje se održavalo u Oktobarskoj sali Doma sindikata.
Međutim, pojavio se problem: privodio sam kraju studije na institutu i očekivala me je izrada diplomskog rada. Kada sam, sa pismom Sportskog komiteta u kojem se tražilo da budem oslobođen nastave za vrijeme trajanja turnira, došao kod rektora instituta, profesora G. Nikolajeva, rekao mi je:
— Slažem se. Ali pod jednim uslovom...
— Kojim?
— Da na tom pismu, sa strane, svojim rukopisom dopišete: „Neću tražiti produženje roka za završetak instituta!“
Kraj četrdesetih godina. Odbojkaška ekipa naučnoistraživačkog instituta u kojem sam radio (ja sam treći slijeva).
Evo iste fotografije koju je obradio Stanimir ILIĆ, kanadski majstor
Morao sam to da napišem, iako je to značilo da će mi se, makar za mjesec dana, skratiti vrijeme predviđeno za izradu diplomskog rada.
Moram reći da se moj diplomski rad pokazao složenim i, što je bilo najvažnije, izuzetno zahtjevnim. Samo je crteža trebalo izraditi oko dvadeset tabli. U takvoj situaciji o bilo kakvoj ozbiljnoj šahovskoj pripremi nije moglo biti ni govora.
Na turniru sam igrao uspješno, čitavo vrijeme bio u vodećoj grupi i imao sve izglede da se plasiram u finale. Međutim, nije me napuštala misao: ako uđem u finale, za diplomski rad mi uopšte neće ostati vremena. Rečenica: „Neću tražiti produženje roka za završetak instituta“ neprestano mi je bila pred očima. Naravno, za tablom sam se borio, ali me je negdje u podsvijesti mučilo pitanje: vrijedi li uopšte? I te „patnje mladog Vertera“ završile su se tako što sam na kraju zaostao pola poena za onima koji su izborili pravo nastupa u finalu.
To je bila lekcija za čitav život: u sportu sumnje ne donose ništa dobro. Ili, potpuno vjerujući u sebe i ulažući sve svoje snage u borbu, težiš željenom cilju, ili prepusti mjesto drugima. Tako sam i ja, propustivši priliku da se odmah plasiram na glavni turnir u zemlji, uspio to da ostvarim tek četiri godine kasnije.
Postoji još jedna važna pouka. Kaže se: mlade sreća prati. Zaista, imao sam sreće u polufinalu prvenstva Moskve, sreće u finalu u kojem sam postao majstor, a sreća me je pratila i u polufinalu prvenstva države. Slikovito rečeno, u moja jedra neprestano je duvao povoljan vjetar. Međutim, zanemario sam tu naklonost sreće i bio sam kažnjen. Sa sudbinom se ne treba poigravati.
Ipak, svako zlo ima i nešto dobro. Ostavši bez plasmana u finale, zauzvrat sam diplomirao sa odličnim uspjehom. Stekao sam zvanje diplomiranog inženjera mašinstva i bio raspoređen u naučnoistraživački institut. Međutim, pojavila se nova dilema: kako uskladiti šah i posao.
Čas gore, čas dolje
Tokom narednih nekoliko godina moja igra podsjećala je na klackalicu: uspjesi su se smjenjivali sa pojedinim neuspjesima. U februaru 1945. godine, tek što sam završio institut, igrao sam u Lenjingradu u polufinalu prvenstva, ali nijesam uspio da se plasiram u finale. U ljeto 1945. godine igrajući van konkurencije, osvojio sam prvo mjesto na prvenstvu Baltika, na kojem su, osim tada još uvijek politički nepodobnog Keresa, učestvovali svi najjači šahisti baltičkih republika. Međutim, u narednom polufinalu ponovo me zadesio neuspjeh – u posljednjem kolu izgubio sam od A. Koblenca i opet nisam uspio da se plasiram u finale.
Prvenstvo Moskve, 1946. godine.
Fotografiju izoštrio i obojao Stanimir ILIĆ, kanadski majstor
Tek 1947. godine moji rezultati počeli su osjetno da se popravljaju. Prvo, postao sam prvi prvak Moskve u brzopoteznom šahu; zatim sam bio jedan od pobjednika Memorijalnog turnira posvećenog Rjuminu; uspješno sam nastupio na prvom ekipnom prvenstvu Sovjetskog Saveza, a najvažnije od svega – pobijedio sam u moskovskom polufinalu XVI prvenstva SSSR-a.
Istina, u finalu, najznačajnijem takmičenju 1948. godine, nastupio sam prosječno, podijelivši od 13. do 15. mjesta sa velemajstorima G. Levenfišem i V. Ragozinom. Ipak, ni taj rezultat se nije mogao smatrati neuspjehom. Na kraju krajeva, našao sam se među dvadeset najboljih šahista u zemlji.
Godine 1949. postao sam prvak Moskve – tačno deset godina nakon što sam prvi put izborio pravo da igram u finalu prvenstva prijestonice.
Te iste 1949. godine trebalo je prvi put da otputujem u inostranstvo, radi učešća u meču Moskva – Budimpešta. Vrijeme nije bilo nimalo jednostavno. Vodila se kampanja protiv „klanjanja Zapadu“, usljed koje je francusko pecivo preimenovano u rusko, a salata „Olivije“ u prijestoničku salatu. Istovremeno je vođena kampanja protiv „bezrodnih kosmopolita“, pri čemu su se pod tim izrazom podrazumijevali Jevreji, a antisemitsko raspoloženje se sistematski podsticalo.
U kadrovskom odjeljenju Sportskog komiteta dali su mi obiman upitnik u kojem sam morao da iznesem sve pojedinosti o sebi i najbližim rođacima do trećeg koljena: čime su se bavili prije revolucije, da li su živjeli na okupiranim teritorijama, da li su bili u partizanima i tako dalje. Posebno su me upozorili da odgovaram što detaljnije i da upitnik mora biti predat u tri primjerka.
Pošto sam uložio priličan trud da sve popunim, otišao sam u kadrovsko odjeljenje. Pregledajući moje odgovore, službenik kadrovske službe, sjećam se da se prezivao Pavlov, upitao me je – srećom, bili smo sami u kancelariji:
— Dozvolite jedno strogo povjerljivo pitanje: zašto ste u rubrici „nacionalnost“ napisali „Jevrejin“?
Morao sam da objasnim. U mom prvom pasošu, izdatom još tokom školskih dana, bilo je upisano: otac – Jevrejin, majka – Ruskinja. Međutim, kasnije, kada sam postao punoljetan i mijenjao pasoš, objasnili su mi da se tako ne može pisati i da treba navesti samo jednu nacionalnost. Iskreno govoreći, nacionalnost mi nije igrala nikakvu ulogu – i kod kuće i u školi vaspitavan sam u internacionalnom duhu, pa sam, ne razmišljajući mnogo, rekao: upišite očevu nacionalnost.
— Ali vaša majka je Ruskinja! — uzviknuo je Pavlov. — Hoćete li da vam dam savjet jednog starog i iskusnog čovjeka? Odmah promijenite nacionalnost. Po zakonu imate pravo izbora.
Kada sam došao kući, ispričao sam roditeljima o tom razgovoru. Majka je podržala ideju da promijenim nacionalnost. Otac je prećutao, ali mi se učinilo da ga je to povrijedilo.
Ubrzo sam otišao u policijsku stanicu sa odgovarajućim zahtjevom. Pročitavši ga, načelnik stanice, krupni potpukovnik rumenog lica, podrugljivo se osmjehnuo:
— Šta je to? Zar su svi Jevreji poželjeli da postanu Rusi?
— Zar je ono što tražim protivzakonito? — odgovorio sam pitanjem na pitanje.
— Ne, ne, sve je u redu! — požurio je da kaže, stavljajući svoju saglasnost na zahtjev...
Prvi put u inostranstvu
Moje prvo putovanje u inostranstvo ostavilo je neizbrisiv utisak. Sve je bilo novo, sve zanimljivo. Veličanstvena zgrada parlamenta, plavi Dunav, Margaretino ostrvo, Gelertov most i brdo Gelert, spomenik sovjetskim vojnicima. U ono davno vrijeme sve je to zasluživalo detaljan opis. Međutim, danas, kada je odlazak u inostranstvo dostupan gotovo svakome, bilo bi besmisleno na tome se zadržavati. Zato vrijedi ispričati jednu komičnu zgodu koja mi se dogodila prvog dana boravka u Budimpešti.
Poslije svečanog dočeka na aerodromu, tek što smo ušli u hotel, vođa naše delegacije objavio je:
— Ostavite stvari u sobama i odmah siđite u restoran na ručak.
Spustivši kofer, svratio sam u susjednu sobu kod Kotova.
— Pa, idemo? — upitao je.
Sjetivši se da u svoj toj gužvi nisam oprao ruke poslije puta, ušao sam u njegovo kupatilo. Kada sam minut kasnije izašao, Kotova više nije bilo u sobi. Ali još gore je bilo nešto drugo: misleći da sam i ja već izašao, zaključao je vrata i otišao!
Prvog trenutka potpuno sam se zbunio. Šta da radim? Mađarski, naravno, nisam znao, ali sam se njemačkim i engleskim služio koliko-toliko.
Nije mi preostalo ništa drugo nego da svoje znanje jezika pokušam primijeniti u praksi, pa sam podigao telefonsku slušalicu. Javila se telefonistkinja i, naravno, govorila mađarski. Ne razumjevši ni riječ, rekao sam:
— Restoran, bitte!
Ona je nešto odgovorila na mađarskom, ali sam ja tvrdoglavo ponovio:
— Restoran, bitte!
Po tome što se ubrzo u slušalici začuo muški glas, takođe na mađarskom, shvatio sam da su me spojili s restoranom. Tada sam izgovorio:
— Grossmeister Kotow aus Moskau, bitte!
Nastupila je duga pauza. Već sam namjeravao da spustim slušalicu kada se začuo tako poznat ruski glas:
— Kotov je na telefonu. Prenosim informaciju. Danas je ekipa šahista iz Moskve stigla u Budimpeštu!
— Saša! — povikao sam presrećan. — To sam ja! Zaključao si me u svojoj sobi!
Kada sam se, uz opšti smijeh, konačno pojavio u restoranu, ispostavilo se da je Kotovu bilo rečeno kako ga zove Moskva!
Sovjetski sport poslije rata
Prije rata naši sportisti su vrlo rijetko odlazili u inostranstvo. Poslije 1945. godine situacija je počela postepeno da se mijenja. Sovjetski Savez je ušao u niz međunarodnih sportskih organizacija, među njima i 1947. godine u FIDE – organizaciju koja se bavi razvojem i promocijom šaha u svijetu – i počeo da učestvuje u raznim međunarodnim takmičenjima.
A 1948. godine tri predstavnika naše zemlje – Mihail Botvinik, Vasilij Smislov i Paul Keres – zajedno sa bivšim svjetskim prvakom Maksom Eveom (Holandija) i Semjuelom Reševskim (SAD) ušli su u borbu za titulu najjačeg šahiste planete, jer je tron šahovskog kralja bio upražnjen: svjetski prvak Aleksandar Aljehin preminuo je još početkom 1946. godine.
Prvi dio turnir-meča (tačnije dvije petine) odigran je u Hagu, a drugi dio (tri petine) u Moskvi. Sala stubova Doma sindikata, gdje se igralo, bila je uvijek prepuna. U vođstvu je bio Mihail Botvinik, a publika je aplauzima pozdravljala svaku pobjedu našeg šampiona. Ipak, kada je u 14. kolu Reševski nanio lideru prvi poraz, objektivni Moskovljani su Amerikancu priredili pravu ovaciju.
Ja sam bio među gledaocima i dobro pamtim lice tadašnjeg predsjednika Sportskog komiteta Arkadija Apolonova, general-pukovnika državne bezbjednosti, koji je prisustvovao toj partiji – lice iskrivljeno od bijesa. Bilo je očigledno da ga je duboko razljutilo to što je publika aplaudirala Amerikancu. Ipak, takva su bila vremena: naši ratni saveznici iz Drugog svjetskog rata već su se smatrali glavnim političkim protivnicima, pa i neprijateljima; hladni rat bio je u punom jeku.
General-pukovnik državne bezbjednosti na čelu sporta! Ova činjenica nesumnjivo zahtijeva objašnjenje.
Godine 1945, dok rat još nije bio završen, za predsjednika Sportskog komiteta imenovan je drugi sekretar CK Komsomola, tridesettrogodišnji Nikolaj Romanov (kasnije je postala tradicija da na čelo sporta dolaze ostarjeli komsomolski rukovodioci: Romanova je zamijenio J. Mašin, a zatim S. Pavlov). Godine 1946. u SSSR su došle fudbalske ekipe iz Jugoslavije i Bugarske. Sa promjenljivim uspjehom igrale su u nekoliko gradova, uključujući i Staljingrad, gdje su pobijedile domaću ekipu „Traktor“.
Ljudi bliski sportu pričali su da je to stiglo do Staljina i izazvalo njegov gnjev.
— Šta je to? — navodno je rekao on. — U Staljingradu smo dobili rat, a gubimo u fudbalu. To je sramota!
I tada je zapamtio prezime Romanova.
Godine 1948. naše sportiste zadesio je još jedan veliki neuspjeh: na svjetskom prvenstvu u brzom klizanju nijedan sovjetski klizač nije ušao među najbolje.
U principu, u tome nije bilo ničeg strašnog: sovjetski sportisti su tek sticali iskustvo međunarodnih takmičenja. Međutim, u uslovima hladnog rata takav neuspjeh izazvao je vrlo otrovnu reakciju zapadne štampe. Novine su, između ostalog, pisale da su veći uspjeh postigle zemlje u kojima je broj stanovnika manji nego broj sportista u SSSR-u.
Iz tog ili nekog drugog razloga, pitanje stanja našeg sporta iznijeto je na sjednicu Politbiroa CK VKP(b). Postoje različite verzije onoga što se tamo dogodilo. Navodim onu koju je više puta pričao Aleksej Piskarjov – jedan od klizača koji su tada neuspješno nastupili.
— Prvo smo dugo čekali u prostoriji punoj ljudi. Zatim su otvorili vrata, neko je pitao gdje su ljudi iz Sportskog komiteta i pozvali su nas „na tepih“. U ogromnoj sali, za dugim stolom, sjedili su vođe – Staljin, pored njega s jedne strane Vorošilov, s druge Berija. Romanov je držao fasciklu u kojoj je imao pripremljen izvještaj o stanju u sportu i počeo je da iznosi referat. Nakon nekoliko minuta slušanja, Staljin je ustao, prišao mu i oštro ga prekinuo:
— Bolje ispričajte kako sramotite naš sport!
Zatim se, okrenuvši se Vorošilovu, koji je tada bio nadležan za sport, dodao:
— Kako si mogao da dopustiš ovako nešto?
— Pogrešno su me informisali — počeo je da se pravda ovaj.
Staljin je bio ogorčen i ljutito primijetio:
— Stvar je, čini mi se, jasna. Drug je slab i treba ga zamijeniti! Kako stoje stvari kod tebe sa sportom? — obratio se Beriji. Sportsko društvo Ministarstva unutrašnjih poslova bilo je „Dinamo“ – jedna od najjačih sportskih organizacija u zemlji.
— Kod mene je dobro — odgovorio je Berija.
— A ko ti vodi sport?
— General-pukovnik Apolonov.
— Onda predlažem: da se general Apolonov imenuje za rukovodioca sporta naše zemlje. Slažete li se?
Nije bilo primjedbi i stvar je bila riješena. Predstavnici sporta, na čelu sa „smijenjenim“ Romanovim, napustili su sjednicu.
Ubrzo je objavljena odluka Savjeta ministara u kojoj je saopšteno imenovanje Apolonova. Uz nju je priložena i tajna odluka (koja, naravno, nije objavljena u javnoj štampi), kojom se određivalo finansiranje sporta. Najboljim sportistima bile su uvedene posebne stipendije, koje su im trebalo da omoguće da se u potpunosti posvete sportu, ne razmišljajući o egzistenciji.
Odluka o državnom finansiranju sporta nesumnjivo je doprinijela njegovom razvoju, iako je, strogo govoreći, bila u suprotnosti sa tadašnjim stavom Međunarodnog olimpijskog komiteta, koji je sport smatrao amaterskom djelatnošću. Upravo zato su na Olimpijskim igrama mogli da učestvuju samo „amaterski sportisti“. Ali, kako se kaže, šilo u vreći ne može ostati skriveno, pa su sovjetske sportiste na Zapadu prozvali „državni amateri“.
CK VKP(b) odredio je glavnu liniju kojom su se sportske organizacije morale rukovoditi: od tada sovjetski sport je trebalo da postane najbolji na svijetu, da na jasan način pokazuje prednosti sovjetskog načina života.
Da, ali šta uraditi s Romanovim? Na sjednici Politbiroa to pitanje nije bilo riješeno. Naravno, moglo se ponovo obratiti Staljinu, ali se, očigledno (i ne bez razloga), strahovalo da bi u tom slučaju Romanov mogao završiti na „mjestima koja nisu za javno pominjanje“.
U takvom, neodređenom stanju, on je ostao skoro godinu dana. Svakog dana dolazio je u Sportski komitet i radio u kancelariji bez ikakve oznake na vratima. Tek kasnije pojavila se tabla: „Prvi zamjenik predsjednika“.
Jedno od prvih šahovskih takmičenja koje se održalo u vrijeme Apolonova bio je turnir-meč za svjetsko prvenstvo.
Kako je general rukovodio sportom
U ličnosti general-pukovnika sport je dobio tipičnog „narednika među Volterima“. Ljudi su ga se plašili, i to s razlogom. Oštar i kategoričan, kao i mnogi drugi rukovodioci tog vremena, svima se obraćao sa „ti“, a svoje primjedbe često je začinjavao grubim, čisto vojničkim humorom i dosjetkama.
Tako se, na primjer, jednom prilikom, kada se na sastanku sa šahistima I. Bondarevski požalio na teškoće, Apolonov grubo prekinuo:
— A šta je danas lako? Lako je samo pišati u kupatilu!
Jednom sam prisustvovao sjednici kolegijuma Sportskog komiteta, na kojoj je glavna tema bilo stanje fudbala u zemlji. Svi su već zauzeli svoja mjesta kada je, oslanjajući se na štap, vrata otvorio čovjek koji je šepao. Bio je to N. Entin, ratni vojni invalid i zamjenik predsjednika sportskog društva „Krila Sovjeta“. Treba napomenuti da su na sjednice kolegijuma obično pozivani predsjednici sportskih društava.
Ugledavši nepoznatog čovjeka, Apolonov ga je, u svom karakterističnom stilu, direktno upitao:
— A ko si ti?
Entin se predstavio i objasnio da je došao umjesto predsjednika društva Petrova.
Generalova reakcija bila je potpuno neočekivana:
— Napolje! Ti mi ne trebaš.
A kada su se za zbunjenim Entinom zatvorila vrata, promrmljao je:
— Dokle smo dogurali! Na sjednice o fudbalu šalju hrome ljude!
Koliko god to zvučalo neobično, Apolonov je volio šah i igrao ga sasvim solidno, otprilike na nivou igrača prve kategorije.
Sjećam se kako smo putovali na međunarodni turnir u Ščavno-Zdroju (Poljska). Avion je polijetao kasno uveče, pa su se šahisti okupili oko ponoći u prostorijama Sportskog komiteta.
Zbog Staljinove navike da radi noću, čitavo rukovodstvo slijedilo je njegov primjer (a šta bi bilo da nisu?). Kao i obično, Apolonov je bio u svom kabinetu. Naša delegacija – Keres, Bondarevski, Tajmanov, Geler, Simagin i ja, kao i Alatorcev kao vođa delegacije i Veresov kao trener – dobila je zadatak da osvoji turnir. Zatim je general, iskoristivši priliku, predložio Keresu da odigraju partiju. Partija se odužila.
Nama je već bilo vrijeme da krenemo, ali se Apolonov, potpuno zaokupljen partijom, nije žurio. Ne usuđujući se da ga prekine, načelnik Odjeljenja za šah i damu Zubarev bio je na mukama dok partija konačno nije završena. Srećom, na aerodrom smo ipak stigli na vrijeme.
Na početku turnira nije nam išlo naročito dobro. Tada smo, preko ambasade, dobili kratku, ali veoma rječitu depešu:
„Naređujem da odmah poboljšate igru na turniru! Apolonov.“
Sutradan ujutro, oko osam sati, probudilo me je uporno lupanje na vrata.
— Ustaj! — začuo se glas vođe delegacije iza vrata. — Izlazi na jutarnju gimnastiku!
Istina, još od djetinjstva bio sam navikao da vježbam sam, ali naređenje je naređenje. Tako smo, pod Veresovljevim vođstvom, svi zajedno učili vježbe takozvanog „Suvorovljevog kompleksa“, koji je tada bio uveden u vojsci.
Jedino je Simagin odlučno odbio da učestvuje u jutarnjoj gimnastici. Umjesto toga, predložio je Alatorcevu da počnemo da marširamo u stroju...
Ne znam šta je pomoglo – depeša ili „Suvorovljev kompleks“ – ali smo na kraju nastupili veoma uspješno. Keres je osvojio prvo mjesto, ostali sovjetski učesnici zauzeli su mjesta među nagrađenima, a dobro je odigrao čak i Simagin, koji nije radio jutarnju gimnastiku.
Nekoliko godina kasnije, u vrhu vlasti zaključili su da je general uveo red u sport, pa su ga vratili u organe državne bezbjednosti uz unapređenje – imenovan je za komandanta graničnih trupa Sovjetskog Saveza. Sjećam se kako je general, u automobilu sa pratnjom, došao da se oprosti od zaposlenih u Sportskom komitetu. Za predsjednika je ponovo postavljen Romanov.
Posljednji put sam sreo Apolonova sredinom šezdesetih godina, kada je već bio u penziji i obavljao dužnost predsjednika Moskovske federacije za dizanje tegova. U Centralnom šahovskom klubu održavao se neki sastanak, pa sam ga tokom pauze, ugledavši ga, pozvao u redakciju časopisa „Šah u SSSR-u“, koja se nalazila u istoj zgradi, na šoljicu kafe.
Ispostavilo se da je i dalje pažljivo pratio šahovski život, redovno čitao naš časopis, pa čak i rješavao studije i zadatke koji su u njemu objavljivani.
Na odlasku je, ne krijući gorčinu, rekao:
— Nedavno sam bio u Sportskom komitetu. I tamo me više niko nije prepoznao!
Samo šah
Problem izbora
Krajem četrdesetih godina našao sam se na životnoj prekretnici. Imao sam zanimljiv istraživački posao, a i rad na kandidatskoj disertaciji dobro je napredovao. U šahu sam, doduše, postizao zapažene rezultate, ali sam u stvaralačkom smislu praktično tapkao u mjestu. Postajalo je sve očiglednije da pokušaj da sjedim na dvije stolice ne može donijeti ništa dobro. Morao sam da napravim izbor.
Osim toga, bilo je sve teže dobijati odsustvo s posla radi učešća na turnirima. Da i ne govorim o tome da je moje prvo putovanje u inostranstvo otvorilo nove probleme. Naime, radio sam u ustanovi zatvorenog tipa, takozvanom „poštanskom sandučetu“, odnosno u institutu koji se bavio povjerljivim poslovima.
— Hoćeš li da pređeš na sportsku stipendiju? — upitao me je jednom Zubarev. — Postoji takva mogućnost.
U šahovskim krugovima gotovo svi su me savjetovali da ne napuštam posao.
Reprezentacija Moskve, pobjednik Druge spartakijade naroda SSSR-a, 1959. godine. Slijeva nadesno: A. Kotov, J. Averbah, M. Botvinik i kapiten ekipe G. Goldberg.
(Fotografiju izoštrio i obojao Stanimir ILIĆ, kanadski majstor)
— Jesi li ti pri zdravoj pameti? — obrušio se na mene Judovič kada sam mu ispričao za Zubarevljev prijedlog. — Pa sam kažeš da imaš zanimljiv posao. Možeš da postaneš naučnik, doktor nauka. I hoćeš sve to da zamijeniš nesigurnom karijerom profesionalnog šahiste, u kojoj toliko toga zavisi od sreće i slučaja!
S druge strane, kolege iz instituta iznosile su argumente u prilog promjeni profesije.
— Kakve su nam ovdje perspektive? U najboljem slučaju bićeš među sto hiljada najboljih stručnjaka u zemlji, a u šahu si već među dvadeset najboljih. Igraćeš na međunarodnim turnirima, bar ćeš vidjeti svijeta.
Saznavši za moje dileme, rukovodilac odjeljenja u kojem sam radio, profesor K. Ušakov, neočekivano mi je predložio:
— Hoćete li da vas oslobodim posla na godinu ili dvije? Pokušajte da postignete velike uspjehe. Ako ne uspijete, ponovo ću vas primiti na posao.
Taj prijedlog odredio je moju sudbinu. Iako je porodica bila protiv toga da postanem profesionalni šahista, ipak sam odlučio da rizikujem.
Plan je bio jasan: za dvije godine koje su mi stavljene na raspolaganje postati velemajstor. U to vrijeme do tog zvanja moglo se doći samo osvajanjem prvenstva države ili uspješnim nastupom na međuzonskom turniru za prvenstvo svijeta, drugim riječima – plasmanom među kandidate za titulu svjetskog prvaka.
Nema sumnje, bio je to zadatak izuzetne težine.
Upravo u to vrijeme velemajstor Andor Lilijental pozvao me je da mu pomognem u pripremama za Turnir kandidata, a zatim i da mu budem sekundant na turniru koji je trebalo da se održi u Budimpešti.
Lilijentalov prijedlog savršeno se uklapao u moje planove da ozbiljno prionem na rad u šahu, a ujedno mi je pružao priliku da se iz prve ruke upoznam sa atmosferom takvih vrhunskih takmičenja.
Na tom turniru prvi put sam vidio kako se politika upliće u šah. Kongres FIDE je 1948. godine odlučio da Turnir kandidata ima 14 učesnika. Međutim, dvojica predviđenih učesnika, Maks Eve i Ruben Fajn, odustali su od nastupa, pozivajući se na poslovne obaveze. Istovremeno, Semjuelu Reševskom Stejt department Sjedinjenih Američkih Država nije odobrio vizu za putovanje u komunističku Mađarsku.
Tako je broj učesnika postao neparan. Prvi rezervni učesnik bio je Jugosloven Petar Trifunović i, bez ikakve sumnje, upravo je on trebalo da postane dvanaesti učesnik turnira.
Na zatvaranju ženskog prvenstva svijeta, 1950. godine. S desna nalijevo: J. Averbah, učesnica turnira, Francuskinja Šantal Šode de Silan, moja supruga Ada Ivanovna i suprug Šantal Šode de Silan, Bernar.
Međutim, neposredno prije toga naglo su se pogoršali odnosi između Sovjetskog Saveza i Jugoslavije. Josip Broz Tito odbio je da se povinuje Staljinovom diktatu, pa je u sovjetskoj štampi objavljeno saopštenje Informbiroa sa oštrim napadima na jugoslovensko rukovodstvo.
Na prvi pogled moglo bi se pomisliti da to nema nikakve veze sa Turnirom kandidata. Ispostavilo se da ima...
Naime, sport (pa samim tim i šah) bio je pod nadzorom Odjeljenja za propagandu i agitaciju Centralnog komiteta Partije, koje je posebno pažljivo pratilo u kom pravcu duvaju politički vjetrovi. Sportski kontakti sa Jugoslovenima odmah su bili prekinuti. A sada je jedan jugoslovenski šahista trebalo da nastupi na Turniru kandidata! Naši ideolozi to nikako nisu mogli da dozvole, pa su smislili ono što bi se šahovskim jezikom moglo nazvati „žrtvovanjem kvaliteta radi dobijanja tempa“ – žrtvovali su Bondarevskog, koji je imao pravo nastupa.
Zvanično je objavljeno da je iznenada teško obolio, pa je takmičenje počelo sa svega deset učesnika.
Ipak, vjerovatno želeći da makar djelimično ispravi nepravdu prema Bondarevskom, Sportski komitet ga je dvije sedmice kasnije ipak poslao u Budimpeštu. Kada se Igor Zaharovič pojavio na turniru, Migel Najdorf mu je prišao, blago ga bocnuo laktom i začuđeno rekao:
— Rekli su nam da si ozbiljno bolestan, a ja vidim da si potpuno zdrav!
Bondarevski se na to samo kiselo osmjehnuo.
Na Turniru kandidata
U Budimpešti sam prvi put bio u ulozi sekundanta, pa želim čitaocu da objasnim koje su bile moje dužnosti. Trebalo je da pomažem Lilijentalu u pripremi za partije, kao i u analizi prekinutih partija.
Po pravilu, Andor Lilijental je dobro igrao otvaranje, ali nije uspijevao da izdrži napornu petočasovnu borbu i često je pravio ozbiljne greške. Trudio sam se koliko sam mogao da ga podržim, ali mu igra očigledno nije išla.
Lilijental nije imao mnogo prekinutih partija, pa sam mogao da se pohvalim samo jednim uspjehom u analizi. Njegova partija protiv Salomona Flora bila je prekinuta u potpuno beznadežnoj poziciji za mog štićenika. Pokazao sam Andoru kako da izgradi neprobojnu remi-tvrđavu, ali to je bilo moguće samo ako Flor nije poznavao tu ideju. Ispostavilo se da je nije znao. Partija je tako spasena.
Najljepši i najubjedljiviji šah u Budimpešti igrao je Isak Boleslavski. To je bio njegov zvjezdani trenutak. Bio je izvanredno pripremljen i kao iz rukava izvlačio teorijske novine u otvaranju. Uoči posljednjeg kola bio je vodeći na turniru, sa pola poena prednosti ispred drugoplasiranog Davida Bronštajna.
U posljednjem kolu obojica su igrala bijelim figurama. Boleslavski protiv Gedeona Štalberga, a Bronštajn protiv Paula Keresa. Nije teško shvatiti da su šanse Isaka Jefremoviča za pobjedu na turniru bile znatno veće.
Međutim, u tako povoljnoj situaciji on je praktično odustao od borbe – već u 16. potezu, pri punoj tabli figura i u odličnoj poziciji, pristao je na remi, zatim sjeo među gledaoce i počeo da prati partiju svog glavnog rivala. To je, bez sumnje, bila psihološka greška, jer je Bronštajnu potpuno odriješila ruke.
Usput, Bronštajn nije imao šta da izgubi: čak i da je izgubio, svakako bi zadržao drugo mjesto. Žrtvujući pješaka već u otvaranju, David Jonovič je u izuzetno oštroj partiji uspio da nadigra protivnika i izjednači se sa Boleslavskim.
Završnica turnira jasno je pokazala određene ljudske slabosti Boleslavskog – nedostatak ambicije i ne baš naročit borbeni duh. Osim toga, čini mi se da ni sam u dubini duše nije vjerovao da bi, čak i da pobijedi na ovom turniru, mogao da savlada Botvinika u meču za titulu svjetskog prvaka.
Od događaja tokom turnira posebno mi je ostao u sjećanju jedan koji je bio vezan za Aleksandra Kotova. Aleksandar Aleksandrovič igrao je veoma zanimljivo, dobio je nekoliko upečatljivih partija i tri kola prije kraja čvrsto držao peto mjesto, koje mu je, prema propozicijama takmičenja, obezbjeđivalo pravo nastupa na narednom Turniru kandidata.
U 16. kolu igrao je bijelim figurama protiv Vasilija Smislova.
Prepustimo, ipak, riječ samom Kotovu:
„...Bijeli je već oko dvadesetog poteza stekao lako dobijenu poziciju. Na raspolaganju je imao mnoštvo jednostavnih puteva do pobjede. Međutim, tada mi je na pamet pala nesrećna ideja da ne forsiram događaje i da partiju odložim.“
Vrijedi dodati i jedan zanimljiv detalj. Dok je sa bine odlazio prema toaletu, Kotov je usput bezbrižno dobacio svom sekundantu Simaginu:
— Spremam ti posao, odlažem partiju!
„Imajući dovoljno vremena“, nastavlja Kotov, „počeo sam da bezazleno manevrišem, umjesto da forsiram brzi mat. Tri poteza prije prekida partije odjednom mi je dosadilo to manevrisanje i odlučio sam da završim partiju prije pauze. U vremenskoj oskudici brzo sam izračunao jednu varijantu, vjerujući da žrtvom topa postižem forsirani mat. Kada je obojici protivnika ostalo svega nekoliko sekundi, bijeli je žrtvovao topa. Smislov ga je uzeo. U 41. potezu, kada je vremenska oskudica prošla, pokazalo se da je bijeli napravio grešku u računu. Elegantnom protivžrtvom topa Smislov je forsirao pobjedu.“
Kao što ćemo kasnije vidjeti, taj bolan poraz imao je dalekosežne posljedice. Ne samo da je Kotov ispao iz prve petorke i izgubio pravo nastupa na narednom Turniru kandidata, već je uticao i na sudbinu L. Aronina. O tome će biti riječi nešto kasnije.
Pošto sam postao profesionalac, počeo sam da nastupam na turnirima ne razmišljajući više o tome da li će me pustiti s posla ili neće.
Drugi put zaredom postao sam prvak Moskve, ostavivši iza sebe Petrosjana, Lilijentala i Simagina. Zatim sam pobijedio u polufinalu narednog prvenstva SSSR-a, ispred Korčnoja.
Međutim, na samom prvenstvu doživio sam neuspjeh. U prvoj polovini turnira igrao sam isuviše napeto i previše se trošio, pa mi je za završnicu jednostavno ponestalo snage – potpuno sam se iscrpio. U posljednje četiri partije osvojio sam svega pola poena i na kraju zauzeo tek 13. mjesto.
Taj rezultat gotovo je potpuno odgovarao mom prvom nastupu na prvenstvu države, s jednom bitnom razlikom – sada sam već bio profesionalni šahista!
Morao sam ozbiljno da razmislim o tome kako da se fizički i psihološki pripremam za takmičenja kako bih mogao da održim visok nivo igre do samog kraja turnira. Cilj koji sam sebi postavio – da postanem velemajstor – i dalje je bio daleko.
Došla je 1951. godina, a s njom i meč za titulu svjetskog prvaka između Mihaila Botvinika i Davida Bronštajna. Prije toga Bronštajn je, pobjedom u posljednjoj, odlučujućoj partiji, uspio da savlada Isaka Boleslavskog u njihovom meču za pravo izazivača svjetskog prvaka.
