J. Averbah: Život šahiste u sistemu- Sjećanja velemajstora

Moskva 2012

Paradoksi posljednjeg kola

Pred posljednje kolo konačno sam izbio na čisto peto mjesto, iako su moji konkurenti – Štalberg, Sabo i Gligorić – zaostajali svega pola poena. Do željenog cilja, osvajanja zvanja velemajstora, dijelio me je samo jedan korak. Čak mi je i remi garantovao diobu petog mjesta.

Prema propozicijama turnira, u slučaju diobe prednost je imao igrač sa boljim koeficijentom. On se računao tako što se sabiraju poeni protivnika koje je učesnik pobijedio, a zatim im se dodaje polovina zbira poena onih protivnika sa kojima je remizirao. Prednost je imao onaj čiji je zbir bio veći.

Za ovakve aritmetičke proračune nije mi bilo potrebno ni moje inženjersko obrazovanje. Ustanovio sam da mi u slučaju diobe ni Sabo ni Gligorić nisu predstavljali opasnost – moj koeficijent bio je znatno bolji od njihovog. Međutim, sa Štalbergom, od koga sam izgubio, situacija je bila mnogo nepovoljnija.

Ispostavilo se nešto sasvim paradoksalno – naši koeficijenti zavisili su od ishoda partije dvojice Engleza koji su se nalazili pri samom dnu tabele. Ako pobijedi Golombek, ja ću biti ispred Štalberga za četvrtinu poena, a ako pobijedi Vejd, onda će Štalberg biti ispred mene.

Počelo je posljednje kolo. Moj protivnik, argentinski velemajstor G. Pilnik, igrajući bijelim figurama, odabrao je varijantu koja se u teoriji smatrala bezazlenom i koja je vodila brzim pojednostavljenjima. Oslanjajući se na svoje proračune, krenuo sam tim putem, smatrajući da je bolje vrabac u ruci nego golub na grani.

Međutim, ispostavilo se da je pripremio važno pojačanje i čvrsto preuzeo inicijativu. Ubrzo je moja pozicija postala kritična.

Nažalost, ispostavilo se da je i vrabac bio na grani!

Moj potez

Stisnuvši zube, počeo sam očajnički da se branim. Koliko se samo prepreka pojavilo na mom putu, kroz šta sam sve prošao, a sada, kada mi je cilj bio nadohvat ruke, sve se rušilo kao kula od karata!

Punih pet sati nisam ustajao od table ni na trenutak. Žrtvovao sam pješaka, ali sam uspio da prevedem partiju u damsku završnicu. U trenutku prekida partije mogao sam konačno da odahnem – iako sam imao pješaka manje, završnica je djelovala remizno.

Za to vrijeme predsjednik FIDE, Folke Rogard, zajedno sa sudijama računao je koeficijente. Sva trojica mojih konkurenata pobijedila su svoje partije. Upravo tada prišao sam sudijskom stolu i upitao:

– Izvinite, kako je završena partija Golombek – Vejd?

– Golombek – Vejd? – začuđeno je ponovio Rogard, a svi su me pogledali kao da sam sišao s uma. Ali ja sam znao zašto pitam! Pobijedio je Golombek, a remi mi je obezbjeđivao peto mjesto.

Sljedećeg jutra Pilnik me je nekoliko sati „ispitivao“, ali nije uspio da opovrgne zaključke teorije. Partija je završena remijem.

Na svečanom zatvaranju turnira predsjednik FIDE proglasio je Petrosjana, Tajmanova i mene međunarodnim velemajstorima. Geler je tu titulu dobio nešto ranije, zahvaljujući uspjehu na međunarodnom turniru u Budimpešti.

Kući smo se vraćali tako što smo avionom odletjeli do Helsinkija, a odatle vozom preko Lenjingrada do Moskve. Na željezničkoj stanici u Lenjingradu među onima koji su nas dočekali ugledao sam Toluša. Prišao mi je, pozdravio se i rekao:

– Nisam vjerovao da možeš da se probiješ među kandidate i smatrao sam da ja imam veće šanse. Izvini, pogriješio sam. Čestitam ti na uspjehu!

Zagrlili smo se.

A u proljeće naredne godine, na Kijevskoj željezničkoj stanici u Moskvi, ja sam njemu čestitao pobjedu na velikom međunarodnom turniru u Bukureštu. Taj uspjeh donio mu je zvanje velemajstora, a njegovom učeniku Borisu Spaskom titulu međunarodnog majstora.

U rangu kandidata

Tako je cilj kojem sam težio konačno bio ostvaren. Postao sam velemajstor i kandidat za svjetsku titulu. Time je pitanje mog povratka na posao u institutu samo od sebe izgubilo smisao. Sada je trebalo razmišljati o pripremama za Turnir kandidata, koji je trebalo da bude održan u jesen 1953. godine u Švajcarskoj.

Prvo pitanje koje je trebalo riješiti bilo je: koga izabrati za trenera?

Za savjet sam se obratio svom prijatelju još iz školskih dana, advokatu i šahovskom majstoru Mihailu Bejlinu. Poslije nekoliko dana javio mi se telefonom, sav zadovoljan:

– Našao sam ti odličnog trenera!

– Koga?

– Sebe!

Sa Bejlinom sam igrao šah još na Stadionu mladih pionira. Povezivalo nas je dugogodišnje prijateljstvo. Bio je zanimljiv i duhovit sagovornik. Bilo je prijatno provoditi vrijeme s njim i igrati brzopotezne partije. Međutim, potpuno mu je nedostajala ona istraživačka crta koja je treneru neophodna. Osim toga, Mihail nikada nije ozbiljno radio na šahu.

To sam shvatio čim su počele naše zajedničke pripreme, ali više nije bilo zgodno da odustanem.

Kako su tekle moje pripreme za Turnir kandidata?

Najprije sam prikupio sve novije partije svojih budućih protivnika. Za svakog sam otvorio posebnu svesku. Zatim sam sastavio njihove detaljne karakteristike: omiljena otvaranja, osobenosti igre u srednjici i završnici. Razmotrio sam šta ću igrati protiv svakoga od njih, a u odabranim otvaranjima razradio sam niz novih ideja.

Igram sa petim svjetskim šampionom, Maksom Eveom.

Zatim mi je sinula jedna misao: pa i moji protivnici se pripremaju za susrete sa mnom! Zašto i ja ne bih pokušao da sebe sagledam sa strane?

Sakupivši svoje najnovije partije, pokušao sam da napravim svojevrsni „autoportret“. Pri tome sam jasno uočio svoj glavni nedostatak – nesigurnu igru u oštrim, nejasnim pozicijama, u kojima nije moguće sve izračunati i u kojima se mora djelovati intuitivno. U takvim situacijama od presudnog značaja je uključivanje podsvijesti.

Baveći se naukom, više puta sam se uvjerio da upravo rad podsvijesti omogućava pronalaženje originalnih ideja i ispravnih rješenja. Meni se to ponekad dešavalo u najneočekivanijim trenucima: u snu, u vozu na putu do posla, pa čak jednom i dok sam čekao red u prodavnici.

Problem je u tome kako podsvijest uključiti upravo onda kada je to potrebno – dok sjedite za šahovskom tablom i morate da donesete odluku pod neumoljivim otkucavanjem šahovskog sata.

Jednom sam o tome razgovarao sa poznanikom, glumcem i učenikom Stanislavskog, koji mi je dao da pročitam knjigu velikog reditelja „Rad glumca na sebi“. Prema Stanislavskom, pomoću posebne mnemotehnike, koja u pravom trenutku aktivira podsvijest, glumac treba da bude sposoban da u sebi izazove potrebne emocije.

Pokušao sam da razvijem sličnu mnemotehniku za uključivanje podsvijesti tokom šahovske igre. Nažalost, tada nisam imao dovoljno vremena da dođem do nečega zaista značajnog, a kasnije me je rad na proučavanju završnica odvratio od tog zadatka.

Ipak, uvjeren sam da je upravo to možda i najvažniji dio psihološke pripreme šahiste za najodgovornije okršaje.

(Nastaviće se)

 

Moskva 2012

Jurij Ljvovič Averbah

A19 – Život šahiste u sistemu. Sjećanja velemajstora.
– Moskva: Čovjek, 2012. – 320 str., il.

ISBN 978-5-904885-58-8

U ovoj knjizi poznati velemajstor, književnik i istoričar šaha Jurij Averbah otkriva brojne stranice iz istorije domaćeg šaha koje su do sada bile nepoznate širokom krugu ljubitelja drevne igre. Na njenim stranicama prikazani su teški trenuci iz života slavnih velemajstora, skriveni iza spoljašnjeg sjaja i prividnog blagostanja, putovanja po gradovima i državama, osvojenih nagrada, odlikovanja i slave.

Knjiga je namijenjena širokom krugu čitalaca.

***********

Predgovor

Vremena se ne biraju.
U njima se živi i umire.

A. Kušner

Vrijeme u kojem je živjela moja generacija bilo je ispunjeno velikim i malim potresima: NEP koji je proglasio Lenjin, zatim smrt vođe, Staljinove petoljetke, „Veliki teror“, kada su oko nas, tada još dječaka, jedan za drugim nestajali rođaci, poznanici i ljudi koje nismo ni poznavali; Veliki otadžbinski rat, koji je nemilosrdno uništio veliki, a možda i najbolji dio moje generacije; poslijeratne teškoće; Staljinova smrt i njegovo razobličavanje; potom borba za njegovo političko nasljeđe između mlađih i starijih, koja je završena pobjedom starijih i godinama stagnacije; perestrojka, gubitak rukovodeće uloge Komunističke partije Sovjetskog Saveza i, konačno, raspad Sovjetskog Saveza.

Među brojnim dostignućima po kojima će XX vijek u našoj zemlji ostati upamćen, nipošto posljednje mjesto ne zauzima izuzetna popularnost šaha. Šah je zaista postao narodna igra. I nije samo u baletu naša zemlja bila „ispred čitavog svijeta“.

Od sredine tridesetih godina prošlog vijeka, kada sam se zaljubio u ovu drevnu igru, imao sam priliku da djelujem u najrazličitijim ulogama. Bio sam aktivan šahista, trener, sekundant, sudija i predavač. Dugi niz godina bio sam član rukovodstva naše Šahovske federacije, kao i FIDE. Šesnaest godina vodio sam emisiju „Šahovska škola“ na Centralnoj televiziji. Osim toga, gotovo četrdeset godina bio sam glavni urednik časopisa „Šah u SSSR-u“ (kasnije „Šah u Rusiji“) i „Šahovskog biltena“.

Ukratko, najveći dio mog svjesnog života bio je neraskidivo povezan sa šahom.

Imam mnogo toga da ispričam – o ljudima, šahistima i onima koji to nisu, sa kojima me je život spojio; o tome kako su se donosile odluke u našoj Šahovskoj federaciji i FIDE; o raznim takmičenjima i sukobima u kojima sam učestvovao, bilo kao neposredni akter ili samo kao svjedok. U svojim sjećanjima nastojao sam da prikažem svu složenost i raznovrsnost šahovskog svijeta, u kojem je život igra, a igra – sam život.

Događaji o kojima govorim u ovoj knjizi odvijali su se u vrijeme velikih i malih potresa koje sam pomenuo na početku. Oni su, sasvim prirodno, ostavljali svoj trag i uticali na sve, pa tako i na šahovski život. Otuda i naziv ove knjige.

Početak

Kratki biografski podaci

Rođen sam 8. februara 1922. godine u starom provincijskom gradu Kalugi, koji se nalazi na obali rijeke Oke, oko 190 kilometara jugozapadno od Moskve. Moj otac radio je kao šumar nedaleko od grada, na željezničkom stajalištu pjesničkog naziva Muratovka.

Moja majka, Jekaterina Mihajlovna Vinogradova, bila je rođena Kalužanka. Prije udaje živjela je sa mojim djedom Mihailom Vasiljevičem Vinogradovom, starijim bratom Nikolajem i mlađom sestrom Valentinom na samom rubu Kaluge, u Zagorodnosadskoj ulici. Ta ulica je kasnije preimenovana u Ulicu Vladimira Solovjova, filozofa i pjesnika, sina znamenitog istoričara Sergeja Solovjova, a danas nosi naziv Oktobarska ulica.

Baku Anu Ivanovnu Remezovu nisam upoznao. Umrla je 1915. godine. Djed, koji je radio kao činovnik u Državnoj blagajničkoj upravi, više se nije ženio, pa je moja majka preuzela brigu o domaćinstvu.

Moj otac, Lev Lazarjevič Averbah, nije bio rodom iz Kaluge. U grad je došao još prije Revolucije. U početku je radio kao pomoćnik šumara u šumama koje su pripadale knezu Golicinu, a nakon što je sovjetska vlast nacionalizovala šume, ostao je u državnoj službi.

Tri godine poslije mog rođenja roditelji su se preselili u Moskvu.

Sa očevim rođacima upoznao sam se kasnije, kada smo na putu ka jugu svraćali u Harkov, gdje su živjeli. Moj djed Lazar Solomonovič Averbah svojevremeno je bio građevinski preduzimač i gradio je mlinove i mostove, dok je baka Berta Jakovljevna, rođena Bihovska, bila domaćica. Kada sam ih upoznao, već su bili u poodmaklim godinama.

Očeva starija sestra Lipa pjevala je u ukrajinskoj kapeli „Dumka“. Mlađi brat Viktor bio je poznati inženjer, a najmlađa sestra Raja predavala je muziku. Mnogo kasnije njen sin Albert postao je poznati violinista i laureat Međunarodnog takmičenja „P. I. Čajkovski“.

Među daljim rođacima isticao se i Aleksandar Gorelik, glumac Moskovskog teatra operete i narodni umjetnik RSFSR-a. Sjećam se da je stric Viktor tvrdio kako nam je dalji rođak bio i poznati filmski reditelj Ilja Averbah (1934–1986), ali nisam imao priliku da ga upoznam.

Među daljim rođacima s majčine strane takođe je bilo uglednih i znamenitih ljudi. Među njima je bio Pavel Gavrilovič Vinogradov (1854–1925), akademik, istoričar i medievista, koji je svoje naučne radove objavljivao na tri jezika, a od 1911. godine živio je u Engleskoj. Tu je bio i Aleksej Mihajlovič Remezov (1877–1957), književnik koji je poslije Revolucije emigrirao u Francusku.

Slike iz najranijeg djetinjstva

O boravku u Muratovki gotovo da se ničega ne sjećam. Moji prvi životni utisci, vezani i nevezani za Moskvu, sačuvani su tek u obliku pojedinačnih slika, koje ću pokušati da dočaram.

PRVA SLIKA

Hladan zimski dan. Polako padaju krupne pahulje snijega. Sa ocem stojim u gomili ljudi na Crvenom trgu, nedaleko od tada još privremenog, drvenog Lenjinovog mauzoleja.

Na sredini trga nalazi se postolje, a na njemu kovčeg ukrašen žalobnim trakama. Vojni orkestar svira posmrtnu muziku. Oko nas mnoštvo crvenoarmejaca u buđonovkama prekrivenim snijegom.

Mnogo kasnije otac mi je ispričao da me je poveo sa sobom na sahranu Mihaila Frunze.

DRUGA SLIKA

Sa roditeljima putujem vozom u dječje lječilište u Gelendžiku. U Novorosijsku prvi put u životu ugledam more i parobrod, pa iz sveg glasa povičem:

— „Oklopnjača Potemkin! Oklopnjača Potemkin!”, što je izazvalo iskreno oduševljenje putnika u vagonu kojim smo putovali.

U Muratovki. Tata na konjskoj zaprezi, mama pored konja (krajnje lijevo).

 Fotografiju obradio Stanimir ILIĆ

TREĆA SLIKA

I ona je vezana za Gelendžik. Pored verande kuće u kojoj smo boravili na zemlji su se obično sušila dva tiganja, oko kojih su tokom dana neprestano oblijetale ose. Ja sam ih zamijenio za muve i počeo da ih hvatam. Možete zamisliti kako se to završilo i kakvu sam dreku podigao kada me je osa ubola.

ČETVRTA SLIKA

Zimsko veče. Napolju je mraz, ali je u sobi toplo – u holandskoj peći pucketa drvo koje dogorijeva. Za stolom, nagnuti nad crno-bijelom tablom sa kvadratnim poljima, otac i ujak Kolja naizmjenično pomjeraju neobične drvene figure.

Za razliku od Kapablanke, koji je otprilike u istim godinama kao i ja brzo shvatio kako se figure kreću, ja u početku nisam razumio samu igru. Ipak, privlačile su me sjajne, lakirane figurice na tabli. Sjećam se da sam imao neodoljivu želju da ih poližem.

Šah sam naučio da igram nešto kasnije, kada sam imao sedam godina.

PETA SLIKA

Sam početak Prečistenskog bulevara (danas se zove Gogoljev bulevar). Sjedim u sanduku sa pijeskom i pravim kolačiće od pijeska.

Iznad mene uzdiže se spomenik Gogolju. To nije onaj vedri Gogolj iz doba socrealizma, rad vajara Tomskog, kojeg danas viđamo. Tada je sjedio pogrbljen, a sa visine je tužno posmatrao razigranu djecu.

Pored mene sjedi tamnokosi dječak koji takođe pravi kolačiće od pijeska. Brzo smo se upoznali, a ubrzo i sprijateljili. Zvao se Volođa. Ispostavilo se da je bio sin profesora ruskog jezika i književnosti na Moskovskom državnom univerzitetu, Mihaila Nikolajeviča Petersona.

Na Prečistenskom bulevaru. Imao sam tri godine.

Tako se dogodilo da je moj život bio tijesno povezan sa Gogoljevim bulevarom.

Od 1925. godine, kada su se moji roditelji preselili u Moskvu i nastanili u Velikom Afanasjevskom prolazu, odakle je do bulevara trebalo svega pet ili šest minuta hoda, kao dijete sam mnogo vremena provodio na bulevaru. Ljeti sam se igrao u pješčaniku, a zimi se sankao.

Od 1956. godine, kada je u zgradi nekadašnjeg „Daljstroja“ otvoren Centralni šahovski klub, već kao velemajstor igrao sam na mnogim turnirima koji su se tamo održavali, učestvovao na sjednicama Predsjedništva Šahovske federacije zemlje, a od 1962. godine, kada sam postao glavni urednik časopisa „Šah u SSSR-u“, redovno sam odlazio u redakciju, koja se nalazila upravo u tom klubu.

I danas, kao predsjednik Savjeta Muzeja šaha Rusije, često posjećujem tu zgradu, koja sada nosi naziv „Centralni dom šahiste M. M. Botvinika“.

Prvi prijatelj

Volođa Peterson bio je moj prvi prijatelj još iz predškolskog uzrasta. Rano mu je umrla majka, pa je njegovo vaspitanje preuzeo otac. Voliođa je bio vrlo lijep dječak, na kojeg su se svi odrasli okretali. Zamislite brinetu sa kosom crnom kao ugalj i plavim očima. Njegov djed bio je Šveđanin, a baka Romkinja.

Pošto sam često dolazio u Volođinu kuću, nehotice sam ušao u orbitu njegovog vaspitanja. Prije svega, njegov otac je nastojao da u sinu razvije ukus i ljubav prema čitanju. Zajedno smo, na primjer, čitali Homerovu „Ilijadu“ i „Odiseju“.

Mihail Nikolajevič je, takođe, nastojao da kod nas probudi ljubav prema maternjem, ruskom jeziku. Čitali smo djela S. Aksakova, a on je, skrećući pažnju na opise ruske prirode, pokazivao svu njenu nenametljivu ljepotu. Ti časovi su bili nezaboravni.

Kada smo porasli i počeli da se zanimamo za putopise i avanturističku literaturu – Žil Verna, Majn Rida, Fenimora Kupera – savjetovao nam je da te knjige čitamo tako što ćemo pored sebe držati atlas kako bismo pratili kretanje njihovih junaka. Kasnije, kada sam zahvaljujući šahu proputovao niz egzotičnih zemalja, ti savjeti su mi mnogo koristili.

Učili smo u istoj školi, ali pošto sam ja krenuo sa sedam, a Volođa sa osam godina, naši putevi su se donekle razdvojili, iako smo se zajedno zainteresovali za odbojku i igrali u istom timu.

Mihail Nikolajevič nije odobravao odluku moje majke da me pošalje u školu godinu ranije nego što je bilo uobičajeno.

„Zašto to radite?“, pitao je. „Oduzimate sinu godinu srećnog djetinjstva!“

XX vijek, sa svojim dvjema svjetskim ratovima, revolucijama i raznim ekonomskim i društvenim potresima, teško se može posmatrati kroz prizmu formalne logike. Naizgled logična odluka profesora Petersona imala je tragičnu ulogu u Volođinom životu.

Kao što je poznato, u septembru 1939. godine, ubrzo nakon potpisivanja pakta Ribbentrop–Molotov, počeo je Drugi svjetski rat. Tada je objavljen ukaz (nazvan Vorošilovski poziv po tadašnjem narodnom komesaru odbrane) po kojem su svi koji su navršili 18 godina bili podložni mobilizaciji.

Meni je tada bilo samo 17 godina i mogao sam da nastavim studije na fakultetu, dok su brucoši, studenti od 18 godina, bili primorani da ih prekinu. Da li je majka mogla da predvidi da će mi njen izbor iz 1929. godine, kada me je ranije poslala u školu, omogućiti da postanem student i u velikoj mjeri odredi moj dalji život?

A ušteđena godina koju je Volođin otac „dobio“ dovela je do toga da, po završetku škole 1940. godine, Volođa odmah bude pozvan u vojsku, da 1941. učestvuje u borbama i pogine.

Moje posljednje viđenje Mihaila Nikolajeviča desilo se pod sljedećim okolnostima. Početkom 1946. godine sjedio sam na Gogoljevom bulevaru, dok je u dječijim kolicima pored mene spavala moja tek rođena kćerka. Odjednom sam vidio Mihaila Nikolajeviča kako dolazi bulevarom. Kada me je ugledao, prišao je, pozdravili smo se, sjeo je pored mene i pitao kako sam, kako su roditelji.

A meni je u glavi odzvanjala misao da sve to vrijeme vjerovatno misli na Volođu, na njegovu tragičnu sudbinu i na svoju kobnu odluku.

Zatim je ustao, pozdravio se i polako otišao prema spomeniku Gogolju. Tek tada sam primijetio koliko je ostario…

Heroj mog djetinjstva

Godine 1928. u našoj kući pojavio se detektorski radio-prijemnik, koji se tada smatrao pravim tehničkim čudom. Otac ga je dobio na lutriji društva „Avtodor“.

Mala, spolja lakirana kutija činila mi se kao čarobna škrinjica. I kako ne bi! Pažljivo pomjeraš tanku iglicu po kristalu. U slušalici prislonjenoj uz uho nešto pucketucka, nešto pišti, a onda se odjednom začuje ljudski glas:

– Pažnja! Govori Moskva, radio-stanica Narodnog komesarijata pošta i telegrafa!

Sjedio sam kraj prijemnika satima, slušajući sve što se emitovalo.

Istog ljeta radio je prenio senzacionalnu vijest: dirižabl „Italia“, kojim je komandovao Umberto Nobile, leti ka Sjevernom polu. Dvadeset četvrtog maja stigao je do pola i krenuo nazad. Tokom noći dirižabl je zahvatila oluja. Ujutro je primljena posljednja radiograma. Zatim je veza prekinuta...

Tek dvije sedmice kasnije stigla je vijest da je radio-amater Šmidt iz sjevernog sela Voznesenje-Vohma primio nerazumljive signale na stranom jeziku. Ustanovljeno je da ekspedicija Umberta Nobilea šalje pozive u pomoć. Dirižabl je doživio nesreću, a članovi ekspedicije izbačeni su na led.

U pomoć su krenuli brodovi, poletjeli su avioni. Jednog dana čuo sam na radiju da je u potragu za Nobileom poletio Norvežanin Roald Amundsen. Te večeri otac mi je pričao o njemu i njegovim putovanjima. Slušao sam ga opčinjen, kao što se sluša bajka. Ma kakva bajka! Priča o Amundsenu bila je mnogo zanimljivija.

Prvi, uvijek prvi! Amundsen je prvi kročio na Južni pol. Ono što niko nije mogao, njemu je uspjelo! Tamo gdje su drugi odustajali, Amundsen je išao naprijed i pobjeđivao. Naravno, bio je među prvima koji su pohrlili da pomognu Nobileu.

Ko od nas u djetinjstvu nije imao svoje omiljene heroje – vojskovođe, naučnike ili istraživače? Moj omiljeni junak bio je Roald Amundsen.

Bio sam uvjeren da će Amundsen spasiti Nobilea. Ali, kao što je poznato, dogodilo se drugačije. Hidroavion u kojem se nalazio Amundsen poletio je iz norveškog grada Tromsea prema Špicbergenu. Uzletio je, pretvorio se u tačku na horizontu... i nestao.

Zauvijek.

To je bila prva smrt sa kojom sam se tih godina suočio.

Smrt mog heroja.

Dugo nisam mogao da zaboravim Amundsena. Gutao sam sve što je o njemu bilo napisano i na mnogo načina pokušavao da se ugledam na njega. Slijedeći njegov primjer, trudio sam se da očvrsnem, a kao i on, predano sam se bavio sportom. Nisam težio tome da postanem polarni istraživač. Imao sam drugačije sklonosti i druga interesovanja. Ali Norvežanin mi je uvijek bio uzor odlučnosti i istrajnosti, kompas koji je nepogrešivo pokazivao put naprijed.

Što se tiče Nobilea, švedski pilot Lundborg uspio je da sleti na mjesto gdje se srušio dirižabl i prvi evakuiše vođu ekspedicije. Kasnije se još jednom vratio, ali se prilikom slijetanja njegov avion prevrnuo, pa je i sam morao da ostane na ledenoj santi.

Dvije sedmice kasnije njega je spasao sunarodnik, pilot Šiberg, ali više od toga nije mogao da učini, jer je letio malim avionom. Pokazalo se da je evakuacija ljudi sa ledene sante pomoću aviona izuzetno teška.

U pomoć ekspediciji Sovjetski Savez je poslao ledolomac „Krasin“. Poslije teškog i zahtjevnog putovanja, „Krasin“ se probio do mjesta gdje su se nalazili Nobileovi saputnici i evakuisao ih sa ledene sante.

Kada se ledolomac približio, radio-telegrafista ekspedicije poslao je svoju posljednju poruku:

„Završavam slanje. Spaseni smo.“

U prvom razredu

Kao što sam već rekao, majka me je poslala u školu godinu dana ranije nego što je tada bilo uobičajeno. To je bila iznuđena odluka: život u prijestonici osjetno se pogoršao. Pojavili su se problemi sa snabdijevanjem hranom, uveden je sistem bonova. Očeva plata više nije bila dovoljna za četvoročlanu porodicu (sredinom 1927. godine dobio sam sestru), pa je i majka morala da se zaposli.

Otac je u to vrijeme često bio na službenim putovanjima, pa je majka zaključila da je bolje da idem u školu nego da besciljno provodim vrijeme u dvorištu. U najbližu školu, u susjednoj Starokonjušenoj ulici, nisu htjeli da me prime – odjeljenja su već bila prepuna, sa po četrdeset ili četrdeset pet učenika.

Po tome što sam nastavu počeo tek u novembru može se zaključiti da je bilo raznih poteškoća oko mog upisa. Na kraju su me primili u školu koja je bila prilično udaljena od naše kuće, u Poluektovom prolazu, između Ostoženke i Prečistenke.

Prvih nekoliko mjeseci školovanja za mene su bili pravo mučenje. Škola je radila u tri smjene. Prva smjena, u kojoj su učili prvaci, počinjala je u pola devet ujutro, a do škole je trebalo pješačiti četrdeset do četrdeset pet minuta.

Sjećam se kako me je majka budila, oblačila i hranila, dok sam ja i dalje bunovno drijemao. Tek kada bi se vrata za mnom zatvorila, potpuno bih se razbudio i krenuo prema školi.

Napolju je još bio mrak, a prije svega veoma hladno. U školu sam, po pravilu, stizao tek na početak drugog časa. Kad bi me ugledale, školske poslužiteljke bi uzdisale:

– Jao, jadničak, tako mali, a već ide u školu! Kako ga samo roditelji ne žale?

Tada bi mi i samom bilo veoma žao sebe.

Danas sam visok metar i devedeset centimetara, ali tada sam, u prvom razredu, zaista bio najmanji u odjeljenju. Osim toga, došao sam u razred tek kada su se ostali prvaci već upoznali i sprijateljili, pa sam za njih bio potpuni stranac.

Bio sam i veoma stidljivo dijete, pa mi je druženje sa nepoznatom djecom, naročito sa djevojčicama, teško padalo.

Ukratko, tokom prvih mjeseci nastave osjećao sam se veoma neprijatno...

A onda se, kao čarobnim štapićem, sve promijenilo i odjednom sam porastao u očima cijelog razreda.

A dogodilo se sljedeće. Obično nam je na posljednjem, četvrtom času učiteljica nešto čitala. Bile su to bajke i razne zanimljive priče.

Zaboravio sam da pomenem da sam naučio da čitam veoma rano, još sa nekih pet godina, pa mi je majka pretplatila dječji časopis „Iskorka“, koji je tada izlazio u Lenjingradu. U tom časopisu objavljena je priča o porodici koja je živjela na krajnjem sjeveru i o teškoćama sa kojima se svakodnevno suočavala.

Jednog dana učiteljica je započela razgovor o Dalekom sjeveru. Glasno, tako da me je cijeli razred čuo, nadovezao sam se na jednu njenu misao.

– Otkud ti to znaš? – upitala me je.

I nekako mi je samo izletjelo:

– Pa... ja sam bio tamo!

Istog trenutka sam se pokajao zbog izgovorenog, ali, kako kažu, izgovorena riječ ne može se vratiti. Bilo je kasno da priznam da sam slagao, a učiteljica me je odmah pozvala da sjednem za njen sto. Nije mi preostalo ništa drugo nego da savjesno, do najsitnijih pojedinosti, prepričam priču koju sam pročitao u „Iskorki“.

Narednih nekoliko dana bili su moj mali trijumf. Na svakom posljednjem času sjedio sam na učiteljičinom mjestu, a pošto je priča u „Iskorki“ izlazila u nastavcima i prostirala se kroz nekoliko brojeva časopisa, tih dana bio sam u središtu pažnje.

Dječaci su mi zavidjeli, a djevojčice su mi se divile.

Ali krajem sedmice bio sam svrgnut sa pijedestala koji sam nezasluženo zauzeo.

Održan je roditeljski sastanak. Kada je majka došla, učiteljica je počela da me hvali, rekavši kako sam veoma zanimljivo pričao o našem boravku na krajnjem sjeveru.

– Izvinite – odgovorila je majka – ali mi tamo nikada nismo bili!

Kada se vratila kući, majka me je ozbiljno izgrdila i postidjela zbog laži.

Međutim, to je bila tek polovina nevolje. Gore je bilo to što je sastanku prisustvovao jedan dječak iz našeg razreda, koji je čuo razgovor između majke i učiteljice.

Sljedećeg jutra, ne sluteći ništa, došao sam u školu. Čim sam ušao u učionicu, djeca su dotrčala do mene. Uhvatili su se za ruke, napravili krug oko mene i počeli da se vrte, pjevajući:

– Lažov, lažov, lažov!

Tako sam bio kažnjen zbog svoje izmišljotine.

U drugoj školi

Naredne godine majci je uspjelo da me prebaci u Devetu školu, koja se nalazila blizu naše kuće. Do nje je uskim ulicama trebalo desetak minuta hoda, ali ako bih preskočio dvije ograde – što sam, uzgred, najviše volio da radim – stizao bih za svega pet minuta.

Drugi razredi pohađali su nastavu u drugoj smjeni, koja je obično počinjala u jedan sat poslije podne. To mi je sasvim odgovaralo, jer sam mogao da se naspavam. Istina, nešto kasnije, kada je sestra malo porasla, dobio sam obavezu da je vodim u vrtić, pa sam ponovo morao rano da ustajem.

Deveta škola sagrađena je 1902. godine novcem bogate trgovkinje Medvednikove i prije revolucije nosila je naziv Medvednikovska gimnazija. Imala je tri velike i prostrane sale. Jedna je bila namijenjena školskim svečanostima i priredbama, u drugoj se nalazila biblioteka, a u trećoj, na samom vrhu zgrade, održavali su se časovi fizičkog vaspitanja.

U toj školi (koja je kasnije postala 59. škola) više nisam imao problema da se uklopim među vršnjake. Vjerovatno sam do tada već stekao dovoljno iskustva u druženju, pa sam se brzo upoznao sa svima.

...

Na času pjevanja ispostavilo se da nemam drugi glas, kao većina dječaka, već prvi, kakav su imale mnoge djevojčice. Zato me je, kada smo uvježbavali neku pjesmu ili romansu, nastavnica muzike Vera Pavlovna postavljala u red zajedno sa djevojčicama.

Nešto kasnije od učenika nižih razreda formiran je školski hor. Nastupali smo sa pjesmama i romansama ne samo u školama već i u raznim domovima kulture.

Sjećam se jedne neprijatne, ali danas smiješne zgode.

Jednom je majka dobila bon za dječje galoše, (gumene navlake za cipele) koje su tada bile prava rijetkost, pa sam postao njihov srećni vlasnik. Dok mi ih je obuvala, ozbiljno me je upozorila:

– Samo gledaj da ih ne izgubiš!

A baš te večeri naš hor nastupao je u klubu „Kaučuk“. Prije početka koncerta presvukli smo se iza pozornice, a ja sam se našao u nedoumici šta da radim sa galošama. Na sebi sam imao crnu somotsku jaknicu, a oko vrata veliku bijelu svilenu mašnu. Sjećajući se majčinog upozorenja, odlučio sam da ne rizikujem i da galoše uopšte ne izuvam.

I eto nas na sceni.

Čim su nas ugledali, gledaoci su zapljeskali. Zaslijepljen jakim svjetlima reflektora, nisam vidio nikoga u sali, kada sam odjednom iz prvog reda začuo glas:

– Pogledaj samo! Ovaj najmanji, sa velikom mašnom, izašao je da pjeva pravo u galošama!

Pjevao sam u školskom horu do četvrtog razreda, a onda mi se dogodila druga muzička priča.

Naime, u našoj kući je bilo klavir. Kada je moja sestra krenula u prvi razred, majka je odlučila da nas djecu nauči da sviramo. Tako se kod nas pojavila neka starica koja nas je podučavala dva puta sedmično.

U početku sam savjesno vježbao ljestvice, a zatim počeo da učim djela kompozitora Gedikea. Ne mogu reći da me je to posebno privlačilo, ali sam, da ne bih rastužio majku, trpio. Nažalost, starica nikako nije uspijevala da me nauči pravilnom držanju ruku.

Istina, mnogo kasnije, kada sam uživo vidio kako svira slavni Vladimir Horowitz, shvatio sam da stvar nije u tome kako držiš ruke, nego u tome da ja jednostavno nisam imao muzički talenat. Osim toga, baš tada sam se zainteresovao za odbojku, a taj sport se teško može uskladiti sa sviranjem klavira.

Do kraja školske godine ostala su još oko tri mjeseca kada je starica došla na „sjajnu“ ideju da na završnoj školskoj priredbi nastupimo moja sestra i ja kao duo: ona da pleše, a ja da je pratim na klaviru.

Za nastup je izabran mornarski ples „Jabločko“ iz baleta kompozitora Reinholda Gliera „Crveni mak“. Sestri se ideja dopala, a ja sam, čim sam vidio note, odmah shvatio da se sa tim djelom neću moći izboriti.

Mnogo godina kasnije, kada sam bio urednik časopisa „Šah u SSSR-u“, među našim autorima bio je kandidat za majstora Oleg Čebotarev – general-major i doktor hemijskih nauka, profesor Vojne akademije za hemijsku odbranu. On nikako nije mogao da postane šahovski majstor i jednom je objavio članak pod naslovom „Svako ima svoj Everest“.

Tako je i „Jabločko“ postalo moj Everest. Jednostavno – bilo je jače od mene.

Dani su prolazili jedan za drugim, a školska priredba se neumoljivo približavala, dok ja nikako nisam uspijevao da bez greške odsviram tu, u suštini, sasvim jednostavnu muziku.

I onda je došlo to jutro.

U gledalištu su bili učenici od prvog do sedmog razreda. Tačke su se nizale jedna za drugom, završavale aplauzima, a ja sam, sjedeći u sali, s užasom razmišljao o svom predstojećem nastupu i izvjesnom neuspjehu.

Konačno, voditelj programa je najavio:

– Sada će učenica prvog razreda „A“ Irina Averbah plesati „Jabločko“, a pratnju će joj na klaviru izvoditi brat, učenik petog razreda „A“ Juri Averbah.

Ustao sam sa svog mjesta i krenuo kao na strijeljanje.

Odjednom mi je sinula ideja: umjesto da krenem ka sceni, brzo sam se uputio u suprotnom pravcu – ka izlaznim vratima.

Ukratko – dao sam se u bijeg.

Istog trenutka mi je postalo nevjerovatno lako i mirno.

A „Jabločko“ je sestra ipak otplesala. Nakon izvjesne zbunjenosti izazvane mojim iznenadnim bjekstvom, našao se dobrovoljac – učenik sedmog razreda – koji je preuzeo ulogu klavirskog pratioca.

Nakon tog incidenta starica je odlučno odbila da više radi sa mnom.

Ipak, majka je napravila još jedan pokušaj da me „pretvori u pijanistu“ i odvela me kod nastavnice muzičke škole koja je živjela nedaleko od nas.

Ona je najprije odlučila da provjeri moj muzički sluh. Postavila me na određeno rastojanje od instrumenta, odsvirala ton „do“ i pitala koja je to nota.

Ja sam već smislio plan kako da se ponašam, pa sam bez razmišljanja odgovorio:

– Re.

– Budi pažljiviji, dječače, i skoncentriši se. Hajde da pokušamo još jednom – rekla je i odsvirala „mi“.

– Fa! – odgovorio sam.

Nakon trećeg, jednako neuspješnog pokušaja, odlučno je zatvorila klavir i zaključila:

– Vaš sin nema sluha. Ne bih preporučila da uči klavir. Od toga ionako neće biti nikakve koristi.

Poslije takvog zaključka muzičke lekcije su završene, a ja sam se u potpunosti mogao posvetiti svom tadašnjem hobiju – odbojci.

Odbojka i drugi sportovi

Tridesetih godina prošlog vijeka, barem u Moskvi, odbojka je bila vjerovatno najrasprostranjeniji ljetnji sport. U mnogim dvorištima bile su razapete mreže, a ne samo omladina nego i odrasli sa velikim zanosom igrali su do mraka, po sistemu „na ispadanje“. Pravila su bila veoma pojednostavljena – igralo se i šest na šest i četiri na četiri, a igračima iz zadnje linije bilo je dozvoljeno da izlaze na mrežu i smečuju.

Već sam pomenuo da je 59. škola imala veličanstvenu sportsku salu sa svom potrebnom sportskom opremom. U njoj se mogao vidjeti i sanduk sa pijeskom za skok udalj i uvis, kao i, naravno, teren za odbojku.

Jednom sam svratio u sportsku salu i zatekao grupu meni nepoznatih odraslih ljudi kako igraju odbojku. Primijetivši me, jedna od žena koja je igrala upitala me:

– Mali, igraš li odbojku?

Kada sam potvrdno odgovorio, nastavila je:

– Onda dođi da treniraš s nama. Upravo osnivamo dječju ekipu.

Sredinom tridesetih godina širom zemlje, kao pečurke poslije kiše, nicao je čitav niz sindikalnih sportskih društava – „Spartak“, „Torpedo“, „Lokomotiv“, „Krila Sovjeta“, „Rot Front“, „Strojitelj“, „Elektrik“, „Vodnik“, „Učitelj“, „Boljševik“, „Zenit“ i mnoga druga.

Sportsko društvo „Učitelj“ iznajmljivalo je našu sportsku salu, pa sam postao član njegove dječje odbojkaške ekipe. Takmičili smo se u prvenstvu Moskve, u Drugoj ligi. Od članova naše ekipe sjećam se budućeg filmskog snimatelja Fjodora Dobronravova. Naš glavni rival bila je ekipa društva „Lokomotiv“, za koju je igrao budući solista Boljšoj teatra Ivan Petrov, koji je tada još nosio prezime Krauze.

Pored nastupa za „Učitelj“, igrao sam i za školsku reprezentaciju, najprije u mlađoj, a zatim i u srednjoj uzrasnoj kategoriji. Učestvovali smo na prvenstvu našeg Frunzenskog rejona. Prilično dobro sam igrao u odbrani, precizno sam dodavao loptu, ali za igru u napadu očigledno nisam imao dovoljno visine.

Ipak, na osnovu rezultata na prvenstvu rejona uvrstili su me u reprezentaciju rejona, koja je nastupala na prvenstvu Moskve među gradskim rejonima.

Usput, za stariju ekipu našeg rejona igrao je i budući reprezentativac Sovjetskog Saveza u odbojci Vladimir Savvin.

Nastavnici fizičkog vaspitanja u našoj školi bila su braća Blagušin – Nikolaj i Konstantin. Nastavu su držali zanimljivo i maštovito, unoseći u svoj rad mnogo entuzijazma i ljubavi. Redovno su organizovali višeboj – takmičenja u raznim sportskim disciplinama: gimnastici, trčanju na 30 metara, skoku udalj, skoku uvis i penjanju uz konopac.

Bez ikakvog pretjerivanja mogu reći da je upravo škola privukla fizičkom vaspitanju i sportu stotine dječaka iz različitih generacija. Apsolutni školski šampion bio je Vasja Kudišin, koji je poginuo u ratu. Među učenicima koji su kasnije ostvarili zapažene sportske karijere mogu pomenuti dvojicu majstora sporta, članova „Spartaka“ – veznog igrača Borisa Sokolova (fudbal i hokej) i defanzivca Serafima Holodkova (fudbal).

Odbojku sam počeo da igram u petom razredu, ali svoj sportski staž računam od 1932. godine, kada sam završio treći razred. Te godine nismo nigdje putovali preko ljeta, pa je za djecu koja su ostala u gradu bilo organizovano posebno dječje igralište, nešto poput ljetnjeg obdaništa.

Na tom igralištu učestvovao sam na spartakijadi učenika našeg rejona, koja je održana na stadionu „Učitelj“, na mjestu gdje se danas nalazi stadion „Lužnjiki“. Takmičio sam se u trčanju na 60 metara, skoku udalj i skoku uvis. Istina, nisam postigao naročite rezultate, ali glavni cilj tog takmičenja bio je slogan koji je proglasio osnivač olimpijskog pokreta, baron Pjer de Kuberten: „Najvažnije je učestvovati.“

Poslije takmičenja pozvali su nas da učestvujemo na fiskulturnoj paradi na Crvenom trgu, a prije same svečanosti održano je nekoliko proba. Sjećam se da smo izvodili neku vrstu predstave – predstavljali smo zeleno polje, pa su nam podijelili zelene majice od viskoze. Ta majica bila je za mene poseban predmet ponosa i nosio sam je doslovno dok se nije raspala.

Ne mogu a da ne pomenem jedan događaj koji mi se tada desio. Zajedno sa nastavnicom otišli smo na Vrabčeva brda, a ona me je nečim toliko uvrijedila da sam, sa suzama u očima, pravo u odjeći – u majici, šorcu i patikama – skočio u vodu. Preplivao sam rijeku Moskvu, malo se osušio i krenuo kući.

Kada sam se narednog dana pojavio na igralištu, saznao sam da sam isključen. Moja majka je tek poslije mnogo molbi uspjela da ubijedi rukovodstvo da me ponovo prime.

Mogu da zamislim kako se moja učiteljica osjećala dok sam preplivavao rijeku. U svoje opravdanje mogu da kažem da sam veoma rano naučio da plivam, na Volgi kod Kinešme, tako da mi preplivati rijeku Moskvu nije predstavljalo nikakav problem.

Mnogo kasnije, već u devetom razredu, iz opklade sam preplivao rijeku otprilike na istom mjestu sa vezanim rukama i nogama – nešto što bi se danas nazvalo ekstremnim sportom.

Kasnije, za vrijeme studija, učestvovao sam na plivačkim takmičenjima i ispunio normu za prvi sportski razred, isplivavši 100 metara prsnim stilom. Uzgred, plivanje mi je mnogo pomoglo u fizičkom razvoju. Čak i danas, kada mi je odavno prošlo osamdeset godina, redovno idem na bazen. Možda zato što sam rođen u znaku Vodolije, oduvijek sam bio u odličnim odnosima s vodom. Još kao dječak u vodi sam se osjećao sigurnije nego na kopnu.

Čini mi se da sam još ranije, 1931. godine, prvi put posjetio stadion „Dinamo“. Ujak Kolja poveo me je na utakmicu između reprezentacija SSSR-a i Turske. Tada je stadion još imao drvenu biciklističku stazu, koja je kasnije uklonjena.

Ko od dječaka u školskim godinama nije jurio za fudbalskom loptom? Igrali smo obično na jedan gol, bez obzira na to koliko nas se skupi. Igrali smo u velikom susjednom dvorištu, ali i u školskom dvorištu.

Poslije prve posjete stadionu „Dinamo“ postao sam i strastveni fudbalski navijač. Od 1936. godine, kada je prvi put održano prvenstvo Sovjetskog Saveza u fudbalu, redovno sam pratio utakmice, vodio tabele prvenstva i dobro poznavao imena najboljih igrača.

Tada je na mene najveći utisak ostavio riđokosi Fjodor Selin, o kojem su među narodom kružili ovi stihovi:

Svijet fudbala zelen sav,
Zeleni su lug i gaj,
Pa u to beskrajno zelenilo
Riđi Selin uđe, znaj.

Veliku ulogu u mom bavljenju sportom odigrali su ne samo škola već i ujak Kolja. Nije bio vrhunski sportista, ali je ljeti redovno veslao i vozio bicikl, a zimi je sjajno klizao na trkačkim klizaljkama, takozvanim „Norvežankama“.

Na jednim moskovskim takmičenjima osvojio je medalju u trci na 500 metara, na šta je bio veoma ponosan. Zahvaljujući njemu, zimi sam često odlazio da gledam prvenstva države u brzom klizanju. Sjećam se tadašnjih zvijezda – Jakova Meljnikova, Kušina, kao i braće Vasilija i Platona Ipolitova.

Ujak je pokušavao da i mene zainteresuje za brzo klizanje, ali bez uspjeha. Do tada sam se već potpuno zaljubio u šah, pa je, osim odbojke, sve ostalo palo u drugi, pa čak i treći plan.

Ujak Kolja

 Fotografiju obradio Stanimir ILIĆ

Kod kuće, u dvorištu i na ulici

Stan u kojem su moji roditelji imali dvije male sobe bio je zajednički, odnosno komunalni stan. Pored nas, u još dvije odvojene sobe živjele su još dvije porodice. Stan je imao dva izlaza – glavni i pomoćni, takozvani „crni“ izlaz. Kasnije je to pomoćno stepenište preuređeno. Izlaz je ukinut, a na njegovom mjestu napravljena je još jedna soba, koja je takođe useljena. Tako su u našem stanu počele da žive već četiri porodice.

U zgradi nije bilo ni tople vode, ni gasa, ni električnih šporeta. Svi su kuvali u zajedničkoj kuhinji, koristeći primuse i petrolejske rešoe.

Naša zgrada imala je četiri sprata. Stanovi na najnižem nivou nalazili su se u polusuterenu. Mi smo živjeli na prvom spratu, iako se on nazivao bel-etažom. Sredinom tridesetih godina zgrada je nadograđena za još dva sprata, uvedeno je parno grijanje, a u polusuterenu je uređena kotlarnica.

Veliki nedostatak našeg stana bio je to što se gotovo odmah pored prozora nalazilo smetlište. Zbog toga su nam ljeti muve zadavale velike muke. Nisu pomagale ni mlatilice za muve ni ljepljive trake.

Jednom me je majka upitala:

– Hoćeš li da zaradiš za bombone?

Koje dijete ne voli bombone? Kada sam potvrdno odgovorio, nastavila je:

– Platiću ti pola kopejke (postojao je i takav sitan novčić) za svaku ubijenu muvu!

Tada se za pola kopejke mogla kupiti crvena bombona „barbarisa“, a za pet kopejki najukusnija čokoladna bombona – „Miška“.

Odmah sam se revnosno bacio na posao. Kada se majka vratila s posla, pokazao sam joj kutiju od šibica punu ubijenih muva. Zaradio sam oko trideset kopejki.

Vjerovatno tada još nisam znao poslovicu da apetit dolazi s jelom, ali sam već narednog dana postupio upravo tako – otišao sam pravo na smetlište i pobio najmanje stotinu muva, uglavnom balegara. Možete zamisliti moje razočaranje kada je majka, čim ih je vidjela, odlučno odbila da mi plati, rekavši da naš dogovor važi samo za muve ubijene u kući.

Već sam pomenuo da se krajem dvadesetih godina broj djece u našoj zgradi znatno povećao. Isto se moglo reći i za broj odraslih. To se nije dešavalo samo u našoj zgradi, nego širom Moskve.

Tako je, na primjer, pored naše zgrade postojao klub u kojem su se svake sedmice prikazivali filmovi. Taj klub je zatvoren i pretvoren u radnički dom. I nadogradnja naše zgrade bila je posljedica tadašnje stambene krize.

Naravno, tada još nisam najbolje razumio šta se zapravo dešava. To sam počeo da shvatam tek u petom razredu, kada smo dobili novi školski predmet – Društvene nauke.

Na tim časovima učili smo da je u našoj zemlji započela izgradnja novog i najpravednijeg društva na svijetu – socijalističkog društva. U teoriji je sve izgledalo jednostavno i jasno: najprije su seljaci trebalo da se udruže u kolektivna gazdinstva – kolhoze. To udruživanje odvijalo se tokom prve petoljetke. U drugoj petoljetki trebalo je sprovesti industrijalizaciju – izgraditi veliki broj fabrika i postrojenja kako bi se dostigao nivo proizvodnje kapitalističkih zemalja. Najzad, u trećoj petoljetki trebalo je da se ostvari ono najvažnije – naglo povećanje produktivnosti rada.

Svi ti grandiozni planovi ostavljali su snažan utisak i budili osjećaj ponosa na našu zemlju. Ali istovremeno se nametalo i sasvim prirodno pitanje: zar su u kapitalističkim zemljama zaista toliko nerazumni da ne žele da slijede naš primjer? Iz novina smo, međutim, saznavali da ne samo da ne žele, već na sve načine pokušavaju da nam naude – šalju špijune i diverzante, vrbuju opoziciju, pa čak organizuju i sabotaže.

Prema teoriji klasne borbe, koju su boljševici prihvatili kao svoju osnovu, izgradnja socijalizma morala je izazvati očajnički otpor ostataka poraženih društvenih klasa – buržoazije, veleposjednika i imućnih seljaka, takozvanih kulaka.

Zaista, krajem dvadesetih i početkom tridesetih godina u zemlji je održan čitav niz montiranih javnih procesa: takozvani „Šahtinski proces“ protiv inženjera optuženih za sabotažu, proces protiv menjševika koji su navodno djelovali u državnom aparatu, „Proces Industrijske partije“ protiv naučnika optuženih za štetočinstvo i mnogi drugi.

Tek pedesetih godina, poslije Staljinove smrti, postalo je jasno da su hiljade potpuno nevinih ljudi bile izložene represiji. O tim procesima opširno se pisalo u štampi, uključujući i dječje novine i časopise. U dječje, još nezrele glave neprestano se usađivala misao da smo sa svih strana okruženi neprijateljima koji samo čekaju priliku da nam nanesu štetu. Time su objašnjavani i nestašica hrane i sistem snabdijevanja pomoću bonova.

Kada sam pošao u školu, majka je počela da me šalje u nabavku. Jednom me je poslala da kupim malo pekmeza.

Izašao sam na Arbat i ostao zapanjen. U velikom izlogu prodavnice prehrambene robe, gdje su donedavno stajali samo izložbeni modeli proizvoda, sada je bilo izloženo najraznovrsnije jelo i piće – stvari koje se nisu mogle kupiti čak ni uz bonove.

Odmah sam ušao u prodavnicu, prišao blagajni i upitao koliko košta 300 grama pekmeza.

– Kojeg pekmeza? – uzvratila mi je blagajnica pitanjem. – Imamo tri vrste: od jabuka, od šljiva i od kajsija.

U to teško vrijeme živjeli smo veoma štedljivo, pa sam upitao:

– A koji je najjeftiniji?

– Najjeftiniji košta 12 kopejki.

Zavukao sam ruku u džep, izvadio deset kopejki i još dvije. Blagajnica me je pogledala s osmijehom i rekla:

– Zar ti roditelji nisu rekli da u našoj prodavnici novac ne važi? Kod nas se kupuje samo za bonove!

Razočaran, vratio sam se kući.

Sprovodeći industrijalizaciju i kupujući u inostranstvu mašine i industrijsku opremu, vlastima je bila prijeko potrebna strana valuta. Zato su otvorene posebne prodavnice, takozvani „Torgsini“, namijenjene prvenstveno stranim posjetiocima. Međutim, i obični sovjetski građani mogli su u njima nešto da kupe, ali samo u zamjenu za predmete od zlata ili srebra. Najčešće su to bile srebrne kašike, noževi i viljuške ili pozlaćene tabakere i čašice. Ti predmeti su vagani i procjenjivani, a zauzvrat su izdavani posebni bonovi.

Kraj dvadesetih godina bio je toliko ispunjen različitim događajima da mi je danas neke od njih teško tačno vremenski odrediti.

Sjećam se da smo jednog ljeta majka i ja otputovali na mjesec dana na sjever, u grad Kotlas, kod oca. On je tada radio kao braker u trustu „Eksportles“, birajući drvnu građu za proizvodnju celuloze, pa je često odlazio na službena putovanja u razne krajeve gdje su se sjekle šume.

Stanovali smo nedaleko od željezničke stanice. Tamo sam prvi put vidio putničke vagone sa rešetkama na prozorima. Iz razgovora odraslih shvatio sam da se u tim vagonima na sjever prevoze ili kulaci ili seljaci koji nisu htjeli da pristupe kolhozima.

U Kotlasu smo odlazili u šumu da beremo sjevernu bobicu – morošku. Ponekad su nas upozoravali da ne idemo u šumu, jer su se tamo mogli kriti odbjegli prognanici.

Pored naše kuće prolazile su kolone tih prognanika pod stražom. Po njihovoj skromnoj odjeći i oskudnim stvarima bilo je jasno da su to siromašni ljudi, nimalo nalik kulacima kakvim su ih prikazivale novine.

U školi su nas učili da je „dio opšteg plana izgradnje socijalizma u SSSR-u bilo dobrovoljno i postepeno udruživanje sitnih privatnih gazdinstava u velika kolektivna“. Međutim, sudeći po onome što sam vidio u Kotlasu, sa takozvanim kulacima i sa onima koji nisu željeli da „dobrovoljno“ stupe u kolhoze nije se mnogo postupalo obzirno. Kako je kasnije postalo poznato, tada je zapravo bio uništen najvrijedniji, najmarljiviji i najproduktivniji dio ruskog seljaštva. 

Školski dani

U nižim razredima učio sam, uglavnom, lako, ali mi je u početku matematika teško išla. Iskreno govoreći, nisam razumio zašto je potrebno dokazivati razne teoreme. Vjerovatno nastavnica nije objasnila praktičan značaj matematičkog znanja. Tako sam iz matematike, bar do trećeg razreda, imao čvrstu ocjenu „dovoljan“. Jednom prilikom, kada se naša nastavnica razboljela, da nam drži matematiku došao je drugi nastavnik. Pošto sam bio prvi po azbučnom redu, prozvao me je na tablu. Odgovarao sam i rješavao zadatke bez ikakvih poteškoća. Tada se zainteresovao kolika mi je prosječna ocjena. Odgovorio sam – trojka! Malo se iznenadio i nije našao ništa bolje nego da kaže: „Trojka je takođe dobra ocjena!“ Kasnije sam, kao da sam progledao, i više nisam imao problema s matematikom. Ali mi je disciplina očigledno bila slaba tačka. Često sam dobijao opomene zato što sam se vrpoljio, okretao na sve strane i pričao za vrijeme časova, pa zato iz vladanja obično nisam imao bolju ocjenu od „dobar“.

Jednom se u našem razredu dogodio neki incident. Da bi razjasnio sve okolnosti i, naravno, kaznio krivce, u naš razred je došao pomoćnik direktora za administrativno-tehničke poslove. Uzeo je razredni dnevnik, u kojem je moje prezime bilo prvo, i upitao:

– Ko je ovdje Averbah?

Ustao sam sa svog mjesta.

– Ispričaj šta se ovdje kod vas dogodilo.

Ne želeći da odajem imena svojih drugova iz razreda, počeo sam nešto neodređeno da mumlam o svima, čime sam izazvao njegovu strogu primjedbu:

– Nemoj da se pozivaš na sve, govori o sebi!

Tada mi je sinulo: oborio sam pogled i zaćutao.

– Što ne govoriš?

– Pa govorim… ali o sebi!

Razred je odobravajuće prasnuo u smijeh. Pomoćnik direktora nije cijenio moj smisao za humor. Na kraju sam upravo ja proglašen krivcem. Sutradan su pozvali moju majku u školu, a mene proglasili okorjelim prestupnikom discipline. Uz to, kada su na kraju tromjesečja zaključivane ocjene, moje vladanje ocijenjeno je kao nezadovoljavajuće. Obično nam je razredna starješina izdiktirala zaključne ocjene za tromjesečje, a mi smo ih sami upisivali u đačke knjižice. Ona bi ih poslije samo potpisala. „Nezadovoljavajuće“ iz vladanja bilo je prava katastrofa. Zato sam odlučio da se poslužim lukavstvom. U rubriku za ocjenu iz vladanja upisao sam „zadovoljava“, pa odnio knjižicu na potpis. Razredna starješina nije primijetila moju podvalu i potpisala se. Kod kuće sam ponosno pokazao knjižicu, u kojoj su, osim trojke iz vladanja, bile samo dobre i odlične ocjene.

Ali, gle kakve slučajnosti – već sljedećeg jutra, dok sam još čvrsto spavao, majka je na Arbatskoj pijaci srela moju razrednu starješinu! Ona je odmah počela da se žali na mene. Majka se veoma iznenadila i istog časa krenula kući.

To jutro pamtim cijelog života. Čim je ušla u kuću, majka je prišla mom krevetu i zbacila pokrivač. Osjetivši hladnoću, otvorio sam oči, a ona je zasula salvu prijekora:

– Nije dovoljno što si lažov, nego si, ispada, još i varalica! Šta će biti od tebe kada odrasteš? Zar te nije sramota!

Koliko sam god mogao, pokušavao sam da se opravdam. Zaklinjao sam se da nisam bio kriv za taj događaj, da „nezadovoljava“ nisam dobio zbog vladanja, nego zbog pokušaja da se našalim, ali majka nije htjela da mi povjeruje.

Ipak, ta priča odigrala je veliku ulogu u mom kasnijem ponašanju.

Kada sam u jesen pošao u sedmi razred, dobili smo novog razrednog starješinu, nastavnika geografije, Nikolaja Nikolajeviča Bulaševiča. Sijed, visok, sa staromodnim cvikerom, izgledao je kao lik iz neke Čehovljeve drame. Upravo tada sam u Teatru Revolucije imao priliku da gledam „Višnjik“ sa samom Kniper-Čehovom. Iako je Nikolaj Nikolajevič bio strog nastavnik, svi smo ga veoma voljeli i poštovali. Meni je, na primjer, geografija bila jedan od najomiljenijih školskih predmeta.

Jednom me je zamolio da odnesem gomilu ispisanih papira u nastavničku kancelariju. Ispostavilo se da su to bile karakteristike učenika našeg razreda koje je napisala prethodna razredna starješina. Naravno, radoznalost me je natjerala da pogledam šta tamo piše o meni. Ispostavilo se da je u mojoj karakteristici opisan i događaj sa pomoćnikom direktora, a ja sam bio počašćen najnepovoljnijim mogućim epitetima. Ta karakteristika prikazivala me je kao u iskrivljenom ogledalu, što je duboko povrijedilo moj ponos. „Pa ja uopšte nisam takav“, uvjeravao sam samoga sebe, i od tada sam se trudio da to pokažem ne samo Nikolaju Nikolajeviču nego i svim ostalim nastavnicima. Kao rezultat toga, već u prvom tromjesečju prvi put sam iz vladanja dobio ocjenu „dobar“.

Sada, dok pišem ove redove, razmišljam: nije li molba Nikolaja Nikolajeviča bila promišljen psihološki potez iskusnog pedagoga? Ako jeste, onda je svoj cilj u potpunosti ostvario. Sagledavši sebe kao sa strane, iz temelja sam se promijenio – postao sam sabraniji, smireniji i uzdržaniji, a na časovima sam mnogo manje pričao.

Još jedna priča iz tih godina, koja se mene nije neposredno ticala.

Sa mnom je u razredu učio dječak po imenu Feđa, koga su zvali „Zjablik“. U to vrijeme ja sam već bio prilično izrastao, a on je bio najmanji i najneupadljiviji u razredu. Živio je u kući preko puta naše i bili smo prijatelji.

Jednom mi je povjerio svoju veliku tajnu: priznao mi je da je zaljubljen u jednu djevojčicu iz starijeg razreda. Meni su se tada dopadale mnoge djevojčice, ali nisam bio zaljubljen ni u jednu. Kao dokaz svoje ljubavi Feđa mi je pokazao pjesme koje je napisao tim povodom. Na mene su ostavile ogroman utisak. Bio sam zadivljen i čak pomislio: eto šta znači ljubav! Jer Zjablik ranije nikada nije pisao pjesme. Iskreno govoreći, čak sam mu i pomalo pozavidio. U stihovima je veoma slikovito opisivao razvoj svoje ljubavne priče – sastanke, izjave ljubavi, pa čak i strasne poljupce.

Međutim, nedugo zatim Feđa je došao kod mene veoma potišten i s gorčinom rekao da je njegova iznenadna ljubav nestala isto onako brzo kako se i pojavila. Bilo mi ga je žao, pa sam pokušao da ga utješim i upitao:

– A šta će biti sa pjesmama?

Njegov odgovor me je potpuno zapanjio:

– Nisam ih ja napisao – priznao je Zjablik. – Prepisao sam ih od pjesnika Apuhtina. Imam zbirku njegovih pjesama!

Sljedeće godine Zjablik me je iznenadio još više. Jednom sam na času tehničkog vaspitanja primijetio kako s velikom pažnjom obrađuje nešto što je ličilo na nož. Kada sam ga upitao šta pravi, Zjablik mi je, šapatom, uzvratio pitanjem:

– A nećeš li nekome izbrbljati?

Zakleo sam se da neću.

– Bodež!

– A zašto ti treba?

– Nas trojica (i tu je naveo imena dvojice dječaka iz paralelnog razreda) odlučili smo da pobjegnemo u Ameriku!

Naravno, nikome nisam rekao ni riječ o tome i poslije dvije sedmice Zjablik je nestao. Istina, desetak dana kasnije ponovo se pojavio u razredu. Saznali smo da je trojka bjegunaca stigla do Odese, ali su u luci, kada su pokušali da se ukrcaju na brod, bili uhapšeni i ubrzo vraćeni u Moskvu. Mjesec dana kasnije u Izvestijama izašao je feljton poznate novinarke Tatjane Tes, u kojem je opisano njihovo neuspjelo putovanje.

Kako je srušen Hram Hrista Spasitelja

Najsnažniji utisak iz mog djetinjstva bilo je rušenje Hrama Hrista Spasitelja. Taj hram-spomenik Otadžbinskom ratu 1812. godine bio je za Moskvu isto ono što je Katedrala Notr Dam za glavni grad Francuske ili Bazilika Svetog Petra za Rim. Sjećam se da sam se, vraćajući se s roditeljima iz Gelendžika, pri prilasku Moskvi kroz prozor voza prvo ugledao njegovu pozlaćenu kupolu kako blista na suncu. U to vrijeme to je bila najviša građevina u prijestonici, čak viša i od Zvonika Ivana Velikog.

Sredinom tridesetih godina rukovodstvo zemlje odlučilo je da podigne spomenik dostojan nove epohe – Dvorac Sovjeta. Bio je raspisan poseban konkurs za najbolje idejno rješenje. Pobijedio je arhitekta Boris Iofan, koji se već proslavio drugim monumentalnim simbolom tog vremena – Domom na obali.

Prema njegovoj grandioznoj zamisli, zgradu je trebalo da kruniše 75 metara visoka statua Vladimira Lenjina. Naravno, najprirodnije mjesto za takvu građevinu bila su Vrapčija brda, gdje je pedesetih godina podignuta glavna zgrada Moskovskog državnog univerziteta. Međutim, očigledno je rukovodstvo željelo da Dvorac Sovjeta bude u samom centru Moskve – blizu Kremlja i nedaleko od Doma na obali. Zbog toga je, po svemu sudeći, odlučeno da se sruši Hram Hrista Spasitelja. Rušenju najveće moskovske svetinje, odmah poslije Kremlja, pridavan je i politički značaj, kao svojevrsna potvrda stihova Internacionala: „Sav svijet nasilja razorićemo.“

Najprije je hram bio ograđen drvenom ogradom, a zatim su sa njegove glavne kupole postepeno počeli da skidaju pozlaćeni bakarni pokrivač. Istovremeno su se u štampi oglasili istoričari umjetnosti, tvrdeći da hram ne predstavlja naročitu umjetničku vrijednost. Tako je došao i dan rušenja – 5. decembar 1931. godine, dan koji mi je ostao u sjećanju za cio život.

Tim povodom u našoj školi nastava je bila otkazana, pa smo čitav razred otišli na Prečistenski bulevar da svojim očima vidimo kako će se sve to odigrati. Milicija nije dopuštala da se priđe hramu, ali se i sa bulevara sve moglo sasvim dobro vidjeti.

Odjeknulo je nekoliko uzastopnih eksplozija. Poslije prve se u vazduh podigao ogroman stub prašine i šuta, zgrada je počela polako da tone, a zatim su počeli da se obrušavaju njeni pojedini dijelovi i skulpture. Čitava operacija trajala je manje od pola sata, a na mjestu veličanstvenog hrama ostale su samo ruševine – ogromne gomile razbijene cigle i iskrivljenog gvožđa. Posmrtni ostaci hrama još dugo su raščišćavani i postepeno odvoženi.

Sjećam se da sam već završio školu, a graditelji još nisu uspijevali da riješe problem temelja. Govorilo se da su za sve krivi podzemni vodeni nanosi. Tek pred sam početak rata, 1941. godine, problem temelja bio je riješen, ali su strašni događaji koji su uslijedili potpuno zaustavili izgradnju. Poslije rata više nije bilo vremena za Dvorac Sovjeta – trebalo je obnavljati čitave gradove.

Kasnije je, za vrijeme Nikite Hruščova, donesena, u najmanju ruku, neobična odluka: umjesto Dvorca Sovjeta izgradi se... otvoreni bazen, a oko njega uredi park. Međutim, bazen, koji je dobio ime Bazen Moskva, pratio je loš glas – pričalo se da se u njemu često ljudi utapaju.

Za vrijeme Perestrojke pojavila se nova ideja – da se Hram Hrista Spasitelja obnovi, što je na kraju i učinjeno. Danas je Hram Hrista Spasitelja glavni hram ruske prijestonice, u kojem za velike crkvene praznike bogosluženje služi sam Patrijarh moskovski i cijele Rusije.

„Moskva, spaljena požarom...“

Istorija podizanja Hrama Hrista Spasitelja, njegovog rušenja i kasnije obnove još uvijek zahtijeva objektivno i nepristrasno proučavanje i cjelovitu istorijsku obradu. Pošto je ta tema daleko od glavnog sadržaja moje knjige, zadržaću se samo na poznatim činjenicama koje se odnose na njegovu izgradnju.

Svi dobro pamtimo prvi stih čuvene pjesme Mihaila Ljermontova:

„Reci mi, čiko, zar nije uzalud Moskva, spaljena požarom, Francuzima predata?“

Statistički podaci govore da je od 9.275 moskovskih kuća u požaru uništeno 6.532, odnosno tri četvrtine grada, prije svega njegovog centralnog dijela. Francuzi su napustili Moskvu 19. oktobra. Do kraja iste godine, kada je postalo očigledno da je protjerivanje neprijatelja iz Rusije neizbježno, pojavila se ideja da se podvig naroda u Otadžbinskom ratu 1812. godine ovjekovječi podizanjem dostojnog spomenika u Moskvi.

Već 25. decembra objavljen je manifest cara Aleksandra I „O podizanju crkve u ime Hrista Spasitelja u Moskvi“.

Godine 1817, na petu godišnjicu odlaska francuske vojske iz Moskve, na Vrapčijim brdima održana je svečana ceremonija polaganja kamena temeljca za hram, prema projektu arhitekte Aleksandra Lavrentjeviča Vitberga. Građevinski radovi započeli su 1825. godine, ali su već naredne godine obustavljeni, a rukovodilac radova i autor projekta, Vitberg, nepravedno optužen za pronevjeru novca, osuđen je i prognan u Vjatku.

Ugledna stručna komisija dokazala je da hram nije moguće izgraditi na način koji je Vitberg predložio. Tada je raspisan konkurs među moskovskim arhitektama za izbor nove lokacije. U stvarnosti je na konkursu pobijedio peterburški arhitekta Konstantin Andrejevič Ton. Car Nikolaj I pozvao ga je u Moskvu, gdje je Ton predložio čak tri moguće lokacije za gradnju hrama. Nikolaj je zajedno s njim obišao sva tri mjesta i izabrao upravo ono na kojem je hram kasnije i podignut.

Dvadeset godina nakon završetka Otadžbinskog rata 1812. godine car je odobrio Tonov projekat. Kamen temeljac položen je 1839. godine, a 1883, već za vrijeme cara Aleksandra III, hram je svečano osveštan.

Novo mjesto za Hram Hrista Spasitelja, na visokoj obali rijeke Moskve, u neposrednoj blizini Kremlja, kako su isticali savremenici, zaista se pokazalo kao izuzetno dobro odabrano.

Prvi koraci u šahu

Godine 1935. u Moskvi je održan Drugi međunarodni šahovski turnir, pa su se mnogi moskovski školarci oduševili šahom. Ni ja nisam bio izuzetak.

Na sam turnir, koji se igrao u Muzeju lijepih umjetnosti, nisam uspio da odem, ali sam mogao da prisustvujem simultankama koje su, po završetku turnira, mladim šahistima glavnog grada priredili Emanuel Lasker i Rudolf Špilman. Na moju sreću, održavale su se gotovo pored naše škole, u Domu komsomolca.

Došao sam da navijam za školskog prvaka Alika Prorviča i bio sam presrećan kada je uspio da pobijedi nekadašnjeg svjetskog velemajstora. Poželio sam da jednog dana igram kao on. Tako se u meni rodila želja da napredujem u šahu.

Međutim, strani velemajstori nisu bili prvi veliki šahisti koje sam imao priliku da vidim uživo. Mnogo ranije život me je spojio s jednim od najjačih moskovskih šahista, Vasilijem Panovom.

Do tog susreta došlo je na zanimljiv način. U Kalugi moja majka je u gimnaziji pohađala isti razred sa Panovljevom starijom sestrom Anom i bile su veoma bliske prijateljice. To prijateljstvo sačuvale su tokom cijelog života. Kasnije, kada su se obje preselile u Moskvu, često su se viđale.

Jednom smo majka i ja otišli u posjetu Ani. Sjeli smo da pijemo čaj. Prijateljice su imale mnogo toga da ispričaju jedna drugoj, a meni je ubrzo dosadilo da mirno sjedim. Iz dosade sam počeo da razgledam sobu i primijetio da je jedan njen ugao odvojen zavjesom.

„Šta li se krije iza nje?“

Ne privlačeći pažnju odraslih, izvukao sam se od stola i provirio iza zavjese. Tamo je sjedio meni nepoznat čovjek. Duboko zamišljen, bio je nad šahovskom tablom. Sam. Sasvim sam.

Tada mi je bilo oko sedam godina. Već sam znao osnove šaha – kako se figure zovu i kako se kreću. Takođe sam znao da šah obično igraju dvojica.

– Šah! – ushićeno sam uzviknuo.

Odmah mi je palo na pamet da nepoznati čika nema protivnika i da bih mogao da mu predložim partiju.

– Šta hoćeš, dječače? – upitao me je, ne baš ljubazno.

Zbunio sam se i brzo povukao.

Kada smo se vraćali kući, upitao sam majku ko je bio taj čovjek koji je sam sa sobom igrao šah. Ona je s velikim poštovanjem odgovorila da je to brat Ane Nikolajevne, poznati šahista i prvak Moskve. Bilo mi je iskreno žao što nisam stigao da mu predložim da odigra partiju sa mnom.

Ubrzo je u našoj školi organizovan turnir za sticanje najniže, pete šahovske kategorije*. (*Napomena: Šahovski razredi (kategorije) u Sovjetskom Savezu kasnije su zamijenjeni sistemom sportskih razreda, uvedenim poslije Drugog svjetskog rata, 1948. godine.) Ona se dodjeljivala svima koji su osvojili više od 50 odsto mogućih poena. Sjećam se koliko sam bio ponosan kada su mi uručili crveno uvjerenje sa zlatotiskom, kojim se potvrđivalo da je njegov vlasnik šahista pete svesavezne kategorije. Dokument je bio potpisan ne od bilo koga, već od poznatog moskovskog majstora Nikolaja Rjumina, koji je na Moskovskom međunarodnom turniru pobijedio samog Hozea Raula Kapablanku.

Tokom ljeta iste godine počeo sam redovno da odlazim u Centralni park kulture i odmora i tamo provodio čitave dane igrajući šah i odbojku. Najprije bih odlazio u dječji grad, gdje se nalazio šahovski paviljon. Instruktor je bio šahista druge kategorije Jakubovič. Poznanstvo sa mladim šahistima započinjao je tako što je s njima igrao uz hendikep, dajući im unaprijed damu. Pošto sam prošao taj „ispit“ i postao redovan posjetilac paviljona, njegova prednost je postepeno bivala sve manja.

Dječji pisac i pjesnik Valentin Berestov, koji je kao dječak, baš kao i ja, dolazio u taj paviljon, u jednoj svojoj autobiografskoj pjesmi veoma suptilno i vjerno prenio je osjećanja dječaka opčinjenog drevnom igrom:

U šahovskom paviljonu,
U zelenilu dječjeg parka,
U šahovskom paviljonu
Po stolovima s krupnim poljima
Cik-cak koračaju konji.

Lovac ide dijagonalom,
Top pravo naprijed.
Dama ide kuda poželi,
Pješaci samo naprijed.

U šahovskom paviljonu
Sjede veliki dječaci.
Među njima mi je pomalo strašno,
Gledam ih stidljivo.
Primijetiće me i nasmijati se,
A možda i čvrgu dati.
Onaj ko je veći
Manjeg lako smatra budalom.

A negdje tu, u krug,
Jure konji na vrtešci.
Veliki su na njih zaboravili,
Oslonivši brade na dlanove.

– Hoćeš li, mali, da odigramo partiju?
O divnog li, blaženog trenutka!
Sad ću sjesti za sto
I postati jedan od njih!

Pošto bih se dovoljno naigrao šaha, obično bih otišao da nešto pojedem, zatim bih oko sat vremena odmarao u čitaonici, a poslije toga krenuo na odbojkaški teren.

U početku sam igrao sa dječacima svojih godina, a oko pet ili šest časova počinjali su da dolaze odrasli. U parku je bilo nekoliko odbojkaških igrališta, ali se na jednom od njih često okupljali najbolji moskovski igrači. Njihovu igru obično je posmatrala velika masa gledalaca. Mi mlađi, poput mene, nismo bili samo posmatrači. Ponekad, kada nije bilo dovoljno igrača, nekome od nas bi se posrećilo da zaigra zajedno s njima, uglavnom kao tehnički manje zahtjevan igrač u odbrani ili pri dodavanju. To je bila odlična škola, mada se moralo igrati iznad vlastitih mogućnosti. Dovoljna je bila i najmanja greška pa da se odmah ponovo nađeš među gledaocima.

Kada bi počeo da pada mrak, odlazio bih u glavni šahovski paviljon parka, gdje su uglavnom igrali odrasli. Tamo su se redovno održavali kvalifikacioni turniri, brzopotezni turniri, majstori su držali predavanja i priređivali simultanke.

Prijavio sam se na kvalifikacioni turnir za četvrtu kategoriju i, osvojivši potrebnih 66 procenata poena, načinio svoj drugi korak na šahovskoj kvalifikacionoj ljestvici. Zajedno sa mnom isti uspjeh ostvario je i budući šahovski majstor Jurij Gusev.

Jednom je u parku, na sportskom stadionu na kojem su se obično održavala zvanična takmičenja u odbojci i košarci, održana rekordna simultanka velemajstora Andora Lilijentala na čak 155 tabli. Učesnici su uglavnom bili mladi šahisti poput mene, tek na početku svog šahovskog puta.

Uspio sam da pobijedim velemajstora, mada se to dogodilo sasvim slučajno: u potpuno dobijenoj poziciji Lilijental je napravio krupan previd. Simultanka je trajala gotovo dvanaest časova i, kada sam se napokon vratio kući, dobro sam nagrabusio – moje odsustvo trajalo je mnogo duže nego što su roditelji mogli da prihvate.

Krajem godine prvi put sam posjetio Moskovski šahovski klub, koji se tada nalazio na Iljinki, u podrumskim prostorijama Narodnog komesarijata pravde. Tamo sam imao sreću da slušam predavanje majstora Nikolaja Grigorjeva. Ono je na mene ostavilo neizbrisiv utisak.

Dok je Grigorjev pokazivao svoje pješačke studije, finim, gotovo umjetničkim pokretima pomjerajući figure na demonstracionoj tabli, ja sam više osjećao nego što sam razumio svu raskoš, dubinu i ljepotu šaha. Vidio sam kako ljudska misao oživljava male drvene figure i kako one, kao pravi glumci, počinju da izvode čudesnu predstavu koja može da dotakne najosjetljivije strune ljudske duše. Doživljaj šaha kao umjetnosti povezao me je za ovu igru. Poželio sam da je upoznam do kraja, da savladam njene zakone i njene tajne.

Potraga za mjestom gdje bih mogao da napredujem u igri dovela me u šahovski klub Stadiona mladih pionira. Tamo sam napravio još jedan korak naprijed na kvalifikacionoj ljestvici – ispunio sam normu za treću kategoriju. Zatim sam učestvovao u višestepenom takmičenju rješavanja šahovskih zadataka i studija.

Takmičenje se održavalo nedjeljom. Prvo su nam bile ponuđene dvopotezne kombinacije, zatim trostepene, potom višepotezne, a na kraju i „bajkoviti“ problemi. Završnicu je činio konkurs rješavanja studija.

Iako su u ovom takmičenju učestvovali i stariji i jači igrači, a pobjednik je bio Vladimir Simagin – tada budući velemajstor – ja sam osvojio nagradno mjesto i dobio svoj prvi trofej: udžbenik Emanuela Laskera sa njegovim autogramom. Nagrade je uručivao lično bivši svjetski šampion, koji je tada živio u Moskvi.

Dobra škola usavršavanja bili su i redovni seansi sa satom na Stadionu mladih pionira, koje su igrali najjači prvokategornici, poput Aleksandra Kotova, Toluša i Čistjakova protiv trećekategornika. U njima su, zajedno sa mnom, učestvovali budući majstori Gusev i Bejlin, kao i budući poznati istoričar šaha Isak Linder.

Tako sam postepeno napredovao u šahu. Ovdje mi se posebno želi da pomenem mog školskog druga Serežu Stečkina, kasnije profesora matematike Moskovskog državnog univerziteta. Kod njega smo igrali nekoliko mečeva. U početku je on bio bolji od mene, ali su se vremenom moji rezultati počeli poboljšavati.

Njegova specijalnost bila je završnica: zahvaljujući oštrom analitičkom umu, veoma dobro je igrao tu fazu partije. U susretima s njim, neprimjetno sam i sam stekao osjećaj za završnicu, što je nesumnjivo doprinijelo mom daljem napretku.

Početkom 1937. godine učestvovao sam u kvalifikacionom turniru za drugu kategoriju. Turnir se održavao u prostorijama Tužilaštva SSSR-a na Kuznjeckom mostu. Bio sam blizu ispunjenja norme, ali takmičenje nije završeno jer je donijeta odluka kojom se djeci zabranjuje igranje u istim turnirima sa odraslima.

Ipak, na osnovu tog takmičenja stekao sam pravo da igram u turniru za drugu kategoriju, ali to pravo više nisam mogao da iskoristim. Tokom ljeta na Stadionu mladih pionira uspio sam da u kvalifikacionom turniru ispunim normu za tu kategoriju, ali se kasnije ispostavilo da zapisnik sa takmičenja nikada nije poslat u kvalifikacionu komisiju koja dodjeljuje zvanja. Ipak, smatrao sam se igračem druge kategorije.

Sa Arbata do Stadiona mladih pionira trebalo je više od sat vremena putovanja, pa sam, saznavši da je u Pionirskom domu u Ulici Stopani otvoren šahovski klub do kojeg se moglo brzo stići novim moskovskim prevoznim sredstvom – metroom – prešao tamo i ubrzo zauzeo vodeću poziciju u klubu.

Klubom je rukovodio majstor Mihail Judovič, a druženje s njim imalo je veliki značaj za moje šahovsko obrazovanje. Igrao sam s njim brzopotezni šah, zajedno smo analizirali partije, a ponekad i jednostavno razgovarali o raznim šahovskim temama.

Jedan njegov savjet pamtim do danas: „Ništa ne prihvataj zdravo za gotovo, do svega dolazi svojim razumom.“ Usput, taj savjet važi ne samo za šah.

U januaru 1938. godine uspio sam da postignem svoj prvi veliki uspjeh – postao sam prvak SSSR-a među dječacima do 16 godina. U Moskvi nije bilo posebnih kvalifikacija za to takmičenje: bio sam jedini drugokategorni igrač odgovarajućeg uzrasta. Iz Lenjingrada, gdje se takmičenje održavalo, vratio sam se kao prvokategorni igrač.

U grupi omladinaca do 18 godina šampion je postao Vasilij Smislov. U Lenjingradu smo živjeli u istoj sobi i tada smo se, čini se, zauvijek sprijateljili. Naše prijateljstvo traje već skoro 70 godina.

Pravilnik turnira, koji se sastojao iz dvije etape — polufinala i finala — bio je izuzetno težak. Komentatori su isticali: „Ozbiljan nedostatak turnira bila je nenormalna opterećenost za djecu (u finalu po dvije partije dnevno), što se odrazilo na stvaralaštvo mnogih učesnika, a sa medicinske tačke gledišta to je potpuno nedopustivo.“

Živeći u svom šahovskom svijetu, bio sam daleko od realnosti svakodnevnog života, ali ih nije bilo moguće potpuno ne primjećivati. Dešavali su se događaji koje je bilo nemoguće ni razumjeti ni objasniti.

Sredinom 30-ih godina Josif Staljin je izjavio: „Život je postao bolji, život je postao veseliji.“ Zaista, život je donekle postao bolji: normiranje hrane je ukinuto, u prodavnicama se već nešto moglo kupiti. Ali razloga za veselje bilo je malo: 1937. godine počele su masovne represije i ljudi su jedan za drugim počeli da nestaju.

Ispričaću ono što se dešavalo pred mojim očima.

U parku sam redovno igrao s dječakom po imenu Jura Kamenev. Zatim je prestao da dolazi u park i nestao. Zauvijek. Mnogo kasnije slučajno sam saznao za njegovu tragičnu sudbinu.

Sin poznatog državnika Lav Kamenev, nakon strijeljanja svog oca bio je zajedno s majkom prognan u Gorki. Tamo je Jura ponekad igrao šah s drugim moskovskim školarcem koji je kod tetke došao na ljetnji raspust. Taj dječak mi je kasnije ispričao šta se dogodilo.

Jednom je kod njih dotrčala uznemirena Jurina majka i sa suzama u očima molila tetku da njen sin bar nedelju dana ostane kod njih. Bojeći se za sopstvenu sudbinu, ona je to odbila. A kada je nekoliko dana kasnije taj dječak otišao kod Jure, u kući više nije bilo ni njega ni njegove majke — bili su uhapšeni.

Jura je poslat u GULAG, gdje je ubrzo umro od tifusa, a njegova majka, sestra Lava Trockog, zatvorena je u Orlovsku zatvorsku ustanovu. Kada je 1941. godine počeo rat i njemačke trupe prišle Orlu, svi zatvorenici su bili strijeljani.

Moja majka je radila u trustu Sajuzhimmontaž. Načelnik jednog od odjeljenja bio je inženjer Sergej Kaminer, jedan od naših najistaknutijih etudista (kompozitora šahovskih završnica). Dolazio je kod moje majke na posao i ja sam ga više puta viđao. Čak se i dogovorila s njim da pogleda moje partije, ali je ubrzo i on uhapšen.

Kaminer je bio prijatelj iz djetinjstva Mihaila Botvinika. U svojim memoarima Botvinik piše:

„Bila je jesen 1937. godine. U Moskvi sam igrao meč za prvenstvo SSSR-a protiv Levenfiša. Neočekivan telefonski poziv i u hotel ‘Nacional’ dolazi Sergej Kaminer.“

– Ovde, u svesci – kaže on – sve su moje studije, neke još nisu dovršene. Uzmite ih sebi. Bojim se da će kod mene propasti.

Nažalost, ta zabrinutost se pokazala opravdanom…

Zaista, Sergej Kaminer je bio strijeljan. Mnogo kasnije ta sveska je poslužila pri objavljivanju njegovih izabranih studija. Danas se čuva u Muzeju šaha Rusije.

Kod mene je sačuvan tekst nedovršene partije u dopisnom šahu, započete iste one nesretne 1937. godine. Bijeli – Jurij Averbah, crni – Borislav Emšil Avgust Džonopatero. U stvarnosti je moj protivnik bio mladi kaluški šahista Boris Švajkovski. Ne znam zašto je izabrao tako čudan pseudonim i šta je on značio. Znalo se da je Boris bio zaljubljen u esperanto i da je vodio živu prepisku sa inostranstvom.

Naša partija trajala je kratko – svega deset poteza. Zatim je prepiska prekinuta. Kada sam sljedeće godine došao u Kalugu, saznao sam da je Boris uhapšen…Prestao je da se pojavljuje i u moskovskim šahovskim krugovima problemista Petar Musuri. On je na Stadionu mladih pionira vodio konkurs rješavanja zadataka i studija o kojem sam ranije govorio. Musuri je bio grčki državljanin i proširila se glasina da je strani špijun.

Godine 1994, listajući Večernju Moskvu, pronašao sam njegovo ime u jednoj od tada objavljenih lista strijeljanih. Ubili su ga zajedno sa njegovom majkom, koja je radila kao kozmetičarka…

Pravi potres doživio sam kada sam saznao da je kao „neprijatelj naroda“ uhapšen profesor Boris Sergejevič Stečkin, otac mog prijatelja Sereže, koji je podsticao sinovo bavljenje šahom i često posmatrao naše partije.

Poslat u tzv. „šarašku“, bio je oslobođen tokom rata, a kasnije je dobio Staljinovu nagradu, postao akademik i heroj socijalističkog rada.

Represije su zahvatile i moju porodicu: na godinu dana nestao je moj otac. Kao što sam ranije pisao, radio je u trustu Eksportles i veći dio godine provodio na službenim putovanjima na sječi šuma. U „Eksportlesu“ su u jednom potezu pohapšeni svi rukovodioci – bili su povezani sa inostranstvom. Usput su uhapšeni i brojni obični zaposleni.

Mojem ocu se nevjerovatno posrećilo. Kada je 1938. godine Nikolaj Ježov smijenjen od strane Lavrentija Berije, nastupilo je privremeno popuštanje. Na jednom od narednih plenumâ Centralnog komiteta osuđeni su „ekscesi“, pa je dio uhapšenih, koji još nisu bili osuđeni, pušten na slobodu.

Sada razumijem da sam imao sreće i ja. Da su u moskovskom sportskom komitetu znali da mi je otac uhapšen, nikada me ne bi poslali na prvenstvo školaraca. Vjerovatno je presudilo to što je otac bio uhapšen ne u Moskvi, nego u „unutrašnjosti“, negdje u Ivanovskoj oblasti.

U rodnoj Kalugi

Tokom školskih godina, kad god je bilo moguće, skoro svakog ljeta sam odlazio kod rodbine u Kalugu, makar na dvije sedmice. Tamo sam se svakodnevno kupao u rijeci Oki, sunčao se na obali i išao u šumu Kalužski bor po gljive i bobice.

Sjećam se kako smo jednom, dok smo sa djedom išli ivicom šume, naišli na starca sijede kose u staromodnom šeširu koji je na biciklu izašao iz žbunja. Pozdravio je mog djeda, sišao s bicikla i oni su počeli da razgovaraju. Kada je starac otišao, djed je rekao:

– To je Konstantin Eduardovič Ciolkovski. Poznat naučnik!

Ciolkovski su tada živjeli u susjednoj ulici, paralelnoj s našom, Bruto ulicom, koja je kasnije preimenovana u Ciolkovsku ulicu. Samo su moj djed i tetka živjeli na vrhu ulice koja se strmo spuštala prema Oki, dok su oni bili na samom dnu.

Tetka Valja predavala je matematiku u obližnjoj školi i preko nje sam upoznao porodicu Nadaljak. Imali su četvoro djece – jednu djevojčicu i tri dječaka. Sa Platonom, mojim vršnjakom, sprijateljio sam se i često sam dolazio kod njih kući. Oni su živjeli blizu Ciolkovskog.

Ubrzo sam upoznao i unuke naučnika – Alekseja Ciolkovskog i Vladika Ciolkovskog, kao i unuku Musju. Kada su Ciolkovski preselili u novu kuću, u dvorištu im je napravljeno odbojkaško igralište i tamo sam često igrao. Poznavao sam i njegovu kćerku Mariju Konstantinovnu Ciolkovsku.

Kada sam se zainteresovao za šah, u kaluškom parku sam upoznao lokalne šahiste. Sa jednim od njih, Jurijem Gonakom, koji je bio nešto mlađi od mene, sprijateljio sam se. Često smo igrali šah, mnogo analizirali partije i zajedno proučavali šahovsku literaturu. Pred rat, Jurij je postao jedan od najjačih šahista Kaluge.

Upoznao sam i glavnog organizatora šahovskog života u gradu, Dmitrija Vasiljevskog. On je vodio i šahovski kružok u Kaluškom domu pionira. Kada sam u ljeto 1938. godine, kao prvokategorni igrač, došao u Kalugu, Vasiljevski me je pozvao da igram na prvenstvu grada među odraslima.

Tada u Kalugi nije bilo prvokategornih igrača, ali je konkurenciju činilo nekoliko jakih drugokategornih. Ipak, uspio sam da osvojim prvo mjesto. Pošto sam igrao van konkurencije, prvak je postao N. Petrov, koji je zauzeo drugo mjesto. Jurij je bio treći.

Sudbina Jurija Gonaka, kao i mnogih drugih mojih vršnjaka, bila je tragična. Završio je školu 1940. godine, bio je mobilisan, učestvovao u borbama protiv fašista, dospio u zarobljeništvo, završio u Buhenvaldu i tamo poginuo.

Kaluga (s lijeva na desno): Platon Nadaljak, Vladik Kostin, ja i Jurij Gonak (poginuo u Buhenvaldu)

 (Kompjuterski obojana fotografija)

Poslije rata, kao majstor pa zatim i velemajstor, na poziv Vasiljevskog – koji je postao sudija sveunijskog ranga – nekoliko puta sam dolazio u Kalugu da držim predavanja i simultanke.

Dmitrij Nikolajevič nije bio samo talentovan organizator, nego i istoričar zavičaja i bibliofil. Imao je veliku biblioteku koju je skupljao cijelog života, u kojoj je bilo mnogo rijetkih šahovskih knjiga. Nažalost, sudbina njegove biblioteke bila je tipična za to vrijeme: nakon njegove smrti, udovica je ponudila gradskim vlastima da otkupi biblioteku u zamjenu za dvosoban stan, ali je to odbijeno.

Ne znam gdje je završila čitava biblioteka Vasiljevskog, ali su se šahovske knjige kasnije pojavile u Odesi, koja je tada već bila „u inostranstvu“.

U Domu pionira

Šahovski klub Doma pionira pohađalo je više od stotinu dječaka različitog uzrasta i šahovske snage. Među njima je bilo mnogo onih čiji su roditelji bili žrtve represija. Za njih je klub predstavljao svojevrsnu oazu, mjesto gdje su makar nakratko mogli da zaborave na probleme koji su ih zadesili.

Međutim, članovi kluba bila su i djeca ljudi koji su te represije sprovodili. Sjećam se, na primjer, sina ozloglašenog načelnika Političke uprave Radničko-seljačke Crvene armije, Lava Mehlisa – nervoznog dječaka očigledno narušenog psihičkog zdravlja. Ne znam šta je kasnije bilo s njim.

Duša kluba bila je lijepa mlada žena, Mirra Naumovna Belinkova. Zvanično je radila kao vaspitačica, ali je mnogim dječacima, naročito onima koji su ostali bez roditelja, postala druga majka. Vodila je računa kako su obučeni, kako uče i često im pomagala koliko je mogla.

Jednom me je Mirra Naumovna zamolila da pomognem njenom sinu, koji je imao poteškoća sa zadacima iz geometrije i trigonometrije. Tako sam upoznao Arkadija Belinkova, budućeg poznatog književnog kritičara i disidenta.

Kadja, kako ga je majka zvala, razlikovao se od ostalih. Brzo sam shvatio da ga egzaktne nauke uopšte ne zanimaju, ali kada bi razgovor skrenuo na književnost ili filozofiju, pokazivao je zapanjujuću erudiciju i samostalnost u razmišljanju, neuobičajenu za njegove godine.

Završivši školu neposredno pred rat, Arkadij je upisao Književni institut, jer zbog zdravstvenog stanja nije bio primljen u vojsku. Godine 1943. kao diplomski rad predao je roman Vaspitanje osjećanja. Na institutu su ga proglasili antisovjetskim, a pošto je odlomke romana čitao prijateljima, zbog „antisovjetske djelatnosti“ poslat je u logor u Karagandi. U početku su čak kružile glasine da je osuđen na smrt.

Arkadij je bio prvi čovjek moje generacije kojeg sam dobro poznavao, a koji je završio u GULAG-u. Na slobodu je izašao tek 1956. godine, potpuno narušenog zdravlja. Uspio je da napiše nekoliko vrijednih knjiga, potom je emigrirao u Sjedinjene Američke Države, gdje je ubrzo preminuo.

Tek nedavno sam imao priliku da pročitam Vaspitanje osjećanja. Roman se smatrao izgubljenim, ali je pronađen u arhivama KGB-a. Dvadeset pet godina nakon autorove smrti rukopis je vraćen njegovoj udovici i ubrzo objavljen.

Belinkovljev roman govori o vječnoj temi – nježnoj mladalačkoj ljubavi i o tome kako ona dolazi i prolazi. U njemu nije bilo ničega antisovjetskog. Njegov autor mogao bi se optužiti jedino za apolitičnost: radnja se odvija na samom početku rata, ali je poznato da zaljubljeni u svim vremenima žive izvan vremena i prostora.

Sudbina sina odrazila se i na život njegove majke. Iako je u Domu pionira uživala veliki ugled, krajem četrdesetih godina, kada su počeli progoni Jevreja, dobila je otkaz.

– Kako ona može da vaspitava tuđu djecu – govorio je tadašnji direktor – kada nije umjela pravilno da vaspita ni sopstvenog sina?

Na institutu

U desetom razredu gotovo da se nisam bavio šahom. Želio sam da završim školu s odličnim uspjehom kako bih bez prijemnih ispita upisao fakultet. Pošto su me zanimale i prirodne i društveno-humanističke nauke, razmišljao sam kojim putem da krenem – humanističkim ili tehničkim.

Sve je odlučio slučaj.

Jednog dana, dok sam s dokumentima pod miškom izlazio na Arbat, sreo sam kandidata za majstora Mihaila Kroljunickog, s kojim sam ranije išao u istu školu. Bio je stariji od mene i već je studirao treću godinu na Baumanovom institutu.

Kada je čuo da se dvoumim šta da upišem, bez mnogo razmišljanja rekao je:

– Ne razbijaj glavu. Na institutu sastavljamo jaku šahovsku ekipu. Pođi sa mnom i upiši se kod nas!

Tako sam postao student Moskovskog mehaničko-mašinskog instituta „Bauman“, gdje je zaista formirana snažna šahovska ekipa.

Na njenom čelu bio je velemajstor Aleksandar Kotov, koji je iste godine upisao postdiplomske studije. Drugu tablu držao je kandidat za majstora Mihail Bonč-Osmolovski, treću Kroljunicki, a četvrtu ja. Ostali članovi ekipe bili su igrači prve i druge kategorije.

Naša ekipa uspješno je nastupala na studentskim takmičenjima, kao i na prvenstvima tzv. osnovnih kolektiva Moskve, na kojima su igrali šahisti-amateri iz brojnih preduzeća i ustanova. To su bili zaista masovni turniri.

Na njima su se mogli sresti učesnici prvih sveruskih turnira, poput K. Rozenkranca i N. Celikova, zatim muzičari David Ojstrah i Švajcer, istaknuti inženjeri A. Šadrin i Altgauzen, profesor arabistike H. Baranov i mnogi drugi predstavnici moskovske inteligencije.

Kada sam postao student, potpuno sam se posvetio turnirima za odrasle. Već iz prvog pokušaja, prošavši kvalifikacioni sistem – četvrtfinale i polufinale – izborio sam plasman u finale prvenstva Moskve.

Nakon pobjede u polufinalu, pohvalio me je šahovski list 64.

„U trećoj grupi posebno treba izdvojiti prošlogodišnjeg prvaka SSSR-a među školarcima (u konkurenciji dječaka) Jurija Averbaha. Za kratko vrijeme znatno je napredovao. Njegova igra postala je zrela i čvrsta. Po stilu veoma podsjeća na svog starijeg druga Vasilija Smislova.“

U finalu sam se sastao s velemajstorom Andreom Lilijentalom, kao i s iskusnim majstorima poput Ilje Kana, Mihaila Judoviča, Sergeja Belavenca, Vasilija Panova i drugih.

Prvi put našavši se u tako jakom društvu, postao sam nervozan. Osjećaj odgovornosti toliko me je pritiskao da sam gotovo u svakoj partiji zapadao u vremensku oskudicu. Sredinom turnira izgubio sam sedam partija zaredom i neslavno završio takmičenje, zauzevši pretposljednje mjesto.

Ipak, postojali su i objektivni razlozi za taj neuspjeh. Prvenstvo se poklopilo s mojim prvim ispitnim rokom na institutu, tako da gotovo uopšte nisam imao vremena ni za pripremu partija ni za odmor.

Primijetivši koliko sam potišten svojim rezultatom, glavni sudija turnira, Nikolaj Rjumin, dao mi je vrijedan savjet:

– Ako želiš da postaneš majstor, moraš naučiti da gubiš, kako bi sljedeću partiju igrao kao da se ništa nije dogodilo!

Tokom čitave svoje aktivne šahovske karijere nastojao sam da slijedim Rjuminov savjet, iako moram priznati da mi to nije uvijek polazilo za rukom. Moji rezultati na turnirima bili su neujednačeni – uspjesi su se smjenjivali s neuspjesima.

Uskladiti studije na institutu i ozbiljno bavljenje šahom pokazalo se kao težak problem koji u početku nikako nisam uspijevao da riješim.

Ipak, početkom 1940. godine postao sam kandidat za majstora, a tokom ljeta, na svesaveznom takmičenju kandidata za majstora, na kojem su učestvovali i šahovski majstori, nedostajao mi je samo jedan poen da ispunim normu za titulu majstora.

Na početku rata

Napad Njemačke na Sovjetski Savez zatekao me je u Kolomni, gdje je naša studentska grupa od početka juna obavljala stručnu praksu u tamošnjoj fabrici lokomotiva. Upravo u fabričkoj hali preko radija smo slušali govor Vjačeslava Molotova, a zatim prisustvovali zajedničkom zboru svih radnika fabrike.

„Neprijatelj će biti poražen, pobjeda će biti naša!“ – tim riječima Molotov je završio svoj govor. Teško da je iko od nas tada mogao pretpostaviti da će put do te pobjede trajati pune četiri godine i odnijeti 27 miliona ljudskih života.

Odmah je proglašena opšta mobilizacija. Iako je naš institut školovao stručnjake za vojnu industriju i studenti su imali odgodu služenja vojske, oni koji su se tada nalazili u Moskvi bili su upisivani u Narodno dobrovoljačko odbrambeno odjeljenje. Kada se početkom jula naša grupa vratila u prijestonicu, predviđena kvota za dobrovoljce već je bila popunjena, pa su nas odmah poslali kod Naro-Fominska, u bazu za remont oklopnih vozila.

Tamo smo cijelo ljeto radili kao bravari, popravljajući tegljače i tenkove. Radili smo po dvanaest sati dnevno, a ponekad je bilo proglašavano kasarnsko stanje, pa danima nismo izlazili iz radionice. Spavali smo u kratkim intervalima, pravo u tenkovima, prostirući filcane prostirke po njihovom dnu.

Tenkovi BT, koje smo od milja zvali „beteške“, bili su veoma brzi, ali je njihov prednji oklop od svega 20 milimetara mogao probiti čak i teški mitraljez. Kada je u bazu dopremljen prvi zaplijenjeni njemački tenk „Panzerwagen“ fabrike Škoda, ispostavilo se da mu je prednji oklop gotovo tri puta deblji.

Kod Naro-Fominska prvi put sam vidio i naše tenkove T-34, koji će kasnije postati legendarni. Upućivani su prema Jelnji, gdje su Nijemci prvi put od početka rata pretrpjeli snažan protivudar.

Početkom septembra, kada se front približio Moskvi, vratili su nas na institut. Iako je situacija bila veoma napeta, nastavio se uobičajeni studentski život: predavanja, seminari i laboratorijske vježbe.

Jednom prilikom svratio sam u Moskovski šahovski klub. Tamo sam saznao da se organizuje revijalni turnir majstora i kandidata za majstora. Među učesnicima bili su majstori Nikolaj Rjumin, Sergej Belavenec, Mihail Judovič, Nikolaj Zubarev i Venijamin Bljumenfeld, kao i mladi kandidati za majstora Lev Aronin, Jurij Gusev, Vitalij Tarasov i Boris Stanišnjev. Uvrstili su i mene u turnir.

Prema zamisli organizatora, turnir je trebalo da pokaže čitavom svijetu da Moskva živi mirnim i spokojnim životom.

Međutim, taj mir bio je veoma relativan. Nakon što je krajem jula počelo bombardovanje prijestonice, Moskva je postala grad na prvoj liniji fronta. Visoko na nebu visjeli su „kobasičasti“ baloni za protivvazdušnu odbranu. Kad god bi se pojavili neprijateljski avioni, oglašavana je vazdušna uzbuna, protivavionska artiljerija otvarala je baražnu vatru, nebo su presijecali snopovi reflektora, a ljudi, uglavnom žene i djeca, žurili su da se sklone u metro ili u posebna skloništa.

Više puta sam noću dežurao na tavanu naše zgrade i gasio zapaljive bombe koje su padale na krov. Kukama smo ih hvatali i brzo bacali u sanduke s pijeskom ili u burad s vodom.

Turnir se igrao dva puta sedmično. Od samog početka u vođstvo je izbio student Instituta za veze Boris Stanišnjev. Već poslije devet kola Boris je ispunio normu za šahovskog majstora! Blizu tog cilja bio sam i ja.

Međutim, sredinom oktobra, zbog približavanja njemačkih trupa Moskvi, turnir je prekinut. U nedjelju, 12. oktobra, odigrano je posljednje kolo, u kojem sam uspio da pobijedim Sergeja Belavenca.

Sutradan me je Nikolaj Rjumin pozvao svojoj kući da unapred odigramo partiju narednog kola. Susret je završen remijem, a baš tada se s posla vratila njegova supruga, koja je radila u Narodnom komesarijatu za naoružanje. Rekla nam je da se mnoga moskovska preduzeća i ustanove evakuišu i da se naš institut seli u Iževsk.

Sutradan ujutro odjurio sam na institut, ali sam tamo saznao da sam zakasnio – voz za Iževsk već je otišao i moraću da putujem samostalno.

Svratio sam u komitet Komsomola, gdje su mi ponudili drugu mogućnost: da se kao dobrovoljac prijavim u vojsku. Pristao sam.

Pokazalo se da je bilo mnogo nas koji smo zakasnili i odlučili da dobrovoljno stupimo u vojsku. Postrojili su nas, a jedan stariji oficir polako je prolazio duž stroja, zagledajući svakoga.

Iznenada se zaustavio ispred mene i upitao:

– Zar namjeravaš da ideš u rat u tim cipelama?

Naime, nosio sam ljetne cipele od cerade – druge nisam imao – i već sam osjećao koliko su nepraktične. Zima 1941. godine stigla je rano: snijeg je pao već u oktobru i nastupili su hladni dani.

Nisam znao šta da odgovorim, a oficir je naredio:

– Istupite iz stroja!

Kada sam izvršio naređenje, dodao je:

– Idite u prodavnicu obuće, kupite dobre cipele, pa se onda vratite.

Obišao sam prodavnice, ali nigdje nije bilo cipela mog broja – 45. Tada sam odlučio da mi ne preostaje ništa drugo nego da krenem za Iževsk.

Dan nakon što je preko radija objavljeno da se stanje na frontu pogoršalo, u Moskvi je zavladala panika. Hiljade stanovnika prijestonice, kako je ko mogao, krenule su na istok. Među njima sam bio i ja.

Krenuo sam gotovo bez ikakvog prtljaga. U torbi za gas-masku nosio sam dvije vekne hljeba, kesicu šećera, pakovanje čaja i nešto novca.

Tramvajem broj 2 stigao sam do posljednje stanice kod Šose Entuzijasta, a zatim nastavio pješice. Negdje kod Noginska ugledao sam prazan kamion pored kojeg je bespomoćno stajao vozač. Prišao sam mu. Ispostavilo se da je pukla zadnja osovina.

– A šta kada bismo pokušali da nabavimo novu? – predložio sam.

Krenuo sam u potragu i nedaleko pronašao garažu s voznim parkom. Tamo sam, u zamjenu za jednu veknu hljeba, uspio da dobijem potpuno novu osovinu. Pomogao sam vozaču da je zamijeni, a on me je, iz zahvalnosti, povezao u kabini kamiona.

Tim kamionom stigao sam najprije do Vladimira, a zatim do Muroma.

Bilo je jutro. Bio sam strašno gladan, pa smo odmah otišli na pijacu. Tamo sam, na svoje veliko iznenađenje, ugledao poznata lica. Ispostavilo se da se voz našeg instituta nalazi na željezničkoj stanici!

Ubrzo sam već sjedio u teretnom vagonu prepunom studenata, profesora i njihovih stvari. U velikoj gužvi srećno smo stigli u prijestonicu Udmurtije – Iževsk.

Veza s roditeljima bila je prekinuta. Otac je negdje putovao po službenoj dužnosti, organizujući preseljenje fabrika iza Urala, u Sibir. Majka, koju je početak rata zatekao kao upravnicu pionirskog kampa u Vereji, kasnije pretvorenog u dječji dom, zajedno s mojom sestrom nalazila se negdje kod Penze.

Pošto sam ostao bez sredstava za život, bio sam prinuđen da se zaposlim. Najprije sam radio kao bravar u mašinskoj fabrici, a zatim kao tehničar u konstruktorskom birou pri institutu. Naš biro projektovao je gasogeneratorska postrojenja i radio na prevođenju lokalnih elektrana, koje su dotad koristile tečno gorivo, na pogon na gas.

Posao i studije oduzimali su mi svo vrijeme. Za šah tada nije bilo mjesta.

Studenti su stanovali po privatnim kućama, bez ikakvih pogodnosti. Spavali smo na dušecima napunjenim sijenom ili drvenom strugotinom, a ponekad i pravo na podu.

S hranom je stanje bilo veoma teško. Osim pola kilograma crnog hljeba dnevno, koji smo dobijali na kartice, druge namirnice gotovo da nisu dijeljene. Na pijaci je uglavnom cvjetala robna razmjena, a ja nisam imao ništa što bih mogao zamijeniti. Jedini spas predstavljala su, iako veoma skromna, dva obroka dnevno u studentskoj menzi.

Najživlje se sjećam jednog osjećaja koji me tada nije napuštao – neprekidne gladi.

Zima 1941/42. godine u Iževsku bila je izuzetno hladna. Živa u termometru spuštala se i do četrdeset stepeni ispod nule. U svojim platnenim cipelama rizikovao sam da ozbiljno promrznu noge, ali tada mi se osmjehnula sreća.

Institutu je dodijeljeno nekoliko desetina pari čizama. Podnio sam molbu i ubrzo postao srećni vlasnik para koji je bio baš mog broja – 45.

Međutim, time problem s obućom nije bio riješen. Čizme sam nosio čitavu godinu, skidajući ih samo noću. Početkom 1943. ispostavilo se da su se gotovo raspale i da hitno moraju na popravku.

Obućarska radionica pripadala je odjeljenju za radničko snabdijevanje mašinske fabrike. Uspio sam da predam čizme na popravku. Dok sam čekao red, na zidu sam ugledao zidne novine pisane u stihovima. Posebno me je nasmijao potpis autora:

Nisam ni Puškin, ni Majakovski,
ja sam samo pjesnik Orsovski!

Kada sam došao po popravljene čizme, u prvi mah sam se obradovao – izgledale su kao nove. Ali čim sam pokušao da ih obujem, ispostavilo se da ih je „obućar-pjesnik Orsovski“ suzio najmanje za dva broja.

Pošto drugog izlaza nije bilo, čitavu sedmicu sam na silu uguravao stopala u čizme i na kraju ih ipak razgazio. Istina, poslije svakog odlaska u banju morao sam narednih nekoliko dana ponavljati isti mukotrpni postupak.

Kako sam postao majstor

Vratio sam se iz evakuacije u aprilu 1943. godine i, nakon što sam položio naredne ispite, bio sam upućen na sječu i pripremu ogrevnog drveta. Krajem ljeta trebalo je da igram u polufinalu prvenstva Moskve, ali se ispostavilo da treba da se vratimo tek u septembru, kada bi turnir već počeo. Morao sam nešto da preduzmem i pronašao sam rješenje: odlučio sam da postanem stahanovac i da dvomjesečnu normu izvršim za samo mjesec dana. Izabrao sam sebi dobrog partnera i, ne gubeći vrijeme, počeli smo da obaramo stabla, režemo ih i slažemo u stovarišta. Naravno, posao je bio iscrpljujući, pogotovo što je ishrana bila veoma oskudna, ali su nas spašavali darovi prirode – pečurke i šumsko voće.

Kada sam izvršio zadatak koji sam sebi postavio, osjećao sam se gotovo kao heroj i otišao sam kod rukovodioca gradilišta da dobijem dozvolu za povratak u Moskvu.

— A što bih ja vas pustio? — promrmljao je neljubazno. — Mnogi studenti ne ispune ni jednu normu, a vi ste takav radnik. Nema govora da vas pustim!

Svi moji pokušaji da ga nagovorim bili su uzaludni. Tada mi je moj prijatelj Miša Bonč-Osmolovski dao dobar savjet:

— Idi pravo kod najvišeg rukovodioca koji je zadužen za snabdijevanje prijestonice ogrevnim drvetom.

Naoružan pismima iz instituta i Sportskog komiteta Moskve, otišao sam kod njega i uspio da dobijem dozvolu. Put u polufinale bio mi je otvoren.

Na turniru, koji se pokazao presudnim za moju sudbinu, odlučujuće je bilo jedno doigravanje. Trebalo je da završim dvije prekinute partije, obje u veoma teškoj poziciji za mene. Nadao sam se da ću osvojiti makar pola poena, ali sam neočekivano dobio obje partije. Imao sam sreće, kao što je obično ima pobjednik turnira: na kraju sam osvojio prvo mjesto, ostavivši iza sebe majstore V. Ragozina, N. Zubareva i V. Simagina, koji je ubrzo potom i sam postao majstor.

Ni 1942. ni 1943. godine prvenstvo Sovjetskog Saveza nije održano. Tu ulogu je, u suštini, preuzelo prvenstvo Moskve 1943/44. godine. Okupilo je izuzetan sastav: trojicu velemajstora – M. Botvinika, A. Kotova i V. Smislova, osmoricu majstora – V. Alatorceva, G. Lisicina, V. Mikenasa, V. Panova, G. Ravinskog, Vjač. Ragozina, A. Toluša i M. Judoviča, kao i petoricu kandidata za majstora – A. Živcova, Korčmara, V. Ljublinskog, A. Hačaturova i mene.

Iako sam na startu izgubio od Simagina, to nimalo nije uticalo na moj borbeni duh. Pobijedivši majstore Alatorceva, Lisicina, Mikenasa i Judoviča, te izborivši remije u partijama protiv velemajstora, zauzeo sam šesto mjesto i ispunio normu za titulu majstora. Važna sportska prekretnica, kojoj sam se sasvim približio još prije rata, konačno je bila dostignuta.

Na prvi pogled nije jasno kako sam, poslije nekoliko teških ratnih godina, tokom kojih se praktično uopšte nisam bavio šahom, uspio da ostvarim tako veliki uspjeh. Danas shvatam da sam jednostavno sazrio i stekao neophodne sportske osobine koje su mi ranije nedostajale: upornost u odbrani teških pozicija, sposobnost da iskoristim svaku priliku i da se borim do samog kraja.

Moje jake strane bile su solidno, iako ne naročito duboko, poznavanje otvaranja; već sam imao i sopstvene teorijske novine u otvaranjima. Zahvaljujući proučavanju knjiga Nimcoviča, prilično dobro sam razumio pozicionu igru, dosta sigurno vodio sredinu partije, dobro uočavao taktičke mogućnosti i bio sklon završnicama, koje sam igrao na dovoljno visokom nivou.

Posebno mi je odgovarala igra u zatvorenim pozicijama sa pješačkim lancima: još od djetinjstva volio sam skakače, nerijetko im dajući prednost u odnosu na lovce. Nije slučajno što me je Simagin nazivao „majstorom skakača“. Ipak, preda mnom je bio još dug put da postanem zaista šahista prve klase.

Lekcija za čitav život

Čim mi je zvanično dodijeljena titula majstora, pozvan sam da učestvujem u polufinalu XIII prvenstva Sovjetskog Saveza, koje se održavalo u Oktobarskoj sali Doma sindikata.

Međutim, pojavio se problem: privodio sam kraju studije na institutu i očekivala me je izrada diplomskog rada. Kada sam, sa pismom Sportskog komiteta u kojem se tražilo da budem oslobođen nastave za vrijeme trajanja turnira, došao kod rektora instituta, profesora G. Nikolajeva, rekao mi je:

— Slažem se. Ali pod jednim uslovom...

— Kojim?

— Da na tom pismu, sa strane, svojim rukopisom dopišete: „Neću tražiti produženje roka za završetak instituta!“

Kraj četrdesetih godina. Odbojkaška ekipa naučnoistraživačkog instituta u kojem sam radio (ja sam treći slijeva).

Evo iste fotografije koju je obradio Stanimir ILIĆ, kanadski majstor

 

Morao sam to da napišem, iako je to značilo da će mi se, makar za mjesec dana, skratiti vrijeme predviđeno za izradu diplomskog rada.

Moram reći da se moj diplomski rad pokazao složenim i, što je bilo najvažnije, izuzetno zahtjevnim. Samo je crteža trebalo izraditi oko dvadeset tabli. U takvoj situaciji o bilo kakvoj ozbiljnoj šahovskoj pripremi nije moglo biti ni govora.

Na turniru sam igrao uspješno, čitavo vrijeme bio u vodećoj grupi i imao sve izglede da se plasiram u finale. Međutim, nije me napuštala misao: ako uđem u finale, za diplomski rad mi uopšte neće ostati vremena. Rečenica: „Neću tražiti produženje roka za završetak instituta“ neprestano mi je bila pred očima. Naravno, za tablom sam se borio, ali me je negdje u podsvijesti mučilo pitanje: vrijedi li uopšte? I te „patnje mladog Vertera“ završile su se tako što sam na kraju zaostao pola poena za onima koji su izborili pravo nastupa u finalu.

To je bila lekcija za čitav život: u sportu sumnje ne donose ništa dobro. Ili, potpuno vjerujući u sebe i ulažući sve svoje snage u borbu, težiš željenom cilju, ili prepusti mjesto drugima. Tako sam i ja, propustivši priliku da se odmah plasiram na glavni turnir u zemlji, uspio to da ostvarim tek četiri godine kasnije.

Postoji još jedna važna pouka. Kaže se: mlade sreća prati. Zaista, imao sam sreće u polufinalu prvenstva Moskve, sreće u finalu u kojem sam postao majstor, a sreća me je pratila i u polufinalu prvenstva države. Slikovito rečeno, u moja jedra neprestano je duvao povoljan vjetar. Međutim, zanemario sam tu naklonost sreće i bio sam kažnjen. Sa sudbinom se ne treba poigravati.

Ipak, svako zlo ima i nešto dobro. Ostavši bez plasmana u finale, zauzvrat sam diplomirao sa odličnim uspjehom. Stekao sam zvanje diplomiranog inženjera mašinstva i bio raspoređen u naučnoistraživački institut. Međutim, pojavila se nova dilema: kako uskladiti šah i posao.

Čas gore, čas dolje

Tokom narednih nekoliko godina moja igra podsjećala je na klackalicu: uspjesi su se smjenjivali sa pojedinim neuspjesima. U februaru 1945. godine, tek što sam završio institut, igrao sam u Lenjingradu u polufinalu prvenstva, ali nijesam uspio da se plasiram u finale. U ljeto 1945. godine igrajući van konkurencije, osvojio sam prvo mjesto na prvenstvu Baltika, na kojem su, osim tada još uvijek politički nepodobnog Keresa, učestvovali svi najjači šahisti baltičkih republika. Međutim, u narednom polufinalu ponovo me zadesio neuspjeh – u posljednjem kolu izgubio sam od A. Koblenca i opet nisam uspio da se plasiram u finale.

Prvenstvo Moskve, 1946. godine.

 Fotografiju izoštrio i obojao Stanimir ILIĆ, kanadski majstor

Tek 1947. godine moji rezultati počeli su osjetno da se popravljaju. Prvo, postao sam prvi prvak Moskve u brzopoteznom šahu; zatim sam bio jedan od pobjednika Memorijalnog turnira posvećenog Rjuminu; uspješno sam nastupio na prvom ekipnom prvenstvu Sovjetskog Saveza, a najvažnije od svega – pobijedio sam u moskovskom polufinalu XVI prvenstva SSSR-a.

Istina, u finalu, najznačajnijem takmičenju 1948. godine, nastupio sam prosječno, podijelivši od 13. do 15. mjesta sa velemajstorima G. Levenfišem i V. Ragozinom. Ipak, ni taj rezultat se nije mogao smatrati neuspjehom. Na kraju krajeva, našao sam se među dvadeset najboljih šahista u zemlji.

Godine 1949. postao sam prvak Moskve – tačno deset godina nakon što sam prvi put izborio pravo da igram u finalu prvenstva prijestonice.

Te iste 1949. godine trebalo je prvi put da otputujem u inostranstvo, radi učešća u meču Moskva – Budimpešta. Vrijeme nije bilo nimalo jednostavno. Vodila se kampanja protiv „klanjanja Zapadu“, usljed koje je francusko pecivo preimenovano u rusko, a salata „Olivije“ u prijestoničku salatu. Istovremeno je vođena kampanja protiv „bezrodnih kosmopolita“, pri čemu su se pod tim izrazom podrazumijevali Jevreji, a antisemitsko raspoloženje se sistematski podsticalo.

U kadrovskom odjeljenju Sportskog komiteta dali su mi obiman upitnik u kojem sam morao da iznesem sve pojedinosti o sebi i najbližim rođacima do trećeg koljena: čime su se bavili prije revolucije, da li su živjeli na okupiranim teritorijama, da li su bili u partizanima i tako dalje. Posebno su me upozorili da odgovaram što detaljnije i da upitnik mora biti predat u tri primjerka.

Pošto sam uložio priličan trud da sve popunim, otišao sam u kadrovsko odjeljenje. Pregledajući moje odgovore, službenik kadrovske službe, sjećam se da se prezivao Pavlov, upitao me je – srećom, bili smo sami u kancelariji:

— Dozvolite jedno strogo povjerljivo pitanje: zašto ste u rubrici „nacionalnost“ napisali „Jevrejin“?

Morao sam da objasnim. U mom prvom pasošu, izdatom još tokom školskih dana, bilo je upisano: otac – Jevrejin, majka – Ruskinja. Međutim, kasnije, kada sam postao punoljetan i mijenjao pasoš, objasnili su mi da se tako ne može pisati i da treba navesti samo jednu nacionalnost. Iskreno govoreći, nacionalnost mi nije igrala nikakvu ulogu – i kod kuće i u školi vaspitavan sam u internacionalnom duhu, pa sam, ne razmišljajući mnogo, rekao: upišite očevu nacionalnost.

— Ali vaša majka je Ruskinja! — uzviknuo je Pavlov. — Hoćete li da vam dam savjet jednog starog i iskusnog čovjeka? Odmah promijenite nacionalnost. Po zakonu imate pravo izbora.

Kada sam došao kući, ispričao sam roditeljima o tom razgovoru. Majka je podržala ideju da promijenim nacionalnost. Otac je prećutao, ali mi se učinilo da ga je to povrijedilo.

Ubrzo sam otišao u policijsku stanicu sa odgovarajućim zahtjevom. Pročitavši ga, načelnik stanice, krupni potpukovnik rumenog lica, podrugljivo se osmjehnuo:

— Šta je to? Zar su svi Jevreji poželjeli da postanu Rusi?

— Zar je ono što tražim protivzakonito? — odgovorio sam pitanjem na pitanje.

— Ne, ne, sve je u redu! — požurio je da kaže, stavljajući svoju saglasnost na zahtjev...

Prvi put u inostranstvu

Moje prvo putovanje u inostranstvo ostavilo je neizbrisiv utisak. Sve je bilo novo, sve zanimljivo. Veličanstvena zgrada parlamenta, plavi Dunav, Margaretino ostrvo, Gelertov most i brdo Gelert, spomenik sovjetskim vojnicima. U ono davno vrijeme sve je to zasluživalo detaljan opis. Međutim, danas, kada je odlazak u inostranstvo dostupan gotovo svakome, bilo bi besmisleno na tome se zadržavati. Zato vrijedi ispričati jednu komičnu zgodu koja mi se dogodila prvog dana boravka u Budimpešti.

Poslije svečanog dočeka na aerodromu, tek što smo ušli u hotel, vođa naše delegacije objavio je:

— Ostavite stvari u sobama i odmah siđite u restoran na ručak.

Spustivši kofer, svratio sam u susjednu sobu kod Kotova.

— Pa, idemo? — upitao je.

Sjetivši se da u svoj toj gužvi nisam oprao ruke poslije puta, ušao sam u njegovo kupatilo. Kada sam minut kasnije izašao, Kotova više nije bilo u sobi. Ali još gore je bilo nešto drugo: misleći da sam i ja već izašao, zaključao je vrata i otišao!

Prvog trenutka potpuno sam se zbunio. Šta da radim? Mađarski, naravno, nisam znao, ali sam se njemačkim i engleskim služio koliko-toliko.

Nije mi preostalo ništa drugo nego da svoje znanje jezika pokušam primijeniti u praksi, pa sam podigao telefonsku slušalicu. Javila se telefonistkinja i, naravno, govorila mađarski. Ne razumjevši ni riječ, rekao sam:

— Restoran, bitte!

Ona je nešto odgovorila na mađarskom, ali sam ja tvrdoglavo ponovio:

— Restoran, bitte!

Po tome što se ubrzo u slušalici začuo muški glas, takođe na mađarskom, shvatio sam da su me spojili s restoranom. Tada sam izgovorio:

— Grossmeister Kotow aus Moskau, bitte!

Nastupila je duga pauza. Već sam namjeravao da spustim slušalicu kada se začuo tako poznat ruski glas:

— Kotov je na telefonu. Prenosim informaciju. Danas je ekipa šahista iz Moskve stigla u Budimpeštu!

— Saša! — povikao sam presrećan. — To sam ja! Zaključao si me u svojoj sobi!

Kada sam se, uz opšti smijeh, konačno pojavio u restoranu, ispostavilo se da je Kotovu bilo rečeno kako ga zove Moskva!

Sovjetski sport poslije rata

Prije rata naši sportisti su vrlo rijetko odlazili u inostranstvo. Poslije 1945. godine situacija je počela postepeno da se mijenja. Sovjetski Savez je ušao u niz međunarodnih sportskih organizacija, među njima i 1947. godine u FIDE – organizaciju koja se bavi razvojem i promocijom šaha u svijetu – i počeo da učestvuje u raznim međunarodnim takmičenjima.

A 1948. godine tri predstavnika naše zemlje – Mihail Botvinik, Vasilij Smislov i Paul Keres – zajedno sa bivšim svjetskim prvakom Maksom Eveom (Holandija) i Semjuelom Reševskim (SAD) ušli su u borbu za titulu najjačeg šahiste planete, jer je tron šahovskog kralja bio upražnjen: svjetski prvak Aleksandar Aljehin preminuo je još početkom 1946. godine.

Prvi dio turnir-meča (tačnije dvije petine) odigran je u Hagu, a drugi dio (tri petine) u Moskvi. Sala stubova Doma sindikata, gdje se igralo, bila je uvijek prepuna. U vođstvu je bio Mihail Botvinik, a publika je aplauzima pozdravljala svaku pobjedu našeg šampiona. Ipak, kada je u 14. kolu Reševski nanio lideru prvi poraz, objektivni Moskovljani su Amerikancu priredili pravu ovaciju.

Ja sam bio među gledaocima i dobro pamtim lice tadašnjeg predsjednika Sportskog komiteta Arka­dija Apolonova, general-pukovnika državne bezbjednosti, koji je prisustvovao toj partiji – lice iskrivljeno od bijesa. Bilo je očigledno da ga je duboko razljutilo to što je publika aplaudirala Amerikancu. Ipak, takva su bila vremena: naši ratni saveznici iz Drugog svjetskog rata već su se smatrali glavnim političkim protivnicima, pa i neprijateljima; hladni rat bio je u punom jeku.

General-pukovnik državne bezbjednosti na čelu sporta! Ova činjenica nesumnjivo zahtijeva objašnjenje.

Godine 1945, dok rat još nije bio završen, za predsjednika Sportskog komiteta imenovan je drugi sekretar CK Komsomola, tridesettrogodišnji Nikolaj Romanov (kasnije je postala tradicija da na čelo sporta dolaze ostarjeli komsomolski rukovodioci: Romanova je zamijenio J. Mašin, a zatim S. Pavlov). Godine 1946. u SSSR su došle fudbalske ekipe iz Jugoslavije i Bugarske. Sa promjenljivim uspjehom igrale su u nekoliko gradova, uključujući i Staljingrad, gdje su pobijedile domaću ekipu „Traktor“.

Ljudi bliski sportu pričali su da je to stiglo do Staljina i izazvalo njegov gnjev.

— Šta je to? — navodno je rekao on. — U Staljingradu smo dobili rat, a gubimo u fudbalu. To je sramota!

I tada je zapamtio prezime Romanova.

Godine 1948. naše sportiste zadesio je još jedan veliki neuspjeh: na svjetskom prvenstvu u brzom klizanju nijedan sovjetski klizač nije ušao među najbolje.

U principu, u tome nije bilo ničeg strašnog: sovjetski sportisti su tek sticali iskustvo međunarodnih takmičenja. Međutim, u uslovima hladnog rata takav neuspjeh izazvao je vrlo otrovnu reakciju zapadne štampe. Novine su, između ostalog, pisale da su veći uspjeh postigle zemlje u kojima je broj stanovnika manji nego broj sportista u SSSR-u.

Iz tog ili nekog drugog razloga, pitanje stanja našeg sporta iznijeto je na sjednicu Politbiroa CK VKP(b). Postoje različite verzije onoga što se tamo dogodilo. Navodim onu koju je više puta pričao Aleksej Piskarjov – jedan od klizača koji su tada neuspješno nastupili.

— Prvo smo dugo čekali u prostoriji punoj ljudi. Zatim su otvorili vrata, neko je pitao gdje su ljudi iz Sportskog komiteta i pozvali su nas „na tepih“. U ogromnoj sali, za dugim stolom, sjedili su vođe – Staljin, pored njega s jedne strane Vorošilov, s druge Berija. Romanov je držao fasciklu u kojoj je imao pripremljen izvještaj o stanju u sportu i počeo je da iznosi referat. Nakon nekoliko minuta slušanja, Staljin je ustao, prišao mu i oštro ga prekinuo:

— Bolje ispričajte kako sramotite naš sport!

Zatim se, okrenuvši se Vorošilovu, koji je tada bio nadležan za sport, dodao:

— Kako si mogao da dopustiš ovako nešto?

— Pogrešno su me informisali — počeo je da se pravda ovaj.

Staljin je bio ogorčen i ljutito primijetio:

— Stvar je, čini mi se, jasna. Drug je slab i treba ga zamijeniti! Kako stoje stvari kod tebe sa sportom? — obratio se Beriji. Sportsko društvo Ministarstva unutrašnjih poslova bilo je „Dinamo“ – jedna od najjačih sportskih organizacija u zemlji.

— Kod mene je dobro — odgovorio je Berija.

— A ko ti vodi sport?

— General-pukovnik Apolonov.

— Onda predlažem: da se general Apolonov imenuje za rukovodioca sporta naše zemlje. Slažete li se?

Nije bilo primjedbi i stvar je bila riješena. Predstavnici sporta, na čelu sa „smijenjenim“ Romanovim, napustili su sjednicu.

Ubrzo je objavljena odluka Savjeta ministara u kojoj je saopšteno imenovanje Apolonova. Uz nju je priložena i tajna odluka (koja, naravno, nije objavljena u javnoj štampi), kojom se određivalo finansiranje sporta. Najboljim sportistima bile su uvedene posebne stipendije, koje su im trebalo da omoguće da se u potpunosti posvete sportu, ne razmišljajući o egzistenciji.

Odluka o državnom finansiranju sporta nesumnjivo je doprinijela njegovom razvoju, iako je, strogo govoreći, bila u suprotnosti sa tadašnjim stavom Međunarodnog olimpijskog komiteta, koji je sport smatrao amaterskom djelatnošću. Upravo zato su na Olimpijskim igrama mogli da učestvuju samo „amaterski sportisti“. Ali, kako se kaže, šilo u vreći ne može ostati skriveno, pa su sovjetske sportiste na Zapadu prozvali „državni amateri“.

CK VKP(b) odredio je glavnu liniju kojom su se sportske organizacije morale rukovoditi: od tada sovjetski sport je trebalo da postane najbolji na svijetu, da na jasan način pokazuje prednosti sovjetskog načina života.

Da, ali šta uraditi s Romanovim? Na sjednici Politbiroa to pitanje nije bilo riješeno. Naravno, moglo se ponovo obratiti Staljinu, ali se, očigledno (i ne bez razloga), strahovalo da bi u tom slučaju Romanov mogao završiti na „mjestima koja nisu za javno pominjanje“.

U takvom, neodređenom stanju, on je ostao skoro godinu dana. Svakog dana dolazio je u Sportski komitet i radio u kancelariji bez ikakve oznake na vratima. Tek kasnije pojavila se tabla: „Prvi zamjenik predsjednika“.

Jedno od prvih šahovskih takmičenja koje se održalo u vrijeme Apolonova bio je turnir-meč za svjetsko prvenstvo.

Kako je general rukovodio sportom

U ličnosti general-pukovnika sport je dobio tipičnog „narednika među Volterima“. Ljudi su ga se plašili, i to s razlogom. Oštar i kategoričan, kao i mnogi drugi rukovodioci tog vremena, svima se obraćao sa „ti“, a svoje primjedbe često je začinjavao grubim, čisto vojničkim humorom i dosjetkama.

Tako se, na primjer, jednom prilikom, kada se na sastanku sa šahistima I. Bondarevski požalio na teškoće, Apolonov grubo prekinuo:

— A šta je danas lako? Lako je samo pišati u kupatilu!

Jednom sam prisustvovao sjednici kolegijuma Sportskog komiteta, na kojoj je glavna tema bilo stanje fudbala u zemlji. Svi su već zauzeli svoja mjesta kada je, oslanjajući se na štap, vrata otvorio čovjek koji je šepao. Bio je to N. Entin, ratni vojni invalid i zamjenik predsjednika sportskog društva „Krila Sovjeta“. Treba napomenuti da su na sjednice kolegijuma obično pozivani predsjednici sportskih društava.

Ugledavši nepoznatog čovjeka, Apolonov ga je, u svom karakterističnom stilu, direktno upitao:

— A ko si ti?

Entin se predstavio i objasnio da je došao umjesto predsjednika društva Petrova.

Generalova reakcija bila je potpuno neočekivana:

— Napolje! Ti mi ne trebaš.

A kada su se za zbunjenim Entinom zatvorila vrata, promrmljao je:

— Dokle smo dogurali! Na sjednice o fudbalu šalju hrome ljude!

Koliko god to zvučalo neobično, Apolonov je volio šah i igrao ga sasvim solidno, otprilike na nivou igrača prve kategorije.

Sjećam se kako smo putovali na međunarodni turnir u Ščavno-Zdroju (Poljska). Avion je polijetao kasno uveče, pa su se šahisti okupili oko ponoći u prostorijama Sportskog komiteta.

Zbog Staljinove navike da radi noću, čitavo rukovodstvo slijedilo je njegov primjer (a šta bi bilo da nisu?). Kao i obično, Apolonov je bio u svom kabinetu. Naša delegacija – Keres, Bondarevski, Tajmanov, Geler, Simagin i ja, kao i Alatorcev kao vođa delegacije i Veresov kao trener – dobila je zadatak da osvoji turnir. Zatim je general, iskoristivši priliku, predložio Keresu da odigraju partiju. Partija se odužila.

Nama je već bilo vrijeme da krenemo, ali se Apolonov, potpuno zaokupljen partijom, nije žurio. Ne usuđujući se da ga prekine, načelnik Odjeljenja za šah i damu Zubarev bio je na mukama dok partija konačno nije završena. Srećom, na aerodrom smo ipak stigli na vrijeme.

Na početku turnira nije nam išlo naročito dobro. Tada smo, preko ambasade, dobili kratku, ali veoma rječitu depešu:

„Naređujem da odmah poboljšate igru na turniru!
Apolonov.“

Sutradan ujutro, oko osam sati, probudilo me je uporno lupanje na vrata.

— Ustaj! — začuo se glas vođe delegacije iza vrata. — Izlazi na jutarnju gimnastiku!

Istina, još od djetinjstva bio sam navikao da vježbam sam, ali naređenje je naređenje. Tako smo, pod Veresovljevim vođstvom, svi zajedno učili vježbe takozvanog „Suvorovljevog kompleksa“, koji je tada bio uveden u vojsci.

Jedino je Simagin odlučno odbio da učestvuje u jutarnjoj gimnastici. Umjesto toga, predložio je Alatorcevu da počnemo da marširamo u stroju...

Ne znam šta je pomoglo – depeša ili „Suvorovljev kompleks“ – ali smo na kraju nastupili veoma uspješno. Keres je osvojio prvo mjesto, ostali sovjetski učesnici zauzeli su mjesta među nagrađenima, a dobro je odigrao čak i Simagin, koji nije radio jutarnju gimnastiku.

Nekoliko godina kasnije, u vrhu vlasti zaključili su da je general uveo red u sport, pa su ga vratili u organe državne bezbjednosti uz unapređenje – imenovan je za komandanta graničnih trupa Sovjetskog Saveza. Sjećam se kako je general, u automobilu sa pratnjom, došao da se oprosti od zaposlenih u Sportskom komitetu. Za predsjednika je ponovo postavljen Romanov.

Posljednji put sam sreo Apolonova sredinom šezdesetih godina, kada je već bio u penziji i obavljao dužnost predsjednika Moskovske federacije za dizanje tegova. U Centralnom šahovskom klubu održavao se neki sastanak, pa sam ga tokom pauze, ugledavši ga, pozvao u redakciju časopisa „Šah u SSSR-u“, koja se nalazila u istoj zgradi, na šoljicu kafe.

Ispostavilo se da je i dalje pažljivo pratio šahovski život, redovno čitao naš časopis, pa čak i rješavao studije i zadatke koji su u njemu objavljivani.

Na odlasku je, ne krijući gorčinu, rekao:

— Nedavno sam bio u Sportskom komitetu. I tamo me više niko nije prepoznao!

Samo šah

Problem izbora

Krajem četrdesetih godina našao sam se na životnoj prekretnici. Imao sam zanimljiv istraživački posao, a i rad na kandidat­skoj disertaciji dobro je napredovao. U šahu sam, doduše, postizao zapažene rezultate, ali sam u stvaralačkom smislu praktično tapkao u mjestu. Postajalo je sve očiglednije da pokušaj da sjedim na dvije stolice ne može donijeti ništa dobro. Morao sam da napravim izbor.

Osim toga, bilo je sve teže dobijati odsustvo s posla radi učešća na turnirima. Da i ne govorim o tome da je moje prvo putovanje u inostranstvo otvorilo nove probleme. Naime, radio sam u ustanovi zatvorenog tipa, takozvanom „poštanskom sandučetu“, odnosno u institutu koji se bavio povjerljivim poslovima.

— Hoćeš li da pređeš na sportsku stipendiju? — upitao me je jednom Zubarev. — Postoji takva mogućnost.

U šahovskim krugovima gotovo svi su me savjetovali da ne napuštam posao.

Reprezentacija Moskve, pobjednik Druge spartakijade naroda SSSR-a, 1959. godine. Slijeva nadesno: A. Kotov, J. Averbah, M. Botvinik i kapiten ekipe G. Goldberg.

(Fotografiju izoštrio i obojao Stanimir ILIĆ, kanadski majstor)

 

— Jesi li ti pri zdravoj pameti? — obrušio se na mene Judovič kada sam mu ispričao za Zubarevljev prijedlog. — Pa sam kažeš da imaš zanimljiv posao. Možeš da postaneš naučnik, doktor nauka. I hoćeš sve to da zamijeniš nesigurnom karijerom profesionalnog šahiste, u kojoj toliko toga zavisi od sreće i slučaja!

S druge strane, kolege iz instituta iznosile su argumente u prilog promjeni profesije.

— Kakve su nam ovdje perspektive? U najboljem slučaju bićeš među sto hiljada najboljih stručnjaka u zemlji, a u šahu si već među dvadeset najboljih. Igraćeš na međunarodnim turnirima, bar ćeš vidjeti svijeta.

Saznavši za moje dileme, rukovodilac odjeljenja u kojem sam radio, profesor K. Ušakov, neočekivano mi je predložio:

— Hoćete li da vas oslobodim posla na godinu ili dvije? Pokušajte da postignete velike uspjehe. Ako ne uspijete, ponovo ću vas primiti na posao.

Taj prijedlog odredio je moju sudbinu. Iako je porodica bila protiv toga da postanem profesionalni šahista, ipak sam odlučio da rizikujem.

Plan je bio jasan: za dvije godine koje su mi stavljene na raspolaganje postati velemajstor. U to vrijeme do tog zvanja moglo se doći samo osvajanjem prvenstva države ili uspješnim nastupom na međuzonskom turniru za prvenstvo svijeta, drugim riječima – plasmanom među kandidate za titulu svjetskog prvaka.

Nema sumnje, bio je to zadatak izuzetne težine.

Upravo u to vrijeme velemajstor Andor Lilijental pozvao me je da mu pomognem u pripremama za Turnir kandidata, a zatim i da mu budem sekundant na turniru koji je trebalo da se održi u Budimpešti.

Lilijentalov prijedlog savršeno se uklapao u moje planove da ozbiljno prionem na rad u šahu, a ujedno mi je pružao priliku da se iz prve ruke upoznam sa atmosferom takvih vrhunskih takmičenja.

Na tom turniru prvi put sam vidio kako se politika upliće u šah. Kongres FIDE je 1948. godine odlučio da Turnir kandidata ima 14 učesnika. Međutim, dvojica predviđenih učesnika, Maks Eve i Ruben Fajn, odustali su od nastupa, pozivajući se na poslovne obaveze. Istovremeno, Semjuelu Reševskom Stejt department Sjedinjenih Američkih Država nije odobrio vizu za putovanje u komunističku Mađarsku.

Tako je broj učesnika postao neparan. Prvi rezervni učesnik bio je Jugosloven Petar Trifunović i, bez ikakve sumnje, upravo je on trebalo da postane dvanaesti učesnik turnira.

Na zatvaranju ženskog prvenstva svijeta, 1950. godine. S desna nalijevo: J. Averbah, učesnica turnira, Francuskinja Šantal Šode de Silan, moja supruga Ada Ivanovna i suprug Šantal Šode de Silan, Bernar.

Međutim, neposredno prije toga naglo su se pogoršali odnosi između Sovjetskog Saveza i Jugoslavije. Josip Broz Tito odbio je da se povinuje Staljinovom diktatu, pa je u sovjetskoj štampi objavljeno saopštenje Informbiroa sa oštrim napadima na jugoslovensko rukovodstvo.

Na prvi pogled moglo bi se pomisliti da to nema nikakve veze sa Turnirom kandidata. Ispostavilo se da ima...

Naime, sport (pa samim tim i šah) bio je pod nadzorom Odjeljenja za propagandu i agitaciju Centralnog komiteta Partije, koje je posebno pažljivo pratilo u kom pravcu duvaju politički vjetrovi. Sportski kontakti sa Jugoslovenima odmah su bili prekinuti. A sada je jedan jugoslovenski šahista trebalo da nastupi na Turniru kandidata! Naši ideolozi to nikako nisu mogli da dozvole, pa su smislili ono što bi se šahovskim jezikom moglo nazvati „žrtvovanjem kvaliteta radi dobijanja tempa“ – žrtvovali su Bondarevskog, koji je imao pravo nastupa.

Zvanično je objavljeno da je iznenada teško obolio, pa je takmičenje počelo sa svega deset učesnika.

Ipak, vjerovatno želeći da makar djelimično ispravi nepravdu prema Bondarevskom, Sportski komitet ga je dvije sedmice kasnije ipak poslao u Budimpeštu. Kada se Igor Zaharovič pojavio na turniru, Migel Najdorf mu je prišao, blago ga bocnuo laktom i začuđeno rekao:

— Rekli su nam da si ozbiljno bolestan, a ja vidim da si potpuno zdrav!

Bondarevski se na to samo kiselo osmjehnuo.

Na Turniru kandidata

U Budimpešti sam prvi put bio u ulozi sekundanta, pa želim čitaocu da objasnim koje su bile moje dužnosti. Trebalo je da pomažem Lilijentalu u pripremi za partije, kao i u analizi prekinutih partija.

Po pravilu, Andor Lilijental je dobro igrao otvaranje, ali nije uspijevao da izdrži napornu petočasovnu borbu i često je pravio ozbiljne greške. Trudio sam se koliko sam mogao da ga podržim, ali mu igra očigledno nije išla.

Lilijental nije imao mnogo prekinutih partija, pa sam mogao da se pohvalim samo jednim uspjehom u analizi. Njegova partija protiv Salomona Flora bila je prekinuta u potpuno beznadežnoj poziciji za mog štićenika. Pokazao sam Andoru kako da izgradi neprobojnu remi-tvrđavu, ali to je bilo moguće samo ako Flor nije poznavao tu ideju. Ispostavilo se da je nije znao. Partija je tako spasena.

Najljepši i najubjedljiviji šah u Budimpešti igrao je Isak Boleslavski. To je bio njegov zvjezdani trenutak. Bio je izvanredno pripremljen i kao iz rukava izvlačio teorijske novine u otvaranju. Uoči posljednjeg kola bio je vodeći na turniru, sa pola poena prednosti ispred drugoplasiranog Davida Bronštajna.

U posljednjem kolu obojica su igrala bijelim figurama. Boleslavski protiv Gedeona Štalberga, a Bronštajn protiv Paula Keresa. Nije teško shvatiti da su šanse Isaka Jefremoviča za pobjedu na turniru bile znatno veće.

Međutim, u tako povoljnoj situaciji on je praktično odustao od borbe – već u 16. potezu, pri punoj tabli figura i u odličnoj poziciji, pristao je na remi, zatim sjeo među gledaoce i počeo da prati partiju svog glavnog rivala. To je, bez sumnje, bila psihološka greška, jer je Bronštajnu potpuno odriješila ruke.

Usput, Bronštajn nije imao šta da izgubi: čak i da je izgubio, svakako bi zadržao drugo mjesto. Žrtvujući pješaka već u otvaranju, David Jonovič je u izuzetno oštroj partiji uspio da nadigra protivnika i izjednači se sa Boleslavskim.

Završnica turnira jasno je pokazala određene ljudske slabosti Boleslavskog – nedostatak ambicije i ne baš naročit borbeni duh. Osim toga, čini mi se da ni sam u dubini duše nije vjerovao da bi, čak i da pobijedi na ovom turniru, mogao da savlada Botvinika u meču za titulu svjetskog prvaka.

Od događaja tokom turnira posebno mi je ostao u sjećanju jedan koji je bio vezan za Aleksandra Kotova. Aleksandar Aleksandrovič igrao je veoma zanimljivo, dobio je nekoliko upečatljivih partija i tri kola prije kraja čvrsto držao peto mjesto, koje mu je, prema propozicijama takmičenja, obezbjeđivalo pravo nastupa na narednom Turniru kandidata.

U 16. kolu igrao je bijelim figurama protiv Vasilija Smislova.

Prepustimo, ipak, riječ samom Kotovu:

„...Bijeli je već oko dvadesetog poteza stekao lako dobijenu poziciju. Na raspolaganju je imao  mnoštvo jednostavnih puteva do pobjede. Međutim, tada mi je na pamet pala nesrećna ideja da ne forsiram događaje i da partiju odložim.“

Vrijedi dodati i jedan zanimljiv detalj. Dok je sa bine odlazio prema toaletu, Kotov je usput bezbrižno dobacio svom sekundantu Simaginu:

— Spremam ti posao, odlažem partiju!

„Imajući dovoljno vremena“, nastavlja Kotov, „počeo sam da bezazleno manevrišem, umjesto da forsiram brzi mat. Tri poteza prije prekida partije odjednom mi je dosadilo to manevrisanje i odlučio sam da završim partiju prije pauze. U vremenskoj oskudici brzo sam izračunao jednu varijantu, vjerujući da žrtvom topa postižem forsirani mat. Kada je obojici protivnika ostalo svega nekoliko sekundi, bijeli je žrtvovao topa. Smislov ga je uzeo. U 41. potezu, kada je vremenska oskudica prošla, pokazalo se da je bijeli napravio grešku u računu. Elegantnom protivžrtvom topa Smislov je forsirao pobjedu.“

Kao što ćemo kasnije vidjeti, taj bolan poraz imao je dalekosežne posljedice. Ne samo da je Kotov ispao iz prve petorke i izgubio pravo nastupa na narednom Turniru kandidata, već je uticao i na sudbinu L. Aronina. O tome će biti riječi nešto kasnije.

Pošto sam postao profesionalac, počeo sam da nastupam na turnirima ne razmišljajući više o tome da li će me pustiti s posla ili neće.

Drugi put zaredom postao sam prvak Moskve, ostavivši iza sebe Petrosjana, Lilijentala i Simagina. Zatim sam pobijedio u polufinalu narednog prvenstva SSSR-a, ispred Korčnoja.

Međutim, na samom prvenstvu doživio sam neuspjeh. U prvoj polovini turnira igrao sam isuviše napeto i previše se trošio, pa mi je za završnicu jednostavno ponestalo snage – potpuno sam se iscrpio. U posljednje četiri partije osvojio sam svega pola poena i na kraju zauzeo tek 13. mjesto.

Taj rezultat gotovo je potpuno odgovarao mom prvom nastupu na prvenstvu države, s jednom bitnom razlikom – sada sam već bio profesionalni šahista!

Morao sam ozbiljno da razmislim o tome kako da se fizički i psihološki pripremam za takmičenja kako bih mogao da održim visok nivo igre do samog kraja turnira. Cilj koji sam sebi postavio – da postanem velemajstor – i dalje je bio daleko.

Došla je 1951. godina, a s njom i meč za titulu svjetskog prvaka između Mihaila Botvinika i Davida Bronštajna. Prije toga Bronštajn je, pobjedom u posljednjoj, odlučujućoj partiji, uspio da savlada Isaka Boleslavskog u njihovom meču za pravo izazivača svjetskog prvaka.

Kako sam postao novinar

Meč između Botvinika i Bronštajna igrao se u Koncertnoj dvorani „Čajkovski“. Za rukovodioca pres-centra meča imenovan je I. Bondarevski, a mene su pozvali da mu pomažem.

Upravo na tom takmičenju počela je moja novinarska karijera. Dobio sam zadatak da napišem pregled prve polovine meča, a da nisam čak ni pitao za koje novine pišem. Tek kada sam predao tekst, upitao sam:

— Kako se zovu vaše novine?

— Sovhozna pravda — glasio je odgovor.

Novine s takvim nazivom nikada ranije nisam vidio, iako je riječ „Pravda“ u to vrijeme bila dio naziva mnogih sovjetskih listova.

Nekoliko dana kasnije, na kiosku na Arbatskom trgu, upitao sam da li imaju Sovhoznu pravdu. Prodavac je provirio iz kioska i pogledao me s neskrivenom radoznalošću – vjerovatno sam bio prvi koji je tražio te novine.

— Ima ih — odgovorio je. — Rijetko.

Zatim je, poslije kraće pauze, dodao:

— Uglavnom služe za lijepljenje zidova!

U to vrijeme imao sam priliku da nekoliko puta nastupim i na televiziji, komentarišući partije meča uz demonstraciju poteza.

Moram reći da se tadašnja televizijska tehnika teško može nazvati drugačije nego primitivnom. Kartonska demonstraciona tabla bila je izbockana ekserčićima na koje su kačene takođe kartonske figure. Ekserčići su se slabo držali u kartonu, često su ispadali, pa čovjek nije imao dovoljno ruku da figure zadrži na odgovarajućim poljima.

U pres-centru meča Spaski – Petrosjan, Moskva, 1969. S lijeva nadesno: J. Averbah i radijski komentatori N. Dimarski i V. Sinjavski.

 Fotografiju obradio Stanimi ILIĆ

Prva etapa

Ubrzo poslije meča otputovao sam u Sverdlovsk na polufinale narednog, 19. prvenstva Sovjetskog Saveza. Među učesnicima su, pored mojih prijatelja Gelera i Petrosjana, s kojima sam se zbližio tokom prethodnog prvenstva, bili i sam Boleslavski. I on je morao da prođe kvalifikacije za prvenstvo.

Turnir se za nas odvijao veoma povoljno. Četiri kola prije kraja, Petrosjan, Geler i ja imali smo po 12 poena iz 15 partija. Boleslavski, kojeg sam, usput, pobijedio, zaostajao je čitav poen, dok su ostali učesnici bili daleko iza nas. Za plasman u finale bilo je dovoljno osvojiti jedno od prva četiri mjesta.

Uoči narednog kola Geler je došao u moju sobu.

— Hoćeš li da osvojiš ovaj turnir? — upitao me je.

— Ne — odgovorio sam. — Sasvim mi je dovoljno da se plasiram u finale.

— Onda hajde da pustimo Petrosjana da bude prvi. Tek se doselio u Moskvu i pobjeda mu je potrebna da stekne autoritet.

Pristao sam.

Da bih održao obećanje, trebalo je da preostale partije završim remijem. Međutim, na tom putu čekalo me je iznenađenje...

U 16. i 17. kolu odigrao sam remije, a u 18. me je čekao susret sa moskovskim majstorom Viktorom Ljublinskim, kojeg sam, inače, poznavao još od djetinjstva. On više nije imao nikakve šanse da se plasira među prva četiri, pa me nije naročito iznenadilo kada me je ujutro, na dan partije, pozvao telefonom.

— Jesi li za remi?

— Jesam.

— Naravno da ti remi odgovara — odgovorio je. — Dobro, vidimo se za ručkom.

Kada smo sjeli za sto, Ljublinski je predložio da naručimo votku. To me je iznenadilo. Tokom turnira strogo sam poštovao takmičarski režim i nisam pio alkohol, iako je među majstorima bilo dosta onih koji su se ponašali drugačije. Ali pomislio sam: ionako se nećemo ozbiljno boriti, pa sam prihvatio prijedlog.

Na partiju smo obojica otišli dobro raspoloženi.

Već u četvrtom potezu moj protivnik, koji je igrao bijelim figurama, žrtvovao je pješaka odigravši Evansov gambit.

„Lijepa igra za remi!“, pomislio sam, još uvijek ništa ne sluteći.

Do kraja vremena za igru ostao je još jedan sat kada sam odlučio da ponudim remi, iako, istine radi, treba reći da je položaj bijelog u tom trenutku bio nešto bolji.

Povukavši dim cigarete, Ljublinski mi je ispustio oblak dima pravo pred nos i kratko rekao:

— Igraj!

Partija je prekinuta, a u nastavku nisam uspio da se spasim.

Kada sam predao partiju, moj protivnik se krivo osmjehnuo i rekao:

— Izvini, nervi su učinili svoje, a imam premalo poena!

Srećom, taj poraz nije ugrozio moje šanse da se plasiram u finale. Konačni poredak na turniru bio je sljedeći: prvi je bio Petrosjan, drugi Geler, dok smo Boleslavski i ja podijelili treće i četvrto mjesto.

Najvažnije je bilo to što sam uspješno prošao prvu etapu – kvalifikacije za zonski turnir, odnosno prvenstvo SSSR-a.

O staroj gardi

Danas se broj šahovskih majstora u našoj zemlji mjeri stotinama, a tada ih je bilo svega nekoliko desetina. Po godinama su se jasno dijelili u tri grupe – predstavnike starije generacije, rođene još u XIX vijeku, one rođene prije revolucije i mlade, kojoj sam pripadao i ja. Nas mladih moglo se doslovno izbrojati na prste.

Nekako se smatra da se ljudi različitih generacija veoma teško zbližavaju. Vjerovatno postoje izuzeci od tog pravila, jer sam ja sa majstorima starije generacije uspostavio dobre, a sa nekima čak i veoma prijateljske odnose. Zato smatram svojom dužnošću da ispričam ponešto o njima.

Nikolaj Mihajlovič Zubarev (1894–1951) bio je krupan čovjek, obrijane glave, uvijek pažljivo i s ukusom odjeven. Radio je kao načelnik Šahovskog odjeljenja Sportskog komiteta i, kako bi se danas reklo, bio je šahovski funkcioner.

Štedljiv na riječima, pedantan i odan službi, Zubarev je savjesno izvršavao svoje dužnosti. U Sportskom komitetu bio je cijenjen, a tokom rata povjereno mu je čak i raspoređivanje dodatnih obroka hrane.

Kao šahista bio je čvrst igrač, njegov stil bio je ozbiljan i pozicioni, ali nije dostigao najveće visine, pa se posvetio organizacionom radu i suđenju. U suštini, upravo je Zubarev postavio temelje našeg kvalifikacionog sistema.

I kao arbitar bio je uzoran – stručan, precizan i smiren. Ne sjećam se da je ikada imao ozbiljnijih sukoba ili napravio veću grešku. Prema mladim šahistima odnosio se zaštitnički, davao korisne savjete i pomagao kad god je mogao.

Mnogo godina nakon njegove smrti, 1965. godine, nazvali su me u redakciju iz Saveza društava prijateljstva i pitali šta znam o Zubarevljevoj sudbini.

— A o čemu se radi? — upitao sam.

— U Moskvu je doputovao jedan od rukovodilaca francuske televizije. Tvrdi da je Zubarevljev sin!

Tako je otkrivena neočekivana stranica njegove biografije, koju vjerovatno nije unosio u svoje službene upitnike. Tokom Prvog svjetskog rata, kao pripadnik ruskog ekspedicionog korpusa, Zubarev je ratovao u Francuskoj. Tamo je zasnovao porodicu – dobio suprugu i dijete. Poslije revolucije ostavio ih je i vratio se u Rusiju.

Benjamin Markovič Blumenfeld (1884–1947) po profesiji je bio advokat. Kao školarac jednom sam otišao na sud da slušam njegovo izlaganje na tada veoma zapaženom suđenju povodom pogibije trojice alpinista u planinama.

Bio je izuzetno duhovit čovjek i znao je bezbroj zabavnih priča i anegdota. Uostalom, i njemu su se često događale komične situacije. Evo samo dvije od njih.

Na jednom moskovskom turniru tridesetih godina jedan kategorni šahista igrao je bijelim figurama protiv Blumenfelda. U velikoj vremenskoj oskudici munjevito je odigrao posljednji potez prije vremenske kontrole i tek tada primijetio da prima mat.

U jednom potezu!

Međutim, Blumenfeld nije žurio da zada mat. Sjedeći u svom karakterističnom stavu, pomalo pogrbljen i zadubljen u razmišljanje, ostao je nepomičan.

Prošao je minut, pa drugi. Zastavica na njegovom šahovskom satu opasno se približavala padu, a morao je da odigra kontrolni potez.

Njegov protivnik se uznemirio. Šta ako majstor ne vidi mat? Šta ako prekorači vrijeme?

Krišom, da Blumenfeld ništa ne primijeti, prvokategorni šahista je kao opčinjen posmatrao zastavicu. Još samo trenutak i...

U tom trenutku Blumenfeld je mirno povukao figuru i dao mat.

— Benjamine Markoviču! — uzviknuo je njegov protivnik. — O čemu ste toliko razmišljali?

— Pokušavao sam da shvatim zašto se ne predajete! — glasio je odgovor.

Po odlasku u penziju Benjamin Markovič posvetio se proučavanju psihologije šaha. Tokom partija često je zapisivao svoja zapažanja, i to dok je protivnik razmišljao o svom potezu.

Jednom je igrao protiv mladog šahiste koji je primijetio da Blumenfeld nešto zapisuje. Pošto je odigrao potez, prišao mu je s leđa i počeo da čita šta piše.

Poslije jednog svog poteza pročitao je:

„Veoma se plašim poteza damom na d5!“

— Aha! — obradovao se mladi šahista. Vratio se za tablu i, čim je Blumenfeld odigrao svoj potez, odmah je postavio damu na polje d5, a zatim ponovo prišao da vidi šta će majstor sada zapisati.

A Blumenfeld je svojim sitnim, neurednim rukopisom pažljivo pisao:

„Kao što sam i očekivao, moj neiskusni protivnik upao je u zamku. Sada dobijam njegovu damu!“

Poslije rata smo se sprijateljili. Blumenfeld je često dolazio kod mene kući i jednom mi je predložio da budem svojevrsni „pokusni kunić“ za njegovu disertaciju.

Smatrao je da je teorija otvaranja već dovoljno razvijena, kao i sportska strana šaha. Međutim, psihologija je, po njegovom mišljenju, tek pravila prve korake i upravo tu su postojale velike mogućnosti za napredak.

Nekoliko večeri proveli smo u neobičnom poslu. Benjamin Markovič me je navodio da se prisjećam starih partija koje sam odigrao još prije rata, naročito onih sa prvenstva Moskve 1939. godine.

Vrlo brzo otkrili smo jednu zanimljivu pojavu – najbolje sam pamtio upravo one dijelove partija koji su bili povezani sa snažnim emocionalnim doživljajima.

Ta ideja postala je osnova njegove disertacije, koju je kasnije s velikim uspjehom odbranio.

Nažalost, naše prijateljstvo nije dugo trajalo. Ubrzo je preminuo.

Fjodor Ivanovič Duz-Hotimirski (1879–1965) radio je kao instruktor u sportskom društvu „Lokomotiva“, pa je nosio željezničku uniformu. Često je putovao po zemlji, popularišući šah.

Bio je veoma osebujan igrač. Nije se bavio teorijom otvaranja, već je, kako je sam govorio, više volio zaobilazne staze nego glavni put teorije. Ako bi uspio da preuzme inicijativu, bio je izuzetno opasan u napadu.

Njegova predavanja bila su veoma popularna među ljubiteljima šaha. Bila su puna šala, raznih anegdota i osobenog humora.

Volio je da na demonstracionoj tabli postavi neku složenu poziciju iz svoje prakse, a zatim bi, sasvim bezazleno, upitao:

— Koji biste potez ovdje odigrali?

Poslije kraće pauze neko od najhrabrijih slušalaca, obično pomalo stidljivo, rekao bi:

— Skakač na e5.

— Upravo tako! — uskliknuo bi trijumfalno Fjodor Ivanovič. — Upravo taj idiotski potez sam i ja odigrao!

Sjećam se da smo se jednom Duz-Hotimirski i ja vraćali s nekog turnira u Moskvu. U našem kupeu našla se i simpatična mlada djevojka.

Čim je voz krenuo, započeo je razgovor s njom i, saznavši da je studentkinja Konzervatorijuma, upitao je da li zna ko je Fjodor Ivanovič Šaljapin.

— Naravno! — odgovorila je uz osmijeh.

— Onda dozvolite da se predstavim — rekao je pružajući joj ruku. — Fjodor Ivanovič Duz. Iako Mirski, nisam Šaljapin!

Inače, iza leđa su ga svi zvali jednostavno Duz. On je to, naravno, znao, pa je na zapisnicima partija svoju dugu prezimensku formu često skraćivao i potpisivao se samo kao Duz.

Jednom je trebalo da igra protiv mog prijatelja Mihaila Bonč-Osmolovskog. Sjeli su za tablu, a Fjodor Ivanovič ga je upitao kako se preziva.

Miša je odgovorio, ali ga ovaj nije dobro čuo i zamolio ga da ponovi.

Miša je ponovio, ali ni drugi put nije bilo dovoljno razgovijetno.

Tada je Fjodor Ivanovič odmahnuo rukom i na zapisnik napisao:

„Bijeli: Duz. Crni: Ne Duz.“

Kada sam prvi put sjeo da igram protiv Fjodora Ivanoviča, moje prezime je zapisao ovako:

„Averbuhgalter!“

To me samo nasmijalo.

Abram Isakovič Rabinovič (1878–1943) bio je niskog rasta, nosio je cviker, a imao je veliki nos prošaran crvenkastim kapilarima. Ljeti je obično nosio platnenu bluzu. Prije rata uređivao je šahovsku rubriku u moskovskoj „Večernjoj“.

Posljednjih godina života intenzivno se bavio šahovskom teorijom i volio je da sa mladim igračima raspravlja o raznim teorijskim varijantama. Ako se neko nije slagao s njegovom ocjenom, uzviknuo bi:

— Igrajte!

I analiza bi se u brzopoteznom tempu nastavljala sve do završnice.

Koliko se sjećam, posljednji turnir na kojem je nastupio bilo je prvenstvo Moskve 1937. godine, održano u tek otvorenom Klubu šahovsko-damaškog majstorstva Svesaveznog centralnog savjeta sindikata u Vesninovoj ulici.

Upravo tamo dogodila mu se jedna nezaboravna zgoda.

...

Bližio se posljednji sat igre. U sali je vladala potpuna tišina, čulo se samo otkucavanje šahovskih satova.

Odjednom se prolomio snažan povik:

— Mat u tri poteza!

Gledaoci i igrači koji su već završili svoje partije potrčali su prema tabli za kojom je majstor A. Rabinovič igrao protiv prvokategornog šahiste V. Snegirjova.

Na tabli je bila izuzetno oštra pozicija. Oba kralja bila su bez pješadijske zaštite, a uz to su obojica bili u velikoj vremenskoj oskudici. Do vremenske kontrole trebalo je odigrati još pet poteza, a na satovima su ostale svega sekunde.

Zastavica je svakog časa mogla da padne.

Snegirjov je zbunjeno raširio ruke:

— Pa dobro, matirajte onda.

Majstor je munjevito zgrabio damu, uz glasan tresak spustio je na drugo polje i glasno objavio:

— Šah!

Kralj se pomjerio.

— Šah!

Kralj se ponovo pomjerio.

— Mat! — trijumfalno je objavio Rabinovič.

Snegirjov je nekoliko sekundi zaprepašćeno gledao u tablu. Već je htio da pomiješa figure, kada je iznenada primijetio da njegov kralj ipak ima jedno slobodno polje. Mirno je odigrao potez.

Nastala je tišina.

Zapanjeni Rabinovič, širom otvorenih očiju, gledao je kralja koji je pobjegao iz matne mreže, a zatim je glasno rekao:

— Nema mata? Pa dobro, ne mora ga ni biti!

Partija je nastavljena.

Na kraju je završena remijem.

Tokom 1941. i 1942. godine ostario majstor ostao je u Moskvi. Živio je veoma teško, u velikoj oskudici i gladi.

Posljednji put sam ga vidio na prvim kolima prvenstva Moskve 1943. godine.

Ubrzo nakon toga preminuo je.

Boris Markovič Berlinski (1887–1950) u mladosti je živio u Odesi, rodnom gradu znamenitih muzičara Jaše Hajfeca, Miše Elmana, Emila Gilelsa i Davida Ojstraha. Imao je apsolutni sluh, pa su njegovi roditelji u početku pokušavali da od njega naprave dirigenta još u dječačkom uzrastu. Međutim, to se završilo nesrećno – obolio je od meningitisa, što je dovelo do ozbiljnog gubitka sluha i poremećaja govora.

Kao šahista, Berlinski je bio izuzetno nadaren i originalan. Godine 1925. u Moskvi pobijedio je samog svjetskog prvaka Kapablanku, u vrijeme kada su se njegovi porazi mogli izbrojati na prste jedne ruke.

Krajem četrdesetih godina zajedno smo igrali za ekipu sportskog društva „Zenit“ na sindikalnim takmičenjima. Tada više nije mogao da izdrži dugotrajnu napetost borbe i, svjestan svoje nemoći, žalio se:

— Još mogu da zamahnem mačem, ali umjesto da njime pogodim protivnika, mač mi ispadne iz ruke i udari me po glavi!

Često je dolazio kod mene, jer je stanovao sasvim blizu. Ponekad bi sjeo za naš klavir i svirao; gluvoća mu u tome nimalo nije smetala. Odlično smo se slagali i, uprkos njegovom poremećaju govora, bez teškoća sam ga razumio.

Berlinski je bio moj iskreni navijač. Smatrao je da ne ostvarujem rezultate za koje sam sposoban.

— Nije dobro što imaš drugo zanimanje — govorio mi je. — Da si gladovao, odavno bi postao velemajstor!

Nažalost, kada sam konačno stekao to zvanje, Borisa Markoviča više nije bilo među živima.

Godine 1929. Berlinski je osvojio titulu prvaka Sovjetskog Saveza. Za taj uspjeh dodijeljeno mu je zvanje velemajstora SSSR-a. Međutim, kasnije mu je to zvanje nekako neprimjetno oduzeto, iako, koliko mi je poznato, nikada nije donesena nikakva zvanična odluka o tome.

Naravno, veoma teško je podnio taj gubitak. Iz nekog razloga za njega je krivio Zubareva i smatrao ga svojim neprijateljem broj jedan.

Ironijom sudbine, obojica su preminuli gotovo istovremeno – Berlinski početkom novembra 1950. godine, a Zubarev dva mjeseca kasnije, pred samu Novu godinu.

U januaru 1951. godine slučajno sam na Arbatu sreo Berlinskovu suprugu. Pitala me ima li šta novo u šahovskom svijetu. Kada je čula da je Zubarev umro, uzdahnula je:

— Jao, kako je šteta što Borja nije doživio ovaj dan. Kako bi se samo obradovao!

Petar Arsenjevič Romanovski (1892–1964) bio je jedan od priznatih doajena našeg šaha, učitelj mnogih generacija lenjingradskih i moskovskih šahista. Bio je glavni sudija prvenstva Moskve na kojem sam ispunio normu za majstora.

Poslije turnira Romanovski me pozvao kod sebe i od tada sam mu često odlazio u goste. Petar Arsenjevič pokazao se kao izuzetno gostoljubiv i srdačan domaćin. Kod njega je dolazilo mnogo mladih šahista – Dima Ter-Pogosov, Miša Bonč-Osmolovski, njegov još iz lenjingradskih dana učenik Jura Štajnsapir. Igrali smo šah, rješavali studije i razgovarali o raznim šahovskim temama.

Ponekad nam je Petar Arsenjevič držao predavanja o istoriji šaha, razvoju šahovskih ideja, šahovskim školama i velikim majstorima prošlosti. Zahvaljujući Romanovskom, znatno sam proširio svoje šahovske vidike upravo u oblasti u kojoj sam u početku imao najveći nedostatak – u kombinacionoj igri i taktici.

Jednom smo kod njega organizovali mali trening-turnir, koji, doduše, nismo završili.

U kući Petra Arsenjeviča često su boravili i Nikolaj Ivanovič Grekov, istoričar i biograf Čigorina, dramaturg i poznati pozorišni kritičar Vladimir Mihajlovič Volkenštajn, kao i istoričar šaha Isak Maksovič Linder.

Sjećam se da je jednom Romanovski priredio pravi autorski koncert. Ispostavilo se da je izvanredno svirao balalajku, i to klasična djela. Takođe nam je čitao svoje pjesme. Jedna od njih, „Stari vuk“, bila je duboko autobiografska – 1942. godine iz opkoljenog Lenjingrada evakuisan je gotovo na samrti, dok mu je cijela porodica stradala u gradu.

Moram da ispričam i kako je između nas došlo do razilaženja.

Romanovski je pripremio za štampu zbirku svojih partija, poslao rukopis izdavačkoj kući „Fizička kultura i sport“ i zamolio da rukopis pošalju meni na recenziju, ali ni u kom slučaju Vasiliju Panovu, s kojim je bio u zategnutim odnosima.

Načelnica redakcije N. Krašenjinikova, unuka znamenitog putopisca i geografa, donijela je zaista „solomonsku“ odluku – jedan primjerak rukopisa poslala je meni, a drugi Panovu.

Pročitavši rukopis, u cjelini sam ga ocijenio pozitivno, ali sam ukazao i na određene nedostatke. Pored toga, o svim mojim primjedbama razgovarao sam s Romanovskim. Savjetovao sam mu da ponešto izbaci, a on se s tim složio.

Vasilij Nikolajevič Panov bio je veoma zajedljiv čovjek. Odlično je poznavao slabe strane karaktera Petra Arsenjeviča – njegovo prenaglašeno samoljublje i krajnju osjetljivost. Kao priznati autoritet, volio je da podučava druge, često koristeći vrlo slikovit jezik. Sve je to došlo do izražaja u njegovoj recenziji, napisanoj u zajedljivom, gotovo feljtonskom stilu.

Tako je, na primjer, komentarišući svoju partiju protiv prvokategornog igrača Abramsona, Romanovski kritikovao protivnika zato što je „zaražen bubicom konzervativizma“ i što se „klanja božanstvu dogmatizma“.

„A šta on zapravo hoće od jadnog Abramsona?“, podrugljivo je pitao recenzent. „Dogmatizam, konzervativizam... Zar nije jednostavnije reći da Abramson jednostavno loše igra šah?“

Na drugom mjestu Romanovski je napisao:

„...Ovim potezom moj protivnik želi i nevinost da sačuva i kapital da stekne.“

Na to je Panov poučno primijetio:

„U knjizi namijenjenoj sovjetskoj omladini nedopustivo je koristiti izraze iz rječnika javnih žena!“

Ukratko, Panovljeve otrovne strelice pogodile su metu i Romanovski je bio duboko povrijeđen.

Ali najgore je bilo to što je, uporedivši obje recenzije, ustanovio da smo Panov i ja ukazali na iste nedostatke, iako sam ja sve svoje primjedbe iznio u krajnje obzirnom tonu, nastojeći da ne povrijedim njegovo samoljublje.

Ipak, uvrijedio se.

— Kako je to moguće? — pitao je Mišu Bonča-Osmolovskog. — Panov je moj neprijatelj. On prema meni ne može biti objektivan. Averbah je ukazao na iste nedostatke knjige kao i Panov. To znači da i on u dubini duše loše misli o meni.

Šta se na to moglo odgovoriti?

Prije svega, te recenzije bile su interne, namijenjene samo izdavaču. Nisu se objavljivale niti su bile dostupne široj javnosti.

Drugo, iskreno sam želio da pomognem Romanovskom da poboljša rukopis, ali nisam uzeo u obzir da veliki majstori teško podnose kada ih njihovi učenici kritikuju.

Druga etapa

XIX prvenstvo zemlje održano je u jesen 1951. godine u Dorani stubova sindikata i okupilo je zaista zvjezdanu postavu: svjetskog prvaka Botvinika, njegovog nedavnog izazivača iz meča za titulu Bronštajna, buduće svjetske prvake Smislova i Petrosjana, kao i stvarne i buduće pretendente na svjetsku krunu – Keresa, Kotova, Flora, Gelera, Tajmanova i mene.

Pošto Botvinik, Bronštajn, Smislov i Keres nisu učestvovali u kvalifikacijama (prvi kao svjetski prvak, a preostala trojica zato što su već izborili pravo nastupa na narednom Turniru kandidata), za plasman na međuzonski turnir bilo je potrebno završiti među pet najbolje plasiranih od svih ostalih učesnika.

Kasnije su se u našoj šahovskoj štampi više puta vodile rasprave o tome da li finale državnog prvenstva treba povezivati sa zonskim turnirom. Iznošeni su argumenti i „za“ i „protiv“. Tvrdilo se, na primjer, da učešće igrača koji nisu zainteresovani za kvalifikacije može uticati na rezultate onih koji se bore za plasman. Međutim, taj argument nije naročito uvjerljiv. Po pravilu, u kvalifikacijama ne učestvuju najjači igrači, što znači da partije protiv njih samo podižu kvalitet kvalifikacionog procesa.

Glavni argumenti u prilog objedinjavanja tih takmičenja bili su, prije svega, ušteda značajnih finansijskih sredstava, a zatim i činjenica da se time povećavao značaj državnih prvenstava.

Tokom pedesetih i šezdesetih godina ova takmičenja su se održavala zajedno. Ja sam, na primjer, pet puta igrao na zonskim turnirima i svaki put je to istovremeno bilo i prvenstvo države. Međutim, od sedamdesetih godina zonski turniri počeli su da se organizuju odvojeno, čime je praktično uveden dvostruki kvalifikacioni sistem.

Značajni rezultati

Što se tiče XIX prvenstva zemlje, na njemu sam loše počeo – izgubio sam prve dvije partije. Na isti način turnir je započeo i moj prijatelj Tigran Petrosjan.

Međutim, kasnije smo obojica zaigrali mnogo bolje. Meni je, na primjer, pošlo za rukom da ostvarim niz vrijednih pobjeda, između ostalog protiv Smislova i Bondarevskog. Cilj koji sam sebi postavio – plasman na međuzonski turnir – uspio sam da ostvarim. Tigran je odigrao još uspješnije: podijelio je drugo i treće mjesto sa Gelerom i osvojio srebrnu medalju.

Prvak države, već treći put, postao je Paul Keres. Bio je to ogroman uspjeh ako se ima u vidu da je iza sebe ostavio svjetskog prvaka i nekoliko kandidata za svjetsku titulu. Botvinik je završio tek na četvrtom, a Smislov na petom mjestu. Naredna tri mjesta podijelili su Bronštajn, Tajmanov i ja, dok su Aronin i Flor podijelili deveto i deseto mjesto.

Tako su se u „međuzonsku“ petorku plasirali Petrosjan, Geler, Tajmanov i ja, dok su posljednje mjesto koje je vodilo dalje podijelili Aronin i Flor.

Rezultati ovog takmičenja bili su veoma značajni. Svi mi, izuzev Flora, pripadali smo mlađoj generaciji šahista, rođenoj poslije Revolucije i građanskog rata. Starija generacija doživjela je potpuni neuspjeh: Bondarevski i Kotov podijelili su tek 12. i 13. mjesto, dok Lilijental i Toluš nisu uspjeli ni da se plasiraju u finale. Naravno, svaki od njih smatrao je da zaslužuje bolji rezultat.

Bondarevskom, kao što se sjećate, Sportski komitet nije dozvolio da igra na Turniru kandidata u Budimpešti. Kotov je vjerovao da ga je samo nesrećan slučaj u partiji protiv Smislova na tom istom turniru lišio ličnog prava nastupa na narednom Turniru kandidata. Toluš je bio osvajač medalje na prethodnom prvenstvu države, a Lilijental se još samo godinu ranije smatrao jednim od kandidata za svjetsku titulu.

Rezultati kvalifikacija nisu bili slučajni – pokazivali su da je u našem šahu započela prirodna smjena generacija. Ali da li je to shvatao Sportski komitet?

Umjesto da jednostavno objavi imena učesnika međuzonskog turnira, Sportski komitet donio je posebno rješenje u kojem je naveo „kandidate za učešće“. Pored četvorice koji su izborili plasman, na spisak su uvršteni i... Kotov, Bondarevski, Toluš i Lilijental.

To je značilo da moje mjesto na međuzonskom turniru uopšte nije bilo zagarantovano. Međutim, tada toga još nijesam bio svjestan.

Na ljuljašci sudbine

Međuzonski turnir trebalo je da bude održan tek godinu dana kasnije. Kao dio priprema za njega odlučio sam da više pažnje posvetim svom zdravlju. Tokom ratnih godina, zbog loše ishrane i nedostatka vitamina, moji zubi bili su u veoma lošem stanju. Ni poslije rata nikako nisam uspijevao da nađem vremena da ih sredim.

Kada sam došao u Institut za protetiku na pregled kod profesora konsultanta, nakon pregleda izrekao je presudu:

– Sve zube treba izvaditi i napraviti vještačku vilicu!

– Zaboga, profesore! – zauzela se za mene moja ljekarka. – Pa on je još mlad čovjek, nema ni trideset godina.

– Nema ni trideset? Ali usta su mu kao kod pedesetogodišnjaka!

Na sreću, doktorka kojoj sam beskrajno zahvalan nije prihvatila profesorovu presudu. Dio zuba je izliječila, dio izvadila, a zatim mi ugradila mostove koji su mi služili dugi niz godina.

Istovremeno sa liječenjem zuba morao sam da igram na prvenstvu Moskve. Tada sam shvatio da i status profesionalnog šahiste ima svoje mane – nisam mogao da odbijem nastup na turniru, jer sam primao stipendiju.

Osjećao sam se užasno. Noću su me mučili jaki bolovi u zubima, izazvani brušenjem prije postavljanja mostova. Loše sam spavao, bio veoma nervozan, a sve se to krajnje nepovoljno odrazilo na moju igru. Turnir je završio potpunim fijaskom – zauzeo sam 13. mjesto među 16 učesnika.

U međuvremenu su se događaji razvijali svojim tokom. Flor, koji je izgubio svaku ambiciju da se bori za plasman, odustao je od kandidature za mjesto u petorci i postao trener Tajmanova. Njegov primjer slijedili su Bondarevski i Lilijental: prvi je prihvatio da trenira Gelera, a drugi Petrosjana.

Kotov je, međutim, energično pokušavao da izbori mjesto na međuzonskom turniru, koristeći svoje veze. Najranjiviji član naše petorke bio je Aronin, pa je Aleksandar Aleksandrovič usmjerio napore upravo na njegovo potiskivanje.

Poslije neuspjeha na prvenstvu Moskve još nisam shvatao da i meni prijeti opasnost. A onda me zadesio još jedan peh. Polufinale prvenstva države u Minsku započeo sam katastrofalno – sa tri uzastopna poraza.

Kasnije sam, doduše, uspio da popravim situaciju. Pored toga, kolo prije kraja stanje je bilo takvo da bih pobjedom u posljednjoj partiji ne samo izborio plasman u finale, već osvojio i prvo mjesto.

Međutim, u istoj situaciji nalazio se i moj protivnik – snažni kijevski majstor Isak Lipnicki. Neposredno prije partije iznio mi je neočekivan prijedlog:

– Hajde da igramo pod ovim uslovom: onaj ko izgubi, pošto neće ući u finale, dobiće kao nadoknadu novčanu nagradu koja pripada pobjedniku turnira.

Nisam mnogo razmišljao i pristao sam.

Ujutro na dan kola pozvali su me da treniram sa lokalnim odbojkaškim klubom „Dinamo“, pa sam odigrao nekoliko setova. Bila je to neoprostiva greška: uoči važnih partija treba izbjegavati nepotrebno trošenje i psihičke i fizičke energije.

Kada sam poslije ručka sjeo za tablu, veoma brzo sam stekao znatno bolju poziciju, ali me je užasno savladavao san. Povrh svega, počeo sam da žalim što sam tako nepromišljeno pristao na prijedlog svog konkurenta. Na kraju sam napravio grubu grešku, poslije koje je moja pozicija postala beznadežna. Tako sam, iako su četiri igrača prolazila dalje, podijelio peto i šesto mjesto sa Florom i ostao bez plasmana u finale.

Ubrzo po povratku iz Minska pozvali su me u Sportski komitet i ponudili da budem sekundant jednom od učesnika međuzonskog turnira. To je značilo potpuni slom svih mojih nada. Odlučno sam odbio da budem sekundant i, izlazeći iz Sportskog komiteta, pomislio da je vrijeme da završim sa šahom i vratim se institutu. Međutim, stiglo je ljeto i, prije nego što se ponovo posvetim poslu, poželio sam da se odmorim. Kupio sam putovanje i na mjesec dana otišao na Kavkaz.

U međuvremenu se ispostavilo da pitanje konačnog sastava učesnika međuzonskog turnira još nije bilo riješeno. Na sjednici kolegijuma Sportskog komiteta detaljno se raspravljalo o svakom kandidatu, a posebno su upoređivali mene i Toluša. Postavljeno je pitanje: ko je od njih dvojice zdraviji i ko će bolje izdržati dug i naporan turnir?

Doktor G. Kukolevski, zaposlen u Medicinskom odjeljenju Sportskog komiteta, koji me je, usput, dobro poznavao jer je bio ljekar naše reprezentacije tokom meča Moskva – Budimpešta, odgovorio je:

– Kao ljekar, dao bih prednost Averbahu. Toluš je prije godinu dana imao mikroinfarkt, dok je Averbah potpuno zdrav i bavi se sportom. Osim toga, od Toluša je mlađi dvanaest godina.

Na moju sreću, zamjenik predsjednika Sportskog komiteta D. Postnikov, koji je bio naklonjen Tolušu, nije prisustvovao sjednici kolegijuma. Tako je odluka donesena u moju korist.

Sve sam to saznao tek kasnije. Tada sam, boraveći na Kavkazu, planirao da se odmah po povratku javim na posao, jer mi je odobreno odsustvo isticalo. U Moskvu sam se vratio rano ujutro i odmah legao da spavam. Međutim, oko devet sati probudio me je telefonski poziv.

Kada sam podigao slušalicu, čuo sam glas Aleksandra Prorviča, koji je poslije Zubarevljeve smrti obavljao dužnost načelnika Šahovskog odjeljenja.

– Zdravo! Gdje si nestao? Već dugo te tražim. Odmah dođi u Sportski komitet da završiš formalnosti za put u Švedsku.

– Ali ja sam odbio da budem sekundant!

– Kakav sekundant? – začudio se glas sa druge strane. – Ti ideš da igraš!

Naravno, istog trenutka sam odjurio u Sportski komitet. U Odjeljenju za putovanja, na odštampanom spisku učesnika turnira, prezime Toluš bilo je precrtano, a iznad njega mastilom dopisano: Averbah.

Na samom vrhu

Međuzonski turnir održan je u jesen 1952. godine u Saltsjebadenu, predgrađu Stokholma, dok su posljednja četiri kola odigrana u samom Stokholmu, u zgradi gradske vijećnice.

Taj turnir predstavljao je najveći uspjeh u karijeri Aleksandra Kotova. Odigrao ga je briljantno. Odlično je počeo i poslije prvih osam kola imao maksimalan učinak – osam pobjeda iz osam partija. Već dva kola prije kraja postalo je jasno da ga rivali više ne mogu stići.

Kada se sredinom tridesetih godina Kotov iz Tule preselio u Moskvu, ostavljao je utisak solidnog, ali prosječnog igrača prve kategorije, od kojeg se nije očekivalo ništa spektakularno. A onda je, za svega godinu ili dvije, osvojio titulu majstora, a zatim i velemajstora.

Čak su i tada mnogi prema njemu bili skeptični, naročito poslije XII prvenstva zemlje 1940. godine, kada je završio pretposljednji. Međutim, ozbiljno je radio i na šahovskoj teoriji i na praktičnoj igri, pa je s punim pravom zauzeo mjesto među najjačim šahistima svijeta.

Kasnije je Kotov napisao nekoliko knjiga u kojima je opisao svoje metode rada na šahu. Čini mi se da je ponekad precjenjivao sebe i svoje mogućnosti. Pobjeđivao je najjače protivnike, ali je isto tako znao da izgubi od igrača koji su završavali pri dnu tabele. Zbog toga su ga u štampi prozvali Robin Hud – uzimao je bodove bogatima i dijelio ih siromašnima.

Mi smo ga, između sebe, od milja zvali „Kotik“, iako je taj „mačić“ znao vrlo dobro da pokaže kandže.

Uvijek me zadivljivala njegova izuzetna radna disciplina za tablom. Da bi ga buka u sali što manje ometala, stavljao bi u uši glave pješaka, koje je posebno nosio u gornjem džepu sakoa. Tako bi se potpuno udubio u poziciju. Ponekad je, ništa manje uspješno od Talja, stvarao blistave kombinacije koje su izazivale divljenje.

Na Turniru kandidata 1953. godine, o kojem će kasnije biti riječi, i ja sam osjetio snagu njegove igre. Poslije efektne žrtve dame, Kotov je matirao mog kralja.

Stokholm, 1952. Predsjednik FIDE Falke Rogard sluša kako njegova sekretarica i ja izvodimo rusku narodnu pjesmu „Večernje zvono“.

 Fotografiju obradio Stanimir ILIĆ, kanadski majstor

Aleksandar Aleksandrovič bio je veoma inventivan i uporan šahista. Te iste osobine ispoljavao je i u svakodnevnom životu. Uspio je da postane i pisac scenarija. Satiričar Aleksandar Ivanov posvetio mu je ovakav epigram:

Svuda objavljuju njegova djela.
Velemajstor poznaje sve poteze.

Kotovljev dugogodišnji prijatelj, čuveni pijanista Jakov Flijer, jednom mi je ispričao sljedeću zgodu:

– Sa Sašom sam često provodio slobodno vrijeme – čas za kartaškim stolom, čas na teniskom terenu, čas uz partiju bilijara. Tako smo došli na ideju da organizujemo višeboj. U njega smo uključili poker i preferans, veliki i stoni tenis, bilijar, damu i domine.

– A što da u višeboj uključimo i šah? – predložio sam.

– Zašto onda ne bismo organizovali i takmičenje u sviranju klavira? – uz osmijeh je uzvratio Saša.

Pomislio sam da se šali, jer sam, koliko sam znao, ako je ikada i dotakao klavirske dirke, činio to samo jednim prstom.

– Dobro, ako uspiješ da odsviraš Betovenovu „Mjesečevu sonatu“, smatraćemo da si pobijedio u višeboju – odgovorio sam prilično samouvjereno.

Prošla su dva mjeseca. Već sam zaboravio na taj razgovor, ali kada smo se ponovo sreli kod mene, Kotov je, ne rekavši ni riječ, prišao klaviru i, na moje ogromno iznenađenje, sasvim pristojno odsvirao prvi stav „Mjesečeve sonate“.

Dodaću Flijerovoj priči da je od tada na našim pripremama, u programu improvizovanih šahovskih koncerata, uz vokalne tačke Smislova i klavirske nastupe Tajmanova, svoje mjesto našla i „Mjesečeva sonata“ u Kotovljevom izvođenju.

Međutim, vrijeme je da se vratim međuzonskom turniru.

Na njega sam dospio u posljednjem trenutku i nisam imao vremena da pronađem sekundanta. Sa Tajmanovim je bio Flor, sa Gelerom Bondarevski, sa Petrosjanom Lilijental, a sa Kotovom Mojsejev.

Istina, Ragozin, koji je predvodio našu delegaciju, obećao je da će mi pomagati i davao mi je poneki savjet. Ali, pošto je godinu ranije prestao da bude Botvinikov sekundant, sasvim je prirodno što nije imao naročitu želju da se u potpunosti posveti pomoći meni.

Prekinute partije, kojih je, doduše, bilo relativno malo, gotovo uvijek sam analizirao sam. To me, naravno, stavljalo u neravnopravan položaj u odnosu na moje konkurente.

Posebno se to osjetilo prilikom nastavka veoma važne partije protiv Štalberga. Partija je bila prekinuta u poziciji koja je bila povoljna za mene, ali je put do pobjede vodio u oštar završni dio igre koji je zahtijevao gotovo filigransku preciznost.

Te noći dugo sam analizirao prekinutu poziciju i zaspao tek pred zoru, ne potpuno uvjeren u ispravnost svojih analiza. Kada je nastavak partije počeo, potrošio sam dosta vremena provjeravajući ono što sam prethodne noći izračunao, upao u vremensku oskudicu, najprije propustio pobjedu, a zatim, po inerciji, i remi.

Pošto sam potpisao zapisnik i rukovao se sa protivnikom, otišao sam u hotel na ručak. Međutim, čim sam ušao u restoran, osjetio sam da nisam sposoban ni da jedem, pa čak ni da sjedim za stolom. Istrčao sam napolje. Duvao je jak vjetar i padala je jaka kiša, ali sam krenuo kroz šumu, ne obraćajući pažnju kuda idem, sve dok nijesam stigao do obale malog jezera okruženog velikim kamenim gromadama.

Sjeo sam na klupu koja se tu našla baš u pravom trenutku i dugo posmatrao površinu vode. Sjedeći tako najmanje pola sata, osjetio sam kako mi se živci postepeno smiruju. Koliko god to zvučalo neobično, voda je na mene djelovala umirujuće. Kasnije sam više puta, poslije naročito napornih partija, upravo posmatranjem vodene površine uspijevao da povratim unutrašnji mir.

– Zašto toliko paničiš? – govorio sam sam sebi. – Turnir još nije završen i šanse nisu izgubljene. Zar se nisi još nedavno oprostio od šaha, pa se ipak sve preokrenulo? A najvažnije je to što, u najgorem slučaju, nećeš postati velemajstor. Mirne savjesti vratićeš se svom poslu i završiti disertaciju.

Kada sam se vratio u hotel, napravio sam plan za nastavak borbe.

Da bih završio među petoricom koji su sticali pravo na titulu velemajstora i plasman na Turnir kandidata, bilo je potrebno da iz posljednjih devet partija osvojim sedam poena. Taj težak zadatak uspio sam da ispunim.

Neću detaljno opisivati kako se to dogodilo niti koliko me je to koštalo. Grigorij Jakovljevič Levenfiš volio je da kaže:

„Velikih uspjeha nema bez velikih živaca.“

Zadržaću se samo na završnoj fazi borbe.

Paradoksi posljednjeg kola

Pred posljednje kolo konačno sam izbio na čisto peto mjesto, iako su moji konkurenti – Štalberg, Sabo i Gligorić – zaostajali svega pola poena. Do željenog cilja, osvajanja zvanja velemajstora, dijelio me je samo jedan korak. Čak mi je i remi garantovao diobu petog mjesta.

Prema propozicijama turnira, u slučaju diobe prednost je imao igrač sa boljim koeficijentom. On se računao tako što se sabiraju poeni protivnika koje je učesnik pobijedio, a zatim im se dodaje polovina zbira poena onih protivnika sa kojima je remizirao. Prednost je imao onaj čiji je zbir bio veći.

Za ovakve aritmetičke proračune nije mi bilo potrebno ni moje inženjersko obrazovanje. Ustanovio sam da mi u slučaju diobe ni Sabo ni Gligorić nisu predstavljali opasnost – moj koeficijent bio je znatno bolji od njihovog. Međutim, sa Štalbergom, od koga sam izgubio, situacija je bila mnogo nepovoljnija.

Ispostavilo se nešto sasvim paradoksalno – naši koeficijenti zavisili su od ishoda partije dvojice Engleza koji su se nalazili pri samom dnu tabele. Ako pobijedi Golombek, ja ću biti ispred Štalberga za četvrtinu poena, a ako pobijedi Vejd, onda će Štalberg biti ispred mene.

Počelo je posljednje kolo. Moj protivnik, argentinski velemajstor G. Pilnik, igrajući bijelim figurama, odabrao je varijantu koja se u teoriji smatrala bezazlenom i koja je vodila brzim pojednostavljenjima. Oslanjajući se na svoje proračune, krenuo sam tim putem, smatrajući da je bolje vrabac u ruci nego golub na grani.

Međutim, ispostavilo se da je pripremio važno pojačanje i čvrsto preuzeo inicijativu. Ubrzo je moja pozicija postala kritična.

Nažalost, ispostavilo se da je i vrabac bio na grani!

Moj potez

 

Stisnuvši zube, počeo sam očajnički da se branim. Koliko se samo prepreka pojavilo na mom putu, kroz šta sam sve prošao, a sada, kada mi je cilj bio nadohvat ruke, sve se rušilo kao kula od karata!

Punih pet sati nisam ustajao od table ni na trenutak. Žrtvovao sam pješaka, ali sam uspio da prevedem partiju u damsku završnicu. U trenutku prekida partije mogao sam konačno da odahnem – iako sam imao pješaka manje, završnica je djelovala remizno.

Za to vrijeme predsjednik FIDE, Folke Rogard, zajedno sa sudijama računao je koeficijente. Sva trojica mojih konkurenata pobijedila su svoje partije. Upravo tada prišao sam sudijskom stolu i upitao:

– Izvinite, kako je završena partija Golombek – Vejd?

– Golombek – Vejd? – začuđeno je ponovio Rogard, a svi su me pogledali kao da sam sišao s uma. Ali ja sam znao zašto pitam! Pobijedio je Golombek, a remi mi je obezbjeđivao peto mjesto.

Sljedećeg jutra Pilnik me je nekoliko sati „ispitivao“, ali nije uspio da opovrgne zaključke teorije. Partija je završena remijem.

Na svečanom zatvaranju turnira predsjednik FIDE proglasio je Petrosjana, Tajmanova i mene međunarodnim velemajstorima. Geler je tu titulu dobio nešto ranije, zahvaljujući uspjehu na međunarodnom turniru u Budimpešti.

Kući smo se vraćali tako što smo avionom odletjeli do Helsinkija, a odatle vozom preko Lenjingrada do Moskve. Na željezničkoj stanici u Lenjingradu među onima koji su nas dočekali ugledao sam Toluša. Prišao mi je, pozdravio se i rekao:

– Nisam vjerovao da možeš da se probiješ među kandidate i smatrao sam da ja imam veće šanse. Izvini, pogriješio sam. Čestitam ti na uspjehu!

Zagrlili smo se.

A u proljeće naredne godine, na Kijevskoj željezničkoj stanici u Moskvi, ja sam njemu čestitao pobjedu na velikom međunarodnom turniru u Bukureštu. Taj uspjeh donio mu je zvanje velemajstora, a njegovom učeniku Borisu Spaskom titulu međunarodnog majstora.

U rangu kandidata

Tako je cilj kojem sam težio konačno bio ostvaren. Postao sam velemajstor i kandidat za svjetsku titulu. Time je pitanje mog povratka na posao u institutu samo od sebe izgubilo smisao. Sada je trebalo razmišljati o pripremama za Turnir kandidata, koji je trebalo da bude održan u jesen 1953. godine u Švajcarskoj.

Prvo pitanje koje je trebalo riješiti bilo je: koga izabrati za trenera?

Za savjet sam se obratio svom prijatelju još iz školskih dana, advokatu i šahovskom majstoru Mihailu Bejlinu. Poslije nekoliko dana javio mi se telefonom, sav zadovoljan:

– Našao sam ti odličnog trenera!

– Koga?

– Sebe!

Sa Bejlinom sam igrao šah još na Stadionu mladih pionira. Povezivalo nas je dugogodišnje prijateljstvo. Bio je zanimljiv i duhovit sagovornik. Bilo je prijatno provoditi vrijeme s njim i igrati brzopotezne partije. Međutim, potpuno mu je nedostajala ona istraživačka crta koja je treneru neophodna. Osim toga, Mihail nikada nije ozbiljno radio na šahu.

To sam shvatio čim su počele naše zajedničke pripreme, ali više nije bilo zgodno da odustanem.

Kako su tekle moje pripreme za Turnir kandidata?

Najprije sam prikupio sve novije partije svojih budućih protivnika. Za svakog sam otvorio posebnu svesku. Zatim sam sastavio njihove detaljne karakteristike: omiljena otvaranja, osobenosti igre u srednjici i završnici. Razmotrio sam šta ću igrati protiv svakoga od njih, a u odabranim otvaranjima razradio sam niz novih ideja.

Igram sa petim svjetskim šampionom, Maksom Eveom.

 

Zatim mi je sinula jedna misao: pa i moji protivnici se pripremaju za susrete sa mnom! Zašto i ja ne bih pokušao da sebe sagledam sa strane?

Sakupivši svoje najnovije partije, pokušao sam da napravim svojevrsni „autoportret“. Pri tome sam jasno uočio svoj glavni nedostatak – nesigurnu igru u oštrim, nejasnim pozicijama, u kojima nije moguće sve izračunati i u kojima se mora djelovati intuitivno. U takvim situacijama od presudnog značaja je uključivanje podsvijesti.

Baveći se naukom, više puta sam se uvjerio da upravo rad podsvijesti omogućava pronalaženje originalnih ideja i ispravnih rješenja. Meni se to ponekad dešavalo u najneočekivanijim trenucima: u snu, u vozu na putu do posla, pa čak jednom i dok sam čekao red u prodavnici.

Problem je u tome kako podsvijest uključiti upravo onda kada je to potrebno – dok sjedite za šahovskom tablom i morate da donesete odluku pod neumoljivim otkucavanjem šahovskog sata.

Jednom sam o tome razgovarao sa poznanikom, glumcem i učenikom Stanislavskog, koji mi je dao da pročitam knjigu velikog reditelja „Rad glumca na sebi“. Prema Stanislavskom, pomoću posebne mnemotehnike, koja u pravom trenutku aktivira podsvijest, glumac treba da bude sposoban da u sebi izazove potrebne emocije.

Pokušao sam da razvijem sličnu mnemotehniku za uključivanje podsvijesti tokom šahovske igre. Nažalost, tada nisam imao dovoljno vremena da dođem do nečega zaista značajnog, a kasnije me je rad na proučavanju završnica odvratio od tog zadatka.

Ipak, uvjeren sam da je upravo to možda i najvažniji dio psihološke pripreme šahiste za najodgovornije okršaje.

 

U rangu kandidata 

Turnir kandidata održan je dijelom u gradiću Šafhauzenu, a dijelom u Cirihu. Bilo je predviđeno da na njemu učestvuje 12 igrača: petorica najboljih sa prethodnog Turnira kandidata (Boleslavski, Bronštajn, Smislov, Keres i Najdorf), petorica najboljih sa Međuzonskog turnira (Kotov, Petrosjan, Tajmanov, Geler i ja), kao i po pozivu bivši svjetski prvak Maks Eve i učesnik meč-turnira za titulu prvaka svijeta 1948. godine Reševski.

Međutim, tako veliki broj predstavnika jedne zemlje – čak devet – naveo je FIDE da na turnir uključi još trojicu učesnika Međuzonskog turnira koji su sa mnom dijelili peto mjesto, ali su zaostali po koeficijentu: Gligorića, Saba i Štalberga.

Tako je ovaj dvokružni turnir sa 15 učesnika postao pravi maraton, koji je trajao gotovo puna dva mjeseca.

Naša brojna delegacija, sastavljena od devetorice učesnika, devetorice trenera, ljekara, prevodioca, vođe delegacije i njegovog zamjenika (službenika KGB-a), trebalo je da stigne u Švajcarsku nekoliko dana prije početka turnira.

Međutim, pojavio se neočekivan problem. U Francuskoj je bio u toku opšti štrajk, pa su turisti masovno pohrlili u Švajcarsku. Ispostavilo se da u Šafhauzenu nije bilo nimalo lako pronaći hotel za toliki broj ljudi.

Naravno, mogli smo biti raspoređeni po različitim hotelima, ali rukovodstvu tako nešto nije ni padalo na pamet. Kako ostaviti ljude bez nadzora?

Rješenje je ipak pronađeno. U mjestu Nojhauzen, nedaleko od Rajnskog vodopada, privodio se kraju veliki hotel. U njegovoj još nedovršenoj zgradi i smjestili su nas.

Ali ni tu nije bilo dovoljno jednakih soba za sve. Zato je vođa delegacije raspoređivao sobe prema „rejtingu“ učesnika. Oni najugledniji, poput Smislova, Keresa i Kotova, dobili su jednokrevetne sobe s pogledom na vodopad. Manje zaslužni ostali su bez pogleda na vodopad, a ja sam, recimo, dobio sobu bez pogleda, ali zato sa trenerom – nas dvojica zajedno.

Kada je došlo vrijeme za preseljenje u Cirih, vođa delegacije D. Postnikov najprije je tamo poslao Kotova i prevodioca L. Zajceva. Njihov zadatak bio je da pronađu hotel i rezervišu sobe za čitavu ekipu.

Tako smo se našli u hotelu „Goldenšvert“ („Zlatni mač“), u jednoj uskoj ulici starog dijela Ciriha. Čim se naša ekipa smjestila, vlasnik hotela, krupni Italijan, odveo je Postnikova u stranu i, spustivši glas, upozorio ga:

– Vidim da su vam momci mladi. Recite im da ne dovode više od dvije djevojke za noć!

Možete zamisliti kako se naš šef osjećao kada je to čuo...

Ispostavilo se da smo odsjeli u samom centru ciriške četvrti zabave. Odmah uz hotel nalazio se javni bordel! Naravno, rukovodstvo nije moglo da dopusti takvo iskušenje za naš moral, pa smo se već poslije nedjelju dana preselili u mirniji dio grada.

U vezi s tim turnirom sjećam se još jednog događaja.

Jednog dana, kada smo se Bejlin i ja vratili sa kola, recepcionar mi je, zajedno s ključem od sobe, pružio raskošnu kutiju bombonjere.

– Ovo je stiglo za vas!

Otvorili smo kutiju u sobi. U njoj su zaista bile čokolade. Ali ne samo one. Ispod njih nalazili su se leci NTS-a (Narodno-radni savez), organizacije koja se borila protiv sovjetske vlasti.

„Na čijoj ste strani, šahovski majstori?“, obraćali su nam se autori letka. „Da li znate za Staljinove zločine, za milione ljudi koji se nalaze u logorima?“

Mnogo toga što je pisalo u letku bilo nam je potpuno nepoznato. XX kongres KPSS-a, na kojem je Hruščov razotkrio Staljinove zločine, održan je tek dvije godine kasnije.

Letak smo pročitali, a bombonjeru pojeli.

Bilo je jasno da su iste takve „poklone“ dobili svi članovi naše delegacije. Odlučili smo da praznu kutiju sa lecima predamo rukovodstvu, kako bismo pokazali svoju lojalnost.

Zamjenik vođe delegacije, ugledavši praznu kutiju, strogo je upitao:

– Gdje su bombone?

– Pojeli smo ih.

– Šta?! – obrušio se na nas. – Pa bombone su mogle biti otrovane!

– Ja sam prvi probao jednu – snašao se Bejlin. – Djelovalo je da je sve u redu, bila je ukusna. Onda mi se pridružio i Averbah.

Turnir kandidata bio je, vjerovatno, najznačajnije takmičenje u mom životu. Nikada, ni prije ni poslije, nisam igrao na tako jakom turniru.

Sastav učesnika bio je izuzetno ujednačen i kvalitetan. Nedostajao je samo svjetski prvak – svi ostali pripadali su samom vrhu svjetskog šaha. Svi su bili odlično pripremljeni, potpuno spremni za borbu.

Svaki protivnik predstavljao je ozbiljnu prijetnju.

Iskreno govoreći, prije početka turnira postavio sam sebi cilj da se plasiram među prvih pet. To, međutim, nisam uspio da ostvarim. Podijelio sam deseto i jedanaesto mjesto, ostavši za svega pola poena ispod 50 odsto osvojenih poena.

Može se reći da sam odigrao u skladu sa svojom tadašnjom snagom. Završio sam izjednačen sa Boleslavskim (kao i u polufinalu dvije godine ranije), ispred Saba, Gligorića i Štalberga, sa kojima sam bio izjednačen na Međuzonskom turniru. Bio sam ispred i bivšeg svjetskog prvaka Evea, kojeg sam pobijedio u obje međusobne partije.

Protiv petorice prvoplasiranih osvojio sam tačno 50 odsto poena – pobijedio sam Keresa, izgubio od Reševskog, dok je preostalih osam partija završeno remijem.

Ali jedan mini-meč završio se za mene pravom katastrofom – izgubio sam sa 0:2 od Štalberga, koji je na kraju zauzeo posljednje mjesto.

Opet Štalberg!

Šveđanin je za mene uopšte bio veoma neugodan protivnik. Deset godina kasnije, na turniru u Bejvervejku, imao sam protiv njega potpuno dobijenu poziciju, pa sam čak pomislio: „Zar je moguće da izgubim i ovu partiju?“

Ispostavilo se da jeste. Previdio sam mat u dva poteza!

Tek je naš posljednji međusobni susret, u kojem sam imao pješaka više, završen remijem. Bilo je to godinu dana prije njegove smrti.

Iz Švajcarske smo se vraćali preko Beča. Tamo nas je u svoju rezidenciju pozvao Ivan Iljičev, visoki komesar za poslove Austrije.

Treba podsjetiti da je u to vrijeme Austrija još bila pod okupacijom savezničkih snaga.

Komesar nam je predložio:

– U Beču se upravo održava „Nedjelja austrijsko-sovjetskog prijateljstva“. Da li biste željeli da odigrate meč protiv domaćih šahista? Ako pristanete, poslije meča prirediću vam banket. Ako ne pristanete, na osnovu ovlašćenja koja imam, svejedno ću vas zadržati u Beču, ali banketa neće biti!

Naravno, prva mogućnost nam je mnogo više odgovarala.

Meč protiv reprezentacije Austrije dobili smo ubjedljivo, velikom razlikom. Ja sam osvojio poen i po iz dvije partije protiv majstora Hansa Milera, upravo onog po čijoj sam knjizi „Karo-Kan odbrana“ učio da igram to otvaranje.

Poslije meča održan je i obećani banket. Prisustvovali su mu Iljičev sa suprugom, komandant sovjetskih snaga u Austriji, maršal Sergej Semjonovič Birjuzov, takođe sa suprugom, kao i cijela naša delegacija.

Banket je tekao u veoma brzom ritmu. Komesar bi naredio:

– Svima sipajte!

Svi bi sipali piće.

Zatim bi se obratio nekome od prisutnih za stolom:

– Ti, održi zdravicu!

Kada bi zdravica bila izgovorena, uslijedila bi treća komanda:

– Svi da popiju!

Poslije nekoliko sati, dobro „natovarena“, naša delegacija vratila se u hotel.

Uzvratna posjeta

Prije Drugog svjetskog rata susreti naših šahista sa američkim igračima bili su rijetki i sporadični. Tako je, na primjer, 1925. godine na Međunarodnom turniru u Moskvi nastupio prvak Sjedinjenih Američkih Država Frenk Maršal. Godine 1937. Ruben Fajn osvojio je dva manja turnira majstora u Lenjingradu i Moskvi, a 1939. je na jednom moskovskom trening-turniru igrao Semjuel Reševski.

Poslije rata izgledalo je da se situacija mijenja. Godine 1945. odigran je radio-meč između šahista naših dviju zemalja, a već naredne godine u Moskvi je održan i meč za tablom. Imao sam priliku da učestvujem u organizaciji oba događaja i dobro se sjećam koliki im je značaj pridavan.

Vođeni su i pregovori o uzvratnoj posjeti naših šahista Sjedinjenim Američkim Državama, ali su ubrzo počeli da duvaju vjetrovi Hladnog rata.

Atmosfera Hladnog rata pogodila je i časopis „Šah u SSSR-u“, koji je sredinom 1945. godine obnovio izlaženje. Glavni urednik V. German bio je kapiten sovjetske reprezentacije u oba meča. U časopisu je posvećivao veliku pažnju šahovskom životu u Sjedinjenim Državama, a 1946. godine počeo je da objavljuje „Povijest o Polu Morfiju“, koju je upravo bio napisao šahovski majstor i talentovani književnik Jevgenij Zagorjanski, inače prvi prevodilac djela Žorža Simenona sa francuskog jezika.

Gotovo godinu dana ta je pripovijest izlazila u nastavcima, ali se za to vrijeme politička situacija u svijetu naglo promijenila.

Objavljivanje te pripovijesti proglašeno je ozbiljnom političkom greškom. Glavni urednik smijenjen je uz veliku galamu, a na njegovo mjesto postavljen je V. Ragozin.

Umjesto književnog feljtona, u časopisu se potom pojavila rubrika koja je neprestano kritikovala i omalovažavala šahovski život u Sjedinjenim Državama i, uopšte, na Zapadu.

Prvi mačići se u vodu bacaju

Poslije Staljinove smrti došlo je do izvjesnog otopljavanja odnosa između sovjetskih vlasti i Sjedinjenih Američkih Država, a među prvima su to osjetili šahisti. Ponovo su počeli pregovori o uzvratnoj posjeti sovjetske reprezentacije SAD-u.

Kao i obično, tom susretu pridavan je veliki politički značaj, pa se na pripremama reprezentacije nije štedjelo. Poslati smo u Gagru, u sanatorijum Savjeta ministara, gdje je održan pripremni turnir desetorice velemajstora. Pobjednik je bio Vasilij Smislov.

Ne sjećam se iz kog razloga u Gagri nije bilo Botvinika, a Bronštajn, koji je dvije godine ranije odigrao neriješen meč za titulu svjetskog prvaka protiv Botvinika, uopšte nije bio uvršten u reprezentaciju – upravo se u to vrijeme razveo od supruge.

Pred nama je bilo zanimljivo putovanje: najprije avionom do Pariza, zatim vozom do Avra, a odatle je trebalo da se ukrcamo na veliki prekookeanski brod „Kraljica Elizabeta“, kojim bismo doplovili do Njujorka.

Za vođu delegacije imenovan je V. Kemenov, predsjednik VOKS-a (Svesaveznog društva za kulturne veze sa inostranstvom).

Neposredno prije polaska primio nas je ministar inostranih poslova SSSR-a Andrej Višinski. Najprije je članovima reprezentacije održao uputstva o tome kako treba da se ponašamo u Sjedinjenim Državama.

– Imajte na umu – rekao je ministar – da su u Americi novinari veoma uporni. Ako budu navaljivali na vas, nemojte se zbuniti, već odgovarajte: „No comment“ (bez komentara).

Kada se razgovor bližio kraju, Višinski nam je objasnio da se pojavio problem. Američki Stejt department zahtijevao je da sovjetski šahisti daju otiske prstiju, kako je to predviđao zakon Sjedinjenih Država.

– Međutim – zaključio je ministar – mi smatramo da je to ponižavajuće za sovjetske građane i zbog toga ćemo uložiti protest.

Bilo je jasno da Ministarstvo spoljnih poslova želi da iskoristi nastalu situaciju kako bi izvršilo politički pritisak na Stejt department i da je naše putovanje dovedeno u pitanje.

Nažalost, upravo se to i dogodilo.

Nakon što smo oko sedam dana proveli u Parizu, što je samo po sebi bilo nezaboravno iskustvo, vratili smo se kući.

Da malo preduhitrim događaje, reći ću da su četiri godine kasnije Kotov i Keres krenuli na turneju po Južnoj Americi i, usput, kako bi dobili ulazne vize za Čile, sasvim mirno dali otiske prstiju.

I što je najzanimljivije, time nimalo nisu narušili svoje dostojanstvo.

Istina, vremena su se već bila promijenila.

Preokreti sudbine

Početkom decembra 1953. godine došao sam kod roditelja da majci čestitam rođendan. Povela me je u kuhinju, zatvorila vrata i briznula u plač:

– Nesreća! Otac ima rak želuca. Mora odmah na operaciju.

Nekoliko dana kasnije dogovorio sam sa poznatim hirurgom, profesorom Borisom Petrovskim (koji je kasnije postao ministar zdravlja SSSR-a), da primi mog oca u svoju kliniku.

Kada je izašao iz operacione sale, Boris Vasiljevič mi je rekao:

– Uradio sam sve što sam mogao. Sada sve zavisi od toga da li će se pojaviti metastaze ili neće.

U januaru naredne godine, dok je otac još bio u bolnici, otputovao sam u Kijev da učestvujem na Prvenstvu Sovjetskog Saveza.

Za taj turnir nisam se posebno pripremao, ali sam bio u odličnoj formi. Vjerovatno je tome doprinijela temeljna priprema koju sam prošao prije Turnira kandidata, kao i veliko iskustvo stečeno na tom takmičenju.

Osvojivši titulu prvaka države, iza sebe sam ostavio najbliže pratioce – Korčnoja i Tajmanova – sa čak poen i po prednosti. Nisam izgubio nijednu partiju, a ostvario sam čak deset pobjeda.

U čitavoj istoriji prvenstava Sovjetskog Saveza, osim Botvinika 1945. godine, niko nije postigao bolji rezultat.

Razlog za tako uspješan učinak bila je žestoka borba za prvo mjesto između mene i Korčnoja, koja se vodila tokom druge polovine turnira. Ta trka dvojice vodećih igrača dovela je do toga da sam već kolo prije kraja postao nedostižan za konkurente.

Korčnoj je obezbijedio srebrnu medalju.

Najzanimljivije je bilo to što smo upravo nas dvojica igrali jedan protiv drugog u posljednjem kolu, a Korčnoj je imao bijele figure.

Kako su mi gledaoci pomogli

Naivno sam vjerovao da neće biti neke velike borbe, ne shvatajući da je moj mladi i ambiciozni protivnik sebi postavio novi cilj – da pobijedi tek okrunjenog šampiona. Posebno za naš susret pripremio je pojačanje u varijanti Sicilijanske odbrane koju sam često igrao. Njegova novina se pokazala uspješnom i Korčnoj je iz otvaranja izašao sa značajnom prednošću.

„Kakve to veze ima“, pomislio sam. „Ionako me ne može stići.“

I polako sam počeo da tonem.

Međutim, sasvim neočekivano, u pomoć su mi pritekli gledaoci. Turnir se igrao na Podolu, a publika je bila prilično specifična. Sjećate li se stare pjesme „Živio jednom na Podolu lopov sa gudalom“? Većinu gledalaca činila je lokalna omladina koja, blago rečeno, nije bila naročito vaspitana i koja je navijala za mlađeg Korčnoja. Uostalom, publika gotovo uvijek navija za mlađe.

Kada sam se našao u kritičnoj poziciji, grupa mladića sa posljednjih redova počela je tiho da skandira:

– „Averbah, predaj se! Averbah, predaj se!“

To skandiranje djelovalo je na mene kao zvuk bojne trube. Probudilo je u meni želju za borbom, trgnulo me i natjeralo da saberem svu svoju snagu.

„E, baš vam se neću predati!“, rekao sam sebi.

Stisnuo sam zube i počeo da tražim i najmanju šansu za spas. Postavio sam sebi skroman cilj – da ne izgubim prije vremenske kontrole, da makar odložim partiju i ne pružim zadovoljstvo revnosnim Korčnojevim navijačima.

Korčnoj je, s druge strane, smatrao da je posao već završen i nije očekivao tako očajnički otpor. Ukratko, kada je partija prekinuta, bio sam za pješaka slabiji, ali Korčnoj više nije imao realne šanse za pobjedu. Bez nastavka igre ova teška i iscrpljujuća partija završena je remijem.

***

Zlatna šampionska medalja koju sam dobio bila je jedinstvena – na njoj je bilo ugravirano:

„Ministarstvo zdravlja“!

Razlog je bio taj što se poslije Staljinove smrti Sportski komitet jedno vrijeme nalazio u sastavu tog ministarstva, a njegov predsjednik imao je rang zamjenika ministra zdravlja.

Za prvenstvo u Kijevu vezana je još jedna priča koja, strogo govoreći, nema neposredne veze sa šahom, ali pokazuje koliko ljudska sudbina ponekad zavisi od sasvim slučajnih okolnosti.

Nekoliko kola prije kraja turnira glavni sudija, Mihail Volkoviski, veseljak koji nije zazirao od čašice, u šali, ali i pomalo ozbiljno, rekao mi je:

– „Ako postaneš šampion i prirediš banket, u tvoju čast ću recitovati Barkovljevu poemu Luka Mudiščev.“

Banket je zaista održan, a glavni sudija održao je riječ.

Sama ta činjenica ne bi bila vrijedna pomena da Volkoviski, koji je tokom rata služio u mornaričkoj pješadiji, nije dodao da upravo Barkovu duguje život.

Priča Mihaila Volkoviskog

Jesen 1941. godine. Nijemci pokušavaju da zauzmu opkoljeni Lenjingrad. Naša jedinica držala je položaje kod Nevske Dubravke. Padala je jaka kiša. Rovovi su bili puni vode, svuda blato i kaljuga, a granatiranje nije prestajalo.

Raspoloženje među vojnicima bilo je veoma loše i, da bih ohrabrio saborce, počeo sam naglas da recitujem Barkovljeve stihove koje sam znao napamet.

Sjutradan ujutro čujem:

– „Starješina Volkoviski kod komandanta puka. Odmah!“

Stižem do komandnog mjesta. Silazim u zemunicu i prijavljujem se:

– „Starješina Volkoviski, po vašem naređenju, javio se!“

– „Šta je to, starješina? Širiš svakakve prostačke stihove?“ – strogo me upita komandant.

– „Drug komandante puka, radio sam to da podignem moral vojnicima!“

– „Da podigneš moral? To je dobro! I sve znaš napamet?“

– „Tako je, druže komandante puka!“

– „Onda slušaj. Sada ću narediti da te nahrane, a poslije ćeš sve to da mi prepišeš. Jasno?“

– „Jasno!“

Tako sam počeo da prepisujem stihove. Kada sam završio, poslali su me u drugu jedinicu. Gotovo nedjelju dana prebacivali su me od jednog komandanta do drugog, i kod svakog je ostajala po jedna sveska sa Barkovljevim stihovima.

Kada sam se konačno vratio, od ljudi iz moje jedinice više niko nije bio živ...

* * *

Po povratku u Moskvu odmah sam otišao kod roditelja. Otac je već bio kod kuće. Mnogo je smršao. Poslije operacije nije mu bilo bolje – pojavile su se metastaze.

Jadni otac! Uvijek je bio skeptičan prema mom bavljenju šahom. Nije ga odobravao, smatrajući da me šah odvlači od učenja, a kasnije i od ozbiljnog inženjerskog posla. Tek kada sam ostvario svoj najveći uspjeh, promijenio je mišljenje o šahu. Nažalost, nije mu preostalo još mnogo vremena za život...

Tokom Turnira kandidata u Šafhauzenu održavan je redovni kongres FIDE. Kada se raspravljalo o meču između reprezentacija SSSR-a i SAD-a, koji 1953. godine nije bio odigran, riječ je uzeo argentinski delegat i predložio da se organizuje meč između reprezentacija Argentine i Sovjetskog Saveza. Nakon kratkih pregovora dogovoreno je da se susret održi u martu 1954. godine.

Vrijedi podsjetiti da su Argentinci u to vrijeme imali jednu od najjačih reprezentacija na svijetu. Razlog za to bio je što je na početku Drugog svjetskog rata u Argentini održavana Šahovska olimpijada, tada poznata kao Turnir nacija, pa je više vrhunskih šahista, među kojima su bili Najdorf, Štalberg, Eliskazes, Pilnik i drugi, odlučilo da se ne vraća u ratom zahvaćenu Evropu.

Nije slučajno što je reprezentacija Argentine 1950. godine u Dubrovniku, a zatim i 1952. u Helsinkiju, osvojila drugo mjesto i srebrne medalje na Šahovskoj olimpijadi.

Ubrzo po završetku prvenstva reprezentacija Sovjetskog Saveza otputovala je u Argentinu kako bi odmjerila snage sa domaćim šahistima koje je predvodio Migel Najdorf. Ostvarili smo ubjedljivu pobjedu. Kako je napisao jedan argentinski list:

„Mi imamo samo jednog Najdorfa, a Sovjeti čak osmoricu!“

Na povratku smo proveli sedam dana u Parizu, gdje smo odigrali meč protiv reprezentacije Francuske, koju su predvodili ruski emigranti i veterani Osip Bernštajn i Savjelij Tartakover. I taj susret dobili smo ubjedljivom razlikom.

Smrt oca

Iz Pariza sam nazvao Moskvu.

– „Kako je tata?“

– „Lošije mu je“, odgovorila mi je supruga.

Isto pitanje postavio sam joj čim smo po povratku u Moskvu sjeli u autobus.

– „Sahranili su ga prije dvije nedjelje.“

Otac je preminuo dok smo još bili u Argentini. Rukovodstvo Sportskog komiteta smatralo je da mu ionako ne bih mogao pomoći i odlučilo je da mi to ne saopšti. Vjerovali su da bi me vijest o očevoj smrti mogla duboko potresti i negativno uticati na moj sportski rezultat. O mogućnosti da me opozovu u Moskvu nije bilo ni govora.

Obračun u Sportskom komitetu

Ali vratimo se Argentini.

Zajedno s ekipom tamo su doputovale još dvije osobe koje nisu bile šahisti. Jedan je bio novinar lista „Pravda“, koji je govorio španski i obavljao posao prevodioca, a drugi je bio, kako se tada govorilo, „istoričar umjetnosti u civilu“ – eufemizam za pripadnika bezbjednosnih službi.

Po završetku meča, Šahovska federacija Argentine, koja nas je pozvala, organizovala je plaćene simultanke sovjetskih velemajstora u raznim preduzećima u Buenos Ajresu. Istovremeno je Institut prijateljstva „Argentina–SSSR“, uz pomoć naše ambasade, priredio susret članova ekipe sa radnicima grada.

Ne znam iz kog razloga, ali ta dva događaja nisu bila međusobno usklađena. Većina velemajstora, uključujući i vođu delegacije Vladimira Ragozina, stigla je na taj skup sa velikim zakašnjenjem.

Zaposleni u ambasadi, koji su organizovali susret, bili su ogorčeni, jer je, po njihovom mišljenju, najvažniji politički događaj posjete bio doveden na ivicu propasti. Prevodioc i „istoričar umjetnosti“ dodatno su raspirili cijelu priču tvrdeći da su velemajstori zakasnili zbog zarade na simultankama.

Naš ambasador u Argentini, kojeg sam uz to imao neopreznost da pobijedim na simultanci, poslao je zbog svega toga žalbu u Moskvu.

Saslušanje

„Obračun“ je održan na sjednici kolegijuma Sportskog komiteta.

Kako je kasnije pričao Ragozin, pitanje plaćenih simultanki navodno je stiglo čak do Hruščova, koji je rekao:

– „Zašto ne bismo uzimali novac od kapitalista?“

Poslije toga pitanje honorara za simultanke više nije bilo sporno.

Međutim, ljudi koji su nas pratili prijavili su i ponašanje Aleksandra Toluša. Nagao i prijeke naravi, često je gunđao na konobare u restoranu u kojem smo se hranili. Tako se na sjednici uglavnom raspravljalo upravo o njegovom ponašanju.

Predsjednik Sportskog komiteta Romanov govorio je veoma oštro. Ja sam ga slušao samo napola, zaokupljen svojim mislima, i u jednom trenutku sam se nasmiješio.

Odjednom sam čuo:

– „A čemu se ti smiješkaš?!“

Romanov je čak prišao do mene.

– „Misliš da ti nemaš svojih grijehova?“

Bio sam potpuno zatečen. Nisam osjećao nikakvu krivicu, pa sam pokušao da se odbranim:

– „Za šta me možete optužiti, Nikolaje Nikolajeviču? Gdje su vam dokazi?“

– „Dokazi!“ – zagrmio je uvijek namrgođeni Romanov. – „Idi kod Postnikova, pa će ti on džepove napuniti dokazima!“

Kada je sjednica kolegijuma završena, čuo sam kako tadašnji predsjednik Šahovske sekcije V. Vinogradov govori nekome:

– „Da, nema dima bez vatre. Izgleda da Averbahu imaju šta da zamjere.“

Sutradan ujutro pojavio sam se u Postnikovljevom kabinetu.

– „Šta ćeš ti ovdje?“ – upitao me je.

– „Došao sam po dokaze.“

– „Po dokaze?“ – ponovio je Postnikov. – „A gdje su ti učenici?“

Moram priznati da zaista nisam imao učenike. Ali ko ih je tada od vodećih šahista u zemlji uopšte imao? Nisu prošle ni četiri godine otkako sam postao profesionalac. Ogroman dio vremena odlazio mi je na proučavanje šaha, pripreme za takmičenja i nastupe na turnirima. Posebno sam intenzivno radio na završnicama, objavio nekoliko stručnih članaka i pripremao za štampu prvi tom knjige „Šahovske završnice“. Držao sam predavanja i igrao simultanke.

Ali Postnikov je nastavio:

– „Kakav društveni rad obavljaš?“

U tome je, zapravo, bio u pravu. U tom trenutku nisam imao nikakve društvene obaveze. Ali stipendiju nisam ni primao zbog društvenog rada.

Problem je bio u tome što odnosi između Sportskog komiteta i vodećih sportista koji su primali državne stipendije nisu bili uređeni nikakvim pravnim propisima. Po logici stvari, sportista je trebalo da vrijedno trenira i postiže vrhunske rezultate. Zar to nije bilo dovoljno?

Ne, kao što se pokazalo – nije.

U svakom trenutku mogli su da ti pronađu zamjerku i optuže te da ne ispunjavaš sve svoje obaveze. Vjerovatno i pod Postnikovljevim uticajem, ubrzo sam na plenumu Svesavezne šahovske sekcije izabran za člana njenog Predsjedništva, a zatim i za predsjednika kvalifikacione komisije.

Tako sam dobio društvenu funkciju i postao šahovski funkcioner.

Neuspjeh u Njujorku

Prošlo je nešto više od mjesec dana i ponovo smo otputovali preko okeana, ovoga puta u Sjedinjene Američke Države, kako bismo odigrali meč protiv Amerikanaca koji nije bio održan 1953. godine.

Otiske prstiju nam nisu uzimali, ali su naše kretanje ograničili na Njujork i gradić Glen Kov, gdje su zaposleni u sovjetskoj misiji pri Ujedinjenim nacijama obično provodili vikende u svom odmaralištu.

U odnosu na sastav koji je igrao u Argentini bilo je nekoliko promjena. Ekipu je sada predvodio Smislov, koji je upravo odigrao neriješen meč za titulu svjetskog prvaka protiv Botvinika. Sam svjetski šampion nije želio da igra, pravdajući se umorom poslije meča. Umjesto Ragozina, vođa delegacije bio je Postnikov.

Naša reprezentacija bila je očigledno jača i ostvarili smo ubjedljivu pobjedu. Međutim, dvojica naših igrača nastupila su ispod očekivanja – Tajmanov i ja.

Moj protivnik bio je Donald Birn, mlađi brat poznatog velemajstora.

Igrao sam veoma nervozno. U prvoj partiji previdio sam jednostavan skakačev prodor i ostao bez kvaliteta. U drugoj sam se revanširao. A u trećoj se dogodio veoma neprijatan incident.

U vremenskoj stisci odigrao sam posljednji potez prije vremenske kontrole i pritisnuo sat. Iako je moja zastavica visila, na satu je ostalo najmanje još jedan minut. Amerikanac, koji je igrao bijelim figurama, razmišljao je o svom 41. potezu. Odjednom je pogledao na sat i pozvao sudiju.

Ispostavilo se da je moja zastavica pala.

Šta se dogodilo?

Po svemu sudeći, istovremeno su radila i moja i protivnikova kazaljka. To je značilo ili da je sat bio neispravan ili da nisam dovoljno snažno pritisnuo dugme, pa se moj sat nije zaustavio. Kako god bilo, činjenica je bila da sam prekoračio vrijeme i dosuđen mi je poraz.

Taj neprijatni događaj potpuno me je izbacio iz ravnoteže. Čitave noći nisam mogao da zaspim, neprestano razmišljajući o tom porazu.

Ujutro sam odlučio da prošetam, tim prije što su tog dana bila odigravanja prekinutih partija, a ja nijednu nisam imao.

Međutim, zazvonio je telefon.

– „Ideš u naše predstavništvo pri Ujedinjenim nacijama“, rekao mi je Postnikov. „Treba da pomogneš Kotovu u analizi prekinute pozicije.“

– „Dmitrije Vasiljeviču“, zamolio sam ga, „nisam čitavu noć spavao, osjećam se veoma loše. Potreban mi je odmor.“

– „Ništa, ništa! Otići ćeš, analiziraćeš, pa ćeš se poslije odmoriti“, odgovorio je.

To me je razbjesnilo.

– „Nigdje neću ići!“

Spustio sam slušalicu i otišao u grad.

Kotov je uspješno završio odigravanje. Spasio je veoma tešku poziciju, a u analizi su mu pomogla dvojica naših rezervnih igrača.

Tog dana Postnikov se ponašao kao da me ne primjećuje. Ali već sjutradan, svega sat prije početka partije, pozvao me je u svoju sobu i održao mi pravi bukvicu.

– „Kako si se usudio da ne poslušaš moje naređenje?“ – vikao je.

Ponovo sam pokušao da mu objasnim da je trebalo da razumije u kakvom sam stanju bio, da mi je bio potreban odmor i prilika da se psihički oporavim. Dodao sam i da neposredno prije partije nije vrijeme za ovakvu raspravu.

Ali njega to nije zaustavilo.

– „Baš me briga za tvoju partiju! Ti si dužan da slušaš rukovodioca!“

Kada sam sjeo za tablu, ruke su mi se tresle.

Vrlo brzo stekao sam gotovo dobijenu poziciju, ali nisam mogao da se skoncentrišem. Upao sam u vremensku stisku, najprije ispustio veliku prednost, a zatim i remi.

Za konačan rezultat meča moj poraz nije imao nikakav značaj – pobijedili smo ubjedljivo. Međutim, zajedno sa mojim neposluhom prema rukovodstvu, imao je posljedice koje će se kasnije pokazati veoma ozbiljnim.

Organizacione mjere

Da sam tada imao više životnog iskustva, još poslije sukoba s Romanovim u Moskvi shvatio bih da se nada mnom nadvijaju tamni oblaci i da će biti dovoljno da napravim samo jedan pogrešan korak kako bi to odmah bilo iskorišćeno protiv mene.

Sada, kada sam im sam dao povod, sve ostalo bilo je samo pitanje, kako bi se reklo, „birokratske tehnike“.

Prilikom podnošenja izvještaja Romanovu o rezultatima meča, Postnikov je posebno naglasio moj loš rezultat i moje „nesportsko“ ponašanje. Odmah su uslijedile organizacione mjere.

Izbačen sam iz reprezentacije, a godinu dana nisam smio da putujem u inostranstvo. Iako sam bio aktuelni prvak države, nisu me uvrstili ni kao rezervu u olimpijsku reprezentaciju.

Mnogo godina kasnije, razmišljajući o toj priči i njenim posljedicama, shvatio sam da u tadašnjem sistemu drugačije gotovo nije ni moglo da bude. Uz to, nisam imao nikakve uticajne zaštitnike.

Predsjednik Sportskog komiteta smatrao je, ne bez razloga, da šampioni lako postanu uobraženi i da ih s vremena na vrijeme treba spustiti na zemlju. A Postnikov je prema meni gajio ličnu netrpeljivost. Još u slučaju međuzonskog turnira stao sam na put njegovom favoritu Tolušu.

Ko je imao koristi od mog izbacivanja iz reprezentacije?

Moje mjesto u olimpijskoj ekipi pripalo je Kotovu.

Tako sam postao jedini prvak države koji nikada nije nastupio na Šahovskoj olimpijadi.

Kada sam u svom sportskom društvu „Zenit“ ispričao šta mi se dogodilo, jedan od njegovih rukovodilaca objasnio mi je vrlo slikovito:

– „Sam si kriv! Raspravljati se sa pretpostavljenima isto je što i mokriti uz vjetar!“

Odmah mi je savjetovao i da pristupim Komunističkoj partiji Sovjetskog Saveza. Kako je rekao, u tom slučaju imaće više povjerenja u mene i biću bolje zaštićen od nepravednih optužbi.

Dvije godine kasnije, ubrzo poslije XX kongresa Partije, kada je Nikita Hruščov na zatvorenoj sjednici javno osudio Staljina i kada se Partija, barem formalno, ogradila od njegovih zločina, podnio sam zahtjev za prijem u Partiju. Godine 1957. postao sam njen član.

Ne krijem da mi je članstvo u Partiji zaista donijelo jednu važnu prednost.

Počeli su da me postavljaju za vođu šahovskih reprezentacija. Najčešće sam istovremeno obavljao dužnosti rukovodioca ekipe, trenera i prevodioca, što je, uzgred, odgovaralo i Sportskom komitetu, jer je na taj način štedio znatna sredstva.

Što se tiče zaštite od nepravednih optužbi, o tome će biti riječi kasnije.

Ali, kao što često biva, svako zlo nosi i nešto dobro.

Pošto sam bio udaljen od takmičenja, uspio sam da na vrijeme završim i predam za štampu prvi tom knjige „Šahovske završnice“.

Neuspjeh na prvenstvu

Knjigu sam završio početkom 1955. godine, a zatim je trebalo da počnem pripreme za naredno, XXII prvenstvo SSSR-a. Do početka turnira ostalo je još mjesec dana.

Odlučio sam da taj period posvetim odmoru i skijanju. Boravio sam u odmaralištu Porečje, gdje je trenirala ženska skijaška ekipa mog sportskog društva „Zenit“. Svakog dana zajedno s njima prelazio sam oko dvadeset kilometara na skijama.

Osjećao sam se odlično, ali kada sam sjeo za šahovsku tablu, ispostavilo se da mi glava uopšte ne radi. Nije bilo svježih ideja, nije bilo originalnih zamisli.

Kasnije sam, analizirajući šta se dogodilo, shvatio da jednolični, neprestano ponavljajući pokreti pri skijanju, naročito uz veliko fizičko opterećenje, otupljuju rad mozga.

Poslije sedam kola imao sam svega 3,5 poena. Svih sedam partija završilo se remijem. Međutim, to nisu bile mirne partije. U svakoj sam pokušavao da pobijedim, ali mi ništa nije polazilo za rukom. Jednostavno, igra nije išla.

Odmah su me napali šahovski komentatori.

– „Sedam uzastopnih remija aktuelnog prvaka SSSR-a Averbaha“, ljutito je pisao Romanovski, s kojim su mi u to vrijeme odnosi već bili narušeni, „nikako se ne uklapaju u predstavu koju milioni ljubitelja šaha imaju o vodećim šahistima naše zemlje.“

Potom sam pobijedio Kotova, ali sam izgubio od Botvinika, Spaskog i Flora.

Na kraju sam podijelio 15–16. mjesto.

Bio je to pravi neuspjeh.

Istina, junak prethodnog prvenstva, Korčnoj, odigrao je još slabije.

Ocjenjujući rezultate prvenstva, David Bronštajn napisao je:

„Ja sam, na primjer, uvjeren da je neprepoznatljiva igra Jurija Averbaha bila posljedica iscrpljenosti zbog rada na knjizi koja uskoro treba da izađe – udžbeniku o šahovskim završnicama. Tokom turnira Averbah je živio u sasvim drugom svijetu ideja i nije mogao ni valjano da se priprema ni da igra.“

Zaista, moj rezultat na prvenstvu zahtijevao je ozbiljnu analizu. Igrao sam slabije nego na svom prvom prvenstvu, kada sam još bio samo majstor i amater.

Ako unaprijed otkrijem nastavak priče, mogu reći da je od svih šesnaest prvenstava SSSR-a na kojima sam nastupio to bio moj najslabiji rezultat.

Šta je bio uzrok takvog neuspjeha?

Bronštajn je djelimično bio u pravu. Gotovo pola godine rada na knjizi iscrpilo je moje stvaralačke zalihe energije. Ostao mi je samo mjesec dana da ih obnovim.

Vjerovao sam da će skijanje i svjež zimski vazduh pomoći u tome, ali sam, očigledno, pretjerao s fizičkim naporom.

Na kraju, skijanje mi ne samo da nije pomoglo nego je, naprotiv, otupljelo rad mozga.

Danas shvatam da je postojao i treći razlog – emotivne prirode. Smrt oca i stroge odluke Sportskog komiteta nimalo nisu doprinosile stvaralačkom raspoloženju. U periodu kada je šahista na vrhuncu forme, takvi udarci posebno teško pogađaju.

Analizirajući sve što se dogodilo, shvatio sam da sam ušao u period neuspjeha.

Jevgenij Zagorjanski, čovjek kockarskog duha, koji je podjednako majstorski igrao i šah i preferans, vrlo mi je slikovito objasnio da se uspjesi i neuspjesi smjenjuju u talasima.

Kada dođe period loše sreće, najvažnije je da čovjek ne paniči, ne pravi nagle poteze i ne gubi živce, već da strpljivo sačeka da taj talas prođe.

I ja sam počeo da čekam…

U mundirima i šinjelima

Ubrzo se pokazalo da se moje nevolje nastavljaju.

Sasvim neočekivano upućen sam na tromjesečnu vojnu obuku u blizini Lenjingrada. Zapravo, imao sam sreće. Da sam stigao samo jedan dan ranije, poslali bi me na brod u grad Sovjetsk.

Nikada neću zaboraviti prvi susret sa zamjenikom komandanta kursa za strojevu obuku, potpukovnikom Nevmomenkom.

Obučen u već nošenu uniformu oficira obalske odbrane, stidljivo sam pokucao na vrata njegovog kabineta. Kada sam dobio dozvolu da uđem, počeo sam nešto nesigurno da objašnjavam.

Potpukovnik me je odmjerio od glave do pete i grmnuo:

– „Druže poručniče, izađite i prijavite se kako propis nalaže!“

Izašao sam i pokušao da se sjetim kako se pravilno podnosi raport. Tome su nas učili na vojnoj katedri instituta, ali bilo je to prije više od deset godina.

Poslije nekoliko minuta ponovo sam otvorio vrata. Koračajući strojevim korakom, prišao sam stolu za kojim je sjedio potpukovnik i glasno rekao:

– „Dozvolite da podnesem raport! Inženjer-poručnik Averbah stigao je radi služenja vojnog roka.“

– „E, tako već može!“ – zadovoljno je rekao potpukovnik.

– „Šta ste završili?“

– „Moskovsku višu tehničku školu.“

– „Specijalnost?“

– „Motori s unutrašnjim sagorijevanjem.“

– „Gdje radite?“

Tu sam odlučio da izvučem svoj najjači adut.

– „U Sportskom komitetu SSSR-a.“

– „Na kojem radnom mjestu?“

– „Ja sam velemajstor.“

Nastala je potpuna tišina.

Od iznenađenja potpukovnik je čak ustao sa stolice.

– „Velemajstor? Sjedite, druže velemajstore!“

Odmah je počeo užurbano da okreće broj na telefonu.

– „Druže kapetane prve klase, dokle smo dogurali! Poslali su nam velemajstora!“

Nedugo zatim, ponovo koračajući strojevim korakom, ušao sam u kabinet komandanta kursa, kapetana prve klase.

On me je odmah zaustavio mašući rukama.

– „Ne treba, ne treba! Sjedite. Kako ste se uopšte našli kod nas?“

Saslušao je moju priču, rasporedio me u četu motoričara i dodao:

– „Moraćete da se prisjetite studentskih dana!“

Ne mogu reći da je vojna služba bila laka.

Maj 1955. godine u okolini Lenjingrada bio je neuobičajeno hladan. Kiša je padala gotovo neprestano. Buđenje je bilo u šest sati ujutro.

Bez obzira na loše vrijeme, uvijek se čula ista komanda:

– „U bluzama i šinjelima – na jutarnju gimnastiku, postroj!“

Kursanti bi brzo namjestili krevete i izlazili napolje da, u bluzama i šinjelima, trče po pljusku.

Titula velemajstora donijela mi je nekoliko sitnih privilegija.

Nisam spavao na spratnim drvenim ležajevima kao ostali kursanti, već, poput komandira čete, u običnom krevetu. Oslobodili su me i čišćenja vojnih toaleta.

Zauzvrat sam morao da odigram dvije simultanke.

Jednu protiv kursanata, a drugu protiv oficira.

Među učesnicima druge simultanke bio je i sam komandant kursa. Pokazao se kao sasvim dobar šahista i dugo je odolijevao, sve dok na kraju nismo ostali samo nas dvojica.

U tom trenutku iza leđa sam čuo šapat:

– „Naš kapetan prve klase baš zna da igra šah.“

– „Zna, zna,“ odgovorio je neko drugi. „Ali ni velemajstor nije naivan – dobro zna kako se igra protiv pretpostavljenih!“

Mnogo godina kasnije požalio sam što komandantu nisam na vrijeme ponudio remi.

Bio ga je potpuno zaslužio.

Preda mnom su bila tri mjeseca vojne obuke.

Već prvog dana neko je u učionici urezao u školsku klupu natpis:

„Ostalo je još 89 dana!“

Međutim, poslije samo mjesec stiglo je naređenje:

„Inženjera, starijeg poručnika Jurija L. Averbaha uputiti na raspolaganje Komandi Ratne mornarice u Moskvi.“

Kako sam zamijenio Toluša

Nisam mogao da shvatim šta se dogodilo, ali mi je bilo jasno da se desilo nešto vanredno.

Ispostavilo se da je Boris Spaski, zajedno sa svojim trenerom Aleksandrom Tolušem, trebalo da otputuje na Svjetsko juniorsko prvenstvo. Međutim, dok su bili na pripremama, Toluš je slomio nogu.

U Sportskom komitetu hitno su počeli da traže zamjenu i sjetili su se mene.

Saznali su da sam na vojnoj obuci, pa su se obratili Komandi Ratne mornarice.

Ništa od toga tada nisam znao.

Najprije sam se javio u Ministarstvo Ratne mornarice, odakle su me uputili u Sportski komitet.

Kada sam ušao u Postnikovljev kabinet, ukratko mi je objasnio šta se dogodilo, a zatim rekao:

– „Imaš izbor: ili ćeš se vratiti na vojnu obuku ili ćeš nekoliko dana raditi sa Spaskim na pripremama, pa zajedno s njim otputovati u Antverpen.“

Nije bilo teško pogoditi šta sam izabrao.

Bez razmišljanja sam prihvatio drugu mogućnost.

Za sređivanje putnih dokumenata bilo je potrebno neko vrijeme, pa je Boris otputovao u Antverpen bez mene.

Kada su moji papiri konačno bili gotovi, više nije bilo moguće nabaviti direktnu kartu za Belgiju, pa sam morao da putujem zaobilaznim putem.

Najprije avionom Aeroflota do Praga, zatim avionom čehoslovačke aviokompanije do Pariza, a odatle vozom do Antverpena.

Na putu su me sačekale nove neprijatnosti.

Prilikom prilaska Parizu ispostavilo se da se avion Iljušin Il-14 nije mogao izvući stajni trap.

Otprilike pola sata kružili smo iznad aerodroma, čas se penjući, čas naglo spuštajući. Piloti su pokušavali da oslobode trap i na kraju su u tome uspjeli.

Kada smo konačno sletjeli, na pisti su nas već čekali vatrogasci i kola hitne pomoći.

Pripremali su se za najgori mogući ishod.

Dok je avion čas naglo uzlijetao, čas se obrušavao prema zemlji, kroz glavu mi je prošla misao da se moj niz nevolja očigledno nastavlja.

Tek kada sam osjetio čvrsto tlo aerodroma Orli pod nogama, pomislio sam da se, izgleda, period moje loše sreće ipak približava kraju.

Avanture u vozu

Ali čekalo me je još jedno iskušenje.

Iz Pariza sam za Antverpen krenuo rapideom – brzim vozom koji je išao na sjever, preko Belgije i Holandije prema Njemačkoj.

Poslije svih neprijatnosti koje sam doživio u avionu bio sam strašno gladan. Kada je kroz vagone prošao konobar pozivajući putnike na ručak, odmah sam otišao u restoran-vagon.

Zainteresovanih za ručak bilo je više nego dovoljno, ali se ipak našlo mjesto i za mene.

Posluživanje je teklo po ustaljenom redu: najprije su donijeli prvo jelo, zatim glavno, a na kraju desert.

Poslije toga konobar je obilazio stolove i naplaćivao račun.

Kada je došao do mene, rekao je:

– „Od vas, gospodine, toliko i toliko franaka.“

Iz novčanika sam izvadio belgijske franke koje sam dobio u Sportskom komitetu i odbrojao traženi iznos.

– „Izvinite, gospodine, ali račun je u francuskim francima.“

Dok smo preračunavali vrijednost novca, voz je stao.

– „Koja je ovo stanica?“ – upitao sam.

– „Anvers, odnosno Antverpen.“

Požurio sam po svoj kofer, ali sam tek tada shvatio da, kada sam žurio u restoran-vagon, uopšte nisam zapamtio u kojem sam vagonu putovao.

Počeo sam da prolazim iz vagona u vagon, iz kupea u kupe, ali mog kofera nigdje nije bilo.

Začuo se zvižduk.

Voz je svakog trenutka trebalo da krene dalje, a za dvadesetak minuta već bi prešao holandsku granicu.

U očajanju sam istrčao na peron i, ugledavši dežurnog na stanici, počeo da mu objašnjavam, miješajući od uzbuđenja engleske i njemačke riječi, da nikako ne mogu da pronađem svoj kofer.

– „Dajem vam još dva minuta, požurite!“ – odgovorio mi je.

Možete zamisliti moje olakšanje kada sam, baš u trenutku kada je vrijeme gotovo isteklo, konačno ugledao svoj kofer.

Šta se dogodilo u Belgiji

Spaski nije otputovao u Antverpen sam.

Pratio ga je čovjek kojeg do tada nisam poznavao, izvjesni Solovjov, koji je odlično govorio francuski. Iako je bio predstavljen kao „radnik Sportskog komiteta“, u stvarnosti je predstavljao sasvim drugu organizaciju.

To je moglo da odigra kobnu ulogu u karijeri Spaskog.

Ali najprije nekoliko riječi o samom Svjetskom juniorskom prvenstvu.

Među učesnicima bilo je mnogo igrača koji će kasnije postati poznati šahisti: Lajoš Portiš, Edmar Mednis, Georgi Tringov i Dragoljub Ćirić.

U istoj kvalifikacionoj grupi, a potom i u finalu sa Spaskim je igrao Holanđanin Jop van Oosterom, danas poznat kao veliki šahovski mecena i organizator čuvenih Amber turnira u Monte Karlu.

Boris je odigrao sjajno prvenstvo.

Protivnike je pobjeđivao u prepoznatljivom kombinacionom stilu i ubjedljivo osvojio prvo mjesto.

Na naredni sovjetski trijumf na Svjetskom juniorskom prvenstvu čekalo se punih četrnaest godina.

Ali sada je vrijeme da ispričam o problemima koje smo imali u Belgiji.

Oni nisu imali nikakve veze sa šahom.

Mladi Spaski, s kojim prije tog turnira gotovo da nisam ni razgovarao, a protiv kojeg sam odigrao samo jednu partiju, pokazao se kao izuzetno pričljiv čovjek – čak i previše.

Hranili smo se u kući jedne porodice ruskih emigranata, a za stolom je Boris često započinjao veoma rizične političke rasprave.

Solovjov ga je pažljivo slušao i, kako se kaže, sve bilježio u glavi.

Čini mi se da je Boris izražavao raspoloženje jednog dijela lenjingradske omladine.

Ti mladi ljudi nisu poznavali strahote Staljinovih represija i nisu se plašili da otvoreno kritikuju život u Sovjetskom Savezu.

Po završetku turnira preselili smo se na nekoliko dana u sovjetsku ambasadu u Briselu.

U jednoj od prostorija ambasade nalazio se bilijarski sto, a Boris je igrao sa svakim ko bi se pojavio.

Ne znajući s kim igra, jednog dana za protivnika je dobio samog ambasadora.

Ovdje moram napraviti malu digresiju.

Od 1953. godine trener Spaskog bio je Aleksandar Toluš.

Nije imao djece i svu svoju neostvarenu očinsku ljubav prenio je na svog učenika.

Za Borisov šahovski razvoj to je bilo od neprocjenjive koristi.

Međutim, Toluš je imao veoma oštar jezik. Njegov govor bio je pun živopisnog žargona i slikovitih izraza.

Izjave Aleksandra Kazimiroviča postale su svojevrstan folklor koji su mladi lenjingradski šahisti upijali poput sunđera.

Naravno, prije svih – Spaski.

Dok je igrao bilijar sa ambasadorom, Boris ga je zasuo upravo tim žargonskim izrazima i ostavio na njega veoma nepovoljan utisak.

A pred njim je bio put u Švedsku, gdje je trebalo da nastupi na međuzonskom turniru.

U Stokholmu ga je već čekao Toluš, koji se u međuvremenu oporavio od preloma noge.

Nakon razgovora sa ambasadorom, Solovjov mi je saopštio da se naši planovi mijenjaju.

– „Ponašanje Spaskog primorava me da Sportskom komitetu pošaljem zahtjev da Boris odmah bude opozvan u Moskvu.“

– „Zaboga, šta to radite?“ – pokušavao sam da urazumim Solovjova. – „Uništićete Spaskom karijeru! Hoćete da ga lišite prilike da postane kandidat za titulu svjetskog prvaka!“

– „Ne mogu ništa da učinim,“ tvrdoglavo je odgovorio Solovjov. „Moja je dužnost da prijavljujem ovakve slučajeve. To je moj posao!“

Na sreću, naš konzul u Briselu bio je veoma čestit čovjek – V. Kamčatov.

Upoznali smo se još u Antverpenu i na mene je ostavio izuzetno povoljan utisak.

Obratio sam mu se, objasnio cijelu situaciju i zamolio ga da pomogne.

Nakon kraćeg razmišljanja rekao je:

– „Sportski komitet svakako treba da razmotri ponašanje Spaskog, ali to može da učini i poslije međuzonskog turnira. Pokušaću nešto da preduzmem.“

Održao je riječ.

Solovjov je otputovao za Moskvu, a Spaski i ja nastavili smo put za Stokholm, gdje sam Borisa predao u ruke Tolušu.

Na međuzonskom turniru u Geteborgu Spaski je odigrao veoma uspješno i izborio mjesto među kandidatima za titulu svjetskog prvaka.

Ipak, rasprava u Sportskom komitetu na kraju je održana.

Međutim, pošto je problem u međuvremenu izgubio na hitnosti, cijela stvar nije završila tako drastično kako je mogla.

Boris je priznao svoju grešku, rekao da je iz svega izvukao ozbiljnu pouku i obećao da se tako nešto više neće ponoviti.

Time je incident bio zaključen, iako je, bez sumnje, čitava ta priča ostala zabilježena u dosijeu koji je KGB vodio o Spaskom.

Na prvenstvu države

XXIII prvenstvo SSSR-a održano je početkom 1956. godine u Lenjingradu.

Već u prvom kolu žrijeb me je spojio sa Borisom Spaskim.

U vremenskoj stisci izgubio sam tu partiju, ali sam se brzo oporavio od poraza i počeo da pobjeđujem iz kola u kolo. Izbio sam na čelo tabele.

Igrao sam odlično, a poeni su dolazili gotovo sami od sebe.

U narednom kolu trebalo je da igram protiv trenera Spaskog, Aleksandra Toluša.

Ujutro, prije partije, saopšteno mi je da se meč neće igrati.

Toluš je izvadio zub, pa je partija odložena za dan predviđen za nastavak prekinutih partija.

Tako je odlučio glavni sudija turnira, Bondarevski.

Odlaganje partije predstavlja vanrednu mjeru i dozvoljeno je samo u izuzetnim okolnostima.

Nisam bio uvjeren da je vađenje zuba dovoljan razlog za takvu odluku.

U ovoj situaciji to je, po mom mišljenju, bio taktički potez kako bi se poremetio ritam vodećeg igrača turnira.

Toluš je žrtvovao zub koji je ionako prije ili kasnije morao da izvadi.

Potez je uspio.

Poslije prisilne pauze izgubio sam dio zaleta.

Konačno je došao dan odigravanja.

Partija protiv Toluša razvijala se veoma nepovoljno po mene. Oko mog kralja počeli su da se nadvijaju tamni oblaci, a Aleksandar Kazimirovič znao je kako se vodi napad na kralja.

Tada sam donio odluku koja je, sa stanovišta logike, djelovala potpuno suludo.

Žrtvovao sam figuru za dva pješaka, ali sam uspio da zaustavim napad i razmijenim dame.

Istina, završnica koja je nastala nije mi davala mnogo nade za spas.

Partija je prekinuta, a iskreno govoreći, u prvi mah nisam ni namjeravao da je nastavim.

Međutim, imao sam još jednu prekinutu partiju, protiv Antošina, u kojoj sam stajao veoma dobro i imao realne izglede za pobjedu.

Ta partija igrala se prva.

Poslije nekoliko sati uspio sam da pobijedim, dok je Toluš morao da sjedi i čeka da dođe red na našu partiju.

Takva su bila pravila.

Konačno je počelo odigravanje druge partije.

Čim je sjeo za tablu, Aleksandar Kazimirovič je svojim ponašanjem pokazivao da ne vidi nikakav razlog da se igra nastavi. Poteze je povlačio nehajno, gotovo preko volje.

Nije mu ni padalo na pamet da bih mogao imati bilo kakve šanse da spasem partiju.

A imao sam ih.

Ne samo za remi.

Tokom analize pronašao sam fantastičnu zamku i odlučio da iskušam protivnika.

Možda...

I upravo se to „možda“ ostvarilo.

Toluš je upao u postavljenu zamku, a partija je završena mojom pobjedom.

Borba za prvo mjesto na prvenstvu uglavnom se vodila između mene i Spaskog.

Tek pred sam kraj turnira, pobijedivši u tri partije zaredom, pridružio nam se i Tajmanov.

Na kraju smo nas trojica podijelili prvo, drugo i treće mjesto.

Takav rasplet nije bio predviđen pravilima turnira.

Na zatvaranju prvenstva Bondarevski je saopštio odluku Sportskog komiteta.

Dobijamo jedan dan odmora, a zatim ćemo ponovo sjesti za tablu i odigrati dodatni dvokružni turnir između nas trojice kako bi se odlučilo ko će biti prvak države.

Poslije gotovo mjesec dana iscrpljujuće borbe trebalo je da odigramo još četiri izuzetno važne partije.

Ako bismo to uporedili sa atletikom, bilo bi kao da maratoncima, čim prođu kroz cilj, kažu da istrče još i sprint na sto metara.

Sprint na sto metara poslije maratona

Partije dodatnog turnira jasno pokazuju da smo nas trojica igrali u stanju koje se nikako nije moglo nazvati normalnim.

Gotovo sve partije završile su se na potpuno neočekivan način.

Tako sam, na primjer, u nastavku prve partije protiv Tajmanova, na opšte iznenađenje, žrtvovao figuru, jer sam u svojim proračunima „preskočio“ činjenicu da kralj ne može jednim potezom da pređe sa g8 na e6.

Gledaoci su zanijemili – niko nije razumio šta se dogodilo.

A Tajmanov je ipak pronašao jedini potez koji je vodio do... remija.

Svi ostali potezi donosili su mu pobjedu.

Još upečatljivija bila je partija drugog kola protiv Spaskog.

Već iz otvaranja dobio sam potpuno nadmoćnu poziciju.

Pokušavajući da preokrene tok borbe, Spaski je žrtvovao skakača za pješaka.

Duboko sam se zamislio.

Imao sam dvije mogućnosti – da mirno realizujem materijalnu prednost ili da krenem u napad na protivničkog kralja.

Kao Buridanov magarac, dugo sam se dvoumio, potrošio čitav sat razmišljajući i na kraju izabrao drugu mogućnost.

Postojao je trenutak kada sam spektakularnom žrtvom oba topa mogao da završi partiju.

Problem je bio u tome što više nisam bio u stanju da sve precizno izračunam, a uz to sam upao u strašnu vremensku stisku.

Kada je partija prekinuta, i dalje sam imao figuru više, ali je pozicija izazivala ozbiljnu zabrinutost.

Tokom nastavka partije čuda su se nastavila.

Ubrzo sam izgubio čitavog topa, ali sam ipak uspio da se spasim u završnici u kojoj sam imao samo lovca protiv protivnikovog topa i pješaka.

Najmlađi među nama, Spaski, na kraju više nije izdržao napetost borbe.

Razbolio se i posljednju partiju nije mogao ni da odigra.

Na kraju je šampion postao Tajmanov, i to sasvim zasluženo.

Igrao je lakše i trošio manje snage nego Spaski i ja.

Upravo je taj faktor bio presudan.

Ja sam zauzeo drugo mjesto, a Spaski treće.

U ulozi prve rezerve

U ljeto 1955. godine u Moskvi je odigran revanš meč između reprezentacija SSSR-a i SAD.Poslije neuspjeha na prethodnom prvenstvu države uvršten sam u ekipu samo kao prva rezerva. Druga rezerva bio je Boleslavski. Međutim, nijedan od nas dvojice nije dobio priliku da sjedne za tablu.

Meč je protekao potpuno u korist naše reprezentacije. Svi su željeli da se istaknu i niko nije bio spreman da dobrovoljno prepusti svoje mjesto. I nije ni čudo, jer su Amerikanci tada bili naši politički protivnici, a svaka pobjeda nad njima bila je posebno cijenjena u vrhu države. Jedina kap gorčine u tom velikom uspjehu bio je rezultat Botvinika. Kao prvi igrač naše reprezentacije izgubio je meč od četiri partije protiv Reševskog. To je bio jedini neuspjeh reprezentacije SSSR-a.

Sparing-partner svjetskog prvaka

Kada smo se pripremali za meč sa Amerikancima, Botvinik mi je predložio da odigramo nekoliko trening partija. Naravno, bilo mi je zanimljivo da treniram sa svjetskim prvakom, pa sam pristao. Neću kriti da me je iznenadio uslov koji je postavio – da igramo uz uključen radio, kako bi se partija što više približila stvarnoj atmosferi bučne dvorane pune gledalaca.

Naši dueli odigravali su se u njegovoj vikendici u Podmoskovlju. Sjedimo tako za tablom, razmišljamo o potezima, šahovski sat ritmično otkucava. A iz crnog zvučnika, koji je visio tačno iznad šahovskog stočića, neprekidno je tekla bujica informacija o radnim uspjesima kolhoznika Moskovske oblasti – o košenju sijena, prinosima mlijeka i vađenju krompira. Poslije pet sati igre uz takvu pratnju osjećao sam se potpuno ošamućeno. Isprva mi se ideja da se igra uz radio činila, u najmanju ruku, diskutabilnom. Međutim, kasnije, kada sam bolje upoznao Botvinika, shvatio sam „u čemu je stvar“.

Bio je to čovjek koji je posjedovao rijetku sposobnost autosugestije, možda čak i samohipnoze. Kasnije, kada se posvetio računarima, smislio je poseban izraz – „samoprogramiranje“. Ako bi mu tokom partije buka u turnirskoj sali počela da ide na živce, uvjeravao bi sebe: „Pa ja sam se namjerno pripremao za igru u buci – znači, buka ne bi trebalo da mi smeta!“ I zaista, više mu nije smetala. Još ranije, da bi se navikao na protivnike koji puše, Botvinik je igrao trening partije sa Ragozinom, koji je imao poseban zadatak da ga što više „zadimi“.

Izgleda da sam Mihailu Moisejeviču odgovarao kao sparing-partner. Kasnije me je često pozivao da igramo trening partije. Ukupno smo od 1955. do 1957. godine odigrali oko dvadeset pet partija.

Trening partije

Trening partije bile su zaštitni znak sistema pripreme patrijarha našeg šaha. Bio je duboko uvjeren u njihovu korist, a te partije su mu zaista pomagale da dostigne pravu formu uoči zvaničnih takmičenja.

Kontrola vremena bila je standardna: dva i po sata za prvih četrdeset poteza. Ako partija do tada ne bi bila završena, po pravilu se nije nastav­ljala. Izuzetak su predstavljala samo dva meča. Prvi je odigran u avgustu 1956. godine, kada se Botvinik pripremao za Moskovsku olimpijadu i Memorijal Aljehina, a drugi u januaru 1957. godine, uoči drugog meča za titulu svjetskog prvaka protiv Smislova. Ti susreti igrani su uz prekid nakon četrdesetog poteza i naknadno nastavljanje.

U prvom meču odigrali smo pet partija: +1 =4 u korist Botvinika. Tri su bile prekinute i dovršene tek na samom kraju meča. U njima sam imao pozicionu prednost i računao da ću osvojiti najmanje dva poena. Nažalost, uspio sam da osvojim samo jedan. U čemu je bio problem?

Prije svega, treba odati priznanje analitičkom umijeću svjetskog prvaka, njegovoj domišljatosti i upornosti. Moja analiza, s druge strane, ostavljala je mnogo prostora za napredak. Ne radi opravdanja, već istine radi, reći ću da su za to postojali i objektivni razlozi: svega nekoliko dana prije nastavka partija dobio sam prve korektorske otiske svoje prve knjige „Kako rješavati šahovske studije“. Umjesto da „brusim“ odložene pozicije, morao sam da se posvetim korekturi, jer je otiske trebalo što prije vratiti u štampariju.

Kada je nastavak partija završen, Mihail Moisejevič nije krio zadovoljstvo. Uz osmijeh je primijetio:

– Znate, Jura, od tri prekinute partije sa približno jednakim pozicijama, jednu po pravilu uvijek dobijem.

Završna etapa Botvinikove pripreme za drugi meč sa Smislovom trebalo je da bude naš meč od dvanaest partija. Planirali smo da počnemo odmah poslije Nove, 1957. godine, ali sam se iznenada prehladio i nedjelju dana proveo bolestan. Na kraju smo odigrali samo deset partija, pri čemu prekinuta deveta nikada nije bila nastavljena. Rezultat meča bio je +3 −2 =4 u korist Botvinika, ali sam u nedovršenoj partiji imao kvalitet više i realne izglede za pobjedu.

Sjećam se da je taj meč protekao u izuzetno napetoj atmosferi. Ponijele su nas emocije i borili smo se sa žestinom neuobičajenom za trening susrete. U nizu partija zapali smo u strašnu vremensku oskudicu, što je često dovodilo do grubih grešaka. Sada, poslije više od pola vijeka, ponovo pregledajući te partije i kao da iznova proživljavam sve peripetije tih okršaja, pomislio sam da su takvi dvoboji mogli da oduzmu isuviše mnogo snage i nervne energije. Nije isključeno da Botvinik, kada je mjesec dana kasnije sjeo za tablu naspram Smislova, nije uspio potpuno da se oporavi, pa je i to, u izvjesnoj mjeri, moglo uticati na ishod njihove borbe.

O uticaju Botvinika na moju generaciju vrijedi govoriti posebno. Još od djetinjstva proučavao sam njegove partije i učio iz njih. Sjećanje mi je i danas sačuvalo sliku iz 1936. godine: u pionirskom kampu, okružen vršnjacima, stojim bez daha kraj radio-prijemnika, iščekujući vijesti iz engleskog grada Notingema, gdje se naš Botvinik borio protiv šampiona kapitalističkog svijeta. I pobjeđivao ih!

Sjećam se i kako sam 1943. godine, kao kandidat za majstora, prvi put sjeo za šahovsku tablu naspram njega. Na zapisnik sam upisao prezime „Botvinik“ i nisam mogao da povjerujem svojim očima. Toliko nisam vjerovao da sam, dok se okrenuo na drugu stranu, uštinuo sam sebe za ruku. Zar to nije san? Zar zaista igram protiv Botvinika, licem u lice? Od početka tridesetih godina Botvinik je bio neprikosnoveni lider sovjetskog šaha. Njegovi izvanredni uspjesi donijeli su mu ogroman autoritet i popularnost. Ljudi su mu se divili, slijedili ga i oponašali.

Danas, kada je Botvinikova šahovska karijera postala dio istorije, moguće je nepristrasno i objektivno ocijeniti njegovo mjesto u svjetskom šahu. Nema sumnje da je od kraja tridesetih godina pa do 1948, kada je i formalno postao svjetski prvak, Botvinik bio faktički najjači šahista na svijetu.

Njegova nadmoć se, po mom mišljenju, najubjedljivije pokazala na XIV prvenstvu SSSR-a 1945. godine, kada je osvojio prvo mjesto uz svega četiri remija i bez ijednog poraza.

Pošto je osvojio šahovsku krunu, Botvinik se posvetio izradi doktorske disertacije, koju je potom uspješno odbranio. To mu je, svakako, donijelo dodatni ugled, ali ga je na pune tri godine udaljilo od ozbiljnog takmičarskog šaha. Uoči njegovog meča sa Bronštajnom 1951. godine većina ljubitelja šaha vjerovala je da će Botvinik lako slomiti izazivača. Međutim, tek je u samoj završnici uspio da izjednači rezultat i sačuva titulu svjetskog prvaka. I drugi meč za svjetsku krunu protiv Smislova, 1954. godine, koji je takođe završen neriješeno, jasno je pokazao da je Botvinik izgubio nekadašnju nadmoć nad svojim rivalima i da je, kako je i sam govorio, postao samo „prvi među jednakima“. Boginja šaha, Kaissa, nije mu oprostila višegodišnje odsustvo iz takmičarske igre – sustigli su ga predstavnici mlađe generacije.

Portret šampiona

Blisko se družeći sa Botvinikom tokom nekoliko godina, pokušavao sam da shvatim njegov karakter, njegovu suštinu. U početku me je, kao sagovornik, prosto očarao. Njegovi pogledi i razmišljanja bili su nekonvencionalni, originalni, ponekad čak i paradoksalni. Rasuđivao je trezveno i logično, uvijek nastojeći da prodre do same suštine pojave. Otopljavanje političke klime tih godina pružalo je dovoljno tema za razmišljanje. Iz poštovanja, ali i zbog razlike u godinama, obično sam ga slušao ne prekidajući ga i ne pokušavajući da osporim njegove zaključke. Međutim, jednom sam ipak pokušao da mu u nečemu protivrječim. Istog trenutka naišao sam na zid. Moji argumenti ga nisu zanimali; činilo se da je sopstvene stavove smatrao posljednjom i konačnom istinom.

Prije mene je, osim Ragozina, trening partije sa Botvinikom igrao i I. A. Kan, takođe u njegovoj vikendici. A u slobodno vrijeme između partija morao je da sluša monologe svjetskog prvaka.

– Ne možete ni da zamislite kakav je čudak taj Kan – rekao mi je jednom Botvinik. – Jednom smo mirno razgovarali, kad je on, ni iz čega, odjednom postao uvrijeđen, otišao sam da šeta po šumi i demonstrativno se nije pojavio na ručku!

Kasnije sam se usudio da o tom događaju upitam Ilju Abramoviča. Uz zajedljiv osmijeh odgovorio je:

– Botvinik smatra da je svjetski prvak ne samo u šahu, iako je u svemu ostalom sasvim običan čovjek!

Težnja Mihaila Moisejeviča da o svemu ima sopstveno mišljenje mogla ga je skupo koštati. Godine 1954. uputio je pismo sekretaru Centralnog komiteta KPSS za ideologiju, P. N. Pospelovu, u kojem je iznio svoje stavove o pitanju da li je socijalistička revolucija na Zapadu moguća bez Trećeg svjetskog rata.

Botvinikov stav bio je oštro kritikovan u zabilješci partijskog funkcionera pod naslovom „O greškama M. M. Botvinika“, koja se čuva u arhivu Centralnog komiteta.

Posebno je upečatljiv posljednji pasus tog dokumenta:

„'Bilješke' Botvinika predstavljaju interesantan primjer ispoljavanja buržoaske ideologije lejburističkog tipa i straha od kapitalističkog okruženja. Smatram da M. Botvinika treba pozvati u Odjeljenje za propagandu i agitaciju Centralnog komiteta i objasniti mu antimarxistički karakter njegovih bilježaka. Ukoliko, pak, bude istrajavao u svojim nekomunističkim pogledima, čini mi se da ne može ostati član Partije.“

Očigledno je razgovor u Centralnom komitetu ipak održan. Na to ukazuje pokajničko pismo svjetskog prvaka, koje se takođe čuva u istom arhivu. U njemu se zahvaljuje na ukazanoj pažnji i strpljivom objašnjenju njegovih grešaka. Time je incident bio okončan.

Sjećam se jedne novogodišnje večeri koju smo, zajedno sa porodicom Botvinik, dočekivali u društvu. Bio je izuzetno raspoložen. Popio je čitavu čašu šampanjca, iako inače gotovo nikada nije pio alkohol. Zatim je počeo ples. Mihail Moisejevič je sa velikim žarom zaigrao čarlston, ples svoje mladosti, prilično vješto izvodeći složene plesne korake. Iznenadio sam se i rekao da nikada ne bih pretpostavio da posjeduje takav talenat. On je to primio kao nešto sasvim prirodno i odmah se pohvalio da je jednom imao priliku da pleše sa Galinom Ulanovom i da je čak i ona, sama Ulanova, u plesu zaostajala za njim!

Kan je, izgleda, bio u pravu: Botvinik je sebe smatrao šampionom doslovno u svemu.

Iako je u Botviniku bilo mnogo dobrih osobina, u cjelini mi se činio kao mizantrop koji od ljudskog roda nije očekivao ništa naročito dobro. Otuda njegovo nepovjerenje prema ljudima, sumnjičavost i podozrivost. To se jasno vidi i u njegovoj autobiografskoj knjizi „Ka ostvarenju cilja“. Pišući o ljudima koje je sretao na svom životnom putu, gotovo za svakoga uspijeva da pronađe neku tamnu stranu, oboji ga posebnom nijansom crne.

Nije isključeno da u šahu osobine poput sumnjičavosti, nepovjerenja, pa čak i izvjesne paranoje mogu biti korisne, jer igrača tjeraju da stalno strahuje od protivnikovih namjera, da uvijek bude oprezan i na oprezu. Ali u svakodnevnom životu...

Jedne nedjelje moja supruga je došla u vikendicu Botvinikovih i donijela svježu tortu iz kafea „Nacional“, koji je tih godina bio čuven po vrhunskim poslastičarskim proizvodima. Trebalo je vidjeti s kakvim su zadovoljstvom svi za stolom navalili na tortu. Sam domaćin, međutim, nije je ni dotakao. Prošao je cio dan, i tek za večerom, kada se torta ponovo našla na stolu, Botvinik je sebi dozvolio da je proba, pošto se prethodno uvjerio da su svi koji su je jeli za ručkom živi, zdravi i da im ništa nije bilo.

Nema sumnje da je Botvinikova najveća osobina bila njegova izuzetna usmjerenost ka cilju. Još kao mladić postavio je sebi zadatak da postane svjetski prvak u šahu i dosljedno je išao ka tom cilju, odlučno odbacujući sve što bi moglo da ga omete na tom putu.

Botvinik pobjeđuje... Beriju

Usmjerenost ka cilju odlikovala je ne samo Botvinika kao šahistu, već podjednako i Botvinika kao čovjeka. Kada bi sebi postavio neki cilj, nije bilo sile koja bi ga mogla zaustaviti.

Evo priče koju mi je mnogo godina kasnije ispričao zamjenik predsjednika Sportskog komiteta Postnikov (prenosim je svojim riječima).

Pošto je postao svjetski prvak, Botvinik je odlučio da sagradi sebi vikendicu. I to ne bilo gdje, već na jednom od najprestižnijih mjesta u Podmoskovlju – na Nikolinoj gori, gdje je tih godina živjela sama elita sovjetske inteligencije: pjesnik S. Mihalkov, akademik L. Kapica, pisac F. Panferov i konstruktor aviona V. Mjasiščev.

Nikolina gora nalazi se u blizini rijeke Moskve, u zoni zaštite gradskog vodoizvorišta, koja je tada bila pod neposrednom nadležnošću ministra unutrašnjih poslova Lavrentija Berije. Pošto je Beriji uputio pismo sa molbom, Botvinik se istovremeno obratio tadašnjem predsjedniku Sportskog komiteta A. Apolonovu (o kojem sam već govorio), zamolivši ga da podrži njegov zahtjev.

Poslije izvjesnog vremena Apolonov je naložio Postnikovu da pozove Botvinika i saopšti mu da je Berija odbio njegovu molbu. Postnikov je pozvao Mihaila Moisejeviča i prenio mu riječi predsjednika Sportskog komiteta.

– Dozvolite da se poslužim vašom „vertuškom“ – iznenada je zamolio Botvinik.

„Vertuška“ je bio naziv za posebnu državnu telefonsku mrežu kojom su se koristili najviši državni funkcioneri. Dobivši dozvolu, Botvinik je brzo okrenuo broj. Bilo je očigledno da je bio spreman na ovakav razvoj događaja i da nije imao namjeru da odustane.

U slušalici se začuo glas:

– Kod telefona Maljenkov. S kim razgovaram?

– Dobar dan, Georgije Maksimilijanoviču! Ovdje govori svjetski prvak Botvinik. Molim vas da me primite zbog jednog manjeg pitanja.

(U to vrijeme, krajem četrdesetih godina, Maljenkov je bio jedan od Staljinovih najbližih saradnika.)

– Odakle zovete?

– Iz Komiteta za fizičku kulturu.

– Čekam vas za dvadeset minuta na Starom trgu. Propusnica će vas čekati.

Istorija ne bilježi kako je protekao taj razgovor. Međutim, već poslije sedam dana u Sportski komitet stigla je službena depeša. U njoj je pisalo:

„Povodom molbe druga M. M. Botvinika…“

Ministru šumarstva, drugu Orlovu. Izdvojiti toliko i toliko kubnih metara drvne građe za druga M. M. Botvinika.

Ministru saobraćaja, drugu Beščevu. Obezbijediti prevoz drvne građe do naselja Nikolina gora.

Predsjedniku Moskovskog gradskog sovjeta, drugu Popovu. Dodijeliti plac na Nikolinoj gori za vikendicu druga M. M. Botvinika.

Glavnoj arhitektonskoj upravi Moskovskog gradskog sovjeta. Staviti drugu M. M. Botviniku na raspolaganje tipski projekat vikendice.

Sve troškove snosi drug M. M. Botvinik.

Ali najvažniji je, naravno, bio potpis – I. Staljin.

Tako je Botvinik uspio da nadigra svemoćnog Beriju!

Sa Botvinikom sam se razišao 1959. godine. Bilo je to ovako.

Vraćao sam se avionom iz Tbilisija u Moskvu sa još jednog prvenstva države. Sa mnom su putovali i Talj, kao i njegov trener A. Koblenc.

– Imam jedan prijedlog za tebe – obratio mi se Koblenc, sa kojim sam odavno bio u prijateljskim odnosima. – Miša i ja smo odlučili da ti ponudimo da učestvuješ u njegovim pripremama za Turnir kandidata, a da na samom turniru budeš njegov zvanični sekundant.

Ponuda da sarađujem sa Taljem me je zainteresovala. Iako prema Botviniku nisam imao nikakvih obaveza, ipak sam, mirne savjesti radi, odlučio da se prethodno posavjetujem s njim.

Saslušao me je, ali nije rekao ni riječ.

Njegovo ćutanje shvatio sam kao znak odobravanja i odmah sam poslao telegram u Rigu da prihvatam ponudu.

Koliko sam, ipak, slabo poznavao Botvinika!

Moj postupak doživio je kao izdaju i od tada mi više nikada nije ponudio da zajedno igramo trening partije.

Prvi put sam

U jesen 1956. godine u Moskvi je održana Šahovska olimpijada. Mene nisu uvrstili u reprezentaciju (od učesnika prvenstva države u tim je ušao samo šampion Tajmanov), ali su me, čini se kao neku vrstu nadoknade, poslali da nastupim u Indoneziji.

U to vrijeme Sovjetski Savez tek je uspostavljao veze sa zemljama Trećeg svijeta i, na molbu naše ambasade, radi uspostavljanja sportskih kontakata tamo je upućen jedan velemajstor. Tada mi je od velike koristi bilo poznavanje engleskog jezika: nastupilo je vrijeme „otopljavanja“, pa sam prvi put krenuo u inostranstvo potpuno sam, bez rukovodioca i pratilaca. Istina, prije puta pozvali su me na razgovor u Odjeljenje za inostrana putovanja Centralnog komiteta Partije, gdje su me detaljno uputili šta je sovjetskim građanima u inostranstvu dozvoljeno, a šta nije.

Postao sam prvi sovjetski šahista koji je otputovao u daleku Jugoistočnu Aziju, u koju tada nisu letjeli ni avioni Aeroflota. Do Džakarte se moralo putovati dugim zaobilaznim putem: preko Rige i Stokholma stigao sam u Kopenhagen, gdje je trebalo da se ukrcam na avion skandinavske kompanije SAS, koji je letio na liniji Kopenhagen – Tokio.

Kada sam pred ukrcavanje pokazao kartu, upitali su me da li sam primio vakcine protiv velikih boginja, kolere i žute groznice i da li posjedujem međunarodni sertifikat o vakcinaciji.

Naravno, nijednu od tih vakcina nisam primio: ni u Sportskom komitetu ni u Aeroflotu niko o tome nije znao niti me je na to upozorio.

Kada su čuli moj odgovor, službenici kompanije ponudili su mi da potpišem dokument u kojem je crno na bijelo pisalo da, ukoliko mi se na putu do Džakarte bilo šta dogodi (pod čim se podrazumijevalo da se razbolim), kompanija SAS neće snositi nikakvu odgovornost.

Nisam imao izbora – morao sam da potpišem taj dokument.

Propelerskim avionom DC-6 (u to vrijeme, osim britanskih turbopropelerskih „Kometa“, mlazni putnički avioni još nisu bili u redovnoj upotrebi) krenuo sam na dalek put. Kao na filmskom platnu smjenjivali su se gradovi: Dizeldorf, Cirih, Ženeva, Rim, Atina, Kairo, Abadan, Karači, Bombaj, Kalkuta i Rangun. U svakom od njih avion se zadržavao oko sat vremena, pa sam, istežući noge ukočene od dugog sjedenja, šetao aerodromskim terminalima.

U Rangunu mi je pažnju privukao pano sa tabelom u kojoj su bile navedene bolesti – kuga, kolera, velike boginje i tropska groznica. Brojevi u tabeli uvjerljivo su pokazivali da je u Rangunu tih bolesti znatno manje nego u Kalkuti. U tom trenutku prošla me je jeza: prije samo nekoliko sati šetao sam aerodromom u Kalkuti, a da nisam ni slutio da tamo haraju tako opasne bolesti!

Na sreću, sve se završilo bez ikakvih problema. Iz Ranguna sam odletio u Bangkok, gdje sam presjeo u avion indonežanske kompanije Garuda, koji me je doveo u Džakartu.

U glavnom gradu Indonezije pobijedio sam u kratkom meču protiv državnog prvaka, osvojio turnir i održao nekoliko simultanki za domaće šahiste. Tada su mi se obratili predstavnici holandske zajednice sa molbom da nastupim u njihovom šahovskom klubu. Htio sam da prihvatim poziv, ali me je službenik naše ambasade, koji je brinuo o meni tokom boravka, upozorio:

– Ne žurite, za to je potrebna saglasnost ambasadora.

Već sljedećeg jutra stiglo je strogo uputstvo:

– Pred kolonizatorima ne nastupati!

Završni banket domaćini su organizovali u jednom kineskom restoranu. Sjedili smo u sali u kojoj je na zidu visio veliki portret predsjednika Mao Cedunga. Međutim, kada sam izašao u drugu salu, tamo sam ugledao portret predsjednika Čang Kaj Šeka. Očigledno su, u zavisnosti od svojih političkih uvjerenja, gosti birali u kojoj će sali sjediti.

Putovanje u Indoneziju, na čelu studentske reprezentacije, ocijenjeno je kao uspješno, pa mi je već naredne godine ponuđeno da predvodim reprezentaciju Sovjetskog Saveza na Svjetskom prvenstvu za studente u Rejkjaviku.

Kada je moje imenovanje potvrđivano na Starom trgu, šef sektora za sport A. Skvorcov rekao mi je:

– Ako ekipa osvoji prvo mjesto i sve protekne kako treba, smatraj da si stekao novu profesiju!

Svjetsko prvenstvo za studente

Studentska šahovska takmičenja počela su da se održavaju 1952. godine. Tada je u Škotskoj organizovan mali turnir sa sedam učesnika, na kojem su Sovjetski Savez predstavljali Tajmanov i Bronštajn. Njih dvojica podijelili su prvo mjesto. U to vrijeme Tajmanov je zaista bio student Lenjingradskog konzervatorijuma, a kada su Bronštajna upitali gdje studira, dobili su odgovor – u sovjetskoj šahovskoj školi!

Od 1954. godine Međunarodna studentska unija počela je da organizuje ekipna svjetska prvenstva. Prvi šampioni bili su Čehoslovaci, drugi Sovjetski Savez. Sada je trebalo da bude održano treće prvenstvo.

Reprezentacija SSSR-a izgledala je zaista impresivno: Talj, Spaski, Polugajevski, Gipslis, a kao rezerve Gurgenidze i Nikitin. Trener je bio majstor I. Kan. Meni je pripala trostruka uloga – šefa delegacije, prevodioca i glavnog trenera.

Iako su i druge reprezentacije imale veoma jake igrače, među kojima Lajoša Portiša, Benta Larsena, Fridrika Olafsona, Pala Benka, Vilijama Lombardija, Miroslava Filipa i druge, naš tim bio je znatno jači od svih rivala i prilično lako je osvojio prvo mjesto.

Po dolasku u Rejkjavik najprije smo bili smješteni u studentskom domu. Međutim, pošto su uslovi bili prilično skromni, ubrzo smo se preselili u hotel, jer su sredstva koja su nam bila odobrena za reprezentaciju to omogućavala.

Zajedno sa nama u isti hotel preselila se i reprezentacija Mongolije, o kojoj sam morao da vodim računa. Osim njihovog vođe, koji je donekle govorio ruski, svi ostali govorili su isključivo mongolski. Zanimljivo je da su upravo oni bili prvi Mongoli koji su kročili na islandsko tlo!

Jedne večeri njihov vođa došao je kod mene veoma uznemiren i počeo da jadikuje:

– Oj, nije dobro, nije dobro!

– Šta se dogodilo? – upitao sam ga.

– Izgubio novac, novac!

Ispostavilo se da je izgubio 400 dolara. Odmah sam otišao kod glavnog sudije turnira, ispričao mu šta se dogodilo i zamolio ga da obavijesti policiju.

– Zašto policiju? – iskreno se začudio glavni sudija. – Treba dati oglas u novine!

Nije prošlo ni dvadeset četiri sata od objavljivanja oglasa, a na turnir je došla jedna žena i donijela izgubljenih 400 dolara. Po islandskom zakonu pripadalo joj je deset odsto od pronađenog iznosa, ali joj je presrećni Mongol dao čak pedeset dolara, pa je otišla veoma zadovoljna.

Poslije partija momci su se vraćali u hotel gladni kao vukovi – hrane na turniru očigledno nije bilo dovoljno. Zato sam se dogovorio sa vlasnikom hotela da nam, pored doručka koji je bio uključen u cijenu smještaja, obezbijedi i hladnu večeru, sastavljenu od sendviča, peciva i kafe.

To je dovelo do jednog manjeg incidenta.

Jednog jutra, za doručkom, primijetio sam da Gipslis ima modricu ispod oka.

– Šta se dogodilo?

– Pao sam iz kreveta! – objasnio je.

Međutim, istragom je utvrđeno da je uzrok tog „fenjera“ bio sasvim drugačiji. Prethodne večeri, za večerom, on i Spaski posvađali su se oko jednog peciva. Razjareni Gipslis nasrnuo je na Spaskog, a dok su ga ostali momci zadržavali, Boris je uspio da se oslobodi i zada mu udarac koji ga je oborio na pod.

Nisam želio da od toga pravim veliku priču, a pogotovo nisam o tuči obavijestio Sportski komitet. Ipak, već naredne godine službenik Šahovskog odjeljenja L. Garkunov zamolio me je da ispričam šta se zaista dogodilo. Razlog je bio taj što se Spaski usprotivio uvrštavanju Gipslisa u reprezentaciju i, u svom viđenju događaja, prijavio tuču.

Reprezentacija se vratila u Moskvu neposredno pred otvaranje Festivala omladine i studenata. Momci su se iskreno nadali da će biti pozvani makar na svečano otvaranje. Međutim, odmah po dolasku poslati su svojim kućama.

Peti je višak

Godine 1958. prvenstvo Sovjetskog Saveza istovremeno je bilo i zonski turnir, a održano je u Rigi. Sastav učesnika bio je izvanredan – Talj, Petrosjan, Spaski, Bronštajn, Boleslavski, Kotov, Geler, Tajmanov, Korčnoj, Polugajevski, Toluš, Suetin... Tri buduća svjetska prvaka i čak osam kandidata za tu titulu!

Međutim, samo četvorica prvoplasiranih sticala su pravo nastupa na međuzonskom turniru. U takvoj situaciji, kada je broj kandidata daleko veći od broja mjesta koja vode dalje, presudni ne moraju biti samo snaga šahiste i njegova pripremljenost. Ponekad odlučuju okolnosti koje od vas uopšte ne zavise.

Uoči posljednjeg kola stanje na tabeli bilo je sljedeće: na prvom mjestu nalazili su se Petrosjan i Talj, na trećem Bronštajn, a četvrto i peto mjesto dijelili smo Spaski i ja. Trebalo je ući među četvoricu najboljih – peti je ostajao bez svega.

Dramatičnost situacije bila je u tome što sam u posljednjem kolu igrao protiv Petrosjana, dok je Spaski bio uparen sa Taljem. Petrosjan i ja prilično brzo smo remizirali, isto se dogodilo i u Bronštajnovoj partiji, dok se između dvojice naših mladih rivala razvila žestoka, beskompromisna borba.

Poslije pet sati igre partija je prekinuta u veoma teškoj poziciji za Rižanina. Ako bi izgubio, Petrosjan bi postao šampion, a ja bih pao na peto mjesto. Ako bi se, međutim, Talj spasio poraza, Spaski i ja morali bismo da odigramo dodatni meč za plasman.

Ipak, bacivši samo letimičan pogled na Taljevu poziciju, pomislio sam da će se teško odbraniti, pa sam poslije kola otišao sa prijateljima na rišku morsku obalu na večeru.

U hotel sam se vratio kasno, oko jedan sat poslije ponoći. Vladala je potpuna tišina. Samo se iz susjedne sobe, u kojoj je bio smješten Spaski, čulo udaranje šahovskih figura. Zajedno sa Borisom analizirali su njegov trener Toluš, Kotov i majstor D. Rovner, koji je iz Lenjingrada doputovao da pomogne.

Istovremeno se napeta analiza odvijala i kod Talja.

Pisac V. Vasiljev detaljno je opisao tu dramatičnu noć. Napisao je:

„Za tablom su sjedjela dvojica – Talj i Koblenc.“

U stvarnosti, međutim, za tablom nisu sjedila dvojica, već trojica!

Upravo sam se spremao da legnem kada je zazvonio telefon.

– Dobro veče, velemajstore! – začuo se glas u slušalici. – Izvinite što vas uznemiravam. Ovdje govori Robert, Mišin ujak. Da li biste mogli da dođete i pomognete nam?

Pošto je od ishoda te partije zavisila i moja sudbina, pristao sam. Dvadesetak minuta kasnije pridružio sam se Talju i Koblencu.

Taljeva pozicija zaista je bila veoma teška, ali forsirani dobitak za Spaskog nismo uspjeli da pronađemo. Kako je kasnije pričao Kotov, ni Boris nije našao jasan put do pobjede. Međutim, pošto se Taljev kralj neprestano nalazio pod udarima protivničkih figura i bio primoran da se stalno povlači, Spaski je na kraju zaključio:

– Sutra ću mu dati mat! A sada je vrijeme za spavanje.

U hotel sam se vratio oko šest sati ujutro, odmah zaspao čvrstim snom, a kada sam se probudio, otišao sam da posjetim rodbinu.

Nastavak prekinute partije igrao se prijepodne. Pošto sam ispunio porodične obaveze, odlučio sam da se pješice vratim do hotela. Usput sam ugledao grupu mladića i čuo njihove radosne povike:

– Talj je šampion! Talj je šampion!

Potrčao sam prema hotelu i tamo saznao da je Talj zaista osvojio titulu prvaka. U nastojanju da matira protivničkog kralja, Spaski je dozvolio Taljevom kralju da prodre u njegovu tvrđavu, pa se odjednom u opasnosti našao upravo njegov kralj.

Suočen sa prijetnjom neizbježnog mata, Boris je bio primoran da preda partiju.

To je značilo da je Talj osvojio prvo mjesto, Petrosjan drugo, Bronštajn treće, a ja četvrto. Spaski je, zajedno sa Polugajevskim, podijelio peto i šesto mjesto.

Tek dva mjeseca kasnije u časopisu „Šahovska Moskva“ objavljena je detaljna analiza majstora V. Čehovera, koji je dokazao da je Spaski u odloženoj poziciji ipak imao forsirani dobitak. Bilo je potrebno samo da iz korijena promijeni plan napada.

Avanture u posljednjem kolu

Međuzonski turnir održan je u jesen iste godine u Portorožu, u Jugoslaviji, na obali Jadranskog mora. Pored naše četvorke – M. Talja, T. Petrosjana, D. Bronštajna i mene – nastupili su i S. Gligorić, B. Larsen, L. Sabo, F. Olafson, P. Benko, M. Filip, O. Pano, A. Matanović, L. Pahman, sasvim mladi R. Fišer i još niz istaknutih majstora.

Međutim, mi i strani učesnici igrali smo po različitim pravilima. Na prijedlog naše Šahovske sekcije (tako se tada zvala Šahovska federacija SSSR-a), FIDE je ograničila broj predstavnika jedne zemlje na Turniru kandidata na najviše četiri. Na prvi pogled, ta ideja djelovala je sasvim razumno: izbor izazivača svjetskog prvaka trebalo je da ima istinski međunarodni karakter. Ali o tome nešto kasnije.

Prema pravilima usvojenim na Kongresu FIDE u Moskvi 1956. godine, na Turnir kandidata plasiralo se pet prvoplasiranih sa međuzonskog turnira. Međutim, pošto su Smislov, kao bivši svjetski prvak, i Keres, kao drugoplasirani sa prethodnog Turnira kandidata, već imali pravo direktnog učešća, iz naše četvorke čak ni teoretski kandidati mogla su postati samo dvojica!

Naravno, nama se to nije dopadalo, a ni ostali učesnici nijesu bili zadovoljni. Smatrali su nepravednim što se sada plasira samo pet igrača, dok ih je na prethodnom međuzonskom turniru bilo čak devet. Zato su se obratili Kongresu FIDE, koji je tih dana zasijedao u Jugoslaviji, sa zahtjevom da se broj mjesta poveća.

Više od polovine turnira proveo sam u vodećoj grupi, na trećem mjestu, iza Talja i Petrosjana. Međutim, ni ta pozicija mi nije donosila ništa.

Pred početak trinaestog kola učesnicima je saopštena radosna vijest: broj mjesta koja vode na Turnir kandidata povećan je na šest, a za sovjetske predstavnike – na tri.

„U naletu radosti“, baš u tom kolu izgubio sam od Olafsona. Poslije toga Bronštajn i ja počeli smo pažljivo da pratimo jedan drugoga, poput biciklista u trci na ispadanje, čekajući ko će prvi posustati.

Sve je odlučeno u samoj završnici.

Četiri kola prije kraja sjeo sam i izračunao svoje izglede. Do kraja su me čekale partije bijelim figurama protiv Lajoša Sabooa i Aleksandra Matanovića, a crnim protiv Ludeka Pahmana i Miroslava Filipa.

Računica je bila jednostavna: ako osvojim dva i po poena, plasiraću se među kandidate. Za to je bilo dovoljno da dobijem jednu partiju i da nijednu ne izgubim.

Nažalost, taj plan nisam uspio da ostvarim. Osvojio sam pola poena manje – pobijedio sam Matanovića, ali sam izgubio od Saboa.

„Don Kihot“ i njegov „Rosinant“

U posljednjem kolu čak dvanaest igrača još je imalo šanse da se plasira na Turnir kandidata. Ja sam igrao protiv Čehoslovaka Filipa, a Bronštajn protiv Filipinca Kardosa. David je imao pola poena više od mene.

U mojoj partiji sa Filipom dugo se održavala složena i neizvjesna pozicija. Da bi pobjedom sigurno obezbijedio mjesto među šestoricom najboljih, Bronštajn je odlučio da rizikuje i ušao je u oštro komplikovanu igru. Međutim, Filipinac je igrao iznenađujuće dobro i, kada je partija prekinuta, imao je sasvim realne izglede na pobjedu.

Pred sam kraj kola Filip i ja dogovorili smo remi. To je značilo da je vrlo vjerovatan diobni plasman.

Ali u igri su bili i drugi kandidati za prolazak na Turnir kandidata.

Talj, Gligorić, Petrosjan, Benko i Fišer bili su ispred nas i bez problema su se plasirali u narednu fazu. Ostao je još Olafson, u čijoj su se partiji protiv Kolumbijca Degrejfa, u vremenskoj oskudici, događala prava čuda. Na 37. potezu Degrejf je mogao da osvoji čitavog topa, ali tu mogućnost nije primijetio, pa je prekinuta pozicija izgledala potpuno izjednačeno.

U slučaju remija posljednje, šesto mjesto koje je vodilo dalje dijelili bi Bronštajn, Averbah, Sabo, Matanović, Olafson i Pahman.

Za večerom smo već počeli da razgovaramo o predstojećem dodatnom turniru, kada je dotrčao uzbuđeni Pahman i saopštio neprijatnu vijest:

– Upravo sam bio kod Kolumbijca. Degrejf je zapisao potez koji gubi partiju!

Sutradan ujutro dogodilo se upravo ono što se i očekivalo: Bronštajn je izgubio, Olafson pobijedio i tako postao učesnik Turnira kandidata.

Sjećam se da je jednog slobodnog dana među učesnicima turnira i njihovim trenerima organizovano takmičenje u izvođenju savremenih plesova. Van konkurencije bio je pravi majstor bugi-vugija i rokenrola – Florensio Kampomanes, trener Kardosa i budući predsjednik FIDE.

Po povratku u Moskvu Petrosjan, Bronštajn i ja podnijeli smo Predsjedništvu Svesavezne šahovske sekcije protest zbog diskriminacije sovjetskih šahista. Podržao nas je i šef naše delegacije u Portorožu, tadašnji načelnik Šahovskog odjeljenja, L. Abramov.

Sjednica Predsjedništva protekla je veoma burno. Među prvima je govorio svjetski prvak Botvinik:

– Niste imali pravo da podržite izjavu slabijih velemajstora! – napao je Abramova. – Razradili smo pravila borbe za prvenstvo svijeta i ništa se ne smije mijenjati. Dovoljno je izvući samo jednu ciglu iz zida izgrađene građevine i ona će se srušiti!

– Ta pravila sam napravio u interesu Sovjetskog Saveza! – završio je Botvinik svoj govor patetičnim tonom.

Predsjedništvo se složilo sa svjetskim prvakom i nije nas podržalo.

Mnogo godina kasnije upoznao sam se sa tim pravilima. Zaista ih je sastavio Botvinik, a FIDE ih je usvojila još 1949. godine. Na moje iznenađenje, u njima nije bilo nijedne odredbe koja bi ograničavala broj učesnika iz jedne zemlje. Takođe nisam pronašao ni pravilo prema kojem svjetski prvak, ukoliko izgubi meč, zadržava pravo na revanš.

Crno na bijelo je pisalo da, u slučaju poraza od izazivača, bivši svjetski prvak poslije tri godine ima pravo da učestvuje u trojnom meč-turniru zajedno sa novim svjetskim prvakom i novim izazivačem.

Tako se pokazalo da su prvobitna pravila ipak bila izmijenjena. Drugim riječima, parafrazirajući Botvinika, cigle iz zgrade koju je podigao ipak su vađene i zamjenjivane.

Preostalo je samo da se utvrdi kada je to učinjeno. Nije trebalo dugo tragati. Na Kongresu FIDE, održanom 1956. godine u Moskvi, ukinuta je odredba o trojnom meč-turniru, a umjesto nje svjetskom prvaku je dato pravo na revanš-meč.

Ta odluka djeluje nepravedno prema izazivačima. Jer, kao što sam već rekao, pedesetih godina Botvinik je bio samo prvi među jednakima. Nije uspio da pobijedi ni Bronštajna ni Smislova. Pored toga, već je bio poznat novi izazivač – Smislov, sa kojim je svjetski prvak trebalo da odmjeri snage 1957. godine.

Šta je, međutim, natjeralo FIDE da učini takav ustupak Botviniku? Da bismo odgovorili na to pitanje, potrebno je pogledati koje je još odluke donio Kongres u Moskvi.

Dobro poznajući tadašnjeg predsjednika FIDE, Folkea Rogarda, poznatog švedskog advokata i iskusnog političara, mogu da tvrdim da je u svom radu uvijek nastojao da održi ravnotežu između nas i Zapada. Tako je, na primjer, kada je kao izuzetak titula međunarodnog velemajstora dodijeljena prvaku SSSR-a Mihailu Talju, istovremeno ista titula dodijeljena i prvaku SAD Arturu Bisgajeru. Tako je bilo u svemu: ako je nešto dobio Sovjetski Savez, nešto je moralo biti dato i drugoj strani.

Polazeći od tog principa, Kongres je ograničio broj učesnika Turnira kandidata iz jedne zemlje (čitaj – iz SSSR-a – prim. autora) na četiri. Kao što sam već rekao, to je učinjeno na prijedlog naše šahovske sekcije, ali zapravo na prijedlog samog svjetskog prvaka.

Kako je kasnije diplomatski napisao Botvinik u knjizi „Revanš meč Botvinik – Smislov“:

„Postojala je 'opasnost' da svi ili gotovo svi kandidati budu iz samo jedne zemlje. To bi moglo da umanji interesovanje za šah u ostatku svijeta i nanese štetu međunarodnom šahovskom životu.“

Na prvi pogled sve djeluje logično. Međutim, prava pozadina ove priče bila je usko povezana sa ličnim interesima Botvinika, koji je nastojao da postavi nove prepreke svojim glavnim rivalima iz sopstvene zemlje. Upravo su oni predstavljali njegovu najveću prijetnju i zato je želio da smanji njihov broj.

Koliko je ta odluka pogodila naše velemajstore najbolje se vidi na primjeru Turnira kandidata 1956. godine, na kojem je od deset učesnika čak šest bilo iz Sovjetskog Saveza. A kakva šestorica: Smislov, Keres, Bronštajn, Geler, Petrosjan i Spaski! Po novim pravilima dvojica od njih više ne bi ni dobila priliku da učestvuju. U međuvremenu su stasavali i Talj i Korčnoj.

Misao: „Ono što je dobro za mene, dobro je i za moju zemlju“, Botvinik je jasno i prilično otvoreno izrazio u članku „Bez paradoksa“, objavljenom u njegovoj knjizi „Analitički i kritički radovi. Članci i sjećanja“.

„U životu sam imao sreće. Po pravilu su se moji lični interesi poklapali sa društvenim interesima – vjerovatno se upravo u tome i krije prava sreća. I nisam bio usamljen – u borbi za društvene interese imao sam podršku. Ali nisu svi sa kojima sam sarađivao imali istu sreću kao ja. Kod nekih su se lični interesi razilazili sa društvenim, i upravo su mi ti ljudi smetali da djelujem. Tada su nastajali sukobi.“

Godine 1954, nakon što su održana dva trogodišnja ciklusa takmičenja za prvenstvo svijeta, uglavnom prema pravilima koje je razradio Botvinik, on je, sumirajući rezultate, ne bez ponosa napisao:

„...Prvi put u istoriji šaha uspostavljen je sistem za izbor izazivača, i ubuduće svaki velemajstor, ako je zaista dovoljno jak, može da izbori pravo da igra meč za titulu svjetskog prvaka.“

Niko neće osporiti da je uvođenje sistema kvalifikacija bilo pozitivan korak, ali njegov osnovni nedostatak najbolje se vidi na primjeru Keresa. On je svakako bio dovoljno jak da igra meč za titulu svjetskog prvaka, ali to pravo nikada nije uspio da izbori. A kada je Zapad predložio da mu se, kao izuzetak, omogući takva prilika (jer je čak četiri puta bio drugi na Turniru kandidata), prvi su se tome usprotivili upravo naši predstavnici u FIDE! Njihov glavni argument bio je – pravila se ne smiju kršiti!

Kada Keresa više nije bilo, Botvinik je priznao:

„Naravno, Paul nije imao sreće u svojoj šahovskoj karijeri. U neko drugo vrijeme vjerovatno bi postao svjetski prvak...“

Sam Botvinik je vrlo dobro znao da je u našoj zemlji sreća pratila samo one čiji su se lični interesi poklapali sa društvenim interesima – baš kao što je to bio slučaj kod njega.

Treba dodati da su zbog te diskriminacije šezdesetih godina ponovo bili oštećeni Bronštajn, kao i još jedan „slabi“ velemajstor – trostruki prvak SSSR-a Leonid Štejn, koji je čak dva puta bio žrtva istog sistema.

Usprkos svim Botvinikovim pokušajima da sačuva sistem koji je izgradio u njegovom izvornom obliku, Kongres FIDE u Luksemburgu (1959) ukinuo je pravo svjetskog prvaka na revanš-meč.

Članovi Kongresa ocijenili su da zadržavanje titule u slučaju neriješenog rezultata meča, uz dodatno pravo na revanš, daje svjetskom prvaku preveliku prednost u odnosu na izazivača. Naime, da bi se učvrstio na tronu, izazivač je morao da odigra ne jedan, već dva meča: prvi da pobijedi, a drugi da ne izgubi.

Na Kongresu FIDE u Varni (1962) Turnir kandidata zamijenjen je sistemom mečeva, čime je pitanje broja učesnika iz jedne zemlje suštinski izgubilo značaj.

Nesumnjivo je da je takva odluka mogla biti donesena i mnogo ranije.

Stambeno pitanje

Prošlo je više od pet godina otkako sam postao velemajstor, ali jedan, takozvani stambeni problem, nikako nisam uspijevao da riješim. Živio sam u Kuncevu (tada predgrađu Moskve), u zajedničkom stanu, u sobici od svega 11,8 kvadratnih metara, zajedno sa suprugom, djetetom i kućnom pomoćnicom. I u takvim uslovima još sam uspijevao da se bavim šahom, pišem članke i knjige. Istina, radio sam noću, u kuhinji, kada bi ostali stanari zaspali.

Moja obraćanja Moskovskom gradskom sovjetu, sportskim komitetima Moskve i SSSR-a, kao i sportskom društvu „Zenit“, ostajala su bez rezultata. Nažalost, nisam imao uticajne zaštitnike.

Zato sam odlučio da postupim na uobičajen način za to vrijeme – podnio sam zahtjev Izvršnom komitetu Kunceva da me stave na listu za poboljšanje stambenih uslova. Zahtjev je primljen, ali su mi objasnili da najprije moram proći radničku komisiju, koja će odlučiti da li uopšte zaslužujem da budem stavljen na listu čekanja.

Ubrzo mi je stigao poziv da se pojavim na sjednici komisije. Istog jutra u Centralnom šahovskom klubu održavao se važan šahovski događaj i, pošto nisam imao vremena da se presvučem, na komisiju sam otišao u punoj eleganciji: u kariranom sakou boje kafe i uskim svijetloplavim pantalonama.

U očima prosječnog građanina s početka pedesetih godina moj izgled u potpunosti je odgovarao slici takozvanih „stiljaga“, koje su novine neprestano kritikovali, a protiv kojih se Komsomol energično borio. Istina, poslije Svjetskog festivala omladine i studenata, održanog 1957. godine u Moskvi, ta kampanja je znatno oslabila. Ipak...

Kada sam ugledao članove radničke komisije – svi do jednog u radnim kombinezonima – odmah mi je bilo jasno da je moje odijelo za njih isto što i crvena marama za bika. Ali bilo je kasno za povlačenje.

Nakon što je pročitan moj zahtjev, po ogorčenim, gotovo neprijateljskim pogledima članova komisije shvatio sam da će me dočekati „na nož“. Nastala je klasična scena iz filmova socijalističkog realizma: predstavnik „trule inteligencije“ nasuprot njegovom veličanstvu – radničkoj klasi.

– Vidi njega, hoće da dobije stan na račun radnika! – izjavio je jedan od članova komisije. – Imamo porodice koje raspolažu sa jednim kvadratnim metrom po članu. A on ima čak tri!

Šta sam mogao da odgovorim na to? Ne vjerujući da mogu uspjeti, nešto sam pokušavao da objasnim, ali me niko nije slušao. Jednoglasno su donijeli odluku – odbiti moj zahtjev za stavljanje na listu čekanja! Izašao sam odatle potpuno ponižen.

Stambena situacija u zemlji u to vrijeme zaista je bila kritična. Čak su i oni koji su bili na listi čekanja na novi stan čekali decenijama. Tek izgradnja čuvenih Hruščovljevih petospratnica, koje su u narodu dobile podrugljiv naziv „hruščobe“, donekle je ublažila težinu stambene krize.

Prošla su dva mjeseca od sjednice komisije kada sam uspio da dođem na prijem kod prvog sekretara Moskovskog oblasnog komiteta Partije, Nikolaja Ignjatova. Bilo je poznato da je veliki ljubitelj šaha. Kada sam mu ispričao da me nisu stavili na listu čekanja, obećao je da će pomoći, ali je dodao da ću morati još jednom da prođem kroz komisiju.

– Ali oni su me već odbili! – rekao sam, gotovo bez ikakve nade.

– Ne brinite, sve će biti u redu!

I tako sam se ponovo našao pred radničkom komisijom. Isti ljudi u radnim kombinezonima i autor ovih redova, sada već poučen iskustvom i obučen mnogo skromnije. Ponovo je pročitan moj zahtjev, a isti onaj čovjek koji me je prvi put napao sada je, uz širok osmijeh, rekao:

– Kako da ne, pa mi njega dobro poznajemo. Poznati velemajstor. On brani ugled naše zemlje. A na svojim šahovskim analizama mora da radi kod kuće. Predlažem da ga stavimo na listu čekanja.

Prijedlog je jednoglasno usvojen.

Istina, nisam stigao da iskoristim „velikodušnost“ komisije. Već naredne godine Sportskom komitetu dodijeljena su dva stana u novoj zgradi na Lenjinskom prospektu u Moskvi, pa sam dobio sobu od 19 kvadratnih metara u trosobnom stanu. Iako to nije u potpunosti riješilo moje stambeno pitanje, bilo je neuporedivo bolje od male sobice u predgrađu.

Sa mnom su se uselili mladi majstor Jevgenij Vasjukov, koji je ubrzo postao velemajstor, i Lidija Boldireva, majstor sporta u odbojci i svjetska šampionka.

U našoj zgradi

Gotovo pet godina živio sam u zgradi čiji su glavni stanari bili sportisti, treneri i sportski funkcioneri. Na primjeru moje komšinice iz stana iz prve ruke sam vidio koliko je teška sudbina naših sportista. Nažalost, ona nije bila izuzetak, već pravilo.

Lida je završila svega šest razreda škole. Jedino što je zaista umjela bilo je da vrhunski igra odbojku. Proputovala je pola svijeta, ali ga je uglavnom gledala kroz prozor autobusa koji je sportistkinje vozio od sportskog kampa do dvorane. Upoznavanje sa stranim zemljama svodilo se na brzinsku posjetu prodavnicama, a i za to je vrijeme gotovo uvijek bilo strogo ograničeno.

Njen život odvijao se u vrtoglavom ritmu – stalni treninzi, takmičenja, povremena putovanja u inostranstvo, pa opet takmičenja i treninzi. Tako iz godine u godinu. Takav način života tražio je neki vid opuštanja. Zato bi se, po povratku sa takmičenja, opustila i organizovala višednevna druženja uz piće i ples, koja su znala da potraju sedmicu, pa i duže. Nakon toga ponovo bi se vratila treninzima.

Kada smo se, kao cimeri u istom stanu, bolje upoznali, rekao sam joj kao stariji:

– Lida, još ste mladi. Trebalo bi da se školujete i razmišljate o budućnosti. Nećete cijelog života biti član reprezentacije. Šta će biti poslije?..

Za razliku od svoje prijateljice Lidije Streljnikove, koja je upisala Institut za fizičku kulturu i kasnije postala poznati trener, Lida Boldireva nije poslušala moj savjet. Ubrzo je doživjela povredu, ispala iz reprezentacije, a zatim joj je ukinuta i sportska stipendija.

Posljednje što sam čuo o njoj bilo je da radi kao instruktor fizičkog vaspitanja u nekom preduzeću i jedva sastavlja kraj s krajem. Sjećanje na pobjedničko postolje, na kojem je nekada stajala kao svjetska šampionka, samo je dodatno pojačavalo gorčinu njenog života poslije završetka sportske karijere.

Među istaknutim sportistima koji su živjeli u našoj zgradi bilo je mnogo onih koji, poput Lide, nakon odlaska iz vrhunskog sporta nisu uspjeli da pronađu dostojno mjesto u životu.

Sredinom šezdesetih godina, kada sam neko vrijeme bio na partijskom spisku pri Sportskom komitetu, na jednom sastanku usudio sam se da pokrenem, po mom mišljenju, veoma važno pitanje – šta biva sa sportistima koji završavaju karijeru i kakvu moralnu obavezu Sportski komitet ima prema njima.

Reakcija sportskih funkcionera bila je, kako bi se danas reklo, potpuno nedvosmislena:

– To nas uopšte ne zanima. Mi za to nismo plaćeni!

Sportisti koji su završili karijeru za njih više nisu predstavljali nikakav interes.

Pošto sam se u mladosti i sam mnogo bavio sportom, a kasnije u sportskim društvima „Učitelj“, „Zenit“ i „Trud“ bio u kontaktu sa brojnim vrhunskim sportistima i neposredno se susretao sa njihovim problemima, odnosno problemima vrhunskog sporta, želio bih da se na tome malo zadržim.

Nakon što je naša zemlja pristupila međunarodnim sportskim federacijama i uključila se u olimpijski pokret, sport je postao jedno od poprišta političke borbe. Svojim rezultatima i rekordima sportisti su morali da dokazuju prednosti našeg socijalističkog sistema i našeg načina života.

Poslije XV Olimpijskih igara u Helsinkiju 1952. godine u zemlji je počela intenzivna potraga za ljudima sposobnim da obaraju rekorde i ostvaruju vrhunske sportske rezultate. Pojavio se čak i novi pojam – trener-selekcioner. Ti selekcioneri putovali su po gradovima i selima, tragajući za budućim rekorderima i šampionima.

Ali kako utvrditi da li je neki mladić, pa čak i tinejdžer, perspektivan ili nije? Izbor se uglavnom zasnivao na spoljašnjim fizičkim karakteristikama. Tada su se kod nas pojavili izuzetno visoki košarkaši, često viši od dva metra. U ženski sport su, takođe, počeli da uključuju hermafrodite. Među rekorderkama i šampionkama bilo ih je, prema autoru, najmanje desetak.

Bio je nadaleko poznat jedan događaj: na jednom svesaveznom atletskom takmičenju drugoplasirana takmičarka prišla je pobjednici i prkosno rekla:

– Među ženama sam ipak ja prva!

Kasnije, čim je Međunarodni olimpijski komitet uveo obaveznu provjeru pola za sportistkinje, one su praktično nestale sa velikih takmičenja.

Usput, i u šahu je postojao slučaj kada je žena, koja je uspješno nastupala na prvenstvu zemlje i stekla titulu međunarodnog majstora među ženama, nakon operacije postala muškarac, oženila se i napustila šah.

Koliko se sovjetski sport razvijao na neobičan način, uvjerio sam se i sam 1963. godine, kada sam se, kao član reprezentacije Moskve u šahu, pripremao za Spartakijadu naroda SSSR-a.

Tada je rukovodstvo moskovskog sporta došlo na ideju da pod isti krov okupi sve moskovske sportiste, uključujući i šahiste. Tako smo se našli u Vešnjakima, u zgradi Centralne komsomolske škole, pošto su budući komsomolski rukovodioci u to vrijeme bili na raspustu.

Svi smo se zajedno okupljali jedino u menzi. Bio je to prizor koji se ne zaboravlja: mršavi, poput olovaka, visoki košarkaši; niski, krivonogi dizači tegova iz lakših kategorija; dugoruki rvači nalik gorilama; bokseri uskih čela, odstojećih ušiju i polomljenih noseva.

Naravno, bilo je i izuzetaka, ali se sticao utisak da su upravo fizičke osobenosti ili anomalije mnoge od njih dovele do vrhunskog sporta i omogućile im da postižu bolje rezultate od sasvim prosječnih, fizički „normalnih“ ljudi.

Epidemija gripa i nacionalno pitanje

Godine 1959. naredno prvenstvo SSSR-a održano je u Tbilisiju. Bio je januar, vrijeme je bilo vlažno, a učesnike turnira zahvatila je epidemija gripa.

Među prvima se razbolio Tigran Petrosjan. Zbog bolesti bilo mu je dozvoljeno da propusti čitavu sedmicu – tri kola i dva dana predviđena za nastavke prekinutih partija. Kada se oporavio, jedan za drugim počeli su da obolijevaju i ostali učesnici, uključujući i one sa kojima je Petrosjan tek trebalo da igra.

Pokazalo se da se te partije više nisu mogle odlagati, jer u suprotnom Petrosjan ne bi mogao da završi turnir u predviđenom roku. Tako je, zahvaljujući tome što se prvi razbolio, Tigran na kraju bio u povoljnijem položaju.

Naravno, ne želim da kažem da je upravo zbog toga postao pobjednik. Na turniru je igrao veoma dobro. Ipak, činjenica ostaje da mu je bolest, paradoksalno, išla naruku.

Ova priča jasno je pokazala da tada važeće pravilo, prema kojem je učesnik u slučaju bolesti imao pravo da propusti tri partije, zahtijeva izmjene.

Sala Pozorišta „Rustaveli“, u kojoj se igralo prvenstvo, svakoga dana bila je prepuna gledalaca. Lokalni ljubitelji šaha podijelili su se u dva tabora. Jedni, uglavnom iz Avlabara, dijela grada u kojem su većinu stanovništva činili Jermeni, navijali su za svog sunarodnika. Drugi, pretežno Gruzijci, navijali su protiv njega, odnosno za Petrosjanove glavne konkurente – Talja i Spaskog.

Poznati gruzijski kompozitor šahovskih studija i moj dugogodišnji prijatelj Gia Nadarejšvili otvoreno je izrazio stav drugog tabora:

„U prijestonici Gruzije Jermen ne smije postati šampion!“

To me podsjetilo na jednu staru priču koju mi je ispričao majstor Jevgenij Zagorjanski.

Godine 1946. on je, zajedno sa Keresom i Mikenasom, učestvovao na prvenstvu Gruzije. Sva trojica igrala su van konkurencije, dok se borba za titulu prvaka republike vodila između majstora Arčila Ebralidzea i njegovog sedamnaestogodišnjeg učenika, tada još kandidata za majstora – Tigrana Petrosjana.

U jednom kolu Zagorjanski je pobijedio Ebralidzea, a već u narednom trebalo je da igra protiv njegovog glavnog rivala.

Kada je Jevgenij Aleksandrovič izašao u gledalište, prišao mu je snažni Gruzijac širokih ramena i ozbiljno rekao:

– Danas si pobijedio Ebralidzea, a sjutra moraš pobijediti Petrosjana!

Kada se Zagorjanski vratio u hotel, tamo ga je čekala čitava delegacija Jermena iz Avlabara.

– Ako sutra odigraš remi sa Petrosjanom – rekli su mu – sanduk mandarina čekaće te pravo u tvojoj sobi!

Te večeri Zagorjanski je otišao u posjetu svom prijatelju, gruzijskom pijanisti. Tokom večere domaćin je nazdravio riječima:

– Genacvale! Ovu čašu podižem za tvoju sjutrašnju pobjedu. Prvak Gruzije mora biti Gruzijac!

Kako je kasnije pričao Zagorjanski, narednog dana dao je sve od sebe i pobijedio Petrosjana.

Poslije partije prišao mu je isti onaj snažni Gruzijac koji je cijelo vrijeme pratio tok borbe, pružio mu ruku i rekao:

– Bravo! Pravilno si riješio nacionalno pitanje!

Podsjetimo da je Tigran Vartanovič Petrosjan rođen i odrastao u Tbilisiju. To je bio njegov rodni grad. Ipak, čim mu se ukazala prilika, napustio ga je. Najprije se preselio u Jerevan, a potom u Moskvu. Da je ostao u Gruziji, teško da bi imao priliku da postane svjetski prvak.

Mislim da je Petrosjanova pobjeda na prvenstvu SSSR-a u Tbilisiju imala ogroman moralni značaj, kako za njega lično, tako još više za njegove sunarodnike. Nakon tog uspjeha počeli su da podstiču Tigrana, koji po prirodi nije bio pretjerano ambiciozan, da krene ka još većem cilju – osvajanju titule svjetskog prvaka.

Festival jermenske muzike

Po završetku prvenstva, lokalni Jermeni su, u čast Petrosjanove pobjede, priredili raskošan banket. Na njega su bili pozvani i ostali učesnici turnira.

Banket je protekao uz raskošne i slikovite zdravice, karakteristične za Kavkaz, dok je orkestar neprekidno izvodio kompozicije Arna Babadžanjana. Čim bi muzika na trenutak utihnula, jedan od organizatora banketa uzeo bi tanjirić, spustio na njega novčanicu od deset rubalja – što je u to vrijeme bio prilično veliki novac – i izgovorio samo jednu riječ:

– Babadžanjan!

I ponovo bi se salom razlijegala nježna i pomalo sjetna jermenska melodija.

Gruzijcima koji su sjedjeli za susjednim stolovima taj svojevrsni festival jermenske muzike očigledno nije prijao. Tada je jedan od njih uzeo ražanj, prišao muzičarima i prkosno njime udario u bubanj.

Nazirao se ozbiljan incident, pa su šahisti hitno izvedeni iz sale kroz sporedni izlaz.

Sudijska greška i njeni uzroci

Tokom prvenstva dogodio se poučan sudijski incident.

U partiji između Juhtmana i Spaskog, Boris Spaski je u vremenskoj oskudici izjavio da će svojim narednim potezom postići trostruko ponavljanje iste pozicije i da, u skladu sa Šahovskim pravilnikom, traži da partija bude proglašena remijem.

Glavni sudija turnira, Jakov Rohlin, zaustavio je satove, uzeo zapisnik partije i otišao u sudijsku sobu kako bi provjerio da li je tvrdnja Spskog tačna.

Prošao je minut, zatim drugi, pa treći, a Rohlina i dalje nije bilo.

Prema tadašnjem Šahovskom pravilniku, vrijeme potrebno za provjeru zahtjeva odbijalo se od vremena igrača koji je podnio zahtjev. Ukoliko se ne bi utvrdilo da je zaista došlo do trostrukog ponavljanja pozicije, igrač bi izgubio sve minute utrošene na provjeru.

Uplašen da bi zbog toga mogao izgubiti partiju prekoračenjem vremena, Spaski je odlučio da nastavi igru. Sam je ponovo pokrenuo svoj sat – i izgubio partiju.

Međutim, trostruko ponavljanje pozicije zaista je postojalo!

Nakon podnesenog protesta rezultat partije je promijenjen i susret je zvanično registrovan kao remi.

Koliko mi je poznato, ta odluka donesena je uz saglasnost Sportskog komiteta, ali je bila nepravedna, prije svega prema protivniku Spaskog.

Na kraju krajeva, on je partiju dobio, dok se Spaski dobrovoljno odrekao svog zahtjeva za remi i sam odlučio da nastavi igru.

Kasnije je u Šahovski pravilnik unijeta posebna odredba: igrač koji zatraži priznavanje remija zbog trostrukog ponavljanja pozicije više ne može povući svoj zahtjev.

Kako se dogodilo da jedan od naših najiskusnijih sudija toliko odugovlači sa priznavanjem remija? Za to su postojala dva razloga.

Prvi je bio taj što se iste pozicije nisu ponavljale uzastopno, već nakon nekoliko poteza. Rohlin je morao da rekonstruiše partiju potez po potez i utvrdi da li su se tražene pozicije zaista tri puta pojavile na tabli.

Međutim, čini mi se da je glavni razlog bio sasvim drugačiji.

Nekoliko dana prije tog nesrećnog kola na turniru je bio slobodan dan. Dio učesnika otišao je u Tbiliski teatar da pogleda balet „Otelo“, koji je tada bio najveći pozorišni hit sezone. Ulogu Mavra tumačio je veliki Vahtang Čabukijani. Rohlin, koji je bio dobro poznat u baletskim krugovima, lično je organizovao ovu posjetu.

Poslije predstave Čabukijani je poželio da se fotografiše sa šahistima. Kada smo stali ispred fotoaparata, sasvim slučajno našao sam se pored slavnog umjetnika, dok je sa njegove druge strane stajao Rohlin.

– Ne, ne želim da stojim pored vas – rekao je Čabukijani kroz osmijeh. – Tako izgledam niži nego što jesam.

Zatim je prešao na drugu stranu, a Rohlin ga je slijedio i stao na kraj grupe.

Upravo na dan tog nesrećnog kola list „Večernji Tbilisi“ objavio je ovu fotografiju. Međutim, iz nekog razloga Rohlin se na njoj uopšte nije našao.

Kada je vidio da ga nema na fotografiji, bio je strašno razočaran.

I baš u tom trenutku uslijedio je zahtjev Spaskog za priznavanje remija...

Taljev trener

U proljeće 1959. godine otputovao sam u Rigu kako bih počeo pripreme Mihaila Talja za Turnir kandidata.

Njegov način analize bio je veoma neobičan. Dok je Botvinik prije svega nastojao da pronađe najcjelishodniji plan i najracionalniji raspored figura, Riganin je tražio – i najčešće pronalazio – najagresivnije planove koji su vodili ka oštroj, obostrano opasnoj igri, bogatoj kombinacionim mogućnostima. Ako je Botvinik tragao za pravilima, Talj je tragao za izuzecima.

Turnir kandidata trebalo je da bude održan na jesen. Kada je do polaska ostalo još malo vremena, iz Rige je stigla vijest da je Miša dobio napad slijepog crijeva i da je hitno operisan.

Kada sam ga ugledao u Moskvi, bio sam zaprepašćen. Bio je blijed i vidno iscrpljen. Samo su mu oči ostale iste – prodorne i ispunjene neugasivim plamenom.

Koblenc je kasnio sa sređivanjem putnih dokumenata, pa smo Miša i ja sami otputovali u Jugoslaviju. Još se nije potpuno oporavio od operacije, pa sam morao da nosim njegov kofer. U skladu sa njegovim zdravstvenim stanjem morali smo da prilagodimo i taktiku za početak turnira.

Smatrao sam da u prvom krugu – a trebalo je odigrati ukupno četiri – Miša ne bi trebalo da se previše troši. Čak i ako osvoji svega 50 odsto mogućih poena, to bi bilo sasvim zadovoljavajuće. Najvažnije je bilo da potpuno povrati snagu.

Prije početka takmičenja učesnicima i njihovim sekundantima podijeljena je anketa lista „Borba“ sa jednim pitanjem: kako biste predvidjeli konačan plasman učesnika Turnira kandidata?

Kako je Talj kasnije napisao u svojoj knjizi „U vatru napada“, bio je iznenađen što ga, osim mene, niko nije stavio na prvo mjesto.

Za to je, međutim, postojao sasvim jednostavan razlog. Poslije operacije Talj je izgledao toliko loše i bio toliko iscrpljen da su to svi primijetili.

Iskreno govoreći, i ja sam sumnjao u njegov uspjeh. Ali znao sam da sam, kao njegov sekundant, jednostavno dužan da ga stavim na prvo mjesto.

Kasnije se pokazalo da je upravo moje predviđanje bilo najtačnije.

Prva dva kruga Turnira kandidata odigrana su u Bledu, planinskom ljetovalištu u Julijskim Alpima, na obali prelijepog planinskog jezera. Priroda i zaista ljekovit planinski vazduh pokazali su se kao odlični iscjelitelji, pa se Miša već poslije prvog kruga osjećao i izgledao mnogo bolje nego na početku turnira.

U međuvremenu je stigao i Koblenc. Nakon razgovora zaključili smo da je Talj potpuno spreman da zaigra punom snagom.

Ipak, poslije drugog kruga vodeći je i dalje bio Keres, dok je Miša zaostajao samo pola poena. Postalo je jasno da će se upravo njih dvojica boriti za prvo mjesto.

U trećem krugu Talj je demonstrirao potpunu nadmoć nad rivalima. Osvojio je šest poena iz sedam partija i stekao prednost od poen i po u odnosu na Keresa, koji je pao na drugo mjesto. Ostali učesnici već su znatno zaostajali.

Bilo je nevjerovatno kako je Miši sve polazilo za rukom. U taktičkim obračunima i proračunima varijanti s lakoćom je nadigravao protivnike.

Jedina partija koju je mogao izgubiti bila je protiv Smislova. Međutim, u protivnikovoj vremenskoj oskudici, iako je imao figuru manje, žrtvom topa uspio je da iznudi remi vječnim šahom.

Četvrti, završni krug igrao se u Beogradu. U novoj partiji protiv Smislova Talj se ponovo našao u veoma teškoj poziciji i opet ostao bez figure. Ipak, u cajtnotu je pokazao nevjerovatnu domišljatost i u taktičkim komplikacijama čak uspio da pobijedi.

Da mi je neko prije početka turnira rekao da će Miša u dvije partije protiv bivšeg svjetskog prvaka, u obe sa figurom manje, osvojiti poen i po, nikada mu ne bih povjerovao. Ali upravo se to dogodilo.

Do kraja turnira ostalo je još samo pet kola, a Talj je već imao dva i po poena prednosti ispred Keresa. Izgledalo je da je pitanje pobjednika praktično riješeno. Trebalo je samo sačuvati stečenu prednost.

Upravo tada napravili smo grešku.

Mišu je čekao posljednji susret sa Keresom, i to bijelim figurama. Odlučili smo da treba da igra mirno, održava ravnotežu i prije svega izbjegne poraz.

Bio je to razuman savjet, ali nikako nije odgovarao Taljevom karakteru. Nažalost, Koblenc i ja smo to shvatili tek kasnije.

Partija Talj – Keres razvijala se u mirnoj, manevarskoj borbi. Korak po korak Keres je povećavao svoju pozicionu prednost, dok se Miša postepeno povlačio. Partija je prekinuta.

Tokom analize pokušavali smo da iz pozicije izvučemo sve što se moglo, ali spas nismo pronašli. U nastavku partije Talj se očajnički branio, ali je Keres završnicu odigrao besprijekorno i ostvario važnu pobjedu, smanjivši zaostatak na samo jedan i po poen.

Tada mi je postalo jasno da nema nikakvog smisla tražiti od Miše da igra mirno i oprezno. Nije trebalo da ga odvraćamo od puta koji je sam izabrao.

Šta mu je bilo suđeno, to će se i dogoditi.

Prošla su još dva kola i razlika između Talja i Keresa smanjila se na samo jedan poen. U narednom, pretposljednjem kolu Mišu je čekao duel sa Fišerom.

Na tom turniru Talj je već tri puta pobijedio Amerikanca. Nije bilo sumnje da će Fišer pokušati da „otvori svoj konto“ i konačno ostvari makar jednu pobjedu, pogotovo što je sada igrao bijelim figurama.

Kao što se može pretpostaviti, taj susret bio je od ogromnog značaja za Riganina. U slučaju poraza, Keres bi mogao da ga sustigne.

Tokom priprema za partiju razmatrali smo najoštrije varijante Sicilijanske odbrane koje je Fišer najčešće igrao bijelim figurama. Na kraju smo zaključili: što mora biti, neka bude.

Niko nije sumnjao da će partija biti izuzetno oštra i da će Talj morati da hoda po ivici ponora.

Ipak, vjerovao sam u njegovu zvijezdu, vjerovao da će se na kraju sve dobro završiti. Ali gledati takvu akrobaciju na žici bilo je iznad mojih živaca. Zato sam se u turnirskoj sali pojavio tek poslije tri sata igre.

Miša je tada već imao potpuno dobijenu poziciju, dok su Koblenc i Keresov sekundant Vladas Mikenas sjedili držeći se za srce, sa tabletama validola u ustima.

Kao neposredni svjedok mogu da kažem da je Turnir kandidata predstavljao zvjezdani čas Mihaila Talja.

Sve mu je polazilo za rukom. Istina, više puta se nalazio u teškim, pa čak i beznadežnim pozicijama, ali su mu nevjerovatna domišljatost i nepokolebljiva vjera u sopstvene mogućnosti uvijek omogućavale da se izvuče iz najvećih neprilika.

Na zatvaranju Turnira kandidata, pred hiljadama gledalaca, Talj je izjavio da će u meču za titulu prvaka svijeta njegov prvi potez biti 1.e4.

Naravno, djelovalo je to pomalo dječački, iako je tada već imao 23 godine.

Mihaila Talja odavno više nema među nama i želio bih da ga se prisjetim lijepim riječima.

Uvijek je bio spreman da pomogne prijateljima i poznanicima. Kada mi se ćerka teško razboljela, Miša je sasvim slučajno saznao za to i iz inostranstva donio lijek koji joj je bio prijeko potreban i koji se kod nas gotovo nije mogao nabaviti. Nisam ga za to ni zamolio.

Bez sumnje, bio je umjetnička priroda. Na sceni, pred ljudima, kao da bi oživio – osjećao je poseban stvaralački zanos. Nije nastupao samo za šahovskom tablom, već i pred publikom.

Gledaoci su mu bili neophodni.

Talj je volio da nastupa pred ljubiteljima šaha i obožavao je da daje intervjue. Bio je izuzetno duhovit i uvijek je imao spreman odgovor, što je novinarima posebno imponovalo.

Svoje misli često je izražavao u aforističkoj formi, pronalazeći upečatljive, slikovite i duhovite izraze. Nesumnjivo je posjedovao talenat vrhunskog konferansijea.

Ne mogu da ne pomenem jednu malu, ali oprostivu Mišinu slabost. Ponekad bi, kako bi priča koju pripovijeda bila zanimljivija i duhovitija, ponešto i uljepšao ili dodao od sebe. Takve priče ljubitelji šahovskih anegdota rado su prihvatali, pa su s vremenom postajale svojevrsni mitovi, u kojima je bilo teško razlučiti gdje prestaje istina, a počinje mašta.

Nažalost, zaključak do kojeg sam došao na vrhuncu Mišine karijere – da niko i ništa neće promijeniti njegovu sudbinu – pokazao se potpuno tačnim.

Šah kao sport zahtijeva samodisciplinu, stroga odricanja i, ponekad, gotovo asketski način života. A upravo je asketizam bio potpuno stran njegovoj koleričnoj, rekao bih čak i demonskoj prirodi.

Talj je sagorijevao poput svijeće koja gori s oba kraja.

I izgorio je prerano, ne dočekavši ni pedeset petu godinu života.

Nije predviđeno programom

Nakon što je, počev od 1952. godine, Sovjetski Savez počeo da učestvuje na Olimpijskim igrama, rukovodstvo zemlje odlučilo je da svake četiri godine organizuje Spartakijade naroda SSSR-a. Njihov cilj bio je da doprinesu razvoju sporta u zemlji i odabiru kandidata za učešće na Olimpijskim igrama. Na prvoj takvoj Spartakijadi, održanoj 1956. godine, učestvovali su samo predstavnici olimpijskih sportova, odnosno disciplina koje su bile u programu Olimpijskih igara i u kojima se moglo osvojiti olimpijska medalja. To je dovelo do toga da su sportski rukovodioci republika odmah izgubili interesovanje za sve ostale sportove, uključujući i šah.

A ipak, i mi smo imali svoje Svjetske šahovske olimpijade i zlatne medalje. Poslije energičnih zalaganja Svesavezne šahovske sekcije, šah je uvršten u program Druge spartakijade naroda, održane ljeta 1959. godine. Na tom grandioznom takmičenju učestvovale su reprezentacije šahista petnaest republika, kao i Moskve i Lenjingrada.

Svaku ekipu činilo je desetoro takmičara – šest muškaraca, dvije žene, jedan omladinac i jedna omladinka. Najimpozantnije je izgledala ekipa Moskve: na muškim tablama igrali su Botvinik, Smislov, Petrosjan, Bronštajn i ja, dok je rezervni igrač bio Vasjukov. I osvojili smo prvo mjesto.

Na Spartakijadi se dogodio jedan incident o kojem vrijedi ispričati. U jednom kolu trebalo je da se odigra meč Moskva – Letonija, a samim tim i susret svjetskog prvaka Botvinika sa zvijezdom u usponu – Taljem. Ljubitelji šaha pohrlili su u nedavno otvoreni Centralni šahovski klub, gdje se takmičenje održavalo, kako bi svojim očima vidjeli tu partiju. Unaprijed ću reći da Botvinik nije želio da iskušava sudbinu i zamolio je da ga zamijeni mladi majstor Vasjukov, koji je, uzgred, protiv Rižanina izborio časan remi.

A ljubitelje šaha koji su prilazili klubu čekao je prizor koji nikako nije bio predviđen programom – dvojica mladih ljudi, sa značkama majstora sporta na reverima sakoa, žustro su razmjenjivali udarce, poput pravih boksera.

To su zaista bili majstori sporta, ali u šahu – Sultan Halil-Bejli iz Bakua i Moskovljanin Jakov Juhtman. Taj nezapamćeni incident postao je predmet rasprave na sjednici Predsjedništva Šahovske sekcije Moskve. Pozvan je i krivac za incident, Juhtman. Sjednici sam prisustvovao i ja.

Sa Jašom sam bio u prilično dobrim odnosima. Dolazio je kod mene kući. Zato sam sebi, kao stariji, dozvolio da ga malo prekorem:

— Slušaj, Jaša, shvataš li šta si uradio? Ljudi su došli u hram šahovske umjetnosti da vide susret dvojice velikih velemajstora, a umjesto toga vidjeli su tuču dvojice šahovskih majstora. Zar ne razumiješ da si osramotio šah?

— Da, sve sam shvatio — rekao je Juhtman kada je dobio riječ. — Jurij Ljvovič je potpuno u pravu. Ispred kluba, na ulici, nije trebalo da se tučemo. Ali u bifeu sam ga udario kako treba!

Ah, Jaša, jadni Jaša! Izuzetno nadaren za šah, sa svojim posebnim pristupom i osobenim viđenjem igre, nesumnjivo je mogao da dostigne velike visine. Ali bio je gotovo potpuno neobrazovan, nevaspitan i krajnje primitivan. Najprije je živio u Srednjoj Aziji, zatim u Kijevu, a potom neko vrijeme u Moskvi. Za život je uglavnom zarađivao igrajući šah za novac. Preselivši se u Odesu, Juhtman je ubrzo emigrirao u Izrael.

Međutim, ni na Zapadu nije uspio da pronađe stalno utočište. Živio je u Njemačkoj, a zatim se preselio u Sjedinjene Američke Države. Koliko mi je poznato, za život je uglavnom zarađivao igrajući tavlu. Zdravlje mu nije bilo dobro – pretrpio je jedan infarkt, a umro je od drugog, u pedesetoj godini života.

Kako su sahranjene „Žive šahovske figure“

Dugih godina u našoj redakciji visio je jedan plakat. Na njemu su bili prikazani ljudi u maskiranim kostimima koji su predstavljali šahovske figure, uz upečatljiv natpis: „Pozorišno-scenski spektakl ‘Žive šahovske figure’, uz učešće poznatih umjetnika pozorišta, filma, cirkusa i estrade. Više pojedinosti na plakatima.“ Kad god bih pogledao taj plakat, sjetio bih se tužne priče o toj predstavi, koja se završila glasnim sudskim procesom na kojem sam morao da svjedočim.

Sve je, međutim, počelo veoma optimistično. Početkom 1962. godine u Centralni šahovski klub došao je jedan stariji čovjek. Zvao se Eduard Jakovljevič Vajner. Upitao je direktora kluba Borisa Naglisa da li su mu potrebne pare. Klub, koji se finansirao po principu samofinansiranja, neprestano je kuburio s novcem, pa je Naglis odgovorio potvrdno.

— Nema ništa lakše! — uzviknuo je Vajner. — Treba organizovati „Žive šahovske figure“! Dajte mi punomoć da me ovlastite za organizaciju tih priredbi i zatrpaću vas novcem!

Dobivši odgovarajući dokument, otišao je u Komitet za zaštitu mira i Moskovsku filharmoniju. Pošto je novac bio potreban svima, i tamo su mu izdali punomoćja. Tako je Vajner krenuo u akciju.

Stvar je bila u tome što je krajem pedesetih godina u zemlji započela ogromna stambena izgradnja. Nikita Hruščov obećao je da će odlučno riješiti stambeno pitanje, pa su širom zemlje, od Moskve do najudaljenijih krajeva, kao pečurke poslije kiše počele da niču betonske petospratnice, kasnije prozvane „hruščovke“. Građevinskog materijala bilo je u izobilju, pa su lokalne vlasti, pored „hruščovki“, po uzoru na prijestonicu počele da podižu i spomenike sopstvenoj vladavini – svojevrsne Keopsove piramide – velelepne sportske dvorane koje su primale hiljade gledalaca. Međutim, te objekte trebalo je ispuniti sportskim takmičenjima i drugim priredbama. A i jednih i drugih bilo je očigledno premalo: vrijeme rok koncerata još nije bilo došlo.

I tako je Vajner upravo za te sportske dvorane osmislio pozorišno-scenski spektakl „Žive šahovske figure“. Međutim, razmišljao je i mnogo dalje. U njegovoj mašti takve predstave trebalo je jednog dana da izađu i na stadione. Pokazao se kao izuzetno energičan organizator, čovjek koji je radio dvadeset četiri sata dnevno.

Već u aprilu arena Dvorca sportova Centralnog stadiona „V. I. Lenjin“ u Moskvi, koja je mogla da primi više od petnaest hiljada gledalaca, na dva dana pretvorena je u ogromnu šahovsku tablu na kojoj su pokaznu partiju odigrali Mihail Botvinik i Vasilij Smislov. Mene su pozvali da budem glavni sudija tog spektakla. Uloge figura preuzeli su studenti Moskovskog instituta za fizičku kulturu, za koje su bili sašiveni živopisni kostimi od pjenaste gume.

Okupili su umjetnike najviše klase – narodne, zaslužne i popularne – Ivana Kozlovskog i Igora Iljinskog, Artura Ajzena i Nikolaja Rubana, Marka Bernesa i Genadija Dudnika, kao i mnoge druge kojih se više ni ne sjećam. Program su vodili Boris Brunov i Mihail Garkavi, dok su partiju komentarisali Vadim Sinjavski i Nikolaj Ozerov. Centralna tačka programa bio je duet Kozlovskog i Smislova. Kako je kasnije pričao Ivan Semjonovič, predložio je da makar jednu muzičku frazu otpjeva i Botvinik, ali je ovaj, nakon kraćeg razmišljanja, odbio.

Dvorac sportova bio je dupke pun. Nikada ranije Moskva nije vidjela toliko gledalaca na jednoj šahovskoj priredbi, a teško da će ikada više i vidjeti. Oni koji nisu uspjeli da uđu mogli su predstavu da prate na televiziji.

Najveći dio prihoda od prodaje ulaznica otišao je u fond Komiteta za zaštitu mira, što je „Živim šahovskim figurama“ dalo i političku težinu, pa su vlasti na taj projekat gledale s odobravanjem. Tako su ovakve predstave počele da obilaze cijelu zemlju. Naredne godine u Dvorcu sportova u Kijevu ponovo su igrali Botvinik i Smislov. Godine 1964, na stadionu „Burevjesnik“ u Lenjingradu, sastali su se Talj i Korčnoj. Godine 1965. na stadionima u Kutaisiju i Tbilisiju igrali su Petrosjan i Bronštajn, pri čemu je upravo u glavnom gradu Gruzije predstavu pratilo najviše gledalaca – više od četrdeset hiljada.

Činilo se da se ovakvoj promociji šaha može samo radovati: pojavila se upečatljiva, zanimljiva i masovna priredba koja je privlačila desetine hiljada gledalaca. Prihod su ostvarivali Komitet za zaštitu mira, Filharmonija i Centralni šahovski klub. Svoj dio dobijala je i država kroz razne dažbine. Zadovoljni su bili i umjetnici, i šahisti, i svi koji su učestvovali u organizaciji tih priredbi.

Pa ipak, protiv „Živih šahovskih figura“ ubrzo je pokrenuta prava hajka.

U Ministarstvu kulture postojao je Odjel za masovne priredbe, a njegovo rukovodstvo vidjelo je u Vajneru opasnog konkurenta. U početku su mu na svakom koraku podmetali klipove pod točkove, a zatim učinili sve što su mogli da ga potpuno unište. Naravno, krivicu je snosio i sam organizator, jer dokumentaciju nije uvijek vodio kako treba. Ispostavilo se, na primjer, da je za svaku pojedinačnu predstavu morao da pribavi odobrenje Ministarstva kulture, a on je to učinio samo jednom.

Ukratko, za „Žive šahovske figure“ zainteresovali su se organi gonjenja...

Jednog dana dobio sam poziv u Tužilaštvo RSFSR-a, gdje sam razgovarao sa istražiteljem za naročito važne predmete. Pokazao mi je pozamašne tomove spisa o „Živim šahovskim figurama“. Predmet je počinjao riječima:

„Optuženi Vajner E. J. okupio je grupu (čitaj: ‘kriminalnu’) koju su činili velemajstori Botvinik M. M., Smislov V. V., Talj M. N., Korčnoj V. L., Bronštajn D. I., Petrosjan T. V., Averbah J. L., kao i umjetnici Kozlovski I. S., Iljinski I. V., Magomajev M., Orlova V. I., Fjodorova Z. A., Ajzen A., Ruban N. N., Bernes M. N., Morgunov Je. A. i drugi.“

Iz spisa je bilo jasno da Vajnera terete za privatno preduzetništvo, koje se u to vrijeme kažnjavalo izuzetno strogo.

— Razmislite — pokušavao sam da objasnim istražitelju. — Čovjek je išao putem i ugledao milione kako leže na zemlji. Podigao ih je, predao državi, ali je, sasvim prirodno, jedan dio zadržao za sebe. Zar ne bi bilo gore da ih uopšte nije podigao, nego da je samo prošao pored njih?

— Mene ne zanima koliko je ležalo — odgovorio je istražitelj. — Važno je koliko je zadržao za sebe!

A Vajner je sebi isplaćivao platu – veoma skromnu čak i za tadašnje prilike. Sve je to proglašeno nezakonitim i okvalifikovano kao pronevjera.

Uoči suđenja u listu „Izvestija“ pojavio se feljton koji je organizatora „Živih šahovskih figura“ otvoreno optužio za privatno preduzetništvo. Time je, u suštini, unaprijed bila određena i presuda. Osuđen je na šest godina zatvora. Direktoru Centralnog šahovskog kluba, zbog toga što nije obezbijedio odgovarajući nadzor, izrečena je posebna sudska opomena, a ubrzo je smijenjen sa dužnosti.

Tako su „Žive šahovske figure“ bile sahranjene...

Pošto je odslužio dio kazne, Eduard Jakovljevič se početkom sedamdesetih ponovo pojavio u našoj redakciji. Govorio je da se bori za potpunu rehabilitaciju i da namjerava da nastavi posao koji je započeo. Ali već je bio u poodmaklim godinama, i ubrzo je preminuo.

Na lenskim rudnicima zlata

U proljeće 1962. godine pozvali su me u Irkutsk da održim simultanke i predavanja. Obišao sam i Irkutsku oblast, a stigao čak i do Ust-Ordinjskog Burjatskog nacionalnog okruga.

Prvi put u životu našao sam se istočno od Urala i bio zapanjen beskrajnim prostranstvima Sibira. Dvije sedmice prošle su brzo i došlo je vrijeme da se vratim kući. Jedne večeri, kada sam se poslije još jednog nastupa vratio u hotel, neko je pokucao na vrata moje sobe, a zatim je unutra ušao krupan čovjek, nalik medvjedu.

— Rekli su mi — progovorio je dubokim, grmljavim glasom — da ovdje odsjeda velemajstor.

— Ja sam velemajstor. O čemu se radi?

— Dozvolite da se predstavim — sekretar Bodajbinskog rajonskog komiteta Partije, Vereščagin.

Zatim je službeni ton zamijenio gotovo molećivim:

— Slušaj, velemajstore! Pođi s nama na Lenska nalazišta zlata. Mnogo te molim! Kod nas ljudi nisu vidjeli ne samo velemajstora nego ni običnog šahovskog majstora. Dočekaćemo te kako dolikuje, isplatićemo ti sjeverni dodatak, a bićeš smješten u hotelskom apartmanu!

Nikada ranije nisam bio u tako udaljenim krajevima, pa sam pristao da ostanem još jednu sedmicu i odletim u Bodajbo. Put dug oko hiljadu kilometara vodio je prema sjeveroistoku, u Zabajkalje, tamo gdje se, kako kaže stara narodna pjesma, „u planinama kopa zlato“.

Na aerodromu me je dočekao lično Vereščagin. Zajedno smo se uputili u hotel. Apartman u koji su me smjestili sastojao se od dvije male sobe. U jednoj su bili sto, stolica, kauč i radio-prijemnik. U drugoj – veliki niklovani krevet sa čitavom gomilom jastuka različitih veličina.

— Sad se odmori, velemajstore — rekao je Vereščagin odlazeći. — U podne će doći po tebe. Idemo na ručak.

Izašao sam u hodnik i, pošto nisam mogao da pronađem toalet, upitao sam domaćicu hotela gdje se nalazi.

— Poljski zahod nam je napolju — odgovorila je — ali je trenutno u popravci. Vi se ne ustručavajte, čučnite slobodno u dvorištu, gdje vam odgovara!

Prebacio sam kaput preko sebe i izašao u dvorište. Napolju je bilo četrdeset stepeni ispod nule. Duvao je leden, prodoran vjetar. Drvena građevina koja je služila kao zahod zaista je bila potpuno razvaljena. Nije mi se dopadalo da čučnem bilo gdje, ali drugog izbora nije bilo...

Ne znam kako je danas, ali je u to vrijeme Bodajbo sa rudnicima povezivala uskotračna željeznica. Kada sam se sljedećeg dana zajedno s Vereščaginom pojavio na željezničkoj stanici, ugledao sam desetine ljudi odjevenih očigledno neprimjereno za takvu hladnoću. Sa svojim skromnim zavežljajima sjedjeli su na klupama ili pravo na podu.

— To su nam poslali parazite — objasnio je Vereščagin. — A mi protestujemo. Lenska nalazišta zlata poznata su po svojim revolucionarnim tradicijama i ne smiju da budu pretvorena u mjesto progonstva!

U to vrijeme vlada je donijela posebnu uredbu o ljudima koji nisu imali stalno zaposlenje. Prozvali su ih „parazitima“ (tunjejadcima). Iz velikih gradova takvi ljudi slati su u udaljene krajeve zemlje. Vrijedi podsjetiti da se među tim „parazitima“ našao i budući dobitnik Nobelove nagrade, pjesnik Josif Brodski.

Sudeći po onome što sam vidio u Bodajbou, lokalne vlasti nisu bile spremne za takvu akciju, što je nesumnjivo dodatno povećavalo patnje prognanih ljudi. Pošto nisu imali gdje da se smjeste, uglavnom su se okupljali na željezničkim stanicama i oko njih.

Iz Bodajba sam se vozio uskotračnom prugom na drezini — „Pobjedi“, postavljenoj na šine, i svakog dana, poslije kratkog predavanja, održavao simultanke u kojima je učestvovalo po dvadeset do dvadeset pet ljudi. I nijednu partiju nisam izgubio.

Tada su mi lokalni novinari ispričali da je duž Lene i Vitima, glavnih rijeka oblasti, pokrenut poziv: „Nećemo pustiti velemajstora da ode s nalazišta suh!“ Taj slogan imao je dvostruko značenje. Prvo, trebalo je potruditi se da se protiv mene na simultanki dobije makar jedna ili dvije partije; drugo, trebalo je makar jednom kako valja, na sjevernjački način, napiti me. Stvar je bila u tome što sam, nastupajući svakog dana i još uz stalna putovanja, izbjegavao bankete, što je gostoljubive domaćine pomalo vrijeđalo. Međutim, u suprotnom ne bih mogao izdržati takav napor.

Poziv je prihvaćen. Za moju posljednju simultanku u Bodajbu okupili su sve najbolje snage. Iz geološko-istraživačkih ekipa koje su tamo radile stiglo je mnogo igrača prvog ranga, pa čak i dvojica kandidata za majstora. A jedan učitelj iz udaljenog tajga-sela prešao je na skijama više od pedeset kilometara samo da bi se sa mnom ogledao. Na opštu radost, u toj simultanki izgubio sam dvije partije.

Ali to još nije bilo sve! Kada sam u pratnji ljudi koji su došli da me isprate krenuo prema aerodromu, ispostavilo se da avion kasni najmanje nekoliko sati. Istog trenutka pojavile su se flaše s alkoholom, meze i priredio se improvizovani banket. Da, iz Bodajba ipak nisam uspio da izađem suh!

Na putu za Irkutsk naš IL upao je u pješčanu oluju, pa smo morali prinudno da sletimo pravo u polje, otprilike stotinu kilometara od odredišta. Do Irkutska smo morali da stignemo autobusom.

Kada sam se pojavio u hotelu, čekao me je telegram iz Sportskog komiteta:

„Hitno se vratite!“

Na Kurasau

Početkom 1962. godine u Stokholmu je održan peti međuzonski turnir, na kojem je pobijedio Robert Fišer, dok su sledeća mjesta zauzeli Geler, Petrosjan, Korčnoj, Filip, a nakon dodatnog razigravanja i Benko. Vođa naše delegacije bio je načelnik Odjeljenja za šah Sportskog komiteta Leonid Abramov, a trener Aleksandar Kotov.

Turnir kandidata trebalo je da se održi na ostrvu Kurasao (Holandski Antili) početkom maja. Za vođu delegacije ponovo je bio planiran Abramov, a za glavnog trenera Kotov.

Međutim, iznenada se pojavio neočekivan problem. Organizatori takmičenja pozvali su učesnike i članove njihovih delegacija da doputuju sa suprugama. Sportski komitet je uvijek bio prilično rezervisan prema takvim pozivima, ali je ovoga puta, iako nevoljno, pristao da pošalje supruge učesnika, i to na kraći period. Međutim, Kotov i Abramov insistirali su da i oni putuju sa svojim suprugama.

Tada je rukovodstvo Sportskog komiteta, očigledno naučivši nešto od šahista, odlučilo da napravi „konjski potez“ – počelo je da traži njihovu zamjenu. I pronašlo je čovjeka čija supruga nije mogla da putuje u inostranstvo: radila je u takozvanom „poštanskom sandučetu“ i nije imala dozvolu za izlazak iz zemlje. Taj čovjek bio sam ja. Zaista, čovjek nikad ne zna gdje će nešto dobiti, a gdje izgubiti!

1 „Poštanskim sandučićima“ nazivali su se zatvoreni pogoni i preduzeća od posebnog značaja za odbrambenu industriju (prim. ured.).

Pozvan telegramom u Moskvu, naravno da sam prihvatio da budem vođa delegacije i glavni trener. Tamo, u Sibiru, nisam ni slutio šta je bio pravi razlog zbog kojeg me je rukovodstvo Sportskog komiteta izabralo.

Neposredno pred odlazak na Kurasao održan je redovni izborni plenum Šahovske federacije. Za predsjednika je izabran Boris Rodionov, a za potpredsjednike Abramov, Kotov i ja. Tako sam se našao u rukovodstvu Federacije.

Krajem aprila naša delegacija, koju su činili petorica učesnika turnira (uz već pomenutu trojicu pridružili su se Talj i Keres), trener Isak Boleslavski, ja i moj zamjenik iz Sportskog komiteta, otputovala je na Kurasao.

Supruge učesnika trebalo je da stignu znatno kasnije.

Glavni favoriti turnira s pravom su bili Mihail Talj i Robert Fišer.

Svojim briljantnim pobjedama, beskompromisnom igrom i neustrašivim napadima Miša je stekao mnoštvo obožavalaca, kako u Sovjetskom Savezu tako i na Zapadu. Međutim, samo mjesec dana prije početka takmičenja podvrgao se teškoj operaciji u trbušnoj duplji. Kada je po dolasku u hotel na Kurasau prvi put izašao da se okupa u bazenu, jasno se vidio jedva zarasli ožiljak koji mu je presijecao stomak od jedne do druge strane. Ni spoljašnji izgled bivšeg svjetskog prvaka nije ulivao mnogo optimizma.

Što se tiče Amerikanca, nakon njegove ubjedljive pobjede na međuzonskom turniru – na kojem je drugoplasirane Gelera i Petrosjana ostavio iza sebe za čak dva i po poena – Fišer je s pravom smatran jednim od glavnih kandidata za pobjedu na Turniru kandidata.

Za godine tokom kojih ga nisam vidio, znatno se promijenio. Sazrio je i od mršavog, nespretnog, dugonogog mladića izrastao u visokog, vitkog i samouvjerenog čovjeka. Iznošeni džemper zamijenio je modernim, besprijekorno skrojenim odijelom.

Svi učesnici bili su smješteni u savremenom hotelu „Interkontinental“, koji se nalazio unutar nekada moćne pomorske tvrđave. Od stare utvrde, doduše, ostali su samo zidovi i liveni topovi. Partije su igrane uveče, u manjoj sali hotela, dok su se na terasi, ispred velikih demonstracionih tabli, prikazivali njihovi tokovi za publiku.

Nažalost, nijedan od dvojice favorita nije opravdao očekivanja. Vruća tropska klima ostrva nimalo nije pogodovala Taljevom oporavku poslije operacije. Nije uspio da povrati formu i pratile su ga neuspješne partije. Fortuna, koja mu je samo tri godine ranije bila naklonjena, sada mu je okrenula leđa.

Fišer je, s druge strane, turnir otvorio sa dva poraza – izgubio je od Benka i Gelera – pa je od samog početka bio primoran da sustiže vodeće.

Pošto ni Talj ni Fišer nisu uspjeli da nametnu svoj uobičajeni siloviti ritam, trka za prvo mjesto odvijala se znatno sporije. Nije bilo izrazitog lidera; čas bi jedan, čas drugi izbijao na čelo tabele.

Na spavanje sam odlazio veoma kasno. Poslije svakog kola pripremao sam izvještaj o odigranim partijama, a zatim čekao poziv iz Moskve putem teleksa.

Sjećam se kako sam poslije trećeg kola, kada je u hotelu već zavladao potpuni mir – bilo je odavno prošlo ponoć, a teleks je i dalje ćutao – izašao na terasu. Poslije svježine klimatizovanog pres-centra, tropska noć me je zapahnula vrelinom. Mrak je bio gotovo potpun. Samo je u sredini terase bazen blistao smaragdnom svjetlošću, dok su negdje u daljini ritmično treperila svjetla plutača koje su označavale ulaz u luku. Osvijetljene su bile i velike demonstracione table – očigledno je neko zaboravio da ugasi rasvjetu.

Prišao sam tablama i sjeo u jednu fotelju. Svjetlost reflektora dopirala je i do udaljenog ugla terase. Tamo se, u neobičnoj igri svjetlosti i sjenke, nazirala silueta starog topa usmjerenog prema moru. Kada sam pažljivije pogledao, primijetio sam pored topa ljudsku figuru. Neko je stajao nepomično, zagledan u tamu tropske noći.

Ugledavši me, figura se odvojila od topa, prišla demonstracionim tablama i ispostavilo se da je to bio Robert Fišer.

– Šta je, Bobi, ne možeš da spavaš? – upitao sam ga.

– Da... Jeste li vidjeli kako sam danas pobijedio Filipa? Hoćete da pogledate partiju?

Poslije dva poraza, Fišer je konačno ostvario prvu pobjedu. U njegovom glasu osjećala se tolika želja da nekome pokaže partiju da sam pristao, pa smo otišli u pres-centar.

Postavio je figure i počeo da demonstrira partiju, pokazujući varijante koje je analizirao. Iako je od završetka meča prošlo već nekoliko sati, još uvijek je bio potpuno obuzet borbom i ponovo proživljavao sve njene preokrete.

– Pogledajte kakvu sam zanimljivu mogućnost za spas Filipa uočio! – uzviknuo je Bobi oduševljeno i pokazao paradoksalnu mogućnost koju njegov protivnik, međutim, nije iskoristio.

– Naravno – dodao je s pomalo dječačkom samouvjerenošću – osim mene, to niko nije primijetio!

Analiza partije se završila, a Fišer je sa očiglednim žaljenjem ustao od stola. Činilo se da bi bio spreman da tu partiju odigra i analizira još mnogo puta. Ali, nažalost, mene je čekao posao – pozivali su me na teleprinter.

Takmičenje na Kurasau trajalo je više od dva mjeseca. Osmorica učesnika igrala su četvorokružni turnir. Međutim, već nakon dva kruga bilo je jasno da će pobjednik biti odlučen tek u samoj završnici i da najveće šanse imaju Keres, Petrosjan i Geler. Oni su bili najbolje pripremljeni i igrali su bez većih oscilacija.

Kao što sam već rekao, na petoricu naših učesnika bila su određena dvojica trenera. Pomagali smo im samo u partijama protiv stranih šahista. Boleslavski se uglavnom bavio pripremom otvaranja, dok sam ja radio na završnicama i pomagao u analizi prekinutih partija. Za međusobne susrete naši velemajstori pripremali su se samostalno.

Naravno, bilo bi mnogo bolje da je svaki od njih imao svog ličnog pomoćnika. Međutim, odlazak na Kurasao zahtijevao je velika finansijska sredstva i, očigledno, Sportski komitet nije mogao da obezbijedi više novca.

Po završetku drugog kruga naš broj se povećao – doputovale su supruge učesnika, što je unijelo izvjesnu živost u njihov dotad miran i jednoličan život. Toliko sovjetskih građana na Kurasau do tada nikada nije boravilo, a pogotovo ne toliko velemajstora. Zato je interesovanje za našu delegaciju bilo veoma veliko.

Na lokalnoj televiziji, na primjer, organizovan je okrugli sto na temu: „Koliko je teško biti supruga velemajstora?“ U emisiji su učestvovale Rona Jakovljevna, supruga Tigrana Petrosjana, Jarmila, supruga Miroslava Filipa, i supruga Bisgajera, trenera američke reprezentacije, čijeg se imena, nažalost, više ne sjećam.

Između ostalog, Roni Jakovljevnoj postavljeno je pitanje:

– Kako kod vas služe crni kavijar?

Njen odgovor doslovno je zapanjio gledaoce. Bez trenutka razmišljanja rekla je:

– Nikako. Kod nas se jede velikim kašikama!

Tokom turnira bili su predviđeni slobodni dani, a jednog od njih odigran je radio-meč između ekipa „Šela“ sa Kurasaa i iz Amsterdama. Već narednog dana novine u Vilemstadu, glavnom gradu ostrva, ponosno su objavile da je pobijedila ekipa „Šel Kurasao“.

To i nije bilo neko iznenađenje – za ekipu Kurasaa igrali smo Boleslavski i ja!

U našem hotelu nalazio se kazino, koji je Korčnoj povremeno posjećivao. Tada me je moj zamjenik, koji je i sam tamo zalazio, upozorio:

– Recite Korčnoju da se manje mota po kazinu i da se manje druži sa strancima. To mi se nimalo ne dopada.

Dobro poznajući Viktorov karakter, nisam želio da mu to kažem lično. Bio sam siguran da, iz čistog inata, ne bi poslušao moju molbu. Zato sam poruku prenio Beli, Korčnojevoj supruzi. Međutim, ni to nije pomoglo. Korčnoj je upozorenje jednostavno ignorisao.

Poslije završetka trećeg kruga na čelu tabele nalazili su se Geler i Petrosjan. Keres je imao pola poena manje, ali i zaostalu partiju protiv Fišera, koju je kasnije dobio. Za vodećom trojkom znatno su zaostajali Korčnoj i Fišer.

Komentatori u Moskvi smatrali su da će pobjednik biti onaj ko u posljednjem, četvrtom krugu ostvari najviše pobjeda. Međutim, tamo, na Kurasau, gledajući umorna lica učesnika iscrpljenih dugotrajnom nervnom napetošću, bio sam uvjeren da će pobijediti onaj koji bude imao najmanje poraza.

Za pobjede u samoj završnici bilo je potrebno ogromno trošenje snage, a većina učesnika tada je već bila na samoj granici svojih mogućnosti.

Noć uoči 22. kola, kojim je trebalo da počne četvrti krug turnira, probudilo me je uporno lupanje na vrata. Kada sam ih otvorio, ugledao sam Taljevu suprugu Sali. Bila je blijeda i odjevena samo u spavaćicu.

– Dođite brzo kod nas. Miši je loše!

Odmah sam potrčao u njihovu sobu. Miša se grčio na krevetu u snažnim bolovima. Bilo je očigledno da trpi nesnosne muke. Čelo mu je bilo obliveno znojem. Ušao sam u kupatilo da pokvasim peškir i obrišem ga, a tamo sam ugledao praznu bocu od votke. Iako nijesam bio ljekar, bilo mi je jasno da je alkohol izazvao bubrežne kolike.

Morao sam da siđem do noćnog recepcionera, probudim ga i zamolim da hitno pozove ljekara. Doktor je ubrzo stigao, pregledao Mišu, dao mu sredstvo protiv bolova i rekao da ga treba odmah prevesti u bolnicu.

Talja su odvezli u lokalnu bolnicu. Kada sam ga ujutro posjetio, ležao je priključen na infuziju. Bolovi su ga još mučili, ali više nijesu bili tako nepodnošljivi kao tokom noći.

– Miša, šta ćemo dalje? – upitao sam ga.

– Kako šta? Spreman sam da igram i ležeći!

Tokom dana održan je konzilijum. Ljekari su jednoglasno zaključili da Taljevo zdravstveno stanje izaziva ozbiljnu zabrinutost i da mu nikako ne preporučuju da nastavi takmičenje u takvom stanju.

Bilo je potrebno donijeti tešku odluku. Rizikovati Mišino zdravlje bilo bi, jednostavno, neodgovorno. To je, naravno, bilo najvažnije. Osim toga, on više nije imao nikakve izglede da osvoji turnir.

Međutim, poznavajući ga, nije bilo teško pretpostaviti da bi čak i u takvom zdravstvenom stanju mogao da pobijedi nekog od vodećih igrača, poremeti njihov međusobni odnos i utiče na konačan ishod turnira.

Ukratko, sve je govorilo u prilog tome da Miša upravo tada, prije početka posljednjeg kruga, prekine takmičenje. U tom slučaju njegovo povlačenje ne bi uticalo na završnu fazu borbe za prvo mjesto.

Međutim, kada sam mu to saopštio, naišao sam na odlučan otpor.

– Mogu da igram u bilo kakvom stanju! – insistirao je on.

Tada sam telefonom stupio u kontakt sa Savezom sportskih društava i organizacija (bivšim Sportskim komitetom)*, sa njegovim novim predsjednikom Jurijem Mašinom, kao i sa predsjednikom FIDE Folkeom Rogardom. Obojica su se složila da bi, u nastaloj situaciji, za Talja bilo najbolje da odustane od daljeg takmičenja.

Nije mi preostalo ništa drugo nego da sazovem konferenciju za novinare i saopštim da se Talj zbog bolesti povlači sa turnira. Namjeravao sam lično da obavijestim Mišu o donesenoj odluci, ali kada sam stigao u bolnicu, shvatio sam da sam zakasnio. Pola sata prije mog dolaska Talja je posjetio glavni ljekar bolnice.

– Gospodine Talj – obratio se Miši – postupili ste potpuno ispravno! Čestitam vam!

* Godine 1962. je, na prijedlog Hruščova, državni Sportski komitet preoblikovan u društvenu organizaciju „Savez sportskih društava i organizacija“. Međutim, 1968. godine, nakon neuspjeha na Olimpijskim igrama u Tokiju, ponovo je pretvoren u Sportski komitet.

– A o čemu se radi? – upitao je Miša zbunjeno.

– Upravo je preko radija objavljeno da ste se povukli sa turnira.

Miša me je dočekao sa prigovorima, ali je na kraju ipak priznao da je donesena odluka bila neophodna.

Prošlo je nekoliko dana. Borbe u četvrtom krugu bile su u punom jeku kada su Mišu otpustili iz bolnice. On je tada došao u pres-centar i počeo da analizira partije koje su se igrale.

Odlučujuću ulogu u konačnom rasporedu na tabeli imale su Keresove partije protiv Amerikanaca – Benka i Fišera.

Do tada se Keres sedam puta sastajao sa Benkom i svih sedam partija je dobio. Sada je protiv Keresa bila i teorija vjerovatnoće. Benko mu nije bio toliko slabiji da bi stalno gubio bez osvojenog poena. Težeći pobjedi, Keres je pretjerao i doživio poraz.

Time je prepustio vođstvo Petrosjanu. U posljednjem kolu, igrajući bijelim figurama protiv Fišera, morao je obavezno da pobijedi kako bi sustigao lidera. Ironijom sudbine, najstariji učesnik dvomjesečnog iscrpljujućeg maratona morao je da pobijedi najmlađeg!

Čudo se ipak nije dogodilo – partija je završena remijem.

Meč-turnir na Kurasau završen je pobjedom Tigrana Petrosjana. Spor ritam koji su učesnici nametnuli savršeno je odgovarao njegovom stilu, čiji je osnovni moto bio: sigurnost iznad svega.

To se naročito pokazalo u završnici turnira, kada je najvažnije bilo – ne izgubiti. A Petrosjan je od svih najbolje znao kako da neutrališe prijetnje svojih protivnika.

Po povratku u Njujork, Fišer je objavio članak u časopisu „Sports Illustrated“ u kojem je optužio Petrosjana, Keresa i Gelera za dogovor. Tvrdio je da su međusobno remizirali kako mu ne bi dozvolili da osvoji prvo mjesto. Amerikanac se nadao da će oni početi međusobno da se bore i tako mu omogućiti da ih sustigne.

Zaista, svi susreti između prve trojice na turniru završeni su remijem. Međutim, to se lako može objasniti. Petrosjana i Gelera je tada povezivalo dugogodišnje prijateljstvo. Njihovi međusobni dueli i ranije su se uglavnom završavali neriješenim rezultatom.

Što se tiče Keresa, smiješno je optuživati takvog džentlmena i sportistu za bilo kakav dogovor. Najstariji učesnik turnira, čuvajući snagu za završnicu, sasvim je mogao da prihvati remi protiv najbližih konkurenata. Na kraju krajeva, svaki igrač bira svoju taktiku borbe na turniru, a njen uspjeh ili neuspjeh pokazuje konačan rezultat.

Da je Fišer mogao da pobjeđuje sovjetske velemajstore, kao što se to kasnije dogodilo početkom sedamdesetih godina, nikakvi remiji ne bi mogli da ga zaustave. Ali ovdje je sve bilo u granicama pravila.

Međutim, najvažnije je ono što sam već spomenuo – ishod turnira nijesu odlučili remiji između naših učesnika, već posljednje Keresove partije protiv Amerikanaca. U njima je osvojio samo pola poena iz dvije partije.

Da je Keres osvojio jedan i po poen, postao bi pobjednik takmičenja.

– Pogledajte kakvu sam zanimljivu mogućnost za spas Filipa uočio! – uzviknuo je Bobi oduševljeno i pokazao paradoksalnu mogućnost koju njegov protivnik, međutim, nije iskoristio.

– Naravno – dodao je s pomalo dječačkom samouvjerenošću – osim mene, to niko nije primijetio!

Analiza partije se završila, a Fišer je sa očiglednim žaljenjem ustao od stola. Činilo se da bi bio spreman da tu partiju odigra i analizira još mnogo puta. Ali, nažalost, mene je čekao posao – pozivali su me na teleprinter.

Takmičenje na Kurasau trajalo je više od dva mjeseca. Osmorica učesnika igrala su četvorokružni turnir. Međutim, već nakon dva kruga bilo je jasno da će pobjednik biti odlučen tek u samoj završnici i da najveće šanse imaju Keres, Petrosjan i Geler. Oni su bili najbolje pripremljeni i igrali su bez većih oscilacija.

Kao što sam već rekao, na petoricu naših učesnika bila su određena dvojica trenera. Pomagali smo im samo u partijama protiv stranih šahista. Boleslavski se uglavnom bavio pripremom otvaranja, dok sam ja radio na završnicama i pomagao u analizi prekinutih partija. Za međusobne susrete naši velemajstori pripremali su se samostalno.

Naravno, bilo bi mnogo bolje da je svaki od njih imao svog ličnog pomoćnika. Međutim, odlazak na Kurasao zahtijevao je velika finansijska sredstva i, očigledno, Sportski komitet nije mogao da obezbijedi više novca.

Po završetku drugog kruga naš broj se povećao – doputovale su supruge učesnika, što je unijelo izvjesnu živost u njihov dotad miran i jednoličan život. Toliko sovjetskih građana na Kurasau do tada nikada nije boravilo, a pogotovo ne toliko velemajstora. Zato je interesovanje za našu delegaciju bilo veoma veliko.

Na lokalnoj televiziji, na primjer, organizovan je okrugli sto na temu: „Koliko je teško biti supruga velemajstora?“ U emisiji su učestvovale Rona Jakovljevna, supruga Tigrana Petrosjana, Jarmila, supruga Miroslava Filipa, i supruga Bisgajera, trenera američke reprezentacije, čijeg se imena, nažalost, više ne sjećam.

Između ostalog, Roni Jakovljevnoj postavljeno je pitanje:

– Kako kod vas služe crni kavijar?

Njen odgovor doslovno je zapanjio gledaoce. Bez trenutka razmišljanja rekla je:

– Nikako. Kod nas se jede velikim kašikama!

Tokom turnira bili su predviđeni slobodni dani, a jednog od njih odigran je radio-meč između ekipa „Šela“ sa Kurasaa i iz Amsterdama. Već narednog dana novine u Vilemstadu, glavnom gradu ostrva, ponosno su objavile da je pobijedila ekipa „Šel Kurasao“.

To i nije bilo neko iznenađenje – za ekipu Kurasaa igrali smo Boleslavski i ja!

U našem hotelu nalazio se kazino, koji je Korčnoj povremeno posjećivao. Tada me je moj zamjenik, koji je i sam tamo zalazio, upozorio:

– Recite Korčnoju da se manje mota po kazinu i da se manje druži sa strancima. To mi se nimalo ne dopada.

Dobro poznajući Viktorov karakter, nisam želio da mu to kažem lično. Bio sam siguran da, iz čistog inata, ne bi poslušao moju molbu. Zato sam poruku prenio Beli, Korčnojevoj supruzi. Međutim, ni to nije pomoglo. Korčnoj je upozorenje jednostavno ignorisao.

Poslije završetka trećeg kruga na čelu tabele nalazili su se Geler i Petrosjan. Keres je imao pola poena manje, ali i zaostalu partiju protiv Fišera, koju je kasnije dobio. Za vodećom trojkom znatno su zaostajali Korčnoj i Fišer.

Komentatori u Moskvi smatrali su da će pobjednik biti onaj ko u posljednjem, četvrtom krugu ostvari najviše pobjeda. Međutim, tamo, na Kurasau, gledajući umorna lica učesnika iscrpljenih dugotrajnom nervnom napetošću, bio sam uvjeren da će pobijediti onaj koji bude imao najmanje poraza.

Za pobjede u samoj završnici bilo je potrebno ogromno trošenje snage, a većina učesnika tada je već bila na samoj granici svojih mogućnosti.

Noć uoči 22. kola, kojim je trebalo da počne četvrti krug turnira, probudilo me je uporno lupanje na vrata. Kada sam ih otvorio, ugledao sam Taljevu suprugu Sali. Bila je blijeda i odjevena samo u spavaćicu.

– Dođite brzo kod nas. Miši je loše!

Odmah sam potrčao u njihovu sobu. Miša se grčio na krevetu u snažnim bolovima. Bilo je očigledno da trpi nesnosne muke. Čelo mu je bilo obliveno znojem. Ušao sam u kupatilo da pokvasim peškir i obrišem ga, a tamo sam ugledao praznu bocu od votke. Iako nijesam bio ljekar, bilo mi je jasno da je alkohol izazvao bubrežne kolike.

Morao sam da siđem do noćnog recepcionera, probudim ga i zamolim da hitno pozove ljekara. Doktor je ubrzo stigao, pregledao Mišu, dao mu sredstvo protiv bolova i rekao da ga treba odmah prevesti u bolnicu.

Talja su odvezli u lokalnu bolnicu. Kada sam ga ujutro posjetio, ležao je priključen na infuziju. Bolovi su ga još mučili, ali više nijesu bili tako nepodnošljivi kao tokom noći.

– Miša, šta ćemo dalje? – upitao sam ga.

– Kako šta? Spreman sam da igram i ležeći!

Tokom dana održan je konzilijum. Ljekari su jednoglasno zaključili da Taljevo zdravstveno stanje izaziva ozbiljnu zabrinutost i da mu nikako ne preporučuju da nastavi takmičenje u takvom stanju.

Bilo je potrebno donijeti tešku odluku. Rizikovati Mišino zdravlje bilo bi, jednostavno, neodgovorno. To je, naravno, bilo najvažnije. Osim toga, on više nije imao nikakve izglede da osvoji turnir.

Međutim, poznavajući ga, nije bilo teško pretpostaviti da bi čak i u takvom zdravstvenom stanju mogao da pobijedi nekog od vodećih igrača, poremeti njihov međusobni odnos i utiče na konačan ishod turnira.

Ukratko, sve je govorilo u prilog tome da Miša upravo tada, prije početka posljednjeg kruga, prekine takmičenje. U tom slučaju njegovo povlačenje ne bi uticalo na završnu fazu borbe za prvo mjesto.

Međutim, kada sam mu to saopštio, naišao sam na odlučan otpor.

– Mogu da igram u bilo kakvom stanju! – insistirao je on.

Tada sam telefonom stupio u kontakt sa Savezom sportskih društava i organizacija (bivšim Sportskim komitetom)*, sa njegovim novim predsjednikom Jurijem Mašinom, kao i sa predsjednikom FIDE Folkeom Rogardom. Obojica su se složila da bi, u nastaloj situaciji, za Talja bilo najbolje da odustane od daljeg takmičenja.

Nije mi preostalo ništa drugo nego da sazovem konferenciju za novinare i saopštim da se Talj zbog bolesti povlači sa turnira. Namjeravao sam lično da obavijestim Mišu o donesenoj odluci, ali kada sam stigao u bolnicu, shvatio sam da sam zakasnio. Pola sata prije mog dolaska Talja je posjetio glavni ljekar bolnice.

– Gospodine Talj – obratio se Miši – postupili ste potpuno ispravno! Čestitam vam!

* Godine 1962. je, na prijedlog Hruščova, državni Sportski komitet preoblikovan u društvenu organizaciju „Savez sportskih društava i organizacija“. Međutim, 1968. godine, nakon neuspjeha na Olimpijskim igrama u Tokiju, ponovo je pretvoren u Sportski komitet.

– A o čemu se radi? – upitao je Miša zbunjeno.

– Upravo je preko radija objavljeno da ste se povukli sa turnira.

Miša me je dočekao sa prigovorima, ali je na kraju ipak priznao da je donesena odluka bila neophodna.

Prošlo je nekoliko dana. Borbe u četvrtom krugu bile su u punom jeku kada su Mišu otpustili iz bolnice. On je tada došao u pres-centar i počeo da analizira partije koje su se igrale.

Odlučujuću ulogu u konačnom rasporedu na tabeli imale su Keresove partije protiv Amerikanaca – Benka i Fišera.

Do tada se Keres sedam puta sastajao sa Benkom i svih sedam partija je dobio. Sada je protiv Keresa bila i teorija vjerovatnoće. Benko mu nije bio toliko slabiji da bi stalno gubio bez osvojenog poena. Težeći pobjedi, Keres je pretjerao i doživio poraz.

Time je prepustio vođstvo Petrosjanu. U posljednjem kolu, igrajući bijelim figurama protiv Fišera, morao je obavezno da pobijedi kako bi sustigao lidera. Ironijom sudbine, najstariji učesnik dvomjesečnog iscrpljujućeg maratona morao je da pobijedi najmlađeg!

Čudo se ipak nije dogodilo – partija je završena remijem.

Meč-turnir na Kurasau završen je pobjedom Tigrana Petrosjana. Spor ritam koji su učesnici nametnuli savršeno je odgovarao njegovom stilu, čiji je osnovni moto bio: sigurnost iznad svega.

To se naročito pokazalo u završnici turnira, kada je najvažnije bilo – ne izgubiti. A Petrosjan je od svih najbolje znao kako da neutrališe prijetnje svojih protivnika.

Po povratku u Njujork, Fišer je objavio članak u časopisu „Sports Illustrated“ u kojem je optužio Petrosjana, Keresa i Gelera za dogovor. Tvrdio je da su međusobno remizirali kako mu ne bi dozvolili da osvoji prvo mjesto. Amerikanac se nadao da će oni početi međusobno da se bore i tako mu omogućiti da ih sustigne.

Zaista, svi susreti između prve trojice na turniru završeni su remijem. Međutim, to se lako može objasniti. Petrosjana i Gelera je tada povezivalo dugogodišnje prijateljstvo. Njihovi međusobni dueli i ranije su se uglavnom završavali neriješenim rezultatom.

Što se tiče Keresa, smiješno je optuživati takvog džentlmena i sportistu za bilo kakav dogovor. Najstariji učesnik turnira, čuvajući snagu za završnicu, sasvim je mogao da prihvati remi protiv najbližih konkurenata. Na kraju krajeva, svaki igrač bira svoju taktiku borbe na turniru, a njen uspjeh ili neuspjeh pokazuje konačan rezultat.

Da je Fišer mogao da pobjeđuje sovjetske velemajstore, kao što se to kasnije dogodilo početkom sedamdesetih godina, nikakvi remiji ne bi mogli da ga zaustave. Ali ovdje je sve bilo u granicama pravila.

Međutim, najvažnije je ono što sam već spomenuo – ishod turnira nijesu odlučili remiji između naših učesnika, već posljednje Keresove partije protiv Amerikanaca. U njima je osvojio samo pola poena iz dvije partije.

Da je Keres osvojio jedan i po poen, postao bi pobjednik takmičenja.

Povratak kući

Pred sam kraj Turnira kandidata na Kurasau počeo sam da razmišljam kako ćemo se vratiti u Moskvu. Supruge učesnika koji su osvojili novčane nagrade – tada, naravno, neuporedivo manje nego danas – željele su da taj novac potroše na što korisniji način. Međutim, kupovina na Kurasau nije bila isplativa, jer su cijene bile prilagođene isključivo bogatim turistima.

Problem je bio pronaći najpovoljniji put za povratak, sa svih aspekata. Keresa smo zvali „Navigator“, jer je bio pravi stručnjak za planiranje putovanja.

Zajedno smo počeli da tražimo najbolju rutu. U početku smo razmišljali da letimo preko Njujorka, ali su nam u turističkoj agenciji diskretno stavili do znanja da, zbog jednog člana naše delegacije – mislili su na mog zamjenika – nećemo dobiti američke vize.

Zato smo odlučili da se vratimo preko Amsterdama. Međutim, za dan koji nam je odgovarao nije bilo direktnog leta.

Keres je pronašao drugo rješenje: Kurasao – Karakas – Rim – Amsterdam. Ali i tamo nas je čekalo višednevno čekanje na avion Aeroflota.

Kada je Keres telefonom obavijestio svog prijatelja Maksa Evea da ćemo doći u Amsterdam, Eve je predložio:

„Kad već dolazite u Amsterdam, zašto ne biste odigrali meč protiv naše reprezentacije?“

Ideja je zvučala odlično. Postojao je, međutim, jedan problem – za to je bila potrebna dozvola Saveza sportskih društava i organizacija.

Shvatio sam da bi, ukoliko bismo poslali upit u Moskvu, odgovor stigao tek poslije najmanje sedam dana. Sportsko rukovodstvo bi pitanje sigurno uputilo na saglasnost sportskom odjeljenju Centralnog komiteta Partije. A točkovi birokratskog aparata okretali su se veoma sporo, dok smo mi imali vrlo malo vremena.

Zato sam, preuzevši odgovornost na sebe, dao Eveu saglasnost da se meč odigra. Mislio sam da ćemo po dolasku u Amsterdam uspjeti da dobijemo odobrenje neposredno od sovjetskog ambasadora u Holandiji.

Prednost Eveovog prijedloga bila je očigledna. Boravak u zemlji lala ne bi nas koštao ništa, jer su domaćini preuzimali troškove smještaja u hotelu. Osim toga, svaki od naših velemajstora trebalo je da održi plaćenu simultanku, pa bi tako svi članovi delegacije imali dovoljno novca za ishranu i lične troškove.

Pored toga, ovako masovan nastup sovjetskih velemajstora mogao je da ostavi izuzetno snažan utisak na holandsku šahovsku javnost.

Po dolasku u Amsterdam na aerodromu nas je dočekao lično Maks Eve. Ja sam se odmah uputio u sovjetsku ambasadu u Hagu. I, na moje veliko razočaranje, ambasadora nije bilo – otputovao je u Moskvu. Istina, jedan od savjetnika dao mi je usmenu saglasnost da odigramo meč, ali sam strahovao da to neće biti dovoljno.

Meč smo dobili bez većih problema, održali simultanke, a honorar koji smo za njih dobili podijelili smo ne na sedam, već na osam osoba. Svoj dio dobio je i moj zamjenik, jer je i njemu bio potreban novac za ishranu i lične troškove.

Na aerodromu Šeremetjevo dočekao nas je novi predsjednik naše Šahovske federacije Boris Rodionov. Čim smo ušli u autobus, odmah je upitao:

– Ko vam je dozvolio da igrate protiv Holanđana? Ko vam je odobrio da produžite putovanje?

Iskreno sam mu ispričao sve kako se dogodilo. Samo je odmahnuo glavom.

– Znajte da u Savezu sportskih društava nisu zadovoljni vašim postupkom. Za vaše nastupe saznali su iz lista „Pravda“, koji je objavio vijest o meču i simultankama. Nije isključeno da ćete zbog toga odgovarati pred kolegijumom.

Već narednog dana održan je sastanak naše delegacije sa predsjednikom Saveza sportskih društava. Ukratko sam podnio izvještaj o toku Turnira kandidata, kao i o našem boravku u Holandiji, posebno naglasivši da smo svakako morali nekoliko dana da čekamo avion Aeroflota i da naš boravak u Amsterdamu nije koštao Savez sportskih društava ni jednu jedinu kopejku.

Zatim je riječ dobio moj zamjenik. Izvijestio je da su se svi članovi delegacije ponašali primjereno, osim Viktora Korčnoja, koji je, uprkos upozorenjima, mnogo vremena provodio sa strancima i često posjećivao kazino.

Na tom sastanku potvrđivan je sastav sovjetske reprezentacije za predstojeću Šahovsku olimpijadu, pa su odmah uslijedile i kadrovske mjere – Korčnoj je izbrisan sa spiska reprezentativaca i isključen iz olimpijskog tima.

Sjutradan me je pozvala supruga Tigrana Petrosjana.

– Odmah dođi! Moramo ozbiljno da razgovaramo.

Kada sam stigao kod Petrosjanovih, tamo sam zatekao Viktora Korčnoja.

– Podnio sam prijavu protiv vašeg zamjenika – rekao je Korčnoj. – U Amsterdamu smo mu dali mito da drži jezik za zubima, a on me je poslije oklevetao!

– Bravo! – odgovorio sam. – Htio si da pogodiš mog zamjenika, a pogodio si mene. Sada ću ja morati da se pravdam...

Zaista, istog dana ponovo su me pozvali u Odjeljenje za putovanja u inostranstvo i zatražili da detaljno objasnim šta se dogodilo u Amsterdamu.

Istini za volju, iznos koji je moj zamjenik dobio bio je sasvim mali. Otprilike je odgovarao dnevnicama koje smo inače primali na službenim putovanjima. Sve sam to i objasnio, naglasivši da mu, naravno, nismo dali nikakav mito.

Ne znam kako bi se sve završilo da se upravo u to vrijeme u Savezu sportskih društava nije mijenjalo rukovodstvo. Zahvaljujući tome, čitava stvar je prošla bez posljedica.

Kako sam postao glavni urednik

U martu 1962. godine, dok sam još živio i radio u Sibiru, u Moskvi je, poslije teške bolesti, preminuo velemajstor Vjačeslav Ragozin. Bio je potpredsjednik FIDE i istovremeno glavni urednik dva časopisa – „Šah u SSSR-u“ i „Šahovski bilten“.

Međutim, funkciju glavnog urednika obavljao je više formalno nego stvarno. Časopisima je u praksi rukovodio njegov zamjenik, majstor Mihail Judovič, iskusan novinar sa dugogodišnjim predratnim iskustvom.

Činilo se sasvim prirodnim da upravo Judovič naslijedi Ragozina na mjestu glavnog urednika. Ipak, sportsko rukovodstvo, kojem su časopisi bili potčinjeni, očigledno je imalo drugačije planove. Pri tome je značajnu ulogu igrala činjenica da Judovič nije bio ni član Komunističke partije, niti velemajstor.

Na fotografiji (slijeva nadesno): novinar Boris Turov, glavni urednik časopisa „Šah u SSSR-u“ Jurij Averbah, odgovorni sekretar lista „Večernja Moskva“ Vladimir Ševcov i prvi sovjetski filmski reditelj dobitnik Oskara Mihail Donskoj (za film „Duga“, 1943).

Nije prošlo ni sedam dana od mog povratka iz Amsterdama kada mi je Boris Rodionov, u ime Saveza sportskih društava, ponudio da preuzmem mjesto glavnog urednika časopisa.

Predlog me potpuno zatekao. Iskreno govoreći, očekivao sam da će uslijediti disciplinske mjere zbog samostalne odluke koju sam donio pred kraj našeg putovanja sa Kurasaa. Međutim, promjena rukovodstva očigledno je promijenila tok događaja.

Morao sam ozbiljno da razmislim o svojoj budućnosti. Imao sam četrdeset godina. Kao profesionalni šahista približavao sam se godinama koje se smatraju kritičnim za vrhunski sport. Iako je nivo moje igre i dalje bio veoma visok, osjećao sam da sam kao takmičar dostigao svoj maksimum i da teško mogu napraviti još jedan iskorak.

Dovoljno je reći da sam na četiri uzastopna prvenstva Sovjetskog Saveza zauzimao gotovo ista mjesta – između šestog i osmog.

Osim toga, imao sam novu veliku strast – analitički rad u oblasti završnica. Upravo te 1962. godine objavljen je treći, završni tom obimnog djela o šahovskim završnicama, koje sam pripremio zajedno sa manjom grupom analitičara: Iljom Majzelisom, Vladimirom Čehoverom, Nikolajem Kopaevom i Vladimirom Henkinom.

Po svojoj prirodi bio sam istraživač u šahu. Sama igra me nije toliko privlačila, iako ne mogu reći da nisam uživao igrajući. Ono što je bilo karakteristično za mene jeste da nikada nisam osjećao ogromnu euforiju poslije pobjeda. Nisam imao one snažne izlive emocija koje danas često viđamo kod vrhunskih sportista kada ostvare veliki uspjeh.

Naravno, osjećao sam zadovoljstvo zbog dobrog rezultata i ostvarenog cilja, ali ništa više od toga. Vjerovatno jednostavno nisam imao šampionski karakter. S druge strane, poraze sam veoma teško podnosio, a gorčina izgubljenih partija nikada nije bila nadoknađena zadovoljstvom zbog pobjeda.

Na filmsko-sportskom seminaru. U prvom planu olimpijski šampioni Aleksandar Zajcev, Irina Rodnjina i Jelena Petuškova; krajnje desno je filmski reditelj Samson Samsonov, a drugi slijeva reditelj Jurij Višinski.

Nakon što sam pažljivo odvagao sve prednosti i mane, prihvatio sam ponuđenu funkciju. Novinarski posao za mene nije bio ništa novo. Više od deset godina redovno sam pisao izvještaje sa različitih turnira, komentarisao partije i uređivao šahovsku rubriku u naučno-popularnom časopisu „Znanje je sila“. Od 1958. godine bio sam i društveni urednik biltena „Šahovska Moskva“.

Bio sam svjestan da time, u izvjesnom smislu, stavljam tačku na svoju ozbiljnu takmičarsku karijeru. Više neću imati dovoljno vremena za temeljne pripreme za turnire. Ipak, prihvatio sam ponudu.

Pred očima su mi bili tužni primjeri nekadašnjih vrhunskih profesionalaca – Grigorija Levenfiša, Ilje Kana, Vasilija Panova, Andora Lilijentala, Igora Bondarevskog i mnogih drugih. Iz neposredne blizine gledao sam koliko su teško podnosili neuspjehe.

Sjećam se, na primjer, koliko se Bondarevski uznemirio kada mu je, poslije partije koju je izgubio, jedan sudija, šahista prve kategorije, pokazao kako je mogao da postigne mat u nekoliko poteza. A upravo je Bondarevski bio poznat kao vrhunski majstor matnih napada, čije su završnice sa Kotovom i Ufimcevim postale klasika i ušle u šahovske udžbenike.

Časopisi koje sam preuzeo nalazili su se pod dvostrukom nadležnošću. Formalno su imali dva „gospodara“ – Savez sportskih društava i Komitet za štampu. Povremeno su me pozivali na njihove sastanke, ali su me, u suštini, rijetko uznemiravali. To se uglavnom dešavalo kada bi nastala neka vanredna situacija.

Sjećam se, na primjer, skandala koji je izazvala knjiga sportskog novinara Aleksandra Galinskog, u kojoj je kritikovao stanje sovjetskog fudbala.

Tokom mog mandata glavnog urednika – vjerovatno sam postavio svojevrstan rekord, jer sam na toj funkciji ostao čak 37 godina – nijednom nisam morao da podnosim zvaničan izvještaj o radu. Međutim, moj zamjenik Mihail Judovič pričao mi je kako se još 1952. godine, za života Josifa Staljina, rad časopisa „Šah u SSSR-u“ našao na dnevnom redu sjednice kolegijuma Sportskog komiteta.

Bilo je to veoma teško i neizvjesno vrijeme. List „Pravda“ svakodnevno je pisao o takozvanoj „Ljekarskoj aferi“. Sprovodile su se političke čistke, a ljudi jevrejskog porijekla uklanjani su sa rukovodećih položaja.

Kako je pričao Judovič, i njega su tada namjeravali da smijene.

Mihail Mihailovič bio je iskusan i snalažljiv čovjek. Tokom Drugog svjetskog rata radio je kao odgovorni sekretar lista pomalo neobičnog, gotovo tautološkog naziva „Patriota otadžbine“, a nakon rata, pored rada u šahovskom časopisu, sarađivao je i sa policijskom štampom, kao i sa radijom.

Često je nagovještavao da je imao, ali i da još ima, veoma uticajne zaštitnike. Iskoristio je svoje veze i poznanstva, pa je uspio da sačuva svoje mjesto u redakciji.

Međutim, malo sam preduhitrio događaje. Prije nego što nastavim, ispričaću anegdotu koju je Judovič često prepričavao, glumeći sve učesnike razgovora.

(Nastaviće se)

(Stavljen nastavak 47.)