A.Kotov: Zapisi šahiste

 

Tulsko knjižno izdavaštvo

Zapisi šahiste

Urednik A. I. Tupikov. Ilustrator E. Z. Romanov.
Tehnički urednik L. I. Pulin. Korektor B. M. Dorogončko.
Predato u štampu 6. V 1950. godine. Potpisano za štampu 6. VI 1960. godine.

Papir 81×103/32
Obim 16,4 štamparska tabaka
Autorski listovi 17
Tiraž 30.000 primjeraka

CP0058 Tulsko knjižno izdavaštvo — Tula, ul. Kaminskog 33.
Narudžba 11
Cijena 6 rubalja 50 kopejki

Kaluška štamparija Oblasne uprave kulture, trg Lenjina 5.

OD AUTORA

Prostrana, visoka sala gradske vijećnice u Stokholmu. Ovdje, u kišnim jesenjim večerima 1952. godine, igramo posljednje kolo međuzonskog turnira — važnog etapa u borbi za titulu svjetskog prvaka u šahu.

Odvojeni od gledalaca crvenim konopcima, uz zid stoji deset malih šahovskih stolova. Za njima, duboko zamišljeni nad pozicijama, sjede velemajstori i majstori iz trinaest zemalja svijeta. Napetost turnirske borbe dostigla je vrhunac. Sada svaki susret odlučuje o konačnom plasmanu učesnika u ovom odgovornom takmičenju. Ali jedno je već svima jasno: prva mjesta na turniru zauzeće sovjetski šahisti.

Pogledao sam svoje kolege — mlade majstore, koji su zajedno sa mnom mjesec dana vodili borbu za pobjedu. Evo ih, sjede zamišljeni nad odlučujućim potezima, pokušavajući da proniknu u tajne pozicija i sa prednošću sprovedu potrebne manevre. Poletan i brz je Efim Geler. Čak se i u njegovom načinu razmišljanja vidi napetost stvaralačke misli. Smiren i nepomičan je Tigran Petrosjan — majstor visoke šahovske tehnike. Nervozno skače sa stolice poslije svakog poteza Mark Tajmanov. Pognut u razmišljanju sjedi visoki Jurij Averbah. Učestvujući prvi put u borbi za svjetsko prvenstvo, ovi šahisti postigli su izvanredan uspjeh.

Konačno, kolo je završeno. Čestitaju nam učesnici turnira, gosti, gledaoci. Nije lako biti u centru pažnje raznolike mase. Zbunjeni stojimo pored stolova. Nespretno se klanjamo, izgubljeno gledamo u publiku koja aplaudira. Visoki plavokosi Šveđani mirno i hladnokrvno plješću, uspijevajući pritom da ne ispuste iz prstiju zapaljene cigarete. Negdje odozgo sijaju reflektori, pa se plafon gubi u visini, u polutami.

„Kako je moguće,“ razmišljao sam, „da su sada ovdje, na najvećem šahovskom prazniku, svih pet prvih mjesta zauzeli predstavnici Sovjetskog Saveza? Zašto su pobjede naših velemajstora i majstora na međunarodnim takmičenjima tako značajne, zašto se upravo u našoj zemlji posljednjih godina pojavilo toliko izvanrednih šahista?“

I tada, u trenutku opšteg prizn

ŠKOLOVANJE, ŠAH, ŽIVOT

Dječije nevolje i radosti

U naše dane Gogoljevska ulica u Tuli je čista i uređena. Sasvim drugačije je bilo u vrijeme mog djetinjstva. Istina, na početku, bliže centru, bila je popločana kaldrmom, a sa strane je išao trotoar — još kako, kad je sam gubernator živio u tom kraju. Zatim bi se odjednom sve mijenjalo, počinjao je siromašni dio grada. Velike kuće sa veličanstvenim fasadama i visokim ogradama smjenjivale su se niskim trošnim kolibama. U dvorištima i na ulici — neprolazno blato. Noću mrak. Fenjera nije bilo.

Teško je bilo mom ocu da se vraća kući u kišnim jesenjim večerima. Posebno u dane plata, poslije očajničkog opijanja u društvu isto tako umornih, iscrpljenih radnika.

Moj otac nije bio izuzetak. Težak rad, bijeda, bezradostan i bezizgledan život tjerali su mnoge radnike u krčme, gdje su uz popijenu čašicu votke na kratko zaboravljali nevolje i tugu. Nije slučajno što je u to vrijeme Tula držala dva svojevrsna rekorda: zauzimala je prvo mjesto među gradovima Rusije po količini pojedenih sjemenki i popijene votke po glavi stanovnika.

Pijani otac je obično bio veseo i dobroćudan.

— Ne žali novac, majko — umirivao je ženu. — Novac je kao crvi!

Međutim, već sljedećeg jutra njegovo raspoloženje se znatno pogoršavalo i bilo ga je stid da gleda u gladnu porodicu.

Moj otac, Aleksandar Jegorovič Kotov, bio je jedan od onih majstora oružara koji su više puta zadivili svijet svojim umijećem u raznim zanatima. Umješnost tulskih radnika — „ljudi pametnih i vještih u obradi metala“ — nadahnuto je opjevao ruski pisac Nikolaj Leskov u svojoj poznatoj pripovijesti o „Ljevorukom“.anja postignutog uspjeha, rodila se misao da napišem ovu knjigu. Poželio sam da podijelim sa mladim čitaocem radosti stvaranja, razočaranja poraza, da ispričam o velikoj ljubavi naroda naše zemlje prema stvaraocima šahovske umjetnosti.

Otac je savršeno poznavao stolarski zanat, bio je i bravar i mehaničar, umio je da popravi i složenu mašinu i fini časovničarski mehanizam. Neki primjerci njegovih stolarskih radova bili su izloženi na Svjetskoj izložbi u Parizu 1900. godine. Počevši svoj radni put sa osam godina kao šegrt kod stolara, gdje su ga vukli za kosu, otac je četrdeset dvije godine radio u istoj radionici Tulskog oružarskog zavoda i do posljednjih dana nije prestajao da pili i blanja za stolarskim radnim stolom.

Tu ljubav prema radu i znanje raznih zanata tulski majstori prenosili su s generacije na generaciju. Nečemu sam naučio i ja od oca.

Kod kuće smo imali stolarski radni sto sa velikim izborom raznog alata. Svoju radnu djelatnost započeo sam tako što sam velikim čekićem zabijao eksere u pod, trudeći se da sačuvam prste od udarca. Kasnije sam naučio da obavljam sitnije stolarske i tesarske poslove, da popravljam mehanizme, otklanjam kvarove na električnom osvjetljenju. Cijelog života bio sam zahvalan ocu što me je od malih nogu navikao na fizički rad. Mnogo puta mi je kasnije koristilo to radno iskustvo iz djetinjstva.

Rođen sam 1913. godine, kao deseto i posljednje dijete u porodici. Međutim, bijeda i loši uslovi života znatno su smanjili našu porodicu — od nas desetoro u životu nas je ostalo samo troje.

Sudbina djece u našoj porodici rješavala se isto kao i u svim radničkim porodicama tog vremena: moj stariji brat počeo je da radi kao šegrt tokara sa deset godina, sestra je išla u školu svega tri godine, nakon čega je data na zanat kod krojača. Meni se, pak, posrećilo — počeo sam da se školujem već u vrijeme sovjetske vlasti.

Moje školovanje počelo je u ranom djetinjstvu. Kada bi moja sestra učila lekcije, ja sam ih ponavljao za njom. Sa četiri godine naučio sam da čitam, pišem, a ubrzo i da računam. Dobra praksa bila mi je čitanje natpisa na prodavnicama i privatnim radionicama u Tuli. Natpisi su bili zanimljivi, šareni, sa duhovitim crtežima.

Došla je jesen 1921. godine. Svi moji vršnjaci su pošli u školu, a otac je još uvijek razmišljao: da li da me pošalje u školu ili na rad u fabriku?

Taj problem se riješio jednostavno. Jednog jutra sam sam došao u školu, koja se nalazila naspram naše kuće, otvorio prva vrata na koja sam naišao i ušao u razred.

— Šta ti treba, mali? — upitala je učiteljica.

Neočekivani dolazak malog, čak i za svojih osam godina, dječaka u četvrti razred iznenadio je i učenike i učiteljicu.

— Hoću da učim — tiho sam promrmljao kao odgovor.

— A šta znaš, ispričaj — zahtijevala je učiteljica.

I, ohrabrivši se, počeo sam da čitam, pišem, a zatim i da rješavam najjednostavnije aritmetičke zadatke koje su mi dali.

— Pa, mali, tebe treba odmah u peti razred — našalila se učiteljica i odvela me negdje na sprat, u drugu učionicu. Kako se kasnije ispostavilo, to je bio drugi razred, i od njega je počelo moje školovanje.

Mnogo ljudi srećemo na svom životnom putu, ali najdublji trag u sjećanju svakog čovjeka ostavlja prva učiteljica, koja nas uči osnovama znanja, navikava na rad i disciplinu. Ja ću lično cijelog života pamtiti Agniju Vasiljevnu. Stroga, koja zahtijeva poslušnost, ali istovremeno pravedna, pažljiva i dobra Agnija Vasiljevna bila je jedna od najboljih učiteljica 12. osnovne škole u Tuli.

Počeli su časovi. Koliko radosti, koliko novih utisaka su donosili školski dani! Jednom slušaš priču o beskrajnim okeanima, o visokim, vatrom izbacujućim planinama, drugi put rješavaš teške aritmetičke zadatke. Svakog dana saznaješ nešto novo, svaki čas otkriva ti još nepoznatu stranu života.

A uveče su počinjale društvene igre. Čim bi počela zima, uzimali smo široku dasku, prikivali na nju dva stupčića, a odozgo smo pričvršćivali glatko blanjanu daščicu, nešto manju od gornje. Donja daska se više dana zaredom polivala vodom. Led koji bi se na njoj stvarao učvršćivao se raznim dodacima. Na kraju bi nastala jednostavna, ali zgodna naprava za spuštanje nizbrdo zimi — sankice. Na tu „pokretnu klupicu” sjedala su po dva-tri dječaka i brzo su se spuštali niz brdo.

Koliko je tu bilo oduševljenja, koliko se čulo vriske i radosnih uzvika dok smo jurili nizbrdo, grleći one koji sjede naprijed ili se odgurivali motkama da bismo povećali brzinu! Samo da ne upadnemo pod noge konjima i da ne skliznemo s mosta na kraju ulice.

Nije bilo važno što su čizme poderane i zakrpljene, što su se stare čarape provirivale kroz rupe i visile u mokrim, snijegom zbijenim grudvama. Vjetar je zviždao u ušima, mraz je štipao obraze, ali naša sankica je pretekla ostale, i mi smo, ponosni, ponovo se penjali uz brdo da još jednom pokažemo vrhunski „brzinski” spust.

Jedne večeri, kada ocu nije imao gdje da ide, rekao mi je:

— Hajde, sine, da odigramo šaške (dame).

Odnekud iz radne klupe izvadili su dvanaest bijelih i isto toliko crnih pločica i veliku kvadratnu tablu, razdijeljenu na šezdeset četiri polja. Tada još nisam ni slutio da će moj život u budućnosti biti vezan za bijelo-crne kvadrate šahovske table, uz muke i užitke stvaralaštva, trijumfe pobjeda i gorčinu poraza.

Otac me naučio igri i počele su beskrajne partije šaški. Uveče, pod svjetlom petrolejke, sjedali smo jedan naspram drugog i počinjao je boj. Otac je obično pušio lulu ili cigaretu, a meni je za vrijeme partije davan komad crnog hljeba ili suhi dvopek.

Od tada mi je ostala navika da ćutim za vrijeme borbe za šahovskom tablom. Nije slučajno da je 1953. godine glavni sudija turnira u Švajcarskoj sa osmijehom izjavio na zatvaranju takmičenja…

— Što se tiče velemajstora Kotova, treba primijetiti jedan zanimljiv detalj: tokom osamnaest kola takmičenja pojeo je tačno osamnaest sendviča sa šunkom.

Otac je igrao dame (šaške) skoncentrisano, dugo je razmišljao nad svakim potezom, pažljivo posmatrajući poziciju kroz naočare i zamišljeno klimajući svojom velikom ošišanom glavom. Ipak, igrao je relativno slabo, i ubrzo sam počeo da ga pobjeđujem. U početku me je to dovodilo u oduševljenje, posebno kada bih uspio da mu „zatvorim” jednu damu, ali ubrzo sam poželio da se suočim sa jačim protivnikom.

Među očevim poznanicima i mojim drugovima nije bilo dobrih igrača, pa je moj razvoj u igri dama u to vrijeme tu i stao.

Godine su prolazile. Poslije dugih godina imperijalističkog i građanskog rata, nakon iscrpljujuće gladi i razaranja, počela je obnova privrede zemlje. Primjetno se poboljšao i život naše porodice. To mi je omogućilo da završim peti, zatim šesti i sedmi razred srednje škole. I upravo u tom periodu dogodio se događaj koji je odigrao ogromnu ulogu u mojoj daljoj sudbini.

Jednom, ostavši nakon nastave u školi, ugledao sam dva učenika viših razreda kako se nadvijaju nad tablom sa crno-bijelim poljima. Iako je ta tabla bila potpuno ista kao ona na kojoj sam igrao sa ocem, na njoj nisu stajali ravni diskovi, već neke meni nepoznate rezbarene figure. Te figure su se kretale na poseban način — svaka na svoj, i to ne samo po crnim poljima, već po svih šezdeset četiri polja table.

— Kakva je to igra? — nisam se mogao suzdržati da ne pitam školarce.

— Šah, — odgovorio je jedan, dok me je drugi prezrivo pogledao, začuđen mojim neznanjem.

Nikada kasnije nisam sa takvim oduševljenjem gledao šahovsku partiju. Po tabli su se kretali crni i bijeli konji sa talasastim grivama izrezbarenim u drvetu; glatko su se pomjerale kule nalik na male zidane tvrđave; visoka bijela figura sa izrezbarenom glavom uporno je potiskivala malu pokretnu crnu piramidicu iste visine, ali sa krstom na vrhu. A u međuvremenu su se brojne najmanje figure obje boje tvrdoglavo kretale naprijed.

„Po svaku cijenu moram da naučim ovu igru”, rekao sam sebi i počeo svakog dana da ostajem poslije časova da posmatram one koji igraju.

Pravila igre nije bilo teško naučiti: djelimično sam ih saznao posmatrajući partije starijih učenika, a ostalo mi je ispričao moj prvi partner i učitelj u šahu, školski drug Alesha Lazarev. Sa njim sam odigrao svoju prvu partiju i od njega dobio početna znanja o zakonima strategije i taktike.

Prva teškoća je bila savladana — pravila igre su naučena. Ali gdje naći šahovske figure? Tablu sam već imao — poslužila je očeva tabla za dame. Po njenom uzoru napravili smo od kartona nekoliko improvizovanih tabli, ali za figure nije bilo novca da se kupe. Ipak, ubrzo je rješenje pronađeno. Otac je svakodnevno donosio iz radionice otpatke drveta. Tu su bili konusni ostaci od tokarskih centara, cilindrični odresci i mnogo drugih komadića različitih oblika i veličina. Obično su ti otpaci išli za potpaljivanje samovara. Bez velikog truda od njih smo napravili konje, lovce i ostale šahovske figure. Ono što nije bilo potpuno tačno, dopunjavala je mašta. Tim šahom sam se služio mnogo godina, sve dok u jednom turniru nisam dobio prave figure kao nagradu.

Sada je sve bilo tu: tabla, figure, pravila su bila poznata. Ni partneri nisu nedostajali — čitavo dvorište djece bilo je spremno za borbu, samo ih je trebalo naučiti kako.

I ubrzo su u svim uglovima dvorišta počele žestoke šahovske bitke. Protivnici su se nalazili u najrazličitijim pozama: neko na balvanima, neko na klupi, neko na zemlji. Nije bilo važno što je tehnika igre još bila slaba. Igralo se strastveno, a ishod partija ponekad se rješavao i tučom.

Tek što su se naši turniri za prvenstvo dvorišta uhodali, morao sam da napustim ulicu i kuću u kojoj sam rođen: moja porodica se preselila u drugi dio grada, takođe na periferiju, ovog puta u ulicu koju je Spenski opisao pod nazivom Rasterajeva.

Nastavak školovanja morao je da se odvija u drugoj školi, u Ulici komunara. Ako je ranije škola bila preko puta kuće, sada je do nje trebalo ići oko pola sata, prolazeći pored mnogih zasjeda neprijateljski raspoloženih dječaka iz naše ulice.

Najveću neprijatnost izazvao je rastanak sa šahovskim partnerima. Međutim, ubrzo se žalost pretvorila u radost: u novoj školi šahista je bilo još više nego u staroj. Posebno često smo se borili sa komšijom iz klupe, ostajući poslije časova i zadržavajući se nad šahom do kasno uveče. Igrali smo i po sto i više partija u jednoj večeri, i to mi je pomoglo da dobro savladam osnove šahovske tehnike.

Strategija borbe je još bila primitivna: obojica bismo odmah jurišali pješacima na neprijateljsku poziciju, prethodno rokirajući kraljeve na suprotne strane. Takav način treninga pomogao mi je da shvatim strategiju uzajamnih napada i kasnije sam se uvijek sigurno osjećao u pozicijama sa rokadama na različite strane.

I ubrzo su u svim uglovima dvorišta počele žestoke šahovske bitke

Ali čak ni sto partija dnevno nam nije bilo dovoljno, pa smo počeli da igramo i za vrijeme časova, postavivši tablu na klupu u zadnjem redu. Naravno, to je bilo jasno kršenje školske discipline, ali usprkos opomenama nastavnika, nastavili smo s tim rizičnim „zanimanjem”. Od igre tokom časova odvikla nas je jedna naredna situacija.

Časove prirodnih nauka u našem razredu držao je strog nastavnik sa velikim brkovima i širokim, čupavim obrvama, koje su mu stalno bile namrštene i spuštene preko naočara, iza kojih su se ljutito nazirale prodorne, svevideće oči.

Učenici su drhtali pod tim pogledom. Sačuvaj Bože da se nešto poremeti tokom časa prirodnih nauka!

Baš na času tog nastavnika jednom smo pokušali da odigramo šah. Istina, partiju smo započeli još za vrijeme velikog odmora, ali je nismo uspjeli završiti, pa smo, stavivši tablu sa figurama na zadnju klupu, tiho nastavili da povlačimo poteze. Nastavnik je na tabli crtao nečiji skelet, niko nam nije smetao, i mi smo se, postepeno se zanijevši, prestali osvrtati na sve oko sebe.

Odjednom se iza naših leđa začulo poznato, ljutito nakašljavanje. Ukočeni od straha, nesposobni da se okrenemo, gledali smo pravo ispred sebe — nije moglo biti sumnje: mjesto kod table je bilo prazno, a iza nas je stajao nastavnik!

Šta će sada biti s nama? Šta će učiniti? Hoće li nas sramno izbaciti iz razreda, a možda čak poslati i kod direktora, pa će on pozvati roditelje — neizbježna je nesreća! Uplašeni, sjedili smo nepomično, ne usuđujući se da sklonimo tablu sa figurama. Iza nas se čulo ljutito disanje. Čitav razred je sa strepnjom čekao rasplet.

Prošla je minuta, dvije. Čekanje je postajalo nepodnošljivo. „Šta je s njim, da nije okamenio?” mislio sam, nesposoban da izdržim napetost. „Da bar nešto kaže, da nas što prije izgrdi.” Ali iza nas je bilo potpuno tiho. Samo se spolja, s glavne gradske ulice, čula buka, a kiša je sitnim, mekim udarcima tukla po staklima.

„Uh, kako će biti neprijatno ići kući ako učitelj pošalje po roditelje!” — prošla mi je kroz glavu neugodna misao.

Prošla je, činilo se, čitava vječnost. I odjednom se iza naših leđa začuo dubok bas:

— Čiji je potez?

U početku nismo ni shvatili šta nas pitaju, pa je učitelj morao da ponovi pitanje.

— Bijelog — prošapta, na kraju, moj komšija, koji se pokazao hrabrijim.

— Onda je ovdje mat u tri poteza — mirno je rekao učitelj i vratio se ka tabli.

Čim je zazvonilo zvono i učitelj izašao iz razreda, našu klupu je opkolilo gotovo čitavo odjeljenje. Pažljivo smo proučili poziciju na tabli, analizirali sve mogućnosti igre, sve varijante. Bijeli je davao mat u tri poteza. Učitelj je bio u pravu!

Od tada na časovima više nismo igrali šah.

ŠKOLOVANJE, ŠAH, ŽIVOT 

ŠAMPION TULE

U djetinjstvu se razne igre nekako izuzetno lako uče: bez velikog napora pamte se pravila, a tehnika igre se veoma brzo usavršava, istina do određene granice, ograničene uzrasnim razvojem i fizičkom snagom. Otprilike je tako bilo i kod mene sa šahom.

Čim smo ja i drugovi naučili pravila igre, odmah su počele beskrajne šahovske borbe. U početku su naše partije predstavljale besmisleno pomjeranje figura po tabli uz nemilosrdno uništavanje figura i pješaka. Pri tome nije bilo važno što se dama davala za konja, a top žrtvovao za običnog pješaka — samo da se protivniku uzme što više figura. Samo da se uzima nešto! Glavni cilj igre — dati mat protivničkom kralju — u to vrijeme učenja šaha bio je zaboravljen.

U tim danima prvih šahovskih borbi, možda kao nikad kasnije, jurio sam ka šahovskoj tabli. Takav period strastvenog zaljubljivanja u igru ima gotovo svaki početnik u šahu. U toj veoma važnoj fazi usavršavanja šahista usvaja poteze pojedinih figura i dobija opštu predstavu o svim previranjima šahovske igre.

Poslije izvjesnog vremena (njegovo trajanje zavisi i od sposobnosti početnika i od toga koliko se ozbiljno bavi šahom) u igri mladog šahiste počinje da se ispoljava određena logika. Postepeno on savladava uporednu vrijednost figura koje djeluju na šahovskoj tabli, saznaje, na primjer, da je dama jača od topa i konja zajedno, i jednaka dva topa, da je konj približno jednak tri pješaka itd. Tada potezi šahiste počinju da dobijaju određeni smisao: igrač sada pokušava da svojim manjim figurama „lovi“ protivnikove vrijednije borbene jedinice i nastoji da izvrši povoljne razmjene, da uhvati „skupe“ figure protivnika u raznim „viljuškama“.

Zatim dolazi sljedeća faza učenja: savladava se uzajamna povezanost i harmoničan raspored šahovskih snaga. Upravo takvom rasporedu uvijek teži majstor: kod njega na tabli svaka borbena jedinica dopunjuje drugu i često je istovremeno i štiti. U tom periodu se više ne napada pojedinačnim figurama, napadi nisu slučajni juriši, već se pažljivo pripremaju; u njima učestvuju cijele grupe, a ponekad i čitava šahovska vojska.

Ali ni tada igra šahiste još nije savršena. Na njegovom putu ima još mnogo teškoća, i pred njim je još mnogo rada da bi ovladao suptilnostima šahovske umjetnosti. Znanje stečeno iz knjiga doprinosi njegovom razvoju; svaka odigrana partija, svaki pročitani članak, svaka analizirana varijanta približava ga ovladavanju elementima šahovske tehnike.

Na kraju šahista stiče određenu teorijsku pismenost: poznaje tipične elementarne kombinacije i taktičke udare, proučava najbolje metode razvoja figura u početnoj fazi igre – teorijske varijante, uči načine dobijanja u jednostavnim završnicama. Istovremeno se usavršava tehnika računanja varijanti – najvažniji dio šahovskog majstorstva. S godinama i iskustvom dolazi još jedna važna osobina: sposobnost razumijevanja pozicije, sposobnost da se izvagaju sve šanse u bilo kojoj situaciji, da se ocijeni pozicija i pronađe pravi put u igri.

Nije lak put do vrhova šahovske umjetnosti! Ali upravo ta težina ga i čini privlačnim za mlade, koji teže stvaralaštvu, savladavanju prepreka i teškoća. Učenje šaha donosi istinsko zadovoljstvo, a zatim i sportski i stvaralački uspjesi daju potpuno ispunjenje.

Približno po gore opisanim fazama odvijalo se i moje usavršavanje u šahu. Beskrajne partije i neprekidno bavljenje teorijom omogućili su mi da u kratkom roku prođem prve etape savladavanja šaha, na koje ljudima koji šahu posvećuju manje vremena obično odlazi mnogo godina.

Svakodnevna prvenstva dvorišta i razreda ubrzo su zamijenjena zvaničnim takmičenjima. Najprije smo igrali prvenstvo škole. Najjači su ušli na gradsko prvenstvo školaraca, a zatim, konačno, na tzv. mali šampionat grada.

Tako su svoj šahovski put počeli mnogi građani Tule.

Budući šampion Tule, majstor A. Suetin (lijevo), igra s Kumakovim

Prvo mjesto na dječjem šampionatu Tule dalo mi je pravo da uđem u „svetinju nad svetinjama“ svih početnika šahista — u borbu za titulu gradskog šampiona. Moj uspjeh je bio prilično značajan. Kako i ne bi bio: četrnaestogodišnji dječak, koji je tek godinu dana ranije naučio pravila igre, dolazi na prvenstvo grada, na kojem učestvuju svi najjači šahisti Tule, sa višegodišnjim iskustvom igranja na gradskim, pa čak i saveznim takmičenjima.

Sada, poslije dvadeset devet godina, o tome pišem mirno, ali u to vrijeme sama pomisao da uđem u turnirski prostor izazivala je u meni drhtavicu. Trebalo je ne samo bez ustručavanja sjesti naspram svog mnogo starijeg protivnika — inženjera — nego i pokušati da ga pobijedim. Posebno su u tom pogledu bile teške prve partije prvenstva.

Ali, izgleda, „slabog sudbina čuva!“ Moji protivnici u prvim susretima pravili su mnogo grešaka, vjerovatno iz nepažnje ili potcjenjivanja moje snage. Previše sam bio neuglednog izgleda. Na početku sam dobio mnogo partija i bio među vodećima.

Zauvijek mi je ostao u sjećanju završetak partije odigrane na startu tog prvenstva protiv jednog od najjačih tulskih šahista — Isaka Kagana. Igrajući bijelim figurama, došao sam do dobre pozicije i svojim posljednjim potezom stvorio nedvosmislenu prijetnju mata u jednom potezu. Ni trenutka nisam sumnjao da će se crni lako odbraniti, pa sam sjedio za tablom i razmišljao o daljem toku igre, nakon što moja prijetnja bude neutralisana.

Vjerovatno zato što moj protivnik nije smatrao partiju protiv mene posebno ozbiljnom, ostavio je prijetnju mata bez pažnje i odigrao neki nevažan potez pješakom.

Zanijemio sam. Šta je to? Pa moj skakač može dati mat! Zar je moguće da je crni to previdio? Takav iskusan šahista, jedan od najboljih u Tuli, a da ne vidi mat u jednom potezu. To ne može biti!

Pogledao sam protivnika. Bio je miran. Znači, on nešto vidi. Sigurno postoji neka odbrana. I ponovo počinjem da analiziram poziciju, prolazeći kroz sve protivničke figure i provjeravajući da li neka od njih može da pokrije polje na koje bih stavio svoju figuru.

Ne može! Crnom kralju je mat u jednom potezu! Uzmem skakača, podignem ga i stavim na odgovarajuće polje. U tom trenutku pažljivo gledam protivnika i vidim isto ono mirno, neuznemireno lice.

Nešto je zadrhtalo u meni i ja, umjesto da objavim mat, tihim glasom izgovaram:

— Šah!

Ali moj protivnik je u trenutku shvatio šta se dogodilo.

— To je mat! — povikao je on. — Previdio sam na mat, mat sam previdio! — zbunjeno je ponavljao, gledajući učesnike turnira koji su se približavali našem stolu.

— Da, i ja mislim da je vama mat, — već prilično smireno je podržao svog protivnika.

— Onda zašto ste objavili šah? — iznenađeno su me pitali prisutni.

— Nikako nisam mogao da povjerujem da ne vidite jednostavnu prijetnju i mislio sam da postoji neka odbrana — odgovorio sam, pocrvenjevši.

To je bila važna pobjeda, iako mi je došla previše lako. Nadahnut, ostvario sam još nekoliko pobjeda i postao vodeći na turniru. Tada su učesnici šampionata konačno povjerovali u moju snagu i počeli igrati protiv mene s punom ozbiljnošću. Kao rezultat toga, moj položaj na turniru se naglo pogoršao. Uz to, dugo me iz ravnoteže izbacilo i sljedeće neprijatno iskustvo.

Negdje u sredini turnira igrao sam protiv mladog, ali, kako će čitalac vidjeti, već prilično iskusnog šahiste Golubeva. Nakon duge i uporne borbe stekao sam ozbiljnu prednost, ubrzo sam ga doveo u izgubljenu poziciju, a zatim i do materijalne prednosti.

Sada sam imao dvije figure za topa i znatno bolju poziciju. Malo razmislivši, moj protivnik je odigrao potez koji je izgledao kao potez očaja. U stvari, to i jeste bio. Da sam razmislio nekoliko minuta, lako bih našao način da bez velikih poteškoća dođem do pobjede. Ali, na moju nesreću, prije nego što sam odgovorio, pogledao sam protivnika. On je prestao da zapisuje poteze, savio formular i stavio ga u džep. Cijelim izgledom pokazivao je da ga partija više ne interesuje i da mu je beznadežni ishod odavno jasan.

Dok sam oklijevao i nisam povukao potez, Golubev je odsutno gledao okolo. Činilo se da se već pomirio s porazom i da samo „radi reda“ želi da odigra još nekoliko poteza.

Bez mnogo razmišljanja uzeo sam protivničkog lovca, smatrajući da ću u daljim razmjenama ostati s viškom topa, što bi ga, naravno, natjeralo da preda partiju.

Ali ispostavilo se da sam morao ja da predam! Čim sam lovcem uzeo topa, moj protivnik je munjevito zgrabio svoju figuru i njome dao šah! To je bio neočekivan i potpuno zapanjujući udar. Odmah nakon tog poteza postalo je jasno da, kako god da odgovorim, neizbježno gubim damu, nakon čega je, naravno, moja pozicija beznadežna. Potresen, gledao sam u tablu oko petnaest minuta, ne nalazeći odbranu. Eto do čega su me doveli žurba i nepažnja!

A u međuvremenu se moj protivnik potpuno promijenio. Od apatije nije ostalo ni traga. Pažljivo je gledao tablu, detaljno računajući rezultate izvedene kombinacije. Izvadio je zapis iz džepa, uredno ga ispravio i polako, uživajući, zapisao moj pogrešan i svoj lijep potez. Na licu mu je pisalo zadovoljstvo.

Gledao sam ga sa iznenađenjem i, ne krijem, sa ogorčenjem. To je bila do tada za mene neviđena podmuklost. I to u šahu — najplemenitijoj i najpametnijoj igri! Partiju sam morao odmah da predam.

Iako možda nije bilo najpristojnije, nisam čestitao svom protivniku na pobjedi.

U svojoj četvrt vijeka dugoj praksi više puta sam se susretao s „snalažljivcima“ koji ponekad primjenjuju slične trikove.

„Sedam puta mjeri, jednom sijeci” — ova poslovica u potpunosti se može primijeniti na šahovsku igru. A na ponašanje protivnika najbolje je uopšte ne obraćati pažnju. Jer u žestokoj borbi lako se može pogrešno razumjeti protivnik ili upasti u psihološku zamku, kao što se meni desilo u opisanom slučaju.

Sljedeće partije igrao sam uznemiren i gotovo bez ikakvog otpora sam ih izgubio. Ipak, zahvaljujući dobrom startu, zauzeo sam četvrto mjesto na turniru. To je bio veliki uspjeh za mladog šahistu.

Sljedeće godine uspjelo mi je da dodatno unaprijedim svoju šahovsku snagu. Na sledećem prvenstvu grada podijelio sam prvo i drugo mjesto.

Titula šampiona Tule tada se određivala u meču od tri partije. Sa tim takmičenjem vezan je smiješan za okolinu i neprijatan za mene samog događaj.

U Tuli, u centru grada, sačuvana je stara tvrđava, čiji su visoki kameni zidovi prekriveni mahovinom i rastinjem koje izbija između cigala. U djetinjstvu smo se često penjali na te zidove, proučavali brojne nazubljene ispuste na vrhu zidova sa puškarnicama i otvorima za bacanje kamenja na neprijatelja.

Spolja, oko gotovo čitave tvrđave, proteže se park sa visokim sjenovitim drvećem, urednim ravnim alejama i cvjetnim gredicama. Tu se nalaze i orkestarske pozornice, čitaonice, pozorišna zgrada i druge građevine namijenjene posjetiocima. U parku se održavaju šetnje, svira muzika, a uveče nastupaju umjetnici.

Tu su tulski ljubitelji igrali simultanke sa majstorom G. Goldbergom

U ovom malom parku u vrijeme mog djetinjstva postojao je mali paviljon i ograđeni prostor gdje su brojni tulski ljubitelji igrali šah i damu. Tu smo provodili znatan dio svog vremena, proučavajući šahovske pozicije i analizirajući teorijske varijante. Koliko smo zanimljivih partija odigrali u tom paviljonu, koliko smo žestokih šahovskih bitaka vodili u mladosti u sjeni parkovskog drveća!

Upravo tu se održavalo prvenstvo Tule. Prvu partiju igrao sam crnim figurama. Igra je tek počinjala. Nastala pozicija mi je bila dobro poznata, pa sam, dok je protivnik razmišljao o potezu, mirno šetao paviljonom.

Među gledaocima se nalazio jedan dječak iz susjedne ulice — moj vršnjak. Ne znam zašto, ali između nas su se često dešavale „borbe“ koje nisu imale nikakve veze sa šahom.

Dok sam šetao i prolazio pored njega, on je, ne obazirući se na moj tada „službeni“ položaj, uhvatio šilt moje kape i naglim potezom navukao mi je preko očiju. U Tuli nije bio običaj da se uvrede trpe nekažnjeno. Usledila je trenutna odmazda. I za minut smo se već pošteno tukli, zaboravivši gdje se nalazimo.

Na našu nesreću, u blizini se nalazio milicioner. Brzo nas je razdvojio i odveo u najbližu policijsku stanicu. Brojni stanovnici Tule, koji su došli da gledaju meč najjačih šahista grada, sa čuđenjem su posmatrali ovu neočekivanu scenu.

A u tom trenutku moj šahovski protivnik je odigrao potez i pokrenuo sat. Došao je moj red da nastavim igru; međutim, to nisam mogao učiniti iz razloga koji se vjerovatno nikada više nisu desili u istoriji šahovskih takmičenja. Organizatori meča su dotrčali do milicionera i uz velike muke ga ubijedili da ostavi bez kazne narušavanje javnog reda koje je počinio šesnaestogodišnji kandidat za šampiona grada.

Partiju sam ovu dobio, drugu izgubio, ali pobjedom u trećoj osvojio sam titulu šampiona Tule za 1929. godinu. Sljedeće godine uspio sam da zadržim tu titulu. Ali tada sam, za svaki slučaj, radije igrao turnirske partije bez kape.

Naše djetinjstvo na periferiji Tule, u neposrednom susjedstvu livada i šuma, bilo je puno zanimljivih šetnji, putovanja i avantura — poput noćnog ribolova ili odlazaka u zoru po gljive.

Često i mnogo smo igrali fudbal. Majka mi je sašila vunene štitnike za koljena, i ja sam u njima sa važnim izrazom lica branio gol fudbalskog tima svoje ulice. U malom vrtu pored kuće napravio sam prostor za skakanje, trkačku stazu, vratilo i redovno se bavio fizičkim vježbama, nastojeći da poboljšam sopstvene rekorde.

Često smo se kupali u rijeci Upi. Momci iz naše ulice su sa ponosom vodili „svog” šampiona u park tvrđave, izazivajući sve koji su igrali šah da se takmiče sa mnom.

Jednom, vraćajući se veselo u grupi s kupanja, momci su ugledali veliki oglas na kojem je pisalo:

„15. i 16. avgusta u Tulskoj državnoj cirkuskoj areni održaće se predstava — živi šah. Igraju: s jedne strane majstor B. M. Blumenfeld (Moskva), a s druge 16-godišnji šampion Tule A. A. Kotov i moskovski šahista prve kategorije V. I. Nejštat.”

Radosti djece nije bilo kraja! Još kako — mogli su da gledaju majstora, da vide kako igra, a u isto vrijeme i da slušaju koncert! Samo da svi uspiju da uđu u cirkus. I momci su s nadom pogledali u mene: jer ja sam „glavni glumac” u toj predstavi.

Već smo imali predstavu o „živim šahovskim partijama”. Ova zanimljiva pozorišna, a istovremeno i šahovska predstava više puta je organizovana u Tuli i, po mom mišljenju, potpuno je nepravedno zaboravljena u današnje vrijeme.

Na jedan praznični dan na velikoj livadi na periferiji Tule nacrtana je ogromna šahovska tabla, bijela polja bila su prekrivena krečom. U početni raspored stale su „žive” šahovske figure: umjesto topova bile su zaprege (tačanke) u koje su bili upregnuti pravi konji, umjesto šahovskih konja bili su konjanici, umjesto pješaka pješaci — ljudi itd. Pri svakom uzimanju figure čuo se prazni pucanj iz puške ili iz topa. Hiljade gledalaca stajalo je oko te gigantske table, sa zanimanjem posmatrajući tu „bitku”.

U cirkusu nije bilo ni pucnjeva ni živih konja. Mjesta šahovskih figura zauzimali su poznati glumci moskovskih pozorišta i estrade. Jedan od kraljeva bio je pokojni narodni umjetnik RSFSR V. J. Henkin. U ulogama pješaka nastupale su studentkinje Tulske koreografske škole. Među njima je bilo nekoliko poznatih djevojaka iz našeg okruženja, što nam je kasnije davalo povod za prijateljske šale.

Prvi šahovski majstor kojeg sam vidio u životu, Benjamin Markovič Blumenfeld, bukvalno me očarao svojom duhovitošću i, prije svega, nevjerovatnom sposobnošću igranja blic partija.

Tokom kratkog dvodnevnog poznanstva nisam uspio mnogo da naučim iz njegove igre, ali je susret s njim ipak bio koristan za moj šahovski razvoj.

Bilo mi je žao što nisam igrao s njim pravu partiju. Jer, kako sam kasnije sa velikim razočaranjem saznao, većina partija u „živom šahu” zapravo se uopšte ne igra. Jednostavno se prikazuju ranije odigrane, po mogućnosti kratke partije. To se radi da predstava ne bi predugo trajala i da se ne bi iscrpljivali ni glumci ni publika. Nije me utješilo ni to što sam za učešće dobio dvije novčanice od po pet rubalja, iako je to bila moja prva zarada u životu.

ŠKOLOVANJE, ŠAH, ŽIVOT

JOŠ JEDAN KORAK NAPRIJED

Od davnina se život čovjeka poredi sa glavnim putem. Kao što su putevi različiti, tako su različiti i životni putevi ljudi. Kod nekih je život prav, kao veliki put, čist i svijetao, bez ijedne rupe ili neravnine. Kod drugih je, naprotiv, sav put ispunjen zbrkanim krivinama, posut jamama i rupama, prekriven prašinom i blatom. Ali i kod jednih i kod drugih na životnom putu postoje „orijentiri” — najznačajniji događaji.

Jedan od najznačajnijih događaja u životu svakog čovjeka jeste završetak škole. To je trenutak kada se podvlači crta pod mladost i otvara široka perspektiva budućnosti. Završava se period bezbrižnih igara, a počinje etapa formiranja ličnosti i određivanja njenog mjesta u društvu.

Radosni, ali u isto vrijeme i pomalo tužni, okupili smo se u proljeće 1929. godine na maturskoj večeri u našoj rodnoj školi. U parovima i grupama šetali smo hodnicima, opraštali se od učionica, zavirivali u zbornicu, koja je za nas godinama bila gotovo svetinja.

Svečanost se odužila duboko u noć. U zoru, kada je jarko proljećno sunce tek izvirilo iza horizonta, uhvatili smo se za ruke i u redovima od deset i više ljudi krenuli pustim ulicama Tule. Pred svakim od nas bio je sopstveni zanimljiv put, i rastajući se, maštali smo o tome šta ćemo postati za pet ili deset godina.

„Inženjer”, kaže jedan; njegova drugarica odgovara: „agronom”. „Pilot”, veselo dobacuje treći.

Svako od nas nije ni na trenutak sumnjao: pred nama je bio otvoren širok put ka daljem školovanju, radu i stvaralaštvu.

Odmah nakon završetka škole nisam uspio da se upišem na visoku školu: kada sam završio školu, još nisam imao šesnaest godina, pa sam morao da čekam čitavu godinu. To vrijeme sam radio kao bravar.

U jesen 1930. godine primljen sam među studente tek otvorenog Tulskog mehaničkog instituta.

Počelo je studiranje. Šah sam počeo da igram znatno manje, jer su mi obaveze na institutu oduzimale gotovo čitavo vrijeme. Nastao je prilično dug prekid: skoro tri godine nisam igrao na turnirima.

Često mi postavljaju pitanje: smeta li šah i učenju, da li je prepreka u izvršavanju školskih obaveza? Mogu slobodno reći — ne! Ako se vrijeme pravilno rasporedi, šah ne samo da ne smeta, već naprotiv, razvijajući mnoge vrijedne osobine, u velikoj mjeri pomaže u učenju. Naravno, ako se čovjek bez razuma potpuno posveti šahu i posveti mu čitavo vrijeme, tada on može postati kočnica u učenju, ali meni je uvijek polazilo za rukom da uskladim ove dvije vrste aktivnosti. Mogu reći da mi je težnja ka usavršavanju u šahu pomogla da uspješno učim i da biram prave puteve u sticanju znanja.

Uzmimo jedan primjer. Neki rješavaju zadatke iz matematike tako što najprije pogledaju rješenje na kraju zbirke, pa tek onda prilagođavaju svoje rješenje tom odgovoru. Takav pogrešan pristup razmazi učenika i odvraća ga od toga da uloži sve svoje snage u rješavanje zadatka.

„Kako ću moći dobro da igram šah — razmišljao sam — ako budem zavirivao u odgovore? To će mi preći u naviku. Zatim će se ta štetna navika prenijeti i na druge vrste intelektualnog rada, pa i na šah, i naučiće me da se oslanjam na nešto sa strane. A tokom šahovske partije čovjek mora samostalno rješavati složene zadatke — tamo nema nikakve zbirke zadataka sa rješenjima.”

I odlučno sam sebi zabranio da unaprijed gledam odgovore. Isto tako sam strogo zabranio sebi da koristim došaptavanja, „puškice” i priručnike tokom kontrolnih radova.

„Ako u šahovskoj partiji ne budem mogao da riješim neki problem, niko mi neće pomoći niti ću moći da pogledam u priručnik” — tako sam razmišljao i čvrsto odlučio da ne slušam tuđe savjete niti da ih drugima dajem.

Jednom smo u devetom razredu pisali kontrolni zadatak iz matematike. Sve mi je išlo glatko, kad sam odjednom zaboravio formulu za površinu kruga. Uzalud sam pokušavao da je se sjetim — nisam uspio, a bez nje nije bilo moguće nastaviti rješavanje zadatka. To je bilo gradivo koje smo odavno prošli. Svaki učenik viših razreda znao je tu formulu napamet. Da sam pitao bilo koga pored sebe, odmah bi mi rekao. Uz to, dobro sam znao da na zidu iza mene visi tabela sa osnovnim formulama, među kojima je bila i ta.

Šta učiniti? Izvesti formulu sam — značilo je izgubiti deset dragocjenih minuta. Okrenuti se i pogledati u tabelu ili pitati komšiju — značilo bi prekršiti sopstvenu riječ. Na kraju je princip pobijedio: izveo sam formulu sam. Od tada je prošlo više od trideset godina, ali se i danas ponosim tom odlukom.

Evo još jednog pitanja. Mnogi učenici vole jedne predmete, a prema drugima se odnose nemarno. Da li je to ispravno?

„Uporedimo opet sa šahom“, govorio sam sam sebi. Može li se voljeti samo jedna vrsta pozicija? Naravno da ne može! Ako naučiš samo da napadaš, sigurno ćeš gubiti u pozicijama gdje je potrebna odbrana ili gdje treba manevrisati figurama. U šahu je potrebna svestranost. Svi veliki šahisti imali su univerzalan stil igre.

Istovremeno, ima mnogo dobrih šahista koji ne mogu da postignu velike uspjehe upravo zbog svoje jednostranosti, sklonosti ka određenom tipu pozicija. Znaju da igraju jedne pozicije, a potpuno su nemoćni u drugim, koje još nisu savladali.

Iz toga sam izvukao važan zaključak — treba biti svestrano razvijen. Nije slučajno što su gotovo svi svjetski šampioni bili visoko obrazovani i veoma kulturni ljudi. Lasker je, na primjer, bio profesor matematike i imao titulu doktora filozofije. Kapablanka se bavio diplomatskim radom. Aljehin je bio doktor pravnih nauka. Sovjetski svjetski šampion Mihail Botvinik bavio se velikim naučnim radom — odbranio je kandidatsku i doktorsku disertaciju i stekao zvanje doktora tehničkih nauka.

Od tada mi je, i u školi i na fakultetu, uglavnom polazilo za rukom da učim podjednako dobro iz svih predmeta.

Vrijedi još napomenuti da igranje šaha odlično razvija i trenira pamćenje. Kvalifikovan šahista može lako odigrati partiju ne gledajući u tablu, a neki majstori uspijevaju da istovremeno igraju „naslijepo” više od trideset partija. U mladosti sam i ja vježbao takvu igru i jednom sam odigrao osam partija istovremeno, bez gledanja u tablu.

Ova u djetinjstvu razvijena memorija znatno mi je pomogla tokom školovanja, a kasnije i na institutu. Većinu zadataka iz matematike i mehanike rješavao sam usput, na putu kući i iz kuće. Put od periferije bio je dug, vremena je bilo dovoljno, pa sam često stizao kući već riješivši u hodu složen matematički zadatak. Na moju sreću, u to vrijeme u Tuli je bilo malo automobila, pa su takve „ulične vježbe“ prolazile bez opasnosti po zdravlje i život.

U složnom i snažnom kolektivu Tulskog mehaničkog instituta više od polovine studenata činili su radnici koji su došli na visoko obrazovanje iz fabrika i pogona. Ti već odrasli ljudi, koji su prošli kroz radno iskustvo, imali su dobar uticaj na nas mlade studente, tek izašle iz škole. Uz pomoć starijih drugova kod nas se razvijao karakter i volja, a od njih smo učili kako da živimo i radimo u kolektivu.

Vaspitavala nas je i komsomolska organizacija. U komsomol sam primljen još u školi i bio sam u njegovim redovima petnaest godina. Naučio me je da kritički procjenjujem svoje postupke, da svoje interese podređujem interesima kolektiva i odgojio me u duhu odanosti zajedničkom cilju, zemlji i narodu.

Tri godine studija prošle su neprimjetno. U ljeto 1933. ponovo me je privukao šah. Sada sam se već osjećao odraslije i zrelije. Mogao sam u igri i u proučavanju šaha primijeniti znanja koja sam stekao na institutu.

Vrativši se šahu, prije svega sam analizirao i pažljivo sistematizovao sve svoje partije odigrane na turnirima do 1930. godine. Zaključci nisu bili naročito povoljni. Prije svega, u mojoj igri se jasno osjećalo nedovoljno poznavanje teorije otvaranja – početne faze šahovske partije. Na svoju sramotu, moram priznati da je sve do sticanja titule velemajstora upravo poznavanje otvaranja bilo najslabija tačka moje igre.

U sredini partije – u središnjici – takođe se uočavao ozbiljan nedostatak: nisam uspjevao da vodim planske i ciljane manevre figurama, niti da igram mirne partije koje zahtijevaju strpljive, neforsirane poteze.

Ubrzo su mi postale jasne slabosti moje igre: iako sam znao računati oštre kombinacione varijante, šahista koji se snalazi samo u takvim komplikacijama, a nije savladao ostale strane šahovske tehnike, ne može postići dobre sportske rezultate. Bilo je potrebno ovladati još jednom važnom stranom šahovskog stvaralaštva – umijećem manevrisanja i igranja mirnih pozicija.

Pročitavši nekoliko šahovskih knjiga i članaka, kao i analizirajući mnoge partije objavljene u časopisima za vrijeme mog odsustva od šaha, osjetio sam snažnu želju da zaigram na ozbiljnom turniru protiv jakih protivnika.

Osjetio se prekid u igri – imao sam pravu žeđ za šahovskom borbom. Ne krijem, želio sam napokon da osvojim i prvu kategoriju u šahu. Još od 1928. biti drugokategorni igrač već mi je dosadilo.

Simultanka koju je dao Botvinik u Mehaničkom institutu.

Ubrzo mi se ukazala prilika da se okušam protiv šahista najviše kategorije. Zimi 1933. godine u Lenjingradu su održavana ekipna takmičenja sindikalnih ekipa. U najjaču grupu – „glavnu“ – tog velikog turnira, ne znam po kojim kriterijumima, bila je uključena i ekipa Tulskog oružanog zavoda.

Otputovali smo na turnir, iako smo umjesto predviđena tri šahista uspjeli da izvedemo samo dvojicu. Trećeg nisu mogli osloboditi s posla. Jasno je da u takvom sastavu nismo mogli računati na uspjeh, ali ipak, uprkos tome što smo u svakom kolu automatski imali jedan minus, uspjeli smo izbjeći posljednje mjesto.

Na prvoj tabli u ostalim ekipama naše grupe igrali su šahisti prve kategorije. Zato je donesena odluka, upisana u pravilnik turnira: šahista koji na prvoj tabli u toj grupi ostvari najbolji rezultat dobija pravo da igra meč za titulu majstora.

Ali, na zaprepaštenje organizatora, najbolji rezultat sam ostvario ja – jedini među igračima na prvoj tabli koji nije imao prvu kategoriju.

Šta učiniti? Po pravilima, drugokategorni igrač ne može igrati meč za titulu majstora. Za to zvanje može se boriti samo šahista s prvom kategorijom. S druge strane, ta odredba je bila upisana u pravilnik zvaničnog turnira i morala se ispoštovati.

Kada su pitali glavnog sudiju turnira šta će sada biti s mečom za titulu majstora, on je odgovorio:
– Ne znam. Nastala je prilično nezgodna situacija.

Po povratku naše ekipe u Tulu, gradska šahovska sekcija odlučno je stala u odbranu svog šampiona. U Moskvu, u Višu kvalifikacionu komisiju, poslat je upit: „Kada i kojeg šahovskog majstora ćete poslati u Tulu radi odigravanja meča?“

Viša kvalifikaciona komisija nije brzo odgovorila. Očigledno su morali dobro razmisliti kako da izađu iz ove nezgodne situacije. Nakon nekoliko sedmica, u Tulu je stigao dopis u kojem je pisalo:

„Šahisti druge kategorije Kotovu A. A., koji je ostvario najbolji rezultat na prvoj tabli u glavnoj grupi ekipnog turnira u Lenjingradu, dodjeljuje se prva kategorija i uključuje se u polufinalnu grupu prvenstva Moskve 1934. godine.“

Tako je cilj bio postignut: dobio sam prvu kategoriju, a uz to i pravo da igram u polufinalu prvenstva Moskve.

Ali tu se na mom putu pojavila nova prepreka: polufinale je počinjalo u aprilu, a početkom maja završavala se školska godina I čitav teorijski kurs na institutu. Tokom posljednjeg mjeseca studenti su morali položiti nekoliko ispita i uraditi seminarski rad. Kako stići i odigrati turnir i položiti ispite?

Razgovor s dekanom nije dao ništa. Odgovorio je:
„Postupite kako hoćete, ali sve predmete morate položiti na vrijeme.“

Šta učiniti? Ako odem da igram, mogao bih zakasniti s ispitima, a to je bila prva generacija diplomaca instituta i cijela Tula je obraćala pažnju na to. Ako pak ne odem, čitavo vrijeme ću žaliti što nisam iskoristio priliku.

„Možda će biti još gore“, ubjeđivao sam sam sebe, „stalno ćeš misliti da si propustio takvu šansu i, ne daj Bože, zbog toga ćeš loše položiti ispite.“

Čitalac već može pretpostaviti da sam bio raspoložen tako da me nije bilo teško ubijediti da idem na turnir. Ukratko, otišao sam u Moskvu da igram u polufinalu prvenstva prijestonice.

To takmičenje završilo se za mene uspješno: zajedno s A. Čistjakovim, tada još šahistom prve kategorije, podijelio sam prvo i drugo mjesto i stekli smo pravo da učestvujemo u finalu prvenstva. Vrativši se u Tulu, uspio sam položiti sve ispite. Istina, zbog toga sam dvije sedmice praktično zaboravio šta znači normalan san.

Dakle, teorijski dio studija bio je završen! Ostala je još samo diplomska praksa, a za pola godine i odbrana diplomskog rada.

Kada su me pozvali u studentsku službu i ponudili da izaberem mjesto za obavljanje prediplomske prakse, izabrao sam fabriku „Krasni proletarij“ u Moskvi.

Šahista u meni bio je neizmjerno radostan. „E sad ćemo igrati šah! U Moskvi žive mnogi šahovski majstori, tamo se održava mnogo turnira, drže se teorijska predavanja, uvijek će se moći odigrati partija, pa čak i meč s bilo kojim prvokategornikom.“

U isto vrijeme moja druga polovina – student – pozivala je na razboritost. „Zaboravi na šah!“, ponavljala je uporno. „Misli samo na diplomski rad.“

Stalno mi se po glavi vrtila jedna prepravljena dvostihovna dosjetka, koju je neko od prijatelja smislio:
Majstor možda i ne moraš biti,
ali inženjer moraš postati.

Ko je koga na kraju ubijedio, ni sam nisam shvatio. U proljeće 1934. godine stigao sam u Moskvu, koja je od tada postala moj drugi rodni grad.

INŽENJER-MEHANIČAR

Ako se stane u centar Tule, kod zidina tvrđave, svi ostali dijelovi grada nalaze se znatno više od tebe. Grad je smješten u ogromnoj kotlini, okružen gustim šumama i širokim poljima. Sa uzvišenja Tula izgleda prilično slikovito: dole se prostire velika udolina, na čijem dnu krovovi kuća i bezbroj malih vrtova stvaraju crveno-zelenu šaru. Kada se odozdo gleda uz glavnu gradsku ulicu – ulicu Komunarov – u daljinu se pruža put koji vodi pravo ka jugu. Majka mi je pričala da su nekada tim putem mnogi hodočasnici išli u Kijev, na sveta mjesta. Tada su se i put i ulica zvali Kijevski.

Danas ulicom Komunarov i tim putem više ne prolaze hodočasnici. Sada po glatkom asfaltu jure kamioni, automobili i autobusi. U njima ljudi putuju na jug – na Krim, na Kavkaz – na odmor.

I sama ulica Komunarov, kao i čitav grad, više nisu onakvi kakvi su bili u vrijeme hodočasnika. To više nije prljava „samovarska“ Tula, već lijep, uređen grad s asfaltiranim ulicama, višespratnim zgradama i zelenim parkovima.

Polufinale prvenstva SSSR-a u Tuli (1950. godina)

Građani Tule, gledaoci, posmatraju partiju Suetina s Lilijentalom

Na periferiji grada, odmah iza ulice koja vodi ka parku, nekada je bila pustopoljina obrasla ogromnim čičcima i korovom. Danas se na tom mjestu uzdižu zgrade najveće obrazovne ustanove u gradu – Tulskog mehaničkog instituta.

Nama, prvim diplomcima instituta, nije pošlo za rukom da čitav studij završimo u toj zgradi – završena je tek 1934. godine. Ali upravo tu su se branili diplomski radovi. Tu smo dobili svoje inženjerske „ulaznice“ u proizvodni, naučni i stvaralački život.

Tema mog diplomskog rada bila je projektovanje montažnog pogona za godišnju proizvodnju dvije hiljade tokarsko-vijčanih mašina „DIP-200“, konstrukcije fabrike „Krasni proletarij“. Da bih izvršio taj zadatak, morao sam nekoliko mjeseci raditi u toj fabrici u Moskvi.

Zimi 1935. godine održana je odbrana diplomskih radova.

U velikoj svečanoj sali okupili su se profesori, studenti, brojni gosti, predstavnici društvenih organizacija, prijatelji i rodbina diplomaca. Nije ni čudo – bio je to pravi praznik za Tulu: prva generacija diplomaca instituta!

U državnoj ispitnoj komisiji bili su najbolji profesori instituta, najistaknutiji inženjeri grada, predstavnici tulske industrije. Ipak, nisu oni bili najstrašniji studentima, uprkos svom znanju i iskustvu; njihovih pitanja se nismo najviše plašili. Najviše smo se bojali predsjednika komisije, koji je specijalno došao iz Moskve da prisustvuje prvom diplomiranju novog instituta – velikog stručnjaka za tehnologiju metala, teoriju tolerancija i mjernih instrumenata, Georgija Aleksandroviča Aparina, profesora Moskovske visoke tehničke škole „Bauman“.

Upravo su njegova pitanja izazivala najveći strah, jer je njegovo mišljenje, kao naučnika i predsjednika komisije, naravno, imalo presudnu ulogu u konačnoj ocjeni naših radova.

Moja odbrana je u početku tekla glatko. Raširivši brojne crteže i predavši predsjedniku komisije pisano obrazloženje, počeo sam detaljno izlagati projekat, tehnički ga potkrepljujući brojčanim i tehnološkim podacima.

Svi su pažljivo slušali moja brza i, kako sam tek kasnije shvatio, pomalo samouvjerena objašnjenja. U zanosu sam govorio brzo, iznoseći niz podataka, brojki i formula.

Trudeći se da nikoga ne gledam kako se ne bih zbunio, grčevito sam spojio prste ruku ispred sebe i zagledao se nagore, tamo gdje su se zidovi sale spajali sa plafonom i gdje se na bijeloj površini jasno vidjela tamna vlažna mrlja.

Počela su pitanja. Najprije su pitali tulski profesori, inženjeri i članovi komisije. Odgovarao sam.

Najzad je iza stola ustala krupna figura predsjednika. Profesor mi je prišao sasvim blizu i, gledajući me pravo u oči, postavio prvo pitanje:

– Zašto ste projektovali proces montaže mašina na kolicima, a niste ga postavili na pokretnu traku?

Sve što se zatim desilo pamtim kao da nije bilo prije dvadeset godina, nego juče.

Još uvijek pod uticajem brzog ritma prethodnih odgovora, a naročito svog izlaganja, počeo sam glasno i samouvjereno da iznosim profesoru razne argumente, nabrajam razloge i dajem, kako mi se činilo, iscrpna objašnjenja.

Profesor je pažljivo slušao, gledajući me pravo u oči i odobravajući klimajući glavom. To me je još više ohrabrilo. Počeo sam da govorim još brže i sigurnije.

Moj odgovor trajao je nekoliko minuta. Na kraju sam, želeći da svojim argumentima dam još veću težinu, počeo čak i da odlučno mašem rukom. Rekavši sve što sam znao, zaćutao sam, očekujući pohvalu za sadržajan i temeljit odgovor.

Nekoliko sekundi profesor me je gledao, blago nagnuvši glavu u stranu, a zatim je, očigledno nezadovoljan previše slobodnim tonom mog odgovora, oštro rekao:

– Sve to nije tačno! Razmislite i pronađite pravi odgovor.

Da se u tom trenutku plafon sale srušio na mene, ne bi me više zaprepastio nego ova ocjena mog odgovora.

„Sve je propalo! Neću dobiti odličnu ocjenu, možda čak i pasti“, brzo mi je prošlo kroz glavu.

Oblio me je znoj uprkos februarskoj hladnoći. Stajao sam potresen i zbunjen, ne usuđujući se da pogledam prema utihnuloj sali. Još jače sam stegao već vlažne prste i grozničavo pokušavao da pronađem pravi odgovor, spreman da izgovorim sramotno „ne znam“. Siva mrlja na zidu uporno mi je upadala u oči.

I baš u tim teškim trenucima pomoglo mi je moje šahovsko iskustvo! Na prvi pogled, kakve veze ima šah s tim – kako on može pomoći u sali gdje se rješavaju sasvim drugačija, tehnička i naučna pitanja? Kakva je veza između manevrisanja figurama i kretanja kolica na kojima se sastavljaju tokarske mašine?

Ipak, pomoć mi je došla upravo iz šaha. Na ishod odbrane diplomskog rada mogu zahvaliti baš šahu.

Dešava se u turnirskoj partiji da nikako ne možeš pronaći pravi potez, a vremena za razmišljanje više nema — potrošio si ga ranije i sada si u cajtnotu. U takvim kritičnim trenucima majstor često prestaje razmišljati o samoj poziciji — ionako više nema vremena da sve izračuna. Počinje razmišljati o protivniku, prisjeća se šta on ne voli, kakve pozicije izbjegava.

Brzo se prisjetivši svega toga, igrač u cajtnotu donosi odluku koja podsjeća na ono što se u matematici naziva „dokazom suprotnim“. Ne traži se više odgovor na pitanje: „Koji je potez u ovoj poziciji najbolji?“ Umjesto toga rješava se drugo pitanje: „Koji će potez protivniku biti najneprijatniji, najteži za odigrati?“

Otprilike tako se dogodilo i tokom moje odbrane. Nisam više pokušavao pronaći nove argumente u korist svog projekta.

„Svejedno“, proletjelo mi je kroz glavu, „neću uspjeti dodati ništa na sve one beskrajne razloge koje sam već iznio u svom odgovoru.“

Tada sam se sjetio metode koju šahisti koriste u teškim pozicijama, u cajtnotu. Samo što je ovdje trebalo pronaći odgovor ne na pitanje „šta profesor ne voli?“, nego: „šta je profesor zapravo imao na umu, šta je najvažnije uočio u mom projektu, a što sam ja propustio u svom dugom, ali očigledno nedovoljno sadržajnom odgovoru?“

U tih nekoliko sekundi sjetio sam se da je specijalnost profesora Aparina teorija tolerancija, koja proučava spojeve dijelova mašina, i čije osnovno pravilo kaže da je najvažnije svojstvo dijelova njihova međusobna zamjenjivost — da svaki dio jedne mašine može odgovarati drugoj bez dodatne obrade. Samo u tom slučaju moguće je organizovati montažu na pokretnoj traci, kao što se, na primjer, radi u proizvodnji automobila. Kod mene, međutim, dijelovi mašine nisu imali ta svojstva.

Pogledao sam profesora. Smiješio se, možda je po radosnom sjaju u mojim očima shvatio da sam napokon pronašao pravi odgovor. Trenutno se smirivši, bez žurbe, ali jasno, slog po slog izgovaram dvije  riječ:

— Vza-i-mo-za-mje-nji-vost! (— Uzajamna zamjenjivost!)

Profesor me pogleda, sačeka nekoliko sekundi, vjerovatno želeći da iskuša moje strpljenje i da me malo nauči pameti zbog previše samouvjerenog tona prethodnih odgovora, pa napokon izgovori takođe samo jednu riječ:

— Tačno! — zatim, nakon kratke pauze, doda: — Idemo dalje. — i postavi još jedno pitanje, koje sam dobro znao.
Odgovori predsjedniku komisije odredili su ne samo sudbinu mog diplomskog rada, nego i njegovu ocjenu. Dvadeset minuta kasnije komisija je donijela odluku:

„Studentu Tulsko mehaničkog instituta Kotovu A. A. dodjeljuje se zvanje inženjera-mehaničara za hladnu obradu metala. Ocjena diplomskog rada i znanja — odlična.“

Objavivši odluku državne ispitne komisije, profesor Aparin me pozva k sebi, stisnu mi ruku i glasno reče:

— Čestitam vam! Želim vam da unapređujete nauku isto onako kako unapređujete šah!

Očigledno je neko iz Tule već rekao profesoru o mojoj strasti prema šahu. I samo sam ja u čitavoj sali znao koliko su njegove riječi bile na mjestu, koliko mi je šah pomogao samo nekoliko minuta ranije.

ONI KOJI SU SLUŽILI ŠAHOVSKOJ UMJETNOSTI

Odbranivši diplomu, preselio sam se u Moskvu i počeo da radim u vazduhoplovnom konstruktorskom birou. Istovremeno sam se potpuno uronio u živu i bogatu šahovsku scenu glavnog grada. Poslije Tule, gdje je bilo svega nekoliko šahista druge kategorije, Moskva — grad u kojem žive najjači majstori i gdje se svakodnevno održavaju turniri — učinila mi se pravim „šahovskim rajem“.

Uz to, baš u danima mog dolaska u Moskvu počeo je drugi međunarodni turnir. Održavao se u prostranim salama Muzeja likovnih umjetnosti. Na turniru su učestvovali gotovo svi najjači šahovski velikani svijeta, koje sam do tada viđao samo na fotografijama u časopisima i knjigama.

Napokon sam mogao vidjeti legendarnog Emanuela Laskera, koji je dvadeset šest godina držao titulu svjetskog prvaka. Ušavši u muzej, među desetinama učesnika odmah sam prepoznao njegov, sa fotografija poznat, oštro ocrtan profil, ponosno držanu sijedu glavu, nos s grbom i guste sijede obrve koje su se nadvijale nad očima.

„Moskva mi se učinila pravim ‘šahovskim rajem’… čak se i na novogodišnjem balu studenata u Kremlju igra šah.“

Lasker je uživao ogroman autoritet i popularnost među moskovskim ljubiteljima šaha. Desetine šahista dočekivale su ga kod rešetkastih kapija muzeja. Uz stepenice koje vode na drugi sprat, u turnirsku salu, Lasker je ulazio praćen aplauzom šahovskih zaljubljenika. Isto tako oduševljeno moskovski šahisti su ga ispraćali kada bi napuštao turnirsku salu.

Ostarjeli šampion odigrao je turnir sjajno, ne izgubivši nijednu partiju i zauzevši treće mjesto ispred Kapablanke i mnogih najjačih šahista tog vremena. Uprkos svojih šezdeset osam godina, Lasker je odigrao niz partija sa mladalačkom svježinom, unijevši u njih umjetnost i tehniku koje su oduvijek krasile njegovu igru.

Lasker je zadivljivao prisutne svojom nepomućenom smirenošću tokom igre. Nesumnjivo je i taj izvanredni šahovski borac iznutra proživljavao tok šahovske borbe, jer je nemoguće zamisliti šahistu koji ne osjeća uzbuđenje tokom partije. Međutim, spolja se to uzbuđenje kod njega nimalo nije primjećivalo: posmatrač je uvijek vidio samo njegovu nepomičnu figuru, sijedu glavu sa smirenim izrazom lica i neizostavni dim cigare.

Takva smirenost neizbježno je djelovala na protivnika, i upravo zato u Laskerovoj praksi ima mnogo partija (možda više nego kod bilo kog drugog šahiste) koje je spasio, pa čak i dobio iz beznadežnih pozicija. Nije slučajno što je neko od stranih šahista proširio glasinu da Lasker hipnotiše svoje protivnike i tako ih navodi da prave loše poteze. Besmislenost takvih tvrdnji je očigledna. Ipak, nema sumnje da je svojim nepokolebljivim mirom Lasker snažno psihološki djelovao na protivnike, što je igralo veliku ulogu u postizanju njegovih izuzetnih sportskih uspjeha.

Kao primjer mogu navesti njegovu partiju protiv Špilmana na međunarodnom turniru 1935. godine. Bivši svjetski prvak igrao je crnim figurama. Nakon greške u otvaranju, Lasker je bio primoran da se odrekne rokade, pa je njegov kralj bio izložen napadu svih bijelih figura. Pozicija crnih postala je beznadežna, a odbrana napada bila je nemoguća.

I u tom trenutku se iznenada dogodilo nešto neočekivano. Umjesto da čeka da se napadačke snage bijelih približe njegovim figurama, Lasker je sam hrabro pošao kraljem u susret napadačkim figurama. Izgledalo je da će ta ludost ubrzati propast crnog i izazvati trenutni rasplet. Takav je bio prvi utisak posmatrača ove partije. U velikoj mjeri se kasnije pokazalo da je to i bilo tačno: naknadna analiza partije dokazala je da crni tim manevrom ni za jotu nije poboljšao svoju poziciju i morao je izgubiti.

Međutim, takav smjeli iskorak imao je snažan psihološki uticaj na protivnika. Špilman je počeo da se nervira, njegovi planovi su se poremetili, morao je da ih mijenja i traži nove puteve napada. Umjesto sporog načina djelovanja sada je morao preći na odlučne poteze. Igra se krajnje zaoštrila.

Najvažnije je bilo to što je Lasker iz branioca, pasivne strane, u svijesti protivnika postao strana koja sama izmišlja sopstvene puteve igre i dobija određenu samostalnost u djelovanju. Moralni efekat takvog poteza bio je ogroman: dok je Lasker sjedio za tablom s olimpijskim mirom, Špilman je postajao sve nervozniji. To se odrazilo na dalji tok borbe. Bijeli je napravio grešku, nije našao relativno jednostavan put do pobjede, i partija je završena remijem. Publika je dugotrajnim aplauzom pozdravila ovaj ishod partije — kao primjer čvrste odbrane.

Sljedeće godine, na trećem međunarodnom turniru u Moskvi, Lasker je nastupio neuspješno. Godine su se osjetile i kod ovog, naizgled nesalomivog šahiste. Tokom trećeg turnira, koji se održavao u Sali stubova Doma sindikata, ja sam zajedno s drugim prvokategornicima radio u organizacionom aparatu turnira. Iza scene Sale stubova svakodnevno smo sretali Laskerovu suprugu Martu, koja je s njim prošla dugi trijumfalni put šahovskih pobjeda. Sada je, u poznim godinama, morala prisustvovati zalasku nekadašnje slave svjetskog šahovskog prvaka.

Po deset puta svake večeri ta mala sijeda starica, sa svojim neizostavnim pletenjem u rukama, prilazila nam je i pitala na njemačkom:

— Kako stoje stvari kod doktora Laskera?

Trudili smo se da joj na svaki način ublažimo istinu, ali smo ipak svaki put morali reći da su Laskerove prilike u današnjoj partiji loše.

Ona bi se brzo okrenula od nas i odlazila, uzalud pokušavajući da sakrije suze.

Jednom prilikom, na banketu poslije turnira, uspio sam da razgovaram s Laskerom o šahovskim temama. Mudri šahista-filozof pažljivo je saslušao moja pitanja i kratko mi odgovorio na sve što me je interesovalo.

Ovi savjeti velikog poznavaoca šaha pomogli su mi da razjasnim neka pitanja šahovske teorije. Posebno me zanimala psihologija šahovske borbe, umijeće da se protivniku nametne ona vrsta pozicije koja mu ne odgovara. Upravo u toj oblasti Lasker je bio nenadmašan stručnjak.

Potpuno smiren i isti u danima pobjeda i u danima poraza bio je drugi bivši svjetski prvak, rođeni Kubanac Hose Raul Kapablanka. Srednjeg rasta, krupne, već pomalo popunjene figure i velike glave, kubanski velemajstor je obično ponosno šetao turnirskom salom, kao da se malo brinuo o sudbini partije.

Kapablanka nikada nije sebe opterećivao dugim razmišljanjem nad šahovskom pozicijom. U njegovoj praksi cajtnoti su bili izuzetno rijetka pojava. Kubanac nikada nije sjedio na stolici. U vrijeme kada je protivnik bio na potezu, on je obično šetao po turnirskoj sali i, osmjehujući se, posmatrao poznanike ili analizirao već završene partije s nekim.

Jednom prilikom bivši svjetski prvak, nakon što je odigrao potez, zaboravio je da pokrene sat. Šetajući između stolova, odjednom je primijetio da njegov sat radi. Pomislivši da je protivnik već odgovorio na potez, Kapablanka je brzo prišao, usput pogledao poziciju i bez razmišljanja pomjerio neku figuru.

— Pardon! — povikao je njegov protivnik. — Ja još nisam odigrao svoj potez.

Učtivi bivši svjetski prvak izvinio se zbog svoje rasijanosti i vratio figuru na prethodno mjesto. Moskovski sudije su se samo osmjehnuli: takvo kršenje pravila nije bilo predviđeno čak ni kodeksom međunarodnih takmičenja.

Lakoća i brzina razmišljanja uopšte su bile karakteristične za Kapablanku. U hodnicima Sale stubova često smo posmatrali kako genijalni Kubanac analizira već završene partije. Zadivljavala nas je izuzetna brzina kojom je računao varijante i pronalazio tačan i najbrži put do pobjede. U tehnici realizacije prednosti Kapablanka je bio nenadmašan. Tu tehniku su pažljivo usvajali i naši majstori, što im je pomagalo u kasnijim nastupima. Njegovo tehničko umijeće je toliko visoko ocijenjeno među šahistima da se i danas, kada neko suptilno dobije završnicu partije, često kaže da je realizovao prednost u Kapablankinom stilu.

Kapablanka je počeo da igra šah u četvrtoj godini života. Možda se upravo zato kod Kubanca razvila ogromna šahovska intuicija, ili kako šahisti kažu — osjećaj za poziciju. Posjedujući tako vrijedne i visoko razvijene šahovske osobine, Kapablanka je za nekoliko sekundi nalazio odgovore na pitanja čije je rješavanje kod drugih majstora ponekad trajalo i po nekoliko minuta.

Ali upravo ta lakoća igre, koja je s vremenom prešla u izvjesnu površnost i olakost, bila je uzrok relativno ranog zalaska šahovskog talenta Kapablanke. On nije uspio uspješno da izdrži takmičenje s plejadom novih majstora, koji su šah smatrali stvaralaštvom, naukom i u to svoje omiljeno zanimanje ulagali sav svoj talenat, radnu sposobnost i sebe u potpunosti.

Tokom međunarodnog turnira u Moskvi 1935. godine između Laskera i Kapablanke još je trajao sukob koji je započeo prije petnaest godina. Istorija tog neprijateljstva karakteristična je za buržoaski sportski svijet i slikovito prikazuje tadašnje odnose u borbi za titulu svjetskog šampiona u šahu.

Oko 1918–1920. godine Kapablanka je uporno nastojao da odigra meč za svjetsko prvenstvo s Laskerom. Svjetski šampion, koji je tada već imao više od pedeset godina, postavljao je određene uslove u vezi s mjestom i vremenom meča. Međutim, ti uslovi očigledno nisu odgovarali Kapablanki i otežavali su njegovu pobjedu nad Laskerom.

Tada su američki prijatelji Kapablanke, djelimično i uz njegovo znanje, počeli da objavljuju u raznim šahovskim časopisima članke s aluzijama da Lasker izbjegava susret s mladim izazivačem i da postavlja neprihvatljive uslove. Svjetski šampion, uvrijeđen i ogorčen takvim nepravednim nagovještajima, demonstrativno je odustao od svoje titule u korist Kapablanke. Naravno, šahovski svijet nije prihvatio takvo “prenošenje” najviše sportske titule. Tada je razočarani Lasker prihvatio sve uslove koje su postavili organizatori i, između ostalog, da se meč igra u tropskoj Havani u najtoplije doba godine.

Moguće je da bi i pod drugim uslovima Kapablanka izašao kao pobjednik iz tog dvoboja sa svjetskim šampionom. Međutim, u njihovom meču Lasker mu nije pružio nikakav ozbiljan otpor i praktično je bez borbe ustupio titulu svjetskog prvaka. Od tada Lasker nije mogao oprostiti Kapablanki njegovo neetično, nesportsko ponašanje pred meč 1921. godine.

Nama, koji smo poznavali tu priču, bilo je veoma zanimljivo posmatrati žestoke susrete ova dva stara šahovska rivala. Godine 1935. partiju između njih dobio je Lasker, energičnom napadačkom igrom na protivničku poziciju. Već sljedeće godine Kubanac je uspio da uzvrati revanš. Nekoliko mjeseci nakon tog drugog turnira došlo je do pomirenja između Laskera i Kapablanke i dugogodišnja svađa je okončana.

Na međunarodnom turniru 1935. učestvovalo je mnogo drugih zanimljivih šahovskih majstora. Posebno je ostao upamćen talentovani šahista oštro kombinacionog stila, majstor neočekivanih napada i spektakularnih žrtava, Rudolf Špilman. Kada je hodao kroz turnirsku salu, neizbježno je podsjećao na težak cirkuski broj žonglera: njegovo kratko, zdepasto tijelo i velika glava ličili su na veliku i malu kuglu postavljenu jednu na drugu.

Taj daroviti šahista je već u prvom kolu doživio neprijatnost: izgubio je partiju od Botvinika u nevjerovatno malom broju poteza — jedanaest! Kako je Špilman kasnije objašnjavao, Botvinik je lako opovrgao njegovu novinu, za koju je Špilman ranije platio nekom stranom majstoru flašom skupog vina.

Veliko interesovanje izazvalo je i učešće najjače šahistkinje, svjetske šampionke među ženama Vere Menčik. Ta šarmantna žena u potpunosti je vladala šahovskom tehnikom i znanjem u svim oblastima šahovske umjetnosti. Po snazi je ustupala samo rijetkim muškim majstorima i uspješno je izdržavala borbe protiv najjačih svjetskih šahista.

Međutim, na turniru 1935. godine svjetska prvakinja je nastupila neuspješno, posebno na startu. U najtežem trenutku turnira za Menčik, organizatori su joj uručili divan poklon — izvrsno izrađenu mramornu kopiju jedne od najboljih skulptura koje se nalaze u muzeju.

Ta moralna podrška sovjetskih ljubitelja šaha inspirisala je izuzetnu šahistkinju. U završnim kolima Vera Menčik je ostvarila znatno bolji rezultat nego na početku. Posebno je protiv jednog od pobjednika turnira — velemajstora Solomona Flora — uspjela da izbori počasni remi. Niz drugih partija samo slučajno nije završio njenom pobjedom. Nekoliko godina kasnije cijeli svijet je saznao za tragičnu smrt talentovane šahistkinje, koja je poginula u Londonu tokom napada fašističkih avionskih projektila.

Nakon završetka međunarodnog turnira počelo je šahovsko prvenstvo Moskve, na kojem sam dobio pravo da učestvujem. Konačno je došao dugo očekivani trenutak da se suprotstavim majstorima, da provjerim svoje snage i istovremeno da učim od njih, preuzimajući dio njihovog bogatog iskustva.

Sa sasvim razumljivim uzbuđenjem počeo sam igrati na prvenstvu Moskve — svom prvom turniru sa tako jakim sastavom. Svi najbolji šahisti prestonice bili su uključeni u borbu za titulu šampiona Moskve 1935. godine.

Evo sjedi visok, izuzetno mršav mladi čovjek s dugom crnom kosom koja mu nemirno pada na čelo. Naglim pokretom svoje tanke, i zbog toga naizgled veoma duge ruke, on neprestano sklanja kosu unazad. Karakteristične crte njegovog mongoloidnog lica i njegova poza — pognuta leđa i spuštena ramena — nekako su mi dobro poznate.

Sjetih se! To je upravo original mnogih prijateljskih karikatura objavljenih u šahovskoj štampi. Koliko liči na njih, koliko tačno karikature prenose osobenosti njegovog izgleda, stila igre i karaktera. To je jedan od najtalentovanijih mladih majstora, šahista koji se proslavio pobjedama na mnogim turnirima. Stil igre, koji blista najljepšim kombinacijama i munjevitim napadima, privukao je pažnju mnogih ljubitelja šaha. Tek nedavno je pobijedio Kapablanku na međunarodnom turniru 1935. godine, a godinu ranije efektno je porazio Evea na međunarodnom turniru u Lenjingradu. To je miljenik Moskovljana — Nikolaj Rjumin.

Ali zašto toliko puši, taj mladi čovjek!
Uostalom, za njega, bolesnog od tuberkuloze, pušenje je posebno štetno. Koliko puta kasnije, kada smo već postali prijatelji, ja (kao i svi oko Rjumina) savjetovali smo mu da prestane da puši. Nažalost, nije nas slušao. Rjumin je posvetio šahu cijeli svoj kratak, ali sadržajan život. Nijedna manifestacija šahovskog života nije prošla bez toga da u njoj Rjumin aktivno ne učestvuje. Nema potrebe ni govoriti o turnirima i takmičenjima: tu je u svaku partiju unosio čitavog sebe, pokazujući svoju individualnost i izuzetnu inventivnost. Njegove partije bile su nepresušan tok duhovitih kombinacija i niza neodbranjivih prijetnji. Volio je ponekad da na svoj način otvara partiju, da natjera protivnika da se bori na otvorenom polju, gdje nema zaštite teorijskih varijanti. U tome je Rjuminov talenat bio jedinstven, i tu se razlikovao od mnogih drugih. Zato njegove partije sijaju čudesnim zamislima i neponovljivim kombinacijama.

Međutim, ne može se reći da je Rjumin odbacivao teoriju. Ne! On je veoma ozbiljno proučavao šah i, vjerovatno, najviše radio na teoriji otvaranja. Ali u svaku poznatu poziciju moskovski majstor je umio da unese nešto svoje, originalno, novo. Nama, šahistima prve kategorije, često je govorio o potrebi da se radi na šahu, da se savlada sve ono što je otkriveno i uneseno u teoriju šaha kroz čitavu njegovu istoriju. Meni lično često je prigovarao što nedovoljno poznajem poznate teorijske varijante.

Nikolaj Rjumin je uvijek bio spreman da podijeli svoje znanje i iskustvo s mladim šahistima. Svi smo voljeli Rjumina zbog njegove otvorenosti u ocjenama igre ovog ili onog šahiste. To je radio bez ikakvog straha da će nekome zasmetati ili pokvariti odnose. Tako je do 1939. godine Rjumin redovno kritikovao mene, i u člancima i u nastupima, i u ličnim razgovorima, zbog toga što je u mojoj igri bilo malo inventivnosti i mašte, a mnogo suvoće i šablona. Ta drugarska, iskrena i otvorena kritika pomogla je mom napretku, a upravo je to i bila Rjuminova namjera. Istovremeno, Rjumin je prvi bio spreman da podrži i pohvali šahistu kada bi se on konačno oslobodio nedostataka. Tako je, na primjer, nakon višestruke kritike, Rjumin prvi u novinama napisao o mojim stvaralačkim dostignućima na XI prvenstvu SSSR-a. Direktan i pošten u ocjeni postupaka svojih kolega i u kritici njihovog šahovskog rada — takvog smo poznavali Rjumina, takav je ostao do kraja svojih dana, i upravo zbog te iskrenosti i otvorenosti svi su ga voljeli.

Posebno mi je ostala u sjećanju njegova sposobnost da drži simultanke: tu je bio nenadmašan. Nije slučajno što su se na Zapadu divili tom njegovom umijeću, kada je na svojim turnejama po sjevernim zemljama Evrope završavao gotovo sve simultanke „suvim“ rezultatom. Simultanke je Rjumin davao vrlo lijepo: brzo se kretao i energično, u napadačkom stilu, vodio partije.

Posljednjih godina života Rjuminu je bilo teško da nastupa sa simultankama — teška bolest činila je svoje razorno djelo. Kada sam ga nedugo prije rata zamolio da nastupi u nekom klubu, ljubazno se izvinio i rekao:

— Nažalost, ne mogu. Jako mi je teško da pomjeram ruke. Znaš, nastavio je, na trideset tabli treba odigrati po četrdesetak poteza, znači više od hiljadu puta podići i spustiti ruku. To mi je sada veoma teško.

Ubrzo nakon toga počeo je rat. Bolest se još više pogoršala i u decembru 1941. Nikolaja Rjumina više nije bilo.

Svi koji su poznavali Rjumina, njegovi prijatelji i protivnici, uvijek će čuvati uspomenu na njegov izuzetni talenat, njegovu dobroćudnu osmijeh, njegove prijateljske savjete i nesebičnu pomoć.

Nasuprot Rjuminu sjedi drugi majstor, naizgled njegova potpuna suprotnost. I zaista, po spoljašnjem izgledu, po karakteru igre, po stilu odigranih partija bili su izrazito različiti, i samo u mekoći srca i dobroćudnosti nisu zaostajali jedan za drugim. Da, možda su se još po broju popušenih cigareta mogli sasvim ravnopravno nadmetati.

Taj drugi šahista je majstor Sergej Belavenec.

Po spoljašnjem izgledu Sergej je djelovao flegmatično, kao da malo reaguje na sve oko sebe, i samo su njegovi prijatelji znali kako je mogao da se rasplamsa taj plavokosi čovjek s plavim očima, dječje stidljivim osmijehom i prijatnim licem.

Belavenec je posjedovao rijedak dar blagog humora, ne zlobnog, ne uvredljivog za onoga na koga je bio usmjeren. Kratke, krajnje sažete karakteristike i primjedbe Belavenca, koje su se ticale najrazličitijih oblasti života, više puta su kod nas izazivale neobuzdan smijeh.

Stil igre Belavenca na prvi pogled je djelovao suv, osiromašen sadržajem, ali bilo je dovoljno analizirati poziciju zajedno s njim da bi se čovjek uvjerio kako Belavenec u šahu vidi takve mogućnosti o kakvima šahista kombinacionog tipa nije ni sanjao.

Jednom sam sjedio pored stola za kojim je Belavenec igrao protiv Čistjakova. Belavenec je upao u žestok cajtnot, a pozicija na tabli bila je krajnje složena. Dok je Čistjakov razmišljao, imajući dovoljno vremena, i ja sam odlučio da izračunam moguće varijante. Kada se partija završila i kada smo počeli da razmatramo mogućnosti koje su postojale u toj poziciji, Belavenec mi je pokazao takve zagonetne kombinacije, takve finesе, o čijem postojanju nisam ni slutio.

Posmatrajući igru Belavenca, primijetio sam da se, uprkos spoljašnjoj suvoći njegovih partija, „iza kulisa“ njegovih poteza kriju komplikacije koje se na prvi pogled ne vide. Videći sve to i računajući za tablom najsloženije mogućnosti, Sergej je ipak davao prednost jasnim, prostim, pa makar spolja i ne tako efektnim načinima igre.

Rat nam je oduzeo tog izvanrednog majstora, talentovanog konstruktora, autora mnogih šahovskih novina i tvorca novih poljoprivrednih mašina. Otišavši na front u prvim danima rata, Sergej Belavenec poginuo je junačkom smrću, braneći otadžbinu.

Godine 1937, na jakom po sastavu prvenstvu Moskve, Belavenec je podijelio prvo mjesto zajedno s majstorom Alatorcevim. Obojici je dodijeljena titula šampiona prijestonice. U spomen na turnir Sergej je dobio sat, na čijem je zadnjem poklopcu bio ugraviran natpis: „Šampionu Moskve, majstoru Sergeju Vsevolodoviču Belavencu“. Od tada se nije razdvajao od tog dragog poklona; s njim je otišao i na front.

Krajem rata u šahovski odjel Svesaveznog komiteta za fizičku kulturu i sport došao je jedan oficir. Donio je sat koji su njegovi vojnici pronašli kod ubijenog fašističkog vojnika negdje na granici s Njemačkom. Sat je pripadao Belavencu i prošao je dug, tužan put. Kod Moskve ga je jedan hitlerovac skinuo s poginulog sovjetskog šampiona, nosio ga kroz četiri godine rata i na kraju i sam poginuo.

…Nedaleko od Rjumina i Belavenca sjedi majstor čije ime zna cio šahovski svijet. Njemu pripadaju izvanredne analize u oblasti završnice, stvorio je neponovljive šahovske kompozicije. Nije slučajno što su njega — Nikolaja Grigorjeva — nazivali svjetskim prvakom u pješačkim završnicama.

Dvije karakteristične osobine pamtimo kod Grigorjeva. Prva — zapanjujuća sposobnost da tokom partije upadne u najteže cajtnote, i nevjerovatna hladnokrvnost koju je pritom zadržavao. Uvijek mu je nedostajalo vremena da promisli i ostvari sve ideje koje su ga obuzimale tokom partije. Međutim, upavši u cajtnot, Grigorjev se nije uzbuđivao zbog mogućnosti da prekorači vrijeme i izgubi. Njemu je bilo važno samo jedno — da promisli o poziciji i potpuno je shvati.

Sa užasom i divljenjem smo gledali kako se smireno držao Grigorjev u složenim pozicijama, imajući svega dvije-tri minute za razmišljanje o potezima. Ne obraćajući pažnju na zastavicu sata koja je visila, ne mareći za stalnu prijetnju da izgubi partiju zbog prekoračenja vremena, Grigorjev bi izvadio kutiju cigareta i počeo da pali šibice. Jedna šibica kresne… i ne upali se! Druga se slomi. Pa dosta već, treba povući potez — zastavica će pasti! Ne, nije takav bio Grigorjev! On bi i treću i četvrtu šibicu naglo kresnuo o kutiju, i tek kad zapali cigaretu, tada bi povukao potez.
Još jedno zaista izvanredno svojstvo imao je Grigorjev, i to smo mi, prvokategornici, veoma cijenili. Kad god da pozoveš Nikolaja Dmitrijeviča, kad god ga zamoliš da pogleda poziciju ili varijantu koja te zanima, kod njega bi se uvijek našao sat-dva da pomogne mlađim drugovima. Često bi posjetilac u Grigorjevljevom stanu u ulici Gorkog, zaboravljen u razgovoru s izvrsnim pedagogom i prijateljem, tek duboko iza ponoći shvatio da je vrijeme da pođe i da omogući odmor gostoljubivom domaćinu, koji je već počinjao da zijeva, ali to je činio tiho, neprimjetno, da gost ne primijeti njegov umor.

Grigorjev je bio neumorni popularizator šaha. Proputovao je s predavanjima i simultankama cijeli Sovjetski Savez, i svuda, u svim krajevima zemlje, dočekivali su ga kao starog znanca.

Tamo, u uglu, neprestano se vrteći na stolici, napeto razmišlja o svom potezu nervozni mršavi šahista, s kojim sam se sreo još prije nekoliko godina u Tuli. To je majstor Venijamin Blumenfeld. U Moskvi smo se mnogo puta sretali s tim šarmantnim, duhovitim čovjekom, igrali trening-partije, raspravljali o problemima šahovskog stvaralaštva. Venijamin Markovič je uvijek bio spreman da pomogne riječju, dragocjenim savjetom.

Blumenfeld je započeo svoju karijeru zajedno s velemajstorom Aronom Nimcovičem. On nam je sam često s ironijom pričao kako je jednom, u žaru rasprave, ponudio Nimcoviču skakača fore, nakon što mu je izgubio deset partija ravnopravno. Druženje s proslavljenim teoretičarem šaha ostavilo je nesumnjiv trag na stvaralaštvo Blumenfelda. Njegove partije odlikovale su se oštrinom, sadržajnim zamislima, domišljatim kombinacijama i zamkama. Mnogo novih ideja unio je Venijamin Markovič u teoriju šahovskih otvaranja, a jedno od njih i danas nosi naziv — „Blumenfeldov gambit“.

Venijamin Markovič bio je strastveni propagator šahovske umjetnosti. Na njegova predavanja iz teorije šaha, koja su obilovala duhovitošću i originalnim mislima, okupljale su se prepune sale slušalaca. Ali, možda smo još više nego sa predavanja uživali u privatnim razgovorima s Venijaminom Markovičem o šahovskim temama.

Uporedo sa šahovskom djelatnošću, Blumenfeld se bavio i pravom, radeći kao advokat. Često bi Venijamin Markovič dolazio u turnirsku salu pravo iz sudnice. U takvim slučajevima, i po najvećoj zimi, kaput mu je bio nezakopčan, lagana kapa jedva se držala negdje na samom vrhu kose, a ispod miške virio je ugao portfelja prepunog predmeta njegovih branjenika.

— Nekakva se besmislica dešava — žalio nam se uz osmijeh Blumenfeld u takvim prilikama. — Sjedim na sudu. Umjesto misli o tome kako da branim optuženog, po glavi mi se vrte gambiti, žrtve, šahovske kombinacije. Dođem na turnir, sjednem za tablu — a u glavu mi, niotkuda, naviru najodličniji argumenti koje sam zaboravio da iznesem u odbrani.

Posljednjih godina majstor Blumenfeld napisao je mnogo članaka o psihologiji šaha i, naročito, odbranio je kandidatsku disertaciju na tu temu. Detaljno je proučavao pitanje pravilnog mišljenja šahiste tokom partije i, između ostalog, dao jedan veoma koristan savjet.

Često se šahista, računajući duge varijante, zanese, ode mislima duboko u poziciju, a pred nosom ne vidi, propušta jednopotezne udare, pravi grube previdе. Da bi se izbjegle takve greške, Blumenfeld savjetuje sljedeće: razmisli varijante, zapiši potez koji namjeravaš da odigraš na formular, zatim, prije nego što ga povučeš na tabli, pogledaj poziciju minut „očima početnika“. Provjeri da li ostavljaš damu, figuru, da li si previdio neku elementarnu prijetnju. Ova metoda, kako je praksa pokazala, pomaže da se izbjegnu previdi.

Proučavajući psihologiju šahovske borbe, Venijamin Markovič je često tokom partije bilježio sopstvene misli, opisivao svoje stanje, raspoloženje. Sve je to unosio u posebnu svesku s voštanim koricama, koju je svaki put stavljao pored šahovskih figura na stočić. Razmišlja, razmišlja o potezu, pa uzme olovku i zapiše svoje misli, bojazni. Kod kuće bi sve to sumirao i iz zapažanja izvlačio zaključke.

Jednom je Blumenfeldov protivnik, jedan od moskovskih prvokategornika, odlučio da okrene u svoju korist naviku majstora da vodi bilješke. Previše radoznao mladi šahista zaključio je da nije loše znati o čemu protivnik razmišlja tokom partije. Povukavši svoj potez, bez ustručavanja bi obilazio iza leđa majstora koji je sjedio za stolom i mirno čitao njegove zapise u svesci.

Venijamin Markovič je primijetio izviđačke manevre svog mladog, ali previše preduzimljivog protivnika. Već se nekoliko puta okretao i prijekorno ga gledao. Ništa nije pomagalo. Svaki put kad bi Blumenfeld uzeo pero, iznad njegovog ramena pojavio bi se nos radoznalca. Izlaza, činilo se, nije bilo. Čovjek bi najradije prestao da piše — kome je uopšte do toga da protivniku otkriva svoje tajne! A da rukom zaklanja ono što piše, bilo je nekako nezgodno.

U najodgovornijem trenutku partije, kada su se na tabli zamrsile burne komplikacije, Blumenfeld je ustao sa stolice i nekuda otišao. Obradovani protivnik brzo se nagnuo preko stola i pročitao ne baš čitku, tek napisanu rečenicu:

„Plašim se žrtve lovca na g6“.

Pomisaо da žrtvuje figuru na g6 i ranije je zaokupljala prvokategornika. Sada je dobio potvrdu ispravnosti te žrtve. Brzo procijenivši moguće varijante, mladi šahista je uz tresak uzeo protivničkog piona.

U istom trenutku kraj table se pojavio Blumenfeld. Mirno je sjeo za sto, pogledao poziciju i napravio novi zapis pred očima protivnika koji se nadnio iza njega:

„Strahovanja su bila uzaludna. Žrtva je nekorektna“.

Odmah je uzeo žrtvovanu figuru i poslije nekoliko poteza dobio partiju. Greška je bila kažnjena, pravda je trijumfovala!

A evo sjedi u nepomičnoj pozi dostojanstven, ozbiljan šahista. Nijedan mišić na njegovom licu ne zadrhti tokom partije. To je jedan od moskovskih majstora — Nikolaj Zubarev. Povukavši se ubrzo nakon prvenstva Moskve 1935. godine iz praktične igre, Zubarev je u posljednjim godinama svog života radio kao načelnik šahovskog odjeljenja Komiteta za fizičku kulturu i sport. Na tom položaju učinio je veoma mnogo za razvoj šahovskog pokreta u zemlji, za popularizaciju šaha među širokim slojevima stanovništva.

Međunarodni sudija, sudija velikog broja sovjetskih i međunarodnih takmičenja, majstor Zubarev do posljednjih dana svog života borio se za razvoj voljene šahovske umjetnosti. Zato je njegov autoritet među šahistima svijeta bio tako velik, zato su Nikolaja Mihajloviča tako dobro poznavali i u Sovjetskom Savezu i u inostranstvu.

Od tih istaknutih majstora učili smo da igramo mi, mladi šahisti. Za nas, mlade šahiste, oni su bili primjer služenja voljenoj umjetnosti.

„JUNAK PROTIV OVACA…“

Moji susreti sa majstorima na prvenstvima Moskva završili su se neslavno: izgubio sam od Rjumina, Belavenca i mnogih drugih. Ipak, u susretima sa šahistima prve kategorije uspio sam da ostvarim nekoliko pobjeda. Na kraju sam zauzeo osmo mjesto. Bio sam negdje u sredini turnirske tabele. Svi su govorili da je za početnika, koji prvi put nastupa na prvenstvu Moskve, to sasvim pristojan rezultat.

Međutim, na narednim turnirima za titulu šampiona Moskve, iako više nisam bio početnik, nisam mnogo popravio svoje rezultate. Godine 1936. bio sam sedmi, a naredne godine peti. Šalili su se da ću, ako tako nastavim, negdje oko 1941. postati šampion Moskve. Ta šala se kasnije i obistinila. Zaista, titulu šampiona prijestonice osvojio sam tek mjesec dana prije početka Drugog svjetskog rata.

Iako sam ostvario nekoliko pobjeda na turnirima prve kategorije, nikako nisam uspijevao da steknem titulu majstora.

Možda su me još više od nedovoljnih uspjeha brinuli kvalitet moje igre: nisam bio zadovoljan samim sadržajem odigranih partija, njihovom nekakvom razvučenošću, odsustvom potrebnog stvaralačkog poleta.

Partije koje sam tada igrao uglavnom su imale tehnički karakter, bile su ispunjene blijedim manevrima, besciljnim pregrupisavanjem figura. U njima nije bilo ni sjaja kombinacija, ni originalnih ideja. Moguće je da sam, zanijevši se razvijanjem umijeća manevrisanja, pretjerao i otišao u drugu krajnost, iz svog stvaralaštva istisnuvši kombinacionu stranu. Bilo je očigledno izvjesno zanatstvo. I to sam, na svoju sreću, počeo i sam da shvatam.

Bilo je potrebno preispitivanje svih mojih stvaralačkih pogleda, potpuna rekonstrukcija stila igre. Trebalo je sprovesti još jednu „reviziju“ svoje igre, sličnu onoj koju sam uradio 1933. godine. Trebalo je preispitati sve partije koje sam odigrao posljednjih godina, analizirati ih, otkriti nedostatke u igri i preduzeti odgovarajuće mjere. Takvo obnavljanje stila, mislio sam, nesumnjivo će dovesti i do poboljšanja sportskih rezultata.

Ali vrijeme je prolazilo, a ja se nikako nisam hvatao u koštac s tim ogromnim poslom. Pokrenuo me jedan, naizgled sitan događaj. Kao mali kamen koji padne odnekud odozgo i izazove odron planine, tako je i taj beznačajan događaj pokrenuo moj kasniji ogroman rad na usavršavanju mog šahovskog stila.

Krajem 1936. godine zauzeo sam prvo mjesto na turniru prve kategorije sportskog društva „Samoljet“, čiji su članovi bili zaposleni instituta u kojem sam radio. Nekoliko dana kasnije dobio sam pismo od oca iz Tule. Ovo zanimljivo pismo sačuvao sam i do danas. Evo ga. Samo sam malo ispravio pravopis.

„Zdravo, sine! Pozdravljaju te i šalju najbolje želje tvoja majka, sestra Nadežda i brat Aleksej. Živimo po starom, ali zdravlje i majci i meni nije baš dobro. Šta da se radi, godine! Ipak se još držim.

Danas sam otišao kod fotografa, trebao sam mu uraditi neki posao. A on mi kaže: ‘Zar tvoj sin nije šahista u Moskvi?’ – ‘Moj je,’ kažem, ‘zašto?’ – ‘Evo, pročitaj!’ Zaista, pišu o tebi. Negdje si osvojio prvo mjesto.“

„Pa šta, čestitam, Saša! Bravo! Mi se za tebe radujemo, svi poznanici, kad idem na pijacu, pitaju i raduju se zbog tebe.

Hoću da ti ispričam jednu priču, tako mi se odjednom prisjetila. U mladosti sam živio kod ujaka u Tuli, a pored njegove kuće bila je krčma. Unutra je stajao veliki bilijarski sto, prekriven zelenim, glatkim suknom. Volio sam da zalazim tamo. Nisam igrao, ali sam volio da gledam – često su bile vrlo zanimljive scene.

Jednom, u nedjelju, dođem u bilijar-salu i vidim da se skupilo mnogo ljudi. Pomislim: opet, znači, igra neki gospodin. Bio je to stalni posjetilac, neki plemić, imao je imanje i, očigledno, dosta novca.

Gledam – zaista gospodin! Visok, lijep, dotjeran; odmah se vidi – „plava krv“. Igra sa nekim trgovcem, i to kako igra. Pokreti su mu spretni, lijepo igra, svaki udarac odjekne. Kako se to zove… klopštos, valjda?

A najvažnije – svaki njegov udarac završava u rupi, u rupi. Sve je pobijedio. Niko mu nije ravan. A igra se za rublje, i to ne male sume. Poznato je – to nije zarađen novac, nego „ludi“.

Već oko gospodina stoje oni koje je pobijedio. Neki čekaju svoj red da se revanširaju – izgleda da im je još malo novca ostalo. Drugi već počinju da mole da igraju na dug – oni kojima je novac ponestao.

Gospodin zadovoljan, smije se, naručuje skupo vino. I još se podrugljivo smije: „Pijem“, kaže, „za vaše zdravlje i o vašem trošku.“

U tom trenutku u krčmu je ušao ugljar, jedan od onih koji su, sjećaš se, išli po Tuli na konju s velikom korpom drvenog uglja i vikali: „Ugalj! Ugalj!“ Lice mu je uvijek bilo u ugljenoj prašini, crno kao kod crnca. Nedjeljom se malo oprao, radi praznika, ali ga ne možeš oprati do bijelog – svejedno se vidi da je ugljar.

Stao je tiho u jedan ćošak i odatle posmatrao igru. A njega niko ni ne primjećuje. Šta će, došao neki čađavac dok ovdje gospoda igraju.

Stoji on tako, stoji, a kad je „gospodin“ završio partiju s nekim, on mu odjednom kaže: „Dozvolite da odigram s vama!“
Gospodin na njega otvori oči: „Šta? Ti hoćeš da igraš bilijar sa mnom?“
„Da“, kaže, „ako može, volio bih da odigram partiju.“
„A znaš li ti da igramo za novac?“ – pita gospodin i izgovara neku veliku sumu.
„Znam“, odgovara ugljar, „pa šta, ako izgubim – izgubio sam, ne igramo za očevinu i majčinu imovinu!“

Počeli su da igraju. U početku je igra išla ravnomjerno. A onda je ugljar počeo da „polaže“, kako je počeo da pogađa – sve precizno. U ugao, u sredinu, marker jedva stiže da vadi kugle. A svaki put kad ugljar ubaci kuglu, gospodina kao da nešto presiječe. Vidi se da ne voli da gubi – a kad je pobjeđivao, smijao se! Ali ipak pokušava da ne pokaže ništa, drži sve u sebi, ne želi da osramoti svoju „plemićku krv“.

Ugljar je dobio prvu partiju. Gospodin kaže: „Hajde još jednu.“
„Može.“ Odigraše. Opet je gospodin izgubio. Ukratko – ugljar ga je pobijedio u svim partijama.

A oko njih gosti ne dišu, ne mrdaju, gledaju kako ugljar lijepo igra. I svi su zadovoljni: konačno se našao neko da zaustavi i tog gospodina. Jer je sve pobjeđivao, svima uzimao novac. Bio je „šampion“, ili kako se u bilijarskim salama kaže – „kralj“.Uskoro je gospodinu ponestalo novca. „Igraćemo na dug“, izjavio je ugljaru. Počeli su da igraju na dug. I tu gospodin nije dobio nijednu partiju. Izgleda da je izgubio mnogo novca. A mi smo stajali i samo se čudili kako ga je ugljar vješto nadmudrio!

A jedan starčić, sijed i mršav, stajao je u uglu tiho, pa odjednom kaže: „Eto ti ga sad! Bio si, gospodine, junak protiv ovaca, a protiv junaka – sam si ovca!“

„Pa, doviđenja, sine! Umorio sam se od pisanja, slabo vidim. Želim ti sve najbolje, ne zaboravi nas sa majkom. Piši češće. Sve planiram da dođem kod tebe u Moskva, ali izgleda da neće biti – smrt je blizu. Tvoj otac.“

Nekoliko puta sam ponovo čitao to pismo i svaki put se sve više uvjeravao da mi se otac prijateljski podsmijeva, da me kori zbog dugog „stajanja u mjestu“, i da mi na svoj način daje podsticaj za kretanje naprijed.

„Ne misli da si jak“, kao da mi je govorio otac kroz pismo. „Ne umišljaj da si nešto jer si pobijedio na nekom turniru. Jer junak si bio samo protiv ovaca! Pobijedio si relativno slabe protivnike, šahiste ne jače od prve kategorije. Treba učiti, raditi, usavršavati se. Tada ćeš pobjeđivati ne samo slabe, nego i najjače.“

Pismo oca me je pogodilo u srce, i ja sam tada čvrsto odlučio da odmah počnem da preispitujem svoja šahovska shvatanja. Odlučio sam da krenem od osnova: prije svega da sebi odgovorim na pitanje – šta je zapravo šahovska teorija? Zatim da razmotrim različite poglede na šah, da odredim šta predstavljaju različiti stilovi igre. Da razjasnim kojim neophodnim osobinama mora da raspolaže šahovski majstor i kako te vrijedne osobine u sebi razviti i izgraditi.

U DUBINAMA ŠAHOVSKE TEORIJE

O porijeklu šaha postoji sljedeća legenda.

U prvom vijeku na obalama Gangesa živio je mudri braman koji je, izumjevši šah, poklonio igru indijskom kralju. Igra se toliko dopala kralju da je dozvolio izumitelju da sam izabere nagradu.

Braman je zatražio onoliko zrna pšenice koliko se dobija ako se na prvo polje šahovske table stavi jedno zrno, na drugo dva, na treće dvostruko više nego na drugo, i tako redom do posljednjeg – 64. polja.

Svi su se smijali bramanovom zahtjevu, smatrajući ga beznačajnim. Ali kada su izračunali broj zrna, vidjeli su da zahtjev uopšte nije bio beznačajan.

„Jer, ako se na prvo polje stavi jedno zrno, na drugo dva, na treće četiri, i tako se udvostručuje do 64. polja, dobija se ukupno 18 446 744 073 709 551 615 zrna. Ako se u jednoj mjeri (garancu – stara mjera za rasute materije, oko 3,280 litara; četvrtina – 64 garanca) računa oko milion zrna, to bi iznosilo 288 230 376 151 četvrtinu sa dijelovima – količinu koju čitava Zemlja jedva da može da proizvede.“

Od tada čovječanstvo već oko dvije hiljade godina ne prestaje da uživa u igri šaha.

Broj mogućih pozicija na šahovskoj tabli je beskonačno velik, i nijedan um, pa čak ni najveći matematičar ili izuzetan računarski genije, nije u stanju da ih tačno izračuna.

Hajde da, na primjer, pokušamo da izračunamo broj mogućih pozicija na tabli već poslije samo dva poteza iz početne pozicije. Pri tom ćemo morati da napravimo neka pojednostavljenja, jer bi u suprotnom bilo nemoguće odmah razumjeti tako složen proračun.

Poslije prvog poteza bijelih na tabli može nastati 20 različitih pozicija: po dva poteza mogu odigrati osam pješaka i dva skakača. Na svaki potez bijelih crni mogu odgovoriti takođe na dvadeset načina. Tako, poslije prvog poteza obje strane na tabli može nastati 400 različitih pozicija.

Radi jednostavnosti ćemo sada pretpostaviti da i na sljedećem potezu bijeli i crni mogu da odigraju samo dvadeset poteza različitim figurama. U stvarnosti se broj mogućih poteza povećava, jer se otvaraju mogućnosti za poteze lovcima, damom itd., ali to se kompenzuje time što ne uzimamo u obzir mogućnost ponavljanja pozicija.

Dakle, u svakoj od 400 pozicija koje nastaju poslije prvog poteza, bijeli mogu da odigraju 20 različitih poteza, a crni 20 različitih odgovora. Na šahovskoj tabli već poslije dva poteza bijelih i crnih figura može nastati 160 000 različitih pozicija! Zamislite sada koliko različitih pozicija može nastati poslije četrdeset poteza – prosječne dužine šahovske partije!

Broj pozicija na sljedećem potezu biće rezultat množenja broja pozicija na prethodnom potezu sa 400. Takav zadatak još niko nije uspio u potpunosti da riješi. Poznato je samo da broj mogućih pozicija na tabli poslije deset poteza dostiže astronomski broj: 165 518 829 100 544 000 000 000 000 000.

Kako se snaći u toj neobuhvatnoj beskonačnosti? Kako pronaći metod koji bi omogućio da se uspostave najbolji putevi igre, najbolji potezi, da se pronađe pravi put ka pobjedi u ovom beskrajnom lavirintu?

Možda bi trebalo pozvati u pomoć savremenu tehniku, dati mašini mogućnost da razjasni ono što ljudski mozak nije u stanju da uradi, stvoriti aparat koji bi do kraja rješavao šahovski zadatak i davao odgovor na pitanje: koji potez treba odigrati u datoj poziciji?

Istorija poznaje primjere stvaranja sličnih aparata. Još u osamnaestom vijeku mehaničar Johann Wolfgang von Kempelen napravio je mašinu koja je „igrala“ šah i koju niko nije mogao da pobijedi. On ju je prikazivao 1786. godine u Beču, Sankt Peterburgu i Parizu. Jedan očevidac o toj mašini kaže sljedeće:

„Ta mašina predstavljala je Turčina u prirodnoj veličini čovjeka. Sjedio je pred komodom na kojoj je bila šahovska tabla. Unutrašnjost Turčina sadržavala je točkove, opruge i tome slično; sve se moglo vidjeti.

Turčin bi podizao ruku, uzimao figuru i vrlo polako je postavljao na mjesto. Za taj pokret bila je potrebna gotovo cijela minuta.“

U prilog tome da je ova mašina bila odvojena i da nije imala nikakvu vezu s podom, mogla se prenositi s mjesta na mjesto. Treba reći da se „Turčin“ nije mogao prevariti: ako bi neko povukao pogrešan potez, on bi uzimao figuru i vraćao je na odgovarajuće mjesto.

Neki su smatrali da je u Turčinu bio skriven čovjek; međutim, tome je protivurječilo to što se Turčin u svakom trenutku mogao vidjeti i što je nekoliko puta nošen u dvor kod cara i austrijskih nadvojvoda, gdje je rastavljan i ponovo sastavljan pred njihovim očima.

Johann Wolfgang von Kempelen je bio gotovo stalno uz mašinu dok je igrala. Ponekad bi se udaljio, ali ne više od dvije minute, odnosno ne bi dozvolio da se odigra više od dva poteza bez njega. Već i ta činjenica izaziva izvjesnu sumnju: da je to bio čisto mehanizam, Kempelenovo prisustvo ne bi bilo potrebno.

Nije teško pogoditi da je igra „Turčina“ Kempelena, kao i svih kasnijih šahovskih automata, bila samo vješto izveden trik. Šah je igrao ili čovjek malog rasta, vješto skriven unutar mašine, ili sam tvorac automata, koji je uz pomoć raznih trikova upravljao rukom koja je povlačila poteze.

„To su dječje iluzije prošlih vijekova, kada još nije postojala nikakva računarska tehnika“, rekao je jedan moj poznanik kada sam mu ispričao o tim šahovskim automatima. „Ali danas, u našem vijeku, sasvim je realno napraviti pravi automat koji će samostalno, bez pomoći čovjeka, moći da se snađe u svim nijansama šahovskih pozicija.“

„Danas postoje računarske mašine koje obavljaju desetine hiljada operacija u sekundi. Vi trošite u prosjeku 3–5 minuta da razmislite o potezu. To je 180–300 sekundi. Za to vrijeme aparat može da pregleda nekoliko miliona različitih pozicija.“

„Shvatate li vi šta je to! Ako ni to nije dovoljno, može se napraviti još savršenija mašina. Danas je to u potpunosti u domenu savremene tehnike. Tako da je šahu uskoro kraj“, nastavljao je uz osmijeh moj sagovornik. „Mašine će igrati kraljev gambit, a ne velemajstori! Ali nemojte se uznemiravati. Kakvog smisla ima organizovati turnire između mašina?“

Ja se i nisam namjeravao uznemiravati. Problem mehanizacije šahovske igre bio mi je odavno poznat. Postoje čak i priče u kojima junaci postaju nepobjedivi nakon što izume aparat koji zna da pronađe najbolji potez u svakoj šahovskoj poziciji.

„Ni jedna, pa ni najpametnija mašina ne može biti pametnija od čovjeka“, odgovarao sam. „Mašina može tačno i brzo da izvršava program proračuna i radnji koji joj zadamo. Naravno, ona će odlično ‘igrati’ otvaranje partije, ako u nju unesemo svu mudrost teorijskih istraživanja najboljih šahovskih teoretičara. ‘Pamtiće’ otvaranja bolje od bilo kog velemajstora – to je jasno. Mašina može precizno da igra mnoge završnice ako joj damo program koji sadrži uputstva kako se one igraju. Ali u najtežem dijelu partije – sredini igre – stvar stoji lošije. Tu će mašini biti mnogo teže da igra.“

„Ništa od toga“, protivio se moj sagovornik. „I u sredini igre ona će jednako lako računati sve moguće varijante. Shvatite, mogućnosti računanja za mašinu su neograničene. Danas postoje računarske mašine koje izvode potpuno nevjerovatne, fantastične operacije i proračune.“

„Da, u pravu ste“, složio sam se. „Mašina može da vrši i najsloženije proračune. Ali stvar je u tome da u šahovskoj partiji majstor vodi igru na osnovu računanja varijanti samo u malom broju pozicija. One se i zovu – ‘pozicije koje se mogu izračunati’. U ogromnoj većini pozicija, majstor nalazi potez na osnovu razmišljanja. Pri tome glavnu ulogu igraju njegov karakter, ukusi i raspoloženje u trenutku igre. Upravo ta borba volje, karaktera i temperamenta dvojice šahista-stvaralaca dovodi do toga da nastaju umjetnička djela puna ljepote i skrivenih kombinacija. Mašina može da izvršava najjednostavnija pravila pozicione igre, na primjer: uzmi nezaštićenu figuru, zauzmi otvorene linije i slično; ona će sve to mehanički raditi i igrati kao početnici. Ali nikada neće moći da stvori umjetničko šahovsko djelo. Evo, na primjer, mašina-prevodilac može da prevodi sa stranih jezika, ali nikada neće moći da da pravi, umjetnički vrijedan prevod. Slično je i u šahu...“

Međutim, pričajući o šahovskim mašinama, udaljio sam se od glavne teme. Kako je, dakle, čovječanstvo uspjelo da se snađe u beskrajnom mnoštvu šahovskih pozicija, kako je pronašlo ispravne puteve? Stvorilo je šahovsku teoriju. A šta je to zapravo ta teorija?

Hajde, čitaoče, da redom razmotrimo kako je nastajala šahovska teorija i od kojih se dijelova sastoji.

Od dvije hiljade godina postojanja šaha, hiljadu osamsto do hiljadu devetsto godina bile su godine njegovog djetinjstva. Tek u posljednja dva vijeka čovječanstvo počinje da postavlja teorijske osnove šaha. Dotad se šah smatrao samo igrom, zabavom. Sa opštim razvojem kulture raslo je i značenje šaha. U njemu se više nije gledala samo igra, nego nešto što zaslužuje ozbiljnije proučavanje. Tada počinje da se razvija šahovska teorija.

Prije svega počeli su da traže najbolje metode za početak šahovske borbe. Načini otvaranja igre koje su koristili najjači šahisti provjeravani su u drugim partijama, usavršavani i proučavani. Gomilalo se iskustvo najboljih metoda mobilizacije figura iz početne pozicije. Sve to je čuvano, sakupljano, sistematizovano i objavljivano u knjigama.

Mnogi šahisti su predlagali sopstvene načine razvoja otvaranja šahovskih partija. Kada bi neki način opravdao očekivanja, dobijao je ime autora ili je nazivan po zemlji u kojoj je prvi put primijenjen. Tako su nastali „francuska partija“, „slovenska odbrana“, „Filidorova odbrana“ i sl.

Na kraju je stvorena savremena teorija šahovskih otvaranja – teorija otvaranja. Sa svakom godinom, sa svakim turnirom, varijante različitih otvaranja se usavršavaju, preciziraju, a ponekad i pobijaju. Danas u svim zemljama traje veliki analitički rad šahovskih teoretičara koji otkrivaju nove puteve u različitim, odavno proučenim otvaranjima.

Paralelno s otvaranjem šahovske partije, istim tempom proučavana je i završna faza partije – završnica. Tu je stvar bila nešto jednostavnija: mnogo je lakše proučavati poziciju u kojoj se na tabli nalazi samo pet-šest figura. Tipične pozicije završnica su proučene i analizirane. U njima su pronađeni najjednostavniji načini za ostvarenje pobjede ili remija i ti načini su zapisani. Tako je nastao drugi dio šahovske teorije – teorija završnica.

Ali to nisu glavni dijelovi, niti glavna faza šahovske partije. Kako su se teoretičari odnosili prema sredini igre, gdje se odlučuje ishod većine partija? Šta su uspjeli da urade u tom dijelu?

Odgovorimo na to važno pitanje. Neke pozicije su uspjele da se detaljno prouče. Sistematski su obrađene tipične elementarne kombinacije, analizirani metodi za ostvarenje pobjede u nekim relativno jednostavnim šahovskim pozicijama.

Ali sve to je bila samo kap u moru. Sistematski je obrađen tek neznatan procenat beskonačnog broja šahovskih pozicija. Tada je predložen drugi način orijentacije u šahovskoj partiji – način preuzet iz života. Određeni su najsitniji elementi šahovske pozicije. Najveći šahovski stručnjaci pokazali su da, uprkos ogromnoj raznovrsnosti mogućih položaja na tabli, u njima postoje zajednički detalji, zajednički elementi.

Takvi elementi koji karakterišu kvalitet pozicije su: jake i slabe polja, slabi pješaci, otvorene vertikale i horizontale itd. Razlažući svaku poziciju na te elemente, iskusan šahista, kao hemičar koji razlaže supstancu na najjednostavnije sastavne dijelove, može da odredi njen kvalitet.

Ovi elementi procjene stvorili su mogućnost da se šahovske pozicije posmatraju zajedničkom mjerom za sve – da se „mjere“, ocjenjuju i donose zaključci o kvalitetu određene pozicije.

Sposobnost da se otkrije ispravan odnos snaga dvije strane koje se bore, da se realno procijeni značaj pojedinih elemenata u datoj partiji, jeste najvažnija osobina šahiste koju nazivamo ocjenom pozicije.

Sljedeći korak, usko povezan sa ocjenom pozicije, jeste sposobnost da se u određenom položaju pronađu putevi igre koji vode ka pobjedi. U pomoć šahisti teoretičari su razvili posebna pomoćna pravila igre u različitim pozicijama, kao i opšta načela kojima se treba rukovoditi tokom partije.

„Zauzimajte topovima otvorene linije“ – uči šahiste teorija pozicione igre. „Ne stavljajte skakače na ivicu table, gdje imaju malu aktivnost“ – savjetuje početnika. „Ne slabite pješake koji pokrivaju poziciju vašeg kralja“ – strogo upozorava teorija.

Takva opšta usmjeravajuća pravila veoma pomažu šahisti, daju mu orijentire za izgradnju plana igre. Nije slučajno što proučavanje pozicione igre počinjemo usvajanjem upravo takvih pravila i zakona.

Ali u daljem napredovanju šahiste može se desiti da dođe u takvu poziciju u kojoj pretjerano oslanjanje na ta pravila postaje kočnica u usavršavanju njegovog šahovskog majstorstva.

Zamislite dijete koje su od malena učili mnogim dobrim pravilima ponašanja i koje bi ih kasnije, u mladosti ili u odraslom dobu, potpuno automatski i bez razmišljanja željelo da primjenjuje. Takva primjena dječjih pravila u životu odraslog čovjeka mogla bi djelovati, u najmanju ruku, smiješno.

Isto je i u šahu. Ako rastući šahista, dostižući visoke nivoe šahovske kvalifikacije, počne da gradi svoju igru na slijepom pridržavanju pozicionih pravila, on će sigurno usporiti svoj razvoj.

Čitava istorija savremenog šaha jeste istorija borbe dvije škole, dva pravca u šahovskoj umjetnosti. S jedne strane – zapadna škola, koju su predstavljali svjetski prvak Wilhelm Steinitz i velemajstor Siegbert Tarrasch; s druge strane – ruska škola, koju su predstavljali Mihail Čigorin i svjetski prvak Aleksandar Aljehin.

Steinitz je prvi uveo u teoriju pojam elemenata pozicije, on je postavio pravila i zakone pozicione igre. Tarrasch je dalje razvio Steinitzovo učenje, dajući njegovim zakonima jasne formulacije i lakše zapamtljiv oblik. To je velika zasluga Steinitza i Tarrasha, koji su dali ogroman doprinos razvoju šahovske teorije.

Međutim, oba ova izuzetna šahista, smatrajući svoje zakone nepromjenljivim, kasnije su ih počela pretvarati u dogme koje, po njihovom mišljenju, treba primjenjivati bez izuzetka, svuda i uvijek. Od tog trenutka njihovo učenje je postalo kočnica daljem razvoju šaha i usavršavanju šahovske teorije.

Na potpuno drugačijoj stvaralačkoj poziciji stajali su Mihail Čigorin i Aleksandar Aljehin. Oni nisu poricali opšte principe i zakone pozicione igre, ali ih u isto vrijeme nisu smatrali dogmama koje se primjenjuju svuda i uvijek, u svim slučajevima.

Oni su tvrdili da glavna osobina šahovskog majstora mora biti samostalnost mišljenja, širina njegove mašte i dubina njegovih zamisli. Pri tome zakoni pozicione igre treba da imaju podređenu, pomoćnu ulogu.

Kao rezultat borbe dviju škola, šahisti su se podijelili u dva stvaralačka tabora. Jedni – pristalice Wilhelm Steinitza i Siegbert Tarrascha – počeli su da igraju samo „po pravilima“, ograničavajući svoju maštu dogmatskim zakonima. U svojim partijama sprovodili su jasne, ali dosadne zamisli, a iz njihove igre postepeno su nestajale kombinacione oluje i originalne ideje.

Predstavnici drugog tabora, u kojem su bili gotovo svi najveći ruski šahisti, išli su putem unošenja u šah kombinacija, složenih i teško predvidivih oštrenja igre i fantastičnih zamisli. Partije koje su igrali predstavnici tog tabora bile su lijepe i pune dubokog stvaralačkog sadržaja.

Život je pokazao ispravnost principa domaće škole. Upravo njeni predstavnici, posebno u naše vrijeme, osvojili su sva prva mjesta u svijetu. I danas mnogi dalekovidni šahovski velikani Zapada mijenjaju svoje poglede i prelaze na pozicije sovjetske šahovske škole, jer škola dogmatskih pravila znači smrt stvaralaštvu, dok škola Mihaila Čigorina i Aleksandra Aljehina znači bujan procvat i dalje usavršavanje šahovske umjetnosti.

Kada sam ponovo pregledao sve svoje odigrane partije, došao sam do tužnog zaključka da stojim na pozicijama slijepog poklonstva šahovskim zakonima, na pozicijama tehničkog manevrisanja koje gotovo isključuje elemente stvaralaštva, mašte i domišljatosti. U mojim zamislima bilo je previše opšteg, a veoma malo konkretnog. U mojim partijama bilo je previše manevra i premalo kombinacija, previše preraspoređivanja figura i gotovo nimalo napada i brzih juriša.

Bio je potreban odlučan preobražaj. Samo brza i hrabra promjena svih pogleda na šahovsku umjetnost mogla je pomoći mom daljem usavršavanju. I prije svega bila je potrebna rad, rad i još jednom rad.

I tada sam se posvetio konkretnom radu.

Na putevima ka šahovskom majstorstvu

Čim sam pristupio temeljnoj „reviziji“ svojih šahovskih znanja i provjeri sopstvene sposobnosti da vladam šahovskom tehnikom, preda mnom se pojavio prvi i, možda, najvažniji problem: da li dovoljno dobro i precizno računam šahovske varijante, da li moj mozak pravilno funkcioniše tokom turnirske partije?

Iskustvo pokazuje da je sposobnost da se razmišlja racionalno, brzo i jasno tokom ozbiljne šahovske partije veoma težak zadatak, dostupan samo rijetkima.

Stvar je u tome što šahista mora djelovati u okolnostima koje se u mnogo čemu razlikuju od onih u kojima se obično odvijaju druge vrste intelektualne djelatnosti.

Zamislimo na trenutak da bi nekom naučnom radniku bilo predloženo da rješava težak matematički zadatak sjedeći gotovo pet sati za stolom na sceni prepune sale. Malo ko bi pristao i bio sposoban da se bavi intenzivnim mentalnim radom pred očima stotina ljudi koji burno izražavaju svoja osjećanja. Osim toga, postavimo pred našeg matematičara još jedan važan, ograničavajući uslov: mora riješiti zadatak u strogo ograničenom vremenu. Ako se ne uklopi u zadati rok, sav njegov rad propada, ništa od urađenog se ne priznaje.

I ne samo to. Zamislimo da će na sceni, nasuprot našem naučniku, sjediti drugi čovjek, jednakog znanja, podjednako obrazovan i razvijen, i da će taj njegov protivnik svim silama nastojati da mu oteža rješavanje zadatka, iz minute u minutu čineći ga sve složenijim.

Niko ne bi pristao da radi u takvim uslovima! A zapravo, u toj zamišljenoj slici mi smo, uz određena pojednostavljenja, samo prikazali uslove u kojima šahovski majstor mora da djeluje tokom turnirske partije. Pred očima brojnih gledalaca, u uslovima neizbježne buke, majstor mora u tačno određenom vremenskom okviru riješiti složen zadatak: izračunati varijante, procijeniti nastalu poziciju i pronaći najefikasniji put do pobjede. I pritom mora savladavati snažan otpor protivnika koji je jednako jak, a često i jači, i koji mu stalno postavlja prepreke na putu ka pobjedi.

Sada je jasno koliko visoko mora biti razvijena sposobnost racionalnog razmišljanja kod šahovskog majstora tokom partije i koliko šahista mora trenirati da bi razvio precizan proračun — tu najvažniju osobinu turnirskog borca.

Kada sam počeo da radim na usavršavanju svoje sposobnosti pravilnog razmišljanja tokom turnirske partije, prije svega sam obratio pažnju na dvije osnovne stvari: potrebu da se varijante računaju tačno, brzo i bez gubitka dragocjenog vremena, kao i na umijeće pronalaženja u poziciji najskrivenijih, najneprimjetnijih i za protivnika najneočekivanijih poteza i varijanti.

Hajde da pokušamo da se na trenutak stavimo na mjesto šahovskog majstora i da vidimo: šta se dešava u njegovom mozgu tokom partije, kako teče njegova misao, kako računa najsloženije šahovske varijante?

Dakle, on sjedi, gleda u tablu i razmišlja o narednom potezu. Iskustvo, znanje i razumijevanje pozicije sugerišu mu da su u datoj situaciji moguća, recimo, dva poteza — konjem ili topom. Ali koji je bolji? Da bi to utvrdio, mora izračunati varijante. I majstor počinje da računa.

Pretpostavimo da najprije razmatra potez konjem. Odmah mu postaje jasno da protivnik na taj potez ima tri približno ravnopravna odgovora (naravno, na prvi pogled). Sve njih treba analizirati, a za to je neophodan određeni sistem razmišljanja, jasan redoslijed razmatranja sopstvenih poteza i protivnikovih odgovora. U suprotnom, već na početku može doći do zabune.

Najprije posmatra jedan protivnikov odgovor, zatim preostala dva. Na svaki protivnikov potez majstor ponovo nalazi dva ili više odgovora, a oni, naravno, opet dovode do nekoliko poteza protivnika koje treba razmotriti. Ovakva šema se nastavlja i pri dubljem računanju.

Ako sada sve poteze koje razmatramo u partiji prikažemo grafički, dobićemo sliku nalik razgranatom drvetu: stablo tog drveta je naš prvi potez konjem, a dalje se granaju sve varijante koje smo izračunali. Veličina, širina i visina tog „drveta“ zavise i od složenosti pozicije, i od sposobnosti šahiste, i od toga koliko je vremena uložio u računanje.

Sada je čitaocu jasno da izračunati potez u šahovskoj partiji uopšte nije lako. Potrebno je u najkraćem roku mentalno proći kroz sve brojne grane tog „drveta“, procijeniti pozicije koje nastaju u trenutku kada prestajemo da se dublje upuštamo u varijante i donijeti konačan zaključak o kvalitetu prvog poteza konjem u našoj poziciji. Zatim treba na isti način „proći“ kroz odgovarajuće drvo varijanti pri potezu topom i tek nakon toga odlučiti se za jedan od ta dva poteza.

— Na papiru je lako crtati drveće — primijetio je jedan šahista kada sam mu predložio da slijedi takav razgranati metod računanja. — Olovkom se može nacrtati ne samo drvo, nego čitava šuma. Ali kad pokušaš u glavi, bez ikakvih crteža, da računaš varijante — odmah se zapetljaš.

Naravno, bio je u pravu. Bez odgovarajućeg iskustva i treninga nije moguće brzo naučiti pravilno računati varijante. Kada sam, na primjer, tokom svoje „revizije“ počeo provjeravati kako računam varijante, kada sam počeo analizirati šta moj mozak radi tokom partije, vidio sam da se kod mene ne pojavljuju uređena, jasno oblikovana „drveća“ varijanti, već zamršeno „žbunje“ iz kojeg se vrlo teško izvući. Razmatrao sam pojedine poteze i varijante neuredno, bez sistema. Kao rezultat toga, mnogo toga važnog mi je promicalo, a često se dešavalo da najjači potez u poziciji ili nekoj varijanti uopšte ne uzmem u razmatranje.

Osim toga, i to je možda najvažnije, svaku varijantu, svaku granu tog „drveta“ prolazio sam u mislima više puta, ponovo računajući i iznova procjenjujući isto nastavljanje, istu poziciju. Zbog toga sam trošio previše vremena i stalno upadao u cajtnot — uobičajenu posljedicu neurednog i nesistematičnog računanja.

Bilo je potrebno hitno usavršiti tehniku računanja. I počeo sam intenzivno da treniram u sebi tu najvažniju osobinu šahiste. Metode takvog treninga detaljno su opisane u šahovskoj literaturi. Zadržaćemo se samo na jednoj od njih.

Moji ukućani su me često zatićali kako sjedim zamišljen nad nekom pozicijom uzetom iz knjige. Pored mene je otkucavao šahovski sat.

— Šta mu je ovo, igra sam sa sobom, pa još ozbiljno, sa satom! — tiho su govorili jedni drugima, začuđeno se gledajući. Međutim, ubrzo su se navikli na ovaj ne baš uobičajen način treninga.

Takva „igra“ bila je intenzivan i naporan trening u računanju varijanti. Uzeo bih poziciju koja je već bila analizirana i komentarisana od strane majstora. Postavio bih figure na tablu i zadao sebi zadatak: izračunati sve potrebne varijante u roku od pola sata. Za kontrolu bih uključio sat i počinjao razmišljanje. Po isteku zadanog vremena prekidao sam razmišljanje i upoređivao varijante koje sam uspio izračunati sa onima koje su u toj poziciji vidjeli majstori. U početku poređenja nisu išla u moju korist. Ali, srećom, to me nije obeshrabrilo, i nastavio sam trening sve dok razlika između onoga što sam vidio i onoga što su vidjeli majstori nije postala minimalna.

Tada sam počeo da skraćujem vrijeme predviđeno za računanje varijanti na dvadeset, deset i manje minuta. Postepeno sam naučio da računam sve brže i brže, ne smanjujući pritom zahtjeve za tačnošću. Rezultati takvog treninga ubrzo su počeli da se osjećaju: počeo sam da razmišljam o poziciji sistematičnije, a računanje je postalo znatno potpunije, šire i preciznije.

Na sličan način sam usavršavao i umijeće pronalaženja u poziciji najskrivenijih mogućnosti, najfantastičnijih poteza i najneobičnijih puteva igre. U tu svrhu sam, po pravilu, ponovo uzimao iz turnirskih zbirki najsloženije pozicije i postavljao sebi zadatak da u roku od dvadeset do trideset minuta pronađem različite planove igre. Nakon isteka zadanog vremena, ono što sam vidio upoređivao sam sa onim što su u toj poziciji vidjeli iskusni majstori.

Takva vježbanja su postepeno dovela do toga da je u mojim šahovskim zamislima rasla kreativnost, širila se mašta. Sada sam uspijevao da pronalazim u šahovskim dubinama mogućnosti o kojima ranije nisam ni slutio.

Značajnu pomoć u širenju mog stvaralačkog raspona pružila mi je analiza kombinacionih partija majstora kao što su Mihail Čigorin i Aleksandar Aljehin. Njihove fantastične ideje bile su zasnovane na realnoj procjeni konkretne pozicije, pa su me njihove partije naučile kako pravilno spojiti pozicione i kombinacione elemente šahovske borbe.

Mnogo drugih, sitnijih pitanja morao sam da riješim tokom temeljne šahovske „samorevizije“ koju sam započeo 1936. godine i koja je trajala više od godinu i po dana. Kao rezultat tog dugotrajnog rada, osjetio sam sigurnost u sopstvene snage, a u mojim šahovskim zamislima pojavila se ozbiljna tehnička „opremljenost“.

Jasno je da takav rad nije mogao a da se ne odrazi na sportske rezultate. U početku to nije bilo vidljivo: rezultati turnira na kojima sam učestvovao bili su približno isti kao i ranije. Ali negdje duboko osjećao sam da je veliki iskorak blizu; da će rezultati uskoro odgovarati kvalitativnim promjenama koje je donio moj ogroman rad.

I taj iskorak se dogodio. Tačnije, bila su to dva skoka: prvi, manji — od prvokategornika do majstora, i već godinu dana kasnije drugi, mnogo značajniji — do najvišeg šahovskog zvanja, titule velemajstora.

U ljeto 1938. godine u Kijevu je održano polufinale jedanaestog prvenstva države u šahu. U njemu sam, zajedno sa mnogim drugim šahistima prve kategorije, učestvovao i ja. Takmičenje je završeno velikim uspjehom mladih: od sedmorice pobjednika koji su se plasirali u finale prvenstva države, trojica su u polufinale došla upravo kao prvokategornici.

Zajedno sa mladim šahistima Petrom Dubininom i Aleksandrom Čistjakovim uspio sam da podijelim treće–peto mjesto, znatno premašivši rezultat potreban za sticanje titule majstora.
Kijevljani su svečano obilježavali pojavu svakog novog majstora. Čim bi neko od nas pobijedio partiju ili odigrao remi koji mu je obezbjeđivao počasno zvanje majstora, odmah bi u turnirskoj sali dobijao ogroman buket cvijeća i bio burno pozdravljen od brojnih gledalaca.

Sticanjem titule majstora kao da je bio podvučen još jedan bilans mojih šahovskih pobjeda i poraza — stavljena je crta ispod ogromnog broja sati provedenih u analizi pozicija i savladavanju šahovskih zakonitosti. Nakon deset godina od trenutka kada sam se ozbiljno posvetio šahu, napokon sam osvojio željenu titulu.

Ipak, bilo je prerano da se zadovoljim postignutim. Imao sam tek dvadeset pet godina, a preda mnom je bilo još mnogo turnira i prilika da se dokažem, da odigram zanimljive i sadržajne partije. Prije svega, trebalo je ozbiljno da se pripremim za finale prvenstva SSSR-a. Koliko sam samo želio da dobro odigram na tom važnom takmičenju — turniru najvišeg kvaliteta, ne samo u Sovjetskom Savezu nego i u čitavom svijetu!

Čitavu godinu trajale su moje pripreme za finale prvenstva. Tokom tog perioda nisam odigrao nijednu turnirsku partiju niti učestvovao na bilo kakvom takmičenju. Ipak, odsustvo praktičnih nastupa u potpunosti je nadoknađeno intenzivnim proučavanjem šahovske teorije.

Titula majstora donijela je i nove obaveze — prije svega obavezu da svoje znanje prenosim drugim šahistima. Osim toga, trebalo je nastaviti rad na popularizaciji ovog omiljenog umijeća među hiljadama ljubitelja šaha. Zato, iako nisam igrao turnire tokom te godine, nastavio sam sa brojnim nastupima po moskovskim preduzećima, držeći predavanja i igrajući simultanke.

Ali još nisam objasnio šta je to simultanka u šahu. A upravo je ta zanimljiva forma nastupa odigrala ogromnu ulogu u popularizaciji šaha u našoj zemlji.

ČETRDESET „CRNIH“ PROTIV JEDNOG

Kada sam jedne ljetnje večeri došao u šahovski paviljon vrta tvrđave u Tuli, nisam zatekao nijedan par koji igra. Nije se vidio ni uobičajeni broj šahovskih stolova — sala je bila prazna, a samo na jednom njenom kraju okupila se grupa ljudi koji su očigledno posmatrali nešto zanimljivo.

Popevši se na neko uzvišenje, uspio sam napokon da preko glava gledalaca zavirim unutra. Već sam tada znao za različite vrste šahovskih takmičenja: ozbiljne partije, turnire u brzopoteznom šahu, konsultativne partije, živi šah i slično — ali ono što sam vidio nije ličilo ni na jedan od tih poznatih oblika šahovske borbe.

Svi stolovi u paviljonu bili su spojeni i formirali zatvoren pravougaonik, nalik bokserskom ringu. Sa spoljne strane tog „ringa“ sjedilo je tridesetak ljudi. Na šahovskim tablama pred njima nalazile su se najrazličitije pozicije. Iza njihovih leđa tiskali su se gledaoci. Neki su ćutke pratili tok igre, dok su drugi sugerisali igračima, po njihovom mišljenju, najbolje poteze. Čula se živa rasprava, koja je često prelazila u žustar spor.

Ali s kim oni zapravo igraju? Zavirio sam u unutrašnjost „ringa“ — tamo nije bilo nikoga. Kakvo čudo: trideset ljudi igra samo sa sobom, i još se pritom toliko uzbuđuju! I ja sam ponekad igrao sam sa sobom, ali to je bilo kod kuće, kada nije bilo protivnika — a ovdje ih ima koliko hoćeš, pa zašto onda igrati sam? Nešto tu nije bilo kako treba!

Kada sam bolje pogledao, konačno sam našao objašnjenje: unutar tog kruga polako je šetao od jednog stola do drugog jedan visoki mladić, i pritom se stalno kretao u istom smjeru. Naslonivši se na sto, zadržavao bi se kod neke table, razmislio nekoliko sekundi, povukao potez i odmah prelazio kod sljedećeg protivnika, gdje bi takođe, nakon kratkog razmišljanja, odigrao potez.

Shvatio sam: jedan čovjek je igrao istovremeno protiv svih koji su sjedjeli oko „ringa“.

Čim bi se na tabli pomjerila figura, svaki igrač bi odmah zapadao u duboko razmišljanje. Neki su, da bi bolje shvatili poziciju, pomjerali figure po tabli, ali bi ih pri dolasku mladog čovjeka ponovo vraćali na početne pozicije. Drugi su tražili pomoć od komšija ili se savjetovali s gledaocima koji su stajali iza njih. Svako je morao da žuri, jer se njihov protivnik kretao u krug brzo i svakog trenutka „prijetio“ da se pojavi kod njihove table. Preskakanje poteza nije dozvoljavao.

Takva igra me je zapanjila. Kako on uopšte može da se bori istovremeno protiv trideset šahista? Koliko dobro mora da igra da bi smjelo izazvao toliko protivnika! Nekoliko minuta sam stajao (tačnije, visio na svom uzvišenju), gledajući kao opčinjen tog neobičnog šahistu.

— Šta se ovdje dešava, čiko? — pitao sam jednog od gledalaca nakon što sam uspio da se proguram kroz gomilu do ivice jedne table. Taj srdačni čovjek mi se odmah dopao, možda zato što je upravo u tom trenutku veselo, uz doskočice, grdio svog saigrača što ga nije poslušao, pa je, odigravši pogrešan potez umjesto predloženog, odmah izgubio figuru.

— Uči, dječače — rekao je gledalac — pa ćeš i ti uskoro moći da sjediš ovdje. U svakom slučaju, igraćeš bolje od nekih — ljutito je dodao, lukavo namignuvši u pravcu zbunjenog prijatelja koji je upravo izgubio figuru.

Zatim se trgnuo, sjetivši se da nije odgovorio na moje pitanje.

— Šta se dešava? Simultanka je, daje je šampion. Vidiš ga — hoda unutar kruga. Kad naučiš da igraš, i ti ćeš učestvovati u simultanki.

Ispostavilo se da je bio prorok, taj čovjek. Već za godinu dana učestvovao sam u simultankama, a još godinu kasnije i sam sam hodao unutar kruga, boreći se protiv desetina tulških ljubitelja šaha.

Simultanka u šahu je veoma zanimljiv događaj. Ona pomaže običnim šahistima da shvate tok majstorove misli, daje im priliku da se bore s njim, da otkriju njegove zamisli i upoznaju njegovu tehniku igre.

Teško je navesti neku sportsku igru ili vrstu borbe u kojoj bi jedan, pa makar i najjači, mogao uspješno da nastupi istovremeno protiv desetorice. Smiješno je zamisliti, na primjer, odbojkaša koji igra protiv šest, pa makar i slabih, igrača. Nijedan šampion — ni rvač ni bokser — ne bi mogao da izdrži nalet trojice protivnika koji su čak i nešto slabiji od njega. Čak je i slavni mačevalac d’Artagnan mogao da izlazi sa svojom, od Dime opisanom, sabljom protiv relativno malog broja protivnika, i to samo onda kada su mu pomagali, štiteći ga s leđa. U šahu se takve borbe često održavaju.

Kako majstor može da igra toliko partija istovremeno? Da li pamti sve partije, svaki potez u njima, ili pri tome koristi neki metod pamćenja pozicija, nešto poput matematičkih atrakcija koje se prikazuju u cirkusu?

Da bih odgovorio na ova pitanja, ispričaću, uz dozvolu čitaoca, o svom posljednjem simultanom nastupu.

Kada sam stigao u Klub tekstilaca, gdje je trebalo da održim simultanku, već se okupilo mnogo ljudi. Za stolovima je sjedilo četrdeset „crnih“. Ispred svakog od njih ležao je blok ili list papira. Nadam se da je jasno zašto sam rekao „crni“: u simultanki majstor gotovo uvijek igra bijelim figurama, a njegovi protivnici crnim.

„Pripremili su blokove“, pomislih, gledajući stolove. „Znači, ozbiljna publika, zapisivaće partije.“

U isto vrijeme, pregled igrača me je obradovao: među učesnicima simultanke bilo je malo djece. Priznajem, uvijek se pomalo plašim ishoda simultanke kada protiv mene sjede školarci. I ne samo ja. Snaga igre naše omladine je opštepoznata: rijetko koji velemajstor je postizao dobar rezultat u simultankama protiv pionira, a u većini slučajeva sve je za njih završavalo prilično loše. Nije slučajno bivši svjetski šampion, Holanđanin Maks Eve, koji je već iskusio „čari“ šahovske borbe protiv desetina sovjetske djece sa pionirskim maramama, savjetovao svojim kolegama — zapadnim velemajstorima, kada su putovali u Sovjetski Savez: „Samo nemojte davati simultanke protiv pionira!“

Isto mogu reći i ja, i to na osnovu ličnog iskustva.

U sjećanju mi je ostalo strašnih nekoliko sati, doživljenih prije dvadeset godina u Moskovskom Dvorcu pionira, gdje su mi trideset školaraca, od kojih nijedan nije imao više od deset–dvanaest godina, priredili pravi poraz.

To je bilo 1939. godine. Tada sam imao 26 godina.

Upravo sam bio dobio titulu velemajstora i stekao pomalo pretjerano samopouzdanje u svoje šahovsko umijeće. Bio sam pun snage i gajio najoptimističnije nade u budućnost.

U to vrijeme mi je predloženo da igram protiv trideset najjačih pionira-šahista. Naravno, da sam mogao da naslutim šta će se desiti, odmah bih odbio simultanku. Ali smatrao sam neodgovarajućim da odbijem izazov.

Kada sam ušao u Dvorac pionira, stao u krug i pogledao igrače, nisam vidio ništa što bi nagovještavalo nevolje. Sve je bilo uobičajeno: djeca kao djeca, svi sa crvenim pionirskim maramama, a na svakom stolu pored šahovske table olovka i papir.

„Pa naravno, ovdje su ozbiljni mali igrači“, prostrujalo mi je kroz glavu. „Treba biti oprezan, posebno ne igrati rizične otvaranja.“

Prvi sat igre također nije donio ništa neočekivano. Moji protivnici su se ponašali onako kako se djeca obično ponašaju tokom šahovske simultanke. Malo su se vrpoljili, naivno i neposredno se radovali kada bih im „poklonio“ pješaka ili figuru. Pritom bi trljali ruke i šapatom radosno obavještavali jedni druge o mom previdu, gotovo pola kruga. A kada bih ja njima nešto osvojio, odmah bi postajali ozbiljni i zabrinuto se udubljivali u razmišljanje o poziciji.

Ali nakon otprilike dva sata počeo sam sa iznenađenjem primjećivati da je među mojim protivnicima sve manje onih koji su bili zabrinuti, a sve više djece koja trljaju ruke. Već sam osjetio da stvari ne idu dobro. Odlučio sam da pojačam pažnju, da se više koncentriram na pozicije i da sporije hodam oko „ringa“. Ipak, ništa nije pomagalo — potez po potez moje pozicije su se neumoljivo pogoršavale.

Tada sam odlučio da prebrojim u koliko partija zapravo stojim dobro, a u koliko loše.

„Brojaću na prste lijeve ruke“, smislio sam način da utvrdim odnos snaga u simultanki: svaka dobijena pozicija — jedan savijen prst.

Iako mi je to oduzelo nekoliko minuta vremena, ipak sam odlučio da izvršim tu provjeru.

Rezultat me je zapanjio — nijedan prst nije bio savijen. U svih trideset partija bio sam u poziciji koja je vodila ka porazu.

„Eto ti je simultanka!“ — ponavljao sam sebi u mislima, ne prestajući da vučem poteze i nemoćno odmahujući glavom. „Čestitam, velemajstore! Bolje bi ti bilo da se nisi petljao s ovakvom ‘ekipom’. Došao si da održiš simultanku, a da ne dobiješ nijednu partiju — kao Ostap Bender iz Dvanaest stolica. Kako će se tek smijati Moskovljani!“

Perspektiva „nule“ me, naravno, nije zadovoljavala. I počeo sam da preduzimam hitne mjere. Počeo sam da izmišljam lukave zamke, pripremao najneočekivanije udare. Međutim, ništa nije pomagalo. Moji protivnici su igrali kao „velemajstori“ — sve su vidjeli, sve moje prijetnje su unaprijed neutralisali.

Tada sam se odlučio na krajnju mjeru, kojoj se ponekad pribjegava u teškim trenucima simultanke: bez borbe sam predavao partije u kojima je moja pozicija bila kritična. Kao rezultat toga, broj partija se odmah smanjio, manje sam se umarao i počeo sam da igram snažnije i sigurnije.

Ipak, kada su poslije tri sata igre sumirani rezultati simultanke, oni su bili porazni: od trideset partija dobio sam samo četiri, izgubio jedanaest i petnaest remizirao.

Mnogo simultanki sam kasnije odigrao na svojim putovanjima širom svijeta, ali nigdje nisam doživio takav poraz. Niti šahisti Holandije, Njemačke, Mađarske, Čehoslovačke, niti ljubitelji šaha iz daleke Argentine, Urugvaja i Kanade nisu mogli da postignu ni polovinu uspjeha koji su ostvarili moji mladi protivnici iz Moskovskog Doma pionira.

Ishod te neuspješne simultanke nije me obeshrabrio. Naprotiv, ispunio me ponosom na naše mlade šahiste, na tu predivnu smjenu koju smo stvarali. Osim toga, svi moji kolege — velemajstori i majstori — postizali su u simultankama protiv pionira ne bolje rezultate, i danas se rijetko ko usuđuje da igra protiv najjačih moskovskih školaraca.

Ipak se jednom pojavio i takav smješan događaj. Godine 1951. u Moskvu je došao šampion Engleske, međunarodni majstor Robert Vejd. Govorili su mu o snazi igre moskovskih pionira, ali je ipak odlučio da pokuša da igra protiv njih simultanku. Od trideset partija Vejd je izgubio dvadeset, deset remizirao i, dakle, nijednu nije dobio! Novine širom svijeta su taj rezultat zabilježile kao svojevrstan svjetski rekord. Englez pri tome nije izgubio smisao za humor i izjavio je da, ako bi bilo koji od tih pionira davao simultanku protiv trideset Vejdova, rezultat ne bi bio bolji!

Sve to sam se sjetio ulazeći u krug tekstilnih šahista. Simultanka je počela. Prvi potezi na svih četrdeset tabli trajali su ne više od dva minuta. Takva brza igra iznenadila je gledaoce i veoma im se dopala. Mnogi nisu znali da se tako brzo igraju poznati teorijski potezi. Dalje se tempo igre usporio. Početak simultanke mi nije donio ništa loše. Naprotiv, neki protivnici su uspjeli da izgube — ko pješaka, ko figuru. Još nekoliko krugova me uvjerilo da neću izgubiti mnogo partija. A ipak je neprijatno kada u simultanki gubiš mnogo partija.

Godine 1936. bivši svjetski šampion Kapablanka davao je simultanku u Moskovskom domu novinara. Meni, tada još šahisti prve kategorije, posrećilo se da imam jedini susret za tablom s ovim izvanrednim velemajstorom.

— Koliko vremena računate da ćete davati simultanku? — pitali su Kapablanku pred početak njegovog nastupa.

— Ne više od tri sata — odgovorio je samouvjereni Kubanac.

— Ali protiv vas igra veoma jak sastav — ljubazno su ga upozorili.

— Tim bolje. Što je jači sastav, to je zanimljivije igrati — izjavio je bivši svjetski šampion.

Kada su prošla četiri sata od početka simultanke, Kapablanka još nije dobio nijednu partiju. Na nekoliko tabli bio je matiran, na drugim je bio prinuđen da se preda zbog neizbježnog poraza. Nigdje u svijetu, tokom cijele njegove šahovske karijere, ništa slično mu se nije dogodilo. Bio je zatečen i zbunjen. Znojav je hodao unutar kruga, bijesno se braneći od protivnika koji su ga napadali.

Posle sedam sati igre podvučeni su rezultati. Kapablanka, koga su njegovi američki poštovaoci proglasili nepobjedivim, dobio je svega sedam partija od trideset, izgubio četrnaest i devet remizirao.

„Meni ne prijeti rezultat Kapablanke“, nehotice sam pomislio, objavljujući odlučujući šah jednom od protivnika.

Ipak, jedan ugao ogromnog „ringa“ izazivao mi je neugodnost. Čak i kada sam igrao druge partije, nije me napuštala briga za sudbinu tog opasnog područja.

„Treba se zadržati oko tih partija i dobro proučiti pozicije“, rekao sam sebi.

Ali u tom trenutku jedno zabavno dešavanje skrenulo mi je pažnju. Rasejani starčić, čim sam se udaljio od njegove table, napao je svojim pješakom mog topa. Kada sam se deset minuta kasnije ponovo približio njegovoj partiji, starčić je napravio još jedan potez i uzeo mog topa.

— Izvinite, vi ste odigrali dva poteza zaredom — oprezno sam primijetio.

— Šta vi, šta vi, to je nemoguće. Sada je moj potez i uzimam vašeg topa — uporno je tvrdio moj protivnik.

— Dobro — rekao sam. — Moraću da vam pokažem čitavu našu partiju od samog početka.

Starčić nije zapisivao poteze. Nije zapisivao ni bilo ko drugi. Početna pozicija je obnovljena. Pokazao sam sve poteze i uvjerio sve da je moj protivnik bio u krivu.

Obnavljanje partije odigrane u simultanki nije tako teško kao što se čini na prvi pogled. Iskusan simultanac lako može da rekonstruiše sve poteze u bilo kojoj partiji odigranoj u simultanki. Pri tome on ne pamti poteze mehanički, nego po jednom upečatljivom detalju, po maloj kombinaciji koja se dogodila u datoj partiji, obnavlja čitav tok događaja.

Ostavivši rasejanog starčića, uputio sam se ka nemirnom uglu, razmišljajući zašto su mi tamo nastale teške pozicije. Po otvaranju sam imao nesumnjivu prednost, protivnici su loše odigrali početak partija.

Ispostavilo se da sam naletio na grupu lukavaca (ako i takva kategorija učesnika simultanke postoji). Želeći po svaku cijenu da pobijede, oni namjerno u početku prave slabe poteze, ali ipak ne toliko loše da bi brzo izgubili. Na početku se kod simultanca stvara utisak da je njihova šahovska kvalifikacija niska. „Ove ću lako pobijediti“, misli on. Zatim, odjednom nastaje preokret. U sredini partije lukavci počinju da igraju punom snagom. Teško je ako simultanac ne uspije na vrijeme da promijeni svoj stav prema tim protivnicima i ne počne duže da se zadržava pred njihovim tablama.

Srećom, na vrijeme sam prozreo podmukli plan tih lukavih protivnika. Morao sam duže da se zadržavam kod njih, i uskoro su svi pretrpjeli poraz. Ne krijem da sam te partije igrao sa pojačanom sportskom žestinom.

Prošla su dva sata igre. Sa svakim potezom broj „crnih“ se smanjivao. Za sada sam imao samo jedan poraz. Pobjedniku su čestitali prijatelji i članovi kluba. Još nakon jednog sata na „ringu“ je ostao aktiv kluba, najkvalifikovaniji sastav, iskusan i očvrsnut u turnirskim borbama. Svi su napeto razmišljali, pokušavajući da odgonetnu smisao mog posljednjeg poteza.

Posebno se trudio organizator kluba. Meni je već bilo jasno da je njegova situacija beznadežna. Zaista, ubrzo je izgubio. Uvjerio sam ga, rekavši da organizatori simultanke u takvim simultankama uvijek doživljavaju poraz. Iznenadio se i zamolio da mu objasnim zašto.

— Vidite, kada počinjem simultanku, svi učesnici su mi nepoznati. Znam samo jednog — vas, jer sam s vama razgovarao prije početka. Zato pamtim vašu tablu, zadržavam se i nesvjesno igram pažljivije nego na ostalim pločama.

— Dobro — odgovorio je organizator. — Sljedeći put potrudiću se da vam ne upadam u oči.

Moje riječi nisu bile šala. Zaista sam primijetio da simultanci uvijek pobjeđuju one koje poznaju, čak i ako su to jaki šahisti.

Usput, jedna zanimljivost: simultanac vidi lica učesnika samo u prvim potezima. Kasnije nema vremena da gleda lica, pamti samo partije.

Jednom se u mojoj simultanki, usred igre, jednom od učesnika, relativno slabom šahisti, tiho pridružio moj dobar poznanik, kandidat za majstora. Odmah sam osjetio neku promjenu u igri na toj tabli. Crni je počeo da igra jake poteze i uskoro sam morao da se predam. Ali tokom čoitave simultanke nijednom nisam imao priliku da pogledam svog novog protivnika…

Prošla su više od tri sata, simultanka se približavala kraju. Morao sam da položim oružje još u jednoj partiji, dvije su završene remijem.

Ubrzo je ostala jedina partija. Taj protivnik je vrlo često, kad bih mu prišao, molio da mu dozvolim da preskoči potez i razmisli još malo. Ja nikada ne odbijam takve molbe, iako po pravilima simultanke preskakanje poteza nije dozvoljeno. Sada se njegova partija odužila i ostao je sam sa mnom jedan na jedan.

Dali su mi stolicu i konačno sam mogao da odmorim. Simultanka je veoma iscrpljujuće takmičenje. Svaka tabla ima dužinu od jednog metra. Četrdeset tabli — četrdeset metara. Prosječan broj krugova — pedeset. Dati simultanku znači preći dva kilometra sporim hodom. Uopšteno, to je četvorosatna šetnja uz naporan mentalni rad.

A postoje i rekordne simultanke. Prije rata velemajstor Andrej Liliental u Centralnom parku kulture i odmora imena Gorkog postavio je svjetski rekord, igrajući protiv sto šezdeset šahista.

Posljednju partiju gledao je čitav obruč gledalaca. Borba nije dugo trajala. Moj protivnik je, istina, imao dobru poziciju, ali se očigledno zbunio ostavši jedan na jedan protiv velemajstora, izgubio nit i brzo izgubio.

Objavljen je rezultat simultanke: od četrdeset partija moji protivnici su dobili tri, a pet su remizirali.

ŠKOLOVANJE, ŠAH, ŽIVOT

VELEMAJSTOR SOVJETSKOG SAVEZA

Kada čovjek izađe sa Moskovske željezničke stanice u Lenjingradu, on, skrenuvši sa željezničkog trga ulijevo, odmah dolazi na čuveni Nevski prospekt, opjevan u djelima ruskih pjesnika i pisaca. Diveći se veličanstvenoj arhitekturi sabora, pozorišta i dvoraca, putnik će se sigurno zaustaviti na nekoliko minuta na Aničkovom mostu sa njegova četiri konja, stići do kraja prospekta i tamo, skrenuvši nadesno, kroz ogromnu kapiju izaći na široki, prostrani Dvorski trg.

Dugo će se zadržati na tom trgu, diveći se veličanstvu građevina koje su stvorile neumorne ruke ruskog naroda. Pažnju posjetioca privući će i stub Pobjede koji se uzdiže uvis, kao i polukružna zgrada bivšeg Generalštaba, ali najviše će ga očarati ljepota Admiraliteta sa visokim pozlaćenim šiljkom, kao i skup zgrada koje se nalaze upravo nasuprot kapije kroz koju je ušao na trg — zgrada nekadašnjeg Zimskog dvorca, danas Državni Ermitaž.

Krenuvši udesno preko Dvorskog trga, pored ogromnih kamenih divova koji drže krov Ermitaža, naš putnik vjerovatno neće obratiti pažnju na kuću koja izgleda mala i skromna nakon zdanja koja je upravo vidio. Međutim, za mene je ta zgrada značajna — sada više ne mogu ravnodušno prolaziti pored doma lenjingradskih majstora sporta. Upravo tu je 1939. godine odigrano jedanaesto prvenstvo države u šahu, i upravo u toj zgradi postigao sam uspjeh zahvaljujući kojem mi je dodijeljena najviša šahovska titula — titula velemajstora Sovjetskog Saveza.

Osamnaest najjačih okupilo se u borbi za titulu šampiona države. Pažnja gledalaca bila je, naravno, usmjerena na najboljeg sovjetskog šahistu, pobjednika mnogih svesaveznih i međunarodnih takmičenja, velemajstora Mihaila Botvinika. Svima su još bile svježe u sjećanju njegove nedavne pobjede na međunarodnim turnirima u Moskvi 1935. godine i u Notingemu 1936. godine. U njegovu pobjedu na ovom prvenstvu malo ko je sumnjao, i samo su se rijetki Lenjingrađani nadali da će titulu šampiona države zadržati pobjednik dva prethodna prvenstva SSSR-a, velemajstor Grigorij Levenfiš. Šanse ostalih učesnika ocjenjivane su kao prilično male; smatralo se samo da će majstori Vjačeslav Ragozin, Sergej Belavenec i Vladimir Makogonov voditi upornu borbu za nagradna mjesta na turniru.

Prije početka jedanaestog prvenstva države nisam gajio nikakve nade u visok sportski rezultat, a kamoli u borbu za prvo mjesto. Naravno, loš je onaj vojnik koji ne sanja da postane general — znao sam tu izreku. Ipak, razumno razmislivši, zaključio sam da su moje šanse na turniru male, prije svega zato što sam još malo igrao na ozbiljnim turnirima sa majstorima i što prvi put učestvujem na prvenstvu države.

Svoju glavnu zadaću vidio sam u tome da usavršim stil svoje igre, da naučim sprovoditi duboke zamisli, suptilne pozicione manevre i sigurno igrati složene kombinacione pozicije. Odigrati što više lijepih partija — tome sam težio ulazeći u turnir. Neka me čitalac ne shvati pogrešno: nisam odustajao od borbe za pobjedu, naprotiv — svim snagama sam joj težio, ali sam u prvi plan stavljao kvalitet partija, stvaralačku, a ne isključivo takmičarsku stranu nadmetanja.

U ovom slučaju slijedio sam izvanredne riječi Aleksandra Aljehina, koji je ovako definisao uslove koji obezbjeđuju šahisti uspjeh na takmičenjima: „Smatram neophodnim za uspjeh tri sljedeća faktora: prvo, razumijevanje sopstvene snage i slabosti; drugo, tačno shvatanje snage i slabosti protivnika; i treće, viši cilj od trenutnog zadovoljstva. Taj cilj vidim u naučnim i umjetničkim dostignućima koja šahovsku igru stavljaju u red drugih umjetnosti.“

Od trenutka kada sam pročitao te riječi ruskog svjetskog prvaka, treći cilj koji je naveo Aljehin uvijek me je vodio u šahu. Ne bod po svaku cijenu, ne samo težnja ka pobjedi, već stvaralačke, sadržajne partije — to je bio moj cilj na turnirima.

Naravno, nisam zaboravljao ni prva dva uslova koja je Aljehin istakao. Svoju snagu i slabosti poznavao sam prilično dobro: dovoljno sam „revidirao“ sam sebe i svoje šahovsko umijeće.

Dobro sam poznavao i svoje protivnike: tokom godine koja je prošla od polufinala imao sam vremena da detaljno proučim desetine njihovih partija i otkrijem jake i slabe strane svakog budućeg protivnika. Pri tome sam obraćao veliku pažnju ne samo na tehničku stranu njihove igre — svim silama sam nastojao da odredim njihov karakter, da shvatim koje pozicije vole, a koje ne umiju da igraju, da procijenim njihovu psihološku stabilnost i snagu volje. I tu sam se opet oslanjao na Aljehinove riječi, koji je pisao: „Za šahovsku borbu prije svega je potrebno poznavanje ljudske prirode, razumijevanje psihologije protivnika. Ranije se borilo samo sa figurama, a mi se borimo (ili bar pokušavamo da se borimo) sa protivnikom — sa njegovom voljom, nervima, njegovim individualnim osobinama i — ne na posljednjem mjestu — sa njegovom sujetom.“

Start jedanaestog prvenstva SSSR-a bio je za mene veoma uspješan. U prvom kolu pobijedio sam majstora Ilju Kana, u drugoj partiji protiv Lenjingrađanina Georgija Lisicina snažan napad na protivničkog kralja takođe mi je donio uspjeh. Konačno, trećeg dana u složenoj pozicionoj borbi uspio sam da nadigram mladog moskovskog majstora, svog „starog“ protivnika Aleksandra Čistjakova. Istina, još nisu sve te partije bile završene, ali je analiza pokazala neizbježnost poraza mojih protivnika — u nastavku igre lako će se realizovati prednost, što mi donosi tri poena iz tri partije.

Tri od tri! O takvom startu nisam mogao ni sanjati. Pun samopouzdanja, liježem ranije da spavam pred četvrto kolo. Treba čuvati snagu. Međutim, već ujutro sve se preokrenulo! Probudio sam se sa strašnom glavoboljom i osjećajem gušenja. Temperatura preko četrdeset, povremeno bunilo. Ljekar je konstatovao težak oblik angine. Naredna tri dana donijela su izvjesno olakšanje, ali ne i potpuno ozdravljenje.

Po pravilima turnira, učesnik zbog bolesti može propustiti samo tri kola. Nakon toga, ako nije u stanju da igra, isključuje se sa turnira. Ponuđen mi je izbor, ali odluku nije bilo lako donijeti: s jedne strane brinuo sam za svoje zdravlje, a s druge, odustajanje od turnira značilo bi krah svega čemu sam težio i za šta sam se pripremao tokom cijele prethodne godine. Uz to, takav start — tri poena iz tri!

Poslije dugog razmišljanja odlučio sam da nastavim turnir. Istina, ta odluka me kasnije skupo koštala: odmah poslije turnira gotovo dva mjeseca sam ležao u krevetu zbog teškog oblika komplikacija na zglobovima.

Nastavivši igru, prvog dana sam bez ikakvog otpora izgubio od majstora Vitalija Čehova, a sljedećeg sam remizirao sa majstorom Vasilijem Panovim. Zatim je na red došao susret sa Mihailom Judovičem, i o toj partiji želim detaljnije da govorim.

Majstoru Judoviču posvetio sam mnogo vremena tokom kućne pripreme prije turnira. Dobro sam poznavao jednu njegovu karakterističnu osobinu — veliko poznavanje šahovske teorije, a prije svega teorije otvaranja. Upravo tu njegovu prednost, koliko god to zvučalo čudno, odlučio sam da iskoristim protiv njega.

„Ako Judovič dobro poznaje teoriju“, razmišljao sam, „onda neće imati ništa protiv da uđe u bilo koju poznatu teorijsku varijantu. Upravo tu ću ga uhvatiti. Ako proučim neku teorijsku varijantu i pronađem u njoj novo, neočekivan nastavsk, moći ću time da zbunim protivnika i natjeram ga da za tablom razmišlja o problemu čije rješenje je meni već dobro poznato. Uloge će se zamijeniti: Judovič je želio da igra poznatu poziciju koju njegov protivnik ne zna, a na kraju će se ispostaviti da je njemu nepoznata varijanta koju sam ja temeljno analizirao.“

Lako je bilo tako razmišljati, ali gdje pronaći takvu dobitnu varijantu? Nije nimalo jednostavno otkriti nešto novo u poznatim pozicijama koje su majstori širom svijeta već detaljno analizirali. U pomoć je pritekao sretan slučaj.

Jednom sam u Moskovskom šahovskom klubu sreo talentovanog prvokategornika Vladimira Simagina, koji je kasnije postao međunarodni majstor. Pokazao mi je novi nastavak u izuzetno složenoj varijanti daminog gambita, poznatoj u teoriji kao „bečka“. Simaginov nastavak bio je toliko neočekivan i djelovao je toliko neobično da su šahisti koji su tome prisustvovali reagovali sa očiglednim nepovjerenjem.

Dobro sam poznavao gorkovskog majstora Pjotr Dubinin. Zajedno smo započinjali šahovsku karijeru i zajedno se uspinjali stepenicama kvalifikacione ljestvice. Gdje god bi se pojavio ovaj talentovani šahista, svuda je izazivao uzvike iznenađenja. Sa visinom većom od sto devedeset centimetara i težinom od sto šesnaest kilograma, Dubinin je uživao posebne simpatije trenera dizanja tegova.

– Kuda ste vi došli? – govorili su mu kada smo zajedno stigli u lenjingradski klub majstora sporta. – Vama je mjesto na prvenstvu u rvanju, a ne na šahovskom turniru.

U šahovskim biltenima tog vremena mnogo prijateljskih karikatura i stihova bilo je posvećeno Dubininu. Jedan od njih mi je posebno ostao u sjećanju:

Širok, snažan i visok,
novi šahovski junak,
Dubinin sve zadivljuje
i stasom i igrom jak.

Čovjek izuzetno blage naravi, Dubinin je obično hodao po sali gdje se održavao turnir oprezno, kao da se plaši da slučajno ne zgazi nekoga od šahista, naročito one nižeg rasta, poput mene ili Sergeja Belaveneca.

Primijetio sam kod Dubinina jednu zanimljivu osobinu, koja na prvi pogled djeluje paradoksalno: uprkos svojoj ogromnoj fizičkoj snazi, gorkovski majstor se znatno ranije od ostalih učesnika iscrpljivao pred kraj turnira i posljednje partije igrao već umoran, ne punom snagom. I odlučio sam da iskoristim upravo tu njegovu iscrpljenost. Sport je sport! Uvijek su nas učili da i najbolji prijatelji na turnirima moraju žestoko težiti pobjedi. Zaslužni majstor sporta Petar Arsentjevič Romanovski jednom je pričao kako mu je rođeni brat u posljednjem kolu dobio partiju, čime ga je lišio prvog i prilično značajnog mjesta. Pri tom taj borbeno raspoloženi brat tom pobjedom nije nimalo popravio svoj plasman, jer je ionako čvrsto držao posljednje mjesto na tabeli.

Pri doigravanju završnice sa Pjotr Dubininom dugo sam manevrisao, ne preduzimajući odlučne poteze. Tek kada se moj protivnik znatno umorio, izveo sam za njega neočekivan važan prodor. Odbrana nije bila dovoljno precizna i uspio sam da ostvarim pobjedu. Pred posljednje kolo sustigao sam Mihaila Botvinika!

A u posljednjem kolu igrali smo međusobno. Jasno je da je takva partija izazvala ogromno interesovanje publike. Pratile su je hiljade ljubitelja šaha. Šta se dešavalo oko te partije u Lenjingradu, najbolje opisuje sam Botvinik. Evo šta on piše:

„Dakle, Kotov me sustigao pred posljednje kolo! A u posljednjem kolu, prema žrijebu obavljenom prije turnira, Kotov treba da igra protiv mene bijelim figurama. Dva lidera sa istim brojem poena sastaju se u posljednjem kolu – veoma rijetka situacija. Sportska napetost dostigla je vrhunac: Lenjingrađani, koji su dotad prilično hladno posjećivali turnir, odjednom su pohrlili u dvorane koje su mogle primiti samo četiri stotine ljudi. Karte su bile rasprodate dan unaprijed. Pred početak igre, šahisti bez ulaznica počeli su da se okupljaju ispred sale.

Organizatori prvenstva pronašli su vrlo domišljato rješenje: postavili su demonstracionu tablu partije vodećih igrača na obali rijeke Mojke, nasuprot zgrade u kojoj se održavao turnir. Jedna obala se brzo ispunila gledaocima, a zatim se počela puniti i suprotna strana. Saobraćaj je bio obustavljen. Veče je bilo izuzetno lijepo, i šahisti su na otvorenom, nekoliko sati, s napetom pažnjom pratili odlučujuću partiju.“

Ja, međutim, ništa od toga nisam vidio i saznao sam tek kasnije iz priča drugih. Moj susret sa Mihailom Botvinikom bio je toliko napet da za svih pet sati igre nijednom nisam ustao sa mjesta.

„Kako igrati posljednju, odlučujuću partiju, koje otvaranje izabrati?“ — ta pitanja su se, prirodno, javljala preda mnom dok sam se pripremao za susret sa Mihailom Botvinikom. Neki moji prijatelji savjetovali su mi da izbjegnem oštre nastavke i da izaberem miran početak partije, poput Novoin­dijske odbrane.

„Šta on može da uradi u tom otvaranju, igrajući crnima?“ — govorili su oni. „Samo remi, a tebi ništa više i ne treba. Podijelićeš prvo mjesto, biće to ogroman uspjeh.“

Dugo sam razmišljao o tim prijedlozima i ipak sam odlučio da ih odbijem. Nije da sam se nadao da ću obavezno pobijediti Botvinika. Ne, remi mi je sasvim odgovarao. Ono što me je zbunjivalo bilo je nešto drugo: pripremajući se za turnir, zamislio sam varijante koje sam namjeravao da primijenim protiv Botvinika, i sada odstupiti od njih, preći na mirne nastavke — značilo bi iznevjeriti sopstveni plan.

„Pa dobro“, odlučio sam na kraju, „ako izgubim — izgubio sam! U svakom slučaju, odigraćemo zanimljivu partiju.“ I odlučio sam da igram što oštrije.

Međutim, susret sa Mihail Botvinik za mene se razvio krajnje nepovoljno. Moj protivnik je izbjegao nastavke za koje sam se pripremao i izabrao malo poznatu varijantu Nimcovičeve odbrane. Kako je Botvinik kasnije rekao, pozicija koja je nastala nakon sedamnaestog poteza bila mu je već poznata i detaljno analizirana uoči turnira. Ispalo je da nisam samo propustio da natjeram protivnika na moje planirane varijante, nego sam ušao u Botvinikovu pripremu. Bijeli je odmah dospio u beznadežnu poziciju, nisam ni uspio da odigram kako treba. Istina, u lošoj poziciji sam još pokušavao da pružim otpor, ali sam u odlučujućem trenutku napravio grešku, i protivnik je završio borbu efektnom kombinacijom.

Zaustavio sam sat i čestitao Botviniku na novoj pobjedi — na osvajanju titule prvaka zemlje. On je meni čestitao veliki uspjeh na prvenstvu — drugo mjesto.

Moskva je toplo dočekala naš povratak iz Lenjingrada. Nekoliko dana kasnije u novinama je objavljena odluka Svesaveznog komiteta za fizičku kulturu i sport o tome da mi se, zbog kombinacije sportskih i stvaralačkih uspjeha, dodjeljuje titula velemajstor.

Dakle, osvojena je najviša šahovska titula. Skok o kojem sam dugo sanjao bio je ostvaren. Godinu dana ranije bio sam šahista prve kategorije, sada — velemajstor!

EVO KAKO JE ISPALA

Nad Moskvom je zavijala sirena za vazdušnu uzbunu. Žuti snopovi reflektora, čiji su se krajevi gubili u dubinama neba, okretali su se poput džinovskog vrtuljka. Negdje na prilazima gradu već su odjeknuli prvi plotuni protivavionske artiljerije. Moskva se, dočekujući fašističke avione, napela i pripremila.

Za svaki slučaj ugasili smo električno svjetlo u prostorijama konstruktorskog biroa, iako su prozori ionako bili dobro zamračeni. Još dok je bilo struje smotali smo cigarete od mahorke i stavili ih u improvizovane muštikle, koje smo se izvještali da pravimo od šarenih dugmadi i komadića plastike. Pušili smo, nastavljajući započeti razgovor i čekajući naređenja štaba protivvazdušne odbrane fabrike.

– Naravno, staru konstrukciju treba preraditi, kakve tu mogu biti sumnje – začulo se iz pravca gdje je žar zapaljene cigarete povremeno osvjetljavao široko lice i bistre oči zamjenika glavnog konstruktora. – Mašina koju fabrika sada proizvodi i nezgodna je i glomazna; borcima oduzima previše vremena. Treba i može se napraviti jednostavnija, praktičnija.

– I jeftinija – začuo se iz mraka glas drugog konstruktora, koga smo, ne zna se zašto, prozvali Gric, iako nije imao nikakve veze s Ukrajinom i gotovo cio život proveo je u Sibiru. – Zašto niko od vas ne uzima u obzir i to? Napravićemo jednostavnije dijelove, lakše će se obrađivati, smanjiće se količina potrebnog materijala i, što je najvažnije, radne snage. A koliko je to sada važno! Nema više šta da se razmišlja, hajde da od sjutra počnemo novo projektovanje – završio je Gric.

– A hoćemo li uspjeti? Hoćemo li izdržati? – upitao sam, iako sam unaprijed znao kakav će odgovor uslijediti. – Pa nas je tako malo!

– Sve se može uraditi! – ponovo se začuo Gric. – Podijelićemo se u dvije grupe: jedan dio konstruktora nastaviće da radi na staroj mašini i pomaže proizvodnji, a trojicu ili četvoricu oslobodićemo tekućih poslova kako bi mogli da rade na novoj mašini. Šta vi mislite, velemajstore?

Od prvih dana mog rada kao glavni konstruktor, Gric me u privatnim razgovorima nije zvao drugačije nego „velemajstore“, a ponekad bi, u šali miješajući šahovske i tehničke titule, govorio: „glavni majstor“.

Sada me je, u gluvoj tami zimske večeri, ta riječ podsjetila na davno zaboravljeni šah. Već više od godinu dana šah je u mom životu igrao sasvim sporednu ulogu. Ni kada sam u prvim mjesecima rata radio kao tehnolog, ni kasnije, kada sam postao glavni inženjer fabrike, niko osim mojih najbližih prijatelja nije ni slutio da sam šahovski velemajstor. Znali su me samo kao inženjera.

Poznanici koje sam sretao pričali su da se u Moskovskom šahovskom klubu igra turnir, ali nisam imao vremena da svratim. Većina šahovskih majstora u međuvremenu je bila evakuisana iz Moskve u pozadinu, dio je otišao na front, a nekih više nije bilo među živima. Oni koji su ostali u prijestonici, pored svog redovnog posla, mnogo su radili i u bolnicama. Redovno su obilazili ranjene borce, držali predavanja i igrali simultanke. Nekoliko puta i ja sam posjetio moskovske bolnice, govorio ranjenim crvenoarmejcima o šahu i odigrao simultanku s njima.

Šahista prve kategorije, inženjer M. Rikan, igra simultanku u Tulskoj bolnici.

Ideju o stvaranju nove konstrukcije svesrdno su podržali rukovodstvo i partijska organizacija fabrike, pa je ubrzo počeo užurban rad. Niko nije gledao ni na vrijeme ni na umor. U stvaralačkom poslu učestvovao je cio kolektiv konstruktorskog biroa, a kasnije su im se pridružili i radnici te inženjersko-tehničko osoblje fabrike.

Postoji stara priča o tome kako je otac pozvao svoje međusobno zavađene sinove i ponudio im da slome metlu sastavljenu od mnogo pruća. Niko od snažnih sinova to nije mogao da uradi. Tada je otac razvezao metlu, rastavio je na pojedinačno pruće i zamolio ih da sada polome svaki grančicu. Taj zadatak je svaki od sinova lako izvršio.

„Eto, i vi se držite zajedno kao pruće metle, pa vas tada niko nikada neće moći saviti ni slomiti“, rekao je otac.

Ova jednostavna priča, koja dokazuje neodoljivu snagu kolektiva, nehotice mi pada na pamet kada razmišljam o radu našeg konstruktorskog biroa. Upravo zahvaljujući zajedničkoj zanesенosti idejom stvaranja nove konstrukcije, i samo zato što su u stvaralačkom radu učestvovali svi zaposleni u birou, od konstruktora do kopirki, uspjeli smo da izvršimo važan i potreban zadatak za front.

„Uzalud se upuštate u to“, govorili su nam neki skeptici kada smo ih pitali kako da radimo, „mnogi su prije vas pokušavali da sprovedu u djelo zanimljivu ideju kojom se bavite, ali niko do sada nije uspio.“

Ipak, sve teškoće je savladala stvaralačka snaga zajedništva ljudi ujedinjenih zajedničkim patriotskim ciljem. Život je dokazao da u konstruktorskom radu, ništa manje nego u bilo kojem drugom, uspjeh može postići samo složan, čvrsto povezan kolektiv u kojem svako daje sve svoje snage i svo znanje zajedničkom poslu.

Kakve sve teškoće nisu morali da savladavaju u procesu stvaranja nove konstrukcije! Ali sve to je prevazilaženo zajedničkim naporima kolektiva. Treba uzeti u obzir da se to odvijalo u najtežim uslovima gladi, neprospavanih noći, nedovoljnog i nemirnog odmora, koji su prekidani neprijateljskim naletima.

Na kraju su crteži bili gotovi. Sada je došao najodgovorniji trenutak — izrada prvih uzoraka nove mašine. Konstruktor se uvijek uzbuđuje kada njegovi crteži počnu da se pretvaraju u dijelove, u „živu“ mašinu. Šta će ispasti, kako će ona izgledati? Na urednim, jasnim crtežima sve može biti u redu, a kada se po njima izrade dijelovi, vidi se: negdje ne ulazi, negdje ne radi kako treba.

A kod nesrećnih konstruktora često se dešavaju i nezgode. O jednoj takvoj nezgodi mi je više puta pričao moj otac.

— Davno je to bilo, ti si tada još bio mali i puzao ispod stola — počinjao je otac svoju priču, paleći malu, nagorjelu lulu. — Došao sam ja jednom u fabriku, tek se presvukao, stao za radni sto, kad odjednom dotrči do mene naš majstor. „Dođi — kaže — Jegoriču, zove te šef radionice. Brzo, odmah.“

Dolazim. „Dobar dan, vaše blagorođe! Jeste li me zvali?“ — „Jesam, zvao sam te. Sjedni, treba nešto da porazgovaramo.“

A on sav uglađen, obrazi crveni, kosa rijetka, ali uredno počešljana, kao da je nekim stolarskim ljepilom zalizana. Uniforma nova, a preko nje navučen crni mantil.

Sjedi za pisaćim stolom. Na stolu bronzani pribor za mastilo, sve neke fascikle — predmeti. A pored stoji crtaći sto, instrumenti na njemu — znači i inženjer!

Sjeli smo. Gleda me, pruža mi cigaretu. „Evo, dragi moj“, počeo je šef blagim glasom. „Imam jednu molbu za tebe.“ A ja sam već i bez toga naslućivao da mu trebam: previše je nježno razgovarao sa mnom. Obično je bio kao pas prema svima, vikao na sve, hvatao se za svaku sitnicu. A sada mu se oči smiju, glavu čak nakrivio. Prava lisica lukavi…

„Direktor me je veoma zamolio — započeo je šef posao — da napravim kutijicu. Hoće da je pokloni samoj guvernerki. A šta ćeš? Običnom se ne možeš diviti, treba nešto posebno, zanimljivo. Razmišljao sam, razmišljao — i evo šta sam smislio.

Uzeo je list papira, olovku i počeo da crta. U početku nisam shvatio šta želi da prikaže.

„Neka joj svi uglovi budu različiti — objasnio je šef dok je crtao. — Neka nijedan ugao ne bude prav. Onda će i sve strane ići u različitim pravcima, nijedna neće biti paralelna s drugom. Ukratko, ispašće neka vrsta kristala. Nema nikakve simetrije — na prvi pogled grubo, ali originalno. Razumeš? Biće odlično, zar ne?“

Pogledao sam njegovu „umetnost“ i samo se počešao po potiljku. „Da — kažem — odlično! Na papiru je, kažem, dobro nacrtano, na papiru sve može da se prikaže, na papiru sve ispadne glatko. Ali kako to napraviti, tu je problem? Kod obične kutije — sve je jednostavno: izrežeš čepove, spojiš, zalijepiš, pa doteruješ i poliraš. A ovde kako ćeš spojiti te uglove? Slomićeš glavu!“

Vidim, inženjer se snuždio. Gleda me ljutito, nezadovoljan.

„Znači, nećeš moći da napraviš?“

„Ne kažem da ne mogu. Treba pokušati, možda i uspije. Radite“, kažem, „crtež. Probaću da napravim, možda ispadne.“

Odem od njega, a u meni raste bijes što sam pristao da pravim takvu „đavolju“ kutiju, a istovremeno sam i radostan. Razumiješ, sine, baš me je ta neobična stvar pogodila u žicu. Nikad ništa slično nisam radio niti vidio da je neko drugi napravio. A to je baš bilo zanimljivo.

Tako donese šef sutradan crtež — nastavio je otac. — Sve na mjestu, sve iscrtao, sve mjere, sve isprekidane linije — na papiru je lako. Čak je nacrtao i bravicu, šarke za poklopac nije zaboravio. „Ehe! — mislim se. — Tebe bi trebalo natjerati da to sam napraviš, da slomiš te svoje izlakovane nokte.“

A on meni: „Evo ti crtež, Jegoriču. Samo se trudi da radiš po mjerama. Tačno takvu napravi kao na crtežu.“ Pogledao sam ga, pogledao crtež i postalo mi je nekako neprijatno. Možda da odbijem? Razmislio sam i ipak uzeo crtež. „Posla nema“, kažem sebi, „kasno je za premišljanje — kad si se latio posla, ne govori da nisi jak!“

Došao sam kući, ručao, sjeo za radni sto i počeo da razmišljam. Kako prići toj stvarčici, odakle početi? Razmišljao sam, razmišljao — i odlučio da najprije pravim modele od mekog lipovog drveta. Puno materijala sam upropastio: čas se sve iskrivi, čas se čepovi ne uklapaju čvrsto jedan u drugi. Spojiš jedan kosi čep, drugi se ne poklapaju. Spojiš donji deo, poklopac ne zatvara. Baš sam se namučio! Koliko sam noći proveo u razmišljanju. Od muke bi se ponekad i koja čašica više popila.

A on svaki dan zapitkuje: „Kako ide, hoće li uskoro biti gotovo? A možda neće ispasti?“ — „Trudim se“, kažem, „sačekajte. Uskoro ću završiti.“ A meni je u duši sve nemirno: šta ako ništa ne ispadne?

Ali ipak je ispalo! Sve se poklopilo, svi čepovi su se čvrsto uklopili jedan uz drugi, sve mjere i uglovi ispali su tačno po crtežu, poklopac dobro naleže na kućište — sve je na svom mjestu! Napravio sam je, ipak!

Dalje je već išlo lako: izrendao sam daske od crvenog drveta, sve mjere sa modela tačno prenio na pravu kutijicu. Opet se, naravno, sve poklopilo. Spojio sam čepove, zalijepio kutijicu, očistio šmirglom, ispolirao — sija kao ogledalo! Zamotao sam je u krpu i nosim. Majka kaže: „E, ovo će te šef sigurno lepo nagraditi! Ne zaboravi da djeci poneseš nešto slatko.“ A zar sam ja radio zbog nagrade? Meni je, glavno, bilo drago što sam napravio tako lukavu stvar, što sam rešio tako težak zadatak.

Dolazim kod šefa. Kucam, ulazim. „Evo“, kažem. On se odmah obradovao, skočio prema paketu, pomaže da se otvori. Kutijica stoji na pisaćem stolu, sija na suncu!

Ali vidim — šef se baš i ne raduje. Mršti se, krivi usne. Gleda, gleda, pa kaže: „Uu! Kakva je ispala…“ U početku nisam ništa razumeo. A on opet: „Na crtežu je bila lijepa, a ispala je takva da mi se ne sviđa.“ Tako me zatekao da sam ostao bez reči. A on opet svoje: „Ne sviđa mi se.“

Nisam izdržao. „Šta ti je“, kažem, „gledao si dok si crtao. Ti si to crtao, sam si stavljao mjere, a sada: kakva je ispala! Ja dvije nedelje nisam spavao noću, mučio se, trudio se da napravim tačno po crtežu. Ti si kondukter, a ne konstruktor!“

Pljunuo sam i otišao. On za mnom dobacuje: „Platiću ti.“ A zar se radi o novcu! Bilo mi je krivo što je moj trud propao zbog njegove kokošje pameti.

Gdje je on bacio kutijicu, ne znam. Samo čitavu godinu šef nije govorio sa mnom, a ubrzo me „nagradio“… novom kaznom.

„Da i mi ne završimo kao ovaj nesretni konstruktor“, šalili su se moji kolege koji su znali za tu priču. „Napravimo dijelove, sklopimo cijelu mašinu, a onda ćemo pogledati i reći: ‘Uu! Kakva je ispala!’“

U tim šalama se krila skrivena bojazan od mogućeg neuspjeha, napetost očekivanja.

Juriš na šahovske visine

ZLATNI PRAG

— Pa dobro, jaki su, pa šta onda?! Razmisli, imaš mišiće! — nije se smirivao čvrsti, sredovječni muškarac s velikom, pomalo ćelavom glavom i pametnim, pomalo lukavim očima. — A znaš li ti šta je kembridž-springs varijanta?

— A možeš li ti izvesti suples? — u istom tonu odbrusi krupan, težak mladić u kožnom kaputu. Njegove izlizanе obrve i zgužvane uši odavale su da je rvač. Zapanjivši jedan drugog neočekivanim pitanjima, diskutanti su se tako zbunjeno pogledali da su se svi okolo nasmijali.

Ovaj spor se odigravao na jednom od pograničnih aerodroma u proljeće prve poslijeratne, 1949. godine. Igra slučaja i voljom sportskih rukovodilaca desili se da u Čehoslovačku istog dana polete čak dvije delegacije: majstori klasičnog rvanja zajedno s najjačim dizačima tegova i šahovska reprezentacija Moskve. Predstavnici tri različita sporta imali su isti zadatak — da se sastanu s reprezentacijama Praga i drugih gradova Čehoslovačke i pokažu svoje majstorstvo tokom revijalnih nastupa.

Letjeli smo presjedajući u dva aviona. Za vrijeme posljednjeg zaustavljanja na sovjetskoj zemlji, dok su se sređivali dokumenti, rasplamsao se vječni spor o prednostima ovog ili onog sporta. Raspoloženje je bilo dobro. Svi su uživali u odmoru na čvrstom tlu poslije dvočasovnog leta i sporili se mirno, bez žara, trudeći se samo da iznenade protivnika nekom dosjetkom.

— Kakve je to sport šah! — govorio je momak u kožnoj jakni, sležući ramenima. — Sjede jedan naspram drugog po pet sati, povijeni kao da su se slomili, cigaretu iz usta ne vade. Od takvog sporta prije ćeš umrijeti.

— A ti pogledaj sebe, šta ti radiš kad se boriš, — umiješa se u razgovor velemajstor Igor Bondarevski. Kao strastveni pušač, osjetio se pogođenim riječima o cigaretama i brzoj smrti od šaha. — Polože te na mekan tepih, trbuhom nadolje, pa ležiš pola sata i opireš se. A drugi se za to vrijeme popne na tebe, dahće i pokušava da prevrne takvu gromadu. Kako ti to izgleda, lijepo? — I, želeći da naglasi neprivlačnost slike, namrštio se, okrenuo i mahnuo rukom.

— A što se tiče cigarete, tu griješiš, — ponovo se uključi šahista koji je ranije zbunio rvača kembridž-springskim varijantom. — Od devet sovjetskih velemajstora, recimo, samo dvojica puše, a fizičkom kulturom se bave gotovo svi. Hoćeš li da opipaš mišiće šahiste? — i, savivši ruku u laktu, ponosno se napregnuo, primičući se rvaču i malo se naginjući unazad.

Preko razglasa su objavili ukrcavanje u avion i spor je na kratko utihnuo. Ali čak i kad su svi sjeli na svoja mjesta, neko od šahista je smislio nov način da pecne protivnike.

— A možete li vi da izađete na kraj s Davidom Bronštajnom u šahu? Dajemo vam njega kao najmlađeg — sve će vas pobijediti u simultanki.

— Pazi da se ne preračunaš, — odgovori niski gorostas. — Imamo mi šahiste druge kategorije.

— Svejedno, David će sve pobijediti.

— E, baš ste se razmahali! — nije izdržao mirni rvač. — A da se rvate, nećete li? Koliko vas ima? Dvanaest? E, onda ćemo protiv svih vas izvesti jednog Kotkasa. On će vas svih dvanaest položiti na leđa.

U uglu sale za simultanku dobroćudno se osmjehivao proslavljeni sovjetski šampion Johanes Kotkas — rvač koji je izazivao oduševljenje gledalaca na takmičenjima širom svijeta. Pomisao da položi na leđa sve velemajstore i majstore zabavljala ga je.

Spor je prekinuo šum pokrenutih motora. Zaletjevši se, avion se odvojio od naše rodne zemlje, i ubrzo smo se našli iznad teritorije susjedne države. Većina putnika je prvi put u životu napuštala granice Sovjetskog Saveza.

Poslije dva sata ukazale su se brojne piste odlično opremljenog praškog aerodroma. Pod nama je Prag, Zlatni Prag, kako je s ljubavlju nazivaju Česi. Na aerodromu nas čekaju domaćini. Izgovara se mnogo toplih riječi dobrodošlice i ruskim snagatorima i majstorima šaha. Svi sjedaju u automobile. Rukovodioci imaju jednu brigu: samo da ne pomiješaju delegacije, da ne odvedu rvača među šahiste i obrnuto, jer su programi i mjesta takmičenja različiti.

Evo i ulica češke prijestonice. U početku prolazimo kroz mirne periferije s malim, urednim kućicama, ali ubrzo naš autobus prelazi stari, sedamsto godina star most preko rijeke Vltave i nalazimo se u centru grada. Gore, na brdu, vidi se drevni praški kremalj — Hradčani. Unutar njega brojne katedrale s gotskim šiljcima streme uvis, ka nebu. Prolazimo kroz živahni centralni trg grada — Vaclavske namjesti, sa njegovim veličanstvenim spomenicima i skladnim zgradama s ukrašenim fasadama. Kratak uspon uzbrdo — i stižemo u hotel „Flora“, naše boravište i štab tokom cijelog boravka u Čehoslovačkoj.

Tek što smo se smjestili, počinju da nas posjećuju ljubitelji šaha, češki majstori — naši protivnici u meču, koji su s nestrpljenjem očekivali naš dolazak u Pragu. Dolaze i obični ljudi Čehoslovačke da izraze zahvalnost predstavnicima sovjetskog naroda i armije koja ih je oslobodila od fašističkog jarma.

U to vrijeme u Čehoslovačkoj su još bili vidljivi tragovi nedavnog rata. U Pragu i drugim gradovima vidjeli smo mnoga razaranja, a na zidovima kuća još nisu izblijedjeli karakteristični natpisi: „Rejon pregledan. Mina nema. Narednik Sidorov“.

Mnogo smo se naslušali priča o užasima hitlerovske okupacije, o mukama koje su Česi pretrpjeli u fašističkim koncentracionim logorima. Dobro pamtim mržnju i užas na licu jedne starije Čehinje koja je pokazivala utisnut logorski broj na svojoj ruci. Posjetili smo i mjesto gdje se nekada nalazilo slikovito selo Lidice, koje su fašisti sravnili sa zemljom.

2.marta 1946. godine počelo je takmičenje šahista dviju prijestonica. Igralo se po posebnom sistemu koji je omogućavao svakom češkom majstoru da se sastane sa svim članovima moskovske ekipe. Svaki grad bio je predstavljen sa šest najboljih majstora. Tako se takmičenje sastojalo od šest kola. Žrijebom je određeno da prvog dana čitava moskovska ekipa igra bijelim figurama. Narednih dana boja se mijenjala istovremeno kod svih šest učesnika.

Znali smo da su češki majstori vrlo jaki protivnici, naročito u partijama s oštrim taktičkim komplikacijama. U Čehoslovačkoj se brižno čuvaju šahovske tradicije istaknutih velemajstora koji su potekli iz te zemlje, kao što su Rihard Reti, Oldžih Duras i Salomon Flor. Iz stotina hiljada ljubitelja šaha u Čehoslovačkoj izrasli su i talentovani mladi majstori, predstavljeni u meču Moskva – Prag Ludek Pahman i Jaroslav Šajtar. Veoma opasni protivnici, koji su dobro poznavali teoriju i sigurno vodili praktičnu borbu, bili su i majstori Miroslav Katetov i Franciszek Zita. Susreli smo se i sa najstarijim šahistom Čehoslovačke, međunarodnim majstorom Karelom Opočenskim. Duhovit i vedar čovjek, „Karel Ivanovič“, kako smo ga od tada zvali, volio je šalu i bio veoma druželjubiv. Kao međunarodni sudija, bio je glavni sudija na mnogim svjetskim prvenstvima i jedan od vodećih djelatnika svjetskog šahovskog pokreta.

Predusretljivi češki domaćini učinili su sve da stvore što udobnije uslove za igru u turnirskoj sali — barem prema njihovom shvatanju. Kažem „prema njihovom shvatanju“, jer je u inostranstvu prije masovnih nastupa sovjetskih šahista bilo uobičajeno da se turniri organizuju s vrlo skromnim uslovima za učesnike, ali uz maksimalnu udobnost za publiku.

Prvih dana u ogromnoj sali u centru bila je postavljena mala bina na kojoj se nalazilo šest stolova za učesnike. Kod svake table stajala je stolna lampa. Gledaoci, koji su u velikom broju posjećivali meč, prilazili su stolovima i u gustim krugovima okruživali igrače. Za njih su na drugom kraju sale bile postavljene demonstracione table, pa su vrijeme dijelili između odmora uz te table i posmatranja igrača za stolovima.

Susret prijatelja uvijek je radostan. Češki majstor Karel Opočenski priča nešto vrlo zanimljivo velemajstoru Aleksandru Kotovu i majstoru Vladimiru Simaginu

Takvi prelazi izazivali su prirodnu buku. Prvih sati igre bukvalno nismo znali šta da radimo: da li da štitimo oči od neprekidnih bljeskova lampi fotografa, da li da potpisujemo brojne autograme koji su nam pružani sa svih strana sale, ili da razmišljamo o potezima na tabli. Iskreno govoreći, zbunili smo se u toj atmosferi i napravili nekoliko grubih grešaka.

Na našu sreću, gostoljubivi domaćini su ubrzo preuredili raspored u turnirskoj sali i stvorili idealne uslove za igru. Ako smo u prvim kolima postizali minimalnu prednost u meču, pobjeđujući tek s jednom partijom više, kasnije smo se privikli na uslove i postepeno povećavali rezultat. Na kraju je prva polovina meča završena rezultatom 23:13 u korist moskovskih šahista.

Unaprijed treba reći da su u drugoj polovini ovog meča, odigranoj mjesec dana kasnije u Moskvi, naši šahisti igrali još uspješnije i završili cijeli meč ukupnim rezultatom 51,5 : 20,5. Zanimljivo je da se češki majstori u Moskvi takođe nisu osjećali sasvim uobičajeno. Naime, u to vrijeme u Pragu je bilo poteškoća s ishranom. Došavši u prijestonicu naše zemlje, Česi su se našli u neobičnim uslovima i, kako su sami govorili, nisu mogli igrati punom snagom.

— Tako smo se obilno najedali u Moskvi — govorio je jedan član češke ekipe — da poslije ručka nismo mogli izračunati nijednu šahovsku varijantu.

Tokom praškog dijela meča dogodio se rijedak slučaj, bez presedana u istoriji turnira. Prilikom nastavka prekinutih partija petog kola, slobodni članovi moskovske ekipe šetali su po sali, odgovarali na pitanja čeških ljubitelja šaha i dijelili autograme.

— Kako stoji Simagin? — pitali smo jedni druge, jer nas je sve zanimala složena pozicija nastala u njegovoj partiji sa Šajtarom. Mladi majstori vodili su borbenu i sadržajnu partiju. Poslije prvog dana bila je prekinuta u nepovoljnijoj poziciji za Moskovljanina, i sada se on uporno branio nastojeći da izbori remi.

Ubrzo je neko prišao i radosno saopštio da su teškoće za Moskovljanina, koji je igrao bijelim figurama, već iza njega i da mu je remi osiguran. To nas je obradovalo, jer bismo u tom slučaju peto kolo završili bez ijednog poraza.

Odjednom se začula galama. Sudije su pojurile ka mjestu gdje se partija nastavila. Gledaoci su napustili mjesta kod demonstracionih tabli i u gomili se okupili oko stola za kojim su igrali mladi majstori. I mi smo prišli i zatekli sudije meča kako rješavaju veoma složen problem, jer se ono što se dogodilo u toj partiji još nijednom nije srelo u praksi majstora.

Kada je Šajtar uzeo protivničkog pješaka i dao šah, Simagin se duboko zamislio. Ako bi odmah uklonio tu prijeteću figuru, prednost crnih bi i dalje ostala osjetna. Šta učiniti? Moskovski majstor dugo je razmišljao, držeći glavu u rukama i nervozno se ljuljajući na prstima. Odjednom mu je sinula sjajna ideja. Ako najprije razmijeni dame, pa tek onda uzme opasnog crnog pješaka, bijeli kralj će se približiti centru i partija bi trebalo da završi remijem. Obradovani Moskovljanin odmah je razmijenio dame i, uzevši crnog pješaka, sjedio zadovoljan uspješno vođenom odbranom.

Sve bi se završilo dobro da se, na Simaginovu nesreću, nisu umiješali gledaoci. Dok su oni živo raspravljali čime uzeti crnog pješaka koji je dao šah bijelom kralju, demonstrator je prišao tabli i povukao potez bijelom damom — potez kojim je i Simagin dao šah crnom kralju. U početku su Česi ukorili demonstratora, misleći da je pogriješio, i zamolili ga da provjeri zapis, ali kada se vratio od igrača i potvrdio da su upravo takvi potezi odigrani u partiji, publika je počela da negoduje.

— Dozvolite, gospodo majstori — začuli su se uznemireni glasovi — tako se ne može igrati. Dva kralja pod šahom — toga nema ni u našim amaterskim partijama. Igrajmo po pravilima!

Sudije su morale prekinuti igru i provjeriti tok partije. Zaista, postojao je trenutak kada su oba kralja bila pod šahom! Ne samo Simagin, već ni njegov protivnik nije primijetio to očigledno kršenje šahovskih pravila. Na nezadovoljstvo Moskovljanina, koji je već bio izborio remi, partija je vraćena na poziciju u kojoj je došlo do prekršaja i morala se ponovo igrati od tog trenutka. Iz povoljne situacije Simagin je ponovo vraćen u neizvjesnost. Ipak, i drugi put je uspio da izbori remi — ovoga puta poštujući sva pravila.

Završivši meč sa šahistima Praga, posjetili smo Bratislavu, gdje smo prvi put vidjeli plavi Dunav, zatim Zlin (danas Gottwaldov) i, konačno, industrijski grad Brno. Svuda su nas dočekivali kao rođene, stvarali maksimalno moguće uslove i unaprijed ispunjavali naše i najmanje želje.

Nakon što smo kao cijela ekipa posjetili četiri grada u zemlji, kasnije smo se razišli po manjim mjestima, držeći predavanja i igrajući simultanke.

Na tim simultankama češki ljubitelji šaha igrali su na poseban način. Njihovo prvo pravilo bilo je — ne predavati se do mata! U početku su nas iznenađivali igrači koji bi u simultanki ostajali samo s kraljem protiv čitave armije bijelih figura. Kasnije su nam objasnili da postoji dugogodišnji dogovor, koji je postao tradicija: igrati do samog mata, kako bi se otežao zadatak onome koji daje simultanku i omogućilo drugima da više razmišljaju. Postojao je i drugi razlog: za učešće u simultanki plaćalo se, pa je svako, kad već plati određenu sumu, želio da izvuče maksimum zadovoljstva.

Svi učesnici su zapisivali partije i po završetku tražili da im se potpišem.

Susreti u gradovima u koje smo dolazili da igramo simultanke bili su i dirljivi i smiješni. U gradu Beroun, u hotelu u kojem sam odsjeo, iznad prozora je visila zastava Sovjetskog Saveza. Prirodno sam pomislio da je stigla neka delegacija iz SSSR-a. Koliko sam se iznenadio kada sam saznao da je zastava okačena u čast dolaska ruskih šahista.

Na simultanki u Češko-moravskoj fabrici u Prag, poslije uvodnih riječi, svih dvadeset šest učesnika podiglo je čaše i nazdravilo: „Za zdravlje sovjetskih šahista!“ Nije nam preostalo ništa drugo nego da uzvratimo: „Za zdravlje čeških šahista!“

Ako se uzme u obzir da je poslije prvog sata igre napravljena pauza od pola sata radi nastavka zdravica, lako je razumjeti da je to bila jedna od najtežih simultanki u mom životu.

ZLATNI PRAG (nastavak)

Nikada neću zaboraviti ono što mi se dogodilo tokom posjete malom gradu Choceň, blizu Praga. Put iz prijestonice Čehoslovačke nije bio dug, pa sam u nedjelju krenuo tamo električnim vozom. Srdačno su me dočekali, brzo nahranili ručkom, jer je već bilo vrijeme za početak simultanke. Kojim rezultatom sam završio — ne sjećam se. Znam samo da sam izgubio nekoliko partija. Ali stvar i nije bila u simultanki. Nije bilo vremena ni za odmor poslije igre i večere. Ispostavilo se da sam opet bio u vremenskoj stisci: trebalo je požuriti, jer je u gradskom pozorištu počinjalo posebno plesno veče u moju čast.

U gledalištu pozorišta stolice su bile uklonjene, a na slobodnom prostoru oko stotinu parova čeških djevojaka i mladića s velikim žarom je plesalo. Ostali su stajali uz zidove, posmatrajući i čekajući svoj red da zaplešu. Čim smo mi, zajedno sa šahistima, ušli u salu, orkestar je prestao da svira, plesači su se razišli i oslobodili sredinu. Zatrubile su fanfare, a gradonačelnik je održao srdačan govor dobrodošlice. Zatim me je pozvao za sto blizu scene i započeli smo miran razgovor uz izvrsno pilsensko pivo.

Poslije kratke zvanične pauze ples je ponovo počeo. Djevojke u narodnim nošnjama, bogato vezenim, vrtjele su se u zagrljaju vitkih čeških mladića. Jedan ples smjenjivao je drugi — narodni plesovi, pa tango, zatim fokstrot i brza rumba.

— A plešete li vi, velemajstore? — upitao me gradonačelnik.

— Pomalo — odgovorio sam neodređeno.

— A koje plesove plešete? — nastavio je da ispituje.

— Uobičajene: tango, fokstrot — ništa ne sluteći, upao sam u zamku.

Na tome se razgovor o mojim plesnim sposobnostima završio. Smatrao sam njegova pitanja bezazlenim i mirno pijuckao hladno pivo.

Orkestar je završio neki narodni ples i započeo prve taktove laganog tanga. U tom trenutku prišla je djevojka našem stolu i pozvala me na ples. Tek tada sam shvatio da radoznalost gradonačelnika nije bila slučajna, pa sam ustao. Kako odbiti kada te poziva djevojka — i to tako lijepa, obučena u divnu nošnju izvezenu šarenim nitima!

„A šta ako ispadneš iz ritma i ne budeš znao da plešeš“, — proletjelo mi je na trenutak kroz glavu. — „Nisi ti baš neki majstor za to, osramotićeš se pred svima.“

Djevojka je nekoliko sekundi stajala pored stola. „Bilo pa bilo“, — odlučih napokon, mahnuvši u sebi rukom — „pleše dvjesta ljudi. U gužvi niko neće primijetiti čak i ako malo pogriješim.“ I odlučno sam krenuo u salu, vodeći pod ruku svoju mladu partnerku.

Prve plesne korake izveo sam prilično sigurno. Međutim, kad sam potom pogledao oko sebe, sledio sam se — noge su mi se zaplele i nehotice sam ispao iz ritma: oko nas nije bilo nijednog para, plesali smo samo nas dvoje pred očima brojnih gledalaca.

Šta sad? „Napustiti partnerku“, — bila je prva pomisao, prva želja. — „Pobjeći dok se nisam osramotio, pobjeći u spasilačku luku, za sto, pored gradonačelnika, da pijem pivo.“ Ipak, na sreću, iznenađenje me nije toliko zbunilo da ne shvatim kako bih bijegom uvrijedio i djevojku i gostoljubive domaćine.

Izlaza nije bilo — morao sam nastaviti ples. Tim prije što smo se ubrzo uskladili i počeli lagano kliziti po velikoj sali. Ali tu mojim mukama nije bio kraj. Kad su nasmijani gledaoci vidjeli da sam se snašao, poslali su u krug drugu djevojku. Morao sam ponovo da se prilagođavam.

Takve zamjene ponavljale su se više puta, sve dok se dirigent nije sažalio i orkestar, prestavši da svira, nije okončao moje muke. Poslije su mi objasnili da u gradu Choceň postoji običaj da se tako dočekuju počasni gosti. Iako mi je to laskalo, za svaki slučaj sam sjeo tako da mi je teško prići i svaki put bih se trzao kad bi orkestar započeo novi ples.

Četrdeset dana proveli smo u Čehoslovačkoj i za to vrijeme se iskreno sprijateljili s češkim šahistima. Došao je trenutak rastanka s novim prijateljima, čiju smo pažnju i brigu svakodnevno osjećali.

10.aprila avion se podigao iznad Prag, i poslije nekoliko sati već smo bili u Moskva. Naše prvo putovanje u inostranstvo bilo je završeno.

Nije prošao ni mjesec dana, a mi smo ponovo sjeli za šahovske table. Ovoga puta protiv reprezentacije SSSR-a nastupala je selekcija Velike Britanije. Englezi su odavno namjeravali da izazovu sovjetski tim, ali se, zbog razlike u snazi između svojih najboljih majstora i sovjetskih velemajstora, nisu usuđivali. Kada je u septembru 1945. godine radiomeč SSSR–SAD završen pobjedom sovjetskih šahista rezultatom 15,5 : 4,5, to im je dalo hrabrost.

— Gore od Amerikanaca nećemo igrati — umirivali su sebe i poslali u SSSR prijedlog da se održi meč na dvanaest tabli: po deset muškaraca i po dvije žene sa svake strane.

Nažalost, ovoga puta nije bilo moguće organizovati lični susret. Sovjetski šahisti tada nisu mogli putovati u London, a Englezima je bilo teško prikupiti potrebna sredstva za dolazak u Moskva. Zato je dogovoreno da se meč odigra putem radija, tim prije što je takvo iskustvo već postojalo. Uostalom, udaljenost između Moskve i Londona znatno je manja nego između Moskve i Njujorka.

19.juna započeo je ovaj radijski susret između engleskih i sovjetskih šahista, koji je trajao četiri dana. Englezi su mogli biti zadovoljni ishodom: ostvarili su bolji rezultat nego ekipa Sjedinjenih Država, izgubivši meč rezultatom 6 : 18. Ovaj susret označio je početak dugotrajnog prijateljstva između engleskih i sovjetskih šahista. Iako reprezentacija Engleske u narednim godinama nije uspjela posjetiti Moskvu, sovjetska ekipa je u međuvremenu dva puta gostovala u Londonu (1947. i 1954. godine), oba puta odnijevši pobjedu.

Od završetka rata prošlo je tek nešto više od godinu dana, a mi smo već učestvovali u tri međunarodna takmičenja: dva radiomeča i meču Moskva – Prag. Ipak, potpuno zadovoljstvo još nije bilo postignuto. San svakog šahiste bio je veliki međunarodni turnir i susret s najjačim velemajstorima savremenog doba. S nestrpljenjem smo čekali takvu priliku.

Napokon, san se ostvario. Početkom avgusta 1946. godine pet sovjetskih šahista otputovalo je na prvi poslijeratni međunarodni turnir u holandski grad Groningen.

Juriš na šahovske visine

U zemlji lala i vjetrenjača

Stajali smo na uskom pojasu zemlje usred uzburkanih talasa razbješnjelog mora. Svuda dokle je pogled dopirao vidjeli su se pjenasti sivozeleni talasi, koji su se na horizontu stapali s olovnim nakupinama oblaka nad vodom. Ravnomjerni, snažni udari podivljale vode bijesno su se obrušavali na obalu tog pojasa zemlje, koji nas je primio u samom središtu zaliva Sjevernog mora. Činilo se da će talasi svakog časa razoriti tu građevinu, koja je izgledala tako krhko u morskoj pučini, samljeti u sitne komade čvrsto složeno kamenje i u trenu uništiti sve što je čovjek s tolikim trudom izgradio.

Nalazili smo se u Holandiji, na putu iz Haga u mali sjeverni grad Groningen. Krenuvši automobilima iz Haga, zaustavili smo se tog tmurnog dana na samoj sredini znamenite brane koja presijeca morski zaliv i omogućava automobilima da znatno skrate put ka sjeveru zemlje. Ova dugačka brana, duga trideset kilometara, podignuta ljudskim rukama usred vodene pučine, izaziva ponos zbog snage i veličine ljudskog razuma.

Do Holandije smo iz Moskve putovali vozom, prolazeći putevima nedavnog rata. Prošli smo kroz razoreni Minsk, gotovo do temelja sravnjenu Varšavu i stigli u Berlin. Tamo nas je dočekala delegacija šahista jedinica Sovjetske armije koje su tada bile stacionirane u Berlinu. Gotovo bez odmora nakon puta, krenuli smo da obiđemo mjesta slavnih podviga ruskih vojnika.

Berlin je još nosio tragove nedavnog divljanja fašista. U razrušenoj Rajhs kancelariji Adolfa Hitlera bili su razbacani formulari koji su se popunjavali za lica odlikovana fašističkim „gvozdenim krstom“. U kabinetu u kojem je nesrećni firer smišljao ideje o vladavini nad čitavim svijetom, Nijemci su u peći „buržujki“ kuvali krompir. Čak su i u samu smrt fašističkog vođe tada mnogi još sumnjali.

„Da li je Hitler živ?“, „da li je vođa fašizma zaista izvršio samoubistvo?“ — takvim naslovima bili su ispunjeni članci u stranim novinama.

S velikim interesovanjem obišli smo mjesta nedavnih borbi za Berlin. Razgledali smo Rajhstag, nad kojim su sovjetski hrabri borci podigli crvenu zastavu u samom jeku borbi za njemačku prijestonicu.

Brzim vozom prošli smo kroz čitavu Zapadnu Njemačku i stigli na granicu Holandije. Presjevši u vagon prigradskog tipa, koji ima mjesta samo za sjedenje, tiho smo razgovarali, razmjenjujući utiske o prizorima koji su promicali kroz prozore. I već tada smo vidjeli koliku popularnost uživa šah u ovoj maloj zemlji.

Naš kondukter, visok, nezgrapan, pomalo pogrbljen Holanđanin, obučen u sivu uniformu s bakarnim dugmadima, već je nekoliko puta ulazio u naš kupe, čas nudeći cigaretu, iako niko od nas nije pušio, čas pitajući da li želimo nešto naručiti na narednoj stanici. Očigledno je sve to bio izgovor da započne razgovor.

— Ko ste vi? — upitao je napokon na njemačkom, iako su tada Holanđani na sve načine nastojali da izbjegavaju taj jezik. — Poljska, Rumunija? O, Rusi, i tako dobro govorite holandski! — začuđeno je uzviknuo, čuvši od Flora odgovor na holandskom jeziku.

— To je veoma zanimljivo!

Na trenutak je izašao iz kupea, ali se ubrzo vratio i ponovo počeo da nas ispituje.

— Vi ste šahisti. Odmah sam shvatio: idete u Groningen. Očekuju vas, pišu svaki dan — rekao je, dobivši potvrdu svojih pretpostavki. — Sad ću vam na stanici naći novine, da vam pokažem. Da li ste prvi put u Holandiji?

— Nas dvojica smo već ranije bili ovdje — odgovorio je Flor, pokazujući na Botvinika — a ovi mladi ljudi dolaze prvi put.

— I kako vam se sviđa Holandija? — postavio je kondukter pitanje koje, kako smo kasnije shvatili, pri upoznavanju postavljaju svakom ko dođe u bilo koju zapadnu zemlju.

Flor mu je rekao nešto prijatno, pa se Holanđanin zadovoljno nasmiješio.

— Ko će, po vašem mišljenju, osvojiti prvo mjesto na turniru? — nastavio je svoje ispitivanje kondukter.

Mi smo savršeno razumjeli kakav odgovor je očekivao i pomenuli smo Maksa Evea. Znali smo da je ime bivšeg svjetskog prvaka veoma popularno u njegovoj domovini. Uspjesi Evea poznati su svakom Holanđaninu, čitava zemlja prati njegove rezultate.

— I mi mislimo da će prvi biti Eve — spremno se složio kondukter. — A kako će, po vašem mišljenju, igrati Botvinik?

— On nema nikakve šanse za prvo mjesto — bez oklijevanja je izjavio sam Botvinik Holanđaninu. — Ne samo on — nastavio je sovjetski prvak — nego ni svi ruski šahisti neće moći pružiti nikakav otpor Eveu.

Ove riječi su potpuno dovele Holanđanina u dobro raspoloženje.

— A ko je od vas Botvinik? — upitao je.

Nije nam preostalo ništa drugo nego da nastavimo šalu i pokažemo na nekog drugog. Kondukter je „Botvinika“ obasuo najtoplijim komplimentima.

Nekoliko sati nakon prelaska granice već smo bili u Hagu, a već sljedećeg dana automobilima smo krenuli za Groningen, udaljen 250 kilometara od Haga.

Put za Groningen bogat je slikovitim, za Holandiju karakterističnim pejzažima. Svuda unaokolo prostiru se široka polja zasađena raznobojnim lalama. Holanđani su poznati po umijeću uzgoja lala najrazličitijih vrsta i najneobičnijih boja. Imaju i crne lale s laticama obrubljenim, kao zlatom, žutim rubom. Ima i žutih lala s crnim žilama na laticama. Sreću se i vatreno crveni lale raznih nijansi. Pred očima putnika pravougaono polje jedne boje smjenjuje se šarenim poljem druge boje. Sve lale su iste visine, njegovanog izgleda.

A u daljini, na horizontu, u sivkastoj izmaglici okreću se krila vjetrenjača, nehotice prizivajući sjećanje na legendarnog španskog viteza Don Kihota. Povremeno se nailazi na uredna sela s krovovima prekrivenim šarenim crijepom. Po livadama lutaju crno-bijele holandske krave, koje su svojoj zemlji donijele još jednu slavu — kao domovini holandskog sira.

Mnogi dijelovi Holandije nalaze se ispod nivoa mora, i vrijedni Holanđani ulažu mnogo napora da putem kanala odvedu vodu s polja. U zemlji postoji mnogo zaštitnih objekata, ali oni ipak ne garantuju stanovništvu potpunu sigurnost. Povremeno more probije ta ne sasvim pouzdana utvrđenja, odnoseći ljudske živote i nanoseći veliku štetu privredi. Jednu od takvih građevina — ogromnu branu koja zadržava nadiranje mora i služi za drumski saobraćaj — prešli smo na našem putu ka sjeveru zemlje.

U Groningenu nas je ispred hotela dočekala gomila ljudi. S mukom smo se probili do ulaza u hotel, već u prvim minutama potpisavši desetine autograma. „Juče su Rusi zauzeli grad Groningen“, šalila se jedna lokalna novina, opisujući naš dolazak sljedećeg dana u stilu nedavnih ratnih izvještaja.

Jedva smo stigli da se smjestimo i umijemo, pa smo požurili u hotelski hol, gdje su se, kako su nam rekli, već okupili neki od pristiglih učesnika turnira. U prostranom holu, okruženi učesnicima predstojećeg takmičenja, groningenskim ljubiteljima šaha i običnim posmatračima — gostima hotela — neka dva starca igrala su šah. Jedan od njih, niskog rasta, okrugao, s velikim stomakom i velikom glavom, iznenađujuće brzo za svoju građu ustao je sa stolice kada su nas upoznavali i nešto promrmljao, srdito mrseći brkove.

— Velemajstor Milan Vidmar — predstavio ga je majstor Hans Kmoch, glavni sudija turnira, s kojim smo se već upoznali u Hagu.

Vidio sam jugoslovenskog velemajstora Milana Vidmara na mnogim fotografijama u turnirskim zbirkama i, naravno, odmah sam ga prepoznao. Isto tako sam odmah prepoznao i njegovog protivnika. Bio je to francuski velemajstor Savijelij Tartakover. Stežući mi ruku, Tartakover je nakrivio glavu i posmatrao me kroz pince-nez ispitivačkim pogledom svojih pametnih i lukavih očiju.

— A, Kotov! Vi ste Kotov? Vrlo mi je drago, vrlo mi je drago, Kotov! — brzo je govorio Tartakover, ne mijenjajući ni na trenutak izraz ozbiljnog, pa čak i pomalo srditog lica.

Za Tartakovera sam čuo gotovo istog dana kada sam naučio poteze šahovskih figura. Njegovi duhoviti šahovski feljtoni, puni elegantnih, izbrušenih rečenica, njegove originalne primjedbe uz partije, oštri aforizmi — pamte se zauvijek. Čovjek koji voli šah iznova će mnogo puta čitati Tartakoverove knjige i članke.

U njegovim tekstovima, pisanim živim jezikom, uvijek su me zadivljivale svježe misli, originalni zaključci i suptilni obrti. Zauvijek mi je ostala u sjećanju podjela šahista u neobične kategorije, koju je Tartakover napravio u duhu istočnjačke legende:

„Istočnjačka mudrost kaže“, piše Tartakover, „postoje šahisti koji igraju slabo i ne znaju da igraju slabo: to su neznalice — izbjegavaj ih! Postoje šahisti koji igraju slabo i znaju da igraju slabo: to su razumni — pomozi im! Postoje šahisti koji igraju jako i ne znaju da igraju jako: to su skromni — poštuj ih! Postoje šahisti koji igraju jako i znaju da igraju jako: to su šahovski mudraci — slijedi ih!“

Uvijek sam sanjao da upoznam Tartakovera. Znao sam ga po portretima, po opisima očevidaca koji su pratili njegovu živu književno-šahovsku djelatnost tokom međunarodnog turnira u Moskvi 1925. godine. Zamišljao sam ga kao mršavog, crnokosog čovjeka srednjih godina, s pince-nezom, s neizostavnom olovkom i blokom u rukama, kako stalno nešto zapisuje i smišlja.

Godine su promijenile Tartakovera i nimalo nije ličio na onoga kakvim sam ga zamišljao. Preda mnom je stajao čovjek srednje visine, s uglastim, već usporenim pokretima starosti. Od vitkosti koju sam vidio na fotografijama nije ostalo ni traga. Na njegovoj proćelavoj glavi sa strana su stršale sijede vlasi, a ispod očiju su se nadvili nezdravi podočnjaci.

Sjeli smo pored igrača i s uživanjem proveli veče posmatrajući borbu dvojice talentovanih šahista i duhovitih ljudi, koji su neumorno smišljali šalu za šalom. Brzopotezne partije, a još više razgovori Tartakovera s Vidmarom — igrali su svake večeri — donijeli su nam mnogo veselja u sumorne sate provedene u dosadnom provincijskom gradu u Holandiji.

Na kraju je jugoslovenski velemajstor pomjerio figuru — potez je napravljen. Ne gubeći ni sekunde, odmah počinje brzo da broji do pet. Sada je Tartakover „gluv i nijem“. On ćuti i razmišlja o potezu oko tri minuta.

— Kad sam ja razmišljao, on je brojao, pucketao kao svraka — počinje da se žali Vidmar na svog protivnika. — A sada sjedi i razmišlja kao slon. E, sačekaj ti mene! — i već na sljedećem potezu Vidmar se osvećuje protivniku, trošeći još jedan dodatni minut razmišljanja.

— U cirkus ne treba ići! — uzviknuo je jednom Hans Kmoch, do suza se smijući prepirci prijatelja.

Tako prolazi veče. Na kraju se obojica umore — vrijeme je za spavanje. I tada nastupa svečani trenutak za jednog i neprijatan za drugog: treba vratiti nekoliko guldena za izgubljene partije. Suma je mala, ali neprijatno je to što poraz izaziva previše otvorenu radost protivnika.

— Dobro igra! — tankim glasom hvali Tartakover svog prijatelja, predajući mu guldene i razmahujući rukama. — U posljednje vrijeme se primjetno popravio, napredovao je!

Oko njih se svi smiju prijateljima koji su više od četvrt vijeka proveli u zajedničkim šahovskim bitkama.

12.avgusta okupili su se svi učesnici takmičenja. Održano je otvaranje turnira. Prvi put smo vidjeli pokretnog, uvijek pričljivog i gestikulirajućeg Migela Najdorfa, koji je došao iz Argentine.

— Prije ovog turnira osvojio sam sedamnaest prvih nagrada — objavljivao je svima već prvog dana upoznavanja.

Upoznali smo se i sa ozbiljnim, sporim mađarskim velemajstorom Laslom Sabom, kao i sa tihim švedskim šahistima Gestom Štolcom i Erikom Lundinom. Mnogo smo razgovarali i sa starijim francuskim velemajstorom Osipom Bernštajnom, koji je tada imao oko šezdeset pet godina.

— Znate, osjećam da sada igram znatno jače nego ikada ranije — rekao je on, na naše iskreno iznenađenje.

Predstavili su nas i holandskom šahovskom heroju — Maksu Eveu, koji nas je dočekao kao gostoljubiv domaćin.
Tok borbe na groningenskom turniru u početku nije se odlikovao naročitom napetošću. Botvinik je dobijao partiju za partijom protiv svih svojih konkurenata i do četrnaestog kola sigurno išao bez poraza na prvom mjestu. Imao je svega tri remija, što je za turnir sa tako jakim sastavom — briljantan rezultat!

Iza njega je slijedio Eve, koji je uz pomoć domišljatih taktičkih izuma uspio da spasi i dobije nekoliko sumnjivih partija. Ipak, razmak između njega i Botvinika bio je čitav poen, pa Eve nije mogao predstavljati ozbiljnu opasnost za lidera turnira.

Odmah iza ove dvojice šahista išao je mladi sovjetski velemajstor Smislov. Prvi put nastupajući na međunarodnom turniru u inostranstvu, Smislov je ostvario mnogo pobjeda, uključujući i onu protiv Evea. Odlična sportska forma Smislova donijela mu je veliki uspjeh na ovom turniru: zauzeo je treće mjesto, ispred sedamnaest jakih šahista iz raznih zemalja.

Ako je Smislov već pri prvom odlasku u inostranstvo uspio da se prilagodi novim i neobičnim uslovima života i igre, nama sa Boleslavskim u Groningenu dugo nije polazilo za rukom da se prilagodimo i igramo s punim stvaralačkim naporom. Tek na kraju takmičenja uspjeli smo malo da popravimo rezultate i odigramo nekoliko sadržajnih partija.

Ranije me čudilo zašto su gotovo svi sovjetski šahisti pri prvom odlasku na međunarodni turnir u inostranstvo postizali znatno slabije rezultate od svojih mogućnosti. Tako je Botvinik loše odigrao pri prvom putovanju na turnir u Hastings 1934. godine, Ragozin je loše igrao pri svom prvom nastupu na međunarodnom turniru u Semering-Badenu 1937. godine. Učestvujući prvi put na međunarodnom turniru u Groningenu, shvatio sam u čemu je stvar.

Šahovska takmičenja majstora na Zapadu najčešće se održavaju na ljetovalištima. Organizatori turnira imaju za cilj da stvore reklamu i buku u štampi i da privuku što više gostiju na ljetovalište. Nije slučajno da se u istoriji šahovskih turnira često pojavljuju imena gradova Baden-Baden, Semering-Baden, Bled, Karlsbad i drugih. Ponekad organizaciju međunarodnih turnira preuzimaju bogati mecene šaha. Dešava se i da se sredstva za održavanje turnira prikupljaju putem pretplate. U svim tim slučajevima količina novca za organizaciju turnira je vrlo ograničena, što se odražava na uslove njihovog održavanja.

Da bi privukli publiku na turnir, posjetiocima se dozvoljava da se u sali, u neposrednoj blizini igrača, ponašaju prilično slobodno. Imaju pravo da puše, šetaju po sali, piju kafu i tiho razgovaraju. Prostorije za igru su u većini slučajeva male i neudobne. Na kraju pet sati igre u turnirskoj sali se nakupi toliko dima da je nemoguće disati, a kamoli igrati šah. U Groningenu su Holanđani, koji veoma vole cigare i cigarete, do kraja turnirskog dana stvarali u sali gustu plavičasto-sivu izmaglicu u kojoj je bilo teško boraviti.

„Radni dan“ na zapadnim turnirima maksimalno se produžava. U Groningenu smo igrali po sedam, pa i devet sati dnevno. Partija je počinjala u pola tri i trajala pet sati do pauze. Ako se za to vrijeme ne završi, nastavljala bi se od deset sati uveče. Ako ni to nije bilo dovoljno, organizatori bi „ljubazno“ predlagali da se završi sljedećeg jutra, na dan novog kola.

Patili smo i zbog nedovoljne ishrane, jer je tada u Holandiji postojao sistem kartica. Ubrzo nam je u tome pomogla sovjetska ambasada u Holandiji. Ne obazirući se na udaljenost, naši prijatelji su iz Haga donosili „pojačanje“. U sjećanju mi je ostala slika kako velemajstori u uskim hodnicima hotela u Groningenu čašama i šoljama zahvataju mlijeko iz kante koju je donijela naša ambasada. Zajedno sa sovjetskim učesnicima, toj spasilačkoj kanti često su prilazili i Amerikanci Denker i Štajner, Belgijanac O’Kelji i drugi učesnici turnira, koji su kasno uveče osjećali ozbiljnu glad.

Kada je postalo jasno da Botvinik vodi, a Eve očigledno zaostaje za njim, neke reakcionarne novine odlučile su da bezobzirnom propagandom podrže svog šampiona.

„Nemoguće je boriti se protiv Rusa“, urlale su jedne katoličke novine. „Pogledajte kako svi namjerno pomažu Botviniku. Smislov je izgubio od njega, i Boleslavski takođe. Sigurno znamo da su svi oni dobili strogo naređenje da bez borbe gube od Botvinika i da ga dovedu na prvo mjesto!“

U ovoj bezobraznoj laži bilo je isto toliko istine koliko i logike. Prvo, obje partije protiv sovjetskih učesnika Botvinik je dobio u oštroj borbi, nadigravši svoje protivnike na suptilan način. Drugo, njegovo vođstvo nije bilo samo posljedica te dvije pobjede — dva poena nisu dovoljna da se bude prvi na turniru nakon trinaest kola. Botvinik je pobijedio još osam šahista iz različitih zemalja Evrope i Amerike. Ali poznato je da laž ne traži logiku!

Svih prvih trinaest kola bilo je praćeno opširnim komentarima u katoličkim novinama. Ipak, to Eveu nije pomoglo. Iako je išao iza Botvinika, nije ga mogao stići.

Došlo je četrnaesto kolo. U njemu sam igrao protiv Botvinika. Lider turnira je loše i previše rizično otvorio partiju, našao se u lošijoj poziciji, previdio jednostavnu kombinaciju i izgubio. Holanđani su slavili. Botvinik je doživio poraz! Ono što nisu mogli da urade zapadni majstori, na njihovo iznenađenje, učinio je Botvinikov sunarodnik. Sada je Eve dostigao Botvinika. Nas je zanimalo pitanje: šta će sada reći novine koje su vikale o dogovoru među Rusima? Kako će se izvući iz neprijatne situacije u kojoj su se našle?

Ispostavilo se da bezobrazluk nema granica. Sljedećeg dana novine su detaljno i radosno opisale našu partiju s Botvinikom i objavile je pod velikim, upadljivim naslovom:

„Rus je odbio da izvrši naređenje Kremlja! O daljoj sudbini Kotova nam ništa nije poznato!“

Šta se još moglo reći o ovoj prljavoj kleveti i zlonamjernoj izmišljotini?!
Uostalom, to nije bilo naše prvo upoznavanje s onom beskrupuloznošću kojom su pune neke novine zapadnog svijeta. Još ranije smo se susretali s nekoliko slučajeva koji su nam u punom sjaju pokazali metode koje koriste nepošteni novinari, kao i nemarnost s kojom se pišu članci.

Jednom je Floora prišao dopisnik nekih holandskih novina. Postavivši nekoliko ne naročito pametnih pitanja, prilično je iznervirao velemajstora. Na kraju je novinar zbunjenog Floora iznenadio pitanjem: „Kako se hranite u Sovjetskom Savezu?“

Flor je prećutao i ljutito mu pružio ruku za pozdrav.

Nekoliko dana kasnije Floora je posjetio drugi dopisnik, već iz drugih novina. Međutim, njegova pitanja su nevjerovatno podsjećala na ona koja je postavljao prvi.

Ne izdržavši takav napad, Flor je planuo:

— Zar vas zaista ne interesuje nešto suštinsko, zaista važno? — rekao je novinaru. — Postavljate pitanja koja čovjek ne može da shvati. Prije neki dan došao je neki budala i pitao me kako se hranim u Sovjetskom Savezu. Kako vam se to sviđa?

— Iz kojih novina, velemajstore? — odmah se razveselio novinar.

Flor je naveo ime novina, nakon čega su se rastali.

Koliko je bilo naše iznenađenje kada smo sljedećeg dana pročitali opširan intervju jučerašnjeg gosta, u kojem je stajalo: „Neki budala iz takvih i takvih novina pitao je Floora kako se hrani u Moskvi.“ Očigledno je to bio jedan od načina da se „ubode“ konkurentski list!

Na završnici turnira holandske novine otvoreno su uzdizale svog šampiona. Tim prije što je, nakon jednog poraza, Botvinik već sljedećeg dana izgubio i od Kanađanina Janovskog. Sada je Eve bio na prvom mjestu.

Ali nakon dva uzastopna poraza, Botvinik se uspio mobilisati i pobijediti tri partije zaredom. To ga je ponovo učvrstilo na prvom mjestu, međutim ovoga puta razlika između njega i Evea bila je svega pola poena.

Sve je odlučivalo posljednje kolo. Ko će osvojiti prvo mjesto na ovom prvom poslijeratnom međunarodnom turniru: Botvinik ili Eve? Jasno je da je prva nagrada, kao i uvijek, bila potrebna Botviniku. U slučaju njegove pobjede, titula svjetskog prvaka bi se igrala u novom specijalnom takmičenju, gdje su njegove šanse za prvo mjesto bile vrlo velike. Ako bi, pak, prvi bio Eve, tada bi holandski velemajstor imao šanse da postane svjetski prvak kroz jednostavno glasanje na kongresu Međunarodne šahovske federacije (FIDE).

Holanđani su čak i nakon što je Eve ostao drugi u Groningenu podnijeli prijedlog da se bez ikakvih novih turnira proglasi svjetskim prvakom. U slučaju osvajanja prve nagrade, pitanje dodjele Eveu najvišeg šahovskog zvanja riješilo bi se samo od sebe.

Zato je razumljivo interesovanje koje su Holanđani pokazali za posljednje kolo. U salu u kojoj smo igrali okupili su se ne samo šahisti iz Groningena, nego i navijači Evea koji su živjeli u obližnjim gradovima. Svi su bili puni nade da će njihov šampion u posljednjem kolu uspjeti da prestigne ili, u krajnjem slučaju, makar dostigne Botvinika.

„Eve ima pola poena manje od Botvinika“, računali su šanse svog miljenika holandski šahisti. „Ali on igra protiv Kotova, koji ne nastupa uspješno na turniru i uopšte je nepoznat igrač. Botvinik se, pak, u posljednjoj partiji sastaje s Najdorfom, koji je u grupi lidera.“

Čitalac će lako razumjeti moje stanje u posljednjem kolu. Pobijedivši Botvinika, u velikoj mjeri sam umanjio njegove šanse za prvu nagradu, a samim tim i za osvajanje titule svjetskog prvaka. Sada je od mene zavisilo da ne dozvolim Holanđaninu da zauzme prvo mjesto na turniru.

Kako odigrati tu važnu partiju? To je bilo pitanje koje je trebalo riješiti pred posljednji susret na turniru. Igrati oštro na pobjedu, napadati po svaku cijenu, ili se ograničiti na oprezno čekanje? Po turnirskoj situaciji, meni je remi sasvim odgovarao, jer bi u tom slučaju Botviniku, čak i u slučaju njegovog poraza, bio osiguran dioba prvog i drugog mjesta. Međutim, već sam bio dovoljno iskusan šahista i znao sam da igrati s namjerom da se remizira znači najčešće siguran put ka porazu, jer šah ne trpi pasivnost i neodlučnost i najčešće to kažnjava. Ali istovremeno, zaoštravati igru bilo je rizično.

Rješavanje ovog teškog pitanja pomogao mi je prijateljski savjet velemajstora Flora.

— Koliko ja poznajem Evea — rekao mi je Flor — to je veoma lukav i tih šahista. On će uzeti u obzir da ti nećeš igrati na pobjedu i na tome će izgraditi taktiku za njega važne partije. Mislim da će izabrati miran početak i postepeno pokušati da te nadigra, nadajući se da ćeš stajati na mjestu i ne riskirati. Dakle, tvoj zadatak je jasan — zaključivao je iskusni turnirski borac — ne smiješ juriti u početku partije, ali ni čekati. U pravom trenutku ne boj se da zaoštriš igru, ne boj se da stvoriš slabosti u sopstvenoj poziciji. Ako treba napasti — napadaj!

S njim sam pregledao nekoliko Eveovih omiljenih varijanti i odredili koje otvaranje treba primijeniti. Priprema je bila završena, vrijeme je bilo da se ide na partiju.

Holandski šampion prišao je našem šahovskom stolu i, smiješeći se, pružio mi ruku. Bio je miran: i kako ne bi bio — u svom dugom šahovskom životu već je igrao i mnogo odgovornije partije u kojima se odlučivala sudbina titule svjetskog prvaka, pa i protiv jačih protivnika od mene! Tako je, na primjer, u meču s Aljehinom 1935. godine osvojio titulu svjetskog prvaka zahvaljujući dobro odigranoj posljednjoj partiji.

Sasvim drugačije stanje bilo je kod mene. Susret s Eveom bio je prva partija u mom životu u kojoj sam igrao protiv čovjeka koji je nosio titulu najjačeg šahiste naše planete — svjetskog prvaka. Osim toga, partija se igrala u meni stranom, neuobičajenom okruženju, na koje se još nisam bio dovoljno navikao. I previše je važnosti za mene imala ta partija, previše je toga bilo vezano za njen ishod. Zato je razumljivo da nisam bio ni približno tako miran kao moj protivnik.

Početak partije odvijao se onako kako smo i pretpostavljali. Eve je izabrao mirnu varijantu daminog gambita. Ni ja nisam htio da rizikujem, razmijenivši centralne pješake i time odredivši poziciju u centru. Činilo se da će uskoro biti zabilježen remi, ali nije bilo tako.

Neočekivano je Eve počeo manevar konjem koji je na prvi pogled izgledao bezopasno. Tek nakon pola sata razmišljanja shvatio sam svu suptilnost plana holandskog velemajstora. Njegov plan se zasnivao na tome da ja neću preduzimati nikakve aktivne poteze, već ću čekati. U tom slučaju crne figure bi zauzele centar table i mojoj vojsci ne bi ostalo dovoljno prostora za manevre. Čekanje bi vodilo ka sporoj, ali sigurnoj propasti!

Šta da radim? Da bih spriječio plan protivnika, morao sam da idem na slabljenje sopstvene pozicije. A takve aktivne akcije mogle su završiti time da se moj napad iscrpi i da u poziciji ostanu samo slabosti. Dugo sam razmišljao kojim putem da krenem i odlučio da uđem u oštru, pa makar i rizičnu varijantu.

Nakon otvaranja igre, moj centralni bijeli pješak ostao je izolovan, a samim tim i slab. Međutim, sve figure su zauzele aktivne pozicije. Postepeno su se približavale položaju crnog kralja, stvarajući neprijatne prijetnje. U teškoj poziciji Eve je napravio grešku i izgubio figuru. Sada je njegova situacija već bila beznadežna. Nakon nekoliko poteza, bijeli je vratio figuru i prešao u lako dobijenu pješačku završnicu. Eve je zaustavio sat i pružio mi ruku.

S olakšanjem sam potpisao obrazac ove najteže partije u mom životu, u kojoj je bivši svjetski prvak na holandskom napisao: „Predajem se“.

Radostan sam se vraćao s drugovima u hotel. U susret su nam i dalje išli zakašnjeli navijači, koji su tek završili posao i žurili u turnirsku salu da navijaju za svog šampiona. Kasnije su nam iz hotela javili s turnira da je Botvinik izgubio od Najdorfa. Tako je moja pobjeda nad Eveom omogućila sovjetskom šampionu da zadrži prednost od pola poena i obezbijedila mu prvo mjesto na turniru.

Uveče istog dana održano je zatvaranje turnira. Pod aplauzima prisutnih, Botvinik je ovjenčan velikim lovorovim vijencem pobjednika. Toplo su dočekani i dobitnici nagrada turnira — Eve, koji je zauzeo drugo mjesto, i Smislov, koji je bio treći.

Ja sam na turniru igrao neuspješno, podijelivši desetu nagradu. Ali zbog pobjeda nad prvakom SSSR-a, bivšim svjetskim prvakom, šampionom SAD Denkerom i šampionom Belgije O’Kelijem, holandske novine su mi po završetku turnira u Groningenu dale zvučni nadimak „ubica šampiona“, koji me je dugo pratio u svim zemljama svijeta.

Juriš na šahovske visine

SVJETSKI PRVAK — GRAĐANIN SOVJETSKOG SAVEZA

Poslije meča s Pragom, nekoliko dana smo proveli u češkom gradu Zlinu, gdje smo odigrali meč s lokalnim šahistima. Živjeli smo u ogromnom, višespratnom hotelu, koji je sagradio bivši vlasnik fabrike obuće „Bata“, u izrazito, takozvanom američkom stilu. U sobama hotela nije bilo ničega suvišnog, nikakvih ukrasa, ničega što bi razveselilo pogled: samo najneophodniji namještaj od savijenih, niklovanih čeličnih cijevi i mali krevet s minimalnim udobnostima. Čak su i umivaonici u kupatilima bili napravljeni tako dosadno, tako bezdušno, da se činilo kao da nisu  namijenjeni čovjeku, već pranju nekih dijelova mašina.

Predveče, kada smo se već spremali da se raziđemo na spavanje, došao nam je jedan od lokalnih šahista i saopštio da je radio upravo prenio vijest iz Portugala: „Juče, 24. marta 1946. godine, u malom gradu Eštorilu kod Lisabona, iznenada je preminuo u 53. godini svjetski šampion u šahu Aleksandar Aljehin.“

Dočekali smo tu vijest u tužnoj tišini. Koliko smo puta razgovarali o perspektivama meča Aljehina s Botvinikom, o kojem su se dugo vodili pregovori, a koji su tek nedavno uspješno bili završeni.

— Tako nam nije pošlo za rukom da se iko od nas susretne s tim neuporedivim šahistom — tužno je rekao Vasja Smislov. — Toliko sam želio makar da ga vidim, a kamoli da odigram partiju s njim.

— Šta će sada biti s titulom svjetskog prvaka? — upitao je majstor Ragozin. — Vjerovatno će morati da se organizuje turnir. Ko pobijedi, taj će biti šampion.

— Sada će početi prava „mišja gužva“ — mračno je opisao buduće prilike majstor Alatorcev. — Uvjeravam vas, naći će se ljudi koji se neće složiti da se organizuje turnir. Tražiće da kongres FIDE proglasi Evea ili nekog drugog svjetskim prvakom bez ikakvog takmičenja.

Ove Alatorcevljeve pretpostavke kasnije su se u potpunosti obistinile.

Svjetski prvak! Najviše sportsko zvanje, najjači na cijeloj planeti! Kako romantično zvuči to priznanje nenadmašne šahovske snage. Ali koliko je uz ovu titulu vezano tragičnih događaja, koliko zakulisnih intriga, koliko je nesreće donijela pojedinim velemajstorima težnja da osvoje ovaj najviši šahovski naslov.

11.januara 1886. godine dvojica šahista su po prvi put u istoriji započela borbu za zvaničnu titulu svjetskog prvaka. Sudbina tih najjačih majstora tog vremena završila se tužno. Poraženi u meču, Johanes Cukertort bio je toliko slomljen porazom da je odmah izgubio svoju šahovsku snagu i nakon dvije godine preminuo. Njegov pobjednik, Vilhelm Štajnic, proglašen je prvim svjetskim prvakom u šahu i zadržao je tu titulu osam godina. Zatim je izgubio status najboljeg, porazom od dvadesetšestogodišnjeg Emanuela Laskera. Poslije tog poraza, a zatim i u revanš meču s Laskerom, Štajnic je živio još samo šest godina, a posljednje dane proveo je u bolnici za duševno oboljele.

Prvi pokušaj da se počasna titula svjetskog prvaka donese Rusiji napravio je veliki ruski šahista Mihail Ivanovič Čigorin. Godine 1889. otputovao je u Havanu da tamo odigra meč za svjetsko prvenstvo protiv Štajnicа. To je bila očigledna greška talentovanog ruskog šahiste. U Havani ga je dočekala nesnosna vrućina, koja mu nije dozvoljavala da igra punom snagom.

„Bio sam prinuđen da igram napola bolestan“, pisao je o tom meču Čigorin, koji nije bio sklon preuveličavanju svojih muka. „Dešavalo se da se osjećam toliko loše da sam gotovo gubio svijest, i trebalo mi je ogromno naprezanje da usmjerim pažnju na igru.“

Meč se završio pobjedom Štajnicа rezultatom 10:6. Drugi meč ovih šahista odigran je tri godine kasnije, ponovo u Havani. I taj susret završio se tragično: uprkos brilijantnoj igri, Čigorin je bio toliko iscrpljen u teškim klimatskim uslovima da je u posljednjoj partiji previdio elementarni mat u dva poteza.

Lasker je bio najdugovječniji svjetski prvak u čitavoj istoriji šaha. Tokom dvadeset šest godina odigrao je nekoliko mečeva, iz kojih je gotovo uvijek izlazio kao pobjednik. Tek 1921. godine, u 53. godini života, izgubio je meč i prepustio titulu svjetskog prvaka Kapablanki. Čitalac je već upoznat s istorijom tog dvoboja iz prvog dijela knjige.

Čim je Kapablanka postao svjetski prvak, neki njegovi obožavaoci počeli su glasno da ga veličaju. Nazivali su kubanskog šahistu „nepobjedivim“, „šampionom svih vremena“, „nepogrešivom šahovskom mašinom“. U svjetlu takvih hvalospjeva, meč Kapablanke s Aljehinom mnogima je djelovao gotovo besmisleno: kako pobijediti nepobjedivog?

Ipak, genijalni predstavnik ruske šahovske škole Aleksandar Aleksandrovič Aljehin brilijantno je odigrao istorijski duel protiv kubanskog šahiste. Uloživši ogroman pripremni rad, Aljehin je nadmašio Kapablanku u tehnici, a u kombinacionim komplikacijama — koje su oduvijek bile obilježje ruske šahovske škole — potpuno je nadigrao svog protivnika.

Aljehin je ostao svjetski prvak od 1927. do 1946. godine, do posljednjih dana svog života. Jedino je u periodu od 1935. do 1937. izgubio tu titulu od Holanđanina Maksa Evea. Poraz Aljehina od Evea mnogi objašnjavaju slabošću ruskog šampiona, čiji je uzrok bilo pretjerano konzumiranje alkohola. Dvije godine kasnije, sabravši se, Aljehin je uvjerljivo dobio revanš-meč protiv holandskog velemajstora i povratio titulu najboljeg na svijetu.

Aljehin je bio predstavnik naše domaće škole, kao šahista formirao se u Rusiji. Međutim, 1921. godine napustio je granice Sovjetske države i, okružen bjelogardejskim „poklonicima“, nije mogao da se vrati u domovinu, iako je to svih tih godina strastveno želio. Tako je titula svjetskog šampiona, koja je pripadala jednom Rusu, zapravo bila izvan njegove otadžbine.

Zvanje svjetskog šampiona svojim sunarodnicima donio je sovjetski šahista Mihail Botvinik. Cjelokupan stvaralački i sportski put ovog izuzetnog sovjetskog velemajstora neraskidivo je povezan s našom domaćom školom. Istovremeno, Botvinikovi stvaralački i sportski uspjesi, kao i njegovi pogledi na šah, snažno su uticali na razvoj sovjetske šahovske nauke i doprinijeli još većem procvatu ove narodu omiljene igre.

Šahovski svijet prvi put je čuo ime Botvinika 1925. godine, kada je četrnaestogodišnji učenik iz Lenjingrada briljantno pobijedio Kapablanku na simultanci. Već dvije godine kasnije, talentovani mladić našao se među učesnicima prvenstva zemlje. Nastupajući na turniru na kojem su igrali svi najjači majstori Sovjetskog Saveza, Botvinik osvaja nagradno mjesto i stiče titulu majstora. Još četiri godine kasnije osvaja prestižnu titulu najboljeg šahiste države. Postati šampion SSSR-a sa dvadeset godina — to prije njega nije uspjelo nijednom sovjetskom šahisti!

Možda nije toliko sama ubjedljivost pobjeda zadivljavala kod ovog novog šahovskog talenta. Poznavaoce je više iznenađivao njegov nov pristup turnirskom režimu — izuzetna disciplina, gotovo sportski rigorozno ponašanje tokom priprema i samog takmičenja, kao i dubok psihološki pristup svakoj partiji. To je bilo nešto novo za šahiste starije generacije, koji su relativno malo pažnje posvećivali sportskoj strani takmičenja. Upravo toj važnoj osobini Botvinika učile su se sve naredne generacije sovjetskih majstora. Ona je u velikoj mjeri pomogla našim šahistima da ostvare tako značajne pobjede na međunarodnoj sceni.

Kasnije mi je često polazilo za rukom da zajedno sa Botvinikom učestvujem na turnirima i da izbliza upoznam njegov režim tokom takmičenja. Kod njega je sve bilo promišljeno, predviđeno i pažljivo isplanirano. Čak je i rutu svojih šetnji prije partije Botvinik temeljno proučavao i birao tako da na putu ima što više svježeg vazduha i prijatnih pejzaža.

Jednom sam u Groningenu 1946. godine pokušao da tokom šetnje skrenem negdje u stranu.

— Ne idete tim putem, — rekao je Botvinik, uhvativši me pod ruku, — treba šetati uz obalu. — I poveo me putem svojih svakodnevnih šetnji.

Pored novih metoda pripreme za turnire, Botvinik je još od ranih dana svojih nastupa pokazivao izuzetno ozbiljan odnos prema šahu. On je šah proučavao kao nauku, temeljno i detaljno analizirajući i šeme otvaranja, i tipične pozicije središnjice, i završnice. Upravo su od Botvinika naši majstori naučili da dubinski razumiju šahovsku umjetnost — upravo je on uveo strogo naučni pristup, koji je predstavnicima sovjetske šahovske škole omogućio dubinu stvaralačkih zamisli.

Uporedo sa strašću prema šahu, Botvinik je obavljao ogroman rad na polju elektrotehnike, školovao se za inženjera elektrotehnike i bavio se naučno-istraživačkim radom. Nakon odbrane disertacije 1937. godine dodijeljeno mu je zvanje kandidata tehničkih nauka, a kasniji rad u laboratoriji omogućio mu je da objavi djelo za koje je dobio i titulu doktora tehničkih nauka.

Sveobuhvatno proučavanje šahovskog stvaralaštva, stroga disciplina i pravilna priprema omogućili su Botviniku da u kratkom roku ostvari izuzetne rezultate. Godine 1935. dijeli prvo i drugo mjesto na velikom turniru svjetskih šahovskih zvijezda u Moskvi. Već naredne godine ponavlja uspjeh u Notingemu, gdje ovaj put osvaja prvo mjesto zajedno sa Kapablankom. Ovi briljantni rezultati učinili su da šahovski svijet sovjetskog šampiona smatra jednim od glavnih kandidata za titulu svjetskog prvaka. Upravo tada Botvinik započinje pregovore o meču sa Aljehinom.

Pokojni svjetski šampion visoko je cijenio talenat Botvinika, smatrajući njegova prava na meč neospornim. Ipak, igrom sudbine, izuzetno zanimljiv susret ova dva velika predstavnika domaće šahovske škole nikada nije održan. Godine 1935. Aljehin je izgubio meč za titulu svjetskog prvaka od Evea, a tek dvije godine kasnije uspio je da je povrati. Tada su započeli konkretni pregovori o njegovom meču sa Botvinikom. Oni su se već bližili kraju, ali je 1939. godine izbio Drugi svjetski rat. Tek početkom 1946. godine sovjetskom šampionu ponovo je pošlo za rukom da uputi izazov Aljehinu i dobije njegov pristanak za susret. Međutim, iznenadna smrt Aljehina spriječila je njihov meč.

Poslije smrti svjetskog šampiona, pitanje titule najjačeg igrača trebalo je da riješi Međunarodna šahovska federacija. Na njenim kongresima vođene su brojne rasprave i iznošeni različiti prijedlozi.

— Ako je svjetski šampion umro, njegova prava prelaze na bivšeg šampiona — govorili su jedni i predlagali da se Eve proglasi prvakom svijeta.

— Ne — protivili su se predstavnici Sjedinjenih Država. — Tu je i Reševski. Eve treba da dokaže svoju nadmoć nad njim. — I predlagali su meč Eve–Reševski, čiji bi pobjednik dobio titulu najboljeg na svijetu.

Ipak, objektivni poznavaoci šaha tvrdili su da postoji samo jedan pravi način da se odredi novi svjetski šampion — organizovati takmičenje najjačih šahista i pobjednika tog turnira proglasiti prvakom svijeta.

Ulazak sovjetske šahovske organizacije u FIDE ubrzao je rješavanje ovog pitanja. Kongres 1947. godine donio je odluku da se naredne godine organizuje turnir-meč sa šest učesnika: tri sovjetska šahista — Botvinik, Keres i Smislov, zatim holandski velemajstor Eve i dva američka velemajstora — Reševski i Fajn. Odlučeno je da se turnir igra u dvije etape: prva u Hagu, druga u Moskvi. Vrijeme održavanja bilo je od marta do maja 1948. godine. Trojica najboljih sovjetskih velemajstora započela su pripreme.

Otprilike mjesec dana prije početka prvenstva svijeta saopšteno mi je da su sovjetski učesnici predložili moju kandidaturu za zamjenika glavnog sudije meč-turnira. Nekoliko dana kasnije predstavnici sovjetske šahovske organizacije otputovali su u Hag kako bi zajedno sa holandskim organizatorima utvrdili program i definisali uslove za održavanje prvog, haaškog, i drugog, moskovskog dijela takmičenja.

U Hagu smo saznali da je od učešća u meč-turniru odustao Ruben Fajn. Ovaj talentovani šahista je prije rata ostvario nekoliko velikih pobjeda na najjačim međunarodnim turnirima. Međutim, uslovi života u SAD-u, gdje se šahu poklanjalo malo pažnje, natjerali su ga da nakon rata odustane od takmičenja i posveti se isključivo nastavničkom radu. Nakon njegovog odustajanja odlučeno je da se, zbog smanjenja broja učesnika na pet, poveća broj partija između svakog para igrača — umjesto četiri, igralo se po pet partija.

Iako se broj učesnika smanjio, poteškoće time nisu bile uklonjene. Postojao je dogovor potvrđen od strane FIDE da se na meč-turniru igraju tri partije sedmično. Međutim, sprovesti ovu odluku pokazalo se veoma teškim. Prije svega, holandski organizatori, koji su finansirali prvi dio takmičenja, zahtijevali su da nedjelja obavezno bude slobodan dan. S druge strane, Reševski iz vjerskih razloga nije mogao da igra od zalaska prve zvijezde u petak do pojave nove zvijezde u subotu uveče. To je značilo da Reševski ne može igrati dva večernja termina sedmično. Iz ovog „začaranog kruga“ izašlo se tek uoči prvog kola, kada je sama potreba da turnir počne učinila sve strane spremnijim na kompromis. Tek tada je sastavljen konačan i obavezujući raspored.

Kada su razmatrana finansijska pitanja, riječ je uzeo Ajne, koji je zastupao interese Reševskog.

— Reševski traži da mu se plate troškovi puta njegove supruge u Hag i Moskvu — saopštio je bivši svjetski šampion.

— Zašto da ne — odgovorili smo. — I ostali učesnici dolaze u Hag i Moskvu sa suprugama, pa organizacioni odbor snosi troškove njihovog putovanja.

— Da, ali supruga Reševskog ne može da doputuje u Evropu: uskoro treba da se porodi — rekao je Eve.

— Ako ne može da dođe, zašto bi joj se onda plaćali troškovi? — upitao je neko od nas.

— Ali ona ima pravo da dođe — nastavio je Eve sa ne baš uvjerljivim argumentima. — Zato Reševski želi da za to dobije novčanu naknadu.

— Ništa ne razumijem — rekao sam. — Supruga Reševskog ne može da dođe, a mi bi trebalo da platimo troškove njenog nepostojećeg putovanja samo zato što ona ima pravo da dođe.

— Holandska federacija je već pristala da Reševskom plati polovinu troškova dolaska njegove supruge — obavijestio nas je predstavnik Holandije.

— Ali u našoj zemlji postoje zakoni: ako neko ne ide na službeni put, ne može dobiti putne troškove — protivili smo se.

Na kraju je ipak postignut dogovor: sve troškove tog „zamišljenog“ putovanja supruge Reševskog snosiće Holanđani, dok će sovjetska šahovska organizacija preuzeti troškove dolaska i boravka Eveove ćerke u Moskvi.

Kako sam kasnije saznao, zahtjev Reševskog bio je posljedica njegovog teškog materijalnog položaja — američki šampion je iskoristio pogodnu priliku da donekle popravi skroman porodični budžet. Holanđani su se kasnije šalili da su se jedva finansijski obračunali s Reševskim, jer je tražio da mu plate čak i račune iz restorana na brodu iz Njujorka, u kojem je, navodno, trebalo da se hrani njegova supruga.

Nekoliko dana kasnije, kada su se svi učesnici već okupili, u mojoj hotelskoj sobi u Hagu zazvonio je telefon. Zamolili su me da, ako je moguće, svratim do tek pristiglog Reševskog.

Dočekao me je nizak čovjek, gotovo bez kose, a iza četvrtastih naočara gledale su ozbiljne, rijetko nasmijane oči. Već sam vidio Reševskog tokom pripremnog turnira u Moskvi 1939. godine. Od tada se američki velemajstor nije mnogo promijenio, osim možda po još izraženijem držanju punom važnosti. Pomislio sam da je ta ozbiljnost neka vrsta „zaštitnog oklopa“, pomoću kojeg Reševski pokušava da učvrsti svoj ugled šahiste u zemlji gdje se na šah često gleda kao na razonodu koja ne donosi zaradu.

— Imam jednu molbu za vas — obratio mi se američki kolega. — Recite mi, molim vas, da li ću u Moskvi moći da nađem košer meso? Donio sam sa sobom u Hag nešto zaliha — rekao je Reševski, pokazujući na velike kutije sa natpisom na engleskom „MEAT“ — ali to će biti dovoljno samo za mjesec dana. A čime ću se hraniti u Moskvi?

Već sam znao da Reševski iz vjerskih razloga ne može da jede ništa osim posebno pripremljene hrane, pa sam ga uvjerio da u Moskvi postoje ljudi koji poštuju vjerske običaje i da će se sigurno naći neko ko će mu pomoći da ispuni sve propise svoje vjere. Kasnije je američki velemajstor zahvaljivao sovjetskim organizatorima na pažljivom odnosu prema njegovim specifičnim potrebama.

Razgovarali smo s Reševskim. Ispričao mi je o teškom položaju u kojem se nalaze šahisti u njegovoj zemlji. Rekao je da čak ni njemu, jedinom američkom šahisti koji učestvuje na prvenstvu svijeta, nisu uspjeli obezbijediti trenera, pa je bio prinuđen da ga angažuje u Holandiji.

Dok sam razgovarao s njim, prisjetio sam se zanimljive biografije ovog talentovanog šahiste. Velemajstor je veoma rano počeo da igra šah — već sa šest godina davao je simultanke. Milan Vidmar je jednom u šali tvrdio da Reševski danas igra slabije nego u djetinjstvu.

— I ja sam igrao protiv njega na simultanci — govorio je Vidmar uz osmijeh — i tada je igrao hrabrije i energičnije.

Preduzimljivi roditelji Reševskog odlučili su da iskoriste talenat svog sina. Putovali su s njim po gradovima Poljske, gdje je proveo djetinjstvo, kao i po evropskim prijestonicama, organizujući njegove simultanke.

Sačuvana je dirljiva fotografija na kojoj je prikazano šestogodišnje dijete koje stoji na posebnom postolju unutar kruga i s mukom doseže figure raspoređene na trideset stolova. Možda je upravo zbog tih preteških nastupa došlo do zastoja u fizičkom razvoju Reševskog. Srećom, rodbina je na vrijeme reagovala: odvela ga je u SAD, privremeno mu zabranila da igra šah i poslala ga u školu. Kao odrasla osoba, Reševski se ponovo vratio šahu i tada se u potpunosti razvio njegov talenat.

…Tokom haškog dijela turnira živjeli smo u ljetovalištu na periferiji grada, u Ševeningenu, po kojem je nazvan jedan od glavnih varijanti Sicilijanske odbrane. U ovom modernom ljetovalištu ljeti postoje i kazina, i barovi, i pozorišta, i prodavnice, i kupališta i plesne dvorane. Međutim, zimi je sve to bilo zatvoreno, pa smo mi bili vjerovatno jedini gosti u velikom višespratnom hotelu.

Partije su se igrale u ogromnoj „direktorskoj“ sali, gdje je 1935. godine Eve igrao meč protiv Aljehina. Možda su Holanđani baš zato izabrali tu salu, želeći da udovolje svom miljeniku.

Dva sata prije prvog kola, zajedno sa glavnim sudijom, jugoslovenskim profesorom i velemajstorom Vidmarom, otišli smo u turnirsku salu. Tamo još ništa nije bilo spremno, a čistačice su upravo uklanjale posljedice sinoćnje plesne večeri.

— Ne brinite, sve će biti u redu — smirivao nas je administrator turnira. — Stići ćemo tačno na vrijeme.

I zaista, uređenje sale bilo je toliko skromno da su ga uspjeli završiti bukvalno za pola sata. Na scenu su postavljena dva stola, male demonstracione table – i to je bilo sve. Poneki cvjetići, rijetko raspoređeni u uglovima bine, nimalo nas nisu podsjećali da se nalazimo u Holandiji, zemlji poznatoj po svojim cvjetnim poljima.

Došlo je vrijeme da počne prvi krug. Predsjednik Holandske šahovske federacije, otvarajući turnir, pozvao je gledaoce da budu objektivni u ocjenjivanju partija i da ne puše u turnirskoj sali. Gledaoci su odobravajući klimali glavama i još revnosnije zapalili cigarete. Što se tiče objektivnog pristupa partijama, on je bio najvidljiviji u trećem i osmom kolu, kada je u sali bilo tek nekoliko pojedinačnih gledalaca, jer Eve u tim kolima nije igrao.

Bivšem svjetskom prvaku nije išlo na meč-turniru. Uprkos podršci sunarodnika, Eve je gubio partiju za partijom i, ne pobijedivši nijednu u Hagu, završio prvi dio turnira sa rezultatom od svega 1,5 poena iz 8 partija. Obično smireni velemajstor, osjećajući poglede svojih obožavalaca, ovoga puta je bio nervozan, propuštao jednostavne šanse na putu do pobjede i na kraju je toliko patio zbog svojih neuspjeha, toliko nesigurno igrao, da nije uspio da pobijedi Reševskog iako je imao višak figure.

Visok nivo igre pokazao je već na startu Botvinik. U sjajnom stilu pobijedivši Evea u prvoj partiji, sovjetski šampion je iz osam partija u Hagu dobio četiri, bez ijednog poraza. U Moskvu je odlazio da nastavi takmičenje sa prednošću od 1,5 poena ispred Reševskog, koji je bio drugi na tabeli.

Sigurnost s kojom je Botvinik igrao svoje partije u Hagu ostavila je snažan utisak na Holanđane. Novine iz Haga su njegovoj igri posvetile bezbroj pohvalnih epiteta. „Budući šampion“, „Veliki favorit“, „Primadona ruske trojke“ – tako su ga nazivale holandske novine tokom meč-turnira.

Haški dio meč-turnira je završen. Učesnici takmičenja, sudije, sekundanti i dopisnici otputovali su vozom preko Berlina u Moskvu. Samo je s Reševskim i dalje bilo poteškoća. Ispostavilo se da on petkom i subotom ne može samo da radi i igra, nego ni da putuje. A voz je upravo tada išao krajem sedmice. Dugo smo se mučili pokušavajući da „prebacimo“ teško transportabilnog američkog šampiona. Na kraju smo našli način da avionom stigne u Moskvu, a da ne „pređe“ zabranjeno vrijeme.

U Berlinu su nas veoma dirljivo dočekali šahisti i ljubitelji šaha iz institucija sovjetske administracije. Održali smo mnogo simultanki za borce Sovjetske armije, održali predavanja i podijelili utiske o meč-turniru. Na berlinskoj željezničkoj stanici, kada smo polazili vozom za Moskvu, ispratile su nas gomile njemačkih šahista i sovjetskih ljudi koji su tada živjeli u Berlinu. Svečani dočeci organizovani su u Brestu, Minsku i, naravno, u Moskvi. Nekoliko dana odmora, i borba najjačih ponovo je planula – ovaj put u centru prijestonice SSSR-a, u Sali stubova Doma sindikata.

U drugoj polovini takmičenja odlučivali su izdržljivost, sposobnost da se sačuvaju snage do kraja i da se velikom voljom dobiju odlučujuće partije. Takvu volju pokazao je najmlađi učesnik turnira, velemajstor Vasilij Smislov. Nakon haškog dijela imao je samo četiri poena i dijelio treće–četvrto mjesto s Keresom. Međutim, u Moskvi se Smislov potpuno transformisao. Preostalih dvanaest partija odigrao je na visokom nivou, briljantno pobijedivši Reševskog, Keresa i dva puta Evea. Posebno je značajna njegova posljednja partija na turniru, koju je morao dobiti protiv Evea da bi osvojio drugo mjesto. Smislov ju je odigrao u čistom Chigorinovom stilu i pokazao prednost dva skakača nad lovcima u poziciji koju su mnogi smatrali povoljnom za Evea. „Drugi šahista planete“ – tako su zvučno nazivali Smislova nakon završetka turnira.

Ali još bolje od drugog igrao je „prvi šahista planete“.

Ako je Smislov u Moskvi osvojio sedam poena, Botvinik je njegove rezultate nadmašio za čitav jedan poen. U Botvinikove pobjede ušle su odlično odigrana partija protiv Evea, dvije dobijene partije protiv Keresa i složena pobjeda u oštroj kombinacionoj partiji protiv Smislova.

Već na početku moskovskog dijela turnira svima je postalo jasno da Botvinika niko ne može stići. Posebno se pamti 22. kolo, održano 9. maja 1948. godine. Već od početka igre sva mjesta u Sali stubova bila su popunjena; gledaoci su odlično razumjeli da se danas odlučuje sudbina titule svjetskog prvaka. Botvinik je, igrajući bijelim figurama protiv Evea, imao dovoljno da napravi remi i postane nedostižan za ostale učesnike.

U ovoj najvažnijoj partiji odigran je dame gambit. Na četvrtom potezu sovjetski šampion razmjenjuje pione u centru. Time se, iako smanjuje napetost u centru, bijelima oduzimaju sve teorijske komplikacije u složenim varijantama damonog gambita. Pritisak bijelih figura rastao je svakim potezom. Eve se branio. Dolazilo je do razmjena figura, pozicija se pojednostavljivala. Odjednom, u četrnaestom potezu, sovjetski velemajstor odigrao je prodoran potez pionom na daminom krilu. Svi su se uozbiljili: da li je Botvinik odlučio da igra na pobjedu?

Ispostavilo se da je taj potez imao čisto preventivni karakter – Botvinik je odmah nakon njega ponudio Eveu remi. A da je holandski šampion odbio, prethodni potez bijelih davao bi im opasnu inicijativu.

Eve je prihvatio remi. Odmah zatim glavni sudija je zaustavio satove u drugoj partiji i objavio prisutnima:

„Rezultatom današnjeg kola velemajstor Sovjetskog Saveza Mihail Botvinik obezbijedio je prvo mjesto na meč-turniru i titulu svjetskog šampiona u šahu.“

Jugoslovenskom profesoru više nije bilo dozvoljeno da kaže ništa. Njegove riječi su utihnule pod ovacijama. Botvinika su aplauzom pozdravljali gledaoci, sudije i učesnici. Začuli su se uzvici: „Slava sovjetskom šahu!“ „Živio novi šampion!“

Tek nakon petnaestak minuta sudijama je pošlo za rukom da uspostave red na sceni i da nastave drugu partiju koja se igrala istog dana. Botvinika su čestitali prijatelji, poznanici i poštovaoci njegovog izuzetnog talenta. Prvog sovjetskog šampiona zasuli su buketima, ljubili ga, rukovali se s njim i izražavali radost zbog njegove pobjede.

Nekoliko dana kasnije, na zatvaranju prvenstva, predsjednik FIDE okrunio je Mihaila Botvinika lovorovim vijencem svjetskog šampiona. Snovi najboljih ljudi naše domovine su se ostvarili – titula najjačeg šahiste sada pripada sovjetskom čovjeku. Domaća šahovska škola ostvarila je brilijantnu pobjedu: od sada je svjetski šampion građanin Sovjetskog Saveza!

Juriš na šahovske visine

TRI PUTA U BUDIMPEŠTI

Ljeti 1947. godine, u banjskom mjestu Pärnu, na estonskoj obali Baltičkog mora, održan je trening-turnir najjačih šahista zemlje. Prvo mjesto osvojio je Paul Keres, a meni je pošlo za rukom da zauzmem drugo. Odmah poslije turnira, čim smo stigli u Moskvu, meni i Vasiliju Smislovu predloženo je da otputujemo u Budimpešta radi održavanja predavanja i simultanki. Nekoliko dana proteklo je u pripremama i, konačno, jedne tamne avgustovske noći poletjeli smo ka obalama Dunava.

Svako vrijeme ima svoju romantiku. Nekada su, u doba pomorskih putovanja i otkrića novih zemalja, pjesnici pisali nadahnute stihove o jedrima koja nadimaju okeanski vjetrovi. Tada su morska putovanja bila opasna i privlačila svojom romantičnošću. Ništa manje nije opjevana ni ruska zima, trojke, zvončići na konjskim lukovima i tužna pjesma kočijaša.

Danas je drugo vrijeme, druge slike, druga poezija. Jedna od poetskih slika našeg doba jeste noćni let. Otrgnuvši se od crne asfaltne trake aerodroma, oivičene plavim ili zelenim svjetlima, avion juri u nepoznatu, pomalo jezivu tamu u kojoj sijaju samo zvijezde. Ubrzo se pojavljuju prvi znaci svitanja. Najprije se na horizontu javlja crvena pruga, dok je nebo tada sivo-plavo. Postepeno ono svijetli, zvijezde blijede i na kraju potpuno nestaju. Svijetla traka na horizontu se širi, postaje sve veća. Dolje se gomilaju čudni oblici bijelo-sivih oblaka. Kroz rijetke proreze među tim oblacima, duboko ispod, nazire se tamna bezdan – zemlja. Sve postaje svjetlije, i konačno se pojavljuje vatreno crveni disk sunca. Počinje novi dan.

…U Budimpešti nas je na aerodromu dočekala brojna delegacija šahista. Poznavali smo jedino velemajstora László Szabó-a, s kojim smo igrali na turniru u Groningenu. Ipak, već u prvim satima susreta između mađarskih šahista i nas uspostavljene su najprisnije veze prijateljstva.

Posebno smo se sprijateljili sa najstarijim šahovskim majstorom Mađarske, šarmantnim čovjekom, pažljivim drugom i miljenikom šahista širom svijeta, Lajosem Asztalosom. Nekada je Asztalos bio veoma jak šahista. Dovoljno je reći da je Aleksandar Aljehin uvijek imao teške partije protiv njega — mađarski veteran imao je odličan skor protiv pokojnog svjetskog prvaka: tri partije koje je odigrao protiv Aljehina završene su remijem.

U starijim godinama Asztalos je rjeđe nastupao na turnirima, ali se znatno proširila njegova trenerska, vaspitna i društveno korisna djelatnost. Kasnije smo se često sretali s njim na turnirima, kongresima i tokom mečeva za prvenstvo svijeta u Moskvi. Svi sovjetski šahovski majstori iskreno su voljeli Asztalosa, zovući ga toplim, bliskim imenom „papa Lajoš“. Kao međunarodni majstor i međunarodni sudija, Asztalos je govorio mnogo jezika i pružao veliku pomoć na kongresima FIDE, doprinoseći komunikaciji i međusobnom razumijevanju ljudi iz različitih dijelova svijeta.

Poznavanje jezika značilo je da je Asztalos često pratio razne mađarske delegacije na međunarodnim susretima i konferencijama. Poslije šahovskog turnira „papa Lajoš“ bi išao na kongres boksera, a nakon svjetskog prvenstva u stonom tenisu — na gostovanja baletskih umjetnika. Svuda su ga dočekivali kao najboljeg prijatelja i svuda je izazivao divljenje ljudi koji su cijenili doktora Asztalosa zbog njegovog blagog, dobrog karaktera i spremnosti da pomogne.

Zajedno s novim prijateljima vozimo se s aerodroma u hotel kroz Budimpeštu, grad koji je samo dvije godine ranije bio poprište žestokih borbi između Sovjetske armije i njemačkih snaga koje su pokušavale da se održe u gradu. Razgledamo zelenu, brdovitu Budu, gdje je rat ostavio netaknuto tek malo građevina. Konačno, naš automobil staje u centralnom dijelu grada — Pešti, gdje smo se smjestili tokom desetodnevnog boravka u Mađarskoj.

Lijepe zgrade Budimpešte, zeleni parkovi i lagani mostovi preko Dunava ostavili su na nas snažan utisak.

Tek što smo se raspakovali i legli da se odmorimo pred večernji susret sa mađarskim šahistima, začulo se kucanje na vratima. Morali smo ponovo da se obučemo: stigla je dopisnica jednih mađarskih novina. Bila je to sasvim mlada djevojka, ali su joj maniri bili ozbiljni — razgovarala je s nama važno, sa naglašenom željom da nas uvjeri u ozbiljnost svoje misije.

Počeo je dugačak intervju. Sudeći po pitanjima, dopisnica je bila iz jednih od onih novina koje su tada još postojale u Mađarskoj, a koje su se više zanimale za sitne, nevažne detalje svakodnevice nego za suštinu stvari. Površnost njenih pitanja, koja nikako nije odgovarala njenom ozbiljnom držanju, dovela nas je u pomalo šaljivo raspoloženje. Kraj razgovora dobro mi se urezao u pamćenje.

— Koja vam je omiljena zanimacija? — upitala me je gošća.

— Igrati se sa svojim sinom — odgovorio sam bez razmišljanja.

Neko vrijeme je njeno nalivpero brzo klizilo po stranici sveske, a zatim se obratila mom kolegi:

— A koje je vaše omiljeno jelo, velemajstore Vasilije Smislov?

Vasja je malo razmislio i sasvim ozbiljno izjavio:

— Heljdina kaša s mlijekom.

Dopisnica se začudila i zbunjeno slegnula ramenima — za takvo jelo nikada nije čula. Morali smo joj objasniti kako se kuva heljdina kaša, kako se zatim stavlja u tanjir i preliva mlijekom. Sve te pojedinosti našle su se već u jutarnjem izdanju novina sledećeg dana.

Od odmora nije bilo ništa. Tek što je intervju završen, po nas su došli novi mađarski prijatelji. I od tog trenutka sve je krenulo nevjerovatno brzim tempom. Pojedinosti narednih dana su se izgubile, nestale u vrtlogu prijateljskih susreta, prijema i banketa… Sjećam se samo da smo davali simultanke u Budimpešta, i da smo zajedno s mađarskim majstorom Tiborom Florijanom posjetili gradove Kecskemét i Diósgyőr.

U Kečkemetu su me prije simultanke natjerali da se odmorim na kauču u kući poznatog mađarskog šahiste, kolekcionara rijetkih šahovskih knjiga Laslo Tata. Spavao sam pola sata pod policama na kojima su bile knjige iz prošlih vjekova, kineski udžbenici šaha, najrjeđa izdanja najrjeđih knjiga. Poslije sam u šali tvrdio da je za tih pola sata u moju glavu ušla sva šahovska mudrost sadržana u brojnim tomovima koji su se nalazili iznad tog kauča.

Sjećam se kako smo zajedno s budimpeštanskim šahistima šetali po prelijepom parku u Budimpešti, gdje ima raznih smiješnih i pomalo strašnih atrakcija. Sjećam se kako smo, sjedeći u zajedničkim kolicima, jurili niz „američke tobogane“, a zatim na drugom kraju parka „otišli u pakao“ — mračno podzemlje gdje su nas nekakvi „duhovi“ udarali mekanim metlicama po licu, a potom nas plašili fosforescentnim kosturima.

Sjećam se i kako su mi prije simultanke u Diósgyőru uručili mali lovorov vijenac. Nisam znao čime sam zaslužio tako časno priznanje, osim iskrenim osjećajem prijateljstva prema mađarskim šahistima. A na kraju našeg boravka u Mađarskoj, meni i Vasiliju Smislovu uručeni su izvanredni spomen-pehari. I danas vidim dirnutog velemajstora Vasilija Smislova kako pažljivo drži taj dragocjeni poklon, na kojem su na ruskom jeziku ugravirane riječi: „Počasna nagrada Mađarske komunističke partije velikom majstoru Vasiliju Smislovu“.

Toplo smo se rastali s mađarskim prijateljima. Na odlasku smo dobili zvaničan poziv da sljedeće godine ponovo dođemo u Mađarsku zajedno s ekipom Moskve, kako bismo, po uzoru na susret Moskva–Prag, odigrali meč-turnir najjačih šahista dviju prijestonica.

Nekoliko mjeseci kasnije, zajedno s našim kolegama Davidom Bronštajnom, Jurijem Averbahom, Andorom Lilijentalom, Vjačeslavom Ragozinom, Vladimirom Simaginom i Salom Flohom ponovo smo sletjeli na aerodrom u Budimpešti, kako bismo uskoro započeli takmičenje dvije ekipe.

Iznenadilo nas je što su nas na aerodromu dočekali samo predstavnici šahovske javnosti — nijedan član mađarske ekipe nije bio među njima. Na putu ka gradu objasnili su nam da se mađarska reprezentacija nalazi u sanatorijumu, gdje, dobivši sovjetsku šahovsku literaturu, trenira i proučava svoje buduće protivnike. Tokom čitavog budimpeštanskog dijela meč-turnira mađarska ekipa živjela je u istom hotelu, pridržavajući se strogo utvrđenog režima. Hotel i način života mađarskih šahista velemajstor László Szabó u šali je nazivao „šahovskim manastirom“.

To je pokazalo da se šahisti Mađarske veoma ozbiljno pripremaju za predstojeći susret. Oni su shvatili da šahovsko takmičenje zahtijeva veliki utrošak snage, a samim tim i dobru fizičku pripremljenost. Njihovu teorijsku pripremu i poznavanje naših omiljenih otvaranja osjetili smo već od prvih kola. To se vidjelo, makar po tome što su mnogi mađarski majstori igrali jednu te istu varijantu otvaranja na isti način. Takva promišljena priprema omogućila je Mađarima, koji su ionako bili jaki šahisti, da igraju još jače. Za nas je njihova ozbiljna i dugotrajna priprema bila donekle neočekivana i uticala je na rezultat prvih susreta.

Prvog dana rezultat meča bio je neriješen, drugog su pobijedili domaćini sa 4,5–3,5. U turnirsku salu, ionako punu, slile su se mase budimpeštanskih ljubitelja šaha, ohrabrenih uspjesima svojih zemljaka. Mnoge novine su na prvim stranama objavljivale ogromne naslove sa prikazom rezultata meča. Svaka pobjeda mađarskog majstora u sali je dočekivana burnim aplauzom i jednoglasnim povicima „éljám!“ (na mađarskom – „ura!“, „živio!“).

Na početku meča bilo nam je veoma teško da igramo. Uz okolnost da se još nismo navikli na posebne uslove života i boravka u Mađarskoj, dodao se i važan moralni faktor – podrška publike našim protivnicima. Ipak, smirenost i izdržljivost nismo gubili. Kada je mađarski majstor Iozhev Sili ostvario uspjeh u prvom dijelu takmičenja, uzviknuo sam:

Mi uopšte nismo tražili da Sili igra tako jako!

Sljedećeg dana ova šala se pojavila u novinama, odštampana na ruskom i mađarskom jeziku.
Znali smo prije susreta s ekipom Budimpešte da u Mađarskoj postoje dva šahista – Laszlo Szabo i Gedeon Barcza – koji igraju na nivou velemajstora. Ali tek kada smo boravili u Mađarskoj uvjerili smo se u visok kvalitet igre ostalih vodećih majstora zemlje. Upoznali smo majstora visoke šahovske kulture, svestrano obrazovanog čovjeka Tibora Florianа. Kasnije, radeći kao sekretar mađarske ambasade u Moskvi, on je mnogo učinio za jačanje veza između šahista naših zemalja. Upoznali smo i majstora koji u partijama umije da vodi suptilne planove – komunikativnog i delikatnog Józsefa Szilija. Zatim majstore koji su na šahovskoj tabli razmišljali originalno i na svoj način: Ernsta Gerebena i Lajosa Tápárija. Mladog mađarskog majstora Pála Benkóa. Jednog od najstarijih šahista Mađarske Árpáda Vajdu. U Budimpešti, gdje se igrala prva polovina meča, i u Moskvi, tokom druge polovine susreta, naše stvaralačko druženje s tim najjačim mađarskim šahistima doprinijelo je daljem razvoju šahovske umjetnosti u obe zemlje.

U prvim danima moskovska ekipa igrala je očigledno ispod svojih mogućnosti. Čak je i takav, inače odlično igrajući u ekipnim takmičenjima, šahista kao Smislov u prvih šest kola osvojio samo dva i po poena. Među svojim saigračima imao je najlošiji rezultat. Na kraju mu je, izgleda, to „dojadilo“. Obično se Smislov budio rano ujutro i zabavljao svoje komšije u hotelu muzikom i prijatnim baritonom. Na dan sedmog kola muzike nije bilo. Velemajstor se zatvorio u svoju sobu i nije izlazio cijeli dan. Iz susjednih soba čulo se samo kucanje figura o šahovsku tablu. „Analizira varijante, priprema se za partiju sa Barcom“, govorili su članovi ekipe.

I zaista, Smislov je brzo pobijedio majstora Barcu, a već sljedećeg dana i majstora Gerebena. I ne samo to – tu se nije zaustavio: u moskovskom dijelu meča dobio je svih osam partija. „Bolje ikad nego nikad“ u potpunosti se može primijeniti na zakone turnirske borbe.

Pomoglo nam je i to što smo posljednjih dana igre u Budimpešti počeli da spavamo poslije podne, pa smo kao da „skidamo“ sa sebe sve utiske dana. S tim popodnevnim snom vezana je jedna od mojih najneobičnijih šahovskih avantura. Probudili su me petnaest minuta prije partije, brzo sam se obukao i otišao na turnir. Moj protivnik, majstor Tipari, igrao je crnim figurama. Brzo smo odigrali jednu varijantu slovenske odbrane. Na šestom potezu sam se na nekoliko minuta zamislio i osmislio sljedeći redoslijed poteza. „Sada ću razviti svog lovca“, razmišljao sam, „na to će moj protivnik morati da rokira, a onda ću ja da odigram malu rokadu.“ Uvjeren u to, povukao sam potez lovcem i, zanesen, bez čekanja i sekunde, odmah izvršio rokadu, ne sačekavši da crni odigra svoju rokadu.

Dva poteza zaredom! Moj protivnik je bio zaprepašćen i počeo je da govori nešto na mađarskom. Kada sam shvatio šta sam uradio, izvinio sam se i vratio svoj potez (rokadu) nazad. U sali je nastao smijeh među učesnicima i gledaocima. Dobro je što se takvo kršenje pravila ne kažnjava i što niko nije uspio da ga predvidi u pravilniku. Očigledno, u tom trenutku još nisam bio sasvim razbuđen.

Završivši budimpeštanski dio meča rezultatom 38 : 26 u našu korist, razišli smo se po gradovima Mađarske, gdje smo nastupali s predavanjima i simultankama. I isto kao u Čehoslovačkoj, putovanja u male gradove pokazala su nam svu dubinu ljubavi koju narodi Mađarske gaje prema našoj zemlji. Posebno mi je ostao u sjećanju susret koji su nam, zajedno sa Simaginom, priredili stanovnici pograničnog gradića Šatoraljaujhelj. Naš automobil je već na periferiji dočekao gotovo cijeli grad. Kod trijumfalne kapije, ukrašene zelenilom i cvijećem, pozdravljali su nas gradonačelnik i predstavnici lokalnih vlasti. Nakon uzajamnih pozdrava, demonstracija radnog naroda grada zajedno s nama krenula je ka spomeniku sovjetskim vojnicima poginulim u borbama u Mađarskoj, pored mase omladine koja je stajala s zastavama u rukama. Kod spomenika smo položili vijenac uz zvuke himni Sovjetskog Saveza i Mađarske. Zatim smo kroz cijeli grad otišli u Gradsku kuću, gdje je bio priređen doručak, nakon kojeg smo obišli gradska preduzeća. Svuda su nas dočekivale delegacije, svuda su se izvodile himne, a radnici i službenici su nas pozdravljali.

Završivši turneju, rastali smo se s Mađarskom, saznajući posljednjih dana da ćemo već za godinu dana ponovo tamo doći, jer je FIDE odlučila da turnir kandidata 1950. godine održi u Budimpešti. Sa mađarskim šahistima smo se sreli već nedjelju dana nakon odlaska iz Budimpešte, ovoga puta u Moskvi. Tu se igrala druga polovina meča. Budimpeštanski šahisti su odlučili da po svaku cijenu uzvrate u Moskvi i igrali su previše rizično, isključivo na pobjedu. Rezultat je bio da su ponovo pretrpjeli poraz, jer smo kod kuće, naravno, igrali jače nego u Budimpešti. Ukupan rezultat obe polovine meča bio je 86,5 : 41,5. U Moskvi se naše prijateljstvo, započeto u glavnom gradu Mađarske, još više učvrstilo. Moskovljani su toplo dočekali mađarske šahiste. Svaka pobjeda gostiju bila je praćena oduševljenim reakcijama. Sjećam se zbunjenog i radosnog izraza velemajstora Saba, koji nije očekivao buru aplauza i povike „bravo, Sabo!“ kada je pobijedio mene u moskovskom dijelu meča.

Prošla je godina i evo nas ponovo u Budimpešti. Ovoga puta u glavnom gradu Mađarske okupili su se svi najjači šahisti svijeta kako bi u meč-turniru odlučili ko će steći pravo da igra protiv Botvinika za titulu svjetskog šampiona. Učesnici prvenstva svijeta 1948. godine – Smislov, Keres i Reševski – dobili su pravo nastupa, kao i pobjednici međuzonskog turnira 1948. godine – Bronštajn, Szabo, Boleslavski, Kotov, Liliental, Najdorf, Bondarevski i Flor. Neposredno pred takmičenje ispostavilo se da su vlasti SAD odbile Reševskom izdavanje američke vize za put u Mađarsku, a Bondarevski se razbolio. Tako je turnir počeo sa deset učesnika koji su igrali međusobno po dvije partije.

Čak ni najstroži kritičar ne bi mogao da nađe zamjerke uslovima u kojima se održavao meč-turnir u Budimpešti. Mađarska šahovska organizacija učinila je sve moguće da obezbijedi maksimalnu udobnost za igrače, predviđajući i najmanje njihove želje.

Smješteni smo bili u slikovitom parku ostrva Margit, koje se nalazi u dunavskoj krivini, u samom centru Budimpešte. Tu je bilo sve potrebno za odmor poslije teške šahovske partije: sjenovite aleje za šetnju, skrivene klupe u žbunju za analizu odloženih partija, odličan hotel sa svim pogodnostima i raznovrsni sportski tereni. Ali najveće zadovoljstvo pružali su nam brojni bazeni za kupanje i plivanje, po kojima je poznat glavni grad Mađarske. Na Margit-szigetu postoje bazeni sa toplim sumpornim izvorima, čija temperatura omogućava osjećaj kao u toploj kućnoj kupki. Ima i bazena za brze plivačke staze, zatvorenih bazena iz kojih zimi možete isplivati na hladan vazduh, kao i otvorenih bazena. Ali najviše su nam se dopali bazeni u kojima se svakih deset do petnaest minuta uključuje snažan motor koji stvara pravu morsku „oluju“ sa visokim, ogromnim talasima. Mnogo zadovoljstva smo imali u tim bazenima tokom slobodnog vremena, a oni su učesnicima mnogo pomagali jer su omogućavali da se povrati snaga utrošena tokom takmičenja.

Na meč-turniru se ispoljila izvanredna sportska forma velemajstora Isaaka Boleslavskog. Ovaj talentovani šahista započeo je svoju šahovsku karijeru još u djetinjstvu, provedenom u Dnjepropetrovsku. U dvadesetoj godini Boleslavski je s punim pravom ušao u porodicu sovjetskih majstora. Boleslavskog odlikuju izuzetna teorijska znanja iz oblasti šaha, široka erudicija i velika radna sposobnost. U krugu velemajstora uobičajeno je da se sa svakim nejasnim pitanjem ili svakom provjerom iz oblasti šahovske teorije obraćaju Boleslavskom. I onaj ko pita uvijek je siguran da će dobiti iscrpan odgovor. Skroman, ćutljiv i pomalo povučen, velemajstor uživa veliku ljubav i poštovanje među šahistima.

Posjedujući energičan stil igre, Boleslavski je osvajao mnoga nagradna mjesta na najjačim šahovskim takmičenjima. Ipak, do turnira u Budimpešti rijetko mu je polazilo za rukom da bude prvi u takmičenjima jakog sastava. Po mom mišljenju, razlog za to leži u izvjesnoj mekoći Boleslavskog karaktera, koja ga je sprečavala da u ključnom trenutku mobiliše sve svoje snage za pobjedu. Međutim, u Budimpešti se sve poklopilo s njegovim karakterom: mirna atmosfera tihog parka savršeno je odgovarala njegovim sklonostima, a jak sastav učesnika nije zahtijevao obaveznu igru na pobjedu. Možda je upravo zato Boleslavski tako dobro igrao u meč-turniru, pokazujući vrhunsku sportsku formu i odigravši mnoge partije dubokog stvaralačkog sadržaja.

Sekundant i trener Boleslavskog bio je minski majstor Aleksej Sokolski, koji je po karakteru mnoge podsjećao na svog kolegu. Bilo je zanimljivo posmatrati kako je ta dirljiva dvojka šetala alejama parka Margit-sziget, satima ne razmijenivši nijednu jedinu riječ. Učesnici turnira su ponekad voljeli da se dobronamjerno našale s prijateljima. Prišavši šetačima, započinjali bi neki razgovor sa Sokolskim, što je dovodilo u uzbuđenje njegovog prijatelja – velemajstora. Videći kako Sokolski neobično mnogo govori, Boleslavski bi se okretao i, mašući rukom, ljutito mrmljao na njega:

– Brbljivac!

Zaista, sve je relativno: ponekad i dvije riječi izgovorene u toku jednog sata mogu izgledati kao neobuzdano brbljanje.

Nakon pobjede u prvom kolu protiv Flora, Boleslavski je zatim napravio niz remija i još tri pobjede. Tako je nakon prve polovine turnira imao odličan rezultat za tako jak sastav: šest poena iz devet partija. I tako bi i ostalo, da se u posao nije umiješao Boleslavskov prijatelj David Bronštajn, s kojim se obično pripremao za takmičenja analizirajući nove varijante otvaranja. Najmlađi velemajstor svijeta u to vrijeme, David Bronštajn, odlučio je da u finišu nadoknadi sve što je propustio na startu, pa je energičnom igrom u drugom krugu počeo da sustiže Boleslavskog.

Bronštajn je vjerovatno najoriginalniji šahista od svih savremenih velemajstora. Rano je počeo da igra šah i sa šesnaest godina dobio je titulu majstora, a već sa dvadeset četiri godine postao je velemajstor. Mladi velemajstor veoma mnogo radi na šahu. U periodu pred meč-turnir u Budimpešti, Bronštajn se nije mogao vidjeti nigdje bez šahovske knjige ili šahovske table u rukama. Smislio je mnoštvo novih varijanti, poznatih po svojoj dubini, neočekivanosti i lukavosti zamisli. Na turnirima Bronštajn često iznenađuje protivnike, mameći ih u zamke čije postojanje oni ni ne naslućuju. „Lukavi Dejvik!“ – tako ga kolege zovu zbog posebnosti njegovih šahovskih zamisli, originalnosti i neočekivanosti njegovih ideja.

Bronštajn i u životu voli da bude originalan. Smatra da je dužan da „ukrašava“ svoj život nekim neočekivanim, osebujnim i smiješnim postupcima, teži tome da se njegovi postupci i izrazi po nečemu razlikuju od uobičajenih postupaka i riječi ostalih ljudi. Pred početak meča sa Argentinom 1954. godine sakupili smo se čiotava ekipa u hotelu u Buenos Ajresu, da bismo odlučili kako da igramo prvi večernji turnus meča protiv Argentinaca.

– Koje otvaranje misliš danas da igraš protiv Najdorfa? – upitao je Bronštajna kapiten ekipe Keres.
– Ne znam – uslijedio je odgovor Dejvika.
– Ali ti si se dvije sedmice pripremao za susret s njim.
– Pa šta s tim – odgovorio je Bronštajn, slijegajući ramenima.
– Ali kako ipak misliš da igraš prvi potez, „e četiri“ ili „d4“? – ponovo su pitali Bronštajna.
– Ja, naravno, mogu da igram „e četiri“ i da pobijedim – podijelio je najzad s nama svoje planove mladi velemajstor. – Ali to je dosadno! – zaključio je on, ostavivši desetoricu velemajstora u nedoumici.

Ipak, uprkos toj „dosadi“ predstojeće pobjede, posavjetovali smo Bronštajna da partiju otvori upravo kraljevim pješakom. Tako je i učinio i brzo došao do pobjede. Od tada u međunarodnim mečevima trudimo se da Dejvika svaki put natjeramo da igra za njega naj„dosadniji“ početak.

Možda upravo iz istih razloga, jer mu je „dosadno“, Bronštajn obično vrlo mlako počinje turnir, ponekad serijom brzih, mirnih remija. Međutim, na finišu razvija besni tempo. Tako je bilo na mnogim turnirima, tako je bilo i na turnir-meču u Budimpešti. Izgubivši u prvom krugu dvije partije – od Smislova i Štalberga – Bronštajn je nakon devet kola imao svega pet poena, zaostajući za Boleslavskim čitav poen i zauzimajući treće mjesto na tabeli.

I u tom trenutku počeo je burni finiš moskovskog velemajstora. Pobeđujući partiju za partijom, u drugom krugu osvojio je sedam poena iz devet partija, ne izgubivši nijednu i pobijedivši pet najjačih velemajstora svijeta. Kao rezultat, Bronštajn je dostigao Boleslavskog i podijelio s njim prvo i drugo mjesto. Meč prijatelja završio se pobjedom Bronštajna, koji je stekao pravo da se bori s Botvinikom za titulu svjetskog prvaka.

U Budimpešti sam morao da preživim mnogo teških trenutaka. Dugo i uporno sam se pripremao za takmičenje, ali sam, na svoju nesreću, pri pripremi napravio važnu taktičku grešku. Prije turnira često sam koristio dva otvaranja: sicilijansku odbranu i slovensku. I u Budimpešti sam odlučio da ne mijenjam ta otvaranja. Pri čemu sam se, od sveg mnoštva mogućih varijanti u tim otvaranjima, ograničio na one iste koje su se pojavljivale i ranije u mojim partijama.

Kao rezultat toga, moji protivnici su znali koje ću otvaranje igrati, lako su se pripremali za susrete sa mnom i nekoliko partija sam izgubio bez ikakvog otpora, upavši već u samom početku u beznadežnu poziciju. Tako je Bronštajn pripremio opovrgavanje jedne od varijanti slovenske odbrane i došao na turnir bukvalno samo da bi u našoj partiji pokazao kako u tom sistemu bijele figure pobjeđuju. Isto tako lako i brzo pobijedio je i Keres, koji je unaprijed pripremio lijepu žrtvu skakača protiv mene. Tek nakon što sam ponovo izgubio od Boleslavskog u istoj varijanti kao i od Bronštajna, odlučio sam da se „smirim“ i, mijenjajući u hodu repertoar otvaranja, priznam svoju nespremnost u početnoj fazi partije.

Na kraju turnira moji rezultati su krenuli malo nabolje. Turnir-meč me je naučio da u ovako ozbiljnom takmičenju kao što je turnir kandidata moraš imati raznovrstan repertoar otvaranja, a ne da se ograničiš na dva-tri otvaranja. U drugom krugu sam ostvario nekoliko pobjeda i tri kola prije kraja imao šanse da uđem u prvih pet. A to je, kako god okreneš, davalo pravo da se još jednom učestvuje u borbi za titulu kandidata za svjetskog prvaka.

Odlučujuća je bila moja partija sa Smislovom u šesnaestom kolu. Ta partija se za mene završila tragično. U Nimcovičevoj odbrani, Smislov, koji je igrao crnim figurama, u  osmom potezu je iznenada odigrao neshvatljiv, anti-pozicioni potez. Možda je to bilo zbog želje da po svaku cijenu igra na pobjedu, a možda i zbog greške u procjeni – u svakom slučaju, pozicija crnog se naglo pogoršala i moj dalji zadatak je postao jednostavan. Bez teškoća, koristeći slabosti protivnikovog kraljevog krila, bijeli je već do dvadesetog poteza dostigao lako dobijenu poziciju. Na raspolaganju sam imao mnogo elementarnih puteva do pobjede. Ali tada mi je pala na pamet nesrećna ideja – da ne forsiram događaje i da prekinem partiju. Imajući dovoljno vremena za razmišljanje, počeo sam da se bavim bezopasnim manevrisanjem umjesto da forsiram brzi mat.

– Šta razvlačiš? – upitao me je jedan od naših majstora kada sam, odigravši potez, izašao u susjedni foaje.
– Hoću da prekinem partiju – odgovorio sam. – Neka moj trener pokaže najjednostavniji put do pobjede – našalio sam se.
– Ako se partija prekine, teško da će Smislov htjeti da je nastavi. Vjerovatno će je odmah predati – obradovao me je moj sagovornik.

Vratio sam se na scenu i sjeo za tablu. Do kontrole mi je ostalo još tri poteza. Vremena sam imao sasvim dovoljno – petnaest minuta. I tada sam iz nekog razloga odlučio da završim partiju prije pauze. Izračunavši u preostalom vremenu forsirani mat sa žrtvom topa, brzo sam izveo kombinaciju za koju sam mislio da je odlučujuća.

U četrdeset prvom potezu, kada je već prošla vremenska kriza, odjednom sam vidio da se moja kombinacija lako opovrgava. Smislov je odmah našao tu mogućnost i forsirao pobjedu. Umjesto sigurnog poena dobio sam bolnu nulu. Kako se to dogodilo, zašto – ni danas ne mogu da razumijem. Kada sada pored mene govore o neobjašnjivim greškama, o čudnim događajima u razmišljanju šahiste, sjetim se ovog slučaja koji pokazuje da su u toku iscrpljujuće, teške borbe u ozbiljnom turniru moguće i najnevjerovatnije greške i propusti ljudskog uma.

Priznajem, bio sam veoma uznemiren zbog tog poraza. Kao rezultat tog bolnog gubitka zauzeo sam šesto mjesto i izgubio pravo da igram na sljedećem turniru kandidata. Potpuno sam se „smirio“ i „zaboravio“ taj poraz tek dvije godine kasnije.

Postoje ljudi koji tvrde da se ni u najtežim nesrećama ne treba uznemiravati: u svakom tužnom događaju uvijek postoji i dio nečeg pozitivnog. U ovom slučaju, to što nisam ušao na sljedeći kandidatski turnir omogućilo mi je da učestvujem na međuzonskom turniru u Stokholmu 1952. godine i da ostvarim najveći sportski i stvaralački uspjeh u svom životu.

U Budimpešti su neki sovjetski velemajstori slavili pobjedu, drugi su bili nezadovoljni svojim rezultatima. Ali sve nas je radovala činjenica da je naša šahovska škola ponovo ostvarila značajnu pobjedu: od prvih pet mjesta četiri su zauzeli sovjetski majstori, a tek na petom bio je Argentinac Najdorf. Nedavna pobjeda na prvenstvu svijeta bila je potvrđena. Turnir kandidata je pokazao da pretendenti na titulu svjetskog prvaka, isto kao i sam svjetski prvak, žive u Sovjetskom Savezu.

Juriš na šahovske visine

POD PLAVIM NEBOM ITALIJE

Postoje gradovi u kojima se svake godine, u isto vrijeme, održavaju međunarodni šahovski turniri. Takvi su tradicionalni božićni turniri u engleskom gradu Hastingsu, takvi su i jesenji turniri koji se održavaju u italijanskom gradu Veneciji.

Jednog ranog jutra početkom septembra 1950. godine, nekoliko mjeseci poslije turnira kandidata u Budimpešti, ja sam sa Smislovom poletio za Prag, da bismo odatle nastavili put za Veneciju, gdje smo trebali da učestvujemo na međunarodnom turniru. Zajedno s nama putovali su rukovodilac delegacije Konstantin Krupin i zaslužni majstor sporta Vladimir Makogonov. U Pragu su nam saopštili da avion polijeće za dva sata i upozorili nas da će let biti težak. Iako smo već bili prilično umorni, morali smo pristati na to novo putovanje. Izbora nije bilo: sljedeći avion letio je tek za nekoliko dana, a drugog načina da stignemo u Veneciju nije bilo.

Letjeli smo bez slijetanja iz Praga pravo za Rim. Italijanske vlasti dozvolile su čehoslovačkom avionu da leti samo iznad visokog dijela alpskog lanca, a zatim duž Apeninskih planina. To su četiri sata bez slijetanja. Na visini od pet hiljada metara, u kabini koja nije hermetički zatvorena, teško je letjeti. Ipak, sjajna posada aviona bila je veoma pažljiva prema nama, što je olakšavalo put. Čak su nam ponudili i aparate s kisikom, ali nismo htjeli priznati da se ne osjećamo najbolje na toj visini, pa smo izdržali iskušenje kao iskusni piloti.

Snježni vrhovi Alpa ubrzo su ustupili mjesto zemlji Italije.

– Evo tamo Venecije – pokazivali su piloti negdje ulijevo.

Još dva sata – i ispod nas su već drevne građevine Rima, poznate iz knjiga. Blag udar točkova o pistu – i mi smo u „vječnom“ gradu. Uveče smo u prolazu razgledali prijestonicu Italije i brzim vozom krenuli za Veneciju. Trebalo je stići na početak turnira. Svježeg septembarskog jutra približavali smo se cilju našeg putovanja. Posljednje zaustavljanje na kopnu – i ponovo se „odvajamo“ od zemlje, ali ovoga puta ne u vazduh, već na vodu.

Uskoro je naš čamac pristao uz malu plutajuću pristanišnu platformu, i našli smo se pred glavnim ulazom jednog od najboljih hotela u gradu – „Evropa“. U predvorju su se tiskali ljubitelji šaha i učesnici turnira, pristigli iz jedanaest zemalja. S mnogima smo se poznavali od ranije, s nekima smo se sreli prvi put. Kao i uvijek, sa svih strana pljušte pitanja, svi se raspituju o najnovijim vijestima iz šahovskog života Sovjetskog Saveza.

Makogonov, Krupin, Smislov, Kotov i direktor turnira gospodin Penko pored Velikog kanala u Veneciji. Jesen 1950. godine.

Venecija je osnovana sredinom petog vijeka, kada su stanovnici obale bježali na ostrva pred najezdom Huna. Postepeno se gradeći, grad se širio. Postojećim ostrvcima dodavana su nova, vještački stvorena. Tako je, na primjer, da bi se izgradila jedna od zgrada u gradu – palata Salute – u morsko dno moralo biti pobijeno milion i dvjesta hiljada stubova. Postepeno se učvršćujući, u to vrijeme neosvojivi grad bio je zaštićen od napada s mora prirodnim preprekama – dugim, uskim ostrvima. Osvajajući susjedne zemlje, Venecija je u trinaestom vijeku dostigla vrhunac svoje moći kao najjača država na Jadranskom moru. U XV vijeku njenoj veličini zadat je težak udarac. Venecijanska republika od tada je zapala u dubok pad i sredinom XIX vijeka ušla je u sastav Italijanskog kraljevstva.

Sto osamnaest ostrvaca Venecije, razdvojenih sa stotinu šezdeset kanala, izuzetno su slikoviti. Na njima je izgrađeno mnogo palata, katedrala i crkava. Četiri stotine lučnih mostića, prebačenih između ostrvaca, stvaraju jedinstvenu gradsku cjelinu. Duž kanala, tik uz kuće, protežu se uske pješačke staze koje prelaze u male, slikovite trgove. U gradu ima oko dvjesta trgova, a glavni među njima je Trg svetog Marka. To je centar grada.

Trgom svetog Marka Venecijanci se ponose, tu pristižu turisti iz svih krajeva svijeta, i od ranog jutra do kasne noći mogu se čuti živi glasovi ljudi različitih narodnosti. Novopridošlom odmah upada u oči katedrala svetog Marka, ukrašena mozaicima i zlatom. Ovo zdanje, građeno kroz mnoge vijekove, neizbježno privlači pogled raskošnom dekoracijom, šarenilom boja, ali i elegancijom i veličanstvom arhitekture. Pored katedrale uzdiže se snježnobijela Duždeva palata, podignuta na stubovima povezanim polukružnim lukovima.

Sa sve četiri strane Trg svetog Marka zatvoren je višespratnim zgradama, koje stvaraju nešto poput prostorije. Nije slučajno što je Napoleon Bonaparta ovaj trg nazvao „najvećom dnevnom sobom Evrope“, u kojoj je tavanica plavo južno nebo, a pod granitna kaldrma. Hiljade golubova slijeću na granitni trg u određeno vrijeme, zajedno s otkucajem zvona na zvoniku Sansovino, podignutom na uglu trga. Oni se spuštaju u ogromnom jatu, kljucajući hranu koju rasipa službenik zadužen da se brine o njihovom redovnom hranjenju.

Ta dirljiva briga o golubovima izazvala je kod našeg saputnika – venecijanskog šahiste – prilično neobično razmišljanje.

– Eto kako se naša država brine o golubovima – rekao je. – Uzela ih je pod svoju zaštitu. To je dobro, samo kad ne bi zaboravljala dvadeset hiljada nezaposlenih u Veneciji i njihove porodice.

I on nam je ispričao o teškim uslovima u kojima žive obični ljudi u Veneciji. U gradu, kako se ispostavlja, nedostaje čak i pitke vode.

– Zar ne zvuči čudno – razmišljao je naš poznanik – svuda oko nas voda, a vode zapravo nema.

Vodovod je star, ne može da zadovolji potrebe rastućeg stanovništva. A pogledajte kako je tijesno – nastavio je Venecijanac. – Na ulicama možete istovremeno dotaknuti zidove kuća s obje strane. Kuće su višespratne, ljudi žive kao u bunarima. Djeca, iako rastu pod južnim suncem, to sunce zapravo i ne vide. A kanalizacija! Sve nečistoće bacaju se u kanale, zato u gradu vlada takav smrad i prljavština. Oko bogatih kuća čistači još i „čiste“ kanale, posebnim lopaticama vadeći smeće, ali pogledajte kakva je prljavština kod ostalih kuća. Diviti se ovom gradu može se, ali živjeti ovdje stalno – strašno je.

 

– Zar se ne može dovesti novi vodovod s kopna? – upitao je Venecijanca Makogonov. Nama, koji smo gledali kako se pomjeraju čitavi blokovi zgrada i stvaraju novi trgovi, teškoće stanovnika Venecije činile su se lako rješivim.

– Kao što vidite, to nam ne polazi za rukom – odgovorio je naš saputnik. – Već nekoliko puta smo postavljali pred vladu pitanje izdvajanja novca za izgradnju, i svaki put smo dobijali odbijenicu.

…Na turnir u Veneciji stigli su šahisti iz raznih krajeva svijeta. Iz dalekog Čilea došli su majstori Kastiljo i Letelje, iz Novog Zelanda majstor Vejd, iz Sjedinjenih Američkih Država majstor Štajner, s kojim smo se već susreli na turniru u Holandiji. Ostali gosti bili su iz bližih zemalja: majstora Pahmana već smo poznavali sa meča Čehoslovačka – SSSR, a s Englezom Golombekom igrali smo u Holandiji i u Londonu.

Kada su se svi učesnici okupili, ispostavilo se da kasni samo holandski majstor Doner. Igrao je na turniru u Jugoslaviji i još nije stigao u Italiju. Ipak, do početka prvog kola stigao je u Veneciju, odmah iznenadivši i zainteresovavši sve – i svojom visinom od gotovo dva metra, i originalnim manirima, i duhovitošću, i… neobičnim režimom. U Veneciji je ovaj nadareni šahista odlazio na spavanje tek u pet-šest sati ujutro.

– Ja sam navikao tako – mirno nam je objašnjavao svoje noćno bdijenje.

Igrali smo turnir po strogom rasporedu. Počinjalo se u tri sata popodne. U osam je slijedila dvočasovna pauza za večeru. Nakon toga, do ponoći se igralo dovršavanje nezavršenih partija. Ako ni tada partija ne bi bila završena, nastavljala se sljedećeg jutra. Slobodan dan bio je nedjeljom. Taj dan su svi čekali s nestrpljenjem.

Na početku turnira, zajedno sa sovjetskim velemajstorima, u vođstvu su bili majstori Pahman, Rosolimo i Štajner. U drugom kolu sastao sam se sa Smislovom i taj susret je mnoge iznenadio. Među učesnicima turnira u Veneciji samo smo Smislov i ja nosili najviše šahovsko zvanje. Obično na međunarodnim turnirima, gdje učestvuju dva ili tri velemajstora, oni međusobno brzo odigraju remi, kako bi osvojili što više poena protiv majstora i tako obezbijedili uspjeh.

– Zašto napadati lava kad je polje puno ovaca? – objašnjavao mi je takvu taktiku jedan od tih velemajstora.

Naš susret sa Smislovom bio je daleko od velemajstorskog remija. Obilovao je komplikacijama, kombinacijama i žrtvama, i iako je završen neriješeno, to se desilo tek kada je gotovo sav šahovski materijal bio uklonjen sa table.

Kolo je slijedilo za kolom, a ni Smislov ni ja nismo uspijevali da se odvojimo od ostalih učesnika. Naprotiv, zapetljavši se u šestom kolu u partiji protiv italijanskog majstora Paolija, napravio sam grešku i izgubio. Činilo se da me taj poraz na relativno kratkoj turnirskoj distanci lišava svake šanse za prvo mjesto. Ispostavilo se, međutim, da moj protivnik ima sasvim drugačije mišljenje.

– Ne brinite, velemajstore – tješio me je Paoli. – Tako je već običaj: ko izgubi od mene na turniru, taj osvoji prvo mjesto. Pogledajte prošlogodišnji turnir u Veneciji: velemajstor Sabo izgubio je od mene i osvojio prvo mjesto.

– Zahvalan sam vam na lijepim riječima, ali sada je već teško bilo šta promijeniti – odgovorio sam majstoru.

– A vi se potrudite – insistirao je Paoli.

Poslije poraza od Paolija igrao sam protiv Nikolaja Rosolima, tadašnjeg prvaka Francuske. Ovaj sposobni šahista, koji je kasnije postao velemajstor, do 1929. godine živio je u Moskvi, kao francuski državljanin. Tamo je prošao ozbiljnu šahovsku školu zajedno s majstorima Rjuminom, Panovom, Grigorjevom i drugima.

Iako je u našoj partiji Rosolimo igrao bijelim figurama, ipak sam uspio da postignem bolju poziciju. Istina, situacija je i dalje bila složena. U osam sati uveče partija je prekinuta. Kratka analiza tokom pauze omogućila mi je da pronađem ispravan plan realizacije prednosti. Pritisak crnog rastao je iz poteza u potez i činilo mi se da ću uskoro pobijediti. Ali moj snalažljivi protivnik odigrao je jedan sjajan potez i sve se ponovo zakomplikovalo.

Oko ponoći izabrao sam rizičan plan igre i ponovo odložio partiju – ovog puta s prednošću na strani Rosolima. Ujutro je trebalo dovršiti tu partiju. S teškim osjećajem sjeo sam da analiziram prekinutu poziciju.

„Zar ću doživjeti drugi poraz zaredom, i opet u partiji u kojoj sam stajao bolje?“ – mučila me je uporna misao. I pola noći sam tražio način da spasim tešku partiju. Eh, te noćne analize prekinutih partija – koliko samo snage oduzimaju šahisti tokom turnira!

Prekinuta pozicija bila je izuzetno složena i zamršena. Glavno pitanje bilo je čime uzeti pješaka u pedeset osmom potezu: damom ili skakačem? Nekoliko sati analize bilo je posvećeno upravo rješavanju tog pitanja. Ako bih uzeo damom, slijedila bi razmjena i dobio bih lošiju završnicu, gdje je pobjeda bijelog samo pitanje tehnike. Ako bih uzeo skakačem, ostajale su šanse da spasim partiju. Čvrsto sam odlučio da uzmem skakačem i legao da spavam, kako bih se makar nekoliko sati odmorio prije nastavka.

U devet sati ujutro došao sam u turnirsku salu. Osim sudije, tamo još nije bilo nikoga. Ubrzo su stigli Rosolimo i Doner. Obojica su izgledala umorno, ali zadovoljno, i ispitivački su me gledali u oči, želeći da pročitaju na mom licu šta mislim o prekinutoj poziciji. Rosolimo je sjeo za tablu, Doner je stajao sa strane, pored stola. Francuski prvak brzo i sigurno je povlačio prve poteze, djelovao je mirno – sve je išlo onako kako su i pretpostavljali. Najzad je nastala kritična pozicija i trebalo je da odigram pedeset osmi potez.

Uzeo sam pješaka skakačem. Doner je zadrhtao. Rosolimo ga je ljutito pogledao, pokrio uši rukama i razmišljao o poziciji više od četrdeset minuta. Već njegov drugi potez poslije toga bio je greška. Očigledno nije bio spreman za igru u tim složenim varijantama, zapleo se i upao u neodoljiv napad.

Šta se zapravo dogodilo? Ispostavilo se da je prethodne večeri, oko ponoći, kada se Rosolimo vraćao kući, sreo Donera.

– Kako si odigrao? – upitao ga je.
– Prekinuo sam partiju u složenoj poziciji. Treba to pogledati – odgovorio je francuski majstor.
– Hajde da ti pomognem – ponudio je Doner. – Ionako ne spavam noću.

I otišli su u malu sobu koju je Rosolimo iznajmljivao. Tokom analize partije Doner je kategorično izjavio da crni ne može uzeti pješaka skakačem.

– Onda slijedi taj i taj potez – pokazao je varijante – i crni mora da se preda.

To je toliko uvjerilo Rosolima da je čitavu noć analizirao samo završnicu, a da nije ni pogledao moguće varijante pri uzimanju skakačem.

Dobro je Doner „nastradao“ od nervoznog francuskog majstora!

– Baš sam morao na njega da naiđem – gunđao je Rosolimo, koristeći to što Doner ne zna ruski jezik. – I ja sam dobar! Znam, ipak, da nikada ne treba slušati tuđe savjete.

Uveče je Rosolimo, potresen ishodom naše partije, igrao loše i izgubio od Golombeka. Jedan važan konkurent otpao je iz borbe za prvo mjesto. Ubrzo nakon toga i ostali takmaci morali su da uspore tempo. Na čelu turnira ostali smo samo Smislov i ja.

Dugo smo išli izjednačeno, ali u pretposljednjem kolu Smislov je remizirao s Rosolimom, dok sam ja uspio da pobijedim. Sada sam bio u prednosti od pola poena. U posljednjem kolu Smislov je lako ostvario pobjedu, a ja sam morao da izdržim snažan napad samog organizatora turnira – majstora Sabadoša. U jednom trenutku, u žaru borbe, čak mi je objavio mat, ali kada sam mu rekao da mu je dama vezana i da ne može da se pomjeri, odmah je predao i čestitao mi na prvom mjestu.

Paolijevo predskazanje se obistinilo. Istina, poslije njegovih riječi, da bih osvojio prvo mjesto, morao sam da pobijedim devet partija zaredom. Na tu pobjedu na venecijanskom turniru i danas me podsjećaju statuete Pjera i Kolombine – nagrada za prvo mjesto.

U danima koji su nam preostali do odlaska iz Venecije, naši prijatelji pokazali su nam znamenitosti svoga grada. Posjetili smo muzeje u kojima su izložena djela slikara venecijanske škole iz doba renesanse. Vidjeli smo veličanstvene spomenike, između ostalog i čuvenu skulpturu kondotijera (vojnog zapovjednika) Koleonija. Obišli smo ostrva koja štite Veneciju od mora. Posjetili smo ostrvo Lido, poznato po svom ljetovalištu, ruletu i prelijepoj plaži koja se proteže kilometrima. Bili smo i na obližnjim ostrvima Murano i Burano, gdje su smještena industrijska postrojenja grada, a posebno proizvodnja čuvenog venecijanskog stakla.

Najzad je došao dan odlaska iz gostoljubivog grada. Uveče nas je gondola odvezla do željezničke stanice, na voz koji je polazio za Rim. Srdačno smo se oprostili s venecijanskim šahistima, koji su nas pozivali da ih ponovo posjetimo naredne godine.

Usput, u Rimu su nam rekli da, ako u jednu od fontana italijanske prijestonice bacimo srebrni novčić, sigurno ćemo se još jednom vratiti u taj grad. Sva četvorica smo požurili da obavimo taj mali ritual, ali nije svima bilo suđeno da ponovo dođu u Italiju. Meni je lično pošlo za rukom da još jednom posjetim tu divnu zemlju 1951. godine, kada sam došao na kongres FIDE.

Kada gosti iz SSSR-a dolaze u Rim, čini mi se da se mnogi od njih prisjete stihova iz Nekrasovljeve „Željeznice“:

Bio sam nedavno u zidinama Vatikana,
Po Koloseju sam dvije noći lutao…

I Rusi odmah kreću da gledaju jednu od najboljih riznica umjetničkog blaga, kao i ruševine drevnog cirkusa.

Posjetili smo Koloseum – to grandiozno antičko zdanje – već prvog dana. Veličina građevine, njene razmjere i arhitektonska elegancija ostavljaju snažan utisak. Pred očima se ukazuju borbe gladijatora na ogromnoj areni, patnje hrišćana koje su mučile divlje zvijeri puštene iz podzemnih kaveza. Mjesta gdje su stajali kavezi i hodnici kroz koje su zvijeri izlazile na arenu sačuvani su i do naših dana.

– Kao da se pred očima javljaju slike koje je opisao Sjenkjevič u „Quo vadis“ – tiho je rekao Makogonov, posmatrajući taj veličanstveni prizor.

Posjetili smo i ruševine Foruma, kao i Kapitolski muzej. Divili smo se statui Kapitolske Venere i biste Mikelanđela, koju je stvorio sam veliki skulptor. Obišli smo vilu Borghese, gdje smo se oduševljavali slikama Rafaela, skulpturama Kanove i Berninija. Vidjeli smo i nove spomenike, ponekad bezukusne. Njihova raskoš neprijatno se kosi sa strogom i jednostavnom elegancijom djela antičkih majstora. Tako, na primjer, spomenik Viktoru Emanuelu, koji se nalazi u centru grada, isprva privlači pažnju, a zatim odbija svojom pretjeranom pozlatom i raskoši.

Jednog slobodnog dana otišli smo u Napulj. U Rimu smo sjeli na električni voz i nakon nešto više od dva sata, prešavši više od dvije stotine kilometara, stigli u Napulj. Putovali smo četvorica, bez pratnje. Po izlasku sa stanice u Napulju, požurili smo na drugi voz koji ide ka Pompeji. Još oko pola sata vožnje i našli smo se na ulazu u drevne ruševine.

Ovde se razvila rasprava. Jedan od nas je predlagao da se najprije obiđu ruševine, pa tek onda da se ode do kratera Vezuva. Drugi je insistirao na suprotnom redoslijedu. Treći je smatrao da je najrazumnije početi od muzeja iskopina, odmah na ulazu u Pompeju.

Na kraju smo brzo obišli muzej i krenuli ulicama grada koji je uništen prije oko dvije hiljade godina. Šetajući ovim vješto rekonstruisanim gradom, čovjek nehotice razmišlja o moći onoga što stvara čovjek, o tome da ono što je stvoreno, plod genija najboljih ljudi, ne umire kroz vjekove.

Posjetili smo kuće u Pompeji, koje danas imaju isti izgled kao u početku naše ere, pogledali ruševine drevnog teatra i foruma. Došli smo i na stadion; vrijeme je sačuvalo polurušene, obrasle vegetacijom tribine.

– Evo ovdje je sjedio Neron – pokazao je Smislov na neku uzvisinu i zapjevao epitalamu iz Rubinštajnove opere „Neron“. Višeglasni eho ponovio je uvodne riječi arije.

Sunce je već naginjalo ka horizontu. Bilo je vrijeme da se napuste ruševine. Po izlasku iz grada sjeli smo u prilično polupan automobil, koji nam je ponudio jedan Italijan, i krenuli ka vrhu Vezuva, prema krateru vulkana. Taj krater je odavno ugašen, a jedini dim i smrad od kojeg smo trpjeli tokom puta ka planini dolazio je iz motora našeg automobila. Ta jadna skupina metalnih dijelova zveckala je u vožnji, kloparala i nervirala putnike koji su sjedili na poderanim sjedištima.

– Imam utisak da su i ovaj automobil iskopali ispod lave Pompeje – našalio se neko od nas.

Na sredini puta majstor Makogonov nije izdržao to dimno „erupcijsko“ iskustvo i izašao je u podnožju Vezuva, namjeravajući da nas sačeka dok se ne vratimo. Nas trojica smo nastavili put. I, naprežući sluh, kroz buku motora s mukom smo slušali objašnjenja našeg vozača, koji je istovremeno bio i vodič.

Prošli smo pored američkog hotela, smještenog na padini vulkanskog stošca. Očigledno, mogućnost da se provede medeni mjesec u susjedstvu opasnosti ili da se odmara uz stalnu misao na mogućnost izbijanja lave, nekim turistima „golica živce“.

Na kraju puta vozili smo se novim putem, iskopanim u svježoj lavi koja je istekla iz kratera tokom posljednje erupcije vulkana 1944. godine.

– Već smo mislili da nam je kraj – pričao je naš šofer, stanovnik Pompeje. – Lava se približavala kućama. I znate šta nas je spasilo? Molitva. Pet minuta nakon što je održana molitva, lava je stala.

Najzad je naš automobil stigao na vrh, i pošli smo u sredinu kratera, gdje nas je pratio čovjek koji nije bio sasvim jasno da li je vodič ili čuvar, a koji je živio u šatoru podignutom direktno u krateru, na pepelu. U mislima smo saosjećali sa sudbinom tog čovjeka koji izlaže život strašnoj opasnosti.

Vodič nas je vodio po različitim dijelovima kratera. Svuda je bila samo porozna lava i sivi pepeo. Na nekim mjestima tinjala su mala vulkanska žarišta. Temperatura tih žarišta dostiže nekoliko stotina stepeni. Kada bismo približili snop trave ili komad papira, oni bi planuli u jakom plamenu.

Prošetavši kraterom petnaestak minuta, vratili smo se do automobila i krenuli nizbrdo. Sada je automobilu bilo lakše i jurio je brzo i živahno. Ubrzo smo pokupili Makogonova i bezbjedno stigli do stanice električne željeznice. Kao uspomenu na posjetu krateru Vezuva ponijeli smo po komadić lave.

Pred zalazak sunca vratili smo se u Napulj i stigli da se još jednom divimo šarenim prizorima tog divnog grada. Uveče život u centru grada postaje još življi. U kafićima i barovima šetaju mornari sa brodova koji su pristigli u luku. Pale se svjetla, čuju se pjesme, zvuci džez-bendova, povremeno prekidani svađama pripitih gostiju.

Sledećeg dana napuštali smo Italiju. Letjeli smo avionom italijanske aviokompanije. Kada smo prelijetali Alpe, negdje usred planinskog masiva, prišla nam je uznemirena stjuardesa. Saopštila je da se pokvario jedan motor i da se avion vraća nazad na italijanski aerodrom.

Užitak nije bio nimalo prijatan: trebalo je letjeti iznad planina još oko sto trideset kilometara. Otprilike pola sata zabrinuto smo gledali kroz prozor, prateći propeler drugog motora i pogledom odmjeravajući udaljenost do planinskih vrhova, jer je avion polako, ali sigurno gubio visinu.

Srećom, uskoro se pojavio aerodrom. Sletjeli smo i dva sata čekali popravku motora. Direkcija nam je, očigledno da bi ublažila loš utisak leta, poslala ogromnu bocu italijanskog vina „Chianti“, uz objašnjenje da je to besplatno, kao nadoknada za pretrpljene muke.

Drugi pokušaj „preskakanja“ Alpa bio je uspješniji. Ubrzo smo sletjeli na nama poznati aerodrom u Pragu. Još jedan let i već smo bili u svojoj domovini, u Moskvi, gdje smo prijateljima pričali o ljepotama Italije i o prijateljskom, gostoljubivom susretu koji su nam tamo priredili.

Na turniru u Veneciji mi je pošlo za rukom da ostvarim pobjedu. Ali kod sovjetskih ljudi je uobičajeno da se upravo u danima pobjeda najstrože ocjenjuju rezultati vlastitog rada, da se traže nedostaci, izvode zaključci i postavljaju putevi za buduća dostignuća. Tim tradicijama svog naroda slijede i naši šahovski majstori.

Razmatrajući rezultate 1950. godine, pokušao sam da pronađem uzroke i za turnir kandidata i za pobjedi u Veneciji. Analizirajući odigrane partije, ponovo sam uradio „reviziju“ svog šahovskog stvaralaštva. Takve kritičke ocjene pluseva i minusa vlastite igre uvijek su mi pomagale u usavršavanju.

– A na koje partije najviše obraćate pažnju: na one koje ste dobili ili na one gdje ste doživjeli poraz? – pitao me jednom jedan mladi šahista.

Odgovorio sam mu da uvijek najozbiljniju pažnju posvećujem partijama koje sam izgubio. Pa zar nisam jedini! Svi majstori uče na analizi sopstvenih grešaka, izvode iz njih zaključke i praktično provjeravaju kako su ti zaključci uticali na njihovu igru. Taj put usavršavanja je najbolji i najpouzdaniji, jer pomaže da se eliminišu nedostaci koji vode u poraze.

Krajem 1950. godine detaljno sam prokomentarisao sve partije turnira u Veneciji i objavio svoju prvu šahovsku knjigu „Međunarodni turnir u Veneciji 1950. godine“. Istovremeno sam mnogo radio na partijama najvećeg ruskog šahiste, koji je 17 godina držao titulu svjetskog prvaka i umro neporažen – Aleksandra Aleksandroviča Aljehina. Oko dvije hiljade partija uspio sam da pregledam tokom rada na knjizi, i taj veliki analitički posao je nesumnjivo doprinio mom usavršavanju.

Veliku pomoć su mi pružali moji drugovi, razgovori s njima, analiza partija tokom turnira i treninga. Kontakti s našom talentovanom omladinom omogućili su mi da proširim arsenal šahovskog znanja, obogativši ga novim, svježim idejama.

Mi, velemajstori, zahvalni smo za to našoj omladini. Druženje sa mladim šahovskim snagama na turnirima za prvenstvo gradova i sindikalnim turnirima pomaže nam da obogatimo svoj stil smjelim idejama, originalnim rješenjima, svojstvenim mladosti. Istina, takvo sportsko „druženje“ na takmičenjima često za velemajstore završava prilično nepovoljno, ali to je samo u korist šahovskog pokreta zemlje, armije sovjetskih šahista, koji iz godine u godinu iz svojih redova izbacuju nove talente.

Sadržajni i raznovrsni su radni dani šahovskog majstora. Pored stručnog rada, stalno se odvija i velika društveno-sportska aktivnost. Tu su nastupi pred kolektivima sa predavanjima i simultankama, tu je i borba za čast svog sportskog društva u raznim ekipnim takmičenjima. Stalno se odvija i naučno-popularni rad. Mnogi šahovski majstori pišu članke i knjige, rade sa šahistima nižih kategorija. Prenošenje vlastitog iskustva i znanja mladim drugovima prva je obaveza sportskog majstora, uključujući i šahovskog majstora. Ocjenjujući upravo tu stranu djelatnosti, Savezni komitet za fizičku kulturu i sport dodijelio je većini velemajstora starije generacije počasno zvanje zaslužnog majstora sporta.

Visoko je ocijenjen šahovski radnik u našoj zemlji. Meni je, na primjer, pripala velika čast da niz godina budem poslanik Moskovskog savjeta. Svojim radom sam nastojao da opravdam povjerenje sovjetskog naroda, da budem dostojan onih ovlaštenja kojima su me radni ljudi obdarili.

Juriš na šahovske visine

PROBLEMI TEORIJE VJEROVATNOĆE

Nekako još prije rata u prostoriji redakcije časopisa „Šahmati u SSSR-u“ poveo se razgovor o tome da šampioni svijeta nisu uvijek igrali mečeve s najdostojnijim pretendentima.

– Uzmimo, na primjer, Kapablanku, – rekao je majstor Judovič. – Šest godina on i njegovi prijatelji činili su sve da se ne održi njegov susret s Aljehinom. Neposredno pred sam meč, kada je sve već bilo odlučeno, pristalice Kubanca pokušale su da osujete njegov susret s Aljehinom, unijevši u program njujorškog turnira tačku da samo pobjednik turnira ima pravo da igra meč za prvenstvo svijeta. Odlučan protest Aljehina natjerao ih je da odustanu od te tačke.

– Poznato je da je svoja košulja bliža tijelu, – primijetio je Sergej Belavenec. – Svaki šampion svijeta trudio se da učini sve kako bi što duže opstao.

– I što je zanimljivo, – nastavio je Judovič, – Kapablanka, dok je nastojao da izbori meč s Laskerom, svuda je govorio i pisao da šampion svijeta postavlja nepodnošljive uslove, da potiskuje kandidate, a čim je sam postao šampion, počeo je činiti sve moguće da ne igra opasan meč.

– Pa, ta je psihologija razumljiva, – umiješao se u razgovor majstor Blumenfeld. – Čovjek ponekad ni sam ne primijeti koliko zna biti nelogičan, brinući se samo o sopstvenim koristima. Evo, na primjer, jutros idem na posao. U „špici“ tramvaj je prepun, pokušavam da uđem u vagon – nema šanse! Sve je zauzeto, vise na stepenicama, nema gdje da se stane. Stojim na zemlji i ljutim se: „Pa prođite već jednom, zašto ne prolazite! Zar ne možete da se pomjerite, nađite mjesta, stisnite se!“ Najzad sam uspio da se proguram naprijed i popnem na gornju stepenicu. Smirio sam se, stojim. Stiješnjen sa svih strana, stojim. Prilazimo sljedećoj stanici. Novi talas putnika juriša na vagon. Guraju od pozadi, navaljuju. I tada uhvatim sebe kako u mislima, a ponekad i naglas, negodujem: „Kuda se gurate, nema mjesta, nema gdje! Zar ne možete da sačekate drugi tramvaj!“ Eto kako se trenutno mijenja psihologija čovjeka. Maločas sam se ljutio što ne prolaze naprijed, a sada sam sasvim iskreno uvjeren da nema kuda da se prolazi, niti treba. Tako je i sa šampionima svijeta.

– Najviše je šteta, – nastavio je Judovič, – što se nije odigralo toliko zanimljivih mečeva. S kakvim se teškoćama uspijevalo dogovoriti susrete najjačih protivnika. Sjetimo se, na primjer, istorije. Uslovi prvog meča za titulu svjetskog šampiona razmatrani su tokom dvije i po godine. Protivnici – Štajnic  i Cukertort – sve to vrijeme bombardovali su jedan drugoga zajedljivim pismima.

– I zbog čega, – nastavio je Belavenec, – zbog toga gdje igrati. Cukertort je govorio: „Samo u Londonu.“ Štajnic  je odgovarao: „Gdje god hoćete, samo ne u Londonu.“ Najzad su se dogovorili da igraju u tri američka grada.

– Još je zanimljivija priča s Laskerom i Rubinštajnom, – prisjetio se Blumenfeld. – Susret ova dva najjača velemajstora tako se nikada nije ni održao, iako je šahovski svijet žudio da ga vidi. A razišli su se zbog nečega gotovo smiješnog. Lasker je govorio: igraćemo meč danju; Rubinštajn je insistirao na večernjem terminu. Tako je svako ostao pri svom mišljenju.

– A novac! – uzviknuo je Sergej Belavenec. – Koliko puta, kada bi po svim tačkama već bio postignut dogovor, šampion svijeta bi izjavio: „Novac na sto!“ – i izazivač je bio prinuđen da povuče svoj izazov. Nimcovič tako nije odigrao nijedan meč za titulu najjačeg šahiste na svijetu, jer nije uspio da sakupi potrebnih deset hiljada dolara.

– I kako su se mečevi igrali, – žalio se Judovič. – Sergej je u pravu, novac je mnogo određivao. Meč Lasker – Šlehter sastojao se od svega deset partija: za veći broj nije bilo prikupljeno novca. Zato su igrali oprezno: osam remija, po jedna pobjeda. Tako ne valja, treba nešto preduzeti, – zaključio je Judovič, i svi su se s njim složili.

Zaista, sa mečevima za prvenstvo svijeta dugo vremena nije bilo sve u redu. Šest godina Aljehin je čekao susret s Kapablankom, ali mu se, pobijedivši u meču, obilno osvetio, ne pristavši do posljednjih dana života da s njim odigra revanš. Istina, treba primijetiti da ni Kapablanka nije baš žurio da se drugi put susretne s Aljehinom. Izbor protivnika, mjesto meča i njegovi uslovi u potpunosti su zavisili od svjetskog šampiona. Formalno su ti uslovi razmatrani u Međunarodnoj šahovskoj federaciji, ali šampion nije mnogo mario za odluke FIDE kada mu nisu odgovarale.

Ne, to se promijenilo kada je titula svjetskog šampiona prešla na predstavnika Sovjetskog Saveza. Postavši šampion, Botvinik je predložio na usvajanje FIDE jedinstvena pravila za održavanje svjetskog prvenstva, koja su s oduševljenjem prihvatili svi predstavnici šahovskog svijeta. Taj novi poredak bio je zaista demokratičan: nije uskraćivao interese šahista i davao je svakome jednako pravo da učestvuje u turnirima za najprestižniju sportsku titulu.

Sistem takmičenja za svjetsko prvenstvo, koji je usvojila FIDE, sastoji se od tri etape. Prva etapa je odigravanje zonskih prvenstava. Cijeli svijet podijeljen je na sedam zona po teritorijalnom principu. Svaka zona održava svoj kvalifikacioni turnir, čiji pobjednici prelaze na međuzonsko takmičenje. Druga etapa – međuzonski turnir – izdvaja najjače na svijetu, i oni već naredne godine igraju kandidatski turnir, gdje svako sa svakim igra najmanje po dvije partije. Pobjednik kandidatskog turnira – izazivač za titulu svjetskog šampiona – igra meč sa šampionom od dvadeset četiri partije. Ova završna, treća etapa odlučuje dalju sudbinu titule najboljeg.
Kada je ovaj sistem usvojen, odmah je nestalo pitanje izbora kandidata: on se sada određivao precizno. Više nije bilo sporova kada igrati meč: svjetski šampion bio je dužan da jednom u tri godine brani svoju titulu. Broj partija u meču, mjesto njegovog održavanja – sve je to jednom zauvijek bilo određeno pravilima.

(Nastaviće se)

(Stavljen nastavak 47)