Tulsko knjižno izdavaštvo
Zapisi šahiste
Urednik A. I. Tupikov. Ilustrator E. Z. Romanov.
Tehnički urednik L. I. Pulin. Korektor B. M. Dorogončko.
Predato u štampu 6. V 1950. godine. Potpisano za štampu 6. VI 1960. godine.
Papir 81×103/32
Obim 16,4 štamparska tabaka
Autorski listovi 17
Tiraž 30.000 primjeraka
CP0058 Tulsko knjižno izdavaštvo — Tula, ul. Kaminskog 33.
Narudžba 11
Cijena 6 rubalja 50 kopejki
Kaluška štamparija Oblasne uprave kulture, trg Lenjina 5.
OD AUTORA
Prostrana, visoka sala gradske vijećnice u Stokholmu. Ovdje, u kišnim jesenjim večerima 1952. godine, igramo posljednje kolo međuzonskog turnira — važnog etapa u borbi za titulu svjetskog prvaka u šahu.
Odvojeni od gledalaca crvenim konopcima, uz zid stoji deset malih šahovskih stolova. Za njima, duboko zamišljeni nad pozicijama, sjede velemajstori i majstori iz trinaest zemalja svijeta. Napetost turnirske borbe dostigla je vrhunac. Sada svaki susret odlučuje o konačnom plasmanu učesnika u ovom odgovornom takmičenju. Ali jedno je već svima jasno: prva mjesta na turniru zauzeće sovjetski šahisti.
Pogledao sam svoje kolege — mlade majstore, koji su zajedno sa mnom mjesec dana vodili borbu za pobjedu. Evo ih, sjede zamišljeni nad odlučujućim potezima, pokušavajući da proniknu u tajne pozicija i sa prednošću sprovedu potrebne manevre. Poletan i brz je Efim Geler. Čak se i u njegovom načinu razmišljanja vidi napetost stvaralačke misli. Smiren i nepomičan je Tigran Petrosjan — majstor visoke šahovske tehnike. Nervozno skače sa stolice poslije svakog poteza Mark Tajmanov. Pognut u razmišljanju sjedi visoki Jurij Averbah. Učestvujući prvi put u borbi za svjetsko prvenstvo, ovi šahisti postigli su izvanredan uspjeh.
Konačno, kolo je završeno. Čestitaju nam učesnici turnira, gosti, gledaoci. Nije lako biti u centru pažnje raznolike mase. Zbunjeni stojimo pored stolova. Nespretno se klanjamo, izgubljeno gledamo u publiku koja aplaudira. Visoki plavokosi Šveđani mirno i hladnokrvno plješću, uspijevajući pritom da ne ispuste iz prstiju zapaljene cigarete. Negdje odozgo sijaju reflektori, pa se plafon gubi u visini, u polutami.
„Kako je moguće,“ razmišljao sam, „da su sada ovdje, na najvećem šahovskom prazniku, svih pet prvih mjesta zauzeli predstavnici Sovjetskog Saveza? Zašto su pobjede naših velemajstora i majstora na međunarodnim takmičenjima tako značajne, zašto se upravo u našoj zemlji posljednjih godina pojavilo toliko izvanrednih šahista?“
I tada, u trenutku opšteg prizn
ŠKOLOVANJE, ŠAH, ŽIVOT
Dječije nevolje i radosti
U naše dane Gogoljevska ulica u Tuli je čista i uređena. Sasvim drugačije je bilo u vrijeme mog djetinjstva. Istina, na početku, bliže centru, bila je popločana kaldrmom, a sa strane je išao trotoar — još kako, kad je sam gubernator živio u tom kraju. Zatim bi se odjednom sve mijenjalo, počinjao je siromašni dio grada. Velike kuće sa veličanstvenim fasadama i visokim ogradama smjenjivale su se niskim trošnim kolibama. U dvorištima i na ulici — neprolazno blato. Noću mrak. Fenjera nije bilo.
Teško je bilo mom ocu da se vraća kući u kišnim jesenjim večerima. Posebno u dane plata, poslije očajničkog opijanja u društvu isto tako umornih, iscrpljenih radnika.
Moj otac nije bio izuzetak. Težak rad, bijeda, bezradostan i bezizgledan život tjerali su mnoge radnike u krčme, gdje su uz popijenu čašicu votke na kratko zaboravljali nevolje i tugu. Nije slučajno što je u to vrijeme Tula držala dva svojevrsna rekorda: zauzimala je prvo mjesto među gradovima Rusije po količini pojedenih sjemenki i popijene votke po glavi stanovnika.
Pijani otac je obično bio veseo i dobroćudan.
— Ne žali novac, majko — umirivao je ženu. — Novac je kao crvi!
Međutim, već sljedećeg jutra njegovo raspoloženje se znatno pogoršavalo i bilo ga je stid da gleda u gladnu porodicu.
Moj otac, Aleksandar Jegorovič Kotov, bio je jedan od onih majstora oružara koji su više puta zadivili svijet svojim umijećem u raznim zanatima. Umješnost tulskih radnika — „ljudi pametnih i vještih u obradi metala“ — nadahnuto je opjevao ruski pisac Nikolaj Leskov u svojoj poznatoj pripovijesti o „Ljevorukom“.anja postignutog uspjeha, rodila se misao da napišem ovu knjigu. Poželio sam da podijelim sa mladim čitaocem radosti stvaranja, razočaranja poraza, da ispričam o velikoj ljubavi naroda naše zemlje prema stvaraocima šahovske umjetnosti.
Otac je savršeno poznavao stolarski zanat, bio je i bravar i mehaničar, umio je da popravi i složenu mašinu i fini časovničarski mehanizam. Neki primjerci njegovih stolarskih radova bili su izloženi na Svjetskoj izložbi u Parizu 1900. godine. Počevši svoj radni put sa osam godina kao šegrt kod stolara, gdje su ga vukli za kosu, otac je četrdeset dvije godine radio u istoj radionici Tulskog oružarskog zavoda i do posljednjih dana nije prestajao da pili i blanja za stolarskim radnim stolom.
Tu ljubav prema radu i znanje raznih zanata tulski majstori prenosili su s generacije na generaciju. Nečemu sam naučio i ja od oca.
Kod kuće smo imali stolarski radni sto sa velikim izborom raznog alata. Svoju radnu djelatnost započeo sam tako što sam velikim čekićem zabijao eksere u pod, trudeći se da sačuvam prste od udarca. Kasnije sam naučio da obavljam sitnije stolarske i tesarske poslove, da popravljam mehanizme, otklanjam kvarove na električnom osvjetljenju. Cijelog života bio sam zahvalan ocu što me je od malih nogu navikao na fizički rad. Mnogo puta mi je kasnije koristilo to radno iskustvo iz djetinjstva.
Rođen sam 1913. godine, kao deseto i posljednje dijete u porodici. Međutim, bijeda i loši uslovi života znatno su smanjili našu porodicu — od nas desetoro u životu nas je ostalo samo troje.
Sudbina djece u našoj porodici rješavala se isto kao i u svim radničkim porodicama tog vremena: moj stariji brat počeo je da radi kao šegrt tokara sa deset godina, sestra je išla u školu svega tri godine, nakon čega je data na zanat kod krojača. Meni se, pak, posrećilo — počeo sam da se školujem već u vrijeme sovjetske vlasti.
(Nastaviće se)
(Stavljen nastavak 1)
Нема коментара:
Постави коментар