1. septembar 2026.
Dmitrij Krjakvin nastavlja da pripovijeda o istoriji šaha na Donu.
U januaru 1920. godine trupe Semjona Budjonija su u borbama zauzele Rostov na Donu, primoravši Bijelu armiju na povlačenje duž cijele linije fronta. Upravo zato dvije glavne saobraćajne arterije u centru prijestonice Dona, koje su istorijski nosile drugačije nazive, danas se zovu Budjonovski i Vorošilovski prospekt — po prezimenima glavnih crvenih vojskovođa-pobjednika tog vremena.
Završen je tragični period u istoriji Rostovske oblasti, o kojem je kasnije potresno pisao Mihail Šolohov u čuvenom romanu „Tihi Don“. Inače, u naše vrijeme „Tihi Don“ je naziv najbržeg i najudobnijeg voza koji učesnike Superfinala prvenstva Rusije može dovesti iz Moskve u Rostov.
U gradu je uspostavljena sovjetska vlast i postepeno je počeo mirniji život. Godine 1929. pokrenuta je gigantska fabrika „Rostselmaš“, koja je proizvodila plugove, sijačice, samovezačice, a kasnije i kombajne za žetvu žitarica, pomažući da se cijeli jug zemlje snabdijeva hljebom.
Veoma važan trenutak bio je to što su sovjetske vlasti pokrenule snažnu popularizaciju šaha, pa je u fabrici otvorena velika i aktivna šahovska sekcija.
Upravo u sekciju fabrike Rostselmaš doći će braća Igor i Boris Bondarevski, kada se iz zaseoka Samsonov, u sastavu stanice Novonikolajevske, presele u Rostov. Vojno područje Dona u tom periodu više nije postojalo, ali su u kozačkim krajevima i dalje bile žive šahovske tradicije iz vremena opisanih u prvom dijelu našeg istraživanja.
Pravila igre Igor Bondarevski (1913–1979) naučio je, po tadašnjim mjerilima, prilično rano — sa devet godina. Sa 12 godina on i njegov brat odlučili su da postanu šahisti. Godine 1925. zemlju je zahvatila prava „šahovska groznica“, izazvana međunarodnim turnirom u Moskvi na kojem je učestvovao tadašnji svjetski prvak Hoze-Raul Kapablanka.
Njegova knjiga „Osnovi šahovske igre“ postala je nezaobilazna literatura mladog pionira Igora Bondarevskog.
Boris Bondarevski postao je jak kandidat za majstora i dugogodišnji prvak fabrike Rostselmaš. Igor je, međutim, veoma brzo stigao do samog vrha svjetskog šaha.
Nekoliko godina kasnije, nakon preseljenja braće u Rostov, postao je stalni prvak grada i oblasti. A kada je 1936. godine otvorena šahovska sekcija u novoizgrađenom Domu pionira, upravo je 23-godišnji Igor bio među prvima kojima je ponuđeno da tamo radi kao trener.
Braća Bondarevski i drugi predvodnici rostovskog šaha
Danas se u Rusiji kompozicija ubrzano razvija, ali je gotovo nevjerovatno da su prije jednog vijeka, u vrijeme šahovskog buma u Južnoj prijestonici, direktnu ulogu imali upravo šahovski kompozitori. Rostov je nakon Prvog svjetskog rata postao kulturni centar zahvaljujući preseljenju Imperatorskog univerziteta iz Varšave — o čemu je takođe bilo riječi u prvom dijelu.
O tome svjedoči hroničar donskog šaha Arkadij Buškov:
„Na prelazu iz dvadesetih u tridesete godine prošlog vijeka u Rostovu još nije postojao poseban šahovski klub. Pojaviće se kasnije, 1936. godine, u Nahčevanju, na uglu Prve Murličeveske ulice i 16. linije. Riječ je o maloj, jednospratnoj zgradi koja je, uzgred, srećom sačuvana do danas!
U to vrijeme mjesto okupljanja šahista, praktičara i problemista, koje često nije bilo moguće ni podijeliti na dva „staleža“ — jer su to uglavnom bili isti ljudi! — bilo je veliko podrumsko prostorije Krajsovprofa (Krajnskog savjeta profesionalnih sindikata).
Krajsovprof se nalazio u zgradi nekadašnje Černovljeve rentne kuće, na uglu Boljše Sadovaje ulice i Vorošilovskog prospekta, poznatoj gotovo svakom stanovniku Rostova.
Kasnije će ta zgrada biti ustupljena finansijsko-ekonomskom institutu, koji će, pod različitim nazivima, uspješno opstati sve do naših dana.“
Mjesto moći rostovskog šaha. Za 125 godina na ovom raskršću boravili su Štajnic, Šifers, Bondarevski, Spaski, Karpov, Kovalevskaja, Esipenko, Kramnik i drugi velikani.
I ponovo o blizini istorijskih mjesta Rostova. Danas se u zgradi RINH-a, koji su završili šef donskog šaha Arutjun Surmaljan i vicešampionka svijeta Jekaterina Kovalevskaja, a gdje studira i učesnik turnira kandidatâ Andrej Esipenko, nalazi šahovski klub koji nosi ime Jekaterine Valentinovne — tradicija je sačuvana! Inače, ova istaknuta kćerka Dona učestvovaće na predstojećem Superfinalu.
Ogromnu ulogu u osnivanju gradskog šahovskog kluba imao je poznati organizator, međunarodni sudija, počasni sudija i jedan od najuglednijih ljudi Dona Aron Abramovič Bogatin (1907–1996).
Bogatin je bio prvi rostovski „teškaš“ na velikoj sovjetskoj šahovsko-političkoj sceni. Družio se sa čitavim nizom velemajstora prve veličine, a bio je u dobrim odnosima čak i sa liderom sovjetskog šaha Mihailom Botvinikom, što kod Botvinika nije bilo baš tako često.
Na fotografiji: Mihail Botvinik u gostima kod Georgija Bajevа i Arona Bogatina.
Posjedujući nevjerovatan diplomatski talenat, Aron Abramovič uspijevao je da održava dobre odnose i sa partijskim funkcionerima, i sa moskovskim rukovodstvom, pa čak i sa šahovskim „huliganima“.
Već krajem teških osamdesetih godina, gotovo slijep, znao je da pronađe lijepu riječ i za pijanog beskućnika koji bi svratio u klub, te da ga za pet minuta pošalje kući da se naspava — bez skandala i bez pozivanja milicije.
Kada je postao poznati sudija i organizator, Bogatin je počeo da sa sobom „povlači u vlast“ i svoje zemljake, učvršćujući pozicije Rostova na nivou cijelog Sovjetskog Saveza.
Evo prevoda na srpski, latinicu i ijekavicu, uz očuvanje novinarskog tona i šahovske terminologije:
Bogatina su poštovali i u sportskim i u naučnim krugovima. Upravo su ovi drugi formirali snažnu grupu problemista.
Već na Prvom svesaveznom prvenstvu šahovskih kompozitora (1929) Rostovljani su ostvarili nevjerovatan uspjeh: u disciplini dvopoteznih problema pobijedio je šesnaestogodišnji Jevgenij Umnov (1913–1989), dok su braća Sergej i Vitalij Pimenov zauzela treće mjesto.
Čak je odigran i „supermeč“ problemista Moskva – Rostov na Donu. Povrijeđeni uspjehom Rostovljana, moskovski velikani željeli su da povrate svoje pozicije. Za Rostov su u tom legendarnom meču nastupili i poznati kompozitori Lav Lošinski (1913–1976) i Aleksandar Gerbstman (1900–1982).
Međutim, važnu ulogu u razvoju šaha imao je i problemista-praktičar Georgij Bajev (1912–1986). Tokom rata stigao je do Berlina, uživao je nevjerovatan autoritet, a poslije rata postao je jedan od istaknutih učesnika šahovskog pokreta.
Dešavalo se nekoliko puta da u Rostovu pokušaju da oduzmu šahistima klub — budimo iskreni, takve stvari dešavale su se i u sovjetsko vrijeme — ili da ga presele u neku zabačenu zgradu. Međutim, Bajev je zajedno sa drugim ratnim veteranima pisao ogorčena pisma najvišim vlastima, pa su šahisti na kraju izlazili kao pobjednici.
Georgij Bajev
Na donskim prvenstvima tog vremena Georgij Bajev bio je glavni konkurent Bondarevskom i čak je jednom ili dvaput uspio da pretekne svog moćnog rivala.
Mnogo je nastupao na svesaveznim turnirima, pobjeđivao snažne šahiste, ali ga je pratila prava kletva — svaki put nedostajalo mu je pola poena ili poen za majstorsku normu.
Uspjesi Igora Bondarevskog, međutim, nastavili su da rastu. Godine 1936. Igor je dobio poziv da učestvuje na Svesaveznom turniru šahista prve kategorije u Lenjingradu i ubjedljivo je pobijedio u tom prestižnom takmičenju.
Na osnovu tog uspjeha dobio je pravo nastupa na 10. prvenstvu SSSR-a (1937). Rostovljanin je na kraju završio u sredini tabele, ali je osvojio počasno zvanje majstora — postavši prvi majstor u istoriji Rostova na Donu.
Na 11. prvenstvu SSSR-a (1939) Bondarevski je već bio šesti, a na 12. prvenstvu (1940) ostvario je najveći uspjeh u karijeri — postao je, zajedno sa Andreom Lilijentalom, prvak zemlje, ostavivši iza sebe Mihaila Botvinika, Vasilija Smislova, Paula Keresa, Isaka Boleslavskog i druge velike šahiste.
Pri tome je kolo prije kraja Bondarevski imao poen prednosti. Međutim, Lilijental je u međusobnom susretu majstorski odigrao završnicu protiv konkurenta i sustigao ga na tabeli.
„Prvo kolo ovog grandioznog takmičenja donijelo je senzaciju: majstor iz Rostova potpuno je nadigrao samog Botvinika! A do tada naš proslavljeni šampion, nosilac brojnih odlikovanja, nije izgubio pune dvije godine — još od čuvenog AVRO turnira 1938, na kojem je ostvario svoju ‘besmrtnu’ pobjedu nad Kapablanком. Veličanstveni uspjeh Bondarevskog izazvao je ovacije cijele publike“ (A. Buškov).
Iz nekog razloga, Mihail Moisejevič odigrao je ovo takmičenje veoma neujednačeno, a partiju protiv Bondarevskog odigrao je posebno loše. Igor Zaharovič je, bez dlake na jeziku, iza kulisa izjavio: „Čega se vi njega plašite? Botvinik uopšte ne zna da igra!“
Riječi su odmah prenesene Botviniku. Dvojica velikih šahista ostala su neprijatelji do kraja života — njihovi teški odnosi mnogo godina kasnije doveli su čak i do sukoba zbog rasporeda tabli u sovjetskom taboru na Meču vijeka „Reprezentacija SSSR-a – reprezentacija svijeta“ 1970. godine.
Kasnije je Mihail Botvinik uspio da izdejstvuje održavanje meč-turnira (1941) za titulu apsolutnog prvaka SSSR-a, na kojem je ubjedljivo zauzeo prvo mjesto. Međutim, budući svjetski prvak nije uspio da se u potpunosti revanšira Bondarevskom — u mini-meču protiv njega pobijedio je samo minimalnom razlikom, dok ga je Igor Zaharovič porazio u četvrtom krugu. Njihov ukupni skor tokom cijele karijere ostao je izjednačen.
A izjednačen skor ili pozitivan bilans protiv Botvinika ostvarila je samo nekolicina velikih šahista u čitavoj istoriji.
Tokom Velikog otadžbinskog rata Rostov na Donu ponovo su čekale teške borbe. Prva njemačka okupacija trajala je svega nedjelju dana, dok se druga, 1942. godine, pretvorila u dugu i brutalnu okupaciju od 205 dana. Oko 40.000 stanovnika grada i pripadnika Crvene armije bilo je pogubljeno ili mučeno do smrti. Još 53.000 ljudi odvedeno je na prinudni rad u Njemačku.
Godine 1941. Bondarevski se zaposlio u fabrici Rostselmaš, ali mu je ubrzo dodijeljeno mjesto u gradskom šahovskom klubu. Aron Bogatin otišao je na front, pa je Igor Zaharovič preuzeo rukovođenje klubom umjesto njega. Sportiste najvišeg ranga tada su pokušavali da zaštite i sačuvaju.
U gradu su bile stacionirane njemačke i rumunske jedinice. Nijemci su držali centar, dok su Rumuni bili smješteni u području Nahčevanja — istorijskog jermenskog naselja koje je kasnije pripojeno velikom Rostovu — upravo u blizini kluba.
Jednog dana u klub je ušao rumunski oficir koji je veoma dobro govorio ruski i rekao da je najbolji igrač u svojoj zemlji i da sanja da odigra partiju sa šampionom SSSR-a, velemajstorom Bondarevskim.
Bio je to budući prvi rumunski majstor Oktaviju Trojanesku.
Tako je odigran susret Trojanesku – Bondarevski. Rumun je žestoko napadao, ali je u završnici, sa figurom manje, Igor Zaharovič pronašao remi koji je ličio na studiju.
Godinama kasnije — i zahvaljujući Bondarevskim neprijateljski nastrojenim ljudima — ova priča počela je da dobija različite „detalje“.
Navodno je Igor Zaharovič odveden u Bukurešt, gdje je pod portretom Hitlera, u SS uniformi, igrao meč protiv Trojaneskua, pri čemu je Oktaviju navodno salutirao nacističkim pozdravom poslije svakog šaha upućenog sovjetskom šampionu.
Navodno upravo zbog toga Bondarevskom nije bilo dozvoljeno da učestvuje na turniru kandidatâ 1950. godine, već je bio podvrgnut istrazi. Zatim se, prema toj verziji, Igor navodno morao pretvoriti u agenta KGB-a i cijelog života prijavljivati svoje kolege.
Počnimo od toga da je sve ovo neistina.
U turnir kandidatâ, prema svjedočenju Jurija Averbaha, Bondarevskom su krajnje beskrupulozno onemogućili učešće kako bi se otvorilo mjesto rezervnom jugoslovenskom učesniku, u vrijeme raskida odnosa između Staljina i Tita.
Srećom, došlo je vrijeme kada je na internetu objavljena ogromna količina dokumenata, pa se danas mnogo jasnije može vidjeti šta je istina, a šta kleveta i izmišljotina.
Godine 2024. opsežno istraživanje sproveo je poznati istoričar Vladimir Nejštat, koji je objavio zanimljiv tekst u časopisu „64 – Šahovski pregled“. Zajedno sa prevodiocem i velikim stručnjakom za istraživanje arhiva Aleksejem Zaharovom, razjasnili smo i posljednja otvorena pitanja ove priče.
Može se sa sigurnošću tvrditi sljedeće.
Oktaviju Trojanesku bio je ugledni rumunski hirurg, a kasnije profesor Univerziteta u Bukureštu. Tokom rata mobilisan je kao vojni ljekar i dospio je na Istočni front.
U Rostovu je radio u bolnici nedaleko od šahovskog kluba, gdje je operisao ne samo rumunske vojnike već je spasio i živote određenog broja sovjetskih ratnih zarobljenika.
Oktaviju je govorio šest jezika, a kako je utvrdio Nejštat, njegovo prezime prvobitno je bilo Trojanovski — tokom rata skrivao je svoje slovensko porijeklo.
Hirurg je imao nevjerovatnu sreću: neposredno pred početak njemačke ofanzive na Staljingrad, njegovi pokrovitelji u Rumuniji uspjeli su da obezbijede njegov povratak u zemlju kako bi učestvovao na prvenstvu Rumunije — ipak je bio šampion!
To mu je spasilo život: cijela Trojaneskuova divizija stradala je u bici za neosvojivi grad na obalama Volge.
Tokom antifašističkog prevrata u Rumuniji 1944. godine Trojanesku je stao na stranu revolucije, a nakon oslobođenja zemlje od vlasti diktatora Jona Antoneskua i završetka Drugog svjetskog rata uživao je ogroman ugled u rumunskom društvu: bio je šahovski šampion i briljantan hirurg koji se, u svakom smislu, nije okaljao krvlju.
Trojanesku je više puta dolazio u Moskvu, gdje je držao predavanja i učestvovao na stručnim skupovima medicinskih društava. Prema njemu nije bilo nepovjerenja — smatran je velikim prijateljem iz bratske socijalističke zemlje. Sovjetske šahovske novine i časopisi već su pedesetih godina objavljivali bilješke i kraće tekstove o njemu. Inače, Bondarevski i Trojanesku su se kasnije više puta sastajali za šahovskom tablom, ali i van nje, u mirnodopskim vremenima.
Nakon što je vidio strahote njemačke okupacije, Igor Bondarevski je poslije oslobođenja Rostova stupio u redove Crvene armije. Međutim, u oružanim snagama ostao je svega godinu dana — već 1944. ponovo je počeo da nastupa na turnirima.
Poslije rata Bondarevski se preselio u Lenjingrad. Kasnije ga je život spojio sa talentovanim Borisom Spaskim, kojem je Igor Zaharovič pomogao da osvoji svjetsku titulu.
Zahvaljujući radu sa Spaskim, Bondarevski je takođe predvodio mušku reprezentaciju SSSR-a na nekoliko pobjedničkih Olimpijada, kao i na Meču vijeka 1970. godine, koji je sovjetska reprezentacija dobila.
Ipak, u Rostovu je ostao njegov brat, a u oblasti rodbina, pa je Bondarevski prilično često posjećivao grad, ponekad i zajedno sa svojim velikim učenikom.
Boris Spaski i Igor Bondarevski u periodu borbe za šampionski tron
Međutim, ovo je daleko od potpunog prikaza predratnog šahovskog Rostova i njegovih istinskih junaka. U vrijeme nevjerovatnog šahovskog buma koji je zahvatio prijestonicu Dona, u gradu se ubrzo pojavilo još nekoliko igrača na svesaveznom nivou.
Posebno se pročulo za ime rostovskog vunderkinda i genija kombinacione igre Marka Stolberga (1922–1942).
Godine 1936. Mark je predvodio rostovsku ekipu na Drugom svesaveznom turniru pionira i školaraca u Lenjingradu. Omladinska ekipa Azovsko-Černomorske pokrajine, kako se tada nazivala Rostovska oblast, senzacionalno je podijelila prvo mjesto sa predstavnicima Odese, ostavivši iza sebe i pobijedivši reprezentacije Moskve, Lenjingrada i Moskovske oblasti!
Očevidac tih događaja, jedan od najjačih igrača grada i trener donske omladine Nikolaj Golovko, prisjećao se:
„Inicijativna, inventivna i hrabra igra četrnaestogodišnjeg dječaka privlačila je opštu pažnju. Meni, kao treneru ekipe, bilo je zadovoljstvo da od velemajstora Grigorija Levenfiša čujem: ‘Od ovog djeteta će biti nešto!’“
Iste 1936. godine u Južnoj prijestonici gostovao je velemajstor Andre Lilijental, koji je održao simultanku. Dječak sa velikim naočarima uspio je da ga pobijedi čak tri puta. Lilijental je treći put raširio ruke, kao da kaže „Ništa nisam mogao da uradim!“, i takođe predvidio Stolbergu veliku budućnost.
Dvije godine kasnije Stolberg osvaja prvenstvo svog rodnog grada u konkurenciji odraslih. Na Svesaveznom turniru prve kategorije postaje kandidat za majstora, podijelivši prvo mjesto sa budućim svjetskim šampionom Vasilijem Smislovom.
Godine 1939, na Svesaveznom turniru kandidatâ za majstora, zauzevši drugo mjesto, 17-godišnji Mark Stolberg postaje najmlađi majstor Sovjetskog Saveza.
Godine 1940. briljantno nastupa u polufinalu prvenstva SSSR-a, dijeli prvo i drugo mjesto i plasira se u finale, gdje ga je čekala čitava plejada legendarnih šahista.
Vunderkind Stolberg i majstor Bondarevski
Poslije pet kola Stolberg je bio vodeći sa četiri poena iz pet partija, ali kasnije nije izdržao tempo i pao je u drugu polovinu tabele.
Bondarevskom je, međutim, upravo na tom turniru pošlo za rukom da postane prvak. Naravno, konkurencija je dodatno podsticala vodeće igrače donskog šaha — u njihovim međusobnim partijama nije zabilježen nijedan remi.
Ipak, gledano iz istorijske perspektive, Igor Zaharovič je imao više sreće: postao je simbol donske šahovske škole, dok je ime Marka Stolberga godinama bilo gotovo zaboravljeno...
„Godine 1940. Stolberg je polagao prijemni ispit za Rostovski politehnički institut zajedno sa budućim velemajstorom Leonidom Šamkovičem. Šamkovič je primljen, dok Stolberg nije prošao na konkursu, pa je pozvan u Crvenu armiju. Imao je slab vid, ali je proglašen sposobnim za vojnu službu u stroju, uz naočare“, napisao je velemajstor Jevgenij Soloženkin, koji je istraživao Stolbergovu sudbinu.
U junu 1941. godine u Rostovu na Donu održavani su polufinalni turniri 13. prvenstva SSSR-a, čiji je finalni dio bio zakazan za avgust. Međutim, upravo u tom trenutku Treći rajh je napao SSSR i počeo je Veliki otadžbinski rat.
„Nakon prevremenog prekida rostovskog polufinala, Mark Stolberg se vratio u svoju jedinicu, 157. streljačku diviziju Sjevernokavkaskog fronta, koja je bila stacionirana u Novorosijsku. Divizija je ušla u rat sredinom septembra, kada je, po naređenju Štaba Vrhovne komande, prebačena u pomoć opkoljenoj Odesi.
Dana 22. septembra 157. streljačka divizija, zajedno sa marincima 3. mornaričkog puka, pilotima Crnomorske flote i Primorske armije prvog formiranja, kao i pripadnicima 421. streljačke divizije, učestvovala je u operaciji tokom koje su 13. i 15. rumunska divizija razbijene, potisnute pet do osam kilometara i pretrpjele značajne gubitke. Pri tome je sama divizija iz borbe izašla sa minimalnim gubicima.
U skladu sa direktivom Štaba Vrhovne komande trupama Odbrambenog rejona Odese da se evakuišu na Krimsko poluostrvo, 157. divizija je početkom oktobra napustila Odesu među prvima i prebačena je u Sevastopolj. Stavljena je pod komandu 51. armije i do kraja oktobra vodila je teške borbe za odbranu Perekopa.
Zatim je uslijedilo prebacivanje nazad u Novorosijsk i učešće u Kerčansko-Feodosijskoj operaciji.
Nakon toga Mark Stolberg je prebačen u sastav 136. armijskog rezervnog streljačkog puka. U januaru 1942. godine Stolberg se nalazio u naselju Abinska u Krasnodarskom kraju. U maju je puk dobio naređenje da krene prema Krimskom poluostrvu.
Prema izvještaju o nenadoknadivim gubicima, majstor Mark Moisejevič Stolberg nestao je bez traga tokom prelaska jedinica Crvene armije preko Kerčkog moreuza, 16. maja 1942. godine“, navodi Jevgenij Soloženkin.
Crvenoarmejac Mark Stolberg pred posljednju bitku
Godine 2018, u eri digitalizacije i pojave brojnih istorijskih svjedočenja na internetu, a zahvaljujući i radu istoričara Arkadija Buškova, postale su poznate okolnosti Stolbergove pogibije tokom kerčke katastrofe sovjetskih trupa.
„Preživjele desantnike na obali je dočekala prava vatrena oluja. Obala je bila prekrivena tijelima poginulih. U prvim minutima bitke poginuo je Rostovljanin Mark Stolberg – majstor sporta u šahu.
Prema njemu je potrčala medicinska sestra Ljudmila Serdjuk, misleći da je ranjen. Nažalost, tom Lermontova, od kojeg se Mark nije odvajao, bio je obliven krvlju, a njegove oči bile su uprte u nebo“, pričao je na stranicama američkog lista „Novo rusko slovo“ 1996. godine emigrant David Bubnijevski, koji je zajedno sa Stolbergom učestvovao u borbama. On je bio jedan od rijetkih koji su preživjeli taj krvavi pokolj.
„Zašto su, uprkos postojanju svjedoka pogibije vojnika — kao u našem slučaju — takvi ljudi često proglašavani ‘nestalima bez traga’?
Odgovor se nameće sam po sebi. U uslovima borbe, pod neprekidnom vatrom i u haosu povlačenja, teško je razlikovati poginulog čovjeka od ranjenog. Tim prije što tamo gdje su postojale pogrebne jedinice često nije bilo ni govora o sahranjivanju poginulih boraca.
Tako se dogodilo da su, kada se ‘dim bitke’ malo razišao i kada su u našim štabovima na tamanskoj obali počeli da sabiraju ogromne gubitke, odlučili da se postupi po ustaljenom obrascu.
Bio je čovjek u sastavu puka? Bio je. Gdje je sada? Ranjen, ubijen? Ako je ranjen — gdje se nalazi? Ako je ubijen — gdje je sahranjen? Niko ne zna.
‘Nestao bez traga.’“
Važno svjedočenje Davida Bubnijevskog pokazuje da Mark Stolberg nije „nestao bez traga“ prilikom povratnog prelaska preko Kerčkog moreuza, već da je poginuo još na krimskoj obali, u okolini Kerča, u maju 1942. godine“, navodi Arkadij Buškov.
A samo nekoliko dana kasnije Nijemci su, krajnje cinično i praktično, polili benzinom obalu na kerčkoj strani i zapalili tijela poginulih sovjetskih vojnika...
Kada vidite Kerčki memorijal, sjetite se da je tamo ovjekovječena uspomena i na Marka Stolberga!
U Rostovu na Donu postavljena je spomen-ploča na zgradi škole koju je pohađao Mark Stolberg.
„Naša generacija imala je svog Talja!“ — govorio je kasnije o njemu učesnik meča za svjetsko prvenstvo David Bronštajn.
Nažalost, tokom dugog perioda sovjetske epohe donske sportske vlasti pažljivo su izbjegavale pitanje organizovanja memorijalnog turnira posvećenog Marku Stolbergu. Memorijali Bondarevskog tada, a i kasnije u ruskom periodu, uglavnom su održavani uz ogroman publicitet i u velikom obimu.
Nestao bez traga? Ocu je stiglo pismo da je poginuo? Ali gdje je potvrda? Osim toga, partijski lideri radije su se prisjećali velikih pobjeda i zvučnih jubileja...
Jedno vrijeme u Novorosijsku je održavan samo mali turnir, a tek u posljednje vrijeme, nakon Buškovljevih tekstova, ovim pitanjem počela je ozbiljnije da se bavi gradska šahovska federacija Rostova na Donu.
Možda je došlo vrijeme za nešto veliko?
Za Kubanj, Malu Zemlju, Krim i Sevastopolj svoj život je dao majstor koji je imao potencijal da postane velemajstor svjetske elite. Mnogo je mjesta na kojima se može odati počast njegovom sjećanju.
Ali dosta o tužnim temama.
U istoriji donskog šaha ne mogu se zaobići ni velike žene. Jedna od njih nesumnjivo je bila „mama Vera“ — Vera Nikolajevna Tihomirova (1918–2008).
Još kao mlada djevojka, paralelno sa nastupima za šahovskom tablom, počela je zajedno sa Bogatinom da organizuje i sudi na turnirima. Zahvaljujući svojoj harizmi i liderskim sposobnostima, Vera Nikolajevna postaće dugogodišnja rukovoditeljka ruskog šaha i organizatorka velikih Čigorinovih memorijala, na kojima su mladi igrači mogli da osvoje majstorske i velemajstorske norme.
Upravo je ona stavila hotel „Žemčužina“ na šahovsku mapu Rusije i organizovala prve velemajstorske škole u zemlji.
A tada, 1936. godine, kada je donska ekipa osvojila ekipno prvenstvo SSSR-a za igrače do 18 godina, Stolberg je branio prvu tablu, dok je Tihomirova na ženskoj tabli ostvarila 100 odsto!
Tihomirova je još kao djevojčica dospjela na prvenstvo SSSR-a za žene, gdje je podijelila 7. i 8. mjesto. Mnogi stručnjaci tvrdili su da bi, da nije bilo Verine organizatorske žice, mogla da postiže još bolje rezultate.
Na simultanki sa velikim Laskerom remi je izborila... djevojčica!
Vera Tihomirova je još od djetinjstva dobro poznavala Bondarevskog. A kada je Boris Spaski bio potpuno slomljen nakon poraza u prvom meču protiv Petrosjana, a čvrsti tandem Spaski–Bondarevski prvi put se našao na ivici raspada, upravo je ona insistirala da nastave zajednički rad.
Donski geni moraju pobijediti! Igor Bondarevski i Vera Tihomirova
„Mama Vera“ nije samo izgovorila: „Donski geni moraju pobijediti!“ Ona je Spaskom pomogla u brojnim situacijama u kojima je, u ono strogo vrijeme, djelovalo gotovo nemoguće „izvući“ iz problema temperamentnog i nesistematičnog Borisa Vasiljeviča.
Ako su obični šahisti Veru Tihomirovu zvali „mama Vera“, Spaski — podsjetimo, svog trenera je nazivao „Fater“, odnosno otac — i Bondarevski obraćali su joj se bez izuzetka sa „Mèm“, naglašavajući njen status, uticaj i značaj koji je imala za njih.
Na ovoj legendarnoj fotografiji Borisa Dolmatovskog, Lilijental i Tihomirova, sedam decenija nakon susreta u Rostovu.
Poslije Stolbergove pogibije i odlaska Bondarevskog u Moskvu, lider rostovskog šaha postao je budući velemajstor Leonid Šamkovič (1923–2005).
„Rostov će u budućnosti odgojiti još mnogo Bondarevskih i Stolbergа!“ — djelimično ogorčeno pisao je Bogatin u štampi. I bio je u pravu.
Leonid je rođen u porodici Aleksandra Šamkoviča (književni pseudonim — Sergej Zvancev), poznatog pisca, dramskog autora i feljtoniste.
Otac Sergeja Zvanceva bio je, pak, poznati taganroški ljekar Isak Šamkovič, Heroj rada i školski drug Antona Pavloviča Čehova, sa kojim je sjedio u istoj klupi u Taganroškoj muškoj klasičnoj gimnaziji. Zbog načina ophođenja i držanja u društvu među kolegama je dobio nadimak „Princ“.
Za šahovskom tablom sastao se sa svim sovjetskim svjetskim prvacima, počevši od Vasilija Smislova, a na svom kontu imao je pobjede nad mnogim velikim velemajstorima.
„Princ“ Leonid Šamkovič
Šamkovič je nakon studija na Lenjingradskom politehničkom institutu pedesetih godina preselio u Moskvu, pa u donskom glavnom gradu neko vrijeme nije bilo zvijezda ekstra klase.
Velemajstor je emigrirao u SAD nakon smrti oca, koji je živio u Rostovu — tako je prekinuta i njegova posljednja veza sa domovinom.
Preko okeana nastupao je za reprezentaciju i postao pobjednik Otvorenog prvenstva SAD.
U međuvremenu su se na Donu pojavili novi junaci.
Foto-arhiva iz ciklusa tekstova Arkadija Buškova.
https://ruchess.ru/news/report/navstrechu_superfinalu_rostovskiy_shakhmatnyy_bum_skvoz_prizmu_veka
(Za sada kraj serijala, ali biće kroz neko vrijeme još nastavaka)
Нема коментара:
Постави коментар