Štaka teorije ili štap genija
Vasilij Vasiljevič Smislov, sedmi u istoriji svjetski šahovski prvak, osmostruki šampion Svjetskih olimpijada, pobjednik brojnih svesaveznih i međunarodnih turnira, bio je jedan od onih koji su svojom igrom, zračeći harmonijom figura na tabli, potvrđivali moć i autoritet sovjetske šahovske škole.
Ponekad, postavljajući sebi pitanje šta mu je šah dao, odgovor je jednostavan i kratak – mnogo, ako ne i sve.
Vasilij Smislov: Ali najvažnije je radost stvaranja, opijenost borbom. Uopšte, šah čovjeku daje divnu životnu lekciju.
Aljehinove riječi da je pomoću šaha izgradio svoj karakter nisu prazna fraza. Ja sam, na primjer, u ranijim godinama gorko doživljavao neuspjehe i poslije poraza dugo nisam mogao da se povratim.
Tek s godinama sam shvatio da bez poraza nema ni pobjeda. Šah je u meni izgradio stoicizam. Znam da se u bilo kojim životnim okolnostima ne smije izgubiti prisustvo duha, već treba čekati svoj čas. A on će sigurno doći.
Između šaha i života postoji dublja veza nego što se to na prvi pogled može učiniti. I život i šah sastoje se od neprekidnog niza padova i uspona, uspjeha i neuspjeha. Iskustvo koje se stiče tokom godina uzajamno obogaćuje i život i šah, pomažući da se u različitim situacijama pronađe pravo rješenje.
Kada mi, na primjer, igra ne ide na turniru, izbjegavam da u partiji povlačim odgovorne poteze, jer sam više puta bio kažnjen zbog pokušaja da na silu preokrenem sudbinu. Tako postupam i u životu.
Šahiste često pitaju: „Da li je šah nauka, umjetnost ili igra?“ Usuđujem se primijetiti da je to vrlo složeno pitanje i da, po svemu sudeći, nema jednoznačan odgovor, jer svako u šahu pronalazi ono što želi da pronađe.
Jedan teži sportskim dostignućima, drugi u šahu vidi sredstvo samoiskazivanja, treći pokušava da ga spozna pomoću naučnih metoda. Ali šah u svom slobodnom obliku nije nauka – ne može se dogmatizovati niti sužavati. U igri tražimo i nalazimo zakonitosti, ali često nismo u stanju da objasnimo izuzetke, kojih nipošto nema manje nego pravila. Ja šah posmatram kao umjetnost, ali umjetnost posebne vrste, koja se rađa u borbi.
Kada sam pisao knjigu, dugo sam razmišljao o njenom naslovu. On je trebalo sažeto da izrazi moj pristup šahu, moj stvaralački kredo. Knjigu sam nazvao „U potrazi za harmonijom“. Znate li kakvo sam značenje unio u te riječi?
Harmonija je jedan od najstarijih ideala čovječanstva. Ali ljudi ponekad ne predstavljaju sasvim jasno šta ona zapravo jeste. S mog stanovišta, osjećaj harmonije ispoljava se u sposobnosti čovjeka da prodre u suštinu stvari, da iz haosa slika, zvukova i pojmova izdvoji ono najvažnije, da pronađe unutrašnje, organske veze i da ih izgradi u logičan slijed.
U osnovi šahovske igre leži princip koordinacije figura i pješaka. Taj princip, koji su formulisali veliki šahovski mislioci Lasker i Kapablanka, nesumnjivo je ispravan, ali odražava samo mehaničku stranu stvari, takoreći krajnji rezultat. Važno je razumjeti kako do toga doći u samom procesu igre.
Šah igraju ljudi, i jednom je potrebno mnogo vremena da pronađe idealne međusobne veze, karakteristične za datu konkretnu poziciju, dok ih drugi uočava gotovo trenutno. Ja to nazivam „osjećajem za poziciju“.
Ako šahista intuitivno procijeni situaciju, brzo pronađe pravi plan, koji na najlogičniji i najjasniji način izražava ideju – znači da posjeduje osjećaj harmonije.
Osjećaj harmonije, u mom shvatanju, određuje mjeru talenta, mjeru nadarenosti. Zato se pojam harmonije u šahu ne ograničava na određeni raspored figura na tabli, već obuhvata i način razmišljanja šahiste.
Što se mene tiče, ja prije svega težim dinamičkoj procjeni pozicije, nastojeći da spojim strateške ideje s taktičkim. Izbor između dva različita nastavka zavisi, vjerovatno, i od emocionalnog stanja i od karaktera protivnika, ali ja uvijek igram na zdravoj pozicionoj osnovi i, bez obzira na sportsku situaciju, nikada ne idem „va bank“.
Uopšteno gledano, procjena pozicije mi je važnija od računanja varijanti. Uvijek sam vjerovao intuiciji i ona me, po pravilu, nije iznevjerila. Uspijevao sam jasno da sagledam perspektive borbe, da uhvatim logičku nit pozicije i potez po potez sprovodim svoj plan. Upravo u borbi planova odvijali su se naši dvoboji s Botvinikom, i upravo zato su se odlikovali visokim nabojem.
Naše rivalstvo trajalo je više od deset godina i sretan sam što sam odigrao oko stotinu partija s tako izuzetnim šahistom. U to vrijeme obojica smo bili na vrhuncu životne snage i mislim da su stvaralački rezultati naših susreta odigrali značajnu ulogu u razvoju šahovske misli.
Mihail Moisejevič i ja pripadali smo istom pravcu u šahu – klasičnom. Ali svako od nas branio je svoje principe i planove. Shvatao sam da se uspješno suprotstaviti njegovim razrađenim sistemima otvaranja i tipičnim pozicijama u središnjici može samo ako se naučnim metodama pripreme suprotstavi nešto svoje, novo.
U našim partijama široko sam primjenjivao ideje borbe figura protiv pješačkog centra, a statičkoj procjeni pozicije suprotstavljao sam dinamičku. U najvećoj mjeri uspio sam da otkrijem dinamiku šaha, koju savremeni majstori danas doživljavaju kao nešto što se samo po sebi podrazumijeva u igri. Mislim da je to najznačajniji doprinos koji sam mogao dati opštoj teoriji šaha.
Želim da dodam da smo, uprkos oštrom rivalstvu i sasvim prirodnim strastima oko naših mečeva, Botvinik i ja ostajali u granicama sportske korektnosti. Mihail Moisejevič je složena ličnost, a neki njegovi zahtjevi u to vrijeme djelovali su pretjerano. Ali sve se spoznaje u poređenju. I konflikti iz prošlih mečeva za svjetsko prvenstvo, u poređenju sa savremenim realnostima, izgledaju kao dječija igra.
Govoreći o „sportskom dugovječju“, želim da primijetim da igra zasnovana isključivo na računanju nije racionalna, jer sposobnost preciznog izračunavanja varijanti s godinama slabi. Ako je, pak, šahista navikao da vjeruje intuiciji, lakše mu je da procjenjuje promjenjivu situaciju u igri. Ni on nije slobodan od grešaka, ali se one, u cjelini gledano, dešavaju rjeđe.
A ipak, sport će svakako biti koristan. Iako ne pridajem bavljenju sportom onako veliki značaj kao neki šahisti, ipak ne propuštam priliku da odem na skijanje, da se okupam u moru… To je veoma korisno. Međutim, moje fizičko stanje u većoj mjeri zavisi od duševnog raspoloženja.
Postavljajući pitanje šta je važnije – stvaralačka strana ili sportsko nadmetanje – vjerovatno ima smisla najprije razjasniti te pojmove.
Sportsko nadmetanje jedan je od glavnih podsticaja za stvaralačka dostignuća. Ako čovjek teži pobjedi, on mora da iskoristi sav svoj stvaralački potencijal, sve duševne snage, a šahovski remek-djela nastaju upravo u trenucima najvišeg duhovnog uzleta, kada je potrebno korak po korak savladavati otpor protivnika.
Govoreći o prirodnoj težnji ka pobjedi, nimalo ne mislim samo na krajnji rezultat kao takav, iako on često postaje najvažniji. Za pravog šahistu važno je ne samo pobijediti, već pobijediti lijepo, zasluženo. Želja da se poen osvoji po svaku cijenu nespojiva je s najvišim šahovskim idealima. A kolika je tek cijena takve pobjede!
Proći će decenije, izblijediće oreol zvanja i titula, prekriti se prašinom turnirske tabele, izgubiće značaj mnogi sportski rezultati koji su nekada uzbuđivali šahovski svijet. Ali potezi na šahovskoj tabli će ostati. Po njima će se moći suditi čemu je šahista težio, kakav je bio krug njegovih ideja i shvatanja.
Ne postoji nijedan šahista koji se ne bi ponosio dobro odigranom partijom, u kojoj se ni na trenutak ne prekida logična nit borbe, gdje svaki sljedeći potez proizlazi iz prethodnog, a zamisao se otkriva s najvećom punoćom. Takva partija donosi zadovoljstvo ne samo svom autoru. Ona postaje umjetničko djelo i dugo živi, oduševljavajući milione poklonika naše lijepe igre.
Osvrćući se na prošlost, želim reći još nešto: šampioni se, ipak, ne postaju – oni se rađaju. To su snažne ličnosti koje uspijevaju da savladaju sve hirove sudbine, da prođu kroz sve prepreke i u dvoboju s jednako snažnom ličnošću izvojuju pobjedu. Znamo mnoge šahiste s velikim potencijalom i izuzetnim talentom, ali koji nikada nisu postali svjetski prvaci.
Da bi se osvojila ta titula, potrebna je ogromna unutrašnja energija. Nije neophodno da se ona ispoljava u svakodnevnom životu, ali u određenim trenucima čovjek mora posjedovati izuzetnu intenzivnost mišljenja, eksplozivnu sposobnost.
Sjećam se s kakvom su nepopustljivom voljom, snagom i energijom išli ka najvišoj šahovskoj tituli Talj, Fišer i Karpov. Psihološki je bilo izuzetno teško suprotstaviti im se, ako je to uopšte bilo moguće. Sjećam se i sebe, bez sklonosti kompromisima za šahovskom tablom, iako sam po prirodi uravnoteženiji.
Godine 1941, u meč-turniru za titulu apsolutnog prvaka SSSR-a, dva puta sam odbio remi u partijama protiv samog Botvinika. Imao sam 20 godina, ali u meni nije bilo ni straha ni nesigurnosti pred autoritetima – vodila me je samo jedna želja: boriti se i pobijediti. Upravo takvom neumoljivom željom i upornošću mora da raspolaže čovjek koji teži najvišim dostignućima.
Odavno je takođe primijećeno da je lakše osvojiti titulu prvaka nego je nositi i zadržati. Put ka šahovskoj kruni zahtijeva titanske napore, ogroman rad. Ali, osvojivši, kako je Botvinik govorio, „Monomahovu kapu“, šahista na sebe preuzima još veće obaveze.
S jedne strane, on mora da postiže sportske uspjehe, a s druge – da se drži određene stvaralačke linije. Uz to, kao lider šahovskog svijeta, dužan je da formuliše svoj odnos prema šahu, a u idealnom slučaju – da bude utemeljivač novog pravca, nosilac novih ideja.
Tako je, u suštini, uvijek i bilo. Botvinik, na primjer, proglasio je naučni pristup šahu; ja sam, uz priznanje zakona koje nisam mogao a da ne cijenim i ne poštujem, davao prednost intuitivnom načelu, dok je Talj tu liniju doveo do rušenja gotovo svih zakona uopšte.
Još na ovo želim da stavim poseban akcenat: pogrešno je mišljenje da svjetski prvak može biti samo šahista strogog, klasičnog stila. Nije tačno da Talj nije posjedovao stratešku čvrstinu. On je namjerno vršio nasilje nad pozicijom.
U njemu je živio duh demonizma i on je podigao bunu protiv klasičnih kanona, uloživši u nju sav svoj ogroman talenat, neobuzdani žar i strastvenu prirodu. Ta buna dovela je do preispitivanja nekih pozicija, ali nije uzdrmala ispravne temelje šaha. I Talj se, nakon burne šahovske mladosti, na kraju vratio u okrilje klasične škole.
Govoreći o savremenom šahu, on se veoma razlikuje od šaha prošlih vremena. Šah, kao i svaka druga oblast kulture, odražava ideje i način razmišljanja čovjeka svog doba. Danas je došlo do eksplozije informacija. Nauka je ostvarila velike uspjehe, a znanje je dobilo presudnu važnost. Tok informacija je neprekidan i ljudi osjećaju njegov pritisak. Isto se dešava i u šahu.
Objavljuje se ogroman broj teorijskih istraživanja i analiza, igra se bezbroj turnira, desetine hiljada partija postaju opšte dobro. Jednom čovjeku više nije moguće da „svari“ sav taj činjenični materijal. Za obradu informacija, koje se gomilaju gotovo geometrijskom progresijom, angažuju se treneri i pomoćnici. Vodi se intenzivan rad na sistematizaciji debitantskih varijanti, tipičnih pozicija i odigranih partija.
Opšta šahovska teorija pretvara se u „teoriju varijanti“. Ova tendencija jasno se vidi čak i u komentarima nekih istaknutih šahista. Obaviještenost i pamćenje postaju gotovo glavni faktori borbe. Sve češće se ishod partije odlučuje ne za tablom, već kod kuće.
Osnovna razlika između prošlosti i sadašnjosti je u tome što je u naše vrijeme bilo više principijelnih rasprava, a glavna pažnja posvećivala se borbi ideja; razmišljali smo šemama, a ne varijantama. Danas se, međutim, stiče utisak da se stvaralačko traganje ponekad zamjenjuje čistim analitičkim radom. Govoreći riječima Tartakowera, mnogi savremeni šahisti oslanjaju se na štaku teorije, zanemarujući štap genija – i to čine sasvim svjesno.”
Kratki izvodi iz intervjua iz 1981. godine.
