23.05.2026.
Autori: Nikolaj Dolgopolov, Albert Minnulin
Anatolija Jevgenjeviča Karpova znaju svi — i šahisti i oni koji nisu povezani sa šahom. Čak je teško i zamisliti da je čovjek koji je svoj život posvetio šahu toliko toga uspio i u drugim oblastima. On je sportista i političar — poslanik Državne dume, društveni radnik I strastveni filatelista. A najvažnije je to što je Anatolij Jevgenjevič u svim vremenima neumorno pomagao ljudima kojima je njegova podrška bila potrebna. Naš razgovor bio je dug I otvoren. I, nadamo se, otkrio je do sada nepoznate stranice iz biografije slavljenika.
— Anatolije Jevgenjeviču, evo I 75 godina. Kažu da je to vrijeme za svođenje računa. Slažete li se?
Anatolij Karpov — U tim godinama čovjek svakako pravi određene bilanse, ali ja se time posebno ne bavim. Jednostavno se prisjećam svega što je bilo u životu.
— A u životu je bilo toliko toga. Nas dvojica smo imali priliku da živimo i u socijalizmu, i tokom smutnih devedesetih, i u ovom XXI vijeku. Koje biste vrijeme danas izabrali?
Anatolij Karpov — Odgovoriću kao šahista. Tu nema šta da se bira. Ono što je za šah urađeno u sovjetsko vrijeme nije bilo moguće ostvariti ni pod jednom drugom vlašću.
— Čak ni sada?
Anatolij Karpov — Ni sada. Tome se ni približno nije prišlo.
— Mislite na sistem pripreme?
Anatolij Karpov — Nije stvar samo u sistemu pripreme, već i u sistemu organizacije. Tada su postojali izuzetni dječji šahovski treneri. I ogromna podrška onima koji bi pokazali talenat. Između ostalog, meni su pomagali još od malih nogu, dok sam živio u Zlatoustu. Plaćali su mi putovanja u Moskvu i učešće na dječjim turnirima.
Anatolij Karpov i njegov trener Semjon Abramovič Furman za skromnom trpezom. Foto: RIA Novosti
— To je odgovor šahiste. A dijelite li svoj život na šahovski, svakodnevni i možda politički? I koji vam je od njih najvažniji?
Anatolij Karpov — Sve zajedno. Šah mi je mnogo donio. Zahvaljujući njemu postao sam poznat i popularan. I u politici sam se našao dobrim dijelom zato što sam višestruki svjetski prvak. A dalje se već slagao i nastavlja da se slaže i moj politički život.
Da, potičem iz epohe sporta i i dalje sam čovjek sporta, ali sam lako ušao i u društveni život.
— Danas dosta poznatih sportista ulazi u politiku. Mogu li oni nešto da joj daju?
Anatolij Karpov — Pa, nešto mogu, ali mislim da se od njih očekuje više.
— Kada pogledate unazad, koji je bio najradosniji trenutak u životu? Šta vam je ono naj-najvažnije?
Anatolij Karpov — Opet sve zajedno. Mnogo toga zavisi od šaha, jer su uspjesi u njemu oblikovali i druge uspjehe. Najradosnije su bile godine kada sam postajao svjetski prvak.
Anatolij Karpov sa kolekcijom osvojenih šahovskih „Oskara“. Foto: RIA Novosti
— To se dogodilo nekoliko puta.
Anatolij Karpov — Kada prvi put, 1975. godine — postavio sam rekord: postao sam najmlađi svjetski prvak u istoriji šaha. Još nisam imao ni 24 godine. Da, vrhunci su bile godine pobjeda u mečevima za svjetsko prvenstvo — 1975, 1978. i 1981. Poslije toga još tri titule po verziji FIDE. Ništa u mom životu ne može se porediti s tim pobjedama.
— Koji su mečevi za krunu bili najteži?
Anatolij Karpov — Naravno, meč s Korčnojem 1978. godine. Zatim svi dueli sa Garijem Kasparovom.
— Da li je to bilo isključivo šahovsko rivalstvo ili i ideološko?
Anatolij Karpov — I jedno i drugo.
Mečevi za šahovsku krunu — teško iskušenje. Tišina: Anatolij Karpov razmišlja. Foto: RIA Novosti
— S kojim šahistom nikako ne biste željeli da sjednete za šahovsku tablu? Ima li takvih?
Anatolij Karpov — Da. Ima odvratnih ljudi. Već sam odgovorio na vaše pitanje.
— U vašoj veoma dugoj karijeri bilo je i neuspjeha. Sjećate li ih se?
Anatolij Karpov — Najveći neuspjeh bio je poraz u meču protiv Gari Kasparova. Godina 1987, Sevilja. U posljednjoj partiji dovoljan mi je bio remi, imao sam poen prednosti. Izgubio sam i rezultat je bio 12:12. Titula šampiona po pravilima FIDE ostala je protivniku.
Anatolij Karpov igra simultanku sa kubanskim studentima, 2008.
Izvor: Reuters
— Postoji li nešto zbog čega žalite i što, kada biste imali priliku, nikada ne biste uradili?
Anatolij Karpov — Ne bih igrao meč sa Kasparovom u Moskvi. Onaj prvi — 1984–1985.
— Vodili ste 5:3, a onda je meč iznenada prekinut. Prvi i posljednji put u istoriji šaha. A kada je riječ o drugim događajima — da li biste nešto promijenili?
Anatolij Karpov — A šta da mijenjam? Nema šta da se mijenja.
188 turnira osvojio je Anatolij Karpov tokom svoje duge i uspješne karijere.
— I još o šahu. U vaše vrijeme šahovski kraljevi zaista su bili kraljevi, a ne prolazni šampioni koji se smjenjuju jedan za drugim. Šampion je bio pravi, jači od svih drugih, i znali su ga ne samo šahisti nego i oni koji nikada nisu sjeli za tablu.
Anatolij Karpov — Za mene je takav bio Boris Spaski. Moj idol iz djetinjstva i, uprkos tome što sam ga kasnije pobijedio, ostao je moj idol. Da, izgubio je od Bobby Fischera, ali je prije toga u meču za svjetsku titulu pobijedio Tigrana Petrosjana. Spaskog su svi znali.
Boris Spaski bio je idol Tolje Karpova od djetinjstva. A kada je porastao, Anatolij Karpov je svog idola pobijedio. Foto: RIA Novosti
— Anatolije Jevgenjeviču, sada ste najstariji među svim živim svjetskim prvacima. Prije vas najstariji je bio Spaski, koji je preminuo prošle godine. Imate sopstvenu ljestvicu vrijednosti: možete li da navedete kraljeve koji su dali najveći doprinos razvoju igre kroz čitavu istoriju šaha?
Anatolij Karpov — Veoma teško pitanje. Po doprinosu, jedan od trojice najvećih je Aleksandar Aljehin. Zatim Jose Raul Capablanca. I Bobby Fischer.
— Ipak i Fišer?
Anatolij Karpov — Govorimo o doprinosu, a njegov doprinos nije samo u igri nego i u tome što je donio mnogo novca u šah. Povećao je nagradne fondove.
— Vi nesumnjivo pripadate toj grupi najvećih, a ko još od sovjetskih svjetskih prvaka?
Anatolij Karpov — Od naših? Možda ne bih govorio o Mihailu Botviniku. Vjerovatno Spaski.
— A danas, u ovom trenutku, vidite li takve dostojne nasljednike?
Anatolij Karpov — Sada se sve promijenilo, teško je reći.
— Da li su šampioni oslabili?
Anatolij Karpov — Mislim da jesu.
— Baš tako?
Anatolij Karpov — Indijac Gukesh Dommaraju danas gubi partiju za partijom. Prije njega šampion je bio Kinez Ding Liren. Osvojio je meč za titulu — i ništa više.
— Tradicionalno pitanje: kako ocjenjujete stanje ruskog šaha? Možete li za nekoga reći: evo budućeg pravog šampiona?
Anatolij Karpov — Ne mogu nikoga konkretno da navedem.
— A koga vidite među kandidatima? Tu je najmlađi velemajstor u istoriji Rusije, petnaestogodišnji Ivan Zemljanski. Svima se dopada prijatni i brzo napredujući jedanaestogodišnji Roman Šogdžijev...
Anatolij Karpov — Momak je, naravno, prijatan, ali to još ništa ne znači. Ima talentovanih mladića, ali ne vidim nikoga za koga bi se moglo reći: evo budućeg svjetskog prvaka.
— A šta kažete o Žavohiru Sindarovu? Sa 20 godina počistio je sve na Turniru kandidata 2026. godine.
Anatolij Karpov — Svijet šaha se mijenja. Kinezi i Indijci već su postali dominantni. A sada se favoritom smatra Žavohir Sindarov iz Uzbekistana. Tamo je na čelu šahovske federacije premijer Abdula Aripov. I to je važno.
— Anatolije Jevgenjeviču, čega se osim sporta sjećate i čime se ponosite?
Anatolij Karpov — Da, potičem iz epohe sporta i naravno ostajem čovjek sporta, ali može se reći da sam lako ušao i u društveni život. Još nisam imao 31 godinu kada su me izabrali za predsjednika upravnog odbora Sovjetskog fonda mira. Čudno je što su se na to odlučili, jer sam bio najmlađi među članovima odbora. A oni, stariji ljudi, imali su rukovodeće iskustvo. Dobro smo zajedno radili. To je bila ogromna odgovornost, jer mi je faktički bila potčinjena jedna od najmoćnijih društvenih organizacija Sovjetskog Saveza. U jednom periodu u Fondu mira radilo je 267 ljudi. Naše komisije djelovale su širom cijelog Saveza.
Životna strast — filatelija. Kolekcija višestrukog svjetskog prvaka decenijama je pažljivo i sa šahovskom preciznošću dopunjavana. Foto: RIA Novosti
— Koliki je u to vrijeme bio budžet Sovjetskog fonda mira?
Anatolij Karpov — Nije pravilno reći budžet, jer jedno je budžet, a drugo mogućnosti. Koliko smo samo događaja organizovali — to su bili milioni i milioni. Na primjer, novcem Fonda mira povodom 50-godišnjice Pobjede objavili smo Knjigu sjećanja. Ona govori o poginulima u Velikom otadžbinskom ratu, na frontovima i u fašističkim koncentracionim logorima. Na tome smo radili sedam godina.
— Da li je tačno da su se zemlje u razvoju, kako se tada govorilo, pomagale preko Fonda mira?
Anatolij Karpov — Ne, nisu se baš preko nas pomagale. Mi smo imali svoje programe.
— Anatolije Jevgenjeviču, kako se dogodilo da baš vi postanete inicijator humanitarnog televizijskog maratona „Černobilj“ za prikupljanje pomoći žrtvama katastrofe?
Anatolij Karpov — Komisija za podršku Fondu mira postojala je i u Černobilju. I za tragediju sam saznao među prvima, još dok su pokušavali da je prećute. Smatrao sam to velikom greškom. Ono što se dogodilo bilo je potresno. Jednom sam u prijemnoj ministra kulture SSSR-a sreo ljubazan par televizijskih radnika koji su se bavili telemaratonima. Razgovarali smo i ja sam predložio da organizujemo černobiljski maraton. Oni su, kao ljudi koji dobro poznaju televizijske zakonitosti, odmah rekli: objeručke smo „za“, ali realizacija je gotovo nemoguća. A ja sam predložio da pokušamo, pa smo pomagali jedni drugima koliko smo mogli. Put je bio prokrčen.
Želio bih da ostanem u politici i da budem koristan svojoj otadžbini.
— Maraton je održan na četvrtu godišnjicu Černobilja — 26. aprila 1990. Koliko je trajao?
Anatolij Karpov — Čitav dan. Dali su nam besplatan televizijski termin, za šta sam i danas duboko zahvalan rukovodiocima Državne televizije i radija. Prikupili smo ogroman iznos u rubljama i stranoj valuti. A taj novac je trebalo negdje prebaciti. Tada smo odlučili da osnujemo međunarodnu humanitarnu društvenu organizaciju „Černobilj-Pomoć“, na čijem sam čelu bio. Pomagali smo uglavnom djeci iz Černobilja.
— I da li je sve stizalo na pravo mjesto?
Anatolij Karpov — Sve je stizalo tačno gdje treba. Zašto sam ostao predsjednik? Da nije išlo gdje treba, odavno bi me „pojeli“. Zavidnika je bilo mnogo.
Anatolij Karpov voli brzinu. Foto: RIA Novosti
— Šahisti?
Anatolij Karpov — Neki sa strane. Svejedno je kakva je razlika. Glavno je da je bilo na čemu da se zavidi. Osjećao sam da bi me mogli „pojesti“ svakog trenutka. Poslije, kada se raspao Sovjetski Savez, sav novac Fonda mira podijelili smo među republikama. Najviše su dobile Ruska Federacija, Ukrajina i Bjelorusija. Ostali manje… A novac je bio ozbiljan. Ukrajinski Fond mira dobio je, ako me sjećanje ne vara, nešto više od 60 miliona rubalja. I danas je to mnogo, a tada su to bili pravi milioni.
— Prema statistici, prosječna plata početkom devedesetih bila je 200 rubalja.
Anatolij Karpov — Zanimljiva epizoda. Platu u Fondu dobio sam tek kada se raspao Sovjetski Savez. Prije toga je nikada nisam imao. Natjerali su me da sebi odredim platu, jer zaposleni nisu mogli tek tako da rade — morali su nešto da primaju. A od plate predsjednika zavisile su i njihove plate. Odredio sam sebi maksimalnu — 300 rubalja. I objavio da ću je ostavljati Fondu mira.
Kod Anatolija Karpova su se hvatale i velike i male ribe. Foto: RIA Novosti
— Anatolije Jevgenjeviču, zar zavidnici nisu nestali ni danas?
Anatolij Karpov — Pa, čemu bi sada zavidjeli? Danas Fond mira više nema toliki novac.
— Tokom života sreli ste mnoge državne lidere: sovjetske, zatim ruske, strane — Margaret Thatcher, Nelson Mandela... Ko vam je od njih ostao u najvećem sjećanju?
Anatolij Karpov — Sa Margaret Tačer razgovarao sam 1986. na otvaranju meča za svjetsko prvenstvo u Londonu. Čak smo popili i po čašu šampanjca, a ona se iznenadila što sam sebi dozvolio čašu uoči partije. Pa dobro, jedna čaša šampanjca nije strašna. A sa Nelsonom Mandelom sastao sam se dva puta. Veoma zanimljiv čovjek. Družio sam se i sa Jevgenijem Primakovom. Nismo bili porodični prijatelji, ali smo imali dobre i odnose pune poštovanja. Njega se bez sumnje može ubrojati u međunarodnu političku elitu. Odlučan, hrabar čovjek. Dovoljno je sjetiti se kako je premijer Primakov okrenuo avion i nije odletio u Ameriku.
— Sa državnicima je teško družiti se kao prijatelj. Recite, imate li bliske prijatelje među šahistima? Pitamo jer je to veoma konkurentan sport. Kako tu čovjek da stekne prijatelje?
Anatolij Karpov — Bliske prijatelje, ne vjerujem… Mogu biti drugovi. Ali sa velemajstorom Rafaelom Vaganjanom prijatelj sam od malih nogu. Upoznali smo se kada smo igrali prvenstvo Saveza za dječake do 12 godina. Rafik je igrao za Armeniju, ja za Rusiju. Tada sam bio najmlađi učesnik prvenstva. A poslije nekoliko godina najmlađi je već bio Vaganjan. Šalio sam se: kako to, Rafik, svi ljudi s godinama stare, a ti se podmlađuješ? Vaganjan je objašnjavao da su mu promijenili datum rođenja. Ili zbog učešća na omladinskom prvenstvu svijeta, ili zbog upisa na fakultet.
— Pitanje je možda poluzabranjeno. A možda i nije. Smatrate li sebe bogatim čovjekom? Obezbijeđenim? Ili jednostavno ne siromašnim?
Anatolij Karpov — Danas bih rekao — ne siromašnim. Jer je mnogo vremena prošlo.
— Ali imali ste šest pobjedničkih mečeva za svjetsko prvenstvo, osam šahovskih Oskara, desetine osvojenih turnira.
Anatolij Karpov — Oskara je bilo devet, a osvojenih turnira rekordnih 188.
— Nevjerovatno. I za to se ipak nešto plaćalo.
Anatolij Karpov — Pa, negdje se plaćalo, negdje nije.
— A kako je bilo u mečevima za titulu?
Anatolij Karpov — Pobjednik dobija 62,5 odsto, poraženi 37,5. Procenat od nagradnog fonda.
— Ali nagradni fondovi su bili različiti?
Anatolij Karpov — Da, ko je ozbiljno želio da organizuje meč, borio se za to pravo i ulagao više od drugih.
Šah zahtijeva i izdržljivost. Šampion je gradio mišiće na teniskom terenu, u bazenu, pa čak i veslanjem. Uvijek na granici mogućeg. Foto: RIA Novosti
— Zar su Francuzi nešto ulagali kada su 1990. organizovali meč u Lionu? Oni baš i nisu poznati po rasipništvu.
Anatolij Karpov — Prva polovina meča bila je u Njujorku, druga u Francuskoj. I tada je nastao najveći nagradni fond u istoriji — više od četiri miliona dolara.
— I gdje su sada te velike nagrade?
Anatolij Karpov — Nema ih više. Kao prvo, veliki dio davao sam državi. A drugo, i FIDE je uzimala svoju proviziju.
— Ali vi ste i filatelista. Vaša kolekcija belgijskih maraka bila je najbolja na svijetu, zar ne?
Anatolij Karpov — Bila je.
— Bila? Zašto bila?
Anatolij Karpov — Prodao sam je.
— Davno?
Anatolij Karpov — Prije nekoliko godina.
— Šteta.
Anatolij Karpov — Tako se dogodilo.
— Ponudili su vam cijenu koja se ne odbija?
Anatolij Karpov — Ne, nije stvar u cijeni. Problem je bio što se kolekcija čuvala u belgijskoj banci — nekoliko desetina albuma. Nije bilo nikakvog zamrzavanja, ali zbog potpuno idiotskih poteza banke, koji nisu imali veze s politikom, morao sam da je prodam mnogo prije 2022. godine. Ne vjerujte internetu koji objavljuje izmišljenu vrijednost moje kolekcije.
— Ali je u Moskvi ipak ostao dio maraka?
Anatolij Karpov — Naravno. Glavne teme su: Sovjetski Savez, Olimpijske igre, fudbal, šah…
— Pitanje bliže i zemlji i nebu. Vjerujete li u Boga?
Anatolij Karpov — I da i ne. Ne mogu reći da ne vjerujem. Možda sam zahvaljujući njemu ostao živ. Naravno, sam se toga ne sjećam, ali mi je majka pričala da sam kao beba, sa svega nekoliko mjeseci, obolio od velikog kašlja i umalo umro. I bake su insistirale da me krste. Uronili su me u krstionicu i bolest je prošla. Krštenje je obavljeno tajno: otac je bio član partije. Znam crkvu u Zlatoustu gdje sam kršten.
— Anatolije Jevgenjeviču, već dugo razgovaramo. Hajde da pređemo na kratka pitanja. Kako se osjećate?
Anatolij Karpov — Hvala. Zdravlje je normalno.
Nahraniti konja — i to je dobro opuštanje. Foto: RIA Novosti
— Svi vas znaju, svi vas prepoznaju. Nije li to zamorno? Ili vam slava prija?
Anatolij Karpov — Već sam se navikao. Normalno se odnosim prema tome. Zašto da ne?
— Iz serije „Ako želite, odgovorite, ako ne želite…“. Zašto vaša supruga nosi prezime Bulanova, a ne Karpova?
Anatolij Karpov — Nataša je odlučila da ne mijenja prezime, smatrala je da bi tada bila predstavljana kao Karpovljeva supruga. A ona to nije željela.
— Ćerka Sofija — Karpova ili Bulanova?
Anatolij Karpov — Karpova.
— Anatolije Jevgenijeviču, evo i posljednjeg, veoma ozbiljnog pitanja. Imate 75 godina, a život se nastavlja. Imate li neku želju? Planove za budućnost?
Anatolij Karpov — Volio bih da ostanem u politici i da budem od koristi svojoj Otadžbini.
Kosi, koso, dok je rosa. Foto: RIA Novosti
