Blog Šah mat liste: Vladimir Nejštadt, Vladimir Pak: Knez Miškin šahovskog carstva

„Knez Miškin šahovskog carstva“
O životu i stvaralaštvu majstora Seleznjeva

Autori: VLADIMIR NEJŠTADT, VLADIMIR PAK
Donjeck 2007

Knjiga govori o neobičnoj sudbini i višeslojnom šahovskom stvaralaštvu poznatog ruskog majstora Alekseja Seleznjeva, koji je bio prinuđen da napusti domovinu i koji je preminuo u Francuskoj.

Dugi niz godina ime ovog talentovanog majstora i sastavljača originalnih šahovskih studija bilo je prepušteno zaboravu, iako je do 1914. godine bio jedan od najperspektivnijih mladih šahista Rusije. Kasnije je o njegovom radu kao kompozitora veoma pohvalno govorio svjetski prvak Emanuel Lasker.

U knjizi se u potpunosti objavljuje tekst njegovog djela „100 šahovskih studija“, koje je postalo bibliografska rijetkost. Autori su po prvi put iskoristili rijetke arhivske podatke.

Navode se i sjećanja savremenika Seleznjeva i onih koji su ga lično poznavali. Detaljno se opisuje kako su se ukrštali putevi Seleznjeva i drugih istaknutih šahista, organizatora i značajnih ličnosti šahovskog pokreta. Ranije knjige o životu i stvaralaštvu A. Seleznjeva nisu objavljivane.

Dio I
Od Moskve do Manhajma

Pratio je Laskera i Kapablanku...

„Živio je ne onaj život koji je zasluživao.“ Tom „maksimom“ Žan-Pol Sartr započinje svoj poznati esej o Bodleru. To je, vjerovatno, tačan epigraf i za priču o ruskom majstoru i kompozitoru Alekseju Seleznjevu, čije je ime dugi niz godina bilo izbrisano iz istorije ruskog i sovjetskog šaha, a zbog čega — niko do kraja ne zna.

Istina, povodom 100-godišnjice majstora 1988. godine u moskovskom časopisu „Šahovski bilten“ pojavila se mala selekcija njegovih partija i studija, uz kratki uvod u kojem se navodi da je, prema riječima velemajstora G. Levenfiša, 1942. godine u njemački okupirani grad Stalino (Donjeck) navodno došao velemajstor Efim Bogoljubov i odveo svog prijatelja Seleznjeva u Njemačku, u Triberk. Takođe se navodi da je „posljednjih godina života Seleznjev bolovao od alkoholizma“...

Zatim, dvije godine kasnije, 1990. godine u enciklopedijskom rječniku „Šah“ pojavljuje se kratka biografija o ovom „ruskom šahisti i šahovskom kompozitoru“, rođenom 1888. (inače, do danas nije poznato u kojem mjesecu) u Tambovu, koji je 1924–1942 živio u SSSR-u, a umro 1967. u Bordou. Kako je dospio tamo — ni riječi (kao da je preletio na letećem ćilimu?).

Da stigma nad Seleznjevom nije u potpunosti skinuta, pokazuje i taj rječnik iz 1990. godine. U dijelu „majstori sporta SSSR-a“ ne navodi se da mu je 1924. ta titula dodijeljena (a 1935. odlukom Svesavezne šahovske sekcije potvrđeno doživotno). Istovremeno, iznad njega stoji Bogatirčuk (koji je postao sovjetski majstor 1923.), o kojem se navodi: „tokom Drugog svjetskog rata 1939–45. sarađivao sa fašističkim okupatorima u Ukrajini“. Strašna optužba, ali izgleda da je Seleznjevu pripisivano nešto još gore?

„Nema lakih sudbina. Sve su teške. Putevi života su zagonetni“, napisao je u svojoj knjizi „Dani“ izvanredni ruski pisac Boris Zajcev (koji je 50 godina živio u tuđini).

Na „putevima života“ Alekseja Seleznjeva mnogo je zagonetnog. I sam je o sebi stvarao brojne mitove, pa je tako u poznim godinama u Bordou svojim šahovskim partnerima pričao da su se sovjetske vlasti prema njemu loše odnosile, da su ga poslale u progonstvo, zbog čega je, nekadašnji koncertni violinista jednog od petersburških orkestara, postao nesposoban da svira violinu.

Iz Moskve je Seleznjev zaista bio protjeran, ali ne u neku zabačenu „tamu-tarakansku“ provinciju, nego u Harkov, i to nipošto u zatvorskom vagonu. A u tadašnjoj ukrajinskoj prijestonici — ko bi mu zabranio da svira violinu, ako mu nisu zabranjivali da igra šah?

To da je bio vrhunski violinista — istina je. Kao i to da je virtuozno svirao klavir. Uopšte, bio je izuzetno svestrano nadaren, možda kao niko drugi u istoriji svjetskog šaha. Poticao je iz bogate trgovačke porodice (moguće i plemićkog porijekla), koja se krajem 19. vijeka preselila iz Tambova u Moskvu, i odrastao je kao čudo od djeteta.

Do 25. godine bio je diplomirani pravnik (završio je Pravni fakultet Moskovskog državnog univerziteta) i govorio je nekoliko evropskih jezika.

...U aprilu 1914. na osnivačkoj skupštini Sveruskog šahovskog saveza u Petrogradu, zamjenik predsjednika VŠS-a B. Maljutin predložio je da se ustajanjem oda počast „sjećanju na ličnosti koje su u svoje vrijeme dale velike zasluge ideji saveza: M. I. Čigorinu, P. P. Bobrovu i S. A. Znosko-Borovskom“.

Učesnici Petrogradskog turnira posvećenog uspomeni na M. I. Čigorina. 1909. godine. U prvom redu treći s desne strane — E. Znosko-Borovski, četvrti — R. Špilman.

Druga ličnost, poslije Čigorina, jeste čovjek koji je odigrao presudnu ulogu u tome da se „krajem 90-ih godina 19. vijeka centar šahovskog života Rusije premjestio u Moskvu“. To je citat iz „Šahovskog rječnika“ (izdatog 1929. godine).

Pavel Pavlovič Bobrov (1862–1911) u tom rječniku je opisan kao „osnivač i urednik-izdavač moskovskog časopisa ‘Šašečnica’, koji je kasnije preimenovan u ‘Šahovski pregled’“.

Dalje se navodi: „Bobrov je uspio da okupi najbolje šahovske snage i da časopis podigne na odgovarajući nivo... aktivno je učestvovao u organizaciji i radu moskovskog šahovskog kluba, čiji je sekretar bio izvjesno vrijeme, i mnogo je doprinio organizaciji prva tri sveruska turnira...“.

Krajem 19. vijeka šahu se posvetio i budući svjetski prvak Aleksandar Aljehin. Prve lekcije igre djeci (Alekseju, Vjeri i Saši) davala je njihova majka Anisja Ivanovna (iz trgovačke porodice Prohorovih). Tokom školovanja u gimnaziji, Aleksej i Aleksandar su se aktivno počeli baviti šahom i igrati partije dopisno.

Vremenom se mladi Aleksandar izdvojio među najjačim šahistima Moskve, a 1909. godine šesnaestogodišnji mladić postao je pobjednik Sveruskog turnira amatera.

Tom periodu, vjerovatno, može se pripisati i početak prijateljstva između braće Aljehin i Seleznjevih.

Aleksej i Aleksandar Aljehin često su se susretali u Moskovskom šahovskom klubu sa Petrom, Aleksejem i Dmitrijem Seleznjevom. Budući gotovo vršnjaci, tinejdžeri su se družili, posjećivali jedni druge, zajedno analizirali partije i odigrali veliki broj lakih, prijateljskih partija.

U porodici Aljehin–Prohorov. Za stolom Aleksej (lijevo) i Aleksandar Aljehin.

Godine 1899. (moguće je da su se te godine i Seleznjevi trajno nastanili u „bijelom kamenom“ — Moskvi), prvakom Moskve po posljednji put u svojoj slavnoj šahovskoj karijeri postaje Aleksandar Vladimirovič Solovcov (pobijedio je u meču B. P. Grigorjeva), prvi predsjednik Moskovskog šahovskog kluba, osnovanog 1877. godine i koji dugo vremena nije imao stalni prostor.

Neko vrijeme klub je bio smješten u prostorijama umjetničkog kluba, zatim u Ruskom lovačkom klubu... Tek 1912. godine klub konačno dobija sopstvene prostorije (Sivcev Vražek), a do tog vremena Aleksej Seleznjev već je bio jedan od njegovih vodećih igrača (1913. je podijelio 1–11. mjesto na turniru jakog sastava). Prvu kategoriju je, međutim, stekao nekoliko godina ranije.

Aleksandar Aljehin — pobjednik Sveruskog turnira amatera (1909), sa nagradom — vazom koju je poklonio car Nikolaj II.

Kada je u novembru 1909. godine advokat Osip Bernštajn, koji se nastanio u Moskvi i koji je spadao u prva tri najbolja ruska igrača, održao u Moskovskom klubu simultanku od 29 partija, jedan od sedam protivnika od kojih je tada izgubio bio je i Aleksej Seleznjev.

Tada je završen i prvi „jesenji turnir“ kluba, koji je započet u stanu V. Nenarokova. Nakon poraza u prve četiri partije, iz turnira je istupio Bobrov, a najbolji rezultat ostvario je Aleksandar Aljehin, koji je izgubio od jakog minskog amatera R. Gercika. Sa Aleksejem Seleznjevom budući svjetski prvak odigrao je remi...

Komentarišući jedan od svojih studija u zbirci „100 šahovskih studija“, objavljenoj pred Veliki otadžbinski rat u Moskvi, Aleksej Seleznjev pominje tamo svog brata P. Seleznjeva, ali, nažalost, ne navodi njegovo puno ime. Petar? Pavle? Da li je to stariji od braće Seleznjevih (o Dmitriju Seleznjevu, mlađem Aleksejevom bratu, postoji kratka biografija kao o moskovskom prvokategorniku u „Šahovskom rječniku“ iz 1929. godine)?

Ko je od braće Seleznjevih prvi zakoračio u Moskovski šahovski klub? I kada?

U „Šahovskom pregledu“ br. 79–82 iz 1909. godine, u rubrici „Hronika“, postoji informacija o simultanki Osipa Bernštajna u novim prostorijama moskovskog kluba (koji se upravo preselio u jednu od prostorija Politehničkog kluba u Mjasnickoj ulici, u Haritonovskom prolazu).

U simultanki od 29 partija Bernštajn je pobijedio u 20, dvije partije su završene remijem, a sedam porazom, a među „krivcima“ koji su ga pobijedili navodi se i Seleznjev — ali bez inicijala. Pa onda ostaje pitanje: koji od braće?

Zatim, u izvještaju sa „jesenjeg“ turnira moskovskog kluba (koji je završen pobjedom Aleksandra Aljehina — 6,5 iz 10), već se precizira da su 6–7. mjesto podijelili A. S. Seleznjev.

Navodi se i njegova kratka partija sa Aljehinom: remi u 20. potezu.

Na istoj strani „Šahovskog pregleda“ nalazi se tabela „proljetnog“ turnira Moskovskog kluba, u kojem je šahovsku dinastiju Seleznjevih predstavljao P. Seleznjev. Moguće je da je to bio turnir njegovog života! Završio je kao 4. i prestigao samog Aleksandra Aljehina, pobijedivši ga u međusobnom susretu!

Budući svjetski prvak u to vrijeme već se afirmisao kao maesto (sa 17 godina, kao gimnazijalac, osvojio je prvu nagradu na Sveruskom turniru amatera), rame uz rame sa pobjednikom „proljetnog turnira“, prvakom Moskve V. Tnčarovim (od njega je P. Seleznjev izgubio u 24 poteza).

Na zalasku te sezone (1909. godine) Moskovskog kluba, koja je završena 14. maja, odigrana je konsultaciona partija: D. N. Pavlov i V. I. Rozanov (bijeli) protiv Aleksandra Aljehina i A. Seleznjeva (crni).

„ŠO“ br. 79–82: „Partiju (Evansov gambit sa 4... d7–d5) dobili su crni. Bijeli su razvili dobar napad i dobili odličnu poziciju, ali su pod pritiskom nedostatka vremena (pri 15 poteza na sat) na kraju brzo izgubili svoje šanse.“

A na sljedećem turniru Moskovskog kluba Aleksandar Aljehin je Seleznjeva pobijedio, ali ne Alekseja, nego Petra, njegovog rođenog brata, takođe prvokategornika. Aljehin je tada već imao status ruskog maestra, kao i A. Tnčarov, pobjednik tog turnira, koji je za Aljehina bio gotovo neuspješan (tri poraza i 5. mjesto, a Petar Seleznjev ga je pretekao za pola poena).

Na moskovskom prvenstvu 1910. godine Aleksej Seleznjev osvaja drugu nagradu. U poređenju s tim uspjehom, njegov rezultat na Sveruskom turniru amatera, organizovanom u avgustu 1912. od strane Vilenskog šahovskog društva, bio je znatno skromniji: dijelio je 8–10. mjesto sa malo poznatim igračima Tirtmanom i Langlebenom (učestvovalo je 20 igrača, među njima tri stranca; pobjednik je bio češki šahista K. Hromadka, koji će 1914. godine, kao vojnik Austro-Ugarske monarhije, završiti u ruskom zarobljeništvu, zajedno sa svojim imenjakom Karelom Trejbalom, takođe poznatim evropskim majstorom).

„Šahovski vesnik“, koji je počeo da izlazi od januara 1913. godine, u svom prvom broju vratio se važnim događajima iz prethodne jeseni:

„Od 1. septembra 1912. godine Moskovski šahovski klub prešao je u sopstvene prostorije (Sivcev Vražek, 11). Sastanci se održavaju četiri puta nedjeljno: utorkom, četvrtkom i subotom od 8 sati uveče, a nedjeljom od jednog sata popodne; članarina iznosi 12 rubalja, za studente 8 rubalja (Aleksej Seleznjev je plaćao 12, pošto je tada već godinu dana bio diplomac Pravnog fakulteta Moskovskog državnog univerziteta).

U ovom trenutku (tj. u januaru 1913. — prim. prev.) završava se turnir igrača prve kategorije, u kojem učestvuju: A. Aljehin, Vasilevski, Zubarev, Isakov, Kan, D. Pavlov, N. Pavlov, Perelcvejg, A. Seleznjev i Simeon.“

14.novembra (1912. godine – prim. aut.) održano je veliko šahovsko veče u salama Lovačkog kluba, na kojem je O. S. Bernštajn davao simultanku na 34 table, sa rezultatom: +20 -3 =11; osim toga, D. N. Pavlov je igrao četiri partije istovremeno naslijepo (+2 -2), a odigrana je i konsultaciona partija V. M. Bljumenfelda i V. M. Volkenštajna protiv A. S. Seleznjeva i V. A. Pereljcvajga, koju su dobili prvi...

Živost u klubu održavana je prilično čestim, iako uglavnom ne naročito brojnim simultankama: dvije simultanke dao je Aleksandar Aljehin, iskoristivši svoj boravak u Moskvi; osim toga, nekoliko simultanki održali su najjači igrači prve kategorije kluba: dvije V. M. Bljumenfeld, dvije D. N. Pavlov i jednu A. S. Seleznjev.

Godine 1913. Aleksej Seleznjev dijeli 1–2. mjesto na moskovskom turniru veoma jakog sastava. A ubrzo mu se pruža mogućnost da se, zajedno s drugim moskovskim igračima, suprotstavi samom Kapablanki.

„Šahovski vjesnik“, br. 3, 1914. godine:

„Od 17. do 29. januara održana je turneja genijalnog kubanskog majstora H. R. Kapablanke u Moskovskom šahovskom klubu. Gostovanja mladog Kubanca pobudila su vjerovatno čak i veće interesovanje među moskovskim šahistima i moskovskim društvom nego nekadašnje posjete takvih kolosa kao što su Štajnic, Lasker, Pilsberi i Čigorin. Svaki Kapablankin nastup bio je veoma detaljno opisivan u svim moskovskim novinama..., a u mnogima od njih objavljivani su njegovi portreti i intervjui s njim i njegovim protivnicima...

Od Moskve do Manhajma

Ukupno je Kapablanka u Moskovskom šahovskom klubu nastupio devet puta: 22. i 24. januara u Velikoj sali Lovačkog kluba odigrao je dvije partije protiv O. S. Bernštajna (prvu je dobio Kapablanka, druga je završena remijem), 19. i 26. januara popodne u sali Pravničkog društva odigrane su dvije konsultacione partije — prva protiv V. M. Bljumenfelda i D. N. Pavlova (koju je dobio Kapablanka), druga protiv A. S. Seleznjeva i N. M. Pavlova (završena remijem) i, konačno, 17, 20, 27, 28. i 29. januara održano je pet simultanki.“

U završnoj simultanci 29. januara Kapablanki su se suprotstavili samo igrači prve kategorije i najjači iz druge. Od 21 partije ostvario je rezultat: +13 -5 =3; srećnici koji su uspjeli da pobijede velikog šahistu bili su Aleksej Aljehin, Vigodčikov, Pereljcvajg, Rubcov i Estrin. Seleznjev je bio među trinaestoricom poraženih.

A u pauzi između gostovanja u Moskvi Kapablanka je posjetio Šahovski klub u Serpuhovu, a na tom putovanju pratili su ga Aleksej Aljehin, Viktor Kan i Aleksej Seleznjev. Od 30 partija protiv serpuhovskih šahista veliki „Kubanak” dobio je 28, dok su dvije završene remijem. Pri tome je remi sa gospođom Spaskom po svoj prilici bio posljedica Kapablankine galantnosti.

„Šahovski vjesnik”, br. 6, 1914. godine:

„Rijetko je koja sezona moskovskog šahovskog života bila tako bogata velikim šahovskim događajima kao ova. Tek što među moskovskim šahistima nije izblijedio snažan utisak koji je ostavila igra genijalnog Kubanca H. R. Kapablanke, već im predstoji da se dive igri ‘samog’ Emanuela Laskera, koji već dvadeset godina održava svoju visoku titulu ‘svjetskog prvaka’.

Emanuel Lasker nije prvi put u Moskvi; ovdje je, kao što je poznato, konačno učvrstio svoju titulu ‘kralja šaha’... Lasker je stigao 9. marta iz Berlina, a na stanici su ga dočekali majstor O. S. Bernštajn, V. M. Bljumenfeld i D. N. Pavlov.

Nemilosrdno vrijeme nikoga ne štedi, pa je ostavilo trag, naravno, i na Laskeru, što je bilo naročito primjetno onima koji su ga vidjeli u isto onako cvjetnim godinama u kakvim su svi moskovski šahisti nedavno gledali Kapablanku. Ipak, živahnost, pokretljivost, pričljivost i opšta vedrina ostali su kod Laskera isti kao i prije gotovo dvadeset godina.”

Sa stanice je Lasker otišao u svoj hotel, a u 7 časova uveče stigao je u zasebni salon restorana „Ermitaž“, gdje su ga već čekali članovi Moskovskog šahovskog kluba i gdje je njemu u čast priređena večera. Od prisutnih na večeri, četvorica su bili stalni svjedoci meča Laskera sa Štajnicem: M. I. Bostandžoglo, D. N. Pavlov, knez F. M. Urusov i K. I. Isakov. Sve njih Lasker je brzo prepoznao i sjetio ih se, veoma se obradovavši susretu poslije tako dugog vremena.

Večera je protekla veoma živo i bila propraćena brojnim zdravicama i govorima... U lijepom govoru (na njemačkom jeziku) majstor O. S. Bernštajn istakao je da Lasker nije samo doprinio podizanju opšteg nivoa šahovske igre, nego je i pokazao da nivo igre uvijek ide uporedo sa opštom kulturom društva, u kojem šah zauzima isto mjesto kao i svaki drugi kulturni poduhvat. „Prije Laskera“, završio je svoj govor O. S. Bernštajn, „šah su samo voljeli, a sada ga poštuju.“

Zatim su zdravice održali K. Isakov i knez F. M. Urusov — na ruskom jeziku. Bernštajn ih je prevodio na njemački, a kada je riječ uzeo Aleksej Seleznjev, njemu, naravno, prevodilac nije bio potreban. Njegov besprijekoran njemački izgovor ostavio je takav utisak na Laskera da ga je 20. marta pozvao da mu bude pratilac. Kao što je prije njega učinio Kapablanka, Emanuel se zaputio da „ispita“ ljubitelje šaha u Serpuhovu. Drugi pratilac bio je Aleksandar Aljehin; poslije večere sa lokalnim šahovskim aktivistima održao je simultanku naslijepo na sedam tabli (+5 -1 =1).

Lasker je dao simultanku na 38 tabli: dobio je 33 partije, jednu izgubio („previdom“ od učenika petog razreda Tolokonnikova, koji je odlično vodio odbranu u Evansovom gambitu), a četiri završio remijem, među kojima je opet bio i remi sa gospođom J. A. Spaskom...

Mjesec dana kasnije, tačnije 26. aprila, Aleksej Seleznjev ponovo je došao u Serpuhov — već ne kao pratilac velikog šahiste. Održao je simultanku za lokalni šahovski klub na 32 table, dobivši 24 partije (pri čemu je jednu dobio veoma lijepo, žrtvujući damu), izgubivši pet (među njima i od gimnazijalca Tolokonnikova, koji je pobijedio Laskera), uz tri remija.

„Poslije simultanke“, izvijestio je „Šahovski vjesnik“, „Seleznjev je demonstrirao nekoliko partija sa peterburškog turnira uz analize samih učesnika. Cjelokupan prihod A. S. Seleznjev je ljubazno ustupio mladom društvu za jačanje njegovih sredstava.“

Sjutradan je Seleznjev otputovao u grad na Nevi, gdje je počela borba za glavne nagrade Peterburškog međunarodnog turnira, kako bi navijao za svog prijatelja Aleksandra Aljehina. Uopšte, većina članova Moskovskog kluba pratila je peripetije peterburške bitke još od samog početka (glavni turnir počeo je 8. aprila), zbog čega je bio prekinut „šampionat sezone“ Moskovskog kluba, u kojem je Seleznjov bio na drugom mjestu sa 5 poena (ispred Alekseja Aljehina, K. Vigodčikova, N. Zubareva, V. Kana...). Vodio je P. Jordanski sa 6 poena.

„Šahovski vjesnik“ izvijestio je da je završetak tog turnira odložen za jesen zbog toga „što su mnogi moskovski igrači dobili poziv za predstojeći Hauptturnier u Manhajmu (gdje će se od 5. jula održati naredni, 19. kongres Njemačkog šahovskog saveza). Čuli smo da na turnir namjeravaju da idu A. S. Seleznjev i P. K. Jordanski.“

Da, „Šahovski vjesnik“ nije pogriješio — obojica najjačih moskovskih prvokategornika već su „pakovali kofere“. A uopšte, u Manhajm se iskrcao pozamašan ruski „desant“ predvođen zvijezdom u usponu Aleksandrom Aljehinom. Okolnosti su se, međutim, tako složile da Alekseju Seleznjevu više nije bilo suđeno da dovrši „šampionat sezone“ Moskovskog kluba.

U Moskvi će se ponovo pojaviti tek deset godina kasnije...

Druga glava

Turnir bez završnice

Pod sumnjom za špijunažu

Godine 1914. tradicionalni, devetnaesti po redu kongres Njemačkog šahovskog saveza održan je u gradu Manhajmu. Bio je posvećen tridesetogodišnjici saveza i pedesetogodišnjici tamošnjeg šahovskog kluba.

Nijemci su odlučili da ove datume obilježe svečano i raskošno, pa su u okviru kongresa organizovali čak četiri turnira, na koja su pozvali oko stotinu najjačih šahista iz različitih zemalja.

Ovako su u to vrijeme opisivali ovaj njemački grad:

„Manhajm je nov grad, bučan i trgovački. Po jednoličnoj pravilnosti svojih ulica Manhajm se može uporediti sa američkim gradovima. Podijeljen na pravilne kvadrate, grad je okružen pojasom bulevara, koji je, opet, obuhvaćen kružnom željezničkom prugom.“

Lokalni list „Mannheimer General-Anzeiger“ pisao je 20. jula 1914. godine:

„Slobodan od vreve i užurbanosti velikog grada, sinoć se ‘Ballhaus’, skriven u dubini dvorskog vrta, pokazao u punom sjaju. U srdačnoj i svečanoj atmosferi predstavnici lokalnog društva pozdravljali su svoje goste. Ovdje se okupio sav cvijet šaha!“

Na svečanom otvaranju turnira gradonačelnik Manhajma, gospodin Riter, nazvao je strane majstore „vjesnicima mira“ i izjavio:

„U naše vrijeme, kada se napetost i popuštanje u međunarodnim odnosima brzo smjenjuju, može se samo pozdraviti to što se zahvaljujući čestim međunarodnim kontaktima u različitim oblastima umjetnosti, nauke i sporta sve više širi mišljenje da narodi mnogo više teže miru nego što se to čini.“

Predsjednik Njemačkog šahovskog saveza, doktor Gebhardt, u svom govoru takođe je govorio o miru:

„Šah je duhovna borba koja podrazumijeva bezuslovni mir.“

Na kraju banketa doktor Taraš nazdravio je „svjetskom bratstvu šaha“. Među počasnim gostima bio je i svjetski prvak Emanuel Lasker.

A u vazduhu je već lebdio duh budućeg svjetskog rata...

Od velemajstora na glavnom turniru nisu igrali samo Lasker, Kapablanka i Rubinštajn. Kubanac, čija je konzularna služba u Peterburgu završena po okončanju tamošnjeg međunarodnog šahovskog turnira, u julu 1914. godine isplovio je iz francuske luke Šerbur za Južnu Ameriku i ostao zaglavljen u Argentini zbog izbijanja Prvog svjetskog rata. A Lasker i Rubinštajn pripremali su se za meč za svjetsko prvenstvo, koji je bio planiran za jesen.

Zato su u Manhajm stigle sve ostale zvijezde šahovskog svijeta — Zigbert Taraš, Frenk Maršal, Rudolf Špilman, Oldržih Duras, Milan Vidmar, Rihard Reti, Jakov Mizes, Đula Brejer...

Među učesnicima bilo je petnaest šahista iz Rusije (prisustvovao je i veliki broj gledalaca iz redova ruskih državljana).

Petorica od njih nastupila su u glavnom turniru — Aleksandar Aljehin, David Janovski, Jefim Bogoljubov, Aleksandar Fljamberg i Savijeli Tartakover.

U turniru „A“ igrali su Ilja Rabinovič, Fjodor Bogatirčuk i Aleksej Seleznjev, dok su u dva turnira „B“ nastupili Nikolaj Rudnjev, Petar Romanovski, Samuil Vajnštajn, Boris Maljutin i drugi šahisti iz Rusije.

Aljehin dugo nije potvrđivao svoje učešće na turniru u Manhajmu, iako je poziv dobio mnogo ranije. Stigao je tek 20. jula, doslovno dva sata prije početka takmičenja. Kada ga je Petar Romanovski upitao zašto je tako dugo držao turnirski komitet u neizvjesnosti, Aljehin je rekao da mu je bilo potrebno da utvrdi da li će na turniru učestvovati Kapablanka.

„Stvar je u tome“, objasnio je Aljehin, „da sam bio spreman da igram samo u slučaju Kapablankinog neigranja. Za nekoliko godina namjeravam da igram meč s njim za titulu svjetskog prvaka i zato je veoma važno stvoriti određeno javno mnjenje oko tog pitanja. Danas igram slabije od Kapablanke, i uz njegovo učešće on bi osvojio prvu nagradu, a da sada budem iza Kapablanke nikako nije u mom interesu.“

„Ali svjetski prvak je ipak Lasker, a ne Kapablanka“, prigovorio je Romanovski.

„Ali uskoro će to biti Kapablanka“, samouvjereno je odgovorio Aljehin.

Ponesen nedavnim uspjesima na međunarodnom turniru u Sankt Peterburgu, Aleksandar Aljehin igrao je sigurno i stalno se nalazio u grupi vodećih, iako je dva puta posrnuo — remi u drugom kolu sa Klugerom i poraz u šestom kolu od Janovskog.

Časopis „Deutsche Schachblätter“ pisao je o partiji Janovski–Aljehin:

„Dva ruska lava — stari i mladi — srela su se u Manhajmu po treći put. U Sheveningenu je mladalački polet morao da ustupi mjesto iskustvu. U Peterburgu je postojala samo prividna borba — razmjene i brz remi. U Manhajmu je bilo drugačije. Već prvi Aljehinov potez, kojim je izbjegao teorijske varijante, pokazao je da je mladi lav riješen da se revanšira za Sheveningen...“

Međutim, do revanša nije došlo: Janovski je ponovo pobijedio.

Ali već u devetom kolu Aljehin je izbio na čelo tabele. Poslije jedanaestog kola imao je 9,5 poena iz jedanaest partija. Njegovi pratioci, Vidmar i Špilman, imali su 8,5 odnosno 8 poena.

Dalje su slijedili, na četvrtom do šestog mjesta, Brejer, Maršal i Reti, na sedmom Janovski, a na osmom i devetom mjestu Bogoljubov i Taraš.

A 1. avgusta 1914. godine Njemačka je objavila rat Rusiji. Svi turniri u Manhajmu bili su prekinuti. Do kraja takmičenja u glavnom turniru ostalo je još šest kola.

Turnirski komitet kongresa u Manhajmu našao se u nedoumici — koga proglasiti pobjednikom? Taraš je predložio da se završetak turnira odloži za godinu dana(!). Na kraju je odlučeno da se nagrade raspodijele prema tadašnjem stanju na tabeli.

Prva nagrada u glavnom turniru majstora, u iznosu od 1100 njemačkih maraka, pripala je Aleksandru Aljehinu. Druga nagrada uručena je Vidmaru, a treća Špilmanu. Odgovarajuće nagrade dobili su i učesnici koji su zauzeli mjesta od četvrtog do devetog.

Na turniru A prva nagrada i titula majstora takođe su pripale predstavniku Rusije Ilji Rabinoviču (imao je 7,5 poena iz 10 partija).

U prvoj grupi turnira B prvo mjesto osvojio je Nijemac J. Brah sa 8 poena. Drugo do četvrto mjesto podijelili su P. Jordanski, P. Romanovski i F. Šubert — sa po 5 poena.

U drugoj grupi prvo mjesto zauzeo je devetnaestogodišnji Rus Nikolaj Rudnjev — sa 6,5 poena. Drugo mjesto pripalo je Dominiku — 6 poena, a treće Langeu — 5.

Prema propozicijama takmičenja, Brah i Rudnjev trebalo je da odigraju meč za titulu majstora. Međutim, zbog nastupanja ratnih događaja za to više nije bilo vremena, pa je titula majstora dodijeljena obojici.

Aleksandar Aljehin za vrijeme turnira u Manhajmu.

Turnir majstora u Manhajmu jedini je veliki turnir u istoriji šaha koji je ostao nezavršen.

Tabela majstorskog turnira u Manhajmu. Poslije 11 kola.

Ruski učesnici turnira, zabrinuti zbog nastale situacije, odlučili su da napuste Njemačku. Željeli su da otputuju u neutralnu Švajcarsku, ali to nisu uspjeli da učine iz Manhajma. Španski konzul im je savjetovao da se prebace u Baden-Baden, gdje se, navodno, okupljaju državljani Ruskog carstva koji su se zatekli u tom dijelu Njemačke (Veliko vojvodstvo Baden). Zatim bi, kako je rečeno, svi trebalo da budu upućeni u Švajcarsku.

Holandski list „De Telegraaf“ je 17. avgusta 1914. godine slikovito opisao nevolje ruskih šahista. Već u petak, 31. jula, počeli su problemi za poznatog šahistu i šahovskog novinara M. Z. Eljašova. On je, treba napomenuti, učestvovao na međunarodnim turnirima u Hanoveru (1902), Hamburgu (1910) i Breslauu (1912), a na Sve-ruskom turniru amatera 1909. godine podijelio je 4–6. mjesto.

Na kongresu u Manhajmu Eljašov je prisustvovao kao dopisnik ruskih novina. Tog 31. jula Eljašov je bio zadržan od strane vojne patrole dok se kupao u rijeci Rajni nedaleko od željezničkog mosta. Bio je osumnjičen za špijunažu i vojnici su ga odveli u stražarsku prostoriju. Tek nakon dva dana Eljašov je uspio da bude oslobođen.

Međutim, nesrećni čovjek jedva da je izašao na slobodu, kada je ponovo bio izložen prijetnji hapšenja. Vlasnik hotela je zahtijevao da Eljašov plati sobu unaprijed — do 15. avgusta. U toj situaciji ruskog novinara spasio je njegov holandski kolega, koji ga je odveo na željezničku stanicu i poslao u Konstanc (grad na obali Bodenskog jezera na granici sa Švajcarskom), snabdjevši ga kartama za četiri različite rute (u tom trenutku nije bilo jasno koja je od njih slobodna).

Sjutradan su Eljašova agenti njemačke državne bezbjednosti vratili nazad: učinilo im se sumnjivim što stranac presreće putnike i postavlja beskrajna pitanja, a pri tome kod sebe ima karte za četiri pravca.

Nijemci su Eljašova smatrali važnom ličnošću. Čak su vjerovali da je on ruski general koji uspješno glumi novinara (ove sumnje su se zasnivale na pronađenim Eljašovljevim šahovskim bilješkama, koje su pogrešno shvaćene kao „šifre“)...
Mladi i briljantni velemajstor Aljehin, koji se u Manhajmu nalazio sa svojim automobilom i francuskim šoferom, neko vrijeme je bio zamijenjen za Eljašovljevog ađutanta. Po drugoj verziji, Aljehin je bio zadržan zbog fotografije u uniformi svršenika Pravnog instituta (pa su ga uzeli za oficira), ali je navodno ubrzo, uz pomoć lažnog pasoša, prešao u Švajcarsku.

Tako je, podsjetimo, pisao holandski list. Međutim, učesnik manhajmskih događaja Boris Maljutin u svom pismu upućenom redakciji švajcarskog lista „Schweizerische Schachzeitung“ opovrgavao je te glasine:

„Kao svjedok događaja u Manhajmu želio bih da razjasnim nekoliko stvari. Pretpostavka da je gospodin Eljašov bio zamijenjen za generala čini mi se nevjerovatnom, ali nesporazum s Aljehinom zaista se dogodio i koštao ga je noći provedene u kasarni. Treba napomenuti da Aljehin nije imao automobil, kao i to da za odlazak u Švajcarsku nije koristio lažni pasoš. Budući da je od strane ljekarske komisije proglašen nesposobnim za vojnu službu, Aljehin je otputovao 14. septembra potpuno legalno.“

Aleksandar Aljehin je zaista (i to je kasnije potvrdio u svojim memoarima) proveo noć u vojnoj stražarnici u Manhajmu, a zatim i u vojnom zatvoru u Ludvigshafenu.

Opšta histerija i patriotsko ludilo koje je zahvatilo lokalno stanovništvo nimalo nisu doprinosili uspostavljanju reda. Prema sjećanjima Fedora Bogatirčuka, kada su ruski šahisti vozom prelazili iz Manhajma u Baden-Baden, kondukter se s njima okrutno našalio: rekao im je da treba da presjednu u Raštatu, a zatim je telefonom kontaktirao vojnog komandanta tog mjesta (mobilizacionog centra južnog dijela Njemačke) i prijavio mu sumnjivu grupu stranaca.

„Čim smo izašli iz vagona“, piše Fjodor Bogatirčuk, „okružila nas je gotovo četa vojnika u punoj borbenoj opremi i bili smo uhapšeni. U prostorijama stanice temeljno su nas pretresli, i na svoje veliko zadovoljstvo pronašli obrasce sa zapisima šahovskih partija, koje su revnosni lovci na špijune shvatili kao očigledne šifre za prenošenje špijunskih izvještaja. Bilo je kasno veče, i dok se ‘sud ne odluči’, odveli su nas u vojni zatvor — postrojili nas, naterali svakog da nosi svoj prtljag i u pratnji vojnog kordona krenuli smo dalje.“

Stanovništvo gradića, čuvši za „hvatanje špijuna“, izlilo se na ulicu kojom su nas vodili i na sve načine izražavalo svoje ogorčenje. Najratoborniji su tražili momentalnu odmazdu na licu mjesta, drugi su probijali kordon i svoje osjećaje izražavali pesnicama. Jadni Seleznjev jedva je vukao veliku korpu s toplim stvarima, koju mu je dala brižna majka, i to ne samo da je usporavalo naš hod, nego je i povećavalo broj primljenih udaraca. Dobio je i Aljehin, koji se izdvajao držanjem i visinom.

Nakon što su utvrdile ko su pred njima, vojne vlasti su, ipak, prebacile jedanaest ruskih šahista u građanski zatvor i nastavile svoju „istragu“. Svi lični predmeti, uključujući i džepne šahove zatvorenika, bili su im oduzeti. Aljehin je dijelio ćeliju sa Bogoljubovom, Rabinovičem i Vajnštajnom.

Kasnije će u svojim sjećanjima napisati:

„Boravak u zatvoru u Raštatu bio je kratak. Bio sam u ćeliji zajedno s Bogoljubovom, I. L. Rabinovičem i nekim Vajnštajnom, dotjeranim studentom-tehnologom, koji je na nepoznat način postao odgovorni rukovodilac ruskog šahovskog pokreta; opsjednut željom da se dodvori, u to vrijeme je bio revnosni šahovski ‘pas čuvar’ kod Krilenka (S. O. Vajnštajn je 1914. bio sekretar Sveruskog šahovskog saveza, a 1924. njegov predsjednik; kasnije urednik časopisa ‘Šah u SSSR-u’ od njegovog osnivanja – prim. aut.). Život u zatvoru bio je prilično jednoličan. Nije bilo ni knjiga, ni novina, ni, naravno, šahovske table. Bogoljubov i ja smo satima igrali šah naslijepo. Naše partije su prekinute kada sam na četiri dana bio stavljen u samicu zato što sam se tokom zajedničke šetnje (u obaveznom ‘gusjem stroju’) usudio jednom da se nasmijem...“

„I pored te kazne“, dalje piše Aljehin, „sada mi se čini da je atmosfera zatvora u Raštatu, sa jednim stražarom i njegovom kćerkom, koja je tri puta dnevno donosila hranu i rado razgovarala s nama, bila prijatna i gotovo idilična. Nema nikakvog poređenja s — nažalost — atmosferom u poznatoj višespratnici na Katarininskom trgu u Odesi.“

Napomena: 1919. godine Aljehin je bio uhapšen od strane odesečke Čeke i nekoliko dana proveo u njenom unutrašnjem zatvoru. F. Bogatirčuk, prema riječima Jakova Vilnera, koji je radio u Odeskom vojnom tribunalu, u svojim sjećanjima piše:

„Aljehin je bio suočen sa zadacima: kako preživjeti i kako ne izgubiti nadu da će postati svjetski šahovski prvak. Jedan njegov poštovalac, koji je cijenio njegov šahovski genije, uspio je da ga postavi na najpouzdanije mjesto — u komisiju za oduzimanje vrijednosti od buržoazije! Služba u toj komisiji zahtijevala je obavezno učlanjenje u Komunističku partiju, što je Aljehin i učinio...“

Međutim, po prijavi je Aljehin uhapšen i osuđen na smrt. Ipak, bukvalno nekoliko sati prije izvršenja presude Vilner je uspio da stupi u kontakt s predsjednikom Sovnarkoma Ukrajine H. Rakovskim, koji je izdao naređenje da se Aljehin pusti na slobodu. Po drugoj verziji, spasio ga je narodni komesar za poljoprivredu D. Manuiljski, uz čije je znanje Aljehin boravio u Odesi.

Desetak dana kasnije zatvorenici su pušteni iz građanskog zatvora u Raštatu. Konačno su uspjeli da stignu u Baden-Baden, gdje su stavljeni pod ograničeni policijski nadzor. Takav nadzor je ostavljao relativnu slobodu. Čak je bio organizovan i meč Bogoljubov – Rabinovič od sedam partija. Pobjedu je odnio Bogoljubov (+5, -0, =2). Nagradni fond od sto njemačkih maraka obezbijedio je Aljehin.

Dugo vremena sudbina ruskih šahista koji su se početkom rata zatekli u Njemačkoj bila je nepoznata. Tek u avgustu u časopisu „Šahovski vjesnik“ (br. 15 iz 1914. godine) pojavila se vijest:

„18. avgusta roditelji člana upravnog odbora Petrogradskog šahovskog društva Samuila Osipoviča Vajnštajna dobili su od njega iz Njemačke pismo, proslijeđeno preko španskog poslanika u Stokholmu. U pismu se navodi da su na dan objave rata svi Rusi odlučili da odmah odu u Švajcarsku, ali prije nego što su uspjeli da sprovedu svoju odluku, bili su uhapšeni. Kada su ubrzo potom pušteni, svi putevi ka neutralnim državama bili su zatvoreni... Po savjetu španskog konzula u Manhajmu uputili su se u Baden-Baden... međutim, na putu, u gradu Raštatu, ponovo su bili uhapšeni i proveli su 10 dana u zatvoru. Trenutno se 11 ruskih šahista: Aljehin, Bogoljubov, Bogatirčuk, Vajnštajn, Koppelman, Maljutin, Rabinovič, Romanovski, Saburov, Seleznjev i Fljamberg nalaze u Baden-Badenu...“

Na tome se ne završavaju nedaće ruskih šahista. Zanimljivo je da je za druge učesnike turnira u Manhajmu sve prošlo znatno manje dramatično. Frenk Maršal je, prema opisu holandskog novinara, čuvši za početak rata, odmah potražio sklonište u podrumu i, popivši tri čašice konjaka, smirio se. Zatim je brzo spakovao stvari i otišao.

Janovski, koji je ranije živio u Parizu, bio je pušten iz Njemačke nakon mjesec dana.

U svojoj knjizi „50 godina za šahovskom tablom“ Frenk Maršal se prisjeća:

„Tek što je turnir prešao polovinu, naglo je prekinut zbog početka Prvog svjetskog rata. Nevjerovatno je koliko je brzo grad doslovno bio preplavljen vojnicima. Pojavljivali su se svuda i iznenada — kao đavoli iz kutije. Francuski predstavnik Janovski i trojica Rusa — Aljehin, Fljamberg i Bogoljubov — bili su odmah uhapšeni. Njemački šahisti, uključujući Krugera, Karlsa i Iona, odmah su stupili u vojsku. Doktor Taraš ispratio je svoja dva sina na front. Ostalima je preporučeno da se što prije sklone.“

„Krenuo sam prema danskoj granici i stigao u Amsterdam, prolazeći usput kroz mnoga iskušenja. Obično sedmočasovno putovanje ovoga puta je trajalo 39 sati. Negdje na granici izgubio sam prtljag, u kojem su se nalazile sve moje stvari i nagrade osvojene u Sankt Peterburgu i drugim gradovima. Nakon nekoliko dana provedenih u Parizu i Londonu, dobio sam specijalnu dozvolu i vratio se kući. Pet dana kasnije, na moje veliko iznenađenje, moji koferi su stigli u Njujork potpuno neoštećeni.“

Duras, Taraš i Maršal bili su ogorčeni što je turnir prekinut, jer su se nadali da će u nastavku popraviti svoj plasman.

Ruski šahisti u Baden-Badenu bili su podvrgnuti vojno-medicinskoj komisiji, kako bi se utvrdilo ko od njih može biti potencijalno opasan za Njemačku i eventualno regrutovan u rusku vojsku. Srećom, samo trojica su proglašena nesposobnima za vojnu službu: 14. septembra 1914. pušten je Aljehin, a tri dana kasnije Saburov i Bogatirčuk.

Prije odlaska, Aljehin se srdačno oprostio od svojih nesrećnih drugova. A Alekseju Seleznjevu predao je svoje putne šahove:

„Evo, uzmi, Aleksej. Ne zna se koliko dana ćete još ovdje ostati. Neka barem imate ove šahove. Sjećaš li se kako smo u Moskvi — ti, ja i moj brat Aleksej — pomoću njih analizirali partije! Zatrebaće ti. A ja, mislim, već za nedjelju dana ću biti u domovini. I svratit ću i do tvojih, da prenesem pozdrav.“

„— Sačekaj, da napišem nekoliko riječi majci. Ona se vjerovatno brine.“

„Nisam mogao da vjerujem svojim očima kada sam vidio zaključak komisije, po kojem sam upućen ‘na liječenje’ u Švajcarsku“, piše F. Bogatirčuk. „Saburov je bio star i ne sasvim zdrav čovjek, ali ne mogu da shvatim zašto je oslobođen zdrav Aljehin. Ne mogu da nađem drugo objašnjenje osim da je ljekar koji je obavljao pregled bio poklonik Aljehinovog šahovskog genija. Moram reći da su među onima koji nisu pušteni bili Bogoljubov i Seleznjev, obojica u Rusiji oslobođeni vojne obaveze.“

Aljehin je odmah otputovao u Švajcarsku, a odatle u Đenovu. U toj italijanskoj luci tada je ostao veliki broj Rusa koji su se zatekli u Evropi na početku rata. U štampi se pojavio glas da „pobjednik turnira u Manhajmu namjerava da otplovi u Argentinu i tamo odigra meč s Kapablankom“.

U Đenovi je Aljehin odigrao mnogo partija s Bogatirčukom, koji je takođe oko mjesec dana proveo čekajući brod.

„Nije bilo dosadno: imao sam partnera, i to kakvog — Aljehina! Samo onaj ko je igrao sa tim genijalnim šahistom zna kakav je on bio mađioničar i čarobnjak na 64 polja šahovske table“, prisjećao se F. Bogatirčuk. „Figure u njegovim rukama pretvarale su se u živa bića, donoseći protivniku potpuno neočekivane preokrete. I to iznenađenja su padala kao grom iz vedra neba u svakoj fazi igre, čak i kada bi na tabli ostao samo mali broj figura. Đenovski boravak mi je, bez sumnje, dao više za moj šahovski razvoj nego kasnije partije s običnim protivnicima.“

Međutim, iz Đenove se nikako nije moglo otputovati. Turska, saveznik Njemačke, nije propuštala pomorski saobraćaj ka Crnom moru. Tada je Aljehin odlučio da se kući vrati obilaznim putem: plovio je preko Gibraltara do Londona, a odatle do Stokholma, gdje je čak uspio da održi simultanku na 24 table. Iz Švedske je mladi velemajstor prešao u Finsku, koja je tada bila u sastavu Ruskog carstva, a potom se bez poteškoća vratio u Petrograd. U novembru 1914. Aljehin je već igrao partije u Moskvi...

Značajno je da Aljehin nije zaboravio svoje saborce internirane u Njemačkoj. Održao je nekoliko simultanki, a sav prihod od njih bio je namijenjen fondu pomoći ruskim šahistima koji su ostali u Triberu.

Život u Tribergu

Dakle, neke ruske šahiste njemačke vlasti su pustile, dok su ostale internirale do kraja rata u mali banjski gradić Triberg, smješten u oblasti Švarcvalda. Bilo ih je sedmorica — Bogoljubov, Levenfish ,Vajnštajn, Maljutin, Rabinovič, Romanovsky, Seleznjev i Fljamberg.

Rusima je u Tribergu bilo dozvoljeno da žive o svom trošku. U početku su bili smješteni u jednom hotelu, a zatim su se postepeno razišli po privatnim stanovima, što se pokazalo mnogo jeftinijim (jer im nije ostalo baš mnogo sredstava). Živjeli su složno, često se sastajali i mnogo trenirali.

Na inicijativu lokalnog gradskog šahovskog kluba organizovan je niz turnira koji su ušli u istoriju kao „turniri ratnih zarobljenika“. Ukupno je održano osam takvih turnira. Na pet od njih prvo mjesto osvojio je Bogoljubov, a na još dva zauzeo drugo mjesto.

U Tribergu su se Bogoljubov i Seleznjev posebno sprijateljili. Gotovo vršnjaci (Seleznjev je rođen 1888, a Bogoljubov 1889. godine), često su razgovarali i zajedno provodili vrijeme u uslovima internacije: išli su u planine, zarađivali dodatno držeći časove i zaljubljivali se u njemačke djevojke.

I ostali ruski šahisti su se, takoreći, podijelili u grupe „po interesovanjima“. Neko se okrenuo religiji, neko se navikao na bavarsko pivo i nešto žešće, nekoga su privlačile karte i druge igre na sreću.

A šta je drugo i moglo da se radi u malom banjskom gradiću sa minimalnim brojem gostiju u ratnim uslovima? Četiri godine života bez mogućnosti odlaska, uz obavezno redovno javljanje vojnoj komandi, u uslovima nemaštine i poniženja...

Donekle su pomagali Međunarodni crveni krst i pojedine dobrotvorne organizacije. Materijalnu pomoć pružali su i rođaci interniraca — opet preko Crvenog krsta i preko neutralnih zemalja. Sami šahisti su u tuđini imali skromne prihode: obavljali su fizičke poslove kod vlasnika kuća u kojima su odsjedali, povremeno podučavali djecu, radili na manje odgovornim poslovima u opštini, pošti i komunalnim službama — tamo gdje su postojala upražnjena mjesta zbog mobilizacije lokalnih muškaraca u vojsku.

U avgustu 1917. godine Efim Bogoljubov i Seleznjev odigrali su meč od osam partija. Trajao je gotovo mjesec dana. Igrali su polako, uz prekidanje partija. Na kraju je Bogoljubov dobio tri partije, dvije izgubio, a još dvije završene su remijem.

Tek u septembru 1918. godine, kada je Njemačka priznala poraz u ratu, ruski internirci proglašeni su slobodnim. Dio njih odmah je napustio Triberg i otišao na razne strane: neko kući u Rusiju, neko u druge zemlje.

Bogoljubov i Seleznjev ostali su u Tribergu. Do tada se Efim Bogoljubov zaljubio u Fridu Kaltenbah, kćerku lokalnog učitelja, i odlučio da s njom poveže svoju sudbinu. Po njegovim riječima, „pao je u vječno zarobljeništvo“ iz kojeg više nije mogao da se izbavi. Bogoljubov je i dalje živio kao podstanar u kući porodice Kaltenbah, a 1920. godine on i Frida su se vjenčali u crkvi, a zatim i zvanično sklopili brak. Dobile su dvije kćerke, koje su nazvali Sonja i Tamara.

Godine 1953. Triberg je posjetio svjetski prvak Mihail Botvinik. Udovica Bogoljubova (Efim Dmitrijevič preminuo je u svojoj kući 18. juna 1952. godine) detaljno je pričala o svom pokojnom mužu i o Seleznjevu. Tada su se u kući još čuvali velika Bogoljubovljeva šahovska biblioteka (kasnije je prodata), njegove bilješke, lične stvari i memorijalne nagrade.

Bogoljubov je postao profesionalni šahista. Osim igranja šaha, nije znao ništa drugo da radi. Nagrade sa turnira bile su njegov jedini izvor egzistencije i materijalne pomoći.

Seleznjev je takođe odlučio da ostane u Tribergu. Iz novina je znao kakvi se događaji odvijaju u domovini, ko je tamo došao na vlast, pa je bio zbunjen. A onda su stigle i vijesti iz Moskve: boljševici su eksproprisali roditeljsku kuću, konfiskovali svu imovinu i uhapsili njegovog oca. Mnogi poznanici bili su represirani: protjerani iz Moskve, strijeljani ili zatvoreni.

Ipak, zapadne novine ponekad su objavljivale i razne izmišljotine o navodnom „strašnom boljševičkom teroru“: hiljade vješala na ulicama Moskve i Petrograda, leševe strijeljanih, mučenja u ČEKA-i i opštu pljačku.

Naravno, Seleznjev se plašio da se vrati kući, a osim toga veoma se vezao za Bogoljubova i porodicu Kaltenbah. Zato je Aleksej odlučio da sa odlaskom još sačeka.

Dobivši slobodu, bivši internirci iz Rusije mogli su nesmetano da putuju po Njemačkoj. U isto vrijeme u Rusiji je punom snagom bjesnio građanski rat, a otuda su stizale kontradiktorne glasine: navodno će boljševički režim svakog časa pasti; vojsku bijelog pokreta pomažu trupe Antante; revolucionarni događaji zahvataju i susjedne zemlje; proletarijat raznih država podržava boljševike.

I sama Evropa još je bila u poslijeratnom šoku. Mnoga industrijska preduzeća nisu radila, mali preduzetnici bili su upropašteni. Nezaposlenost i inflacija zahvatile su brojne zemlje.

Šahovski život tokom svjetskog rata gotovo je zamro. Istina, 1916. godine organizovan je meč između Emanuela Laskera i Siegberta Tarrascha. Od šest partija svjetski prvak dobio je pet, dok je jedna završena remijem.

Emanuel Lasker živio je u oskudici. Inflacija izazvana ratom progutala je svu njegovu ušteđevinu (a nekada su postojale i četiri hiljade rubalja za pobjedu na međunarodnom turniru u Petrogradu 1914. godine, kao i nagrade za pobjede u mečevima za svjetsko prvenstvo od 1907. do 1910). Kupovna moć njemačke marke naglo je padala. Već je i hiljadu maraka vrijedjelo manje od prijeratnog pfeniga. Pisac Erich Maria Remarque slikovito je opisao to vrijeme u svom romanu Crni obelisk. Cijene u Njemačkoj mijenjale su se praktično svakodnevno, a ponekad i dva puta dnevno.

Veliki šahista živio je gotovo gladan, bavio se filozofijom i radio na knjizi. Svjetski rat ostavio je dubok trag u razmišljanju Emanuela Laskera. Shvatio je da zakoni borbe koje je sam ustanovio ne mogu djelovati izvan društvenih uslova, i to ga je nakratko udaljilo od filozofskih pitanja. Zajedno sa starijim bratom Bertoldom počeo je da piše odavno zamišljenu dramu u stihovima, koja je kasnije postavljena u jednom berlinskom pozorištu.

Život u Tribergu

Bogoljubov je postao profesionalni šahista. Osim igranja šaha, nije znao ništa drugo da radi. Nagrade sa turnira bile su njegov jedini izvor egzistencije i materijalne pomoći.

Naravno, Seleznjev se plašio da se vrati kući, a osim toga veoma se vezao za Bogoljubova i porodicu Kaltenbah. Zato je Aleksej odlučio da sa odlaskom još sačeka.

I sama Evropa još je bila u poslijeratnom šoku. Mnoga industrijska preduzeća nisu radila, mali preduzetnici bili su upropašteni. Nezaposlenost i inflacija zahvatile su brojne zemlje.

Zanimljiva epizoda, koja oslikava promjene u Laskerovoj svijesti, dogodila se krajem 1917. godine tokom njegovog gostovanja u Budimpešti. Kada je jedan od gledalaca uzviknuo da „danas šahovski narod pozdravlja svog kralja“, svjetski prvak je, sa dotad neviđenom hrabrošću za vrijeme kajzerske Njemačke, odgovorio da nema namjeru da bude kralj, jer je nastupilo vrijeme krize kraljevstava.

„Ruska revolucija potresla je same temelje duha vremena, i ono što je počelo u Rusiji promijeniće ekonomsko, duhovno i moralno lice svijeta do te mjere da je to sada nemoguće čak i naslutiti.“

U jesen 1918. godine uspjelo se organizovati u Berlinu meč-turnir četvorice korifeja šaha: za pobjedu su se, dvokružno, borili Emanuel Lasker, Akiba Rubinstein, Siegbert Tarrasch i Carl Schlechter. Bez poraza su čitavu turnirsku distancu prošli Lasker i Rubinštajn, ali je svjetski prvak uspio da za pola poena pretekne rivala.

Godine 1919. u Berlinu su održana dva manja turnira na kojima su učestvovali Efim Bogoljubov, Seleznev, Spielmann i Richard Réti. Bogoljubov je na jednom zauzeo drugo mjesto, a na drugom postao pobjednik. I Seleznjev je uspješno nastupio na tim četvoročlanim turnirima i jednom osvojio drugo mjesto. Male, ali ipak novčane nagrade, došle su baš u pravi čas.

Njemački majstor T. Šuster u svojoj knjizi Die grossen Schachmeister der zwanziger Jahre („Veliki šahovski majstori dvadesetih godina“), objavljenoj 1976. godine u Štutgartu, posebno je istakao te četvoročlane turnire.

U februaru i aprilu 1920. godine u Berlinskom šahovskom društvu održan je turnir uz učešće niza poznatih majstora. U časopisu „Deutsche Schachzeitung“ za 1920. godinu navedena je tabela rezultata tog turnira.

Za pobjedu na ovom turniru Aleksej Seleznjev dobio je nagradu. Drugi je bio 25-godišnji Friedrich Sämisch, koji je iste godine postao nacionalni majstor. Kasnije je uspješno nastupao na brojnim međunarodnim turnirima, učestvovao je 1925. godine na Prvom moskovskom međunarodnom turniru, igrao na Trećoj svjetskoj šahovskoj olimpijadi i postao međunarodni velemajstor odmah po ustanovljenju te titule.

Berlinsko šahovsko društvo nalazilo se na adresi Kantštrase 8. Tokom Drugog svjetskog rata zgrada u kojoj se od 1913. do 1943. godine nalazila turnirska sala Berlinskog šahovskog društva bila je srušena.

Zgrada Berlinskog šahovskog društva

Krajem 1919. godine švedski mecena, poznati šahovski organizator i pokrovitelj šahista Ludvig Collijn organizovao je dva ugledna turnira u Stokholmu. Pozvao je velemajstore Akibu Rubinsteina i Rudolfa Spielmanna, kao i mlade talente Efima Bogoljubova i Richarda Rétija.

Istina, prvi turnir održan je bez Rubinštajna, koji je iz nekog razloga imao problema sa pasošem. Sa velikom prednošću pobijedio je Bogoljubov.

Sljedeći turnir, održan u decembru, završio se pobjedom Špilmana. Dalji poredak bio je sljedeći:
2. Rubinštajn;
3. Bogoljubov;
4. Reti.

Šahisti su bili lični gosti mecene i u potpunosti su osjetili njegovu dobrotu, gostoprimstvo i velikodušnost.

Krajem 1919. godine, takođe u Stokholmu, održan je veliki hendikep-turnir na kojem je, po originalnom sistemu braće Koljin, umjesto davanja prednosti jači igrač morao istovremeno da igra protiv nekoliko slabijih protivnika. Na primjer, poznati međunarodni majstori igrali su istovremeno protiv dvojice švedskih nacionalnih majstora ili protiv četvorice stokholmskih igrača prve kategorije; švedski majstor igrao je istovremeno protiv dvojice prvokategornika ili četvorice šahista druge kategorije.

Učesnici turnira u Geteborgu. Sjede (slijeva nadesno): Efim Bogoljubov, Akiba Rubinstein, Siegbert Tarrasch, Jacques Mieses, A. O. Anderson, Geza Maróczy, Aron Nimzowitsch; stoje — Bora Kostić, F. Meler, Richard Réti, Savielly Tartakower, Alexey Seleznjev, Gyula Breyer, Rudolf Spielmann.

Uglavnom, za pobjedu su svi morali ozbiljno da se potrude. Prvo mjesto na turniru osvojio je Bogoljubov. Drugi je bio Rubinštajn.

Efimu Bogoljubovu toliko se dopala Švedska da je tamo proveo čitavu godinu. U avgustu 1920. godine, zahvaljujući naporima švedskih mecena Ludvig Collijn i Rudolfa Hercoga, uspjelo je da se u Geteborgu održi prvi poslijeratni međunarodni turnir (tačnije, dva turnira — A i B). Favoriti su, naravno, bili Rubinštajn i Bogoljubov.

Ali na tok turnirske borbe neočekivano je uticala Bogoljubovljeva bolest. Dugo je bio vodeći, ali je zatim pretrpio tri poraza zaredom i morao da se zadovolji tek trećom nagradom. Pobjednik je bio Richard Réti, koji je briljantno odigrao završnicu turnira. Drugo mjesto zauzeo je Rubinštajn. Alexey Seleznjev, koji je takođe učestvovao na turniru A, završio je u donjem dijelu tabele.

U novembru 1920. godine Bogoljubov je u Švedskoj odigrao meč sa Aron Nimzowitsch i ostvario važnu pobjedu: +3, -1, =0.

Seleznjev, naravno, nije imao reputaciju tako jakog igrača kao Bogoljubov i zato nije dobijao pozive na velika takmičenja. Bio je prinuđen da učestvuje na manje značajnim turnirima. Godine 1921. Seleznjev je pobijedio u mini-meču njemačkog velemajstora Richarda Teichmanna, poznatog predstavnika pozicione šahovske škole (+1, -0, =1).

Kao što je ranije pomenuto, 1920. godine Efim Bogoljubov vjenčao se sa Fridom Kaltenbah. U početku su mladenci živjeli u kući roditelja nevjeste (uostalom, Bogoljubov je tamo živio već nekoliko godina). Zatim je pametna i proračunata Frida odlučila da im kupi sopstvenu kuću. Dio potrebnog novca dali su roditelji, a ostatak je svojim šahovskim radom zaradio velemajstor Bogoljubov. Na primjer, za pobjedu na međunarodnom turniru u Piešťany u aprilu 1922. godine, gdje je Bogoljubov nadmašio Aleksandra Aljehina, dobio je veliku nagradu u čvrstoj valuti.

„Haus Bogoljubow“ („Dom Bogoljubova“), kako su ga godinama nazivali u Tribergu, predstavljao je trospratnu kamenu vilu. Na prvom spratu nalazio se pansion za banjske goste — izvor skromnog, ali stalnog prihoda. Drugi sprat zauzimala je porodica (Frida sa djecom i dadilja), dok je na trećem Efimu Dmitrijeviču bio uređen kabinet i spavaća soba.

Uvijek rado viđen gost u kući Efim Bogoljubov bio je njegov prijatelj Alexey Seleznjev. Vremenom je zauzeo jednu od soba u pansionu i povremeno je davao svoj skroman doprinos izdržavanju kuće.

Natjerao je da ga poštuju

... U januaru 1919. godine u Berliner Schachzeitung pojavila se kratka vijest: ruski velemajstori (tada je to još bila nezvanična titula, kojom se slobodno mogao počastiti ugledan i poznat šahista) Efim Bogoljubov i Aleksey Seleznjev napustili su internaciju u Tribergu i sada žive u Berlinu. Ali da li je ta „internacija” zaista bila tako loša za obojicu? Bogoljubov je u Tribergu pronašao životnu saputnicu, a što se tiče Seleznjeva — ko može garantovati da mu tokom ruskih previranja ne bi zaprijetio mač revolucije kao „klasno stranom elementu”? A da su se prijatelji vratili u Rusiju 1914. godine, da li bi uopšte imali priliku da narednih godina usavršavaju svoje šahovsko umijeće? Ovako su i Bogoljubov, i Seleznjev, i drugi ruski šahisti koji su učestvovali na nedovršenom kongresu u Mannheimu i potom bili internirani u Tribergu, igrali na sedam turnira ruskih zarobljenih šahista. I dok je Seleznjev na prvom takvom turniru (održanom u Baden-Baden, dok je preostalih šest održano u Tribergu) podijelio 4–5. mjesto, na drugom je bio peti, potom je osvajao treća mjesta, a na četvrtom turniru ruskih zarobljenih šahista (1915) zauzeo čak drugo mjesto. Ne, „specijalno naselje” u Tribergu veoma je povoljno uticalo na šahovski razvoj Seleznjeva!

... U aprilskom broju časopisa Shakhmatny Vestnik za 1916. godinu objavljena je zanimljiva „Tabela sa pregledom stvarnih međunarodnih i nacionalnih šahovskih majstora i kandidata za zvanje šahovskog majstora”, koju je pripremio Pavel Saburov. Spisak otvaraju „ruski stvarni međunarodni majstori”: Ossip Bernstein, Dawid Janowski, Alexander Alekhine, Aron Nimzowitsch, Semyon Alapin, Fyodor Duz-Khotimirsky, Eugene Znosko-Borovsky, Lovcki, Rabinovič, Levicki, Jafe. Bogoljubov je — kao i Smorodski i fon Frejman — u toj tabeli svrstan među „stvarne nacionalne majstore”. A gdje je Aleksej Seleznjev? On se nalazi na velikom „Spisku istaknutih ruskih, poljskih i finskih ljubitelja šaha”, ali urednička fusnota uz taj spisak kaže: „Čini nam se da uspjesi V. Blumenfelda, V. I. Nenarokova i A. S. Seleznjeva prije dozvoljavaju da ih ubrojimo među stvarne nacionalne majstore ili makar među kandidate za titulu majstora; naročito zato što je (što, doduše, poštovani autor u trenutku pisanja nije mogao znati) A. S. Seleznjev u posljednje vrijeme odigrao neriješen meč sa maestrom Henry Farni.”

Ko je bio taj maestro, poslije uzbudljivog meča (+2−2=2) sa kojim je All-Russian Chess Society priznalo Aleksey Seleznjev titulu ruskog majstora? Hans Fahrni rođen je 1874. godine u Prague, ali je bio švajcarski državljanin. Još kao veoma mlad (1892) postao je prvak te male evropske zemlje, a početkom XX vijeka pobijedio je na nekoliko međunarodnih turnira srednjeg ranga. Ipak, čini se da je bio uspješniji u mečevima, pa je tako „skinuo skalp” Georg Salwe (1900, +3−1=1) i Curt von Bardeleben (1912, +3−0=1).

Farni je dugo živio u Minhenu i bio pobjednik turnira u Sanremo 1911. godine. Autor je djela „Die Aljechin-Verteidigung” (1922) i „Završnice u šahu” (rusko izdanje, Leningrad, 1926).

Naravno, dvojica poznatih kompozitora šahovskih studija imali su o čemu da razgovaraju. Obojica su se sa dosta uspjeha bavila sastavljanjem originalnih završnica i imali veliki broj objavljenih radova.

Sljedeći protivnik Seleznjeva u meču bio je Efim Bogoljubov. U dvoboju od osam partija (igranom u Triberg), Seleznjev je pružio dostojan otpor — 3,5:4,5 (+2−3=3)... Taj meč pokazao je koliko je Seleznjev napredovao, jer je Bogoljubov tada već predstavljao izuzetno moćnu silu.

Godine 1919. Seleznjev je odigrao 27 partija protiv Bogoljubova, Richarda Rétija, Rudolfa Spielmanna i najjačih njemačkih majstora — i kakav je bio rezultat? Seleznjev je dobio 9 partija, a 18 remizirao. Nijedan poraz! („Deutsche Schachzeitung”, br. 12, 1919).

Postavlja se pitanje: gdje su tada živjeli Seleznjev i Bogoljubov, dok su igrali na berlinskim turnirima i držali simultanke za berlinske ljubitelje šaha po tamošnjim kafeima?

Okrenimo se zanimljivoj knjizi njemačkog književnog istoričara Thomas Urban „Nabokov in Berlin” (rusko izdanje iz 2005). U poglavlju „Tragovima Vladimir Nabokova” Urban piše: „Tokom petnaest godina života u Berlinu, Vladimir Nabokov nikada nije imao sopstveni stan. Najprije je živio kod roditelja, zatim u pansionima ili iznajmljivao sobe kod stanodavaca. Zato se njegovo ime ne nalazi ni u jednom adresaru tog vremena.” Malo je vjerovatno da se u tim adresarima nalaze i imena Bogoljubova i Seleznjeva, koji su, po svemu sudeći, takođe živjeli u iznajmljenim stanovima.

V.V.Nabokov

„Poslije povratka iz Francuske”, piše dalje Thomas Urban, „Nabokovi su u prvo vrijeme, tokom ljeta, živjeli u okolini Berlina, uglavnom na obali jezera Cistenzе kod Vusterhauzena. U to vrijeme Vladimir Nabokov radio je na svom romanu The Defense. Oboje su dobro poznavali taj dio Schöneberga, jer su već živjeli tamo 1925–26. godine. U The Gift Nabokov opisuje osjećanja svog junaka Fjodora kada se nastanjuje u kući u već poznatoj berlinskoj četvrti.

Kasnije je Nabokov napisao: ‘Moja žena i ja, tada još bez djeteta, iznajmili smo dnevnu i spavaću sobu u Luitpoldštrase u Zapadnom Berlinu, u ogromnom i tmurnom stanu jednonogog generala fon Bardelebena, starijeg gospodina koji se isključivo bavio sastavljanjem svog porodičnog stabla; njegovo visoko čelo nečim je podsjećalo na Nabokova, a zaista je bio u srodstvu sa slavnim šahistom Bardelebenom, koji je stradao na isti način kao i moj Lužin.’

Može se pretpostaviti da su nekoliko godina prije Nabokovih u „ogromnom i tmurnom stanu jednonogog generala fon Bardelebena” živjeli kao podstanari Efim Bogoljubov i Aleksey Seleznjev, što je sa svojim rođakom sasvim mogao ugovoriti maestro Curt von Bardeleben, koji je u to vrijeme već bio doajen njemačkog šaha.

Bio je sedam godina stariji od Emanuela Laskera (rođen 1861), više puta zauzimao visoka mjesta na turnirima Njemačkog šahovskog saveza i učestvovao u čuvenom turniru u Hastingsu 1895. godine, gdje je pobijedio mladi Amerikanac i zvijezda u usponu Harry Pillsbury, dok je Bardeleben podijelio 7–8. mjesto sa Richard Teichmannom, pritom savladavši Laskera, koji je završio treći. (Na istom velikom turniru u Hastingsu Bardeleben je izgubio od Wilhelm Steinitza u svojoj čuvenoj partiji u kojoj prvi svjetski prvak efektnim manevrom, korak po korak, probija topa po sedmom redu — od e7 do h7.)

Inače, iste 1895. godine Curt von Bardeleben je dobio meč protiv Richarda Teichmanna rezultatom 6:4 (+3−1=6). Međutim, kasnije, 1909. i 1910. godine, Teichmann (vršnjak Emanuel Laskera, rođen 1868) dvaput je pobijedio Bardelebena u mečevima: 4:2 i 7:3.

Godine 1919. u Berlinu Bardeleben je izgubio meč od Efim Bogoljubova: −3+0=3, a naredne godine istim rezultatom i od Aleksey Seleznjeva. Priznati maestro je već bio na zalasku i, izgleda, psihički nije bio u potpunosti stabilan (1924. je izvršio samoubistvo skokom kroz prozor)...

U istoj 1920. godini Aleksey Seleznjev je ubjedljivo pobijedio u mečevima još dvojicu njemačkih majstora — Theodora Tannera (+3=3) i Schoriesa (+3=3). Odlično je nastupio i na prvenstvu Berlin Chess Society (osnovanog još u prvoj polovini XIX vijeka od strane Ludwiga Bledowa; turnirska sala nalazila se u Kantštrase 8, a kako navodi njemački istoričar šaha Frank Hoppe, ta zgrada — sjedište Berlinskoga šahovskog društva — uništena je tokom Drugog svjetskog rata): osvojio je 1. mjesto sa 8 poena iz 10 partija.

Pri tome je za pola poena nadmašio (i dobio direktan meč) drugoplasiranog Friedricha Sämischa, budućeg međunarodnog velemajstora, koji će dvije godine kasnije uvjerljivo savladati Richard Rétia u meču 5,5:2,5.

Seleznjeva su proglasili šampionom Berlina, i to je uopšte bilo srećno razdoblje za njega — nešto ranije, takođe u Berlinu, osvojio je 2. mjesto na veoma jakom meč-turniru (1. Bogoljubov — 5 iz 6, 2. Seleznjev — 3, 3–4. Réti i Spielmann — po 2 poena).

... Jednom je Seleznjev davao simultanku u kafeu „Kerkau” na Alexanderplatzu, i tada se tamo pojavio i oduševljeno dočekani Emanuel Lasker lično! Nekoliko godina ranije, u julu 1914, upravo tu u „Kerkauu” Lasker je odigrao meč od 10 partija u brzom tempu (5 sekundi po potezu) sa José Raúl Capablancaom, izgubivši 3,5:6,5...

Nakon završetka simultanke, Seleznjev i Lasker su zajedno izašli iz kafea. Usput je Lasker saopštio odličnu vijest — postignut je dogovor sa Bernhardom Kaganom, koji će u svom privatnom izdavaštvu objaviti mali zbornik studija Seleznjeva sa Laskerovim komentarima. Zatim je Lasker predložio da odu kod njega odmah, kako bi ponovo pregledali koje studije treba uvrstiti u zbirku.

... U kući van grada Emanuel Laskera (oko sat vožnje od Berlina), Aleksey Seleznjev je bio prvi put. Seoska idila: čist vazduh, vrt... Ljubazna Marta, supruga „kralja”, servirala je sto. Dok je ispijao čudesnu kafu, Seleznjev je primijetio promjenu u Laskerovom raspoloženju: dok je pušio svoju neizostavnu cigaru, odjednom je postao tmuran, nekako se „ugasio”, i Seleznjevu se učinilo da domaćin najmanje ima volje da sada govori o njegovim, Seleznjevljevim studijama, ili uopšte o šahu.

Odjednom se prisjetio kako ga je nekoliko godina ranije, u Tribergu, iznenadila bilješka u „Shakhmatny Vestnik” (časopis je tada iz Stockholma u Triberg poslao Aljehin, preko Englunda ili Kolina), u kojoj je Semyon Alapin bio ogorčen na šovinistička predavanja Emanuel Laskera po njemačkim gradovima, u kojima je, kako je pisao Alapin, Lasker sa šahovsko-strategijskih pozicija tumačio tekuće ratne operacije (taj broj časopisa, čini se, bio je iz 1916. godine).

Lasker i Seleznjev nisu bili toliko bliski prijatelji da bi Emanuel Lasker započeo razgovor o temi koja ga je sve više opterećivala. Da, tokom rata stajao je na pozicijama nacionalnog patriotizma, i to je bio njegov svjestan izbor, izraz želje većine njemačkih Jevreja da se integrišu u njemačku naciju. Ali u oktobru 1916. prusko vojno ministarstvo sprovelo je u vojsci „jevrejski popis” — kao protivmjeru antisemitskoj propagandi koja je tvrdila da Jevreji izbjegavaju vojnu službu. Ta akcija pruskih vojnih vlasti postigla je suprotan efekat: potkopala je krhko nacionalno jedinstvo i pokazala njemačkim Jevrejima da je nacionalna integracija zapravo nedostižna.

Iz teških posljedica rata nacionalističke snage su pokušale izvući korist, a takvi umni ljudi kao što je Lasker to nisu mogli ne naslutiti (iako, gledano unaprijed, ni nakon dolaska Adolfa Hitlera na vlast još neko vrijeme nije odlučio da emigrira, hranio je iluzije i napustio domovinu tek 1934. godine)...

Emanuel Lasker je u predgovoru knjige napisao:

„Majstor Aleksey Seleznjev nije samo praktični igrač izuzetne snage, sposoban da, ne izgubivši nijednu partiju, osvoji drugo mjesto u borbi protiv Efima Bogoljubova, Richarda Rétija i Rudolfa Spielmanna na berlinskom turniru u februaru 1919. godine — njegov značaj kao kompozitora nije ništa manje zapažen. Za nas je čast i priznanje da njemački šahovski svijet upoznamo s njegovim studijama.

U njima dominira samosvojan duh, potkrijepljen strogom samokritičnošću, koji se ne smiruje dok se ideja koja je nastala ne dovede do najizraženijeg i najsavršenijeg završetka. Kod njega nema svakodnevnih, banalnih zamisli. Sredstva koja koristi da prikaže ideju uvijek su uzeta iz stvarnosti. Velika ljubav prema svom umjetničkom radu stalno vlada stvaraocem, tako da ne izbjegava nikakav ozbiljan napor koji smatra korisnim ili neophodnim. A osjećaj za ukus, koji vlada njegovim djelima, uvijek je prirodan i istančan.

Tako je tokom dužeg vremena nastalo ovo malo obimom, ali vrijedno djelo, čijem izdavanju mi je autor ukazao povjerenje.

Nadam se da će njemački šahovski svijet dostojno ocijeniti i odati priznanje talentu našeg gosta. U skladu s ratnim vremenom, izdanje je skromno i bez ukrasa. Ukras ove knjige je njena unutrašnja vrijednost.”

Tadašnji svjetski prvak Emanuel Lasker bio je i sam autor nekoliko studija visokog nivoa. Nakon što se 1902. godine preselio u USA, osnovao je tamo časopis „Lasker's Chess Magazine” („Laskerov šahovski časopis”), čiji je cilj bio da podstakne interesovanje za šahovsku kompoziciju. Upravo je Laskerova ljubav prema šahovskoj kompoziciji dovela do njegovog prijateljstva sa Aleksey Seleznjevom.

Ali „studijske ekstaze” kod Seleznjeva nikada nisu dugo trajale, a uz to su ga sve više obuzimale ambicije da se afirmiše na evropskoj sceni i kao praktični igrač. Tim prije što nije smatrao da je slabiji od mnogih koji su se istakli u poslijeratnom šahovskom svijetu.

Ipak, na velikom turniru u Gothenburgu (avgust 1920) doživio je pravi neuspjeh: posljednje mjesto sa 4 poena, čak 5,5 poena manje od pobjednika Richard Rétija, iza kojeg su se plasirali Akiba Rubinstein sa 9 i Efim Bogoljubov sa 8 poena, pri čemu je Seleznjev izgubio partije od sve trojice.

Izgubljeno sjećanje

...Jednog oblačnog oktobarskog dana 2005. godine jedan od autora ove knjige posjetio je Triberg. Sipila je sitna, dosadna kiša. Ali, uprkos ružnom vremenu, hoteli, mjestašca i privatni pansioni bili su puni gostiju. Veličanstven planinski vazduh i zadivljujući prizori Švarcvalda privlačili su turiste u svako doba godine.

Od željezničke stanice lokalnim autobusom stižem do centra gradića.

— Kako da pronađem kuću Bogoljubova? — pitam na njemačkom prolaznike koje srećem. Neki zbunjeno sliježu ramenima. Drugi nesigurno gledaju oko sebe i savjetuju mi da se obratim gradskom magistratu. Ali onda jedan niski momak s naočarima samouvjereno pokazuje negdje u stranu: tamo, kaže, iza ovih zgrada.

Ulicom Hauptstrasse prolazim pored hotela „Viktorija“, gradske vijećnice, policijske uprave i banke, uzbrdo, bliže planinama. Ovdje glavna ulica Tribergа skreće udesno. Tu se nalaze prodavnica suvenira, čuveni muzej satova poznat širom Njemačke, kao i Heimat Museum (lokalni zavičajni muzej).

Odavde počinje i ulica Wallfahrtstrasse, koja vodi daleko u planine. Zastajem ispred kuće broj 19. Pored nje se ne može proći ravnodušno, jer je na fasadi ogromnim crvenkasto-smeđim slovima ispisano HAUS BOGOLJUBOW („Kuća Bogoljubova“).

Natpis, izveden starinskim slovima, izblijedio je. I sama kuća, u poređenju sa okolnim zgradama koje se naslanjaju na nju, izgleda stara i zapuštena. Mreža sitnih pukotina presijeca grubo okrečene sivkaste zidove. Paučina je obavila sporedna vrata kroz koja su, očigledno, nekada ulazili stanari pansiona. Sićušna baštica sa uvelom travom i izgužvanim biljkama očigledno vapi za njegom...

Na fasadi zgrade nalazi se mnoštvo kuka nepoznate namjene. Možda su na njih kačili prozorske kapke, a možda su tu nekada visile table s natpisima. Na vratima glavnog ulaza nalazi se prorez za poštu i stare mesingane pločice sa imenima: „E. Bogoljubow“ i „W. Stockberger“. Desno od vrata su dugmad zvona. Ali na moje uporne pozive niko se ne odaziva.

Stojim i čekam. Sa obje strane vrata nacrtane su šahovske figure: kralj, kraljica, top, lovac, konj i pješak.

Negdje u dubini kuće upalilo se svjetlo, ali se odmah zatim ugasilo. Kasnije će komšije ispričati da su se svi stanari kuće odavno razišli kud koji, a da je ostala samo vremešna kćerka velemajstora, koja ni sa kim ne razgovara, nikuda ne izlazi i nikoga ne prima. Naravno, neko je povremeno obilazi, ali u ovom trenutku staratelj nije prisutan.

Prošlo je više od pola vijeka od smrti J. D. Bogoljubova. Ovdje, u Tribergu, sahranjen je njegov pepeo. Ali zar je moguće da je ovaj izvanredni šahista, čovjek složene sudbine, prepušten zaboravu?

Pored kuće, uz put, postavljen je pano na drvenim nogarama. Na njemu je naslikan portret, a natpis kaže da je ovdje živio šahovski velemajstor J. Bogoljubov.

Rijetki prolaznici ravnodušno prolaze pored kuće i panoa. Mnogi mještani znaju da postoji takva kuća i ko je u njoj živio. Ali kada treba nešto detaljnije da ispričaju o Bogoljubovu, nailaze na teškoće. I gotovo da više nema staraca koji se sjećaju tog čovjeka.

A da je upravo ovdje, u Tribergu, u Bogoljubovljevoj kući mnogo godina živio Aleksej Seleznjev, nažalost, nije mogao da se prisjeti niko. Čak ni u šahovskom klubu...

...Veličanstveno se uzdižu živopisne planine Švarcvalda. Možda je upravo ovim stazama često šetao Aleksej Seleznjev. Odlazio je daleko, sve do čuvenog vodopada Wasserfall, najvišeg u Njemačkoj. Zavirivao je u kućice lokalnih pastira, pokrivene crvenim crijepom, pio divno mlijeko alpskih krava, divio se jelenima na planinskim padinama.

Ili je možda u samom gradu, lagano šetao ulicama Altstrasse ili Gartenstrasse, igrao šah na verandama kuća, sjedio s prijateljima uz kriglu piva u Bergkafeu...

Turnir za turnirom

Bogoljubov je neprestano bio na putovanjima: trebalo je igrati i igrati kako bi prehranio porodicu. Godina 1921 — druga nagrada u Tribergu (među učesnicima je bio i Aljehin, koji je, naravno, postao pobjednik), tamo isto drugo–treće mjesto u manjem meč-turniru, učešće (bez nagrade) na turniru u Budimpešti. Godina 1922 — briljantan uspjeh u Pještjanima, peta nagrada u Londonu, učešće na turniru u Hastingsu, drugo–četvrto mjesto u Margateu. Godina 1923 — prvo–treće mjesto zajedno sa Aljehinom i Marocijem u Karlsbadu, učešće na turniru u Moravskoj Ostravi. Godina 1924 — veliki međunarodni turnir u Njujorku. Na posljednjem Bogoljubov nije nastupio naročito uspješno, ali je ipak zaradio oko trista dolara.

Dakle, u julu 1923. godine Šahovski savez Čehoslovačke organizovao je u gradu Moravska Ostrava (danas Ostrava) međunarodni turnir, povodom otvaranja industrijske izložbe. Bio je značajan već po tome što je prvi put poslije meča za prvenstvo svijeta sa Kapablankom (1921) na takmičenju nastupio Emanuel Lasker. Zanimljivo je i to što su se susreli predstavnici dva različita pravca — klasici Taraš i Rubinštajn, te glasnogovornici takozvanog hipermodernističkog pravca — Reti i Tartakover. Obe strane su više puta istupale u štampi sa tekstovima u kojima su objašnjavale svoje poglede na igru, na ulogu i značaj pješačkog centra, uticaj figura i razvoj snaga u otvaranju.

Lasker se nije upuštao u polemike. Uvijek je više volio da sve dokazuje praktičnom igrom za tablom. Iskusni velemajstor odigrao je turnir sa velikim poletom i uvjerljivo osvojio prvo mjesto, ne pretrpjevši nijedan poraz. Pedesetogodišnji korifej igrao je kao u mladim danima — smjelo, oštro i maštovito.

Turnir u Moravskoj Ostravi značajan je i po tome što je na njemu Aleksej Seleznjev postigao, vjerovatno, svoj najveći uspjeh u cijeloj šahovskoj karijeri. Turnir je okupio izvanredan sastav: Lasker, Reti, Grinfeld, Tartakover, Bogoljubov, Eve, Taraš i Seleznjev. U suštini, bilo je to velemajstorsko takmičenje, a Seleznjev je tamo dospio dobrim dijelom zahvaljujući podršci svog prijatelja Jefima Bogoljubova.

Iza Alekseja Seleznjeva ostali su takvi šahovski asovi kao što su Bogoljubov, Rubinštajn, Taraš, Špilman, Tartakover i Euve. Ruski maestro igrao je lako, sa velikim poletom, u svom omiljenom pozicionom stilu.

Samo su Bogoljubov i Grinfeld uspjeli da natjeraju Seleznjeva na neprijatno „predajem se“, dok Lasker, Reti, Taraš i Rubinštajn nisu uspjeli da savladaju tvrdoglavog majstora.

Jefim Bogoljubov igrao je neujednačeno. Novine su isticale krajnju nepažnju Bogoljubova u partijama protiv očigledno slabijih protivnika, čime su objašnjavani njegovi porazi od Gromadke i Pokornog.

Učesnici turnira u Moravskoj Ostravi. Sjede (slijeva nadesno): Tic (organizator turnira), Bogoljubov, Lasker, Taraš, G. Volf, Reti, Grinfeld, Eve. Stoje: Seleznjev, Gromadka, Valter, Pokorni i trojica organizatora.

Na turniru su bile ustanovljene nagrade: 4000, 3000, 2000, 1500, 1200, 800 i 500 čeških kruna. Pored toga, bile su predviđene i četiri nagrade za najljepše partije. Lasker je, osim nagrade, dobio još i 10 hiljada kruna za učešće na turniru.

Savijeli Tartakover, briljantni šahovski novinar i književnik, ovako je opisivao jedno obično veče poslije kola u Ostravi:

„Poslije pravednih napora majstori se okupljaju u kafeu ‘Rojal’. Špilman se udubio u čitanje novina i, poput pravog bankara, prije svega se interesuje za kurs valuta. Holandski novinar Šelfhut razgovara sa velemajstorom Laskerom, koji istovremeno piše članak za ‘Telegraf’. Eve je takođe zauzet pisanjem opširnih članaka za amsterdamske novine, dok njegov prijatelj Reti već gubi strpljenje, jer želi što prije da ode u bar. Bogoljubov i Tartakover po strani, sa promjenljivim uspjehom, vode ‘blic’ borbe uz kontrolu vremena usporenu dvostruko. Za susjednim stolom dr Taraš i Volf analiziraju posljednju teorijsku novinu Grinfelda.“

U februaru 1924. godine na italijanskom ljetovalištu Merano održan je međunarodni turnir uz učešće 14 velemajstora i majstora. Aleksej Seleznjev je, poslije uspjeha u Moravskoj Ostravi, bio rado viđen gost na evropskim takmičenjima i zato je sa zadovoljstvom prihvatio poziv. Jefim Bogoljubov nije mogao da mu pravi društvo, jer se pripremao za učešće na velikom međunarodnom turniru u Njujorku, zakazanom za mart iste godine.

Uprava lječilišta uložila je znatna sredstva kako bi turnir privukao pažnju čitavog šahovskog svijeta, a popularnost Merana porasla i, samim tim, povećao se priliv turista i gostiju na odmoru. Ne treba kriti da je nedavni rat ne samo donio razaranje i inflaciju, već je i odbio mnoge od želje da posjećuju ljetovališta. Gubitke su trpjela odmarališta Italije, Francuske i Švajcarske.

Turnir u Meranu ušao je u istoriju šahovskih takmičenja po tome što je upravo ovdje prvi put isprobana nova metoda odbrane u daminom gambitu. Ova varijanta, koja je dobila naziv meranska, kasnije je postala veoma popularna. Pojavila se u partiji Grinfeld — Rubinštajn. U budućnosti su vrijedan doprinos razvoju teorije ove varijante dali V. Sozin, M. Botvinik, V. Smislov, M. Eve, M. Talj, B. Larsen, A. Jusupov, Lj. Ljubojević i drugi poznati šahisti.

Dio II

Ponovo u Moskvi

Umjesto Rusije — SSSR

Povratak

Godina 1924. bila je značajna za razvoj šaha u SSSR-u. U avgustu je u Moskvi održan Treći svesavezni šahovski kongres. On je zvanično učvrstio monopol nad šahom Svesavezne šahovske sekcije, kojom je rukovodio Nikolaj Krilenko. Više od stotinu delegata, okupljenih u prostorijama nekadašnjeg Lovačkog kluba u ulici Vozdviženka, prisustvovalo je gašenju Sveruskog šahovskog saveza, na čijem su čelu bili S. Vajnštajn, I. Golubev i P. Romanovski.

Kako je u pozdravnom pismu kongresu istakao N. V. Krilenko (nije mogao lično da prisustvuje kongresu), trebalo je „usijanim gvožđem iskorijeniti“ kastinski duh patentiranih šahovskih takmičenja, sitničavu i svadljivu psihologiju, sitno trgovanje honorarima, špekulisanje sopstvenim imenom i talentom, podmetanja i zavist. Šah, kao oruđe proleterske kulture, morao je da „uđe u samu srž života“ i da od „čiste umjetnosti“ postane sredstvo kulturnog uzdizanja radničkih masa.

Krilenko je izabran za počasnog predsjednika kongresa, a počasni članovi prezidijuma postali su Rikov, Trocki i Semaško, koji takođe nijesu prisustvovali. Kongres je uvodnim govorom otvorio jedan od najbližih Krilenkovih saradnika, damaš Vasili Russo. Referat o principima rada nove šahovske organizacije („Šah nije umjetnost radi umjetnosti, već jedan od elemenata podizanja kulturnog nivoa“) podnio je sindikalni aktivista i šahovski kompozitor Semjon Levman.

Dana 22. avgusta 1924. održani su sastanci učesnika turnira koji su organizovani u okviru kongresa. U glavnom turniru — prvenstvu SSSR-a — pravo nastupa dobilo je 18 najboljih šahista. Žrijebom su mjesta raspoređena ovako:

V. I. Nenarokov (Moskva)
S. K. Rozentalj (Minsk)
P. A. Romanovski (Lenjingrad)
G. Ja. Levenfiš (Lenjingrad)
S. Ja. Viljner (Odesa)
N. D. Grigorjev (Moskva)
V. I. Sozin (Lenjingrad)
A. A. Smorodski (Tbilisi)
F. P. Bogatirčuk (Kijev)
I. L. Rabinovič (Lenjingrad)
J. D. Bogoljubov (Triberg, Njemačka)
B. M. Berlinski (Moskva)
A. S. Sergejev (Moskva)
S. N. Frejman (Turkestan)
A. F. Iljin-Ženevski (Lenjingrad)
A. I. Rabinovič (Moskva)
A. S. Seleznjev (Triberg, Njemačka)
F. I. Duz-Hotimirski (Moskva)

Pored prvenstva održavana su još dva gradska turnira, kao i radnički i vojni turniri. Partije u svim turnirima počele su 23. avgusta.

Kao što vidimo, među učesnicima prvenstva bili su Bogoljubov i Seleznjev. Treba odati priznanje N. Krilenku kao organizatoru: uspio je (preko posrednika) da nagovori ruske „Njemce“ da dođu u Moskvu, garantujući im bezbjednost i normalan život. I Bogoljubov i Seleznjev su, naravno, veoma željeli da se vrate u otadžbinu.

Evo šta u svojim memoarima piše F. P. Bogatirčuk:

„U Moskvu sam stigao radi učešća na Trećem svesaveznom prvenstvu već kao ‘kapitalista’ (napomenimo da je Bogatirčuk po osnovnoj profesiji radio u Kijevu kao rendgenolog i posjedovao sopstvenu laboratoriju — prim. aut.). Tri godine NEP-a već su jasno pokazale svoj povoljan uticaj na spoljašnji izgled prijestonice. Iako robe nije bilo mnogo, a njen kvalitet je ostavljao mnogo da se poželi, ipak se nalazila na policama prodavnica i mogla se kupiti bez bonova.

Na raskrsnicama velikih ulica pojavili su se policajci koji su regulisali saobraćaj. Ljudi su počeli mnogo urednije da se oblače, a moglo se vidjeti čak i elegantno odjevenih osoba. Ukratko, život je počinjao da se vraća u normalu. Na turniru su učestvovali majstori J. D. Bogoljubov i A. S. Seleznjev, koji su doputovali iz Njemačke. Bogoljubov još nije bio primio njemačko državljanstvo, očigledno želeći da vidi šta i kako stoje stvari. Obojica novopridošlih bili su besprijekorno odjeveni, što je odmah upadalo u oči u poređenju s našom sirotinjskom odjećom. Posebno se izdvajao Bogoljubov.

Sjećao sam ga se još iz Kijeva, gdje je učio u bogosloviji i bio veoma skroman i stidljiv. Jedino u čemu je bio krajnje samouvjeren bilo je uvjerenje da će se sigurno probiti među vodeće šahiste svijeta. To samohvalisanje tada nije baš bilo u skladu s njegovim spoljnim izgledom, pa smo ga pomalo zadirkivali. Sada više nije bilo mjesta šali. Posjedovao je sposobnost Slovena za strane jezike i, živeći u Njemačkoj, već je govorio njemački kao pravi Nijemac.

U to vrijeme hoteli su bili preskupi za Šahovsku sekciju, pa su nas smjestili po privatnim stanovima. Bogoljubov, Seleznjev i ja živjeli smo kod inženjera Ju. G., velikog stručnjaka u nekoj oblasti koja mu je donosila znatan prihod. On i njegova supruga bili su izuzetno gostoljubivi, sa pravim moskovsko-trgovačkim širokogrudim stilom. Revolucija nije iskorijenila to gostoprimstvo: supružnici su nas primili onako kako u inostranstvu primaju prinčeve kraljevske krvi.

Pronicljivi i radoznali Bogoljubov odmah je shvatio prilike u zemlji. Incident sa mnom otvorio mu je oči za mnoge stvari.“

Dogodilo se sljedeće. Moja žena je sanjala o krznenoj goržeti, pa sam odlučio da je kupim u Moskvi. Kako je prodavnica krzna bilo malo, a cijene u njima astronomske, odlučio sam, prema tada već ustaljenoj praksi, da kupim od privatnog lica. Nekoliko dana kasnije, pročitavši u novinama oglas o prodaji stvari koja mi je bila potrebna, uputio sam se na navedenu adresu.

Stan je bio veliki, sa mnogo stanara. A osobi koja mi je bila potrebna trebalo je zvoniti određen broj puta. Zvonim. Vrata otvara neki mladić i, ne rekavši ni riječ, poziva me da uđem u sobu koja se nalazila naspram ulaznih vrata. Ulazim, ali ne razumijem gdje sam dospio. Soba, vjerovatno nekadašnji salon, bila je puna ljudi. Mnogo djece.

Odmah sam shvatio da sam upao u zasjedu GPU-a. Tražili su nekog čovjeka koji je trebalo da dođe kod jednog od stanara. Mnoštvo djece objašnjavalo se time što je u stanu živio učitelj muzike, poznati dječji pedagog. Ujutro su djeca došla kod njega na čas, zadržali su ih, a za njima su ubrzo stigli zabrinuti roditelji, pa su svi zajedno bili primorani da čekaju pojavu nepoznatog prestupnika.

Bio sam prinuđen da čekam i ja, iako prodavac goržete nije imao nikakve veze sa traženim licem. Kod vrata je sjedio nekakav stražar iz GPU-a, čije je kameno lice sasvim jasno pokazivalo da ne prihvata ni žalbe ni pitanja.

Čuveno rusko gostoprimstvo i ovdje je ublažilo sate čekanja. Odnekud su se pojavili kafa i ukusna peciva, pa smo umirili glad. Soba se stalno punila novim posjetiocima, ali onaj koga su čekali tako se nije pojavio.

Moje razočaranje i ogorčenje dodatno su porasli kada se ispostavilo da je goržeta koja se prodavala bila ispod svake kritike, jer je, po svemu sudeći, bila napravljena od krzna neke domaće životinje.

Ali sve na svijetu prolazi. Prošlo je i naše besmisleno gubljenje vremena. Oko četiri sata pojavila se neka uprava, i nakon temeljitog ispitivanja i razjašnjavanja naših namjera dozvoljeno nam je da se vratimo kući.

Zakasnio sam na početak partije 20 minuta, i moj sat je već radio punom brzinom. Nije potrebno objašnjavati šahisti da bi mi, da se nisam pojavio u roku od dva sata, bio upisan poraz. Ali bio sam bijesan zbog onoga što se dogodilo i igrao sam toliko „zvjerski“ dobro da sam partiju dobio.

Uveče, u prijateljskom razgovoru sa domaćinima, ispostavilo se da GPU često primjenjuje metod zasjeda po stanovima i da se to smatra veoma efikasnim načinom hvatanja „neprijatelja naroda“. A šta je sa građanskim pravima zadržanih, potpuno nedužnih ljudi, uključujući i maloljetnike? Čitaoci, nemojte se smijati! Interesovanje za kršenje tih prava nikome od vlasti nije ni padalo na pamet.

Naš Bogoljubčenko (kako su ga često zvali zbog ukrajinskog porijekla) samo se počešao po potiljku i vjerovatno pomislio: „Kod nas u Njemačkoj za takve policijske mjere nikad nisam čuo!“ Ali sve što je ovdje opisano o djelovanju GPU-a bile su tek „cvjetići“, „bobice“ su tek dolazile.

Iste večeri, za utjehu, Aleksej Sergejevič Seleznjev uljepšao nam je sluh svojom divnom muzikom. Sin bogatih moskovskih trgovaca, dobio je odlično obrazovanje, govorio je sve evropske jezike i bio vrhunski pijanista. Po svom blagom karakteru ovaj neoženjeni čovjek, koji je ostao samac do smrti, veoma je podsjećao na kneza Miškina iz Dostojevskog „Idiota“, pri čemu je, kao i knez Miškin, bio veoma inteligentan čovjek. Šahisti širom svijeta poznaju Seleznjeva po studijama, od kojih su neke zadivljujuće genijalne.

Prvenstvo SSSR-a je proteklo u znaku očigledne nadmoći Jefima Bogoljubova. Osjećalo se da mu je boravak na Zapadu očigledno koristio. Mogao je godinama mirno da trenira i igra u prestižnim turnirima, nije oskudijevao niti gladovao, susretao se s najboljim šahistima svijeta, dok su u Rusiji prošli događaji ratova i revolucija, strašnih potresa i lišavanja, te dugog i teškog oporavka.

A najjačim šahistom zemlje tada se smatrao Petar Romanovski. Nezadovoljan svojim nastupom na turniru, izazvao je Bogoljubova na meč „za titulu prvaka SSSR-a“. Ishod je bio više nego ubjedljiv: Bogoljubov je pobijedio rezultatom 7,5 : 4,5.

Sam novi prvak zemlje skromno i ozbiljno je ocjenjivao svoju igru:

„Težim produbljivanju, usavršavanju igre u cjelini. Tokom čitave partije nastojim da u svaki potez unesem što više sadržaja, da ga povežem sa što većim brojem ciljeva koji logično proizlaze iz date pozicije, i, pošto se svakim potezom uzimaju u obzir što je moguće skrivenije osobine svake pozicije, čitava igra postaje intenzivnija.“

Seleznjev je na prvenstvu SSSR-a nastupio, može se reći, ispod svojih mogućnosti. Ipak, za njim je i dalje stajao trag slave kao četvrtoplasiranog na jakom turniru u Moravskoj Ostravi (1923) i petoplasiranog u Meranu (1924). Niz partija odigrao je na slabijem nivou, iako je, naravno, imao i nekoliko sjajnih pobjeda.

Meč za titulu prvaka SSSR-a 1924. godine

Aleksej Sergejevič Seleznjev se postepeno, kao da iznova, prilagođavao Moskvi. Od rodbine mu je ovdje ostao mlađi brat Dmitrij, koji je radio na željeznici. Roditelji su napustili prijestonicu još tokom godina građanskog rata. Naravno, bilo je i starih poznanika — iz ranijeg, predratnog života, iz moskovskog šahovskog kruga.

Ubrzo se pokazalo da, osim šaha, Seleznjeva ništa ne interesuje. Nije mogao i nije želio da radi ni kao pravnik, ni kao nastavnik, ni kao državni službenik. Dugotrajna odvojenost od ruskih realnosti, teško prihvatanje novih zakonskih normi, morala i društvenih odnosa — sve se to odražavalo.

Šta onda da radi? Rukovodstvo Svesavezne šahovske sekcije pri VSFK odlučilo je da pomogne maestru. Zaposlili su ga kao šahovskog instruktora. Najprije je Seleznjev vodio šahovske časove u Domu štampe. Poznati sovjetski pisac i novinar, laureat Državne nagrade SSSR-a V. A. Safronov, prisjećao se da se 1924. godine, kada je upisao Više književne kurseve, prijavio i u šahovski kružok Doma štampe, gdje je časove vodio maestro A. Seleznjev.

Iskusni učitelj je zadivljivao svojim znanjem i inteligencijom. Svoj govor je često ispreplitao dosjetkama i šalama. Na primjer, nikada nije izgovarao riječ „mat“, već je nježno govorio: „carev matores“, kao „carevski mat“.

Kao instruktor Svesavezne šahovske sekcije, Seleznjev je često i mnogo putovao po zemlji držeći predavanja i simultanke.

Moj ujak je bio „razloženac“ (“propagandista zadužen za psihološko djelovanje”)

Na unutrašnjoj korici 17. broja „Šahovskog listka“ za 1924. godinu, pod naslovom „III Svesavezni šahovski kongres u Moskvi. Susret stranih gostiju“, nalazi se fotografija tek pristiglih iz Tribergа Efim Bogoljubov i Aleksej Seleznjev, okruženih poznatim ličnostima ruske i sovjetske šahovske scene.

Krajnje lijevo nalazi se Ivan Golubjev, jedan od najjačih peterburških, odnosno lenjingradskih prvokategornika. Iza njegovih leđa proviruje Samuel Vajnštajn, rukovodilac Ruskog šahovskog saveza (koji je na III kongresu ušao u sastav Svesavezne šahovske sekcije). Treći slijeva je Vladimir Nenarokov, jedan od najjačih sovjetskih majstora, kao i Ilja Rabinovič, koji se nalazi u centru.

Efim Bogoljubov je peti slijeva, pored upečatljivog Alekseja Seleznjev, a takođe sa cigaretom u ruci stoji Vladimir Nejštadt — potpuni imenjak jednog od autora ove knjige i njegov rođeni ujak po majci. Obojica — i Aleksej Sergejevič i Vladimir Iljič — bili su poliglote i govorili su mnoge strane jezike (ujak ne samo evropske već i istočne). Nejštadt je rođen u Moskvi 1898. godine i bio je deset godina mlađi od Seleznjeva.

U popisima fonda Nejštadta (člana Saveza pisaca SSSR-a od 1934. godine) u Ruskom državnom arhivu književnosti i umjetnosti nalazi se više od 20 pripovijesti, drama i scenarija, pjesme, poeme, više od 140 članaka, autobiografskih tekstova, uključujući i „Sjećanja na susret sa Aleksandrom Aljehinom“, iz kojih proizlazi da se on, očigledno, upoznao sa Aleksejem Seleznjevim još u prerevolucionarnoj Moskvi:

„Počeo sam da igram šah dok je Mihail Čigorin još bio živ. Naravno, tada nisam razumio njegov značaj; dugo nisam čak ni znao ko se krije iza tajanstvenih slova ‘M. I. Č.’ koja su stajala ispod naslova šahovskih rubrika časopisa ‘Niva’ i koja su bila moja prva šahovska radost i muka. Tek poslije Čigorinove smrti jedan očev poznanik, stanovnik Lublina, saznavši da sam ‘šahista’, otkrio mi je tajnu tih slova, pričajući o Čigorinu, sa kojim je igrao na njegovoj posljednjoj simultanci u Lublinu i čijoj je sahrani prisustvovao.

Ime Čigorina, doživljeno kroz živo kazivanje, duboko se urezalo u moju svijest. Ali kada sam odrastao i počeo više da se udubljujem u igru, u šahovskim krugovima na sve strane se, prije svega, pominjalo ime Emanuel Lasker — neshvatljivog, iritantnog, od jednih veličanog, od drugih osporavanog, ali tada nepobjedivog Laskera.“

SUSRET SA STRANIM GOSTIMA

Učesnici III Svesaveznog šahovskog kongresa (slijeva nadesno): Ivan Golubjev, Samuil Vajnštajn, Vladimir Nenarokov, Ilja Rabinovič, Efim Bogoljubov, Aleksej Seleznjev, Vladimir Nejštadt.

Zatim je zasijala zvijezda Hoze Raúl Kapablanka, o kome su najviše počeli da govore upravo oni koji nisu voljeli Emanuel Lasker. Godine 1913. ime Kubanca postalo je kod nas toliko popularno da je, kada je časopis „Sinij žurnal“ raspisao pomalo naivan konkurs za sastavljanje rečenice sa najvećim brojem slova „a“, prvu nagradu dobio autor tada veoma karakteristične rečenice: „Kapablanka je najtalentovanija, najstrastvenija šahovska priroda…“ Dalje se više ne sjećam.

Da, tih godina šahisti su još vjerovali u šahovski temperament kubanskog velemajstora — nažalost, nije dugo potrajao kod budućeg hladnokrvnog pobjednika Laskera. Obojicu sam vidio u Moskvi 1914. godine — i Laskera i Kapablanku. Gledao sam ih tada sa zadrhtalim srcem, jer su to bili bogovi. Sjećam se svog utiska i reakcije svih gledalaca u velikoj sali Lovačkog kluba kada je u partiji protiv Ossipa Bernsteina (22. januara 1914. po starom kalendaru) Kapablanka zapanjio sve efektivnom žrtvom dame — 26… Db6-b2!! To je bila munja. Da, munja. Munja, ali ne i čudo. Čudo na šahovskoj tabli pokazao mi je Aleksandar Aljehin. Možda me je upravo zato zauvijek osvojio.“

Dogodilo se to ovako. U novembru 1914. godine rukovodstvo moskovskog šahovskog kluba predložilo je tek oslobođenom iz njemačkog zarobljeništva Aleksandar Aljehin da održi dobrotvornu simultanku u trgovačkoj školi Plesterera na Arbatskom trgu (Lovački klub u Vozdviženki tada je bio pretvoren u vojnu bolnicu).

Gimnazijalac Volođa Nejštadt saznao je za Aljehinovu simultanku svega nedjelju dana ranije.

„Kada sam došao da se prijavim, sekretar kluba, preljubazni Dmitrij Nikolajevič Pavlov, samo je slegnuo ramenima.

— Nema više mjesta, dragi moj — rekao je. — Biće dobro ako uspijemo da uguramo trideset tabli, a već se prijavilo 33 ljudi, dok sam petnaestoricu već morao da odbijem.“

Ali, vidjevši moje očajanje, ohrabrujuće je dodao:

— Znate šta, dođite na dan simultanke sat vremena ranije. Možda neko odustane, predomisli se, ili vas nekako uguram, samo nemojte nikome pričati.

Naravno, došao sam pun sat prije početka simultanke i, na moju veliku sreću, neko je zaista povukao svoju prijavu, pa me je Dmitrij Nikolajevič, uzevši od mene srebrnu rublju (onaj ko bi pobijedio simultanistu dobijao je svoju rublju nazad), upisao na spisak učesnika. Odahnuo sam s olakšanjem i počeo da pomažem organizatorima da rasporede stolove i table po njima. U međuvremenu su stigli Aleksej Aljehin i Simeon, koje sam već dobro poznavao…

Postavio sam svoju tablu (mnogi su donosili sopstvene šahove na simultanke, jer klupskih možda ne bi bilo dovoljno), a pored mene, s desne strane, smjestio se mladić, gotovo dječak, meni nepoznat, ali kojeg su stariji članovi kluba prijateljski tapšali po ramenu.

Najzad su svi sjeli. Aljehina još nije bilo. Simultanka je trebalo da počne u dva sata, a do početka je ostalo još dvadesetak minuta. U sali je vladala žamor. Analizirane su razne varijante. Neko je pričao kako Aljehin vodi simultanke. Raspravljalo se ko igra najbrže na simultankama — Hoze Raúl Kapablanka, Emanuel Lasker ili Aleksandar Aljehin.

Došlo se do neočekivanog zaključka da je najbrži tempo imao… Ossip Bernstein, koji je zaista briljantno vodio simultanke. Njemu je pripadao rekord ne samo po brzini, već i po broju tabli: 1903. ili 1904. godine u Berlinu je igrao protiv 80 šahista i ostvario rezultat +71 −5 =4, a simultanka je trajala svega pet sati!

Žamor razgovora postajao je sve glasniji, neko je već igrao „blic“, glasno lupkajući figurama — i odjednom je nastala tišina. Ušao je Aleksandar Aljehin. Istog trenutka tišinu je zamijenio prasak aplauza.

Aljehin je tada već bio miljenik Moskve i, iako se 1910. godine preselio u Peterburg radi nastavka školovanja, Moskovljani su ga i dalje smatrali svojim. Aljehin se pomalo zbunjeno naklonio i promuklim glasom rekao:

— Čini mi se da nisam zakasnio? Izvinite, malo sam bolestan, zato sam i promukao, a i glava me boli, ali igraću, naravno. Hajde da počnemo.

I već poslije minut-dva počeo je munjevitom brzinom da pomjera figure po tablama. Tačnije, nije ih pomjerao, već ih je nekako bacao, ali su se one zadivljujuće precizno lijepile za pravo polje. Odmah sam primijetio kako se njegova ruka, sa polusavijenim prstima, grabljivo obrušava na figuru. U cijelom njegovom držanju bilo je nečeg jastrebovskog.

Ponekad bi, zamislivši se na nekoliko sekundi, držao ruku u vazduhu, spremnu za potez, pri čemu je figure pomjerao čas desnom, čas lijevom rukom, naročito kada bi slijedila serija poteza.

Ali vidjelo se da nije zdrav i da samo velikim naporom volje savladava bolest. Povremeno bi se mršteći prinosio rukom sljepoočnici ili trljao čelo. Nakon nekog vremena na okrugli sto, koji je stajao na sredini sale, donijeli su bokal za kafu sa upaljenom alkoholnom lampom, pa bi Aljehin, prekidajući igru, prilazio stolu, sjeo na pola minuta i otpijao nekoliko gutljaja crne kafe.

Kolače i peciva pripremljene za njega nije ni dirao, ali bi ponekad odlomio komadić čokolade, stavio ga u usta, skočio i ponovo počeo da obilazi table. Vrijeme je takođe neumoljivo prolazilo.

Na mnogim tablama rezultati su već bili odlučeni. Više puta začula se neprijatna riječ „predajem se“, a dva-tri puta Aljehin je skinuo svog kralja sa table — tako je on predavao partiju...

A ja sam se, oslobodivši se početne ukočenosti misli i nervoznog drhtanja koje me je u početku obuzimalo, sa zadovoljstvom udubljivao u svoju partiju i spremao se da pobijedim — imao sam figuru više za dva pješaka i perspektivnu poziciju.

— Dobijate? — šapnuo mi je susjed s desne strane.

— Čini mi se — skromno sam odgovorio. — A vi?

— Kakvo pitanje!.. Ja ga već imam.

Petnaestogodišnji mladić držao se neobično samouvjereno i pomjerao svoje figure — čigorinovskog stila, kako se i sada sjećam — uz nehajno podizanje obrva, kao da je želio da kaže protivniku: „Našao si čime da me iznenadiš!“

Njegova partija zaista je bila potpuno dobijena i, kada se Aleksandar Aljehin malo udaljio, rekao je:

— Ja bih na njegovom mjestu odavno predao. Čemu se nada? Previđanju? Neće ga biti, maestro.

A na mojoj tabli se u tom trenutku pojavila sljedeća pozicija:

Aljehin — Nejštadt

Bijeli: kralj h2, skakač d4, pješaci d5, e5, f6, h3.
Crni: kralj g6, lovac d7, skakač f8, pješaci a6, f7.

Na potezu je bijeli.

Posljednji potez crnog bio je Nh7-f8. Aljehin je, ne razmišljajući ni sekunde, odigrao e5-e6. Nisam odmah odgovorio. Prešao je do mog susjeda. Uslijedila je kratka serija poteza i Aljehin je, raširivši ruke, skinuo svog kralja sa table i odjurio dalje. On je bukvalno jurio. Tempo igre se još više ubrzao. Ostalo je pet-šest partija.

— Kako ćete igrati? — upitao me je susjed, pogledavši moju tablu.

— Uzeću pješaka pješakom, on će uzeti pješakom, a ja ću uzeti skakačem.

— A ako udari skakača? Lovac vam je na pogrešnoj boji u odnosu na ugaono polje.

— Ali njegov kralj ne stiže...

I baš u tom trenutku Aljehin, koji se malo zadržao kod kafe, pojavio se kod moje table. Iz nekog razloga sam se zbunio, ali želeći da održim tempo, munjevito sam uzeo pješaka... skakačem.

Aljehin me je nekako čudno pogledao i uzeo skakača pješakom.

Na djelić sekunde sam se dvoumio čime da uzmem — lovcem ili pješakom. Neku veliku razliku nisam vidio. Mehanički sam spustio ruku na lovca i odmah je povukao nazad.

— Slobodno promijenite potez ako želite. Nemam ništa protiv — rekao je Aljehin veoma blago.

Pocrvenio sam i, naravno, uzeo pješaka lovcem.

— Šteta! — rekao je nekako Aljehin i, ne razmišljajući, skinuo svog kralja sa table.

Od 33 partije Aljehin je izgubio, čini mi se, četiri ili pet i odigrao tri ili četiri remija. Začuo se aplauz, ali Aljehin je odmahnuo rukom:

— Ne treba aplaudirati meni, već mojim protivnicima. Danas su me potpuno „ogolili“.

Treba, međutim, reći da je među njegovim protivnicima bila gotovo čitava prva kategorija Moskve. Novac dobijen od simultanke Aleksandar Aljehin poklonio je ranjenim vojnicima. Rukovodioci kluba zahvalili su mu na tome...

Sjevši na stolicu, Aljehin je počeo da analizira jednu od partija odigranih na simultanci, u kojoj je spasio, činilo se, beznadežnu završnicu (velemajstor je imao topa, a protivnik topa i dva pješaka, od kojih je jedan bio nadomak promocije). Tada sam se, ohrabrivši se, iznenada obratio:

— Maestro, kada sam uzeo pješaka na e6 lovcem, rekli ste: „Šteta“...

Nisam ni završio rečenicu, a Aljehin je uzviknuo:

— Ah, da, to je veoma zanimljivo, gospodo, pogledajte!

I brzo je postavio figure na tablu.

— Jasno je da bijeli treba da izgubi — nastavio je Aljehin. — Nisam predavao nadajući se: možda će poslije e5-e6 crni uzeti pješakom. Ali crni je uzeo skakačem, ja sam uzeo skakača pješakom — nadajući se da možda sada crni neće uzeti pješaka pješakom f, kako bi dobili tempo za dalje napredovanje... Ali... Zašto niste uzeli pješakom na e6? — obratio se meni.

— U suštini sam i namjeravao da uzmem pješakom, ali sam se onda predomislio — (o razgovoru sa susjedom sam prećutao). — I uzimanje pješakom takođe dobija.

— Vi tako mislite — ironično je rekao Aljehin. — Hajde, sjednite.

Sjeo sam. Oko nas se okupila gomila ljudi. Uši su mi gorjele od neprijatnosti.

— Dakle, vi uzimate pješakom. A ja uzimam vašeg pješaka skakačem — rekao je Aljehin. — Naravno, vi ćete uzeti skakača. Ja ću odigrati Kg3. Kakav put do pobjede ste vidjeli?

— Vrlo jednostavno. Ionako nećete stići pješaka — rekao sam i odigrao a5.

— Nastavite — rekao je Aljehin i pomjerio bijelog kralja na f4.

Ja sam pomjerio pješaka na a4, Aljehin kralja na e5.

Tada sam, naravno, vidio da ako dozvolim bijelima da uzmu lovca na e6, njihov „f“ pješak će nesmetano proći do dame istovremeno kada i crni „a“ pješak — i biće remi.

Pomjerio sam lovca na f7, još ništa ne sluteći. Aljehin je elegantnim pokretom pomjerio svog kralja na d4.

— Kao što vidite, kralj ulazi u kvadrat pješaka, i sada je remi — rekao je.

I zaista: remi.

Bijeli kralj stiže do pješaka „a“, može ga stići, ali ga ne može uzeti jer će pješak doći na polje a2 pod zaštitu lovca f7, ali kralj ipak uspijeva da uđe u ugao, a lovac je kod crnih druge boje...

Tada sam se sjetio upozorenja svog mladog susjeda. On, naravno, nije imao u vidu varijantu koju je pokazao Aleksandar Aljehin, ali šahovska intuicija mu je, očigledno, bila veoma fina. Usput ću napomenuti da je taj mladić kasnije postao istaknuti šahista: to je bio Zukerman, budući šampion Moskve, a kasnije i šampion Varšave i Pariza.

U međuvremenu je Aljehin, uz žamor i divljenje prisutnih, rekao obraćajući se meni:

— Bog vas je sačuvao i spasio od remija, u koji sam vas pokušavao namamiti.

I Aljehin je zatim objasnio neke nijanse završnice partije.

Tako, u slučaju 1. f:e6 (umjesto e6:f) zanimljivo je 2. L:e6 L:e6 3. Kg3 a5 4. Kf4 a4 5. Ke5, i crnima je potrebna precizna igra 5... Lb3 (d7) 6. Kd4 a3 7. Kc3 La4 (d1). A uostalom, dodao je Aljehin, postoji i 3... K:f6 (umjesto a5) 4. Kf4 Lf5! 5. Ke3 Ke5 6. Kd4, potiskujući kralja iz spasonosnog ugla.

Život u prestonici

Ubrzo po dolasku u SSSR, Efim Bogoljubov i Aleksei Seleznjev prihvatili su sovjetsko državljanstvo. Tu odluku donijeli su sasvim svjesno i dobrovoljno. Ruski „Njemci“ vidjeli su koliko se burnim tempom šah razvija u njihovoj domovini i koliko ozbiljno država pristupa toj oblasti.

Naravno, nije im se sve dopadalo: Seleznjev, na primjer, kao potomak bogate trgovačke porodice, teško da je odobravao postupke nove radničko-seljačke vlasti vezane za „eksproprijaciju eksproprijatora“, ukidanje privatne svojine nad sredstvima za proizvodnju i uništavanje buržoazije kao klase.

Njegova porodica je ranije posjedovala raskošnu vilu u Moscowi, a sada je bio prinuđen da odsijeda u privatnom stanu. Porodica Bogoljubova živjela je u Ukrajini, u Kijevskoj guberniji, i takođe nije pripadala najsiromašnijim slojevima stanovništva.

Osim toga, obojica su mogli da uporede životni standard na Zapadu — u Njemačkoj — i u Sovjetskoj Rusiji, naročito u oblastima kulture, usluga, umjetnosti, etike ponašanja i komunikacije. I Bogoljubov i Seleznjev bili su pravi evropski intelektualci — sa besprijekornim manirima, uglađenim govorom i dubokim, svestranim znanjem. Alekseju Seleznjevu, recimo, smetalo je prostačko ponašanje nekih ljudi iz okruženja i nizak kulturni nivo novopečenih „Šarikovih“ i „Švondera“.

Naravno, na prelazak u sovjetsko državljanstvo uticalo je mnogo faktora: i blagi pritisak vlasti, i nagovaranja starih poznanika iz predrevolucionarne Rusije i njemačkog zarobljeništva — poput Pyotra Romanovskoga, Iosifa Rabinovicha i Fyodora Bohatyrchuka — kao i opšta šahovska atmosfera u zemlji.

U oktobru 1924. godine Bogoljubov je otputovao u Ukrajinu. U Kyivu je posjetio rodbinu, održao nekoliko simultanki, predavanja i odigrao niz pokaznih partija sa Fjodorom Bogatirčukom. Nakon toga obišao je više gradova.

U Kharkivu mu se dogodila zgoda nalik onoj opisanoj u romanu Dvanaest stolica. Dok je velemajstor držao simultanku u sanatorijumu za heroje građanskog rata, smještenom na nekadašnjem vlastelinskom imanju kod Harkova, jedan od učesnika je, bez mnogo razmišljanja, skinuo sa table i sakrio konja velemajstora.

Međutim, Bogoljubov je odmah primijetio da figura nedostaje. Nije se naljutio, već se nasmijao:

— Kuda je, dobri čovječe, pobjegao moj konj? Kako ga nijeste sačuvali?

Početkom 1925. godine Efim Bogoljubov i Pyotr Romanovsky dobili su poziv za veliki međunarodni turnir u Baden-Badenu. Romanovski je odbio učešće, pa je umjesto njega otputovao Iosif Rabinovich.

Bogoljubov je, međutim, pristao da učestvuje na turniru prije nego što je dobio dozvolu rukovodećih sovjetskih organa. Time je, prema mišljenju šahovskog rukovodstva, prekršio disciplinu obaveznu za svakog člana sovjetske šahovske organizacije. Zbog toga se pojavila odluka Svesavezne šahovske sekcije VSSFK:

Povodom učešća šahista SSSR-a na međunarodnim turnirima

„…Što se tiče građanina Bogoljubova, koji je pristao da učestvuje na turniru u Badenu, a da se prethodno nije obratio Sekciji, Šahovska sekcija smatra potrebnim da izjavi da ga na tom turniru ne smatra svojim predstavnikom. Objašnjavajući takvo ponašanje Bogoljubova samo mogućim nepoznavanjem principijelnih stavova Šahovske sekcije o učešću na buržoaskim turnirima — budući da sa njegove strane nije bilo drugih nelojalnih postupaka — Sekcija ga ovoga puta samo upozorava da, ukoliko želi da ostane član naše organizacije, za njega važe isti uslovi kao i za ostale. U skladu s tim, Bogoljubov će svojim daljim ponašanjem morati da odredi svoj odnos prema Sekciji i prema tituli šampiona SSSR-a koju je osvojio.“

Za Bogoljubova je učešće na turniru u Badenu predstavljalo stvarnu mogućnost da se sretne sa porodicom, pošto se Triberg im Schwarzwald nalazi svega nekoliko kilometara od Baden-Badena.

Vidjeti suprugu i ćerke — šta može biti bolje za muža i oca koji voli svoju porodicu!

Efim Bogoljubov je veoma dobro nastupio na turniru. Osvojio je 13 poena iz 20 partija i zauzeo četvrto mjesto. Ispred njega bili su samo Aleksandar Aljehin, Akiba Rubinstein i Friedrich Sämisch. Zvanični predstavnik SSSR-a, Iosif Rabinovich, završio je turnir na sedmom mjestu.

Od 11. avgusta do 9. septembra 1925. godine u Leningradu je održano Četvrto prvenstvo SSSR-a. Dom naučnika bio je mjesto održavanja i IV Svesaveznog šahovskog kongresa, kao i turnira gradova. Na prvenstvu su učestvovali svi najjači majstori, a poslije velike borbe Bogoljubov je drugu godinu zaredom osvojio titulu najboljeg.

Aleksei Seleznjev je potpuno podbacio na ovom turniru, iako je upravo preko njega vršen izbor za Prvi moskovski međunarodni turnir, održan iste godine u prijestonici SSSR-a. Prvih osam igrača steklo je pravo nastupa.

Istovremeno sa prvenstvom države održani su i turnir gradova, radnički turnir i prvenstvo Crvene armije. Na turniru gradova učestvovalo je 60 igrača. Najprije su odigrana takmičenja u šest podgrupa, nakon čega su po trojica najboljih iz svake grupe formirali dvije finalne grupe pobjednika.

U prvoj grupi najbolji je bio Abram Model iz Lenjingrada sa 5,5 poena, dok je u drugoj grupi najbolji rezultat ostvario Mikhail Marsky iz Dnjepropetrovska sa 7 poena. Dodatni meč dobio je Model rezultatom 3:1 i osvojio zvanje majstora.

Nije prošlo ni bez skandala. Poznati šahovski novinar i pjesnik Vladimir Pjast, blizak prijatelj Alexander Bloka, objavljivao je izvještaje sa prvenstva u listu Krasnaya Zvezda. Neki njegovi tekstovi nisu se dopali Bogoljubovu.

Na primjer, Pjast je nepažljivo napisao da je egocentrični maestro, pristigao iz njemačkog Triberg im Schwarzwalda, pobijedio mnogo manje ubjedljivo nego na prethodnom prvenstvu, te da je njegova šahovska snaga počela da opada. Razjareni šampion rekao je autoru sve što misli o njemu i njegovim tekstovima.

Vladimir Pjast

Život u prestonici

Međutim, Bogoljubov je odmah primijetio da figura nedostaje. Nije se naljutio, već se nasmijao:

— Kuda je, dobri čovječe, pobjegao moj konj? Kako ga nijeste sačuvali?

Početkom 1925. godine Efim Bogoljubov i Pyotr Romanovsky dobili su poziv za veliki međunarodni turnir u Baden-Badenu. Romanovski je odbio učešće, pa je umjesto njega otputovao Iosif Rabinovich.

Povodom učešća šahista SSSR-a na međunarodnim turnirima

Za Bogoljubova je učešće na turniru u Badenu predstavljalo stvarnu mogućnost da se sretne sa porodicom, pošto se Triberg im Schwarzwald nalazi svega nekoliko kilometara od Baden-Badena.

Vidjeti suprugu i ćerke — šta može biti bolje za muža i oca koji voli svoju porodicu!

Vladimir Pjast

Vladimir Pjast se potom obratio narodnom sudu. Slučaj je razmatran na otvorenoj sjednici i tokom procesa Bogoljubovljeva krivica bila je potpuno dokazana. U skladu sa članom 172 Krivičnog zakonika RSFSR-a, osuđen je na društveni ukor.
Vladimir Pjast je, izvukavši se s lakim strahom (ako ga je uopšte bilo moguće uplašiti), ubrzo ponovo izvještavao sa epohalnog Moskovskog međunarodnog šahovskog turnira, koji je „probio kulturnu blokadu“ i izazvao šahovsku groznicu u zemlji koja se još nije potpuno oporavila od revolucija i ratova. Uz to, u Moskvi je zavladala i oduševljena histerija Moskovljanki, uglavnom NEP-ovki, koje su „padale“ na vitkog kao čempres, vatrenog kreolca Hooze Raúla Kapablanku.

Šahovskim zvijezdama dolazile su da prisustvuju i književne zvijezde: Yury Olesha (koji je tokom igre smislio neobičnu šahovsku figuru — zmaja, što se pominje u djelu The Diamond My Crown), Ilf and Petrov (koji su u romanu Dvanaest stolica pomenuli glavnog sudiju Moskovskog turnira, doktora Grigorjeva, u poglavlju gdje Ostap Bender neuspješno ispituje šahiste iz Nju-Vasjuka).

Naravno, nijedan od pomenutih klasika nije imao ni približno takvo šahovsko iskustvo kao Pjast, koji je još kao dječak često odlazio u restoran „Dominik“ — mjesto okupljanja peterburških šahista. Ko zna, možda je čak plaćao po dvadeset i pet kopejki za šahovsku obuku samom Mihailu Čigorinu.

Mršav, zarastao čovjek neodređenih godina, u smiješnim kariranim pantalonama — tako su ga savremenici opisivali. Pored šaha, Pjast je bio zainteresovan za plivanje, okultizam, i vodio je časove dikcije u studiju Vsevolod Meyerholda.

U knjizi o ovom velikom pozorišnom stvaralacu, dramaturg Aleksey Gladkov navodi da je Pjast bio ponosan, profinjen stari Peterburžanin, izuzetno učtiv i krajnje naivan, pun raznih neobičnosti (na primjer, nosio je u džepu bočicu alkohola da bi, nakon slučajnog dodira kvake ili rukovanja sa nepoznatima, diskretno dezinfikovao ruke).

Vladimir Pjast je godinama bio blizak prijatelj sa Aleksandrom Blokom, sa kojim je studirao na univerzitetu. Dešavalo se da satima sjede za šahovskom tablom u kafani „Stray Dog Cafe“ (okupljalištu književne boeme), a zatim bi išli u noćne šetnje po Saint Petersburgu. Međutim, nakon objavljivanja poeme „Dvanaest“, Pjast je javno prekinuo odnose sa Blokom.

Pjesnik Nikolaj Gumiluov (koji je takođe bio strastveni šahista) strijeljan je samo zbog „neprijavljivanja“ kontrarevolucionarne organizacije (koja je, prema kasnijim tumačenjima, bila mit), i nikada nije objavljivao ništa protiv sovjetske vlasti. Pjast, s druge strane, bio je otvoreni opozicionar — i slobodno je šetao. Tu „fantastiku“ autor objašnjava jednim slučajem…

Nakon što je 1906. godine Pjast proveo nekoliko sedmica u psihijatrijskoj bolnici zbog jakog duševnog poremećaja, počeo je da se na neki način „igra sa smrću“. Jednom je progutao nekoliko užarenih komada ugljevlja, a zbog nesnosnog bola popio je mastilo. Kada ga je u bolnici posjetio Viktor Shklovsky, objasnio je da mastilo sadrži tanin, koji ima adstringentno dejstvo i može pomoći kod opekotina.

Nedugo zatim bacio se pod voz u parku Tsarskoye Selo, ali ga je zaštitni odbojnik odbacio na nasip. Uslijedili su i novi pokušaji da okonča život. Od „ludog“ čovjeka (kako je sam sebe nazivao), teško je, po autoru, tražiti logična objašnjenja. Čak i kada je bio uhapšen po članu 58 kao kontrarevolucionar, osuđen je „samo“ na progonstvo na sjever. OGPU nije spriječio izdavanje njegovih knjiga u izgnanstvu — „Savremena versifikacija“ i „Moja prva šah-knjiga (priručnik za omladinu)“.

Ovaj rani šahovski udžbenik u SSSR-u bio je kritikovan u časopisu „Shakhmatny Listok“ od strane Grigorija Levenfisha — uglavnom opravdano, zbog metodoloških i stilskih grešaka, iako mu je ponekad zamjerana i previše poetska formulacija, poput poređenja: „kralj je kao dama sa podrezanim krilima…“

Za Pjasta su se zalagali istaknuti ljudi iz pozorišta i književnosti, posebno Vsevolod Meyerhold i Mikhail Prishvin, pa mu je nakon šest godina izgnanstva dozvoljen povratak u Moscow. U novembru 1940. godine, u novom napadu depresije, pjesnik i šahista Vladimir Pjast izvršio je samoubistvo.

Moskovski međunarodni turnir

Kao što je već pomenuto, 1925. godina ostala je upamćena po tome što je u Moskvi održan prvi međunarodni šahovski turnir. Ovo takmičenje izazvalo je ogromno interesovanje i skrenulo pažnju čitavog šahovskog svijeta na prestonicu sovjetske države. I nije čudo, jer su na turniru učestvovali najjači šahisti tog vremena: svjetski šampion Hoze Raul Kapablanka, bivši svjetski šampion Emanuel Lasker, šampion SAD Frenk Maršal, Rihard Reti, Akiba Rubinštajn, Rudolf Špilman, Ernst Grinfeld, Karlos Tore, Savelij Tartakover, Fridrih Semiš i drugi.

Ovaj međunarodni turnir nije bio samo najveći šahovski događaj tog vremena, već je odigrao ogromnu ulogu u širenju interesovanja za šah među širokim slojevima stanovništva SSSR-a. Veliki je bio i njegov politički značaj kao prvog turnira organizovanog državnim sredstvima. Ukupni troškovi turnira iznosili su 55 hiljada rubalja, od čega je 30 hiljada dodijelio Sovnarkom kao posebnu subvenciju, dok je ostatak prikupljen od prodaje ulaznica.

Još mnogo prije početka prvog kola, ispred hotela „Metropol“ okupila se ogromna masa ljudi željnih da prisustvuju takmičenju. Do dva sata poslije podne (turnir je počinjao u četiri) u redu se već prijavilo 600 ljudi, ali ubrzo su se na blagajnama pojavili natpisi: „Sve ulaznice rasprodate“. Tada su stotine nesrećnika pohrlile prema vratima hotela. Odredi milicije jedva su uspijevali da obuzdaju nalete mase.

Svuda po Moskvi vladao je pravi šahovski bum. Razgovori o međunarodnom turniru čuli su se na ulicama i javnim mjestima. Ljudi su se okupljali oko ogromnih tabela sa rezultatima kola koje su bile postavljene u centru grada. Pojavile su se „šahovske“ cigarete, sapuni, čarape, maramice i kravate.

Munjevitim tempom — za svega nedjelju dana — snimljena je filmska komedija „Šahovska groznica“. Njena radnja je jednostavna. On (glumac Fogel) voli Nju (glumica Zemcova). I Ona voli Njega. Ali tada u Moskvi počinje šahovski turnir i On, opčinjen veličanstvenom igrom Hozea Raula Kapablanke, zaboravlja na sve, čak i na Nju. Tada Ona odlazi kod Kapablanke sa molbom da joj pomogne da vrati vjerenika.

Idol Moskovljanki osvaja i junakinju filma. Na kraju i Ona zavoli šah i od protivnice ove igre postaje njegova vatrena poklonica. U filmu je Kapablanka igrao samoga sebe.

Film je ispao duhovit, vedar i poletan, prožet velikom ljubavlju prema šahovskoj umjetnosti, zbog čega je stekao ogromnu popularnost među ljubiteljima šaha — i ne samo među njima. Ova filmska traka sa velikim uspjehom prikazivana je širom Sovjetskog Saveza i doprinijela je popularizaciji šaha.

Interesovanje za turnir bilo je nevjerovatno. Svakodnevno ga je posjećivalo i do dvije hiljade gledalaca. U organizacionom odboru turnira bili su: N. D. Grigorjev — predsjednik, V. E. Jeremejev — sekretar i glavni administrator, S. S. Levman, N. A. Pančenko i G. L. Raskin, koji je rukovodio pres-biroom.

Održavanje tako grandioznog turnira postalo je moguće zahvaljujući energiji i upornosti predsjednika Svesavezne šahovske sekcije N. V. Krilenka, koji je od Savjeta narodnih komesara SSSR-a obezbijedio posebna sredstva za ovaj događaj.

Među učesnicima turnira bili su, naravno, i sovjetski šahisti — osvajači medalja sa posljednjeg prvenstva države i pobjednici kvalifikacionih takmičenja. Dobar rezultat očekivao se od šampiona Sovjetskog Saveza Jefima Bogoljubova, dok su ostale sovjetske predstavnike neki strani novinari unaprijed proglašavali autsajderima i kandidatima za posljednja mjesta.

Ukupno su na Moskovskom turniru bila akreditovana 32 strana dopisnika.

Prije početka Moskovskog međunarodnog turnira Jefim Bogoljubov iznio je svoju prognozu:

„... Lično se nadam da ću se ugurati među prvih pet, gdje ćemo vjerovatno vidjeti Kapablanku, Laskera, Rubinštajna i Vidmara... Smatramo potrebnim da upozorimo šahovsku publiku koja će moskovski turnir pratiti samo preko novina, da ako se pojavi neko ‘zabavno’ obavještenje, na primjer: ‘Verlinski pobijedio Kapablanku’, to ne treba smatrati potpuno nemogućim... Čini mi se takođe da će novopečeni, ali veoma talentovani maestro Gotgilf protiv stranaca napraviti priličan broj remija...“

Bogoljubovljeva prognoza pokazala se tačnom čak 83,3 odsto! Verlinski je zaista pobijedio Kapablanku, Gotgilf je odigrao 11 remija, od čega šest protiv stranaca, a sam Bogoljubov postao je pobjednik turnira.

Otvaranje turnira održano je 9. novembra 1925. godine u prepunoj Kolonijalnoj sali Doma sindikata. Ovako je atmosferu opisao učesnik turnira, majstor Iljin-Ženevski:

„Publika, koja je do posljednjeg mjesta ispunila salu, sa ogromnim interesovanjem i gorućom radoznalošću posmatrala je novopridošle strance. Mnogi su čak ustajali sa mjesta i peli se na stolice. Odjednom se začuo gromoglasan aplauz. Aplauz je rastao i pretvorio se u prave ovacije. Pojavio se svjetski šampion Hoze Raul Kapablanka. Smiješeći se i klanjajući se na sve strane, probijao se prema prvim redovima, gdje su mu organizatori ostavili slobodno mjesto. Ponovo je odjeknuo aplauz. To je bio Lasker...“

Za učesnike turnira bili su obezbijeđeni odlični uslovi, a živjeli su u hotelu „Nacional“. Same partije igrane su u nekadašnjem hotelu „Metropol“, koji je tada postao Fontanska sala Drugog doma sovjeta. Na sredini sale nalazila se fontana čiji je mirni žubor, prema zamisli organizatora, trebalo da priguši spoljašnju buku i stvori prijatnu svježinu.

Već u prvom kolu žrijeb je spojio Emanuela Laskera i Hozea Raula Kapablanku. Interesovanje za tu partiju bilo je ogromno. Ljubitelji šaha koji nisu uspjeli da nabave ulaznice ispunili su okolne ulice i čak zaustavili saobraćaj. Poslije 29. poteza protivnici su pristali na remi.

Igraju Em.Lasker i H.R.Kapablanka

(Evo ispod i kompjuterski obojene fotografije!)

Lasker je sa velikim nadahnućem odigrao prvu polovinu turnira, osvojivši osam poena iz deset partija. Bolji rezultat imao je samo Jefim Bogoljubov — 8,5 poena iz 11 partija.

A u dvanaestom kolu dogodilo se nešto neobično. Lasker je imao potpuno dominantnu poziciju protiv Meksikanca Karlosa Torea. Tada mu je iznenada kurir predao telegram. Njegova supruga Marta javila mu je da će drama „Vom Menschen die Geschichte“ („Istorija o čovjeku“), koju je napisao zajedno sa bratom Bertoldom, uskoro biti postavljena na scenu.

Uvijek uzdržan u javnosti, Lasker ovoga puta nije mogao sakriti radost. Na drami je sa bratom radio gotovo sedam godina. U njoj se razvijala „filozofija neravnoteže“. Uz to, Bertoldova supruga, pjesnikinja Elza Lasker-Miler, pretočila je dramu u stihove.

Lasker je ustao od table i uzbuđeno počeo da priča prijateljima o radosnoj vijesti. Lasker je tako prekršio svoje pravilo da se tokom turnirske partije ne odvlači pažnja. A zatim je… napravio niz ozbiljnih grešaka i izgubio partiju!

Poslije toga Lasker je izgubio završnicu od Levenfiša, koju je mogao da spasi, remizirao je sa Tartakoverom, a u finišu nije uspio da pobijedi Semiša i Gotgilfa. Ipak, uspio je da osvoji drugo mjesto iza Bogoljubova.

Jefim Bogoljubov odigrao je sjajan turnir. Izgubio je samo od Kapablanke i Retija, a ostvario je čak 13 pobjeda. Sa rezultatom od 15,5 poena iz 20 mogućih, Bogoljubov je postao pobjednik turnira. Drugoplasirani Lasker zaostao je za njim poen i po, dok je trećeplasirani Kapablanka imao dva poena manje.

Aleksej Seleznjev veoma je žalio što nije ušao među učesnike međunarodnog turnira. Prisustvovao je svim kolima i sa zavišću posmatrao partije svojih starih poznanika — Laskera, Špilmana, Grinfelda, Tartakovera, Retija i Bogatirčuka — ali je, naravno, navijao za svog prijatelja Bogoljubova.

U kuloarima turnira Seleznjev je držao konsultacije, komentarisao odigrane partije, davao procjene odloženih pozicija i održavao simultanke za ljubitelje šaha. Sa velikom radošću dočekao je Bogoljubovljev trijumf na ovom prestižnom turniru.

Malo je poznato da je većina učesnika ovog istorijskog takmičenja bila podvrgnuta „eksperimentalnim psihotehničkim ispitivanjima“. Preciznije, grupa naučnih saradnika Državnog centralnog instituta fizičke kulture pokušala je da utvrdi koliko se psiha, intelekt i pamćenje šahovskih zvijezda razlikuju od običnih ljudi.

Učesnicima je ponuđeno da tokom jednog minuta proučavaju šahovski problem — mat u tri poteza — nakon čega su „sve figure bile ubačene u kutiju, a ispitaniku je predlagano da ih ponovo rasporedi u prvobitni položaj“.

Evo tog zadatka.

Mat u 3 poteza.

Zanimljivo je da je samo jedan ispitanik tada uspio da obnovi zadatak sto odsto tačno. Dvojica su pravilno rasporedila 18–20 figura, dvojica su zadatak riješila sa 55 odsto uspješnosti, a još dvojica sa 40 i 28 procenata.

Saradnici Državnog centralnog instituta fizičke kulture tada su podvrgli šahovske velemajstore testiranju koje je trebalo da pokaže da li među učesnicima turnira postoje ljudi skloni psihičkim poremećajima i „erotskom“ (!) skretanju. Termin „erotski“ tada se smatrao potpuno buržoaskim, pa nikakvih „skretanja“ te vrste kod sovjetskih ljudi, po tadašnjim shvatanjima, nije moglo biti.

Smatrajući eksperiment opasnim po svoj ugled, gotovo svi sovjetski majstori odbili su da učestvuju. Istraživači su zato testirali uglavnom zapadne velemajstore — Laskera, Semiša, Grinfelda i druge — ali nisu pronašli ni „erotomane“, niti znakove emocionalne neuravnoteženosti.

Ipak, na primjer, meksički maestro Karlos Tore, koji je učestvovao u ovom eksperimentu, ubrzo potom bio je smješten u specijalnu ustanovu za osobe sa psihičkim poremećajima.

Strani učesnici turnira jednoglasno su izražavali oduševljenje organizacijom takmičenja, atmosferom oko njega i pažnjom koju su mu vlasti posvećivale. Tako je Kapablanka, po povratku na Kubu, u časopisu „Bimestre Cubana“ napisao:

„Šah u SSSR-u uživa državnu podršku, a vlast ga smatra vrhunskim sredstvom za obrazovanje narodnih masa. Zato šah tamo uživa ogromnu popularnost. Lako je, dakle, zamisliti sa kakvim su interesovanjem i oduševljenjem ljudi pratili turnir.“

Svjetski šampion posebno je istakao uspješnu igru sovjetskih šahista:

„Klasa ruskih igrača pokazala se mnogo višom nego što sam pretpostavljao... Ako sovjetska vlast nastavi ovako da se odnosi prema šahu, iz redova ruskih šahista izaći će izuzetni majstori.“

Zanimljivo je da je jednog slobodnog dana Kapablanka bio pozvan da održi simultanku u Kremlju. Među učesnicima su bili vodeći ljudi partije i države — Valerijan Kujbišev, Kliment Vorošilov, Nikolaj Krilenko i drugi, ukupno njih dvadeset.

Velemajstor je, naravno, dobio sve partije, ne ostavljajući nikome povoda da posumnja u njegovu iskrenost i poštenje — bez dodvoravanja i idolopoklonstva.

Tartakover je Moskvu nazvao šahovskom Mekom, a Reti je izrazio uvjerenje da će „majstori, svjesni da stvaraju za široke mase, a ne za zatvorene krugove, moći da se pokažu u punom sjaju“.

Moskovski međunarodni turnir izazvao je živu reakciju u cijelom šahovskom svijetu. Uglavnom pozitivnu, ali bilo je i zlonamjernih komentara. Povodom jednog takvog članka u „Šahovskom listu“ (br. 2 za 1926. godinu) objavljen je tekst Petra Romanovskog:

„Povodom jednog istupa“

„U jednom od novembarskih brojeva lista ‘Posljednje vijesti’ pojavio se članak dobro poznatog šahiste J. A. Znosko-Borovskog pod naslovom ‘Međunarodni šahovski turnir u Moskvi’.

Iskreno govoreći, odavno je došlo vrijeme da se jednostavno ignorišu svakakva emigrantska naricanja, ali pošto je J. A. Znosko-Borovski održavao, u ovom ili onom obliku, veze sa sovjetskom šahovskom štampom, smatramo potrebnim da pokažemo pravo lice gospodina Znosko-Borovskog i još jednom ukažemo na mjesto koje određujemo bjeloemigrantskoj emigraciji.

Pomenuti članak Znosko-Borovskog napisan je prije svega u čisto emigrantskom duhu i očigledno tendenciozno. Dovoljno je ukazati na činjenicu da uspjeh Rabinoviča, koji je osvojio nagradu na međunarodnom turniru u Baden-Badenu, on smatra očiglednim neuspjehom.

‘Dvojica ili trojica ruskih majstora’, piše on, ‘spadaju među sasvim prosječne, što je pokazao, na primjer, nastup Rabinoviča u Baden-Badenu, gdje je osvojio jednu od posljednjih nagrada.’

Istovremeno piše da ‘interesovanje izaziva učešće mladog Torea, koji se tako istakao u Baden-Badenu’, i tako dalje.

Ni za koga nije tajna da je u Baden-Badenu Rabinovič bio uspješniji od Torea i da se Znosko-Borovski ovdje očigledno osramotio.

Ali još se više ‘uvaženi’ književnik osramotio kada je pokušao nešto da promrmlja o organizaciji šahovskog života u SSSR-u.

Gromovi i munje koje Znosko-Borovski pokušava da sruči na sovjetsku šahovsku javnost za svakog pismenog čitaoca zaista se pretvaraju u dječje brbljanje ostarjelog čovjeka.

‘Veliki propust organizatora turnira’, piše Znosko-Borovski, ‘jeste odsustvo predstavnika Engleske. Možda će takvi propusti ubijediti Krilenka da šah nipošto nije fizička kultura.’“

„Udarac je, zaista, dobro usmjeren. Dovesti u vezu pozivanje predstavnika Engleske sa organizacijom šaha pri fizičkoj kulturi — veoma je suptilna kombinacija, koju je, uzgred rečeno, smislio loš šahista, ali sasvim pristojan emigrant.

Znosko-Borovski dalje piše o stvarima koje ne razumije i o kojima, osim toga, ništa ne zna.

Da li je dobro ili loše što je šah organizovan upravo pri fizičkoj kulturi — pitanje je od kojeg Znosko-Borovski pokušava da napravi slona. Neka neka druga zemlja na svijetu obezbijedi od 1500 do 2000 gledalaca dnevno na međunarodnom turniru, pa ćemo tada reći da ta zemlja može da se takmiči i konkuriše nama u organizaciji.

Gospodin Znosko-Borovski ironično se osvrće na materijalna sredstva koja je Sovjetska Republika potrošila na organizaciju međunarodnog turnira.

‘Pa šta’, uzvikuje on, ‘majstori okupljeni na kongresu mogu biti zadovoljni revolucijom i zahvalni joj!’

Eto, Znosko-Borovski vjerovatno nije zadovoljan revolucijom, pošto nije dospio među izabrane.

Ne, gospodine Znosko-Borovski. O intelektu stranih majstora, vaših kolega, vi, očigledno mjereći ih po sebi, imate isuviše loše mišljenje.

Vaša ironija je neprimjerena. Poslušajte šta međunarodni majstori govore o našoj šahovskoj organizaciji i Moskovskom međunarodnom turniru. Oni ne govore kao vi, emigrant koji laje na revoluciju i na sve što je ona donijela. Oni govore kao živi svjedoci onoga što su vidjeli i doživjeli.

I kada sam u svom članku ‘No’ pisao — ne ja, nego mi — nije bilo riječi o zamjeni kvaliteta kvantitetom (ni to nijeste shvatili), već o tome da svi mi, ruski majstori, nastupajući na ovom izuzetno odgovornom takmičenju, moramo imati na umu da nijesmo samo Romanovski, Ženevski ili Levenfiš, već predstavnici samosvojne kulturne proleterske šahovske misli, i da svaki od nas mora pamtiti da naši podvizi nisu potrebni zbog lične slave, nego zbog naše proleterske šahovske misli i masa.

Moje iskreno uvjerenje da nam nedostaje znanja nipošto nije značilo priznanje da sovjetski šahisti igraju loše ili prosječno.

To je toliko jasno da citiranje mojih riječi u poznatom tendencioznom duhu predstavlja либо nerazumijevanje, либо takozvano ‘izvrtanje’, što je još gore.

Mi smo snažni upravo zahvaljujući našoj organizovanosti, našoj... fizičkoj kulturi — Narodnom komesarijatu prosvjete, Narodnom komesarijatu unutrašnjih poslova, Sovnarkomu, čitavoj našoj proleterskoj revoluciji, koja nam je donijela jedinstvo, organizovanost, izdržljivost i postojanost.

Sa vama nam nije isti put. To je jasno. I da bi se vaša dvosmislena uloga po tom pitanju konačno završila, govorimo vam to čvrsto i odlučno: lajite, ako vam se sviđa. To je sudbina čitave bjeloemigrantske emigracije. To lajanje može samo još jednom da posvjedoči o našoj snazi i našoj organizovanosti.

Petar Romanovski.“

Vrlo brzo i Bogoljubov i Seleznjev suočili su se sa problemom nedostatka sredstava za život. Stabilne prihode nisu imali, jer osim šahovske igre ništa drugo nisu znali niti umjeli da rade.

Istina, Bogoljubov je imao mogućnost da na nekoliko mjeseci odlazi u Triberg kod svoje porodice. Njegova supruga Frida vodila je domaćinstvo i ostvarivala solidan prihod izdavanjem soba gostima u porodičnom pansionu. Ukratko, tamo je Jefim Dmitrijevič i odmarao u krugu porodice i mogao mirno da se priprema za nove šahovske bitke.

Aleksej Seleznjev je u januaru 1926. godine uključen u dvije komisije Svesavezne šahovske sekcije — u Višu kvalifikacionu komisiju (kao sekretar; za predsjednika je bio postavljen N. D. Grigorjev) i u komisiju za dopisne turnire (zajedno sa V. E. Jeremejevim i V. I. Šošinom). Možda je to bilo časno i odgovorno, ali nije donosilo materijalnu korist.

Nešto prihoda donosila su predavanja i simultanke. Dana 12. decembra 1925. godine Jefim Bogoljubov održao je simultanku na 29 tabli u Centralnom domu Rabprosa. Rezultat: +21, −4, =4.

Aleksej Seleznjev je, kao što je već pomenuto, kao instruktor šahovske sekcije VSFK često putovao po zemlji držeći predavanja i simultanke. Tako je 20. februara 1926. godine posjetio Ivanovo-Voznesensk, gdje je klub sovjetskih trgovinskih službenika obilježavao svoju treću godišnjicu.

Majstor je odigrao dvije konsultativne partije (obe je dobio), a zatim održao dvije simultanke. U klubu sovjetskih trgovinskih službenika ostvario je rezultat: +28, −10, =4, a u klubu metalaca: +34, −10, =1 („Šahovski listok“, br. 2 za 1926. godinu).

U martu iste godine Seleznjev je krenuo na gostovanje. U osmom broju časopisa „Šahovski listok“ za 1926. godinu navodi se da je „maestro A. S. Seleznjev 20. i 21. marta održao dvije simultanke u Vologdi. Prva je završena rezultatom +24, −3 (izgubio od Bugštejna, Nikolskog i N. Stepanova), =3. Druga: +24, −2 (od Novoselova i N. Stepanova), =6. Dana 22. marta Seleznjev je otputovao u fabriku ‘Sokol’ (30 vrsta od Vologde), gdje je održao simultanku sa rezultatom +22, −1, =4.“

Od 5. do 7. maja 1926. godine Aleksej Seleznjev boravio je u Omsku. Najprije je igrao protiv petorice najjačih šahista grada. Pobijedio je Izmajlova, izgubio od Krukovskog i mladog Tolje Ufimceva (budućeg majstora i istraživača debitantskog sistema koji je kasnije dobio njegovo ime), a remizirao sa G. i A. Ufimcevim.

Nakon toga održao je u centralnoj šahovskoj sali Okružnog savjeta sindikata dvije simultanke protiv ekipa članova šahovskih kružoka.

U junu iste godine Seleznjev je gostovao u Kazanju: jednog dana igrao je tri konsultativne partije istovremeno, a naredna dva dana održavao simultanke.

Ovako detaljan opis šahovske aktivnosti instruktora šahovske sekcije, majstora Seleznjeva, navodi se kako bi se pokazalo čime je bio zaokupljen.

Odlazak Bogoljubova

A velemajstor Bogoljubov, pobjednik prvenstava SSSR-a i Moskovskog međunarodnog turnira, težio je da igra na velikim turnirima u inostranstvu i da zarađuje značajne nagrade. Međutim, u tadašnjim uslovima života u Sovjetskom Savezu to je bilo veoma problematično.

Godine 1926. Jefim Bogoljubov se mnogo bavio književnom djelatnošću. Po narudžbi različitih leningradskih izdavača napisao je tri knjige: „Izabrane partije 1919–1925“, „Moskovski međunarodni šahovski turnir 1925. godine“ (u dva dijela) i „Izabrane partije M. I. Čigorina“.

U posljednjoj knjizi autor piše:
„I pored značaja formalne Čigorinove škole, više puta sam govorio o njegovom ogromnom doprinosu, već i zato što osjećam neraskidivu vezu svoje igre sa njegovom igrom. Tu sličnost sa Čigorinovim stilom može se primijetiti i kod Aljehina... Moguće je da je sličnost stilova rezultat slovenskog porijekla.“

Nažalost, kao što je već pomenuto, Bogoljubovu je postalo problematično da putuje na takmičenja u inostranstvo.

Tako krajem 1926. godine nije otputovao na međunarodni turnir u Meranu: italijanska vlada Musolinija odbila je da izda vize Bogoljubovu, koji je tada boravio u Njemačkoj kod svoje porodice, kao i majstoru Berlinjskom koji je živio u Moskvi.

Razdraženi Bogoljubov napisao je dva pisma koja su u velikoj mjeri odredila njegovu dalju sudbinu.

Poštovani Nikolaje Vasiljeviču!

Kao sovjetski podanik, nisam dobio vizu za ulazak u Italiju (ista sudbina je, vjerovatno, zadesila i Berlinjskog). U međuvremenu, to je bila moja posljednja šansa da povratim izgubljenu materijalnu ravnotežu. Podrazumijeva se da se nisam namjeravao obraćati Šahovskoj sekciji za pomoć, niti bih je mogao prihvatiti, jer je SSSR — siromašna zemlja.

Ovako ili onako, ja sam, zahvaljujući svom državljanstvu, ove godine lišen mogućnosti da dovoljno zaradim za izdržavanje svoje porodice, uprkos ekonomičnosti moje supruge. Zarada koja mi je ove godine konačno izgubljena iznosi devet hiljada rubalja. Turnir u Berlinu donio mi je vrlo malo, a rad na zborniku Moskovskog međunarodnog turnira, kojeg sam se prihvatio isključivo iz principijelnih razloga, donio mi je, naravno, samo gubitak.

Zbog toga Vas obavještavam da ću istovremeno sa prijemom ovog pisma u Moskvi podnijeti Sovjetskom predstavništvu u Berlinu izjavu o potrebi mog istupanja iz sovjetskog državljanstva. Na koji način će tu izjavu tumačiti razne sovjetske institucije — za mene je svejedno; nikakva uvredljiva tumačenja me neće natjerati da reagujem.

Moj izlazak iz sovjetskog državljanstva biće samo pokušaj da poboljšam materijalni položaj svoje porodice.

S izražajem potpunog poštovanja, Vaš odani
Jefim Bogoljubov

Želim dalji procvat šaha u SSSR-u.

„Svesaveznoj Šahovskoj sekciji u Moskvi, Triber g, 6. decembar 1926. g.”

Ovim obavještavam Šahovsku sekciju da sam prinuđen da istupim iz sovjetskog podaništva, o čemu ću 12. decembra podnijeti i zvaničnu izjavu predstavništvu SSSR-a u Berlinu. Prepreke na koje stalno nailazim bile bi, za moju porodicu u daljem periodu, bez sumnje pogubne.

S potpunim poštovanjem,
J. Bogoljubov

Nažalost, kao što je već pomenuto, Bogoljubovu je postalo problematično da putuje na takmičenja u inostranstvo.

Razdraženi Bogoljubov napisao je dva pisma koja su u velikoj mjeri odredila njegovu dalju sudbinu.

Poštovani Nikolaje Vasiljeviču!

Moji poslovi su se konačno uzdrmali. Jedina nada je da će Njujorški komitet biti primoran da prihvati moje uslove. Za sada, međutim, nemam mogućnost da izvršim svoje dugovne obaveze. Više ne mogu da krijem od svoje supruge da je došao trenutak da ispunim dato obećanje i počnem da brinem samo o svojoj porodici, uklanjajući sve prepreke koje tome stoje na putu. Zbog toga Vas obavještavam da ću istovremeno sa prijemom ovog pisma u Moskvi podnijeti Sovjetskom predstavništvu u Berlinu izjavu o potrebi mog istupanja iz sovjetskog državljanstva.

Na koji način će tu izjavu tumačiti razne sovjetske institucije — za mene je svejedno; nikakva uvredljiva tumačenja me neće natjerati da reagujem.

Moj izlazak iz sovjetskog državljanstva biće samo pokušaj da poboljšam materijalni položaj svoje porodice.

S izražajem potpunog poštovanja, Vaš odani
Jefim Bogoljubov

Želim dalji procvat šaha u SSSR-u.

„Svesaveznoj Šahovskoj sekciji u Moskvi, Triber g, 6. decembar 1926. g.”

S potpunim poštovanjem,
J. Bogoljubov

Jednom su Seleznjev pozvali u upravu GPU-a i dugo ga detaljno ispitivali o Bogoljubovu. Čekiste je zanimalo bukvalno sve: život Bogoljubova u Njemačkoj od 1914. do 1924. godine, njegove veze sa raznim organizacijama i pojedincima, izjave o sovjetskom poretku i politici, odnosi sa Aljehinom i tako dalje.

Samog Seleznjev najprije su strogo upozorili na nedopustivost postupaka sličnih onima koje je „počinio Bogoljubov“, a zatim su ga potpuno protjerali iz prijestonice u provinciju.

— ZamislI — žalio se Seleznjev Alekseju Aljehinu početkom 1927. godine tokom susreta u Moskvi (tada je održavan plenum Svesavezne šahovske sekcije VSFK, na koji su stigli delegati iz svih krajeva zemlje) — rekli su mi da u roku od tri mjeseca napustim Moskvu. Kažu, to je režimski grad, prijestonica, a ja svojim ponašanjem navodno brukam Moskvu.

— A šta ti to, Aljoša, stavljaju na teret? — upitao je brat budućeg svjetskog prvaka.

— Formalno — kršenje sportskog režima, a suštinski je to osveta zbog Bogoljubova. Neko je dojavio Krilenku da je, navodno, i Seleznjev ista sorta i da samo što nije pobjegao u Evropu. Navodno sam govorio u odbranu Jefima Dmitrijeviča, hvalio Njemačku, da skoro i ne radim, da živim kao neradnik i pijem. Sjetili su se i mog porijekla, bogate rodbine koja je bila progonjena poslije revolucije, desetogodišnjeg boravka u Njemačkoj...

Ukratko, vodi se prava hajka. Možda da odem, kao Frejman, u Taškent ili da se vratim u rodni Tambov? Naravno, mogao bih da živim i u Sibiru, evo u Omsku su mi nudili da ostanem.

— Pa dođi kod mene! U Harkovu se šahovski život sjajno razvija. Osim toga, to je prijestonica, a ne provincijski grad. I bliže je Evropi. Imam dobar i prostran stan, mjesta ima dovoljno.

— Dobro, Aleksej, razmisliću. Ako šta odlučim, poslaću ti telegram.

A Jefim Bogoljubov, koji se vratio u Triberg, kasnije je ostvario velike uspjehe u šahovskim nastupima. Više puta je osvajao titulu prvaka Njemačke i pobjeđivao na velikim međunarodnim turnirima. Godine 1929. i 1934. odigrao je dva meča za prvenstvo svijeta protiv Aleksandra Aljehina.

Iako je ruski „Nijemac“ oba meča izgubio od ruskog „Francuza“, u očima svjetske šahovske javnosti djelovao je kao dostojan izazivač.

Meč 1929 godine za svjetskog šampiona Aljehin-Bogoljubov

Fotografiju sredio Stanimir ILIĆ, kanadski majstor

U uslovima nacističkog režima Bogoljubovu nije bilo lako. Kao Rusa, ponižavali su ga i smatrali predstavnikom niže rase. Kasnije su ga praktično natjerali da pristupi redovima Nacional-socijalističke partije Njemačke.

Tačka metka na kraju, ili ko je zapravo doveo mladu zemlju Sovjeta do šahovske groznice

Uobičajeno je mišljenje da je upravo Krilenko bio prvi rukovodilac sovjetskog šaha. Međutim, to nije tačno! Evo sjećanja, doslovno prenesenih, majstora dame Vasilija Rusa — o tome „kako je sve počelo“:

„Na samom početku 1924. godine — u januaru i februaru — pozvao me je načelnik Glavne uprave Vsevobuča K. A. Mehanišin, koji je, znajući moj prethodni rad na širenju šaha i dame tokom 1920–1923. godine u Moskvi, kao i moje veze i poznanstva sa tadašnjim šahovsko-damaškim svijetom, predložio da preuzmem organizaciju šahovsko-damaškog pokreta u SSSR-u preko Višeg savjeta fizičke kulture, gdje je on bio zamjenik predsjednika. Taj prijedlog je došao kao naručen. Šahovsko-damaški rad koji sam do tada vodio u Moskvi preko sindikalne linije nije obuhvatao cijeli pokret u cjelini. Školske, vojne i poluvojne sekcije bile su prepuštene same sebi. Bila je potrebna šira, završna organizacija koja bi mogla obuhvatiti sve ustanove i preduzeća i rukovoditi njima u cjelini. Najprihvatljiviji oblik takvog objedinjavanja upravo je bila organizacija fizičke kulture. Trebalo je samo osmisliti unutrašnju ideološku vezu između šaha i dame i fizičke kulture. Rado sam prihvatio prijedlog.“

Otprilike sredinom marta 1924. godine, na sjednici Višeg savjeta fizičke kulture pod predsjedništvom N. Semaška, održao sam referat, čije su osnovne teze kasnije izložene u članku „Dama i šah i njihovo mjesto u fizičkoj kulturi“, objavljenom u prvom damaškom odjeljku časopisa „Crveni sport“ (br. 13–14 za 1924. godinu). Tamo je bila objavljena i rezolucija sastanka, donesena povodom tog referata:

priznati šah i damu kao jednu od vrsta sporta koja na opštim osnovama potpada pod nadležnost savjeta fizičke kulture;
organizovati šahovsko-damaške sekcije kako pri Višem savjetu, tako i pri svim gubernijskim i okružnim savjetima fizičke kulture.

Sjećam se da sam posebno insistirao da se sekcije ne nazivaju samo šahovskim, već obavezno šahovsko-damaškim. Mišljenja prisutnih priklonila su se mom stavu i predloženi naziv je usvojen.

Nakon usvajanja ove odluke postavilo se pitanje potrebe da se pozove autoritativna ličnost koja bi trebalo da predvodi novu organizaciju u nastajanju. Tada je K. A. Mehanišin, znajući iz mojih riječi za posebno interesovanje koje je drug Krilenko pokazivao prema šahu, predložio njegovu kandidaturu. Ja sam istakao da šahovsko-damaška javnost ne može ni zamisliti boljeg kandidata, i opštim glasanjem za predsjednika šahovsko-damaške sekcije pri Višem savjetu fizičke kulture potvrđen je N. V. Krilenko.“

Održan u avgustu iste godine u Moskvi, I Svesavezni šahovsko-damaški kongres Krilenko iz nekog razloga nije udostojio svojim prisustvom (ako je vjerovati izvještaju u „Šahovskom listku“, „prvi šahista“ SSSR-a tada je bio na odmoru; kongres je „u ime VSFK“ otvorio Russo, koji ga je faktički i vodio). Još jedna neobičnost: Mehonjošin (njegovo prezime se češće piše sa „o“), koji je zapravo i pokrenuo „prebacivanje šaha i dame na državne kolosijeke“ kao sportskih disciplina, takođe nije prisustvovao tom istorijskom kongresu i čak se ne nalazi među počasnim članovima predsjedništva, među kojima su bili izabrani Krilenko (počasni predsjednik), Rikov, Trocki, Semaško, Steklov, Dogadov, Lepješinski i Zatonski.

Većina tih ljudi imala je neposredne veze sa šahovskom groznicom koja je zahvatila SSSR krajem 1925. godine. Aleksej Rikov, koji je nakon Iljiča preuzeo Savjet narodnih komesara, pronašao je mogućnost da iz državnog budžeta zemlje razorene građanskim ratom i pustošenjem izdvoji 30.000 zlatnih rubalja za Prvi moskovski međunarodni turnir, koji je probio „kulturnu blokadu“ (upravo je taj turnir bio predviđen jednom od rezolucija kongresa). Aleksandar Dogadov je dvadesetih godina bio jedan od vođa VCSPS-a, a pod njegovim potpisom izlazile su važne odluke koje su omogućile šahu da se osloni na moćno rame sindikata. Jurij Steklov, glavni urednik „Izvestija“, još 1922. dao je odriješene ruke Nikolaju Grigorjevu, pa je ovaj počeo obilno da rasipa šahovski biser po stranicama lista; njegov izvanredni šahovski odjeljak (prvi u centralnoj sovjetskoj štampi) redovno je izlazio tokom dvanaest godina.

Prilikom prvog dolaska Emanuela Laskera u Sovjetsku Rusiju, Steklov (koji je tridesetih godina represiran — kao i Rikov i Dogadov) srdačno je primao velikog šampiona u svom kabinetu u „Izvestijama“. Pantelejmon Lepješinski, što je malo poznato, takođe se 1924. razmatrao kao kandidat za šahovskog vođu. Mnogo je pisano i prepisivano o tome kako je Iljič, ne pomjerajući figure, za nekoliko minuta riješio njegov jednostavni mat u tri poteza.

A o privrženosti Lava Trockog mudroj igri sovjetski šahovski istoričari, naravno, nijesu govorili. U svojoj knjizi o „drugom čovjeku ruske revolucije“ (objavljenoj devedesetih godina), Dmitrij Volkogonov citira Trotskijevo pismo petrogradskom menjševiku Sverčkovu iz Beča:

„… predlažem ti šahovsku partiju putem prepiske. Ovim počinjem:

e2–e4, ako ti odigraš 1… e7–e5, onda 2. Sg1–f3, ako ti odigraš 2… Sb8–c6, onda ja igram 3. Lf1–c4. Čekam tvoj odgovor.

Tvoj Lav.“

„Koristeći priliku“, dalje piše Volkogonov, „reći ću da je Trocki bio dobar šahista, više puta je igrao protiv Lenjina, mada ne znam u čiju korist su se te partije završavale. Čuvši za visoke kvalitete Trockog kao šahiste, načelnik Vsevobuča Moskovskog vojnog okruga (Volkogonov u knjizi ne navodi njegovo prezime, ali će se kasnije ‘otkriti’ ko je to bio…) u julu 1921. šalje narodnom komesaru poziv:

‘Znajući za Vaše nekadašnje interesovanje za šahovsku umjetnost, smatram svojom dužnošću da Vas obavijestim da je u prostorijama Centralnog vojno-sportskog kluba Vsevobuča imena Lenjina, u Kamergerskom prolazu broj 5, stan 99, organizovano Moskovsko prvenstvo — turnir uz učešće sljedećih lica: maestro Duz-Hotimirski, V. I. Nenarokov, N. I. Grekov, N. D. Grigorjev, N. N. Zubarev, A. F. Iljin-Ženevski, N. M. Pavlov, P. I. Cukerman, M. G. Kljackin, N. I. Celikov i drugi… Ne usuđujući se da Vas odvajam od državnih poslova direktnim pozivom na takmičenje, bio bih srećan Vašim prisustvom u prostorijama pomenutog kluba.

Uz ovo prilažem izuzetnu hroniku šahovskog života iz posljednjeg perioda u Evropi i Americi. Zabilježene partije Laskera i Kapablanke biće Vam, po Vašoj želji, odmah dostavljene.’“

Može se pretpostaviti da je šahovski partner vođe svjetskog proletarijata bio Mehonjošin; prema sjećanjima jedne od njegovih sestara, Marije, on je kod predsjednika Sovnarkoma Lenjina dolazio sasvim slobodno i izvršavao mnoge njegove lične zadatke. Inače, u prvom sastavu Sovnarkoma Mehonjošin je bio drug (zamjenik) Krilenka, jednog od trojice narodnih komesara za vojna i pomorska pitanja (druga dvojica bili su Antonov-Ovsejenko i Dibenko).

N.A.Mehonjošin

Postavljen 1921. za zamjenika N. Podvojskog, šefa Vsevobuča, Konstantin Aleksandrovič (tada mu je bilo nešto više od trideset godina) odmah je počeo da promoviše sport među masama (napisao je knjigu „Fizičko vaspitanje i borbena priprema Crvene armije“), i to ličnim primjerom. Odlično je plivao i bio izvrstan gimnastičar. Uporište armijskog sporta — CSKA — vodi svoje slavno porijeklo od ogledno-pokaznog vojno-sportskog terena Vsevobuča (OPPV), koji je 1922. u moskovskom Sokoljničkom rejonu organizovao upravo Mehonjošin.

„Načelnik Vsevobuča Moskovskog vojnog okruga“, — prisjeća se u „Zapisima sovjetskog majstora“ Iljin-Ženevski, — „u to vrijeme bio je V. N. Russo (dakle, on je i autor gore navedenog pisma Trockom! — prim. aut.). Prvi veliki posao koji je drug Russo uradio bila je organizacija centralnog šahovsko-damaškog kluba u Moskvi. Umjesto bijednih malih sobica po privatnim stanovima u kojima smo se ranije tiskali, preselili smo se u veliki, svijetao i grijani stan u centru Moskve, u Kamergerskom (danas MHT) prolazu. Imali smo čak i luksuz poput dva balkona, gdje su se ljeti obično postavljali i šahovski stolovi.“

Neke podatke o Rusou iznio je u knjizi „Majstori damaških turnira“ (1983) lenjingradski majstor V. Talosujev (tada već pokojni). Rođen je 1888. u Sankt Peterburgu, prošao je šahovsko-damašku „akademiju“ restorana „Dominik“, istovremeno studirajući na Peterburškoj akademiji umjetnosti. Po projektu Rusoa u Malojaro-slavcu podignut je spomenik ruskim vojnicima koji su se borili u Otadžbinskom ratu 1812. godine. Njegov reljefni portret A. Gorkog dugo je stajao u MHAT-u. Radio je kao zamjenik direktora Državne Tretjakovske galerije.

Russo je bio autor priručnika za damu, koji je više puta reizdavan dok je bio član izvršnog odbora Svesavezne šahovsko-damaške sekcije (današnje federacije). Na jednom od njenih kongresa 1927. optužio je Krilenka za nadmen odnos prema dami i zaprijetio da će se damaši izdvojiti u posebnu sekciju (što će se dogoditi tek 1951. godine)…

Početkom 1938. godine Krilenko je uhapšen, a ubrzo će se u „Šahu SSSR-a“ pojaviti izvještaj o „plenarnom zasjedanju obnovljene šahovske sekcije“. Prethodna sekcija biće napadnuta po punom programu: odvajanje od lokalnih organizacija, kočenje rasta kvalifikacija, nesistematičnost i besprincipijelnost, a što je najstrašnije — gubitak političke budnosti i neizvršavanje partijskih direktiva.

Predsjednik biroa šahovske sekcije postaje Mihail Botvinik, a damaška komisija povjerena je majstoru V. Šljarovu — umjesto Rusou, koji se poslije toga, izgleda, više nikako nije pojavljivao u šahovsko-damaškom životu. Nestaju i njegove publikacije sa stranica lista „64“… Godina njegove smrti, navedena u knjizi Talosujeva, jeste 1942. Poznati sovjetski kolekcionar knjiga o dami Miklaševski, koji je živio u Novosibirsku, govorio je jednom od autora ove knjige da je Russo vjerovatno bio represiran i strijeljan.

Mehonjošin, koji je tokom građanskog rata bio član Revolucionarnog vojnog savjeta republike na čijem je čelu bio Trocki, naravno nije preživio masovnu „čistku“ komandnog sastava Crvene armije. Iako se do tada već bio udaljio od vojnih poslova i rukovodio Svesaveznim naučno-istraživačkim institutom za okeanografiju i morsku privredu. Uhapšen je 1937, a 1938. strijeljan.

Cugcvang za šahovskog vođu

(Nepoznati Krilenko)

„Cugcvang — šahovska pozicija u kojoj jedna strana nema nijedan dobar potez.“

… Tupoliki jastrebak-debeljuško I-15, koji je drsko izvodio salto-mortale u blizini veličanstvenog „Maksima Gorkog“, iznenada je udario krilom u njega! Osmomotorni monoplan, zadrhtavši cijelim svojim tridesettrometarskim tijelom, počeo je da se raspada u komade.

Poslije ove strašne tragedije, koja se dogodila usred bijela dana 18. maja 1935. godine na nebu iznad Moskve (tada je poginulo 36 putnika i 11 pilota ogromnog čudesnog aviona, kao i pilot lovca), mladoj zemlji Sovjeta ostao je, čini se, samo jedan vazdušni putnički avion sa „najvoljenijim imenom” — „Sergo Ordžonikidze”. A prvi avion sa imenom, mada se o tome danas malo zna, u SSSR-u je mogao da se pojavi nekoliko godina ranije.

Godine 1927. trinaesti (!) broj časopisa „64. Šah i dame u radničkom klubu” objavio je prikupljanje sredstava za izgradnju „aviona šahiste imena N. V. Krilenka”. Odgovorni sekretar časopisa, pjesnik i prevodilac Vladimir Nejštadt (vidi o njemu jedno od prethodnih poglavlja — „Moj ujak je bio ‘razloženc’”), naravno, oglasio se tim povodom stihovima:

„I sklopiće, krijući užas, neprijatelji podrezana krila, kada krilata lađa objavi mat njihovim eskadrilama.”

Kolika suma je bila potrebna? Hajde da procijenimo. Za siromašnog „Gorkog” odmah je prikupljeno 6 miliona rubalja. Ali to je bio supergigant! Sredinom tridesetih, po partijskom pozivu, zemlja je gotovo u jednom dahu sakupila i 16 miliona rubalja za izgradnju običnih 16 ANT-ova (po imenu glavnog konstruktora — Andreja Nikolajeviča Tupoljeva). Ispada da su ljubitelji šaha morali da skupe milion!

U posebnoj rubrici časopis počinje da objavljuje: iz Harkova i Tiflisa stiglo je po 50 rubalja za „krilatu lađu”. Klimovički šahovski kružok uplatio je 5,84, drug G. Ja. Belogrudov iz Donskog okruga — 2 rublje... Novac je pristizao tankim potočićem, što je izazivalo razumljivu zabrinutost „prvog šahiste” zemlje. Po njegovom nalogu, drugi čovjek izvršnog biroa Svesavezne šahovske sekcije, Semjon Levman, posljednjeg dana rada V Svesaveznog šahovsko-damaškog kongresa (Moskva, 10–12. oktobar 1927. godine) obratio se delegatima (citiramo stenogram kongresa):

„Imam prijedlog o prikupljanju novca od šahovskih organizacija za izgradnju aviona imena N. V. Krilenka” (čita):

„Zadatak odbrane Sovjetske zemlje i njene socijalističke izgradnje predstavlja jedan od najvažnijih zadataka radničke klase i svih trudbenika SSSR-a.

Organizovani šahisti i damaši SSSR-a smatraju svojom dužnošću da se na svom Svesaveznom kongresu pridruže radu na odbrani zemlje, koji sprovodi cjelokupna sovjetska javnost. Kongres poziva sve članove sovjetskih šahovsko-damaških organizacija da podrže inicijativu redakcije časopisa „64” u izgradnji „Aviona šahiste imena N. V. Krilenka” i da ulože sve napore kako bi prikupljanje sredstava za avion proteklo uspješno i privuklo pažnju širokih masa.”

Ipak, „široke mase” nekako su mlako reagovale na inicijativu „64”, sovjetska zemlja još nije bila oboljela od avijacije; to će se dogoditi kasnije, početkom tridesetih, kada je komsomol počeo da patroniše vazdušnu flotu.

...Jedne kasne večeri u Krilenkovom kabinetu zazvonio je telefon. Podigavši slušalicu, tužilac republike začuo je lagano nakašljavanje — i odmah se napregnuo.

— Pa šta, druže Abram, jesi li sebi izgradio avion?

Dok je grozničavo razmišljao šta da odgovori, Staljin je spustio slušalicu. Krilenko se prepustio sumornim mislima.

Postavivši mu polušaljivo pitanje, čak pomenuvši pri tome njegov stari partijski nadimak, rukovodilac partije ipak nije poželio da razgovara s njim. Tu više nije bilo potrebe za nagađanjem kako se Staljin odnosi prema njegovoj zamisli...

U zemlji tada još nije bilo aviona sa imenima najviših rukovodilaca partije i države. On, samo tužilac republike, pokazao je po tom pitanju ličnu partijsku neskromnost, posegnuo je za onim što mu ne pripada po činu, a pritom se prethodno nije ni posavjetovao sa drugovima iz Centralnog komiteta.

Ubrzo je „64”, u broju 15 za 1929. godinu, obavijestio čitaoce:

„U ovom trenutku, kada cijeli SSSR pažljivo prati događaje na sovjetsko-kineskoj granici, spreman da u svakom trenutku odbije razuzdane kineske bjelogardejce, smatramo cjelishodnim da novac prikupljen za izgradnju aviona bude preusmjeren na izgradnju tenka imena čitalaca ‘Pravde’.“

Primijetimo, Krilenko se nije usudio da tenku da svoje ime! A uopšte uzev, prilično vješto je prekvalifikovao svoj projekat (uzgred, ukupno je pristiglo svega 454 rublje i 23 kopejke, do željenog miliona falilo je sasvim malo), pa je izašao suv iz vode.

Ali na drugu, krajnje nepovoljnu situaciju za njega, koja je mogla imati zastrašujuće posljedice, Krilenko nikako nije mogao da utiče.

Njegova sestra Lena udala se za Amerikanca Maksa Istmena, kojeg je neka nevolja dovela u Moskvu u septembru 1922. godine!

Amerikanac je nekako brzo, za samo jednu zimu, naučio prilično dobro da govori ruski, počeo je da piše traktat o marksizmu, a Lena mu je postala pomoćnica, prikupljala mu materijale. Kasnije joj je Amerikanac zaprosio ruku i srce. Krilenko tada nije imao ništa protiv njihovog braka. A zašto bi bio protiv? Istmen je bio socijalista, radio je na knjizi o Trockom, tada jednom od najuticajnijih ljudi u partiji i armiji, koji mu je, Istmenu, obezbijedio gostujuću propusnicu za XIII kongres partije...

N.Krilenko

Ko je mogao znati da će se sve tako okrenuti?

Poslije su mladenci otišli u Francusku, i tamo je zet, u nekom malom selu, napisao knjižicu „Poslije Lenjinove smrti”, u kojoj je do nebesa uzdizao svog idola Trockog, a pritom je naveo i iskrivljeni tekst Lenjinovog testamenta — prema riječima samog Trockog.

Knjiga je prevedena na ruski za uzak krug ljudi, Staljin se, naravno, razgnjevio i obrušio na Trockog zbog odavanja tajnih dokumenata...

Trocki je potom počeo da se povlači i proglasio Istmena klevetnikom...

A sam Istmen je u oktobru 1926. godine u „Njujork tajmsu” objavio autentično Lenjinovo samrtno pismo, koje je lijeva ujedinjena opozicija — Trocki, Kamenjev i Zinovjev — preko Pariza predala francuskom komunistu Borisu Suvarinu, pristalici Trockog...

Staljin je protjerao „drugog čovjeka Oktobra” u inostranstvo; ovaj se nastanio na majušnom ostrvu Prinkipo, kraj obala Turske. Istmen se vratio u SAD, zajedno sa Jelenom, i objavio novu antistaljinističku knjigu... Ne smiruje se.

On, Krilenko, mora biti krajnje oprezan — u slučaju bilo čega, odmah će mu se pripomenuti srodstvo sa prijateljima najljućeg Staljinovog neprijatelja...

Odlučuje da pošalje Seleznjeva iz Moskve: prijatelj renegata i izdajnika Bogoljubova ne smije biti na vidiku u prijestonici, da bode oči organima, a da su ga pratili — u to nije moglo biti sumnje.

...„Tandem” Krilenko–Levman utirao je put sovjetskom šahu od sredine dvadesetih godina. Semjon Levman bio je desna ruka Krilenka u Izvršnom birou Savjeta šahovskih sekcija SSSR-a (osnovanog 1927), a još 1924. zajedno su pokrenuli časopis „64. Šah i dame u radničkom klubu”. Nikolaj Vasiljevič postao je odgovorni urednik, a Semjona Semjonoviča postavio je za svog zamjenika.

Njihovi govori na svesaveznim šahovskim kongresima bili su govori istomišljenika, koji su složno zagovarali šah kao oruđe proleterske kulture.

I onda odjednom, 1929. godine, počev od julskog broja, Levman nestaje iz sastava redakcije „64”!

Nekoliko brojeva kasnije časopis objavljuje „izvod iz zapisnika vanredne sjednice” Izvršnog biroa Savjeta šahovskih sekcija VSSFК saveznih republika.

„Slušali: o S. Levmanu. Donijeli odluku:

Druga Levmana Semjona Semjonoviča, zbog sistematske obmane Izvršnog biroa tokom niza godina, koja se izražavala u tome što se predstavljao kao član VKP(b), iako je iz nje isključen još 1924. godine, isključiti iz članstva Izvršnog biroa Savjeta šahovskih sekcija kao lice koje je počinilo antidruštveni postupak, te predložiti odgovarajućim šahovskim organizacijama čiji je član da ga takođe isključe.
Osloboditi S. S. Levmana dužnosti člana redakcije časopisa ‘64’.

O donesenoj odluci Savjeta u vezi sa drugom S. S. Levmanom obavijestiti redakcije listova ‘Pravda’ i ‘Trud’, gdje je on saradnik-urednik šahovskih rubrika.”

Istovremeno je iz sastava redakcije uklonjen i Levmanov brat Boris, odgovorni sekretar (početkom 1929. na tom mjestu zamijenio je V. I. Nejštadta).

Poslije „vanredne sjednice“ Izvršnog biroa Semjon Semjonovič je preko noći izgubio sve svoje šahovske funkcije. A bio je jedan od rukovodilaca Šahintern-a, blagajnik Svesaveznog udruženja problemista (kojim je rukovodio Lazar Zalkind), kao i član redakcije zbirki „Zadaci i studije“ koje je to udruženje izdavalo...

Ali udar sudbine podnio je postojano, lativši se pera — ne, ne da piše žalbe na starijeg prijatelja i saborca koji ga je izdao...

Godine 1932. Levman u izdavačkoj kući „Nedra“ objavljuje svoju prvu pripovijetku — „Klizište“ („O borbi protiv bezidejnosti među omladinom“), a zatim u almanahu „Zemlja i fabrika“ (sa kojim su sarađivali Zoščenko, Babelj, Tinjanov, Kaverin i drugi) izlazi njegova nova pripovijetka „Rovovi“ (o prvoj petoljetki i stvaranju sovjetske tehničke inteligencije). Godine 1934. u sedam brojeva časopisa „Znamja“ štampa se njegov antifašistički roman (prvi u sovjetskoj književnosti) „Crna pjena“...

U eseju „Problemista, pisac“ (zbornik „Šahovska kompozicija“, Moskva, 1978) poznati sovjetski majstor šahovskih problema R. Kofman piše da se „1930–1931. Levman potpuno prebacio na književni rad i ubrzo bio primljen u Savez pisaca SSSR-a“, ne precizirajući pritom pod kakvim okolnostima se Levman „prebacio“. Šta je to Semjon Semjonovič uradio 1924. godine — Bog zna, ali teško da je bio ozbiljan partijski prestup. Inače mu niko kasnije ne bi dozvolio da se bavi književnošću, mnogo ideološkijom djelatnošću od šaha. Štaviše, Levman je bio izabran za delegata (iz Bjeloruske SSR) Prvog osnivačkog kongresa pisaca Sovjetskog Saveza sa pravom glasa, dok je, recimo, miljenik partije Nikolaj Ivanovič Buharin bio delegat tog kongresa samo sa savjetodavnim glasom... Jednostavno, Krilenko se osiguravao, isto kao i kada je poslao Seleznjeva iz Moskve.

...13. maja 1929. godine Politbiro CK VKP(b) donosi odluku, pod oznakom „strogo povjerljivo“, — „O korišćenju rada krivičnih zatvorenika“:

„Preći na sistem masovnog korišćenja plaćenog rada krivičnih zatvorenika osuđenih na najmanje tri godine, u oblastima Uhte, Indiga itd. Zadužiti komisiju u sastavu drugova Jansona, Jagode, Krilenka, Tolmačeva i Uglanova da detaljno razmotri pitanje i odredi konkretne uslove korišćenja rada zatvorenika na osnovu postojećih zakona i postojeće prakse.“

Tako je nastajao GULAG...

Dva dana kasnije komisija Politbiroa je zasijedala, saslušavši najprije informaciju ministra pravde RSFSR N. Jansona. On je, „ukratko ukazujući na ogromne mogućnosti racionalnog korišćenja rada zatvorenika... zastao na pitanju šumskih radova na sjeveru, naših kolonizacionih zadataka u vezi s tim i tako došao do zaključka o svrsishodnosti postepene zamjene postojećih mjesta lišenja slobode (radno-popravnih domova) koncentracionim logorima. Uzimajući u obzir iskustvo koje organi OGPU već imaju u organizaciji i upravljanju takvim logorima (Solovki, Višera), drug Janson se izjasnio za predavanje tog posla OGPU-u, izdvajajući tako mjesta lišenja slobode iz nadležnosti NKVD-a za lica osuđena na duže kazne.“

Zatim je u raspravi riječ uzeo G. Jagoda:

„Neophodno je i moguće već sada iz zatvora u RSFSR izvesti 10.000 ljudi, čiji rad može biti pravilno organizovan i iskorišćen... Za nove zatvore niko neće dati novac. Druga je stvar izgradnja velikih logora sa racionalno organizovanim radom u njima. Imamo ogromne poteškoće sa slanjem radnika na sjever. Koncentracija mnogih hiljada zatvorenika tamo pomoći će nam da unaprijedimo privredno iskorišćavanje bogatstava sjevera. Osim toga, drug Ejhe je izjavio da bi oni rado primili do 17.000 ljudi za isušivanje močvara i sječu šuma u Sibiru. Kada bi bila izdvojena dovoljna sredstva, već ove godine moglo bi se prebaciti u logore do 50.000 ljudi. Iskustvo Solovaka pokazuje koliko se mnogo može uraditi u tom pravcu (putevi, isušivanje močvara, ribolov zatvorenika, uređivanje rasadnika).“

Jansona i Jagodu, međutim, nijesu podržali narodni komesar rada N. Uglanov („koncentracioni logori pogodni su samo za nepopravljive recidiviste, dok prema drugim prestupnicima treba primjenjivati blaži režim, moguć samo u popravno-radnim domovima. Osim toga, organizacija logora za 10 i više hiljada ljudi veoma je težak posao u smislu njegove racionalne organizacije“) i narodni komesar unutrašnjih poslova V. Tolmačev:

„Stvaranje logora prinudnog rada politički nam nije korisno. U buržoaskim državama počeće priče da smo umjesto hvaljenog penitencijarnog sistema sa popravno-radnim uticajem stvorili čekističku tamnicu.“

A šta je radio republički tužilac Krilenko? Da li je posumnjao da se sprema gnusan posao? Ne, on „nije dijelio skeptičan odnos drugova Uglanova i Tolmačeva, uvjereno se izjasnivši za stvaranje logora novog tipa“.

Kao i Jagoda i Janson, Krilenko je podržao stav najvišeg partijskog vrha o stvaranju globalnog sistema prinudnog rada i ubrzanom širenju logora... I prvi logor novog tipa — Uhtsko-pečorski — ubrzo se pojavio, a od njega su se potom raširile monstruozne gulagovske metastaze...

Na toj sjednici komisije Politbiroa Krilenko je krišom posmatrao Jagodu, sa kojim se ovako, jedan pored drugog za istim stolom, nije sastajao još od Šahtinskog procesa, tačnije od pripreme tog procesa protiv diverzanata i plaćenika stranih obavještajnih službi ukopanih u Donbasu. Tada je Krilenko više puta odlazio kod Jagode u OGPU. Da, sve teče, sve se mijenja...

U januaru 1921. upravo je on, Krilenko, stao na čelo novog velikog odjeljenja ČEKA-e — ekonomskog, koje je određivalo na čije će glave pasti kažnjavajući mač revolucije u uslovima nove ekonomske politike partije. Svi cirkulari EKU — o prehrambenim pitanjima, kooperaciji, spoljnoj trgovini, nadzoru nad organizacijama Narodnog komesarijata finansija na terenu, radu u oblasti poljoprivrede — slati su pokrajinskim čekama sa njegovim potpisom. Samo u kancelariji EKU radila su, dobro se sjećao — na pamćenje se, hvala Bogu, nikad nije žalio — 44 čovjeka!

Kada ga je krajem iste 1921. partija prebacila na organizovanje organa sovjetskog tužilaštva, priredio je oproštajnu večeru kolegama čekistima, pozvavši i Jagodu, zamjenika Džeržinskog, koji se ponizno ulagivao i Gvozdenom Feliksu i Petersu...

Ali Džeržinskog, koga je on, Krilenko, svojevremeno smjelo kritikovao zbog donošenja presuda van sudskog postupka (čak je i bilješku o tome slao Politbirou), već godinu i po nije bilo među živima. Njegov nasljednik Menžinski stalno je bolovao — ili od angine pektoris, ili od nečega sa kičmom. Ni Jagoda nije bio zdrav čovjek: ispupčene oči sa žućkastim prelivom, naročito primjetnim kada bi iskosa pogledao, upali obrazi (govorkalo se da ima tuberkulozu)...

Ali upravo je on sada bio stvarni gospodar OGPU-a i najopasniji čovjek za Krilenka. Trocki je bio pod prismotrom, u to nije bilo nikakve sumnje, što znači da su se u operativnim izvještajima koji su od Jagode stizali na Staljinov sto pojavljivali i Maks i Jelena...

Na Prinkipo su se Trockom stalno nudili za tjelohranitelje i poslugu nekakvi sumnjivi ljudi. Jedne noći, u martu 1931, polurazrušena vila koju je iznajmljivala porodica Trockog planula je u požaru. Vatra je uništila biblioteku prognanog heroja Oktobra, ali je gotovo cijeli njegov arhiv ostao sačuvan...

Godine 1932. Trocki je pozvao Istmena i njegovu suprugu na Prinkipo da „zajedno rade (Istmen je tada prevodio Trockijevu trotomnu „Istoriju ruske revolucije“ — prim. aut.) i pecaju ribu“.

„Jelena i ja“, prisjećao se Istmen, „proveli smo 12 dana sa njim, njegovom ženom i svitom tjelohranitelja i sekretara na ostrvu Prinkipo u Mramornom moru, gdje je našao utočište nakon što ga je Staljin protjerao iz Rusije. Upravo tamo smo se zaista upoznali.“

Jagoda je vođi prijavio ne samo dvonedjeljni boravak bračnog para Istmen na Prinkipu, već i da njegov najljući neprijatelj namjerava da drži predavanja u SAD, oko čega se sve vrijeme trudila Jelena Krilenko.

U međuvremenu njen brat nastavlja da zaprepašćuje zemlju govorima na procesima protiv „Industrijske partije“ i „Saveznog biroa menjševika“, u kojima je nemilosrdno razotkrivao „neprijatelje naroda“...

Do Velike čistke bilo je još daleko. Godine 1931. Staljin postavlja Krilenka za narodnog komesara pravde RSFSR (umjesto Jansona, koji je prebačen na mjesto zamjenika predsjednika Savjeta narodnih komesara RSFSR; kao i svi drugi članovi komisije Politbiroa za stvaranje GULAG-a, biće uhapšen i strijeljan tokom velikog terora druge polovine tridesetih).

Još godinu dana prije tog imenovanja, Staljin ga je konačno pozvao u svoj kabinet u Kremlju, a ukupno je od 1930. do 1938. godine Krilenko bio primljen kod Staljina čak 42 puta...

Godine 1935. odgovorni sekretar Izvršnog biroa Sveunionog šahovskog saveza Valerijan Jeremejev pripremio je prijedlog o doživotnom dodjeljivanju zvanja majstora F. Duz-Hotimirskom, B. Berlinskom, A. Rabinoviču, V. Nenarokovu i S. Frejmanu. Preletjevši pogledom preko spiska, Krilenko je upitno pogledao Jeremejeva:

„A Seleznjev?“

„Pa on se potpuno propio!“ — raširio je rukama Valerijan Sergejevič.

„Znam“, tmurno je odbacio šahovski vođa.

Nemilosrdni i nesentimentalni narodni komesar, koji je bez oklijevanja slao na pogubljenje i u GULAG bivše partijske saborce, ovoga puta se neočekivano raznježio: da nije poslao Seleznjeva iz Moskve — možda mu se taj grijeh ne bi ni dogodio. U suštini, bio je to veoma prijatan čovjek, pametan i erudita.

Krilenko je spisak „doživotnih majstora“ dopunio Seleznjevim...

...Deset godina poslije Prvog moskovskog međunarodnog turnira, koji je „probio kulturnu blokadu“, šahovski „vrhovni komandant“ prihvatio se organizacije Drugog moskovskog turnira. Bilo je pravo vrijeme! Za tih deset godina on, Krilenko, stvorio je sjajnu šahovsku generaciju! Dvadesetčetvorogodišnji Miša Botvinik sasvim je mogao osvojiti prvo mjesto, a trebalo je da i Kan, Ragozin i Rjumin — koji su znatno napredovali u klasi — dobro namuče hvaljene zapadne velemajstore (šteta što je Nikolaj ozbiljno bolestan...). Od „starijih“, ni Levenfiš nije bio nikakav poklon za Zapad, kao ni Bogatirčuk.

Što se tiče stranih zvijezda — Krilenko je još mnogo prije turnira znao da se Emanuel Lasker sprema da dođe u Moskvu. Pored toga, stari velemajstor je tražio način da se trajno nastani u Sovjetskom Savezu: čim je Hitler došao na vlast u Njemačkoj, Emanuel je zajedno sa suprugom otišao u Englesku...

To da se poslije Drugog moskovskog turnira (na kojem je 67-godišnji Lasker osvojio treće mjesto, ostavivši Kapablanku iza sebe za pola poena!) Emanuel nastanio u Moskvi — opšte je poznata činjenica.

Ali zašto nije duže ostao u SSSR-u, gdje je dobio odličan stan u prestižnom dijelu Moskve i sve uslove za naučni rad (kao, naravno, i za šah)?

Verzija autora nekoliko biografskih knjiga o drugom svjetskom prvaku I. Lindera:

„Čak i nepotpun pregled onoga što je Emanuel Lasker postigao u periodu 1935–1937. godine dozvoljava zaključak: moskovski period bio je izuzetno stvaralački ispunjen. Šta ga je onda krajem oktobra 1937. iznenada navelo da napusti Sovjetski Savez i otputuje u Ameriku?

Poznata je priča Marte (navodi se u knjizi J. Hanneka o Laskeru, Zapadni Berlin, 1952) o tome kako je tokom jedne šetnje Moskvom, u toplom avgustovskom danu 1937, Emanuel pitao šta bi željela da dobije povodom svog predstojećeg 70. rođendana u novembru. Rekao je da je spreman da ispuni svaku njenu želju. Ona je odgovorila da bi voljela da vidi kćerku i unuke koji žive u Americi. Lasker je odmah pristao.

Nemamo osnova da sumnjamo u istinitost ove priče. Ljubavna istorija Emanuela i Marte dostojna je romana. U Ruskom državnom arhivu književnosti i umjetnosti (RGALI) sačuvana su Martina sjećanja koja potvrđuju njihovo duhovno razumijevanje. Gradeći svijetlu sliku Emanuela, ona istovremeno jednako lijepo prikazuje i samu Martu, njen književni talenat, finoću duše, iskrenost i dubinu osjećanja prema genijalnom suprugu.

Ipak, navedeni razlog odlaska meni djeluje više kao povod. Jer još godinu dana ranije ona je već vidjela kćerku u Engleskoj. A put u Ameriku nije bio samo veoma skup, nego i povezan s prilično teškim i dugotrajnim naporima. Zar bi sve to bilo samo da se proslavi jubilej i zatim uskoro vrati u Moskvu?! Da li bi u tom slučaju imalo smisla nositi sa sobom sve vrijednije stvari, knjige, rukopise itd. — sve osim namještaja!

Ta neobičnost odlaska nije promakla Fedoru Duz-Hotimirskom, koji je posjetio supružnike i zatekao ih kako grozničavo pakuju stvari:

„Zatekao sam Laskera kako razvrstava i povezuje knjige. Izgledao je umorno... I gledajući haotične pripreme u kući, moglo se pomisliti da se spremao preseliti najdalje na drugi stan.“

„Pri tome o predstojećem odlasku Lasker nije izgovorio ni jednu jedinu riječ“ („Šah u SSSR“, 1980, br. 4).

P. Mussuri

Najvjerovatnije, pravi razlog bio je sasvim drugi: u Moskvi se naglo zaoštrila politička klima. Poslije poznatih procesa uslijedila su hapšenja i nestanci niza ljudi s kojima se Lasker još nedavno viđao i bio u prijateljskim odnosima. Na primjer, šahovski kompozitor, novinar i prevodilac Petar Mussuri (saradnik „64“), koji je još nedavno kao dopisnik putovao u Notingem, dolazio je u goste Laskeru. Upravo je on odveo bivšeg svjetskog prvaka na jubilej kompozitora Alekseja Troickog i na dječiju šahovsku priredbu na Stadionu mladih pionira u maju 1936. godine. I onda je iznenada 20. marta 1937. uhapšen... (a već 1. avgusta zajedno sa majkom strijeljan; tek dvadeset godina kasnije oboje su u potpunosti rehabilitovani).

Početkom iste godine jednako iznenada je nestao i s horizonta Valerijan Jeremejev (1899–1980), poznati šahovski djelatnik koji je godinama bio u prijateljskim odnosima s Laskerom, a nakon dolaska u Moskvu i njegov svojevrsni pokrovitelj. Njega su „privremeno rasporedili“ na rad na Daleki istok. Poslije rata Jeremejev je pričao da je na taj način zapravo spašen od represija koje su prijetile svima bliskim Nikolaju Krilenku — narodnom komesaru pravde i predsjedniku Sveunionog šahovskog saveza (uhapšenom i strijeljanom u avgustu 1938; 1955. je u potpunosti rehabilitovan).

Iako se Laskera sve to direktno nije ticalo, bio je dovoljno iskusan i pronicljiv da shvati kuda sve to ide. Osjećao je da bi najbolji izlaz u novonastaloj situaciji bio odlazak iz Moskve pod nekim prihvatljivim izgovorom. Bilo mu je teško da se odluči na taj korak — tokom prethodne dvije godine duboko je ukorijenio svoj život u šahovsku sredinu Sovjetskog Saveza. Ali Lasker je bio suptilan politički posmatrač. A i osjećaj zahvalnosti prema Sovjetskom Savezu nije mu dopuštao da ode bez ikakvog povoda.

A sada — pismo Emanuela Laskera, koje je 4. marta 1935. godine iz hotela „Nacional” poslao rukovodiocu sovjetskog šaha:

„Mnogo poštovani gospodine Krilenko,

U jednom naučno-istraživačkom matematičkom radu, koji sam započeo, osjećam nedostatak materijala. Veoma bih želio da dobijem mogućnost da, počev od 1. oktobra, živim u gradu SSSR-a u kojem postoji dobra matematička biblioteka, kako bih mogao da u toku otprilike 2–3 godine (istakao autor) završim taj rad.

Što se šaha tiče, rado bih radio kao pisac i molim da mi se olakša pristup Savezu u tu svrhu. Kao šahista želio bih da zadržim potpunu nezavisnost. Ipak, iznosim plan osnivanja škole šahovske umjetnosti ili akademije šahovske igre, gdje bi se kroz predavanja i diskusije obrađivala pitanja filozofije, psihologije i istorije šahovske igre, naravno u onoj mjeri u kojoj organizacija to bude smatrala usklađenim sa svojim namjerama.

Svoje veze sa inostranstvom želim da održavam i u slučaju da dobijem pravo da ovdje živim. Na primjer, želio bih da imam potpunu slobodu putovanja u inostranstvo. U mogućnosti sam da sam snosim te troškove, jer imam malu imovinu u Londonu i mogu da zarađujem u inostranstvu kao šahista i pisac.

U Rusiji bih se osjećao kao u sopstvenoj zemlji i molim Vas, poštovani gospodine Krilenko, da ne odbijete da podržite ovu moju molbu.

Detaljnije o svom matematičkom radu govorio sam gospodinu Vajnštajnu.

Sa posebnim poštovanjem,
Emanuel Lasker.”

Ovo pismo, koje se danas čuva u arhivu predsjednika Ruske Federacije, u suštini uklanja sve sporove i nagađanja povodom odlaska supružnika Lasker iz Moskve u oktobru 1937. godine. Mudri Emanuel je od samog početka planirao da ograniči svoj boravak u SSSR-u na dvije godine; izgleda da je još 1935. predvidio kuda tok događaja vodi totalitarni sovjetski sistem — ka Velikom teroru 1937–1938. godine...

Jasno je da je pitanja koja je Lasker postavio pred Krilenka ovaj mogao riješiti samo obraćajući se samom vrhu, Staljinu. Ovo pismo — vođi i najboljem prijatelju sovjetskih fizičara i sportista od šahovskog vođe — takođe je, očigledno, nepoznato mnogim biografima velikog šampiona, kao i operativno donijeta odluka partijskog areopaga „po pitanju Laskera” (a oba ova dokumenta čuvaju se u arhivu predsjednika Ruske Federacije).

Br. 22

N. Krilenko — J. Staljinu

mart 1935.

Povjerljivo

CK VKP(b)
drugu Staljinu

Kopija: Predsjedniku CIK-a SSSR-a
drugu Kalinjinu

Jedan od učesnika Međunarodnog šahovskog turnira, bivši svjetski šampion, koji je tu titulu držao 26 godina, 67-godišnji starac Emanuel Lasker, obratio mi se ovih dana pismom, čiju kopiju prilažem i čija se suština sastoji u molbi da mu se dozvoli da živi u Sovjetskom Savezu, počev otprilike od 1. oktobra, tokom dvije godine radi završetka svog matematičkog rada (on je doktor matematike), uz zadržavanje prava da putuje u inostranstvo radi učešća na drugim međunarodnim šahovskim turnirima.

Ime Laskera poznato je čitavom šahovskom svijetu. To je jedan od najvećih i najtalentovanijih umjetnika ove vrste stvaralaštva. Njegove partije, uprkos tome što Lasker ima 67 godina, pune su mladalačke snage i zadivljuju dubinom zamisli i ljepotom izvođenja.

Lasker se trenutno nalazi u teškom položaju. Pobjegao je iz Njemačke, gdje su fašisti demolirali njegov stan, i jedva nekako živi u Londonu. U suštini, njegovo pozivanje na matematički rad samo je izgovor da prikrije bolnu istinu: da mu budućnost u uslovima kapitalističkog svijeta ne obećava ništa osim materijalne oskudice i usamljenog kraja.

Moskovski međunarodni šahovski turnir privukao je veliku pažnju ne samo sovjetske javnosti, već i inostranstva, pri čemu se igra sovjetskih majstora ističe kao naročito izuzetna.

O tome svjedoči i činjenica da je sadašnji svjetski šampion, bjelogardejac i renegat Aljehin, u pariškim „Posljednjim novostima” objavio oduševljen članak o šahovskoj umjetnosti u SSSR-u.

U tim okolnostima, ukazivanje pažnje Laskeru od strane Sovjetske vlade može poslužiti kao najbolji politički završni akord Međunarodnog šahovskog turnira i dodatno podići ugled SSSR-a, makar i samo u šahovskim krugovima u inostranstvu.

Istovremeno bi to stavilo tačku na ružnu priču koju je naš OGIZ priredio Laskeru, jer mu od 1925. godine, uprkos zaključenom ugovoru, nije isplatio obećani honorar od 3.000 rubalja za njegove knjige, pod izgovorom da ugovor nije bio zaključen u stranoj valuti.

Molio bih da odobrite sljedeće mjere u vezi sa Laskerom:

Izaći mu u susret i dozvoliti mu da ostane u SSSR-u zajedno sa suprugom koliko god želi.
Predložiti Centralnom izvršnom komitetu SSSR-a da mu dodijeli zvanje „zaslužnog umjetničkog djelatnika” uz određivanje penzije za cijelo vrijeme njegovog boravka u SSSR-u u iznosu od 1.000 rubalja mjesečno.
Predložiti OGIZ-u da odmah završi obračune s Laskerom — u tom slučaju u sovjetskoj valuti — i da se s njim dogovori, ukoliko Lasker ne ostane u SSSR-u, o načinu isplate pomenutog duga u stranoj valuti.

Veoma Vas molim da u skladu s tim riješite ovo pitanje.

Sa komunističkim pozdravom,
N. Krilenko.

Br. 23

Izvod iz zapisnika sjednice
Politbiroa CK VKP(b)

„Molba Em. Laskera”

mart 1935. godine
STROGO POVJERLJIVO

Dozvoliti Em. Laskeru da ostane u SSSR-u zajedno sa suprugom, u trajanju po sopstvenoj želji, uz zadržavanje prava da putuje u inostranstvo radi učešća na međunarodnim šahovskim turnirima.

SEKRETAR CK-a.“

Primijetimo: Politbiro nije odgovorio na Krilenkovu molbu da se Lasker „nagradi” zvanjem zaslužnog umjetničkog djelatnika. Od svih sovjetskih šahista, jedini koji je dobio to zvanje bio je kompozitor šahovskih studija iz Petrograda Aleksej Aleksejevič Troicki, 1928. godine.

Ništa se ne govori u ovoj kratkoj „izvodu iz zapisnika...” ni o tome da li je Laskeru dodijeljena penzija od 1.000 rubalja.

Iste te 1935. godine, u novembru, Krilenko šalje rukovodstvu zemlje još jedno pismo koje se tiče velikog šahovskog kralja, ovoga puta — Aleksandra Aljehina.

SEKRETARU CK VKP(b)
drugu STALJINU

Kopija: PREDSJEDNIKU SAVJETA NARODNIH KOMESARA SSSR-a
drugu MOLOTOVU

Šahovska organizacija VSFK-a, povodom obilježavanja 18. godišnjice Oktobarske revolucije, primila je čestitke u obliku telegrama od prvoklasnih šahovskih majstora Evrope — Evea, Emanuela Laskera i Flora. Ti telegrami objavljeni su u našoj šahovskoj štampi.

Istovremeno je primljen sljedeći telegram od sadašnjeg svjetskog šampiona, renegata i bjelogardejca A. Aljehina:

„Ne samo kao dugogodišnji šahovski radnik, već i kao čovjek koji je shvatio ogroman značaj onoga što je postignuto u SSSR-u u svim oblastima kulturnog života — upućujem iskrene pozdrave šahistima SSSR-a povodom 18. godišnjice Oktobarske revolucije.“

Smatrao bih svrsishodnim da se ovaj telegram objavi u našoj šahovskoj i opštoj štampi („Izvestija“), uz sljedeći komentar:

„Objavljujući telegram sadašnjeg svjetskog šampiona, bjelogardejca A. Aljehina, Redakcija smatra potrebnim da istakne da se politička izdaja i renegatstvo ne iskupljuju tako lako kao što, očigledno, misli građanin Aljehin. Da bi ponovo stupio u kontakt s nama, nije dovoljno shvatiti ‘ogroman značaj onoga što je postignuto u SSSR-u u svim oblastima kulturnog života’ — potrebno je djelima dokazati svijest o svojoj krivici i spremnost da je iskupi. Bez toga nikakav talenat neće spasiti Aljehina od zasluženog prezira kojim se prema njemu odnose svi u SSSR-u.“

Molim Vas da saopštite Vaša uputstva povodom ovog pitanja.

N. Krilenko.”

Vođa je stavio rezoluciju na zabilješku narodnog komesara:

„Predlažem da se Aljehinov telegram objavi bez komentara.
J. Staljin.“

Ispod su se potpisali: L. Kaganovič, A. Mikojan, V. Čubar, A. Andrejev, M. Kalinjin, G. Ordžonikidze, S. Kosior, N. Ježov. Aljehinov telegram objavljen je u „Izvestijama” 16. novembra.

Krilenko, izgleda, nije bio upućen u Staljinove planove u vezi sa Aljehinom.

...Godine 1928. glavni urednik „Izvestija” Ivan Gronski, koji je tada pripadao najužem Staljinovom krugu, po vođinom zadatku putovao je u inostranstvo kako bi sa Aljehinom razgovarao „o životu”. Detalji njihovog susreta nijesu poznati. Ali Staljin se, naravno, ne bi sitničario kada bi ipak uspio da namami Aljehina u boljševički raj. Na primjer, Maksimu Gorkom, koji je upao u Staljinovu zamku, vođa je poklonio bivšu palatu Rjabušinskog, kao i raskošnu daču u Gorkama sa ogromnim parkom.

Sa Krilenkovom zabilješkom diktator nije mogao da se složi — on je još uvijek smatrao da će se veliki ruski šahista „urazumiti”!

Godine 1933. u najbliže Trockijevo okruženje ubačen je agent tajno-političkog i inostranog odjeljenja GPU-a (koji će 1934. ući u sastav saveznog Narodnog komesarijata unutrašnjih poslova) Mark Zborovski; on se smješta uz sina prognanika, Lava Sedova. Centar pred Zborovskog postavlja zadatak da pribavi dio Trockijevog arhiva, koji se čuvao u Institutu za istorijska istraživanja u ulici Mišle broj 7 u Parizu. U noći između 6. i 7. novembra 1936. arhiv tog instituta bio je opljačkan. Rukopisi, članci i pisma Trockog ubrzo su se našli na Staljinovom stolu.

Ježov (koji je upravo zamijenio Jagodu na mjestu šefa NKVD-a) poslao je vođi, između ostalog, prepisku Trockog sa Istmenom i Jelenom Krilenko — 103(!) pisma. Moguće je da je tek tada Staljin shvatio koliko snažne prijateljske veze povezuju omrznutog mu Trockog sa sestrom Krilenka, koji je upravo bio imenovan za narodnog komesara pravde SSSR-a.

Ubrzo su oko novopečenog saveznog narodnog komesara počele da eksplodiraju granate. Prvih dana januara 1937. „uhapšen” je Krilenkov zamjenik, ugledni pravnik Pašukanis, koji je nedugo prije toga bio predložen za redovnog člana Akademije nauka, a njegovu kandidaturu je vatreno podržao upravo Krilenko.

Narodni komesar pravde SSSR-a, shvatajući svoj propust, strastveno žigoše „štetočinstvo” Pašukanisa i njegovih pomagača. Grozničavo traži dobre poteze; u časopisu „Sovjetska pravda”, koji je uređivao, sve više jača podanička retorika.

Odvažni planinar, Krilenko je tridesetih godina organizovao ekspedicije na Pamir — i evo, već sa tih nadzemaljskih visina leti radiogram u Kremlj: najviši vrh Pamira nazvan je po velikom Staljinu. Ali na njemu tako bliskom šahovskom jeziku (a Krilenko je bio snažan prvokategornik) — to je već cugcvang. Bez ikakvih izgleda, sa neizbježnim krajem.

Na prvoj sjednici Vrhovnog sovjeta SSSR-a prvog saziva, otvorenoj 12. januara 1938. godine, Krilenko, koji je još uvijek formalno bio na čelu jednog od ključnih narodnih komesarijata, dobiće samo gostujuću propusnicu (jedan od veterana VCIK-a, najstariji partijski član, najbliži Iljičev saradnik, nije bio udostojen časti da bude među poslanicima), a nekoliko dana kasnije poslanik Džafar Bagirov, kadar Lavrentija Berije, dobivši riječ, počeće da ga uništava:

„Kao narodni komesar pravde on je nesumnjivo loš. Uvjeren sam da će drug Molotov to uzeti u obzir prilikom predstavljanja novog sastava Sovnarkoma.”

Bilo je jasno da je Bagirov dobio komandu za „odstrel” Krilenka od „samog vrha”.

Kraj dvadesetih — tridesete godine...

Fotografiju obradio Stanimir ILIĆ, kanadski majstor

Poglavlje četvrto

Zdravo, Harkove!

Ranog proljećnog jutra 1927. godine na peron harkovske željezničke stanice stigao je brzi voz iz Moskve. Iz petog vagona izašao je mršav muškarac od oko četrdeset godina. Lagano šepajući, uzeo je svoj prtljag — veliki, iznošeni kofer i dobro napunjenu putnu torbu — i krenuo ka unutrašnjosti stare stanične zgrade.

U susret su mu već žurila dvojica — visoki inteligent u naočarima i nasmijani mladić u kratkom kaputu.

— Pa zdravo, Aleksej! — stariji od dvojice zagrlio je pridošlicu. — Evo, upoznaj se, ovo je Griša, aktivista naše šahovske sekcije.

— Mnogo sam slušao o vama, Oleksa Sergejeviču, dajte da pomognem — mladić je s lakoćom podigao masivni kofer. — Vi ste igrali dva puta na prvenstvima Sovjetskog Saveza? A u Moravskoj Ostravi ste ravnopravno igrali protiv samog svjetskog šampiona Emanuela Laskera?

— Ako ćemo precizno, protiv bivšeg svjetskog šampiona. Da, uspio sam da remiziram s njim... Na tom turniru više mi je ostala u sjećanju pobjeda nad Zigbertom Tarašem. A još i partije protiv Retija, Grinfelda, Tartakovera...

— A još ona vaša partija sa Tajhmanom, igrana u Berlinu 1921. godine...

— Grićko, prestani da brbljaš! Ne puni gostu glavu! Bolje razmišljaj kako ćemo stići do mjesta.

Vješto manevrišući, probijali su se kroz veliku čekaonicu, koja je, uprkos ranom jutru, bila toliko puna da gotovo nije bilo slobodnih klupa. Tu bezbrižno hrču seljaci sa zavežljajima, držeći kraj nogu drvene sanduke. Vjerovatno su krenuli u Donbas za „dugačkom rubljom”.

U uglu se udobno smjestila velika ciganska porodica: žene u šarenim maramama, crnobradi muškarci razbojničkog pogleda i gomila sitne djece.

Svoj voz čekaju crveni komandanti u budjonovkama. Budno drijemaju, ostajući „u punoj borbenoj gotovosti”, službenici na putu sa debelim aktovkama, putnici koji odlaze na jug na odmor sa ženama i ljubavnicama. A tamo je i grupica pionira sa crvenim maramama, u pratnji mladih vođa, vjerovatno su krenuli na izlet.

Aleksej Seleznjev, a upravo je on bio taj pridošlica, zajedno sa svojim pratiocima, Aleksejem Aljehinom i Grigorijem Zaharčenkom, izašao je iz zgrade stanice. Bilo je prohladno, jutarnje sunce tek je počinjalo da boji vrhove višespratnica u ružičasto.

Muškarci su najprije krenuli prema tramvajskoj stanici, ali su se potom predomislili i odlučno skrenuli ka stajalištu fijakera, ignorišući sjajne automobile koji su se kratko i strano nazivali „taksi”.

Vozili su se Sumskom ulicom, Soljanskim prospektom, Industrijskom, a zatim izašli na Moločnu ulicu i zaustavili se kod kuće broj 81.

— Izvolite kod mene — srdačno je pokazao prema ulazu Aleksej Aljehin.

Brat poznatog velemajstora živio je u prostranom stanu u prizemlju. Pošto je, prema dogovoru još iz Moskve, Aleksej Seleznjev odlučio da se nastani upravo u prijestonici Ukrajine, Aljehin ga je u početku primio kod sebe.

Istog dana proslavili su dolazak gosta — široko, po ruski, uz obilje pića i bogatu trpezu. Dvojica Alekseja, dva imenjaka, dugo su razgovarali, prisjećali se mladosti, gimnazijskih dana, prvih šahovskih uspjeha, posjeta Šahovskom društvu u Moskvi, zajedničkih prijatelja i poznanika.

Vrlo sličnih godina (obojica su rođena 1888), imali su mnogo zajedničkih interesovanja i hobija. A mlađi Aljehin, Aleksandar, koji je bio četiri godine mlađi, nije se uvijek u mladosti „uklapao” u njihovo društvo.

... Seleznjev se upoznavao sa Harkovom, obilazio šahovske sekcije i klubove. Maestro je smatrao da će za njega biti posla u klubu ili u Ukrajinskoj šahovsko-damskoj sekciji, čiji je odgovorni sekretar bio Aleksej Aljehin. Međutim, slobodnih mjesta nije bilo, pa su mu ponudili da putuje po raznim oblastima republike držeći predavanja i simultanke. Možda je uloga „slobodnog umjetnika” i odgovarala majstoru Seleznjevu — bez posebnih obaveza, neka vrsta sinekure, počasna i prilično dobro plaćena pozicija. U to vrijeme u zemlji se broj majstora (sa zvaničnim dodjeljivanjem tog zvanja) mogao nabrojati na prste jedne ruke.

Šahovski život u prijestonici Ukrajine se aktivno razvijao. Radili su klubovi, hiljade ljubitelja su se uključivale u drevnu igru. Uopšte, u SSSR-u je nakon prvog međunarodnog turnira u Moskvi 1925. godine šahovski sport doživljavao brz razvoj. Ovaj sport, koji ne zahtijeva skupu opremu ni trenažnu bazu (dovoljna je tabla sa figurama!), niti visoko kvalifikovane trenerske kadrove, uključivao je ogroman broj učesnika i podsticao razvoj snalažljivosti, brzine mišljenja i matematičkih talenata.

Ljubitelji drevne igre okupljali su se uglavnom u šahovskoj sekciji pri Centralnom crvenoarmejskom klubu, smještenom u kući broj 22 u Rymarskoj ulici. Godine 1922. održano je prvo (u sovjetsko vrijeme) prvenstvo Harkova. Prvu nagradu i titulu šampiona osvojio je Aleksej Aljehin, koji se nakon revolucije preselio u Ukrajinu.

Godine 1927. u Harkovu je održan republički turnir mladih šahista. Od 15. do 17. maja iste godine održan je radio-meč između šahista Kijeva i Harkova. Čast tadašnje prijestonice Ukrajine branili su A. Aljehin, D. Grigorjenko, N. Oistrah, A. Port i I. Janušpoljski. Za Kijev su igrali F. Bogatirčuk, A. Grinberg, E. Poljak, I. Pogrebiski i V. Rauzer. Godinu dana ranije Harkovčanin M. Marski podijelio je prvo mjesto na prvenstvu republike zajedno sa Odesitom B. Verlinskim.

Odrastala je i talentovana omladina. Tako je 19-godišnji student stručne škole Vladimir Kirilov dva puta stekao pravo da nastupi u finalu prvenstva Ukrajine. U budućnosti je postao majstor sporta u šahu, igrao u tri finala prvenstva SSSR-a i radio kao trener šaha u Lenjingradskom Dvorcu pionira.

A 22-godišnji Pavel Teslenko je 1927. godine nastupio na Prvoj radničkoj šahovskoj olimpijadi u Berlinu, gdje je osvojio treću nagradu. Naravno, svima njima je bilo zanimljivo da se druže s poznatim majstorom.

Aleksej Seleznjev je više puta bio gost kod Kirilova u stanu broj 61 u kući br. 11 na Soljankovskom prospektu, kod Grigorjenka u kući br. 14 na Nevskoj aveniji, i kod Teslenka u kući br. 12 u Fedorovskoj ulici u naselju Hladna Gora. Šahisti su se mnogo družili i odigrali brojne blic partije.

34-godišnji Dmitrij Dmitrijevič Grigorjenko radio je kao nastavnik u školi. Godine 1926. napisao je prvi udžbenik šaha na ukrajinskom jeziku. Godine 1925. Grigorjenko je postao bronzani osvajač prvenstva Ukrajine, a 1929. predstavljao je republiku u finalu prvenstva SSSR-a.

Takođe treba napomenuti da je Grigorjenko uređivao šahovske rubrike u raznim harkovskim listovima. Naravno, bio je zadovoljan pojavom u gradu tako jakog šahovskog praktičara i kompozitora studija. Još prije revolucije 1917. godine djela Alekseja Seleznjeva objavljivana su u raznim novinama i časopisima, kao i u šahovskoj štampi. A 1919. godine u Berlinu je na njemačkom jeziku objavljena zbirka „35 šahovskih studija majstora Seleznjeva“, pripremljena za štampu od strane svjetskog šampiona E. Laskera.

U harkovskim novinama objavljeno je nekoliko starih Seleznjevljevih studija. A njegove nove kompozicije uglavnom su štampane u Moskvi, u centralnim novinama „Pravda“. Međutim, majstor nije pokazivao posebnu aktivnost u radu šahovskih rubrika lokalnih novina.

I u zvaničnim gradskim takmičenjima Seleznjev nije učestvovao, smatrajući, vjerovatno, svoj status suviše visokim za takvu vrstu nadmetanja. Ali je često i rado nastupao sa predavanjima i simultankama.

On je posjetio mnoge fabrike i preduzeća u gradu, a zatim je počeo da putuje i u druge gradove i oblasti.

U Harkovu je Seleznjev živio oko dvije godine. Iste, 1927. godine, na predlog Aljehina, nastupio je na prvenstvu Ukrajine. Istina, samo van konkurencije, jer je i dalje formalno pripadao moskovskoj šahovskoj organizaciji.

Četvrto prvenstvo Ukrajine održano je od 26. juna do 14. jula u Poltavi. Na njemu je učestvovalo 16 igrača, koji su predstavljali osam gradova Ukrajine i grad Balta (tada u sastavu Moldavske ASSR unutar Ukrajine, danas u Odeskoj oblasti). Iz raznih razloga nisu učestvovali pobjednici prethodna tri prvenstva: Vilner je bio bolestan, Berlinski je već živio u Moskvi, a Marski se preselio u Lenjingrad. Priznati učesnik prethodnih prvenstava Fedor Bogatirčuk nije mogao da se odvoji od posla. Tako da je „majstorski korpus” predstavljao samo Seleznjev.

Po treći i posljednji put na prvenstvu Ukrajine igrao je Aleksej Aljehin. Jedan od debitanata bio je Nikolaj Verbicki iz Černigova, koji je kasnije mnogo doprinio razvoju šaha u černigovskoj oblasti. V. Eršov je predstavljao grad Artjomovsk (na prvom prvenstvu 1924. igrao je za grad Nežin). Među učesnicima su bili i Kijevljani V. Rauzer i I. Pogrebiski, Harkovčani D. Grigorjenko, V. Kirilov i P. Teslenko, Odesiti S. Balodit i D. Ruso, E. Lerner iz Tulčina (Vinička oblast), B. Šapiro (Balta), kao i G. Lastovec, G. Šabelnicki i N. Kazakovski iz Poltave.

Majstor Seleznjev je uvjerljivo zauzeo prvo mjesto, ali je šampionom proglašen 18-godišnji Vsevolod Rauzer. U to vrijeme radio je kao kurir u Kijevskom finansijskom odjeljenju. Rauzer je postao majstor 1929. godine. Igrao je u pet prvenstava Ukrajine (+25, -17, =18): 1931. bio je drugi, a 1933. podijelio 1–2. mjesto sa V. Kirilovom. Rauzer je bio i šampion Kijeva 1930. godine, a šest puta je nastupio u finalima prvenstva SSSR-a. Proslavio se i kao šahovski teoretičar: po njemu su nazvani varijante i sistemi u španskoj partiji, sicilijanskoj i francuskoj odbrani, koji su i danas aktuelni. Kasnije se preselio u Lenjingrad. Njegova sudbina je tragična: tokom Drugog svjetskog rata Vsevolod Rauzer je poginuo u opkoljenom Lenjingradu.

Treće mjesto zauzeo je debitant takmičenja, 19-godišnji Josif Pogrebiski. Godine 1925. postao je šampion Kijeva, 1937. dobio je zvanje majstora, 13 puta je učestvovao na republičkim prvenstvima, a jednom je igrao u finalu prvenstva SSSR-a (1939, 15–16. mjesto).

Kao što vidimo, na prvenstvu Ukrajine 1927. učestvovalo je mnogo mladih igrača. Sam turnir bio je izuzetno rezultativan: od 120 odigranih partija, 84 su završene pobjedom jedne strane (70%).

Nažalost, do danas je sačuvan mali broj partija odigranih na tom prvenstvu.

Ako se podsjetimo istorije, još 1882. godine u Harkovu je nastalo Društvo ljubitelja šahovske igre. Međutim, pošto se odmah suočilo s materijalnim poteškoćama, pronađeno je rješenje da se u klubu dozvole karte i druge zabave. Radikalna mjera je uspjela: broj članova „Društva” naglo je porastao na dvjesta. Istina, među njima je bilo jedva tridesetak šahista.

Godine 1884. u Harkovu su organizovane egzibicije M. I. Čigorina. Nakon toga šahovski život zamire. Ponovo se razbuktava 1924. godine, kada je pri pokrajinskom savjetu fizičke kulture formirana šahovska sekcija koja je ujedinila sve gradske klubove (oko dvadeset). Prvim rukovodiocem sekcije imenovan je brat budućeg svjetskog šampiona, Aleksej Aljehin.

Godine 1925. u Harkovu je održano drugo prvenstvo Ukrajine. Na gradskim šahovskim takmičenjima 1926. godine učestvovale su stotine ljubitelja šaha. U 1927. i 1928. godini u prijestonici su održani turniri mladih šahista.

... Pošto je, kao što je već pomenuto, živio kod Alekseja Aljehina, Seleznjev je vidio kako ovaj aktivno radi kao sekretar Ukrajinske šahovske sekcije. Upravo je on predložio Aljehinu ideju o izdavanju svojevrsnog priručnika šahovskog života za 1926. godinu:

— Ajoša, sjeti se kakav si sjajan časopis „Šahovski vjesnik” izdavao 1913–1916. godine u Moskvi. Koliko smo i Aleksandar razmišljali nad materijalima prvih brojeva, koliko smo tražili komentare za odigrane partije! Za godinu dana dogodilo se mnogo šahovskih događaja u zemlji. Zašto ne bismo sakupili u jednoj zbirci sve najvažnije, i dodali svjetske vijesti, turnire u Hestingsu, Semeringu, Drezdenu, Birmingemu, Buenos Ajresu?..

I takav zbornik pod nazivom „Izabrane partije za 1926. godinu” objavljen je 1927. u Harkovu. On je postao prototip budućih sovjetskih šahovskih godišnjaka (1936–1937; 1946–1962). Ovo književno iskustvo inspirisalo je Alekseja Aljehina da 1928. godine izda novu šahovsku knjigu — „Meč za svjetsko prvenstvo Aljehin – Kapablanka”. I taj zbornik je objavljen u Harkovu, a Aleksej Aljehin je bio naveden kao njegov urednik. Ime Seleznjeva nigdje nije bilo pomenuto.

Zanimljivo je da su oba Alekseja — i Aljehin i Seleznjev — iskreno smatrala da Aleksandar Aljehin nema šanse da pobijedi Kapablanku u meču. Seleznjev je, prema svjedočenjima očevidaca, to govorio tokom petog prvenstva zemlje, održanog u septembru i oktobru 1927. godine u Moskvi. A Aleksej Aljehin se jako ljutio kada bi neko u njegovom prisustvu hvalio njegovog mlađeg brata i umanjivao vrijednost Kapablanke.

K. M. Rauš, koji je u to vrijeme živio u Donbasu, prisjetio se 1975. godine u razgovoru s jednim od autora ove knjige:

„Ljeti 1927. nastupao sam s predavanjima i simultankama u raznim gradovima. Prilično uvjereno sam prognozirao pobjedu Aljehina u najavljenom jesenjem meču Kapablanka – Aljehin. Aleksej Aljehin, koji je prisustvovao jednom takvom nastupu, kasnije mi je održao ozbiljnu lekciju:

– Ko vam je dao pravo da zbunjujete ljude?! Zar zaista sumnjate u pobjedu Kapablanke?

Ali vrijeme je pokazalo da sam ja bio u pravu.”

O Konstantinu Mihajloviču Raušu biće riječi u sljedećem poglavlju.

Aleksej Seleznjev, koji je odlično nastupio na prvenstvu Ukrajine 1927. godine, kako bi se danas reklo, „podigao je svoj rejting i poboljšao imidž”. Ponudili su mu da pređe u ukrajinsku šahovsku organizaciju, kako bi zvanično učestvovao na prvenstvima republike i branio njenu čast na pojedinačnim i ekipnim savezničkim takmičenjima. Već naredne godine Seleznjev je to i učinio, a u jesen 1927. godine, po pozivu, nastupio je na prvenstvu SSSR-a.

Peto prvenstvo Sovjetskog Saveza održano je od 26. septembra do 26. oktobra u Moskvi. To je bilo posljednje prvenstvo zemlje koje je formirano na osnovu direktnih poziva. Taj turnir je otvorio novu stranicu u istoriji sovjetskog šaha, karakterističnu po pojavi mladih šahista. Posebno uspješno su debitovali M. Botvinik, V. Makogonov i V. Rauzer.

U članku „Teški zaključci” (časopis „Šahovski list”, br. 21 iz 1927. godine), učesnik takmičenja Petar Romanovski piše:

„Upoređuješ ovaj turnir sa svim ranijim savezničkim takmičenjima i sa svih strana upada u oči njegova neobičnost. Neobičnost sastava, čitavog niza organizacionih momenata, toka, uslova i, konačno, samog rezultata.

Izgledalo je da će nakon dvogodišnje pauze savezničko takmičenje, koje su sa tolikim nestrpljenjem očekivali široki šahovski slojevi, u svoj sastav uključiti sve najbolje po kvalitetu što posjeduje Sovjetska država.

U osnovu turnira postavljen je strog ideološki i društveni temelj. Novčane nagrade su ukinute. Prvom plasiranom, pored uobičajenog zvanja šampiona, trebalo je da bude dodijeljeno i počasno kvalifikaciono zvanje ‘velikog majstora’. Preduzeti su koraci da se mladim izdancima sovjetske šahovske misli omogući da se takmiče sa iskusnim majstorima.

I kada su se konačno okupili i očvrsli šahovski borci i još uvijek golobrada omladina, pokazalo se da u sastavu turnira, najodgovornijeg takmičenja SSSR-a, zjapi praznina koja u velikoj mjeri umanjuje njegov značaj, ma kako ga posmatrali.”

Učesnici prvenstva SSSR 1927. Sjede (s lijeva na desno): Botvinik, I. Rabinovič, Iljin-Ženevski, Romanovski, Bogatirčuk. Stoje (s lijeva na desno): Model, Makogonov, Perfilev, Smorodski, Frejman, Seleznjev, Rauzer.

Fotografiju obradio Stanimir ILIĆ, kanadski majstor

Drugovi! — uzviknuli smo. Neka među nama nema naših nekadašnjih korifeja, grandioznog Aljehina ili renegata Bogoljubova, ali gdje je strah ruskih majstora i pobjednik Laskera — Levenfiš? gdje je pobjednik Kapablanke — Berlinski? Gdje je Abram Rabinovič, čiji se sjaj i ljepota stvaralaštva tako jasno ponekad spajaju s jednostavnošću i snagom? Gdje je duhoviti A. Kubelj, smireni Zubarev, opasni Gatgilf, suptilni i originalni Blumenfeld, feniks koji se ponovo rodio iz pepela — Rudnjev? ... Kako god bilo, jedanaest majstora se ipak okupilo. Ostalih deset učesnika predstavljali su ili omladinu koja je uspjela da pokaže svoj talenat u lokalnim borbama tokom dvije godine — kao što su Botvinik, Makogonov, Rauzer i Perfilev — ili čvrste stare kadrove prve kategorije koji su ranije dobili formalno takozvano „pravo učešća”, kao što su Grigorjev, Model, Kasperki, Rohlјin — ili, konačno, oni koji su uvršteni u kandidatsku listu posebnim odlukama šahovskih organa, najbolji predstavnici prve kategorije prestonice Pavlov-Pjanov i Holođkevič.

Šaroliki sastav učesnika, koji uvijek povećava element slučajnosti u toku borbe, odsustvo niza istaknutih majstora SSSR-a, nizak procenat potreban za sticanje majstorskog zvanja — sve te okolnosti činile su zadatak budućeg šampiona nimalo lakim, ali je on bio trostruko otežan uslovima u kojima je cijelo takmičenje moralo da počne i da se odvija do kraja.

Spolja gledano, nikada, čini se, nije bilo tako teško igrati kao ovoga puta. U malim salama Doma sindikata, koje su bile ustupljene za turnir, već pri najmanjem broju gledalaca brzo bi nastajala takva zagušljivost da je čak i fizički snažnim ljudima postajala nepodnošljiva. Ali to je još sitnica. Organizacijski odbor nije mogao da obezbijedi čak ni tepihe. Sve molbe učesnika po tom pitanju ostale su „glas vapijućeg u pustinji”. U sali je vladao neprekidan šum. Gledaoci se nisu mnogo obazirali, a učtive opomene pojedinih redara („Drugovi! Učesnici mole da se ne pravi buka”) topile su se kao pahulje snijega u vrućem majskom danu. Nikakve represivne mjere nijesu preduzimane, i učesnici su u tom pogledu bili praktično prepušteni gorkoj sudbini.

... Slobodnih dana gotovo da nije bilo. Drugog dana kongresa, koji je protekao u žučnim, strastvenim i nervoznim debatama, primorali su aktivne učesnike da igraju, i upravo tada je počeo pad Ženevskog, koji je rukovodio radom jedne od sekcija, izgubivši tog dana partiju od Botvinika.

Smiješno je reći, ali na međunarodnom turniru u Moskvi, koliko god da je bilo teško, ipak je bilo znatno lakše igrati.

Turnir je sa strane kvaliteta partija — odnosno sa strane njegove najviše vrijednosti (jer u krajnjoj liniji, zar je uopšte bitno ko je šampion, zar se turnir za to stvarao i trošile hiljade?) mnogo izgubio. Turnire tako ne treba organizovati; to je veoma loš režim štednje i veoma loša usluga šahovskom stvaralaštvu u Sovjetskoj državi.

Kada se niže posebno pređe na pitanje kvaliteta stvaralaštva, neka se čitalac ne zgrozi. To će biti najteža, najosjetljivija stranica našeg prikaza.

Oko koga su se, dakle, koncentrisale nade javnog šahovskog mnjenja u pogledu budućeg šampionata? Velike nade polagane su u I. Rabinoviča, u Bogatirčuka, u autora ovih redova, i konačno u Ženevskog. Manje u Duz-Hotimirskog i Nenarokova. Sa interesovanjem se govorilo o Botviniku.

... I tada je počelo: Perfilev je pobijedio Rabinoviča, zatim je Rauzer pobijedio njega. Još ranije poraz od Botvinika, zatim od Vilnera, a na kraju od Modela... Drugačije prirode bio je pad Ženevskog, koji je izgubio pet partija zaredom, od kojih je u više od polovine praktično predao bez otpora. U nekim slučajevima tog postojanog majstora, o koga su se „opekli” Maršal i Kapablanka, protivnici su uzimali bukvalno golim rukama.

... Gubitak dobijene partije protiv Makogonova, kao i protiv Pavlova, prepuštanje gotovo bez borbe bojnog polja Bogatirčuku... Nenarokov, koji je odlično počeo borbu, iz dana u dan je slablio i na kraju se slomio jednako naglo kao i Ženevski... Grigorjev je imao dvije slobodne pješake protiv Rohlina, ali je upao u cugcvang i u jednom trenutku, u potpuno jednostavnoj poziciji, Rohlhin je mogao da da mat u tri poteza po šablonu (na tabli su bile samo figure konja i topova). Umjesto toga odigrao je potez „spasavanja” partije, koja je zaista završila remijem.

... Ja sam, sa pješakom manje protiv Modela, mogao da dobijem partiju jednim potezom u potpuno jednostavnoj poziciji, umjesto toga sam „samo” forsirao remi. Protiv Seleznjeva sam izgubio pješaka, kojeg moj dobroćudni protivnik nije uzeo. Model, koji lijepo razbija Smorodskog, i sam biva lijepo razbijen od Smorodskog. Rauzer talentovano žrtvuje Botviniku kvalitet i… gubi partiju.

Ogromna većina partija uopšte nije dobila svoje logično razrješenje. Vrijednost stvaralaštva na ovom turniru bila je razbijena u paramparčad. U mnogim partijama protivnici su naizmjenično stajali na dobitku, i to ne jednom.

... Prije nego što pređemo na opštu karakteristiku stvaralaštva u cjelini, osvrnućemo se još na pojedine učesnike, izvan osvajača nagrada, od kojih je kod svakog, po svemu sudeći, ostvareni rezultat bio povezan s izvjesnim slomom nada koje su u njemu tinjale prije početka takmičenja.

Evo, na primjer, Seleznjev, četvrti nagrađeni na velikom međunarodnom turniru u Moravskoj Ostravi, jedva da nije završio na posljednjem mjestu. Pobijedivši u ne lošem stilu Ženevskog i Nenarokova, on je, nažalost, poklekao pred nizom slabijih učesnika i, kao i uvijek, nije mogao da izbjegne veliki broj remija. Smetala mu je, između ostalog, i bolesna noga. (Frejman je povodom toga duhovito primijetio da Seleznjev „svima daje unaprijed nogu”). Ali u osnovi njegovog neuspjeha ipak leži njegov stil, o kojem smo više puta pisali kada smo ocjenjivali njegova dostignuća na ranijim savezničkim takmičenjima. Sve dok Seleznjev ne bude dao dužnu pažnju vremenu i ne krene u susret kombinacionoj stihiji koja svima otvara svoje naručje, dotle će njegov rezultat uvijek biti blizak najnižim plasmanima...

Teoretski, Seleznjev se žalio da njegov stil ne može da se odupre duhu „švindla” koji vlada na turniru...

U Harkov se Seleznjev vratio nezadovoljan svojim nastupom na prvenstvu zemlje. Po svemu se osjećalo da počinje da posustaje, da njegova stvaralačka aktivnost opada. Najbolje godine majstora su, izgleda, ostale iza njega.

A u to vrijeme u Buenos Ajresu se punom snagom igrao meč za svjetsko prvenstvo između Kapablanke i Aleksandra Aljehina. Seleznjev i stariji Aljehin mnogo su raspravljali o preokretima tog duela i razmjenjivali utiske.

— Znaš, Aljoša — rekao je jednom Seleznjev — kada smo poslije Manhajma sjedjeli u zatvoru u Rštatatu, a zatim bili internirani u Baden-Badenu, mnogo smo razgovarali sa Aleksandrom. Već tada je Saša bio čvrsto uvjeren da će, prije ili kasnije, postati svjetski prvak. Pred polazak kući ostavio mi je svoje putne šahove. Sjećaš li se, one iste koje su mu poklonili još u gimnazijskim godinama?

— Od slonovače? One male figure, čini mi se crvene i žute boje... A gdje su sada?

— U Moskvi. Puno stvari sam ostavio kod brata Dmitrija. Zato ću sada opet — pokupiću sve. Kako da stupim u kontakt sa Aleksandrom?

— Imam njegov parisku adresu. Meč bi, vjerovatno, uskoro trebalo da se završi, i on će sigurno doći u Francusku.

... A meč se nastavljao i nastavljao. Još prije odlaska u Argentinu, Aleksandar Aljehin je rekao: „Ne mogu da zamislim kako ću uspjeti da dobijem šest partija od Kapablanke, ali isto tako ne mogu da zamislim kako bi Kapablanka mogao da dobije šest partija od mene...” Pošto se remiji u tom meču nisu računali, duel se otegao sve do 29. novembra (počeo je 16. septembra). Tek u 34. partiji, završenoj Aljehinovom šestom pobjedom, sve je postalo jasno.

Sljedećeg dana o promjeni šahovskog kralja izvijestile su sve telegrafske agencije svijeta, a potom su se pojavili i napisi u novinama. Pobjeda Aljehina naišla je na širok odjek u Sovjetskom Savezu. U redakcije novina i časopisa slio se talas pisama sa čestitkama povodom stupanja na šahovski tron predstavnika domaće škole, ruskog velemajstora.

U naletu radosti, harkovski prijatelji novog svjetskog prvaka odmah su napisali pismo na njegovu parišku adresu. Čestitajući mu pobjedu i želeći nove uspjehe, Seleznjev je podsjetio Aleksandra Aljehina na njegov putni šahovski komplet i predložio da mu ga pošalje poštanskim paketom u Pariz.

Po završetku meča, svjetski prvak je krenuo na turneju po gradovima Argentine i Čilea, održavajući simultanke. Tek 18. januara 1928. godine Aleksandar Aljehin se zajedno sa suprugom Nadeždom Vasiljevom parobrodom vratio u Evropu. U luci Barselone dočekale su ih desetine oduševljenih ljubitelja šaha. U čast šampiona priređena je posebna šahovska svečanost i veličanstveni banket kojem je prisustvovalo više od hiljadu ljudi.

Dana 27. januara supružnici su vozom stigli u Pariz. Prvi dani protekli su u upoznavanju sa velikom količinom pošte pristigle na adresu Aleksandra Aljehina u stanu broj 211 u Ulici Kroa-Niber, u posjetama poznanicima i razgovorima sa novinarima. Bratu je svjetski prvak odgovorio gotovo odmah. U pismu poslatom u Harkov, na adresu Ulica Moločna 81, stan 2, Aleksandar je izrazio zahvalnost za čestitke, prenio pozdrave svim rođacima i prijateljima, a na kraju poželio da Seleznjev njegov putni šahovski komplet uruči kao nagradu pobjedniku jednog od šahovskih turnira.

Takva želja, čini se, nije bila izrečena slučajno. Aleksandar Aljehin je, naravno, znao kojom se brzinom šah razvija u njegovoj domovini i kolika se pažnja u SSSR-u posvećuje uključivanju širokih narodnih masa u savladavanje ove drevne i mudre igre. I sam bi želio da se trijumfalno vrati kući, ali...

Odnosi između Aljehina i državnog, odnosno sportskog rukovodstva, oličenog u Nikolaju Krilenku (i ne samo njemu), i dalje su bili veoma zategnuti. Aljehinu nisu mogli oprostiti to što je samovoljno napustio Sovjetsku Rusiju, pa zbog toga čak nije bio ni pozvan na Moskovski međunarodni turnir 1925. godine.

Sam Aljehin je, po povratku u Pariz, govorio o rezultatima meča i svojim planovima:

„Moji najbliži planovi su da ostanem u Parizu i radim na dvije knjige: zbirci partija iz meča, u kojoj ću nastojati da što detaljnije analiziram sve mogućnosti, i zbirci partija sa turnira u Njujorku. Trenutno ne namjeravam da učestvujem na turnirima, iako ne bih imao ništa protiv da nastupim na jednom velikom takmičenju prije početka narednog meča. Na jesen je moguć moj odlazak u Sjevernu Ameriku, koji sam sada odložio kako bih se odmorio“ (časopis „64. Šah i dama u radničkom klubu“, br. 3–4, 1928).

Aljehina su naročito srdačno pozdravili emigrantski krugovi. Veliki ruski pisac Aleksandar Ivanovič Kuprin, koji je od 1919. godine živio u Parizu, napisao je izvrstan esej pod naslovom „Šahisti“, objavljen u listu „Vozroždenije“.

Dana 15. februara 1928. godine Aleksandru Aljehinu priređena je svečanost na banketu u Ruskom klubu, koji se nalazio na adresi Ulica de l’Assomption 70, u blizini metro stanice Renelag. Po dolasku, supružnici su dočekani burnim aplauzom koji se tokom večeri više puta ponavljao. Govore je održalo petnaest besjednika, nastupajući u ime različitih listova, društava i organizacija.

Na banketu je pročitana i pozdravna poruka lista „Rusija“, koju je potpisao glavni urednik, istaknuti politički djelatnik, ekonomista i filozof Petar Bernhardovič Struve.

U svom odgovoru Aljehin je rekao da je primio mnogo pisama iz Rusije u kojima se izražava radost zbog njegove pobjede. Izrazio je uvjerenje da će se nakon poraza Hoze Raul Kapablanka šahovska umjetnost razvijati još intenzivnije.

Svjetski prvak je, između ostalog, istakao:

„U mojoj borbi to je značilo borbu za uspjeh šaha protiv njegovog poricanja od strane Kapablanke. To je značilo razbijanje legende o ‘čovjeku-mašini’ koju je Kapablanka stvorio svojim pristupom šahu, ne priznajući ga kao umjetnost. Uspio sam da raspršim mit o Kapablankinoj nepobjedivosti.“

A nekoliko dana kasnije izbio je skandal. U pojedinim emigrantskim novinama Aljehinov govor prenesen je uz navodne njegove riječi da želi da se „mit o nepobjedivosti boljševika rasprši, kao što se raspršio mit o nepobjedivosti Kapablanke“.

Da li je Aljehin zaista izgovorio te riječi? Prema tvrdnjama istraživača biografije četvrtog svjetskog šampiona, velemajstora Aleksandar Aleksandroviča Kotova i književnika Jurija Nikolajevič Šaburova, oni su pregledali sve emigrantske novine iz tog perioda. Gotovo svake novine prenosile su Aljehinov govor na svoj način, a o „mitu“ se govorilo samo u nekoliko njih.

Međutim, u SSSR-u se na Aljehina odmah, bez ikakve provjere, sručila lavina kritika. Najprije je oštar članak objavio časopis „Šahovski listok“, a zatim su ga prenijela i druga izdanja. Dana 25. marta 1928. godine, u šestom broju časopisa „Šahovski listok“, objavljen je tekst predsjednika Izvršnog biroa Svesavezne šahovske sekcije Nikolaj Ivanovič Krilenko pod naslovom „O novom bjelogardejskom istupu Aljehina“.

U tom članku je, između ostalog, pisalo:

„Poslije govora u Ruskom klubu sa građaninom Aljehinom je sve završeno — on je naš neprijatelj i od sada ga moramo tretirati isključivo kao neprijatelja...“

U veoma teškom položaju našao se brat svjetskog prvaka.

— Već nekoliko puta su me pozivali u OGPU i u okružni savjet za fizičku kulturu — žalio se Aleksej Aljehin svom prijatelju Alekseju Seleznjevu. — Traže da javno izrazim svoje ogorčenje zbog bratovog ponašanja. Još od 1921. godine neprestano mi kidaju živce, pozivaju me na razgovore i ispituju o svemu. Šta da radim sada?

— Moraš izdržati. Ni u kom slučaju ne smiješ izdati Sašku — odgovorio je Seleznjev. — Ne vjerujem da je mogao tako oštro govoriti protiv boljševizma i sovjetske vlasti. Pa nije valjda samoubica. Novinari su mu pripisali ono što nije ni rekao. Tako to i objasni „drugovima iz organa“.

— Tebi je lako da govoriš. Ti nemaš brata u emigraciji.

— Ni ja nisam tako davno svašta pretrpio zbog odlaska Jefima Bogoljubova. Kako su samo vršili pritisak na mene! Tražili su da žigošem „renegata“, da prekinem svaku prepisku s njim. A evo, čak su me i ovamo poslali u progonstvo! Ipak sam izdržao. Nisam rekao ništa loše protiv Jefima.

Donbas, rudarski moj Donbas!

Stalino je pozvalo maestra

Dakle, krajem 1928. godine majstoru Seleznjevu obratili su se predstavnici sportskih organizacija Stalinskog okruga (tada u Ukrajini još nije bilo oblasti, već je čitava teritorija bila podijeljena na 41 okrug). Predložili su maestru da se preseli u okružni centar, uz obezbijeđen stambeni prostor i radno mjesto instruktora šaha.

Sportske rukovodioce bilo je lako razumjeti: od njih su se tražili uspjesi na takmičenjima različitog ranga, visoki plasmani na prvenstvima, uključujući i šahovska, kojima se u to vrijeme poklanjala posebna pažnja. Zemljom su odjekivale parole koje je promovisao Nikolaj Krilenko: „Šah u mase!“, „Šah je oruđe proleterske kulture!“

Talente je trebalo razvijati i pažljivo pripremati. A tu je bio pravi majstor, pobjednik prvenstva republike iz 1927. godine, izuzetno iskusan šahista. Mogao je i sam uspješno nastupati, pripremati ekipu i vaspitavati mlade naraštaje.

Tako su razmišljali lokalni sportski radnici, koji su gledali kako Seleznjev lako pobjeđuje najbolje šahiste okruga i kako samouvjereno održava simultanke, uključujući i one bez gledanja u tablu.

Da se šahovski život u ugljenom kraju dvadesetih godina prošlog vijeka ubrzano razvijao, svjedoče i zapisi iz tadašnjih šahovskih časopisa.

STALINO (Donbas). U gradu postoji više sindikalnih šahovskih klubova, a najjačim se smatra klub sovjetskih trgovačkih službenika „Dzeržinski“, koji broji oko 70 članova. U nedavno završenom turniru pobjednik je bio A. Belkin, a za njim Simanovski. Izlaze zidne novine. Ovih dana počinje masovni turnir.

Krajem februara na rudniku „Vetka“ održan je turnir rudničkih komiteta Stalinskog okruga (u čitavoj Ukrajini održano je ukupno pet takvih turnira). Prvo mjesto osvojio je Nikoljski, drugo Panpura i tako dalje. Prva tri plasirana učesnika putuju na rudarski turnir u Harkov, koji počinje 10. marta.

(„Šahovski listak“, br. 15, 1927. godine)

STALINO (Donbas). U čitavom okrugu održani su šahovski i damski turniri rudničkih komiteta Sindikata rudarskih radnika. Pobjednici su stekli pravo nastupa na okružnim šahovskim i damskim prvenstvima.

Šahovski turnir održan je u Čistjakovu i završen je pobjedom Nikoljskog.

U februaru je u samom gradu održano više ekipnih susreta:

Reprezentacija grada – Klub „Lenjin“
Putilovka – Klub „Lenjin“
Rudarski institut – Klub „Lenjin“
Medicinsko-sanitarni radnici – Putilovka

Na taj način šahovsko-damski rad poprima masovni karakter.

Po treći put u Stalinu gostovao je majstor Seleznjev. Simultanka koju je održao u Rudarskom institutu završena je rezultatom +18 −3 =2.

Predviđeni su i novi nastupi.

Rukovođenje šahovsko-damskim životom koncentrisano je isključivo u Okružnom savjetu za fizičku kulturu (OSFK). Šahovska sekcija ima stalno zaposlenog instruktora, kao i nekoliko instruktora na terenu.

("64. Šah i dame u radničkom klubu", broj 15, 1928. godine).

STALINO (Donbas). Dana 11. marta počelo je gradsko prvenstvo u šahu, za koje je uspjelo da okupi sve najbolje šahiste grada. Ukupno učestvuje 17 igrača.

Partije se igraju tri puta sedmično. Poslije sedmog kola u vođstvu je Goldovski sa učinkom 5 poena iz 5 partija. Za njim slijede Urbanovski, Nemcev i Olšvanger.

Od 17. do 20. marta u gradu je održan okružni međusindikalni šahovski turnir, koji je organizovao Stalinski okružni savjet sindikata (uprkos tome što pri Harkovskom okružnom odjeljenju nije postojala šahovska komisija).

Na turniru je igralo 14 učesnika, podijeljenih u dvije grupe. Po tri prvoplasirana iz svake grupe plasirala su se u finale, čiji su rezultati prikazani u tabeli.

Nedostatak turnira bio je u tome što se igrao prebrzim tempom – čak po dva, a ponekad i tri kola dnevno.

("64. Šah i dame u radničkom klubu", broj 18, 1928. godine).

Godine 1927. u Stalinu je održan masovni šahovski turnir sa 130 učesnika, na kojem je pobijedio A. Ginzburg. Godine 1928. pri Stalinskom okružnom savjetu za fizičku kulturu osnovana je šahovsko-damska sekcija. Za njenog odgovornog sekretara imenovan je Grigorij Šer.

Ukratko, kada je krajem 1928. godine majstoru Seleznjovu ponuđeno da se preseli u Stalino, on je pristao.

– Oleksa Sergejeviču, a možda biste se nastanili u Čistjakovu? – upitao je maestra njegov vjerni pratilac Grigorij Zaharčenko. – Vodili biste se kao instruktor za fizičku kulturu i sport pri rudniku, kao što je predlagao direktor. Plata bi bila u rangu rudarske. A obećali su vam i stan u novoj dvospratnoj zgradi.

Stara Juzovka

– Sve je to dobro, Griša, ali Čistjakovo je ipak naselje, tamo bi čovjek umro od dosade – odgovarao je Seleznjev. – Osim toga, prašnjavo je, bez zelenila, bez kulturnog života i društva. A Stalino je grad, okružni centar. Tamo saobraćaju tramvaji, radi sopstvena radio-stanica, izlaze novine, a nedavno je tamo čak boravio i američki pisac Teodor Drajzer – da, baš onaj koji je napisao „Sestru Keri“, „Finansijera“, „Titan“ i „Američku tragediju“.

– A kako su me samo srdačno dočekali u Rudarskom institutu! Veoma prijatno sam razgovarao sa tamošnjim profesorima. I sam vidiš da me u Harkovu ne cijene, ne obezbjeđuju mi ni posao koji volim ni stan. A u Stalinu mi odmah nude stan i mjesto instruktora pri okružnom sportskom komitetu.

Početkom 1929. godine Aleksej Seleznjev preselio se u Stalino. U prvim mjesecima s velikim entuzijazmom prihvatio se posla. Organizovao je rad čak u tri šahovska kluba – u Rudarskom institutu, na Metalurškom zavodu i u rudniku „Centralna“. Osim toga, držao je predavanja i simultanke u raznim fiskulturnim kolektivima i obrazovnim ustanovama.

U početku je Aleksej Seleznjev živio u Aleksandrovskoj slobodi, u dvosobnom stanu zgrade podignute prije revolucije. Bila je to čvrsta i kvalitetna kuća sa osam stanova, pećnim grijanjem i djelimičnim komunalnim pogodnostima.

Prednost je bila u tome što se odatle do centra grada moglo stići pješice za dvadesetak minuta. Naselja Smoljanka, Vetka, Putilovka, Rikovka, Lidijevka, Bose, Rutčenkovo i druga, koja su ulazila u sastav grada, nalazila su se od pet do dvadeset kilometara od centra.

Seleznjevljev stan nalazio se doslovno pored Metalurškog zavoda „Staljin“, pa je majstor, sasvim prirodno, najčešće boravio upravo u tom preduzeću. S velikim entuzijazmom radio je s mladim radnicima fabrike i uspio je da od uprave izdejstvuje prostorije za šahovski klub. Vremenom je klub dobio mjesto u Domu kulture zavoda, jednoj od najznačajnijih kulturnih ustanova prijestonice Donbasa.

Veteran donjeckog šaha Grigorij Saveljevič Šer prisjećao se sedamdesetih godina prošlog vijeka:

„Godine 1929. imao sam 20 godina. Radio sam u kotlovsko-mosnom pogonu Stalinskog metalurškog zavoda. Posao je bio težak i poslije smjene čovjek bi bio potpuno iscrpljen. Uz to sam bio aktivan u Komsomolu i učestvovao u agitacionom kolektivu, čiji sam bio predsjednik. Na društvenoj osnovi radio sam i u šahovsko-damskoj sekciji Okružnog savjeta za fizičku kulturu, gdje sam obavljao dužnost odgovornog sekretara. Ukratko, obaveza je bilo preko glave, a uz sve to spremao sam se za upis na institut.

Zajedno sa A. Belkinom uređivao sam šahovsko-damsku rubriku u listu „Mladi radnik“, glasilu četiri okružna komiteta Komsomola – Stalinskog, Marijupoljskog, Artjomovskog i Starobeljskog. Kasnije je list nosio naziv „Komsomolac Donbasa“, a danas se zove „Akcent“.

U klubu kojim je rukovodio majstor Seleznjev bilo je izuzetno zanimljivo učiti. Iskusni maestro nije nas podučavao samo šahovskoj vještini, već nas je uvodio i u svjetsku kulturu. Bio je veoma eruditan i visoko obrazovan čovjek.

Često nam je pričao o znamenitim šahistima – Laskeru, Aljehinu, Kapablanki i Bogoljubovu. Sve ih je lično poznavao. Seleznjev je govorio nekoliko evropskih jezika i mogao je satima pričati o muzici, slikarstvu i velikim gradovima svijeta.

A pokazivao nam je i svoje šahovske studije. Na prvi pogled djelovale su jednostavno, ali su u sebi skrivale dubok smisao i ljepotu rješenja.“

Na fotografiji: pobjednici turnira (s lijeva na desno): V. Kosovski, G. Šer i N. Stadničenko.

Srednjeg rasta, s blagim prosijedim pramenovima u svijetlosmeđoj kosi, s neizostavnim riđkastim brkovima i staromodnim cvikerom (kasnije je nosio obične okrugle naočare s rožnatim okvirom), Aleksej Sergejevič Seleznjev po prirodi je bio blag i dobroćudan čovjek, pravi intelektualac starog kova.

Istina, životna iskušenja ostavila su traga na njegovom ponašanju. Ponekad je gunđao zbog „nerazumnih postupaka“ pojedinih predstavnika vlasti, sportskih rukovodilaca, raznih činovnika i birokrata. Znao je oštro da se izrazi o svakojakim skorojevićima, karijeristima, prevarantima i grabežljivcima.

Često smo organizovali turnire i igrali brzopotezni šah. Iz tog vremena ostao mi je neprocjenjiv suvenir koji mi je poklonio majstor Seleznjev.“

Kao što je već pomenuto u prethodnom poglavlju, Aleksej Seleznjev sačuvao je putni šah svjetskog prvaka Aleksandra Aljehina. Pošto je četvrti šahovski kralj u jednom svom pismu izrazio želju da taj šah bude poklonjen pobjedniku nekog turnira u SSSR-u, Seleznjev je upravo u Stalinu ispunio tu želju.

Veteran donjeckog šaha G. S. Šer (1976. godine)

U dogovoru sa Okružnim savjetom za fizičku kulturu, maestro je odlučio da preda Aljehinov šah kao nagradu pobjedniku donbaskog radničkog turnira. Takvo takmičenje održano je krajem 1929. godine u Stalinu. Prvo mjesto osvojio je Grigorij Šer, i njemu je pripala ta spomen-rijetkost.

Priča o Aljehinovom šahu objavljena je 1976. godine u časopisu „Šah“ (Riga), broj 16, u rubrici „Nasljeđe velikog majstora“. Tamo je objavljena i fotografija snimljena 1976. godine – G. S. Šer sa šahom Aleksandra Aljehina.

Grigorij Saveljevič ispričao je ovu izuzetnu priču i pokazao sam komplet šaha. Šahovske figure bile su tanke, gotovo kao debljina olovke. Izrađene su od slonovače i obojene u crvenu i žutu boju. Vrijeme je ostavilo tragove: ivice su se izlizale, a boja je izblijedjela.

Od 1929. godine G. S. Šer je pažljivo čuvao taj vrijedan poklon. Život ga je nosio po čitavoj zemlji. Nakon završetka inženjersko-ekonomskog instituta radio je na raznim rukovodećim privrednim dužnostima u Stalinu, Kujbiševu i Čapajevsku, a poslije Velikog otadžbinskog rata vratio se u rodni grad. I svuda i uvijek nosio je sa sobom Aljehinov šah.

Na pitanje: „Da li bi trebalo predati Aljehinov šah muzeju?“ Grigorij Saveljevič je odgovorio: „Kada u našem gradu bude otvoren šahovski klub, svakako ću ga predati tamo.“ Ali godine su prolazile, a gradskog šahovskog kluba nije bilo. Na kraju je klub otvoren, ali tada više nije bilo ni samog veterana donjeckog šaha... Dalja sudbina Aljehinovog šaha ostala je nepoznata...

Ali da se vratimo Alekseju Sergejeviču Seleznjevu. Oko njega se formirala aktivna grupa šahista Stalina. Ljekari L. Goldovski i A. Romaškevič, rudarski inženjer A. Ginzburg, studenti I. Kamenj i V. Abramenko, službenici A. Ščeblykin, A. Belkin i Simanovski, radnici G. Šer, Urbanovski, Frenkel i Malkin, sportski radnik V. Rom, kao i učenici B. Olšvanger i N. Kapnjudel i drugi, rado su se okupljali da analiziraju partije, uče teoriju i kroz druženje unapređuju svoju šahovsku kulturu i znanje.

Zanimljivo je da su se prije dolaska Alekseja Seleznjeva u Stalino šahisti uglavnom okupljali po stanovima, jer nisu imali sopstveni klub niti makar stalno mjesto za održavanje takmičenja. Prvo gradsko prvenstvo održano je 1926. godine u sali Poslovnog kluba, uz zveket kugli iz bilijara u pozadini.

Sada su šahisti imali prostorije u Klubu „Lenjin“, u Rudarskom institutu, kod sovjetskih trgovinskih službenika, kao i u rudniku „Vetka“.

Postali su popularni mečevi između reprezentacija gradova: Kramatorsk – Slavjansk, Artjomovsk – Lugansk, Stalino – Čistjakovo. Zahvaljujući naporima neumornog Grigorija Zaharčenka, šahisti rudarskog naselja Čistjakovo, predvođeni svojim stalnim prvakom Tarasom Nikolskim, odmjerili su snage s ekipom okružnog centra.

Stalino je izvelo svoj najbolji sastav, ali je ipak pretrpjelo poraz. Kako se prisjećao G. Šer, u to vrijeme saobraćajna povezanost između gradova rudarskog kraja bila je slabo razvijena, pa se ponekad moralo putovati teretnim vozovima, uz prethodni dogovor sa mašinovođom.

Od 1927. godine pa sve do početka rata u Donbasu živio je poznati sastavljač šahovskih problema Andrej Vasiljevič Nemcov. Na njegovu inicijativu je 1928. godine u Stalinu osnovano odjeljenje Svesaveznog udruženja ljubitelja šahovskih problema i studija. Kasnije je bio i predsjednik Stalinske oblasti komisije za šahovsku kompoziciju.

Andrej Nemcov

Nemcov i Seleznjev su, naravno, često sarađivali, trudili se da u lokalnoj štampi objavljuju materijale o šahovskoj kompoziciji i da privuku mlade. Često su se objavljivala i originalna djela N. Stadničenka, M. Terehova, L. Serdjukova, R. Truncevskog i A. Belkina. Tu su svoj stvaralački put započeli i I. Jegelski i A. Kako vin, koji su kasnije postali vodeći kompozitori Donbasa, poznati daleko izvan rudarskog kraja.

Ipak, kao i u Harkovu, Seleznjev nije pokazivao neku posebnu aktivnost i nije često obogaćivao šahovske rubrike lokalnih novina svojim novim radovima. Povremeno su njegovi etide bili objavljivani u „Šahovskom listku“. Ali kada je 1940. godine izašla zbirka A. Seleznjeva „100 šahovskih etida“, u predgovoru je autor napisao: „Posvećujem svoj rad šahistima Stalinske oblasti...“

Kako je pjesnika Nikolaja Zabolockog spasio od smrti kompozitora Lazar Zalkind

Jednom prilikom, izlazeći iz Rudarskog instituta nakon još jednog šahovskog druženja, Seleznjev se zamalo sudario s inženjerom visoke peći Andrejem Nemcovim, jednim od najboljih donbaskih šahista prve kategorije i talentovanim šahovskim kompozitorom. Nemcov je krupnim koracima išao u suprotnom smjeru, zamišljeno gledajući pred sebe.

– Što si objesio tu bujnu glavu, Andreje, nisi valjda Tarasov sin? – našalio se Aleksej Sergejevič, obraćajući se prijatelju, ali se odmah uozbiljio.

Okruglog lica, dobroćudni gorostas („Pa ti si isti Pjer Bezuhov, samo sa nešto strožim pogledom“, znao mu je govoriti Seleznjev), Nemcov je očigledno bio nečim duboko potresen. Njegove sive oči iza debelih naočara bile su pune napetosti.

Prijatelji su se sklonili na ivicu drvenog trotoara. Bilo je veče, a oko njih je prolazila bučna rijeka prolaznika.

– Je li se nešto dogodilo, Andreje?

– Jeste, Alekseje Sergejeviču – Nemcov je još više potonuo u ozbiljnost. – U Moskvi je uhapšen Lazar Borisovič Zalkind.

– Za šta ga terete? – upitao je Seleznjev nakon kraće pauze, promuklim glasom.

– Ne znam ništa više... Izvinite, Alekseje Sergejeviču, čekaju me – brzo se oprostio Nemcov i, već odlazeći, dobacio:

– Možda će se nešto pojaviti u novinama. Ipak je to poznat čovjek.

Kada je ostao sam, Seleznjev je skrenuo u prvu tihu uličicu kako slučajno ne bi sreo nekog poznanika. Želio je da bude sam sa svojim mislima...

Jadni Lazar! Kolega sa Pravnog fakulteta. Crna gusta brada, cviker u stilu Čehova, jevrejske oči s blagom sjenkom melanholije. Drag i blag čovjek, koji je ipak odlučno prekinuo odnose sa roditeljima kada su mu zabranili da oženi Ruskinju.

Zalkind se oženio već na prvoj godini studija, a do treće godine on i Nada imali su, čini se, već dvije kćerke. Lazar je tada bio veoma smršao, ostao je gotovo samo nos na licu – neprestano je radio dodatne poslove kako bi izdržavao porodicu, pa je jedno vrijeme čak morao i da prekine studije.

... Obojica su završili Pravni fakultet Moskovski državni univerzitet iste godine – 1911. Zalkind je tada već bio priznati šahovski kompozitor, dok je Seleznjev tek sticao ime kao sastavljač studija.

Međutim, u septembru 1912. godine, kada se Moskovski šahovski kružok konačno preselio u svoje prostorije u Sivcevom Vražeku, uoči turnira igrača prve kategorije, Seleznjeva je u stranu pozvao Aleksej Aljehin:

– Čestitam, imenjaku!

– Na čemu? – slegnuo je ramenima Seleznjev.

– Vodićeš rubriku šahovskih studija u časopisu koji pokrećemo Simeon i ja. Rubriku zadataka povjeravamo Zalkindu.

O tome da će od Nove godine početi da izlazi časopis „Šahovski vjesnik“ već je govorila čitava šahovska Moskva. Tačno 1. januara 1913. godine pojavio se prvi broj, a uvodni tekst redakcije bio je ispunjen optimizmom:

„Pokrećući izdavanje ‘Šahovskog vjesnika’, neizbježno se prisjećamo istoimenog časopisa koji je od 1885. do 1895. godine izdavao nezaboravni Mihail Čigorin, istinski pionir kako šahovske igre, tako i šahovskog izdavaštva u Rusiji.

Koliko se samo današnje stanje šaha u Rusiji razlikuje od vremena u kojem je izlazio Čigorinov časopis! Tada su u Rusiji postojala svega četvorica igrača koje danas nazivamo maestrima: Čigorin, Vinaver, Alapin i Šifers. Danas ih imamo gotovo dvadeset. U skladu s tim porastao je i broj jakih amatera, pa se teško može pronaći kutak Rusije u kojem nema dva ili tri poklonika kraljevske igre.

Umjetnost šahovskog zadatka i studije, koja je tada bila tek u povojima, danas zauzima jedno od počasnih mjesta u svjetskom šahovskom stvaralaštvu.“

„Počasno mjesto“ – ako govorimo o šahovskim studijama, Simeon (autor uvodnika) bio je čak i previše skroman! Ko je od stranih autora mogao da se mjeri sa Aleksejem Troickim i braćom Vasilije Platov i Mihailom Platov? Osim Francuza španskog porijekla Anri Rink – gotovo niko!

A upravo tada u Sankt Peterburgu procvjetavao je i svestrani talenat mladog Leonid Kubelja...

Prvoj zbirci studija i zadataka u novom časopisu Seleznjev i Zalkind prethodno su dodali kratko programsko saopštenje:

„Postavljajući sebi za cilj da proširujemo i produbljujemo interesovanje ruskih ljubitelja šaha za studije i zadatke, u rubrikama našeg časopisa nastojaćemo da objavljujemo sve što se novo i zanimljivo pojavi u ovim oblastima šahovske umjetnosti, kako u ruskoj tako i u stranoj literaturi, posvećujući jednaku pažnju svim pravcima i školama.

A. S. S.

L. B. Z.“

Na prvoj stranici posvećenoj šahovskim studijama u „Šahovskom vjesniku“ nalazile su se četiri dijagrama. Pod brojevima 1 i 2 bili su studiji Zalkinda i Seleznjeva (ovaj drugi posvećen Jevgeniju Znosko-Borovskom), pod brojem 3 studija Riganina I. Bettinga, a pod brojem 4 Kubeljev rad, koji je dobio počasnu pohvalu na jednom međunarodnom konkursu.

Do svog hapšenja, odnosno tokom narednih godinu i po dana, Seleznjev je u „Šahovskom vjesniku“ uspio da objavi svega nekoliko svojih radova. Nasuprot tome, Zalkind je bio gotovo stalno prisutan na stranicama posvećenim studijama i problemima. Osvajao je nagrade i druga priznanja na ruskim, kasnije sovjetskim, kao i međunarodnim konkursima.

Kada je 1927. godine osnovano Svesavezno udruženje ljubitelja šahovskih zadataka i studija, upravo je Zalkind postao glavni organizator rada u toj oblasti. Za predsjednika udruženja imenovao ga je Nikolaj Krilenko, a najbliži saradnici Lazara Borisoviča bili su takvi autoriteti kao što su Vasilij Platov, Leonid Kubelj i Semjon Levman.

Godine 1928. sovjetska šahovska štampa naširoko je obilježila 25 godina Zalkindovog stvaralačkog rada. Članak o njemu, praćen fotografijom, objavljen je i u časopisu „64. Šah i dama u radničkom klubu“, čiji je glavni urednik bio Krilenko.

„Prvog šahistu zemlje“, predsjednika revolucionarnog tribunala, tada još nimalo nije zabrinjavala Zalkindova nekadašnja kratkotrajna povezanost s menjševicima. Naime, 1917. godine Lazar Borisovič je kao predstavnik menjševičke partije izabran za odbornika Moskovske gradske dume.

A upravo to će se kasnije pokazati kao mina sa odloženim dejstvom...

...U decembru 1930. godine Maksim Gorki poslao je Staljinu iz svog italijanskog izgnanstva pismo u kojem je s oduševljenjem opisao upravo završeni proces u takozvanom „slučaju Industrijske partije“ kao „genijalno režiran proces“.

Vjesnik revolucije tada još nije znao da vođa priprema novu fantazmagoriju – proces protiv navodnog Saveznog biroa Centralnog komiteta menjševika. I taj proces bio je „genijalno režiran“. Tačnije rečeno, bio je to još jedan lažni politički spektakl.

...„Slučaj kontrarevolucionarne organizacije menjševika“ (list „Izvestija“, 2. mart 1931. godine):

„Još mnogo prije otvaranja vrata Kolonske sale Doma sindikata, ispred ulaza se okupila ogromna masa ljudi. Tačno u pet časova vrata Doma sindikata su otvorena, a prostrana sala brzo se ispunila.

U 18 časova i 15 minuta uvedeni su optuženi. U 18 časova i 30 minuta za sudijski sto dolazi predsjednik Specijalnog vijeća Vrhovnog suda SSSR-a drug Švernik. Članovi vijeća bili su drugovi Muranov i Antonov-Saratovski, a rezervni članovi suda Artjuhina i Prjanišnikov. Za tužilačkim stolom nalazili su se drugovi Krilenko i Roginski. Na mjestima predviđenim za odbranu sjedili su članovi Moskovskog kolegijuma branilaca drugovi Konodov i Braude. Prvi je branio optuženog Fin-Enotajevskog, a drugi optužene Rubina i Volkova.

Procedura utvrđivanja identiteta optuženih protekla je brzo. Svi su na pitanje predsjedavajućeg izjavili da pripadaju menjševičkoj partiji.

...Uz duboku pažnju i u potpunoj tišini prisutni su saslušali optužnicu, čije je čitanje trajalo gotovo četiri sata.

Po završetku čitanja optužnice predsjedavajući drug Švernik poziva optužene pred sudski sto i postavlja im pitanje:

– Da li se osjećate krivim za djela navedena u optužnici?

U napetoj tišini odjeknule su riječi prvog među optuženima, Zalkinda:

– Da, priznajem svoju krivicu...“

– Da, priznajem – odgovarali su redom svi optuženi koje je sud pozivao: Volkov, Šer, Groman, Jakubovič, Gincburg, Suhanov, Berlacki, Ikov, Tejtelbaum, Rubin, Fin-Enotajevski, Petunjin i Sokolovski.

„Istorijsko i neizbježno suđenje“

(Izvestija, 2. mart 1931.)

„...U jednoj od bočnih sala Doma sindikata visi slika umjetnika Pčelina. Na platnu su oči radnika razrogačene od užasa, izopačeni profil eserke Kaplanove, a na zemlji, kraj automobilskog točka, klonuo je ranjeni Vladimir Iljič.

Nema slika koje prikazuju menjševike u uniformama ministara bjelogardejskih vlada, u ulozi organizatora antisovjetskih ustanaka ili podstrekača štrajkova u najtežim i najdramatičnijim danima građanskog rata i poratnog rasula. Ali može li se to zaboraviti?

Menjševički okot, poražen i smrvljen u otvorenoj borbi, odbačen od radničkih masa, činio je sve da podsjeti na svoje postojanje.

Evo ih kako jedan za drugim brzo ustaju, praćeni stražom Crvene armije. Da, to su Groman, Suhanov, Rubin. Upravo oni...“

Zalkind je uhapšen 30. avgusta 1930. godine. U zapisniku njegovog prvog saslušanja nema ni najmanjeg pomena postojanja „Saveznog biroa menjševika“, organizacije koja je navodno bila ustrojena po uzoru na Centralni komitet boljševičke partije, sa odjeljenjima za agitaciju, propagandu, privredu i drugim strukturama.

Sve je to, prema kasnijim istraživanjima, konstruisano tokom istrage. Istoričar Roj Medvedev i drugi savremeni istraživači primijetili su da se tokom procesa protiv takozvane „Industrijske partije“ (od 25. novembra do 7. decembra 1930. godine) organizacija menjševika nijednom nije pominjala, iako su kasnije vlasti pokušale da predstave oba slučaja kao dijelove jedinstvene „kontrarevolucionarne organizacije“.

„Br. 214. Zapisnik o saslušanju Lazara Borisoviča Zalkinda“

Operativni službenik Drugog odjeljenja EKU OGPU-a A. A. Nasedkin saslušao je u svojstvu optuženog građanina Lazara Borisoviča Zalkinda, koji je na postavljena pitanja izjavio:

Prezime: Zalkind.
Ime i patronimik: Lazar Borisovič.
Godine (godina rođenja): 1886.
Porijeklo (mjesto rođenja, roditelji, nacionalnost, državljanstvo): rođen u Harkovu, Jevrejin. Otac je bio službenik – knjigovođa, pomoćnik računovođe. Majka domaćica, jedno vrijeme krojačica.
Mjesto stanovanja (stalno, posljednje): Moskva, Drugi Volkonski prolaz, kuća br. 3, stan br. 20.
Zanimanje (posljednje radno mjesto i funkcija): Narodni komesarijat trgovine SSSR-a, načelnik sektora za evidenciju i statistiku.
Porodično stanje (bliži srodnici, njihova imena, prezimena, adrese i zanimanja prije revolucije i u posljednje vrijeme): supruga Nadežda Vasiljevna, tri kćerke i sin – svi žive sa mnom. Braća: jedan, profesor pedologije Artem Borisovič Zalkind, član VKP(b); drugi, Ilja Borisovič, rukovodilac odjeljenja. Obojica žive u Moskvi. Još tri brata su ljekari Crvene armije i žive u Tiflisu, Novosibirsku i Kremenčugu. Sestra je ljekarka u fabrici u Novgorodskoj guberniji.
Imovno stanje (prije i poslije revolucije, optuženog i njegove porodice): niko nije posjedovao nekretnine.
Obrazovanje (osnovno, srednje, visoko, specijalno; gdje i kada završeno): završio gimnaziju u Kostromi. Jednu godinu studirao na Višoj moskovskoj tehničkoj školi, odakle je isključen zbog učešća u nemirima 1905. godine. Potom je upisao i završio ekonomski odsjek Pravnog fakulteta Moskovskog univerziteta 1910–1911. godine.
Partijska pripadnost i politička uvjerenja: nestranački, smatra da se prema sadašnjim pogledima u potpunosti približio generalnoj liniji VKP(b). Navodi da je od 1903. do 1906. godine bio član Ruske socijaldemokratske radničke partije (boljševika), najprije u Kostromskoj organizaciji, zatim u Moskovskoj okružnoj organizaciji, gdje je radio kao odgovorni propagandista i aktivno učestvovao u moskovskim revolucionarnim događajima. O tome postoji zapis u jednom moskovskom zborniku. Njegov partijski nadimak bio je „Trofim“. Hapšen je u Kostromi.
Gdje je živio, službovao i čime se bavio:
Do Prvog svjetskog rata živio je od prihoda koje je ostvarivao držeći privatne časove. Od 1912. godine zaposlio se u Moskovskoj gradskoj upravi, gdje je najprije radio kao pomoćnik sekretara u sekretarskom odjeljenju, a zatim kao pomoćnik sekretara u časopisu „Izvjestija Moskovske gradske dume“.
Od 1914. godine do Februarske revolucije 1917. radio je na istom mjestu.

v)Gdje je bio i šta je radio tokom Februarske revolucije 1917. godine; da li je aktivno učestvovao i na koji način:

– Bio je član Revolucionarne komune gradskih sekcija, a zatim član Komiteta društvenih organizacija grada Moskve.

g)Od Februarske revolucije 1917. do Oktobarske revolucije 1917:

– U maju 1917. pristupio je menjševičkoj partiji, preko koje je izabran za odbornika Moskovske gradske dume. Kao predstavnik Gradske dume bio je član Komiteta saveza gradova.

Lazar Zalkind

d) Gdje je bio i šta je radio tokom Oktobarske revolucije 1917. godine:

– Pošto sam bio protiv oružane borbe i zalagao se za koaliciju sa boljševicima, povukao sam se iz političkog rada. Nakon toga sam još godinu do godinu i po dana održavao slabe veze sa menjševicima, a potom sam ih potpuno prekinuo.

e) Od Oktobarske revolucije 1917. do danas:

– Od kraja 1917. do 1922. godine radio sam u zadružnim organizacijama u Moskvi. Od 1922. godine pa do danas službovao sam u Narodnom komesarijatu za prehranu (još od njegovog osnivanja pod tim nazivom). Obavljao sam dužnost načelnika Ekonomske uprave, člana predsjedništva Trgovinskog plana i načelnika sektora za evidenciju i statistiku.

12. Podaci o ranijim osudama (prije i poslije Oktobarske revolucije):

– Nisam osuđivan.

Zapisano prema mojim riječima, tačno. Zapisnik mi je pročitan.

Lazar Borisovič Zalkind.

Među uhapšenima u vezi sa procesom iz 1931. godine nisu svi ni u prošlosti bili menjševici (Sokolovski, Tejtelbaum, Fin-Enotajevski), dok su ostali zvanično napustili partiju početkom 20-ih godina. Među njima je bio i Zalkind, koji je dva mjeseca nakon hapšenja priznao da je „kriv za učešće u štetničkoj organizaciji pri Narodnom komesarijatu trgovine SSSR-a, koja je sebi postavila cilj povećanja teškoća na tržištu industrijske robe“ (ovu nespretnu formulaciju vjerovatno je sastavio neko od scenarista OGPU-a za ovaj montirani proces).

7.marta glavni tužilac Nikolaj Krilenko zatražio je smrtnu kaznu za Gromana, Šera, Jakuboviča, Gincburga i Suhanova, kao i maksimalnu izolaciju za Zalkinda, Arona Sokolovskog, bivšeg savjetnika Vrhovnog savjeta narodne privrede SSSR-a, i još dvojicu optuženih.

„Istinite riječi presude proći će kroz sve prepreke laži i kleveta kapitalističkih zemalja i doprijeti do srca miliona radnika“, završio je Krilenko svoju optužnicu, a posljednje riječi, prema zapisniku, „bile su ispraćene gromkim aplauzom“.

Konačna presuda bila je nešto „blaža“: vodećoj petorci po 10 godina, Zalkindu i Sokolovskom po 8 godina zatvora.

Svi osuđeni u „menjševističkom procesu“ upućeni su u Verhneuralski politički izolator, gdje su bili izloženi bojkotu drugih zatvorenika koji su ih smatrali „podlacima“ jer nisu htjeli da nazovu montirani proces „proizvodom OGPU-a“.

Od početka 30-ih godina Verhneuralski politički izolator OGPU-a „prihvatio“ je mnoge menjševike. Jedan od njih, Sergej Cederbaum-Ježov (brat Juri Martov), koji je kasnije bio u internaciji u Kazanju, prenio je tamošnjim izgnanicima da je tokom istrage Zalkind bio premlaćivan i da su inscenirana pogubljenja kako bi mu se slomio „moralni otpor“. Suhanov je govorio onima koji su izbjegavali kontakt s njim u Verhneuralskom izolatoru: „Volio bih da znam šta biste vi radili da su vam palili pete“.

1999.godine u Moskvi je objavljena dvotomna zbirka dokumenata o menjševističkom procesu iz 1931. godine, a u prvom tomu ukratko je prikazano kako su završili osuđeni „štetnici“.

Zalkind:

„Nalazio se u Verhneuralskom izolatoru, zatim u jednom od ITL logora na području Habarovskog kraja. Dana 23. avgusta 1938. godine Posebno vijeće NKVD-a osudilo ga je zbog „kontrarevolucionarne djelatnosti“ na još 5 godina zatvora. Dalja sudbina nije poznata. Rehabilitovan je 13. marta 1991. godine.

Već početkom 90-ih pojavljuju se članci o tragičnoj sudbini Zalkinda u šahovskim časopisima. Njegov učenik, velemajstor, majstor sovjetske šahovske kompozicije, profesor-metalurg A. Guljajev, napisao je (časopis „Šah u SSSR-u“, 1991):

„Osam godina, od prvog do posljednjeg dana, proveo je L. B. Zalkind u Verhneuralskom političkom izolatoru. Ipak, duh ovog izuzetnog čovjeka nije bio slomljen. Našao je snage i, vjerovatno kao utjehu, sastavljao šahovske zadatke i studije. U toj ‘ustanovi’ ostale su njegove šahovske bilježnice – 34 sveske. Naš zadatak je da ih pronađemo i, možda, djelimično ili u cjelini objavimo.“

Treba reći da u publikacijama Guljajeva i istoričara šaha S. Drozdenski („Do posljednjeg daha“, „64 – Šahovsko posmatranje“, 1991) postoje određene netačnosti.

Tako Guljajev piše: „1909. godine oženio se. Imao je dvoje djece: kćerku Jelenu (1910–1989), s kojom me Zalkind upoznao, ali sam je vidio samo jednom, i sina Borisa (1925–1943), koji je poginuo u ratu.“ Takođe navodi (kao i Drozdenski) da je Zalkind predavao na Moskovskom univerzitetu, bio docent i držao kurs „Ekonomija i robni promet“. Međutim, prema ranije navedenom zapisniku saslušanja, Zalkind je imao tri kćerke i jednog sina i nije predavao na Moskovskom državnom univerzitetu.

Što se tiče ITL-a u koji je Zalkind kasnije dospio (nakon što mu je 1938. Posebno vijeće dodalo još 5 godina kazne), Drozdenski navodi da se nalazio u Komsomolsku na Amuru. Režim je bio takav da se zatvor gotovo mogao smatrati „domom za odmor“. Od brze smrti bivšeg ekonomiste spasila ga je mogućnost da radi kao knjigovođa u fabrici koja se bavila šivenjem odjeće.

Godina 1943. donijela je novu tešku tragediju – smrt sina Borisa. Osamnaestogodišnji sin „neprijatelja naroda“ poginuo je na Prvom bjeloruskom frontu. Iste godine istekao je petogodišnji rok kazne po odluci OSO. Ali i tada oslobađanje nije bilo potpuno – ostao je status „slobodnog“ u izgnanstvu, bez prava napuštanja mjesta boravka i bez mnogih osnovnih ljudskih prava.

Zdravlje Lazara Borisoviča u to vrijeme već je bilo ozbiljno narušeno. Njegov život u tom periodu donekle je uljepšavalo poznanstvo s E. Plinka, koja se također nalazila u izgnanstvu, a ranije je studirala kod mlađeg brata Lazara Borisoviča, Arona Zalkinda.

Ovo su redovi iz pisma Emilije Davidovne Plinke upućenog ćerki L. B. Zalkinda:

„U arhivu Verhneuralskog zatvora (gdje je L. B. proveo 8 godina) ostale su 34 sveske njegovog naučnog rada o teoriji šahovske igre. On je, očigledno, mnogo radio na tom pitanju i, po mom mišljenju, taj rad bi mogao biti veoma zanimljiv, tim više što, kako mi je govorio, niko drugi time nije ozbiljno bavio.“

Pismo je datirano 24. juna 1945. godine, a iz drugog pisma saznajemo da je 25. juna u 4 sata ujutro Lazar Borisovič umro od infarkta.

Činilo se da se danas više ne mogu saznati nikakvi novi detalji o boravku Zalkinda u „jednom od ITL logora Habarovskog kraja“, s obzirom na to koliko je vremena prošlo. Međutim – ispostavlja se da je to ipak moguće, i to ne iz specijalnih arhiva ili tajnih dosijea označenih kao „strogo povjerljivo“.

...

Godine 1998. u Moskvi je objavljena knjiga „Život N. A. Zabolockog“, čiji je autor sin jednog od najvećih ruskih pjesnika Nikolaj Zabolocki – Nikita.

U predgovoru on piše: „Prilikom pisanja ove knjige autor je nastojao da se strogo drži stvarnog toka događaja i oslanjao se uglavnom na arhivske dokumente, književne materijale, usmena i pismena svjedočanstva savremenika. Međutim, budući da je sin pjesnika, autor se povremeno oslanjao i na vlastito pamćenje, kao i na predstave oblikovane u atmosferi roditeljskog doma.“

Pjesnik Nikolaj Zabolocki takođe je imao izuzetno dramatičnu sudbinu, završivši u mehanizmu Gulaga.

U martu 1938. godine uhapšen je u Lenjingradu (gdje je živio sa porodicom) pod optužbom za antisovjetsku djelatnost. Nakon neprekidnog četvorodnevnog „konvejerskog“ ispitivanja, mučenja i premlaćivanja, proveo je 10 dana u odjeljenju sudsko-psihijatrijske ekspertize.

Posebnim vijećem pri NKVD-u 2. septembra 1938. godine osuđen je zbog „kontrarevolucionarne trockističke djelatnosti“ na kaznu u ispravnom radnom logoru u trajanju od 5 godina. 8. novembra Nikolaj Zabolocki je upućen u transport, a u Sverdlovskoj tranzitnoj zatvorskoj stanici upoznaje Jurgen Georgijevič Totosov iz Groznog.

Konačna destinacija transporta bila je Kolima, ali je iz nekih razloga već tokom puta ešalon preusmjeren u Komsomolsk na Amuru. Tamo, u gradskom tranzitnom punktu, Zabolocki je ponovo sreo Totosova, koji je – prema opisu koji Nikita Zabolocki navodi u svojoj knjizi – taj tranzitni logor opisao ovako:

„Ogromna baraka, duga oko 35–40 metara, u kojoj je i danju i noću gorjelo svjetlo petrolejskih lampi ‘letuša miš’, bila je hladna i vlažna. Duž zidova, u dva nivoa, bili su zbijeni drveni ležaji. Umjesto dasaka bile su položene oblice. Možete zamisliti kako smo ležali. Kriminalci i politički zatvorenici bili su zajedno, što je stvaralo za nas pakleno stanje. Negdje u jednom uglu nasilno su skidali čovjeka, jer se bez njegovog znanja na njegovoj odjeći igrala kartaška igra. U drugom uglu tekla je krv u besmislenim tučama, koje su se vrlo često javljale zbog sitnica. Psovke – cinične, nepristojne, bogohulne – visjele su u vazduhu...“

Najprije su Zabolocki i Totosov zajedno sjeckali šumu u tajgi. Težak fizički rad nije ostavljao nikakvu nadu za preživljavanje. Ali Zabolocki je imao sreće – prebačen je na posao u projektni biro pri građevinskoj upravi, kao crtač. Nakon nekog vremena u biro je prebačen i Totosov, na pomoćne poslove.

„Načelnik projektnog biroa – piše Nikita Zabolocki – bio je privremeno zatvorenik Kormilicin, bivši načelnik službe veza Narodnog komesarijata željeznica. U birou su radili bivši glavni inženjer Tulske oružane fabrike Mamejev i drugi stručnjaci, ukupno oko dvanaest ljudi. Širokom erudicijom i visokom kulturom odlikovali su se i učesnici procesa ‘menjševičkog centra’ iz 1934. godine A. L. Sokolovski i bivši urednik šahovskog časopisa L. B. Zalkind. Obojica su bili zanimljivi sagovornici i pouzdani drugovi.“

N. A. Zabolocki

Ako je Nikolaj Zabolocki savladao profesiju crtača već u gulagovskom projektnom birou, onda su Zalkind i Sokolovski vjerovatno već i ranije, prije nego što su dospjeli u zatočeništvo, bili upućeni u crtačke i troškovničke poslove. I moguće je da su upravo oni iz zatvorenika Nižnjeamurskog logora bili prvi koje su uvrstili u projektno-troškovnički biro, formiran pri građevinskoj upravi koja je kroz tajgu gradila novu željezničku magistralu – BAM – i podizala naselja i preduzeća za proizvodnju građevinskog materijala u proljeće 1939. godine.

U logoru, smještenom u zabačenom naselju Start, u tu svrhu je izdvojen poseban barak, u koji su doneseni pisaći stolovi i crtaće table. Zatvorenici raspoređeni u projektni biro u početku su živjeli zajedno s kriminalcima i spavali na zajedničkim ležajevima, ali su radili odvojeno – u čistoj i toploj baraci. Radni dan počinjao je u 8 ujutro, od 16 do 19 časova bio je odmor, a zatim se rad nastavljao do 23 časa.

Krajem ljeta 1939. godine, kako dalje piše Nikita Zabolocki u svojoj knjizi, svih devetnaest radnika projektnog biroa premješteno je u posebnu baraku koja je zajedno s radnom barakom bila ograđena bodljikavom žicom. Sa dvije strane postavljene su stražarske kule, tako da je unutar ukupne zone formirana mala, posebna zona. Moguće je da je ova izolacija bila povezana sa potrebom čuvanja tajnosti projektnih radova.

Među inženjerima se našao i odličan radio-telegrafista I. I. Prohorov, koji je u baraci konstruisao radio-prijemnik, pa su mogli slušati radio-emisije. Dozvoljeno je bilo i čitanje lokalnih novina. U biro su dolazila i dva slobodna radnika; oni su se korektno odnosili prema zatvorenicima i povremeno im donosili knjige, pa čak i gramofon s pločama.

Može se pretpostaviti da je u toj „specijalnoj zoni“ Zalkind nastavio svoja šahovska istraživanja…

Drugog dana nakon početka rata, Priamurski logor je počeo žurno da se premješta dublje u tajgu. Zatvorenike su sa stvarima, pod pojačanom stražom, sproveli do pristaništa i počeli da ih raspoređuju po baržama za prevoz preko rijeke Amur do Pivanja.

Načelnik projektno-troškovnog odjeljenja tada je bio slobodni radnik Voroncov, čovjek koji nimalo nije simpatisao „kontrarevolucionare“, ali je shvatao da posao koji mu je povjeren nije moguće obavljati bez zatvorenih stručnjaka. Došavši na pristanište, pojurio je ka stroju zatvorenika i uz žestoke psovke počeo da izvlači svoje saradnike iz kolone i da ih prebacuje u posebnu grupu. Uprava i straža nisu mu se suprotstavljale – taj odlučni i autoritativni čovjek preuzeo je kontrolu nad situacijom.

Transport su ukrcali na barže i, uprkos olujnom vremenu – jakom vjetru i velikim talasima – počeli prevoz preko Amura. Barža sa grupom iz koje je Voroncov izdvojio svoje radnike potonula je zajedno sa svim zatvorenicima...

Grupa zatvorenika-projektanata potom je upućena na Ćelavu goru, na obali prelijepe tajge rijeke Hungari, gdje su ponovo dospjeli u zajedničku zonu sa kriminalcima i bili vraćeni na teški fizički rad na koji su već bili odviknuti.

Na Ćelavoj gori zatvorenici su gradili željezničku prugu u pravcu Sovjetska luka. Da bi se kroz stijenu probio trup pruge, trebalo je isjeći tzv. „policu“. Pored toga bio je potreban šljunak i drugi građevinski materijal.

Radilo se u grupama od po četiri čovjeka: dvojica su pijucima i polugama razbijala stijenu, jedan je utovarivao u kolica, a četvrti ih je vozio do ivice i istresao niz padinu. Normu je kontrolisao evidentičar. Četvorica u kojoj su radili Zabolocki i Totosov ponekad su uspijevali da upišu sebi više kolica nego što su zaista uradili i tako ispunjavali plan.

U jednom od pisama Nikiti Zabolockom, Jurgen Georgijevič Totosov se prisjećao:

„To je bilo kada smo radili na rijeci Hungari. Vrijeme za nas je bilo teško: slabo smo jeli, radili smo cijeli svijetli dan. Postojao je surov i nerazuman zakon da se ljudi koji ne ispune normu zadržavaju sve dok je ne ispune. Među nama je bilo i starijih ljudi, koji nikada ništa teže od pera nisu držali u rukama, i taj zakon se, naravno, najviše lomio preko njih. Koliko god da su ih zadržavali, normu nisu mogli ispuniti. Tada smo se svi dogovorili da ostajemo sa starima i da umjesto njih dovršavamo posao. Nas je bilo oko 12 u grupi. Straža je to rado prihvatila, jer ni njima nije odgovaralo da cijelu noć ostaju u kamenolomu, pa su nam „smanjivali“ normu. Prvi koji je govorio o pomoći tim nesretnim ljudima bio je Nikolaj Aleksejevič, i mi smo prihvatili njegov prijedlog, jer nismo mogli ostaviti ljude da umru. Kasnije, kada su se okolnosti promijenile, i Sokolovski i Zalkind (tada su imali oko 60 godina) bili su nam beskrajno zahvalni, i već za stolom u projektnom birou sjećali su se tih veoma teških dana...“

Na Hungariju su radili oko dva mjeseca. Režim u logoru bio je očigledno osmišljen tako da dovede do uništenja zatvorenika. Ali, srećom, ponovo su bili potrebni kao crtači, pa je stiglo naređenje da se Zabolocki i njegovi drugovi prebace bliže Komsomolsk na Amuru.

Uslijedio je izuzetno težak pješački marš od 120 kilometara kroz tajgu – do tzv. Šumske baze. Nekim čudom svi su stigli, uključujući i starije (Sokolovski – rođen 1884. godine). Nakon Šumske baze ponovo se nalaze u oblasti naselja Start, a zatim se njihovo projektno-troškovno biro vraća u Komsomolsk na Amuru.

U martu 1943. Zabolockom je istekao kazneni rok, a otprilike u isto vrijeme završio je i ponovni zatvor Zalkinda. Međutim, prema nekoj opštoj odluci, kako piše Nikita Zabolocki, oslobađanje zatvorenika kojima je istekao kazneni rok odlagano je do kraja rata...

U međuvremenu, dio logora prebacuje se u Altajski kraj, u tamošnji Altajski logor, gdje Zabolocki radi kao crtač u fabrici sode u naselju Malinovo jezero u Kulundinskoj stepi...

18.avgusta 1944. Nikolaj Aleksejevič je konačno oslobođen iz zatvora. Ali i dalje ostaje u sistemu logora, bez prava izbora posla i slobodnog kretanja.

Izgleda da je „oslobađanje“ Zalkinda bilo isto takvo – on je ostao u Komsomolsku na Amuru i napustiti taj kraj sa milionima bezimenih grobova, mučenika Gulaga, nije mu bilo suđeno.

"Crveni" Baron

Još jedan poznati šahista živio je u Donbasu tokom tih godina. To je bio Konstantin Mihajlovič Rauš. Godine 1975. imao je 87 godina i već je živio u Karagandi.

...Stan na Lenjinovoj aveniji 25 imao je jedinstveni kućni muzej. Tu su izložene brojne stare knjige, "Dnevnik peterburškog pozorišnog posjetioca" iz 1904. sa fotografijama Komisarzhevske i Savinove, Potapenka i Cavalierija, uključujući knjige o šahu, elegantnu statuu Uboreviča - nagradu za pobjedu na šahovskom turniru, sertifikate, pehare, medalje... A ove šahovske figure od palminog drveta držali su u rukama Mihail Čigorin, Aleksandar Aljehin, Semjon Alapin i Sergej Prokofjev početkom 20. vijeka.

Vlasnik muzeja, mršav, sijedi čovjek živahnog izgleda i izražajnih, živih očiju, prepričava i prepričava...

"Rođen sam 1888. godine u Villeneuveu, u porodici koja potiče od istočnonjemačkih barona von Traubenberga. Završio sam realku i upisao se na pravni fakultet Univerziteta u Sankt Peterburgu. Tada sam počeo često posjećivati šahovski klub. Šah me zanimao od osme godine, kada sam živio s roditeljima u Grodnu. U to vrijeme naišao sam na Dufresneov udžbenik šaha i zajedno s prijateljem A. Smorodskim, kasnije poznatim majstorom, polako smo istraživali šah.

Da je u to vrijeme (1896.) neki vizionar sanjao da će za nekoliko decenija iskusni učitelji šaha nadgledati mlade šahiste u školama i Palatama mladih pionira, takav ekscentrik bi odmah bio poslan psihijatru. "Ozbiljno studirati šah?! Kakav hir! Pa, odigrati partiju ili dvije u slobodno vrijeme je sasvim u redu. Ali ozbiljno, učiti šah??!!". Četiri godine kasnije, moji roditelji i ja smo se preselili u Panevezys, mali provincijski grad u bivšoj Koveljskoj guberniji. Morao sam se rastati od Smorodskog i od tada sam sam izučavao šah.

Nakon nekoliko žestokih diskusija sa roditeljima, u kojima sam pokazao snažan, napadački stil, dobio sam dozvolu da se pretplatim na časopis “Chess Review”. Naoružan Dufresneom, časopisom, i Čigorinovim šahovskom rubrikom u novinama “Novoje Vremja”, krenuo sam u detaljno proučavanje teorije....”

Na Univerzitetu u Sankt Peterburgu, Kostja Rauš se ponovo sastao sa svojim prijateljem iz djetinjstva Smorodskim. Zajedno su počeli posjećivati šahovski klub, tada nazvan Šahovska skupština. Učešće u klubu koštalo je 5 rubalja, što je bila znatna suma za studente. Studenti su obično primani na mala vrata. Naravno, troškovi šaha ozbiljno su umanjili skromni studentski budžet, te je samo nekolicina mogla priuštiti redovno prisustvovanje Šahovskoj skupštini. Među njima su bili G. Levenfiš, S. Freiman, A. Smorodski, K. Rauš, I. Rabinovič i R. Platz. Među studentima šahistima isticali su se Aljehin, koji je studirao na Carskoj pravnoj školi, Smislov (otac budućeg svjetskog prvaka), Levenfiš, Freiman, Malcev, Pančenko, Bomze i Rauš. Po rođenju, Rauš je smatran baronom, ali uprkos tako plemenitoj tituli, stalno je imao finansijske poteškoće. U Konstantinovom ponašanju nije bilo ništa baronsko: imao je mnogo prijatelja, bio je prijateljski raspoložen sa svima i zanimao se za umjetnost, muziku i šah. Privlačile su ga i revolucionarne ideje, što je i dovelo do njegovih problema.

„Godine 1906., Šahovska skupština je organizovala zanimljiv turnir uz učešće M. Čigorina, S. Alapina, E. Znosko-Borovskog i P. Jevtifjejeva“, nastavio je svoju priču K.M. Rausch. „Tada sam i prvi put vidio Čigorina. Čuvši moje ime, sjetio se pisma koje je primio od trinaestogodišnjeg dječaka iz Panevežysa. Tada sam ga pitao za savjet o Stauntonovom gambitu. Čigorin je poslao svoj odgovor i na kraju pisma razborito primijetio: „Nisam u poziciji da razriješim sve vaše nesporazume u vezi s poznatim Lermeovim napadom u Stauntonovom gambitu. Proći će decenije, ili čak stotine godina, nakon što najjači igrači odigraju mnogo partija u kojima će biti zainteresovani na ovaj ili onaj način, tek tada će, možda, pitanje poteza biti potpuno riješeno. Na usluzi M. Čigorin.“ Ovi stihovi živo pokazuju temeljitost s kojom je veliki maestro pristupio analizi pozicija.

Za Čigorina, drugo mjesto na turniru u Sankt Peterburgu bilo je razočarenje. Bio je izuzetno nervozan i ubrzo je napustio Sankt Peterburg, potpuno bolestan. Nažalost, više ga nikada nisam vidio."

Student Konstantin Rauš brzo je napredovao kao šahista. Osvojio je drugo mjesto na prvenstvu Univerziteta u Sankt Peterburgu i pobijedio u meču protiv kneza Urusova. Počeo se baviti umjetnošću i učestvovao u studentskim nemirima. Izbačen je sa univerziteta zbog govora na studentskom sastanku. Njegova jedina utjeha bio je šah. Rauš je upoznao Aleksandra Aljehina i ambicioznog kompozitora Sergeja Prokofjeva. Evo njegovih daljnjih sjećanja:

“Aljehin i Prokofjev su često dolazili u moj stan. Organizovali smo turnire četvorice. Četvrti je bio pjesnik iz Satirikona, Pjotr Petrovič Potemkin. U žaru borbe, moji talentovani drugovi su u potpunosti pokazali svoj temperament. Aljehin nam je iskreno govorio da će postati svjetski prvak. Prokofjev, u skladu s njim, obećao je da će postati veliki kompozitor, dok je Potemkin predviđao vlastitu slavu u svijetu poezije. Kao što vidite, Aljehin i Prokofjev su ispunili svoja obećanja. Nakon šahovskih bitaka, Sergej Sergejevič bi sjeo za klavir i svirao Liszta i Chopina - posebno ih je volio. Prokofjev je bio vrlo marljiv oko svojih kompozicija. Nakon koncerta, raspitivao bi se o utisku koji je njegova muzika ostavila na publiku. Jednom, nakon izvedbe Skitske suite, zajedno smo se vraćali kući iz pozorišta. Iskreno sam priznao da nisam mnogo toga razumio. Više su me zanimali gestovi dirigenta Prokofjeva, a i sama muzika je bila zabavna: rzanje konja, lavež pasa. Samo na jednom mjestu me zaslijepila kaskada zvukova. "Dakle, to je bio izlazak sunca", nasmiješio se Prokofjev...

Nema potrebe reći ko su bili Prokofjev i Aljehin. Može se dodati još nekoliko detalja o Petru Petroviču Potemkinu. Rođen je 1886. godine. Njegove prve pjesme objavljene su u popularnom časopisu Signal. Budući poznati satirični pjesnik i dramski pisac tada je pisao pod pseudonimom Andrej Leonidov (Potemkin se ugledao na slavno ime Leonid Andrejev).

U Signalu, Potemkin je objavio nekoliko duhovitih političkih basni. Jedna od njih, pod naslovom "Pješak, kralj i dama", izazvala je ekstremno iritiranje vlasti 1906. godine.

PIJEŠAK, KRALJ I KRALJICA

Šahovska basna

Uvjeren u svoju nemoć, pion reče:

“Prijatelju moj, Feryaz, reci mi zašto,

Koliko god se trudio, nikad ne mogu postati kralj, iako to neću kriti,

mogu postati bilo koja figura?”

“Utješi se, ne tuguj,

maleni,

Feryaz mu kaže s osmijehom,

- Ti ne možeš postati kralj, -

Ali kralj može biti pion!”

K. M. Rauš je pokazao staru razglednicu. Poštanski žig. Adresa: Sankt Peterburg, 10. maj 1907. Nakon adrese, ime primaoca: Rauš K. M. Isprekidanim, oštrouglim slovima napisano je: “Dragi Morfi! (tako su Rauša prijatelji u šali zvali -- napomena autora). Međutim, tvoje pismo i tvoja objašnjenja na Skupštini mi nisu ništa objasnili, i još uvijek sam zbunjen tvojim povlačenjem (čitaj “ludorijama“) sa turnira. Kažeš da si postao loš šahista? Niko ti neće vjerovati... Nadam se, dragi moj, da nećeš lišiti naš turnir tako zanimljivog igrača kao što si ti. Zaista, ovo skoro poremeti naš turnir! Dođi k sebi! Ili će te Jupiter kazniti. Piši. Nemoj me razočarati. Tvoj, S. Prokofjev”.

„Prokofjev je bio u pravu“, nastavio je K. M. Rauš svoje memoare, „Nisam postao slabiji igrač.“ U periodu 1910-1911. odigrao sam dvije prijateljske partije protiv S. Freimana i G. Levenfisha. Pobijedio sam u partiji protiv Freimana, ali sam izgubio od Levenfisha. Ove utakmice i moje učešće na turniru najjačih igrača prve kategorije natjerali su me da ozbiljno obratim pažnju na svoje šahovske nedostatke: prebrzu i ponekad neozbiljnu igru, površna rješenja pozicijskih problema, nestabilnost u odbrani.

Godine 1912. dobio sam poziv na turnir za najjače amatere u gradu Vilniusu (tamo se održavao i turnir najjačih ruskih majstora). Pobjedniku je dodijeljena titula "maestro". Ovaj poziv mi je laskao, ali... podrazumijevao je velike troškove. Uostalom, učesnici su morali platiti putovanje, smještaj i hranu iz vlastitog džepa. Naravno, postojala je nada za nagradu. Ali šta ako je ne dobiješ? Ali kako sam mogao odbiti?! Zato sam otišao. Prijavio sam se u hotel i jeo u restoranu. Nakon samo nekoliko dana, nakon što sam izračunao svoje finansijske resurse, sa žaljenjem sam shvatio da ću s tako luksuznim načinom života, za 8-10 dana neminovno ostati bez novca.

A turnir je bio veliki - 20 učesnika. Morao sam pronaći jeftinu sobu, u koju sam se brzo uselio. Sada sam trebao organizovati jeftinije obroke.

Brige o svakodnevnom hljebu i misli o dugovima nastalim zbog putovanja na turnir teško da su blagotvorno uticale na moje šahovsko raspoloženje. Ipak, uspio sam pobijediti poznate majstore poput Bogoljubova i Rabinoviča. Igrao sam strastveno, pobijedivši u 14 mečeva i izgubivši pet. Opravdao sam nadimak "dendi" koji mi je tada dodijeljen, izgubivši od posljednjeplasiranog Bajta, što me koštalo prvog mjesta i titule "maestra". Ali sam ipak uspio osvojiti treće mjesto i nagradu koja mi je pomogla da popunim prazninu u budžetu.

A prvo mjesto i titulu maestra tada je, kao što je dobro poznato, osvojio Čeh K. Gromadka, koji je osvojio 15 bodova. Drugo mjesto pripalo je E. Bogoljubovu, sa 14,5 bodova.

Aleksej Seleznjev je također učestvovao na amaterskom turniru u Vilniusu. Naravno, on i Rauš su se upoznali i družili. Konstantin Mihajlovič Rauš je izdržao mnoga iskušenja. Mobiliziran je tokom Prvog svjetskog rata, završio je ubrzani kurs u Pavlovskoj vojnoj školi, a zatim je, s činom zastavnika, raspoređen u Moskovski gardijski puk. Borio se u Tiflisu – na rijekama Stohid i Štir. Nakon Oktobarske revolucije 1917. godine, služio je u Crvenoj armiji. Obavljao je nekoliko odgovornih dužnosti u Uborevičevoj 13. armiji – u Petrogradu i na Južnom frontu.

Godine 1920. Rauš je raspoređen u Eidemann diviziju. Kao instruktor za specijalne zadatke, jedno vrijeme je čak služio i kao komandant brigade. Zatim je služio u formacijskoj upravi 13. armije. Prije toga, Rauš je zadobio tešku povredu koljena. Liječen je od prijeloma koljenog zgloba i pokidane tetive u bolnici u Petrogradu. U isto vrijeme, Konstantin Mihajlovič je vodio pozorišni studio u moskovskoj kasarni, predavao ekspresivno čitanje u Pavlovskoj kasarni i istovremeno radio u pozorišnom studiju Petrogradskog Proletkulta.

U februaru 1920. godine, nakon što se potpuno oporavio, Rauš je otišao na Južni front. A 27. marta 1921. godine imenovan je za instruktora taktike na Komandnim kursevima slavenske pješadije. Godinu dana kasnije, Rauš je demobilisan iz vojske i ostao je u Donbasu.

"Nakon Građanskog rata, demobilisan sam i počeo raditi u pozorištu kao režiser i glumac, karijeru za koju sam se pripremao još dok sam bio na univerzitetu, studirajući kod velikog glumca V.N. Davidova. Režiser mora posjedovati logičko razmišljanje i sposobnost koncentracije. Šah je u meni razvio sve te kvalitete. U jesen 1922. godine, zajedno sa suprugom, glumicom Z. Ibrevom, našao sam se u Slavjansku (Donbas), gdje sam počeo raditi kao režiser i glumac. Takođe sam predavao u dramskom klubu fabrike u Novokramatorsku.

U to vrijeme, umjetnost je bila u zatočeništvu NEP-a, i to je donekle obeshrabrilo Rauša. Možda bi napustio pozorište da nije primio pismo od svog dugogodišnjeg prijatelja, Sergeja Prokofjeva.

"Dragi Konstantine Mihajloviču!" napisao je stari prijatelj. "Primio sam Vaše ljubazno pismo od 18. februara u Lenjingradu. Nisam odmah odgovorio na njega, jer ne možete ni zamisliti u kakvoj sam se gužvi našao po dolasku u SSSR. Dvadeset tri koncerta, probe za njih, pozorišne predstave, upoznavanje s novim muzičkim djelima i susreti s prijateljima, rođacima i poznanicima - sve me je to prisililo da odgodim prepisku do mirnijih vremena. Koristeći činjenicu da se sada, po povratku iz Pariza, moj život manje-više vratio u normalu, žurim da se prepustim razgovoru s Vama. Svi detalji o kojima pišete u Vašem pismu savršeno su sačuvani u mom sjećanju. Moja ljubav prema šahu ostala je kao i prije, i iako umjetnost nije mnogo napredovala u poređenju s vremenima šahovskih okupljanja na Nevskom. Ali i dalje sam u stalnom kontaktu sa zvijezdama Kaise - Kapablankom, Aljehinom i drugima.

Drago mi je čuti da ste konačno odabrali put umjetnika i nadam se da će se nastaviti širiti i rasti. Pišete da dramska umjetnost prolazi kroz tešku bolest.

Porijeklo toga je nemoguće predvidjeti, ali vjerujem da to nije bolest, već stalna vibracija živog organizma, koja je vjerovatno postojala u vrijeme Sofokla i Molièrea i vjerovatno će se nastaviti tokom čitavog postojanja pozorišta. Sve sumnje koje pozorišni radnici imaju proizlaze iz činjenice da se bavimo živim poduhvatom, koji se vječno mijenja sa samim životom, a čija budućnost nije uvijek predvidljiva. To je, vjerujem, ljepota pozorišnog života.

Nadam se da će ovo pismo stići do Vas na adresu koju ste naveli, uprkos kašnjenju mog odgovora. Bio bih Vam zahvalan ako biste mi se jednog dana javili.

Čvrsto Vam se rukujem. Vaš, S. Prokofjev."

K.M. Rauš je živio u Donbasu skoro sedam godina. Trudio se da ne propusti nijedan značajan turnir, rado održavajući simultanke u gradovima i radničkim naseljima. Kao vrlo erudit i svestran čovjek, držao je predavanja o šahu. Za jedno takvo predavanje, u kojem je Rauš samouvjereno predvidio Aljehinovu pobjedu u meču za svjetsko prvenstvo, dobio je opomenu od Alekseja Aljehina, izvršnog sekretara Sveukrajinske sekcije za šah i damu (spomenute u prethodnom poglavlju).

Godine 1928., posle gotovo desetogodišnjeg odsustva, Rauš se vratio u Lenjingrad. Radio je u pozorištu i takmičio se na šahovskim takmičenjima. Međutim, gotovo petnaestogodišnja pauza od igre uzela je svoj danak i nije imao puno uspjeha na turnirima. U polufinalu lenjingradskog prvenstva, Rauš se takmičio protiv majstora kao što su Toluš, Romanovsky, Ilyin-Ženevsky i Duz-Khotimirsky. Godine 1937. postao je prvak Lenjingradskog Rabisa, a na Svesaveznom prvenstvu Dobrovoljnog društva Iskustvo podijelio je prvo i drugo mjesto s majstorom Ravinskim i dobio nagradu – statuetu Uboreviča.

Zatim je Rauš poslan u daleki Balhaš: trebalo je organizovati Dramsko pozorište Karaganda. Zadatak je ispunjen s čašću. Rauš je postavio 82 predstave, odigravši preko 70 uloga. Po prvi put u Kazahstanu, publika je na sceni vidjela "Hamleta" i "Otela". Godine 1940. Konstantin Mihajlovič proglašen je počasnim umjetnikom Kazahstanske SSR. Njegova supruga, glumica Zinaida Treva, također je dobila ovu visoku titulu.

Raušovo učešće na šahovskim turnirima postajalo je sve rjeđe. Ali bilo je i uspjeha: 1948. godine postao je viceprvak Kazahstana, a kasnije je osvojio nekoliko nagrada na prvenstvu u Karagandi. Jednom je uspio pronaći ozbiljan odgovor na varijaciju velemajstora Keresa u Kraljevom gambitu. U sedamdesetoj godini života, K.M. Rauš se i dalje takmičio na nacionalnim takmičenjima.

Godine 1972. međunarodni majstor M. Yudovich pisao je o njemu u sedmičniku "64": "Rauš služi kao odličan primjer mnogim našim šahistima, 'mladim starcima', koji se tako prerano penzionišu."

Do 1976. godine, do smrti K.M. Rauša, jedan od autora ove knjige dopisivao se s njim. Konstantin Mihajlovič izvještavao je da je sve teže igrati na turnirima, a posljednjih godina učesnici gradskog prvenstva pristajali su da igraju protiv njega u njegovom domu. Redovni partner bio je stari prijatelj iz Karagande, kandidat za majstora Kurkletis...

Aleksej Seleznjev upoznao je Konstantina Mihajloviča Rauša krajem 1920-ih tokom njegovih čestih posjeta Donbasu. Seleznjev je veoma volio izvanrednog "Crvenog Barona", cijeneći njegovu inteligenciju, ljubav prema muzici i umijeće šaha. Usput, imali su mnogo zajedničkih poznanika (osim Aleksandra Aljehina).

Seleznjev i Gajevski

Od 1930. godine u Staljinu je počeo da živi još jedan snažan ukrajinski šahista – Apolinarij Nikolajevič Gajevski. Doselio se iz grada Kamjanec-Podiljski u svojoj 33. godini. Prije toga Gajevski je bio učesnik prvog prvenstva Ukrajine (1924. godine, Kijev).

Zanimljivo je da je drevni ukrajinski grad Kamjanec-Podiljski, poznat po svojoj staroj turskoj tvrđavi (pisac Vladimir Beljajev napisao je o njoj pripovijetku Stara tvrđava, po kojoj je snimljen istoimeni film), takođe rodno mjesto poznatog velemajstora Leonida Štejna, koji je živio kratak (38 godina), ali izuzetno upečatljiv život.

Tokom gotovo šezdeset godina A. N. Gajevski učestvovao je na mnogim šahovskim takmičenjima održanim u Staljinu (Donjecku), u oblasti i na republičkoj sceni.

Veteran donjeckog šaha A. N. Gajevski (1977. godine).

Bio je osmostruki prvak Donjecke oblasti (posljednji put ovu titulu osvojio je 1962. godine, u 65. godini života), a devet puta postajao je prvak Donjecka (posljednji put sa 68 godina).

Svjedoci i savremenici pamte kako je i u osamdesetoj godini života pobjeđivao mlade kandidate za majstora, od kojih je svaki bio gotovo četiri puta mlađi od njega!

Apolinarij Nikolajevič živio je 93 godine i do duboke starosti živahno se interesovao za šah. Naravno, u razgovorima sa patrijarhom donjeckog šaha saznali smo mnogo o šahovskim događajima iz predratnog perioda, kao i o Alekseju Seleznjevu.

„Šahom sam se zainteresovao 1909. godine, kada sam pohađao gradsku gimnaziju u Kamjanec-Podiljski“, pričao je veteran. „Sjećam se da smo sa vršnjacima i prijateljima Dragomireckim i Gripočevskim vodili šahovske bitke, nastojeći da proniknemo u tajne mudre igre. Ozbiljnije sam se šahom počeo baviti tek kada sam pohađao učiteljsku seminariju.

Proučavao sam Samoučitelj šahovske igre od Emanuil Šifers, kao i zbirku partija sa Međunarodnog šahovskog turnira u Karlsbadu. Matematika je bila moja struka, a šah omiljeni hobi. Kao da su se međusobno dopunjavali: poezija brojeva i ljepota kombinacione igre, rješavanje složenih matematičkih zadataka u svesci i zamršenih pozicija na šahovskoj tabli.

Smatram da mi je intenzivno bavljenje matematikom u određenoj mjeri pomoglo da ovladam umijećem dubokog, višepoteznog proračunavanja varijanti u šahovskoj partiji.

Revolucija, građanski rat... Godine 1920. dobrovoljno sam stupio u Crvena armija. Ne, nisam jurio na vrancu sa isukanom sabljom niti pucao iz mitraljeza na brzoj tačanki. Bio sam samo pukovski blagajnik. Vi se smiješite, ali vojska ne može bez blagajnika i snabdjevača, pekara i obućara, krojača i kovača.

Dešavalo se da se nađem i u ozbiljnim neprilikama; bio sam ranjen i kontuzovan. Liječio sam se na Krimu nakon njegovog oslobođenja od vrangelovaca.

Godine 1922. postao sam šampion Kamjanca-Podiljskog u šahu. A 1924. godine dobio sam poziv da učestvujem na prvom prvenstvu Ukrajine.

Takmičenje je održano u Kijevu, u prostorijama kluba „Saharotrest“. Sjećam se da je otvaranje bilo u subotu, 29. marta. Okupili su se poznati igrači poput Odesita Jakov Viljner, Kijevljana Fjodor Bogatirčuk, Mihail Sorokin i Abram Grinberg, te Harkovljanin Dmitrij Grigorenko...

Moram priznati da su uslovi bili sasvim dobri. Učesnici su se besplatno hranili u menzi. Organizatori su ustanovili pet novčanih nagrada: 80, 60, 40, 20 i 10 rubalja, što su za ono vrijeme bili veoma pristojni iznosi.

„Od 1930. godine živim u Donjeck (tadašnjem Staljinu). Kada sam se doselio ovdje (ovdje su živjeli rođaci moje supruge), odmah sam se uključio u šahovski život. Upoznao sam Alekseja Sergejeviča Seleznjeva, koji je tada bio vodeći šahovski organizator.

Majstor je sa mnom odigrao nekoliko prijateljskih partija i rekao:

„E, ovo je partner! S ovakvim čovjekom uvijek se može igrati punom snagom.“

Bio je devet godina stariji od mene i uživao je veliko povjerenje sportskog rukovodstva okruga. Kasnije smo upravo nas dvojica uglavnom vodili borbu za glavne nagrade na gradskim i oblastnim takmičenjima. Ostali učesnici primjetno su zaostajali za nama.

Nas dvojica činili smo okosnicu reprezentacije okruga (kasnije oblasti), a naša ekipa je prilično uspješno nastupala na republičkoj sportskoj sceni. Zajedno s nama igrali su mladi i talentovani šahisti – B. Olšvanger (poginuo je 1943. godine kod Harkova kao vojni ljekar), G. Šer, I. Kamenj, V. Abramenko i N. Stadničenko.

Seleznjev je bio čovjek starog kova – uvijek korektan, učtiv i sa pomalo staromodnim manirima. Međutim, ponekad su mu se omakle zajedljive i oštre primjedbe, kao i neprijatne ocjene pojedinih pojava. Nekako se osjećalo da je na nešto ogorčen – na vlast, na taj radničko-seljački poredak, na činovnike nove formacije. Ipak, nikada nije prelazio granicu otvorenih i glasnih optužbi niti oštrih političkih izjava. Možda mu je upravo to pomoglo da preživi kasniju represivnu epohu tridesetih godina...“

Po dolasku u Staljino, Apolinarij Gajevski zaposlio se kao nastavnik fizike i matematike u srednjim školama i industrijskoj školi.

Godine 1931. Staljino je prvi put bilo domaćin polufinalnog turnira prvenstva Ukrajine, na kojem je prvo mjesto osvojio Gajevski.

Tokom 1931. i 1932. godine osvojio je titulu gradskog šampiona u šahu. Međutim, u naredne tri godine tu titulu držao je Seleznjev. Godine 1936. Gajevski je ponovo postao pobjednik gradskog prvenstva, dok je godinu dana kasnije Seleznjev bio najbolji i u gradu i u oblasti.

Potom je nastavnik Gajevski sigurno držao titulu šampiona 1938. i 1939. godine. Tek 1940. godine u njihov dvoboj umiješao se student Rudarskog fakulteta Staljinskog industrijskog instituta, Jurij Knišenko. On je kasnije postao majstor sporta i osmostruki prvak Rostova na Donu, a tokom 1940. i 1941. godine s punim pravom važio je za najboljeg šahistu prijestonice Donbasa.

Početkom tridesetih godina u Donjeck (tadašnjem Staljinu) nije postojao ozbiljan gradski šahovski klub. Ljubitelji ove igre okupljali su se uglavnom u sobama i manjim prostorijama raznih resornih domova kulture i klubova, u „crvenim uglovima“ preduzeća i obrazovnih ustanova. Međutim, bio je potreban jedinstveni centar koji bi okupio šahiste i postao mjesto održavanja masovnih takmičenja.

Godine 1930. u Staljinu je započeto uređenje gradskog parka kulture i odmora. Za njega je izdvojen prostran prostor u jugozapadnom dijelu gradskog centra, u blizini kamenoloma. Do 1932. godine park je bio izgrađen.

Na radost šahista, u njemu je podignut veliki stakleni paviljon za društvene igre. Dat je na raspolaganje ljubiteljima šaha i dame. Prilikom otvaranja paviljona, majstor Aleksej Sergejevič Seleznjev održao je simultanku na 24 table.

Prisjeća se veteran donjeckog šaha, Nikolaj Aleksandrovič Čudnenko:

„Tada sam imao svega 12 godina. Sjećam se da smo mi dječaci često dolazili u taj paviljon. Sve nam se dopadalo: stolovi sa šahovskim tablama raspoređeni u krug, živahna gužva ljubitelja drevnih igara i sama atmosfera šahovskog života koja je tamo vladala. S kakvim smo oduševljenjem i interesovanjem posmatrali simultanke koje je održavao majstor Seleznjev!“

Paviljon je radio gotovo tokom cijele godine. U njemu su održavana sva lokalna prvenstva, djelovale su sportske sekcije, a dolazili su i gostujući ljubitelji šaha.

Tu su navraćali i poznati majstori iz Kijeva, Moskve i Rostova na Donu, koji su po službenoj dužnosti ili kao gosti dolazili da odigraju susrete sa lokalnim ljubiteljima šaha i dame.

U jesen 1930. godine u Tbilisiju (tadašnjem Tiflisu) održan je turnir majstora Zakavkazja, Ukrajine i Uzbekistana. U početku je šahovsko-damaška sekcija Svekavkaskog savjeta za fizičku kulturu pozvala i bjeloruske šahiste, ali pošto je ta republika umjesto majstora Siliča poslala prvokategornike Kasperskog i Mazelja, njima nije bilo dopušteno da učestvuju na turniru. Na kraju ih je zamijenio majstor Grigorij Frejman iz Uzbekistana.

Iz Ukrajine je trebalo da nastupi i Odesit Jakov Viljner, ali se nije odazvao pozivu.

Turnir je počeo 25. septembra, a prve partije igrane su 26. septembra. Majstor Frejman zakasnio je nekoliko dana, pošto se zadržao na putu, čime je poremetio uobičajeni tok takmičenja.

U prvom kolu bilo je mnogo remija. Posebno je zanimljivo da je Aleksej Sergejevič Seleznjev u partiji protiv Vsevoloda Rauzera, iako je imao bolju poziciju, uspio da forsira remi ponavljanjem poteza već u 12. potezu. Ipak, većina partija završena je remijem tek nakon naporne i sadržajne borbe.

Pred posljednje kolo jedini učesnik bez poraza bio je Vakhtang Goglidze. U završnom kolu Rauzer je pobijedio Frejmana, koji je previdio mat u dva poteza, dok je Goglidze napravio niz grešaka u partiji protiv Vladimira Nenarokova i izgubio.

Godine 1931. u Harkovu održano je šesto prvenstvo Ukrajine u šahu za muškarce. Prethodno, peto prvenstvo, održano je još 1928. godine.

Šampion je postao Kijevljanin Abram Zamihovski, koji je u jedanaest partija osvojio 8,5 poena. Samo pola poena manje osvojio je drugi predstavnik Kijeva, Vsevolod Rauzer.

Treće do peto mjesto podijelili su sa po 6 poena:

Aleksandar Konstantinopoljski (Kijev),
Boris Ratner (Kijev),
Aleksej Sergejevič Seleznjov (Staljino).

Ukrupljavanje teritorijalnih jedinica dovelo je i do jačanja značaja oblasnih centara. Tako je Staljino postalo pravi centar čitavog Donbasa. Pod njegovom upravom nalazili su se veliki gradovi kao što su Mariupolj, Artjomovsk, Slavjansk, Gorlovka, Lugansk i Makejevka.

U oblasnom centru koncentrisao se cjelokupan kulturni i sportski život. Talentovana omladina dolazila je ovdje kako bi upisala lokalne visokoškolske ustanove – industrijski, medicinski, trgovački i pedagoški institut.

Među studentima je bilo mnogo dobrih šahista. Šah se razvijao izuzetno brzim tempom.

Godine 1933. Ukrajinu je, zajedno sa još nizom oblasti Sovjetskog Saveza, pogodila je velika glad. Nevjerovatno je kako je u tako bogatoj žitnici odjednom nestalo hljeba. Ljudi su umirali u milionima, a naročito je teško bilo na selu. Strašna nesreća, nerodica, nedostatak čak i najosnovnijih namirnica, odvoženje posljednjeg zrna od strane opunomoćenika partijskih komiteta i NKVD.

Djeca su oticala od gladi, ljudi su gubili razum, a kanibalizam je uzimao maha. Seljaci su masovno pokušavali da pobjegnu iz sela, ali im to nije bilo dopušteno, a uz to nisu imali ni pasoše.

U rudarskim naseljima i gradovima bilo je nešto lakše: radnici, naročito oni zaposleni na teškim fizičkim poslovima, dobijali su povećane obroke. U toj teškoj godini šahovska takmičenja održavana su kao i obično.

Na sedmom prvenstvu republike, održanom u Harkovu, pobijedili su V. Kirilov i Vsevolod Rauzer. Aleksej Sergejevič Seleznjev zauzeo je četvrto mjesto, prepustivši prednost i mladom Aleksandar Konstantinopoljski. Kao što je već pomenuto, iste godine postao je gradski prvak.

Prvenstvo oblasti održano je tek naredne godine i završilo se pobjedom studenta Agareva. Međutim, svima se živjelo veoma teško. Seleznjev je potajno zavidio svojim prijateljima i poznanicima koji su spletom okolnosti ili vlastitim izborom završili u inostranstvu. Čitao je o uspjesima Jefim Bogoljubov i o tome kako se bori za šahovsku krunu sa samim Aleksandar Aljehin.

Pisci Aleksandar Kuprin, Ivan Bunjin, Vladimir Nabokov, pjevač Fjodor Šaljapin, šahisti Aljehin i Bogoljubov... Da, svi su oni čeznuli za domovinom, ali su odlaskom iz zemlje izbjegli mnoge teškoće, a možda i represije.

Nakon ubistva Sergeja Kirova u zemlji je pojačana potraga za prikrivenim trockistima, buharincima i drugim „pritajenim neprijateljima naroda“. Represije su zahvatile i industrijski Donbas. Posebno su bile masovne tokom zloglasne 1937. godine.

Uhapšeni su, a potom strijeljani ili osuđeni na dugogodišnje kazne, prvi sekretar oblasnog komiteta partije Sarkisov, rukovodioci brojnih velikih rudnika, fabrika, instituta i organizacija, uključujući i sportske ustanove.

Stradali su i obični ljudi — rudari, metalurzi, službenici, studenti, sportski radnici i učitelji. Povod za represiju mogli su biti doušnički izvještaji, nepromišljeno izgovorena riječ, obična ljudska zavist i podlost ili neki nepromišljen postupak.

Na primjer, učenik Srednje škole br. 37, talentovani mladi šahista Andrej Pervoj, osuđen je od strane posebnog tribunala, takozvane „Trojke“, na smrtnu kaznu (!), koja je kasnije zamijenjena desetogodišnjom robijom.

Povod za to bila je izjava tinejdžera da su „Nijemci snažni, osvojili su gotovo cijelu Evropu i mogli bi napasti Sovjetski Savez i pobijediti“.

Sedamnaestogodišnji mladić „završio je“ u Sibiru, prošao kroz sve krugove pakla i pukim čudom preživio. Danas osamdesettrogodišnji Andrej Filipovič Pervoj živi u Donjecku, u kući broj 7 u Ulici Vatutina. On može mnogo toga ispričati o GULAG, o robijaškom radu i o tome kako mu je šah pomagao da očuva moralni duh iza bodljikave žice, u nepodnošljivim uslovima logorskog života.

...

Tokom tridesetih godina razvojem šahovskog sporta aktivno su se bavili sindikati. Svaka privredna grana imala je svoj sindikat, koji je vodio brigu o socijalnom životu radnika, njihovom slobodnom vremenu i kulturnom uzdizanju.

Šah se, kao jedan od najjednostavnijih i najpristupačnijih sportova, brzo i lako odomaćio u društvima za fizičku kulturu. Redovno su organizovana prvenstva, prijateljski mečevi i različiti turniri.

Godine 1934. u Staljinu je održan grandiozan šahovski meč na čak 413 tabli! Snage su odmjerile reprezentacije sindikata i sindikata rudara uglja. Pronaći 826 učesnika vjerovatno ne bi bilo lako ni danas, a tada se, kao što vidimo, našlo veoma mnogo ljudi željnih da igraju šah.

Godine 1935. u Staljinu je održan prvi oblasni sindikalni šahovski turnir. Četrdeset učesnika bilo je podijeljeno u pet grupa. U finalu se sastalo 13 najboljih takmičara.

Pobjednik je postao B. Olšvanger, osvojivši 10 poena. Drugo mjesto zauzeo je Tihonov, a treće Apolinarij Gajevski.

Godinu dana kasnije održan je drugi oblasni šahovsko-damaški festival sindikata, na kojem je učestvovalo 20 šahista i 13 damaša. Van konkurencije nastupio je majstor iz Kijev, Aleksandar Konstantinopoljski.

Među ostalim učesnicima bili su Apolinarij Gajevski, B. Olšvanger, Boguslavski, Jegorov, Bondarenko, Bojko i Volkov.

Prvo mjesto, naravno, osvojio je Aleksandar Konstantinopoljski. Majstor Aleksej Sergejevič Seleznjev nije učestvovao na ovom takmičenju.

Dana 26. januara 1936. godine u Klubu učitelja u Staljinu počeo je gradski sindikalni turnir. U maju iste godine, takođe u Staljinu, održano je takmičenje 25 najjačih šahistkinja i damašica.

U junu je reprezentacija šahista Staljinske oblasti odigrala zvanični meč protiv selekcije Odeske oblasti, u okviru turnira reprezentacija osam najjačih oblasti Ukrajine.

Boje reprezentacije Donbasa branili su:

majstor Aleksej Sergejevič Seleznjev,
prvak oblasti B. Olšvanger,
prvak Staljina Apolinarij Gajevski,
pobjednici gradskih takmičenja Tihonov i Fridman iz Konstantinovka,
Jegorov iz Makejevka,
prvakinja oblasti Jermakova,
te Parpalis iz Konstantinovke.

U tom susretu pobijedili su šahisti iz Odeske oblasti. Meč između reprezentacija Staljinske i Dnjepropetrovske oblasti, odigran u novembru na devet tabli, završen je neriješenim rezultatom.

(Nastaviće se)

(Stavljen nastavak 46)

Translate

Архива чланака

Претражи овај блог

Странице

уторак, 22. септембар 2026.

Vladimir Nejštadt, Vladimir Pak: Knez Miškin šahovskog carstva

„Knez Miškin šahovskog carstva“
O životu i stvaralaštvu majstora Seleznjeva

Dio I
Od Moskve do Manhajma

Pratio je Laskera i Kapablanku...

Druga glava

Turnir bez završnice

Pod sumnjom za špijunažu

Život u Tribergu

Život u Tribergu

Natjerao je da ga poštuju

Izgubljeno sjećanje

Turnir za turnirom

Dio II

Ponovo u Moskvi

Umjesto Rusije — SSSR

Povratak

Meč za titulu prvaka SSSR-a 1924. godine

Moj ujak je bio „razloženac“ (“propagandista zadužen za psihološko djelovanje”)

Život u prestonici

Moskovski međunarodni turnir

Odlazak Bogoljubova

Tačka metka na kraju, ili ko je zapravo doveo mladu zemlju Sovjeta do šahovske groznice

Cugcvang za šahovskog vođu

Kraj dvadesetih — tridesete godine...

Fotografiju obradio Stanimir ILIĆ, kanadski majstor

Poglavlje četvrto

Zdravo, Harkove!

Donbas, rudarski moj Donbas!

Stalino je pozvalo maestra

Stara Juzovka

Kako je pjesnika Nikolaja Zabolockog spasio od smrti kompozitora Lazar Zalkind

„Istorijsko i neizbježno suđenje“

"Crveni" Baron

Seleznjev i Gajevski

Нема коментара:

Постави коментар

Основни подаци о мени

Translate

Архива чланака

Претражи овај блог

Странице

уторак, 22. септембар 2026.

Vladimir Nejštadt, Vladimir Pak: Knez Miškin šahovskog carstva

„Knez Miškin šahovskog carstva“O životu i stvaralaštvu majstora Seleznjeva

Dio IOd Moskve do Manhajma

Pratio je Laskera i Kapablanku...

Druga glavaTurnir bez završnice

Pod sumnjom za špijunažu

Život u Tribergu

Život u Tribergu

Natjerao je da ga poštuju

Izgubljeno sjećanje

Turnir za turnirom

Dio II

Ponovo u Moskvi

Umjesto Rusije — SSSR

Povratak

Meč za titulu prvaka SSSR-a 1924. godine

Moj ujak je bio „razloženac“ (“propagandista zadužen za psihološko djelovanje”)

Život u prestonici

Moskovski međunarodni turnir

Odlazak Bogoljubova

Tačka metka na kraju, ili ko je zapravo doveo mladu zemlju Sovjeta do šahovske groznice

Cugcvang za šahovskog vođu

Kraj dvadesetih — tridesete godine...

Fotografiju obradio Stanimir ILIĆ, kanadski majstorPoglavlje četvrto

Zdravo, Harkove!

Donbas, rudarski moj Donbas!

Stalino je pozvalo maestra

Stara Juzovka

Kako je pjesnika Nikolaja Zabolockog spasio od smrti kompozitora Lazar Zalkind

„Istorijsko i neizbježno suđenje“

"Crveni" Baron

Seleznjev i Gajevski

Нема коментара:

Постави коментар

Основни подаци о мени

„Knez Miškin šahovskog carstva“
O životu i stvaralaštvu majstora Seleznjeva

Dio I
Od Moskve do Manhajma

Druga glava

Turnir bez završnice

Fotografiju obradio Stanimir ILIĆ, kanadski majstor

Poglavlje četvrto