A.Kotov: Zapisi šahiste

 

Tulsko knjižno izdavaštvo

Zapisi šahiste

Urednik A. I. Tupikov. Ilustrator E. Z. Romanov.
Tehnički urednik L. I. Pulin. Korektor B. M. Dorogončko.
Predato u štampu 6. V 1950. godine. Potpisano za štampu 6. VI 1960. godine.

Papir 81×103/32
Obim 16,4 štamparska tabaka
Autorski listovi 17
Tiraž 30.000 primjeraka

CP0058 Tulsko knjižno izdavaštvo — Tula, ul. Kaminskog 33.
Narudžba 11
Cijena 6 rubalja 50 kopejki

Kaluška štamparija Oblasne uprave kulture, trg Lenjina 5.

OD AUTORA

Prostrana, visoka sala gradske vijećnice u Stokholmu. Ovdje, u kišnim jesenjim večerima 1952. godine, igramo posljednje kolo međuzonskog turnira — važnog etapa u borbi za titulu svjetskog prvaka u šahu.

Odvojeni od gledalaca crvenim konopcima, uz zid stoji deset malih šahovskih stolova. Za njima, duboko zamišljeni nad pozicijama, sjede velemajstori i majstori iz trinaest zemalja svijeta. Napetost turnirske borbe dostigla je vrhunac. Sada svaki susret odlučuje o konačnom plasmanu učesnika u ovom odgovornom takmičenju. Ali jedno je već svima jasno: prva mjesta na turniru zauzeće sovjetski šahisti.

Pogledao sam svoje kolege — mlade majstore, koji su zajedno sa mnom mjesec dana vodili borbu za pobjedu. Evo ih, sjede zamišljeni nad odlučujućim potezima, pokušavajući da proniknu u tajne pozicija i sa prednošću sprovedu potrebne manevre. Poletan i brz je Efim Geler. Čak se i u njegovom načinu razmišljanja vidi napetost stvaralačke misli. Smiren i nepomičan je Tigran Petrosjan — majstor visoke šahovske tehnike. Nervozno skače sa stolice poslije svakog poteza Mark Tajmanov. Pognut u razmišljanju sjedi visoki Jurij Averbah. Učestvujući prvi put u borbi za svjetsko prvenstvo, ovi šahisti postigli su izvanredan uspjeh.

Konačno, kolo je završeno. Čestitaju nam učesnici turnira, gosti, gledaoci. Nije lako biti u centru pažnje raznolike mase. Zbunjeni stojimo pored stolova. Nespretno se klanjamo, izgubljeno gledamo u publiku koja aplaudira. Visoki plavokosi Šveđani mirno i hladnokrvno plješću, uspijevajući pritom da ne ispuste iz prstiju zapaljene cigarete. Negdje odozgo sijaju reflektori, pa se plafon gubi u visini, u polutami.

„Kako je moguće,“ razmišljao sam, „da su sada ovdje, na najvećem šahovskom prazniku, svih pet prvih mjesta zauzeli predstavnici Sovjetskog Saveza? Zašto su pobjede naših velemajstora i majstora na međunarodnim takmičenjima tako značajne, zašto se upravo u našoj zemlji posljednjih godina pojavilo toliko izvanrednih šahista?“

I tada, u trenutku opšteg prizn

ŠKOLOVANJE, ŠAH, ŽIVOT

Dječije nevolje i radosti

U naše dane Gogoljevska ulica u Tuli je čista i uređena. Sasvim drugačije je bilo u vrijeme mog djetinjstva. Istina, na početku, bliže centru, bila je popločana kaldrmom, a sa strane je išao trotoar — još kako, kad je sam gubernator živio u tom kraju. Zatim bi se odjednom sve mijenjalo, počinjao je siromašni dio grada. Velike kuće sa veličanstvenim fasadama i visokim ogradama smjenjivale su se niskim trošnim kolibama. U dvorištima i na ulici — neprolazno blato. Noću mrak. Fenjera nije bilo.

Teško je bilo mom ocu da se vraća kući u kišnim jesenjim večerima. Posebno u dane plata, poslije očajničkog opijanja u društvu isto tako umornih, iscrpljenih radnika.

Moj otac nije bio izuzetak. Težak rad, bijeda, bezradostan i bezizgledan život tjerali su mnoge radnike u krčme, gdje su uz popijenu čašicu votke na kratko zaboravljali nevolje i tugu. Nije slučajno što je u to vrijeme Tula držala dva svojevrsna rekorda: zauzimala je prvo mjesto među gradovima Rusije po količini pojedenih sjemenki i popijene votke po glavi stanovnika.

Pijani otac je obično bio veseo i dobroćudan.

— Ne žali novac, majko — umirivao je ženu. — Novac je kao crvi!

Međutim, već sljedećeg jutra njegovo raspoloženje se znatno pogoršavalo i bilo ga je stid da gleda u gladnu porodicu.

Moj otac, Aleksandar Jegorovič Kotov, bio je jedan od onih majstora oružara koji su više puta zadivili svijet svojim umijećem u raznim zanatima. Umješnost tulskih radnika — „ljudi pametnih i vještih u obradi metala“ — nadahnuto je opjevao ruski pisac Nikolaj Leskov u svojoj poznatoj pripovijesti o „Ljevorukom“.anja postignutog uspjeha, rodila se misao da napišem ovu knjigu. Poželio sam da podijelim sa mladim čitaocem radosti stvaranja, razočaranja poraza, da ispričam o velikoj ljubavi naroda naše zemlje prema stvaraocima šahovske umjetnosti.

Otac je savršeno poznavao stolarski zanat, bio je i bravar i mehaničar, umio je da popravi i složenu mašinu i fini časovničarski mehanizam. Neki primjerci njegovih stolarskih radova bili su izloženi na Svjetskoj izložbi u Parizu 1900. godine. Počevši svoj radni put sa osam godina kao šegrt kod stolara, gdje su ga vukli za kosu, otac je četrdeset dvije godine radio u istoj radionici Tulskog oružarskog zavoda i do posljednjih dana nije prestajao da pili i blanja za stolarskim radnim stolom.

Tu ljubav prema radu i znanje raznih zanata tulski majstori prenosili su s generacije na generaciju. Nečemu sam naučio i ja od oca.

Kod kuće smo imali stolarski radni sto sa velikim izborom raznog alata. Svoju radnu djelatnost započeo sam tako što sam velikim čekićem zabijao eksere u pod, trudeći se da sačuvam prste od udarca. Kasnije sam naučio da obavljam sitnije stolarske i tesarske poslove, da popravljam mehanizme, otklanjam kvarove na električnom osvjetljenju. Cijelog života bio sam zahvalan ocu što me je od malih nogu navikao na fizički rad. Mnogo puta mi je kasnije koristilo to radno iskustvo iz djetinjstva.

Rođen sam 1913. godine, kao deseto i posljednje dijete u porodici. Međutim, bijeda i loši uslovi života znatno su smanjili našu porodicu — od nas desetoro u životu nas je ostalo samo troje.

Sudbina djece u našoj porodici rješavala se isto kao i u svim radničkim porodicama tog vremena: moj stariji brat počeo je da radi kao šegrt tokara sa deset godina, sestra je išla u školu svega tri godine, nakon čega je data na zanat kod krojača. Meni se, pak, posrećilo — počeo sam da se školujem već u vrijeme sovjetske vlasti.

Moje školovanje počelo je u ranom djetinjstvu. Kada bi moja sestra učila lekcije, ja sam ih ponavljao za njom. Sa četiri godine naučio sam da čitam, pišem, a ubrzo i da računam. Dobra praksa bila mi je čitanje natpisa na prodavnicama i privatnim radionicama u Tuli. Natpisi su bili zanimljivi, šareni, sa duhovitim crtežima.

Došla je jesen 1921. godine. Svi moji vršnjaci su pošli u školu, a otac je još uvijek razmišljao: da li da me pošalje u školu ili na rad u fabriku?

Taj problem se riješio jednostavno. Jednog jutra sam sam došao u školu, koja se nalazila naspram naše kuće, otvorio prva vrata na koja sam naišao i ušao u razred.

— Šta ti treba, mali? — upitala je učiteljica.

Neočekivani dolazak malog, čak i za svojih osam godina, dječaka u četvrti razred iznenadio je i učenike i učiteljicu.

— Hoću da učim — tiho sam promrmljao kao odgovor.

— A šta znaš, ispričaj — zahtijevala je učiteljica.

I, ohrabrivši se, počeo sam da čitam, pišem, a zatim i da rješavam najjednostavnije aritmetičke zadatke koje su mi dali.

— Pa, mali, tebe treba odmah u peti razred — našalila se učiteljica i odvela me negdje na sprat, u drugu učionicu. Kako se kasnije ispostavilo, to je bio drugi razred, i od njega je počelo moje školovanje.

Mnogo ljudi srećemo na svom životnom putu, ali najdublji trag u sjećanju svakog čovjeka ostavlja prva učiteljica, koja nas uči osnovama znanja, navikava na rad i disciplinu. Ja ću lično cijelog života pamtiti Agniju Vasiljevnu. Stroga, koja zahtijeva poslušnost, ali istovremeno pravedna, pažljiva i dobra Agnija Vasiljevna bila je jedna od najboljih učiteljica 12. osnovne škole u Tuli.

Počeli su časovi. Koliko radosti, koliko novih utisaka su donosili školski dani! Jednom slušaš priču o beskrajnim okeanima, o visokim, vatrom izbacujućim planinama, drugi put rješavaš teške aritmetičke zadatke. Svakog dana saznaješ nešto novo, svaki čas otkriva ti još nepoznatu stranu života.

A uveče su počinjale društvene igre. Čim bi počela zima, uzimali smo široku dasku, prikivali na nju dva stupčića, a odozgo smo pričvršćivali glatko blanjanu daščicu, nešto manju od gornje. Donja daska se više dana zaredom polivala vodom. Led koji bi se na njoj stvarao učvršćivao se raznim dodacima. Na kraju bi nastala jednostavna, ali zgodna naprava za spuštanje nizbrdo zimi — sankice. Na tu „pokretnu klupicu” sjedala su po dva-tri dječaka i brzo su se spuštali niz brdo.

Koliko je tu bilo oduševljenja, koliko se čulo vriske i radosnih uzvika dok smo jurili nizbrdo, grleći one koji sjede naprijed ili se odgurivali motkama da bismo povećali brzinu! Samo da ne upadnemo pod noge konjima i da ne skliznemo s mosta na kraju ulice.

Nije bilo važno što su čizme poderane i zakrpljene, što su se stare čarape provirivale kroz rupe i visile u mokrim, snijegom zbijenim grudvama. Vjetar je zviždao u ušima, mraz je štipao obraze, ali naša sankica je pretekla ostale, i mi smo, ponosni, ponovo se penjali uz brdo da još jednom pokažemo vrhunski „brzinski” spust.

Jedne večeri, kada ocu nije imao gdje da ide, rekao mi je:

— Hajde, sine, da odigramo šaške (dame).

Odnekud iz radne klupe izvadili su dvanaest bijelih i isto toliko crnih pločica i veliku kvadratnu tablu, razdijeljenu na šezdeset četiri polja. Tada još nisam ni slutio da će moj život u budućnosti biti vezan za bijelo-crne kvadrate šahovske table, uz muke i užitke stvaralaštva, trijumfe pobjeda i gorčinu poraza.

Otac me naučio igri i počele su beskrajne partije šaški. Uveče, pod svjetlom petrolejke, sjedali smo jedan naspram drugog i počinjao je boj. Otac je obično pušio lulu ili cigaretu, a meni je za vrijeme partije davan komad crnog hljeba ili suhi dvopek.

Od tada mi je ostala navika da ćutim za vrijeme borbe za šahovskom tablom. Nije slučajno da je 1953. godine glavni sudija turnira u Švajcarskoj sa osmijehom izjavio na zatvaranju takmičenja…

— Što se tiče velemajstora Kotova, treba primijetiti jedan zanimljiv detalj: tokom osamnaest kola takmičenja pojeo je tačno osamnaest sendviča sa šunkom.

Otac je igrao dame (šaške) skoncentrisano, dugo je razmišljao nad svakim potezom, pažljivo posmatrajući poziciju kroz naočare i zamišljeno klimajući svojom velikom ošišanom glavom. Ipak, igrao je relativno slabo, i ubrzo sam počeo da ga pobjeđujem. U početku me je to dovodilo u oduševljenje, posebno kada bih uspio da mu „zatvorim” jednu damu, ali ubrzo sam poželio da se suočim sa jačim protivnikom.

Među očevim poznanicima i mojim drugovima nije bilo dobrih igrača, pa je moj razvoj u igri dama u to vrijeme tu i stao.

Godine su prolazile. Poslije dugih godina imperijalističkog i građanskog rata, nakon iscrpljujuće gladi i razaranja, počela je obnova privrede zemlje. Primjetno se poboljšao i život naše porodice. To mi je omogućilo da završim peti, zatim šesti i sedmi razred srednje škole. I upravo u tom periodu dogodio se događaj koji je odigrao ogromnu ulogu u mojoj daljoj sudbini.

Jednom, ostavši nakon nastave u školi, ugledao sam dva učenika viših razreda kako se nadvijaju nad tablom sa crno-bijelim poljima. Iako je ta tabla bila potpuno ista kao ona na kojoj sam igrao sa ocem, na njoj nisu stajali ravni diskovi, već neke meni nepoznate rezbarene figure. Te figure su se kretale na poseban način — svaka na svoj, i to ne samo po crnim poljima, već po svih šezdeset četiri polja table.

— Kakva je to igra? — nisam se mogao suzdržati da ne pitam školarce.

— Šah, — odgovorio je jedan, dok me je drugi prezrivo pogledao, začuđen mojim neznanjem.

Nikada kasnije nisam sa takvim oduševljenjem gledao šahovsku partiju. Po tabli su se kretali crni i bijeli konji sa talasastim grivama izrezbarenim u drvetu; glatko su se pomjerale kule nalik na male zidane tvrđave; visoka bijela figura sa izrezbarenom glavom uporno je potiskivala malu pokretnu crnu piramidicu iste visine, ali sa krstom na vrhu. A u međuvremenu su se brojne najmanje figure obje boje tvrdoglavo kretale naprijed.

„Po svaku cijenu moram da naučim ovu igru”, rekao sam sebi i počeo svakog dana da ostajem poslije časova da posmatram one koji igraju.

Pravila igre nije bilo teško naučiti: djelimično sam ih saznao posmatrajući partije starijih učenika, a ostalo mi je ispričao moj prvi partner i učitelj u šahu, školski drug Alesha Lazarev. Sa njim sam odigrao svoju prvu partiju i od njega dobio početna znanja o zakonima strategije i taktike.

Prva teškoća je bila savladana — pravila igre su naučena. Ali gdje naći šahovske figure? Tablu sam već imao — poslužila je očeva tabla za dame. Po njenom uzoru napravili smo od kartona nekoliko improvizovanih tabli, ali za figure nije bilo novca da se kupe. Ipak, ubrzo je rješenje pronađeno. Otac je svakodnevno donosio iz radionice otpatke drveta. Tu su bili konusni ostaci od tokarskih centara, cilindrični odresci i mnogo drugih komadića različitih oblika i veličina. Obično su ti otpaci išli za potpaljivanje samovara. Bez velikog truda od njih smo napravili konje, lovce i ostale šahovske figure. Ono što nije bilo potpuno tačno, dopunjavala je mašta. Tim šahom sam se služio mnogo godina, sve dok u jednom turniru nisam dobio prave figure kao nagradu.

Sada je sve bilo tu: tabla, figure, pravila su bila poznata. Ni partneri nisu nedostajali — čitavo dvorište djece bilo je spremno za borbu, samo ih je trebalo naučiti kako.

I ubrzo su u svim uglovima dvorišta počele žestoke šahovske bitke. Protivnici su se nalazili u najrazličitijim pozama: neko na balvanima, neko na klupi, neko na zemlji. Nije bilo važno što je tehnika igre još bila slaba. Igralo se strastveno, a ishod partija ponekad se rješavao i tučom.

Tek što su se naši turniri za prvenstvo dvorišta uhodali, morao sam da napustim ulicu i kuću u kojoj sam rođen: moja porodica se preselila u drugi dio grada, takođe na periferiju, ovog puta u ulicu koju je Spenski opisao pod nazivom Rasterajeva.

Nastavak školovanja morao je da se odvija u drugoj školi, u Ulici komunara. Ako je ranije škola bila preko puta kuće, sada je do nje trebalo ići oko pola sata, prolazeći pored mnogih zasjeda neprijateljski raspoloženih dječaka iz naše ulice.

Najveću neprijatnost izazvao je rastanak sa šahovskim partnerima. Međutim, ubrzo se žalost pretvorila u radost: u novoj školi šahista je bilo još više nego u staroj. Posebno često smo se borili sa komšijom iz klupe, ostajući poslije časova i zadržavajući se nad šahom do kasno uveče. Igrali smo i po sto i više partija u jednoj večeri, i to mi je pomoglo da dobro savladam osnove šahovske tehnike.

Strategija borbe je još bila primitivna: obojica bismo odmah jurišali pješacima na neprijateljsku poziciju, prethodno rokirajući kraljeve na suprotne strane. Takav način treninga pomogao mi je da shvatim strategiju uzajamnih napada i kasnije sam se uvijek sigurno osjećao u pozicijama sa rokadama na različite strane.

I ubrzo su u svim uglovima dvorišta počele žestoke šahovske bitke

Ali čak ni sto partija dnevno nam nije bilo dovoljno, pa smo počeli da igramo i za vrijeme časova, postavivši tablu na klupu u zadnjem redu. Naravno, to je bilo jasno kršenje školske discipline, ali usprkos opomenama nastavnika, nastavili smo s tim rizičnim „zanimanjem”. Od igre tokom časova odvikla nas je jedna naredna situacija.

Časove prirodnih nauka u našem razredu držao je strog nastavnik sa velikim brkovima i širokim, čupavim obrvama, koje su mu stalno bile namrštene i spuštene preko naočara, iza kojih su se ljutito nazirale prodorne, svevideće oči.

Učenici su drhtali pod tim pogledom. Sačuvaj Bože da se nešto poremeti tokom časa prirodnih nauka!

Baš na času tog nastavnika jednom smo pokušali da odigramo šah. Istina, partiju smo započeli još za vrijeme velikog odmora, ali je nismo uspjeli završiti, pa smo, stavivši tablu sa figurama na zadnju klupu, tiho nastavili da povlačimo poteze. Nastavnik je na tabli crtao nečiji skelet, niko nam nije smetao, i mi smo se, postepeno se zanijevši, prestali osvrtati na sve oko sebe.

Odjednom se iza naših leđa začulo poznato, ljutito nakašljavanje. Ukočeni od straha, nesposobni da se okrenemo, gledali smo pravo ispred sebe — nije moglo biti sumnje: mjesto kod table je bilo prazno, a iza nas je stajao nastavnik!

Šta će sada biti s nama? Šta će učiniti? Hoće li nas sramno izbaciti iz razreda, a možda čak poslati i kod direktora, pa će on pozvati roditelje — neizbježna je nesreća! Uplašeni, sjedili smo nepomično, ne usuđujući se da sklonimo tablu sa figurama. Iza nas se čulo ljutito disanje. Čitav razred je sa strepnjom čekao rasplet.

Prošla je minuta, dvije. Čekanje je postajalo nepodnošljivo. „Šta je s njim, da nije okamenio?” mislio sam, nesposoban da izdržim napetost. „Da bar nešto kaže, da nas što prije izgrdi.” Ali iza nas je bilo potpuno tiho. Samo se spolja, s glavne gradske ulice, čula buka, a kiša je sitnim, mekim udarcima tukla po staklima.

„Uh, kako će biti neprijatno ići kući ako učitelj pošalje po roditelje!” — prošla mi je kroz glavu neugodna misao.

Prošla je, činilo se, čitava vječnost. I odjednom se iza naših leđa začuo dubok bas:

— Čiji je potez?

U početku nismo ni shvatili šta nas pitaju, pa je učitelj morao da ponovi pitanje.

— Bijelog — prošapta, na kraju, moj komšija, koji se pokazao hrabrijim.

— Onda je ovdje mat u tri poteza — mirno je rekao učitelj i vratio se ka tabli.

Čim je zazvonilo zvono i učitelj izašao iz razreda, našu klupu je opkolilo gotovo čitavo odjeljenje. Pažljivo smo proučili poziciju na tabli, analizirali sve mogućnosti igre, sve varijante. Bijeli je davao mat u tri poteza. Učitelj je bio u pravu!

Od tada na časovima više nismo igrali šah.

ŠKOLOVANJE, ŠAH, ŽIVOT 

ŠAMPION TULE

U djetinjstvu se razne igre nekako izuzetno lako uče: bez velikog napora pamte se pravila, a tehnika igre se veoma brzo usavršava, istina do određene granice, ograničene uzrasnim razvojem i fizičkom snagom. Otprilike je tako bilo i kod mene sa šahom.

Čim smo ja i drugovi naučili pravila igre, odmah su počele beskrajne šahovske borbe. U početku su naše partije predstavljale besmisleno pomjeranje figura po tabli uz nemilosrdno uništavanje figura i pješaka. Pri tome nije bilo važno što se dama davala za konja, a top žrtvovao za običnog pješaka — samo da se protivniku uzme što više figura. Samo da se uzima nešto! Glavni cilj igre — dati mat protivničkom kralju — u to vrijeme učenja šaha bio je zaboravljen.

U tim danima prvih šahovskih borbi, možda kao nikad kasnije, jurio sam ka šahovskoj tabli. Takav period strastvenog zaljubljivanja u igru ima gotovo svaki početnik u šahu. U toj veoma važnoj fazi usavršavanja šahista usvaja poteze pojedinih figura i dobija opštu predstavu o svim previranjima šahovske igre.

Poslije izvjesnog vremena (njegovo trajanje zavisi i od sposobnosti početnika i od toga koliko se ozbiljno bavi šahom) u igri mladog šahiste počinje da se ispoljava određena logika. Postepeno on savladava uporednu vrijednost figura koje djeluju na šahovskoj tabli, saznaje, na primjer, da je dama jača od topa i konja zajedno, i jednaka dva topa, da je konj približno jednak tri pješaka itd. Tada potezi šahiste počinju da dobijaju određeni smisao: igrač sada pokušava da svojim manjim figurama „lovi“ protivnikove vrijednije borbene jedinice i nastoji da izvrši povoljne razmjene, da uhvati „skupe“ figure protivnika u raznim „viljuškama“.

Zatim dolazi sljedeća faza učenja: savladava se uzajamna povezanost i harmoničan raspored šahovskih snaga. Upravo takvom rasporedu uvijek teži majstor: kod njega na tabli svaka borbena jedinica dopunjuje drugu i često je istovremeno i štiti. U tom periodu se više ne napada pojedinačnim figurama, napadi nisu slučajni juriši, već se pažljivo pripremaju; u njima učestvuju cijele grupe, a ponekad i čitava šahovska vojska.

Ali ni tada igra šahiste još nije savršena. Na njegovom putu ima još mnogo teškoća, i pred njim je još mnogo rada da bi ovladao suptilnostima šahovske umjetnosti. Znanje stečeno iz knjiga doprinosi njegovom razvoju; svaka odigrana partija, svaki pročitani članak, svaka analizirana varijanta približava ga ovladavanju elementima šahovske tehnike.

Na kraju šahista stiče određenu teorijsku pismenost: poznaje tipične elementarne kombinacije i taktičke udare, proučava najbolje metode razvoja figura u početnoj fazi igre – teorijske varijante, uči načine dobijanja u jednostavnim završnicama. Istovremeno se usavršava tehnika računanja varijanti – najvažniji dio šahovskog majstorstva. S godinama i iskustvom dolazi još jedna važna osobina: sposobnost razumijevanja pozicije, sposobnost da se izvagaju sve šanse u bilo kojoj situaciji, da se ocijeni pozicija i pronađe pravi put u igri.

Nije lak put do vrhova šahovske umjetnosti! Ali upravo ta težina ga i čini privlačnim za mlade, koji teže stvaralaštvu, savladavanju prepreka i teškoća. Učenje šaha donosi istinsko zadovoljstvo, a zatim i sportski i stvaralački uspjesi daju potpuno ispunjenje.

Približno po gore opisanim fazama odvijalo se i moje usavršavanje u šahu. Beskrajne partije i neprekidno bavljenje teorijom omogućili su mi da u kratkom roku prođem prve etape savladavanja šaha, na koje ljudima koji šahu posvećuju manje vremena obično odlazi mnogo godina.

Svakodnevna prvenstva dvorišta i razreda ubrzo su zamijenjena zvaničnim takmičenjima. Najprije smo igrali prvenstvo škole. Najjači su ušli na gradsko prvenstvo školaraca, a zatim, konačno, na tzv. mali šampionat grada.

Tako su svoj šahovski put počeli mnogi građani Tule.

Budući šampion Tule, majstor A. Suetin (lijevo), igra s Kumakovim

Prvo mjesto na dječjem šampionatu Tule dalo mi je pravo da uđem u „svetinju nad svetinjama“ svih početnika šahista — u borbu za titulu gradskog šampiona. Moj uspjeh je bio prilično značajan. Kako i ne bi bio: četrnaestogodišnji dječak, koji je tek godinu dana ranije naučio pravila igre, dolazi na prvenstvo grada, na kojem učestvuju svi najjači šahisti Tule, sa višegodišnjim iskustvom igranja na gradskim, pa čak i saveznim takmičenjima.

Sada, poslije dvadeset devet godina, o tome pišem mirno, ali u to vrijeme sama pomisao da uđem u turnirski prostor izazivala je u meni drhtavicu. Trebalo je ne samo bez ustručavanja sjesti naspram svog mnogo starijeg protivnika — inženjera — nego i pokušati da ga pobijedim. Posebno su u tom pogledu bile teške prve partije prvenstva.

Ali, izgleda, „slabog sudbina čuva!“ Moji protivnici u prvim susretima pravili su mnogo grešaka, vjerovatno iz nepažnje ili potcjenjivanja moje snage. Previše sam bio neuglednog izgleda. Na početku sam dobio mnogo partija i bio među vodećima.

Zauvijek mi je ostao u sjećanju završetak partije odigrane na startu tog prvenstva protiv jednog od najjačih tulskih šahista — Isaka Kagana. Igrajući bijelim figurama, došao sam do dobre pozicije i svojim posljednjim potezom stvorio nedvosmislenu prijetnju mata u jednom potezu. Ni trenutka nisam sumnjao da će se crni lako odbraniti, pa sam sjedio za tablom i razmišljao o daljem toku igre, nakon što moja prijetnja bude neutralisana.

Vjerovatno zato što moj protivnik nije smatrao partiju protiv mene posebno ozbiljnom, ostavio je prijetnju mata bez pažnje i odigrao neki nevažan potez pješakom.

Zanijemio sam. Šta je to? Pa moj skakač može dati mat! Zar je moguće da je crni to previdio? Takav iskusan šahista, jedan od najboljih u Tuli, a da ne vidi mat u jednom potezu. To ne može biti!

Pogledao sam protivnika. Bio je miran. Znači, on nešto vidi. Sigurno postoji neka odbrana. I ponovo počinjem da analiziram poziciju, prolazeći kroz sve protivničke figure i provjeravajući da li neka od njih može da pokrije polje na koje bih stavio svoju figuru.

Ne može! Crnom kralju je mat u jednom potezu! Uzmem skakača, podignem ga i stavim na odgovarajuće polje. U tom trenutku pažljivo gledam protivnika i vidim isto ono mirno, neuznemireno lice.

Nešto je zadrhtalo u meni i ja, umjesto da objavim mat, tihim glasom izgovaram:

— Šah!

Ali moj protivnik je u trenutku shvatio šta se dogodilo.

— To je mat! — povikao je on. — Previdio sam na mat, mat sam previdio! — zbunjeno je ponavljao, gledajući učesnike turnira koji su se približavali našem stolu.

— Da, i ja mislim da je vama mat, — već prilično smireno je podržao svog protivnika.

— Onda zašto ste objavili šah? — iznenađeno su me pitali prisutni.

— Nikako nisam mogao da povjerujem da ne vidite jednostavnu prijetnju i mislio sam da postoji neka odbrana — odgovorio sam, pocrvenjevši.

To je bila važna pobjeda, iako mi je došla previše lako. Nadahnut, ostvario sam još nekoliko pobjeda i postao vodeći na turniru. Tada su učesnici šampionata konačno povjerovali u moju snagu i počeli igrati protiv mene s punom ozbiljnošću. Kao rezultat toga, moj položaj na turniru se naglo pogoršao. Uz to, dugo me iz ravnoteže izbacilo i sljedeće neprijatno iskustvo.

Negdje u sredini turnira igrao sam protiv mladog, ali, kako će čitalac vidjeti, već prilično iskusnog šahiste Golubeva. Nakon duge i uporne borbe stekao sam ozbiljnu prednost, ubrzo sam ga doveo u izgubljenu poziciju, a zatim i do materijalne prednosti.

Sada sam imao dvije figure za topa i znatno bolju poziciju. Malo razmislivši, moj protivnik je odigrao potez koji je izgledao kao potez očaja. U stvari, to i jeste bio. Da sam razmislio nekoliko minuta, lako bih našao način da bez velikih poteškoća dođem do pobjede. Ali, na moju nesreću, prije nego što sam odgovorio, pogledao sam protivnika. On je prestao da zapisuje poteze, savio formular i stavio ga u džep. Cijelim izgledom pokazivao je da ga partija više ne interesuje i da mu je beznadežni ishod odavno jasan.

Dok sam oklijevao i nisam povukao potez, Golubev je odsutno gledao okolo. Činilo se da se već pomirio s porazom i da samo „radi reda“ želi da odigra još nekoliko poteza.

Bez mnogo razmišljanja uzeo sam protivničkog lovca, smatrajući da ću u daljim razmjenama ostati s viškom topa, što bi ga, naravno, natjeralo da preda partiju.

Ali ispostavilo se da sam morao ja da predam! Čim sam lovcem uzeo topa, moj protivnik je munjevito zgrabio svoju figuru i njome dao šah! To je bio neočekivan i potpuno zapanjujući udar. Odmah nakon tog poteza postalo je jasno da, kako god da odgovorim, neizbježno gubim damu, nakon čega je, naravno, moja pozicija beznadežna. Potresen, gledao sam u tablu oko petnaest minuta, ne nalazeći odbranu. Eto do čega su me doveli žurba i nepažnja!

A u međuvremenu se moj protivnik potpuno promijenio. Od apatije nije ostalo ni traga. Pažljivo je gledao tablu, detaljno računajući rezultate izvedene kombinacije. Izvadio je zapis iz džepa, uredno ga ispravio i polako, uživajući, zapisao moj pogrešan i svoj lijep potez. Na licu mu je pisalo zadovoljstvo.

Gledao sam ga sa iznenađenjem i, ne krijem, sa ogorčenjem. To je bila do tada za mene neviđena podmuklost. I to u šahu — najplemenitijoj i najpametnijoj igri! Partiju sam morao odmah da predam.

Iako možda nije bilo najpristojnije, nisam čestitao svom protivniku na pobjedi.

U svojoj četvrt vijeka dugoj praksi više puta sam se susretao s „snalažljivcima“ koji ponekad primjenjuju slične trikove.

„Sedam puta mjeri, jednom sijeci” — ova poslovica u potpunosti se može primijeniti na šahovsku igru. A na ponašanje protivnika najbolje je uopšte ne obraćati pažnju. Jer u žestokoj borbi lako se može pogrešno razumjeti protivnik ili upasti u psihološku zamku, kao što se meni desilo u opisanom slučaju.

Sljedeće partije igrao sam uznemiren i gotovo bez ikakvog otpora sam ih izgubio. Ipak, zahvaljujući dobrom startu, zauzeo sam četvrto mjesto na turniru. To je bio veliki uspjeh za mladog šahistu.

Sljedeće godine uspjelo mi je da dodatno unaprijedim svoju šahovsku snagu. Na sledećem prvenstvu grada podijelio sam prvo i drugo mjesto.

Titula šampiona Tule tada se određivala u meču od tri partije. Sa tim takmičenjem vezan je smiješan za okolinu i neprijatan za mene samog događaj.

U Tuli, u centru grada, sačuvana je stara tvrđava, čiji su visoki kameni zidovi prekriveni mahovinom i rastinjem koje izbija između cigala. U djetinjstvu smo se često penjali na te zidove, proučavali brojne nazubljene ispuste na vrhu zidova sa puškarnicama i otvorima za bacanje kamenja na neprijatelja.

Spolja, oko gotovo čitave tvrđave, proteže se park sa visokim sjenovitim drvećem, urednim ravnim alejama i cvjetnim gredicama. Tu se nalaze i orkestarske pozornice, čitaonice, pozorišna zgrada i druge građevine namijenjene posjetiocima. U parku se održavaju šetnje, svira muzika, a uveče nastupaju umjetnici.

Tu su tulski ljubitelji igrali simultanke sa majstorom G. Goldbergom

U ovom malom parku u vrijeme mog djetinjstva postojao je mali paviljon i ograđeni prostor gdje su brojni tulski ljubitelji igrali šah i damu. Tu smo provodili znatan dio svog vremena, proučavajući šahovske pozicije i analizirajući teorijske varijante. Koliko smo zanimljivih partija odigrali u tom paviljonu, koliko smo žestokih šahovskih bitaka vodili u mladosti u sjeni parkovskog drveća!

Upravo tu se održavalo prvenstvo Tule. Prvu partiju igrao sam crnim figurama. Igra je tek počinjala. Nastala pozicija mi je bila dobro poznata, pa sam, dok je protivnik razmišljao o potezu, mirno šetao paviljonom.

Među gledaocima se nalazio jedan dječak iz susjedne ulice — moj vršnjak. Ne znam zašto, ali između nas su se često dešavale „borbe“ koje nisu imale nikakve veze sa šahom.

Dok sam šetao i prolazio pored njega, on je, ne obazirući se na moj tada „službeni“ položaj, uhvatio šilt moje kape i naglim potezom navukao mi je preko očiju. U Tuli nije bio običaj da se uvrede trpe nekažnjeno. Usledila je trenutna odmazda. I za minut smo se već pošteno tukli, zaboravivši gdje se nalazimo.

Na našu nesreću, u blizini se nalazio milicioner. Brzo nas je razdvojio i odveo u najbližu policijsku stanicu. Brojni stanovnici Tule, koji su došli da gledaju meč najjačih šahista grada, sa čuđenjem su posmatrali ovu neočekivanu scenu.

A u tom trenutku moj šahovski protivnik je odigrao potez i pokrenuo sat. Došao je moj red da nastavim igru; međutim, to nisam mogao učiniti iz razloga koji se vjerovatno nikada više nisu desili u istoriji šahovskih takmičenja. Organizatori meča su dotrčali do milicionera i uz velike muke ga ubijedili da ostavi bez kazne narušavanje javnog reda koje je počinio šesnaestogodišnji kandidat za šampiona grada.

Partiju sam ovu dobio, drugu izgubio, ali pobjedom u trećoj osvojio sam titulu šampiona Tule za 1929. godinu. Sljedeće godine uspio sam da zadržim tu titulu. Ali tada sam, za svaki slučaj, radije igrao turnirske partije bez kape.

Naše djetinjstvo na periferiji Tule, u neposrednom susjedstvu livada i šuma, bilo je puno zanimljivih šetnji, putovanja i avantura — poput noćnog ribolova ili odlazaka u zoru po gljive.

Često i mnogo smo igrali fudbal. Majka mi je sašila vunene štitnike za koljena, i ja sam u njima sa važnim izrazom lica branio gol fudbalskog tima svoje ulice. U malom vrtu pored kuće napravio sam prostor za skakanje, trkačku stazu, vratilo i redovno se bavio fizičkim vježbama, nastojeći da poboljšam sopstvene rekorde.

Često smo se kupali u rijeci Upi. Momci iz naše ulice su sa ponosom vodili „svog” šampiona u park tvrđave, izazivajući sve koji su igrali šah da se takmiče sa mnom.

Jednom, vraćajući se veselo u grupi s kupanja, momci su ugledali veliki oglas na kojem je pisalo:

„15. i 16. avgusta u Tulskoj državnoj cirkuskoj areni održaće se predstava — živi šah. Igraju: s jedne strane majstor B. M. Blumenfeld (Moskva), a s druge 16-godišnji šampion Tule A. A. Kotov i moskovski šahista prve kategorije V. I. Nejštat.”

Radosti djece nije bilo kraja! Još kako — mogli su da gledaju majstora, da vide kako igra, a u isto vrijeme i da slušaju koncert! Samo da svi uspiju da uđu u cirkus. I momci su s nadom pogledali u mene: jer ja sam „glavni glumac” u toj predstavi.

Već smo imali predstavu o „živim šahovskim partijama”. Ova zanimljiva pozorišna, a istovremeno i šahovska predstava više puta je organizovana u Tuli i, po mom mišljenju, potpuno je nepravedno zaboravljena u današnje vrijeme.

Na jedan praznični dan na velikoj livadi na periferiji Tule nacrtana je ogromna šahovska tabla, bijela polja bila su prekrivena krečom. U početni raspored stale su „žive” šahovske figure: umjesto topova bile su zaprege (tačanke) u koje su bili upregnuti pravi konji, umjesto šahovskih konja bili su konjanici, umjesto pješaka pješaci — ljudi itd. Pri svakom uzimanju figure čuo se prazni pucanj iz puške ili iz topa. Hiljade gledalaca stajalo je oko te gigantske table, sa zanimanjem posmatrajući tu „bitku”.

U cirkusu nije bilo ni pucnjeva ni živih konja. Mjesta šahovskih figura zauzimali su poznati glumci moskovskih pozorišta i estrade. Jedan od kraljeva bio je pokojni narodni umjetnik RSFSR V. J. Henkin. U ulogama pješaka nastupale su studentkinje Tulske koreografske škole. Među njima je bilo nekoliko poznatih djevojaka iz našeg okruženja, što nam je kasnije davalo povod za prijateljske šale.

Prvi šahovski majstor kojeg sam vidio u životu, Benjamin Markovič Blumenfeld, bukvalno me očarao svojom duhovitošću i, prije svega, nevjerovatnom sposobnošću igranja blic partija.

Tokom kratkog dvodnevnog poznanstva nisam uspio mnogo da naučim iz njegove igre, ali je susret s njim ipak bio koristan za moj šahovski razvoj.

Bilo mi je žao što nisam igrao s njim pravu partiju. Jer, kako sam kasnije sa velikim razočaranjem saznao, većina partija u „živom šahu” zapravo se uopšte ne igra. Jednostavno se prikazuju ranije odigrane, po mogućnosti kratke partije. To se radi da predstava ne bi predugo trajala i da se ne bi iscrpljivali ni glumci ni publika. Nije me utješilo ni to što sam za učešće dobio dvije novčanice od po pet rubalja, iako je to bila moja prva zarada u životu.

ŠKOLOVANJE, ŠAH, ŽIVOT

JOŠ JEDAN KORAK NAPRIJED

Od davnina se život čovjeka poredi sa glavnim putem. Kao što su putevi različiti, tako su različiti i životni putevi ljudi. Kod nekih je život prav, kao veliki put, čist i svijetao, bez ijedne rupe ili neravnine. Kod drugih je, naprotiv, sav put ispunjen zbrkanim krivinama, posut jamama i rupama, prekriven prašinom i blatom. Ali i kod jednih i kod drugih na životnom putu postoje „orijentiri” — najznačajniji događaji.

Jedan od najznačajnijih događaja u životu svakog čovjeka jeste završetak škole. To je trenutak kada se podvlači crta pod mladost i otvara široka perspektiva budućnosti. Završava se period bezbrižnih igara, a počinje etapa formiranja ličnosti i određivanja njenog mjesta u društvu.

Radosni, ali u isto vrijeme i pomalo tužni, okupili smo se u proljeće 1929. godine na maturskoj večeri u našoj rodnoj školi. U parovima i grupama šetali smo hodnicima, opraštali se od učionica, zavirivali u zbornicu, koja je za nas godinama bila gotovo svetinja.

Svečanost se odužila duboko u noć. U zoru, kada je jarko proljećno sunce tek izvirilo iza horizonta, uhvatili smo se za ruke i u redovima od deset i više ljudi krenuli pustim ulicama Tule. Pred svakim od nas bio je sopstveni zanimljiv put, i rastajući se, maštali smo o tome šta ćemo postati za pet ili deset godina.

„Inženjer”, kaže jedan; njegova drugarica odgovara: „agronom”. „Pilot”, veselo dobacuje treći.

Svako od nas nije ni na trenutak sumnjao: pred nama je bio otvoren širok put ka daljem školovanju, radu i stvaralaštvu.

Odmah nakon završetka škole nisam uspio da se upišem na visoku školu: kada sam završio školu, još nisam imao šesnaest godina, pa sam morao da čekam čitavu godinu. To vrijeme sam radio kao bravar.

U jesen 1930. godine primljen sam među studente tek otvorenog Tulskog mehaničkog instituta.

Počelo je studiranje. Šah sam počeo da igram znatno manje, jer su mi obaveze na institutu oduzimale gotovo čitavo vrijeme. Nastao je prilično dug prekid: skoro tri godine nisam igrao na turnirima.

Često mi postavljaju pitanje: smeta li šah i učenju, da li je prepreka u izvršavanju školskih obaveza? Mogu slobodno reći — ne! Ako se vrijeme pravilno rasporedi, šah ne samo da ne smeta, već naprotiv, razvijajući mnoge vrijedne osobine, u velikoj mjeri pomaže u učenju. Naravno, ako se čovjek bez razuma potpuno posveti šahu i posveti mu čitavo vrijeme, tada on može postati kočnica u učenju, ali meni je uvijek polazilo za rukom da uskladim ove dvije vrste aktivnosti. Mogu reći da mi je težnja ka usavršavanju u šahu pomogla da uspješno učim i da biram prave puteve u sticanju znanja.

Uzmimo jedan primjer. Neki rješavaju zadatke iz matematike tako što najprije pogledaju rješenje na kraju zbirke, pa tek onda prilagođavaju svoje rješenje tom odgovoru. Takav pogrešan pristup razmazi učenika i odvraća ga od toga da uloži sve svoje snage u rješavanje zadatka.

„Kako ću moći dobro da igram šah — razmišljao sam — ako budem zavirivao u odgovore? To će mi preći u naviku. Zatim će se ta štetna navika prenijeti i na druge vrste intelektualnog rada, pa i na šah, i naučiće me da se oslanjam na nešto sa strane. A tokom šahovske partije čovjek mora samostalno rješavati složene zadatke — tamo nema nikakve zbirke zadataka sa rješenjima.”

I odlučno sam sebi zabranio da unaprijed gledam odgovore. Isto tako sam strogo zabranio sebi da koristim došaptavanja, „puškice” i priručnike tokom kontrolnih radova.

„Ako u šahovskoj partiji ne budem mogao da riješim neki problem, niko mi neće pomoći niti ću moći da pogledam u priručnik” — tako sam razmišljao i čvrsto odlučio da ne slušam tuđe savjete niti da ih drugima dajem.

Jednom smo u devetom razredu pisali kontrolni zadatak iz matematike. Sve mi je išlo glatko, kad sam odjednom zaboravio formulu za površinu kruga. Uzalud sam pokušavao da je se sjetim — nisam uspio, a bez nje nije bilo moguće nastaviti rješavanje zadatka. To je bilo gradivo koje smo odavno prošli. Svaki učenik viših razreda znao je tu formulu napamet. Da sam pitao bilo koga pored sebe, odmah bi mi rekao. Uz to, dobro sam znao da na zidu iza mene visi tabela sa osnovnim formulama, među kojima je bila i ta.

Šta učiniti? Izvesti formulu sam — značilo je izgubiti deset dragocjenih minuta. Okrenuti se i pogledati u tabelu ili pitati komšiju — značilo bi prekršiti sopstvenu riječ. Na kraju je princip pobijedio: izveo sam formulu sam. Od tada je prošlo više od trideset godina, ali se i danas ponosim tom odlukom.

Evo još jednog pitanja. Mnogi učenici vole jedne predmete, a prema drugima se odnose nemarno. Da li je to ispravno?

„Uporedimo opet sa šahom“, govorio sam sam sebi. Može li se voljeti samo jedna vrsta pozicija? Naravno da ne može! Ako naučiš samo da napadaš, sigurno ćeš gubiti u pozicijama gdje je potrebna odbrana ili gdje treba manevrisati figurama. U šahu je potrebna svestranost. Svi veliki šahisti imali su univerzalan stil igre.

Istovremeno, ima mnogo dobrih šahista koji ne mogu da postignu velike uspjehe upravo zbog svoje jednostranosti, sklonosti ka određenom tipu pozicija. Znaju da igraju jedne pozicije, a potpuno su nemoćni u drugim, koje još nisu savladali.

Iz toga sam izvukao važan zaključak — treba biti svestrano razvijen. Nije slučajno što su gotovo svi svjetski šampioni bili visoko obrazovani i veoma kulturni ljudi. Lasker je, na primjer, bio profesor matematike i imao titulu doktora filozofije. Kapablanka se bavio diplomatskim radom. Aljehin je bio doktor pravnih nauka. Sovjetski svjetski šampion Mihail Botvinik bavio se velikim naučnim radom — odbranio je kandidatsku i doktorsku disertaciju i stekao zvanje doktora tehničkih nauka.

Od tada mi je, i u školi i na fakultetu, uglavnom polazilo za rukom da učim podjednako dobro iz svih predmeta.

Vrijedi još napomenuti da igranje šaha odlično razvija i trenira pamćenje. Kvalifikovan šahista može lako odigrati partiju ne gledajući u tablu, a neki majstori uspijevaju da istovremeno igraju „naslijepo” više od trideset partija. U mladosti sam i ja vježbao takvu igru i jednom sam odigrao osam partija istovremeno, bez gledanja u tablu.

Ova u djetinjstvu razvijena memorija znatno mi je pomogla tokom školovanja, a kasnije i na institutu. Većinu zadataka iz matematike i mehanike rješavao sam usput, na putu kući i iz kuće. Put od periferije bio je dug, vremena je bilo dovoljno, pa sam često stizao kući već riješivši u hodu složen matematički zadatak. Na moju sreću, u to vrijeme u Tuli je bilo malo automobila, pa su takve „ulične vježbe“ prolazile bez opasnosti po zdravlje i život.

U složnom i snažnom kolektivu Tulskog mehaničkog instituta više od polovine studenata činili su radnici koji su došli na visoko obrazovanje iz fabrika i pogona. Ti već odrasli ljudi, koji su prošli kroz radno iskustvo, imali su dobar uticaj na nas mlade studente, tek izašle iz škole. Uz pomoć starijih drugova kod nas se razvijao karakter i volja, a od njih smo učili kako da živimo i radimo u kolektivu.

Vaspitavala nas je i komsomolska organizacija. U komsomol sam primljen još u školi i bio sam u njegovim redovima petnaest godina. Naučio me je da kritički procjenjujem svoje postupke, da svoje interese podređujem interesima kolektiva i odgojio me u duhu odanosti zajedničkom cilju, zemlji i narodu.

Tri godine studija prošle su neprimjetno. U ljeto 1933. ponovo me je privukao šah. Sada sam se već osjećao odraslije i zrelije. Mogao sam u igri i u proučavanju šaha primijeniti znanja koja sam stekao na institutu.

Vrativši se šahu, prije svega sam analizirao i pažljivo sistematizovao sve svoje partije odigrane na turnirima do 1930. godine. Zaključci nisu bili naročito povoljni. Prije svega, u mojoj igri se jasno osjećalo nedovoljno poznavanje teorije otvaranja – početne faze šahovske partije. Na svoju sramotu, moram priznati da je sve do sticanja titule velemajstora upravo poznavanje otvaranja bilo najslabija tačka moje igre.

U sredini partije – u središnjici – takođe se uočavao ozbiljan nedostatak: nisam uspjevao da vodim planske i ciljane manevre figurama, niti da igram mirne partije koje zahtijevaju strpljive, neforsirane poteze.

Ubrzo su mi postale jasne slabosti moje igre: iako sam znao računati oštre kombinacione varijante, šahista koji se snalazi samo u takvim komplikacijama, a nije savladao ostale strane šahovske tehnike, ne može postići dobre sportske rezultate. Bilo je potrebno ovladati još jednom važnom stranom šahovskog stvaralaštva – umijećem manevrisanja i igranja mirnih pozicija.

Pročitavši nekoliko šahovskih knjiga i članaka, kao i analizirajući mnoge partije objavljene u časopisima za vrijeme mog odsustva od šaha, osjetio sam snažnu želju da zaigram na ozbiljnom turniru protiv jakih protivnika.

Osjetio se prekid u igri – imao sam pravu žeđ za šahovskom borbom. Ne krijem, želio sam napokon da osvojim i prvu kategoriju u šahu. Još od 1928. biti drugokategorni igrač već mi je dosadilo.

Simultanka koju je dao Botvinik u Mehaničkom institutu.

Ubrzo mi se ukazala prilika da se okušam protiv šahista najviše kategorije. Zimi 1933. godine u Lenjingradu su održavana ekipna takmičenja sindikalnih ekipa. U najjaču grupu – „glavnu“ – tog velikog turnira, ne znam po kojim kriterijumima, bila je uključena i ekipa Tulskog oružanog zavoda.

Otputovali smo na turnir, iako smo umjesto predviđena tri šahista uspjeli da izvedemo samo dvojicu. Trećeg nisu mogli osloboditi s posla. Jasno je da u takvom sastavu nismo mogli računati na uspjeh, ali ipak, uprkos tome što smo u svakom kolu automatski imali jedan minus, uspjeli smo izbjeći posljednje mjesto.

Na prvoj tabli u ostalim ekipama naše grupe igrali su šahisti prve kategorije. Zato je donesena odluka, upisana u pravilnik turnira: šahista koji na prvoj tabli u toj grupi ostvari najbolji rezultat dobija pravo da igra meč za titulu majstora.

Ali, na zaprepaštenje organizatora, najbolji rezultat sam ostvario ja – jedini među igračima na prvoj tabli koji nije imao prvu kategoriju.

Šta učiniti? Po pravilima, drugokategorni igrač ne može igrati meč za titulu majstora. Za to zvanje može se boriti samo šahista s prvom kategorijom. S druge strane, ta odredba je bila upisana u pravilnik zvaničnog turnira i morala se ispoštovati.

Kada su pitali glavnog sudiju turnira šta će sada biti s mečom za titulu majstora, on je odgovorio:
– Ne znam. Nastala je prilično nezgodna situacija.

Po povratku naše ekipe u Tulu, gradska šahovska sekcija odlučno je stala u odbranu svog šampiona. U Moskvu, u Višu kvalifikacionu komisiju, poslat je upit: „Kada i kojeg šahovskog majstora ćete poslati u Tulu radi odigravanja meča?“

Viša kvalifikaciona komisija nije brzo odgovorila. Očigledno su morali dobro razmisliti kako da izađu iz ove nezgodne situacije. Nakon nekoliko sedmica, u Tulu je stigao dopis u kojem je pisalo:

„Šahisti druge kategorije Kotovu A. A., koji je ostvario najbolji rezultat na prvoj tabli u glavnoj grupi ekipnog turnira u Lenjingradu, dodjeljuje se prva kategorija i uključuje se u polufinalnu grupu prvenstva Moskve 1934. godine.“

Tako je cilj bio postignut: dobio sam prvu kategoriju, a uz to i pravo da igram u polufinalu prvenstva Moskve.

Ali tu se na mom putu pojavila nova prepreka: polufinale je počinjalo u aprilu, a početkom maja završavala se školska godina I čitav teorijski kurs na institutu. Tokom posljednjeg mjeseca studenti su morali položiti nekoliko ispita i uraditi seminarski rad. Kako stići i odigrati turnir i položiti ispite?

Razgovor s dekanom nije dao ništa. Odgovorio je:
„Postupite kako hoćete, ali sve predmete morate položiti na vrijeme.“

Šta učiniti? Ako odem da igram, mogao bih zakasniti s ispitima, a to je bila prva generacija diplomaca instituta i cijela Tula je obraćala pažnju na to. Ako pak ne odem, čitavo vrijeme ću žaliti što nisam iskoristio priliku.

„Možda će biti još gore“, ubjeđivao sam sam sebe, „stalno ćeš misliti da si propustio takvu šansu i, ne daj Bože, zbog toga ćeš loše položiti ispite.“

Čitalac već može pretpostaviti da sam bio raspoložen tako da me nije bilo teško ubijediti da idem na turnir. Ukratko, otišao sam u Moskvu da igram u polufinalu prvenstva prijestonice.

To takmičenje završilo se za mene uspješno: zajedno s A. Čistjakovim, tada još šahistom prve kategorije, podijelio sam prvo i drugo mjesto i stekli smo pravo da učestvujemo u finalu prvenstva. Vrativši se u Tulu, uspio sam položiti sve ispite. Istina, zbog toga sam dvije sedmice praktično zaboravio šta znači normalan san.

Dakle, teorijski dio studija bio je završen! Ostala je još samo diplomska praksa, a za pola godine i odbrana diplomskog rada.

Kada su me pozvali u studentsku službu i ponudili da izaberem mjesto za obavljanje prediplomske prakse, izabrao sam fabriku „Krasni proletarij“ u Moskvi.

Šahista u meni bio je neizmjerno radostan. „E sad ćemo igrati šah! U Moskvi žive mnogi šahovski majstori, tamo se održava mnogo turnira, drže se teorijska predavanja, uvijek će se moći odigrati partija, pa čak i meč s bilo kojim prvokategornikom.“

U isto vrijeme moja druga polovina – student – pozivala je na razboritost. „Zaboravi na šah!“, ponavljala je uporno. „Misli samo na diplomski rad.“

Stalno mi se po glavi vrtila jedna prepravljena dvostihovna dosjetka, koju je neko od prijatelja smislio:
Majstor možda i ne moraš biti,
ali inženjer moraš postati.

Ko je koga na kraju ubijedio, ni sam nisam shvatio. U proljeće 1934. godine stigao sam u Moskvu, koja je od tada postala moj drugi rodni grad.

INŽENJER-MEHANIČAR

Ako se stane u centar Tule, kod zidina tvrđave, svi ostali dijelovi grada nalaze se znatno više od tebe. Grad je smješten u ogromnoj kotlini, okružen gustim šumama i širokim poljima. Sa uzvišenja Tula izgleda prilično slikovito: dole se prostire velika udolina, na čijem dnu krovovi kuća i bezbroj malih vrtova stvaraju crveno-zelenu šaru. Kada se odozdo gleda uz glavnu gradsku ulicu – ulicu Komunarov – u daljinu se pruža put koji vodi pravo ka jugu. Majka mi je pričala da su nekada tim putem mnogi hodočasnici išli u Kijev, na sveta mjesta. Tada su se i put i ulica zvali Kijevski.

Danas ulicom Komunarov i tim putem više ne prolaze hodočasnici. Sada po glatkom asfaltu jure kamioni, automobili i autobusi. U njima ljudi putuju na jug – na Krim, na Kavkaz – na odmor.

I sama ulica Komunarov, kao i čitav grad, više nisu onakvi kakvi su bili u vrijeme hodočasnika. To više nije prljava „samovarska“ Tula, već lijep, uređen grad s asfaltiranim ulicama, višespratnim zgradama i zelenim parkovima.

Polufinale prvenstva SSSR-a u Tuli (1950. godina)

Građani Tule, gledaoci, posmatraju partiju Suetina s Lilijentalom

Na periferiji grada, odmah iza ulice koja vodi ka parku, nekada je bila pustopoljina obrasla ogromnim čičcima i korovom. Danas se na tom mjestu uzdižu zgrade najveće obrazovne ustanove u gradu – Tulskog mehaničkog instituta.

Nama, prvim diplomcima instituta, nije pošlo za rukom da čitav studij završimo u toj zgradi – završena je tek 1934. godine. Ali upravo tu su se branili diplomski radovi. Tu smo dobili svoje inženjerske „ulaznice“ u proizvodni, naučni i stvaralački život.

Tema mog diplomskog rada bila je projektovanje montažnog pogona za godišnju proizvodnju dvije hiljade tokarsko-vijčanih mašina „DIP-200“, konstrukcije fabrike „Krasni proletarij“. Da bih izvršio taj zadatak, morao sam nekoliko mjeseci raditi u toj fabrici u Moskvi.

Zimi 1935. godine održana je odbrana diplomskih radova.

U velikoj svečanoj sali okupili su se profesori, studenti, brojni gosti, predstavnici društvenih organizacija, prijatelji i rodbina diplomaca. Nije ni čudo – bio je to pravi praznik za Tulu: prva generacija diplomaca instituta!

U državnoj ispitnoj komisiji bili su najbolji profesori instituta, najistaknutiji inženjeri grada, predstavnici tulske industrije. Ipak, nisu oni bili najstrašniji studentima, uprkos svom znanju i iskustvu; njihovih pitanja se nismo najviše plašili. Najviše smo se bojali predsjednika komisije, koji je specijalno došao iz Moskve da prisustvuje prvom diplomiranju novog instituta – velikog stručnjaka za tehnologiju metala, teoriju tolerancija i mjernih instrumenata, Georgija Aleksandroviča Aparina, profesora Moskovske visoke tehničke škole „Bauman“.

Upravo su njegova pitanja izazivala najveći strah, jer je njegovo mišljenje, kao naučnika i predsjednika komisije, naravno, imalo presudnu ulogu u konačnoj ocjeni naših radova.

Moja odbrana je u početku tekla glatko. Raširivši brojne crteže i predavši predsjedniku komisije pisano obrazloženje, počeo sam detaljno izlagati projekat, tehnički ga potkrepljujući brojčanim i tehnološkim podacima.

Svi su pažljivo slušali moja brza i, kako sam tek kasnije shvatio, pomalo samouvjerena objašnjenja. U zanosu sam govorio brzo, iznoseći niz podataka, brojki i formula.

Trudeći se da nikoga ne gledam kako se ne bih zbunio, grčevito sam spojio prste ruku ispred sebe i zagledao se nagore, tamo gdje su se zidovi sale spajali sa plafonom i gdje se na bijeloj površini jasno vidjela tamna vlažna mrlja.

Počela su pitanja. Najprije su pitali tulski profesori, inženjeri i članovi komisije. Odgovarao sam.

Najzad je iza stola ustala krupna figura predsjednika. Profesor mi je prišao sasvim blizu i, gledajući me pravo u oči, postavio prvo pitanje:

– Zašto ste projektovali proces montaže mašina na kolicima, a niste ga postavili na pokretnu traku?

Sve što se zatim desilo pamtim kao da nije bilo prije dvadeset godina, nego juče.

Još uvijek pod uticajem brzog ritma prethodnih odgovora, a naročito svog izlaganja, počeo sam glasno i samouvjereno da iznosim profesoru razne argumente, nabrajam razloge i dajem, kako mi se činilo, iscrpna objašnjenja.

Profesor je pažljivo slušao, gledajući me pravo u oči i odobravajući klimajući glavom. To me je još više ohrabrilo. Počeo sam da govorim još brže i sigurnije.

Moj odgovor trajao je nekoliko minuta. Na kraju sam, želeći da svojim argumentima dam još veću težinu, počeo čak i da odlučno mašem rukom. Rekavši sve što sam znao, zaćutao sam, očekujući pohvalu za sadržajan i temeljit odgovor.

Nekoliko sekundi profesor me je gledao, blago nagnuvši glavu u stranu, a zatim je, očigledno nezadovoljan previše slobodnim tonom mog odgovora, oštro rekao:

– Sve to nije tačno! Razmislite i pronađite pravi odgovor.

Da se u tom trenutku plafon sale srušio na mene, ne bi me više zaprepastio nego ova ocjena mog odgovora.

„Sve je propalo! Neću dobiti odličnu ocjenu, možda čak i pasti“, brzo mi je prošlo kroz glavu.

Oblio me je znoj uprkos februarskoj hladnoći. Stajao sam potresen i zbunjen, ne usuđujući se da pogledam prema utihnuloj sali. Još jače sam stegao već vlažne prste i grozničavo pokušavao da pronađem pravi odgovor, spreman da izgovorim sramotno „ne znam“. Siva mrlja na zidu uporno mi je upadala u oči.

I baš u tim teškim trenucima pomoglo mi je moje šahovsko iskustvo! Na prvi pogled, kakve veze ima šah s tim – kako on može pomoći u sali gdje se rješavaju sasvim drugačija, tehnička i naučna pitanja? Kakva je veza između manevrisanja figurama i kretanja kolica na kojima se sastavljaju tokarske mašine?

Ipak, pomoć mi je došla upravo iz šaha. Na ishod odbrane diplomskog rada mogu zahvaliti baš šahu.

Dešava se u turnirskoj partiji da nikako ne možeš pronaći pravi potez, a vremena za razmišljanje više nema — potrošio si ga ranije i sada si u cajtnotu. U takvim kritičnim trenucima majstor često prestaje razmišljati o samoj poziciji — ionako više nema vremena da sve izračuna. Počinje razmišljati o protivniku, prisjeća se šta on ne voli, kakve pozicije izbjegava.

Brzo se prisjetivši svega toga, igrač u cajtnotu donosi odluku koja podsjeća na ono što se u matematici naziva „dokazom suprotnim“. Ne traži se više odgovor na pitanje: „Koji je potez u ovoj poziciji najbolji?“ Umjesto toga rješava se drugo pitanje: „Koji će potez protivniku biti najneprijatniji, najteži za odigrati?“

Otprilike tako se dogodilo i tokom moje odbrane. Nisam više pokušavao pronaći nove argumente u korist svog projekta.

„Svejedno“, proletjelo mi je kroz glavu, „neću uspjeti dodati ništa na sve one beskrajne razloge koje sam već iznio u svom odgovoru.“

Tada sam se sjetio metode koju šahisti koriste u teškim pozicijama, u cajtnotu. Samo što je ovdje trebalo pronaći odgovor ne na pitanje „šta profesor ne voli?“, nego: „šta je profesor zapravo imao na umu, šta je najvažnije uočio u mom projektu, a što sam ja propustio u svom dugom, ali očigledno nedovoljno sadržajnom odgovoru?“

U tih nekoliko sekundi sjetio sam se da je specijalnost profesora Aparina teorija tolerancija, koja proučava spojeve dijelova mašina, i čije osnovno pravilo kaže da je najvažnije svojstvo dijelova njihova međusobna zamjenjivost — da svaki dio jedne mašine može odgovarati drugoj bez dodatne obrade. Samo u tom slučaju moguće je organizovati montažu na pokretnoj traci, kao što se, na primjer, radi u proizvodnji automobila. Kod mene, međutim, dijelovi mašine nisu imali ta svojstva.

Pogledao sam profesora. Smiješio se, možda je po radosnom sjaju u mojim očima shvatio da sam napokon pronašao pravi odgovor. Trenutno se smirivši, bez žurbe, ali jasno, slog po slog izgovaram dvije  riječ:

— Vza-i-mo-za-mje-nji-vost! (— Uzajamna zamjenjivost!)

Profesor me pogleda, sačeka nekoliko sekundi, vjerovatno želeći da iskuša moje strpljenje i da me malo nauči pameti zbog previše samouvjerenog tona prethodnih odgovora, pa napokon izgovori takođe samo jednu riječ:

— Tačno! — zatim, nakon kratke pauze, doda: — Idemo dalje. — i postavi još jedno pitanje, koje sam dobro znao.
Odgovori predsjedniku komisije odredili su ne samo sudbinu mog diplomskog rada, nego i njegovu ocjenu. Dvadeset minuta kasnije komisija je donijela odluku:

„Studentu Tulsko mehaničkog instituta Kotovu A. A. dodjeljuje se zvanje inženjera-mehaničara za hladnu obradu metala. Ocjena diplomskog rada i znanja — odlična.“

Objavivši odluku državne ispitne komisije, profesor Aparin me pozva k sebi, stisnu mi ruku i glasno reče:

— Čestitam vam! Želim vam da unapređujete nauku isto onako kako unapređujete šah!

Očigledno je neko iz Tule već rekao profesoru o mojoj strasti prema šahu. I samo sam ja u čitavoj sali znao koliko su njegove riječi bile na mjestu, koliko mi je šah pomogao samo nekoliko minuta ranije.

ONI KOJI SU SLUŽILI ŠAHOVSKOJ UMJETNOSTI

Odbranivši diplomu, preselio sam se u Moskvu i počeo da radim u vazduhoplovnom konstruktorskom birou. Istovremeno sam se potpuno uronio u živu i bogatu šahovsku scenu glavnog grada. Poslije Tule, gdje je bilo svega nekoliko šahista druge kategorije, Moskva — grad u kojem žive najjači majstori i gdje se svakodnevno održavaju turniri — učinila mi se pravim „šahovskim rajem“.

Uz to, baš u danima mog dolaska u Moskvu počeo je drugi međunarodni turnir. Održavao se u prostranim salama Muzeja likovnih umjetnosti. Na turniru su učestvovali gotovo svi najjači šahovski velikani svijeta, koje sam do tada viđao samo na fotografijama u časopisima i knjigama.

Napokon sam mogao vidjeti legendarnog Emanuela Laskera, koji je dvadeset šest godina držao titulu svjetskog prvaka. Ušavši u muzej, među desetinama učesnika odmah sam prepoznao njegov, sa fotografija poznat, oštro ocrtan profil, ponosno držanu sijedu glavu, nos s grbom i guste sijede obrve koje su se nadvijale nad očima.

„Moskva mi se učinila pravim ‘šahovskim rajem’… čak se i na novogodišnjem balu studenata u Kremlju igra šah.“

Lasker je uživao ogroman autoritet i popularnost među moskovskim ljubiteljima šaha. Desetine šahista dočekivale su ga kod rešetkastih kapija muzeja. Uz stepenice koje vode na drugi sprat, u turnirsku salu, Lasker je ulazio praćen aplauzom šahovskih zaljubljenika. Isto tako oduševljeno moskovski šahisti su ga ispraćali kada bi napuštao turnirsku salu.

Ostarjeli šampion odigrao je turnir sjajno, ne izgubivši nijednu partiju i zauzevši treće mjesto ispred Kapablanke i mnogih najjačih šahista tog vremena. Uprkos svojih šezdeset osam godina, Lasker je odigrao niz partija sa mladalačkom svježinom, unijevši u njih umjetnost i tehniku koje su oduvijek krasile njegovu igru.

Lasker je zadivljivao prisutne svojom nepomućenom smirenošću tokom igre. Nesumnjivo je i taj izvanredni šahovski borac iznutra proživljavao tok šahovske borbe, jer je nemoguće zamisliti šahistu koji ne osjeća uzbuđenje tokom partije. Međutim, spolja se to uzbuđenje kod njega nimalo nije primjećivalo: posmatrač je uvijek vidio samo njegovu nepomičnu figuru, sijedu glavu sa smirenim izrazom lica i neizostavni dim cigare.

Takva smirenost neizbježno je djelovala na protivnika, i upravo zato u Laskerovoj praksi ima mnogo partija (možda više nego kod bilo kog drugog šahiste) koje je spasio, pa čak i dobio iz beznadežnih pozicija. Nije slučajno što je neko od stranih šahista proširio glasinu da Lasker hipnotiše svoje protivnike i tako ih navodi da prave loše poteze. Besmislenost takvih tvrdnji je očigledna. Ipak, nema sumnje da je svojim nepokolebljivim mirom Lasker snažno psihološki djelovao na protivnike, što je igralo veliku ulogu u postizanju njegovih izuzetnih sportskih uspjeha.

Kao primjer mogu navesti njegovu partiju protiv Špilmana na međunarodnom turniru 1935. godine. Bivši svjetski prvak igrao je crnim figurama. Nakon greške u otvaranju, Lasker je bio primoran da se odrekne rokade, pa je njegov kralj bio izložen napadu svih bijelih figura. Pozicija crnih postala je beznadežna, a odbrana napada bila je nemoguća.

I u tom trenutku se iznenada dogodilo nešto neočekivano. Umjesto da čeka da se napadačke snage bijelih približe njegovim figurama, Lasker je sam hrabro pošao kraljem u susret napadačkim figurama. Izgledalo je da će ta ludost ubrzati propast crnog i izazvati trenutni rasplet. Takav je bio prvi utisak posmatrača ove partije. U velikoj mjeri se kasnije pokazalo da je to i bilo tačno: naknadna analiza partije dokazala je da crni tim manevrom ni za jotu nije poboljšao svoju poziciju i morao je izgubiti.

Međutim, takav smjeli iskorak imao je snažan psihološki uticaj na protivnika. Špilman je počeo da se nervira, njegovi planovi su se poremetili, morao je da ih mijenja i traži nove puteve napada. Umjesto sporog načina djelovanja sada je morao preći na odlučne poteze. Igra se krajnje zaoštrila.

Najvažnije je bilo to što je Lasker iz branioca, pasivne strane, u svijesti protivnika postao strana koja sama izmišlja sopstvene puteve igre i dobija određenu samostalnost u djelovanju. Moralni efekat takvog poteza bio je ogroman: dok je Lasker sjedio za tablom s olimpijskim mirom, Špilman je postajao sve nervozniji. To se odrazilo na dalji tok borbe. Bijeli je napravio grešku, nije našao relativno jednostavan put do pobjede, i partija je završena remijem. Publika je dugotrajnim aplauzom pozdravila ovaj ishod partije — kao primjer čvrste odbrane.

Sljedeće godine, na trećem međunarodnom turniru u Moskvi, Lasker je nastupio neuspješno. Godine su se osjetile i kod ovog, naizgled nesalomivog šahiste. Tokom trećeg turnira, koji se održavao u Sali stubova Doma sindikata, ja sam zajedno s drugim prvokategornicima radio u organizacionom aparatu turnira. Iza scene Sale stubova svakodnevno smo sretali Laskerovu suprugu Martu, koja je s njim prošla dugi trijumfalni put šahovskih pobjeda. Sada je, u poznim godinama, morala prisustvovati zalasku nekadašnje slave svjetskog šahovskog prvaka.

Po deset puta svake večeri ta mala sijeda starica, sa svojim neizostavnim pletenjem u rukama, prilazila nam je i pitala na njemačkom:

— Kako stoje stvari kod doktora Laskera?

Trudili smo se da joj na svaki način ublažimo istinu, ali smo ipak svaki put morali reći da su Laskerove prilike u današnjoj partiji loše.

Ona bi se brzo okrenula od nas i odlazila, uzalud pokušavajući da sakrije suze.

Jednom prilikom, na banketu poslije turnira, uspio sam da razgovaram s Laskerom o šahovskim temama. Mudri šahista-filozof pažljivo je saslušao moja pitanja i kratko mi odgovorio na sve što me je interesovalo.

Ovi savjeti velikog poznavaoca šaha pomogli su mi da razjasnim neka pitanja šahovske teorije. Posebno me zanimala psihologija šahovske borbe, umijeće da se protivniku nametne ona vrsta pozicije koja mu ne odgovara. Upravo u toj oblasti Lasker je bio nenadmašan stručnjak.

Potpuno smiren i isti u danima pobjeda i u danima poraza bio je drugi bivši svjetski prvak, rođeni Kubanac Hose Raul Kapablanka. Srednjeg rasta, krupne, već pomalo popunjene figure i velike glave, kubanski velemajstor je obično ponosno šetao turnirskom salom, kao da se malo brinuo o sudbini partije.

Kapablanka nikada nije sebe opterećivao dugim razmišljanjem nad šahovskom pozicijom. U njegovoj praksi cajtnoti su bili izuzetno rijetka pojava. Kubanac nikada nije sjedio na stolici. U vrijeme kada je protivnik bio na potezu, on je obično šetao po turnirskoj sali i, osmjehujući se, posmatrao poznanike ili analizirao već završene partije s nekim.

Jednom prilikom bivši svjetski prvak, nakon što je odigrao potez, zaboravio je da pokrene sat. Šetajući između stolova, odjednom je primijetio da njegov sat radi. Pomislivši da je protivnik već odgovorio na potez, Kapablanka je brzo prišao, usput pogledao poziciju i bez razmišljanja pomjerio neku figuru.

— Pardon! — povikao je njegov protivnik. — Ja još nisam odigrao svoj potez.

Učtivi bivši svjetski prvak izvinio se zbog svoje rasijanosti i vratio figuru na prethodno mjesto. Moskovski sudije su se samo osmjehnuli: takvo kršenje pravila nije bilo predviđeno čak ni kodeksom međunarodnih takmičenja.

Lakoća i brzina razmišljanja uopšte su bile karakteristične za Kapablanku. U hodnicima Sale stubova često smo posmatrali kako genijalni Kubanac analizira već završene partije. Zadivljavala nas je izuzetna brzina kojom je računao varijante i pronalazio tačan i najbrži put do pobjede. U tehnici realizacije prednosti Kapablanka je bio nenadmašan. Tu tehniku su pažljivo usvajali i naši majstori, što im je pomagalo u kasnijim nastupima. Njegovo tehničko umijeće je toliko visoko ocijenjeno među šahistima da se i danas, kada neko suptilno dobije završnicu partije, često kaže da je realizovao prednost u Kapablankinom stilu.

Kapablanka je počeo da igra šah u četvrtoj godini života. Možda se upravo zato kod Kubanca razvila ogromna šahovska intuicija, ili kako šahisti kažu — osjećaj za poziciju. Posjedujući tako vrijedne i visoko razvijene šahovske osobine, Kapablanka je za nekoliko sekundi nalazio odgovore na pitanja čije je rješavanje kod drugih majstora ponekad trajalo i po nekoliko minuta.

Ali upravo ta lakoća igre, koja je s vremenom prešla u izvjesnu površnost i olakost, bila je uzrok relativno ranog zalaska šahovskog talenta Kapablanke. On nije uspio uspješno da izdrži takmičenje s plejadom novih majstora, koji su šah smatrali stvaralaštvom, naukom i u to svoje omiljeno zanimanje ulagali sav svoj talenat, radnu sposobnost i sebe u potpunosti.

Tokom međunarodnog turnira u Moskvi 1935. godine između Laskera i Kapablanke još je trajao sukob koji je započeo prije petnaest godina. Istorija tog neprijateljstva karakteristična je za buržoaski sportski svijet i slikovito prikazuje tadašnje odnose u borbi za titulu svjetskog šampiona u šahu.

Oko 1918–1920. godine Kapablanka je uporno nastojao da odigra meč za svjetsko prvenstvo s Laskerom. Svjetski šampion, koji je tada već imao više od pedeset godina, postavljao je određene uslove u vezi s mjestom i vremenom meča. Međutim, ti uslovi očigledno nisu odgovarali Kapablanki i otežavali su njegovu pobjedu nad Laskerom.

Tada su američki prijatelji Kapablanke, djelimično i uz njegovo znanje, počeli da objavljuju u raznim šahovskim časopisima članke s aluzijama da Lasker izbjegava susret s mladim izazivačem i da postavlja neprihvatljive uslove. Svjetski šampion, uvrijeđen i ogorčen takvim nepravednim nagovještajima, demonstrativno je odustao od svoje titule u korist Kapablanke. Naravno, šahovski svijet nije prihvatio takvo “prenošenje” najviše sportske titule. Tada je razočarani Lasker prihvatio sve uslove koje su postavili organizatori i, između ostalog, da se meč igra u tropskoj Havani u najtoplije doba godine.

Moguće je da bi i pod drugim uslovima Kapablanka izašao kao pobjednik iz tog dvoboja sa svjetskim šampionom. Međutim, u njihovom meču Lasker mu nije pružio nikakav ozbiljan otpor i praktično je bez borbe ustupio titulu svjetskog prvaka. Od tada Lasker nije mogao oprostiti Kapablanki njegovo neetično, nesportsko ponašanje pred meč 1921. godine.

Nama, koji smo poznavali tu priču, bilo je veoma zanimljivo posmatrati žestoke susrete ova dva stara šahovska rivala. Godine 1935. partiju između njih dobio je Lasker, energičnom napadačkom igrom na protivničku poziciju. Već sljedeće godine Kubanac je uspio da uzvrati revanš. Nekoliko mjeseci nakon tog drugog turnira došlo je do pomirenja između Laskera i Kapablanke i dugogodišnja svađa je okončana.

Na međunarodnom turniru 1935. učestvovalo je mnogo drugih zanimljivih šahovskih majstora. Posebno je ostao upamćen talentovani šahista oštro kombinacionog stila, majstor neočekivanih napada i spektakularnih žrtava, Rudolf Špilman. Kada je hodao kroz turnirsku salu, neizbježno je podsjećao na težak cirkuski broj žonglera: njegovo kratko, zdepasto tijelo i velika glava ličili su na veliku i malu kuglu postavljenu jednu na drugu.

Taj daroviti šahista je već u prvom kolu doživio neprijatnost: izgubio je partiju od Botvinika u nevjerovatno malom broju poteza — jedanaest! Kako je Špilman kasnije objašnjavao, Botvinik je lako opovrgao njegovu novinu, za koju je Špilman ranije platio nekom stranom majstoru flašom skupog vina.

Veliko interesovanje izazvalo je i učešće najjače šahistkinje, svjetske šampionke među ženama Vere Menčik. Ta šarmantna žena u potpunosti je vladala šahovskom tehnikom i znanjem u svim oblastima šahovske umjetnosti. Po snazi je ustupala samo rijetkim muškim majstorima i uspješno je izdržavala borbe protiv najjačih svjetskih šahista.

Međutim, na turniru 1935. godine svjetska prvakinja je nastupila neuspješno, posebno na startu. U najtežem trenutku turnira za Menčik, organizatori su joj uručili divan poklon — izvrsno izrađenu mramornu kopiju jedne od najboljih skulptura koje se nalaze u muzeju.

Ta moralna podrška sovjetskih ljubitelja šaha inspirisala je izuzetnu šahistkinju. U završnim kolima Vera Menčik je ostvarila znatno bolji rezultat nego na početku. Posebno je protiv jednog od pobjednika turnira — velemajstora Solomona Flora — uspjela da izbori počasni remi. Niz drugih partija samo slučajno nije završio njenom pobjedom. Nekoliko godina kasnije cijeli svijet je saznao za tragičnu smrt talentovane šahistkinje, koja je poginula u Londonu tokom napada fašističkih avionskih projektila.

Nakon završetka međunarodnog turnira počelo je šahovsko prvenstvo Moskve, na kojem sam dobio pravo da učestvujem. Konačno je došao dugo očekivani trenutak da se suprotstavim majstorima, da provjerim svoje snage i istovremeno da učim od njih, preuzimajući dio njihovog bogatog iskustva.

Sa sasvim razumljivim uzbuđenjem počeo sam igrati na prvenstvu Moskve — svom prvom turniru sa tako jakim sastavom. Svi najbolji šahisti prestonice bili su uključeni u borbu za titulu šampiona Moskve 1935. godine.

Evo sjedi visok, izuzetno mršav mladi čovjek s dugom crnom kosom koja mu nemirno pada na čelo. Naglim pokretom svoje tanke, i zbog toga naizgled veoma duge ruke, on neprestano sklanja kosu unazad. Karakteristične crte njegovog mongoloidnog lica i njegova poza — pognuta leđa i spuštena ramena — nekako su mi dobro poznate.

Sjetih se! To je upravo original mnogih prijateljskih karikatura objavljenih u šahovskoj štampi. Koliko liči na njih, koliko tačno karikature prenose osobenosti njegovog izgleda, stila igre i karaktera. To je jedan od najtalentovanijih mladih majstora, šahista koji se proslavio pobjedama na mnogim turnirima. Stil igre, koji blista najljepšim kombinacijama i munjevitim napadima, privukao je pažnju mnogih ljubitelja šaha. Tek nedavno je pobijedio Kapablanku na međunarodnom turniru 1935. godine, a godinu ranije efektno je porazio Evea na međunarodnom turniru u Lenjingradu. To je miljenik Moskovljana — Nikolaj Rjumin.

Ali zašto toliko puši, taj mladi čovjek!
Uostalom, za njega, bolesnog od tuberkuloze, pušenje je posebno štetno. Koliko puta kasnije, kada smo već postali prijatelji, ja (kao i svi oko Rjumina) savjetovali smo mu da prestane da puši. Nažalost, nije nas slušao. Rjumin je posvetio šahu cijeli svoj kratak, ali sadržajan život. Nijedna manifestacija šahovskog života nije prošla bez toga da u njoj Rjumin aktivno ne učestvuje. Nema potrebe ni govoriti o turnirima i takmičenjima: tu je u svaku partiju unosio čitavog sebe, pokazujući svoju individualnost i izuzetnu inventivnost. Njegove partije bile su nepresušan tok duhovitih kombinacija i niza neodbranjivih prijetnji. Volio je ponekad da na svoj način otvara partiju, da natjera protivnika da se bori na otvorenom polju, gdje nema zaštite teorijskih varijanti. U tome je Rjuminov talenat bio jedinstven, i tu se razlikovao od mnogih drugih. Zato njegove partije sijaju čudesnim zamislima i neponovljivim kombinacijama.

Međutim, ne može se reći da je Rjumin odbacivao teoriju. Ne! On je veoma ozbiljno proučavao šah i, vjerovatno, najviše radio na teoriji otvaranja. Ali u svaku poznatu poziciju moskovski majstor je umio da unese nešto svoje, originalno, novo. Nama, šahistima prve kategorije, često je govorio o potrebi da se radi na šahu, da se savlada sve ono što je otkriveno i uneseno u teoriju šaha kroz čitavu njegovu istoriju. Meni lično često je prigovarao što nedovoljno poznajem poznate teorijske varijante.

Nikolaj Rjumin je uvijek bio spreman da podijeli svoje znanje i iskustvo s mladim šahistima. Svi smo voljeli Rjumina zbog njegove otvorenosti u ocjenama igre ovog ili onog šahiste. To je radio bez ikakvog straha da će nekome zasmetati ili pokvariti odnose. Tako je do 1939. godine Rjumin redovno kritikovao mene, i u člancima i u nastupima, i u ličnim razgovorima, zbog toga što je u mojoj igri bilo malo inventivnosti i mašte, a mnogo suvoće i šablona. Ta drugarska, iskrena i otvorena kritika pomogla je mom napretku, a upravo je to i bila Rjuminova namjera. Istovremeno, Rjumin je prvi bio spreman da podrži i pohvali šahistu kada bi se on konačno oslobodio nedostataka. Tako je, na primjer, nakon višestruke kritike, Rjumin prvi u novinama napisao o mojim stvaralačkim dostignućima na XI prvenstvu SSSR-a. Direktan i pošten u ocjeni postupaka svojih kolega i u kritici njihovog šahovskog rada — takvog smo poznavali Rjumina, takav je ostao do kraja svojih dana, i upravo zbog te iskrenosti i otvorenosti svi su ga voljeli.

Posebno mi je ostala u sjećanju njegova sposobnost da drži simultanke: tu je bio nenadmašan. Nije slučajno što su se na Zapadu divili tom njegovom umijeću, kada je na svojim turnejama po sjevernim zemljama Evrope završavao gotovo sve simultanke „suvim“ rezultatom. Simultanke je Rjumin davao vrlo lijepo: brzo se kretao i energično, u napadačkom stilu, vodio partije.

Posljednjih godina života Rjuminu je bilo teško da nastupa sa simultankama — teška bolest činila je svoje razorno djelo. Kada sam ga nedugo prije rata zamolio da nastupi u nekom klubu, ljubazno se izvinio i rekao:

— Nažalost, ne mogu. Jako mi je teško da pomjeram ruke. Znaš, nastavio je, na trideset tabli treba odigrati po četrdesetak poteza, znači više od hiljadu puta podići i spustiti ruku. To mi je sada veoma teško.

Ubrzo nakon toga počeo je rat. Bolest se još više pogoršala i u decembru 1941. Nikolaja Rjumina više nije bilo.

Svi koji su poznavali Rjumina, njegovi prijatelji i protivnici, uvijek će čuvati uspomenu na njegov izuzetni talenat, njegovu dobroćudnu osmijeh, njegove prijateljske savjete i nesebičnu pomoć.

Nasuprot Rjuminu sjedi drugi majstor, naizgled njegova potpuna suprotnost. I zaista, po spoljašnjem izgledu, po karakteru igre, po stilu odigranih partija bili su izrazito različiti, i samo u mekoći srca i dobroćudnosti nisu zaostajali jedan za drugim. Da, možda su se još po broju popušenih cigareta mogli sasvim ravnopravno nadmetati.

Taj drugi šahista je majstor Sergej Belavenec.

Po spoljašnjem izgledu Sergej je djelovao flegmatično, kao da malo reaguje na sve oko sebe, i samo su njegovi prijatelji znali kako je mogao da se rasplamsa taj plavokosi čovjek s plavim očima, dječje stidljivim osmijehom i prijatnim licem.

Belavenec je posjedovao rijedak dar blagog humora, ne zlobnog, ne uvredljivog za onoga na koga je bio usmjeren. Kratke, krajnje sažete karakteristike i primjedbe Belavenca, koje su se ticale najrazličitijih oblasti života, više puta su kod nas izazivale neobuzdan smijeh.

Stil igre Belavenca na prvi pogled je djelovao suv, osiromašen sadržajem, ali bilo je dovoljno analizirati poziciju zajedno s njim da bi se čovjek uvjerio kako Belavenec u šahu vidi takve mogućnosti o kakvima šahista kombinacionog tipa nije ni sanjao.

Jednom sam sjedio pored stola za kojim je Belavenec igrao protiv Čistjakova. Belavenec je upao u žestok cajtnot, a pozicija na tabli bila je krajnje složena. Dok je Čistjakov razmišljao, imajući dovoljno vremena, i ja sam odlučio da izračunam moguće varijante. Kada se partija završila i kada smo počeli da razmatramo mogućnosti koje su postojale u toj poziciji, Belavenec mi je pokazao takve zagonetne kombinacije, takve finesе, o čijem postojanju nisam ni slutio.

Posmatrajući igru Belavenca, primijetio sam da se, uprkos spoljašnjoj suvoći njegovih partija, „iza kulisa“ njegovih poteza kriju komplikacije koje se na prvi pogled ne vide. Videći sve to i računajući za tablom najsloženije mogućnosti, Sergej je ipak davao prednost jasnim, prostim, pa makar spolja i ne tako efektnim načinima igre.

Rat nam je oduzeo tog izvanrednog majstora, talentovanog konstruktora, autora mnogih šahovskih novina i tvorca novih poljoprivrednih mašina. Otišavši na front u prvim danima rata, Sergej Belavenec poginuo je junačkom smrću, braneći otadžbinu.

Godine 1937, na jakom po sastavu prvenstvu Moskve, Belavenec je podijelio prvo mjesto zajedno s majstorom Alatorcevim. Obojici je dodijeljena titula šampiona prijestonice. U spomen na turnir Sergej je dobio sat, na čijem je zadnjem poklopcu bio ugraviran natpis: „Šampionu Moskve, majstoru Sergeju Vsevolodoviču Belavencu“. Od tada se nije razdvajao od tog dragog poklona; s njim je otišao i na front.

Krajem rata u šahovski odjel Svesaveznog komiteta za fizičku kulturu i sport došao je jedan oficir. Donio je sat koji su njegovi vojnici pronašli kod ubijenog fašističkog vojnika negdje na granici s Njemačkom. Sat je pripadao Belavencu i prošao je dug, tužan put. Kod Moskve ga je jedan hitlerovac skinuo s poginulog sovjetskog šampiona, nosio ga kroz četiri godine rata i na kraju i sam poginuo.

…Nedaleko od Rjumina i Belavenca sjedi majstor čije ime zna cio šahovski svijet. Njemu pripadaju izvanredne analize u oblasti završnice, stvorio je neponovljive šahovske kompozicije. Nije slučajno što su njega — Nikolaja Grigorjeva — nazivali svjetskim prvakom u pješačkim završnicama.

Dvije karakteristične osobine pamtimo kod Grigorjeva. Prva — zapanjujuća sposobnost da tokom partije upadne u najteže cajtnote, i nevjerovatna hladnokrvnost koju je pritom zadržavao. Uvijek mu je nedostajalo vremena da promisli i ostvari sve ideje koje su ga obuzimale tokom partije. Međutim, upavši u cajtnot, Grigorjev se nije uzbuđivao zbog mogućnosti da prekorači vrijeme i izgubi. Njemu je bilo važno samo jedno — da promisli o poziciji i potpuno je shvati.

Sa užasom i divljenjem smo gledali kako se smireno držao Grigorjev u složenim pozicijama, imajući svega dvije-tri minute za razmišljanje o potezima. Ne obraćajući pažnju na zastavicu sata koja je visila, ne mareći za stalnu prijetnju da izgubi partiju zbog prekoračenja vremena, Grigorjev bi izvadio kutiju cigareta i počeo da pali šibice. Jedna šibica kresne… i ne upali se! Druga se slomi. Pa dosta već, treba povući potez — zastavica će pasti! Ne, nije takav bio Grigorjev! On bi i treću i četvrtu šibicu naglo kresnuo o kutiju, i tek kad zapali cigaretu, tada bi povukao potez.
Još jedno zaista izvanredno svojstvo imao je Grigorjev, i to smo mi, prvokategornici, veoma cijenili. Kad god da pozoveš Nikolaja Dmitrijeviča, kad god ga zamoliš da pogleda poziciju ili varijantu koja te zanima, kod njega bi se uvijek našao sat-dva da pomogne mlađim drugovima. Često bi posjetilac u Grigorjevljevom stanu u ulici Gorkog, zaboravljen u razgovoru s izvrsnim pedagogom i prijateljem, tek duboko iza ponoći shvatio da je vrijeme da pođe i da omogući odmor gostoljubivom domaćinu, koji je već počinjao da zijeva, ali to je činio tiho, neprimjetno, da gost ne primijeti njegov umor.

Grigorjev je bio neumorni popularizator šaha. Proputovao je s predavanjima i simultankama cijeli Sovjetski Savez, i svuda, u svim krajevima zemlje, dočekivali su ga kao starog znanca.

Tamo, u uglu, neprestano se vrteći na stolici, napeto razmišlja o svom potezu nervozni mršavi šahista, s kojim sam se sreo još prije nekoliko godina u Tuli. To je majstor Venijamin Blumenfeld. U Moskvi smo se mnogo puta sretali s tim šarmantnim, duhovitim čovjekom, igrali trening-partije, raspravljali o problemima šahovskog stvaralaštva. Venijamin Markovič je uvijek bio spreman da pomogne riječju, dragocjenim savjetom.

Blumenfeld je započeo svoju karijeru zajedno s velemajstorom Aronom Nimcovičem. On nam je sam često s ironijom pričao kako je jednom, u žaru rasprave, ponudio Nimcoviču skakača fore, nakon što mu je izgubio deset partija ravnopravno. Druženje s proslavljenim teoretičarem šaha ostavilo je nesumnjiv trag na stvaralaštvo Blumenfelda. Njegove partije odlikovale su se oštrinom, sadržajnim zamislima, domišljatim kombinacijama i zamkama. Mnogo novih ideja unio je Venijamin Markovič u teoriju šahovskih otvaranja, a jedno od njih i danas nosi naziv — „Blumenfeldov gambit“.

Venijamin Markovič bio je strastveni propagator šahovske umjetnosti. Na njegova predavanja iz teorije šaha, koja su obilovala duhovitošću i originalnim mislima, okupljale su se prepune sale slušalaca. Ali, možda smo još više nego sa predavanja uživali u privatnim razgovorima s Venijaminom Markovičem o šahovskim temama.

Uporedo sa šahovskom djelatnošću, Blumenfeld se bavio i pravom, radeći kao advokat. Često bi Venijamin Markovič dolazio u turnirsku salu pravo iz sudnice. U takvim slučajevima, i po najvećoj zimi, kaput mu je bio nezakopčan, lagana kapa jedva se držala negdje na samom vrhu kose, a ispod miške virio je ugao portfelja prepunog predmeta njegovih branjenika.

— Nekakva se besmislica dešava — žalio nam se uz osmijeh Blumenfeld u takvim prilikama. — Sjedim na sudu. Umjesto misli o tome kako da branim optuženog, po glavi mi se vrte gambiti, žrtve, šahovske kombinacije. Dođem na turnir, sjednem za tablu — a u glavu mi, niotkuda, naviru najodličniji argumenti koje sam zaboravio da iznesem u odbrani.

Posljednjih godina majstor Blumenfeld napisao je mnogo članaka o psihologiji šaha i, naročito, odbranio je kandidatsku disertaciju na tu temu. Detaljno je proučavao pitanje pravilnog mišljenja šahiste tokom partije i, između ostalog, dao jedan veoma koristan savjet.

Često se šahista, računajući duge varijante, zanese, ode mislima duboko u poziciju, a pred nosom ne vidi, propušta jednopotezne udare, pravi grube previdе. Da bi se izbjegle takve greške, Blumenfeld savjetuje sljedeće: razmisli varijante, zapiši potez koji namjeravaš da odigraš na formular, zatim, prije nego što ga povučeš na tabli, pogledaj poziciju minut „očima početnika“. Provjeri da li ostavljaš damu, figuru, da li si previdio neku elementarnu prijetnju. Ova metoda, kako je praksa pokazala, pomaže da se izbjegnu previdi.

Proučavajući psihologiju šahovske borbe, Venijamin Markovič je često tokom partije bilježio sopstvene misli, opisivao svoje stanje, raspoloženje. Sve je to unosio u posebnu svesku s voštanim koricama, koju je svaki put stavljao pored šahovskih figura na stočić. Razmišlja, razmišlja o potezu, pa uzme olovku i zapiše svoje misli, bojazni. Kod kuće bi sve to sumirao i iz zapažanja izvlačio zaključke.

Jednom je Blumenfeldov protivnik, jedan od moskovskih prvokategornika, odlučio da okrene u svoju korist naviku majstora da vodi bilješke. Previše radoznao mladi šahista zaključio je da nije loše znati o čemu protivnik razmišlja tokom partije. Povukavši svoj potez, bez ustručavanja bi obilazio iza leđa majstora koji je sjedio za stolom i mirno čitao njegove zapise u svesci.

Venijamin Markovič je primijetio izviđačke manevre svog mladog, ali previše preduzimljivog protivnika. Već se nekoliko puta okretao i prijekorno ga gledao. Ništa nije pomagalo. Svaki put kad bi Blumenfeld uzeo pero, iznad njegovog ramena pojavio bi se nos radoznalca. Izlaza, činilo se, nije bilo. Čovjek bi najradije prestao da piše — kome je uopšte do toga da protivniku otkriva svoje tajne! A da rukom zaklanja ono što piše, bilo je nekako nezgodno.

U najodgovornijem trenutku partije, kada su se na tabli zamrsile burne komplikacije, Blumenfeld je ustao sa stolice i nekuda otišao. Obradovani protivnik brzo se nagnuo preko stola i pročitao ne baš čitku, tek napisanu rečenicu:

„Plašim se žrtve lovca na g6“.

Pomisaо da žrtvuje figuru na g6 i ranije je zaokupljala prvokategornika. Sada je dobio potvrdu ispravnosti te žrtve. Brzo procijenivši moguće varijante, mladi šahista je uz tresak uzeo protivničkog piona.

U istom trenutku kraj table se pojavio Blumenfeld. Mirno je sjeo za sto, pogledao poziciju i napravio novi zapis pred očima protivnika koji se nadnio iza njega:

„Strahovanja su bila uzaludna. Žrtva je nekorektna“.

Odmah je uzeo žrtvovanu figuru i poslije nekoliko poteza dobio partiju. Greška je bila kažnjena, pravda je trijumfovala!

A evo sjedi u nepomičnoj pozi dostojanstven, ozbiljan šahista. Nijedan mišić na njegovom licu ne zadrhti tokom partije. To je jedan od moskovskih majstora — Nikolaj Zubarev. Povukavši se ubrzo nakon prvenstva Moskve 1935. godine iz praktične igre, Zubarev je u posljednjim godinama svog života radio kao načelnik šahovskog odjeljenja Komiteta za fizičku kulturu i sport. Na tom položaju učinio je veoma mnogo za razvoj šahovskog pokreta u zemlji, za popularizaciju šaha među širokim slojevima stanovništva.

Međunarodni sudija, sudija velikog broja sovjetskih i međunarodnih takmičenja, majstor Zubarev do posljednjih dana svog života borio se za razvoj voljene šahovske umjetnosti. Zato je njegov autoritet među šahistima svijeta bio tako velik, zato su Nikolaja Mihajloviča tako dobro poznavali i u Sovjetskom Savezu i u inostranstvu.

Od tih istaknutih majstora učili smo da igramo mi, mladi šahisti. Za nas, mlade šahiste, oni su bili primjer služenja voljenoj umjetnosti.

„JUNAK PROTIV OVACA…“

Moji susreti sa majstorima na prvenstvima Moskva završili su se neslavno: izgubio sam od Rjumina, Belavenca i mnogih drugih. Ipak, u susretima sa šahistima prve kategorije uspio sam da ostvarim nekoliko pobjeda. Na kraju sam zauzeo osmo mjesto. Bio sam negdje u sredini turnirske tabele. Svi su govorili da je za početnika, koji prvi put nastupa na prvenstvu Moskve, to sasvim pristojan rezultat.

Međutim, na narednim turnirima za titulu šampiona Moskve, iako više nisam bio početnik, nisam mnogo popravio svoje rezultate. Godine 1936. bio sam sedmi, a naredne godine peti. Šalili su se da ću, ako tako nastavim, negdje oko 1941. postati šampion Moskve. Ta šala se kasnije i obistinila. Zaista, titulu šampiona prijestonice osvojio sam tek mjesec dana prije početka Drugog svjetskog rata.

Iako sam ostvario nekoliko pobjeda na turnirima prve kategorije, nikako nisam uspijevao da steknem titulu majstora.

Možda su me još više od nedovoljnih uspjeha brinuli kvalitet moje igre: nisam bio zadovoljan samim sadržajem odigranih partija, njihovom nekakvom razvučenošću, odsustvom potrebnog stvaralačkog poleta.

Partije koje sam tada igrao uglavnom su imale tehnički karakter, bile su ispunjene blijedim manevrima, besciljnim pregrupisavanjem figura. U njima nije bilo ni sjaja kombinacija, ni originalnih ideja. Moguće je da sam, zanijevši se razvijanjem umijeća manevrisanja, pretjerao i otišao u drugu krajnost, iz svog stvaralaštva istisnuvši kombinacionu stranu. Bilo je očigledno izvjesno zanatstvo. I to sam, na svoju sreću, počeo i sam da shvatam.

Bilo je potrebno preispitivanje svih mojih stvaralačkih pogleda, potpuna rekonstrukcija stila igre. Trebalo je sprovesti još jednu „reviziju“ svoje igre, sličnu onoj koju sam uradio 1933. godine. Trebalo je preispitati sve partije koje sam odigrao posljednjih godina, analizirati ih, otkriti nedostatke u igri i preduzeti odgovarajuće mjere. Takvo obnavljanje stila, mislio sam, nesumnjivo će dovesti i do poboljšanja sportskih rezultata.

Ali vrijeme je prolazilo, a ja se nikako nisam hvatao u koštac s tim ogromnim poslom. Pokrenuo me jedan, naizgled sitan događaj. Kao mali kamen koji padne odnekud odozgo i izazove odron planine, tako je i taj beznačajan događaj pokrenuo moj kasniji ogroman rad na usavršavanju mog šahovskog stila.

Krajem 1936. godine zauzeo sam prvo mjesto na turniru prve kategorije sportskog društva „Samoljet“, čiji su članovi bili zaposleni instituta u kojem sam radio. Nekoliko dana kasnije dobio sam pismo od oca iz Tule. Ovo zanimljivo pismo sačuvao sam i do danas. Evo ga. Samo sam malo ispravio pravopis.

„Zdravo, sine! Pozdravljaju te i šalju najbolje želje tvoja majka, sestra Nadežda i brat Aleksej. Živimo po starom, ali zdravlje i majci i meni nije baš dobro. Šta da se radi, godine! Ipak se još držim.

Danas sam otišao kod fotografa, trebao sam mu uraditi neki posao. A on mi kaže: ‘Zar tvoj sin nije šahista u Moskvi?’ – ‘Moj je,’ kažem, ‘zašto?’ – ‘Evo, pročitaj!’ Zaista, pišu o tebi. Negdje si osvojio prvo mjesto.“

„Pa šta, čestitam, Saša! Bravo! Mi se za tebe radujemo, svi poznanici, kad idem na pijacu, pitaju i raduju se zbog tebe.

Hoću da ti ispričam jednu priču, tako mi se odjednom prisjetila. U mladosti sam živio kod ujaka u Tuli, a pored njegove kuće bila je krčma. Unutra je stajao veliki bilijarski sto, prekriven zelenim, glatkim suknom. Volio sam da zalazim tamo. Nisam igrao, ali sam volio da gledam – često su bile vrlo zanimljive scene.

Jednom, u nedjelju, dođem u bilijar-salu i vidim da se skupilo mnogo ljudi. Pomislim: opet, znači, igra neki gospodin. Bio je to stalni posjetilac, neki plemić, imao je imanje i, očigledno, dosta novca.

Gledam – zaista gospodin! Visok, lijep, dotjeran; odmah se vidi – „plava krv“. Igra sa nekim trgovcem, i to kako igra. Pokreti su mu spretni, lijepo igra, svaki udarac odjekne. Kako se to zove… klopštos, valjda?

A najvažnije – svaki njegov udarac završava u rupi, u rupi. Sve je pobijedio. Niko mu nije ravan. A igra se za rublje, i to ne male sume. Poznato je – to nije zarađen novac, nego „ludi“.

Već oko gospodina stoje oni koje je pobijedio. Neki čekaju svoj red da se revanširaju – izgleda da im je još malo novca ostalo. Drugi već počinju da mole da igraju na dug – oni kojima je novac ponestao.

Gospodin zadovoljan, smije se, naručuje skupo vino. I još se podrugljivo smije: „Pijem“, kaže, „za vaše zdravlje i o vašem trošku.“

U tom trenutku u krčmu je ušao ugljar, jedan od onih koji su, sjećaš se, išli po Tuli na konju s velikom korpom drvenog uglja i vikali: „Ugalj! Ugalj!“ Lice mu je uvijek bilo u ugljenoj prašini, crno kao kod crnca. Nedjeljom se malo oprao, radi praznika, ali ga ne možeš oprati do bijelog – svejedno se vidi da je ugljar.

Stao je tiho u jedan ćošak i odatle posmatrao igru. A njega niko ni ne primjećuje. Šta će, došao neki čađavac dok ovdje gospoda igraju.

Stoji on tako, stoji, a kad je „gospodin“ završio partiju s nekim, on mu odjednom kaže: „Dozvolite da odigram s vama!“
Gospodin na njega otvori oči: „Šta? Ti hoćeš da igraš bilijar sa mnom?“
„Da“, kaže, „ako može, volio bih da odigram partiju.“
„A znaš li ti da igramo za novac?“ – pita gospodin i izgovara neku veliku sumu.
„Znam“, odgovara ugljar, „pa šta, ako izgubim – izgubio sam, ne igramo za očevinu i majčinu imovinu!“

Počeli su da igraju. U početku je igra išla ravnomjerno. A onda je ugljar počeo da „polaže“, kako je počeo da pogađa – sve precizno. U ugao, u sredinu, marker jedva stiže da vadi kugle. A svaki put kad ugljar ubaci kuglu, gospodina kao da nešto presiječe. Vidi se da ne voli da gubi – a kad je pobjeđivao, smijao se! Ali ipak pokušava da ne pokaže ništa, drži sve u sebi, ne želi da osramoti svoju „plemićku krv“.

Ugljar je dobio prvu partiju. Gospodin kaže: „Hajde još jednu.“
„Može.“ Odigraše. Opet je gospodin izgubio. Ukratko – ugljar ga je pobijedio u svim partijama.

A oko njih gosti ne dišu, ne mrdaju, gledaju kako ugljar lijepo igra. I svi su zadovoljni: konačno se našao neko da zaustavi i tog gospodina. Jer je sve pobjeđivao, svima uzimao novac. Bio je „šampion“, ili kako se u bilijarskim salama kaže – „kralj“.Uskoro je gospodinu ponestalo novca. „Igraćemo na dug“, izjavio je ugljaru. Počeli su da igraju na dug. I tu gospodin nije dobio nijednu partiju. Izgleda da je izgubio mnogo novca. A mi smo stajali i samo se čudili kako ga je ugljar vješto nadmudrio!

A jedan starčić, sijed i mršav, stajao je u uglu tiho, pa odjednom kaže: „Eto ti ga sad! Bio si, gospodine, junak protiv ovaca, a protiv junaka – sam si ovca!“

„Pa, doviđenja, sine! Umorio sam se od pisanja, slabo vidim. Želim ti sve najbolje, ne zaboravi nas sa majkom. Piši češće. Sve planiram da dođem kod tebe u Moskva, ali izgleda da neće biti – smrt je blizu. Tvoj otac.“

Nekoliko puta sam ponovo čitao to pismo i svaki put se sve više uvjeravao da mi se otac prijateljski podsmijeva, da me kori zbog dugog „stajanja u mjestu“, i da mi na svoj način daje podsticaj za kretanje naprijed.

„Ne misli da si jak“, kao da mi je govorio otac kroz pismo. „Ne umišljaj da si nešto jer si pobijedio na nekom turniru. Jer junak si bio samo protiv ovaca! Pobijedio si relativno slabe protivnike, šahiste ne jače od prve kategorije. Treba učiti, raditi, usavršavati se. Tada ćeš pobjeđivati ne samo slabe, nego i najjače.“

Pismo oca me je pogodilo u srce, i ja sam tada čvrsto odlučio da odmah počnem da preispitujem svoja šahovska shvatanja. Odlučio sam da krenem od osnova: prije svega da sebi odgovorim na pitanje – šta je zapravo šahovska teorija? Zatim da razmotrim različite poglede na šah, da odredim šta predstavljaju različiti stilovi igre. Da razjasnim kojim neophodnim osobinama mora da raspolaže šahovski majstor i kako te vrijedne osobine u sebi razviti i izgraditi.

U DUBINAMA ŠAHOVSKE TEORIJE

O porijeklu šaha postoji sljedeća legenda.

U prvom vijeku na obalama Gangesa živio je mudri braman koji je, izumjevši šah, poklonio igru indijskom kralju. Igra se toliko dopala kralju da je dozvolio izumitelju da sam izabere nagradu.

Braman je zatražio onoliko zrna pšenice koliko se dobija ako se na prvo polje šahovske table stavi jedno zrno, na drugo dva, na treće dvostruko više nego na drugo, i tako redom do posljednjeg – 64. polja.

Svi su se smijali bramanovom zahtjevu, smatrajući ga beznačajnim. Ali kada su izračunali broj zrna, vidjeli su da zahtjev uopšte nije bio beznačajan.

„Jer, ako se na prvo polje stavi jedno zrno, na drugo dva, na treće četiri, i tako se udvostručuje do 64. polja, dobija se ukupno 18 446 744 073 709 551 615 zrna. Ako se u jednoj mjeri (garancu – stara mjera za rasute materije, oko 3,280 litara; četvrtina – 64 garanca) računa oko milion zrna, to bi iznosilo 288 230 376 151 četvrtinu sa dijelovima – količinu koju čitava Zemlja jedva da može da proizvede.“

Od tada čovječanstvo već oko dvije hiljade godina ne prestaje da uživa u igri šaha.

Broj mogućih pozicija na šahovskoj tabli je beskonačno velik, i nijedan um, pa čak ni najveći matematičar ili izuzetan računarski genije, nije u stanju da ih tačno izračuna.

Hajde da, na primjer, pokušamo da izračunamo broj mogućih pozicija na tabli već poslije samo dva poteza iz početne pozicije. Pri tom ćemo morati da napravimo neka pojednostavljenja, jer bi u suprotnom bilo nemoguće odmah razumjeti tako složen proračun.

Poslije prvog poteza bijelih na tabli može nastati 20 različitih pozicija: po dva poteza mogu odigrati osam pješaka i dva skakača. Na svaki potez bijelih crni mogu odgovoriti takođe na dvadeset načina. Tako, poslije prvog poteza obje strane na tabli može nastati 400 različitih pozicija.

Radi jednostavnosti ćemo sada pretpostaviti da i na sljedećem potezu bijeli i crni mogu da odigraju samo dvadeset poteza različitim figurama. U stvarnosti se broj mogućih poteza povećava, jer se otvaraju mogućnosti za poteze lovcima, damom itd., ali to se kompenzuje time što ne uzimamo u obzir mogućnost ponavljanja pozicija.

Dakle, u svakoj od 400 pozicija koje nastaju poslije prvog poteza, bijeli mogu da odigraju 20 različitih poteza, a crni 20 različitih odgovora. Na šahovskoj tabli već poslije dva poteza bijelih i crnih figura može nastati 160 000 različitih pozicija! Zamislite sada koliko različitih pozicija može nastati poslije četrdeset poteza – prosječne dužine šahovske partije!

Broj pozicija na sljedećem potezu biće rezultat množenja broja pozicija na prethodnom potezu sa 400. Takav zadatak još niko nije uspio u potpunosti da riješi. Poznato je samo da broj mogućih pozicija na tabli poslije deset poteza dostiže astronomski broj: 165 518 829 100 544 000 000 000 000 000.

Kako se snaći u toj neobuhvatnoj beskonačnosti? Kako pronaći metod koji bi omogućio da se uspostave najbolji putevi igre, najbolji potezi, da se pronađe pravi put ka pobjedi u ovom beskrajnom lavirintu?

Možda bi trebalo pozvati u pomoć savremenu tehniku, dati mašini mogućnost da razjasni ono što ljudski mozak nije u stanju da uradi, stvoriti aparat koji bi do kraja rješavao šahovski zadatak i davao odgovor na pitanje: koji potez treba odigrati u datoj poziciji?

Istorija poznaje primjere stvaranja sličnih aparata. Još u osamnaestom vijeku mehaničar Johann Wolfgang von Kempelen napravio je mašinu koja je „igrala“ šah i koju niko nije mogao da pobijedi. On ju je prikazivao 1786. godine u Beču, Sankt Peterburgu i Parizu. Jedan očevidac o toj mašini kaže sljedeće:

„Ta mašina predstavljala je Turčina u prirodnoj veličini čovjeka. Sjedio je pred komodom na kojoj je bila šahovska tabla. Unutrašnjost Turčina sadržavala je točkove, opruge i tome slično; sve se moglo vidjeti.

Turčin bi podizao ruku, uzimao figuru i vrlo polako je postavljao na mjesto. Za taj pokret bila je potrebna gotovo cijela minuta.“

U prilog tome da je ova mašina bila odvojena i da nije imala nikakvu vezu s podom, mogla se prenositi s mjesta na mjesto. Treba reći da se „Turčin“ nije mogao prevariti: ako bi neko povukao pogrešan potez, on bi uzimao figuru i vraćao je na odgovarajuće mjesto.

Neki su smatrali da je u Turčinu bio skriven čovjek; međutim, tome je protivurječilo to što se Turčin u svakom trenutku mogao vidjeti i što je nekoliko puta nošen u dvor kod cara i austrijskih nadvojvoda, gdje je rastavljan i ponovo sastavljan pred njihovim očima.

Johann Wolfgang von Kempelen je bio gotovo stalno uz mašinu dok je igrala. Ponekad bi se udaljio, ali ne više od dvije minute, odnosno ne bi dozvolio da se odigra više od dva poteza bez njega. Već i ta činjenica izaziva izvjesnu sumnju: da je to bio čisto mehanizam, Kempelenovo prisustvo ne bi bilo potrebno.

Nije teško pogoditi da je igra „Turčina“ Kempelena, kao i svih kasnijih šahovskih automata, bila samo vješto izveden trik. Šah je igrao ili čovjek malog rasta, vješto skriven unutar mašine, ili sam tvorac automata, koji je uz pomoć raznih trikova upravljao rukom koja je povlačila poteze.

„To su dječje iluzije prošlih vijekova, kada još nije postojala nikakva računarska tehnika“, rekao je jedan moj poznanik kada sam mu ispričao o tim šahovskim automatima. „Ali danas, u našem vijeku, sasvim je realno napraviti pravi automat koji će samostalno, bez pomoći čovjeka, moći da se snađe u svim nijansama šahovskih pozicija.“

„Danas postoje računarske mašine koje obavljaju desetine hiljada operacija u sekundi. Vi trošite u prosjeku 3–5 minuta da razmislite o potezu. To je 180–300 sekundi. Za to vrijeme aparat može da pregleda nekoliko miliona različitih pozicija.“

„Shvatate li vi šta je to! Ako ni to nije dovoljno, može se napraviti još savršenija mašina. Danas je to u potpunosti u domenu savremene tehnike. Tako da je šahu uskoro kraj“, nastavljao je uz osmijeh moj sagovornik. „Mašine će igrati kraljev gambit, a ne velemajstori! Ali nemojte se uznemiravati. Kakvog smisla ima organizovati turnire između mašina?“

Ja se i nisam namjeravao uznemiravati. Problem mehanizacije šahovske igre bio mi je odavno poznat. Postoje čak i priče u kojima junaci postaju nepobjedivi nakon što izume aparat koji zna da pronađe najbolji potez u svakoj šahovskoj poziciji.

„Ni jedna, pa ni najpametnija mašina ne može biti pametnija od čovjeka“, odgovarao sam. „Mašina može tačno i brzo da izvršava program proračuna i radnji koji joj zadamo. Naravno, ona će odlično ‘igrati’ otvaranje partije, ako u nju unesemo svu mudrost teorijskih istraživanja najboljih šahovskih teoretičara. ‘Pamtiće’ otvaranja bolje od bilo kog velemajstora – to je jasno. Mašina može precizno da igra mnoge završnice ako joj damo program koji sadrži uputstva kako se one igraju. Ali u najtežem dijelu partije – sredini igre – stvar stoji lošije. Tu će mašini biti mnogo teže da igra.“

„Ništa od toga“, protivio se moj sagovornik. „I u sredini igre ona će jednako lako računati sve moguće varijante. Shvatite, mogućnosti računanja za mašinu su neograničene. Danas postoje računarske mašine koje izvode potpuno nevjerovatne, fantastične operacije i proračune.“

„Da, u pravu ste“, složio sam se. „Mašina može da vrši i najsloženije proračune. Ali stvar je u tome da u šahovskoj partiji majstor vodi igru na osnovu računanja varijanti samo u malom broju pozicija. One se i zovu – ‘pozicije koje se mogu izračunati’. U ogromnoj većini pozicija, majstor nalazi potez na osnovu razmišljanja. Pri tome glavnu ulogu igraju njegov karakter, ukusi i raspoloženje u trenutku igre. Upravo ta borba volje, karaktera i temperamenta dvojice šahista-stvaralaca dovodi do toga da nastaju umjetnička djela puna ljepote i skrivenih kombinacija. Mašina može da izvršava najjednostavnija pravila pozicione igre, na primjer: uzmi nezaštićenu figuru, zauzmi otvorene linije i slično; ona će sve to mehanički raditi i igrati kao početnici. Ali nikada neće moći da stvori umjetničko šahovsko djelo. Evo, na primjer, mašina-prevodilac može da prevodi sa stranih jezika, ali nikada neće moći da da pravi, umjetnički vrijedan prevod. Slično je i u šahu...“

Međutim, pričajući o šahovskim mašinama, udaljio sam se od glavne teme. Kako je, dakle, čovječanstvo uspjelo da se snađe u beskrajnom mnoštvu šahovskih pozicija, kako je pronašlo ispravne puteve? Stvorilo je šahovsku teoriju. A šta je to zapravo ta teorija?

Hajde, čitaoče, da redom razmotrimo kako je nastajala šahovska teorija i od kojih se dijelova sastoji.

Od dvije hiljade godina postojanja šaha, hiljadu osamsto do hiljadu devetsto godina bile su godine njegovog djetinjstva. Tek u posljednja dva vijeka čovječanstvo počinje da postavlja teorijske osnove šaha. Dotad se šah smatrao samo igrom, zabavom. Sa opštim razvojem kulture raslo je i značenje šaha. U njemu se više nije gledala samo igra, nego nešto što zaslužuje ozbiljnije proučavanje. Tada počinje da se razvija šahovska teorija.

Prije svega počeli su da traže najbolje metode za početak šahovske borbe. Načini otvaranja igre koje su koristili najjači šahisti provjeravani su u drugim partijama, usavršavani i proučavani. Gomilalo se iskustvo najboljih metoda mobilizacije figura iz početne pozicije. Sve to je čuvano, sakupljano, sistematizovano i objavljivano u knjigama.

Mnogi šahisti su predlagali sopstvene načine razvoja otvaranja šahovskih partija. Kada bi neki način opravdao očekivanja, dobijao je ime autora ili je nazivan po zemlji u kojoj je prvi put primijenjen. Tako su nastali „francuska partija“, „slovenska odbrana“, „Filidorova odbrana“ i sl.

Na kraju je stvorena savremena teorija šahovskih otvaranja – teorija otvaranja. Sa svakom godinom, sa svakim turnirom, varijante različitih otvaranja se usavršavaju, preciziraju, a ponekad i pobijaju. Danas u svim zemljama traje veliki analitički rad šahovskih teoretičara koji otkrivaju nove puteve u različitim, odavno proučenim otvaranjima.

Paralelno s otvaranjem šahovske partije, istim tempom proučavana je i završna faza partije – završnica. Tu je stvar bila nešto jednostavnija: mnogo je lakše proučavati poziciju u kojoj se na tabli nalazi samo pet-šest figura. Tipične pozicije završnica su proučene i analizirane. U njima su pronađeni najjednostavniji načini za ostvarenje pobjede ili remija i ti načini su zapisani. Tako je nastao drugi dio šahovske teorije – teorija završnica.

Ali to nisu glavni dijelovi, niti glavna faza šahovske partije. Kako su se teoretičari odnosili prema sredini igre, gdje se odlučuje ishod većine partija? Šta su uspjeli da urade u tom dijelu?

Odgovorimo na to važno pitanje. Neke pozicije su uspjele da se detaljno prouče. Sistematski su obrađene tipične elementarne kombinacije, analizirani metodi za ostvarenje pobjede u nekim relativno jednostavnim šahovskim pozicijama.

Ali sve to je bila samo kap u moru. Sistematski je obrađen tek neznatan procenat beskonačnog broja šahovskih pozicija. Tada je predložen drugi način orijentacije u šahovskoj partiji – način preuzet iz života. Određeni su najsitniji elementi šahovske pozicije. Najveći šahovski stručnjaci pokazali su da, uprkos ogromnoj raznovrsnosti mogućih položaja na tabli, u njima postoje zajednički detalji, zajednički elementi.

Takvi elementi koji karakterišu kvalitet pozicije su: jake i slabe polja, slabi pješaci, otvorene vertikale i horizontale itd. Razlažući svaku poziciju na te elemente, iskusan šahista, kao hemičar koji razlaže supstancu na najjednostavnije sastavne dijelove, može da odredi njen kvalitet.

Ovi elementi procjene stvorili su mogućnost da se šahovske pozicije posmatraju zajedničkom mjerom za sve – da se „mjere“, ocjenjuju i donose zaključci o kvalitetu određene pozicije.

Sposobnost da se otkrije ispravan odnos snaga dvije strane koje se bore, da se realno procijeni značaj pojedinih elemenata u datoj partiji, jeste najvažnija osobina šahiste koju nazivamo ocjenom pozicije.

Sljedeći korak, usko povezan sa ocjenom pozicije, jeste sposobnost da se u određenom položaju pronađu putevi igre koji vode ka pobjedi. U pomoć šahisti teoretičari su razvili posebna pomoćna pravila igre u različitim pozicijama, kao i opšta načela kojima se treba rukovoditi tokom partije.

„Zauzimajte topovima otvorene linije“ – uči šahiste teorija pozicione igre. „Ne stavljajte skakače na ivicu table, gdje imaju malu aktivnost“ – savjetuje početnika. „Ne slabite pješake koji pokrivaju poziciju vašeg kralja“ – strogo upozorava teorija.

Takva opšta usmjeravajuća pravila veoma pomažu šahisti, daju mu orijentire za izgradnju plana igre. Nije slučajno što proučavanje pozicione igre počinjemo usvajanjem upravo takvih pravila i zakona.

Ali u daljem napredovanju šahiste može se desiti da dođe u takvu poziciju u kojoj pretjerano oslanjanje na ta pravila postaje kočnica u usavršavanju njegovog šahovskog majstorstva.

Zamislite dijete koje su od malena učili mnogim dobrim pravilima ponašanja i koje bi ih kasnije, u mladosti ili u odraslom dobu, potpuno automatski i bez razmišljanja željelo da primjenjuje. Takva primjena dječjih pravila u životu odraslog čovjeka mogla bi djelovati, u najmanju ruku, smiješno.

Isto je i u šahu. Ako rastući šahista, dostižući visoke nivoe šahovske kvalifikacije, počne da gradi svoju igru na slijepom pridržavanju pozicionih pravila, on će sigurno usporiti svoj razvoj.

Čitava istorija savremenog šaha jeste istorija borbe dvije škole, dva pravca u šahovskoj umjetnosti. S jedne strane – zapadna škola, koju su predstavljali svjetski prvak Wilhelm Steinitz i velemajstor Siegbert Tarrasch; s druge strane – ruska škola, koju su predstavljali Mihail Čigorin i svjetski prvak Aleksandar Aljehin.

Steinitz je prvi uveo u teoriju pojam elemenata pozicije, on je postavio pravila i zakone pozicione igre. Tarrasch je dalje razvio Steinitzovo učenje, dajući njegovim zakonima jasne formulacije i lakše zapamtljiv oblik. To je velika zasluga Steinitza i Tarrasha, koji su dali ogroman doprinos razvoju šahovske teorije.

Međutim, oba ova izuzetna šahista, smatrajući svoje zakone nepromjenljivim, kasnije su ih počela pretvarati u dogme koje, po njihovom mišljenju, treba primjenjivati bez izuzetka, svuda i uvijek. Od tog trenutka njihovo učenje je postalo kočnica daljem razvoju šaha i usavršavanju šahovske teorije.

Na potpuno drugačijoj stvaralačkoj poziciji stajali su Mihail Čigorin i Aleksandar Aljehin. Oni nisu poricali opšte principe i zakone pozicione igre, ali ih u isto vrijeme nisu smatrali dogmama koje se primjenjuju svuda i uvijek, u svim slučajevima.

Oni su tvrdili da glavna osobina šahovskog majstora mora biti samostalnost mišljenja, širina njegove mašte i dubina njegovih zamisli. Pri tome zakoni pozicione igre treba da imaju podređenu, pomoćnu ulogu.

Kao rezultat borbe dviju škola, šahisti su se podijelili u dva stvaralačka tabora. Jedni – pristalice Wilhelm Steinitza i Siegbert Tarrascha – počeli su da igraju samo „po pravilima“, ograničavajući svoju maštu dogmatskim zakonima. U svojim partijama sprovodili su jasne, ali dosadne zamisli, a iz njihove igre postepeno su nestajale kombinacione oluje i originalne ideje.

Predstavnici drugog tabora, u kojem su bili gotovo svi najveći ruski šahisti, išli su putem unošenja u šah kombinacija, složenih i teško predvidivih oštrenja igre i fantastičnih zamisli. Partije koje su igrali predstavnici tog tabora bile su lijepe i pune dubokog stvaralačkog sadržaja.

Život je pokazao ispravnost principa domaće škole. Upravo njeni predstavnici, posebno u naše vrijeme, osvojili su sva prva mjesta u svijetu. I danas mnogi dalekovidni šahovski velikani Zapada mijenjaju svoje poglede i prelaze na pozicije sovjetske šahovske škole, jer škola dogmatskih pravila znači smrt stvaralaštvu, dok škola Mihaila Čigorina i Aleksandra Aljehina znači bujan procvat i dalje usavršavanje šahovske umjetnosti.

Kada sam ponovo pregledao sve svoje odigrane partije, došao sam do tužnog zaključka da stojim na pozicijama slijepog poklonstva šahovskim zakonima, na pozicijama tehničkog manevrisanja koje gotovo isključuje elemente stvaralaštva, mašte i domišljatosti. U mojim zamislima bilo je previše opšteg, a veoma malo konkretnog. U mojim partijama bilo je previše manevra i premalo kombinacija, previše preraspoređivanja figura i gotovo nimalo napada i brzih juriša.

Bio je potreban odlučan preobražaj. Samo brza i hrabra promjena svih pogleda na šahovsku umjetnost mogla je pomoći mom daljem usavršavanju. I prije svega bila je potrebna rad, rad i još jednom rad.

I tada sam se posvetio konkretnom radu.

Na putevima ka šahovskom majstorstvu

Čim sam pristupio temeljnoj „reviziji“ svojih šahovskih znanja i provjeri sopstvene sposobnosti da vladam šahovskom tehnikom, preda mnom se pojavio prvi i, možda, najvažniji problem: da li dovoljno dobro i precizno računam šahovske varijante, da li moj mozak pravilno funkcioniše tokom turnirske partije?

Iskustvo pokazuje da je sposobnost da se razmišlja racionalno, brzo i jasno tokom ozbiljne šahovske partije veoma težak zadatak, dostupan samo rijetkima.

Stvar je u tome što šahista mora djelovati u okolnostima koje se u mnogo čemu razlikuju od onih u kojima se obično odvijaju druge vrste intelektualne djelatnosti.

Zamislimo na trenutak da bi nekom naučnom radniku bilo predloženo da rješava težak matematički zadatak sjedeći gotovo pet sati za stolom na sceni prepune sale. Malo ko bi pristao i bio sposoban da se bavi intenzivnim mentalnim radom pred očima stotina ljudi koji burno izražavaju svoja osjećanja. Osim toga, postavimo pred našeg matematičara još jedan važan, ograničavajući uslov: mora riješiti zadatak u strogo ograničenom vremenu. Ako se ne uklopi u zadati rok, sav njegov rad propada, ništa od urađenog se ne priznaje.

I ne samo to. Zamislimo da će na sceni, nasuprot našem naučniku, sjediti drugi čovjek, jednakog znanja, podjednako obrazovan i razvijen, i da će taj njegov protivnik svim silama nastojati da mu oteža rješavanje zadatka, iz minute u minutu čineći ga sve složenijim.

Niko ne bi pristao da radi u takvim uslovima! A zapravo, u toj zamišljenoj slici mi smo, uz određena pojednostavljenja, samo prikazali uslove u kojima šahovski majstor mora da djeluje tokom turnirske partije. Pred očima brojnih gledalaca, u uslovima neizbježne buke, majstor mora u tačno određenom vremenskom okviru riješiti složen zadatak: izračunati varijante, procijeniti nastalu poziciju i pronaći najefikasniji put do pobjede. I pritom mora savladavati snažan otpor protivnika koji je jednako jak, a često i jači, i koji mu stalno postavlja prepreke na putu ka pobjedi.

Sada je jasno koliko visoko mora biti razvijena sposobnost racionalnog razmišljanja kod šahovskog majstora tokom partije i koliko šahista mora trenirati da bi razvio precizan proračun — tu najvažniju osobinu turnirskog borca.

Kada sam počeo da radim na usavršavanju svoje sposobnosti pravilnog razmišljanja tokom turnirske partije, prije svega sam obratio pažnju na dvije osnovne stvari: potrebu da se varijante računaju tačno, brzo i bez gubitka dragocjenog vremena, kao i na umijeće pronalaženja u poziciji najskrivenijih, najneprimjetnijih i za protivnika najneočekivanijih poteza i varijanti.

Hajde da pokušamo da se na trenutak stavimo na mjesto šahovskog majstora i da vidimo: šta se dešava u njegovom mozgu tokom partije, kako teče njegova misao, kako računa najsloženije šahovske varijante?

Dakle, on sjedi, gleda u tablu i razmišlja o narednom potezu. Iskustvo, znanje i razumijevanje pozicije sugerišu mu da su u datoj situaciji moguća, recimo, dva poteza — konjem ili topom. Ali koji je bolji? Da bi to utvrdio, mora izračunati varijante. I majstor počinje da računa.

Pretpostavimo da najprije razmatra potez konjem. Odmah mu postaje jasno da protivnik na taj potez ima tri približno ravnopravna odgovora (naravno, na prvi pogled). Sve njih treba analizirati, a za to je neophodan određeni sistem razmišljanja, jasan redoslijed razmatranja sopstvenih poteza i protivnikovih odgovora. U suprotnom, već na početku može doći do zabune.

Najprije posmatra jedan protivnikov odgovor, zatim preostala dva. Na svaki protivnikov potez majstor ponovo nalazi dva ili više odgovora, a oni, naravno, opet dovode do nekoliko poteza protivnika koje treba razmotriti. Ovakva šema se nastavlja i pri dubljem računanju.

Ako sada sve poteze koje razmatramo u partiji prikažemo grafički, dobićemo sliku nalik razgranatom drvetu: stablo tog drveta je naš prvi potez konjem, a dalje se granaju sve varijante koje smo izračunali. Veličina, širina i visina tog „drveta“ zavise i od složenosti pozicije, i od sposobnosti šahiste, i od toga koliko je vremena uložio u računanje.

Sada je čitaocu jasno da izračunati potez u šahovskoj partiji uopšte nije lako. Potrebno je u najkraćem roku mentalno proći kroz sve brojne grane tog „drveta“, procijeniti pozicije koje nastaju u trenutku kada prestajemo da se dublje upuštamo u varijante i donijeti konačan zaključak o kvalitetu prvog poteza konjem u našoj poziciji. Zatim treba na isti način „proći“ kroz odgovarajuće drvo varijanti pri potezu topom i tek nakon toga odlučiti se za jedan od ta dva poteza.

— Na papiru je lako crtati drveće — primijetio je jedan šahista kada sam mu predložio da slijedi takav razgranati metod računanja. — Olovkom se može nacrtati ne samo drvo, nego čitava šuma. Ali kad pokušaš u glavi, bez ikakvih crteža, da računaš varijante — odmah se zapetljaš.

Naravno, bio je u pravu. Bez odgovarajućeg iskustva i treninga nije moguće brzo naučiti pravilno računati varijante. Kada sam, na primjer, tokom svoje „revizije“ počeo provjeravati kako računam varijante, kada sam počeo analizirati šta moj mozak radi tokom partije, vidio sam da se kod mene ne pojavljuju uređena, jasno oblikovana „drveća“ varijanti, već zamršeno „žbunje“ iz kojeg se vrlo teško izvući. Razmatrao sam pojedine poteze i varijante neuredno, bez sistema. Kao rezultat toga, mnogo toga važnog mi je promicalo, a često se dešavalo da najjači potez u poziciji ili nekoj varijanti uopšte ne uzmem u razmatranje.

Osim toga, i to je možda najvažnije, svaku varijantu, svaku granu tog „drveta“ prolazio sam u mislima više puta, ponovo računajući i iznova procjenjujući isto nastavljanje, istu poziciju. Zbog toga sam trošio previše vremena i stalno upadao u cajtnot — uobičajenu posljedicu neurednog i nesistematičnog računanja.

Bilo je potrebno hitno usavršiti tehniku računanja. I počeo sam intenzivno da treniram u sebi tu najvažniju osobinu šahiste. Metode takvog treninga detaljno su opisane u šahovskoj literaturi. Zadržaćemo se samo na jednoj od njih.

Moji ukućani su me često zatićali kako sjedim zamišljen nad nekom pozicijom uzetom iz knjige. Pored mene je otkucavao šahovski sat.

— Šta mu je ovo, igra sam sa sobom, pa još ozbiljno, sa satom! — tiho su govorili jedni drugima, začuđeno se gledajući. Međutim, ubrzo su se navikli na ovaj ne baš uobičajen način treninga.

Takva „igra“ bila je intenzivan i naporan trening u računanju varijanti. Uzeo bih poziciju koja je već bila analizirana i komentarisana od strane majstora. Postavio bih figure na tablu i zadao sebi zadatak: izračunati sve potrebne varijante u roku od pola sata. Za kontrolu bih uključio sat i počinjao razmišljanje. Po isteku zadanog vremena prekidao sam razmišljanje i upoređivao varijante koje sam uspio izračunati sa onima koje su u toj poziciji vidjeli majstori. U početku poređenja nisu išla u moju korist. Ali, srećom, to me nije obeshrabrilo, i nastavio sam trening sve dok razlika između onoga što sam vidio i onoga što su vidjeli majstori nije postala minimalna.

Tada sam počeo da skraćujem vrijeme predviđeno za računanje varijanti na dvadeset, deset i manje minuta. Postepeno sam naučio da računam sve brže i brže, ne smanjujući pritom zahtjeve za tačnošću. Rezultati takvog treninga ubrzo su počeli da se osjećaju: počeo sam da razmišljam o poziciji sistematičnije, a računanje je postalo znatno potpunije, šire i preciznije.

Na sličan način sam usavršavao i umijeće pronalaženja u poziciji najskrivenijih mogućnosti, najfantastičnijih poteza i najneobičnijih puteva igre. U tu svrhu sam, po pravilu, ponovo uzimao iz turnirskih zbirki najsloženije pozicije i postavljao sebi zadatak da u roku od dvadeset do trideset minuta pronađem različite planove igre. Nakon isteka zadanog vremena, ono što sam vidio upoređivao sam sa onim što su u toj poziciji vidjeli iskusni majstori.

Takva vježbanja su postepeno dovela do toga da je u mojim šahovskim zamislima rasla kreativnost, širila se mašta. Sada sam uspijevao da pronalazim u šahovskim dubinama mogućnosti o kojima ranije nisam ni slutio.

Značajnu pomoć u širenju mog stvaralačkog raspona pružila mi je analiza kombinacionih partija majstora kao što su Mihail Čigorin i Aleksandar Aljehin. Njihove fantastične ideje bile su zasnovane na realnoj procjeni konkretne pozicije, pa su me njihove partije naučile kako pravilno spojiti pozicione i kombinacione elemente šahovske borbe.

Mnogo drugih, sitnijih pitanja morao sam da riješim tokom temeljne šahovske „samorevizije“ koju sam započeo 1936. godine i koja je trajala više od godinu i po dana. Kao rezultat tog dugotrajnog rada, osjetio sam sigurnost u sopstvene snage, a u mojim šahovskim zamislima pojavila se ozbiljna tehnička „opremljenost“.

Jasno je da takav rad nije mogao a da se ne odrazi na sportske rezultate. U početku to nije bilo vidljivo: rezultati turnira na kojima sam učestvovao bili su približno isti kao i ranije. Ali negdje duboko osjećao sam da je veliki iskorak blizu; da će rezultati uskoro odgovarati kvalitativnim promjenama koje je donio moj ogroman rad.

I taj iskorak se dogodio. Tačnije, bila su to dva skoka: prvi, manji — od prvokategornika do majstora, i već godinu dana kasnije drugi, mnogo značajniji — do najvišeg šahovskog zvanja, titule velemajstora.

U ljeto 1938. godine u Kijevu je održano polufinale jedanaestog prvenstva države u šahu. U njemu sam, zajedno sa mnogim drugim šahistima prve kategorije, učestvovao i ja. Takmičenje je završeno velikim uspjehom mladih: od sedmorice pobjednika koji su se plasirali u finale prvenstva države, trojica su u polufinale došla upravo kao prvokategornici.

Zajedno sa mladim šahistima Petrom Dubininom i Aleksandrom Čistjakovim uspio sam da podijelim treće–peto mjesto, znatno premašivši rezultat potreban za sticanje titule majstora.
Kijevljani su svečano obilježavali pojavu svakog novog majstora. Čim bi neko od nas pobijedio partiju ili odigrao remi koji mu je obezbjeđivao počasno zvanje majstora, odmah bi u turnirskoj sali dobijao ogroman buket cvijeća i bio burno pozdravljen od brojnih gledalaca.

Sticanjem titule majstora kao da je bio podvučen još jedan bilans mojih šahovskih pobjeda i poraza — stavljena je crta ispod ogromnog broja sati provedenih u analizi pozicija i savladavanju šahovskih zakonitosti. Nakon deset godina od trenutka kada sam se ozbiljno posvetio šahu, napokon sam osvojio željenu titulu.

Ipak, bilo je prerano da se zadovoljim postignutim. Imao sam tek dvadeset pet godina, a preda mnom je bilo još mnogo turnira i prilika da se dokažem, da odigram zanimljive i sadržajne partije. Prije svega, trebalo je ozbiljno da se pripremim za finale prvenstva SSSR-a. Koliko sam samo želio da dobro odigram na tom važnom takmičenju — turniru najvišeg kvaliteta, ne samo u Sovjetskom Savezu nego i u čitavom svijetu!

Čitavu godinu trajale su moje pripreme za finale prvenstva. Tokom tog perioda nisam odigrao nijednu turnirsku partiju niti učestvovao na bilo kakvom takmičenju. Ipak, odsustvo praktičnih nastupa u potpunosti je nadoknađeno intenzivnim proučavanjem šahovske teorije.

Titula majstora donijela je i nove obaveze — prije svega obavezu da svoje znanje prenosim drugim šahistima. Osim toga, trebalo je nastaviti rad na popularizaciji ovog omiljenog umijeća među hiljadama ljubitelja šaha. Zato, iako nisam igrao turnire tokom te godine, nastavio sam sa brojnim nastupima po moskovskim preduzećima, držeći predavanja i igrajući simultanke.

Ali još nisam objasnio šta je to simultanka u šahu. A upravo je ta zanimljiva forma nastupa odigrala ogromnu ulogu u popularizaciji šaha u našoj zemlji.

ČETRDESET „CRNIH“ PROTIV JEDNOG

Kada sam jedne ljetnje večeri došao u šahovski paviljon vrta tvrđave u Tuli, nisam zatekao nijedan par koji igra. Nije se vidio ni uobičajeni broj šahovskih stolova — sala je bila prazna, a samo na jednom njenom kraju okupila se grupa ljudi koji su očigledno posmatrali nešto zanimljivo.

Popevši se na neko uzvišenje, uspio sam napokon da preko glava gledalaca zavirim unutra. Već sam tada znao za različite vrste šahovskih takmičenja: ozbiljne partije, turnire u brzopoteznom šahu, konsultativne partije, živi šah i slično — ali ono što sam vidio nije ličilo ni na jedan od tih poznatih oblika šahovske borbe.

Svi stolovi u paviljonu bili su spojeni i formirali zatvoren pravougaonik, nalik bokserskom ringu. Sa spoljne strane tog „ringa“ sjedilo je tridesetak ljudi. Na šahovskim tablama pred njima nalazile su se najrazličitije pozicije. Iza njihovih leđa tiskali su se gledaoci. Neki su ćutke pratili tok igre, dok su drugi sugerisali igračima, po njihovom mišljenju, najbolje poteze. Čula se živa rasprava, koja je često prelazila u žustar spor.

Ali s kim oni zapravo igraju? Zavirio sam u unutrašnjost „ringa“ — tamo nije bilo nikoga. Kakvo čudo: trideset ljudi igra samo sa sobom, i još se pritom toliko uzbuđuju! I ja sam ponekad igrao sam sa sobom, ali to je bilo kod kuće, kada nije bilo protivnika — a ovdje ih ima koliko hoćeš, pa zašto onda igrati sam? Nešto tu nije bilo kako treba!

Kada sam bolje pogledao, konačno sam našao objašnjenje: unutar tog kruga polako je šetao od jednog stola do drugog jedan visoki mladić, i pritom se stalno kretao u istom smjeru. Naslonivši se na sto, zadržavao bi se kod neke table, razmislio nekoliko sekundi, povukao potez i odmah prelazio kod sljedećeg protivnika, gdje bi takođe, nakon kratkog razmišljanja, odigrao potez.

Shvatio sam: jedan čovjek je igrao istovremeno protiv svih koji su sjedjeli oko „ringa“.

Čim bi se na tabli pomjerila figura, svaki igrač bi odmah zapadao u duboko razmišljanje. Neki su, da bi bolje shvatili poziciju, pomjerali figure po tabli, ali bi ih pri dolasku mladog čovjeka ponovo vraćali na početne pozicije. Drugi su tražili pomoć od komšija ili se savjetovali s gledaocima koji su stajali iza njih. Svako je morao da žuri, jer se njihov protivnik kretao u krug brzo i svakog trenutka „prijetio“ da se pojavi kod njihove table. Preskakanje poteza nije dozvoljavao.

Takva igra me je zapanjila. Kako on uopšte može da se bori istovremeno protiv trideset šahista? Koliko dobro mora da igra da bi smjelo izazvao toliko protivnika! Nekoliko minuta sam stajao (tačnije, visio na svom uzvišenju), gledajući kao opčinjen tog neobičnog šahistu.

— Šta se ovdje dešava, čiko? — pitao sam jednog od gledalaca nakon što sam uspio da se proguram kroz gomilu do ivice jedne table. Taj srdačni čovjek mi se odmah dopao, možda zato što je upravo u tom trenutku veselo, uz doskočice, grdio svog saigrača što ga nije poslušao, pa je, odigravši pogrešan potez umjesto predloženog, odmah izgubio figuru.

— Uči, dječače — rekao je gledalac — pa ćeš i ti uskoro moći da sjediš ovdje. U svakom slučaju, igraćeš bolje od nekih — ljutito je dodao, lukavo namignuvši u pravcu zbunjenog prijatelja koji je upravo izgubio figuru.

Zatim se trgnuo, sjetivši se da nije odgovorio na moje pitanje.

— Šta se dešava? Simultanka je, daje je šampion. Vidiš ga — hoda unutar kruga. Kad naučiš da igraš, i ti ćeš učestvovati u simultanki.

Ispostavilo se da je bio prorok, taj čovjek. Već za godinu dana učestvovao sam u simultankama, a još godinu kasnije i sam sam hodao unutar kruga, boreći se protiv desetina tulških ljubitelja šaha.

Simultanka u šahu je veoma zanimljiv događaj. Ona pomaže običnim šahistima da shvate tok majstorove misli, daje im priliku da se bore s njim, da otkriju njegove zamisli i upoznaju njegovu tehniku igre.

Teško je navesti neku sportsku igru ili vrstu borbe u kojoj bi jedan, pa makar i najjači, mogao uspješno da nastupi istovremeno protiv desetorice. Smiješno je zamisliti, na primjer, odbojkaša koji igra protiv šest, pa makar i slabih, igrača. Nijedan šampion — ni rvač ni bokser — ne bi mogao da izdrži nalet trojice protivnika koji su čak i nešto slabiji od njega. Čak je i slavni mačevalac d’Artagnan mogao da izlazi sa svojom, od Dime opisanom, sabljom protiv relativno malog broja protivnika, i to samo onda kada su mu pomagali, štiteći ga s leđa. U šahu se takve borbe često održavaju.

Kako majstor može da igra toliko partija istovremeno? Da li pamti sve partije, svaki potez u njima, ili pri tome koristi neki metod pamćenja pozicija, nešto poput matematičkih atrakcija koje se prikazuju u cirkusu?

Da bih odgovorio na ova pitanja, ispričaću, uz dozvolu čitaoca, o svom posljednjem simultanom nastupu.

Kada sam stigao u Klub tekstilaca, gdje je trebalo da održim simultanku, već se okupilo mnogo ljudi. Za stolovima je sjedilo četrdeset „crnih“. Ispred svakog od njih ležao je blok ili list papira. Nadam se da je jasno zašto sam rekao „crni“: u simultanki majstor gotovo uvijek igra bijelim figurama, a njegovi protivnici crnim.

„Pripremili su blokove“, pomislih, gledajući stolove. „Znači, ozbiljna publika, zapisivaće partije.“

U isto vrijeme, pregled igrača me je obradovao: među učesnicima simultanke bilo je malo djece. Priznajem, uvijek se pomalo plašim ishoda simultanke kada protiv mene sjede školarci. I ne samo ja. Snaga igre naše omladine je opštepoznata: rijetko koji velemajstor je postizao dobar rezultat u simultankama protiv pionira, a u većini slučajeva sve je za njih završavalo prilično loše. Nije slučajno bivši svjetski šampion, Holanđanin Maks Eve, koji je već iskusio „čari“ šahovske borbe protiv desetina sovjetske djece sa pionirskim maramama, savjetovao svojim kolegama — zapadnim velemajstorima, kada su putovali u Sovjetski Savez: „Samo nemojte davati simultanke protiv pionira!“

Isto mogu reći i ja, i to na osnovu ličnog iskustva.

U sjećanju mi je ostalo strašnih nekoliko sati, doživljenih prije dvadeset godina u Moskovskom Dvorcu pionira, gdje su mi trideset školaraca, od kojih nijedan nije imao više od deset–dvanaest godina, priredili pravi poraz.

To je bilo 1939. godine. Tada sam imao 26 godina.

Upravo sam bio dobio titulu velemajstora i stekao pomalo pretjerano samopouzdanje u svoje šahovsko umijeće. Bio sam pun snage i gajio najoptimističnije nade u budućnost.

U to vrijeme mi je predloženo da igram protiv trideset najjačih pionira-šahista. Naravno, da sam mogao da naslutim šta će se desiti, odmah bih odbio simultanku. Ali smatrao sam neodgovarajućim da odbijem izazov.

Kada sam ušao u Dvorac pionira, stao u krug i pogledao igrače, nisam vidio ništa što bi nagovještavalo nevolje. Sve je bilo uobičajeno: djeca kao djeca, svi sa crvenim pionirskim maramama, a na svakom stolu pored šahovske table olovka i papir.

„Pa naravno, ovdje su ozbiljni mali igrači“, prostrujalo mi je kroz glavu. „Treba biti oprezan, posebno ne igrati rizične otvaranja.“

Prvi sat igre također nije donio ništa neočekivano. Moji protivnici su se ponašali onako kako se djeca obično ponašaju tokom šahovske simultanke. Malo su se vrpoljili, naivno i neposredno se radovali kada bih im „poklonio“ pješaka ili figuru. Pritom bi trljali ruke i šapatom radosno obavještavali jedni druge o mom previdu, gotovo pola kruga. A kada bih ja njima nešto osvojio, odmah bi postajali ozbiljni i zabrinuto se udubljivali u razmišljanje o poziciji.

Ali nakon otprilike dva sata počeo sam sa iznenađenjem primjećivati da je među mojim protivnicima sve manje onih koji su bili zabrinuti, a sve više djece koja trljaju ruke. Već sam osjetio da stvari ne idu dobro. Odlučio sam da pojačam pažnju, da se više koncentriram na pozicije i da sporije hodam oko „ringa“. Ipak, ništa nije pomagalo — potez po potez moje pozicije su se neumoljivo pogoršavale.

Tada sam odlučio da prebrojim u koliko partija zapravo stojim dobro, a u koliko loše.

„Brojaću na prste lijeve ruke“, smislio sam način da utvrdim odnos snaga u simultanki: svaka dobijena pozicija — jedan savijen prst.

Iako mi je to oduzelo nekoliko minuta vremena, ipak sam odlučio da izvršim tu provjeru.

Rezultat me je zapanjio — nijedan prst nije bio savijen. U svih trideset partija bio sam u poziciji koja je vodila ka porazu.

„Eto ti je simultanka!“ — ponavljao sam sebi u mislima, ne prestajući da vučem poteze i nemoćno odmahujući glavom. „Čestitam, velemajstore! Bolje bi ti bilo da se nisi petljao s ovakvom ‘ekipom’. Došao si da održiš simultanku, a da ne dobiješ nijednu partiju — kao Ostap Bender iz Dvanaest stolica. Kako će se tek smijati Moskovljani!“

Perspektiva „nule“ me, naravno, nije zadovoljavala. I počeo sam da preduzimam hitne mjere. Počeo sam da izmišljam lukave zamke, pripremao najneočekivanije udare. Međutim, ništa nije pomagalo. Moji protivnici su igrali kao „velemajstori“ — sve su vidjeli, sve moje prijetnje su unaprijed neutralisali.

Tada sam se odlučio na krajnju mjeru, kojoj se ponekad pribjegava u teškim trenucima simultanke: bez borbe sam predavao partije u kojima je moja pozicija bila kritična. Kao rezultat toga, broj partija se odmah smanjio, manje sam se umarao i počeo sam da igram snažnije i sigurnije.

Ipak, kada su poslije tri sata igre sumirani rezultati simultanke, oni su bili porazni: od trideset partija dobio sam samo četiri, izgubio jedanaest i petnaest remizirao.

Mnogo simultanki sam kasnije odigrao na svojim putovanjima širom svijeta, ali nigdje nisam doživio takav poraz. Niti šahisti Holandije, Njemačke, Mađarske, Čehoslovačke, niti ljubitelji šaha iz daleke Argentine, Urugvaja i Kanade nisu mogli da postignu ni polovinu uspjeha koji su ostvarili moji mladi protivnici iz Moskovskog Doma pionira.

Ishod te neuspješne simultanke nije me obeshrabrio. Naprotiv, ispunio me ponosom na naše mlade šahiste, na tu predivnu smjenu koju smo stvarali. Osim toga, svi moji kolege — velemajstori i majstori — postizali su u simultankama protiv pionira ne bolje rezultate, i danas se rijetko ko usuđuje da igra protiv najjačih moskovskih školaraca.

Ipak se jednom pojavio i takav smješan događaj. Godine 1951. u Moskvu je došao šampion Engleske, međunarodni majstor Robert Vejd. Govorili su mu o snazi igre moskovskih pionira, ali je ipak odlučio da pokuša da igra protiv njih simultanku. Od trideset partija Vejd je izgubio dvadeset, deset remizirao i, dakle, nijednu nije dobio! Novine širom svijeta su taj rezultat zabilježile kao svojevrstan svjetski rekord. Englez pri tome nije izgubio smisao za humor i izjavio je da, ako bi bilo koji od tih pionira davao simultanku protiv trideset Vejdova, rezultat ne bi bio bolji!

Sve to sam se sjetio ulazeći u krug tekstilnih šahista. Simultanka je počela. Prvi potezi na svih četrdeset tabli trajali su ne više od dva minuta. Takva brza igra iznenadila je gledaoce i veoma im se dopala. Mnogi nisu znali da se tako brzo igraju poznati teorijski potezi. Dalje se tempo igre usporio. Početak simultanke mi nije donio ništa loše. Naprotiv, neki protivnici su uspjeli da izgube — ko pješaka, ko figuru. Još nekoliko krugova me uvjerilo da neću izgubiti mnogo partija. A ipak je neprijatno kada u simultanki gubiš mnogo partija.

Godine 1936. bivši svjetski šampion Kapablanka davao je simultanku u Moskovskom domu novinara. Meni, tada još šahisti prve kategorije, posrećilo se da imam jedini susret za tablom s ovim izvanrednim velemajstorom.

— Koliko vremena računate da ćete davati simultanku? — pitali su Kapablanku pred početak njegovog nastupa.

— Ne više od tri sata — odgovorio je samouvjereni Kubanac.

— Ali protiv vas igra veoma jak sastav — ljubazno su ga upozorili.

— Tim bolje. Što je jači sastav, to je zanimljivije igrati — izjavio je bivši svjetski šampion.

Kada su prošla četiri sata od početka simultanke, Kapablanka još nije dobio nijednu partiju. Na nekoliko tabli bio je matiran, na drugim je bio prinuđen da se preda zbog neizbježnog poraza. Nigdje u svijetu, tokom cijele njegove šahovske karijere, ništa slično mu se nije dogodilo. Bio je zatečen i zbunjen. Znojav je hodao unutar kruga, bijesno se braneći od protivnika koji su ga napadali.

Posle sedam sati igre podvučeni su rezultati. Kapablanka, koga su njegovi američki poštovaoci proglasili nepobjedivim, dobio je svega sedam partija od trideset, izgubio četrnaest i devet remizirao.

„Meni ne prijeti rezultat Kapablanke“, nehotice sam pomislio, objavljujući odlučujući šah jednom od protivnika.

Ipak, jedan ugao ogromnog „ringa“ izazivao mi je neugodnost. Čak i kada sam igrao druge partije, nije me napuštala briga za sudbinu tog opasnog područja.

„Treba se zadržati oko tih partija i dobro proučiti pozicije“, rekao sam sebi.

Ali u tom trenutku jedno zabavno dešavanje skrenulo mi je pažnju. Rasejani starčić, čim sam se udaljio od njegove table, napao je svojim pješakom mog topa. Kada sam se deset minuta kasnije ponovo približio njegovoj partiji, starčić je napravio još jedan potez i uzeo mog topa.

— Izvinite, vi ste odigrali dva poteza zaredom — oprezno sam primijetio.

— Šta vi, šta vi, to je nemoguće. Sada je moj potez i uzimam vašeg topa — uporno je tvrdio moj protivnik.

— Dobro — rekao sam. — Moraću da vam pokažem čitavu našu partiju od samog početka.

Starčić nije zapisivao poteze. Nije zapisivao ni bilo ko drugi. Početna pozicija je obnovljena. Pokazao sam sve poteze i uvjerio sve da je moj protivnik bio u krivu.

Obnavljanje partije odigrane u simultanki nije tako teško kao što se čini na prvi pogled. Iskusan simultanac lako može da rekonstruiše sve poteze u bilo kojoj partiji odigranoj u simultanki. Pri tome on ne pamti poteze mehanički, nego po jednom upečatljivom detalju, po maloj kombinaciji koja se dogodila u datoj partiji, obnavlja čitav tok događaja.

Ostavivši rasejanog starčića, uputio sam se ka nemirnom uglu, razmišljajući zašto su mi tamo nastale teške pozicije. Po otvaranju sam imao nesumnjivu prednost, protivnici su loše odigrali početak partija.

Ispostavilo se da sam naletio na grupu lukavaca (ako i takva kategorija učesnika simultanke postoji). Želeći po svaku cijenu da pobijede, oni namjerno u početku prave slabe poteze, ali ipak ne toliko loše da bi brzo izgubili. Na početku se kod simultanca stvara utisak da je njihova šahovska kvalifikacija niska. „Ove ću lako pobijediti“, misli on. Zatim, odjednom nastaje preokret. U sredini partije lukavci počinju da igraju punom snagom. Teško je ako simultanac ne uspije na vrijeme da promijeni svoj stav prema tim protivnicima i ne počne duže da se zadržava pred njihovim tablama.

Srećom, na vrijeme sam prozreo podmukli plan tih lukavih protivnika. Morao sam duže da se zadržavam kod njih, i uskoro su svi pretrpjeli poraz. Ne krijem da sam te partije igrao sa pojačanom sportskom žestinom.

Prošla su dva sata igre. Sa svakim potezom broj „crnih“ se smanjivao. Za sada sam imao samo jedan poraz. Pobjedniku su čestitali prijatelji i članovi kluba. Još nakon jednog sata na „ringu“ je ostao aktiv kluba, najkvalifikovaniji sastav, iskusan i očvrsnut u turnirskim borbama. Svi su napeto razmišljali, pokušavajući da odgonetnu smisao mog posljednjeg poteza.

Posebno se trudio organizator kluba. Meni je već bilo jasno da je njegova situacija beznadežna. Zaista, ubrzo je izgubio. Uvjerio sam ga, rekavši da organizatori simultanke u takvim simultankama uvijek doživljavaju poraz. Iznenadio se i zamolio da mu objasnim zašto.

— Vidite, kada počinjem simultanku, svi učesnici su mi nepoznati. Znam samo jednog — vas, jer sam s vama razgovarao prije početka. Zato pamtim vašu tablu, zadržavam se i nesvjesno igram pažljivije nego na ostalim pločama.

— Dobro — odgovorio je organizator. — Sljedeći put potrudiću se da vam ne upadam u oči.

Moje riječi nisu bile šala. Zaista sam primijetio da simultanci uvijek pobjeđuju one koje poznaju, čak i ako su to jaki šahisti.

Usput, jedna zanimljivost: simultanac vidi lica učesnika samo u prvim potezima. Kasnije nema vremena da gleda lica, pamti samo partije.

Jednom se u mojoj simultanki, usred igre, jednom od učesnika, relativno slabom šahisti, tiho pridružio moj dobar poznanik, kandidat za majstora. Odmah sam osjetio neku promjenu u igri na toj tabli. Crni je počeo da igra jake poteze i uskoro sam morao da se predam. Ali tokom čoitave simultanke nijednom nisam imao priliku da pogledam svog novog protivnika…

Prošla su više od tri sata, simultanka se približavala kraju. Morao sam da položim oružje još u jednoj partiji, dvije su završene remijem.

Ubrzo je ostala jedina partija. Taj protivnik je vrlo često, kad bih mu prišao, molio da mu dozvolim da preskoči potez i razmisli još malo. Ja nikada ne odbijam takve molbe, iako po pravilima simultanke preskakanje poteza nije dozvoljeno. Sada se njegova partija odužila i ostao je sam sa mnom jedan na jedan.

Dali su mi stolicu i konačno sam mogao da odmorim. Simultanka je veoma iscrpljujuće takmičenje. Svaka tabla ima dužinu od jednog metra. Četrdeset tabli — četrdeset metara. Prosječan broj krugova — pedeset. Dati simultanku znači preći dva kilometra sporim hodom. Uopšteno, to je četvorosatna šetnja uz naporan mentalni rad.

A postoje i rekordne simultanke. Prije rata velemajstor Andrej Liliental u Centralnom parku kulture i odmora imena Gorkog postavio je svjetski rekord, igrajući protiv sto šezdeset šahista.

Posljednju partiju gledao je čitav obruč gledalaca. Borba nije dugo trajala. Moj protivnik je, istina, imao dobru poziciju, ali se očigledno zbunio ostavši jedan na jedan protiv velemajstora, izgubio nit i brzo izgubio.

Objavljen je rezultat simultanke: od četrdeset partija moji protivnici su dobili tri, a pet su remizirali.

ŠKOLOVANJE, ŠAH, ŽIVOT

VELEMAJSTOR SOVJETSKOG SAVEZA

Kada čovjek izađe sa Moskovske željezničke stanice u Lenjingradu, on, skrenuvši sa željezničkog trga ulijevo, odmah dolazi na čuveni Nevski prospekt, opjevan u djelima ruskih pjesnika i pisaca. Diveći se veličanstvenoj arhitekturi sabora, pozorišta i dvoraca, putnik će se sigurno zaustaviti na nekoliko minuta na Aničkovom mostu sa njegova četiri konja, stići do kraja prospekta i tamo, skrenuvši nadesno, kroz ogromnu kapiju izaći na široki, prostrani Dvorski trg.

Dugo će se zadržati na tom trgu, diveći se veličanstvu građevina koje su stvorile neumorne ruke ruskog naroda. Pažnju posjetioca privući će i stub Pobjede koji se uzdiže uvis, kao i polukružna zgrada bivšeg Generalštaba, ali najviše će ga očarati ljepota Admiraliteta sa visokim pozlaćenim šiljkom, kao i skup zgrada koje se nalaze upravo nasuprot kapije kroz koju je ušao na trg — zgrada nekadašnjeg Zimskog dvorca, danas Državni Ermitaž.

Krenuvši udesno preko Dvorskog trga, pored ogromnih kamenih divova koji drže krov Ermitaža, naš putnik vjerovatno neće obratiti pažnju na kuću koja izgleda mala i skromna nakon zdanja koja je upravo vidio. Međutim, za mene je ta zgrada značajna — sada više ne mogu ravnodušno prolaziti pored doma lenjingradskih majstora sporta. Upravo tu je 1939. godine odigrano jedanaesto prvenstvo države u šahu, i upravo u toj zgradi postigao sam uspjeh zahvaljujući kojem mi je dodijeljena najviša šahovska titula — titula velemajstora Sovjetskog Saveza.

Osamnaest najjačih okupilo se u borbi za titulu šampiona države. Pažnja gledalaca bila je, naravno, usmjerena na najboljeg sovjetskog šahistu, pobjednika mnogih svesaveznih i međunarodnih takmičenja, velemajstora Mihaila Botvinika. Svima su još bile svježe u sjećanju njegove nedavne pobjede na međunarodnim turnirima u Moskvi 1935. godine i u Notingemu 1936. godine. U njegovu pobjedu na ovom prvenstvu malo ko je sumnjao, i samo su se rijetki Lenjingrađani nadali da će titulu šampiona države zadržati pobjednik dva prethodna prvenstva SSSR-a, velemajstor Grigorij Levenfiš. Šanse ostalih učesnika ocjenjivane su kao prilično male; smatralo se samo da će majstori Vjačeslav Ragozin, Sergej Belavenec i Vladimir Makogonov voditi upornu borbu za nagradna mjesta na turniru.

Prije početka jedanaestog prvenstva države nisam gajio nikakve nade u visok sportski rezultat, a kamoli u borbu za prvo mjesto. Naravno, loš je onaj vojnik koji ne sanja da postane general — znao sam tu izreku. Ipak, razumno razmislivši, zaključio sam da su moje šanse na turniru male, prije svega zato što sam još malo igrao na ozbiljnim turnirima sa majstorima i što prvi put učestvujem na prvenstvu države.

Svoju glavnu zadaću vidio sam u tome da usavršim stil svoje igre, da naučim sprovoditi duboke zamisli, suptilne pozicione manevre i sigurno igrati složene kombinacione pozicije. Odigrati što više lijepih partija — tome sam težio ulazeći u turnir. Neka me čitalac ne shvati pogrešno: nisam odustajao od borbe za pobjedu, naprotiv — svim snagama sam joj težio, ali sam u prvi plan stavljao kvalitet partija, stvaralačku, a ne isključivo takmičarsku stranu nadmetanja.

U ovom slučaju slijedio sam izvanredne riječi Aleksandra Aljehina, koji je ovako definisao uslove koji obezbjeđuju šahisti uspjeh na takmičenjima: „Smatram neophodnim za uspjeh tri sljedeća faktora: prvo, razumijevanje sopstvene snage i slabosti; drugo, tačno shvatanje snage i slabosti protivnika; i treće, viši cilj od trenutnog zadovoljstva. Taj cilj vidim u naučnim i umjetničkim dostignućima koja šahovsku igru stavljaju u red drugih umjetnosti.“

Od trenutka kada sam pročitao te riječi ruskog svjetskog prvaka, treći cilj koji je naveo Aljehin uvijek me je vodio u šahu. Ne bod po svaku cijenu, ne samo težnja ka pobjedi, već stvaralačke, sadržajne partije — to je bio moj cilj na turnirima.

Naravno, nisam zaboravljao ni prva dva uslova koja je Aljehin istakao. Svoju snagu i slabosti poznavao sam prilično dobro: dovoljno sam „revidirao“ sam sebe i svoje šahovsko umijeće.

Dobro sam poznavao i svoje protivnike: tokom godine koja je prošla od polufinala imao sam vremena da detaljno proučim desetine njihovih partija i otkrijem jake i slabe strane svakog budućeg protivnika. Pri tome sam obraćao veliku pažnju ne samo na tehničku stranu njihove igre — svim silama sam nastojao da odredim njihov karakter, da shvatim koje pozicije vole, a koje ne umiju da igraju, da procijenim njihovu psihološku stabilnost i snagu volje. I tu sam se opet oslanjao na Aljehinove riječi, koji je pisao: „Za šahovsku borbu prije svega je potrebno poznavanje ljudske prirode, razumijevanje psihologije protivnika. Ranije se borilo samo sa figurama, a mi se borimo (ili bar pokušavamo da se borimo) sa protivnikom — sa njegovom voljom, nervima, njegovim individualnim osobinama i — ne na posljednjem mjestu — sa njegovom sujetom.“

Start jedanaestog prvenstva SSSR-a bio je za mene veoma uspješan. U prvom kolu pobijedio sam majstora Ilju Kana, u drugoj partiji protiv Lenjingrađanina Georgija Lisicina snažan napad na protivničkog kralja takođe mi je donio uspjeh. Konačno, trećeg dana u složenoj pozicionoj borbi uspio sam da nadigram mladog moskovskog majstora, svog „starog“ protivnika Aleksandra Čistjakova. Istina, još nisu sve te partije bile završene, ali je analiza pokazala neizbježnost poraza mojih protivnika — u nastavku igre lako će se realizovati prednost, što mi donosi tri poena iz tri partije.

Tri od tri! O takvom startu nisam mogao ni sanjati. Pun samopouzdanja, liježem ranije da spavam pred četvrto kolo. Treba čuvati snagu. Međutim, već ujutro sve se preokrenulo! Probudio sam se sa strašnom glavoboljom i osjećajem gušenja. Temperatura preko četrdeset, povremeno bunilo. Ljekar je konstatovao težak oblik angine. Naredna tri dana donijela su izvjesno olakšanje, ali ne i potpuno ozdravljenje.

Po pravilima turnira, učesnik zbog bolesti može propustiti samo tri kola. Nakon toga, ako nije u stanju da igra, isključuje se sa turnira. Ponuđen mi je izbor, ali odluku nije bilo lako donijeti: s jedne strane brinuo sam za svoje zdravlje, a s druge, odustajanje od turnira značilo bi krah svega čemu sam težio i za šta sam se pripremao tokom cijele prethodne godine. Uz to, takav start — tri poena iz tri!

Poslije dugog razmišljanja odlučio sam da nastavim turnir. Istina, ta odluka me kasnije skupo koštala: odmah poslije turnira gotovo dva mjeseca sam ležao u krevetu zbog teškog oblika komplikacija na zglobovima.

Nastavivši igru, prvog dana sam bez ikakvog otpora izgubio od majstora Vitalija Čehova, a sljedećeg sam remizirao sa majstorom Vasilijem Panovim. Zatim je na red došao susret sa Mihailom Judovičem, i o toj partiji želim detaljnije da govorim.

Majstoru Judoviču posvetio sam mnogo vremena tokom kućne pripreme prije turnira. Dobro sam poznavao jednu njegovu karakterističnu osobinu — veliko poznavanje šahovske teorije, a prije svega teorije otvaranja. Upravo tu njegovu prednost, koliko god to zvučalo čudno, odlučio sam da iskoristim protiv njega.

„Ako Judovič dobro poznaje teoriju“, razmišljao sam, „onda neće imati ništa protiv da uđe u bilo koju poznatu teorijsku varijantu. Upravo tu ću ga uhvatiti. Ako proučim neku teorijsku varijantu i pronađem u njoj novo, neočekivan nastavsk, moći ću time da zbunim protivnika i natjeram ga da za tablom razmišlja o problemu čije rješenje je meni već dobro poznato. Uloge će se zamijeniti: Judovič je želio da igra poznatu poziciju koju njegov protivnik ne zna, a na kraju će se ispostaviti da je njemu nepoznata varijanta koju sam ja temeljno analizirao.“

Lako je bilo tako razmišljati, ali gdje pronaći takvu dobitnu varijantu? Nije nimalo jednostavno otkriti nešto novo u poznatim pozicijama koje su majstori širom svijeta već detaljno analizirali. U pomoć je pritekao sretan slučaj.

Jednom sam u Moskovskom šahovskom klubu sreo talentovanog prvokategornika Vladimira Simagina, koji je kasnije postao međunarodni majstor. Pokazao mi je novi nastavak u izuzetno složenoj varijanti daminog gambita, poznatoj u teoriji kao „bečka“. Simaginov nastavak bio je toliko neočekivan i djelovao je toliko neobično da su šahisti koji su tome prisustvovali reagovali sa očiglednim nepovjerenjem.

Dobro sam poznavao gorkovskog majstora Pjotr Dubinin. Zajedno smo započinjali šahovsku karijeru i zajedno se uspinjali stepenicama kvalifikacione ljestvice. Gdje god bi se pojavio ovaj talentovani šahista, svuda je izazivao uzvike iznenađenja. Sa visinom većom od sto devedeset centimetara i težinom od sto šesnaest kilograma, Dubinin je uživao posebne simpatije trenera dizanja tegova.

– Kuda ste vi došli? – govorili su mu kada smo zajedno stigli u lenjingradski klub majstora sporta. – Vama je mjesto na prvenstvu u rvanju, a ne na šahovskom turniru.

U šahovskim biltenima tog vremena mnogo prijateljskih karikatura i stihova bilo je posvećeno Dubininu. Jedan od njih mi je posebno ostao u sjećanju:

Širok, snažan i visok,
novi šahovski junak,
Dubinin sve zadivljuje
i stasom i igrom jak.

Čovjek izuzetno blage naravi, Dubinin je obično hodao po sali gdje se održavao turnir oprezno, kao da se plaši da slučajno ne zgazi nekoga od šahista, naročito one nižeg rasta, poput mene ili Sergeja Belaveneca.

Primijetio sam kod Dubinina jednu zanimljivu osobinu, koja na prvi pogled djeluje paradoksalno: uprkos svojoj ogromnoj fizičkoj snazi, gorkovski majstor se znatno ranije od ostalih učesnika iscrpljivao pred kraj turnira i posljednje partije igrao već umoran, ne punom snagom. I odlučio sam da iskoristim upravo tu njegovu iscrpljenost. Sport je sport! Uvijek su nas učili da i najbolji prijatelji na turnirima moraju žestoko težiti pobjedi. Zaslužni majstor sporta Petar Arsentjevič Romanovski jednom je pričao kako mu je rođeni brat u posljednjem kolu dobio partiju, čime ga je lišio prvog i prilično značajnog mjesta. Pri tom taj borbeno raspoloženi brat tom pobjedom nije nimalo popravio svoj plasman, jer je ionako čvrsto držao posljednje mjesto na tabeli.

Pri doigravanju završnice sa Pjotr Dubininom dugo sam manevrisao, ne preduzimajući odlučne poteze. Tek kada se moj protivnik znatno umorio, izveo sam za njega neočekivan važan prodor. Odbrana nije bila dovoljno precizna i uspio sam da ostvarim pobjedu. Pred posljednje kolo sustigao sam Mihaila Botvinika!

A u posljednjem kolu igrali smo međusobno. Jasno je da je takva partija izazvala ogromno interesovanje publike. Pratile su je hiljade ljubitelja šaha. Šta se dešavalo oko te partije u Lenjingradu, najbolje opisuje sam Botvinik. Evo šta on piše:

„Dakle, Kotov me sustigao pred posljednje kolo! A u posljednjem kolu, prema žrijebu obavljenom prije turnira, Kotov treba da igra protiv mene bijelim figurama. Dva lidera sa istim brojem poena sastaju se u posljednjem kolu – veoma rijetka situacija. Sportska napetost dostigla je vrhunac: Lenjingrađani, koji su dotad prilično hladno posjećivali turnir, odjednom su pohrlili u dvorane koje su mogle primiti samo četiri stotine ljudi. Karte su bile rasprodate dan unaprijed. Pred početak igre, šahisti bez ulaznica počeli su da se okupljaju ispred sale.

Organizatori prvenstva pronašli su vrlo domišljato rješenje: postavili su demonstracionu tablu partije vodećih igrača na obali rijeke Mojke, nasuprot zgrade u kojoj se održavao turnir. Jedna obala se brzo ispunila gledaocima, a zatim se počela puniti i suprotna strana. Saobraćaj je bio obustavljen. Veče je bilo izuzetno lijepo, i šahisti su na otvorenom, nekoliko sati, s napetom pažnjom pratili odlučujuću partiju.“

Ja, međutim, ništa od toga nisam vidio i saznao sam tek kasnije iz priča drugih. Moj susret sa Mihailom Botvinikom bio je toliko napet da za svih pet sati igre nijednom nisam ustao sa mjesta.

„Kako igrati posljednju, odlučujuću partiju, koje otvaranje izabrati?“ — ta pitanja su se, prirodno, javljala preda mnom dok sam se pripremao za susret sa Mihailom Botvinikom. Neki moji prijatelji savjetovali su mi da izbjegnem oštre nastavke i da izaberem miran početak partije, poput Novoin­dijske odbrane.

„Šta on može da uradi u tom otvaranju, igrajući crnima?“ — govorili su oni. „Samo remi, a tebi ništa više i ne treba. Podijelićeš prvo mjesto, biće to ogroman uspjeh.“

Dugo sam razmišljao o tim prijedlozima i ipak sam odlučio da ih odbijem. Nije da sam se nadao da ću obavezno pobijediti Botvinika. Ne, remi mi je sasvim odgovarao. Ono što me je zbunjivalo bilo je nešto drugo: pripremajući se za turnir, zamislio sam varijante koje sam namjeravao da primijenim protiv Botvinika, i sada odstupiti od njih, preći na mirne nastavke — značilo bi iznevjeriti sopstveni plan.

„Pa dobro“, odlučio sam na kraju, „ako izgubim — izgubio sam! U svakom slučaju, odigraćemo zanimljivu partiju.“ I odlučio sam da igram što oštrije.

Međutim, susret sa Mihail Botvinik za mene se razvio krajnje nepovoljno. Moj protivnik je izbjegao nastavke za koje sam se pripremao i izabrao malo poznatu varijantu Nimcovičeve odbrane. Kako je Botvinik kasnije rekao, pozicija koja je nastala nakon sedamnaestog poteza bila mu je već poznata i detaljno analizirana uoči turnira. Ispalo je da nisam samo propustio da natjeram protivnika na moje planirane varijante, nego sam ušao u Botvinikovu pripremu. Bijeli je odmah dospio u beznadežnu poziciju, nisam ni uspio da odigram kako treba. Istina, u lošoj poziciji sam još pokušavao da pružim otpor, ali sam u odlučujućem trenutku napravio grešku, i protivnik je završio borbu efektnom kombinacijom.

Zaustavio sam sat i čestitao Botviniku na novoj pobjedi — na osvajanju titule prvaka zemlje. On je meni čestitao veliki uspjeh na prvenstvu — drugo mjesto.

Moskva je toplo dočekala naš povratak iz Lenjingrada. Nekoliko dana kasnije u novinama je objavljena odluka Svesaveznog komiteta za fizičku kulturu i sport o tome da mi se, zbog kombinacije sportskih i stvaralačkih uspjeha, dodjeljuje titula velemajstor.

Dakle, osvojena je najviša šahovska titula. Skok o kojem sam dugo sanjao bio je ostvaren. Godinu dana ranije bio sam šahista prve kategorije, sada — velemajstor!

EVO KAKO JE ISPALA

Nad Moskvom je zavijala sirena za vazdušnu uzbunu. Žuti snopovi reflektora, čiji su se krajevi gubili u dubinama neba, okretali su se poput džinovskog vrtuljka. Negdje na prilazima gradu već su odjeknuli prvi plotuni protivavionske artiljerije. Moskva se, dočekujući fašističke avione, napela i pripremila.

Za svaki slučaj ugasili smo električno svjetlo u prostorijama konstruktorskog biroa, iako su prozori ionako bili dobro zamračeni. Još dok je bilo struje smotali smo cigarete od mahorke i stavili ih u improvizovane muštikle, koje smo se izvještali da pravimo od šarenih dugmadi i komadića plastike. Pušili smo, nastavljajući započeti razgovor i čekajući naređenja štaba protivvazdušne odbrane fabrike.

– Naravno, staru konstrukciju treba preraditi, kakve tu mogu biti sumnje – začulo se iz pravca gdje je žar zapaljene cigarete povremeno osvjetljavao široko lice i bistre oči zamjenika glavnog konstruktora. – Mašina koju fabrika sada proizvodi i nezgodna je i glomazna; borcima oduzima previše vremena. Treba i može se napraviti jednostavnija, praktičnija.

– I jeftinija – začuo se iz mraka glas drugog konstruktora, koga smo, ne zna se zašto, prozvali Gric, iako nije imao nikakve veze s Ukrajinom i gotovo cio život proveo je u Sibiru. – Zašto niko od vas ne uzima u obzir i to? Napravićemo jednostavnije dijelove, lakše će se obrađivati, smanjiće se količina potrebnog materijala i, što je najvažnije, radne snage. A koliko je to sada važno! Nema više šta da se razmišlja, hajde da od sjutra počnemo novo projektovanje – završio je Gric.

– A hoćemo li uspjeti? Hoćemo li izdržati? – upitao sam, iako sam unaprijed znao kakav će odgovor uslijediti. – Pa nas je tako malo!

– Sve se može uraditi! – ponovo se začuo Gric. – Podijelićemo se u dvije grupe: jedan dio konstruktora nastaviće da radi na staroj mašini i pomaže proizvodnji, a trojicu ili četvoricu oslobodićemo tekućih poslova kako bi mogli da rade na novoj mašini. Šta vi mislite, velemajstore?

Od prvih dana mog rada kao glavni konstruktor, Gric me u privatnim razgovorima nije zvao drugačije nego „velemajstore“, a ponekad bi, u šali miješajući šahovske i tehničke titule, govorio: „glavni majstor“.

Sada me je, u gluvoj tami zimske večeri, ta riječ podsjetila na davno zaboravljeni šah. Već više od godinu dana šah je u mom životu igrao sasvim sporednu ulogu. Ni kada sam u prvim mjesecima rata radio kao tehnolog, ni kasnije, kada sam postao glavni inženjer fabrike, niko osim mojih najbližih prijatelja nije ni slutio da sam šahovski velemajstor. Znali su me samo kao inženjera.

Poznanici koje sam sretao pričali su da se u Moskovskom šahovskom klubu igra turnir, ali nisam imao vremena da svratim. Većina šahovskih majstora u međuvremenu je bila evakuisana iz Moskve u pozadinu, dio je otišao na front, a nekih više nije bilo među živima. Oni koji su ostali u prijestonici, pored svog redovnog posla, mnogo su radili i u bolnicama. Redovno su obilazili ranjene borce, držali predavanja i igrali simultanke. Nekoliko puta i ja sam posjetio moskovske bolnice, govorio ranjenim crvenoarmejcima o šahu i odigrao simultanku s njima.

Šahista prve kategorije, inženjer M. Rikan, igra simultanku u Tulskoj bolnici.

Ideju o stvaranju nove konstrukcije svesrdno su podržali rukovodstvo i partijska organizacija fabrike, pa je ubrzo počeo užurban rad. Niko nije gledao ni na vrijeme ni na umor. U stvaralačkom poslu učestvovao je cio kolektiv konstruktorskog biroa, a kasnije su im se pridružili i radnici te inženjersko-tehničko osoblje fabrike.

Postoji stara priča o tome kako je otac pozvao svoje međusobno zavađene sinove i ponudio im da slome metlu sastavljenu od mnogo pruća. Niko od snažnih sinova to nije mogao da uradi. Tada je otac razvezao metlu, rastavio je na pojedinačno pruće i zamolio ih da sada polome svaki grančicu. Taj zadatak je svaki od sinova lako izvršio.

„Eto, i vi se držite zajedno kao pruće metle, pa vas tada niko nikada neće moći saviti ni slomiti“, rekao je otac.

Ova jednostavna priča, koja dokazuje neodoljivu snagu kolektiva, nehotice mi pada na pamet kada razmišljam o radu našeg konstruktorskog biroa. Upravo zahvaljujući zajedničkoj zanesенosti idejom stvaranja nove konstrukcije, i samo zato što su u stvaralačkom radu učestvovali svi zaposleni u birou, od konstruktora do kopirki, uspjeli smo da izvršimo važan i potreban zadatak za front.

„Uzalud se upuštate u to“, govorili su nam neki skeptici kada smo ih pitali kako da radimo, „mnogi su prije vas pokušavali da sprovedu u djelo zanimljivu ideju kojom se bavite, ali niko do sada nije uspio.“

Ipak, sve teškoće je savladala stvaralačka snaga zajedništva ljudi ujedinjenih zajedničkim patriotskim ciljem. Život je dokazao da u konstruktorskom radu, ništa manje nego u bilo kojem drugom, uspjeh može postići samo složan, čvrsto povezan kolektiv u kojem svako daje sve svoje snage i svo znanje zajedničkom poslu.

Kakve sve teškoće nisu morali da savladavaju u procesu stvaranja nove konstrukcije! Ali sve to je prevazilaženo zajedničkim naporima kolektiva. Treba uzeti u obzir da se to odvijalo u najtežim uslovima gladi, neprospavanih noći, nedovoljnog i nemirnog odmora, koji su prekidani neprijateljskim naletima.

Na kraju su crteži bili gotovi. Sada je došao najodgovorniji trenutak — izrada prvih uzoraka nove mašine. Konstruktor se uvijek uzbuđuje kada njegovi crteži počnu da se pretvaraju u dijelove, u „živu“ mašinu. Šta će ispasti, kako će ona izgledati? Na urednim, jasnim crtežima sve može biti u redu, a kada se po njima izrade dijelovi, vidi se: negdje ne ulazi, negdje ne radi kako treba.

A kod nesrećnih konstruktora često se dešavaju i nezgode. O jednoj takvoj nezgodi mi je više puta pričao moj otac.

— Davno je to bilo, ti si tada još bio mali i puzao ispod stola — počinjao je otac svoju priču, paleći malu, nagorjelu lulu. — Došao sam ja jednom u fabriku, tek se presvukao, stao za radni sto, kad odjednom dotrči do mene naš majstor. „Dođi — kaže — Jegoriču, zove te šef radionice. Brzo, odmah.“

Dolazim. „Dobar dan, vaše blagorođe! Jeste li me zvali?“ — „Jesam, zvao sam te. Sjedni, treba nešto da porazgovaramo.“

A on sav uglađen, obrazi crveni, kosa rijetka, ali uredno počešljana, kao da je nekim stolarskim ljepilom zalizana. Uniforma nova, a preko nje navučen crni mantil.

Sjedi za pisaćim stolom. Na stolu bronzani pribor za mastilo, sve neke fascikle — predmeti. A pored stoji crtaći sto, instrumenti na njemu — znači i inženjer!

Sjeli smo. Gleda me, pruža mi cigaretu. „Evo, dragi moj“, počeo je šef blagim glasom. „Imam jednu molbu za tebe.“ A ja sam već i bez toga naslućivao da mu trebam: previše je nježno razgovarao sa mnom. Obično je bio kao pas prema svima, vikao na sve, hvatao se za svaku sitnicu. A sada mu se oči smiju, glavu čak nakrivio. Prava lisica lukavi…

„Direktor me je veoma zamolio — započeo je šef posao — da napravim kutijicu. Hoće da je pokloni samoj guvernerki. A šta ćeš? Običnom se ne možeš diviti, treba nešto posebno, zanimljivo. Razmišljao sam, razmišljao — i evo šta sam smislio.

Uzeo je list papira, olovku i počeo da crta. U početku nisam shvatio šta želi da prikaže.

„Neka joj svi uglovi budu različiti — objasnio je šef dok je crtao. — Neka nijedan ugao ne bude prav. Onda će i sve strane ići u različitim pravcima, nijedna neće biti paralelna s drugom. Ukratko, ispašće neka vrsta kristala. Nema nikakve simetrije — na prvi pogled grubo, ali originalno. Razumeš? Biće odlično, zar ne?“

Pogledao sam njegovu „umetnost“ i samo se počešao po potiljku. „Da — kažem — odlično! Na papiru je, kažem, dobro nacrtano, na papiru sve može da se prikaže, na papiru sve ispadne glatko. Ali kako to napraviti, tu je problem? Kod obične kutije — sve je jednostavno: izrežeš čepove, spojiš, zalijepiš, pa doteruješ i poliraš. A ovde kako ćeš spojiti te uglove? Slomićeš glavu!“

Vidim, inženjer se snuždio. Gleda me ljutito, nezadovoljan.

„Znači, nećeš moći da napraviš?“

„Ne kažem da ne mogu. Treba pokušati, možda i uspije. Radite“, kažem, „crtež. Probaću da napravim, možda ispadne.“

Odem od njega, a u meni raste bijes što sam pristao da pravim takvu „đavolju“ kutiju, a istovremeno sam i radostan. Razumiješ, sine, baš me je ta neobična stvar pogodila u žicu. Nikad ništa slično nisam radio niti vidio da je neko drugi napravio. A to je baš bilo zanimljivo.

Tako donese šef sutradan crtež — nastavio je otac. — Sve na mjestu, sve iscrtao, sve mjere, sve isprekidane linije — na papiru je lako. Čak je nacrtao i bravicu, šarke za poklopac nije zaboravio. „Ehe! — mislim se. — Tebe bi trebalo natjerati da to sam napraviš, da slomiš te svoje izlakovane nokte.“

A on meni: „Evo ti crtež, Jegoriču. Samo se trudi da radiš po mjerama. Tačno takvu napravi kao na crtežu.“ Pogledao sam ga, pogledao crtež i postalo mi je nekako neprijatno. Možda da odbijem? Razmislio sam i ipak uzeo crtež. „Posla nema“, kažem sebi, „kasno je za premišljanje — kad si se latio posla, ne govori da nisi jak!“

Došao sam kući, ručao, sjeo za radni sto i počeo da razmišljam. Kako prići toj stvarčici, odakle početi? Razmišljao sam, razmišljao — i odlučio da najprije pravim modele od mekog lipovog drveta. Puno materijala sam upropastio: čas se sve iskrivi, čas se čepovi ne uklapaju čvrsto jedan u drugi. Spojiš jedan kosi čep, drugi se ne poklapaju. Spojiš donji deo, poklopac ne zatvara. Baš sam se namučio! Koliko sam noći proveo u razmišljanju. Od muke bi se ponekad i koja čašica više popila.

A on svaki dan zapitkuje: „Kako ide, hoće li uskoro biti gotovo? A možda neće ispasti?“ — „Trudim se“, kažem, „sačekajte. Uskoro ću završiti.“ A meni je u duši sve nemirno: šta ako ništa ne ispadne?

Ali ipak je ispalo! Sve se poklopilo, svi čepovi su se čvrsto uklopili jedan uz drugi, sve mjere i uglovi ispali su tačno po crtežu, poklopac dobro naleže na kućište — sve je na svom mjestu! Napravio sam je, ipak!

Dalje je već išlo lako: izrendao sam daske od crvenog drveta, sve mjere sa modela tačno prenio na pravu kutijicu. Opet se, naravno, sve poklopilo. Spojio sam čepove, zalijepio kutijicu, očistio šmirglom, ispolirao — sija kao ogledalo! Zamotao sam je u krpu i nosim. Majka kaže: „E, ovo će te šef sigurno lepo nagraditi! Ne zaboravi da djeci poneseš nešto slatko.“ A zar sam ja radio zbog nagrade? Meni je, glavno, bilo drago što sam napravio tako lukavu stvar, što sam rešio tako težak zadatak.

Dolazim kod šefa. Kucam, ulazim. „Evo“, kažem. On se odmah obradovao, skočio prema paketu, pomaže da se otvori. Kutijica stoji na pisaćem stolu, sija na suncu!

Ali vidim — šef se baš i ne raduje. Mršti se, krivi usne. Gleda, gleda, pa kaže: „Uu! Kakva je ispala…“ U početku nisam ništa razumeo. A on opet: „Na crtežu je bila lijepa, a ispala je takva da mi se ne sviđa.“ Tako me zatekao da sam ostao bez reči. A on opet svoje: „Ne sviđa mi se.“

Nisam izdržao. „Šta ti je“, kažem, „gledao si dok si crtao. Ti si to crtao, sam si stavljao mjere, a sada: kakva je ispala! Ja dvije nedelje nisam spavao noću, mučio se, trudio se da napravim tačno po crtežu. Ti si kondukter, a ne konstruktor!“

Pljunuo sam i otišao. On za mnom dobacuje: „Platiću ti.“ A zar se radi o novcu! Bilo mi je krivo što je moj trud propao zbog njegove kokošje pameti.

Gdje je on bacio kutijicu, ne znam. Samo čitavu godinu šef nije govorio sa mnom, a ubrzo me „nagradio“… novom kaznom.

„Da i mi ne završimo kao ovaj nesretni konstruktor“, šalili su se moji kolege koji su znali za tu priču. „Napravimo dijelove, sklopimo cijelu mašinu, a onda ćemo pogledati i reći: ‘Uu! Kakva je ispala!’“

U tim šalama se krila skrivena bojazan od mogućeg neuspjeha, napetost očekivanja.

Juriš na šahovske visine

ZLATNI PRAG

— Pa dobro, jaki su, pa šta onda?! Razmisli, imaš mišiće! — nije se smirivao čvrsti, sredovječni muškarac s velikom, pomalo ćelavom glavom i pametnim, pomalo lukavim očima. — A znaš li ti šta je kembridž-springs varijanta?

— A možeš li ti izvesti suples? — u istom tonu odbrusi krupan, težak mladić u kožnom kaputu. Njegove izlizanе obrve i zgužvane uši odavale su da je rvač. Zapanjivši jedan drugog neočekivanim pitanjima, diskutanti su se tako zbunjeno pogledali da su se svi okolo nasmijali.

Ovaj spor se odigravao na jednom od pograničnih aerodroma u proljeće prve poslijeratne, 1949. godine. Igra slučaja i voljom sportskih rukovodilaca desili se da u Čehoslovačku istog dana polete čak dvije delegacije: majstori klasičnog rvanja zajedno s najjačim dizačima tegova i šahovska reprezentacija Moskve. Predstavnici tri različita sporta imali su isti zadatak — da se sastanu s reprezentacijama Praga i drugih gradova Čehoslovačke i pokažu svoje majstorstvo tokom revijalnih nastupa.

Letjeli smo presjedajući u dva aviona. Za vrijeme posljednjeg zaustavljanja na sovjetskoj zemlji, dok su se sređivali dokumenti, rasplamsao se vječni spor o prednostima ovog ili onog sporta. Raspoloženje je bilo dobro. Svi su uživali u odmoru na čvrstom tlu poslije dvočasovnog leta i sporili se mirno, bez žara, trudeći se samo da iznenade protivnika nekom dosjetkom.

— Kakve je to sport šah! — govorio je momak u kožnoj jakni, sležući ramenima. — Sjede jedan naspram drugog po pet sati, povijeni kao da su se slomili, cigaretu iz usta ne vade. Od takvog sporta prije ćeš umrijeti.

— A ti pogledaj sebe, šta ti radiš kad se boriš, — umiješa se u razgovor velemajstor Igor Bondarevski. Kao strastveni pušač, osjetio se pogođenim riječima o cigaretama i brzoj smrti od šaha. — Polože te na mekan tepih, trbuhom nadolje, pa ležiš pola sata i opireš se. A drugi se za to vrijeme popne na tebe, dahće i pokušava da prevrne takvu gromadu. Kako ti to izgleda, lijepo? — I, želeći da naglasi neprivlačnost slike, namrštio se, okrenuo i mahnuo rukom.

— A što se tiče cigarete, tu griješiš, — ponovo se uključi šahista koji je ranije zbunio rvača kembridž-springskim varijantom. — Od devet sovjetskih velemajstora, recimo, samo dvojica puše, a fizičkom kulturom se bave gotovo svi. Hoćeš li da opipaš mišiće šahiste? — i, savivši ruku u laktu, ponosno se napregnuo, primičući se rvaču i malo se naginjući unazad.

Preko razglasa su objavili ukrcavanje u avion i spor je na kratko utihnuo. Ali čak i kad su svi sjeli na svoja mjesta, neko od šahista je smislio nov način da pecne protivnike.

— A možete li vi da izađete na kraj s Davidom Bronštajnom u šahu? Dajemo vam njega kao najmlađeg — sve će vas pobijediti u simultanki.

— Pazi da se ne preračunaš, — odgovori niski gorostas. — Imamo mi šahiste druge kategorije.

— Svejedno, David će sve pobijediti.

— E, baš ste se razmahali! — nije izdržao mirni rvač. — A da se rvate, nećete li? Koliko vas ima? Dvanaest? E, onda ćemo protiv svih vas izvesti jednog Kotkasa. On će vas svih dvanaest položiti na leđa.

U uglu sale za simultanku dobroćudno se osmjehivao proslavljeni sovjetski šampion Johanes Kotkas — rvač koji je izazivao oduševljenje gledalaca na takmičenjima širom svijeta. Pomisao da položi na leđa sve velemajstore i majstore zabavljala ga je.

Spor je prekinuo šum pokrenutih motora. Zaletjevši se, avion se odvojio od naše rodne zemlje, i ubrzo smo se našli iznad teritorije susjedne države. Većina putnika je prvi put u životu napuštala granice Sovjetskog Saveza.

Poslije dva sata ukazale su se brojne piste odlično opremljenog praškog aerodroma. Pod nama je Prag, Zlatni Prag, kako je s ljubavlju nazivaju Česi. Na aerodromu nas čekaju domaćini. Izgovara se mnogo toplih riječi dobrodošlice i ruskim snagatorima i majstorima šaha. Svi sjedaju u automobile. Rukovodioci imaju jednu brigu: samo da ne pomiješaju delegacije, da ne odvedu rvača među šahiste i obrnuto, jer su programi i mjesta takmičenja različiti.

Evo i ulica češke prijestonice. U početku prolazimo kroz mirne periferije s malim, urednim kućicama, ali ubrzo naš autobus prelazi stari, sedamsto godina star most preko rijeke Vltave i nalazimo se u centru grada. Gore, na brdu, vidi se drevni praški kremalj — Hradčani. Unutar njega brojne katedrale s gotskim šiljcima streme uvis, ka nebu. Prolazimo kroz živahni centralni trg grada — Vaclavske namjesti, sa njegovim veličanstvenim spomenicima i skladnim zgradama s ukrašenim fasadama. Kratak uspon uzbrdo — i stižemo u hotel „Flora“, naše boravište i štab tokom cijelog boravka u Čehoslovačkoj.

Tek što smo se smjestili, počinju da nas posjećuju ljubitelji šaha, češki majstori — naši protivnici u meču, koji su s nestrpljenjem očekivali naš dolazak u Pragu. Dolaze i obični ljudi Čehoslovačke da izraze zahvalnost predstavnicima sovjetskog naroda i armije koja ih je oslobodila od fašističkog jarma.

U to vrijeme u Čehoslovačkoj su još bili vidljivi tragovi nedavnog rata. U Pragu i drugim gradovima vidjeli smo mnoga razaranja, a na zidovima kuća još nisu izblijedjeli karakteristični natpisi: „Rejon pregledan. Mina nema. Narednik Sidorov“.

Mnogo smo se naslušali priča o užasima hitlerovske okupacije, o mukama koje su Česi pretrpjeli u fašističkim koncentracionim logorima. Dobro pamtim mržnju i užas na licu jedne starije Čehinje koja je pokazivala utisnut logorski broj na svojoj ruci. Posjetili smo i mjesto gdje se nekada nalazilo slikovito selo Lidice, koje su fašisti sravnili sa zemljom.

2.marta 1946. godine počelo je takmičenje šahista dviju prijestonica. Igralo se po posebnom sistemu koji je omogućavao svakom češkom majstoru da se sastane sa svim članovima moskovske ekipe. Svaki grad bio je predstavljen sa šest najboljih majstora. Tako se takmičenje sastojalo od šest kola. Žrijebom je određeno da prvog dana čitava moskovska ekipa igra bijelim figurama. Narednih dana boja se mijenjala istovremeno kod svih šest učesnika.

Znali smo da su češki majstori vrlo jaki protivnici, naročito u partijama s oštrim taktičkim komplikacijama. U Čehoslovačkoj se brižno čuvaju šahovske tradicije istaknutih velemajstora koji su potekli iz te zemlje, kao što su Rihard Reti, Oldžih Duras i Salomon Flor. Iz stotina hiljada ljubitelja šaha u Čehoslovačkoj izrasli su i talentovani mladi majstori, predstavljeni u meču Moskva – Prag Ludek Pahman i Jaroslav Šajtar. Veoma opasni protivnici, koji su dobro poznavali teoriju i sigurno vodili praktičnu borbu, bili su i majstori Miroslav Katetov i Franciszek Zita. Susreli smo se i sa najstarijim šahistom Čehoslovačke, međunarodnim majstorom Karelom Opočenskim. Duhovit i vedar čovjek, „Karel Ivanovič“, kako smo ga od tada zvali, volio je šalu i bio veoma druželjubiv. Kao međunarodni sudija, bio je glavni sudija na mnogim svjetskim prvenstvima i jedan od vodećih djelatnika svjetskog šahovskog pokreta.

Predusretljivi češki domaćini učinili su sve da stvore što udobnije uslove za igru u turnirskoj sali — barem prema njihovom shvatanju. Kažem „prema njihovom shvatanju“, jer je u inostranstvu prije masovnih nastupa sovjetskih šahista bilo uobičajeno da se turniri organizuju s vrlo skromnim uslovima za učesnike, ali uz maksimalnu udobnost za publiku.

Prvih dana u ogromnoj sali u centru bila je postavljena mala bina na kojoj se nalazilo šest stolova za učesnike. Kod svake table stajala je stolna lampa. Gledaoci, koji su u velikom broju posjećivali meč, prilazili su stolovima i u gustim krugovima okruživali igrače. Za njih su na drugom kraju sale bile postavljene demonstracione table, pa su vrijeme dijelili između odmora uz te table i posmatranja igrača za stolovima.

Susret prijatelja uvijek je radostan. Češki majstor Karel Opočenski priča nešto vrlo zanimljivo velemajstoru Aleksandru Kotovu i majstoru Vladimiru Simaginu

Takvi prelazi izazivali su prirodnu buku. Prvih sati igre bukvalno nismo znali šta da radimo: da li da štitimo oči od neprekidnih bljeskova lampi fotografa, da li da potpisujemo brojne autograme koji su nam pružani sa svih strana sale, ili da razmišljamo o potezima na tabli. Iskreno govoreći, zbunili smo se u toj atmosferi i napravili nekoliko grubih grešaka.

Na našu sreću, gostoljubivi domaćini su ubrzo preuredili raspored u turnirskoj sali i stvorili idealne uslove za igru. Ako smo u prvim kolima postizali minimalnu prednost u meču, pobjeđujući tek s jednom partijom više, kasnije smo se privikli na uslove i postepeno povećavali rezultat. Na kraju je prva polovina meča završena rezultatom 23:13 u korist moskovskih šahista.

Unaprijed treba reći da su u drugoj polovini ovog meča, odigranoj mjesec dana kasnije u Moskvi, naši šahisti igrali još uspješnije i završili cijeli meč ukupnim rezultatom 51,5 : 20,5. Zanimljivo je da se češki majstori u Moskvi takođe nisu osjećali sasvim uobičajeno. Naime, u to vrijeme u Pragu je bilo poteškoća s ishranom. Došavši u prijestonicu naše zemlje, Česi su se našli u neobičnim uslovima i, kako su sami govorili, nisu mogli igrati punom snagom.

— Tako smo se obilno najedali u Moskvi — govorio je jedan član češke ekipe — da poslije ručka nismo mogli izračunati nijednu šahovsku varijantu.

Tokom praškog dijela meča dogodio se rijedak slučaj, bez presedana u istoriji turnira. Prilikom nastavka prekinutih partija petog kola, slobodni članovi moskovske ekipe šetali su po sali, odgovarali na pitanja čeških ljubitelja šaha i dijelili autograme.

— Kako stoji Simagin? — pitali smo jedni druge, jer nas je sve zanimala složena pozicija nastala u njegovoj partiji sa Šajtarom. Mladi majstori vodili su borbenu i sadržajnu partiju. Poslije prvog dana bila je prekinuta u nepovoljnijoj poziciji za Moskovljanina, i sada se on uporno branio nastojeći da izbori remi.

Ubrzo je neko prišao i radosno saopštio da su teškoće za Moskovljanina, koji je igrao bijelim figurama, već iza njega i da mu je remi osiguran. To nas je obradovalo, jer bismo u tom slučaju peto kolo završili bez ijednog poraza.

Odjednom se začula galama. Sudije su pojurile ka mjestu gdje se partija nastavila. Gledaoci su napustili mjesta kod demonstracionih tabli i u gomili se okupili oko stola za kojim su igrali mladi majstori. I mi smo prišli i zatekli sudije meča kako rješavaju veoma složen problem, jer se ono što se dogodilo u toj partiji još nijednom nije srelo u praksi majstora.

Kada je Šajtar uzeo protivničkog pješaka i dao šah, Simagin se duboko zamislio. Ako bi odmah uklonio tu prijeteću figuru, prednost crnih bi i dalje ostala osjetna. Šta učiniti? Moskovski majstor dugo je razmišljao, držeći glavu u rukama i nervozno se ljuljajući na prstima. Odjednom mu je sinula sjajna ideja. Ako najprije razmijeni dame, pa tek onda uzme opasnog crnog pješaka, bijeli kralj će se približiti centru i partija bi trebalo da završi remijem. Obradovani Moskovljanin odmah je razmijenio dame i, uzevši crnog pješaka, sjedio zadovoljan uspješno vođenom odbranom.

Sve bi se završilo dobro da se, na Simaginovu nesreću, nisu umiješali gledaoci. Dok su oni živo raspravljali čime uzeti crnog pješaka koji je dao šah bijelom kralju, demonstrator je prišao tabli i povukao potez bijelom damom — potez kojim je i Simagin dao šah crnom kralju. U početku su Česi ukorili demonstratora, misleći da je pogriješio, i zamolili ga da provjeri zapis, ali kada se vratio od igrača i potvrdio da su upravo takvi potezi odigrani u partiji, publika je počela da negoduje.

— Dozvolite, gospodo majstori — začuli su se uznemireni glasovi — tako se ne može igrati. Dva kralja pod šahom — toga nema ni u našim amaterskim partijama. Igrajmo po pravilima!

Sudije su morale prekinuti igru i provjeriti tok partije. Zaista, postojao je trenutak kada su oba kralja bila pod šahom! Ne samo Simagin, već ni njegov protivnik nije primijetio to očigledno kršenje šahovskih pravila. Na nezadovoljstvo Moskovljanina, koji je već bio izborio remi, partija je vraćena na poziciju u kojoj je došlo do prekršaja i morala se ponovo igrati od tog trenutka. Iz povoljne situacije Simagin je ponovo vraćen u neizvjesnost. Ipak, i drugi put je uspio da izbori remi — ovoga puta poštujući sva pravila.

Završivši meč sa šahistima Praga, posjetili smo Bratislavu, gdje smo prvi put vidjeli plavi Dunav, zatim Zlin (danas Gottwaldov) i, konačno, industrijski grad Brno. Svuda su nas dočekivali kao rođene, stvarali maksimalno moguće uslove i unaprijed ispunjavali naše i najmanje želje.

Nakon što smo kao cijela ekipa posjetili četiri grada u zemlji, kasnije smo se razišli po manjim mjestima, držeći predavanja i igrajući simultanke.

Na tim simultankama češki ljubitelji šaha igrali su na poseban način. Njihovo prvo pravilo bilo je — ne predavati se do mata! U početku su nas iznenađivali igrači koji bi u simultanki ostajali samo s kraljem protiv čitave armije bijelih figura. Kasnije su nam objasnili da postoji dugogodišnji dogovor, koji je postao tradicija: igrati do samog mata, kako bi se otežao zadatak onome koji daje simultanku i omogućilo drugima da više razmišljaju. Postojao je i drugi razlog: za učešće u simultanki plaćalo se, pa je svako, kad već plati određenu sumu, želio da izvuče maksimum zadovoljstva.

Svi učesnici su zapisivali partije i po završetku tražili da im se potpišem.

Susreti u gradovima u koje smo dolazili da igramo simultanke bili su i dirljivi i smiješni. U gradu Beroun, u hotelu u kojem sam odsjeo, iznad prozora je visila zastava Sovjetskog Saveza. Prirodno sam pomislio da je stigla neka delegacija iz SSSR-a. Koliko sam se iznenadio kada sam saznao da je zastava okačena u čast dolaska ruskih šahista.

Na simultanki u Češko-moravskoj fabrici u Prag, poslije uvodnih riječi, svih dvadeset šest učesnika podiglo je čaše i nazdravilo: „Za zdravlje sovjetskih šahista!“ Nije nam preostalo ništa drugo nego da uzvratimo: „Za zdravlje čeških šahista!“

Ako se uzme u obzir da je poslije prvog sata igre napravljena pauza od pola sata radi nastavka zdravica, lako je razumjeti da je to bila jedna od najtežih simultanki u mom životu.

ZLATNI PRAG (nastavak)

Nikada neću zaboraviti ono što mi se dogodilo tokom posjete malom gradu Choceň, blizu Praga. Put iz prijestonice Čehoslovačke nije bio dug, pa sam u nedjelju krenuo tamo električnim vozom. Srdačno su me dočekali, brzo nahranili ručkom, jer je već bilo vrijeme za početak simultanke. Kojim rezultatom sam završio — ne sjećam se. Znam samo da sam izgubio nekoliko partija. Ali stvar i nije bila u simultanki. Nije bilo vremena ni za odmor poslije igre i večere. Ispostavilo se da sam opet bio u vremenskoj stisci: trebalo je požuriti, jer je u gradskom pozorištu počinjalo posebno plesno veče u moju čast.

U gledalištu pozorišta stolice su bile uklonjene, a na slobodnom prostoru oko stotinu parova čeških djevojaka i mladića s velikim žarom je plesalo. Ostali su stajali uz zidove, posmatrajući i čekajući svoj red da zaplešu. Čim smo mi, zajedno sa šahistima, ušli u salu, orkestar je prestao da svira, plesači su se razišli i oslobodili sredinu. Zatrubile su fanfare, a gradonačelnik je održao srdačan govor dobrodošlice. Zatim me je pozvao za sto blizu scene i započeli smo miran razgovor uz izvrsno pilsensko pivo.

Poslije kratke zvanične pauze ples je ponovo počeo. Djevojke u narodnim nošnjama, bogato vezenim, vrtjele su se u zagrljaju vitkih čeških mladića. Jedan ples smjenjivao je drugi — narodni plesovi, pa tango, zatim fokstrot i brza rumba.

— A plešete li vi, velemajstore? — upitao me gradonačelnik.

— Pomalo — odgovorio sam neodređeno.

— A koje plesove plešete? — nastavio je da ispituje.

— Uobičajene: tango, fokstrot — ništa ne sluteći, upao sam u zamku.

Na tome se razgovor o mojim plesnim sposobnostima završio. Smatrao sam njegova pitanja bezazlenim i mirno pijuckao hladno pivo.

Orkestar je završio neki narodni ples i započeo prve taktove laganog tanga. U tom trenutku prišla je djevojka našem stolu i pozvala me na ples. Tek tada sam shvatio da radoznalost gradonačelnika nije bila slučajna, pa sam ustao. Kako odbiti kada te poziva djevojka — i to tako lijepa, obučena u divnu nošnju izvezenu šarenim nitima!

„A šta ako ispadneš iz ritma i ne budeš znao da plešeš“, — proletjelo mi je na trenutak kroz glavu. — „Nisi ti baš neki majstor za to, osramotićeš se pred svima.“

Djevojka je nekoliko sekundi stajala pored stola. „Bilo pa bilo“, — odlučih napokon, mahnuvši u sebi rukom — „pleše dvjesta ljudi. U gužvi niko neće primijetiti čak i ako malo pogriješim.“ I odlučno sam krenuo u salu, vodeći pod ruku svoju mladu partnerku.

Prve plesne korake izveo sam prilično sigurno. Međutim, kad sam potom pogledao oko sebe, sledio sam se — noge su mi se zaplele i nehotice sam ispao iz ritma: oko nas nije bilo nijednog para, plesali smo samo nas dvoje pred očima brojnih gledalaca.

Šta sad? „Napustiti partnerku“, — bila je prva pomisao, prva želja. — „Pobjeći dok se nisam osramotio, pobjeći u spasilačku luku, za sto, pored gradonačelnika, da pijem pivo.“ Ipak, na sreću, iznenađenje me nije toliko zbunilo da ne shvatim kako bih bijegom uvrijedio i djevojku i gostoljubive domaćine.

Izlaza nije bilo — morao sam nastaviti ples. Tim prije što smo se ubrzo uskladili i počeli lagano kliziti po velikoj sali. Ali tu mojim mukama nije bio kraj. Kad su nasmijani gledaoci vidjeli da sam se snašao, poslali su u krug drugu djevojku. Morao sam ponovo da se prilagođavam.

Takve zamjene ponavljale su se više puta, sve dok se dirigent nije sažalio i orkestar, prestavši da svira, nije okončao moje muke. Poslije su mi objasnili da u gradu Choceň postoji običaj da se tako dočekuju počasni gosti. Iako mi je to laskalo, za svaki slučaj sam sjeo tako da mi je teško prići i svaki put bih se trzao kad bi orkestar započeo novi ples.

Četrdeset dana proveli smo u Čehoslovačkoj i za to vrijeme se iskreno sprijateljili s češkim šahistima. Došao je trenutak rastanka s novim prijateljima, čiju smo pažnju i brigu svakodnevno osjećali.

10.aprila avion se podigao iznad Prag, i poslije nekoliko sati već smo bili u Moskva. Naše prvo putovanje u inostranstvo bilo je završeno.

Nije prošao ni mjesec dana, a mi smo ponovo sjeli za šahovske table. Ovoga puta protiv reprezentacije SSSR-a nastupala je selekcija Velike Britanije. Englezi su odavno namjeravali da izazovu sovjetski tim, ali se, zbog razlike u snazi između svojih najboljih majstora i sovjetskih velemajstora, nisu usuđivali. Kada je u septembru 1945. godine radiomeč SSSR–SAD završen pobjedom sovjetskih šahista rezultatom 15,5 : 4,5, to im je dalo hrabrost.

— Gore od Amerikanaca nećemo igrati — umirivali su sebe i poslali u SSSR prijedlog da se održi meč na dvanaest tabli: po deset muškaraca i po dvije žene sa svake strane.

Nažalost, ovoga puta nije bilo moguće organizovati lični susret. Sovjetski šahisti tada nisu mogli putovati u London, a Englezima je bilo teško prikupiti potrebna sredstva za dolazak u Moskva. Zato je dogovoreno da se meč odigra putem radija, tim prije što je takvo iskustvo već postojalo. Uostalom, udaljenost između Moskve i Londona znatno je manja nego između Moskve i Njujorka.

19.juna započeo je ovaj radijski susret između engleskih i sovjetskih šahista, koji je trajao četiri dana. Englezi su mogli biti zadovoljni ishodom: ostvarili su bolji rezultat nego ekipa Sjedinjenih Država, izgubivši meč rezultatom 6 : 18. Ovaj susret označio je početak dugotrajnog prijateljstva između engleskih i sovjetskih šahista. Iako reprezentacija Engleske u narednim godinama nije uspjela posjetiti Moskvu, sovjetska ekipa je u međuvremenu dva puta gostovala u Londonu (1947. i 1954. godine), oba puta odnijevši pobjedu.

Od završetka rata prošlo je tek nešto više od godinu dana, a mi smo već učestvovali u tri međunarodna takmičenja: dva radiomeča i meču Moskva – Prag. Ipak, potpuno zadovoljstvo još nije bilo postignuto. San svakog šahiste bio je veliki međunarodni turnir i susret s najjačim velemajstorima savremenog doba. S nestrpljenjem smo čekali takvu priliku.

Napokon, san se ostvario. Početkom avgusta 1946. godine pet sovjetskih šahista otputovalo je na prvi poslijeratni međunarodni turnir u holandski grad Groningen.

Juriš na šahovske visine

U zemlji lala i vjetrenjača

Stajali smo na uskom pojasu zemlje usred uzburkanih talasa razbješnjelog mora. Svuda dokle je pogled dopirao vidjeli su se pjenasti sivozeleni talasi, koji su se na horizontu stapali s olovnim nakupinama oblaka nad vodom. Ravnomjerni, snažni udari podivljale vode bijesno su se obrušavali na obalu tog pojasa zemlje, koji nas je primio u samom središtu zaliva Sjevernog mora. Činilo se da će talasi svakog časa razoriti tu građevinu, koja je izgledala tako krhko u morskoj pučini, samljeti u sitne komade čvrsto složeno kamenje i u trenu uništiti sve što je čovjek s tolikim trudom izgradio.

Nalazili smo se u Holandiji, na putu iz Haga u mali sjeverni grad Groningen. Krenuvši automobilima iz Haga, zaustavili smo se tog tmurnog dana na samoj sredini znamenite brane koja presijeca morski zaliv i omogućava automobilima da znatno skrate put ka sjeveru zemlje. Ova dugačka brana, duga trideset kilometara, podignuta ljudskim rukama usred vodene pučine, izaziva ponos zbog snage i veličine ljudskog razuma.

Do Holandije smo iz Moskve putovali vozom, prolazeći putevima nedavnog rata. Prošli smo kroz razoreni Minsk, gotovo do temelja sravnjenu Varšavu i stigli u Berlin. Tamo nas je dočekala delegacija šahista jedinica Sovjetske armije koje su tada bile stacionirane u Berlinu. Gotovo bez odmora nakon puta, krenuli smo da obiđemo mjesta slavnih podviga ruskih vojnika.

Berlin je još nosio tragove nedavnog divljanja fašista. U razrušenoj Rajhs kancelariji Adolfa Hitlera bili su razbacani formulari koji su se popunjavali za lica odlikovana fašističkim „gvozdenim krstom“. U kabinetu u kojem je nesrećni firer smišljao ideje o vladavini nad čitavim svijetom, Nijemci su u peći „buržujki“ kuvali krompir. Čak su i u samu smrt fašističkog vođe tada mnogi još sumnjali.

„Da li je Hitler živ?“, „da li je vođa fašizma zaista izvršio samoubistvo?“ — takvim naslovima bili su ispunjeni članci u stranim novinama.

S velikim interesovanjem obišli smo mjesta nedavnih borbi za Berlin. Razgledali smo Rajhstag, nad kojim su sovjetski hrabri borci podigli crvenu zastavu u samom jeku borbi za njemačku prijestonicu.

Brzim vozom prošli smo kroz čitavu Zapadnu Njemačku i stigli na granicu Holandije. Presjevši u vagon prigradskog tipa, koji ima mjesta samo za sjedenje, tiho smo razgovarali, razmjenjujući utiske o prizorima koji su promicali kroz prozore. I već tada smo vidjeli koliku popularnost uživa šah u ovoj maloj zemlji.

Naš kondukter, visok, nezgrapan, pomalo pogrbljen Holanđanin, obučen u sivu uniformu s bakarnim dugmadima, već je nekoliko puta ulazio u naš kupe, čas nudeći cigaretu, iako niko od nas nije pušio, čas pitajući da li želimo nešto naručiti na narednoj stanici. Očigledno je sve to bio izgovor da započne razgovor.

— Ko ste vi? — upitao je napokon na njemačkom, iako su tada Holanđani na sve načine nastojali da izbjegavaju taj jezik. — Poljska, Rumunija? O, Rusi, i tako dobro govorite holandski! — začuđeno je uzviknuo, čuvši od Flora odgovor na holandskom jeziku.

— To je veoma zanimljivo!

Na trenutak je izašao iz kupea, ali se ubrzo vratio i ponovo počeo da nas ispituje.

— Vi ste šahisti. Odmah sam shvatio: idete u Groningen. Očekuju vas, pišu svaki dan — rekao je, dobivši potvrdu svojih pretpostavki. — Sad ću vam na stanici naći novine, da vam pokažem. Da li ste prvi put u Holandiji?

— Nas dvojica smo već ranije bili ovdje — odgovorio je Flor, pokazujući na Botvinika — a ovi mladi ljudi dolaze prvi put.

— I kako vam se sviđa Holandija? — postavio je kondukter pitanje koje, kako smo kasnije shvatili, pri upoznavanju postavljaju svakom ko dođe u bilo koju zapadnu zemlju.

Flor mu je rekao nešto prijatno, pa se Holanđanin zadovoljno nasmiješio.

— Ko će, po vašem mišljenju, osvojiti prvo mjesto na turniru? — nastavio je svoje ispitivanje kondukter.

Mi smo savršeno razumjeli kakav odgovor je očekivao i pomenuli smo Maksa Evea. Znali smo da je ime bivšeg svjetskog prvaka veoma popularno u njegovoj domovini. Uspjesi Evea poznati su svakom Holanđaninu, čitava zemlja prati njegove rezultate.

— I mi mislimo da će prvi biti Eve — spremno se složio kondukter. — A kako će, po vašem mišljenju, igrati Botvinik?

— On nema nikakve šanse za prvo mjesto — bez oklijevanja je izjavio sam Botvinik Holanđaninu. — Ne samo on — nastavio je sovjetski prvak — nego ni svi ruski šahisti neće moći pružiti nikakav otpor Eveu.

Ove riječi su potpuno dovele Holanđanina u dobro raspoloženje.

— A ko je od vas Botvinik? — upitao je.

Nije nam preostalo ništa drugo nego da nastavimo šalu i pokažemo na nekog drugog. Kondukter je „Botvinika“ obasuo najtoplijim komplimentima.

Nekoliko sati nakon prelaska granice već smo bili u Hagu, a već sljedećeg dana automobilima smo krenuli za Groningen, udaljen 250 kilometara od Haga.

Put za Groningen bogat je slikovitim, za Holandiju karakterističnim pejzažima. Svuda unaokolo prostiru se široka polja zasađena raznobojnim lalama. Holanđani su poznati po umijeću uzgoja lala najrazličitijih vrsta i najneobičnijih boja. Imaju i crne lale s laticama obrubljenim, kao zlatom, žutim rubom. Ima i žutih lala s crnim žilama na laticama. Sreću se i vatreno crveni lale raznih nijansi. Pred očima putnika pravougaono polje jedne boje smjenjuje se šarenim poljem druge boje. Sve lale su iste visine, njegovanog izgleda.

A u daljini, na horizontu, u sivkastoj izmaglici okreću se krila vjetrenjača, nehotice prizivajući sjećanje na legendarnog španskog viteza Don Kihota. Povremeno se nailazi na uredna sela s krovovima prekrivenim šarenim crijepom. Po livadama lutaju crno-bijele holandske krave, koje su svojoj zemlji donijele još jednu slavu — kao domovini holandskog sira.

Mnogi dijelovi Holandije nalaze se ispod nivoa mora, i vrijedni Holanđani ulažu mnogo napora da putem kanala odvedu vodu s polja. U zemlji postoji mnogo zaštitnih objekata, ali oni ipak ne garantuju stanovništvu potpunu sigurnost. Povremeno more probije ta ne sasvim pouzdana utvrđenja, odnoseći ljudske živote i nanoseći veliku štetu privredi. Jednu od takvih građevina — ogromnu branu koja zadržava nadiranje mora i služi za drumski saobraćaj — prešli smo na našem putu ka sjeveru zemlje.

U Groningenu nas je ispred hotela dočekala gomila ljudi. S mukom smo se probili do ulaza u hotel, već u prvim minutama potpisavši desetine autograma. „Juče su Rusi zauzeli grad Groningen“, šalila se jedna lokalna novina, opisujući naš dolazak sljedećeg dana u stilu nedavnih ratnih izvještaja.

Jedva smo stigli da se smjestimo i umijemo, pa smo požurili u hotelski hol, gdje su se, kako su nam rekli, već okupili neki od pristiglih učesnika turnira. U prostranom holu, okruženi učesnicima predstojećeg takmičenja, groningenskim ljubiteljima šaha i običnim posmatračima — gostima hotela — neka dva starca igrala su šah. Jedan od njih, niskog rasta, okrugao, s velikim stomakom i velikom glavom, iznenađujuće brzo za svoju građu ustao je sa stolice kada su nas upoznavali i nešto promrmljao, srdito mrseći brkove.

— Velemajstor Milan Vidmar — predstavio ga je majstor Hans Kmoch, glavni sudija turnira, s kojim smo se već upoznali u Hagu.

Vidio sam jugoslovenskog velemajstora Milana Vidmara na mnogim fotografijama u turnirskim zbirkama i, naravno, odmah sam ga prepoznao. Isto tako sam odmah prepoznao i njegovog protivnika. Bio je to francuski velemajstor Savijelij Tartakover. Stežući mi ruku, Tartakover je nakrivio glavu i posmatrao me kroz pince-nez ispitivačkim pogledom svojih pametnih i lukavih očiju.

— A, Kotov! Vi ste Kotov? Vrlo mi je drago, vrlo mi je drago, Kotov! — brzo je govorio Tartakover, ne mijenjajući ni na trenutak izraz ozbiljnog, pa čak i pomalo srditog lica.

Za Tartakovera sam čuo gotovo istog dana kada sam naučio poteze šahovskih figura. Njegovi duhoviti šahovski feljtoni, puni elegantnih, izbrušenih rečenica, njegove originalne primjedbe uz partije, oštri aforizmi — pamte se zauvijek. Čovjek koji voli šah iznova će mnogo puta čitati Tartakoverove knjige i članke.

U njegovim tekstovima, pisanim živim jezikom, uvijek su me zadivljivale svježe misli, originalni zaključci i suptilni obrti. Zauvijek mi je ostala u sjećanju podjela šahista u neobične kategorije, koju je Tartakover napravio u duhu istočnjačke legende:

„Istočnjačka mudrost kaže“, piše Tartakover, „postoje šahisti koji igraju slabo i ne znaju da igraju slabo: to su neznalice — izbjegavaj ih! Postoje šahisti koji igraju slabo i znaju da igraju slabo: to su razumni — pomozi im! Postoje šahisti koji igraju jako i ne znaju da igraju jako: to su skromni — poštuj ih! Postoje šahisti koji igraju jako i znaju da igraju jako: to su šahovski mudraci — slijedi ih!“

Uvijek sam sanjao da upoznam Tartakovera. Znao sam ga po portretima, po opisima očevidaca koji su pratili njegovu živu književno-šahovsku djelatnost tokom međunarodnog turnira u Moskvi 1925. godine. Zamišljao sam ga kao mršavog, crnokosog čovjeka srednjih godina, s pince-nezom, s neizostavnom olovkom i blokom u rukama, kako stalno nešto zapisuje i smišlja.

Godine su promijenile Tartakovera i nimalo nije ličio na onoga kakvim sam ga zamišljao. Preda mnom je stajao čovjek srednje visine, s uglastim, već usporenim pokretima starosti. Od vitkosti koju sam vidio na fotografijama nije ostalo ni traga. Na njegovoj proćelavoj glavi sa strana su stršale sijede vlasi, a ispod očiju su se nadvili nezdravi podočnjaci.

Sjeli smo pored igrača i s uživanjem proveli veče posmatrajući borbu dvojice talentovanih šahista i duhovitih ljudi, koji su neumorno smišljali šalu za šalom. Brzopotezne partije, a još više razgovori Tartakovera s Vidmarom — igrali su svake večeri — donijeli su nam mnogo veselja u sumorne sate provedene u dosadnom provincijskom gradu u Holandiji.

Na kraju je jugoslovenski velemajstor pomjerio figuru — potez je napravljen. Ne gubeći ni sekunde, odmah počinje brzo da broji do pet. Sada je Tartakover „gluv i nijem“. On ćuti i razmišlja o potezu oko tri minuta.

— Kad sam ja razmišljao, on je brojao, pucketao kao svraka — počinje da se žali Vidmar na svog protivnika. — A sada sjedi i razmišlja kao slon. E, sačekaj ti mene! — i već na sljedećem potezu Vidmar se osvećuje protivniku, trošeći još jedan dodatni minut razmišljanja.

— U cirkus ne treba ići! — uzviknuo je jednom Hans Kmoch, do suza se smijući prepirci prijatelja.

Tako prolazi veče. Na kraju se obojica umore — vrijeme je za spavanje. I tada nastupa svečani trenutak za jednog i neprijatan za drugog: treba vratiti nekoliko guldena za izgubljene partije. Suma je mala, ali neprijatno je to što poraz izaziva previše otvorenu radost protivnika.

— Dobro igra! — tankim glasom hvali Tartakover svog prijatelja, predajući mu guldene i razmahujući rukama. — U posljednje vrijeme se primjetno popravio, napredovao je!

Oko njih se svi smiju prijateljima koji su više od četvrt vijeka proveli u zajedničkim šahovskim bitkama.

12.avgusta okupili su se svi učesnici takmičenja. Održano je otvaranje turnira. Prvi put smo vidjeli pokretnog, uvijek pričljivog i gestikulirajućeg Migela Najdorfa, koji je došao iz Argentine.

— Prije ovog turnira osvojio sam sedamnaest prvih nagrada — objavljivao je svima već prvog dana upoznavanja.

Upoznali smo se i sa ozbiljnim, sporim mađarskim velemajstorom Laslom Sabom, kao i sa tihim švedskim šahistima Gestom Štolcom i Erikom Lundinom. Mnogo smo razgovarali i sa starijim francuskim velemajstorom Osipom Bernštajnom, koji je tada imao oko šezdeset pet godina.

— Znate, osjećam da sada igram znatno jače nego ikada ranije — rekao je on, na naše iskreno iznenađenje.

Predstavili su nas i holandskom šahovskom heroju — Maksu Eveu, koji nas je dočekao kao gostoljubiv domaćin.
Tok borbe na groningenskom turniru u početku nije se odlikovao naročitom napetošću. Botvinik je dobijao partiju za partijom protiv svih svojih konkurenata i do četrnaestog kola sigurno išao bez poraza na prvom mjestu. Imao je svega tri remija, što je za turnir sa tako jakim sastavom — briljantan rezultat!

Iza njega je slijedio Eve, koji je uz pomoć domišljatih taktičkih izuma uspio da spasi i dobije nekoliko sumnjivih partija. Ipak, razmak između njega i Botvinika bio je čitav poen, pa Eve nije mogao predstavljati ozbiljnu opasnost za lidera turnira.

Odmah iza ove dvojice šahista išao je mladi sovjetski velemajstor Smislov. Prvi put nastupajući na međunarodnom turniru u inostranstvu, Smislov je ostvario mnogo pobjeda, uključujući i onu protiv Evea. Odlična sportska forma Smislova donijela mu je veliki uspjeh na ovom turniru: zauzeo je treće mjesto, ispred sedamnaest jakih šahista iz raznih zemalja.

Ako je Smislov već pri prvom odlasku u inostranstvo uspio da se prilagodi novim i neobičnim uslovima života i igre, nama sa Boleslavskim u Groningenu dugo nije polazilo za rukom da se prilagodimo i igramo s punim stvaralačkim naporom. Tek na kraju takmičenja uspjeli smo malo da popravimo rezultate i odigramo nekoliko sadržajnih partija.

Ranije me čudilo zašto su gotovo svi sovjetski šahisti pri prvom odlasku na međunarodni turnir u inostranstvo postizali znatno slabije rezultate od svojih mogućnosti. Tako je Botvinik loše odigrao pri prvom putovanju na turnir u Hastings 1934. godine, Ragozin je loše igrao pri svom prvom nastupu na međunarodnom turniru u Semering-Badenu 1937. godine. Učestvujući prvi put na međunarodnom turniru u Groningenu, shvatio sam u čemu je stvar.

Šahovska takmičenja majstora na Zapadu najčešće se održavaju na ljetovalištima. Organizatori turnira imaju za cilj da stvore reklamu i buku u štampi i da privuku što više gostiju na ljetovalište. Nije slučajno da se u istoriji šahovskih turnira često pojavljuju imena gradova Baden-Baden, Semering-Baden, Bled, Karlsbad i drugih. Ponekad organizaciju međunarodnih turnira preuzimaju bogati mecene šaha. Dešava se i da se sredstva za održavanje turnira prikupljaju putem pretplate. U svim tim slučajevima količina novca za organizaciju turnira je vrlo ograničena, što se odražava na uslove njihovog održavanja.

Da bi privukli publiku na turnir, posjetiocima se dozvoljava da se u sali, u neposrednoj blizini igrača, ponašaju prilično slobodno. Imaju pravo da puše, šetaju po sali, piju kafu i tiho razgovaraju. Prostorije za igru su u većini slučajeva male i neudobne. Na kraju pet sati igre u turnirskoj sali se nakupi toliko dima da je nemoguće disati, a kamoli igrati šah. U Groningenu su Holanđani, koji veoma vole cigare i cigarete, do kraja turnirskog dana stvarali u sali gustu plavičasto-sivu izmaglicu u kojoj je bilo teško boraviti.

„Radni dan“ na zapadnim turnirima maksimalno se produžava. U Groningenu smo igrali po sedam, pa i devet sati dnevno. Partija je počinjala u pola tri i trajala pet sati do pauze. Ako se za to vrijeme ne završi, nastavljala bi se od deset sati uveče. Ako ni to nije bilo dovoljno, organizatori bi „ljubazno“ predlagali da se završi sljedećeg jutra, na dan novog kola.

Patili smo i zbog nedovoljne ishrane, jer je tada u Holandiji postojao sistem kartica. Ubrzo nam je u tome pomogla sovjetska ambasada u Holandiji. Ne obazirući se na udaljenost, naši prijatelji su iz Haga donosili „pojačanje“. U sjećanju mi je ostala slika kako velemajstori u uskim hodnicima hotela u Groningenu čašama i šoljama zahvataju mlijeko iz kante koju je donijela naša ambasada. Zajedno sa sovjetskim učesnicima, toj spasilačkoj kanti često su prilazili i Amerikanci Denker i Štajner, Belgijanac O’Kelji i drugi učesnici turnira, koji su kasno uveče osjećali ozbiljnu glad.

Kada je postalo jasno da Botvinik vodi, a Eve očigledno zaostaje za njim, neke reakcionarne novine odlučile su da bezobzirnom propagandom podrže svog šampiona.

„Nemoguće je boriti se protiv Rusa“, urlale su jedne katoličke novine. „Pogledajte kako svi namjerno pomažu Botviniku. Smislov je izgubio od njega, i Boleslavski takođe. Sigurno znamo da su svi oni dobili strogo naređenje da bez borbe gube od Botvinika i da ga dovedu na prvo mjesto!“

U ovoj bezobraznoj laži bilo je isto toliko istine koliko i logike. Prvo, obje partije protiv sovjetskih učesnika Botvinik je dobio u oštroj borbi, nadigravši svoje protivnike na suptilan način. Drugo, njegovo vođstvo nije bilo samo posljedica te dvije pobjede — dva poena nisu dovoljna da se bude prvi na turniru nakon trinaest kola. Botvinik je pobijedio još osam šahista iz različitih zemalja Evrope i Amerike. Ali poznato je da laž ne traži logiku!

Svih prvih trinaest kola bilo je praćeno opširnim komentarima u katoličkim novinama. Ipak, to Eveu nije pomoglo. Iako je išao iza Botvinika, nije ga mogao stići.

Došlo je četrnaesto kolo. U njemu sam igrao protiv Botvinika. Lider turnira je loše i previše rizično otvorio partiju, našao se u lošijoj poziciji, previdio jednostavnu kombinaciju i izgubio. Holanđani su slavili. Botvinik je doživio poraz! Ono što nisu mogli da urade zapadni majstori, na njihovo iznenađenje, učinio je Botvinikov sunarodnik. Sada je Eve dostigao Botvinika. Nas je zanimalo pitanje: šta će sada reći novine koje su vikale o dogovoru među Rusima? Kako će se izvući iz neprijatne situacije u kojoj su se našle?

Ispostavilo se da bezobrazluk nema granica. Sljedećeg dana novine su detaljno i radosno opisale našu partiju s Botvinikom i objavile je pod velikim, upadljivim naslovom:

„Rus je odbio da izvrši naređenje Kremlja! O daljoj sudbini Kotova nam ništa nije poznato!“

Šta se još moglo reći o ovoj prljavoj kleveti i zlonamjernoj izmišljotini?!
Uostalom, to nije bilo naše prvo upoznavanje s onom beskrupuloznošću kojom su pune neke novine zapadnog svijeta. Još ranije smo se susretali s nekoliko slučajeva koji su nam u punom sjaju pokazali metode koje koriste nepošteni novinari, kao i nemarnost s kojom se pišu članci.

Jednom je Floora prišao dopisnik nekih holandskih novina. Postavivši nekoliko ne naročito pametnih pitanja, prilično je iznervirao velemajstora. Na kraju je novinar zbunjenog Floora iznenadio pitanjem: „Kako se hranite u Sovjetskom Savezu?“

Flor je prećutao i ljutito mu pružio ruku za pozdrav.

Nekoliko dana kasnije Floora je posjetio drugi dopisnik, već iz drugih novina. Međutim, njegova pitanja su nevjerovatno podsjećala na ona koja je postavljao prvi.

Ne izdržavši takav napad, Flor je planuo:

— Zar vas zaista ne interesuje nešto suštinsko, zaista važno? — rekao je novinaru. — Postavljate pitanja koja čovjek ne može da shvati. Prije neki dan došao je neki budala i pitao me kako se hranim u Sovjetskom Savezu. Kako vam se to sviđa?

— Iz kojih novina, velemajstore? — odmah se razveselio novinar.

Flor je naveo ime novina, nakon čega su se rastali.

Koliko je bilo naše iznenađenje kada smo sljedećeg dana pročitali opširan intervju jučerašnjeg gosta, u kojem je stajalo: „Neki budala iz takvih i takvih novina pitao je Floora kako se hrani u Moskvi.“ Očigledno je to bio jedan od načina da se „ubode“ konkurentski list!

Na završnici turnira holandske novine otvoreno su uzdizale svog šampiona. Tim prije što je, nakon jednog poraza, Botvinik već sljedećeg dana izgubio i od Kanađanina Janovskog. Sada je Eve bio na prvom mjestu.

Ali nakon dva uzastopna poraza, Botvinik se uspio mobilisati i pobijediti tri partije zaredom. To ga je ponovo učvrstilo na prvom mjestu, međutim ovoga puta razlika između njega i Evea bila je svega pola poena.

Sve je odlučivalo posljednje kolo. Ko će osvojiti prvo mjesto na ovom prvom poslijeratnom međunarodnom turniru: Botvinik ili Eve? Jasno je da je prva nagrada, kao i uvijek, bila potrebna Botviniku. U slučaju njegove pobjede, titula svjetskog prvaka bi se igrala u novom specijalnom takmičenju, gdje su njegove šanse za prvo mjesto bile vrlo velike. Ako bi, pak, prvi bio Eve, tada bi holandski velemajstor imao šanse da postane svjetski prvak kroz jednostavno glasanje na kongresu Međunarodne šahovske federacije (FIDE).

Holanđani su čak i nakon što je Eve ostao drugi u Groningenu podnijeli prijedlog da se bez ikakvih novih turnira proglasi svjetskim prvakom. U slučaju osvajanja prve nagrade, pitanje dodjele Eveu najvišeg šahovskog zvanja riješilo bi se samo od sebe.

Zato je razumljivo interesovanje koje su Holanđani pokazali za posljednje kolo. U salu u kojoj smo igrali okupili su se ne samo šahisti iz Groningena, nego i navijači Evea koji su živjeli u obližnjim gradovima. Svi su bili puni nade da će njihov šampion u posljednjem kolu uspjeti da prestigne ili, u krajnjem slučaju, makar dostigne Botvinika.

„Eve ima pola poena manje od Botvinika“, računali su šanse svog miljenika holandski šahisti. „Ali on igra protiv Kotova, koji ne nastupa uspješno na turniru i uopšte je nepoznat igrač. Botvinik se, pak, u posljednjoj partiji sastaje s Najdorfom, koji je u grupi lidera.“

Čitalac će lako razumjeti moje stanje u posljednjem kolu. Pobijedivši Botvinika, u velikoj mjeri sam umanjio njegove šanse za prvu nagradu, a samim tim i za osvajanje titule svjetskog prvaka. Sada je od mene zavisilo da ne dozvolim Holanđaninu da zauzme prvo mjesto na turniru.

Kako odigrati tu važnu partiju? To je bilo pitanje koje je trebalo riješiti pred posljednji susret na turniru. Igrati oštro na pobjedu, napadati po svaku cijenu, ili se ograničiti na oprezno čekanje? Po turnirskoj situaciji, meni je remi sasvim odgovarao, jer bi u tom slučaju Botviniku, čak i u slučaju njegovog poraza, bio osiguran dioba prvog i drugog mjesta. Međutim, već sam bio dovoljno iskusan šahista i znao sam da igrati s namjerom da se remizira znači najčešće siguran put ka porazu, jer šah ne trpi pasivnost i neodlučnost i najčešće to kažnjava. Ali istovremeno, zaoštravati igru bilo je rizično.

Rješavanje ovog teškog pitanja pomogao mi je prijateljski savjet velemajstora Flora.

— Koliko ja poznajem Evea — rekao mi je Flor — to je veoma lukav i tih šahista. On će uzeti u obzir da ti nećeš igrati na pobjedu i na tome će izgraditi taktiku za njega važne partije. Mislim da će izabrati miran početak i postepeno pokušati da te nadigra, nadajući se da ćeš stajati na mjestu i ne riskirati. Dakle, tvoj zadatak je jasan — zaključivao je iskusni turnirski borac — ne smiješ juriti u početku partije, ali ni čekati. U pravom trenutku ne boj se da zaoštriš igru, ne boj se da stvoriš slabosti u sopstvenoj poziciji. Ako treba napasti — napadaj!

S njim sam pregledao nekoliko Eveovih omiljenih varijanti i odredili koje otvaranje treba primijeniti. Priprema je bila završena, vrijeme je bilo da se ide na partiju.

Holandski šampion prišao je našem šahovskom stolu i, smiješeći se, pružio mi ruku. Bio je miran: i kako ne bi bio — u svom dugom šahovskom životu već je igrao i mnogo odgovornije partije u kojima se odlučivala sudbina titule svjetskog prvaka, pa i protiv jačih protivnika od mene! Tako je, na primjer, u meču s Aljehinom 1935. godine osvojio titulu svjetskog prvaka zahvaljujući dobro odigranoj posljednjoj partiji.

Sasvim drugačije stanje bilo je kod mene. Susret s Eveom bio je prva partija u mom životu u kojoj sam igrao protiv čovjeka koji je nosio titulu najjačeg šahiste naše planete — svjetskog prvaka. Osim toga, partija se igrala u meni stranom, neuobičajenom okruženju, na koje se još nisam bio dovoljno navikao. I previše je važnosti za mene imala ta partija, previše je toga bilo vezano za njen ishod. Zato je razumljivo da nisam bio ni približno tako miran kao moj protivnik.

Početak partije odvijao se onako kako smo i pretpostavljali. Eve je izabrao mirnu varijantu daminog gambita. Ni ja nisam htio da rizikujem, razmijenivši centralne pješake i time odredivši poziciju u centru. Činilo se da će uskoro biti zabilježen remi, ali nije bilo tako.

Neočekivano je Eve počeo manevar konjem koji je na prvi pogled izgledao bezopasno. Tek nakon pola sata razmišljanja shvatio sam svu suptilnost plana holandskog velemajstora. Njegov plan se zasnivao na tome da ja neću preduzimati nikakve aktivne poteze, već ću čekati. U tom slučaju crne figure bi zauzele centar table i mojoj vojsci ne bi ostalo dovoljno prostora za manevre. Čekanje bi vodilo ka sporoj, ali sigurnoj propasti!

Šta da radim? Da bih spriječio plan protivnika, morao sam da idem na slabljenje sopstvene pozicije. A takve aktivne akcije mogle su završiti time da se moj napad iscrpi i da u poziciji ostanu samo slabosti. Dugo sam razmišljao kojim putem da krenem i odlučio da uđem u oštru, pa makar i rizičnu varijantu.

Nakon otvaranja igre, moj centralni bijeli pješak ostao je izolovan, a samim tim i slab. Međutim, sve figure su zauzele aktivne pozicije. Postepeno su se približavale položaju crnog kralja, stvarajući neprijatne prijetnje. U teškoj poziciji Eve je napravio grešku i izgubio figuru. Sada je njegova situacija već bila beznadežna. Nakon nekoliko poteza, bijeli je vratio figuru i prešao u lako dobijenu pješačku završnicu. Eve je zaustavio sat i pružio mi ruku.

S olakšanjem sam potpisao obrazac ove najteže partije u mom životu, u kojoj je bivši svjetski prvak na holandskom napisao: „Predajem se“.

Radostan sam se vraćao s drugovima u hotel. U susret su nam i dalje išli zakašnjeli navijači, koji su tek završili posao i žurili u turnirsku salu da navijaju za svog šampiona. Kasnije su nam iz hotela javili s turnira da je Botvinik izgubio od Najdorfa. Tako je moja pobjeda nad Eveom omogućila sovjetskom šampionu da zadrži prednost od pola poena i obezbijedila mu prvo mjesto na turniru.

Uveče istog dana održano je zatvaranje turnira. Pod aplauzima prisutnih, Botvinik je ovjenčan velikim lovorovim vijencem pobjednika. Toplo su dočekani i dobitnici nagrada turnira — Eve, koji je zauzeo drugo mjesto, i Smislov, koji je bio treći.

Ja sam na turniru igrao neuspješno, podijelivši desetu nagradu. Ali zbog pobjeda nad prvakom SSSR-a, bivšim svjetskim prvakom, šampionom SAD Denkerom i šampionom Belgije O’Kelijem, holandske novine su mi po završetku turnira u Groningenu dale zvučni nadimak „ubica šampiona“, koji me je dugo pratio u svim zemljama svijeta.

Juriš na šahovske visine

SVJETSKI PRVAK — GRAĐANIN SOVJETSKOG SAVEZA

Poslije meča s Pragom, nekoliko dana smo proveli u češkom gradu Zlinu, gdje smo odigrali meč s lokalnim šahistima. Živjeli smo u ogromnom, višespratnom hotelu, koji je sagradio bivši vlasnik fabrike obuće „Bata“, u izrazito, takozvanom američkom stilu. U sobama hotela nije bilo ničega suvišnog, nikakvih ukrasa, ničega što bi razveselilo pogled: samo najneophodniji namještaj od savijenih, niklovanih čeličnih cijevi i mali krevet s minimalnim udobnostima. Čak su i umivaonici u kupatilima bili napravljeni tako dosadno, tako bezdušno, da se činilo kao da nisu  namijenjeni čovjeku, već pranju nekih dijelova mašina.

Predveče, kada smo se već spremali da se raziđemo na spavanje, došao nam je jedan od lokalnih šahista i saopštio da je radio upravo prenio vijest iz Portugala: „Juče, 24. marta 1946. godine, u malom gradu Eštorilu kod Lisabona, iznenada je preminuo u 53. godini svjetski šampion u šahu Aleksandar Aljehin.“

Dočekali smo tu vijest u tužnoj tišini. Koliko smo puta razgovarali o perspektivama meča Aljehina s Botvinikom, o kojem su se dugo vodili pregovori, a koji su tek nedavno uspješno bili završeni.

— Tako nam nije pošlo za rukom da se iko od nas susretne s tim neuporedivim šahistom — tužno je rekao Vasja Smislov. — Toliko sam želio makar da ga vidim, a kamoli da odigram partiju s njim.

— Šta će sada biti s titulom svjetskog prvaka? — upitao je majstor Ragozin. — Vjerovatno će morati da se organizuje turnir. Ko pobijedi, taj će biti šampion.

— Sada će početi prava „mišja gužva“ — mračno je opisao buduće prilike majstor Alatorcev. — Uvjeravam vas, naći će se ljudi koji se neće složiti da se organizuje turnir. Tražiće da kongres FIDE proglasi Evea ili nekog drugog svjetskim prvakom bez ikakvog takmičenja.

Ove Alatorcevljeve pretpostavke kasnije su se u potpunosti obistinile.

Svjetski prvak! Najviše sportsko zvanje, najjači na cijeloj planeti! Kako romantično zvuči to priznanje nenadmašne šahovske snage. Ali koliko je uz ovu titulu vezano tragičnih događaja, koliko zakulisnih intriga, koliko je nesreće donijela pojedinim velemajstorima težnja da osvoje ovaj najviši šahovski naslov.

11.januara 1886. godine dvojica šahista su po prvi put u istoriji započela borbu za zvaničnu titulu svjetskog prvaka. Sudbina tih najjačih majstora tog vremena završila se tužno. Poraženi u meču, Johanes Cukertort bio je toliko slomljen porazom da je odmah izgubio svoju šahovsku snagu i nakon dvije godine preminuo. Njegov pobjednik, Vilhelm Štajnic, proglašen je prvim svjetskim prvakom u šahu i zadržao je tu titulu osam godina. Zatim je izgubio status najboljeg, porazom od dvadesetšestogodišnjeg Emanuela Laskera. Poslije tog poraza, a zatim i u revanš meču s Laskerom, Štajnic je živio još samo šest godina, a posljednje dane proveo je u bolnici za duševno oboljele.

Prvi pokušaj da se počasna titula svjetskog prvaka donese Rusiji napravio je veliki ruski šahista Mihail Ivanovič Čigorin. Godine 1889. otputovao je u Havanu da tamo odigra meč za svjetsko prvenstvo protiv Štajnicа. To je bila očigledna greška talentovanog ruskog šahiste. U Havani ga je dočekala nesnosna vrućina, koja mu nije dozvoljavala da igra punom snagom.

„Bio sam prinuđen da igram napola bolestan“, pisao je o tom meču Čigorin, koji nije bio sklon preuveličavanju svojih muka. „Dešavalo se da se osjećam toliko loše da sam gotovo gubio svijest, i trebalo mi je ogromno naprezanje da usmjerim pažnju na igru.“

Meč se završio pobjedom Štajnicа rezultatom 10:6. Drugi meč ovih šahista odigran je tri godine kasnije, ponovo u Havani. I taj susret završio se tragično: uprkos brilijantnoj igri, Čigorin je bio toliko iscrpljen u teškim klimatskim uslovima da je u posljednjoj partiji previdio elementarni mat u dva poteza.

Lasker je bio najdugovječniji svjetski prvak u čitavoj istoriji šaha. Tokom dvadeset šest godina odigrao je nekoliko mečeva, iz kojih je gotovo uvijek izlazio kao pobjednik. Tek 1921. godine, u 53. godini života, izgubio je meč i prepustio titulu svjetskog prvaka Kapablanki. Čitalac je već upoznat s istorijom tog dvoboja iz prvog dijela knjige.

Čim je Kapablanka postao svjetski prvak, neki njegovi obožavaoci počeli su glasno da ga veličaju. Nazivali su kubanskog šahistu „nepobjedivim“, „šampionom svih vremena“, „nepogrešivom šahovskom mašinom“. U svjetlu takvih hvalospjeva, meč Kapablanke s Aljehinom mnogima je djelovao gotovo besmisleno: kako pobijediti nepobjedivog?

Ipak, genijalni predstavnik ruske šahovske škole Aleksandar Aleksandrovič Aljehin brilijantno je odigrao istorijski duel protiv kubanskog šahiste. Uloživši ogroman pripremni rad, Aljehin je nadmašio Kapablanku u tehnici, a u kombinacionim komplikacijama — koje su oduvijek bile obilježje ruske šahovske škole — potpuno je nadigrao svog protivnika.

Aljehin je ostao svjetski prvak od 1927. do 1946. godine, do posljednjih dana svog života. Jedino je u periodu od 1935. do 1937. izgubio tu titulu od Holanđanina Maksa Evea. Poraz Aljehina od Evea mnogi objašnjavaju slabošću ruskog šampiona, čiji je uzrok bilo pretjerano konzumiranje alkohola. Dvije godine kasnije, sabravši se, Aljehin je uvjerljivo dobio revanš-meč protiv holandskog velemajstora i povratio titulu najboljeg na svijetu.

Aljehin je bio predstavnik naše domaće škole, kao šahista formirao se u Rusiji. Međutim, 1921. godine napustio je granice Sovjetske države i, okružen bjelogardejskim „poklonicima“, nije mogao da se vrati u domovinu, iako je to svih tih godina strastveno želio. Tako je titula svjetskog šampiona, koja je pripadala jednom Rusu, zapravo bila izvan njegove otadžbine.

Zvanje svjetskog šampiona svojim sunarodnicima donio je sovjetski šahista Mihail Botvinik. Cjelokupan stvaralački i sportski put ovog izuzetnog sovjetskog velemajstora neraskidivo je povezan s našom domaćom školom. Istovremeno, Botvinikovi stvaralački i sportski uspjesi, kao i njegovi pogledi na šah, snažno su uticali na razvoj sovjetske šahovske nauke i doprinijeli još većem procvatu ove narodu omiljene igre.

Šahovski svijet prvi put je čuo ime Botvinika 1925. godine, kada je četrnaestogodišnji učenik iz Lenjingrada briljantno pobijedio Kapablanku na simultanci. Već dvije godine kasnije, talentovani mladić našao se među učesnicima prvenstva zemlje. Nastupajući na turniru na kojem su igrali svi najjači majstori Sovjetskog Saveza, Botvinik osvaja nagradno mjesto i stiče titulu majstora. Još četiri godine kasnije osvaja prestižnu titulu najboljeg šahiste države. Postati šampion SSSR-a sa dvadeset godina — to prije njega nije uspjelo nijednom sovjetskom šahisti!

Možda nije toliko sama ubjedljivost pobjeda zadivljavala kod ovog novog šahovskog talenta. Poznavaoce je više iznenađivao njegov nov pristup turnirskom režimu — izuzetna disciplina, gotovo sportski rigorozno ponašanje tokom priprema i samog takmičenja, kao i dubok psihološki pristup svakoj partiji. To je bilo nešto novo za šahiste starije generacije, koji su relativno malo pažnje posvećivali sportskoj strani takmičenja. Upravo toj važnoj osobini Botvinika učile su se sve naredne generacije sovjetskih majstora. Ona je u velikoj mjeri pomogla našim šahistima da ostvare tako značajne pobjede na međunarodnoj sceni.

Kasnije mi je često polazilo za rukom da zajedno sa Botvinikom učestvujem na turnirima i da izbliza upoznam njegov režim tokom takmičenja. Kod njega je sve bilo promišljeno, predviđeno i pažljivo isplanirano. Čak je i rutu svojih šetnji prije partije Botvinik temeljno proučavao i birao tako da na putu ima što više svježeg vazduha i prijatnih pejzaža.

Jednom sam u Groningenu 1946. godine pokušao da tokom šetnje skrenem negdje u stranu.

— Ne idete tim putem, — rekao je Botvinik, uhvativši me pod ruku, — treba šetati uz obalu. — I poveo me putem svojih svakodnevnih šetnji.

Pored novih metoda pripreme za turnire, Botvinik je još od ranih dana svojih nastupa pokazivao izuzetno ozbiljan odnos prema šahu. On je šah proučavao kao nauku, temeljno i detaljno analizirajući i šeme otvaranja, i tipične pozicije središnjice, i završnice. Upravo su od Botvinika naši majstori naučili da dubinski razumiju šahovsku umjetnost — upravo je on uveo strogo naučni pristup, koji je predstavnicima sovjetske šahovske škole omogućio dubinu stvaralačkih zamisli.

Uporedo sa strašću prema šahu, Botvinik je obavljao ogroman rad na polju elektrotehnike, školovao se za inženjera elektrotehnike i bavio se naučno-istraživačkim radom. Nakon odbrane disertacije 1937. godine dodijeljeno mu je zvanje kandidata tehničkih nauka, a kasniji rad u laboratoriji omogućio mu je da objavi djelo za koje je dobio i titulu doktora tehničkih nauka.

Sveobuhvatno proučavanje šahovskog stvaralaštva, stroga disciplina i pravilna priprema omogućili su Botviniku da u kratkom roku ostvari izuzetne rezultate. Godine 1935. dijeli prvo i drugo mjesto na velikom turniru svjetskih šahovskih zvijezda u Moskvi. Već naredne godine ponavlja uspjeh u Notingemu, gdje ovaj put osvaja prvo mjesto zajedno sa Kapablankom. Ovi briljantni rezultati učinili su da šahovski svijet sovjetskog šampiona smatra jednim od glavnih kandidata za titulu svjetskog prvaka. Upravo tada Botvinik započinje pregovore o meču sa Aljehinom.

Pokojni svjetski šampion visoko je cijenio talenat Botvinika, smatrajući njegova prava na meč neospornim. Ipak, igrom sudbine, izuzetno zanimljiv susret ova dva velika predstavnika domaće šahovske škole nikada nije održan. Godine 1935. Aljehin je izgubio meč za titulu svjetskog prvaka od Evea, a tek dvije godine kasnije uspio je da je povrati. Tada su započeli konkretni pregovori o njegovom meču sa Botvinikom. Oni su se već bližili kraju, ali je 1939. godine izbio Drugi svjetski rat. Tek početkom 1946. godine sovjetskom šampionu ponovo je pošlo za rukom da uputi izazov Aljehinu i dobije njegov pristanak za susret. Međutim, iznenadna smrt Aljehina spriječila je njihov meč.

Poslije smrti svjetskog šampiona, pitanje titule najjačeg igrača trebalo je da riješi Međunarodna šahovska federacija. Na njenim kongresima vođene su brojne rasprave i iznošeni različiti prijedlozi.

— Ako je svjetski šampion umro, njegova prava prelaze na bivšeg šampiona — govorili su jedni i predlagali da se Eve proglasi prvakom svijeta.

— Ne — protivili su se predstavnici Sjedinjenih Država. — Tu je i Reševski. Eve treba da dokaže svoju nadmoć nad njim. — I predlagali su meč Eve–Reševski, čiji bi pobjednik dobio titulu najboljeg na svijetu.

Ipak, objektivni poznavaoci šaha tvrdili su da postoji samo jedan pravi način da se odredi novi svjetski šampion — organizovati takmičenje najjačih šahista i pobjednika tog turnira proglasiti prvakom svijeta.

Ulazak sovjetske šahovske organizacije u FIDE ubrzao je rješavanje ovog pitanja. Kongres 1947. godine donio je odluku da se naredne godine organizuje turnir-meč sa šest učesnika: tri sovjetska šahista — Botvinik, Keres i Smislov, zatim holandski velemajstor Eve i dva američka velemajstora — Reševski i Fajn. Odlučeno je da se turnir igra u dvije etape: prva u Hagu, druga u Moskvi. Vrijeme održavanja bilo je od marta do maja 1948. godine. Trojica najboljih sovjetskih velemajstora započela su pripreme.

Otprilike mjesec dana prije početka prvenstva svijeta saopšteno mi je da su sovjetski učesnici predložili moju kandidaturu za zamjenika glavnog sudije meč-turnira. Nekoliko dana kasnije predstavnici sovjetske šahovske organizacije otputovali su u Hag kako bi zajedno sa holandskim organizatorima utvrdili program i definisali uslove za održavanje prvog, haaškog, i drugog, moskovskog dijela takmičenja.

U Hagu smo saznali da je od učešća u meč-turniru odustao Ruben Fajn. Ovaj talentovani šahista je prije rata ostvario nekoliko velikih pobjeda na najjačim međunarodnim turnirima. Međutim, uslovi života u SAD-u, gdje se šahu poklanjalo malo pažnje, natjerali su ga da nakon rata odustane od takmičenja i posveti se isključivo nastavničkom radu. Nakon njegovog odustajanja odlučeno je da se, zbog smanjenja broja učesnika na pet, poveća broj partija između svakog para igrača — umjesto četiri, igralo se po pet partija.

Iako se broj učesnika smanjio, poteškoće time nisu bile uklonjene. Postojao je dogovor potvrđen od strane FIDE da se na meč-turniru igraju tri partije sedmično. Međutim, sprovesti ovu odluku pokazalo se veoma teškim. Prije svega, holandski organizatori, koji su finansirali prvi dio takmičenja, zahtijevali su da nedjelja obavezno bude slobodan dan. S druge strane, Reševski iz vjerskih razloga nije mogao da igra od zalaska prve zvijezde u petak do pojave nove zvijezde u subotu uveče. To je značilo da Reševski ne može igrati dva večernja termina sedmično. Iz ovog „začaranog kruga“ izašlo se tek uoči prvog kola, kada je sama potreba da turnir počne učinila sve strane spremnijim na kompromis. Tek tada je sastavljen konačan i obavezujući raspored.

Kada su razmatrana finansijska pitanja, riječ je uzeo Ajne, koji je zastupao interese Reševskog.

— Reševski traži da mu se plate troškovi puta njegove supruge u Hag i Moskvu — saopštio je bivši svjetski šampion.

— Zašto da ne — odgovorili smo. — I ostali učesnici dolaze u Hag i Moskvu sa suprugama, pa organizacioni odbor snosi troškove njihovog putovanja.

— Da, ali supruga Reševskog ne može da doputuje u Evropu: uskoro treba da se porodi — rekao je Eve.

— Ako ne može da dođe, zašto bi joj se onda plaćali troškovi? — upitao je neko od nas.

— Ali ona ima pravo da dođe — nastavio je Eve sa ne baš uvjerljivim argumentima. — Zato Reševski želi da za to dobije novčanu naknadu.

— Ništa ne razumijem — rekao sam. — Supruga Reševskog ne može da dođe, a mi bi trebalo da platimo troškove njenog nepostojećeg putovanja samo zato što ona ima pravo da dođe.

— Holandska federacija je već pristala da Reševskom plati polovinu troškova dolaska njegove supruge — obavijestio nas je predstavnik Holandije.

— Ali u našoj zemlji postoje zakoni: ako neko ne ide na službeni put, ne može dobiti putne troškove — protivili smo se.

Na kraju je ipak postignut dogovor: sve troškove tog „zamišljenog“ putovanja supruge Reševskog snosiće Holanđani, dok će sovjetska šahovska organizacija preuzeti troškove dolaska i boravka Eveove ćerke u Moskvi.

Kako sam kasnije saznao, zahtjev Reševskog bio je posljedica njegovog teškog materijalnog položaja — američki šampion je iskoristio pogodnu priliku da donekle popravi skroman porodični budžet. Holanđani su se kasnije šalili da su se jedva finansijski obračunali s Reševskim, jer je tražio da mu plate čak i račune iz restorana na brodu iz Njujorka, u kojem je, navodno, trebalo da se hrani njegova supruga.

Nekoliko dana kasnije, kada su se svi učesnici već okupili, u mojoj hotelskoj sobi u Hagu zazvonio je telefon. Zamolili su me da, ako je moguće, svratim do tek pristiglog Reševskog.

Dočekao me je nizak čovjek, gotovo bez kose, a iza četvrtastih naočara gledale su ozbiljne, rijetko nasmijane oči. Već sam vidio Reševskog tokom pripremnog turnira u Moskvi 1939. godine. Od tada se američki velemajstor nije mnogo promijenio, osim možda po još izraženijem držanju punom važnosti. Pomislio sam da je ta ozbiljnost neka vrsta „zaštitnog oklopa“, pomoću kojeg Reševski pokušava da učvrsti svoj ugled šahiste u zemlji gdje se na šah često gleda kao na razonodu koja ne donosi zaradu.

— Imam jednu molbu za vas — obratio mi se američki kolega. — Recite mi, molim vas, da li ću u Moskvi moći da nađem košer meso? Donio sam sa sobom u Hag nešto zaliha — rekao je Reševski, pokazujući na velike kutije sa natpisom na engleskom „MEAT“ — ali to će biti dovoljno samo za mjesec dana. A čime ću se hraniti u Moskvi?

Već sam znao da Reševski iz vjerskih razloga ne može da jede ništa osim posebno pripremljene hrane, pa sam ga uvjerio da u Moskvi postoje ljudi koji poštuju vjerske običaje i da će se sigurno naći neko ko će mu pomoći da ispuni sve propise svoje vjere. Kasnije je američki velemajstor zahvaljivao sovjetskim organizatorima na pažljivom odnosu prema njegovim specifičnim potrebama.

Razgovarali smo s Reševskim. Ispričao mi je o teškom položaju u kojem se nalaze šahisti u njegovoj zemlji. Rekao je da čak ni njemu, jedinom američkom šahisti koji učestvuje na prvenstvu svijeta, nisu uspjeli obezbijediti trenera, pa je bio prinuđen da ga angažuje u Holandiji.

Dok sam razgovarao s njim, prisjetio sam se zanimljive biografije ovog talentovanog šahiste. Velemajstor je veoma rano počeo da igra šah — već sa šest godina davao je simultanke. Milan Vidmar je jednom u šali tvrdio da Reševski danas igra slabije nego u djetinjstvu.

— I ja sam igrao protiv njega na simultanci — govorio je Vidmar uz osmijeh — i tada je igrao hrabrije i energičnije.

Preduzimljivi roditelji Reševskog odlučili su da iskoriste talenat svog sina. Putovali su s njim po gradovima Poljske, gdje je proveo djetinjstvo, kao i po evropskim prijestonicama, organizujući njegove simultanke.

Sačuvana je dirljiva fotografija na kojoj je prikazano šestogodišnje dijete koje stoji na posebnom postolju unutar kruga i s mukom doseže figure raspoređene na trideset stolova. Možda je upravo zbog tih preteških nastupa došlo do zastoja u fizičkom razvoju Reševskog. Srećom, rodbina je na vrijeme reagovala: odvela ga je u SAD, privremeno mu zabranila da igra šah i poslala ga u školu. Kao odrasla osoba, Reševski se ponovo vratio šahu i tada se u potpunosti razvio njegov talenat.

…Tokom haškog dijela turnira živjeli smo u ljetovalištu na periferiji grada, u Ševeningenu, po kojem je nazvan jedan od glavnih varijanti Sicilijanske odbrane. U ovom modernom ljetovalištu ljeti postoje i kazina, i barovi, i pozorišta, i prodavnice, i kupališta i plesne dvorane. Međutim, zimi je sve to bilo zatvoreno, pa smo mi bili vjerovatno jedini gosti u velikom višespratnom hotelu.

Partije su se igrale u ogromnoj „direktorskoj“ sali, gdje je 1935. godine Eve igrao meč protiv Aljehina. Možda su Holanđani baš zato izabrali tu salu, želeći da udovolje svom miljeniku.

Dva sata prije prvog kola, zajedno sa glavnim sudijom, jugoslovenskim profesorom i velemajstorom Vidmarom, otišli smo u turnirsku salu. Tamo još ništa nije bilo spremno, a čistačice su upravo uklanjale posljedice sinoćnje plesne večeri.

— Ne brinite, sve će biti u redu — smirivao nas je administrator turnira. — Stići ćemo tačno na vrijeme.

I zaista, uređenje sale bilo je toliko skromno da su ga uspjeli završiti bukvalno za pola sata. Na scenu su postavljena dva stola, male demonstracione table – i to je bilo sve. Poneki cvjetići, rijetko raspoređeni u uglovima bine, nimalo nas nisu podsjećali da se nalazimo u Holandiji, zemlji poznatoj po svojim cvjetnim poljima.

Došlo je vrijeme da počne prvi krug. Predsjednik Holandske šahovske federacije, otvarajući turnir, pozvao je gledaoce da budu objektivni u ocjenjivanju partija i da ne puše u turnirskoj sali. Gledaoci su odobravajući klimali glavama i još revnosnije zapalili cigarete. Što se tiče objektivnog pristupa partijama, on je bio najvidljiviji u trećem i osmom kolu, kada je u sali bilo tek nekoliko pojedinačnih gledalaca, jer Eve u tim kolima nije igrao.

Bivšem svjetskom prvaku nije išlo na meč-turniru. Uprkos podršci sunarodnika, Eve je gubio partiju za partijom i, ne pobijedivši nijednu u Hagu, završio prvi dio turnira sa rezultatom od svega 1,5 poena iz 8 partija. Obično smireni velemajstor, osjećajući poglede svojih obožavalaca, ovoga puta je bio nervozan, propuštao jednostavne šanse na putu do pobjede i na kraju je toliko patio zbog svojih neuspjeha, toliko nesigurno igrao, da nije uspio da pobijedi Reševskog iako je imao višak figure.

Visok nivo igre pokazao je već na startu Botvinik. U sjajnom stilu pobijedivši Evea u prvoj partiji, sovjetski šampion je iz osam partija u Hagu dobio četiri, bez ijednog poraza. U Moskvu je odlazio da nastavi takmičenje sa prednošću od 1,5 poena ispred Reševskog, koji je bio drugi na tabeli.

Sigurnost s kojom je Botvinik igrao svoje partije u Hagu ostavila je snažan utisak na Holanđane. Novine iz Haga su njegovoj igri posvetile bezbroj pohvalnih epiteta. „Budući šampion“, „Veliki favorit“, „Primadona ruske trojke“ – tako su ga nazivale holandske novine tokom meč-turnira.

Haški dio meč-turnira je završen. Učesnici takmičenja, sudije, sekundanti i dopisnici otputovali su vozom preko Berlina u Moskvu. Samo je s Reševskim i dalje bilo poteškoća. Ispostavilo se da on petkom i subotom ne može samo da radi i igra, nego ni da putuje. A voz je upravo tada išao krajem sedmice. Dugo smo se mučili pokušavajući da „prebacimo“ teško transportabilnog američkog šampiona. Na kraju smo našli način da avionom stigne u Moskvu, a da ne „pređe“ zabranjeno vrijeme.

U Berlinu su nas veoma dirljivo dočekali šahisti i ljubitelji šaha iz institucija sovjetske administracije. Održali smo mnogo simultanki za borce Sovjetske armije, održali predavanja i podijelili utiske o meč-turniru. Na berlinskoj željezničkoj stanici, kada smo polazili vozom za Moskvu, ispratile su nas gomile njemačkih šahista i sovjetskih ljudi koji su tada živjeli u Berlinu. Svečani dočeci organizovani su u Brestu, Minsku i, naravno, u Moskvi. Nekoliko dana odmora, i borba najjačih ponovo je planula – ovaj put u centru prijestonice SSSR-a, u Sali stubova Doma sindikata.

U drugoj polovini takmičenja odlučivali su izdržljivost, sposobnost da se sačuvaju snage do kraja i da se velikom voljom dobiju odlučujuće partije. Takvu volju pokazao je najmlađi učesnik turnira, velemajstor Vasilij Smislov. Nakon haškog dijela imao je samo četiri poena i dijelio treće–četvrto mjesto s Keresom. Međutim, u Moskvi se Smislov potpuno transformisao. Preostalih dvanaest partija odigrao je na visokom nivou, briljantno pobijedivši Reševskog, Keresa i dva puta Evea. Posebno je značajna njegova posljednja partija na turniru, koju je morao dobiti protiv Evea da bi osvojio drugo mjesto. Smislov ju je odigrao u čistom Chigorinovom stilu i pokazao prednost dva skakača nad lovcima u poziciji koju su mnogi smatrali povoljnom za Evea. „Drugi šahista planete“ – tako su zvučno nazivali Smislova nakon završetka turnira.

Ali još bolje od drugog igrao je „prvi šahista planete“.

Ako je Smislov u Moskvi osvojio sedam poena, Botvinik je njegove rezultate nadmašio za čitav jedan poen. U Botvinikove pobjede ušle su odlično odigrana partija protiv Evea, dvije dobijene partije protiv Keresa i složena pobjeda u oštroj kombinacionoj partiji protiv Smislova.

Već na početku moskovskog dijela turnira svima je postalo jasno da Botvinika niko ne može stići. Posebno se pamti 22. kolo, održano 9. maja 1948. godine. Već od početka igre sva mjesta u Sali stubova bila su popunjena; gledaoci su odlično razumjeli da se danas odlučuje sudbina titule svjetskog prvaka. Botvinik je, igrajući bijelim figurama protiv Evea, imao dovoljno da napravi remi i postane nedostižan za ostale učesnike.

U ovoj najvažnijoj partiji odigran je dame gambit. Na četvrtom potezu sovjetski šampion razmjenjuje pione u centru. Time se, iako smanjuje napetost u centru, bijelima oduzimaju sve teorijske komplikacije u složenim varijantama damonog gambita. Pritisak bijelih figura rastao je svakim potezom. Eve se branio. Dolazilo je do razmjena figura, pozicija se pojednostavljivala. Odjednom, u četrnaestom potezu, sovjetski velemajstor odigrao je prodoran potez pionom na daminom krilu. Svi su se uozbiljili: da li je Botvinik odlučio da igra na pobjedu?

Ispostavilo se da je taj potez imao čisto preventivni karakter – Botvinik je odmah nakon njega ponudio Eveu remi. A da je holandski šampion odbio, prethodni potez bijelih davao bi im opasnu inicijativu.

Eve je prihvatio remi. Odmah zatim glavni sudija je zaustavio satove u drugoj partiji i objavio prisutnima:

„Rezultatom današnjeg kola velemajstor Sovjetskog Saveza Mihail Botvinik obezbijedio je prvo mjesto na meč-turniru i titulu svjetskog šampiona u šahu.“

Jugoslovenskom profesoru više nije bilo dozvoljeno da kaže ništa. Njegove riječi su utihnule pod ovacijama. Botvinika su aplauzom pozdravljali gledaoci, sudije i učesnici. Začuli su se uzvici: „Slava sovjetskom šahu!“ „Živio novi šampion!“

Tek nakon petnaestak minuta sudijama je pošlo za rukom da uspostave red na sceni i da nastave drugu partiju koja se igrala istog dana. Botvinika su čestitali prijatelji, poznanici i poštovaoci njegovog izuzetnog talenta. Prvog sovjetskog šampiona zasuli su buketima, ljubili ga, rukovali se s njim i izražavali radost zbog njegove pobjede.

Nekoliko dana kasnije, na zatvaranju prvenstva, predsjednik FIDE okrunio je Mihaila Botvinika lovorovim vijencem svjetskog šampiona. Snovi najboljih ljudi naše domovine su se ostvarili – titula najjačeg šahiste sada pripada sovjetskom čovjeku. Domaća šahovska škola ostvarila je brilijantnu pobjedu: od sada je svjetski šampion građanin Sovjetskog Saveza!

Juriš na šahovske visine

TRI PUTA U BUDIMPEŠTI

Ljeti 1947. godine, u banjskom mjestu Pärnu, na estonskoj obali Baltičkog mora, održan je trening-turnir najjačih šahista zemlje. Prvo mjesto osvojio je Paul Keres, a meni je pošlo za rukom da zauzmem drugo. Odmah poslije turnira, čim smo stigli u Moskvu, meni i Vasiliju Smislovu predloženo je da otputujemo u Budimpešta radi održavanja predavanja i simultanki. Nekoliko dana proteklo je u pripremama i, konačno, jedne tamne avgustovske noći poletjeli smo ka obalama Dunava.

Svako vrijeme ima svoju romantiku. Nekada su, u doba pomorskih putovanja i otkrića novih zemalja, pjesnici pisali nadahnute stihove o jedrima koja nadimaju okeanski vjetrovi. Tada su morska putovanja bila opasna i privlačila svojom romantičnošću. Ništa manje nije opjevana ni ruska zima, trojke, zvončići na konjskim lukovima i tužna pjesma kočijaša.

Danas je drugo vrijeme, druge slike, druga poezija. Jedna od poetskih slika našeg doba jeste noćni let. Otrgnuvši se od crne asfaltne trake aerodroma, oivičene plavim ili zelenim svjetlima, avion juri u nepoznatu, pomalo jezivu tamu u kojoj sijaju samo zvijezde. Ubrzo se pojavljuju prvi znaci svitanja. Najprije se na horizontu javlja crvena pruga, dok je nebo tada sivo-plavo. Postepeno ono svijetli, zvijezde blijede i na kraju potpuno nestaju. Svijetla traka na horizontu se širi, postaje sve veća. Dolje se gomilaju čudni oblici bijelo-sivih oblaka. Kroz rijetke proreze među tim oblacima, duboko ispod, nazire se tamna bezdan – zemlja. Sve postaje svjetlije, i konačno se pojavljuje vatreno crveni disk sunca. Počinje novi dan.

…U Budimpešti nas je na aerodromu dočekala brojna delegacija šahista. Poznavali smo jedino velemajstora László Szabó-a, s kojim smo igrali na turniru u Groningenu. Ipak, već u prvim satima susreta između mađarskih šahista i nas uspostavljene su najprisnije veze prijateljstva.

Posebno smo se sprijateljili sa najstarijim šahovskim majstorom Mađarske, šarmantnim čovjekom, pažljivim drugom i miljenikom šahista širom svijeta, Lajosem Asztalosom. Nekada je Asztalos bio veoma jak šahista. Dovoljno je reći da je Aleksandar Aljehin uvijek imao teške partije protiv njega — mađarski veteran imao je odličan skor protiv pokojnog svjetskog prvaka: tri partije koje je odigrao protiv Aljehina završene su remijem.

U starijim godinama Asztalos je rjeđe nastupao na turnirima, ali se znatno proširila njegova trenerska, vaspitna i društveno korisna djelatnost. Kasnije smo se često sretali s njim na turnirima, kongresima i tokom mečeva za prvenstvo svijeta u Moskvi. Svi sovjetski šahovski majstori iskreno su voljeli Asztalosa, zovući ga toplim, bliskim imenom „papa Lajoš“. Kao međunarodni majstor i međunarodni sudija, Asztalos je govorio mnogo jezika i pružao veliku pomoć na kongresima FIDE, doprinoseći komunikaciji i međusobnom razumijevanju ljudi iz različitih dijelova svijeta.

Poznavanje jezika značilo je da je Asztalos često pratio razne mađarske delegacije na međunarodnim susretima i konferencijama. Poslije šahovskog turnira „papa Lajoš“ bi išao na kongres boksera, a nakon svjetskog prvenstva u stonom tenisu — na gostovanja baletskih umjetnika. Svuda su ga dočekivali kao najboljeg prijatelja i svuda je izazivao divljenje ljudi koji su cijenili doktora Asztalosa zbog njegovog blagog, dobrog karaktera i spremnosti da pomogne.

Zajedno s novim prijateljima vozimo se s aerodroma u hotel kroz Budimpeštu, grad koji je samo dvije godine ranije bio poprište žestokih borbi između Sovjetske armije i njemačkih snaga koje su pokušavale da se održe u gradu. Razgledamo zelenu, brdovitu Budu, gdje je rat ostavio netaknuto tek malo građevina. Konačno, naš automobil staje u centralnom dijelu grada — Pešti, gdje smo se smjestili tokom desetodnevnog boravka u Mađarskoj.

Lijepe zgrade Budimpešte, zeleni parkovi i lagani mostovi preko Dunava ostavili su na nas snažan utisak.

Tek što smo se raspakovali i legli da se odmorimo pred večernji susret sa mađarskim šahistima, začulo se kucanje na vratima. Morali smo ponovo da se obučemo: stigla je dopisnica jednih mađarskih novina. Bila je to sasvim mlada djevojka, ali su joj maniri bili ozbiljni — razgovarala je s nama važno, sa naglašenom željom da nas uvjeri u ozbiljnost svoje misije.

Počeo je dugačak intervju. Sudeći po pitanjima, dopisnica je bila iz jednih od onih novina koje su tada još postojale u Mađarskoj, a koje su se više zanimale za sitne, nevažne detalje svakodnevice nego za suštinu stvari. Površnost njenih pitanja, koja nikako nije odgovarala njenom ozbiljnom držanju, dovela nas je u pomalo šaljivo raspoloženje. Kraj razgovora dobro mi se urezao u pamćenje.

— Koja vam je omiljena zanimacija? — upitala me je gošća.

— Igrati se sa svojim sinom — odgovorio sam bez razmišljanja.

Neko vrijeme je njeno nalivpero brzo klizilo po stranici sveske, a zatim se obratila mom kolegi:

— A koje je vaše omiljeno jelo, velemajstore Vasilije Smislov?

Vasja je malo razmislio i sasvim ozbiljno izjavio:

— Heljdina kaša s mlijekom.

Dopisnica se začudila i zbunjeno slegnula ramenima — za takvo jelo nikada nije čula. Morali smo joj objasniti kako se kuva heljdina kaša, kako se zatim stavlja u tanjir i preliva mlijekom. Sve te pojedinosti našle su se već u jutarnjem izdanju novina sledećeg dana.

Od odmora nije bilo ništa. Tek što je intervju završen, po nas su došli novi mađarski prijatelji. I od tog trenutka sve je krenulo nevjerovatno brzim tempom. Pojedinosti narednih dana su se izgubile, nestale u vrtlogu prijateljskih susreta, prijema i banketa… Sjećam se samo da smo davali simultanke u Budimpešta, i da smo zajedno s mađarskim majstorom Tiborom Florijanom posjetili gradove Kecskemét i Diósgyőr.

U Kečkemetu su me prije simultanke natjerali da se odmorim na kauču u kući poznatog mađarskog šahiste, kolekcionara rijetkih šahovskih knjiga Laslo Tata. Spavao sam pola sata pod policama na kojima su bile knjige iz prošlih vjekova, kineski udžbenici šaha, najrjeđa izdanja najrjeđih knjiga. Poslije sam u šali tvrdio da je za tih pola sata u moju glavu ušla sva šahovska mudrost sadržana u brojnim tomovima koji su se nalazili iznad tog kauča.

Sjećam se kako smo zajedno s budimpeštanskim šahistima šetali po prelijepom parku u Budimpešti, gdje ima raznih smiješnih i pomalo strašnih atrakcija. Sjećam se kako smo, sjedeći u zajedničkim kolicima, jurili niz „američke tobogane“, a zatim na drugom kraju parka „otišli u pakao“ — mračno podzemlje gdje su nas nekakvi „duhovi“ udarali mekanim metlicama po licu, a potom nas plašili fosforescentnim kosturima.

Sjećam se i kako su mi prije simultanke u Diósgyőru uručili mali lovorov vijenac. Nisam znao čime sam zaslužio tako časno priznanje, osim iskrenim osjećajem prijateljstva prema mađarskim šahistima. A na kraju našeg boravka u Mađarskoj, meni i Vasiliju Smislovu uručeni su izvanredni spomen-pehari. I danas vidim dirnutog velemajstora Vasilija Smislova kako pažljivo drži taj dragocjeni poklon, na kojem su na ruskom jeziku ugravirane riječi: „Počasna nagrada Mađarske komunističke partije velikom majstoru Vasiliju Smislovu“.

Toplo smo se rastali s mađarskim prijateljima. Na odlasku smo dobili zvaničan poziv da sljedeće godine ponovo dođemo u Mađarsku zajedno s ekipom Moskve, kako bismo, po uzoru na susret Moskva–Prag, odigrali meč-turnir najjačih šahista dviju prijestonica.

Nekoliko mjeseci kasnije, zajedno s našim kolegama Davidom Bronštajnom, Jurijem Averbahom, Andorom Lilijentalom, Vjačeslavom Ragozinom, Vladimirom Simaginom i Salom Flohom ponovo smo sletjeli na aerodrom u Budimpešti, kako bismo uskoro započeli takmičenje dvije ekipe.

Iznenadilo nas je što su nas na aerodromu dočekali samo predstavnici šahovske javnosti — nijedan član mađarske ekipe nije bio među njima. Na putu ka gradu objasnili su nam da se mađarska reprezentacija nalazi u sanatorijumu, gdje, dobivši sovjetsku šahovsku literaturu, trenira i proučava svoje buduće protivnike. Tokom čitavog budimpeštanskog dijela meč-turnira mađarska ekipa živjela je u istom hotelu, pridržavajući se strogo utvrđenog režima. Hotel i način života mađarskih šahista velemajstor László Szabó u šali je nazivao „šahovskim manastirom“.

To je pokazalo da se šahisti Mađarske veoma ozbiljno pripremaju za predstojeći susret. Oni su shvatili da šahovsko takmičenje zahtijeva veliki utrošak snage, a samim tim i dobru fizičku pripremljenost. Njihovu teorijsku pripremu i poznavanje naših omiljenih otvaranja osjetili smo već od prvih kola. To se vidjelo, makar po tome što su mnogi mađarski majstori igrali jednu te istu varijantu otvaranja na isti način. Takva promišljena priprema omogućila je Mađarima, koji su ionako bili jaki šahisti, da igraju još jače. Za nas je njihova ozbiljna i dugotrajna priprema bila donekle neočekivana i uticala je na rezultat prvih susreta.

Prvog dana rezultat meča bio je neriješen, drugog su pobijedili domaćini sa 4,5–3,5. U turnirsku salu, ionako punu, slile su se mase budimpeštanskih ljubitelja šaha, ohrabrenih uspjesima svojih zemljaka. Mnoge novine su na prvim stranama objavljivale ogromne naslove sa prikazom rezultata meča. Svaka pobjeda mađarskog majstora u sali je dočekivana burnim aplauzom i jednoglasnim povicima „éljám!“ (na mađarskom – „ura!“, „živio!“).

Na početku meča bilo nam je veoma teško da igramo. Uz okolnost da se još nismo navikli na posebne uslove života i boravka u Mađarskoj, dodao se i važan moralni faktor – podrška publike našim protivnicima. Ipak, smirenost i izdržljivost nismo gubili. Kada je mađarski majstor Iozhev Sili ostvario uspjeh u prvom dijelu takmičenja, uzviknuo sam:

Mi uopšte nismo tražili da Sili igra tako jako!

Sljedećeg dana ova šala se pojavila u novinama, odštampana na ruskom i mađarskom jeziku.
Znali smo prije susreta s ekipom Budimpešte da u Mađarskoj postoje dva šahista – Laszlo Szabo i Gedeon Barcza – koji igraju na nivou velemajstora. Ali tek kada smo boravili u Mađarskoj uvjerili smo se u visok kvalitet igre ostalih vodećih majstora zemlje. Upoznali smo majstora visoke šahovske kulture, svestrano obrazovanog čovjeka Tibora Florianа. Kasnije, radeći kao sekretar mađarske ambasade u Moskvi, on je mnogo učinio za jačanje veza između šahista naših zemalja. Upoznali smo i majstora koji u partijama umije da vodi suptilne planove – komunikativnog i delikatnog Józsefa Szilija. Zatim majstore koji su na šahovskoj tabli razmišljali originalno i na svoj način: Ernsta Gerebena i Lajosa Tápárija. Mladog mađarskog majstora Pála Benkóa. Jednog od najstarijih šahista Mađarske Árpáda Vajdu. U Budimpešti, gdje se igrala prva polovina meča, i u Moskvi, tokom druge polovine susreta, naše stvaralačko druženje s tim najjačim mađarskim šahistima doprinijelo je daljem razvoju šahovske umjetnosti u obe zemlje.

U prvim danima moskovska ekipa igrala je očigledno ispod svojih mogućnosti. Čak je i takav, inače odlično igrajući u ekipnim takmičenjima, šahista kao Smislov u prvih šest kola osvojio samo dva i po poena. Među svojim saigračima imao je najlošiji rezultat. Na kraju mu je, izgleda, to „dojadilo“. Obično se Smislov budio rano ujutro i zabavljao svoje komšije u hotelu muzikom i prijatnim baritonom. Na dan sedmog kola muzike nije bilo. Velemajstor se zatvorio u svoju sobu i nije izlazio cijeli dan. Iz susjednih soba čulo se samo kucanje figura o šahovsku tablu. „Analizira varijante, priprema se za partiju sa Barcom“, govorili su članovi ekipe.

I zaista, Smislov je brzo pobijedio majstora Barcu, a već sljedećeg dana i majstora Gerebena. I ne samo to – tu se nije zaustavio: u moskovskom dijelu meča dobio je svih osam partija. „Bolje ikad nego nikad“ u potpunosti se može primijeniti na zakone turnirske borbe.

Pomoglo nam je i to što smo posljednjih dana igre u Budimpešti počeli da spavamo poslije podne, pa smo kao da „skidamo“ sa sebe sve utiske dana. S tim popodnevnim snom vezana je jedna od mojih najneobičnijih šahovskih avantura. Probudili su me petnaest minuta prije partije, brzo sam se obukao i otišao na turnir. Moj protivnik, majstor Tipari, igrao je crnim figurama. Brzo smo odigrali jednu varijantu slovenske odbrane. Na šestom potezu sam se na nekoliko minuta zamislio i osmislio sljedeći redoslijed poteza. „Sada ću razviti svog lovca“, razmišljao sam, „na to će moj protivnik morati da rokira, a onda ću ja da odigram malu rokadu.“ Uvjeren u to, povukao sam potez lovcem i, zanesen, bez čekanja i sekunde, odmah izvršio rokadu, ne sačekavši da crni odigra svoju rokadu.

Dva poteza zaredom! Moj protivnik je bio zaprepašćen i počeo je da govori nešto na mađarskom. Kada sam shvatio šta sam uradio, izvinio sam se i vratio svoj potez (rokadu) nazad. U sali je nastao smijeh među učesnicima i gledaocima. Dobro je što se takvo kršenje pravila ne kažnjava i što niko nije uspio da ga predvidi u pravilniku. Očigledno, u tom trenutku još nisam bio sasvim razbuđen.

Završivši budimpeštanski dio meča rezultatom 38 : 26 u našu korist, razišli smo se po gradovima Mađarske, gdje smo nastupali s predavanjima i simultankama. I isto kao u Čehoslovačkoj, putovanja u male gradove pokazala su nam svu dubinu ljubavi koju narodi Mađarske gaje prema našoj zemlji. Posebno mi je ostao u sjećanju susret koji su nam, zajedno sa Simaginom, priredili stanovnici pograničnog gradića Šatoraljaujhelj. Naš automobil je već na periferiji dočekao gotovo cijeli grad. Kod trijumfalne kapije, ukrašene zelenilom i cvijećem, pozdravljali su nas gradonačelnik i predstavnici lokalnih vlasti. Nakon uzajamnih pozdrava, demonstracija radnog naroda grada zajedno s nama krenula je ka spomeniku sovjetskim vojnicima poginulim u borbama u Mađarskoj, pored mase omladine koja je stajala s zastavama u rukama. Kod spomenika smo položili vijenac uz zvuke himni Sovjetskog Saveza i Mađarske. Zatim smo kroz cijeli grad otišli u Gradsku kuću, gdje je bio priređen doručak, nakon kojeg smo obišli gradska preduzeća. Svuda su nas dočekivale delegacije, svuda su se izvodile himne, a radnici i službenici su nas pozdravljali.

Završivši turneju, rastali smo se s Mađarskom, saznajući posljednjih dana da ćemo već za godinu dana ponovo tamo doći, jer je FIDE odlučila da turnir kandidata 1950. godine održi u Budimpešti. Sa mađarskim šahistima smo se sreli već nedjelju dana nakon odlaska iz Budimpešte, ovoga puta u Moskvi. Tu se igrala druga polovina meča. Budimpeštanski šahisti su odlučili da po svaku cijenu uzvrate u Moskvi i igrali su previše rizično, isključivo na pobjedu. Rezultat je bio da su ponovo pretrpjeli poraz, jer smo kod kuće, naravno, igrali jače nego u Budimpešti. Ukupan rezultat obe polovine meča bio je 86,5 : 41,5. U Moskvi se naše prijateljstvo, započeto u glavnom gradu Mađarske, još više učvrstilo. Moskovljani su toplo dočekali mađarske šahiste. Svaka pobjeda gostiju bila je praćena oduševljenim reakcijama. Sjećam se zbunjenog i radosnog izraza velemajstora Saba, koji nije očekivao buru aplauza i povike „bravo, Sabo!“ kada je pobijedio mene u moskovskom dijelu meča.

Prošla je godina i evo nas ponovo u Budimpešti. Ovoga puta u glavnom gradu Mađarske okupili su se svi najjači šahisti svijeta kako bi u meč-turniru odlučili ko će steći pravo da igra protiv Botvinika za titulu svjetskog šampiona. Učesnici prvenstva svijeta 1948. godine – Smislov, Keres i Reševski – dobili su pravo nastupa, kao i pobjednici međuzonskog turnira 1948. godine – Bronštajn, Szabo, Boleslavski, Kotov, Liliental, Najdorf, Bondarevski i Flor. Neposredno pred takmičenje ispostavilo se da su vlasti SAD odbile Reševskom izdavanje američke vize za put u Mađarsku, a Bondarevski se razbolio. Tako je turnir počeo sa deset učesnika koji su igrali međusobno po dvije partije.

Čak ni najstroži kritičar ne bi mogao da nađe zamjerke uslovima u kojima se održavao meč-turnir u Budimpešti. Mađarska šahovska organizacija učinila je sve moguće da obezbijedi maksimalnu udobnost za igrače, predviđajući i najmanje njihove želje.

Smješteni smo bili u slikovitom parku ostrva Margit, koje se nalazi u dunavskoj krivini, u samom centru Budimpešte. Tu je bilo sve potrebno za odmor poslije teške šahovske partije: sjenovite aleje za šetnju, skrivene klupe u žbunju za analizu odloženih partija, odličan hotel sa svim pogodnostima i raznovrsni sportski tereni. Ali najveće zadovoljstvo pružali su nam brojni bazeni za kupanje i plivanje, po kojima je poznat glavni grad Mađarske. Na Margit-szigetu postoje bazeni sa toplim sumpornim izvorima, čija temperatura omogućava osjećaj kao u toploj kućnoj kupki. Ima i bazena za brze plivačke staze, zatvorenih bazena iz kojih zimi možete isplivati na hladan vazduh, kao i otvorenih bazena. Ali najviše su nam se dopali bazeni u kojima se svakih deset do petnaest minuta uključuje snažan motor koji stvara pravu morsku „oluju“ sa visokim, ogromnim talasima. Mnogo zadovoljstva smo imali u tim bazenima tokom slobodnog vremena, a oni su učesnicima mnogo pomagali jer su omogućavali da se povrati snaga utrošena tokom takmičenja.

Na meč-turniru se ispoljila izvanredna sportska forma velemajstora Isaaka Boleslavskog. Ovaj talentovani šahista započeo je svoju šahovsku karijeru još u djetinjstvu, provedenom u Dnjepropetrovsku. U dvadesetoj godini Boleslavski je s punim pravom ušao u porodicu sovjetskih majstora. Boleslavskog odlikuju izuzetna teorijska znanja iz oblasti šaha, široka erudicija i velika radna sposobnost. U krugu velemajstora uobičajeno je da se sa svakim nejasnim pitanjem ili svakom provjerom iz oblasti šahovske teorije obraćaju Boleslavskom. I onaj ko pita uvijek je siguran da će dobiti iscrpan odgovor. Skroman, ćutljiv i pomalo povučen, velemajstor uživa veliku ljubav i poštovanje među šahistima.

Posjedujući energičan stil igre, Boleslavski je osvajao mnoga nagradna mjesta na najjačim šahovskim takmičenjima. Ipak, do turnira u Budimpešti rijetko mu je polazilo za rukom da bude prvi u takmičenjima jakog sastava. Po mom mišljenju, razlog za to leži u izvjesnoj mekoći Boleslavskog karaktera, koja ga je sprečavala da u ključnom trenutku mobiliše sve svoje snage za pobjedu. Međutim, u Budimpešti se sve poklopilo s njegovim karakterom: mirna atmosfera tihog parka savršeno je odgovarala njegovim sklonostima, a jak sastav učesnika nije zahtijevao obaveznu igru na pobjedu. Možda je upravo zato Boleslavski tako dobro igrao u meč-turniru, pokazujući vrhunsku sportsku formu i odigravši mnoge partije dubokog stvaralačkog sadržaja.

Sekundant i trener Boleslavskog bio je minski majstor Aleksej Sokolski, koji je po karakteru mnoge podsjećao na svog kolegu. Bilo je zanimljivo posmatrati kako je ta dirljiva dvojka šetala alejama parka Margit-sziget, satima ne razmijenivši nijednu jedinu riječ. Učesnici turnira su ponekad voljeli da se dobronamjerno našale s prijateljima. Prišavši šetačima, započinjali bi neki razgovor sa Sokolskim, što je dovodilo u uzbuđenje njegovog prijatelja – velemajstora. Videći kako Sokolski neobično mnogo govori, Boleslavski bi se okretao i, mašući rukom, ljutito mrmljao na njega:

– Brbljivac!

Zaista, sve je relativno: ponekad i dvije riječi izgovorene u toku jednog sata mogu izgledati kao neobuzdano brbljanje.

Nakon pobjede u prvom kolu protiv Flora, Boleslavski je zatim napravio niz remija i još tri pobjede. Tako je nakon prve polovine turnira imao odličan rezultat za tako jak sastav: šest poena iz devet partija. I tako bi i ostalo, da se u posao nije umiješao Boleslavskov prijatelj David Bronštajn, s kojim se obično pripremao za takmičenja analizirajući nove varijante otvaranja. Najmlađi velemajstor svijeta u to vrijeme, David Bronštajn, odlučio je da u finišu nadoknadi sve što je propustio na startu, pa je energičnom igrom u drugom krugu počeo da sustiže Boleslavskog.

Bronštajn je vjerovatno najoriginalniji šahista od svih savremenih velemajstora. Rano je počeo da igra šah i sa šesnaest godina dobio je titulu majstora, a već sa dvadeset četiri godine postao je velemajstor. Mladi velemajstor veoma mnogo radi na šahu. U periodu pred meč-turnir u Budimpešti, Bronštajn se nije mogao vidjeti nigdje bez šahovske knjige ili šahovske table u rukama. Smislio je mnoštvo novih varijanti, poznatih po svojoj dubini, neočekivanosti i lukavosti zamisli. Na turnirima Bronštajn često iznenađuje protivnike, mameći ih u zamke čije postojanje oni ni ne naslućuju. „Lukavi Dejvik!“ – tako ga kolege zovu zbog posebnosti njegovih šahovskih zamisli, originalnosti i neočekivanosti njegovih ideja.

Bronštajn i u životu voli da bude originalan. Smatra da je dužan da „ukrašava“ svoj život nekim neočekivanim, osebujnim i smiješnim postupcima, teži tome da se njegovi postupci i izrazi po nečemu razlikuju od uobičajenih postupaka i riječi ostalih ljudi. Pred početak meča sa Argentinom 1954. godine sakupili smo se čiotava ekipa u hotelu u Buenos Ajresu, da bismo odlučili kako da igramo prvi večernji turnus meča protiv Argentinaca.

– Koje otvaranje misliš danas da igraš protiv Najdorfa? – upitao je Bronštajna kapiten ekipe Keres.
– Ne znam – uslijedio je odgovor Dejvika.
– Ali ti si se dvije sedmice pripremao za susret s njim.
– Pa šta s tim – odgovorio je Bronštajn, slijegajući ramenima.
– Ali kako ipak misliš da igraš prvi potez, „e četiri“ ili „d4“? – ponovo su pitali Bronštajna.
– Ja, naravno, mogu da igram „e četiri“ i da pobijedim – podijelio je najzad s nama svoje planove mladi velemajstor. – Ali to je dosadno! – zaključio je on, ostavivši desetoricu velemajstora u nedoumici.

Ipak, uprkos toj „dosadi“ predstojeće pobjede, posavjetovali smo Bronštajna da partiju otvori upravo kraljevim pješakom. Tako je i učinio i brzo došao do pobjede. Od tada u međunarodnim mečevima trudimo se da Dejvika svaki put natjeramo da igra za njega naj„dosadniji“ početak.

Možda upravo iz istih razloga, jer mu je „dosadno“, Bronštajn obično vrlo mlako počinje turnir, ponekad serijom brzih, mirnih remija. Međutim, na finišu razvija besni tempo. Tako je bilo na mnogim turnirima, tako je bilo i na turnir-meču u Budimpešti. Izgubivši u prvom krugu dvije partije – od Smislova i Štalberga – Bronštajn je nakon devet kola imao svega pet poena, zaostajući za Boleslavskim čitav poen i zauzimajući treće mjesto na tabeli.

I u tom trenutku počeo je burni finiš moskovskog velemajstora. Pobeđujući partiju za partijom, u drugom krugu osvojio je sedam poena iz devet partija, ne izgubivši nijednu i pobijedivši pet najjačih velemajstora svijeta. Kao rezultat, Bronštajn je dostigao Boleslavskog i podijelio s njim prvo i drugo mjesto. Meč prijatelja završio se pobjedom Bronštajna, koji je stekao pravo da se bori s Botvinikom za titulu svjetskog prvaka.

U Budimpešti sam morao da preživim mnogo teških trenutaka. Dugo i uporno sam se pripremao za takmičenje, ali sam, na svoju nesreću, pri pripremi napravio važnu taktičku grešku. Prije turnira često sam koristio dva otvaranja: sicilijansku odbranu i slovensku. I u Budimpešti sam odlučio da ne mijenjam ta otvaranja. Pri čemu sam se, od sveg mnoštva mogućih varijanti u tim otvaranjima, ograničio na one iste koje su se pojavljivale i ranije u mojim partijama.

Kao rezultat toga, moji protivnici su znali koje ću otvaranje igrati, lako su se pripremali za susrete sa mnom i nekoliko partija sam izgubio bez ikakvog otpora, upavši već u samom početku u beznadežnu poziciju. Tako je Bronštajn pripremio opovrgavanje jedne od varijanti slovenske odbrane i došao na turnir bukvalno samo da bi u našoj partiji pokazao kako u tom sistemu bijele figure pobjeđuju. Isto tako lako i brzo pobijedio je i Keres, koji je unaprijed pripremio lijepu žrtvu skakača protiv mene. Tek nakon što sam ponovo izgubio od Boleslavskog u istoj varijanti kao i od Bronštajna, odlučio sam da se „smirim“ i, mijenjajući u hodu repertoar otvaranja, priznam svoju nespremnost u početnoj fazi partije.

Na kraju turnira moji rezultati su krenuli malo nabolje. Turnir-meč me je naučio da u ovako ozbiljnom takmičenju kao što je turnir kandidata moraš imati raznovrstan repertoar otvaranja, a ne da se ograničiš na dva-tri otvaranja. U drugom krugu sam ostvario nekoliko pobjeda i tri kola prije kraja imao šanse da uđem u prvih pet. A to je, kako god okreneš, davalo pravo da se još jednom učestvuje u borbi za titulu kandidata za svjetskog prvaka.

Odlučujuća je bila moja partija sa Smislovom u šesnaestom kolu. Ta partija se za mene završila tragično. U Nimcovičevoj odbrani, Smislov, koji je igrao crnim figurama, u  osmom potezu je iznenada odigrao neshvatljiv, anti-pozicioni potez. Možda je to bilo zbog želje da po svaku cijenu igra na pobjedu, a možda i zbog greške u procjeni – u svakom slučaju, pozicija crnog se naglo pogoršala i moj dalji zadatak je postao jednostavan. Bez teškoća, koristeći slabosti protivnikovog kraljevog krila, bijeli je već do dvadesetog poteza dostigao lako dobijenu poziciju. Na raspolaganju sam imao mnogo elementarnih puteva do pobjede. Ali tada mi je pala na pamet nesrećna ideja – da ne forsiram događaje i da prekinem partiju. Imajući dovoljno vremena za razmišljanje, počeo sam da se bavim bezopasnim manevrisanjem umjesto da forsiram brzi mat.

– Šta razvlačiš? – upitao me je jedan od naših majstora kada sam, odigravši potez, izašao u susjedni foaje.
– Hoću da prekinem partiju – odgovorio sam. – Neka moj trener pokaže najjednostavniji put do pobjede – našalio sam se.
– Ako se partija prekine, teško da će Smislov htjeti da je nastavi. Vjerovatno će je odmah predati – obradovao me je moj sagovornik.

Vratio sam se na scenu i sjeo za tablu. Do kontrole mi je ostalo još tri poteza. Vremena sam imao sasvim dovoljno – petnaest minuta. I tada sam iz nekog razloga odlučio da završim partiju prije pauze. Izračunavši u preostalom vremenu forsirani mat sa žrtvom topa, brzo sam izveo kombinaciju za koju sam mislio da je odlučujuća.

U četrdeset prvom potezu, kada je već prošla vremenska kriza, odjednom sam vidio da se moja kombinacija lako opovrgava. Smislov je odmah našao tu mogućnost i forsirao pobjedu. Umjesto sigurnog poena dobio sam bolnu nulu. Kako se to dogodilo, zašto – ni danas ne mogu da razumijem. Kada sada pored mene govore o neobjašnjivim greškama, o čudnim događajima u razmišljanju šahiste, sjetim se ovog slučaja koji pokazuje da su u toku iscrpljujuće, teške borbe u ozbiljnom turniru moguće i najnevjerovatnije greške i propusti ljudskog uma.

Priznajem, bio sam veoma uznemiren zbog tog poraza. Kao rezultat tog bolnog gubitka zauzeo sam šesto mjesto i izgubio pravo da igram na sljedećem turniru kandidata. Potpuno sam se „smirio“ i „zaboravio“ taj poraz tek dvije godine kasnije.

Postoje ljudi koji tvrde da se ni u najtežim nesrećama ne treba uznemiravati: u svakom tužnom događaju uvijek postoji i dio nečeg pozitivnog. U ovom slučaju, to što nisam ušao na sljedeći kandidatski turnir omogućilo mi je da učestvujem na međuzonskom turniru u Stokholmu 1952. godine i da ostvarim najveći sportski i stvaralački uspjeh u svom životu.

U Budimpešti su neki sovjetski velemajstori slavili pobjedu, drugi su bili nezadovoljni svojim rezultatima. Ali sve nas je radovala činjenica da je naša šahovska škola ponovo ostvarila značajnu pobjedu: od prvih pet mjesta četiri su zauzeli sovjetski majstori, a tek na petom bio je Argentinac Najdorf. Nedavna pobjeda na prvenstvu svijeta bila je potvrđena. Turnir kandidata je pokazao da pretendenti na titulu svjetskog prvaka, isto kao i sam svjetski prvak, žive u Sovjetskom Savezu.

Juriš na šahovske visine

POD PLAVIM NEBOM ITALIJE

Postoje gradovi u kojima se svake godine, u isto vrijeme, održavaju međunarodni šahovski turniri. Takvi su tradicionalni božićni turniri u engleskom gradu Hastingsu, takvi su i jesenji turniri koji se održavaju u italijanskom gradu Veneciji.

Jednog ranog jutra početkom septembra 1950. godine, nekoliko mjeseci poslije turnira kandidata u Budimpešti, ja sam sa Smislovom poletio za Prag, da bismo odatle nastavili put za Veneciju, gdje smo trebali da učestvujemo na međunarodnom turniru. Zajedno s nama putovali su rukovodilac delegacije Konstantin Krupin i zaslužni majstor sporta Vladimir Makogonov. U Pragu su nam saopštili da avion polijeće za dva sata i upozorili nas da će let biti težak. Iako smo već bili prilično umorni, morali smo pristati na to novo putovanje. Izbora nije bilo: sljedeći avion letio je tek za nekoliko dana, a drugog načina da stignemo u Veneciju nije bilo.

Letjeli smo bez slijetanja iz Praga pravo za Rim. Italijanske vlasti dozvolile su čehoslovačkom avionu da leti samo iznad visokog dijela alpskog lanca, a zatim duž Apeninskih planina. To su četiri sata bez slijetanja. Na visini od pet hiljada metara, u kabini koja nije hermetički zatvorena, teško je letjeti. Ipak, sjajna posada aviona bila je veoma pažljiva prema nama, što je olakšavalo put. Čak su nam ponudili i aparate s kisikom, ali nismo htjeli priznati da se ne osjećamo najbolje na toj visini, pa smo izdržali iskušenje kao iskusni piloti.

Snježni vrhovi Alpa ubrzo su ustupili mjesto zemlji Italije.

– Evo tamo Venecije – pokazivali su piloti negdje ulijevo.

Još dva sata – i ispod nas su već drevne građevine Rima, poznate iz knjiga. Blag udar točkova o pistu – i mi smo u „vječnom“ gradu. Uveče smo u prolazu razgledali prijestonicu Italije i brzim vozom krenuli za Veneciju. Trebalo je stići na početak turnira. Svježeg septembarskog jutra približavali smo se cilju našeg putovanja. Posljednje zaustavljanje na kopnu – i ponovo se „odvajamo“ od zemlje, ali ovoga puta ne u vazduh, već na vodu.

Uskoro je naš čamac pristao uz malu plutajuću pristanišnu platformu, i našli smo se pred glavnim ulazom jednog od najboljih hotela u gradu – „Evropa“. U predvorju su se tiskali ljubitelji šaha i učesnici turnira, pristigli iz jedanaest zemalja. S mnogima smo se poznavali od ranije, s nekima smo se sreli prvi put. Kao i uvijek, sa svih strana pljušte pitanja, svi se raspituju o najnovijim vijestima iz šahovskog života Sovjetskog Saveza.

Makogonov, Krupin, Smislov, Kotov i direktor turnira gospodin Penko pored Velikog kanala u Veneciji. Jesen 1950. godine.

Venecija je osnovana sredinom petog vijeka, kada su stanovnici obale bježali na ostrva pred najezdom Huna. Postepeno se gradeći, grad se širio. Postojećim ostrvcima dodavana su nova, vještački stvorena. Tako je, na primjer, da bi se izgradila jedna od zgrada u gradu – palata Salute – u morsko dno moralo biti pobijeno milion i dvjesta hiljada stubova. Postepeno se učvršćujući, u to vrijeme neosvojivi grad bio je zaštićen od napada s mora prirodnim preprekama – dugim, uskim ostrvima. Osvajajući susjedne zemlje, Venecija je u trinaestom vijeku dostigla vrhunac svoje moći kao najjača država na Jadranskom moru. U XV vijeku njenoj veličini zadat je težak udarac. Venecijanska republika od tada je zapala u dubok pad i sredinom XIX vijeka ušla je u sastav Italijanskog kraljevstva.

Sto osamnaest ostrvaca Venecije, razdvojenih sa stotinu šezdeset kanala, izuzetno su slikoviti. Na njima je izgrađeno mnogo palata, katedrala i crkava. Četiri stotine lučnih mostića, prebačenih između ostrvaca, stvaraju jedinstvenu gradsku cjelinu. Duž kanala, tik uz kuće, protežu se uske pješačke staze koje prelaze u male, slikovite trgove. U gradu ima oko dvjesta trgova, a glavni među njima je Trg svetog Marka. To je centar grada.

Trgom svetog Marka Venecijanci se ponose, tu pristižu turisti iz svih krajeva svijeta, i od ranog jutra do kasne noći mogu se čuti živi glasovi ljudi različitih narodnosti. Novopridošlom odmah upada u oči katedrala svetog Marka, ukrašena mozaicima i zlatom. Ovo zdanje, građeno kroz mnoge vijekove, neizbježno privlači pogled raskošnom dekoracijom, šarenilom boja, ali i elegancijom i veličanstvom arhitekture. Pored katedrale uzdiže se snježnobijela Duždeva palata, podignuta na stubovima povezanim polukružnim lukovima.

Sa sve četiri strane Trg svetog Marka zatvoren je višespratnim zgradama, koje stvaraju nešto poput prostorije. Nije slučajno što je Napoleon Bonaparta ovaj trg nazvao „najvećom dnevnom sobom Evrope“, u kojoj je tavanica plavo južno nebo, a pod granitna kaldrma. Hiljade golubova slijeću na granitni trg u određeno vrijeme, zajedno s otkucajem zvona na zvoniku Sansovino, podignutom na uglu trga. Oni se spuštaju u ogromnom jatu, kljucajući hranu koju rasipa službenik zadužen da se brine o njihovom redovnom hranjenju.

Ta dirljiva briga o golubovima izazvala je kod našeg saputnika – venecijanskog šahiste – prilično neobično razmišljanje.

– Eto kako se naša država brine o golubovima – rekao je. – Uzela ih je pod svoju zaštitu. To je dobro, samo kad ne bi zaboravljala dvadeset hiljada nezaposlenih u Veneciji i njihove porodice.

I on nam je ispričao o teškim uslovima u kojima žive obični ljudi u Veneciji. U gradu, kako se ispostavlja, nedostaje čak i pitke vode.

– Zar ne zvuči čudno – razmišljao je naš poznanik – svuda oko nas voda, a vode zapravo nema.

Vodovod je star, ne može da zadovolji potrebe rastućeg stanovništva. A pogledajte kako je tijesno – nastavio je Venecijanac. – Na ulicama možete istovremeno dotaknuti zidove kuća s obje strane. Kuće su višespratne, ljudi žive kao u bunarima. Djeca, iako rastu pod južnim suncem, to sunce zapravo i ne vide. A kanalizacija! Sve nečistoće bacaju se u kanale, zato u gradu vlada takav smrad i prljavština. Oko bogatih kuća čistači još i „čiste“ kanale, posebnim lopaticama vadeći smeće, ali pogledajte kakva je prljavština kod ostalih kuća. Diviti se ovom gradu može se, ali živjeti ovdje stalno – strašno je.

 

– Zar se ne može dovesti novi vodovod s kopna? – upitao je Venecijanca Makogonov. Nama, koji smo gledali kako se pomjeraju čitavi blokovi zgrada i stvaraju novi trgovi, teškoće stanovnika Venecije činile su se lako rješivim.

– Kao što vidite, to nam ne polazi za rukom – odgovorio je naš saputnik. – Već nekoliko puta smo postavljali pred vladu pitanje izdvajanja novca za izgradnju, i svaki put smo dobijali odbijenicu.

…Na turnir u Veneciji stigli su šahisti iz raznih krajeva svijeta. Iz dalekog Čilea došli su majstori Kastiljo i Letelje, iz Novog Zelanda majstor Vejd, iz Sjedinjenih Američkih Država majstor Štajner, s kojim smo se već susreli na turniru u Holandiji. Ostali gosti bili su iz bližih zemalja: majstora Pahmana već smo poznavali sa meča Čehoslovačka – SSSR, a s Englezom Golombekom igrali smo u Holandiji i u Londonu.

Kada su se svi učesnici okupili, ispostavilo se da kasni samo holandski majstor Doner. Igrao je na turniru u Jugoslaviji i još nije stigao u Italiju. Ipak, do početka prvog kola stigao je u Veneciju, odmah iznenadivši i zainteresovavši sve – i svojom visinom od gotovo dva metra, i originalnim manirima, i duhovitošću, i… neobičnim režimom. U Veneciji je ovaj nadareni šahista odlazio na spavanje tek u pet-šest sati ujutro.

– Ja sam navikao tako – mirno nam je objašnjavao svoje noćno bdijenje.

Igrali smo turnir po strogom rasporedu. Počinjalo se u tri sata popodne. U osam je slijedila dvočasovna pauza za večeru. Nakon toga, do ponoći se igralo dovršavanje nezavršenih partija. Ako ni tada partija ne bi bila završena, nastavljala se sljedećeg jutra. Slobodan dan bio je nedjeljom. Taj dan su svi čekali s nestrpljenjem.

Na početku turnira, zajedno sa sovjetskim velemajstorima, u vođstvu su bili majstori Pahman, Rosolimo i Štajner. U drugom kolu sastao sam se sa Smislovom i taj susret je mnoge iznenadio. Među učesnicima turnira u Veneciji samo smo Smislov i ja nosili najviše šahovsko zvanje. Obično na međunarodnim turnirima, gdje učestvuju dva ili tri velemajstora, oni međusobno brzo odigraju remi, kako bi osvojili što više poena protiv majstora i tako obezbijedili uspjeh.

– Zašto napadati lava kad je polje puno ovaca? – objašnjavao mi je takvu taktiku jedan od tih velemajstora.

Naš susret sa Smislovom bio je daleko od velemajstorskog remija. Obilovao je komplikacijama, kombinacijama i žrtvama, i iako je završen neriješeno, to se desilo tek kada je gotovo sav šahovski materijal bio uklonjen sa table.

Kolo je slijedilo za kolom, a ni Smislov ni ja nismo uspijevali da se odvojimo od ostalih učesnika. Naprotiv, zapetljavši se u šestom kolu u partiji protiv italijanskog majstora Paolija, napravio sam grešku i izgubio. Činilo se da me taj poraz na relativno kratkoj turnirskoj distanci lišava svake šanse za prvo mjesto. Ispostavilo se, međutim, da moj protivnik ima sasvim drugačije mišljenje.

– Ne brinite, velemajstore – tješio me je Paoli. – Tako je već običaj: ko izgubi od mene na turniru, taj osvoji prvo mjesto. Pogledajte prošlogodišnji turnir u Veneciji: velemajstor Sabo izgubio je od mene i osvojio prvo mjesto.

– Zahvalan sam vam na lijepim riječima, ali sada je već teško bilo šta promijeniti – odgovorio sam majstoru.

– A vi se potrudite – insistirao je Paoli.

Poslije poraza od Paolija igrao sam protiv Nikolaja Rosolima, tadašnjeg prvaka Francuske. Ovaj sposobni šahista, koji je kasnije postao velemajstor, do 1929. godine živio je u Moskvi, kao francuski državljanin. Tamo je prošao ozbiljnu šahovsku školu zajedno s majstorima Rjuminom, Panovom, Grigorjevom i drugima.

Iako je u našoj partiji Rosolimo igrao bijelim figurama, ipak sam uspio da postignem bolju poziciju. Istina, situacija je i dalje bila složena. U osam sati uveče partija je prekinuta. Kratka analiza tokom pauze omogućila mi je da pronađem ispravan plan realizacije prednosti. Pritisak crnog rastao je iz poteza u potez i činilo mi se da ću uskoro pobijediti. Ali moj snalažljivi protivnik odigrao je jedan sjajan potez i sve se ponovo zakomplikovalo.

Oko ponoći izabrao sam rizičan plan igre i ponovo odložio partiju – ovog puta s prednošću na strani Rosolima. Ujutro je trebalo dovršiti tu partiju. S teškim osjećajem sjeo sam da analiziram prekinutu poziciju.

„Zar ću doživjeti drugi poraz zaredom, i opet u partiji u kojoj sam stajao bolje?“ – mučila me je uporna misao. I pola noći sam tražio način da spasim tešku partiju. Eh, te noćne analize prekinutih partija – koliko samo snage oduzimaju šahisti tokom turnira!

Prekinuta pozicija bila je izuzetno složena i zamršena. Glavno pitanje bilo je čime uzeti pješaka u pedeset osmom potezu: damom ili skakačem? Nekoliko sati analize bilo je posvećeno upravo rješavanju tog pitanja. Ako bih uzeo damom, slijedila bi razmjena i dobio bih lošiju završnicu, gdje je pobjeda bijelog samo pitanje tehnike. Ako bih uzeo skakačem, ostajale su šanse da spasim partiju. Čvrsto sam odlučio da uzmem skakačem i legao da spavam, kako bih se makar nekoliko sati odmorio prije nastavka.

U devet sati ujutro došao sam u turnirsku salu. Osim sudije, tamo još nije bilo nikoga. Ubrzo su stigli Rosolimo i Doner. Obojica su izgledala umorno, ali zadovoljno, i ispitivački su me gledali u oči, želeći da pročitaju na mom licu šta mislim o prekinutoj poziciji. Rosolimo je sjeo za tablu, Doner je stajao sa strane, pored stola. Francuski prvak brzo i sigurno je povlačio prve poteze, djelovao je mirno – sve je išlo onako kako su i pretpostavljali. Najzad je nastala kritična pozicija i trebalo je da odigram pedeset osmi potez.

Uzeo sam pješaka skakačem. Doner je zadrhtao. Rosolimo ga je ljutito pogledao, pokrio uši rukama i razmišljao o poziciji više od četrdeset minuta. Već njegov drugi potez poslije toga bio je greška. Očigledno nije bio spreman za igru u tim složenim varijantama, zapleo se i upao u neodoljiv napad.

Šta se zapravo dogodilo? Ispostavilo se da je prethodne večeri, oko ponoći, kada se Rosolimo vraćao kući, sreo Donera.

– Kako si odigrao? – upitao ga je.
– Prekinuo sam partiju u složenoj poziciji. Treba to pogledati – odgovorio je francuski majstor.
– Hajde da ti pomognem – ponudio je Doner. – Ionako ne spavam noću.

I otišli su u malu sobu koju je Rosolimo iznajmljivao. Tokom analize partije Doner je kategorično izjavio da crni ne može uzeti pješaka skakačem.

– Onda slijedi taj i taj potez – pokazao je varijante – i crni mora da se preda.

To je toliko uvjerilo Rosolima da je čitavu noć analizirao samo završnicu, a da nije ni pogledao moguće varijante pri uzimanju skakačem.

Dobro je Doner „nastradao“ od nervoznog francuskog majstora!

– Baš sam morao na njega da naiđem – gunđao je Rosolimo, koristeći to što Doner ne zna ruski jezik. – I ja sam dobar! Znam, ipak, da nikada ne treba slušati tuđe savjete.

Uveče je Rosolimo, potresen ishodom naše partije, igrao loše i izgubio od Golombeka. Jedan važan konkurent otpao je iz borbe za prvo mjesto. Ubrzo nakon toga i ostali takmaci morali su da uspore tempo. Na čelu turnira ostali smo samo Smislov i ja.

Dugo smo išli izjednačeno, ali u pretposljednjem kolu Smislov je remizirao s Rosolimom, dok sam ja uspio da pobijedim. Sada sam bio u prednosti od pola poena. U posljednjem kolu Smislov je lako ostvario pobjedu, a ja sam morao da izdržim snažan napad samog organizatora turnira – majstora Sabadoša. U jednom trenutku, u žaru borbe, čak mi je objavio mat, ali kada sam mu rekao da mu je dama vezana i da ne može da se pomjeri, odmah je predao i čestitao mi na prvom mjestu.

Paolijevo predskazanje se obistinilo. Istina, poslije njegovih riječi, da bih osvojio prvo mjesto, morao sam da pobijedim devet partija zaredom. Na tu pobjedu na venecijanskom turniru i danas me podsjećaju statuete Pjera i Kolombine – nagrada za prvo mjesto.

U danima koji su nam preostali do odlaska iz Venecije, naši prijatelji pokazali su nam znamenitosti svoga grada. Posjetili smo muzeje u kojima su izložena djela slikara venecijanske škole iz doba renesanse. Vidjeli smo veličanstvene spomenike, između ostalog i čuvenu skulpturu kondotijera (vojnog zapovjednika) Koleonija. Obišli smo ostrva koja štite Veneciju od mora. Posjetili smo ostrvo Lido, poznato po svom ljetovalištu, ruletu i prelijepoj plaži koja se proteže kilometrima. Bili smo i na obližnjim ostrvima Murano i Burano, gdje su smještena industrijska postrojenja grada, a posebno proizvodnja čuvenog venecijanskog stakla.

Najzad je došao dan odlaska iz gostoljubivog grada. Uveče nas je gondola odvezla do željezničke stanice, na voz koji je polazio za Rim. Srdačno smo se oprostili s venecijanskim šahistima, koji su nas pozivali da ih ponovo posjetimo naredne godine.

Usput, u Rimu su nam rekli da, ako u jednu od fontana italijanske prijestonice bacimo srebrni novčić, sigurno ćemo se još jednom vratiti u taj grad. Sva četvorica smo požurili da obavimo taj mali ritual, ali nije svima bilo suđeno da ponovo dođu u Italiju. Meni je lično pošlo za rukom da još jednom posjetim tu divnu zemlju 1951. godine, kada sam došao na kongres FIDE.

Kada gosti iz SSSR-a dolaze u Rim, čini mi se da se mnogi od njih prisjete stihova iz Nekrasovljeve „Željeznice“:

Bio sam nedavno u zidinama Vatikana,
Po Koloseju sam dvije noći lutao…

I Rusi odmah kreću da gledaju jednu od najboljih riznica umjetničkog blaga, kao i ruševine drevnog cirkusa.

Posjetili smo Koloseum – to grandiozno antičko zdanje – već prvog dana. Veličina građevine, njene razmjere i arhitektonska elegancija ostavljaju snažan utisak. Pred očima se ukazuju borbe gladijatora na ogromnoj areni, patnje hrišćana koje su mučile divlje zvijeri puštene iz podzemnih kaveza. Mjesta gdje su stajali kavezi i hodnici kroz koje su zvijeri izlazile na arenu sačuvani su i do naših dana.

– Kao da se pred očima javljaju slike koje je opisao Sjenkjevič u „Quo vadis“ – tiho je rekao Makogonov, posmatrajući taj veličanstveni prizor.

Posjetili smo i ruševine Foruma, kao i Kapitolski muzej. Divili smo se statui Kapitolske Venere i biste Mikelanđela, koju je stvorio sam veliki skulptor. Obišli smo vilu Borghese, gdje smo se oduševljavali slikama Rafaela, skulpturama Kanove i Berninija. Vidjeli smo i nove spomenike, ponekad bezukusne. Njihova raskoš neprijatno se kosi sa strogom i jednostavnom elegancijom djela antičkih majstora. Tako, na primjer, spomenik Viktoru Emanuelu, koji se nalazi u centru grada, isprva privlači pažnju, a zatim odbija svojom pretjeranom pozlatom i raskoši.

Jednog slobodnog dana otišli smo u Napulj. U Rimu smo sjeli na električni voz i nakon nešto više od dva sata, prešavši više od dvije stotine kilometara, stigli u Napulj. Putovali smo četvorica, bez pratnje. Po izlasku sa stanice u Napulju, požurili smo na drugi voz koji ide ka Pompeji. Još oko pola sata vožnje i našli smo se na ulazu u drevne ruševine.

Ovde se razvila rasprava. Jedan od nas je predlagao da se najprije obiđu ruševine, pa tek onda da se ode do kratera Vezuva. Drugi je insistirao na suprotnom redoslijedu. Treći je smatrao da je najrazumnije početi od muzeja iskopina, odmah na ulazu u Pompeju.

Na kraju smo brzo obišli muzej i krenuli ulicama grada koji je uništen prije oko dvije hiljade godina. Šetajući ovim vješto rekonstruisanim gradom, čovjek nehotice razmišlja o moći onoga što stvara čovjek, o tome da ono što je stvoreno, plod genija najboljih ljudi, ne umire kroz vjekove.

Posjetili smo kuće u Pompeji, koje danas imaju isti izgled kao u početku naše ere, pogledali ruševine drevnog teatra i foruma. Došli smo i na stadion; vrijeme je sačuvalo polurušene, obrasle vegetacijom tribine.

– Evo ovdje je sjedio Neron – pokazao je Smislov na neku uzvisinu i zapjevao epitalamu iz Rubinštajnove opere „Neron“. Višeglasni eho ponovio je uvodne riječi arije.

Sunce je već naginjalo ka horizontu. Bilo je vrijeme da se napuste ruševine. Po izlasku iz grada sjeli smo u prilično polupan automobil, koji nam je ponudio jedan Italijan, i krenuli ka vrhu Vezuva, prema krateru vulkana. Taj krater je odavno ugašen, a jedini dim i smrad od kojeg smo trpjeli tokom puta ka planini dolazio je iz motora našeg automobila. Ta jadna skupina metalnih dijelova zveckala je u vožnji, kloparala i nervirala putnike koji su sjedili na poderanim sjedištima.

– Imam utisak da su i ovaj automobil iskopali ispod lave Pompeje – našalio se neko od nas.

Na sredini puta majstor Makogonov nije izdržao to dimno „erupcijsko“ iskustvo i izašao je u podnožju Vezuva, namjeravajući da nas sačeka dok se ne vratimo. Nas trojica smo nastavili put. I, naprežući sluh, kroz buku motora s mukom smo slušali objašnjenja našeg vozača, koji je istovremeno bio i vodič.

Prošli smo pored američkog hotela, smještenog na padini vulkanskog stošca. Očigledno, mogućnost da se provede medeni mjesec u susjedstvu opasnosti ili da se odmara uz stalnu misao na mogućnost izbijanja lave, nekim turistima „golica živce“.

Na kraju puta vozili smo se novim putem, iskopanim u svježoj lavi koja je istekla iz kratera tokom posljednje erupcije vulkana 1944. godine.

– Već smo mislili da nam je kraj – pričao je naš šofer, stanovnik Pompeje. – Lava se približavala kućama. I znate šta nas je spasilo? Molitva. Pet minuta nakon što je održana molitva, lava je stala.

Najzad je naš automobil stigao na vrh, i pošli smo u sredinu kratera, gdje nas je pratio čovjek koji nije bio sasvim jasno da li je vodič ili čuvar, a koji je živio u šatoru podignutom direktno u krateru, na pepelu. U mislima smo saosjećali sa sudbinom tog čovjeka koji izlaže život strašnoj opasnosti.

Vodič nas je vodio po različitim dijelovima kratera. Svuda je bila samo porozna lava i sivi pepeo. Na nekim mjestima tinjala su mala vulkanska žarišta. Temperatura tih žarišta dostiže nekoliko stotina stepeni. Kada bismo približili snop trave ili komad papira, oni bi planuli u jakom plamenu.

Prošetavši kraterom petnaestak minuta, vratili smo se do automobila i krenuli nizbrdo. Sada je automobilu bilo lakše i jurio je brzo i živahno. Ubrzo smo pokupili Makogonova i bezbjedno stigli do stanice električne željeznice. Kao uspomenu na posjetu krateru Vezuva ponijeli smo po komadić lave.

Pred zalazak sunca vratili smo se u Napulj i stigli da se još jednom divimo šarenim prizorima tog divnog grada. Uveče život u centru grada postaje još življi. U kafićima i barovima šetaju mornari sa brodova koji su pristigli u luku. Pale se svjetla, čuju se pjesme, zvuci džez-bendova, povremeno prekidani svađama pripitih gostiju.

Sledećeg dana napuštali smo Italiju. Letjeli smo avionom italijanske aviokompanije. Kada smo prelijetali Alpe, negdje usred planinskog masiva, prišla nam je uznemirena stjuardesa. Saopštila je da se pokvario jedan motor i da se avion vraća nazad na italijanski aerodrom.

Užitak nije bio nimalo prijatan: trebalo je letjeti iznad planina još oko sto trideset kilometara. Otprilike pola sata zabrinuto smo gledali kroz prozor, prateći propeler drugog motora i pogledom odmjeravajući udaljenost do planinskih vrhova, jer je avion polako, ali sigurno gubio visinu.

Srećom, uskoro se pojavio aerodrom. Sletjeli smo i dva sata čekali popravku motora. Direkcija nam je, očigledno da bi ublažila loš utisak leta, poslala ogromnu bocu italijanskog vina „Chianti“, uz objašnjenje da je to besplatno, kao nadoknada za pretrpljene muke.

Drugi pokušaj „preskakanja“ Alpa bio je uspješniji. Ubrzo smo sletjeli na nama poznati aerodrom u Pragu. Još jedan let i već smo bili u svojoj domovini, u Moskvi, gdje smo prijateljima pričali o ljepotama Italije i o prijateljskom, gostoljubivom susretu koji su nam tamo priredili.

Na turniru u Veneciji mi je pošlo za rukom da ostvarim pobjedu. Ali kod sovjetskih ljudi je uobičajeno da se upravo u danima pobjeda najstrože ocjenjuju rezultati vlastitog rada, da se traže nedostaci, izvode zaključci i postavljaju putevi za buduća dostignuća. Tim tradicijama svog naroda slijede i naši šahovski majstori.

Razmatrajući rezultate 1950. godine, pokušao sam da pronađem uzroke i za turnir kandidata i za pobjedi u Veneciji. Analizirajući odigrane partije, ponovo sam uradio „reviziju“ svog šahovskog stvaralaštva. Takve kritičke ocjene pluseva i minusa vlastite igre uvijek su mi pomagale u usavršavanju.

– A na koje partije najviše obraćate pažnju: na one koje ste dobili ili na one gdje ste doživjeli poraz? – pitao me jednom jedan mladi šahista.

Odgovorio sam mu da uvijek najozbiljniju pažnju posvećujem partijama koje sam izgubio. Pa zar nisam jedini! Svi majstori uče na analizi sopstvenih grešaka, izvode iz njih zaključke i praktično provjeravaju kako su ti zaključci uticali na njihovu igru. Taj put usavršavanja je najbolji i najpouzdaniji, jer pomaže da se eliminišu nedostaci koji vode u poraze.

Krajem 1950. godine detaljno sam prokomentarisao sve partije turnira u Veneciji i objavio svoju prvu šahovsku knjigu „Međunarodni turnir u Veneciji 1950. godine“. Istovremeno sam mnogo radio na partijama najvećeg ruskog šahiste, koji je 17 godina držao titulu svjetskog prvaka i umro neporažen – Aleksandra Aleksandroviča Aljehina. Oko dvije hiljade partija uspio sam da pregledam tokom rada na knjizi, i taj veliki analitički posao je nesumnjivo doprinio mom usavršavanju.

Veliku pomoć su mi pružali moji drugovi, razgovori s njima, analiza partija tokom turnira i treninga. Kontakti s našom talentovanom omladinom omogućili su mi da proširim arsenal šahovskog znanja, obogativši ga novim, svježim idejama.

Mi, velemajstori, zahvalni smo za to našoj omladini. Druženje sa mladim šahovskim snagama na turnirima za prvenstvo gradova i sindikalnim turnirima pomaže nam da obogatimo svoj stil smjelim idejama, originalnim rješenjima, svojstvenim mladosti. Istina, takvo sportsko „druženje“ na takmičenjima često za velemajstore završava prilično nepovoljno, ali to je samo u korist šahovskog pokreta zemlje, armije sovjetskih šahista, koji iz godine u godinu iz svojih redova izbacuju nove talente.

Sadržajni i raznovrsni su radni dani šahovskog majstora. Pored stručnog rada, stalno se odvija i velika društveno-sportska aktivnost. Tu su nastupi pred kolektivima sa predavanjima i simultankama, tu je i borba za čast svog sportskog društva u raznim ekipnim takmičenjima. Stalno se odvija i naučno-popularni rad. Mnogi šahovski majstori pišu članke i knjige, rade sa šahistima nižih kategorija. Prenošenje vlastitog iskustva i znanja mladim drugovima prva je obaveza sportskog majstora, uključujući i šahovskog majstora. Ocjenjujući upravo tu stranu djelatnosti, Savezni komitet za fizičku kulturu i sport dodijelio je većini velemajstora starije generacije počasno zvanje zaslužnog majstora sporta.

Visoko je ocijenjen šahovski radnik u našoj zemlji. Meni je, na primjer, pripala velika čast da niz godina budem poslanik Moskovskog savjeta. Svojim radom sam nastojao da opravdam povjerenje sovjetskog naroda, da budem dostojan onih ovlaštenja kojima su me radni ljudi obdarili.

Juriš na šahovske visine

PROBLEMI TEORIJE VJEROVATNOĆE

Nekako još prije rata u prostoriji redakcije časopisa „Šahmati u SSSR-u“ poveo se razgovor o tome da šampioni svijeta nisu uvijek igrali mečeve s najdostojnijim pretendentima.

– Uzmimo, na primjer, Kapablanku, – rekao je majstor Judovič. – Šest godina on i njegovi prijatelji činili su sve da se ne održi njegov susret s Aljehinom. Neposredno pred sam meč, kada je sve već bilo odlučeno, pristalice Kubanca pokušale su da osujete njegov susret s Aljehinom, unijevši u program njujorškog turnira tačku da samo pobjednik turnira ima pravo da igra meč za prvenstvo svijeta. Odlučan protest Aljehina natjerao ih je da odustanu od te tačke.

– Poznato je da je svoja košulja bliža tijelu, – primijetio je Sergej Belavenec. – Svaki šampion svijeta trudio se da učini sve kako bi što duže opstao.

– I što je zanimljivo, – nastavio je Judovič, – Kapablanka, dok je nastojao da izbori meč s Laskerom, svuda je govorio i pisao da šampion svijeta postavlja nepodnošljive uslove, da potiskuje kandidate, a čim je sam postao šampion, počeo je činiti sve moguće da ne igra opasan meč.

– Pa, ta je psihologija razumljiva, – umiješao se u razgovor majstor Blumenfeld. – Čovjek ponekad ni sam ne primijeti koliko zna biti nelogičan, brinući se samo o sopstvenim koristima. Evo, na primjer, jutros idem na posao. U „špici“ tramvaj je prepun, pokušavam da uđem u vagon – nema šanse! Sve je zauzeto, vise na stepenicama, nema gdje da se stane. Stojim na zemlji i ljutim se: „Pa prođite već jednom, zašto ne prolazite! Zar ne možete da se pomjerite, nađite mjesta, stisnite se!“ Najzad sam uspio da se proguram naprijed i popnem na gornju stepenicu. Smirio sam se, stojim. Stiješnjen sa svih strana, stojim. Prilazimo sljedećoj stanici. Novi talas putnika juriša na vagon. Guraju od pozadi, navaljuju. I tada uhvatim sebe kako u mislima, a ponekad i naglas, negodujem: „Kuda se gurate, nema mjesta, nema gdje! Zar ne možete da sačekate drugi tramvaj!“ Eto kako se trenutno mijenja psihologija čovjeka. Maločas sam se ljutio što ne prolaze naprijed, a sada sam sasvim iskreno uvjeren da nema kuda da se prolazi, niti treba. Tako je i sa šampionima svijeta.

– Najviše je šteta, – nastavio je Judovič, – što se nije odigralo toliko zanimljivih mečeva. S kakvim se teškoćama uspijevalo dogovoriti susrete najjačih protivnika. Sjetimo se, na primjer, istorije. Uslovi prvog meča za titulu svjetskog šampiona razmatrani su tokom dvije i po godine. Protivnici – Štajnic  i Cukertort – sve to vrijeme bombardovali su jedan drugoga zajedljivim pismima.

– I zbog čega, – nastavio je Belavenec, – zbog toga gdje igrati. Cukertort je govorio: „Samo u Londonu.“ Štajnic  je odgovarao: „Gdje god hoćete, samo ne u Londonu.“ Najzad su se dogovorili da igraju u tri američka grada.

– Još je zanimljivija priča s Laskerom i Rubinštajnom, – prisjetio se Blumenfeld. – Susret ova dva najjača velemajstora tako se nikada nije ni održao, iako je šahovski svijet žudio da ga vidi. A razišli su se zbog nečega gotovo smiješnog. Lasker je govorio: igraćemo meč danju; Rubinštajn je insistirao na večernjem terminu. Tako je svako ostao pri svom mišljenju.

– A novac! – uzviknuo je Sergej Belavenec. – Koliko puta, kada bi po svim tačkama već bio postignut dogovor, šampion svijeta bi izjavio: „Novac na sto!“ – i izazivač je bio prinuđen da povuče svoj izazov. Nimcovič tako nije odigrao nijedan meč za titulu najjačeg šahiste na svijetu, jer nije uspio da sakupi potrebnih deset hiljada dolara.

– I kako su se mečevi igrali, – žalio se Judovič. – Sergej je u pravu, novac je mnogo određivao. Meč Lasker – Šlehter sastojao se od svega deset partija: za veći broj nije bilo prikupljeno novca. Zato su igrali oprezno: osam remija, po jedna pobjeda. Tako ne valja, treba nešto preduzeti, – zaključio je Judovič, i svi su se s njim složili.

Zaista, sa mečevima za prvenstvo svijeta dugo vremena nije bilo sve u redu. Šest godina Aljehin je čekao susret s Kapablankom, ali mu se, pobijedivši u meču, obilno osvetio, ne pristavši do posljednjih dana života da s njim odigra revanš. Istina, treba primijetiti da ni Kapablanka nije baš žurio da se drugi put susretne s Aljehinom. Izbor protivnika, mjesto meča i njegovi uslovi u potpunosti su zavisili od svjetskog šampiona. Formalno su ti uslovi razmatrani u Međunarodnoj šahovskoj federaciji, ali šampion nije mnogo mario za odluke FIDE kada mu nisu odgovarale.

Ne, to se promijenilo kada je titula svjetskog šampiona prešla na predstavnika Sovjetskog Saveza. Postavši šampion, Botvinik je predložio na usvajanje FIDE jedinstvena pravila za održavanje svjetskog prvenstva, koja su s oduševljenjem prihvatili svi predstavnici šahovskog svijeta. Taj novi poredak bio je zaista demokratičan: nije uskraćivao interese šahista i davao je svakome jednako pravo da učestvuje u turnirima za najprestižniju sportsku titulu.

Sistem takmičenja za svjetsko prvenstvo, koji je usvojila FIDE, sastoji se od tri etape. Prva etapa je odigravanje zonskih prvenstava. Cijeli svijet podijeljen je na sedam zona po teritorijalnom principu. Svaka zona održava svoj kvalifikacioni turnir, čiji pobjednici prelaze na međuzonsko takmičenje. Druga etapa – međuzonski turnir – izdvaja najjače na svijetu, i oni već naredne godine igraju kandidatski turnir, gdje svako sa svakim igra najmanje po dvije partije. Pobjednik kandidatskog turnira – izazivač za titulu svjetskog šampiona – igra meč sa šampionom od dvadeset četiri partije. Ova završna, treća etapa odlučuje dalju sudbinu titule najboljeg.
Kada je ovaj sistem usvojen, odmah je nestalo pitanje izbora kandidata: on se sada određivao precizno. Više nije bilo sporova kada igrati meč: svjetski šampion bio je dužan da jednom u tri godine brani svoju titulu. Broj partija u meču, mjesto njegovog održavanja – sve je to jednom zauvijek bilo određeno pravilima.

Tek što je završen turnir-meč 1948. godine, koji je odredio Botvinika kao svjetskog šampiona, već istog ljeta u Stokholmu održan je prvi međuzonski turnir. Učesnici su birani glasanjem članova posebne kvalifikacione komisije, sastavljene od iskusnih majstora iz različitih zemalja. Svaki od sudija podnosio je spisak svih poznatih šahista svijeta, rasporedivši ih po opadajućoj snazi. Kao rezultat glasanja, dvadeset učesnika međuzonskog turnira bilo je prilično tačno određeno, iako nije prošlo bez neobičnosti. Tako je pobjednik međuzonskog turnira Bronštajn po glasovima zauzimao tek trinaesto mjesto na listi, a petoplasirani Lilijental bio je čak izvan prvih dvadeset.

Prvih pet plasiranih na međuzonskom turniru 1948. godine – Bronštajn, Sabo, Boleslavski, Kotov i Lilijental – ušlo je na turnir kandidata, gdje su bili uključeni i učesnici prvenstva svijeta 1948. godine: Smislov, Keres i Reševski. Kasnije je kongres FIDE odlučio da dozvoli učešće na turniru kandidata velemajstorima Najdorfu, Štalbergu, Bondarevskom i Floru, koji su u Stokholmu podijelili šesto do deveto mjesto.

Deset najjačih šahista okupilo se 1950. godine u Budimpešti, gdje su igrali prvi turnir kandidata. Završio se pobjedom dvojice prijatelja – Boleslavskog i Bronštajna. Meč između njih donio je tek u posljednjoj partiji prednost od jednog poena Bronštajnu. On je postao izazivač za titulu svjetskog šampiona.

Sljedeće godine u Moskvi je održano prvo prvenstvo svijeta po novom sistemu. Odvijalo se veoma napeto. Nijednom od protivnika nije pošlo za rukom da stekne odlučujuću prednost, i dvoboj je završen neriješeno. Po davno ustaljenoj tradiciji, u slučaju neriješenog rezultata titulu svjetskog šampiona zadržavao je dotadašnji šampion. Svečano je novim lovorovim vijencem ovjenčan Mihail Botvinik, koji je u žestokoj borbi odbranio svoju titulu.

Prvi ciklus, koji je obuhvatao trogodišnji period, bio je završen. Novi sistem se u potpunosti opravdao, i šahovski svijet ga je prihvatio kao najispravniji, najobjektivniji način organizovanja prvenstva. Već 1951. godine započeo je drugi ciklus, analogan onome iz 1948–1951. Ovoga puta nije bilo nikakvog glasanja. Sastav učesnika međuzonskog turnira određivan je kroz posebne zonske turnire, čiji su se pobjednici ponovo sastali u jesen 1952. godine u Stokholmu.

Iz Sovjetskog Saveza na drugi međuzonski turnir, pored autora ovih redova, otišla su i četvorica mladih šahista: tek proglašeni velemajstor Efim Geler, kao i majstori Tigran Petrosjan, Mark Tajmanov i Jurij Averbah. Bio je to prvi veliki izlazak sovjetske šahovske omladine na međunarodnu scenu i njihovo prvo učešće u kvalifikacijama za titulu svjetskog šampiona.

Neki zapadni „teoretičari“, priznajući snagu sovjetskih velemajstora starije generacije, pokušali su pred stokholmski turnir da predvide neuspjeh naše omladine. Tako je, na primjer, Eve pisao da mladi šahisti Petrosjan i Geler nisu ostavili na njega veliki utisak i da će zapadna šahovska omladina – Jugosloven Aleksandar Matanović i Nijemac Volfgang Unciker – u Stokholmu pokazati da nisu slabiji. A u svakom slučaju, velemajstori Gligorić, Sabo i Štalberg znatno su jači od mladih sovjetskih šahista. Šta se moglo odgovoriti na ta predviđanja? Jedini odgovor koji svima jasno govori jeste – broj osvojenih poena na turniru.

U Švedskoj vole šah i stari i mladi. Najstariji šahista u Švedskoj, sudija turnira u Saltsjöbadenu F. Anderson, posmatra partiju mladog šahiste.

Igrali smo drugi međuzonski turnir na istom mjestu kao i prvi – u ljetovalištu Saltsjöbaden blizu Stokholma. To je omiljeno izletište stanovnika Stokholma. Ljeti oni svakog vikenda dolaze ovamo vozovima i automobilima da bi se odmorili u prirodi, okupali se, a uveče zaplesali u restoranu „Grand hotela“.

Ovamo dolaze i bogati turisti u luksuznim automobilima. Na raspolaganju su im jahte, motorni čamci i vodeni bicikli. Surov sjeverni pejzaž na ovom mjestu izuzetno je lijep: stjenovite obale prekrivene su mahovinom i stoljetnim jelama, a desetine ostrvaca čas blistaju snježnom bjelinom, čas raduju oko raskošnom vegetacijom.

Ako je 1948. godine turnir održan u samom jeku ljetnje sezone, četiri godine kasnije šahovske borbe odvijale su se kada je ljetovalište već opustjelo. Samo su rijetki ljubitelji dolazili iz prijestonice u turnirsku salu. Uglavnom smo igrali pred očima sudija i dopisnika.

Na turnir su došla dvadeset dva učesnika iz trinaest zemalja. Četvorica iz sovjetske petorke započela su takmičenje sigurno, samo je Averbah loše krenuo, izgubivši od Štalberga. Taj neugodan poraz pokvario je raspoloženje mladom majstoru i uticao na njegovu formu. Na početku turnira igra mu očigledno nije išla: poslije deset kola imao je svega pet poena i zauzimao mjesta od sedmog do desetog. U tom teškom trenutku značajnu podršku pružili su Averbahu naši iskusni velemajstori.

U takvoj situaciji lako je izgubiti strpljenje i po svaku cijenu juriti pobjedu, što u većini slučajeva vodi novim neuspjesima.

– Samo nemoj žuriti, ne uzbuđuj se, – rekao je Averbahu naš vođa, velemajstor Ragozin. – Turnir je još dug, tek treba da se sretneš sa svim svojim konkurentima. Ako njih pobijediš, ući ćeš u željenu petorku pobjednika.

Ovaj savjet je mnogo pomogao moskovskom majstoru. On je mirno igrao u sredini turnira, a zatim je, zahvaljujući snažnom finišu, ušao među pobjednike takmičenja.

Poslije deset kola sva vodeća mjesta zauzimali su ruski majstori. Od predstavnika Zapada samo je jedan velemajstor, Štalberg, bio među prvih pet. Predviđanja zapadnih teoretičara nisu se obistinila – sovjetska omladina ne samo da nije zaostajala za šahovskom omladinom Zapada, nego je nadmašila sve strane velemajstore. I tada su švedski šahisti i štampa ozbiljno obratili pažnju na predstavnike mlade generacije sovjetskih šahista. U novinama su počeli da se pojavljuju članci o našim majstorima, njihove biografije, opisi njihovog načina i stila igre.

„Da li Tajmanov bolje igra šah ili svira klavir?“ – pitali su listovi, visoko cijeneći njegovo umijeće u obe oblasti. Istovremeno su pisali da je taj mladi čovjek, nervoznih i naglih pokreta, nedavno završio konzervatorijum i da je profesionalni muzičar. Dopisnici su detaljno opisivali njegov stil igre: kako se nemirno vrpolji na stolici, kako odjednom obuhvati glavu rukama, duboko zaranjajući prstima u svoju gustu kosu i nervozno pogledava protivnika. Zatim iznenada, naglo povuče potez, skoči sa stolice, još jednom pogleda svoju poziciju i potrči da razgleda stanje na ostalim tablama.

A uveče učesnici, udobno zavaljeni u fotelje u holu opustjelog hotela, slušaju sviranje na klaviru ovog darovitog muzičara, koji je još u djetinjstvu glumio u filmu. I za klavirom je Tajmanov jednako nagao, jednako živahan kao i tokom šahovske partije. Novine su pisale da Tajmanov već dugo igra šah. Još kao dijete zavolio je ovu igru i ubrzo postao jedan od talentovanih prvokategornika Lenjingradskog Doma pionira.

„Dva prijatelja“ – tako su novine nazivale Tigrana Petrosjana i Efima Gelera. Zaista, ove ljude povezivala je zajednička ljubav prema šahu, slične navike i crte karaktera. Obojica su mirni, ćutljivi, ali u isto vrijeme ne propuštaju priliku da se našale, da nekoga „zafrkavaju“, pa i jedan drugoga.

Tigran, ili kako ga Geler zove – Tigar – nizak je mladić krupne glave, sa karakterističnim crtama svoje nacije. Dešava se da naglo plane i tada se, na pomalo simpatičan način, uvrijedi, uvijek izazivajući osmijeh kod Gelera. Ovaj voli da ga malo zadirkuje, da ga blago naljuti. Ni Tigran mu ne ostaje dužan. Ipak, kada treba razmotriti neku složenu varijantu ili analizirati prekinutu partiju, prijatelji se uvijek nađu zajedno i provode duge sate pomažući jedan drugome.

Životni putevi ovih prijatelja razvijali su se različito. Ipak, u oba slučaja, stvaralačka snaga sovjetske države pomogla je ovim talentovanim ljudima da razviju svoj dar.

– Vidite, velemajstore, onu kuću tamo, – pokazao mi je moj poznanik iz Tbilisija dok smo šetali živopisnim avenijom Rustaveli u glavnom gradu Gruzije. – Pored te kuće prije nekoliko godina mogao se vidjeti dječak s metlom. Danju je, radeći kao čistač, čistio ulicu, a uveče je igrao šah u Tbiliskom domu pionira. To je bio Tigran Petrosjan.

Efim Geler – snažan, zdepast, nizak Odesanin s karakterističnim, pomalo „plesnim“ hodom – u djetinjstvu se nije zanimao za šah. Po završetku škole mladić je otišao u vazduhoplovne jedinice. Poslije rata završio je univerzitet. Tek tada se ispoljio izuzetan šahovski talenat mladog majstora, koji je postigao velike uspjehe na savezničkim i međunarodnim takmičenjima. Slobodno vrijeme Geler nije posvećivao samo šahu, već i fizičkoj kulturi. Bio je odličan plivač i sasvim dobar košarkaš. U šahu Geler igra energično i maštovito: u napadu je nezaustavljiv, u odbrani uporan. U njegovoj praksi ima malo brzih remija – uvijek teži borbi i zaoštravanju igre. O tome govori i sljedeći slučaj sa turnira kandidata u Švajcarskoj 1953. godine. U partiji drugog kruga protivnik Gelera, Sabo, u vremenskoj stisci počeo je da ponavlja poteze. Geler je bio primoran da odgovara istim potezima. Kada je vremenska stiska prošla, Sabo je tvrdio da je došlo do trostrukog ponavljanja pozicije, a samim tim i do remija.

– Ne, – uporno je tvrdio Geler, – remija nije bilo.

Pošto su sudije utvrdile da zaista nije bilo trostrukog ponavljanja pozicije, Geler se obratio svom sekundantu pitanjem:

– Mogu li ovdje izvući remi?

Njegova pozicija u tom trenutku bila je vrlo sumnjiva.

U Moskovskom domu pionira izrastao je i formirao se kao šahista četvrti predstavnik sovjetske omladine koji je nastupao u Stokholmu – Jurij Averbah. Visok, vitak, s blagim i finim crtama lica, dobroćudan i smiren, Jura veoma voli šalu. Od njega smo uvijek slušali najzabavnije priče. Inženjer, sportista, izvrstan drug, blag i učtiv u ophođenju – to je samo dio osobina Averbaha. Započevši svoj šahovski put u Domu pionira, Averbah je kasnije upornim radom postigao uspjeh u šahu.

…Na početku turnira u Stokholmu lično sam uspio da pobijedim sedam partija zaredom – rezultat neuobičajen za takmičenje tako jake konkurencije.

– Šta omogućava nekom velemajstoru da odjednom postigne neobično visok rezultat na turniru? Inspiracija ili slučajnost? – pitali su me na jednom predavanju poslije turnira u Stokholmu.

Da bih odgovorio na ova pitanja, morao sam da objasnim metode pripreme za turnir, načine na koje šahista pokušava da pred takmičenje dostigne najbolju sportsku formu.

Pripremu za takmičenje obično počinjemo detaljnom analizom svih partija koje su u posljednje vrijeme igrali naši budući protivnici. Taj posao je veoma zahtjevan i obiman. Ako se uzme u obzir da je prosječan broj učesnika turnira oko dvadeset, a da se za svakog prikuplja po 40–60 njegovih posljednjih partija, ispada da treba pregledati oko hiljadu partija. Na jednu partiju u prosjeku se troši oko pola sata. Na kraju, samo za pregled partija ode nekoliko stotina radnih sati.

Nakon toga šahista prelazi na sistematizaciju i uopštavanje. Utvrđuju se slabe i jake strane budućih protivnika, a ako su one već ranije poznate, analiziraju se promjene u njihovoj igri. Ispituje se repertoar otvaranja koje koristi određeni majstor, njegovi omiljeni sistemi i sheme razvoja partije.

Tek poslije ovog pripremnog rada počinje konkretna priprema otvaranja, izbor varijanti koje se planiraju primjenjivati protiv pojedinih protivnika na predstojećem turniru. To je najteži i najdugotrajniji dio posla. On je povezan s otkrivanjem novih ideja i pojedinačnih poteza. Takva stvaralačka aktivnost traje i prije turnira i tokom samog takmičenja, a ne prestaje ni u danima igranja.

Čitaocu je jasno da priprema za turnir i učešće na njemu zahtijevaju veliki napor; ako se tome doda i činjenica da je za očuvanje snage tokom čitavog turnira potrebno biti svjež i odmoran na početku takmičenja, postaje razumljivo zašto u posljednje vrijeme svi svjetski velemajstori nastupaju na šahovskim turnirima zajedno sa svojim prijateljima–trenerima. Trener preuzima dio posla, priprema prethodne materijale, sistematizuje i obrađuje zaključke. Pošto je trener obično i sam velemajstor ili majstor, on pomaže u analizi varijanti, posmatra i daje savjete.

Posebno važna uloga trenera je tokom turnira, kada se partije prekidaju. U tim slučajevima, uz pravilnu raspodjelu snaga, trener analizira odloženu poziciju, štedeći vrijeme svom štićeniku i omogućavajući mu da se dobro odmori i pripremi za narednu partiju. Dužnosti trenera su složene i zahtjevne. Zato mi, šahisti, s velikom srdačnošću zahvaljujemo našim pomoćnicima na neprocjenjivoj pomoći koju nam pružaju tokom takmičenja.

Prije turnira u Stokholmu, zajedno sa trenerom, majstorom Olegom Moisejevim, obavili smo veliki posao i na početak takmičenja došli potpuno spremni u teorijskom smislu. I sam proces rada tokom turnira bio je dobro organizovan: živjeli smo složno, mnogo šetali i plodonosno radili. To se, naravno, odrazilo na rezultate.

– S kim sutra igra Kotov? – pitao je češki šahista Ludek Pahman dok smo se okupljali na večeri u restoranu.

– Sa Pilnikom, – odgovorio je Amerikanac Herman Štajner. – Opet će pobijediti.

– Ma dosta više, – glasno uzviknu argentinski šahista Pilnik. – Sutra sigurno neće pobijediti! Hoćeš li opkladu? – obratio se Štajneru pružajući mu ruku. – Sutra ja pobjeđujem ili će, u najgorem slučaju, biti remi.

Njegovu opkladu niko nije prihvatio. Samo su se mnogi nelagodno pogledali. U mom prisustvu zaključivati takvu opkladu bilo je krajnje netaktično.

U praksi se Pilnik pokazao manje hrabrim nego na riječima. U teorijskoj varijanti, odigravši svega osam samostalnih poteza, ponudio mi je remi.

– Želite li da se borite za pobjedu? – pitao me je na njemačkom, očigledno iskreno uvjeren da ću s radošću prihvatiti njegovu ponudu.

– O da! – odgovorio sam takođe na njemačkom.

Borba u ovoj partiji bila je i duga i jednostrana. Samouvjereni Argentinac, očigledno se sjećajući ponuđene opklade, na sve načine je pokušavao da izbjegne poraz. Ne krijem da sam ovu partiju igrao s povećanom pažnjom.

Poslije deset kola samo je jedan strani velemajstor, Šveđanin Gideon Štalberg, bio među prvih pet. U svojoj domovini ovaj talentovani šahista trudio se da igra što bolje, kako bi opravdao povjerenje svojih sunarodnika.

Sa Štalbergom smo se sretali na mnogim turnirima i dobro smo upoznali njegov karakter i navike režima koji je držao tokom turnira. A te navike bile su zaista neobične. Kao veoma jak šahista, koji već oko četvrt vijeka nastupa na međunarodnim takmičenjima, Štalberg pored šaha ima još mnogo drugih interesovanja. Veoma voli bridž, u kojem važi za velikog stručnjaka; tokom turnira u raznim zemljama često nas je pozivao na trke konja, svaki put nam objašnjavajući finese koje su pokazivale njegovo veliko znanje i u toj oblasti.

Veliku naklonost svi učesnici turnira gajili su i prema drugom švedskom šahisti, velemajstoru Gosta Štolcu, koji je donekle ličio na Štalberga. Ovaj dobroćudni, ćutljivi, visoki i mršavi čovjek kod svih koji ga poznaju izaziva saosjećanje, jer je njegova šahovska životna priča prilično tužna. Prvi put sam počeo da nailazim na prezime Štolc u periodu 1929–1931. godine, kada se zajedno sa Florom, Lilijentalom i Keždenom prvi put pojavio na sceni međunarodnih šahovskih takmičenja. Ovaj daroviti šahista obećavao je mnogo, a njegovo ime mnogi su povezivali sa budućnošću šaha. Zatim je Štolc negdje nestao i njegovo se ime rijetko pojavljivalo u turnirskim tabelama.

Došavši 1946. godine u Groningen, upoznao sam Štolca. Međutim, on se nije naročito rado upoznavao s bilo kim; sve slobodno vrijeme izvan igre Štolc je provodio sjedeći na visokoj stolici za malim barskim stolom, sa neizostavnom čašom vina.

Kažu da su na Štolca uticali neuspješni turnirski nastupi, težak život šahovskog profesionalca i velike porodične neprilike; sklonost ka vinu sve više je ovladavala njime, i iz godine u godinu Štolc, lišen prave podrške prijatelja i kolektiva, postajao je sve slabiji…

Njegov talenat je toliko značajan da je i danas sposoban da briljantno odigra pojedinačne partije. Ipak, više nije u stanju da ravnomjerno igra cijeli turnir. Tako je i u Stokholmu na kraju nastupio neuspješno. Ali i tu je njegovo izuzetno umijeće došlo do izražaja: osvojio je prvu nagradu za ljepotu partije, odigravši složenu i zanimljivu žrtvu dame u partiji protiv Štajnera.

Druga polovina turnira, kao i sam početak, obilježena je energičnim napadima sovjetskih šahista. Štalberg je izgubio tri partije i ispao iz vodeće petorke, dok je Averbah, koji je postepeno hvatao ritam, do osamnaestog kola nadoknadio svoj zaostatak i „uhvatio“ peto mjesto.

„Po svemu sudeći, Rusi će zauzeti svih prvih pet mjesta“, pretpostavljale su švedske novine, razmatrajući moguće ishode turnira.

Održavanje turnira u jesenjem, opustjelom ljetovalištu nije organizatorima donijelo potrebne prihode. Zato su odlučili da posljednje kolo premjeste u grad. Dalji dio takmičenja održan je u ogromnoj zgradi stokholmske gradske opštine, koja ima nekoliko izvanrednih sala. Posebno je zanimljiva sala čiji su zidovi ukrašeni štukaturom i pozlaćeni.

– Toga zlata bilo bi dovoljno za zube svim stanovnicima Stockholma – rekao nam je Šveđanin koji nam je pokazivao znamenitosti zgrade opštine.

Igrali smo u ogromnoj, visokoj sali. U početku je arhitekta želio da i ovu prostoriju ukrasi raznim ukrasima, ali kada je završena gradnja, zadivili su se veličanstvenoj i pomalo gruboj ljepoti ciglenih zidova i ostavili ih neobrađenim.

Stanovnici Stockholma pohrlili su u turnirsku salu. Iako njihov favorit Stahlberg više nije mogao da konkuriše za pobjedu na turniru, još je imao šanse da uđe među prvih pet, koji stiču pravo učešća na kandidatskom turniru. Osim toga, švedske ljubitelje šaha zanimao je trijumf sovjetske omladine, koja je čvrsto zauzela sva prva mjesta na turniru.

Napokon, posljednje kolo. Povlače se posljednji potezi, već su vidljivi rezultati turnira. Na prvim mjestima su svi sovjetski šahisti. Uspio sam da završim turnir s prednošću od tri poena u odnosu na drugoplasiranog i trećeplasiranog Petrosjana i Tajmanova. Četvrti je bio Geler, peti Averbah. Isti broj poena kao Averbah imali su velemajstori Gligorić, Szabo i Stahlberg, ali je prema posebnoj tabeli koeficijenata, koja uzima u obzir rezultate partija odigranih sa osvajačima nagrada, peto mjesto pripalo Averbahu.

– Čime objašnjavate takav neviđen uspjeh Rusa? – obratio se dopisnik jednih novina predsjedniku FIDE, Falkeu Rogardu.

– Da bi se postigao uspjeh na takmičenjima – odgovorio je ovaj mudri čovjek, koji je dobro proučio psihologiju šahovske borbe – potrebno je imati nekoliko osobina. Kao prvo, treba dobro igrati šah. (Na ovu očiglednu tvrdnju i Rogard i novinar su se nasmiješili.) Dalje, potrebno je mnogo znati o šahu. Ove dvije osobine posjeduje većina. Potrebno je biti u dobroj sportskoj formi, voditi računa o svom fizičkom stanju. Nažalost, kod nas mnogi to ne rade, dok Rusi ovoj strani posvećuju posebnu pažnju.

– Ali to nije boks, gospodine predsjedniče – ubacio je svoje mišljenje novinar.

– Ako tokom mjesec dana morate po pet sati igrati šah, po nekoliko sati analizirati pozicije i varijante, a pritom loše spavati zbog snažnog nervnog naprezanja, onda to po opterećenju nije nimalo lakše od boksa – objasnio je Rogard.

– Šta još šahista treba da ima?

– Sljedeće veoma važne osobine su: sposobnost poštene borbe, koncentracija, entuzijazam, hrabrost i pravilan psihološki pristup svakoj partiji. Te osobine posjeduju sovjetski šahisti. I na kraju, oni se ne plaše teškoća, nego im idu u susret, imaju jaku volju i karakter. U tome svi ruski šahisti nadmašuju ostale. Time mogu objasniti – zaključio je Rogard – tako nevjerovatan rezultat, sa stanovišta matematičke teorije vjerovatnoće, kada je svih pet sovjetskih šahista brilijantno osvojilo prva mjesta.

Predsjednik Međunarodne šahovske federacije nije spomenuo još jedan razlog pobjeda sovjetskih šahista. Riječ je o opštem značaju šaha u našoj zemlji, o odnosu naroda, društvenih i državnih organizacija prema njemu.

Mi smatramo šah narodnom umjetnošću, koja u sebi istovremeno sadrži i uzbudljiv sportski element i mnoge osobine svojstvene nauci. Kod nas se šah proučava kao nauka. U posljednjim godinama sovjetski majstori podigli su na veoma visok nivo šahovsku teoriju, a naročito teoriju otvaranja. Teoretske novosti sovjetskih šahista, sistemi koje su razvili, izazivaju veliko interesovanje svih šahista svijeta. Njih preuzimaju i najistaknutiji šahisti Zapada. U razradi novih sistema vodećim sovjetskim majstorima pomažu i brojni obični ljubitelji šaha, koji iz najudaljenijih krajeva zemlje šalju svoje duboke i sadržajne analize. Dovoljno je pogledati teorijske rubrike sovjetskih šahovskih knjiga i časopisa da bi se shvatilo kolika je uloga običnih ljubitelja šaha u razvoju teorijskih problema otvaranja.

Kod nas se ukorijenio stav da je šah predmet koji zahtijeva duboko proučavanje. Zato se šah u našoj zemlji izučava u pionirskim sekcijama, u školama sportskih društava, u klubovima i domovima kulture. Šahu uče ljudi najrazličitijih uzrasta, profesija, zvanja, različitih sklonosti i kulturnih nivoa.

S ponosom se sjećam kako sam prije nekoliko godina vodio časove u šahovskoj sekciji pri Moskovskom domu naučnika. Među polaznicima su bili istaknuti naučnici, akademici i profesori. Oni su sa velikom pažnjom proučavali šahovsku teoriju, usvajali šah sa istim entuzijazmom s kojim pristupaju savladavanju naučnih disciplina.

Napredna šahovska teorija, koju su razvili sovjetski šahisti, dobila je opšte priznanje u svijetu. Knjige naših majstora prevode se na sve jezike svijeta. Mi ne pravimo tajne od svog znanja, uvijek smo spremni da podijelimo metode svog rada, načine pripreme za takmičenja, jer težimo stvaralačkoj saradnji svih šahista svijeta, a naš cilj je dalji napredak šahovske umjetnosti.

Juriš na šahovske visine

JOŠ JEDNO SVJEDOČANSTVO SNAGE

Dakle, drugi međuzonski turnir 1952. godine završen je trijumfom sovjetskih šahista, koji su zauzeli svih prvih pet mjesta. Sada, uzimajući u obzir rezultate prethodnog kandidatskog turnira, pravo učešća u novom meč-turniru kandidata za svjetsko prvenstvo dobilo je devet predstavnika Sovjetskog Saveza i samo jedan velemajstor iz druge zemlje – Najdorf. Takvo takmičenje ne bi imalo međunarodni karakter, pa je kongres FIDE morao hitno da dozvoli učešće i Gligoriču, Szabu i Stahlbergu, koji su zajedno sa Averbahom na međuzonskom turniru u Stockholmu podijelili od petog do osmog mjesta. Pored toga, na osnovu ranijih zasluga u kandidatski turnir ušli su i Euve i Reševski.

Sada su bili okupljeni svi kandidati za svjetskog prvaka, niko nije bio oštećen. Međutim, ovakav princip učešća doveo je do prekomjernog proširenja meč-turnira – sada je svaki učesnik morao da odigra dvadeset osam partija, što je bio broj kakav nije viđen u turnirima našeg vijeka. Ali drugog rješenja nije bilo, pa je FIDE morala da pristane na takozvani „maratonski“ turnir.

Ljeti 1953. godine devet sovjetskih učesnika takmičenja odletjelo je u Švajcarsku.

Slučajnom podudarnosti, zajedno sa sekundantima letjelo nas je tačno osamnaestoro, koliko je tada prevozio putnički avion „Il-12“.

– „Evo kakav je naš avion – pravi šahovski“, primijetio je povodom toga jedan od pilota. – „Mogao bih bilo koji avion da izazovem na meč.“

– „Zašto avion?“ – umiješao se drugi. – „Mi bismo pobijedili i bilo koju zemlju. Doletimo, odmah izazov: želite li partiju? Tako bismo cijeli svijet pobijedili.“

– „A šta, hajde da probamo. Kapetana ekipe ćemo vam dati svog“, našalio se navigator. – „Iako ima samo treću kategoriju u šahu, red zna da uvede.“

I pokazao je na krupnog, preplanulog čovjeka sa oznakama kapetana vazdušne flote. Taj iskusni pilot, kako su nam rekli, već je preletio preko dva miliona kilometara.

– „Vrijeme je da imate i sopstveni avion“, uzvratio je komandant vazdušnog broda u šali. „Ofarbali biste ga u crno-bijele kvadrate. Na desetine kilometara bi se vidjelo da lete sovjetski šahisti.“

– „Za takav avion treba posada sastavljena od šahovskih majstora“, nisu ostali dužni šahisti. – „A gdje da je nađeš?“

Još malo smo se šalili, pa smo ušli u avion i nakon nekoliko sati bili u Beču. Nakon što smo tamo proveli jedan dan, već smo se spremali da vozom krenemo u švajcarski grad Šafhauzen, u čijem predgrađu – Nojhauzenu – su trebala da se odigraju prva četiri kola meč-turnira, kada je telefonom pozvao vođa naše delegacije, zamjenik predsjednika Saveznog komiteta za fizičku kulturu i sport, Postnikov, koji je nekoliko dana ranije otišao u Šafhauzen na kongres FIDE.

– „Sačekajte nekoliko dana u Beču“, dao nam je naredbu. – „Tamo nema gdje da se smjestite, nema hotela. Preduzimaju se hitne mjere.“

Zaista, jedini veći hotel u švajcarskom selu Nojhauzen – „Belvju“ – tokom rata su greškom bombardovali američki avioni. Gostoljubivi Švajcarci izašli su nam u susret i hitno popravili gornji sprat hotela. Tako smo prve dvije sedmice u Švajcarskoj živjeli, preskačući građevinske skele pri ulasku i izlasku iz hotela. Međutim, unutra je bilo udobno.

Zadržavši se u Beču, obišli smo znamenitosti grada i pogledali najnovije filmove. Tokom našeg boravka u Beču otvorio se i stereoskopski bioskop, u kojem se na ekran moralo gledati kroz posebne naočare. Odlučili smo da posjetimo taj bioskop. Film se zvao „Kabinet profesora Bondija“. Nikada u životu nisam gledao tako jeziv i odvratan film. Dva sata su nam prikazivani, uz potpunu iluziju trodimenzionalnosti, takvi užasi i tako odvratni detalji da su mnogi mogli da zaspu te noći samo ako bi u sobi ostavili upaljeno električno svjetlo.

Nakon dva dana krenuli smo brzim vozom za Švajcarsku i za nekoliko sati stigli u Cirih, gdje smo odmah presjeli na voz za Šafhauzen. Na ciriškoj željezničkoj stanici dočekao nas je dopisnik nekih švajcarskih novina i zamolio da se fotografišemo. U novinama sljedećeg dana vidjeli smo našu fotografiju, a ispod nje je pisalo: „U četvrtak su brzim vozom iz Beča u Cirih prošli devet ruskih šahovskih majstora. Gosti sa istoka govore samo na svom maternjem jeziku, a jedino što se od njih može čuti jeste njemačko ‘auf Wiedersehen’.”

Dopisnik je sa svojim brzopletim zaključkom pogriješio. Švajcarci su se odmah uvjerili da gotovo svi članovi naše devetorke govore jedan ili dva strana jezika, a neki i više njih.

– „Istina, postoji jedna iznimka kod nas“, rekao je neko od nas, smijući se toj apsurdnoj izmišljotini novinara. – „To je Petrosjan. Ali, strogo govoreći, i on dobro zna tri jezika: ruski, jermenski i gruzijski.“

I kasnije, tokom turnira, imali smo priliku da se nekoliko puta uvjerimo da dopisnici pojedinih listova, u potrazi za senzacijom, pribjegavaju neobičnim i originalnim metodama. Tokom jednog od kola bili smo prilično iznenađeni kada smo primijetili čovjeka kako puže po podu između stolova učesnika. Tek nekoliko dana kasnije, kada smo otvorili ilustrovani švajcarski nedjeljnik, shvatili smo zašto je puzao. U časopisu su bile objavljene ogromne fotografije nogu koje se nalaze između nogu stolova i stolica u najrazličitijim pozama.

Bila je fotografija mirno postavljenih nogu. Ispod nje je pisalo: „Noge Gellera“. Fotografija dugih nogu koje se jedva smještaju ispod šahovskog stola: „Noge Evea“. Na kraju su bile prikazane stopala broja 45, grčevito obavijena oko nogu stolice. Ispod njih je pisalo: „Noge plivača Averbaha“. Čitava ta serija neobičnih fotografija bila je objavljena pod intrigantnim naslovom: „Našeg dopisnika je zanimalo pitanje: šta rade noge dok radi glava?“

Kada smo putovali u Švajcarsku, znali smo da će na turniru igrati četrnaest ljudi, jer je Reševski odustao od učešća. Međutim, u posljednjem trenutku stigla je vijest da Reševski dolazi u Švajcarsku. Ispostavilo se da je američki velemajstor već dugo vodio pregovore, kao i uvijek pokušavajući da za svoje učešće dobije što više novca.

Nojhauzen je veoma slikovito mjesto. Među zelenilom i brdima koja okružuju selo teče rijeka Rajna, koja na tom mjestu formira najveći vodopad u Evropi – Rajnski vodopad (Rheinfall). Taj predivan prizor privlači pažnju hiljada turista: dolaze pješke iz raznih evropskih zemalja, stižu vozovima i automobilima. Iako u Nojhauzenu postoje i industrijska preduzeća, većina stanovništva bavi se uslugama za turiste.

Ogromni vodopad na Rajni je veoma lijep. Kako su izračunali geolozi, prije oko šest hiljada godina korito Rajne je iz nekog razloga promijenilo pravac i rijeka je počela da teče gotovo u suprotnom smjeru. Pomjeranja Zemljine kore stvorila su ogroman prag sa kojeg je voda počela da pada. Rijeka široka oko sto pedeset metara pravila je na tom mjestu skok sa visine od dvadeset i jednog metra. Nastao je bučan, pjenast, snažan, gotovo vertikalan zid vode nevjerovatne moći i snage. Nekim čudom, u samom centru vodopada, ostala su dva mala grebena, koja uporno stoje na dnu rijeke uprkos neprekidnom pritisku ogromnih vodenih mlazeva.

U stjenovitu obalu Rajne Švajcarci su ugradili čeličnu konstrukciju sa konzolom usmjerenom ka sredini rijeke. Na kraju konzole napravljena je platforma koja se nalazi neposredno ispod samog vodopada. Za malu naknadu s nje se može posmatrati prizor padajuće vode. Velemajstori, koji vole jake utiske, često su odlazili na tu platformu da analiziraju odložene pozicije.

– Gledaš tok, vodopad star šest hiljada godina, i u glavi ti se javljaju razne misli o prolaznosti života; i onda se manje nerviraš i manje patiš zbog svojih neuspjeha na turnirima – govorili su oni.

U posljednje vrijeme oko vodopada rasplamsala se žestoka borba. Industrijalci – vlasnici obližnjih fabrika – smislili su da izgrade elektranu koju bi pokretala snaga padajuće vode. Međutim, to bi zahtijevalo da se dio vode odvede kroz cjevovod i da se snizi nivo rijeke, što bi znatno umanjilo slikovitost i ljepotu vodopada. A to bi, zauzvrat, dovelo do smanjenja broja turista koji posjećuju Nojhauzen. Protiv izgradnje elektrane ustali su vlasnici hotela, restorana i turističkih baza. Tokom našeg boravka u Nojhauzenu ta borba nije dobila svoj konačni ishod.

Sada je bilo prisutno svih petnaest učesnika kandidatskog turnira i moglo se otvoriti takmičenje. Kao i uvijek, pri susretima šahista bilo je mnogo šala. Ovog puta povod je bila izuzetna dužina turnira i neviđen broj partija koje su se igrale.

– Nikad još nisam igrao u tako dugom takmičenju – govorio je velemajstor Szabo. – Skoro dva mjeseca igrati, trideset kola, dvadeset osam partija. Tako se može i ne dočekati kraj turnira. A kakvi su tek protivnici!

– Ja vam kažem – brzo je izgovarao Najdorf ruske riječi – prvo mjesto na turniru osvojiće onaj koji bude mogao doći u turnirsku salu u dvadeset petom kolu bez pomoći svog sekundanta.

– A ko će, po vašem mišljenju, zauzeti posljednje mjesto? – pitali su Argentinca, znajući njegovu naviku da prije turnira predviđa ishode.

– Stahlberg, Eve ili Averbakh – bez razmišljanja je odgovorio Miguel.

To proročanstvo su ga podsjetili nekoliko kola kasnije, kada je Eve postao jedan od lidera turnira.

– Onda ću ja zauzeti posljednje mjesto – snalažljivo je našao izlaz duhoviti velemajstor.

Zanimljivo su se odvijali otvaranje turnira i žrijeb. Nakon mnogih govora počelo je određivanje rednih brojeva svakog učesnika u turnirskoj tabeli – žrijeb. Svaki igrač je prilazio sudijskom stolu, dobijao od male djevojčice buket cvijeća i zajedno s njim, po izboru, kutijicu putne apoteke, u kojoj su se nalazili papirići sa brojevima od jedan do petnaest.

Neobičnost vremena igranja, naravno, uticala je na protivnike Reševskog, i gotovo sve takve „noćne“ partije završavale su u njegovu korist. Szabo, na primjer, prve subote nije pružio nikakav otpor i izgubio je prije ponoći. Osim toga, takva neobična igra izbacivala je iz uobičajenog ritma, pa se sljedećeg dana, u nedjelju, protivnik Reševskog osjećao loše.

Zato, kada je druge subote trebalo da igram protiv Reševskog i kada mi je švajcarski sudija turnira saopštio da će partija početi u devet sati uveče, ja sam odbio.

– Ne, – odgovorio sam, – ja ću igrati samo u uobičajeno vrijeme – od pet sati.

– To je nemoguće, Reševski u to vrijeme ne može da igra, – odgovorio je Švajcarac.

– A ja ne mogu da igram noću.

– Ali Reševski ima vjerske razloge, – ubjeđivao me sudija. – Njegova vjera mu ne dozvoljava da igra u subotu prije izlaska zvijezde.

Taj argument je bio poznat i neoboriv, ali ni meni se nije htjelo da pristanem. Odlučio sam da se našalim. Možda nešto i uspije.

– A naša pravoslavna vjera ne dozvoljava igranje noću, – izvalio sam, ni sam ne vjerujući da će ova izmišljotina djelovati. – Postoji čak i izreka, – nastavio sam da razvijam svoju izmišljotinu, smišljajući u hodu novi „crkveni zakon“: „Ne pretvaraj dan u noć!“

Nekoliko sekundi Švajcarac me iznenađeno gledao u oči, a zatim se nasmiješio. Naravno, shvatio je da se šalim, ali je zaključio da bi to mogao biti dobar povod da se partija igra u vrijeme pogodno za gledaoce. Sudija je negdje otišao i, kada se vratio, saopštio je da će se naša partija sa Reševskim igrati na dan nadoknade u normalno vrijeme.

Igrajući sa Reševskim, sovjetski šahisti su ubrzo naišli na jednu zanimljivu osobinu njegovog sportskog ponašanja, karakterističnu za šahovske profesionalce. Igrajući na turnirima na Zapadu, uglavnom protiv slabijih šahista, Reševski se navikao da, kada ima lošiju poziciju, može da ponudi protivniku remi i da će on odmah biti prihvaćen. Takav način „spašavanja“ sumnjivih partija u početku je imao uspjeha i u Nojhauzenu: Averbah i Boleslavski, koji su protiv njega imali bolje pozicije, prerano su prihvatili remi koji je ponudio američki velemajstor.

Možda bi i dalje Reševski koristio ovu svoju malu „smicalicu“. Razotkrio ga je Najdorf, koji je nedavno izgubio dvije partije protiv Reševskog i zato je imao razloga da smatra da ga je dobro proučio.

– „Znajte, ako vam Reševski ponudi remi, znači da treba tražiti mogućnost da mu se napravi mat u dva poteza“, uz osmijeh nam je rekao argentinski velemajstor.

Kasniji susreti su nas uvjerili u tačnost Najdorfovih riječi. Ja sam se u to uvjerio lično. U našem drugom susretu u istom meč-turniru Reševski je dospio u tešku poziciju, a uz to je bio u jakom cajtnotu. U tom trenutku čuo sam od svog protivnika pitanje na engleskom jeziku:

– „Da li želite remi?“

Nisam se iznenadio i odgovorio sam na njemačkom da ne želim. Partija se nastavila. Dalji tok sam igrao vrlo loše, propustio prednost i sam sam ponudio remi Reševskom u poziciji u kojoj su šanse bile približno jednake. Nadajući se da će me nadigrati u ravnom završnici, on je odbio.

Kao što se često dešava, moj protivnik se, želeći da dobije jednaku poziciju, previše zanio, doveo svog skakača u loš položaj i ubrzo ga izgubio. U tom trenutku ponovo sam čuo poznati prijedlog, ovog puta na njemačkom jeziku:

– „Da li želite remi?“

Došao je red na mene da pređem na engleski jezik i ponovo sam odgovorio da ne želim. Nakon jednog poteza Reševski je zaustavio sat i predao partiju.

Partija Reševski – Geller u drugom krugu bila je odložena u topovskoj završnici sa dva pješaka više za bijelog.

– „Zar još namjeravate da se branite?“ – upitao je Reševski svog protivnika prije nastavka ove partije.

Ćutljivi stanovnik Odese jednostavno nije odgovorio na takvo, prilično neprimjereno pitanje.

Počelo je doigravanje. Možda želeći da iznenadi protivnika, a možda zaista misleći da tu nema šta da se igra, Reševski je sjedio za tablom u pozi koja je pokazivala da mu je neprijatno da nastavlja tako laku partiju za njega. Prebacio je nogu preko noge, prekstio ruke na grudima i sa osmijehom posmatrao tablu. Geller je sve to mirno podnosio i razmišljao o potezu.

– „Kafa!“ – odjednom je zatražio Reševski i, pošto je dobio narudžbu, počeo je da miješa vrući napitak kašičicom.

Možda je upravo ta zanimacija oduzela mnogo vremena, a možda je i automatski došla do izražaja njegova navika da što duže razmišlja – tek i u tako jednostavnoj poziciji Reševski je uspio ponovo da uđe u cajtnot. Geller je uspio da mu postavi zamku u koju je Amerikanac, pritisnut vremenom za razmišljanje, upao.

Pozicija se odmah promijenila. Do maloprije je bio jednostavan dobijeni nastavak, a sada je crni kralj dolazio u pat – remi! Reševski je zaboravio na kafu, uhvatio se za glavu i počeo koncentrisano da razmišlja. Izlaza nije bilo – remi je bio neizbježan!

Sada je došao red da slavi dugo strpljivi Geller. Efim se prisjetio svega što je morao da pretrpi i odlučio je da uzvrati svom protivniku. Stavio je nogu preko noge, prekstio ruke na grudima i pažljivo pogledao protivnika.

– „Čaj!“ – zatražio je od konobara koji je prišao i počeo polako da miješa šećer.

Nakon nekoliko poteza partija je završena remijem.

Uostalom, ne samo Reševski je volio da nudi remi u pozicijama gdje je do njega daleko. U partiji sa Gellerom, Najdorf je u izgubljenoj poziciji sve češće nudio remi što je njegova pozicija postajala lošija. U susretu sa Boleslavskim, Najdorf je nakon prvih osam poteza na njemačkom obratio svom protivniku:

– „Da li ćete ići na pobjedu?“

Ćutljivi Boleslavski, koji nije dobro čuo šta ga Najdorf pita, ali je naslutio da mu nudi remi, ljutito je mahnuo rukom i odgovorio:

– „Ne.“

– „Da li želite remi?“ – ponovo je upitao argentinski velemajstor, želeći da potvrdi saglasnost.

– „Ne“, uslijedio je još ljući odgovor.

– „Šta onda želite?“ – nastavio je da ispituje Najdorf.

Boleslavski je nestrpljivo odmahnuo rukom i ponovo se udubio u razmišljanje oko poteza.

Poslije osmog kola igra je prebačena u Cirih. Ovaj slikoviti švajcarski grad smješten je među planinama, u blizini čuvenog jezera koje se prostire desetinama kilometara. U gradu ima mnogo lijepih zgrada i prelijepih ulica. Međutim, posjetiocima, pa i mnogim lokalnim stanovnicima, tokom ljetnjih mjeseci život u Cirihu je veoma težak. Tada ovdje često duva vrući afrički vjetar – fen, koji štetno utiče na zdravlje i raspoloženje mnogih stanovnika grada, a posebno na pridošlice. U danima kada duva fen, radio upozorava stanovništvo, pa mnogi tada preduzimaju preventivne medicinske mjere.

Na neke od naših učesnika fen je djelovao veoma jako, što se odražavalo i na njihove rezultate. Ja lično to nisam mogao da provjerim na sebi, jer sam u Nojhauzenu, gdje nema fena, igrao znatno lošije nego u Cirihu, gdje fen duva. Kao kuriozitet treba pomenuti da je od ovog lukavog vjetra najviše patio doktor Vladimir Ridin, koji je mnoge dane proveo u krevetu sa strašnim glavoboljama.

Ali velemajstoru Smislovu nijedan fen nije mogao ništa. On je mirno pobjeđivao partiju za partijom, smjenjujući pobjede samo remijima, i ubrzo se znatno odvojio od ostalih učesnika. Živio sam u sobi pored Smislova i divio se njegovom turnirskom režimu. Smislov je ustajao u šest sati ujutro, doručkovao, zatim išao u dugu šetnju. Nakon pripreme za narednu partiju, počinjao je da pjeva. Zvuk njegovog glasa dopirao je do soba ostalih učesnika.

– „Fen ga tjera da pjeva“, šalili su se drugovi.

Poslije ručka Smislov bi odspavao oko sat vremena, zatim bi išao na turnir da se obračuna sa sljedećom „žrtvom“. U pola jedanaest bi lijegao da spava. Sljedećeg dana cijeli ciklus bi se ponavljao.

Tokom turnira u Švajcarskoj, Smislov je postigao izvanredan uspjeh. Ime Vasilija Smislova, jednog od najjačih šahista našeg vremena, počelo je da se pojavljuje u štampi 1938. godine. Tada je, prvi put učestvujući u prvenstvu Moskve, osvojio prvo mjesto i dobio titulu prvaka glavnog grada. Dvije godine kasnije, skromni riđokosi mladić pojavio se na „velikoj“ šahovskoj sceni kao učesnik XII prvenstva SSSR-a. Ovo izuzetno takmičenje, na kojem su učestvovali svi najjači majstori zemlje, donijelo je Smislovu novi uspjeh: osvojio je treće mjesto.

Još godinu dana kasnije, osvojivši treću nagradu na meč-turniru šest najjačih šahista zemlje, Smislov je dobio titulu velemajstora Sovjetskog Saveza. Najviša šahovska titula u dvadesetoj godini – takav uspjeh do tada nikome nije pošao za rukom!

Mnogo pobjeda donijeli su Smislovu šahovski turniri od tada. Ali nesumnjivo, najveći su: prva nagrada na kandidatskom meč-turniru u Cirihu, pobjeda u Amsterdamu 1956. godine i osvajanje titule svjetskog prvaka 1957. godine. Tu je Smislov pokazao ne samo izuzetne šahovske sposobnosti, nego i umijeće da pravilno gradi cjelokupan plan takmičenja, da raspoređuje snagu na čitavoj distanci turnira.

Jedini poraz koji je Smislov doživio na švajcarskom turniru bio je u partiji sa autorom ovih redova.

Smislov je u to vrijeme bio vodeći na tabeli. Ja sam se nalazio negdje u sredini turnirske tabele. Neposredno iza Smislova bio je Reševski. Čitalac će razumjeti moju poziciju: ponovo, kao u Groningenu, stao sam na put svom sunarodniku ka osvajanju najvišeg sportskog zvanja, a pritom sam svoj turnirski položaj tom pobjedom vrlo malo poboljšao. Dobro sam shvatao besmislenost onoga što se desilo, znao sam da mi sunarodnici neće odobriti pobjedu nad Smislovom, jer su veoma emotivno pratili uspjehe moskovskog igrača. Dovoljno je reći da me je te večeri, kada sam obično razgovarao telefonom sa Moskvom, moja supruga odmah zatekla pitanjem:

– Šta to radiš tamo? Ovdje me zovu šahovski ljubitelji i psuju te. Kako si mogao protiv svog?

Ali nije bilo izbora – sport je sport! Potajno sam se nadao da ću nekako kasnije uspjeti da barem djelimično nadoknadim štetu. Naime, očekivao me još jedan susret sa Smislovim konkurentom – Reševskim. I tako je i bilo. Iskoristivši nepreciznosti u igri Reševskog, uspio sam da pobijedim. Još jednom se ponovila istorija Groningena.

Smislov je herojski podnio poraz. Toliko ga je „poremetio“ taj poraz da je poslije toga dobio tri partije zaredom! Geller je izgubio od njega, ne mogavši da izdrži Smislovljev miran i postojan pritisak figurama; zatim je i Keres priznao poraz; i na kraju glavni konkurent – Reševski – nije izdržao i predao partiju Smislovu, ne zaboravivši da, potez prije nego što je zaustavio sat, ponudi remi.

Te pobjede su Smislovu obezbijedile prvo mjesto u meč-turniru, i posljednje partije je igrao bez posebnog naprezanja, završavajući ih remijem.

U slobodne dane od igre mogli smo da posjetimo neka lijepa mjesta Švajcarske. A u ovoj slikovitoj zemlji, u koju svakodnevno dolaze hiljade turista, zaista ima šta da se vidi. Posebno mi je ostao u sjećanju izlet žičarom na vrh planine Santis.

Jednog jutra sjeli smo u autobus i nakon otprilike dva sata bili na visini od oko hiljadu i sto metara, u podnožju planine Santis. Iz velikog otvora u zidu neobične zgrade izlazila su četiri čelična užeta koja su se gubila visoko u planinu. Gore, u laganoj izmaglici oblačnog dana, vidjela se neka mala kućica. Šta je to tačno bilo, nismo mogli da razaznamo odozdo, jer se objekat nalazio na visini od oko hiljadu i trista metara iznad podnožja. Ukupna visina planine Santis je oko dva i po kilometra.

Ušli smo u prostoriju i sjeli u željeznu kabinu, koja je većim dijelom bila ostakljena, a prozori djelimično otvoreni. Uslijedila je komanda, mašina je krenula, izašli smo iz zgrade i lagano „plovili“ kroz vazduh uz kablove koji su visili u paraboličnoj liniji. Još nekoliko minuta – i već smo lebdjeli visoko iznad snijegom pokrivenih vrhova, među klisurama, stijenama i liticama. Naša mala kabina, koja se sada činila posebno sitnom, bespomoćno se ljuljala u vazduhu, krećući se naprijed i povremeno zastajući na trenutak. U tim trenucima srce bi nelagodno zastajalo, svi smo imali osjećaj da bespomoćno visimo u vazduhu, potpuno zavisni od ćudljivosti mehanizama koji su nas podigli. Osjećaj bestežinskog stanja i praznine bio je znatno jači i neprijatniji nego tokom leta avionom.

Ipak, razloga za strah nije bilo – mehanizmi su bili veoma pouzdani. Čvrstoća četiri kabla debljine 25 milimetara redovno se provjerava od strane specijalnog kontrolora. Upravljanje mašinom je potpuno mehanizovano. U slučaju pucanja sajle koja upravlja kretanjem kabine postoje kočnice.

– „Ova žičara postoji već dvadeset godina“, saopštio nam je švajcarski šahista, sudija kandidatskog turnira Alois Nagler. – „Za to vrijeme njome je prevezeno više od milion ljudi, i nije bilo nijedne nesreće.“

Nakon dvanaest minuta putovanja bili smo na vrhu planine. Ono što smo odozdo uzeli za malu kućicu ispostavilo se kao veliki hotel, u kojem borave naučnici – geolozi i meteorolozi, koji posmatraju prirodne pojave na tako velikoj visini. Tu su bili i turisti – ljubitelji planinskog vazduha. U ovom visinskom hotelu živjeli su i mnogi roditelji koji dolaze sa malom djecom da liječe kašalj – bolest koju liječi razrijeđen vazduh i boravak na velikoj nadmorskoj visini. U ovom neobičnom hotelu postoji i restoran, a obezbijeđeni su svi uslovi za udoban boravak. Neophodna hrana i stvari dopremaju se žičarom.

Naši domaćini priredili su nam raskošan banket – „najviši“ banket u mom životu. Poslije govora i bogate trpeze izašli smo napolje, uživajući u veličanstvenoj planinskoj panorami koja se pružala svuda oko nas. Na sve strane su se vidjele snijegom pokrivene smeđe planine, ispresijecane čuvenim švajcarskim jezerima. Bilo je veoma zanimljivo igrati grudve usred toplog ljetnjeg dana. Oko nas su letjele čudne alpske ptice, čije su crne perje i jarko žuti kljunovi stvarali lijep kontrast. Povratak smo obavili bez ikakvog straha, spuštajući se u kabini žičare. Možda je za to „kriv“ i topao ručak.

Drugi put smo posjetili grad Lucern, gledali čuvenu panoramu, obišli muzej i vozili se po jezeru. Ušli smo i u zanimljiv lavirint, čiji su zidovi bili ogledala kako bi se posjetioci zbunili. Mislite da je pred vama vrata – a zapravo udarite u zid. Na svakom koraku zamke. Međutim, ispostavilo se da šahistima lavirint nije strašan. Geller i Petrosjan su odmah našli način da se orijentišu u toj zamršenoj konstrukciji i ubrzo su se kretali kroz lavirint kao kroz sopstveni stan.

Tokom našeg putovanja po zemlji svuda su nas toplo dočekivali i lokalni šahisti i obični ljudi. Sprijateljili smo se sa šahovskim „kompozitorom“ Naglerom, koji je odlično obavio težak posao sudije na ovom gigantskom takmičenju. Bili smo veoma radosni što smo već naredne godine mogli toplo ugostiti ovog istaknutog predstavnika švajcarskog šahovskog pokreta u Moskvi. U Nojhauzenu se učvrstilo i naše dugogodišnje prijateljstvo sa poznatim djelatnikom međunarodnog šahovskog pokreta, blagajnikom FIDE Meyerom, koji je uložio mnogo truda da bi se ovaj turnir organizovao u Švajcarskoj.

Tokom turnira jedan list je postavio svojim čitaocima pitanje: koji šahisti uživaju najveću popularnost u Švajcarskoj? Kako se pokazalo, najveću popularnost imaju sovjetski šahisti. Nije slučajno što su naše velemajstore na ulicama toplo pozdravljali, zaustavljali ih i molili za autograme na fotografijama, knjigama, blokovima i albumima.

Kada sam pobijedio Averbaha u partiji, prišao mi je jedan od gledalaca i zamolio da prihvatim na poklon automatsku olovku.

– „Poklanjam vam je zato što sam njome zapisivao vašu današnju partiju“, rekao je Švajcarac.

Velemajstori koji nisu bili zauzeti turnirom održali su mnoge simultanke i predavanja. Ti nastupi su prošli sa ogromnim uspjehom. Stanovnike Ciriha posebno su oduševili Smislov i Tajmanov koji su nastupili na televiziji: Smislov je otpjevao prolog iz opere Leonkavala „Pagliacci“, a Tajmanov je odsvirao nekoliko klavirskih kompozicija Šopena.

Dobro mi je ostala u sjećanju simultanka koju sam održao u malom gradu blizu Ciriha. Kada sam završio igru, lokalni šahisti su mene i mog trenera, majstora Moisejeva, poveli da nam pokažu male večernje kafiće gdje je plesala i zabavljala se lokalna omladina. Pošto je takvih kafića u gradu bilo više od stotinu, prijetila nam je opasnost da se te noći ne vratimo u Cirih. Nakon što su nas odveli u tri kafića, gostoljubivi domaćini su se smilovali i odvezli nas u hotel.

…Ali, kako se kaže, sve ima svoj kraj. Završio se i ovaj najduži turnir. Održano je svečano zatvaranje takmičenja. Dugotrajnim aplauzom brojni švajcarski šahovski ljubitelji i učesnici pozdravili su pobjednika turnira, sovjetskog velemajstora Vasilija Smislova. On je bio ovjenčan lovorovim vijencem, uručen mu je prvi nagrada i pokloni. Svi su mu željeli uspjeh u predstojećem susretu sa Botvinikom.

Srdačno su pozdravljeni i velemajstori David Bronštajn, Paul Keres i Samuel Reševski, koji su podijelili drugo, treće i četvrto mjesto. Mnoge tople riječi upućene su i najmlađem učesniku, Tigranu Petrosjanu, koji je zauzeo peto mjesto. Dodijeljene su nagrade za najljepše partije. Svi učesnici su dobili nagrade i uspomene od organizatora turnira – ručne satove. Veče je završeno koncertom.

Na ovom takmičenju sam nastupio osrednje, dijeleći sa velemajstorom Markom Tajmanovom osmo i deveto mjesto. Kao mala utjeha ostao je dobar kvalitet odigranih partija. Za partiju protiv Averbaha dobio sam nagradu za ljepotu.

Nekoliko dana kasnije, Moskva nas je dirljivo dočekala. Drugi kandidatski turnir još jednom je potvrdio snagu naših šahista i vodeću ulogu sovjetske šahovske škole. Dovoljno je reći da je svih devet sovjetskih velemajstora bilo među prvih jedanaest, i samo su Reševski i Najdorf mogli da im pariraju. Nijedan strani velemajstor nije uspio da osvoji više od pedeset posto poena u susretima sa sovjetskim šahistima, a i tih pedeset posto imao je samo Najdorf.

Turnir najboljih šahista svijeta još jednom je potvrdio ispravnost stvaralačkih principa sovjetske šahovske škole. Pažnja čitavog šahovskog svijeta bila je usmjerena na nastup sovjetskih velemajstora u Švajcarskoj, i oni su dostojno odgovorili na to interesovanje, odigravši veliki broj sadržajnih partija.

Drugi kandidatski turnir završio se pobjedom sovjetskog šahiste. Godine 1950. pravo da igra meč sa Botvinikom dobio je Bronštajn, a sada je to pravo izborio Smislov. Prije turnira u inostranstvu neki „ljubitelji“ koji su željeli da istaknu sopstveni autoritet često su u štampi tvrdili da upravo njima pripada pravo da izazovu Botvinika na meč, te da sovjetski svjetski prvak navodno izbjegava duel s njima. Sada je tim samohvalama došao kraj. Svi najjači svjetski velemajstori borili su se u Cirihu i pobijedio je najdostojniji. Zanimljivo je da su poslije 1953. godine takvi samoreklamni članci nestali sa „šahovskog horizonta“. Svima je postalo jasno da mečeve sa Botvinikom za svjetsko prvenstvo igraju samo najjači od najjačih – oni koji znaju da pobjeđuju u takmičenju izabranih.

Poslanici mira

NA KRAJ SVIJETA

Nastupila je 1954. godina. Sa svakim danom sve više su se učvršćivale pozicije tabora mira, koji je okupljao ogromnu većinu naroda zemaljske kugle. Na čelu tog tabora nalazio se miroljubivi sovjetski narod, koji je iskusio užase rata i svim svojim mislima težio mirnom životu. Zajedno sa naprednim djelatnicima drugih zemalja, zajedno sa običnim ljudima dobre volje širom svijeta, sovjetski narod je sve više razvijao borbu za zabranu atomskog oružja, za razoružanje i za obezbjeđenje garancija mira.

Za sovjetske šahiste, 1954. godina bila je obilježena mnogim zanimljivim susretima. Počela je putovanjem u daleke zemlje Južne Amerike. Naši velemajstori su više puta dobijali pozive da posjete Argentinu – zemlju u kojoj je šah veoma popularan. Konačno je uspjelo da se dogovori susret. U noći 8. marta krenuli smo na podmoskovski aerodrom, odakle smo trebali da letimo u daleku zemlju, gdje je sve izgledalo neobično.

Na putu do aerodroma iznenada se pokvario motor automobila. Ubrzo se ispostavilo da je kvar bio sitan: samo se zapušila dizna u karburatoru, ali smo ipak zbog toga stajali desetak minuta. Bilo mi je zanimljivo šta se dogodilo (jer sam i sam vozač-amater), pa sam izašao iz auta da se ugrijem dok se kvar otklanja. Bila je mrazna noć, i ubrzo sam počeo da drhtim na prodornom vjetru na otvorenom polju: kroz leđa mi je prolazila jeza, ruke su slabo slušale, a da bih ugrijao noge morao sam da cupkam.

„Da, za Moskvu sam se ipak prerano obukao u demi-sezonski kaput i lagane cipele – da se ne prehladim na putu“, prošla mi je misao.

Uskoro je motor proradio, i za deset minuta već smo ulazili u tople prostorije Vnukovskog aerodroma, posebno namijenjene putnicima koji odlaze u inostranstvo. Tamošnji službenici nas već dobro poznaju i obično nas dočekuju riječima: „Opet letite? Kuda sada?“

Sa uživanjem sam se grijao, naslonjen na topli radijator. Iako je bila tri sata ujutru, život u aerodromu je ključao: na svakih pet minuta radio je saopštavao o polijetanju ili dolasku aviona. Službenici su sređivali naše karte, prtljag i pasoše. Dok sam se zagrijavao, u toplini me je uhvatila pospanost, a u glavi su se smjenjivale najrazličitije misli o predstojećem, neobično dugom putovanju.

– Šta, smrzavaš se?! – prekinuo je moje razmišljanje Keres, koji je ranije stigao na aerodrom drugim autom. – Ništa, uskoro ćeš se ugrijati. Kaputić si ipak uzeo – uz osmijeh je dodao Paul, dodirnuvši me za rukav.

Savršeno sam razumio na šta Keres aludira. Posljednjih dana pred polazak u našoj delegaciji rasplamsale su se žustre rasprave. Džonatan Svift u knjizi „Guliverova putovanja“ opisuje borbu dvije vladajuće stranke u državama Liliput i Blefusk zbog „principijelnog“ pitanja: sa kog kraja razbiti kuvano jaje? Otprilike iz sličnih razloga odvijale su se i rasprave u našoj delegaciji. Polovina velemajstora, koju je predvodio Keres, koji je ranije već bio u Argentini, činila je grupu „plaščevika“, koji su smatrali da je neophodno ići u Argentinu u kabanicama. Druga grupa, idejno vođena Averbahom, smatrala je da treba obući jesenje kapute. Kako se ispostavilo na kraju putovanja, naše rasprave su bile uzaludne – i jedni i drugi su istovremeno bili i u pravu i u krivu: u Evropi je bilo prilično hladno, a u Južnoj Americi vruće.

Objavljeno je ukrcavanje u avion. Oprostili smo se od rodbine i onih koji su nas ispraćali i krenuli na put. Prve etape bile su svima dobro poznate. Kratka zadržavanja u Minsku, Pragu, Briselu i, konačno, kasno uveče – Pariz. Prije nego što nastavimo dalje, odmaramo jedan dan u prijestonici Francuske, a zatim ponovo u vazduhu. Sada već bez presjedanja do Buenos Ajresa.

U Južnu Ameriku letimo ogromnim avionom francuske aviokompanije. U ovom „vazdušnom vagonu“ putovati je toliko udobno da potpuno zaboraviš da ispod tebe nema čvrstog tla. Avion ima četiri snažna motora, ali je sposoban da ostane u vazduhu i sa tri, pa čak i – kako tvrdi avio-kompanija – sa samo jednim motorom. Ovaj leteći gigant penje se u visine iznad oblaka, na sedam i više hiljada metara, gdje razvija brzinu od oko petsto kilometara na sat. Kabina aviona je hermetički zatvorena, a pritisak se u njoj održava vještački. Vazduh koji dolazi iz kompresora se zagrijava i zato temperatura unutra ne opada čak ni na ogromnoj visini.

Takav savremeni „leteći ćilim“ prima na svoj brod oko pedeset putnika. Za svakog od njih postoji udobna mekana fotelja, koja se noću pretvara u krevet. Istina, želja da se u avion smjesti što više putnika natjerala je konstruktore da smanje razmak između sjedišta. Zbog toga je Tigranu Petrosjanu i Paulu Keresu, koji su bili visokog rasta, bilo prilično teško da spavaju: nikako nisu mogli da smjeste noge u mali prostor do sjedišta ispred sebe.

Nekoliko puta dnevno spretni stjuardi i stjuardese ubacuju u naslone sjedišta posebne vodilice i pričvršćuju uz njih polirani stočić za ručavanje. Putnici u avionu se hrane obilno i raznovrsno. To nije gostoprimstvo niti želja da se ugosti iz dobrog srca – to je jednostavno konkurencija, nastojanje da se pokažu prednosti svoje avio-kompanije, tim prije što je cijena ishrane ionako uračunata u vrlo visoku cijenu karte.

Čim smo se uspjeli naviknuti na avion i okusiti ukusna jela francuske kuhinje, uslijedila je prva stanica – Madrid, glavni grad Španije, zemlje hrabrog i slobodoljubivog naroda.

Na aerodromu u Madridu bilo je mnogo putnika. To je i razumljivo: grad se nalazi na raskršću mnogih avio-linija. Već pored aviona dočekao nas je spretni fotograf. Nekoliko puta je „okinuo“ aparat i, nakon tri minuta, pronašavši nas u gomili, ponudio da kupimo gotove fotografije. Biznis vlada na ovom vazdušnom kolodvoru: ovdje se prodaju šareni španski šeširi, zvučni kastanjeti, figurice zgodnih toreadora i statue bikova koje su toreadori savladali.

Čim siđeš iz aviona, odmah ti za ove sitnice traže trostruku cijenu, ali nakon petnaestak minuta počinju da je spuštaju. Ipak, dešava se i obrnuto – sve zavisi od avio-tržišta i trenutne potražnje.

U jednom kiosku primijetili smo dječaka od oko jedanaest–dvanaest godina. Ovaj mladi Španac sa velikim crnim očima, kovrdžavom kratko ošišanom kosom i pokretljivošću svojstvenom mnogim ljudima juga odmah je privukao našu pažnju. Dopale su nam se i zanimljive razglednice koje se prodaju u njegovom kiosku. Bile su neobične: španske plesačice u širokim haljinama bile su obojene u nekoliko boja, a haljine su bile doslovno izvezene svilenim nitima direktno preko fotografija. Takve razglednice ranije nigdje nijesmo vidjeli i poželjeli smo da ih kupimo.

– Koliko košta jedna razglednica? – upitao je prevodilac mladog prodavca kada smo prišli pultu.

– Dvadeset centi – odgovorio je on, pokazujući razglednice koje su nam se dopale. – A ove su jeftinije – i počeo je da nam izdvaja fotografije različitog kvaliteta i izrade.

Uzeli smo pet komada svilenih razglednica i pokazali ih drugovima. Naša kupovina im se svidjela, pa su još trojica otišla do kioska da kupe suvenire.

– Trideset centi – bez treptaja je rekao mladi prodavac novu cijenu, a kada je još neko došao da kupi, cijena jedne razglednice već je dostigla pedeset centi.

Takva poslovna snalažljivost mladog Španca nas je zainteresovala, pa smo se s njim zapričali. U to vrijeme u kiosk je došla njegova majka i ispričala nam nešto o njihovom životu.

Dječak nema mogućnost da ide u školu i mora trgovinom da zarađuje za život. Kada smo izrazili žaljenje što će ostati bez obrazovanja, vidjeli smo da to, izgleda, ne uznemirava previše majku, možda i zato što takvi slučajevi u Madridu nijesu nimalo rijetki.

– Život će ga naučiti – mirno je rekla Špankinja.

Ali dugo nismo uspjeli da razgovaramo: iznenada se kod kioska pojavio ogroman policajac i neki tip, jedan od onih sličnih koje smo već počeli da prepoznajemo na našim putovanjima širom svijeta. Oni su stajali i slušali razgovor, praveći se da ih to ne zanima. Da ne bismo upali u neprijatnosti, brzo smo se udaljili od kioska, tim prije što je bilo vrijeme da se ukrcamo u avion.

Nekoliko minuta letjeli smo iznad teritorije Italija – zemlje koja je još uvijek bila pod vlasti fašizma.

Sjetio sam se razgovora sa markizom de Korteom na kongresu Međunarodna šahovska federacija 1951 Venecija kongres.

– Pozivam vas, velemajstore – rekao je markiz – na međunarodni turnir u San Sebastijanu sljedeće godine. Šta mislite, možete li doći?

– Mislim da mogu – odgovorio sam gospodinu de Korteu. – Pošaljite mi pisani poziv.

Od tada su prošle već četiri godine – a poziv nikada nije stigao.

Dok sam se toga prisjećao, avion je preletio Sredozemno more. Sada smo bili iznad Afrike, negdje iznad pustinje Sahare. Veče je padalo. Na zemlji je već bila gusta tama, dok je gore još uvijek postojao mali svijetli pojas na horizontu, tamo gdje je prije pola sata nestalo sunce.

Još sat-dva leta i slijećemo na afrički aerodrom u Dakaru. Izlazimo iz aviona i odmah upadamo u neprobojnu – koliko god oči da naprežeš – crnu južnu noć. Nebo je puno zvijezda, ali izgleda neobično: sazviježđa nijesu ista kao kod nas, a velemajstoru Tajmanovu se čak i Mjesec učinio „okrenut“. Svježe je. Teško je povjerovati da si u Africi. Ulazimo u restoran smješten u maloj drvenoj zgradi aerodromske stanice, nalik na prigradske željezničke stanice oko Moskve. Crnci u bijelim kratkim pantalonama i košuljama spretno i brzo uslužuju putnike.

Samo na povratku, kada smo u Afriku došli ujutru, mogli smo malo da razgledamo aerodrom u Dakaru. I tada je policajac brzo prekinuo naš pokušaj da izađemo van aerodroma i makar jednim okom pogledamo okolna sela, ali smo ipak uspjeli da iz daljine vidimo neobične crnačke kućice sa kupolastim krovovima od trske.

U avionu, kada smo se vratili nakon zadržavanja, sve je već bilo pripremljeno za spavanje. Iako još nismo imali naviku transatlantskih letova, te noći smo slatko zaspali. I probudili smo se tek kada je avion već prilazio američkom kontinentu.

– Kakav skok smo napravili! – uzviknuo je Paul Keres kada smo se spuštali ka glavnom gradu Brazil, Rio de Janeiro. – Preletjeli smo bez slijetanja više od pet hiljada kilometara od Dakara. A znate li šta to znači? Zamislite da avion iz Moskve leti do Tbilisija, pa se, ne slijećući, vraća nazad u Moskvu i opet leti u Tbilisi, a da nijednom ne sleti. E takav let smo upravo izveli!

U razgovoru sa nekim velemajstorima, inače ćutljivi Paul Keres je sa žarom pričao o konstrukciji različitih tipova putničkih aviona i o već otvorenim vazdušnim linijama. To mu je bila omiljena tema. Svi smo odavno znali da se estonski velemajstor veoma interesuje za putovanja po kopnu, vodi i vazduhu, da zna red vožnje svih vazdušnih linija najvećih avio-kompanija Evrope i Amerike, kao i vrijeme polazaka i dolazaka brodova u razne evropske luke i njihovu tonažu. Kada planiramo put u neku zemlju, uvijek prvo zovemo Paula u Tallinn – on nam odmah daje najbolje varijante putovanja.

– Kad ostarim, ako budem loše igrao šah, onda ću otići da radim u informativnom birou „Inturista“ – često se šali Keres.

...Avion je počeo da se spušta. Prešao je nekoliko slikovitih zaliva, ostavljajući čas s desne, čas s lijeve strane ogroman grad, udobno smješten između dvije planine, tik uz obalu Atlantskog okeana. Lagani udar – i mi smo na zemlji Brazila. Još nekoliko minuta i avion je prišao zgradi aerodroma. Vrijeme je da se izlazi.

– Evo nas u Rio de Žaneiru. Ostvarili smo Ostapov san – prvi je prekinuo tišinu Vladimir Toluš. – Kako ono bijaše napisano u „Zlatnom teletu“, Isaak Jefremoviču?

Naš kolega sa mnogih putovanja i turnirskih borbi, velemajstor Isaak Boleslavski, koji je završio filološki fakultet, veliki je poznavalac književnosti. Djela ruskih i sovjetskih pisaca nije samo učio na univerzitetu, nego ih je kasnije više puta ponovo čitao; neka mjesta zna napamet bez greške. Među šahistima se ustalio običaj da se za sve književne informacije obraćaju Boleslavskom. Tako i sada, dok smo čekali da konačno otvore vrata aviona, pripremili smo se da slušamo priču o tome kako je Ostap Bender doživljavao Rio de Žaneiro.

– Ostap je sanjao da ode u Rio de Žaneiro – rekao je Boleslavski. – Govorio je da tamo živi milion i po ljudi, i da svi nose bijele pantalone.

– I u pravu je, Isaak! Pogledaj! – povikao je njegov prijatelj, velemajstor David Bronštajn. – Stvarno su svi u bijelim pantalonama!

I Bronštajn je prstom pokazao kroz prozor aviona na gomilu putnika koji su stajali kod izlaza na aerodromsku pistu.

„Evo nas u Rio de Žaneiru“. Velemajstor Paul Keres šeta po aerodromu nakon dugog leta.

– A kako je samo želio da dođe ovamo – razmišljao je Vladimir Toluš. – Mi smo stigli, a njemu nije uspjelo.

– Sam je kriv – dobacio je Isaak Boleslavski. – Nije trebalo da šarlataniše, da drži simultanke po Vasjukima. Da se Ostap ozbiljno bavio šahom, možda bi i on došao s nama – zaključio je uz opšti smijeh.

U djetinjstvu su nam ponekad govorili da poslije smijeha najčešće dolaze suze. I zaista, naša radost se ubrzo pretvorila u suze. U trenutku opšte bezbrižne smijehote vrata aviona su se konačno otvorila i u kabinu je ušao službenik aerodroma, opet u bijelim pantalonama. Naredio nam je da sjednemo u sjedišta i počeo da nas prska nekom smrdljivom tečnošću iz aparata koji je podsjećao na onaj kojim se prska voće protiv gusjenica.

Da bi „operacija“ bila uspješnija, prethodno je čvrsto zatvorio vrata kabine i držao ih zatvorenim oko pet minuta. Iako ni on sam nije uživao u toj neprijatnoj dužnosti, očigledno je bio naviknut na takav postupak. Nama, međutim, to nije bilo nimalo prijatno i putnici su se uskoro pobunili.

– Šta je ovo? Šta radite?! – čuli su se ljuti povici sa svih strana na različitim jezicima.

Ali Brazilac je na to bio naviknut i mirno je završio „egzekuciju“.

– Dezinfekcija – promrmljao je i nakon nekoliko minuta otvorio vrata i pustio nas na svjež vazduh.

Ipak, ni taj vazduh nije bio naročito svjež. Stigli smo u tropske krajeve usred ljetnjeg podneva. Nije se imalo šta disati. Morali smo se skloniti u restoran pod rashladni ventilator i tamo provesti gotovo cijelo vrijeme zadržavanja.

Malo smo se navikli na vrućinu, pa smo ipak odlučili da prošetamo kroz šarenu masu turista, koji su stigli u jeku ljetnje turističke sezone.

Nismo se još ni pošteno razgibali nakon neprekidnog dvanaestočasovnog leta preko okeana, a već smo ponovo bili u vazduhu. Još jedno kratko zadržavanje u brazilskom gradu São Paulo i približavali smo se novoj zemlji američkog kontinenta – Urugvaj. Uobičajeni manevar pred slijetanje našeg aviona, i za minut smo se već kotrljali prema aerodromskoj zgradi glavnog grada – Montevideo.

Već smo se navikli da nas na putu niko ne dočekuje, pa smo i ovdje, sišavši niz stepenice aviona, slobodno krenuli prema izlazu, razmjenjujući utiske i ne obraćajući pažnju na gomilu ljudi koja, kao i obično na svim aerodromima, stoji na otvorenom platou na krovu zgrade.

I odjednom, odozgo se začu snažan žamor: „Viva Petrosjan! Živio Petrosjan!“ Šta je to? Šta se dešava? Pogledali smo gore. Na platformi desetine muškaraca i žena mahali su rukama, zastavicama i cvijećem, pozdravljajući nas povicima. Međutim, svi pozdravi bili su upućeni samo jednom čovjeku – najmlađem članu naše ekipe, Tigranu Petrosjanu.

Ubrzo je sve postalo jasno. Jermeni, koji su nekada bili prisiljeni da bježe iz carske Rusije, saznali su da se u sovjetskoj šahovskoj ekipi koja putuje u Argentinu nalazi Jermen, i požurili su na aerodrom da izraze svoja osjećanja prema predstavniku svog naroda.

U Montevideu smo proveli pola sata, i to vrijeme nije bilo dovoljno da Tigran Petrosian odgovori na sva pitanja o Erevanu, životu i kulturi jermenskog naroda u Sovjetskom Savezu. Tamo, na aerodromu, dobili smo i poziv da posjetimo Urugvaj na povratku, što smo kasnije i ostvarili.

Još četrdeset minuta leta – i mi smo na cilju našeg putovanja. Posljednji put se zemlja ispod nas naglo nakrivila, a u susret nam je velikom brzinom pojurila zelena konstrukcija aerodroma sa isprepletanim betonskim trakama – pistama. Avion je napravio manevar za slijetanje i ubrzo dotakao tlo Argentina. Još kroz prozore smo vidjeli masu ljudi koji nas dočekuju i transparente na platnu na španskom i ruskom jeziku: „Pozdrav sovjetskim šahistima!“

Dalje je bilo nešto neopisivo. Umorni, ali radosni, izašli smo iz aviona i odmah se našli u zagrljaju onih koji su nas dočekali. Hiljade ljudi nas je pozdravljalo povicima, pružalo ruke da se rukuju, tražilo autograme na knjigama, papirićima, novčanicama, pa čak i na maramama i šalom. Policija je držala masu pod kontrolom, iz koje su se naizmjenično čule zdravice u čast sovjetskih velemajstora: „Viva Keres!“, „Viva Bronštajn!“ itd. Visoki policajci, držeći se za ruke i praveći koridor kroz masu, jedva su nas sproveli do automobila.

Ali ni u automobilima nismo bili pošteđeni burnog izražavanja emocija – Argentinci su trčali za nama i nešto radosno dovikivali. Kada je neko nepažljivo izvukao ruku kroz prozor, to je umalo završilo loše: za nju se uhvatilo nekoliko snažnih ruku i nijesu je puštali, uprkos tome što se automobil kretao. Srećom, sve se završilo bez problema i ubrzo smo već jurili ka gradu pored bujnih cvjetnih gredica, razgranatih palmi i neobičnih kaktusa.

Naše putovanje je završeno! Nalazili smo se na kraju svijeta.

Sklonili smo u automobil i tople kapute i mantile – ovdje nam ni jedno ni drugo nije bilo potrebno. Vozač je na trenutak stao usput i izašli smo na put. Vladala je nepodnošljiva vrućina, gušili smo se u neobičnim uslovima argentinskog ljeta, a naša vunena odijela djelovala su strašno teška. Sanjali smo samo jedno: hladnoću, da što prije pobjegnemo iz te iscrpljujuće, užasne vrućine, da se sakrijemo na neko hladno mjesto. Ali nije bilo gdje da se sakrijemo.

Poslanici mira

U zemlji iznenađenja

Okretan i uslužan konobar, spretno kao žongler, balansirao je ogromno jelo i, prilazeći sa lijeve strane svakog ko je sjedio za stolom, punio tanjire nekim posebnim, do tada neviđenim u nijednoj zemlji jelom. Mali komadići bijelog, slatkasto-ukusnog mesa, nalik piletini, koji su se nalazili u tankom sloju prženog tijesta, prijatno su hrskali pod zubima. Jelo se svima dopalo i nekoliko puta smo molili da nam ga pripreme i za sutrašnji ručak. Konobar je rado ispunio našu molbu, naročito nakon što su dva događaja učvrstila naše prijateljstvo s njim. Prvo, pošto smo u španskom rječniku provjerili, počeli smo ga zvati „moso“ (konobar), što je svaki put izazivalo zadovoljni osmijeh na njegovom živom licu; drugo, saznali smo da je prije samo godinu dana došao u Argentinau iz Italije u potrazi za poslom, pa smo često pominjali ljepote njegove daleke domovine, što ga je svaki put oduševljavalo.

Tako bi to trajalo još dugo da nekome, na nesreću, nije palo na pamet da pita:

— A kako se zove ovo ukusno jelo?

Odgovor konobara sve je šokirao.

— Oh! To je pravi delikates — sa ponosom je objasnio Italijan. — Jedno od najskupljih jela — žablji bataci!

Deset muškaraca, koji su upravo sa uživanjem jeli to jelo, prestali su da žvaću i ukočili se otvorenih usta, nijemi i nepomični. Minut kasnije tanjiri s delikatesom počeli su da se guraju prema sredini stola, i nijedna sila nije mogla ubijediti velemajstore da ponovo uzmu to najskuplje jelo.

— Pa šta vam je, zašto to tako? Već tri dana naručujete ovo jelo i stalno ga hvalite — ubjeđivao nas je zabrinuti „moso“.

Međutim, svi pokušaji da nas ubijede nisu dali nikakav rezultat — od tog dana žablji bataci su nestali sa stola sovjetskih šahista.

U narodu se kaže: „Čovjek se na sve navikne“. Da je to zaista tako, u velikoj mjeri potvrđuje i naš boravak u Argentini, jer smo se u toj neobičnoj zemlji morali navikavati na mnogo toga. Najlakše smo se navikli na ručkove i večere argentinske kuhinje, koji su počinjali dinjom sa šunkom ili pečenim leđima divlje koze, a završavali nekim nama nepoznatim, ali ipak veoma prijatnim voćem. Na sve ostalo bilo je mnogo teže naviknuti se.

Sutradan nakon dolaska u Buenos Aires pošli smo da prošetamo ulicama argentinske prijestonice. Na prvi pogled, ništa nije razlikovalo ovaj južnoamerički grad od drugih gradova svijeta. Međutim, pažljivijim posmatranjem počeli smo da otkrivamo njegove posebnosti.

Na jednoj ulici iza naših leđa odjednom se začuo strašan metalni zveket. „Saobraćajna nesreća!“ — odmah nam je prošla neprijatna misao. Okrenuli smo se, ali nismo vidjeli ništa. Uskoro se zvuk ponovo čuo i tek tada smo shvatili odakle dolazi.

U Buenos Airesu ima veoma mnogo automobila. Kada neko ostavi svoj automobil pored trotoara, odmah se ispred i iza njega parkiraju drugi automobili. Kada se vozač vrati, naizgled nema nikakve mogućnosti da izađe iz tog gustog reda. Međutim, za Argentince to nije prepreka — oni lako pronalaze rješenje.

Uključivši motor, vozač u naletu udara automobile ispred sebe i pomjera ih za pola metra. Zatim ide unazad i pomjera vozila iza sebe. Nakon dva-tri takva manevra, uspijeva da izađe iz reda, na razočaranje radoznalih prolaznika, koji su očekivali dužu i spektakularniju „predstavu“.

Drugi put, šetajući centralnim ulicama, odjednom smo čuli čudan zvuk — nešto između zvižduka nepoznate ptice i šištanja zmije. Ovi tajanstveni signali oglašavali su se čas na jednom, čas na drugom kraju ulice. Ispostavilo se da se takvim zvukovima u Buenos Airesu zaustavljaju i dozivaju taksiji. Kasnije su nam objasnili da u gradu ne postoje taksi-stajališta. Pored toga, taksiji uopšte nemaju pravo da se zaustave ni na minut — moraju stalno biti u pokretu.

Ova okolnost nas je natjerala da učimo i da sami proizvodimo takve zvukove. Međutim, ubrzo se pokazalo da to nije nimalo jednostavno: kod nekih je izlazio običan zvižduk, dok su drugi, naprotiv, samo slabo šištali. Tokom našeg tromjesečnog boravka u zemlji nismo uspjeli da naučimo da pravilno oponašamo Argentince. Kada bismo, žureći u hotel, pokušavali da proizvodimo te zviždukavo-šišteće zvuke, izazivali smo samo osmijehe na licima prolaznika, dok su vozači mirno prolazili pored nas, ne obraćajući nikakvu pažnju na naše nespretne pokušaje.

Nije nam preostajalo ništa drugo nego da koristimo gradski prevoz. Jednom, nakon još jednog neuspješnog pokušaja da zaustavimo taksi, brzo smo uletjeli u autobus i sjeli na mjesta, odmarajući se s uživanjem poslije dugog lutanja gradom. Međutim, i tu nas je čekao neobičan prizor: kada smo pogledali vozača, ostali smo zatečeni i uplašeni. Sjedio je za volanom i izvodio takve nevjerovatne manevre da bi ih teško mogao ponoviti i najiskusniji cirkuski akrobata.

Dok je skretao lijevo u svom ogromnom autobusu na najprometnijoj ulici centra grada, vozač je istovremeno uspijevao da zatvara spoljašnja vrata, prima novac od putnika (u autobusima Buenos Airesa nema konduktera), izdaje karte i, ne zaboravljajući koliko je novca uzeo od svakog putnika, vraća kusur.

Takvo rizično kombinovanje više poslova snažno je djelovalo na naše živce, pa smo sišli iz autobusa već na prvoj stanici.
Od tada smo radije hodali pješke, tim prije što se u ovom gradu praktično nije moglo izgubiti. Iako glavni grad Argentinae zauzima veliku površinu, on je, kao i većina gradova Amerike, jednostavno i vrlo praktično isplaniran. Ulice idu strogo paralelno jedna s drugom na jednakom rastojanju i sijeku se sa poprečnim ulicama pod pravim uglom.

— Pa ovo je šahovska tabla! — uzviknuo je jedan od naših velemajstora, pokazujući upravo donesenu mapu Buenos Airesa. — Ako je tako, onda ćemo se kretati po gradu kao po ogromnoj šahovskoj tabli.

Ta ideja se svima dopala. Numerišući horizontale i označavajući vertikale slovima, dobili smo dobar sistem za orijentaciju po gradu. Od tada se često moglo čuti kako šahisti govore jedan drugom da su u kvadratu „k14“ vidjeli reklamu zanimljivog filma, ili da su na polju „e6“ gledali lijepu zgradu.

Znajući za naše probleme sa prevozom, argentinski organizatori su nam obezbijedili poseban autobus.

— Nema veze — hrabrili smo jedni druge — u ovom autobusu vozač bar neće morati da otkida karte i moći ćemo da vozimo mirno.

Osim toga, Argentinci su nam više puta govorili da je autobus znatno bezbjedniji u uslovima slabo regulisanog saobraćaja Buenos Airesa: veliki automobil teže je srušiti nego mali.

Međutim, već prvog dana uveče shvatili smo kakva nas „bezbjednost“ čeka: vozač našeg autobusa nije priznavao vožnju gradom brzinom manjom od devedeset kilometara na sat. Nakon nekoliko dana ipak se sudario sa vozilom hitne pomoći.

Od tada smo radije hodali pješke, tim prije što se u ovom gradu praktično nije moglo izgubiti. Iako glavni grad Argentinae zauzima veliku površinu, on je, kao i većina gradova Amerike, jednostavno i vrlo praktično isplaniran. Ulice idu strogo paralelno jedna s drugom na jednakom rastojanju i sijeku se sa poprečnim ulicama pod pravim uglom.

— Pa ovo je šahovska tabla! — uzviknuo je jedan od naših velemajstora, pokazujući upravo donesenu mapu Buenos Airesa. — Ako je tako, onda ćemo se kretati po gradu kao po ogromnoj šahovskoj tabli.

Ta ideja se svima dopala. Numerišući horizontale i označavajući vertikale slovima, dobili smo dobar sistem za orijentaciju po gradu. Od tada se često moglo čuti kako šahisti govore jedan drugom da su u kvadratu „k14“ vidjeli reklamu zanimljivog filma, ili da su na polju „e6“ gledali lijepu zgradu.

Znajući za naše probleme sa prevozom, argentinski organizatori su nam obezbijedili poseban autobus.

— Nema veze — hrabrili smo jedni druge — u ovom autobusu vozač bar neće morati da otkida karte i moći ćemo da vozimo mirno.

Osim toga, Argentinci su nam više puta govorili da je autobus znatno bezbjedniji u uslovima slabo regulisanog saobraćaja Buenos Airesa: veliki automobil teže je srušiti nego mali.

Međutim, već prvog dana uveče shvatili smo kakva nas „bezbjednost“ čeka: vozač našeg autobusa nije priznavao vožnju gradom brzinom manjom od devedeset kilometara na sat. Nakon nekoliko dana ipak se sudario sa vozilom hitne pomoći.

Susret naših ekipa predstavljao je izuzetno sportsko interesovanje. I kako i ne bi, kada su igrali tim SSSR-a, koji je tada imao nesporni primat u svijetu, i tim Argentine, koji je na posljednjim šahovskim olimpijadama osvajao na drugo mjesto!

Reprezentacije Argentine i SSSR-a sastale su se i ranije na X šahovskoj olimpijadi u Helsinkiju 1952. godine. Tada su Rusi pobijedili rezultatom 2,5 : 1,5. Međutim, to je bio meč od svega četiri table i po jedne partije, dok je u Buenos Ajresu sa svake strane igralo po osam najboljih šahista i međusobno su se sastajali po četiri puta. Jasno je da je interesovanje za meč u Argentini bilo ogromno, tim prije što su šahisti u toj zemlji izuzetno popularni.

Argentinci su se ozbiljno pripremali za predstojeći meč.

– Pazite se – upozoravali su nas čim smo izašli iz aviona. – Vaši protivnici, kako pišu novine, već više od dvije sedmice treniraju u jednoj od vila u predgrađu. Analiziraju vaše partije, proučavaju otvaranja koja igrate, ukratko – spremaju se temeljno.

Ubrzo smo se uvjerili da su argentinski šahisti zaista veoma ozbiljno pristupili predstojećem susretu.

Uobičajeno je da se ekipe dvije sedmice prije meča razmijene spiskovima igrača sa oznakom ko na kojoj tabli igra, pa se tako unaprijed formiraju parovi. Ovoga puta došlo je do kašnjenja, i dugo nismo znali s kim će svaki od nas igrati. Kasnije se ispostavilo da su Argentinci taj problem riješili vrlo domišljato i praktično. Oni su još mjesec dana prije meča unaprijed „rasporedili“ sve naše velemajstore među sobom, rukovodeći se interesima svoje ekipe i birajući svakom svom igraču protivnika koji odgovara njegovom stilu. Tako je već mjesec dana prije meča svaki argentinski učesnik znao svog protivnika i pripremao se za susret s njim. Kada smo im saopštili naš sastav, oni su jednostavno uz svako naše ime stavili ime svog igrača koji mu je bio „dodijeljen“. Na taj način su odredili i redoslijed tabli u svom timu.

U svečanoj atmosferi, u prisustvu hiljadu i po gledalaca, počeo je ovaj susret šahovskih reprezentacija zemalja koje se nalaze na suprotnim krajevima Zemljine kugle.

Odgovarajući na tople pozdravne govore, rukovodilac naše delegacije, velemajstor Vjačeslav Ragozin, rekao je da je ekipa prešla dug put kako bi stigla u Argentinu.

– Ali nikakve teškoće nisu strašne – dodao je on – kada znaš da te čekaju prijatelji.

U centru scene, u prvom planu, stajao je mali sto za kojim su 1927. godine Aleksandar Aljehin i Hose Raul Kapablanka igrali meč za svjetsko prvenstvo. Sada su za njim sjedili velemajstori David Bronštajn i najjači argentinski šahista Migel Najdorf. Postojala su strahovanja da će taj sto ponovo imati svoj „zlosrećni uticaj“, jer je u meču Aljehin–Kapablanka od 34 partije čak 25 završeno remijem, pa bi i sada većina partija mogla biti neriješena. Međutim, borbeni duh protivnika ovoga puta nadvladao je tradiciju remija — susreti na prvoj tabli odlikovali su se izuzetnom borbenošću i oštrinom.

Početak meča nije bio uspješan za Najdorfa.

U prvoj partiji njegov protivnik primijenio je žrtvu figure u sicilijanskoj odbrani, koju je još prije petnaestak godina predložio sovjetski teoretičar Rauser. Ta žrtva donijela je Bronštajnu brzu pobjedu. Najdorf se zbunio, u završnici nije igrao najbolje i, na žalost svojih brojnih navijača, bio je prinuđen da preda partiju.

Tim većom žestinom nastojao je da se revanšira u drugom susretu. U staroindijskoj odbrani Bronštajn, igrajući crnim figurama, dobio je stisnutu poziciju i dugo je izdržavao sve jači napad energičnog argentinskog velemajstora. Gledaoci u pozorištu „Servantes“ bili su zadovoljni: njihov sunarodnik bio je blizu pobjede. Međutim, nisu računali na snalažljivost i taktičku domišljatost Bronštajna. U odlučujućem trenutku borbe, u cajtnotu, sovjetski šahista je neprimjetno postavio zamku i uhvatio kralja protivnika u matni obruč. Da bi se izvukao iz opasne zone, Najdorf je morao da žrtvuje topa za pješake, i u nastavku partije pretrpio je drugi poraz.

            Argentinci su bili vidno uznemireni, a najviše, naravno, sam Najdorf. U trećoj partiji on je ipak igrao s velikim poletom i ostvario pobjedu. Četvrti susret je završen remijem. Tako je naš velemajstor, koji je igrao na prvoj tabli, ostvario pobjedu rezultatom 2,5 : 1,5.

Sovjetski šahisti su se već mnogo puta sastajali sa Najdorfom na međunarodnim turnirima. Tamo gdje se pojavi veseli Argentinac, obično se čuju smijeh i šale. Čak i tokom šahovske partije volio je da priđe nekome od gledalaca i pita ga za mišljenje o svojoj poziciji: „Kako stojim?“ — ili da se pohvali sopstvenom igrom. „Kakav lijep potez sam odigrao“, moglo se čuti kao njegov oduševljeni komentar, često na lošem ruskom jeziku.

Međutim, kod kuće se Najdorf ponašao znatno suzdržanije. Osjećajući na sebi poglede hiljada Argentinaca i kao gostoljubiv domaćin, ovoga puta je manje razgovarao sa svojim poznanicima tokom partija, bio je pažljiv prema nama i veoma obziran prema našim zahtjevima. Često nas je vozio na izlete u lijepa mjesta svojim automobilom. Treba reći da se, srećom, za volanom ponaša znatno mirnije nego za šahovskom tablom.

Nimalo slabiji po snazi igre nije šahista koji je stalno igrao na drugoj tabli reprezentacije Argentine, Hulio Bolbočan. Smiren, uravnotežen i ćutljiv, Bolbočan uživa veliko poštovanje svih šahovskih majstora. On duboko razumije šahovske pozicije, umije da izabere strateške planove borbe i tačno i brzo računa varijante. Zanimljivo je da Bolbočan ima zvanje majstora, dok su dvojica njegovih kolega, koji su igrali niže od njega u timu — Eliskases i Pilnik — već odavno dobili titulu velemajstora. To se objašnjava time što Bolbočan rijetko nastupa na međunarodnim turnirima. Meč je potvrdio njegovu izuzetnu snagu: četiri susreta sa Keresom završila su se uspješno za Bolbočana — protivnici su dobili po jednu partiju, a dvije su završene remijem.

Omiljeni argentinski šahista je dvadesetogodišnji Oskar Pano. U vrijeme kada se igrao meč Argentina – SSSR, Pano je bio prvak države. Nešto ranije osvojio je titulu svjetskog juniorskog prvaka i ostvario pobjede na nekoliko turnira sa veoma jakim sastavom. Pano je talentovan šahista mirnog, pozicionog stila: ne teži komplikacijama i preferira jasne, jednostavne pozicije. Novine su pisale da s njim radi „sam Najdorf“, ali su argentinski šahisti u šali govorili da još nije jasno da li mu to pomaže.

 Velemajstor M. Najdorf se uvijek smije. „Tamo gdje se pojavi veseli Argentinac, obično se čuju smijeh i šale.“

U meču sa sovjetskom ekipom Panoa je čekalo razočaranje. Susrevši se s njim, velemajstor Averbah je umio da precizno uoči strateške slabosti u Panovoj postavci partije i redovno je ostvarivao prednost protiv njega. Istina, u jednoj partiji Argentinac je imao dobijenu poziciju, ali nije uspio da realizuje svoju pozicionu prednost. Zato je u preostale tri partije Averbah ostvario odlučujuću prednost, ukupno dobivši dvije partije uz dva remija.

Pano je zahvalio sovjetskom velemajstoru na korisnim lekcijama koje su mu pružile četiri partije odigrane u meču. Zanimljivo je napomenuti da je mladi šahista već na narednim takmičenjima igrao uspješnije. Sljedeće godine, na turniru u Geteborgu, zauzeo je treće mjesto među najjačim šahistima svijeta i dobio titulu velemajstora.

Tokom mojih susreta sa argentinskim majstorom Hektorom Rosetom dogodila se jedna zanimljiva epizoda. U drugoj partiji, u staroindijskoj odbrani, odigravši jedan nepažljiv potez, došao sam u veoma tešku poziciju. Roseto je fino manevrisao i značajno povećao svoju prednost. Međutim, u cajtnotu, sa svega nekoliko sekundi na satu, Argentinac je napravio grešku i omogućio crnom da se izvuče iz mreže. Partija je odložena u oštroj, dvosjekloj poziciji.

Pristupivši analizi odložene partije, najprije sam je posmatrao po principu koji je predložio velemajstor Andre Liliental. Ovaj iskusni analitičar uvijek svaku, pa i najpovoljniju poziciju, počinje pitanjem: „Da li mi je obezbijeđen remi?“ Ubrzo sam uvidio da imam remi — mogao sam da iznudim vječni šah. Nakon još nekoliko provjera i analize različitih varijanti, uvjerio sam se da crni nema šansi za pobjedu. Kada sam došao na nastavak partije, odigrao sam planirane poteze, ali sam primijetio da su izazvali iznenađenje kod mog protivnika.

Kada je remi potvrđen, Roseto me je pitao zašto nisam izabrao varijantu u kojoj sam imao šanse za pobjedu.

– Čitavu noć sam analizirao poziciju tražeći spas, ali do remija nije bilo nimalo lako doći – rekao mi je.

Složio sam se s tim da je varijanta koju je Roseto naveo zaista ostavljala šanse za pobjedu, i priznao sam da tu mogućnost nisam vidio. Zanimljivo je da ni članovi naše ekipe, koji su gledali tu poziciju, također nisu uočili mogućnost da se borim za pobjedu. Očigledno je na ovom rijetkom slučaju „šahovske sljepoće“ uticala argentinska vrućina.

A Roseto je, očigledno, htio da nas dotuče do kraja.

– Zar niste vidjeli današnje novine? – upitao je, pokazujući jutarnje izdanje lista Buenos Ajresa. – Pogledajte, ovdje je objavljena potpuna analiza ove pozicije, naveden je najbolji nastavak i postavlja se pitanje čitaocima: „Hoće li Roseto uspjeti da spasi partiju?“

Dao sam mu obećanje da ću ubuduće obavezno čitati novine kada imam odloženu partiju.
Duša argentinske ekipe bio je njen kapiten, Indijanac, majstor Karlos Himar. Snažan, niskog rasta i izražajnog lica, Himar je sačuvao crte svog naroda. Prijatan, druželjubiv, dobrog i srdačnog karaktera, odmah je osvojio simpatije svih članova naše ekipe. Lično sam se s Himarom susretao još 1946. godine na turniru u Groningenu. Tada smo uveče često šetali ulicama malog holandskog grada. Iako je Himar govorio samo španski, a ja sam na tom jeziku znao samo jednu riječ, ipak smo uspješno vodili razgovore o mnogim šahovskim temama, koristeći imena, nazive figura i uzvike „o!“ i „gut!“. Na meču je Himar postigao uspjeh, pobijedivši u jednoj partiji Boleslavskog. Ukupan rezultat njihovih susreta na meču bio je neriješen.

Interesovanje za turnir bilo je ogromno. Nije samo dvorana bila uvijek prepuna — svih dana meča na ulicama ispred ulaza stalno se okupljalo mnogo navijača, koji su s nestrpljenjem čekali ishod svake partije. Možda je najteže za nas bilo ući u turnirsku salu, a posebno izaći iz nje. Čim bi neko izašao iz pozorišta „Servantes“, za njim bi se odmah povlačila velika masa ljudi. Uvijek bi se našli „provokatori“, pa bi počinjala beskrajna „press-konferencija u hodu“.

Tokom meča u Buenos Ajresu boravile su i mnoge poznate filmske zvijezde iz čitavog svijeta, koje su došle na filmski festival. Svi su oni bili smješteni u istom hotelu kao i mi. Od jutra do večeri ispred hotela je stajala gomila obožavalaca filmskih zvijezda. Često je dolazilo do zabune između ljubitelja filma i šaha, što je davalo mnogo povoda za šale. Nije bilo rijetko da „na milost i nemilost gomile“ predamo velemajstore Tajmanova ili Bronštajna, predstavljajući ih kao filmske zvijezde „prve veličine“.

U to vrijeme u Argentini je gostovao i izvanredni sovjetski violinista, narodni umjetnik SSSR-a David Ojstrah. Šahista prve kategorije, Ojstrah je u Buenos Ajresu svo svoje slobodno vrijeme provodio u turnirskoj sali, zadivljujući Argentince svojim izvanrednim muzičkim znanjem. Mi smo ga tokom meča s Argentinom nazivali „trećim rezervnim igračem“ sovjetske ekipe.

Sovjetski šahisti su odigrali meč u veoma teškim klimatskim uslovima. Prva dva dana pobijedili su istim rezultatom 5:3; trećeg dana igrali su nešto slabije — 4,5:3,5; ali su zato posljednjeg dana ostvarili veliku pobjedu, pobijedivši sa 6:2. Tako je meč završen ubjedljivom čitavog ekipe SSSR-a rezultatom 20,5:11,5.

Ocjenjujući rezultate meča, list „La Razón“ je pisao: „Jučerašnji dan bio je za nas neobična lekcija, dobijena na šahovskoj tabli: lekcija discipline, upornosti i nepokolebljive volje ka postavljenom cilju — pobjedi. Nije slučajno što pripadaju zemlji u kojoj se šahovskom igrom bave milioni i milioni ljudi.“

Sve to objašnjava razlog zbog kojeg smo morali da se pomirimo s ostvarenim činjenicama. Možda ćemo ih pobijediti u nekoj drugoj sportskoj oblasti, ali u oblasti šaha trenutno ne uspijevamo. Jer u ovoj igri — nauci — oni su savladali sve teškoće i naučili da manevrišu kao pilot koji godinama vodi avion po dobro poznatoj ruti, čak i u mraku.

I tako je susret sa reprezentacijom šahista Argentine završen uspješno. I ja sam dao svoj doprinos zajedničkoj pobjedi, pobijedivši majstora Roseta dvije partije uz dva remija.

U preostalim danima do odlaska željeli smo da se upoznamo sa životom i običajima argentinskog naroda, njegovom kulturom i umjetnošću, uključujući, naravno, i razvoj šahovske umjetnosti. Istovremeno smo željeli da pokažemo svoje šahovsko umijeće u masovnim susretima s argentinskim šahistima i da se upoznamo s nivoom razvoja šaha u ovoj zanimljivoj zemlji.

Za to smo planirali da se raziđemo po raznim gradovima Argentine i tamo održimo simultanke i predavanja. Međutim, naši domaćini su nam ljubazno predložili da prvo dva dana odmorimo, tako što ćemo avionom otputovati u moderni južnoamerički ljetovališni grad Mar del Plata.

Upravo u ovom gradu postala je tradicija da se svakog marta održavaju međunarodni šahovski turniri. Na jednom takvom turniru 1957. godine, zajedno s Keresom, i ja sam ukrstio snage s najjačim šahistima mnogih zemalja američkog kontinenta.

Naša ekipa je stigla u poznato ljetovalište rano ujutro i nadali smo se da ćemo se dobro okupati…

Međutim, kao za inat, odmah nakon završetka meča vrijeme se promijenilo. Bio je kraj marta, osjećao se dolazak jeseni. Postalo je svježe i samo je naša omladina smjela da ode na plažu. Ostali su prošetali gradom.

Grad Mar del Plata nalazi se u velikom zalivu Atlantskog okeana i izgrađen je tako da što bolje služi brojnim turistima. Uz samu obalu, u neposrednoj blizini plaže, smješteno je nekoliko višespratnih hotela. Tu su i pozorišta, kafići, plesne dvorane i čuveno kazina, poznata u cijeloj Južnoj Americi. Ako se ode svega stotinjak metara od obale ka unutrašnjosti grada, nailazi se na male jednokatne kuće.

Centralno mjesto grada je ogromna plaža, na koju turisti dolaze direktno iz hotela već u kupaćim kostimima. Prošetavši gradom, ja i velemajstor Keres vratili smo se na plažu i sjeli za sto u primorskom kafiću, uživajući u ljepoti okeana i posmatrajući turiste. I tu smo se ponovo suočili s posebnostima koje nam je ova zanimljiva zemlja neprestano otkrivala.

Software: Microsoft Office

Tako se kreću u bogatom ljetovalištu u Mar del Plati

Estonski velemajstor je dugo birao sto u ogromnom i gotovo praznom kafiću. Tražio je mjesto gdje bi mogao što duže da se grije na blijedoj sunčevoj svjetlosti nepreviše toplog dana. Najzad smo se smjestili, naručili kafu i odmarali se, posmatrajući okolo.

Odjednom je moj saputnik uzviknuo:

– Šta je ovo?! Tražio sam mjesto da što duže ne dolazi sjenka od nadstrešnice, a ispalo je da nakon petnaest minuta sunce „nestaje“. Kako je to moguće?! Aha! Pa ovdje se sunce kreće u drugom pravcu, potpuno suprotno onome na koji smo navikli na našoj sjevernoj hemisferi. Ovdje ide suprotno od kazaljke na satu!

I odmah je promijenio sto, sada sjedeći uzimajući u obzir pravac kretanja sunca na južnoj hemisferi.

Nastavili smo posmatranje. Na ogromnoj plaži bile su postavljene lagane kabine prekrivene raznobojnim ceradama. U njima je svako ko je želio da se kupa i sunča mogao da se presvuče i, sklonivši krov, legne direktno pod sunčeve zrake.

„Eto kako je to zgodno“, pomislio sam. „Kakva pogodnost za ljude — dođeš, presvučeš se i odmaraš!“

Međutim, zbunili su me neki natpisi ispisani na svakom takvom šatoru. Raspitavši se kod argentinskog šahiste koji nas je pratio, saznali smo da su te kabine–šatori privatne i da pripadaju bogatim ljudima grada. Oni plaćaju mjesto unaprijed za cijelu kupališnu sezonu i „posjeduju“ takav šator, ponekad ga i ne koriste sedmicama ili duže. I za sve to vrijeme niko drugi ne može da koristi to plaćeno mjesto. Ispada da se čak i sunčevi zraci prodaju u Mar del Plati po pristojnoj cijeni!

Pred polazak iz ljetovališta posjetili smo čuveni kazino — ogromnu zgradu u kojoj se nalaze koncertne dvorane, kafići i kabarei, a na kraju i rulet poznat u cijeloj Južnoj Americi. Po savjetu naših argentinskih pratilaca, i mi smo „pokušali sreću“. Naravno, gotovo svi su izgubili. Samo su Keres i Toluš stavili žeton na broj koji je dobio, i tako dobili trideset i šest takvih žetona. Možda bi imali sreće i dalje, ali je već bilo vrijeme da se ide na aerodrom.

I tako se provodi vrijeme u bogatom ljetovalištu Mar del Plata.
Odmah po povratku u Buenos Ajres razišli smo se po gradovima zemlje — ko na jug, ko na sjever. Ja i Geler proveli smo dva dana u lijepom gradu Kordoba, u podnožju niskog planinskog lanca Sijera de Kordoba. Slikoviti grad nam se veoma dopao. Razgledali smo njegove divne parkove i vrtove, zanimljive građevine. Posebno mi je ostala u sjećanju jedna velika kuća na periferiji grada. Vlasnik je, želeći da u svom kabinetu ima sunce „po potrebi“, napravio svoju kuću da se okreće oko vertikalne ose pomoću posebnog mehanizma. Kada mu zatreba, uključi motor i naredi: „Okreni se na sjever!“ ili „Okreni se na jugoistok!“, i čitava kuća se okrene u željenom pravcu. Zaista savremena verzija bajke o kućici na kokošijim nogama!

Poželili smo da bolje pogledamo tu jedinstvenu građevinu i pokušali smo da uđemo unutra. Međutim, žena koja je izašla rekla nam je da to sada nije moguće, jer se vlasnik ne osjeća dobro i leži da odmori.

– Zavrtio se – mračno je prokomentarisao prateći nas ljekar, jedan od argentinskih šahovskih zaljubljenika.

Kada je na kongresu Međunarodne šahovske federacije u Švajcarskoj 1953. godine sovjetskoj ekipi upućen poziv da dođe u Argentinu, velemajstor Miguel Najdorf je rekao: „Dođite obavezno. Dočekaćemo vas kao prave prijatelje.“ U istinitost njegovih riječi uvjerili smo se tokom boravka u Argentini. Svuda su nas toplo dočekivali, s interesovanjem raspitivali o životu u Sovjetskom Savezu. Možda još više nego u prijestonici, interesovali su se za nas u malim gradovima, posebno u Kordobi. Od jutra do večeri posjećivale su nas delegacije radnika, studenata i slavenske kolonije.

Sa putovanja po Južnoj Americi ponijeli smo čvrsto uvjerenje da su obični ljudi Argentine ispunjeni željom da uspostave prijateljske odnose s drugim narodima svijeta, a prije svega s narodom Sovjetskog Saveza. U argentinskom narodu ideja uspostavljanja trajnog mira uživa veliku popularnost. Sovjetski šahisti su zato u Argentini bili dočekivani tako toplo i srdačno, jer su u njima vidjeli poslanike mira, koji su u daleku južnu zemlju donijeli miroljubive težnje velikog sovjetskog naroda.

Poslanici mira

U Urugvaju

Dok smo igrali meč sa Argentincima, iz Montevideo su stalno stizali upiti: „Kada će reprezentacija SSSR-a završiti meč sa Argentinom i kojeg datuma dolazi u Urugvaj?“ I čim smo se rastali sa našim šahovskim prijateljima iz Buenos Ajres, našli smo se okruženi urugvajskim poklonicima: razdaljina između dva glavna grada je mala, a let je trajao manje od jednog sata.

Gledano odozgo, Montevideo je veoma lijep grad. Ogromna većina visokih, višespratnih zgrada obojena je u bijelo. Ta snježno bijela čistoća čini grad prozračnim i bajkovito lijepim. Arhitektura zgrada predstavlja mješavinu raznih stilova, ali vjerovatno preovladava stari mavarski stil. Kuće su raspoređene u polukrugu oko zaliva rijeke La Plata. Nekoliko kilometara proteže se široka plaža, iza koje se nižu brojni hoteli, kafići i restorani.

U jednom od tih hotela smjestili smo se i mi. Nije bilo baš naročito udobno, ali je vlasnik očigledno odlučio da to nadoknadi visokom cijenom (pogled na more skup je i u Montevideu!). Iako je ljetnja sezona već bila završena, ipak smo iskoristili tople dane i kupali se ujutro. Takva prilika ne pruža se često početkom aprila!

Zanimljivo je da je, uprkos maloj udaljenosti između Buenos Ajresa i Montevidea, razlika u klimi ogromna. Pomislili smo da naziv „Buenos Ajres“ — „dobar vazduh“ — zapravo više odgovara Montevideu. Ovdje je vazduh izuzetno svjež, nema one sparine i vlage koje toliko iscrpljuju u glavnom gradu Argentine. Posebno su prijatne i svježe noći u glavnom gradu Urugvaja, čak i poslije najtoplijih dana. Rano ujutro u ovom ogromnom gradu pjevaju pijetlovi, baš kao u ruskom selu.

U Montevideo smo stigli u četiri sata poslije podne. Oko sat vremena proveli smo na carini, gdje su temeljno provjeravali naša dokumenta. Službenici su postavljali beskrajna pitanja i tražili zamjerke u svakoj sitnici naših papira, prtljaga i knjiga. Šahisti Urugvaja, koji su došli da nas dočekaju na aerodromu, sve to vrijeme stajali su iza staklenog zida u drugom dijelu sale, čekajući trenutak kada će im vlasti konačno dozvoliti da nam pruže ruku i predaju cvijeće.

Tri sata nakon slijetanja organizatori su već došli po nas kako bi nas odveli u prostoriju za igru. Nismo uspjeli ni da se odmorimo — meč je počeo istog dana kada smo doputovali.

Na naše iznenađenje, morali smo da igramo protiv urugvajskih protivnika za šahovskim stolovima postavljenim na... košarkaškom terenu ogromne fiskulturne sale. Ispostavilo se da Šahovska federacija Urugvaja nije imala mogućnost da iznajmi pozorišnu salu i da je jedva uspjela da se dogovori sa sportskim klubom kako bi im za malu cijenu ustupio fiskulturnu dvoranu na dva dana.

— Sve se radi za tebe — rekao je vođa naše delegacije, velemajstor Viačeslav Ragozin, obraćajući se Efimu Geleru.

„Znali su da si košarkaš, pa su odlučili da te odmah provjere u dvije igre — u šahu i u košarci.“

Možda je dvorana zaista pomogla Efimu Geleru, jer je upravo on prvi dobio svoju partiju.                      

Reprezentacija šahista SSSR-a u Urugvaju. April 1954. godine

Urugvajski šahisti nisu imali mogućnosti da ozbiljno treniraju i često učestvuju na turnirima. Veliki međunarodni turnir održan je u Montevideo samo jednom — 1939. godine. Na njemu je učestvovao svjetski prvak Aleksandar Aljehin. Od tada su se Urugvajci rijetko susretali sa velemajstorima i igrali su uglavnom jedni protiv drugih.

Jasno je da nisu mogli pružiti ozbiljan otpor našoj reprezentaciji, pa su se već poslije tri sata igre sa tribina, gdje su sjedjeli gledaoci, začuli aplauzi koji su pozdravljali pobjede sovjetskih šahista.

Kada su moji drugovi već pobijedili na svim tablama, moja pozicija je bila veoma slaba. Mladi urugvajski majstor Ibarburi, igrajući bijelim figurama, odlično je otvorio partiju i ubrzo stekao značajnu prednost. Dok su moje kolege već davale mat, ja sam morao grčevito da se branim kako bih nekako odbio napad bijelog.

U mojoj poziciji pojavila se slabost koju je protivnik svakim potezom sve bolje koristio i pojačavao raspored svojih figura. U jednom trenutku činilo mi se da neću izbjeći prvi poraz u Južnoj Americi.

Međutim, nekoliko manjih grešaka Ibarburija omogućilo mi je da pojednostavim poziciju i oslabim pritisak bijelog. Na kraju sam uspio potpuno da izjednačim igru, a ubrzo čak i da steknem malu prednost. U završnici je moj protivnik igrao precizno i partija je završena remijem. Urugvajci su srdačno čestitali mladom šahisti.

Sljedećeg dana u našoj ekipi više nije bilo „avantura“, pa smo dobili svih deset partija. Ukupan rezultat bio je neobičan za međunarodne mečeve: sovjetski šahisti dobili su devetnaest partija, nijednu nisu izgubili, uz samo jedan remi — u mojoj partiji protiv Ibarburija.

— Pravilno smo vas zvali — obratio mi se jedan od urugvajskih šahista nakon što je igra na svim tablama završena. — Čak ste i u ovom meču opravdali svoj nadimak.

Sjetio sam se da mi je na aerodromu, dok smo ulazili u autobus, moj saputnik rekao da me u Urugvaj zovu sa dva nadimka: „Ubica šampiona“ i „Robin Hud“. Prvi sam već čuo i u drugim zemljama, ali drugi je bio nov.

— Zašto Robin Hud? — upitao sam.

— Zato što na turnirima uzimate poene od „bogatih“ i dajete ih „siromašnima“ — glasio je odgovor.

Zanimljivo je da sam samo nekoliko sati nakon našeg dolaska u Urugvaj, napravivši jedini remi u dvadeset partija meča, opravdao taj zvučni nadimak.

Šah je u Urugvaju potpuno zapostavljen. Interes temperamentnih stanovnika zemlje usmjeren je na fudbal.

Ovaj sport je izuzetno popularan u zemlji, a reprezentacija Urugvaja više puta je osvajala titulu svjetskog prvaka.

— Znate, ja nikada ne govorim da sam šahista kada tražim posao — pričao nam je jedan urugvajski majstor. — Ako poslodavac to sazna, odmah se namršti: „Uh, šahista! E, fudbaler — to je nešto sasvim drugo.“ I ne zaposli me.

Šahovski majstori ne dobijaju nikakvu pomoć, a i sama Šahovska federacija Urugvaja jedva opstaje. U zemlji ne izlazi nijedan šahovski časopis, niti je objavljena ijedna knjiga o šahu. Ozbiljni turniri su rijetki, a većina majstora „trenira“ kroz beskrajne partije blica.

— Ovako, velemajstore — obratio se Salo Floru jedan protivnik nakon što je izgubio partiju u meču — nisam navikao na ovakvu igru. Hajdemo radije u kafić i odigramo nekoliko partija za ulog od pet pezosa. E, to će biti prava igra!

Naš boravak u Urugvaju dao je određeni podsticaj razvoju šahovskog pokreta u zemlji i povećao interesovanje naroda za šahovsku umjetnost. Na meč je dolazio dotad nezabilježen broj gledalaca za šahovska takmičenja u Montevideo.

Slijedeći, očigledno, običaj ukorijenjen u zemlji, gledaoci su dugo mirno sjedjeli na tribinama, a pred kraj igre silazili su na teren i potpuno okruživali naše stolove. Vjerovatno se osjećala navika stečena na fudbalskim i drugim sportskim takmičenjima.

Tokom naredna dva dana u istoj košarkaškoj dvorani održane su naše simultanke. Iako je svako morao da plati nekoliko pezosa za pravo učešća, ipak je u simultankama učestvovalo više od dvije stotine ljudi.

Broj učesnika iznenadio je čak i same organizatore, koji nisu bili navikli na tako veliko interesovanje za šahovska takmičenja. Možda se to nije moglo objasniti samo našom posjetom Urugvaju, ali već naredne godine u Montevideu je organizovan veliki međunarodni šahovski turnir.

Sva planirana takmičenja u Montevideu već su bila završena, i bilo je vrijeme da krenemo kući, tim prije što smo morali da požurimo jer nas je čekao još jedan meč protiv reprezentacije Francuske, a već za dva mjeseca ponovo smo trebali da putujemo na zapadnu hemisferu, ovog puta u Sjedinjene Američke Države. Pregovori o meču u Njujork već su bili završeni.

Međutim, napustiti Montevideo nije bilo nimalo jednostavno. Došli smo u ne baš povoljno vrijeme, i bilo je nemoguće nabaviti karte za avion, a još manje za brod. Naime, u Južnoj Americi se završavalo ljeto. Bogati turisti su radije boravili tamo samo u proljeće i ljeto, pa su mnogi u to vrijeme odlazili u Evropu, gdje je počinjalo proljeće. Osim toga, u Švajcarska je za dva mjeseca počinjalo Svjetsko prvenstvo u fudbalu, pa su navijači unaprijed putovali da obezbijede hotelske sobe. Konačno, u Urugvaju su tada počinjali uskršnji praznici, ili kako ih tamo zovu „turistička nedjelja“. U tom periodu svi Urugvajci koji mogu putuju, naročito u Brazil.

„Navigator“ naše delegacije, ili kako smo ga zvali tokom morskih putovanja „pilot“, velemajstor Paul Keres, uložio je mnogo truda da izvede ekipu sa američkog kontinenta. Moglo ga se vidjeti u kancelarijama svih transatlantskih avio-linija, ali ga je svuda dočekivao učtiv odgovor: „Izvinite, ne možemo ukrcati petnaest putnika u jedan avion odjednom. Možemo vas prevesti u više tura.“

Nismo željeli da se dijelimo, pa smo morali čekati da se pojavi mogućnost da svi zajedno odletimo. Konačno se takva prilika ukazala i već smo bili spremni da poletimo 13. aprila. Međutim, avion koji nas je trebao prevesti u Pariz, na putu preko Atlantika iz Evrope, morao je da završi let do Rio de Žaneiro na tri motora — jedan se pokvario. U glavnom gradu Brazila avion je zadržan dva dana kako bi mu bio ugrađen novi motor.

Nema ničega gore od prisilne neaktivnosti u stranoj zemlji, kada čovjek neizdrživo želi kući. Naša nevolja bila je još veća jer urugvajska Šahovska federacija Urugvaja nije imala mogućnost da nas koristi za nastupe u drugim gradovima zemlje. Sve to vrijeme ostajali smo u glavnom gradu.

Razgledali smo grad, išli u bioskop i igrali beskrajne partije blica.

Jednog dana lokalni šahisti pokazali su nam prigradski kvart Carrasco, gdje se nalazi luksuzni hotel za turiste i djecu bogataša. Vrtovi i parkovi tog dijela grada veoma su lijepi, a i plaža uz hotel je izuzetna.

— Molimo vas, pokažite nam sada i četvrt siromašnih — zamolili smo naše gostoljubive domaćine.

Oni su pristali i odvezli nas do naselja nezaposlenih, ali su se već tokom puta, iz nekih svojih razloga, predomislili i vratili nas u hotel.

Zajedno sa našim urugvajskim prijateljima šahistima mnogo smo šetali ulicama grada, posmatrajući zanimljive, a ponekad i zastrašujuće scene haotičnog saobraćaja. Urugvajci su nam rekli da u Montevideo ima oko milion automobila, a oko devetsto hiljada stanovnika.

Ali kakvi su tek sudari u tom gradu! Svakog dana na putevima smo viđali olupine razbijenih automobila. Sa strahom smo posmatrali kako na raskrsnicama vozila prolaze jedno pored drugog ne usporavajući ni za trenutak.

Na većini raskrsnica saobraćaj u Montevideu nije regulisan, pa vozačima ostaje samo da se oslanjaju na sreću.

Sa velikim zadovoljstvom smo išli da gledamo fudbalske utakmice. Stadion u Montevideu podsjeća na utvrđenje. Da gledaoci ne bi ulazili na teren, izgrađena je visoka ograda od bodljikave žice.

Međutim, ni to očigledno ne zaustavlja strastvene urugvajske navijače, pa je uz ogradu iskopan i širok rov ispunjen vodom. Ali ni to nije dovoljno. Radi sigurnosti, pored zaštitne linije u danima velikih utakmica patroliraju policajci na konjima.

Urugvajski fudbaleri igraju odlično. Imaju sjajnu tehniku, djeluju prodorno i izvanredno kontrolišu loptu. Tokom našeg boravka u Urugvaju uvjerili smo se da je fudbal veoma popularan u toj zemlji: na svakom igralištu, na plaži — svuda se mogu vidjeti desetine mladića koji satima vježbaju sa loptom.

U jednom od dana našeg boravka u glavnom gradu Montevideo domaćini su odlučili da nam pokažu nacionalni praznik na jednoj seoskoj farmi u okolini grada. Nakon što smo prešli oko trideset kilometara, stigli smo na hipodrom nekog seoskog mjesta, ograđen barijerama od pruća. Ubrzo po našem dolasku počela su razna takmičenja u jahanju. Urugvajski jahači pokazali su veliko umijeće u jahanju.

Prvo se održavalo takmičenje u gađanju prstenja malim štapom, pri čemu je prsten visio na koncu u visini glave konja u galopu. Ovaj težak zadatak nije svako mogao da izvede, ali najbolji jahači su ga precizno savladavali. Zatim su iz nekog obora pustili grupu divljih, još neukroćenih konja i počelo je njihova hvatanje lasom. Približivši se mustangu, jahač bi naglim pokretom bacio konopac oko njegovog vrata i, uhvativši konja, priveo ga sudiji kako bi zvanično potvrdio svoj trijumf.

— Da mi ovako igramo šah, vama bi bilo teško — našalio se jedan od urugvajskih šahista koji su nas pratili.

Tokom tih takmičenja imao sam jednu zanimljivu i pomalo neobičnu situaciju. Naime, ja sam bio pješak, a Urugvajac je sjedio na dobro uhranjenom trkačkom konju, pa sam jedva uspeo da mu pružim ruku da se pozdravimo. Na meni je bilo uobičajeno odijelo, dok je on bio u raskošnoj jahačkoj odjeći: pantalone sa prugama, široka karirana jakna, šešir širokog oboda, čizme sa mamuzama i bič u ruci.

Obraćao sam mu se na ruskom, engleskom i njemačkom, a on je znao samo španski, i to svega nekoliko desetina riječi. Ja sam pružao ruke prema njemu, a on se okretao i samo povremeno krajičkom oka gledao u mom pravcu. Takvi su bili detalji našeg susreta.

Sada treba reći još jedan, posljednji detalj koji objašnjava mnogo toga: meni je bilo četrdeset i jedna godina, a mom poznaniku tek su bile navršene tri godine.

Uživivši se u konjička takmičenja, nisam primijetio kako se pored nas pojavio veliki crni konj sa malim jahačem. U početku sam pomislio da je to patuljak, ali sam ubrzo shvatio da je to mali Urugvajac koji je došao na hipodrom zajedno sa ocem i starijim bratom.

Bojeći se da će pasti sa sedla, htio sam da pritrčim i pridržim ga, ali me zaustavila smirenost s kojom su odrasli posmatrali ovaj neobičan prizor. Moje sumnje su potpuno nestale kada je dijete, poslije našeg „neuspješnog upoznavanja“, dalo konju znak petama i prvo prešlo u kas, a zatim u lagani galop. Gledajući tu smiješnu figuru, shvatili smo zašto je u ovoj zemlji toliko razvijena vještina jahanja.

Praznik je završen tradicionalnim ručkom na otvorenom. Nad velikom vatrom postavljena je željezna rešetka, a na nju je stavljen čitav, tek zaklani ovan, koji je pečen pred očima publike. Apetit prisutnih rastao je dok je rastopljena mast kapala u vatru i cvrčala na užarenom uglju. Stručnjaci su noževima provjeravali meso i konačno utvrdili da je spremno, pa su ovna isjekli na komade i svakom gostu dali veliki komad. Hrana je djelovala posebno ukusno na svježem zraku, na polju, nakon dugog događaja.

Mnogo smo razgovarali sa ljudima u Urugvaj. Usprkos neprijateljskom odnosu reakcionarnih krugova prema Sovjetskom Savezu, interesovanje naroda za socijalističku zemlju bilo je veliko. Govorili smo o životu naše zemlje, njenoj ekonomiji, nauci i kulturi.

Posebno se pamti posjeta slovenskoj koloniji, gdje smo došli zajedno sa sovjetskim muzičarima Tatjanom Nikolajevom i Davidom Oistrahom, koji su tada gostovali u Urugvaju.

Jednog dana posjetili smo i Društvo urugvajsko-sovjetskog prijateljstva, koje uprkos preprekama zvaničnih vlasti ipak uspijeva da obavlja značajan rad u Urugvaju.

Naš dolazak u Latinsku Ameriku označio je početak uzajamnih posjeta sovjetskih i južnoameričkih šahista. Dvije godine kasnije nekoliko ekipa iz Latinske Amerike došlo je u Moskvu na 12. šahovsku Olimpijadu.

Još godinu dana kasnije, ja i Paul Keres posjetili smo Argentinu, Urugvaj i Čile. Sa velikom gorčinom šahisti Latinske Amerike tada su dočekali vijest da su vlade Perua, Kolumbije i Venecuele odbile da izdaju vize meni i Keresu, iako smo imali veoma tople pozive šahovske i sportske javnosti tih zemalja.

15.aprila konačno smo poletjeli nazad kući. Ponovo Rio de Žaneiro (ovoga puta bez dezinfekcije), sljedećeg jutra Dakar, danju Madrid, gdje je naš poznanik dječak pripremio mnogo novih zanimljivih razglednica, i na kraju, uveče smo ugledali ogromno svjetlosno mnoštvo i reflektor Ajfelovog tornja.

Putovanje na kraj svijeta završilo se uspješno!

Poslanici mira

U podnožju Ajfelovog tornja

U Parizu, čim smo sišli iz aviona, Francuzi koji su nas dočekali na aerodromu saopštili su nam da je sutra  u tri sata prvo kolo meča.

— Baš smo vas čekali i čekali, a vas nema pa nema — govorili su pariški šahisti. — Dva puta smo odgađali početak meča. Sjuta je posljednja mogućnost, dalje više ne možemo odlagati.

Nije bilo druge. Odmorivši se manje od jednog dana poslije napornog dugog puta, već sutra dan osmorica naših šahista sjela su za stolove naspram najboljih francuskih majstora.

— Šta ste to smislili? — skeptično nas je upozoravao jedan od „poznavalaca“ Francuske. — Zar mislite da će iko od Francuza u aprilu doći da gleda šah? Znate li šta znači proljeće u Parizu? Ne? E pa saznaćete: igraćete pred praznom salom.

Njegova predviđanja nisu se ostvarila. Već prvog dana u turnirskoj sali bilo je toliko gledalaca da smo se mi učesnici jedva probili do svojih stolova. Istina, sala je bila veoma mala, pa se do kraja petog sata igre atmosfera prilično „zagrijala“. Međutim, drugog dana, kada su organizatori pronašli prostraniju dvoranu, došlo je još više ljudi i ponovo je postalo tijesno.

Francuzi nisu imali novca za organizaciju meča. Zato smo, znajući za siromaštvo njihove federacije, izrazili želju da sami snosimo troškove našeg boravka u Parizu. To je dočekano sa neskrivenom radošću, obojenom uobičajenom francuskom galantnošću.

Meč je počeo. Prvog dana, kada se moj protivnik duboko zamislio nad potezom, prošao sam pored redova stolova da pogledam šahiste francuske reprezentacije. Među njima nije bilo poznatih lica, osim velemajstora Osip Bernštajn i Savijeli Tartakovera. To je bilo i razumljivo: samo su ta dva francuska šahista povremeno igrala na međunarodnim turnirima, dok su ostali bili malo poznati i rijetko odlazili na takmičenja u druge zemlje.

Na prvoj tabli sastali su se velemajstori Bernštajn i David Bronštajn. Uprkos sličnosti prezimena, razlika među njima bila je ogromna: francuski šahista bio je visok, a sovjetski nizak. Bernštajnu su bile 72 godine, a Bronštajnu 30.

U prvoj partiji između njih Moskovljanin je bijelim figurama odigrao kraljev gambit — omiljeno oružje prošlog vijeka. Kao odgovor, Bernštajn je izabrao neki nepoznat nastavak i ubrzo stekao prednost.

— Znate, maestro — šaputao mi je šahovski veteran na uho dok je Bronštajn razmišljao o potezu — ovu varijantu sam posljednji put igrao prije tačno 53 godine, protiv samog Mihaila Čigorina.

Bronštajn to nije znao, dospio je u lošu poziciju i dugo odbijao protivnički napad, ali ga je ipak nadigrao u završnici i ostvario pobjedu.

Pogledavši Keresovog protivnika — Savjelija Grigorjeviča Tartakovera — nehotice sam se prisjetio našeg prvog poznanstva sa duhovitim francuskim velemajstorom i prijatnih dana provedenih u njegovom društvu na međunarodnom turniru u Groningenu 1946. godine.

Za proteklih osam godina Tartakover se mnogo promijenio, ostario je, a njegovi rezultati na turnirima postajali su sve slabiji. Zbog toga su mu se i materijalne prilike naglo pogoršale. Tartakovera su sada rjeđe pozivali na turnire, a takvi pozivi su mu iz godine u godinu bili sve potrebniji. Učešće na turniru obezbjeđivalo je makar hranu i određenu sumu novca kroz nagrade ili honorare za osvojene poene.

Ali ni vrijeme ni nemaština nisu promijenili Tartakoverov dobar i vedar karakter. Svi smo voljeli njegov blagi humor, koji je, međutim, posljednjih godina dobijao sve izraženiju nijansu tuge.

— Kako ste odigrali na turniru? — često su pitali Savijeli Tartakovera njegovi prijatelji, znajući da je nastupio neuspješno, ali i sigurni da ga to pitanje neće uvrijediti.

— Šta? Koji turnir? — iznenađeno bi odgovarao pitanjem na pitanje Tartakover. — Ne znam, nisam igrao ni na kakvom turniru. Ne, ne, ne znam, nisam igrao.

I koliko god ga pitali, on „nije znao“ ni za jedan turnir na kojem je loše prošao.

Godine 1948. u Hag sjedjeli smo u restoranu zajedno sa Tartakoverom i razgovarali o nečemu. Bilo nam je teško da slušamo kako Savieli Tartakoveru, velemajstoru svjetskog glasa, život postaje sve teži.

Na sebi je imao staro odijelo, ali se iz džepa njegovog prsluka vidio lijep lančić koji je držao džepni sat. Nije odgovarao Tartakoverovom odijelu, ali je očigledno bio njegova omiljena sitnica.

— Kako lijep lančić — neoprezno je rekao velemajstor Andor Lilienthal, dodirujući rukom njegove mekane zlataste karike.

Tartakover je odmah skinuo omiljeni predmet sa prsluka i pružio ga Lilijentalu.

— Ako vam se sviđa, uzmite — rekao je.

Nikakvi Lilijentalovi pokušaji da odbije poklon nisu pomogli. Morao je da prihvati dar, a tek kasnije da razmišlja kako da se oduži dobrom velemajstoru.

U starosti je Savielly Tartakower i dalje strastveno volio šah, kojem je posvetio cio svoj život. Svaku partiju igrao je dugo i sa potpunom predanošću; nije želio da završava igru, da prekida svoje omiljeno zanimanje.

U prvoj partiji protiv Paula Keresa Tartakover je imao priliku da forsira remi ponavljanjem poteza. Nijedna strana nije imala prednost, a odustati od ponavljanja značilo je pogoršati sopstvenu poziciju.

Tartakover je dva puta ponovio poteze, a zatim se zamislio. Njegovo iskustvo i razumijevanje pozicije govorili su mu da treba prihvatiti remi. Ali remi znači kraj igre, i to protiv tako zanimljivog protivnika. Dugo je razmišljao stari velemajstor i... odbio remi. Odigrao je drugi, slabiji potez, naglo pogoršao svoju poziciju i brzo izgubio.

Prišao sam mu poslije partije i upitao:

— Zašto ste, Savjelije Grigorjeviču, odbili remi ponavljanjem poteza?

Kao odgovor Tartakover je raširio ruke i izgrdio sam sebe:

— Budala!

Veliko znanje, dugogodišnje iskustvo turnirskih borbi i talenat Tartakovera ostajali su neiskorišćeni u uslovima jedva živog šahovskog života u Francuska.

— Recite, Savjelije Grigorjeviču — obratio se Tartakoveru velemajstor Viačeslav Ragozin — zašto u Francuskoj ima manje šahista koji su učili iz vaših knjiga nego u Sovjetskom Savezu?

— U Sovjetski Savez — odgovorio je Tartakover — od dvjesta miliona stanovnika sto miliona razumije šah. U Francuskoj, od četrdeset miliona, samo pet hiljada se pravi da igra šah.

Na preostalih šest tabli za reprezentaciju Francuske igrali su nacionalni majstori čija smo imena ponekad viđali u štampi, ali njihove partije nismo dobro poznavali. Nisu mogli pružiti ozbiljan otpor ekipi sastavljenoj od velemajstora, pa se rezultat meča mogao unaprijed predvidjeti — snage su bile isuviše nejednake.

Čak su i sami Francuzi prije meča vjerovali da će uspjeti da osvoje oko četiri poena iz šesnaest partija. Međutim, ni ta prognoza se nije ostvarila.

— Ovu limunadu i kolače ćemo ti i ja, Saša, pamtiti čitavog života — rekao mi je Vasilij Smislov kada smo i mi slijedili primjer turista i prišli „nebeskom“ kiosku.

Nalazili smo se na visini od trista metara. Iznad nas bila je samo otvorena platforma ograđena barijerom, na kojoj su stajali neki složeni meteorološki instrumenti. Daleko ispod nas pružao se na sve strane jedan od najljepših gradova svijeta — Pariz.

Sivo-plavi krovovi sa crijepom stvarali su jednoličan, blag ton; blijede boje djelovale su umirujuće i spokojno. Na raznim krajevima grada vidjele su se katedrale i palate poznate iz knjiga, sa svakom od njih povezani su važni događaji iz istorije i kulturnog života francuskog naroda.

Nedaleko od podnožja Ajfelovog tornja pružala se najljepša pariška avenija, koja počinje od Bulonjske šume i nastavlja se desno pored Tuileries vrt i Luvr.

Veliki prostor Bulonjske šume — omiljenog mjesta za šetnju i odmor Parižana — skriva u svom zelenilu luksuzne restorane i male kafiće, prostrane stadione i razne zabavne atrakcije, skrovite uglove koje rado posjećuju zaljubljeni i udobne klupe za odmor starijih ljudi.

Odmah na izlazu iz šume nalazi se Trg Etoal sa dvanaest puteva koji se granaju iz njega. Gledan odozgo, trg podsjeća na košnicu u koju vrijedne „pčele“ — automobili — donose svoj plijen iz svih djelova grada.

Taj utisak pojačava Trijumfalna kapija u centru trga, koja podsjeća na košnicu: sitni automobili na trenutak nestaju ispod nje, a zatim se pojavljuju sa druge strane i nastavljaju u suprotnom pravcu.

Većina automobila odlazi prema periferiji grada, fabrikama i ustanovama, a samo neki skreću na najširi pravac — čuvene Jelisejska polja, ulicu bogatih.

Danju i noću na tom „Brodveju“ Pariza vri veseli i raskalašni život. Uveče zidovi zgrada podignutih za bogataše zasijaju neonskim svjetlima, žutim električnim lampama i plavičastim svjetlom fluorescentnih sijalica. U restoranima džez orkestri sviraju do jutra.

Desno od Jelisejska polja na toj aveniji nalazi se centralni trg Pariza — Trg Konkord — sa obeliskom na kojem su uklesani egipatski hijeroglifi. Još dalje prostire se Tuileries vrt, vrt-izložba skulptura, svojevrsna uvertira za klasičnu operu svjetske slave — Luvr, u čijim su salama sabrana mnoga najbolja djela francuskih, italijanskih i holandskih slikara.

U daljini, u blijedoj plavičastoj izmaglici, vidi se Monmart. Veličanstveno se na brdu uzdiže bijela crkva Bazilika Svetog Srca. Religija se na Monmartru na neobičan način spaja sa slobodnijim načinom života, raskalašnim plesovima i bučnim ponašanjem razuzdane omladine.

Napravili smo nekoliko krugova po kabini, razgledajući grad sa svih strana, a zatim se spustili na prvi nivo tornja. Na toj širokoj i prostranoj platformi nalaze se kafić i velike prodavnice. Još jedan lift — i ponovo smo na zemlji.

Zadivljeno smo gledali odozdo prema Ajfelovom tornju: činilo se kao da se džinovski hiperboloid od metalnih nosača okreće i uvija u nebo. To veličanstveno inženjersko djelo, podignuto prije više od pola vijeka, izaziva ponos na čovjeka — zadivljuje svojom prozračnom lakoćom, elegancijom, ali i nevjerovatnom stabilnošću i čvrstinom.

— Zar vas nije sramota — prekoravao je mlađe velemajstor Salo Flor. — Već ste dva dana u Parizu, obišli ste cio grad, a nijednom nijeste svratili u kafe „Régence“. E, vi ste mi neki šahisti!

— Ne grdite nas bez razloga — pravdao se Mark Tajmanov. — Mi smo još prošle godine, kada smo htjeli da putujemo u Ameriku, išli da vidimo taj kafe. Ali bio je zatvoren. Kažu da se renovira.

Salo Flor je govorio o mjestu koje je šahistima najviše ostalo u sjećanju u Parizu — kafeu Café de la Régence.

Koliko smo samo puta, čitajući knjige, članke i biografije velikih šahista, naučnika, književnika i umjetnika, nailazili na redove o tom kafeu. Tokom posljednja tri vijeka on je bio omiljeno mjesto okupljanja svih koji su voljeli šah, koji su slobodno vrijeme provodili igrajući ili posmatrajući partije drugih.

Ko sve nije dolazio u kafe „Régence“! Tamo su šah igrali Maximilien Robespierre i Napoleon Bonaparta, tamo su navraćali Jean-Jacques Rousseau i Denis Diderot.

Na mnogim turnirima održanim u kafeu „Régence“ nagrade je osvajao i veliki ruski pisac Ivan Turgenjev.

Podrazumijeva se da su svi najveći šahisti, kada bi dolazili u Pariz, posjećivali taj kafe. Paul Morphy, Wilhelm Steinitz, Emanuel Lasker i José Raúl Kapablanka — svi ti proslavljeni svjetski prvaci igrali su šah u kafeu „Régence“. Mnogo puta to mjesto bilo je poprište slavnih trijumfa „šampiona među šampionima“ — Aleksandra Aljehina.

Došli smo do opere i krenuli avenijom „Opera“.

— Negdje ovdje, desno — samouvjereno nas je vodio Flor, koji je mnogo puta posjećivao kafe „Régence“ u mladosti.

Usput nam je detaljno opisivao izgled kafea, pričao o ogromnom Aljehinovom portretu okačenom na najvidljivijem mjestu i o mnoštvu gravira koje prikazuju velike ljude kako igraju šah.

— A kakve tamo imaju predivne šahove! — uzviknuo je Flor. — Po predanju, pripadali su samom Napoleon Bonaparti. Tamo ima još mnogo raznih šahovskih relikvija, sad ćete i sami vidjeti.

Međutim, kafe nismo pronašli tako brzo. Nekoliko puta smo prolazili tamo-amo pored mjesta gdje je, po Florovom proračunu, trebalo da se nalazi.

Već smo počeli da se šalimo kako „starom“ velemajstoru nije baš najbolje „razumijevanje pozicije“. Najzad smo pronašli ulaz i ušli u kafe.

Unutra je bilo prazno. Došli smo usred dana, pa je čak i na tom prometnom mjestu bilo malo gostiju. Lijevo, iza staklenog zida, stajali su stolovi, ali su samo za dva sjedjeli usamljeni parovi.

Našu pažnju odmah je privukao šah. Velike rezbarene figure prikazivale su vojnike, oficire, konje i tvrđavske kule. Figure su bile izuzetno fino umjetnički izrađene. Stajale su na veoma staroj tabli; neka polja bila su nagrižena, a na uglovima se tabla pomalo krunila. Neke figure bile su oborene.

Taj čitavi istorijski spomenik bio je smješten u stakleni sanduk nalik akvarijumu, zatvoren sa svih strana.

Nemar sa kojim su se ovdje odnosili prema tim dragocjenim šahovima izazvao je naše ogorčenje. Stakleni sanduk stajao je tik uz ulaz, pa su ga pripiti posjetioci, oblačeći se, neizbježno zakačinjali.

— Jasno je zašto su ih postavili kraj ulaza: reklama — dosjetio se Salo Flor, koji je dobro poznavao navike zapadnih trgovaca. — Mame goste. Ali nešto nije kako treba! Nekako kafe ne izgleda isto; vidi se da su ovdje mnogo toga preuredili.

Flor je krenuo da traži sve što je povezano sa šahom. Ali njegovi pokušaji bili su uzaludni: umjesto šahovskih gravira na zidovima su visile slike slobodnijeg sadržaja. Nigdje se nije mogao vidjeti nijedan portret šahiste, a umjesto šahovskih stolova stajali su obični stolovi prekriveni snježno bijelim stolnjacima i ukrašeni blistavim kristalom.

— Sad ćemo pozvati vlasnika i pitati ga o čemu se radi — rekao je Flor.

Poslije nekoliko minuta pojavio se vlasnik. Bio je to Francuz srednjih godina, vitak, pravilnih crta lica i talasaste, pažljivo zalizane kose.

Bio je obučen po posljednjoj pariškoj modi: uske plavičaste pantalone, sako boje pomorandže i raznobojna kravata. Prišao nam je uslužno nagnuvši glavu malo u stranu, ali istovremeno pokušavajući da zadrži ozbiljan i važan izraz.

Čitavo njegovo držanje bilo je nekako dvostruko. Bilo je jasno da će njegovo dalje ponašanje zavisiti od toga ko smo mi.

Ali da procijeni ko smo, nije mu bilo lako. Bili smo pristojno obučeni, držali smo se bez nadmenosti, ali dostojanstveno. Govorili smo engleski, ali nismo ličili ni na Amerikance ni na Engleze.

I tokom svih pet minuta razgovora iza njegove uobičajene ljubaznosti i učtivosti na licu mu je stajalo jedno isto pitanje: „Ko ste vi zapravo?“

— Gdje ste sklonili Aljehinov portret? Gdje su šahovski stolovi po kojima je bio poznat kafe Café de la Régence? — upitao je vlasnika Salo Flor. — Sjećam se vašeg kafea, često sam dolazio ovdje prije rata.

— Vidite, prošle godine smo renovirali lokal — učtivo je odgovorio vlasnik. — Dugo smo razmišljali i odlučili da uklonimo sve što je vezano za šah i pretvorimo kafe u običan restoran. Znate i sami, šahisti su siromašan narod — dodao je, ne sumnjajući da ćemo ga podržati. — Naruči jednu šolju kafe i sjedi cijelo veče igrajući šah. Nikakve koristi od njega, samo zauzima mjesto.

Šta se moglo odgovoriti na tako otvoreno trgovačko razmišljanje? Odlučili smo da ćutimo.

Pogledali smo gravire na kojima su bili prikazani Ivan Turgenjev kako igra šah i Paul Morphy kako daje simultanku naslijepo. Te male slike bile su okačene negdje u mraku, u najudaljenijem uglu prostorije.

Pozdravivši se sa vlasnikom kafea, krenuli smo prema izlazu. Kod vrata sam odlučio da ga još jednom iskušam.

— Prodajte ove šahove — predložio sam mu, pokazujući na razbacane figure u staklenom sanduku.

Na trenutak se zamislio. „Možda bih mogao da zaradim?“ — očigledno ga je to zaintrigiralo. Izgledali smo kao bogati ljudi, možda oni koji plaćaju ogromne svote za muzejske vrijednosti. Ali onda je prevagnula reklama i on je negativno odmahnuo glavom.

— Ne, ne mogu — rekao je. — Na njima je prikazan sam Napoleon Bonaparta…

Gdje se mogu sresti Tuljani u Parizu? A. Kotov i A. Suetin kod antikvarnih knjižara na štandovima uz obalu Sene. Pariz. Proljeće 1954.

Uveče smo večerali u menzi sovjetske ambasade. Odjednom se začuo uzvik:

— Gdje su oni? Pokažite, gdje su!

Bio je to narodni umjetnik SSSRa, Jurij Fajer, koji je došao u Pariz da vodi probe sa orkestrom Parizke opere prije nastupa majstora sovjetskog baleta.

Strastveni ljubitelj šaha, Jurij Fjodorovič je odmah pošao da nas traži kako bi se raspitao o toku mečeva u Južnoj Americi i Francuskoj.

Razgovarali smo. Fajer je ispričao o velikom programu koji sovjetski umjetnici namjeravaju da predstave Francuzima. Bio je oduševljen govoreći kako se trude i kako sada sovjetski umjetnici rade da bi pariškoj publici pokazali svoju umjetnost.

Sutra dan smo odletjeli iz Pariza. Dvije sedmice kasnije u Moskvi sam iz novina saznao da su francuske vlasti zabranile nastupe sovjetskim umjetnicima.

Tada sam se, iz nekog razloga, sjetio vlasnika kafea Café de la Régence kao primjera onih koji su za dolare prodali interese naroda, istorijsku slavu i čast svoje domovine.

Ali vidjeli smo u Parizu i druge Francuze. Za obične i poštene ljude Francuske interesi domovine stoje iznad svega, a ti interesi su danas povezani sa očuvanjem mira i jačanjem prijateljstva među narodima.

Francuski šahisti nisu mogli da nas puste iz Pariza a da ne obilježe naš dolazak. Uz velike poteškoće šahovska federacija prikupila je novac da organizuje skromni banket povodom zatvaranja meča.

Taj naš susret odlikovao se iskrenom, zaista prijateljskom toplinom. Razgovarali smo o mnogim pitanjima šahovskog života, savjetovali se kako da se podigne nivo šahovskog pokreta u Francuskoj i obećali da ćemo i ubuduće jačati veze prijateljstva između naših šahista.

Misli svih prisutnih Francuza izrazio je velemajstor Osip Bernštajn, rekavši:

„Želim da moja zemlja nikada ne dođe u sukob sa Sovjetskim Savezom ni na jednom drugom bojnom polju osim sportskom.“

*

Naše putovanje trajalo je više od mjesec i po dana. Vraćajući se u domovinu, počeli smo da se spremamo za novo putovanje preko Atlantskog okeana — ovog puta u Sjedinjene Američke Države.

U međuvremenu nije prestajao naš rad: nastupi u šahovskim klubovima, javna predavanja. Šahovski život u zemlji je ključao, dobijajući nove oblike i zahvatajući nove slojeve stanovništva.

Upravo u tom periodu učestvovao sam u jednom nastupu koji mi je ostao duboko u sjećanju.

Čitaonica jednog od moskovskih kolhoza u okolini Moskva izgledala je te subotnje večeri neobično.

Svi raspoloživi stolovi bili su postavljeni u niz, tako da su formirali veliko slovo „P“. Sa spoljne strane te konstrukcije, prekrivene crvenim stolnjakom, sjedjeli su muškarci i mladići, a pored svakog je bila šahovska tabla sa postavljenim figurama.

Na zidu, pored plakata koji su pozivali na borbu za visoke prinose i usvajanje agronomske tehnike, visio je neobičan oglas:

„Danas će se održati predavanje međunarodnog velemajstora Aleksandra Kotov o putovanju u Južnu Ameriku i simultanka međunarodnog velemajstora Salo Flora. Početak u 7 časova. Mole se učesnici da, ako imaju, ponesu šah.“

…Kada smo Flor i ja ušli u seoski klub, dočekani smo aplauzom. Prošli smo kroz krug između okupljenih gledalaca i djece koja su sjedila direktno na podu.

Zdepasti čovjek velikih žuljevitih ruku pozdravio nas je kratkim govorom:

— Drugovi! Kod nas su došli međunarodni velemajstori Kotov i Flor. Oni će nam pokazati svoju šahovsku vještinu. Dozvolite da u ime svih pozdravim naše drage goste, pobjednike na šahovskom polju.

Predsjednik kolhoza očigledno nije bio vješt govornik, a uz to je bio i pomalo zbunjen neobičnim gostima i teškim titulama za izgovor. Čak nije ni primijetio da je Salo Flor nazvao „Frolom“, vjerovatno imenom koje se često koristi u njihovom selu.

Predavanje je počelo i slušano je sa velikom pažnjom. Pitanja kolhoznika odnosila su se i na život preko okeana, i na šahovsku tehniku, i na način života i nastupa šahista.

Zatim je počela simultanka. Velemajstoru Floru nije bilo lako da obezbijedi pobjedu — morao je ozbiljno da se potrudi.

Gledao sam tu neobičnu scenu i prisjećao se kako je šah postepeno ulazio u život seoskog stanovništva u zemlji. Šah je odavno postao dio života sovjetskog sela, ali velika takmičenja kolhoznih šahista su se održavala relativno rijetko.

Kada je prije osam godina šahovska sekcija odlučila da organizuje svesavezni turnir kolhoznih šahista, pojavili su se i neki skeptici.

— Uzalud ste započeli taj posao — govorili su oni. — Koliko ćete uopšte privući učesnika, hiljadu-dvije? Trebalo je prvo početi od neke oblasti, pa vidjeti šta će ispasti.

Život je opovrgnuo ta pesimistična predviđanja. Na prvom svesaveznom turniru kolhoznika šahista 1948. godine učestvovalo je više od sto hiljada seoskih ljubitelja šaha. Najbolji među njima, koji su došli na finale turnira u Moskvu, pokazali su izvanredno znanje i stekli prvu šahovsku kategoriju.

Kasnije su počela da se održavaju i svesavezna takmičenja seoskih šahista. U njima je učestvovalo i do tri stotine hiljada ljudi. Šah je čvrsto ušao u život sovjetskog sela.

Najjači seoski šahista iz Tverske oblasti, Georgij Žuravljev, dobio je titulu majstora.

…Simultanka Salo Flora se bližila kraju. Predsjednik kolhoza pokazao se kao težak protivnik za velemajstora i partija s njim završila je remijem.

Iako niko od kolhoznika nije uspio da pobijedi Flora, tri remija iz šesnaest partija bili su rezultat koji dovoljno uvjerljivo govori o snazi seoskih šahista.

To je bilo prije dvije godine. A sasvim nedavno ponovo sam posjetio seoske šahiste, ovog puta u jednom od okruga Stavropoljski kraja.

I taj susret je pokazao koliko brzo raste znanje seoskih šahista i kako se širi šahovski pokret u našoj zemlji, prodirući u najudaljenije krajeve.

Bio je zimski januarski dan, iako snijega u okolini grada Kislovodsk nije bilo. To je za Moskovljanina bilo iznenađujuće: kako to — januar, a bez snijega.

Dobro istrošena „Pobjeda“ vozila nas je krivudavim, neravnim putem u selo Pervomajskoe, gdje su trebali da se održe moje predavanje i simultanka u šahu.

Pratilac, predsjednik Kislovodskog komiteta za fizičku kulturu Šalva Gavašeli, pričao je o malim selima kroz koja smo prolazili i o sportskom životu kraja.

Poslije sat vremena vožnje ušli smo u veliko selo, ukazale su se krupne zgrade. Još nekoliko minuta i upoznajemo se sa okupljenim šahistima.

Bilo je podne nedjelje. Na predavanje velemajstora okupilo se više od dvije stotine ljudi. Tu su bili i stanovnici bližih i udaljenih sela od Pervomajskog. Mnogi su dolazili pješke, oni koji žive dalje — na konjima. Šahisti su nosili drvene šahovske table; danas su imali priliku da odmjere snage sa velemajstorom.

Simultanka u kolhozu. Kavkaz, 1955.

Sa zadovoljstvom sam pročitao predavanje. I te kako — uvijek je prijatno nastupati pred punom salom, još kada je publika ona koja s napetošću hvata svaku riječ i postavlja desetine pitanja!

Kolhozničare je zanimalo sve: i kako se živi u Argentina, i kada će biti žrijeb za prvenstvo svijeta, ko će učestvovati, i zašto se na Zapadu pojavljuje manje talentovanih šahista nego kod nas.

Ali i tokom predavanja mene je mučilo jedno: kako ću igrati protiv kolhoznih šahista? Previše ih je — broj postavljenih tabli bio je rijetkost čak i za gradske simultanke: trideset pet!

„Ma ništa“, tješio sam sam sebe. „Neka ih je mnogo, ali je sastav lakši nego u gradovima. Nekako ću odigrati, nije prvi put!“

Naše takmičenje se odužilo na nekoliko sati. Moji protivnici su pokazali i dobro poznavanje šahovske teorije, i razumijevanje pozicija, i upornost u odbrani, i sposobnost žestokog napada. Sa svakim potezom uvjeravao sam se da ovo neće biti laka simultanka, da ovdje treba mnogo rada da bi se pobjeđivalo. U žaru borbe, odjednom mi je pala na pamet misao da sam rijetko tokom simultanki u drugim zemljama nailazio na tako jak sastav igrača.

Tu misao su potvrdili i rezultati. Od trideset pet protivnika, dvadeset pet je, doduše, izgubilo, ali pet je pobijedilo, a pet je remiziralo. I u mnogim remijima i pobjedama morao sam da uložim maksimum domišljatosti da bih savladao protivnika ili izbjegao poraz.

Topao je bio naš susret, žestoka je bila borba sa kolhozničkim šahistima i emotivan rastanak. Svi su željeli uspjeh, zvali da ponovo dođemo, srdačno stezali ruke. Krenuli smo već predveče, kada je sunce zalazilo iza vrhova malih, ali brojnih planina Sjevernog Kavkaza.

I u srcu sam nosio radost zbog svoje zemlje, uvjerenje u budućnost šahovskog pokreta u Sovjetskom Savezu, koji se iz godine u godinu širi i jača, oslonjen na milionsku armiju kolhoznih ljubitelja šaha.

Poslanici mira

Šale prirode

— Sad ću ti, Vasja, sve objasniti — rekao je Efim Geler sjedeći pored Vasilija Smislova. — Nisi bio s nama u Argentina, prvi put letiš preko okeana, pa ne znaš sve trikove koji se dešavaju tokom leta.

— On će sve objasniti. Stari putnik! — zadirkivao je Gelera njegov prijatelj Tigran Petrosian.

— Hajde onda, objašnjavaj, samo što detaljnije — naglašeno važnim tonom rekao je Smislov.

Velemajstori koje je razgovor zainteresovao okupili su se oko Gelera i Smislova: neko je sjedio na naslonima njihovih sjedišta, neko na sjedištima ispred, a ostali su stajali u prolazu, nagnuvši se da slušaju Gelerovo objašnjenje.

Naša ekipa letjela je u Sjedinjene Američke Države. Tek što smo juče stigli iz Moskve u Stockholm, tamo smo sjeli u avion — gotovo identičan onome kojim smo nedavno putovali u Argentinu. Samo što je ovaj pripadao skandinavskoj aviokompaniji i letio je prema američkom kontinentu sjevernom rutom. Već petnaestak sati bili smo u vazduhu i sada smo završavali neprekidni „skok“ preko Atlantskog okeana — od Glasgova pravo do New York City-a.

Stigavši u Škotsku oko deset uveče, prošetali smo nekoliko minuta na toj posljednjoj evropskoj stanici aviona, a kada smo se vratili u našeg vazdušnog džina, zatekli smo sjedišta već preuređena za spavanje. Čvrsto smo zaspali i nismo ni primijetili kako smo preletjeli okean.

Kad smo se probudili, sunce se još nije pojavilo. Nije ga bilo ni poslije doručka, ni u deset, ni u jedanaest prijepodne. Nebesko svjetilo očigledno je kasnilo: iza prozora aviona i dalje je bio mrak. Većini nas ta pojava bila je poznata iz prethodnog leta preko okeana, ali Igor Bondarevsky i Smislov, koji su prvi put letjeli u Ameriku, začuđeno su dočekali tu šalu prirode. Geler je preuzeo da objasni stvar.

— Poznato je da je Zemljina kugla podijeljena na dvadeset četiri vremenske zone. U svakoj od njih vrijeme se razlikuje za jedan sat od susjedne zone — započeo je Efim tonom predavača. — To svi dobro znamo: koliko smo samo puta pomjerali kazaljke na ručnim satovima kada smo dolazili u drugu zemlju. Pa i ne samo u drugu zemlju — u našoj domovini postoji jedanaest vremenskih zona, vrijeme u Moskvi mnogo se razlikuje od sibirskog. Kako se Zemlja okreće sa zapada na istok, sunčevi zraci kreću se po njenoj površini u suprotnom smjeru — sa istoka na zapad. Na različitim mjestima Zemlje ta brzina je različita: na ekvatoru veća, bliže polovima manja.

— Kako zanimljivo! Otkriće Amerike! — nije izdržao da još jednom zajedljivo dobaci Tigran Petrosian.

Zaista, sve što je Efim Geler govorio bilo nam je dobro poznato, ali smo ćutali, shvatajući da mu je to potrebno za dalje objašnjenje.

— Dakle! — nastavio je Geler. — Naš avion sada leti sa istoka na zapad, između pedesete i šezdesete paralele. Mi bježimo od sunčevih zraka, a oni pokušavaju da nas sustignu. Kada bi brzina aviona bila potpuno jednaka brzini kojom se sunčevi zraci kreću po površini Zemlje na paraleli kojom letimo, tada bismo, poletjevši iz Škotske u deset uveče, stigli u sljedeću vremensku zonu takođe u deset uveče. Prostor bismo prelazili, ali bismo stalno bili kao u istom vremenu.

— Dugo ćemo još čekati na to — skeptično je primijetio neko od slušalaca. — To je pitanje budućnosti, danas takvi trikovi još nisu mogući.

— Zašto nisu mogući? — umiješao se do tada ćutljivi Juri Averbah. — Može se izračunati!

Sjeo je u sjedište i napravio mali proračun, prethodno nešto nacrtavši na papiru. Za njega, inženjera mehanike, to nije predstavljalo veliku teškoću.

— Pogledajte! — pokazao nam je svoj crtež Jura. — Ako je dužina ekvatora poznata — četrdeset hiljada kilometara — onda je lako izračunati dužinu naše paralele. Ispada da je oko dvadeset četiri hiljade kilometara. Znači, sunčevi zraci se na toj paraleli kreću brzinom od dvadeset četiri hiljade kilometara dnevno, odnosno hiljadu kilometara na sat. Naš avion leti petsto kilometara na sat. Kada bi letio dvostruko brže, stigli bismo u sljedeću vremensku zonu u isto vrijeme u koje smo poletjeli iz prethodne. Potrebno je samo udvostručiti brzinu!

— Mlazni avioni će to moći da urade — primijetio je David Bronštajn.

— Zašto mlazni avioni, — odazvao se Averbah. — I na našoj mašini sasvim je moguće izvesti taj trik. Samo treba letjeti ne duž pedesete paralele, nego nešto sjevernije, negdje oko sedamdeset prve ili sedamdeset druge. Tamo bi i naših petsto kilometara na čas bilo dovoljno da ne zaostajemo za sunčevim zracima — e, to bi bila ljepota! Pitali bi vas, Isak Jefremoviču, — obratio se Jura Boleslavskom, — kada više volite da letite: noću ili danju. Šta biste izabrali, to biste i dobili. Tako biste čitavo vrijeme letjeli ili u podne ili u ponoć, po sopstvenom izboru. A kad biste poželjeli, mogli biste čak i da bježite od sunca i da stignete ranije nego što ste poletjeli iz prethodne tačke.

Kao da se uplašilo da ćemo mu zaista pobjeći, sunce je u tom trenutku počelo da se pojavljuje iza horizonta. Odatle, sa nebeskih visina, jasno smo vidjeli kako je najprije poslalo u izviđanje slabe, jedva primjetne zrake, a zatim, uvjerivši se da je put bezbjedan, pojavilo se i samo — svježe, jarko crveno.

Na našim satovima tada je bilo početak dvanaestog. Svitanje u podne! Bilo je to neobično, priroda se poigrala s nama! Ali život u avionu tekao je svojim tokom i, kao da želi da nam dokaže da je sada zaista podne, stjuardi su ubrzo donijeli ručak, ili, kako ga tamo zovu, lanč. Ručati u zoru — to nam se još nikada nije dogodilo! Bila je to još jedna šala koju je priroda izvela s nama. Morali smo da se povinujemo avionskom rasporedu, tim prije što smo, iskreno govoreći, već pomalo ogladnjeli.

Izašlo sunce obasjalo je široko prostranstvo američkog kontinenta pod nama. Tačno ispod krila prostirala se Kanada — beskrajni pojas šuma i jezera. Posebno je zanimala mene i Bondarevskog, jer smo već prihvatili poziv kanadskih šahista da poslije Njujorka dođemo tamo. Kraj našeg putovanja se približavao, po vremenu je uskoro trebalo da sletimo. Pogledao sam svoje drugove. Svi oni, maloprije veseli i uzbuđeno raspravljajući o zakonima prirode, sada su sjedjeli u svojim sjedištima zamišljeni i sabrani.

Tek što smo ponovo doveli stvari u red, prišao nam je službenik imigracionih vlasti Sjedinjenih Država. Taj mladi čovjek bio je obučen u službene pantalone i ljetnju košulju kaki boje, kao i većina drugih zaposlenih na aerodromu. Izraz lica bio mu je namrgođen. Možda je samo na poslu glumio strogoću, želeći da pristigli putnici osjete poštovanje prema zemlji u koju ih puštaju.

Stajali smo ćutke, čekajući da nam priđe. Eto ga — prvi predstavnik američkih vlasti koji nas dočekuje na tlu Sjedinjenih Država! Šta će nam reći, kako će nas primiti? Petnaest pari očiju pažljivo je gledalo u njega, ukočeno u napetom iščekivanju. Najzad je progovorio i u njegovom grlenom izgovoru jedva smo razabrali prve riječi koje smo čuli na američkom tlu:

— Kada odlazite nazad iz Sjedinjenih Država?

Priznajem, takav način dočeka gostiju pomalo nas je zapanjio. Objasnili smo da se meč završava 26. juna i da bismo željeli tri-četiri dana odmora prije povratka.

— Ne, — usprotivio se službenik, — morate otići dvadeset šestog.

Zatim je, vjerovatno shvativši da je pretjerao, dodao da nam dozvoljava da poslije završetka meča ostanemo još dva dana.

Prvi krug kroz to neobično „čistilište“ bio je završen. Poslije toga svakoga od nas pozivali su u malu posebnu kabinu, gdje je za stolom sjedio drugi službenik — drugačijeg lica od prvog, ali zapanjujuće sličan po manirima.

Uzevši pasoš, dugo je preturao po debeloj knjizi s crnim kožnim povezom, tražeći prezime vlasnika.

„Jasno!“ — proletjelo mi je kroz glavu kada je došao red na mene da uđem u kabinu. — „Crna knjiga — spisak osoba kojima je zabranjen ulazak u SAD.“

Nijedno od naših prezimena nije se našlo u toj knjizi. Zajedno sa pečatom dozvole za ulazak, službenik nam je nekakvim aparatom pričvršćivao u pasoš male bijele papiriće na kojima je bilo odštampano sljedeće:

„Dozvoljava vam se boravak u Sjedinjenim Državama uz poštovanje sljedećih uslova:

1. Vaša djelatnost biće ograničena isključivo na učešće u meču sa američkim šahistima.
2. Tokom boravka u Sjedinjenim Državama dozvoljeno vam je kretanje samo u radijusu od 25 milja oko Njujorka.“

Kasnije je, pročitavši te tačke, jedan američki majstor duhovito primijetio:

— Kako ne shvatate, pa oni su se trudili zbog vas! Htjeli su da vam, kud god pođete, uvijek bude vidljiv američki Kip slobode!

Pasoška kontrola bila je iza nas. Ostalo je još samo da pregledaju naše kofere — mi sami već smo bili slobodni. Ušavši u sljedeću salu, konačno smo sreli američke šahiste.

Bilo je tek šest sati ujutro, aerodrom se nalazio pedesetak kilometara od grada Njujorka, a ipak, uprkos tome, dočekalo nas je mnogo Amerikanaca. Tu su bili i kapiten američke ekipe sa ženom i sinom, i predsjednik Šahovske federacije SAD, i američki majstori, i obični ljubitelji šaha. Svi su nam srdačno stiskali ruke, pričali gdje, kada i kako ćemo igrati meč, raspitivali se o posljednjim šahovskim događajima. Sve se odvijalo u jednostavnom i toplom tonu — tonu prijateljstva i međusobnog poštovanja.

— Da, — radosno reče jedan od naših velemajstora, — lijepo je saznati da te u Sjedinjenim Državama neće svi dočekivati pitanjem: „Kada odlazite nazad?“

Oraspoloženi, stali smo u red za pregled kofera. To iskušenje više nam nije djelovalo strašno. Svako od nas stao je ispod velikog slova latinice kojim je počinjalo njegovo prezime.

— Temeljno pregledaju! — nije odolio Smislov svom omiljenom izrazu. On je prvi prošao kontrolu i sada je dijelio iskustva sa drugovima.

Svaki kofer carinici su protresali do samog dna, pregledali svaku košulju koja se tamo nalazila, prelistavali svaku knjigu. I, naravno, ni kod jednog od nas nisu našli ništa za šta bi mogli da se uhvate.

Samo je jedan kofer djelovao sumnjivo. Bio je to naš zajednički kofer. U njemu smo donijeli petnaest paleških (ruska lakirana minijatura) kutija — kao poklone članovima američke reprezentacije — pehar i zastavicu za Šahovsku federaciju SAD. Upravo su ti pokloni izazvali sumnju kod carinskih službenika. Nakon međusobnog dogovora, doduše, dozvolili su da se pokloni unesu, ali su zahtijevali da za njih platimo znatnu carinu — sto dolara. Nastala je sasvim neobična situacija: ti poklanjaš — ti i plaćaš! Pošto smo odbili da platimo carinu, službenici su oduzeli kofer i umjesto njega nam izdali žućkastu potvrdu.

— Nama će makar biti lakše — mirno je rekao naš prevodilac cariniku koji je ispisivao potvrdu. — Kad bude svečano otvaranje meča, umjesto pehara i kutija uručićemo našim protivnicima ovaj papir.

Odgovor mu je bio samo ljutit pogled ispod namrštenih obrva.

Kasnije, tokom uzvratne posjete američkih šahista 1955. godine, u foajeu Kolarčeve dvorane Doma sindikata razgovarali smo o zakonima koji postoje u Sjedinjenim Državama za lica koja ulaze u zemlju.

— Kod nas postoje zakoni koji su odavno prevaziđeni, ali ipak i dalje važe — rekao je vođa američke ekipe, gospodin Rives. — Tako je, do nedavno, postojao „suvi” zakon. Niko ga nije poštovao, milioni ljudi su zbog njega patili, ali je uprkos tome zakon i dalje postojao. Uz velike muke uspjelo se da se ukine.

— Na čemu vam i čestitamo — našalio se neko od naših majstora. — Ali to je vaše unutrašnje pitanje, a otisci prstiju pri ulasku u zemlju već predstavljaju kršenje gostoprimstva.

— Ne želim da branim to pravilo — odgovorio je Rives. — Samo treba reći da je kod nas uzimanje otisaka uobičajena stvar. Čim se dijete rodi, odmah mu uzimaju otiske prstiju i šalju ih u Vašington, gdje se svi čuvaju u posebnom arhivu. To pomaže u slučaju nesreća, u ratu, ili kada je potrebno identifikovati osobu.

— Dobro, neka bude tako. A zašto je ulaznik obavezan da potpiše anketu u kojoj se navodi da vlasti SAD ne odgovaraju za moguće zadržavanje „gosta” na neodređeno vrijeme? — podsjetili su gospodina Rivesa na još jednu odredbu uslova za ulazak u SAD.

— A šta je sa tim da se ne smije ići dalje od dvadeset pet milja od Njujorka? — čulo se s druge strane.

— A pregled stvari, tako temeljit kao da se radi o policijskoj stanici prilikom hapšenja kriminalca? — dodao je neko od Amerikanaca.

Na to je gospodin Rives samo raširio ruke — gest koji je značio: „Ja za to nisam kriv!”

…Posljednja etapa provjere je završena. Na samom aerodromu odmah se održava miting, izgovaraju se tople riječi, svi govore o velikom značaju koji ima naš dolazak za uspostavljanje normalnih odnosa između naših zemalja, za jačanje prijateljstva i međusobnog razumijevanja između američkog i sovjetskog naroda.

Odmah sa aerodroma, bez odlaska u Njujork, krenuli smo u Glenkov, na sovjetsku daču. Kada smo stigli tamo, na lokalnim satovima bilo je oko osam časova ujutru.

— Molim vas, doručkujte — pozvao nas je kuvar sovjetske kolonije, koji nas je u naredne dvije sedmice preko okeana hranio izvrsnim jelima ruske kuhinje.

— Ma kakvi, kakvi, mi ne samo da smo doručkovali, nego smo čak stigli i da ručamo u avionu — pokušali smo da odbijemo ponudu.

— Ručak ćete imati kasnije, za nekih četiri sata, a sada, izvolite na doručak — nepokolebljivo je insistirao gostoljubivi kuvar.

Nije bilo druge, morali smo da pristanemo. To je bilo utoliko lakše što su nas sa stola gledala veoma primamljiva jela. Doručkovali smo, a ubrzo smo još jednom ručali. Dva doručka i dva ručka u jednom danu — to nam se još nikada nije dogodilo! Priroda je i ovaj put odigrala još jednu šalu s nama.

Poslanici mira

U GRADU -TITANU

Dan smo proveli uživajući i odmarajući se na gostoljubivoj dači sovjetskog predstavništva pri Organizaciji ujedinjenih nacija u Glenkovu. Tu su bili bazen za plivanje, sportski tereni, bilijar i prelijep park za šetnju. Kasnije smo se više puta vraćali u ovu spasilačku luku poslije burnih putovanja po užarenim i zagušljivim ulicama Njujorka.

Sljedećeg jutra nakon dolaska okupili smo se u sjenovitoj aleji parka u Glenkovu.

— Koliko god da je ovdje lijepo, ipak treba otići do Njujorka — iznio je zajedničku misao Tajmanov. Njemu, dopisniku lenjingradskih časopisa i novina, a uz to još i fotografu, naravno da se naročito žurilo da što prije vidi grad-giganta.

— Evo, upravo će stići naši automobili, pa ćemo svi krenuti u grad — odgovorio je vođa naše ekipe. — Naravno, treba otići — dodao je — treba se privikavati na uslove u Njujorku, jer ćemo tamo morati da živimo, a to baš i nije neko zadovoljstvo, vidjećete i sami. Juče sam bio u gradu uveče, tamo je takva vrućina i sparina da sam jedva čekao da se vratim u Glenkov.

— Poznato je, „grad žutog đavola“ — potvrdio je riječi vođe delegacije književnim citatom Boleslavski.

— Osim toga, treba upoznati i američke šahiste — nastavio je vođa delegacije. — Dogovorili smo se da se u podne sastanemo u šahovskom klubu „Maršal“ u Njujorku.

U klubu smo vidjeli i nama već poznate američke majstore Arnolda Denkera i Hansa Kmoha, ali i šahiste koje smo prvi put sreli: visokog majstora Maksa Paveja, koji je pomalo govorio ruski, kao i mlade američke šahiste Donalda i Roberta Birna. Braća su, uprkos razlici u godinama od dvije godine, toliko ličila jedan na drugog da ih je bilo teško razlikovati. U narednim danima, vidjevši naše poteškoće, sami su pronašli način da nam pomognu da ih ne miješamo.

— Ovo je Donald — govorio bi mlađi od njih, predstavljajući sam sebe u trenutku kada bi se rukovao sa nekim od naših majstora.

Tako je postupao i stariji brat.

Iz kluba „Maršal“ otišli smo u drugi najveći šahovski klub u Njujorku — Menhetnski šahovski klub. Tamo se igralo posljednje kolo prvenstva države. Stigli smo baš u trenutku kada je mladi majstor Artur Bisgajer, pobijedivši u svojoj posljednjoj partiji, postao nedostižan za rivale. Svečano mu je uručen počasni pehar šampiona Sjedinjenih Američkih Država. Srdačno smo čestitali talentovanom majstoru na tako značajnom uspjehu.

— Šta mislite, kako će se završiti naš meč? Ko će pobijediti? Koliki će biti rezultat? — upitao nas je glavni sudija meča Hans Kmoh.

Odgovorili smo da smo mi gosti i da bismo radije voljeli da domaćini prvi iznesu svoja predviđanja o ishodu susreta.

— Tu nema šta da se nagađa — javio se mladi američki majstor Lari Evans. — Meni, na primjer, sama pomisao na neriješen ishod meča djeluje fantastično.

Pritom je lukavo pogledao visokog čovjeka koji je stajao po strani, sa krupnim i uglastim crtama lica. Bio je to Horovic — urednik američkog časopisa „Chess Review“ i autor mnogih knjiga o teoriji šaha objavljenih u Sjedinjenim Državama.

— Znate li zašto se Horovic namrštio kada je čuo Evansove riječi? — tihim glasom nas je upitao Denker. — Našao se u nezgodnoj situaciji. Jednom je, ne znam da li u šali ili ozbiljno, rekao da će dobiti većinu od predstojeće četiri partije protiv velemajstora Gelera. Naš kapiten Bisno, čim je to čuo, odmah se kladio sa njim u sto dolara. Odoše Horovicu sto dolara!

I zaista, Horovic je morao da plati sto dolara — Geler je protiv njega dobio dvije partije uz dva remija.

Ispričali su nam da nije bilo nimalo lako prikupiti novac za održavanje meča SSSR — SAD, jer vlada nije izdvajala ni centa za šah. Na kraju su sredstva sakupljena pretplatom među malom grupom šahovskih mecena. Izgleda da te žrtve ipak nijesu bile sasvim nesebične, pošto su nam govorili da su organizatori računali da će od ulaznica, televizije i radija zaraditi gotovo milion dolara.

Jasno je da je takav veliki posao zahtijevao široku reklamu.

„Rezervišite karte za najveći šahovski spektakl svih vremena“, pisao je američki šahovski časopis. „Obezbijedite svoja mjesta za najdramatičniju predstavu koja je ikada izvedena. Uživajte u raskoši i sjaju velike balske dvorane hotela ‘Ruzvelt’ i gledajte najveće šahovske majstore na djelu. Ova epska borba za svjetsko prvenstvo u šahu biće klasična i nezaboravna.“

— A zašto ovdje piše da će se voditi borba za svjetsko prvenstvo? — začuđeno je upitao svog susjeda, američkog majstora, Averbah. — Zar kod vas u SAD ne znaju da je svjetski šampion reprezentacija SSSR-a i da se svjetsko prvenstvo određuje na posebnim šahovskim olimpijadama?

— Ne obraćajte pažnju na to — umirivao je Averbaha njegov sagovornik. — To je urađeno zbog reklame, ipak ste vi u Americi.

Možda bi organizatorima i pošlo za rukom da vrate uloženi novac, a možda čak i nešto zarade, samo što smo ih mi malo pokvarili planove: pošto smo prvog dana dobili meč ubjedljivim rezultatom 6:2, odmah smo smanjili interesovanje za susret, a samim tim i zaradu od njega.

Naš susret održavao se u ogromnoj sali hotela „Ruzvelt“, koja je mogla da primi više od hiljadu ljudi. Kada smo izašli na malu pozornicu, gdje su bili postavljeni šahovski stolovi, gotovo su nas zaslijepili blicevi bezbrojnih fotografskih aparata.

Ljubitelji šaha iz Njujorka srdačno su nas pozdravili. Otvarajući takmičenje, kapiten reprezentacije SAD Aleksandar Bisno rekao je:

— I kakvu je samo ekipu poslao Sovjetski Savez! Bez ikakvog pretjerivanja može se reći da je reprezentacija sovjetskih šahovskih majstora predstavljena ovdje najjača po sastavu od svih koje su se ikada okupile u isto vrijeme u istoriji šaha.

Izgovoreno je mnogo prijateljskih govora. Uskoro su svečanosti završene i povučeni su prvi potezi.

— Da, ali u ovoj sali je nemoguće igrati — rekao sam, ustajući sa stolice sudije meča, svom starom poznaniku Hansu Kmohu, pokazujući na guste oblake dima od cigara i cigareta gledalaca.

— Sad toga više neće biti — odgovorio je Kmoh i dao nekakvo naređenje.

Poslije pet minuta snažni ventilacioni uređaji izvukli su dim, a posebni rashladni aparati pustili su u salu mlazeve prijatnog hladnog vazduha.

U meču reprezentacija Sjedinjenih Američkih Država i Sovjetskog Saveza samo su se za jednom tablom sastali protivnici koji su već više puta igrali jedan protiv drugog. Ostali šahisti prvi put su sjeli za tablu jedan naspram drugoga.

Na prvoj tabli Reševski je igrao protiv Smislova. Prijatelji Reševskog nadali su se svom velemajstoru; veoma su željeli da vide kako njihov Semi igra jače od kandidata za titulu svjetskog šampiona. Ali nade se nijesu ostvarile. Iako Smislov ovog puta nije uspio da dobije nijednu partiju protiv američkog velemajstora — sve četiri partije završene su remijem — ipak je za Reševskim ostao veliki dug: prije ovog meča Reševski je samo jednom, još 1939. godine, pobijedio osamnaestogodišnjeg Smislova, a zatim je od njega izgubio četiri partije.

Bronštajn je harao Njujorkom igrajući na drugoj tabli. Dobio je sve četiri partije: tri protiv Denkera i jednu protiv Dejka, koji ga je zamijenio.

List „Njujork tajms“ pisao je 25. juna:

„Velika žeđ spopala je Bronštajna, jednog od ruskih majstora, tokom meča u hotelu ‘Ruzvelt’. Zatražio je čašu limunovog soka. Jedan Amerikanac pokušao je da ga ispravi riječima: ‘Mislili ste na čašu limunade’.“

Bronštajn je ponovio narudžbu: „Čašu limunovog soka.“ Bilo je potrebno devet velikih limunova da se napuni jedna čaša limunovim sokom. Čovjek iz Moskve sve je to popio do posljednje kapi. Zatim je otišao da nastavi svoju partiju.

Kasnije se ispostavilo da se ovaj događaj, koji je iznenadio i zbunio Amerikance, može objasniti na sljedeći način. Naš ljekar, saznavši da je Bronštajn umoran i da se ne osjeća najbolje, rekao je da bi bilo dobro da popije malo limunovog soka.

— To dobro okrepljuje — objasnio je doktor.

David je odlučio da se „okrijepi“ kako treba i pred očima začuđenih Amerikanaca, koji su se od same pomisli mrštili, mirno popio cijelu čašu čistog limunovog soka. Članovi ekipe šalili su se da je upravo zahvaljujući toj „terapiji“ jedino njemu od cijelog tima pošlo za rukom da dobije sve četiri partije!

Gotovo je ponovio Bronštajnov rezultat Keres, koji je na trećoj tabli igrao protiv majstora Paveja. Pobijedio ga je dva puta, nakon čega su Amerikanci zamijenili Paveja Aleksandrom Kevicem. I on je izgubio od Keresa. U četvrtoj partiji Pavеj je ponovo sjeo za tablu. Odmorivši se jedan dan, povratio je snagu i uspio da postavi veoma lukavu zamku u koju je Keres upao. Sovjetski velemajstor morao je da preda partiju.

Njujorčani su burnim aplauzom pozdravili tri pobjede mladog Donalda Birna, koji je na četvrtoj tabli igrao protiv velemajstora Averbaha. Iako se u trećoj partiji dogodila nesreća i Averbah izgubio na vrijeme u boljoj poziciji, taktičko umijeće mladog Amerikanca, koje je pokazao u prvoj i četvrtoj partiji, zaslužuje svaku pohvalu.

Brat Donalda, Robert Birn, napravio je nepreciznost u prvoj partiji protiv mene i izgubio. Drugi susret protekao je u znaku njegove prednosti, ali je ipak, kao i posljednje dvije partije, završen remijem.

Velemajstor Petrosjan razočarao je Amerikance, dva puta pobijedivši njihovog šampiona Bisgajera uz dva remija. Zato je na osmoj tabli slavio predstavnik Sjedinjenih Američkih Država, majstor Evans, koji je osvojio dva i po poena protiv velemajstora Tajmanova.

Bilo je zabavno posmatrati susret ove dvojice nervoznih i temperamentnih šahista. I jedan i drugi bi, čim bi se odlučili za naredni potez, naglim pokretom pomjerili figuru, istog časa skočili sa mjesta i počeli užurbano da hodaju po pozornici, samo povremeno zastajući kod svog stola i gledajući tablu preko protivnikovog ramena. Čim bi protivnik odgovorio, drugi bi prekidao šetnju, bacao se na stolicu, duboko zabadao prste u kosu i dugo razmišljao nad potezom, da bi, pronašavši rješenje, ponovo ponavljao čitav taj ciklus.

U slobodno vrijeme obilazili smo Njujork — grad-titan, koji zadivljuje svojom veličinom, ali istovremeno odbija užasnim uslovima života. Još tokom našeg prvog izlaska iz Glenkova u Njujork zadivila nas je gustina automobilskog saobraćaja. Pored nas su u četiri reda jurili automobili najrazličitijih marki, starosti, kvaliteta, veličina i oblika. Tiho šušteći po savršenom autoputu, gotovo bez podrhtavanja klizili su najnoviji „kadilaci“ i „bjuci“. Pored tih kočija bogataša, opremljenih svim mogućim udobnostima, pa čak i uređajima za svjež i hladan vazduh, tandrkali su stari „fordovi“, koji su nekim čudom uspijevali da se ne raspadnu u vožnji.

Jarko su se izdvajali na opštem tamnom toku vozila žuti policijski automobili, autobusi raznih tipova i oblika, kao i kamioni nevjerovatnih dimenzija, na kojima je izgledalo da bi mogla stati čitava kuća.

— A kakav je ovo automobil? — upitao je Tajmanov, pokazujući na šareno putničko vozilo obojeno u nekoliko upadljivih boja.

— Tako ovdje farbaju taksije — odgovorio je naš vozač. — Kad stigneš u grad, oči ti se zamute od tih automobila. U Njujorku ima dvanaest hiljada taksija.

Intenzivan automobilski saobraćaj u SAD dovodi do čestih nesreća, uprkos dobro organizovanoj službi za regulaciju saobraćaja. Novine na te nesreće gledaju kao na neizbježno zlo i čak pokušavaju da unaprijed planiraju broj žrtava. Pisalo se da je pred Dan nezavisnosti SAD, u subotu 3. jula 1954. godine, bilo „planirano“ 350 poginulih u automobilskim katastrofama. Dva dana kasnije objavljeno je da plan nije ispunjen — poginulo je „samo“ 280 ljudi.

Dok smo posmatrali automobile koji su nam dolazili u susret ili nas preticali, u daljini su se kroz izmaglicu pojavile teške mase sivih nebodera. Još nekoliko minuta, i već smo ulazili na periferiju Njujorka.

Dva osjećanja obuzimaju čovjeka koji se prvi put nađe na ulicama Njujorka. Prvo je osjećanje ponosa na čovjeka koji je uspio da tako vješto potčini prirodne sile i stvori neviđene, grandiozne građevine koje zadivljuju svojim dimenzijama. A istovremeno se nameće pitanje: „Zašto je sve to potrebno čovjeku? Čemu ta nepodnošljiva zbijenost, mučan život u prljavštini, oblacima automobilskih gasova i uz parajući zvuk kočnica i sudaranja čeličnih djelova?“

Smješteni na četvrtom spratu hotela „Ruzvelt“, u samom centru grada, mnogo smo patili zbog neprekidne buke uličnog saobraćaja tokom čitave noći. Mnogi nijesu spavali po nekoliko noći zaredom i to se, naravno, odrazilo na njihovu igru. Zanimljivo je kako su rezultati sovjetske ekipe opadali od prvog dana ka narednim rundama. U prvom kolu pobijedili smo Amerikance rezultatom 6:2, u drugom i trećem sa 5:3, dok je četvrto kolo završeno neriješeno — 4:4. Ukupan rezultat bio je 20:12 u korist reprezentacije SSSR-a.

Amerikanci su, iako poraženi, slavili — ostvarili su bolji rezultat od reprezentacije Argentine. To im je dalo povod da proglase kako su oni druga šahovska reprezentacija svijeta.

...Najveća zdanja Njujorka zadivljuju svojom veličanstvenošću i grandioznošću. Posebno nam je ostala u sjećanju najviša zgrada na svijetu — „Empajer stejt bilding“, koja ima 102 sprata i ukupnu visinu od oko četiri stotine metara. Lift velikom brzinom podiže posjetioce na sam vrh zgrade, odakle se kao na dlanu vidi čitav Njujork, prekriven tamnosivim pokrivačem vječne čađi i dima.

U toj džinovskoj građevini nalazi se deset hiljada prozora. Zanimljivo je da je problem pranja prozora u Njujorku bio potpuno riješen tek kada je osnovana posebna firma koja za taj posao angažuje odvažne ljude, što vise na ogromnim visinama i pomoću specijalnih uređaja čiste prozorska stakla.

Veličanstveni su i gradski mostovi, naročito najveći — „Trajboro bridž“, koji povezuje tri gradske oblasti i dug je oko sedam kilometara. Očigledno je izgradnja mosta koštala ogromnu sumu, jer se i dalje od svakog automobila koji prelazi preko njega naplaćuje taksa od četvrt dolara.

Zanimljiva je i bioskopska sala „Radio siti“, koja može istovremeno da primi do šest i po hiljada gledalaca. Konstrukcija ove džinovske sale takva je da su vidljivost i akustika jednaki sa svih mjesta.

Lijep je, naročito uveče, centar grada — Brodvej. Milion električnih sijalica osvjetljava relativno mali dio ulice koji je dobio naziv „svijetli put“. Tu se nalaze najrazličitija zabavna mjesta, a prodavnice rade neprekidno od jutra do kasno u noć. Nad svime na Brodveju vlada svemoćna reklama.

Kao reklamu možete vidjeti vodopad sa neprekidnim tokom vode. Ogromna svijetleća glava muškarca, koja povremeno izbacuje oblake dima iz usta, reklamira cigarete „Kamel“. Ogromni osvijetljeni orao maše krilima i poziva prolaznike da piju pivo neke marke.

Posebno mnogo na Brodveju ima odlično opremljenih i udobnih bioskopa. Njujorčani sa ponosom govore da se u jednom bloku 42. ulice nalazi čak deset bioskopa, ali odmah zatim dodaju:

— Ali u bioskop idite oprezno. Ne gledajte holivudske filmove, tamo su sami užasi. Bolje birajte francuske i italijanske filmove.

Tokom dvije nedjelje boravka u Njujorku uspjeli smo donekle da se upoznamo sa američkom kulturom. Pored vrhunske simfonijske umjetnosti i izuzetnog vokalnog umijeća, zaprepastila nas je nakaznost nekih oblika zabave koji su bili prisutni u američkom filmu, pozorištu i televizijskim programima.

U našim hotelskim sobama nalazili su se veliki i odlični televizori, na kojima su se od jutra do noći mogle gledati raznovrsne emisije. Veći dio programa bio je posvećen reklamama proizvoda, kao i prikazivanju kaubojskih filmova koji su počinjali pucnjavom, a završavali se neizbježnim poljupcem.

Jednom je do nas dotrčao Petrosjan, koji je češće od ostalih gledao televiziju.

— A šta drugo da radim, ovo je makar zabavno — govorio je. — Pucaju, jure na konjima, čak i djevojke nose pištolje. Gdje još možeš tako nešto vidjeti?

Ovoga puta Tigran je bio očigledno nečim uzbuđen i požurio je da uključi televizor. Na ekranu smo ugledali bokserski ring. U uglovima su stajale dvije žene u sportskim majicama i šorcevima. Njihova izblijedjela kosa bila je kratko podšišana i slobodno je padala sa strane.

Na zvižduk sudije plavuše su prišle jedna drugoj i rukovale se. Zatim je jedna od njih iznenada zgrabila protivnicu za kosu i snažno povukla nadole. Protivnica se stresla od bola, ali je ubrzo pronašla način da se oslobodi, pritisnuvši laktom grudi i vrat napadačice. Potom joj je podmetnula nogu i već narednog trenutka trijumfalno ležala preko nje, mirno joj izvrćući stopalo.

Sudija je ravnodušno posmatrao to lomljenje kostiju, čekajući da jedna od dvije žene završi sa iščašenom nogom ili da prije toga ipak shvati da treba da prizna poraz.

— E, ovo je igra! — uzviknuo je Tigran. — Ovdje remija sigurno nema!

U međuvremenu su žene oborile jedna drugu na pod, hvatajući i namotavajući protivničku kosu oko ruke, izvrćući šake i uvijajući glave. Publika je urlala od oduševljenja, pozdravljajući svaki uspješan zahvat i svaki spretan potez. Žene su se grimasile od bola, ali su nastavljale borbu.

Nismo mogli da gledamo taj divljački prizor i ugasili smo televizor. Kasnije su nam Amerikanci objasnili da smo gledali novu modernu vrstu sporta koja „golica živce“ publici — „keč es ju keč ken“ („hvataj kako možeš da uhvatiš“), skraćeno — keč.

Slična iznenađenja često su nas čekala i u bioskopu. Istina, još u Evropi smo naučili da po reklamama prepoznajemo sadržaj filma, pa nismo išli na projekcije poslije kojih se čovjek ne odmori, već veći dio vremena sa gađenjem okreće glavu od platna.

Tako smo, pogledavši reklamu, odlučili da ne gledamo film „Them“, u kojem mravi, narasli pod dejstvom radioaktivnih zraka poslije eksplozije atomske bombe, tokom čitavog filma samo proždiru ljude, kuće i vozove.

Ali u dva slučaja ipak smo se prevarili. Prvi put, došavši da gledamo film „Žena u 3000. godini“, na ekranu smo vidjeli ruševine Njujorka uništenog atomskim bombardovanjem i podivljale ljude koji su se vratili u prvobitno stanje i lutali među ostacima grada.

— Vi ne umijete da birate filmove — samouvjereno nam je rekao Paul Keres. — Ja, na primjer, idem samo na komedije. Tamo se čovjek makar ponekad može nasmijati, a uz to su uvijek u boji, pa je prijatno gledati te boje.

Povjerovali smo Keresu i otišli na neku komediju koju je izabrao, sa talentovanim američkim komičarem Denijem Kejom u glavnoj ulozi. Zaista, tokom dva sata filma nasmiješili smo se možda dva puta, ali smo zato više puta sjedjeli zatvorenih očiju. Tako, prema scenariju, glavni glumac punih pet minuta vadi iz ormara leševe ljudi probodenih bodežom i tim istim bodežom prikovanih za zid.

— Šašlik! — radosno uzvikuje svaki put komičar i pritom zarazno se smije. Iznenadilo nas je to što se dio publike na to iskreno smijao, iako nam je bilo do gađenja i mučnine...

Američka štampa je posvećivala veliku pažnju meču šahovskih reprezentacija. Na šezdeset stranica svake dnevne novine, među vijestima da su „razbojnici juče u 11 sati ujutro pucali tokom pljačke banke na Trećoj aveniji“ ili da je „Rokfeler isplatio svojoj supruzi oko osam miliona dolara kao naknadu za razvod“, nalazile su se i vijesti o meču, često napisane u tipično američkom stilu.

Jedne novine su, na primjer, objavile da Boleslavski nije uključen u glavni sastav reprezentacije SSSR-a zato što je oslijepio. Kada je stigao u Njujork, Isak je brzo dokazao da na šahovskoj tabli vidi mnogo više nego mnogi ljudi sa savršenim vidom.

Ali najviše nas je u Njujorku iznenadio ratni psihotični ambijent, koji je u štampi podstican od strane reakcionarnih senatora i koji je imao odraza i u nekim potezima vlade. Milioni američkih automobila su se na signal za vazdušnu opasnost 14. juna 1954. godine zaustavili na mjestu. Vozači su, pustivši volan i zakočivši automobile, zajedno sa putnicima krenuli niz stepenice, sve dublje pod zemlju — ka skloništima za bombe, kako su pokazivale velike žute strelice sa natpisima.

Visoki policajci s gumenim palicama žurili su i gurali one koji su se od straha zbunili i nisu znali šta da rade. Nekoliko minuta tekao je tok uplašenih i izgubljenih ljudi, istjeranih iz stanova, institucija i banaka. Na kraju je sve utihnulo, život je stao.

Duboke gradske ulice, okovane visokim kamenim zgradama sa mnogo prozora, dobile su neobičan izgled: automobili nisu vozili, nije bilo ljudi koji stalno nekuda žure, otvorene prodavnice bile su prazne. Samo su policajci polako hodali po pustim trotoarima, posmatrajući mrtvu tišinu, a povremeno bi je presjekao zavijanje vatrogasnih kola ili hitne pomoći.

— Šta je to? — iznenađeno smo se pitali gledajući dolje kroz prozore hotela. — Zašto ljudi proživljavaju toliko straha i uznemirenosti?

Ispostavlja se da su tih dana, dok su narodi razvijali aktivnu i odlučnu borbu za mir, kada su progresivne snage zahtijevale opšte razoružanje i uništenje atomskog oružja, u SAD odlučili da uplaše stanovništvo uzbunom za vazdušnu opasnost.

I inače, činilo se da na običnog Amerikanca već djeluje dovoljno raznovrsnih strahota. Uzme on da čita časopis, a na koricama mu odmah upada u oči pitanje štampano crvenim slovima:

„Kada će početi rat za Sjedinjene Države?“ — uz napomenu da će odgovor pronaći u tom časopisu. Unutra, na mnogim stranicama, ratoborno nastrojeni general izjavljuje: „Rat će početi najkasnije za pet do šest mjeseci.“

Baci on časopis i uzme da čita neku knjigu. Ali i tu, čim otvori šarenu koricu, nailazi samo na priče o ubistvima, najrazrađenijim mukama i strahotama.

Ne mogavši više da podnosi uticaj štampane riječi, Amerikanac odlazi u šetnju. Ali i tamo, na svakom koraku, zajedno sa reklamama, prati ga razuzdana ratna propaganda. Na svakih pedeset metara vidi putokaze: „Sklonište za bombe“, a po parkovima su okačena obavještenja: „Ovaj park će biti zatvoren u slučaju neprijateljskog napada.“

Bioskopi su bili preplavljeni filmovima o „čarima rata“, o tome kako je „najbolje“ i „najbezbolnije“ ubiti čovjeka.

Ali, izgleda da ni to nije bilo dovoljno — vojni organi su odlučili da pređu na još zastrašujuće mjere i organizuju vazdušnu uzbunu.

„Trista ‘crvenih’ aviona bombardovalo je teritoriju Sjedinjenih Država“, pisale su narednog dana novine. „54 grada bila su napadnuta tokom naleta. Broj pogođenih dostiže 12 miliona.“

„Samo u Njujorku ubijeno je 287 hiljada ljudi“, zastrašivale su novine namjerno preciznim brojem. „Bila su tri pogotka bombi ‘8-X’, koje su osam puta veće od one bačene na Hirošimu. Jedna bomba pala je na raskrsnici Pete avenije i 47. ulice.“ (Usput, to je svega nekoliko koraka od hotela „Ruzvelt“, gdje su bili smješteni sovjetski šahisti.)

— U krajnjoj liniji, to je vaša unutrašnja stvar — rekao je neko od nas, kada smo razgovarali sa američkim šahistima o ratnoj psihozi koja vlada u njihovoj zemlji. — Mi znamo samo jedno: u našoj domovini nema ratne propagande, svaki sovjetski čovjek sanja mir i bori se za mir.

Sa većinom američkih šahista već od prvih dana uspostavili smo dobre, prijateljske odnose. Mnogo smo razgovarali sa šahistima iz Sjedinjenih Država prije i poslije partija, tokom prijema i šetnji. Naše šahovske kolege iz preko okeana žalile su nam se na loše uslove života šahovskih majstora u Sjedinjenim Državama.

— Upoznajte se, ovo je moja vjerenica — predstavio me je mladi Amerikanac Robert Birn jednoj djevojci. — Planiramo da se vjenčamo na jesen.

— E, to je lijepo — rekao sam mu poslije upoznavanja. — Onda povedite mladu suprugu i dođite na ekipno svjetsko prvenstvo.

— Ne, ne — energično se umiješala djevojka u razgovor. — Poslije vjenčanja ću biti kategorično protiv toga da se on bavi šahom. Dovoljno je što se već prilično namučio dok je bio neženja.

I ispričala je kako je Robert bio prinuđen da dvije godine naporno radi u nekoj firmi kako bi zaradio potreban novac i platio školovanje na visokoj školi, kako mu je bilo teško da živi kao student, iako je istovremeno bio jedan od najjačih šahista u zemlji.

— Da, ali vaš vjerenik je po snazi igre gotovo velemajstor — iznio sam djevojci svoje iskreno mišljenje, jer zaista smatram Roberta Birna veoma talentovanim šahistom. — Nekoliko međunarodnih turnira i dobiće titulu velemajstora.

— Pa šta onda — energično je uzvratila Birnova vjerenica. — Rosolimo je takođe međunarodni velemajstor, a radi kao konobar. Ne, od šaha se kod nas u zemlji ne može živjeti. Neka radi, inače ćemo svi umrijeti od gladi zbog njegovog šaha.

— Eh, kad bi bar naša vlada izdvojila makar malo sredstava za finansiranje šahovskog života od onih milijardi koje troši na naoružanje — primijetio je neko od „slobodoumnih“ Amerikanaca prisutnih tom razgovoru.

Uprkos atmosferi nepovjerenja i praćenja, uprkos tome što su neki u SAD pokušavali da spriječe naše kontakte sa običnim američkim ljudima, ipak smo se prilično dobro upoznali sa njujorškim šahistima. Često smo šetali po znamenitim mjestima zajedno sa majstorom Georgijem Koltanovskim, koji nam je mnogo pričao o šahovskom životu u zemlji. Prijateljski odnosi uspostavili su se i između svih sovjetskih šahista i talentovanih američkih majstora Donalda Birna, Lari Evansa, Arnolda Denkera i drugih.

Sretali smo se i sa običnim ljudima Sjedinjenih Država. Ti susreti su nas uvjerili da američki narod gaji iskrena osjećanja prijateljstva prema sovjetskom narodu i da želi da živi u miru s njim.

— Dobar dan — pozdravio nas je stariji Amerikanac kada smo šetali ulicama malog mjesta Glenkov. — Vi ste Rusi? Ja sam bio u Rusiji, živio sam u Moskvi više od dvije godine. Uvijek se rado sjećam tog vremena, imao sam mnogo prijatelja u Moskvi.

— I vama se dopalo u Moskvi? — navikli da postavljamo to uobičajeno pitanje, upitali smo našeg sagovornika.

— Veoma — odgovorio je on. — Stalno sanjam da još jednom posjetim vašu zemlju, uvijek čitam o njoj u časopisima i novinama. Sada je teško tamo otići — nastavio je Amerikanac sa žaljenjem. — Ali se nadam da ću dočekati vrijeme kada ću ponovo vidjeti Kremlj.

— E, pa sada ćete tamo vidjeti još ponešto — uključili smo se u razgovor.

— Znam, sve znam — mahnuo je rukom naš sagovornik. — Univerzitet, metro — sve znam.

Jednom je u turnirski salon došao neki čovjek, koji je, kako je objasnio, doputovao iz daleke savezne države.

— Da li poznajete nekog Andreja Beljajeva iz Tambova? — upitao je jednog od naših šahista.

On je odgovorio da ne poznaje, pa je čak priznao da, nažalost, nikada nije bio u tom gradu.

— Šteta — rastužio se Amerikanac. — Ja sam specijalno prešao trista kilometara da mu prenesem pozdrav.

— A ko je on, gdje ste ga vidjeli? — raspitivali smo se, želeći da pomognemo našem sagovorniku.

— Zajedno smo ratovali u Njemačkoj, sretali smo se u Berlinu — objasnio je Amerikanac. — Bio mi je veliki prijatelj, često smo bili zajedno. Čak sam i sina nazvao Andrej. Molim vas, ako možete, prenesite mu pozdrav. Evo moje adrese.

Bilo je i drugih susreta u Njujorku kojih se, iako ih nije baš prijatno pamtiti, ipak moram prisjetiti kako bi čitalac znao sa kakvim se ljudima ponekad susreću naši naučni i kulturni radnici, sportisti i umjetnici tokom putovanja u inostranstvo.

V. Smislov, I. Bondarevski i A. Kotov u Njujorku.

Jednog dana, dok smo analizirali partiju sa Birnom, stolu je prišao čovjek niskog rasta, u tamnosivom odijelu. Njegovo lice se ničim nije izdvajalo od mnogih drugih u sali; jedino po čemu se nehotice pamtilo bilo je malo sljepilo na njegovom lijevom oku.

— Zdravo, Saša — obratio mi se on familijarno na ruskom jeziku. — Zar me ne prepoznaješ? U Moskvi smo se viđali prije rata — dodao je, pročitavši sumnju i iznenađenje na mom licu.

Malo sam se zbunio: tog čovjeka nisam se sjećao, ali je ipak neprijatno priznati da ne poznaješ sagovornika kada ti se tako neposredno obraća. Uz to, odavno sam znao svoju slabost — iako imam prilično dobru logičku memoriju, potpuno sam bespomoćan kada je u pitanju automatsko pamćenje i ponekad ne mogu da zapamtim ni lica, ni prezimena, ni brojeve telefona.

Promrmljao sam nešto neodređeno, otprilike:

— Da, viđali smo se.

Narednih dana taj čovjek mi je često prilazio, započinjao razgovore o odigranoj partiji, pitao kako mi se dopao Njujork. Odgovarao sam mu. Uostalom, po svijetu se sreće mnogo ljudi koji govore ruski.

Došao je posljednji dan meča. Moja partija sa Birnom odvijala se veoma napeto. Loše sam odigrao otvaranje bijelim figurama, ispustio prednost i upao u tešku poziciju. Uz to se približavao cajtnot i počeo sam da postajem nervozan.

Kada sam izašao u foaje sale, moj „čovjek sa sljepilom“ mi je brzo prišao i pozdravio me. Nije bilo vremena za razgovor — žurio sam. Pri povratku u salu vidio sam da stoji na mom putu i moli me da stanem i sačekam minut. Zadržao sam se.

I tada me je zapanjio prijedlog koji nisam ni slutio da ću čuti.

— Iskreno ti predlažem, Saša. Hoćeš li da ostaneš u Americi zauvijek?

U prvom trenutku nisam ni shvatio smisao njegovih riječi, toliko sam bio zaokupljen mislima o partiji. Postepeno je suština prijedloga doprla do mog svijesti, i u nervnoj napetosti turnirske borbe, priznajem, nisam izdržao.

Pod visokim svodovima luksuznog hotela „Ruzvelt“ odjeknule su čisto ruske riječi koje taj odmetnik, očigledno, odavno nije čuo. Naglo sam se okrenuo i otrčao da nastavim partiju, ostavljajući tog skupljača prodanih duša da se sam snalazi sa onim što se dogodilo.

Kasnije sam saznao da su i ostalim mojim kolegama te večeri prilazili slični tipovi sa sličnim ponudama, ali na njihovu sreću to se dešavalo poslije partije, kada su velemajstori bili u mirnijem stanju, pa je i njihova reakcija bila znatno blaža.

Prošlo je deset dana od našeg dolaska. Meč je završen. U atmosferi prijateljstva i uzajamnog razumijevanja održana su i dva zvanična prijema posvećena zatvaranju meča. Posebno toplo protekla je svečanost u prostorijama predstavništva SSSR-a pri Organizaciji ujedinjenih nacija, gdje su se okupili progresivni predstavnici SAD, borci za mir, šahovski majstori i organizatori meča.
Veče je proteklo u prijateljskoj atmosferi i završilo se pomalo neobičnim koncertom. Na početku je nekoliko arija iz ruskih opera i ruskih pjesama izveo poznati crnački pjevač, borac za mir, Pol Robson. Zatim su sa „uzvratnim“ koncertom nastupili velemajstor Mark Tajmanov, koji je odsvirao nekoliko djela Šopena i Rahmanjinova, i velemajstor Vasilij Smislov, koji je otpjevao nekoliko operskih arija. Aplauzu nije bilo kraja.

Dan kasnije Amerikanci su priredili uzvratni prijem — zvanično zatvaranje meča. Koncertni program je ovoga puta bio ograničen na nastupe Tajmanova i Smislova.

Toplo smo se oprostili od američkih šahista, nadajući se da ćemo se sresti naredne godine, jer smo ih pozvali da ljeti 1955. dođu u Moskvu. Oni su prihvatili poziv i gotovo tačno godinu dana kasnije stigli u Sovjetski Savez, gdje smo ih dočekali kao stare prijatelje.

Amerikanci su nam više puta zahvaljivali na gostoprimstvu kakvo, kako su govorili, „nigdje i nikada nisu doživjeli“. Istina, rezultat meča ih je pomalo rastužio — u sportskom smislu mi nijesmo bili baš „gostoljubivi“: težak poraz prvog dana meča uticao je na naše goste, pa su se kasnije potpuno izgubili, završivši meč porazom od 25:7.

Meni je u tom meču pošlo za rukom da postignem značajan uspjeh — da dobijem sve četiri partije protiv majstora Štajnera i Kevica, koji su se smjenjivali u pojedinim danima meča.

Oni očigledno nisu očekivali takav rezultat. Ali čini mi se da su se ipak malo smirili kada smo ih uvjerili da glavna stvar nije rezultat naših mečeva, već to što su šahisti Sjedinjenih Država i Sovjetskog Saveza preko bezgraničnog Atlantskog okeana podigli pravi most prijateljstva.

Opraštajući se u Moskvi, obećali smo da ćemo još više učvršćivati to naše prijateljstvo i nastojati da naši susreti postanu tradicionalni.

DESET DANA U KANADI

— A, moskovski šahisti, očekujemo vas! — ljubazno je rekao službenik aerodroma u Montrealu, gdje smo upravo stigli na putu iz New York City u prijestonicu Kanade, Ottawu. — Izvolite ovamo — dodao je, izdvojivši nas iz reda putnika koji su čekali pregled dokumenata i povevši nas u posebnu prostoriju. Tu nas je uslužno smjestio u fotelje, donio novine u kojima je pisalo o našem dolasku i za nekoliko minuta završio formalnosti za desetodnevni boravak u Kanadi.

— A šta je ovo? — začuđeno je upitao ugledavši ušivenu cedulju u našem pasošu sa zabranom udaljavanja više od dvadeset pet milja od Njujorka.

— Takve cedulje dobili su svi naši šahisti u Sjedinjenim Državama — odgovorili smo.

— Kakva glupost! Uvijek njihove smicalice! — ljutito je promrmljao Kanađanin. Naglim pokretom istrgao je papiriće iz naših pasoša i već htio da ih baci u korpu za otpatke.

— Ne, ne — usprotivili smo se. — Budite ljubazni, dajte nam ih za uspomenu. Ne dešava se često da čovjek naiđe na takvo gostoprimstvo. — I pažljivo smo spremili u džepove već pomalo izgužvane komadiće bijelog papira.

Taj ljubazni doček pažljivih ljudi duboko nas je dirnuo. Nehotice sam se prisjetio ne baš učtivog prijema koji su našim šahistima dvije nedjelje ranije priredile imigracione vlasti Sjedinjenih Država.

Pola sata kasnije već smo izlazili iz aviona na aerodromu glavnog grada Kanade, Otave. Tu su nas dočekali predstavnici šahovske federacije, ljubitelji šaha i službenici sovjetske ambasade. Ispričali su nam da je interesovanje za naše nastupe veoma veliko: iz mnogih gradova zemlje stizale su molbe da dođemo i održimo simultanke i predavanja o šahu u Sovjetskom Savezu. To nas je natjeralo da dobro razmislimo kako da rasporedimo vrijeme i uspijemo da posjetimo što više gradova tokom deset dana koji su nam bili na raspolaganju.

Dva dana smo proveli u Otavi. Glavni grad Kanade je zelen grad sa stanovništvom koje tek nešto prelazi dvije stotine hiljada ljudi. Tu se nalazi cjelokupna administrativna uprava zemlje i državne ustanove. Grad izgleda veoma prijatno: pun je sjenovitih parkova i vrtova, malih ribnjaka. Poslije zagušljivog i prljavog Njujorka, prijestonica Kanade učinila nam se kao raj i odmarali smo se sa pravim uživanjem.

Sastali smo se sa šahistima prijestonice Kanade u ženskom sportskom klubu u Ottawa, iako među protivnicima ni mojim ni Bondarevskog nije bilo nijedne žene. Srdačno su nas pozdravili, održano je mnogo prijateljskih govora, nakon čega su počele simultanke.

Mene je čekao meč sa satom protiv trojice najjačih šahista glavnog grada Kanade. Pripremio sam se za dugu borbu. Obično takve partije traju četiri do pet sati, pošto i simultanista i učesnici dobijaju po dva sata za razmišljanje tokom prvih četrdeset poteza.

Brzo sam povukao prve poteze. To nije bilo teško, jer su na sve tri table igrane teorijske varijante. Moji protivnici, sudeći po odgovorima, nisu bili naročito upoznati sa teorijom, ali su uprkos tome odgovarali gotovo munjevito, ne dajući sebi vremena da ozbiljnije razmisle o poziciji. Tako je trajalo oko pola sata — tempo igre nije usporavao, iako su se pozicije na tablama do tada već znatno zaoštrile.

„Zašto toliko žure?“ — pitao sam se, ali nikako nisam mogao da pronađem pravi odgovor. Ipak sam odlučio da ne usporavam tempo, jer je brza igra uvijek korisna za šahistu višeg nivoa, koji umije da donese tačnu odluku u ograničenom vremenu.

Nije prošao ni sat vremena, a sva trojica mojih protivnika priznala su poraz. Kada sam ih pitao zašto su igrali tako brzo, nisu umjeli da odgovore. Jednostavno su automatski pratili tempo postavljen na jednoj tabli i jednako brzo odgovarali na moje brze odluke.

Morao sam da čekam svog kolegu, jer je Bondarevski igrao veliku simultanku na dvadeset pet tabli. Ne znajući kako igraju njegovi protivnici, sovjetski velemajstor je igrao polako i pažljivo razmatrao svaki potez. Kao rezultat, dobio je sve partije, ne dozvolivši šahistima prijestonice Kanade čak ni mogućnost da izbore makar jedan remi.

„Kanadski eksperti ponovo su poraženi od sovjetskih“, pisale su sjutradan novine u Otavi, aludirajući na nedavni poraz kanadske hokejaške reprezentacije na Svjetskom prvenstvu 1954. godine.

Šahisti iz glavnog grada pričali su nam o stanju šaha u zemlji. Iako Kanada ima dva međunarodna majstora, četiri nacionalna majstora i 22 šahista prve kategorije, nivo razvoja šahovskog pokreta ipak je nizak. Susreti šahista iz različitih gradova rijetki su, a prvenstva države uspijevaju da organizuju uz velike teškoće. Posebno su veliki problemi sa pokrivanjem putnih troškova: organizatori su nam se žalili da im predstavlja veliko opterećenje da pronađu sredstva za putovanja šahista, naročito onih koji žive daleko od centralnih oblasti. Nikakvu pomoć od vlade ne dobijaju i svi turniri i mečevi održavaju se od prihoda sa ulaznica ili povremenih donacija mecena.

Po završetku nastupa u Otavi, vozom smo krenuli u daleki grad Vinipeg, gdje živi predsjednik šahovske federacije zemlje i gdje se tada nastanio međunarodni majstor Abo Janovski, s kojim smo se već nekoliko puta susretali na turnirima u Evropi. Na dan polaska jedna mala avantura upoznala nas je sa neobičnim zakonima koji su važili u toj zemlji i koje nigdje drugdje u svijetu nismo sreli.

Rano ujutro, poslije šetnje, odlučili smo da svratimo u kafić da ugasimo žeđ. Sjedjeli smo na visokim stolicama uz sam šank i mirno čekali konobara koji je služio naše susjede. Kada je došao red na nas, zatražili smo dvije flašice piva. Ta molba izazvala je čuđenje konobara, a ljudi koji su sjedjeli na susjednim stolicama čak su se okrenuli prema nama.

— Još je rano — ljubazno je rekao konobar, pokazujući na sat. — Tek za pola sata. Sačekajte.

Morali smo da pređemo na limunadu. Dugo smo pokušavali da shvatimo zašto nam je konobar odbio molbu, pošto je piva u kafiću bilo dovoljno.

Ispostavilo se da u Kanadi zvanično postoji „suvi zakon“, koji ograničava konzumaciju alkoholnih pića. Ko ne želi da se odrekne tog zadovoljstva, mora da se učlani u posebno društvo i plati članarinu — jedan dolar godišnje. Tada dobija posebnu knjižicu pomoću koje može da kupi ograničenu količinu džina, likera ili votke. I to ne prije jedanaest sati ujutro.

Tada smo shvatili svoju grešku: tražili smo pivo u pola jedanaest, a to je bilo pola sata prije zvanično dozvoljenog vremena.

Kada smo kasno uveče ulazili u voz Otava–Vinipeg, iza nas nas je lagano pogurivao neki debeljuškasti, rumeni Kanađanin, šireći tako jak i sasvim prepoznatljiv miris da smo se nehotice pogledali.

— Nije drugačije nego neki počasni član društva — našalio se jedan od kanadskih šahista koji su nas ispraćali — a možda čak i sam predsjednik.

Spavaći vagon, u kojem smo proveli dvije noći našeg putovanja, iznenadio nas je velikim komforom. Željezničke kompanije, takmičeći se sa avio-saobraćajem, odlučile su da privuku putnike stvaranjem maksimalne udobnosti tokom puta. U kupeima za jednu ili dvije osobe radio je sistem za svjež vazduh, mogla se podešavati temperatura, a postojale su i slavine sa tri vrste vode: toplom, hladnom i ledenom.

U početku se nismo mogli snaći među ogromnim brojem dugmića, ručica i prekidača, pa smo tek uz pomoć crnog konduktera savladali korišćenje svega što nam je bilo na raspolaganju. Zanimljivo je da kompanije, u potrazi za jeftinom radnom snagom, za konduktere zapošljavaju uglavnom doseljene crnce ili studente primorane da zarađuju za život.

Dobro naspavani i nakon doručka, sutradan smo sjedili u prijatnom holu restoranskog vagona, uređenom kao čitaonica. Pored nas su promicala beskrajna šumska prostranstva Kanade, povremeno presječena slikovitim jezerom ili malom čistinom. Stotine kilometara prolazili smo ne srećući u tim prostranstvima nijednog čovjeka. Samo šuma, beskrajna šuma. Tek na rijetkim stanicama mogli su se vidjeti snažni ljudi crvenkasto-žute kože. To su bili Indijanci — potomci drevnih plemena koja su od davnina naseljavala Kanadu. Voz bi se nakratko zaustavio i zatim ponovo jurio duboko u šumu.

— Baš kao u Sibiru — iznenada je rekao na engleskom naš susjed.

Još od jutra primijetili smo da nas taj niski, uglađeni plavušan više puta posmatra, a sada je, vidjevši da čitam engleske novine, odlučio da nam se obrati na engleskom jeziku.

— Ako se ne varam, vi ste ruski šahisti? — upitao je naš saputnik. — Prepoznao sam vas po fotografijama u novinama. Idete u Vinipeg? — nastavio je da zapitkuje Kanađanin, iako mu još nismo odgovorili ni riječ.

Ubrzo se razvio razgovor. Ispostavilo se da Kanađanin dobro poznaje našu zemlju, iako, po njegovim riječima, nikada nije bio u njoj. Rekao je da pomalo igra šah i da namjerava da se u Vinipegu okuša protiv nas na simultanci.

— Samo je opasno igrati protiv vas — rekao je, očigledno misleći na naše simultanke u Otavi. — Vi sve pobjeđujete.

— Ma šta vam je, nije to uvijek tako — razuvjeravali smo Kanađanina. — U Otavi jednostavno nije bilo mnogo jakih šahista, pa smo zato postigli takve rezultate. A u Vinipegu živi prvak Kanade. On je vjerovatno tamo mnoge naučio da igraju šah.

— Ne vjerujem — posumnjao je naš sagovornik. — U Vinipegu, a i u čitavoj Kanadi, malo ko se zanima za šah; svi ga igramo s vremena na vrijeme.

Dva minuta smo ćutali, posmatrajući prizore guste, tmurne šume koja je brzo nestajala iza nas. Onda nam se pričljivi Kanađanin ponovo obratio.

— Kako vam se dopala Kanada? — postavio je uobičajeno pitanje.

Odgovorili smo da osim Otave još nigdje nijesmo bili i da ne možemo suditi o zemlji.
— E pa, pogledajte malo bolje i shvatićete da je Kanada divna zemlja — naš saputnik očigledno je zasjeo na svoju omiljenu temu. — Druge takve zemlje nema, to vam ja kažem. Nigdje nećete naći tako dobre uslove, tako jeftin, zanimljiv, veseo i obezbijeđen život za cijeli narod. Samo shvatite — nastavio je — Engleska je naš zvanični gospodar. U isto vrijeme Sjedinjene Države čine sve da ulože svoj kapital u naša preduzeća. Dvije velike zemlje sudarile su interese, a mi smo pametni ljudi i to koristimo. Kako ono vi u Rusiji kažete: pametno jare sisa kod dvije dojilje.

— „Umiljato jagnje sisa dvije ovce“, — ispravio je Igor Bondarevski sagovornika, nehotice se osmjehnuvši kako je on zabavno primijenio poslovicu u ovom slučaju.

— Ne, samo da razumijete — nastavio je Kanađanin, koji je po spoljašnjem izgledu zaista djelovao kao čovjek bez ikakvih životnih teškoća — u Kanadi su sada uvedeni veliki porezi na kapitaliste. Kapitalisti više nemaju onakve prihode kao ranije. Razlika između bogatih i siromašnih se postepeno smanjuje. Kod nas svima ne nedostaje hrane, svi imaju krov nad glavom. Zato je i jasno zašto u našu zemlju svakog dana dolazi oko hiljadu novih stanovnika — imigranata iz drugih zemalja.

Naš saputnik se zaneo u svom izlaganju. Obično smo se trudili da ne ulazimo u razgovore o životu i položaju ljudi u zemlji u kojoj se nalazimo, da bismo izbjegli moguće pogrešne zaključke o „propagandi“. Bili smo spremni da se složimo s mnogim stvarima koje je govorio: zaista su nam se dopale neke mjere za poboljšanje sanitarno-zdravstvenih uslova života radnika, kao i ogromni građevinski radovi na uređenju i proširenju mnogih kanadskih gradova. Ipak, ovaj samouvjereni propovjednik „kanadskog raja“ — očigledno uspješan poslovni čovjek — jasno je preuveličavao, hvaleći uslove života u zemlji. Pogledavši se s Igorom, odlučili smo da ga malo „naučimo pameti“.

— Znači, kod vas nema ni gladnih ni beskućnika? — ponovio sam u vidu pitanja već izrečenu tvrdnju Kanađanina. — A kapitalisti zaista žive skromno?

— Da, to je upravo tako — potvrdio je naš sagovornik.

— Onda mogu da vas zamolim da pročitate ovu bilješku — obratio sam se Kanađaninu, pružajući mu list „Ottawa Journal“ od 30. jula, gdje je na prvoj strani velikim slovima pisalo sljedeće:

„Milioner Mak-Mahon priredio je juče ručak povodom vjenčanja svoje kćerke. Ručak je koštao 100.000 dolara! Šest stotina gostiju stiglo je na svadbu sa osamnaest aviona. Samo za cvijeće potrošeno je 25.000 dolara. Oltar je gorio od crvenih božura. Šampanjac je tekao u potocima. Mladenci su dobili poklone u vrijednosti od 50.000 dolara i odmah nakon vjenčanja otputovali na Honolulu.“

— Šta kažete na to? — pitao sam Kanađanina, primijetivši da je završio s čitanjem.

— Pa svadba se dešava jednom u životu — odgovorio je nakon kraćeg razmišljanja. — Ljubav je lijepo osjećanje i oko zaljubljenih sve treba da bude lijepo. A kako se to kod vas u Rusiji radi, zar nije isto? — brzo je pokušao da promijeni tok razgovora naš sagovornik.

— Da, u pravu ste. Ljubav je lijepo osjećanje i treba ga lijepo izraziti — rado sam potvrdio njegovu misao. — Ali ne ovako!

Tim riječima zamolio sam Kanađanina da okrene nekoliko stranica iste novine i pokazao mu malu bilješku štampanu sitnim slovima, koju smo Igor i ja već ujutro pročitali.

„68-godišnja beskućnica umrla je na klupi u ponedjeljak noću u naručju svog 72-godišnjeg muža, nakon što su mjesec dana spavali pod vedrim nebom. Džim i Lili Dadžon dobili su naređenje da napuste sobu prije mjesec dana i od tada su im dom bile samo klupe ispod lipa, a postelja novine i krpe. Nisu htjeli u sirotište, jer su se bojali da će biti razdvojeni.“

Naš pričljivi saputnik ovoga puta nije rekao ni riječ i, nakon što je nekoliko minuta sjedio u tišini, otišao je u svoj kupe. Više ga nijesmo vidjeli, čak nije ni došao na naš simultani nastup, kao što je obećao.

…Sutradan ujutro stigli smo u Vinipeg. Poslije mirne i uredne Otave, ovaj sjeverni grad učinio nam se pomalo divljim.

„Na šta li me ovo podsjeća? Gdje sam već vidio ovakav grad?“ — neprestano mi je prolazila kroz glavu misao dok smo, nakon odmora, izašli u šetnju ulicama.

Tu zagonetku neočekivano je riješio moj drug.

— A znaš li zašto Vinipeg djeluje tako poznato? — iznenada je rekao Igor, prekidajući dugu tišinu. — To je grad kao iz kaubojskih filmova. Čas posla možeš zamisliti kako će iza ugla iskočiti naoružani jahač i početi da puca na sve oko sebe.

Zaista, ovaj veliki grad u centru Kanade na čudesan način je sačuvao karakteristične crte perioda zlatne groznice, onako slikovito opisanog kod Džeka Londona. Čini se da su i kuće velike, višespratnice, i prodavnice ogromne, a opet — onaj policijski gigant na uglu, taverne, male radnje prepune čudnih sitnica — sve to podsjeća na opise naselja hrabrih tragača za zlatnim poljima iz avanturističkih priča. Čini ti se da će svakog časa naići umorni, promrzli tragač za zlatom, nemarno prosuti na pult šaku sjajnog zlatnog pijeska i da će početi neobuzdana zabava.

Istina, svega toga danas u Vinipegu nema, ali nam se učinilo da duh romantike zlatne groznice još uvijek vlada gradom. Nije slučajno što smo se udaljili dvije hiljade kilometara od glavnog grada Kanade u pravcu Jukona i Klondajka — mjesta radnje omiljenih junaka Džeka Londona.

Uveče, nekoliko sati nakon dolaska u Vinipeg, održali su se naši nastupi. Uprkos snažnom sastavu učesnika simultanke, velemajstor Bondarevski postigao je briljantan rezultat, pobijedivši u 33 partije i samo dvije remizirao. Meni je pošlo za rukom da pobijedim u demonnstracionoj partiji protiv majstora Abo Janovskog. Naši nastupi privukli su neviđen broj gledalaca za taj grad. Bio je to pravi praznik za šahovske ljubitelje tog dalekog kanadskog grada.

Sutradan smo odletjeli u Toronto — drugi po veličini grad Kanade, odmah poslije Montreala. U Toronto smo stigli kasno uveče u subotu, a rano ujutro u nedjelju krenuli smo na mjesto koje smo odavno željeli da posjetimo — Nijagarine vodopade. S tim izletom vezan je jedan od najznačajnijih utisaka u mojim putovanjima, i dozvoliću sebi da se na njemu zadržim malo detaljnije.

Ka Nijagari nas je sopstvenim automobilom odveo poznati šahovski djelatnik Kanade, potpredsjednik FIDE gospodin Fridman. On nije bio samo naš gostoljubivi domaćin u Torontu, već i vozač i vodič, i na razne načine nas je zabavljao tokom puta — čas pričajući o znamenitostima svoje zemlje, čas iznenada počinjući da pjeva ruske pjesme, pri čemu je smiješno iskrivljavao riječi.

Prošavši brojne mostove i ukrštanja puteva, nakon jedne krivine odmah smo shvatili da smo stigli na cilj putovanja: u sparnom vazduhu vrelog ljetnjeg dana čuo se huk vodopada, koji se stapao sa višeglasnim žamorom ogromne gomile. Hiljade ljudi, sudeći po registarskim oznakama automobila, pristiglih sa svih krajeva američkog kontinenta, stajale su s obje strane rijeke i izražavale svoje oduševljenje na različitim jezicima. Tek nakon što smo se odvezli oko kilometar, konačno smo uspjeli da parkiramo automobil. Još nekoliko minuta i već smo stajali u gomili raznolikih turista, diveći se prelijepom i veličanstvenom prizoru.

Priroda je, iz nekog neobjašnjivog hira, na tom mjestu napravila ogromnu „kadu“ širine pola kilometra i tri puta veće dužine. Iz jezera Erie kroz tjesnac ovdje se sliva nekoliko miliona kubnih metara prozirne, zelenkaste vode. Stigavši do „kade“, već dovoljno razbuktala od savladanih brzaka, voda pada sa visine od pedeset metara, stvarajući tri odvojena vodopada: američki, „Lunini vodopadi“ i najljepši i najmoćniji „Potkovasti vodopad“. Upravo ovdje, kod ovog prirodnog čuda, nazvanog „Moćni gromovnik“, okupilo se najviše turista i upravo ovdje je bilo najteže probiti se do obale.

Burna reka, prošavši pored brojnih zelenih ostrva i sve brže ubrzavajući svoj tok, približava se polukružnoj ivici „kade“. Skupljena u pukotinama dna u masivne mlazove-niti, razbješnjeli tok juri nevjerovatnom brzinom naniže na kameno dno, u ogromni, ključajući vir, stvarajući gigantski polukružni vodeni zid. Boja ove pokretne potkovice na različitim mjestima je različita. Mijenja se u zavisnosti od isturenosti dna i debljine mlazeva. Negdje je svijetlozelena, negdje tirkizna, a negdje bijela. Ponegdje se vodeni tok u potpunosti sastoji od pjenastih bijelih mlazeva, pa tada izgleda kao da u vazduhu vise ogromni, na vjetru uznemireni snopovi bijele vune.

A dolje, na mjestu gdje voda, pala sa vrtoglave visine, udara o dno, kao da ključa ogroman, vreli kazan. Dno tog „kazana“ prekriveno je bijelom pjenom, a iz razbješnjelog vira desetine metara uvis diže se oblak vodene prašine, pružajući usred vrućeg dana očaranim posmatračima prijatan hlad. Prebačena s obale na obalu, u vazduhu visi višebojna duga, čas se podižući, čas, poslušna i najmanjem pokretu vjetra, ponovo spuštajući. Satima se može posmatrati ova neukrotiva stihija, koja očarava svojom snagom, ljepotom i veličinom.

— Znate li kako se ovo mjesto zove? — prekinuo je ćutanje naš vodič, pokazujući na pjenušavo dno vodopada. — Ovo mjesto se zove „Djevojka magle“. S njim je povezana stara indijanska legenda. Poslušajte.

Prije mnogo vijekova, znatno prije nego što je noga bijelog čovjeka stupila na zemlju crvenokožaca, pleme Irokeza je bogovima koji štite rast kukuruza, tikvi i pasulja prinijelo na žrtvu jednu djevojku. To se dogodilo ovako.

Nakon žetve, sve djevojke plemena stale su u veliki krug, iz čijeg je centra vođa plemena u nebo ispalio strijelu. Kada je strijela pala na zemlju, djevojka koja je stajala najbliže mjestu gdje se zabola bila je određena da odnese poruku zahvalnosti plemena Velikom duhu. Smještena u kanu napunjen plodovima žetve, djevojka je poslana kroz vodopad, a kažu da i njena sopstvena duša i danas lebdi u magli „Moćnog gromovnika“.

Slušali smo legendu, ne prestajući da se divimo veličanstvenom prizoru vodopada. U daljini se vidio niz elektrana koje rade na neiscrpnoj snazi planinske rijeke. Naš vodič nam je predložio da obiđemo zgrade gradića podignutog na obali rijeke, kao i mnoštvo raznih atrakcija. Preduzimljivi kanadski poslovni ljudi iskoristili su privlačnost Nijagarinih vodopada, takoreći, sto posto. Ovdje je sve pažljivo osmišljeno. Posjetiocima su na raspolaganju i luksuzni hoteli i jednostavna naselja. Pored raskošnog restorana nalazi se „mehanizovani“ kafe, gdje se sam uslužuješ. Svuda sviraju džez bendovi, blješte reklame noćnih kabarea, barova i bioskopa.

Pokazali su nam i razne atrakcije. Prešli smo preko viseće žičare iznad rijeke, osam minuta bespomoćno se ljuljajući u vazduhu u ogromnom metalnom kavezu i svakog trenutka osjećajući ledeno stezanje u grudima. Jedva došavši sebi od tog „putovanja kroz vazduh“, odmah smo se našli u „podzemlju“, na dubini od pedeset metara. Ušli smo u neku kabinu, platili dolar i obukli mantile s kapuljačom od debele gume, kao i takve čizme.

— Moskovski graditelj metroa! — povika Igor kad me vidio u tom neobičnom odijelu.

Spustivši se liftom, izašli smo na otvorenu platformu i ugledali kako sa ogromne visine direktno na nas padaju vodeni mlazevi. Zatim smo, pogrbljeni, prošli kroz tunel do mjesta koje se nalazilo pravo ispod struja „Moćnog gromovnika“. Nebo se nije vidjelo, samo je kroz svijetlozelene vodene mlazeve slabo probijala dnevna svjetlost. Gore je bila vrućina, a ovdje smo drhtali od prodorne hladnoće.

Za nekoliko sati smo, naravno uz plaćanje, obišli sve znamenitosti vodopada, ali bilo je prerano za odlazak: svi koji su ovdje bili savjetovali su da se ostane do mraka. Prilično umorni, odmarali smo se u malom paviljonu, pijuckajući hladnu limunadu i posmatrajući već poznati pejzaž. Približavalo se veče. Vrućina je polako popuštala. Vazduh je postajao prijatno svjež. Malo nas je hvatao san — ravnomjerna buka vodopada djelovala je uspavljujuće.

Naš neumorni saputnik je u to vrijeme pregledao vodič u kojem su bile odštampane razne tragične i šaljive priče o hrabrim ljudima koji su se igrali životom u borbi jedan na jedan s vodopadom. Svi ti odvažni ljudi rizikovali su život ne zbog nauke, ne zbog visokih ciljeva saznanja, nego da bi se nekako proslavili, postali poznati i često time zaradili sebi i porodici sredstva za život.

— Znate li ko je prvi preplivao vodopad? — upitao je naš vodič, i, već naviknut da odgovara ne čekajući naše reakcije, odmah je počeo da čita priču pod naslovom „Umireš samo jednom“.

„Prva koja je uspješno preplivala vodopad bila je hrabra školska učiteljica Ana Edson Tejlor. Ujutro 4. oktobra 1901. godine ona je mirno nogama naprijed skliznula u specijalnu bačvu sa čeličnim obručima. Poklopac je zatvoren, i bačva je puštena niz tok kroz ‘Potkovasti vodopad’, u nadi da će srednja struja uhvatiti taj na brzinu napravljen ‘brod’ i prenijeti ga kroz centar vodopada, ispod kojeg se nalazio duboki vir. Svi drugi putevi bili bi pogubni.

Hiljadu ljudi posmatralo je kako bačva s gospođom Tejlor, ugurana unutra, skače preko brzaka sve dok nije nestala iznad litice i zatim se nakon nekog vremena pojavila blizu kanadske obale. Povrijeđena, ali prisebna, natopljena dama s krvarećom ranom iza uha izvučena je nakon tri sata. „Kraljica magle“, kako je sebe nazvala, jedva je išta vidjela. Njeno poprilično izudarano tijelo bilo je prekriveno modricama.

Bog je bio milostiv prema gospođi Tejlor. Smrt je zaista uzela slobodan dan. Bačva je bila njena vlastita ideja. Da bi joj dala ravnotežu, ona je za dno pričvrstila mali kovački nakovanj. Muškarci koji su je uzalud odgovarali od toga samo su odmahnuli rukom: na kraju krajeva, to je njena stvar, ona rizikuje svoj život. Nevjerovatno, ali nakovanj je i dalje bio pričvršćen za dno bačve kada je ona pristala uz obalu. Zašto dno nije otpalo, to će zauvijek ostati tajna.“

Prije nego što je i sama krenula, gospođa Tejlor je istu tu bačvu poslala niz vodopad, stavivši u nju mače. Mače je bilo mrtvo kada je bačva pronađena, iako sama bačva nije pretrpjela nikakva oštećenja. Uzalud su prijatelji nakon toga pokušavali da odgovore hrabru učiteljicu od njenog smjelog poduhvata — svi nagovori bili su bez rezultata.

Nakon uspjeha svoje rizične poduhvata, gospođa Tejlor, kao jedina osoba koja je preživjela put kroz Nijagarin vodopad, otišla je da gleda kako publika plaća da je vidi i sluša njen promukli glas koji je nabrajao sve užasne detalje putovanja. Ipak, ona nije bila dobar zabavljač: sa svoje turneje vratila se jednako siromašna kao i ranije. Nekoliko godina kasnije ta žena je umrla u krevetu, zaboravljena od svih i bez ijednog novčića.
Ne misleći o posljedicama opasnog spuštanja kroz vodopad kojeg je izvela ta više nepromišljena nego hrabra gospođa Tejlor izazvale su kod mnogih želju da ponove njen spust kroz vodopad. Međutim, u većini slučajeva to se završavalo tragično. Još 1951. godine čitali smo u novinama da je izvjesni Red Hil, potomak poznatih nijagarinih riječnih ljudi, poginuo pri pokušaju da prepliva vodopad u aparatu koji je sam izumio, napravljenom od automobilskih guma povezanih zajedno.

Dok smo slušali ovu priču, na zemlju je pala gusta noć. Preduzimljivi vlasnici, obećavajući večernji program, privukli su u svoje zabavne objekte brojne posjetioce. U restoranima i hotelima zasijali su lusteri. Odjednom su desetine raznobojnih reflektora obasjale mlazeve vodopada, pretvarajući ih u jarko, nemirno, šareno platno. Činilo se kao da su vode Nijagare upile u sebe cijelu dnevnu dugu i sada same svijetle. Povremeno je boja reflektora mijenjala prizor, obasjavajući padajuću vodu novim nijansama. Turisti su pred odlazak vidjeli posljednji prizor na rijeci Nijagari — osvijetljeno, razbuktalo bjesnilo neukrotive stihije.

Prošla je ponoć. Svi su požurili kućama. Uz veliki trud pronašli smo svoj automobil u nastaloj gužvi. Nije bilo jednostavno ni probiti se kroz zbijenu masu vozila. Dok smo izašli iz parka koji se nalazio pored vodopada, prošlo je oko pola sata. Još jedan zavoj, posljednji pogled ka raznobojnom tepihu vodopada, i „moćni gromovnik“ nestao je iz vida. Jarko osvjetljavajući put farovima, naš automobil je brzo jurio nazad, ka Torontu.
U ponedjeljak su se održali naši prvi nastupi u Torontu. Igrali smo sa najjačim šahistima grada: Bondarevski sa Andersonom, a ja sa Vajtonisom.

Mladi kanadski majstor Frenk Anderson je veoma talentovan šahista. Kako nam je ispričao Fridman, Anderson je, pogođen teškom bolešću, do petnaeste godine ležao nepokretan u krevetu. Jednom su mladiću pokazali šah, objasnili pravila i upoznali ga s teorijom i osnovnim strateškim principima. Toliko se zaljubio u šah da mu je posvetio sve vrijeme, a trenirajući sa najjačim gradskim šahistima koji su dolazili kod njega kući, ubrzo je dostigao nivo majstora.

Strast prema šahu pozitivno je uticala na njegovo zdravlje: dobio je cilj u životu, otvorila mu se mogućnost da se bavi onim što voli i da se usavršava. Postepeno je počeo da hoda, zatim je upisao univerzitet. Na turnirima je počeo da niže pobjede i, na kraju, zajedno s majstorom Janovskim osvojio titulu državnog prvaka. Godine 1954. Anderson je igrao u Holandiji na XI šahovskoj olimpijadi, gdje je na drugoj tabli ostvario najbolji rezultat.

Anderson je igrao partije telegrafom sa velemajstorom Bondarevskim. Ta partija se završila pobjedom sovjetskog šahiste. U Torontu je Kanađanin uspio da se revanšira. Moja  partija sa Vaitonisom nije se odlikovala upornom borbom. Već sam poznavao kanadskog šahistu iz susreta u Stokholmu 1952. godine i bio upoznat sa slabostima u njegovoj igri. U Torontu sam uspio da steknem značajnu prednost u otvaranju i pobijedim partiju.

Sljedećeg dana nastupili smo u masovnim simultankama. Bondarevski je od 28 partija dobio 23, a 5 remizirao. Meni je uspjelo da pobijedim 25 partija uz dva poraza i jednu remi. Odmah nakon simultanki otputovali smo vozom za Montreal — posljednji grad koji smo posjetili u Kanadi, gdje smo održali po jednu simultanku.

Gradovi Kanade koje smo obišli tokom putovanja po zemlji u mnogo čemu se razlikuju jedni od drugih. Iz male prijestonice preselili smo se u veće gradove, sve dok nismo stigli u najveći — Montreal. Iz činovničke Otave prešli smo u trgovački Vinipeg, a zatim u centar kanadske industrije, mjesto najvećih industrijskih izložbi — Toronto. Ako je u prva tri grada preovladavao engleski jezik, u četvrtom — Montrealu — većina stanovnika su Francuzi.

Ali u jednom su svi ti gradovi bili slični za nas: svuda su nas dočekivali srdačno, svuda smo bili željeni gosti. U svim gradovima su nas pozdravljali kao predstavnike zemlje daleke po udaljenosti, ali bliske običnim Kanađanima. Bilo je mnogo toplih susreta, mnogo sati provedenih u iskrenim razgovorima: na svakom koraku nailazili smo na pažljivu brigu i ljubaznost običnih ljudi Kanade.

Nakon nastupa u Torontu, Bondarevski i ja smo se uveče vraćali u hotel. Slučajno se okrenuvši, primijetili smo da nas prati neki muškarac. Odmah nam je prišao i rekao:

— Izvinite što sam vas pratio, ali mi se jedan čovjek veoma nije dopao. Poznajem ga, to je loš čovjek. Došao je na vaš simultani nastup, a zatim pošao za vama. Za svaki slučaj sam odlučio da pogledam da ne napravi neku nevolju. Na sreću, upravo je skrenuo za ugao, u drugom pravcu.

Mnogo smo morali da slušamo žalbe o teškim uslovima za razvoj šaha u Kanadi, o nedostatku podrške od strane vlade i slaboj finansijskoj osnovi. Radovali smo se što su ulaznice prodane za naše nastupe barem donele malu finansijsku pomoć kanadskoj šahovskoj federaciji. Usput, za Kanađane je bilo potpuno iznenađenje da smo mi, dva velemajstora, ne samo nastupali besplatno, nego je čak i naš put i boravak u Kanadi plaćala sovjetska šahovska organizacija. To je za njih bila novost i prihvaćeno je kao dirljiv prijateljski gest.

— U početku mi čak nismo htjeli da povjerujemo u to, — izjavio nam je jedan od kanadskih šahovskih radnika. — Jer velemajstori koji su dolazili prije vas tražili su za simultanke prilično velike sume.

Dugo će nam ostati u sjećanju posljednje veče provedeno u Montrealu. Grupa lokalnih šahista, ljudi daleko od bogatih, pozvala nas je na večeru u mali restorančić sa čudnim imenom „Benc“. To nije bilo mjesto gdje se sjedi satima i uživa u skupocjenim jelima. Ovdje je sve bilo „poslovno“ — posjetioci su imali samo jedan cilj: što prije se najesti i krenuti dalje svojim obavezama. I želje vlasnika restorana bile su očigledne — privući što veći broj stanovnika grada. Tome su služile brojne reklame i svijetla obavještenja, okačena i unutar i ispred restorana.

„Kroz ova vrata prolaze najbolji ljudi svijeta — naši posjetioci!“ — glasio je ogroman natpis na ulazu u restoran.

— Konačno smo i mi ušli u red najboljih ljudi svijeta, i to tako jednostavno, — primijetio je povodom toga velemajstor Bondarevski.

Unutra je visio oglas o prisustvu u jelovniku najrjeđeg i najskupljeg jela u Kanadi:
„Luks! — sendviči sa crvenim kavijarom — 55 centi“.

Tu je bio i sasvim mali natpis, koji je očigledno štitio vlasnika od mogućih neprijatnosti: „Ne odgovaramo za odjeću i imovinu“. Uostalom, taj natpis smo viđali i na mnogim drugim javnim mjestima u Kanadi.

Nakon večere otišli smo u goste jednom od šahovskih ljubitelja iz Montreala. U njegovom prijatnom stanu na periferiji grada okupilo se petnaestak lokalnih šahista i šahistkinja. Svi su došli da se sretnu s nama, razgovaraju i raspitaju o Sovjetskom Savezu. Kao i obično, razgovor je završio blic partijama. Pošto Bondarevski nikada ne igra brze partije, ja sam morao naizmjenično da se borim sa svima prisutnima. Srećom, oni nisu imali dovoljno prakse u igranju munjevitih partija.

Kada je došao red da u igru uđe jedan od dva dječaka od oko deset godina, čuo sam među Kanađanima neki razgovor vođen tihim glasom. Pogledao sam u pravcu onih koji su govorili, pa su mi brzo objasnili o čemu se radi.

– Ovim postupkom, velemajstore, najviše ste nas iznenadili. Nismo očekivali da ćete igrati partije s djecom.

Ako sam ja njih iznenadio, onda su i oni ovim riječima ništa manje iznenadili mene. Mi smo u Sovjetskom Savezu toliko navikli na jake šahiste među našom djecom da sam, iskreno govoreći, ozbiljno strahovao da među svim prisutnima u tom kanadskom stanu upravo djeca ne budu najopasniji protivnici. Ali to nije bilo tako.

Dirljivo i toplo smo se rastajali s našim novim poznanicima. Jedna od šahistkinja zamolila je Bondarevskog za kutiju cigareta „Kazbek“, dugo je posmatrala naslikanog konjanika na njoj i pažljivo je spremila u svoju tašnu. Prilikom rastanka razmijenili smo sitne uspomene.

Pri oproštaju domaćin je rekao:

– Imam osjećaj kao da se s vama poznajemo već deset godina.

„Sljedećeg jutra napuštali smo avionom zapadnu hemisferu. Ponovo prelet preko Atlantskog okeana, i nakon dvadeset četiri sata u Stokholmu smo sustigli naše drugove, koji su za to vrijeme s velikim uspjehom odigrali mečeve sa reprezentacijama Engleske i Švedske.

DVA PUTA ŠAMPION SVIJETA

Prošlo je tek nešto više od mjesec dana otkako smo bili ovdje vraćajući se iz Sjedinjenih američkih država, a evo nas ponovo na aerodromu u Stockholm...

— Znam vas, skoro ste već bili ovdje — rekao je uredni i dotjerani službenik pasoške kontrole, još prije nego što je pogledao naše dokumente. — Koliko ste samo puta već prolazili kroz Stokholm, teško je i izbrojati! Kuda sada putujete? — upitao je, pošto je avion u koji smo ulazili letio kroz nekoliko evropskih prijestonica.

Odgovorili smo da letimo za Amsterdam, gdje će biti održana naredna XI šahovska olimpijada, koja će odrediti najjaču šahovsku reprezentaciju svijeta.

— A šta je to? — upitao je Šveđanin kada je vidio da velemajstor Igor Bondarevski pažljivo nosi neki zamotani predmet.

— To je takozvani Kup Hamilton-Rasel, prelazni pehar za ekipu koja osvoji titulu prvaka svijeta — objasnio je Bondarevski. — Naši šahisti osvojili su ga 1952. godine na prethodnoj olimpijadi u Helsinki i sada smo dužni da ga donesemo u Holandiju kako bismo ga predali novom svjetskom šampionu.

— I koliko će trajati olimpijada? — upitao je Šveđanin.

— Gotovo mjesec dana — odgovorio je Bondarevski.

— Onda ću za mjesec dana opet vidjeti ovaj pehar — rekao je naš sagovornik uz osmijeh.

Taj razgovor živo me podsjetio na uzbudljive događaje sa prethodne olimpijade, pa sam tokom leta, gledajući sjeverni pejzaž koji je sporo promicao ispod nas, u mislima ponovo prošao kroz sve što se tada dogodilo.

Svjetska ekipna prvenstva, šahovske olimpijade, organizovane po uzoru na sportske olimpijske igre, ili kako ih češće nazivaju — turniri nacija — održavaju se od 1927. godine. U početku je svaka zemlja slala po četiri učesnika, ali kako je ubrzo na šahovske olimpijade počelo da dolazi veoma mnogo reprezentacija, zemlja domaćin više nije mogla dugo da organizuje takav broj šahista.

Zbog toga su pokušali da skrate trajanje turnira i igralo se uz krajnje naporan raspored — ujutro i uveče. Međutim, takvo opterećenje mnogima je teško padalo, pa je odlučeno da svaka reprezentacija može da dovede šest igrača, kako bi tokom turnira mogla da postavlja bilo koju četvorku i svakoga dana dvojici šahista omogući odmor.

Naša šestorka, koja je doputovala na prethodnu olimpijadu u Helsinki, sastojala se gotovo od istih šahista kao i sada. Samo je u Helsinkiju umjesto Mihaila Botvinika igrao Isaac Boleslavski. Ostala petorica bili su isti: Vasilij Smislov, David Bronštajn, Paul Keres, Efim Geller i Aleksandar Kotov.

Prvi put smo igrali na turniru nacija, nismo imali iskustva u ovom takmičenju i nismo poznavali mnoge nijanse i posebnosti borbe za ekipno prvenstvo svijeta. Upravo zato napravili smo mnogo grešaka u pripremi za olimpijadu i tokom same olimpijade, što nam je dovelo do velikih poteškoća na putu ka osvajanju prvog mjesta.

Jedna od grešaka bila je to što je ekipa pogrešno izabrala kapitena — autora ovih redova — i evo zašto.

Obaveze kapitena tokom turnira nacija izuzetno su zahtjevne. Ujutro treba razgovarati sa svakim članom ekipe i procijeniti njegovu sportsku formu. Nakon što odmjeri sve okolnosti, kapiten mora da odluči koja će četvorka tog dana igrati, da preda sastav i potom organizuje pripremu za meč.

Tokom igre mora pratiti sve četiri partije. Treba stići da ohrabri igrača koji je zapao u tešku poziciju, ponekad da posavjetuje da ponudi remi protivniku, a u drugim slučajevima odlučno da zabrani takav dogovor. Sve se to određuje na osnovu ukupnog rezultata ekipe, kao i uzimajući u obzir tok borbe u mečevima drugih reprezentacija.

Zbog takvog opterećenja, u drugoj polovini turnira naša ekipa odlučila je da oslobodi igre kapitena, koji je bio prilično iscrpljen. Tako je na finišu moralo da igra samo petorica, a to je značilo da smo protivnicima davali određenu prednost, jer naši velemajstori nisu imali dovoljno odmora.

Ovaj put odlučili smo da ne ponavljamo greške iz prošlosti i postupili smo kao većina drugih zemalja — za kapitena smo izabrali velemajstora Igora Bondarevskog, koji nije igrao u sastavu ekipe.

Teško je tada došla pobjeda našoj ekipi. Gotovo čitavo vrijeme uz nas, a ponekad i ispred nas, nalazile su se reprezentacije Argentina i Jugoslavije. Tek nekoliko ubjedljivih pobjeda u završnici takmičenja omogućilo je reprezentaciji USSR da se odvoji za poen i po i osvoji prvo mjesto.

Svih šest učesnika dobilo je zlatne medalje svjetskih šampiona, a ekipi je uručen zlatni pehar svjetskog prvaka, na kojem je prvi put bio ugraviran natpis: „SSSR 1952. godina“.

Tako je bilo prije dvije godine. „Šta li će biti sada u Holandiji, gdje treba da branimo pravo na ovaj pehar?“ — razmišljao sam, posmatrajući pejzaž koji se neprestano mijenjao ispod krila aviona.

Let od Stockholma do Amsterdama nije dug. Već poslije nekoliko sati bili smo u prijestonici Holandije.

Tamo su uveliko trajale pripreme za svjetsko šahovsko prvenstvo. Novine su pisale o dolasku reprezentacija i objavljivale izjave stručnjaka sa prognozama predstojeće borbe. U tim prognozama prvo mjesto gotovo bez izuzetka bilo je namijenjeno reprezentaciji sovjetskih šahista. Neke novine čak su objavile da je jedan preduzimljivi Holanđanin inicirao organizaciju meča između ekipe SSSR-a i reprezentacije ostatka svijeta, koji bi trebalo da bude održan poslije šahovske olimpijade u Amsterdamu.

Od čitave naše ekipe samo David Bronštajn i Efim Geler prvi put su bili u Holandiji. Meni i Vasiliju Smislovu ovo je bio treći dolazak, dok su Mihail Botvinik i Paul Keres više puta posjećivali ovu zemlju.

Bronštajnu i Geleru bilo je zanimljivo da upoznaju život najvećeg holandskog grada, dok je ostalima bilo zanimljivo da uporede kakve su se promjene dogodile u Holandiji posljednjih godina.

Prijestonica Holandije živjela je užurbanim životom. Tokom ljeta i jeseni 1954. godine u gradu je održavano toliko kongresa, konferencija i skupova da za nas čak nije bilo mjesta u hotelima, pa smo se smjestili u malom privatnom pansionu na periferiji grada. To je bilo blizu mjesta održavanja partija, domaćica pansiona obezbijedila nam sve potrebne uslove, i nimalo nismo žalili što nismo završili u hotelu.

U Amsterdam, kao i u drugim gradovima zemlje, jasno se osjeća posebnost holandskog nacionalnog načina života. Grad je pun prijatnih vrtova, fasade kuća obrasle su bršljanom i divljom lozom, a svuda se vide raskošne cvjetne leje. Kuće su niske, obojene različitim bojama, a krovovi pokriveni šarenim crijepom. Zbog toga grad izgleda kao živopisna ilustracija iz slikovnice. Ulični saobraćaj je veoma intenzivan, naročito u centru grada.

— Kuda li samo jure — rekao je jednom David Bronštajn, kada ga je automobil koji je vozio brzinom većom od osamdeset kilometara na čas natjerao da potrči sa kolovoza na trotoar. — Gledaš ih, djeluju mirno, čak pomalo flegmatično, sjede kraj prozora u slobodno vrijeme, odmaraju se, maštaju, a čim izađu na ulicu — jure kao da gori.

Ali još više od automobilskog saobraćaja zadivilo nas je mnoštvo biciklista. Bicikl u Holandiji predstavlja gotovo obaveznu stvar za svakoga ko nema mogućnost da kupi automobil. Pomoću njega štedi se novac za tramvajske i autobuske karte. U Amsterdamu se biciklom ide na posao, u bioskop ili u šetnju. Nije slučajno što neki bicikl nazivaju „okruglim nogama“, pa čak nije ni potrebna registracija da bi se dobila posebna oznaka.

Umijeće vožnje bicikla zaista zadivljuje. Holanđani sjedaju na bicikl već sa tri ili četiri godine, a silaze s njega tek u dubokoj starosti. Često se na ulicama Amsterdama može vidjeti čitava porodica na jednom biciklu: otac naprijed, majka pozadi, a na upravljaču i iza sjedišta, u posebnim korpicama, po jedno dijete, pa još i lutke smještene tu negdje sa strane!

Parovi odlaze u šetnju na dva bicikla: pređu tridesetak kilometara tokom večeri i smatraju da su se sjajno proveli. Sa zebnjom smo posmatrali holandske djevojke koje bezbrižno ćaskaju o svojim stvarima dok zagrljene na dva bicikla vješto prolaze između automobila usred najgušćeg saobraćaja.

Poslije takvih prizora shvatili smo zašto Holanđani gotovo uvijek zauzimaju jedno od prvih mjesta na međunarodnim biciklističkim takmičenjima.

Holandska šahovska federacija dobro je organizovala turnir. Igrali smo u velikoj sportskoj dvorani „Apollo Hall“, gdje su bila smještena i pedeset dva stola za učesnike, i biro dopisnika, a ostalo je još mjesta i za gledaoce, kojih se nekih dana okupljalo više od dvije hiljade.

Na šahovsku olimpijadu stiglo je dvadeset šest ekipa sa svih krajeva svijeta. Čak su i najsiromašnije šahovske federacije uspjele da prikupe potreban novac kako bi došle u Holandiju. Samo jedna zemlja nije mogla poslati svoje najbolje majstore da se bore za titulu svjetskog prvaka. Ta zemlja bile su Sjedinjene Američke Države.

Svih dvadeset šest ekipa koje su došle u Amsterdam bile su podijeljene u tri polufinalne grupe. Prve četiri ekipe — pobjednici polufinala — činile su finalni turnir, koji je određivao svjetskog šampiona u šahu. Ostale ekipe igrale su u posebnom „utješnom“ turniru.

Ekipa Sovjetskog Saveza bez većih poteškoća osvojila je prvo mjesto u polufinalu. Predstojalo je finale — najvažnija etapa, gdje su odlučivali izdržljivost i smirenost svih članova ekipe, kolektivni duh borbe, usmjerenost svakog šahiste ka zajedničkom cilju — pobjedi.

U finalu su se sastale najjače ekipe svijeta, i tu je predstojała napeta borba za svaki poen. S pravom se smatra da je igrati na ekipnom turniru znatno teže nego na pojedinačnom takmičenju. Stvar je u tome što se ovdje običnoj nervozi šahiste zbog ishoda partije pridružuje i odgovornost za zajedničku stvar, osjećaj dužnosti prema svojim drugovima koji sjede za susjednim tablama i napeto se bore za zajedničku pobjedu.

Sovjetski šahisti u Amsterdamu odigrali su čitavo takmičenje veoma složno, pokazujući primjer usklađene, kolektivne igre.

U prva četiri kola reprezentacija Sovjetskog Saveza dobila je tri meča protiv šahista Švedske, Engleske i Mađarske, dok je jedan meč završila neriješeno. Od šesnaest mogućih poena naši šahisti osvojili su dvanaest — rezultat sasvim pristojan. Međutim, to nam još nije obezbjeđivalo prvo mjesto.

Ekipa Jugoslavije takođe je osvojila dvanaest poena i dijelila s nama prvo i drugo mjesto. Samo dva poena iza nalazila se reprezentacija Argentine. Predstojała je odlučujuća etapa, a posebno mečevi protiv Argentine i Jugoslavije — naših glavnih konkurenata.

Od petog kola započeo je silovit finiš sovjetske ekipe. Pobijedivši reprezentaciju Bugarske rezultatom 3:1, naši šahisti su narednog dana ostvarili rekordni rezultat protiv ekipe Islanda, dobivši sve četiri partije.

Sada se već pojavio ozbiljan razmak u odnosu na ekipu koja je bila na drugom mjestu — dva i po poena. Međutim, za slavlje je još bilo rano, jer su naredna dva dana predstojałi mečevi protiv reprezentacija Argentine i Jugoslavije.

Ujutro, na dan meča sa Argentinom, pokazalo se da namjere Južnoamerikanaca i nisu bile naročito borbene. Njihov kapiten, velemajstor Najdorf, prišao je Bondarevskom i, smiješeći se — teško je bilo razabrati da li se šali ili govori ozbiljno — započeo razgovor na polomljenom ruskom jeziku.

— Slušajte, Bondarevski — brzo je govorio Najdorf. — Hoćete rezultat dva i po prema jedan i po u vašu korist?

— Kako to da razumijem? — upitao je naš kapiten. — Tri remija i jedan poraz za vašu ekipu? Tako li?

— Tačno — uz osmijeh potvrdi Argentinac — vi pobijedili, mi izgubili. Vi ćete biti prvi, mi drugi. Lijep rezultat! Dobro? Dogovorili se?

— A kako ćete to izvesti? — u istom tonu ispitivao je naš kapiten, još uvijek ne znajući da li ovu ponudu treba shvatiti kao šalu ili ozbiljno. — Koga ćete natjerati da izgubi?

— To ćemo mi gledati, to je naš posao — odgovarao je Najdorf mašući rukama. — Ko je najmlađi — izgubi, stariji — remi!

Moguće je da je Najdorf prije svega brinuo o mirnom ishodu svoje partije, i vjerovatno ne bez razloga. Obično hrabar turnirski borac, Najdorf se ovoga puta vidno pribojavao susreta sa Botvinikom, tim prije što je trebalo da igra crnim figurama. Svjetski prvak dobro je pamtio sve što se događalo prije njihovog prvog susreta na turniru u Groningenu 1946. godine.

Tada je Najdorf igrao protiv Botvinika u posljednjem kolu bijelim figurama. Ujutro za doručkom bio je nekako naročito uzbuđen, očigledno je pokušavao da se ohrabri pred odgovorni susret.

— Salo, hoćeš opkladu od petsto guldena da ću danas pobijediti Botvinika? — predložio je na njemačkom jeziku velemajstoru Floru. I, izvukavši iz džepa poveći svežanj novca, širokim gestom bacio ga je na sto u restoranu.

— Sad ću razmisliti — odgovorio je Flor i, naravno, odbio ponudu.

Partiju protiv Botvinika u Groningenu Najdorf je dobio.

Ovoga puta argentinski velemajstor nije nudio nikakve opklade. Očigledno je izgubio samopouzdanje, sav se nekako smekšao i igrao protiv svjetskog prvaka kao osuđenik. Botvinik je odigrao taj susret veoma dobro, stekavši prednost još u otvaranju i sa svakim potezom sve više stežući protivnikovu poziciju.

Posmatrajući ovaj zanimljivi duel, čitavo vrijeme sam strahovao da se ne dogodi kakav incident. Previše se često svakakve smiješne i žalosne situacije događaju u partijama nervoznog i temperamentnog Najdorfa. Čas bi dotrčao do ograde i odmah pred očima protivnika uzbuđeno izjavio gledaocima:

— Upravo sam mogao lako da dobijem partiju!

Čas bi, nimalo se ne ustručavajući, počeo naglas da pita sve majstore:

— Kako stojim?

A u vremenskoj oskudici mogli su se dogoditi i gori gafovi, kao, na primjer, u partiji protiv Gligorića na prethodnoj olimpijadi.

Usred tog takmičenja igrao se meč Argentina — Jugoslavija, koji je imao veliki značaj za određivanje šansi u borbi za prvo mjesto. U tom trenutku reprezentacija Jugoslavije imala je mnogo poena i pretendovala na titulu svjetskog prvaka.

Za ručkom u restoranu sreli smo Najdorfa.

— Mi ćemo danas pobijediti Jugoslaviju — objavio je argentinski velemajstor. — Dva i po — jedan i po, a možda tri — jedan.

— Ma kakvi — malo sam zadirkivao svog sagovornika. — Vi danas nećete ni remi izvući.

— Sto dolara! — odmah je reagovao vatreni Argentinac, pružajući mi ruku da potvrdi opkladu.

— Vidi njega, sto dolara! Pa ja ni nemam toliko novca — uz osmijeh sam smanjivao razmjere spora.

— Onda deset dolara — spremno se složio moj argentinski šahovski kolega.

Njemu je samo bilo važno da se kladi, a na šta — to uopšte nije bilo bitno.

Na kraju smo se dogovorili da će onaj ko izgubi platiti nekim šahovskim knjigama. Tokom rasprave uspio sam toliko da raspalim svog protivnika da je pristao da mi da remi fore — da se smatra kako sam dobio opkladu čak i u slučaju neriješenog ishoda meča.

Četiri sata igre su prošla, a rezultat meča Argentina — Jugoslavija nikako nije prelamao ni na jednu stranu. Tri partije završile su remijem, a samo je susret Najdorf — Gligorić tekao u oštroj borbi.

Prišao sam stolu za kojim se igrala ta partija. Pozicija je bila približno jednaka, ali su oba protivnika bila u strašnoj vremenskoj oskudici i vukla poteze veoma brzo. Najdorf je primijetio da sam prišao i nezadovoljno pogledao u mom pravcu. Jer, u slučaju remija u toj partiji, čitav meč bi završio neriješeno, a on bi izgubio opkladu. A to mu se nimalo nije dopadalo!

Približavao se prekid partije, ostala su još po dva poteza do kontrole vremena, a oba igrača imala su na satovima manje od jednog minuta. Nije bilo moguće ozbiljno razmišljati o potezima. Sudija turnira stajao je pored stola, pazeći da neko ne prekorači vrijeme.

Svojim trideset devetim potezom Najdorf je iznenada ostavio pod udarom važnog centralnog pješaka, nakon čijeg uzimanja se činilo da se bijela pozicija raspada.

— Ah! — uzviknuo je Najdorf odmah poslije poteza i posegnuo da vrati figuru nazad. Izgledao je preplašeno, čak se uhvatio za glavu.

Nemajući vremena da se snađe u finesama pozicije, Gligorić je u vremenskoj stisci instinktivno uzeo ponuđenog pješaka i prittisnuo sat. Kao odgovor, Najdorf je odmah odigrao svoj potez, ustao sa stolice i zadovoljan potrčao negdje na drugi kraj sale. Gligorić je pogledao tablu i odmah predao partiju.

Ispostavilo se da je Najdorf smislio lukavu zamku. Namjerno prenaglašeno žureći, nervozno je odigrao potez, glumački izgovorio: „Ah!“ — i istog trenutka iskoristio rezultat svoje lukavštine.

— Kako, dobro sam dobio? — upitao je Najdorf, prišavši nama.

Kao odgovor samo smo slegli ramenima.

Srećom, u partiji Botvinik — Najdorf nije bilo vremenske oskudice i sve je prošlo bez ikakvih incidenata. Najdorf je morao da preda mnogo prije kontrole vremena.

U narednom kolu sastali smo se sa Jugoslovenima i pobijedili rezultatom 2,5 : 1,5. Tako je naša ekipa dobila oba meča protiv svojih glavnih konkurenata, što joj je obezbijedilo vodeću poziciju na turniru.

U devetom kolu igrali smo protiv šahista Zapadne Njemačke. Na posljednje tri table ishod borbe brzo je bio riješen: Smislov je lako pobijedio Šmita, Keres Dargu, dok je jedino Bronštajn remizirao sa Pfajferom. Rezultat te tri partije bio je 2,5 : 0,5 u korist reprezentacije Sovjetskog Saveza.

Međutim, u četvrtoj partiji, igranoj na prvoj tabli, stvari za sovjetskog šahistu nismo išle dobro.

Igrajući crnim figurama protiv velemajstora Uncikera, Botvinik je u otvaranju napravio ozbiljnu grešku i dospio u beznadežnu poziciju. Svi pokušaji svjetskog prvaka da izjednači igru nismo dali rezultat: partija je prekinuta u teškoj poziciji za crnog, a uz to je Botviniku nedostajao i pješak.

Tih dana holandske novine bile su pune opisa tragičnih avionskih nesreća holandske kompanije „KLM“. Najprije jedan džinovski avion te kompanije nije uspio da završi svoj let preko okeana i srušio se nedaleko od američke obale. Poginulo je nekoliko putnika i članova posade.

Sedmicu kasnije drugi transatlantski avion iste kompanije poletio je za Ameriku, ali je nekoliko minuta nakon polijetanja takođe pao u vodu. Srećom, na tom mjestu voda je bila plitka, pa je polovina ljudi — 28 od 56 — bila spasena nakon što je kapetan aviona usred mračne noći doplivao do obale i pozvao pomoć.

Dok su novine opisivale užase pogibije i detalje spasavanja ljudi, uslijedio je još jedan udarac za kompaniju, sada sa druge strane. U Londonu su banditi ukrali zlatne poluge koje su pripadale kompaniji „KLM“, u vrijednosti od pola miliona guldena.

Zaista, nevolja nikad ne dolazi sama!

Sve te senzacije pale su u drugi plan narednog dana poslije devetog kola. U novinama su umjesto naslova o katastrofama počeli da izlaze izvještaji sa olimpijade pod upadljivim naslovima: „Svjetski prvak gubi!“, „Botvinikova pozicija je beznadežna!“ Odmah su objavljene i fotografije Volfgang Unciker i Mihail Botvinik za tablom, biografija njemačkog šampiona, njegove izjave o toku borbe i skromna napomena: „Pokušaću da dobijem ovu završnicu.“

Prenesena su i mišljenja velemajstora o prekinutoj poziciji: „Maks Eve je rekao da je partija crnog izgubljena“, pisale su novine, „a Migel Najdorf se takođe složio s tom ocjenom.“ Na kraju je objavljena cijela partija sa detaljnim komentarima i dijagramom prekinute pozicije. Sljedećeg jutra partija je nastavljena.

Obično je na nastavak partije dolazilo malo gledalaca, ali toga dana pola sale bilo je ispunjeno ljudima koji su željeli da vide poraz svjetskog prvaka. Novinari su pripremili blokove za razgovor sa Uncikerom, fotografi namjestili aparate, a neki su unaprijed pravili snimke šampiona koji navodno predaje partiju.

U međuvremenu, na tabli se vodila veoma napeta borba. Botvinikova pozicija i dalje je bila loša, ali je za realizaciju prednosti njemačkom velemajstoru bila potrebna izuzetno precizna igra. Postepeno je Botvinik popravljao svoju poziciju i na kraju, zahvaljujući veličanstvenoj odbrani i žrtvi drugog pješaka, uspio da izbori studijsku remi-poziciju.

Unciker je još pola sata gledao u tablu, izračunao sve varijante, a zatim pružio ruku Botviniku, čestitajući mu na sjajnoj odbrani.

Dopisnici su se u prvi mah zbunili, ali ne zadugo. Zapadni novinari nismo navikli da dugo tuguju. Uskoro su pera ponovo poletjela po bilježnicama, i već sljedećeg dana ugledali smo nove velike članke u novinama, ovoga puta sa naslovima: „Svjetski prvak izborio remi“, „Unciker nije uspio da realizuje prednost“, „Sjajna Botvinikova odbrana!“

Pretposljednje kolo, u kojem je sovjetska ekipa pobijedila reprezentaciju Čehoslovačke (jedna pobjeda uz tri remija), obezbijedilo nam je prvo mjesto. Kolo još nije bilo završeno, a već su nam čestitali zlatne medalje. Posljednje kolo, u kojem je naša ekipa ubjedljivo pobijedila Holandiju, uz samo jedan remi i tri pobjede, dovelo je do toga da smo se odvojili od ekipe Argentine, koja je zauzela drugo mjesto, na rekordnu razliku od sedam poena!

Nakon završetka posljednjeg kola, noću u luksuznom amsterdamskom hotelu „Carlton“ održano je zatvaranje XI olimpijade. U prisustvu brojnih gostiju i učesnika, uz zvuke himne Sovjetskog Saveza, naša ekipa je proglašena svjetskim šampionom u šahu i po drugi put joj je uručen zlatni prelazni pehar. Svih šest članova ekipe nagrađeni su zlatnim medaljama svjetskih prvaka. Nakon toga, ekipa Argentine dobila je srebrne medalje, a ekipa Jugoslavija bronzane.

Oduševljenim aplauzom prisutni su dočekali vijest da će sljedeća šahovska olimpijada biti održana u Sovjetskom Savezu, u Moskvi – gradu koji nikada ne spava i koji je poznat kao ‘šahovska prijestonica svijeta’, sve bliže ostvarenju.

Radost izazvana tom viješću i razgovori koji su uslijedili trajali su nekoliko minuta. Naš susjed za stolom, potpredsjednik Međunarodne šahovske federacije Ilmakunas, rekao nam je:“

„Garantujem da u Moskvu neće doći manje od trideset ekipa. Toliko je veliki interes za vašu zemlju, za vašu prijestonicu, za vaš narod i, naravno, za vaše šahiste.“

Šahovski praznik je počeo. Otvaranje 12. šahovske olimpijade u Moskvi, 1956. godine

Sutradan je održan prijem u sovjetskoj ambasadi u Hag. Iako je Hag — ovaj centar državnog aparata Holandije — udaljen oko pedeset kilometara od Amsterdama, svi učesnici olimpijade su došli na prijem.

Ako su nas na holandskoj večeri u „Carltonu“ posluživali tako ekstravagantnim jelima kao što su koktel od škampa ili supa od volovskog repa, ovdje je sve bilo organizovano jednostavnije i sigurnije. Čim bi neko od Šveđana ili Argentinaca ušao u ambasadu, postavljao je već standardno pitanje na sovjetskim prijemima:

— Gdje su ovdje crni kavijar i ruska votka?

Kada bi pronašli željeni kutak, dugo iz njega nisu izlazili, zahvaljujući na toplom ruskom gostoprimstvu.

…Još dva dana — i ponovo smo u letu. Opet Stokholm, opet pasoška kontrola i opet već dobro poznati službenik aerodroma. Čim nas je ugledao, pažljivo je pregledao naš prtljag, tražeći zamotani pehar.

— Eto vidite, rekao sam vam. Još dugo ćete ga držati kod sebe u Moskvi! — rekao je uz čestitke, kada je napokon ugledao u rukama Bondarevskog dragocjeni pehar.

Njegovo proročanstvo se do danas ostvaruje — pehar svjetskih prvaka još uvijek se nalazi u Moskvi. Dva puta od tada desetine najjačih ekipa svijeta pokušale su da oduzmu ovaj trofej sovjetskim šahistima, ali su svaki put završile neuspješno. I u Moskvi 1956. i u Minhenu 1958. naši šahisti su pokazali svoju nadmoć i sigurno osvajali titulu svjetskih prvaka.

Ponosan sam što sam u svim tim takmičenjima imao čast da budem kapiten naše ekipe i time doprinesem zajedničkom cilju — pobjedi.

Kasno uveče, Moskovljani nas dočekuju na aerodromu Vnukovo. Svaki put pokušavam da zapamtim detalje takvih dočeka, i svaki put se oni izgube u atmosferi one duševne topline kojom Moskva dočekuje pobjednike.

Sjećam se samo da čim siđeš iz aviona, odmah upadaš u zagrljaje rodbine i prijatelja. Ljube te, predaju bukete cvijeća, fotografi te snimaju — i foto- i kino-reporteri. Obavezno treba nešto reći za radio, za novine, za časopise. Tu se odmah stvara i miting.

Čestitajući sovjetskim velemajstorima na pobjedi ostvarenoj u Amsterdam, predstavnik šahovske javnosti zemlje rekao je:

— Pozdravljamo i čestitamo slavnim predstavnicima sovjetske šahovske umjetnosti — ekipi SSSR-a, dvostrukim svjetskim šampionima!

Nakon povratka iz Amsterdama, mjesec dana kasnije otišao sam u Erevan da učestvujem u polufinalu narednog prvenstva zemlje. Vjerovatno jedan od najtežih organizacionih problema, nad kojim smo se dugo mučili da ga pravilno riješimo, jeste organizacija šahovskih prvenstava Sovjetskog Saveza.

Zaista, kod nas u zemlji ima 18 velemajstora, oko stotinu majstora, nekoliko hiljada kandidata za majstore i šahista prve kategorije, te desetine hiljada šahista druge kategorije. Svaki rangirani šahista nastoji da što češće igra sa igračima višeg sportskog nivoa, kako bi preuzimao njihovo iskustvo i unapređivao svoju klasifikaciju.

Zato je potrebno tako organizovati sistem takmičenja da se mladim šahistima omogući da napreduju, da se susreću s majstorima i uče od njih.

Danas se prvenstvo SSSR-a održava u nekoliko etapa. Najprije se organizuju prvenstva gradova, zatim republika. Pobjednici tih kvalifikacionih turnira dolaze u tzv. zonska takmičenja, koja određuju najjače šahiste zemlje. Takvih pobjednika ima oko pedesetak. Oni zajedno sa posebno pozvanim velemajstorima čine polufinala prvenstva SSSR-a u šahu. Po četiri do pet pobjednika polufinala, zajedno sa posebno pozvanim svjetskim prvakom i prošlogodišnjim prvakom SSSR-a, čine finale državnog prvenstva.

Mladima u našoj zemlji pružene su široke mogućnosti da napreduju u šahu. Prošavši kroz pionirske domove ozbiljnu školu, mladi šahisti ubrzo dobijaju priliku da kroz gradska prvenstva dođu do polufinala državnog prvenstva i tamo se susretnu sa najjačim majstorima i velemajstorima.

Tu se odvija najzanimljiviji dvoboj iskustva i mladosti — dvoboj koji omogućava izrastanje novih šahovskih kadrova i koji na kraju vodi ka još većem procvatu domaće šahovske umjetnosti.

— Sada idemo na jednu „provjeru“, — rekao mi je jednom prilikom jedan sovjetski velemajstor, misleći na svoje učešće u polufinalu prvenstva SSSR-a. — Proputovali smo svijet s vama, uspješno se borili sa svim stranim velemajstorima, a sada, izvolite, pokažite svoju snagu i u partijama protiv kandidata za majstore!

Takve „provjere“ donose ogromnu korist i iskusnim velemajstorima i mladima: velemajstori proširuju krug svojih stvaralačkih ideja, upoznajući nove i svježe zamisli mladih, dok mladi usvajaju tehniku i iskustvo starijih kolega.

Zato se ovaj sistem takmičenja tako čvrsto ustalio kod nas, i zato svake godine dovodi do pojave novih šahovskih talenata.

Na putu za Jerevan svratio sam u Baku i Tbilisi, gdje sam održao predavanja o rezultatima posljednjih međunarodnih šahovskih takmičenja.

Stotine ljubitelja šaha prisustvovale su mojim nastupima u prijestonicama Azerbejdžana, Jermenije i Gruzije. Desetine pitanja na koja sam morao odgovarati govorila su o visokom nivou šahovske kulture u našim nacionalnim republikama.

U polufinalu prvenstva zemlje susreo sam se s mladim šahistima koji su u posljednje vrijeme postizali visoke rezultate na turnirima. Duboko razumijevanje šaha pokazao je mladi gruzijski šahista Gurgenidze, koji je već godinu dana nakon tog turnira stekao titulu majstora. Mnogo interesantnih ideja sadrži šahovska stvaralaštvo mladog azerbejdžanskog prvaka Šahtan Halilbejli.

Naš kontakt s njima odvijao se u atmosferi iskrenog prijateljstva, na koju nije mogla uticati žestoka borba za pobjedu na turniru.

Ovaj put sam uspio da izdržim „provjeru“: zauzeo sam drugo mjesto u polufinalu i ušao među pet pobjednika koji su stekli pravo da igraju na prvenstvu SSSR-a. Prvo mjesto osvojio je mladi moskovski majstor Vladimir Antošin — šahista dubokih zamisli i smjelih, zanimljivih ideja.

Prvenstvo Sovjetskog Saveza je takmičenje najjačih šahista zemlje, a istovremeno i najboljih šahista svijeta! Ovaj turnir izuzetno jakog sastava privlači pažnju brojnih ljubitelja šaha. Obično se prvenstva SSSR-a smatraju praznikom sovjetske šahovske organizacije: to su kontrolna takmičenja koja sumiraju rezultate rada i predstavljaju program za buduća nadmetanja.

Nekada davno, još dok sam živio u Tuli, čitao sam u novinama o prvenstvima zemlje u šahu i zamišljao veliku salu u kojoj stotine tihih, nepomičnih gledalaca pažljivo prate partije majstora. Lica gledalaca su mirna i neuznemirena, i samo rezultat partije, nečija pobjeda, biva ispraćena tihim i opreznim aplauzom — kao da se ne želi ometati igra drugih.

Možda je nekada i bilo tako. Ali sada je u turnirskom salonu velikog šahovskog takmičenja atmosfera sasvim drugačija. Naša publika je znatno napredovala u razumijevanju šaha, ona uzbuđeno prati i burno reaguje na svaki potez u interesantnoj partiji. A takvih zanimljivih partija tokom prvenstva SSSR-a ima mnogo!

Zavirite u turnirski salon tokom prvenstva SSSR-a. Evo sjedi jedan penzionisani pukovnik: on šapatom žestoko ubjeđuje svog susjeda — dirigenta — da ovaj ne razumije datu poziciju, da treba igrati upravo skakačem, a ne nekom „tornjem“. Pored njega, poznata violinistkinja drži na koljenima malu šahovsku tablu i na njoj igra upravo objavljeni potez velemajstora. Sve je zaboravila, čak i to da sama na sceni prije nastupa zahtijeva potpunu tišinu u sali. Sada naglas objašnjava svojoj susjedi koji je, po njenom mišljenju, najbolji potez.

Tako se može uzbuđivati i reagovati samo kvalifikovan šahovski gledalac. Ne krijem, to je veoma teško za igrače: buka u sali otežava koncentraciju, i danas mnogi organizatori razmišljaju kako da majstore izoluju od tog uticaja buke, ali ona je neizbježna i govori o rastućoj popularnosti šaha, o sve većem interesovanju za šahovsku umjetnost, o tome da su šahovske bitke kod nas postale spektakl koji uzbuđuje jednako kao i pozorišne predstave.

Prvenstvo SSSR-a, na kojem sam učestvovao zahvaljujući pobjedi u jerevanskom polufinalu, odlikovalo se izuzetno tvrdom borbom. Pobjednici su postali dvojica — velemajstori Efim Geler i Vasilij Smislov.

Dodatno takmičenje između njih, nakon napete borbe, donijelo je pobjedu Geleru.

Zanimljivo je da se prvenstva SSSR-a u posljednje vrijeme vrlo često završavaju tako da dva ili više učesnika dijele prvo mjesto.

Tako je, od posljednjih osam prvenstava zemlje, čak pet završeno pobjedom dva ili više šahista.

Ponosan sam što sam 1948. godine i ja uspio da podijelim prvo mjesto s velemajstorom David Bronštajn i za to dobijem počasnu zlatnu medalju prvaka zemlje.

Ali to je bilo prije osam godina. Ovaj put sam u finalu nastupio krajnje neuspješno, završivši u drugoj polovini tabele. Kao neko opravdanje služilo je narušeno zdravstveno stanje, ali glavni razlog neuspjeha bila je sve veća snaga mladih šahista. Bilo je, naravno, neprijatno priznati vlastitu slabost, ali je tješila spoznaja da iza sebe imaš dostojnu smjenu.

I nije slučajno što mi je jedan moj stalni „navijač“, koji je uvijek bio uz mene i u danima neuspjeha i u trenucima pobjede, rekao poslije turnira:

— Ništa, druže Kotov, pobijedili su mladi. Nije uzalud kod nas u zemlji izreka: mladima — put, starima — čast!

Mladima — put, starima — čast! Čitava porodica armirača A. Kotovski (Rovenska oblast) prati partiju unuka i djeda.

SVIJETLA BUDUĆNOST

U mnogim krajevima zemaljske kugle pobjeđivali su velemajstori i majstori moje zemlje. Oni su časno branili zastavu sovjetske šahovske škole i u dalekom južnom Urugvaju i u sjevernom Stokholmu. Njihove stvaralačke zamisli trijumfovale su i pod azurnim nebom Italije i u maglovitoj izmaglici Londona. Gdje god da su igrali naši majstori, na njihovim šahovskim stolovima uvijek su stajale male crvene zastave drage domovine.

Zajedno sa svojim kolegama imao sam sreću da posjetim oko dvadeset zemalja svijeta, da vidim najzanimljivije pojave prirode, posmatram život i običaje različitih naroda, divim se izuzetnim tvorevinama ljudskog genija. Bili smo i na Nijagarinim vodopadima i u krateru Vezuva, gledali kroćenje mustanga u prerijama Urugvaja, letjeli avionima koji jednim skokom prelaze okean, plovili u lagano klizećim gondolama. Posmatrali smo Pariz sa visine Ajfelove kule, a Njujork sa krova najviše zgrade na svijetu — 102-spratnog Empajer stejt bildinga. Lutali smo Bulonjskom šumom u Parizu, šetali Hajd parkom u Londonu, razgledali ruševine drevne Pompeje, oduševljavali se zadivljujućim umijećem umjetnika koji su stvarali remek-djela muzeja Luvra i Vatikana.

Kuda god da smo dolazili, svuda su nas dočekivali i slavili kao najjače šahiste savremenog doba, nosioce naprednih ideja svoje omiljene umjetnosti, ljude koji svu svoju energiju, znanje i snagu posvećuju proslavljanju možda male, ali narodu iskreno voljene grane kulture — šaha.

— Ali zbog čega su ipak na svim međunarodnim turnirima posljednjeg vremena neprestano pobjeđivali sovjetski šahisti? — pitaju ljubitelji šaha u svim zemljama. — Zašto su upravo oni pobjeđivali na svim posljednjim takmičenjima, i to s takvom uvjerljivošću da njihova vodeća uloga u svjetskom šahovskom pokretu ni kod koga ne izaziva sumnju?

Na to pitanje više puta su pokušavali da odgovore pojedini poznavaoci šaha na Zapadu.

— Jasno je zašto u Rusiji ima toliko jakih šahista — pisao je jedan od tih nesrećnih teoretičara. — U Rusiji je hladno, zimske večeri su tamne i duge, ljudi nemaju šta da rade, pa tako prekraćuju vrijeme proučavajući teoriju i igrajući šah.

Kada bi ovakvo smiješno objašnjenje uopšte zahtijevalo pobijanje, moglo bi mu se odgovoriti makar time da u sovjetskoj sunčanoj Gruziji ima nekoliko puta više jakih šahista nego u hladnoj sjevernoj Norveškoj.

Visok nivo šahovskog majstorstva u Sovjetskom Savezu objašnjava se mnogim razlozima. Veliku ulogu igra okolnost da su naši majstori stvaralački usvojili veliko bogatstvo znanja koje su sakupili najveći majstori prerevolucionarne Rusije. Oni su kritički preispitali metode šahovske borbe koje su razvili vodeći strani šahisti — Štajnic, Lasker, Kapablanka — kao i najistaknutiji teoretičari šaha potekli iz prerevolucionarne Rusije: Nimcovič i Rubinštajn. Ali, kako je ukazivao Lenjin, „čuvati nasljeđe nipošto ne znači ograničavati se samo na nasljeđe“. Sovjetski majstori su na nov način pristupili rješavanju šahovskih problema, uspjeli su da stvore sopstveno razumijevanje šaha, nove stvaralačke poglede koji određuju šahovsku školu.

Ova ogromna briga o ovladavanju šahom postala je moguća samo zahvaljujući izuzetno povoljnim uslovima stvorenim u našoj zemlji za razvoj stvaralačkog rada u svim oblastima nauke, kulture i umjetnosti. U socijalističkoj državi, koju su radni ljudi izgradili pod rukovodstvom Komunističke partije, postoje svi neophodni materijalni i duhovni uslovi za svestran razvoj čovjeka. Radni ljudi Sovjetskog Saveza sa strašću usvajaju sve vrste nauke i umjetnosti, pa i šah. Šahu su prišli milioni sovjetskih radnika iz gradova i sela; oni u njemu nalaze razuman odmor, a u najboljim šahovskim djelima zadovoljenje svojih estetskih potreba.

Masovnost šahovskog pokreta u SSSR-u neizbježno ostavlja svoj blagotvorni pečat na stvaralaštvo sovjetskih majstora. Kako igraju profesionalni šahisti Zapada, uključujući i najjače — Reševskog, Najdorfa i druge? Oni igraju za sebe. Pobjeda ili poraz, a još više kvalitet odigrane partije, ponekad zanimaju samo njih same. Sasvim je drugačije sa sovjetskim šahistom. Igrajući šahovsku partiju, naš majstor zna da svaki njegov potez prate hiljade ljubitelja šaha, koji od njega zahtijevaju visokokvalitetno, umjetničko djelo. On zna da će njegova partija sjutra biti objavljena u novinama i časopisima, da će biti detaljno analizirana u svim, pa i najudaljenijim krajevima Sovjetskog Saveza. Ta povezanost sa narodom, odgovornost pred stotinama hiljada ljubitelja šaha, ostavljaju poseban pečat na svaki nastup sovjetskog majstora. On se pažljivo priprema za svaki susret, proučava teoriju šaha, nastojeći da stekne znanja koja će mu pomoći u turnirskoj borbi.

— Vi sada imate sve osnove za dugu „vladavinu“ u šahovskom svijetu — rekao mi je jednom jedan zapadni velemajstor. — Imate šahovskog „kralja“ — svjetskog prvaka Mihaila Botvinika. Imate i „kraljicu“ — svjetsku prvakinju Jelizavetu Bikovu. Svi najbliži „nasljednici prijestola“ — kandidati za prvaka svijeta — takođe žive u vašoj zemlji. Imate slavnu gardu velemajstora; nije slučajno što je sovjetska reprezentacija dva puta osvojila titulu ekipnog prvaka svijeta. Najzad, u vašoj zemlji postoji nebrojena šahovska armija — milioni ljubitelja šaha, iz čijih redova se svake godine pojavljuju novi i novi talenti.

Međutim, postoje ljudi koji zastupaju nešto drugačije mišljenje. Oni se slažu da u Sovjetskom Savezu trenutno ima mnogo jakih šahista, ali istovremeno tvrde da je to privremeno, da će uskoro ti šahisti prestati da igraju dobro i da će tada omladina Zapada bez teškoća pobjeđivati u susretima sa sovjetskim predstavnicima.

— Budućnost je protiv sovjetskih šahista! — trube oni na stranicama stranih šahovskih časopisa. I gotovo pred svaki veliki međunarodni turnir predviđaju pobjedu mladim majstorima neke zapadne zemlje, a poraz šahistima Sovjetskog Saveza.

Međutim, život ne potvrđuje ta predviđanja. Svaki put novi šahovski Taljenti naše zemlje hrabro stupaju u borbu i sa svojim vršnjacima iz drugih zemalja i sa proslavljenim zapadnim velemajstorima. Na međunarodnom turniru u Stokholmu 1952. godine mladi sovjetski šahisti Petrosjan, Tajmanov, Geler i Averbah osvojili su četiri od prvih pet nagrada. Na turniru u Bukureštu 1954. godine naši majstori Korčnoj, Nežmetdinov, Holmov i Furman našli su se među pobjednicima turnira.

Pobjede prvaka SSSR-a Mihaila Talja posljednjih godina svrstale su ovog izuzetno nadarenog šahistu među najbliže pretendente na titulu svjetskog prvaka.

Jedna od najsjajnijih stranica koje je sovjetska omladina upisala u istoriju šaha jeste pobjeda studentske reprezentacije SSSR-a na svjetskom prvenstvu, kao i osvajanje pojedinačnog omladinskog prvenstva svijeta 1955. godine. Posebno je značajno bilo prvo takmičenje, jer su u njemu učestvovali najjači mladi majstori Evrope; tu su bili okupljeni izuzetni mladi šahovski talenti iz inostranstva.

Ove i druge činjenice, međutim, još uvijek nisu uvjeravale kratkovide poznavaoce šaha; oni su i dalje nastavili da viču kako budućnost šaha ne pripada sovjetskoj šahovskoj školi.

Sa te tačke gledišta bila su posebno značajna dva takmičenja održana 1955. godine: turnir studentskih ekipa i pojedinačno omladinsko prvenstvo svijeta u šahu.

Jednog sunčanog jutra krajem aprila 1955. godine u mom kabinetu zazvonio je telefon.

— Kako gledaš na to da pratiš našu studentsku ekipu na prvenstvo svijeta u Lion? — začuo se glas rukovodioca šahovske organizacije zemlje.

— Treba malo da razmislim — odgovorio sam, pomalo zatečen neočekivanim prijedlogom.

— Nema vremena za razmišljanje — čulo se iz telefonske slušalice. — Šestog maja počinje prvenstvo, četvrtog treba poletjeti.

— Dajte mi makar nekoliko sati — molio sam.

— Dobro, javi se do večeri. Čekam — završio je razgovor rukovodilac.

…Nekoliko dana kasnije letjeli smo za Prag, da bismo odatle nastavili put za Pariz i Lion. Posmatrao sam svoje bučne, zvonke saputnike — nadu sovjetskog šaha, buduće šampione. Pored već iskusnih šahista, Marka Tajmanova i Alekseja Suetina, sjedjela je još sasvim zelena šahovska omladina. Eto, zadirkujuće se smije duhoviti dvadesetogodišnji Aleksandar Nikitin, koji je već sada dobro ovladao šahovskom tehnikom. Pored njega je Vladimir Litošin, majstor sa posebnim pristupom šahovskom stvaralaštvu. Zadubljeno čita članak u časopisu dvadesettrogodišnji Jevgenij Vasjukov, koji iz turnira u turnir usavršava svoju igru i postiže sve bolje i bolje rezultate. Odmah poslije prvenstva svijeta osvojio je prvo mjesto na veoma jakom prvenstvu Moskve, stekavši počasnu titulu šampiona prijestonice Sovjetskog Saveza.

Pored Vasjukova smjestio se visoki, mršavi mladić sa bujnom, kovrdžavom crnom kosom. To je osamnaestogodišnji međunarodni majstor Boris Spaski, čije je ime već povezano sa nizom značajnih uspjeha na najvećim šahovskim takmičenjima. Mladi Lenjingrađanin, usprkos svojim godinama, nije početnik u šahu — iza sebe ima gotovo deset godina šahovskog staža, a još prije sedam godina smatran je kandidatom za šahovskog majstora. Neumorno radeći na sebi, mladić je iz godine u godinu ovladavao šahovskim umijećem, usvajao tehniku i proučavao teoriju. Sa šesnaest godina Spaski je stekao zvanje međunarodnog majstora, uspješno nastupivši na turniru u Bukureštu 1953. godine.

Taljentovani mladić ne ograničava se samo na šah. Nekada su umjetnici šahistu obavezno prikazivali sa upalim grudima, pogrbljenog, sa cigaretom u ustima. Smatralo se da su šah i fizičke vježbe dvije krajnje suprotnosti.

Danas se shvatilo da je nemoguće postizati izvanredne uspjehe na turnirima ukoliko čovjek nema odlično zdravlje, pa zato broj šahista koji se bave i drugim sportovima svakim danom raste.

Boris Spaski postigao je značajne uspjehe u atletici. U skoku uvis postiže odlične rezultate, preskačući letvicu postavljenu na visini od sto osamdeset centimetara.

— Zašto igrate šah? — nagovaraju ga treneri atletike. — Idite da skačete, pred vama se ovdje otvara široka perspektiva za postizanje rekordnih rezultata.

Velemajstori Boris Spaski i Efim Geler pored partije gruzijskog majstora B. Gurgenidzea.

Student Lenjingradskog univerziteta Spaski odlično razumije i potrebu da čovjek bude kulturan i svestrano razvijen. Upravo zato su njegove ocjene iz svih predmeta koje izučava na fakultetu po pravilu odlične, upravo zato je srednju školu završio sa zlatnom medaljom.

„Grad Lion je veoma slikovit.“
A. Suetin na jednom od trgova u Lionu.

Talentovanom majstoru poznavaoci predviđaju veliku šahovsku budućnost. Garancija za to jesu njegova skromnost i visoki zahtjevi koje postavlja samome sebi. Te osobine mu omogućavaju da prevazilazi nedostatke u svojoj igri i poboljšava svoje rezultate na turnirima.

Godine 1955. Boris Spaski postigao je značajne šahovske uspjehe. Na prvenstvu SSSR-a podijelio je treće do šesto mjesto sa svjetskim prvakom Botvinikom, velemajstorom Petrosjanom i majstorom Ilivickim. U Lionu je, nastupajući za studentsku reprezentaciju Sovjetskog Saveza, ostvario najbolji rezultat na drugoj tabli. Na omladinskom prvenstvu svijeta, održanom u Antverpenu u julu iste godine, osvojio je prvo mjesto i stekao počasnu titulu omladinskog prvaka svijeta; a zatim je u Geteborgu, na međuzonskom turniru, osvojio titulu velemajstora. Niz uspjeha koji nagovještava velike pobjede u budućnosti!

…U Pragu smo sreli reprezentaciju Mađarske i svi zajedno nastavili let dalje. Do noći smo stigli u prestonicu Francuske i, ne uspjevši čak ni da prošetamo gradom, sutradan ujutro krenuli za Lion. Putovali smo brzim vozom „Rapid“ — kako Francuzi tvrde, najbržim vozom na svijetu. Zaista, brzina je ponekad dostizala 150–160 kilometara na čas. Vagoni tutnje. Poslije nekoliko sati putovanja, uprkos odličnoj amortizaciji vagona, iz voza izlazite uzdrmani kao poslije leta avionom.

Nekoliko sati puta — i dočekuju nas organizatori ekipnog prvenstva svijeta, studenti iz Liona. Pošto smo se malo odmorili, požurili smo da razgledamo ovaj treći po veličini grad Francuske, grad tkača, poznat u istoriji revolucionarnog pokreta po čuvenom lionskom ustanku iz 1830. godine. I danas će vam njegovi stanovnici pričati kako su štrajkači tih dana složno kretali prema centru grada, spuštajući se iz fabričkog dijela smještenog na visokoj i strmoj obali rijeke. Na zastavama koje su nosile njihove radničke ruke bile su ispisane veličanstvene riječi: „Živjeti radeći ili umrijeti boreći se!“

Grad Lion veoma je slikovit. Smješten na dvije najveće francuske rijeke — Seni i Roni — Lion ima mnogo lakih vazdušnih mostova, širokih kejeva obrubljenih raskošnim drvoredima. U gradu ima mnogo trgova i spomenika istaknutim državnicima, borcima za nezavisnost, naučnicima, piscima i umjetnicima. Od centralnih ulica naglo se razlikuju predgrađa grada, gdje u neuređenim četvrtima žive radnici. Potomci čuvenih lionskih tkača i danas čuvaju revolucionarne tradicije grada. U sjećanju radnika Liona još su žive strahote fašističke okupacije iz Drugog svjetskog rata; zato u ovom gradu snažan odjek nalaze pozivi naprednih ljudi savremenog doba, koji se bore za miran život i protiv novih razarajućih ratova što prijete uništenjem čovječanstva.

Takmičenja su počela već narednog dana po našem dolasku. U Lion su stigle studentske reprezentacije trinaest zemalja. U svakoj ekipi bilo je po šest članova: četiri osnovna igrača i dvije rezerve. Usput, u našoj ekipi nismo dijelili učesnike na te dvije kategorije; razlika u snazi između bilo kojih šest naših igrača bila je toliko mala da smo na takmičenje mogli izvesti bilo koju četvorku, ne strahujući za ishod meča.

U sastavima ekipa nalazili su se najjači mladi majstori koji su posljednjih godina ostvarili mnogo uspjeha na turnirima širom Evrope. Da brani boje Čehoslovačke došao je prvak zemlje, velemajstor Filip; za reprezentaciju Jugoslavije igrao je pobjednik posljednjeg državnog prvenstva, majstor Karaklajić. U poljskoj ekipi na prvoj tabli igrao je jedan od pobjednika posljednjeg prvenstva Poljske, majstor Vitkovski. Mnoge druge jake šahiste izvele su i studentske reprezentacije ostalih zemalja.

Velemajstori B. Spaski i E. Geler pored partije gruzijskog majstora B. Gurgenidzea.

— Kakav zanimljiv sastav! — uzviknuo je glavni sudija prvenstva, potpredsjednik FIDE gospodin Bergman, kada su se na otvaranju turnira okupili svi učesnici. — Čitava budućnost šaha predstavljena je u ovim mladićima.

— Da — podržao je Bergmana kapiten mađarske ekipe, međunarodni majstor Astaloš, koji je doveo reprezentaciju mađarskih studenata. — Ovakav turnir se s pravom može nazvati turnirom budućnosti!

Sutradan je počelo takmičenje. Tih dana morao sam da brinem ne za jednu partiju, kao obično, već za četiri. Svaki meč naše ekipe duboko me se ticao; ishod svake partije doživljavao sam čak snažnije nego kada sam sam igrao. Napravi li neko grešku — činilo mi se da sam ja pogriješio; pobijedi li neko — činilo mi se da sam ja pobijedio.

Ekipa „mladih dječaka“, kako sam ponekad u šali nazivao svoje igrače, nesrećno je počela turnir. U prvom kolu sovjetski studenti su ispustili pobjedu u dvije partije protiv jugoslovenske ekipe i meč završili neriješeno. U drugom kolu su minimalnom razlikom savladali ekipu Bugarske. Međutim, u narednim rundama postigli su vrhunski rezultat: svi mečevi završavali su standardnim rezultatom 4:0 ili, u najgorem slučaju, samo je jedna partija bila neriješena uz tri pobjede.

— Znate, vaša ekipa je kao lokomotiva — rekao mi je sredinom prvenstva češki majstor Šajtar. — U početku se zaleti, zatim razvije brzinu i… onda je više nije moguće stići.

Zaista, sovjetski studenti su znatno nadmašili ostale ekipe i već mnogo prije kraja turnira praktično osigurali prvo mjesto. Na kraju su ekipu Jugoslavije, koja je zauzela drugo mjesto, ostavili iza sebe sa rekordnih osam poena razlike — rezultatom koji nije zabilježen u ekipnim međunarodnim takmičenjima.

Titula svjetskog prvaka među studentskim ekipama bila je osvojena. Pehar najbolje studentske šahovske ekipe sada je putovao u Moskvu. Svih šest članova ekipe postiglo je najbolje rezultate na svojim tablama i dobilo posebne nagrade. Pobjeda je bila potpuna!

Mlada smjena. Ekipa sovjetskih studenata — prvaka svijeta 1956. godine sa nagradama.

Proročanstvo „predskazivača“ nije se ostvarilo — sovjetska šahovska omladina je pobijedila! Ta pobjeda je označila početak serije novih uspjeha naših mladih šahovskih Taljenata. Nakon nje uslijedile su još tri pobjede sovjetskih studenata na svjetskim studentskim prvenstvima u šahu: u Švedskoj 1956. godine, na Islandu 1957. i u Bugarskoj 1958. godine. Svaki put naši studenti su pokazivali visok nivo igre, jaku volju i upornost u postizanju pobjede.

Nakon zatvaranja prvenstva, na kojem su sovjetskim studentima uručene nagrade i uspomene, sutradan smo otputovali u Pariz. Do polaska za Moskvu ostalo je još nekoliko dana, pa su mladi šahisti sa interesovanjem razgledali prestonicu Francuske. Već sam ranije bio u Parizu i, kao neko ko ga poznaje, savjetovao sam svojim mladim kolegama gdje da odu i šta da pogledaju.

Uoči odlaska za Moskvu posjetili smo „bioskop budućnosti“ — nedavno izumljenu „Cineramu“. Ovaj kino-teatar sa novim metodom projekcije pokretnih slika bio je otvoren svega nekoliko dana prije našeg dolaska u Pariz, u najotmjenijem dijelu grada — na Jelisejskim poljima.

…Ušli smo u bogato urešenu salu bioskopa. Ispred redova sjedjelica nalazio se filmski ekran, potpuno drugačiji od uobičajenog. Kada su razmaknute zaštitne zavjese, vidjeli smo da je ekran „Cinerame“, sastavljen od složenih, sjajnih traka, dvaput savijen pod uglom, tako da je ličio na polovinu šestougaone prizme gledane iznutra. Slike se projektuju istovremeno iz tri tačke sale. Svaki od tri dijela ekrana opslužuje poseban projektor. Kako smo saznali, u sali se nalazi šest zvučnika koji omogućavaju kretanje zvuka, šaljući ga čas iza, čas sa strane gledalaca.

Tokom svojih putovanja po svijetu vidio sam mnogo različitih sistema prostornog filma. Gledao sam filmove u kojima se tokom projekcije moraju nositi naočare, zatim obični 3D film, kao i film sa širokim ekranom, ali slobodno se može reći da nijedan od njih ne stvara onaj stereoskopski efekat koji daje „Cinerama“. Samo u njoj se osjeća prava prostornost slike, samo u njoj imate utisak kao da se nalazite na istom mjestu gdje je bio smješten filmski aparat.

Prikazivan je dokumentarni putopisni film o putovanjima po raznim zemljama svijeta. Već prvi kadrovi su zapanjili sve prisutne u sali. Čim je na ekranu planula svjetlost, sjurili smo se sa vrhova američkih planina. Kolica u kojima je nekada sjedio snimatelj sa kamerom jurila su velikom brzinom — čas su padala nizbrdo, čas se dizala, čas naglo skretala  u stranu. Zajedno s njima te krivine i usponi „prolazili“ su i stotine gledalaca u sali. Vrištali su pri usponima i padovima, naginjali se u stranu pri naglim zaokretima.

Zatim se na ekranu pojavio dug, pust autoput koji je nestajao u daljini. Na njemu nije bilo nijednog automobila ni pješaka. Odjednom se iza naših leđa začuo urlik motora, koji je iz sekunde u sekundu postajao sve jači. Automobil je dolazio pravo na nas s leđa. Sagnuli smo se i sklanjali u stranu da ga propustimo. Buka motora je rasla sve dok nije dostigla maksimum, i tik pored nas, odnekud iza, na autoput je izletio automobil koji je jurio velikom brzinom. Zvuk motora je otišao naprijed, automobil je odjurio daleko niz put i ubrzo nestao na horizontu zajedno sa zvukom.

Na kraju seanse smo doživjeli putovanje avionom koji je letio među planinskim vrhovima juga Sjedinjenih Američkih Država. Zaobilazili smo oštre stjenovite vrhove, prolazili kroz pukotine i ponore — zaista smo putovali, a osjećaj leta bio je potpuno stvaran.

Odjednom je avion poletio pravo prema planini. Još sekunda i udariće u kamenu gromadu. — Šta to radi! — uzviknuo sam u panici i, po navici vozača automobila, nehotice udario nogom u cipelu gledaoca ispred sebe, zamišljajući da pritiskam kočnicu. On je bio toliko zatečen neizbježnošću nadolazeće propasti da čak nije ni primijetio moju nesmotrenost. Srećom, pilot je u posljednjem trenutku podigao avion nagore. Bezbjedno smo preletjeli vrh planine i ubrzo sletjeli. U sali se upalilo svjetlo, putovanje je završeno. Osjećali smo se ne samo impresionirani viđenim i doživljenim, već i pomalo umorni od tog „putovanja“.

— Da, to je pravo kino budućnosti — rekao je Tajmanov kada smo uveče analizirali viđeno, okupljeni u jednoj hotelskoj sobi.

— A koliko tek zanimljivog tek dolazi u budućnosti — zamišljeno je rekao Suetin. — Atomska energija će otvoriti takve mogućnosti da će se svi naši pojmovi o životu potpuno preokrenuti.

— Samo je za sada treba više se bojati nego joj se diviti — mračno je primijetio Antošin.

— Šta time misliš? Na š — upitao je Suetin.

— S tim će, mislim, biti završeno — rekao je Tajmanov. — Narodima je dosta da im nad glavom stalno visi prijetnja uništenja.

— Da, volja naroda je jača od atomske prijetnje — podržao ga je Suetin. — Za mir se sada bori čitav svijet, svi najbolji, napredni ljudi zemaljske kugle podržavaju pokret naroda za razoružanje i zabranu atomske energije. A kakvi su to ljudi! Evo, na primjer, naš gostoljubivi domaćin u Lionu, gradonačelnik Eduar Erio. Šteta što ga nijesmo vidjeli!

— Aleksandre Aleksandroviču — obratio mi se Saša Nikitin — vi ste bili kod njega u gostima, obećali ste da ćete o tome pričati. Ispričajte, molim vas, sada.

— Dobro — i ja sam svojim mladim prijateljima prenio sve svoje doživljaje, sva osjećanja koja su me obuzimala tokom tog nezaboravnog susreta.

— Sjetite se s kakvim smo nestrpljenjem čekali susret sa gospodinom Erijom. Međutim, kada smo u subotu ujutro došli u gradsku skupštinu Liona, dočekao nas je jedan čovjek sitnog rasta, vitak i stasit. Rekao je da je gradonačelnik Liona, Eduar Erio, zamolio da prenese šahistima koji su došli u Lion njegove želje za uspjeh. Ali on, nažalost, ne može da dođe jer je bolestan i leži u svojoj kući van grada.

Sjećate se i kako smo, sjedeći u kafiću za stolovima iznesenim po francuskom običaju direktno na trotoar, čekali, prišao mi je predsjednik francuske šahovske federacije Bergman. Saopštio je da za pola sata zajedno sa drugovima iz Bugarske i Čehoslovačke idemo u Erijevu vilu u predgrađu. Uprkos bolesti, izrazio je želju da se s nama sretne i razgovara. Sat kasnije već smo bili na putu ka prigradskom mjestu Bretelj, gdje živi Eduar Erio.

U početku su kroz prozore automobila promicali pejzaži koji su iznenađujuće podsjećali na srednji pojas Rusije: ista sela, ista polja, ista vegetacija. Ponekad bih zaboravio da se vozimo kroz Francusku, i samo bi me francuski jezik mojih saputnika — Francuza Bergmana i Čeha Šajtara — podsjetio na to.

Odjednom se pejzaž promijenio. Uski put je počeo da se uvija, da se prelama i naglo nas je spustio dolje, u klisuru. Nekoliko minuta jurili smo između dvije okomite stijene, a zatim se uspinjali krivudavim putem koji je obavijao planinu. Kroz planinske staze u Kislovodsku, naš automobil se polako penjao sve više i više. Ubrzo se ispostavilo da smo zalutali, pa smo morali da zatražimo pomoć od jednog seljaka koji je naišao. Kada je saznao da idemo kod Erija, sjeo je s nama u automobil i dopratio nas do samog doma gradonačelnika, radosno i ljubazno objašnjavajući put — kao što se gosti vode bliskoj i dragoj osobi. Još jedan zavoj i ušli smo kroz kamenu kapiju i zaustavili se usred dvorišta.

…Lagana, sitna i dosadna kiša koja nas je pratila još od Liona i dalje je padala. Ispred nas se nalazila mala stara kućica. Kako su nam kasnije objasnili, bila je sagrađena još u dvanaestom vijeku. Zidovi od velikih, od starosti potamnjelih kamenih blokova bili su potpuno prekriveni penjačicama, a samo mali prozori izdvajali su se tamnim mrljama na zelenim površinama. Svuda je vladala potpuna tišina, samo su kapi kiše tiho šuštale po lišću žbunja.

Popeli smo se kamenim stepenicama, istrošenim i ispoliranim od koraka ljudi. Na vrhu nas je dočekala mala, živahna žena, obučena u jednostavnu vunenu bluzu. Usprkos godinama koje su joj savile leđa, ta gostoljubiva i srdačna žena zadržala je izuzetnu živost i energiju.

— Gospođa Erio — rekao je Bergman i predstavio nas domaćici.

Pod kišom smo mogli samo letimično da vidimo lijep pejzaž koji se otvarao sa visoke terase stare kuće.

— Po lijepom vremenu odavde se vide Alpi — pričala je domaćica i odmah zatim, pozivajući nas u kuću, rekla: — Izvinite, molim vas, ali gospodin Erio će vas primiti ležeći u krevetu. On je bolestan, pa vas molim da mu oprostite.

Mala, slabo osvijetljena soba bila je ukrašena gravurama. Na krevetu je, oslonjen laktovima na mali stočić, sjedio čovjek odjeven u tamnosmeđi kućni ogrtač. Na nogama je imao filcane papuče, a grudi mu je prekrivao plavi šal na tufne. Energično lice domaćina kao da se nije uklapalo u spore pokrete. Bujna bijela kosa, razbarušene obrve, krupne crte lica, kratki prosijedi brkovi — i, iznad svega, izražajne oči, prijateljske i pune intelekta.

To je bio Eduar Erio. Njegova supruga ga je redom upoznavala sa svima nama, glasno izgovarajući naša prezimena. On nam je dugo i srdačno stiskao ruke. Organizatori su mu ukratko ispričali tok turnira: pažljivo je saslušao sve detalje.

— A kako se hrane učesnici? — bilo je prvo pitanje koje je Erio postavio.

Briga gostoljubivog gradonačelnika Liona za naše potrebe sve nas je dirnula. Požurili smo da ga uvjerimo da je sve u redu, da su svi gosti zadovoljni toplim prijemom koji su imali u Lionu.

Razgovarali smo kratko o rodnom gradu Eduara Erija. Bergman je rekao gradonačelniku da studenti iz nekih zemalja žele da mu uruče skromne poklone. Ja sam stavio na stočić palješku kutiju i okačio pored kreveta crveni sportski vimpel svoje zemlje. Eduar Erio je radoznalo posmatrao kutiju na kojoj je bila fino prikazana scena iz ruske narodne bajke.

— Takvu istu kutijicu jednom mi je poklonio Maksim Gorki — rekao je Erio.

Zajedno sa suprugom Erio je počeo da se prisjeća raznih događaja iz svoje bogate političke biografije.

— Čini mi se da je to bilo 1915. godine — rekao je on neodređeno, a njegova supruga ga je ispravila:

— Ne, 1914.

Svi smo se nasmiješili, dirnuti činjenicom da ovaj skladni par, koji je čitav život proveo zajedno, barata vremenskim odrednicama koje obuhvataju gotovo pola vijeka.

Moji saputnici predali su poklone svojih delegacija. Gospođa Erio se zainteresovala za češku kristalnu vazu i bugarsko mirisno ružino ulje.

Posmatrao sam našeg domaćina, čovjeka koji je imao dug politički i društveni život — osobu koja je 1924. godine insistirala na priznanju Sovjetskog Saveza, a koju su u poznim godinama Hitlerovi fašisti odveli u Njemačku zbog njegove odanosti Francuskoj. Sovjetske trupe su ga oslobodile iz fašističkog zarobljeništva. Sada Erio vodi energičnu i hrabru borbu za mir.

— Nećete naći mir ako ga budete tražili na pragu rata — prisjetio sam se njegovih proročkih riječi izgovorenih u Narodnoj skupštini, kada je govorio protiv plana „Evropske odbrambene zajednice“. Toliki je bio Erijev autoritet da su čak i protivnici stajali dok su slušali njegov govor u parlamentu…

— Zar ovo nije fotografija Crvenog trga? — prekinula je moje misli gospođa Erio, pokazujući francuske novine u kojima je bio objavljen djelimično rukom prekriven snimak centralnog trga Moskve.

Ispostavilo se da novine organizuju konkurs za pogađanje najpoznatijih građevina i trgova svijeta. Počela su da pristižu pitanja: „Gdje je spomenik Mininu i Požarskom?“, „Gdje je Vasilije Blaženi?“

Sjećanja na Moskvu bila su dragocjena bračnom paru Erio.

— Tri puta smo bili u Moskvi — kaže Erio.

I ponovo teku mirna sjećanja na moskovsku hladnoću i topli ruski prijem, na nevjerovatnu dužinu puta kroz Sibir do Dalekog istoka.

— Imam mnogo poklona koji me podsjećaju na Moskvu — kaže naš domaćin. — Tamo, u kabinetu, stoji maketa Kremlja.

U susjednoj prostoriji zazvonio je telefon. Gospođa Erio je rekla da zovu iz redakcije novina, i da pitaju da li će Erio odgovoriti na članak Ilje Erenburga povodom Mirovne skupštine u Helsinkiju.

— Naravno — klimnuo je Erio i prenio riječi koje su nas duboko dirnule:

„Moje prijateljstvo prema ruskom narodu nije se promijenilo. Ono je još više ojačalo otkako sam, uprkos još većim teškoćama nego danas, obnovio odnose između naše dvije zemlje. Čini mi se da sam dao još jedan dokaz svog prijateljstva kada sam vratio orden Legije časti nakon što su francuski oficiri iz antiruskog legiona primili odlikovanja.“

Tokom posljednjih godina učinio sam sve što je zavisilo od mene da odložim ratifikaciju pariskih sporazuma. Neuspjeh koji sam pretrpio ni u čemu nije promijenio moje namjere, kao što se nadam da nije promijenio ni moja osjećanja prema ruskom narodu.

Moramo zajedno nastaviti da radimo u ime bezbjednosti Evrope.

…Domaćica je donijela bocu hladnog suvog vina. To je bio dirljiv gest gostoprimstva: Erio nije smio da pije, pa je samo simbolično ovlažio čašu. Prošlo je već više od pola sata. Bojali smo se da ne umorimo bolesnika i počeli smo da se opraštamo. Ali prije odlaska postavio sam još dva pitanja:

— Da li igrate šah, gospodine Erio?

— Rijetko — odgovorio je uz osmijeh. — Sada malo, ali u zatvoru smo često igrali šah.

— Šta mogu da prenesem od vas svojim sunarodnicima?

Na nekoliko sekundi Eduar Erio je zastao, očigledno tražeći najtačniju riječ, a zatim odlučno rekao:

— Prenesite im moju vjernost.

Pitao je kada letimo kući. Odgovorio sam da za nekoliko dana.

— A koliko sati se leti do Moskve? — uslijedilo je novo pitanje.

— Dvanaest.

— Uu!.. — uzviknuo je Erio, odmahujući glavom. — To je za mene već previše. A tako bih volio da još jednom odem u Moskvu.

Minut kasnije već smo bili kod automobila. Kiša je prestala, promjenljivo majsko vrijeme obradovalo nas je vedrim suncem. Kao i uvijek poslije kiše, vazduh je bio posebno svjež, mokro lišće je blistalo, u providnoj tišini ptice su se nadmetale u cvrkutu, a odnekud se širio miris cvijeća. Mir i spokoj okruživali su drevnu kuću u kojoj je odmarao i razmišljao čovjek koji je posvetio sve svoje snage sreći čovječanstva, djelu neprocjenjivom za narode svijeta.

Moji prijatelji su sjedili tiho, zaneseni pričom o susretu sa hrabrim francuskim patriotom, 83-godišnjim gradonačelnikom Liona. Kao i uvijek poslije dužeg izlaganja, razgovor se nije odmah nastavio. Najprije je neko tihim glasom izgovorio jednu rečenicu, zatim ga je drugi podržao, i ubrzo su svi počeli da govore uglas.

Prisjetili smo se susreta sa drugim herojskim borcima za mir, koji hrabro vode borbu protiv snaga reakcije. Prisjetili smo se susreta u Njujorku sa poznatim pjevačem Polom Robsonom, susreta sa običnim ljudima Urugvaja, Kanade i Danske, koji u svom svakodnevnom životu i radu vode borbu za srećan i miran život čovječanstva.

Govorili smo o tome da će snage mira pobijediti. Garancija za to jeste čvrst stav u borbi za mir koji zauzima Sovjetski Savez, okupljajući oko sebe sve demokratske snage svijeta. Zajedno sa miroljubivim sovjetskim narodom, obični ljudi širom zemaljske kugle uspjeće da spriječe prijetnju atomske vojne, i da postignu da atomska energija — najveće dostignuće čovječanstva — služi isključivo sreći ljudi.

Izuzetni događaj u životu ljubitelja šaha bila je borba za titulu svjetskog prvaka između Botvinika i Talja, koja se odigrala u prvoj polovini 1960. godine.

Talentovani sovjetski šahista iz Rige, Mihail Talj, nastupajući više puta u studentskim ekipama, još tada je pokazao svoje izuzetne sposobnosti.

Mladi velemajstor, koji je postizao visoke rezultate i u učenju, uspio je da posljednjih godina stekne veliku popularnost među svim šahistima svijeta. Njegove blistave šahovske kombinacije, rijetka kombinatorna vizija i borbeni stil igre vode ka stvaranju sadržajnih šahovskih partija i donose mladom šahisti izuzetne uspjehe.

Sjećam se s kakvim su iznenađenjem mirni i hladnokrvni Norvežani pratili analizu varijanti koju je Talj izvodio tokom naše posjete nekim gradovima Norveške 1956. godine. Šahovski zaljubljenici u Norveškoj jednostavno nisu mogli da isprate brzi let Taljovih prstiju, koji su nevjerovatnom vještinom i brzinom prebacivali figure po tabli na odgovarajuća polja.

Kasniji uspjesi Talja na nizu međunarodnih i sovjetskih turnira bili su još jedan pokazatelj snage naše masovne šahovske organizacije, koja iz svojih redova iznosi izuzetne talente.

Izuzetan šahovski dar Talja, ogromna radna sposobnost, snažan karakter i visoke borbene osobine omogućili su mu da u nevjerovatno kratkom roku prođe čitavu kvalifikacionu šahovsku „ljestvicu“ i stigne do njenog samog vrha.

Dugi niz godina Talj se smatrao običnim šahovskim majstorom, koji se ničim posebno nije izdvajao među desetinama drugih sovjetskih mladih majstora. Ali malo ko je znao da je kod kuće, u to isto vrijeme, mladi Rižanin prolazio strogu, zahtjevnu školu pod rukovodstvom iskusnog majstora A. Koblenca.

U početku mu brojni rad na teoriji otvaranja, završnicama i problemima središnjice nije donosio zapažene turnirske uspjehe. Međutim, znanje se postepeno gomilalo. I onima koji su dobro poznavali darovitog riškog majstora bilo je jasno da će se uskoro u njegovom šahovskom spisku pojaviti izuzetni rezultati.

Pored strastvenog bavljenja šahom, Talj nije zapostavljao ni učenje. Odrastao je kao kulturan, svestrano razvijen mladi čovjek. Rano završivši školu, Talj je upisao Univerzitet u Rigi i s odličnim uspjehom završio Filološki fakultet. Komsomolac Talj nije zaboravljao druge strane životne i društvene aktivnosti — bavio se sportom, bio je društven i aktivan član studentskog kolektiva.

I rezultati ogromnog rada Rižanina u oblasti šaha ubrzo su se pokazali. Uspjesi su počeli da pristižu „kao iz roga izobilja“. Godine 1957. na narednom prvenstvu Sovjetskog Saveza Talj je sigurno vodio čitav turnir i pred posljednje kolo dijelio prvo i drugo mjesto sa velemajstorom A. Tolušem. Voljom sudbine, trebalo je da se upravo u posljednjem kolu sastanu međusobno. Talj je briljantno odigrao odlučujuću partiju i postao šahovski prvak države.

Poslije prvog uspjeha uslijedili su drugi. Već naredne godine u svojoj Rigi Talj ponavlja prethodni rezultat. Pored prve zlatne medalje na njegovim grudima pojavljuje se i druga medalja prvaka SSSR-a. Postalo je jasno da se Talj tu neće zaustaviti.

Ušavši na put „velike šahovske selekcije“ i plasiravši se na međuzonski turnir, Talj i tu dokazuje svoju nadmoć nad najjačim šahistima Mađarske. Prvo mjesto — to je bio rezultat Talja u takmičenju svih najboljih šahovskih majstora koji su 1958. godine u Jugoslaviju došli sa svih strana svijeta.

Sada je Talj imao još jedan zadatak — da pobijedi na turniru kandidata, i tada će se ostvariti san svih šahista: meč za titulu svjetskog prvaka.

— Talj neće izdržati, još je mlad — sumnjali su skeptici. — Turnir kandidata su susreti sa Keresom, Smislovim, Petrosjanom… Još je rano, neka malo poraste, neka se navikne na šah, pa će se onda moći razmišljati o meču s Botvinikom.

Ali Talj nije slušao skeptike. Posijavši paniku među šahistima svijeta svojom smjelom i energičnom igrom na Olimpijadi u Minhenu 1958. godine, Talj je „usput“ osvojio i prvo mjesto na jakom turniru u Cirihu 1959. godine. Na turnir kandidata u Jugoslaviji 1959. godine došao je već sa značajnim turnirskim iskustvom.

I evo tog nezaboravnog dvoboja. Trojica sovjetskih velemajstora i četvorica stranaca. Keres, Smislov, Petrosjan, Benko, Gligorić, Olafson, Fišer — to je sedmorka protivnika Talja, to su igrači koje je morao pobijediti da bi stekao pravo da se bori za titulu svjetskog prvaka. I Talj odlučno kreće u borbu.

Nekada su Lasker, a zatim i Kapablanka obavještavali svijet da se šahu uskoro bliži kraj.

— Sada već u svijetu postoji nekoliko šahista koji lako mogu da remiziraju protiv bilo kog, pa i najjačeg igrača — govorio je Kapablanka. — Uskoro uopšte neće biti moguće dobiti partiju u šahu. Šahu prijeti smrt od remija.

Ovu pesimističku prognozu kubanskog prvaka odlučno je opovrgao i svojom igrom i svojim rezultatima Aleksandar Aljehin. Njegove blistave kombinacije, duboke i smjele zamisli i neiscrpna fantazija omogućili su stvaranje takvih šahovskih partija na koje bi i najtmurniji pesimista izgubio volju da govori o neizbježnoj „remiznoj smrti“ šaha.
Aljehinov stil prihvatili su sovjetski šahisti. Oni su čitavom svijetu pokazali uzore smjele i energične igre, odlučnih napada i sposobnosti da se stvara i razrješava najsloženije pozicije. Ipak, kod nekih naših majstora ponekad se javljala želja da izbjegnu rizik: oštru borbu su radije zamjenjivali opreznim manevrisanjem, a većinu partija nisu se ustručavali da brzo završe remijem.

Dolazak Talja u „veliki šah“ u korijenu je uništio svaku ideju o neizbježnoj remiznoj smrti šaha. Taljeve partije, čak i protiv najjačih velemajstora, pune su komplikacija, žrtava i neočekivanih taktičkih udara. Talj tako vješto pliva u kombinacionim vodama šaha, tako dobro zna da „izroni suv“, da su neki njegovi protivnici čak smiješno pokušavali da objasne svoje poraze tvrdnjom da Talj navodno hipnotiše protivnike.

Došlo je čak dotle da je na turniru kandidata velemajstor Benko došao na partiju protiv Talja sa crnim naočarima. Talj je odmah zatim stavio takođe crne naočare. Ubrzo je Benko „zijevnuo“ topa i ponovo počeo da se žali, ovoga puta na to što mu je bilo veoma mračno i što ništa ne vidi.

Dugo je trajala jugoslovenska bitka izabranika 1959. godine. I te kako — osam protivnika igralo je međusobno po četiri partije. Dvadeset osam kola — takvu distancu može da izdrži samo snažan, očvrsnuo čovjek. A Talj je, uz to, neposredno pred turnir preležao operaciju slijepog crijeva. Njegove šanse prije početka takmičenja ocjenjivane su kao vrlo male. Talj je izdržao težak turnir i završio prvi. Iza njega ostala je sedmorka izabranih, a ispred je bio najodgovorniji dvoboj — meč sa svjetskim prvakom Mihailom Botvinikom.

Teško je naći drugo takmičenje koje je privuklo toliku pažnju ljubitelja šaha kao meč Botvinik – Talj. Stotine Moskovljana satima su stajale ispred ulaza u Teatar imena Puškina u Moskvi, gdje se meč igrao. Milioni ljubitelja šaha širom svijeta nestrpljivo su pratili vijesti o toku ove napete šahovske borbe. Interesovanje za meč dodatno je pojačavala i činjenica da je u ovom sudaru dva najjača šahista bilo mnogo neobičnog, nečega što se još nikada ranije nije srelo u istoriji.

Velika je bila razlika u godinama — Talj je bio za četvrt vijeka mlađi od svog protivnika. Ništa manje upadljiva nije bila ni razlika u stilu igre — to je bila borba snažnog stratega i burnog, nemirnog taktičara. Različiti su bili i karakteri protivnika, kao i njihov način vođenja šahovske bitke: Botvinik na sceni — sama smirenost (naravno, spoljašnja), Talj — sTaljno u pokretu, uznemiren, pun energije. Interesovanje za meč izazivala je i činjenica da se protivnici prije toga nikada nijesu sreli za šahovskom tablom.

Istorijski šahovski dvoboj dugo je ostao u sjećanju ljubitelja šaha. Prvu partiju dobio je Talj, odmah dokazujući da je sposoban da pobjeđuje svjetske prvake. Zanimljiv podatak — prvi susret sa svjetskim prvakom i odmah prva pobjeda! Botvinik odmah postaje oprezniji i igra niz remija. Zatim ponovo uzlet Talja — dvije uzastopne pobjede: Rižanin sada ima tri poena više. U tom trenutku Talju se malo „zavrti u glavi“ od uspjeha. Naredne dvije partije igra previše „razigrano“. Tu je bilo i neopravdanih žrtava pješaka i žrtve figure. Botvinik, međutim, ostaje na visini zadatka: briljantnom igrom pobija sumnjivu aktivnost svog mladog protivnika.

Tada se Talj preorijentiše, pokazujući jednu od svojih najboljih osobina — sposobnost da kritički ocijeni svoj rad, postupke i stvaralaštvo. On osuđuje avanturizam svoje igre u prethodne dvije partije i prelazi na zdrave osnove pravilnih strateških postavki. Rezultat je bio potpun uspjeh. Talj je sjajno odigrao jedanaestu partiju meča i ostvario uvjerljivu pobjedu. Ta partija je snažno djelovala na Botvinika i ostavila veliki utisak na znalce. Tokom meča Talentovani Rižanin uspio je da se preorijentiše i počne da igra tako da oteža svom opasnom protivniku da koristi moćni „pozicioni presing“, kojim je ranije ostvarivao brojne briljantne pobjede nad najjačim šahistima.

Poslije prve polovine meča Talj je imao dva poena više. Botvinik je ulagao sve napore da spasi meč i zadrži šahovsku krunu. Ali ništa nije pomagalo. Energični Rižanin odlično je odigrao završni dio borbe, ostvario pobjedu i osvojio titulu svjetskog prvaka. Prvi put u istoriji šaha najviše šahovsko zvanje dobio je čovjek od 23 godine!

Oko naše kuće nalazi se mali dvorišni prostor — običan moskovski dvorišni ambijent u centru grada: željezna ograda, klupe na gvozdenim nogama, male cvjetne leje, mlada stabla. U sredini je asfaltirani „pješčanik“ — mjesto žestokih dječjih okršaja u hokeju zimi i fudbalu ljeti, sve to uz svečano obećanje upravnika zgrade da će se drveće i prozorska stakla pažljivo čuvati.

Čim se pojavim u dvorištu, iza ugla dopire zvonak, meni dobro poznat glas:

— Čiko Saša, dođite ovamo, molim vas. Pogledajte kakvu sam kombinaciju napravio — žrtvovao sam dvije figure.

To je Vovka — crvenokosi, pjegavi dječak od oko dvanaest godina, moj glavni navijač u dvorištu, neprikosnoveni šampion među djecom naše zgrade. Njegovo interesovanje za šah je neiscrpno: uvijek moram da mu pričam o toku turnira, da odgovaram na teorijska pitanja, da ocjenjujem partije koje odigra. I evo ga sada, ponosno pokazuje odigranu kombinaciju. Ne iznenađuje me njena tačnost i suptilan plan — već sam se više puta uvjerio u njegovo izuzetno poznavanje elemenata šahovske tehnike i sposobnost da pronalazi zanimljive ideje.

Moje odobravanje pokreće nove šahovske bitke, i odlazim iz dvorišta uz žestoko lupanje figura koje se pomjeraju po drvenoj tabli postavljenoj pravo na klupi. Nekako me taj susret podsjetio na moje djetinjstvo, mali tulski dvorišni prostor, strasnu zaljubljenost u šah i prve figurice od drvenih tokarskih otpadaka. Nekako nakon razgovora s Vovkom, šetajući ulicama, prisjetio sam se čitavog svog života, teškog, ali uzbudljivog puta usavršavanja, šahovskih borbi po cijelom svijetu. Razmišljao sam o budućnosti šaha, o našoj generaciji koja sigurno i hrabro ide u juriš na šahovske visine, o tome kako pohlepno usvaja tajne strategije i taktike, spremna da podigne naše voljeno šahovsko umijeće na još viši nivo.

A kada sam se vratio kući, to „buduće“ me dočekalo u dvorištu radosnim, zvonkim uzvikom:

— Pogledajte kakav sam lijep mat spakovao!

(Kraj)