9. septembar 2026.
Prva dva dijela o istoriji donskog šaha kod nas su u velikoj mjeri bila tragično-herojska. I razumljivo je – svjetski ratovi, revolucija i građanski rat ostavili su svoj trag na svemu, i to u tamnim tonovima. Zato hajde da treći i četvrti dio napravimo naglašeno vedrim i odamo priznanje rostovskom šahovskom folkloru!
Napominjem da se u ovoj publikaciji nalaze priče koje su se mnogo godina prenosile usmenim putem, s generacije na generaciju šahista. Da li je sve zaista bilo baš tako, jesu li tačne razne pojedinosti? To više nikada nećemo saznati! Ali želimo da ispričamo o tim epohalnim događajima, u kojima su se zvijezde Dona susretale sa pravim legendama tog vremena.
Legenda br. 1. Šahista XXI vijeka
Prije pola vijeka, 1976. godine, cijeli svijet je potresla nevjerovatna vijest – jedan od vodećih sovjetskih velemajstora, finalista mečeva kandidata Viktor Korčnoj, zatražio je politički azil u Holandiji. Počeli su događaji bez presedana, veliki okršaj „nepovratnika“ i „zlikovca“ protiv novog svjetskog šampiona Anatolija Karpova.
A nekoliko mjeseci prije bjekstva, Viktor Lvovič odigrao je svoj posljednji sovjetski turnir – grandiozni ekipni Kup SSSR-a, čiji je domaćin bio Tbilisi. Za pobjedu na turniru borila su se najjača sportska društva Sovjetskog Saveza, a veoma reprezentativan bio je i turnir na prvim tablama: Anatolij Karpov (CSKA), Vasilij Smislov („Burevestnik“), Viktor Korčnoj („Trud“), Tigran Petrosjan („Spartak“), Mihail Talj („Daugava“), David Bronštajn („Dinamo“), Oleg Romainišin („Avangard“) i Anatolij Lutikov („Urožaj“).
U tom trenutku Korčnoj je, nakon nepromišljenog intervjua za jugoslovensku novinsku agenciju neposredno poslije prvog moskovskog meča sa Karpovom, bio u nemilosti. Ali ako se odnos Viktora Lvoviča i Anatolija Jevgenjeviča tada mogao okarakterisati kao korektan, sa Petrosjanom je Korčnoj vodio pravi rat.
Poslije čuvene razmjene udaraca ispod stola u polufinalnom meču kandidata u Odesi, nekadašnji prijatelji postali su neprijatelji, a Tigran Vartanovič je uveliko koristio pad svog protivnika kako bi mu u štampi zadavao sve nove i nove bolne udarce.
U tom trenutku od prijateljstva Tigrana Petrosjana i Viktora Korčnoja nije ostao ni trag (fotografija iz arhive TASS-a).
Usprkos svim svojim nevoljama, Viktor Korčnoj za ekipu „Trud“ nije bio samo lider, već pravi bog. Činilo se da je žudio za pobjedom ne samo u svakoj svojoj partiji, već na svim tablama – od druge, pa sve do juniorske i ženske. Vođa kolektiva određivao je sastave za svako kolo, sa saigračima analizirao svaku odloženu partiju i davao im savjete pred predstojeće okršaje.
„Trud“ je uvijek igrao veoma dobro kada je Korčnoj bio u sastavu, a u Tbilisiju 1976. godine upravo se ova ekipa, kao jedina, borila za pobjedu sa moćnim studentskim „Burevestnikom“, kojem su uz iskusnog Smislova bili pridruženi i mnogi nadolazeći šahovski asovi.
Korčnoj se u prvom kolu čudom spasio u veoma važnoj, dugotrajnoj borbi protiv Petrosjana, a potom osvojio 5 od 7 poena i „razbio“ prvu tablu. Inače, Karpov je tada pokazao svoje istančano poziciono, preventivno razmišljanje – nije izašao crnim figurama protiv Viktora Lvoviča, već je postavio rezervistu Aivara Gipslisa.
Stanite, ali kakve veze sve ovo ima sa Donom? Evo gdje je veza!
Kao prvak RSFSR-a i najjači majstor gigantske fabrike „Rostselmaš“, za ekipu proizvodnih kolektiva „Trud“ te godine nastupao je rostovski majstor Aleksandar Petrušin (rođen 1947. godine). Rođeni Sahalinac oženio se donskom šahistkinjom Natalijom i preselio se u Rostov na Donu.
Aleksandar Ivanovič se danas približava svom 80. rođendanu, a i dalje s vremena na vrijeme drži časove mladim šahistima na turnirima. A tada je bio na samom vrhuncu forme.
U mladosti sam na turnirima više puta dijelio sobu sa Petrušinom i nemali broj puta slušao od njega priče o ovom legendarnom takmičenju.
U prvom planu Aleksandar Petrušin (fotografija iz arhive Arkadija Buškova).
Rezervista u „Trudu“ bio je kirovski majstor Aleksandar Čudinovskih (1946–2013; ne treba ga miješati sa istoimenim majstorom iz Moskve). On je obožavao Korčnoja: donosio mu je rijetke knjige iz svoje velike biblioteke, ispunjavao svaku njegovu želju, pisao pisma podrške šahisti koji je tada bio u nemilosti, zbog čega je nakon emigracije Viktora Groznog i sam stradao i bio primoran da pređe na dopisni šah.
A tada se u Tbilisiju dogodila jedna epizoda koju je Jevgenij Gik opisao u svojoj knjizi „Vesele priče iz života šahista“.
„Sedamdesetih godina u Tbilisiju je održano ekipno prvenstvo SSSR-a. Korčnoj je predvodio ekipu ’Truda’, a majstor Čudinovskih bio je određen za rezervu. Lider ga je zamolio da mu donese čašu čaja.
Rezervista je otišao u bife i tamo zatekao Petrosjana sa grupom njegovih navijača. Bifeista je prepoznao čovjeka koji je ušao i nešto rekao Petrosjanu na gruzijskom jeziku (bivši svjetski šampion odrastao je u Tbilisiju i tečno je govorio gruzijski).
Razmijenili su nekoliko rečenica, majstoru su nasuli čaj, a on je, praćen grohotom prisutnih, izašao.“
Fotografija iz časopisa „Binokl“
A u hodniku je Čudinovskih sreo djevojke iz svoje ekipe, poznate šahistkinje Alehinu i Sauninu. I njih je savladala žeđ, pa su popile čaj namijenjen Korčnoju. Rezervista se potom vratio u bife (Petrosjan ga je već bio napustio) i konačno donio Viktoru Lvoviču čaj, na koji se ovaj već načekao.
Korčnoj tog dana nije imao nikakvih problema, ali su zato Saunina i Alehina bez pogovora izgubile svoje partije, jer im nije bilo do šaha – obje su dobile grčeve u stomaku, sa svim posljedicama koje iz toga proističu...“ (Jevgenij Gik).
Uprkos tome što su njegova djela veoma zanimljiva, majstor Gik u svojim pričama nije uvijek bio pažljiv prema detaljima. Čudinovskih je kasnije više puta napominjao da Kup nije bio prvenstvo, da je Korčnoju nosio kafu, a da Alehina nije igrala za „Trud“ – na djevojačkoj tabli nastupala je Ljudmila Zajceva. Ipak, zaista je tada uslijedio udarac od bifeiste – odmah nakon što Petrosjan nije uspio da savlada Korčnoja u međusobnom duelu. Ali ni „Trud“ poslije „čajanke“ nije uspio da pobijedi u meču protiv seoskog sportskog društva pod nazivom „Urožaj“.
Nakon što je savladao „CSKA“ i „Dinamo“, „Trud“ je u ključnom meču 5. kola rezultatom 4:5 izgubio od „Burevestnika“. Majstor Vladimir Doroškevič je na izlasku iz otvaranja dobio mat od Borisa Guljka, a prilikom odlaganja partija brigada analitičara, koju su predvodili Smislov i veliki majstor analize, budući poznati trener Mark Dvorecki (Mark Izrailevič je o ovom turniru pisao u svojim djelima – upravo u Tbilisiju su ga zapazili i pozvali da radi sa vodećim gruzijskim šahistkinjama), uspjela je da izvuče sve najteže pozicije.
Sada je „Trud“ očekivao meč sa moćnom ekipom „Avangard“. Na sastanku je Korčnoj sijevao munjama, a „Dora“ (kako su zvali Doroškeviča) nije znao gdje da se sakrije. Potom je lider ekipe zamolio sve da izađu, ostavši sa Petrušinom i Čudinovskihom – trebalo je odrediti konačni sastav i vidjeti ko će šta igrati sjutradan.
Njegov vjerni štitonoša, kojeg do tada nijednom nisu uvrstili u osnovni sastav, krenuo je iz sve snage, gledajući predano u oči svog idola:
„Viktore Lvoviču, vi ste šahista XXI vijeka! Prije vas niko nije ovako igrao šah! Samo je trebalo dosjetiti se da se protiv Gipslisa, poslije 1. c4 e5 2. Sc3 Sf6 3. Sf3 Sc6, odigra 4. b3... Petrosjan to nikada ne bi uspio!“
Korčnoj se prvi put te večeri nasmiješio, zadovoljno se zavalio na jastuke i telefonirao:
„Sutra će umjesto Kimelfelda igrati Čudinovskih! Šta?! Pa stavićemo ga crnim figurama protiv Grohotova, neka čvrsto odigra, a Petrušin će bijelim figurama krenuti u napad protiv Peresipkina – sada ćemo vidjeti šta je zapisao!“
Zadovoljni Čudinovskih otišao je da se priprema, a Viktor Lvovič je ostao da pogleda Petrušinove bilješke o varijanti Kalašnjikova u Sicilijanskoj odbrani.
Aleksandar Ivanovič je raširio svoje brojne analize (uvijek je bio poznat po marljivosti i sve je uredno zapisivao), ali je već poslije pet minuta velemajstor planuo i umalo pomeo listove sa stola:
„Šta je ovo? Neki skup znakova! Gdje je ovdje glavna varijanta? I zašto nema nijednog dijagrama?! Pa ovdje se ništa ne može razumjeti, ovo je jednostavno nemoguće gledati!“
Sutradan je „Trud“ ubjedljivo savladao „Avangard“ rezultatom 6:3. Čudinovskih je remizirao, Petrušin je pobijedio, ali je i neumoljivi Korčnoj crnim figurama iščupao pobjedu protiv Romanišina. Drugo mjesto je bilo obezbijeđeno, a kritičari Viktora Lvoviča morali su, kroz zube, da ga hvale zbog atraktivne igre i pobjede na superturniru lidera ekipa.
U tadašnjoj šahovskoj štampi može se pronaći rečenica: „Na stanici je sjedio međunarodni majstor Aleksandar Petrušin i, čekajući voz, crtao svoje čuvene dijagrame uz varijante.“
Korčnoj je otputovao, ali su njegove riječi ostavile neizbrisiv utisak na mladog majstora. Petrušin je crtao dijagrame čitavog života.
Uostalom, kada danas ponekad dobijem fajl od učenika koji je odlučio da jednostavno zapiše sve prve kompjuterske varijante, uvijek se sjetim ove priče. Ponekad mi dođe da lupam nogama i vičem:
„Gdje je ovdje glavna varijanta? Zašto fajl nije strukturisan? Gdje su komentari riječima? I zašto nema nijednog dijagrama?!“
Da, Viktor Lvovič Korčnoj je bez ikakve sumnje bio šahista XXI vijeka!
Legenda br. 2. Ugalj
Dugogodišnji direktor rostovskog gradskog kluba Leonid Budkov (1924–2000) godinama je bio saradnik Arona Bogatina i naslijedio je njegov rad.
Tokom rata, Leonid Fjodorovič prošao je u borbama čitav dug put sve do Njemačke, a nakon povratka u mirnodopski život uronio je u svijet šahovskih bitaka.
Aron Abramovič često je putovao na svesavezna takmičenja, gdje mu već ponekad nije bilo dovoljno snage i energije, dok je njegov učenik postao izvanredan direktor – takmičenja u rostovskom klubu u Čehovljevoj 33. održavala su se gotovo sedam dana u sedmici.
Leonid Budkov na premijeri filma „Bijeli snijeg Rusije“ (fotografija iz arhive Arkadija Buškova).
Tih godina učesnike rostovskog šahovskog pokreta dodatno je podsticala konkurentska borba. Sekciju fabrike „Rostselmaš“ preuzeo je poznati organizator, ratni invalid Vladimir Kancyn (1937–2020), koji je ostao bez nogu usljed njemačkog bombardovanja evakuacionog voza.
Energije Vladimira Mihajloviča bilo je za desetoricu ljudi koji imaju obje noge: uspio je da u fabrici izbori dodatna radna mjesta, pokrene turnire, zaposli vodeće majstore i zajedno sa ekipom „Rostselmaša“ počne da nastupa u finalima grandioznih takmičenja fabrika-giganata.
(Nedavno je objavljena knjiga Dmitrija Pliseckog o ekipi „Torpedo“, u kojoj se govori i o ekipama njihovih konkurenata.)
Vladimir Kancyn daje simultanku u „Rostselmašu“ (fotografija iz arhive Arkadija Buškova).
Budkov i Kancyn silno su željeli da budu najbolji, pa se konkurencija između kluba u Čehovljevoj ulici i „Selmaša“ odvijala bukvalno na svim poljima. Bodovalo se čak i u sasvim tužnim kategorijama – jer se ponekad, tokom napetih šahovskih partija i velikog opterećenja srčanog mišića, među pretjerano emotivnim poklonicima Kajsije dešavalo svašta.
Jednom prilikom autobus sa crnom trakom još nije ni stigao da ode iz sekcije konkurenata, a Vladimir Kancyn, sa svojim iskustvom u komentarisanja fudbala (FK Rostov se dugo zvao „Rostselmaš“), objavio je u svojoj sekciji:
„2:1, i ovdje vodimo, momci!“
U to vrijeme konkurencija je povezivala Rostovljane i sa njihovim kubanskim susjedima. Istorijski gledano, donska ekipa smatrana je neprikosnovenim liderom juga, osvajala je i sveruska ekipna takmičenja, ali su se za vrijeme partijskog moćnika Sergeja Medunova mnogi poznati velemajstori preselili na Kubanj, nakon čega se tas na vagi naglo nagnuo na stranu krasnodarskog šaha.
(Nastaviće se)
(Stavljen nastavak 3)
Нема коментара:
Постави коментар