21. septembar 2026.
Završni tekst GM Dmitrija Krjakvina o istoriji rostovskog šaha.
Legenda br. 3. Pogrešan zaokret
Prvenstvo SSSR-a 1963. godine u Lenjingradu svojevremeno je bilo uvertira u jednu od najpoznatijih šahovskih intriga tog vremena – „zonski meč-turnir osmorice“ 1964. godine, koji je u posljednjem trenutku postao „meč-turnir sedmorice“. Međutim, u trenutku borbi na obalama Neve učesnici nisu ni slutili šta će se dogoditi. Tek su ulazili u kvalifikacioni maraton i svim snagama se borili za medalje.
Boris Spaski, koji je zajedno sa trenerom Igorom Bondarevskim gradio put ka samom vrhu, briljantni Leonid Štejn, neprobojni Ratmir Holmov, lukavi David Bronštajn, pouzdani Jefim Geler i, bez sumnje, Aleksej Suetin, koji je odigrao turnir života.
Samo pola poena od mjesta koje bi mu donijelo plasman u završnu borbu ostao je Lev Polugajevski, već tada jedan od najjačih šahista u zemlji. Međutim, zvjezdani period Polugajevskog nastupio je nešto kasnije. Uoči turnira Lav je bio među očekivanim favoritima, ali dogodilo se drugačije...
Lav Abramovič je dugo bio u grupi lidera, a zatim je izgubio dvije partije, pa mu nije pomogao ni završni finiš. Ipak, u zonski turnir – kvalifikacioni turnir za međunarodni ciklus za svjetskog prvaka, nešto poput Superfinala 2026. godine – plasiralo se šest prvoplasiranih sa prvenstva SSSR-a, zatim bivši svjetski prvak Vasilij Smislov i još jedan velemajstor koji je mjesto dobio za izuzetne zasluge.
Polugajevski je ovdje imao samo jednog konkurenta. Viktor Korčnoj je poslije turnira kandidata u Kurasau 1962. godine bio u padu forme i podbacio je na prvenstvu SSSR-a, završivši čak ispod Lava na tabeli.
Sjednica posebne komisije u Velemajstorskoj sobi kluba na Gogoljevskom trajala je čitava četiri sata!
Polugajevski je uživao ugled mladog i perspektivnog šahiste, bez poroka, sa velikim rezultatima na posljednjim prvenstvima SSSR-a. Zauzeo je neslavno sedmo mjesto, ali je njegov konkurent Korčnoj ipak bio igrač prve klase: već je igrao u mečevima kandidata, a uspio je da pobijedi i Fišera.
Na kraju je Polugajevski izašao iz Velemajstorske sobe blijed kao kreč, dok je Korčnoj postao učesnik zonskog turnira.
Odluka je bila veoma sporna. Viktor Ljvovič na turniru je bio daleko od svoje najbolje forme, a upravo je zbog toga propustio jedini ciklus kandidata u svojoj dugoj karijeri.
Istovremeno, Vasilij Vasiljevič Smislov nije gubio vrijeme. Otišao je gdje je trebalo, završio šta je trebalo i dobio pravo da bez kvalifikacija igra na međuzonskom turniru. A Polugajevskog, sa njegovim obimnim analizama otvaranja, uzeo je za sekundanta!
E, to je pravi diplomatski nivo!
Jakov Damski u knjizi o Lavu Abramoviču s pravom primjećuje da je emotivnom i lako uzbudljivom šahisti ponekad nedostajala psihološka ravnoteža. A sada mu se dogodio takav potres odmah na početku, poslije kojeg se Polugajevski dugo oporavljao, pa mu na kraju nije ostalo dovoljno nervne energije za završnicu.
U prvom kolu Lav je igrao protiv prvaka SSSR-a do 20 godina Aleksandra Zaharova (rođenog 1943. godine), koji se nedavno preselio iz dagestanskog Hasavjurta u Rostov na Donu.
Majstor Zaharov tada je smatran jednom od zvijezda u usponu sovjetskog šaha. Već je bio pozivan u reprezentaciju za meč protiv Jugoslavije, a samouvjereno se plasirao u finale prvenstva SSSR-a, nakon što je prošao polufinale.
Privlačan je bio i njegov stil igre – napadački i atraktivan. David Bronštajn, koji je veoma cijenio umjetnost u šahu, bio je posebno naklonjen mladom Zaharovu. Ako je pokojnog Stolberga nazivao „Taljem naše generacije“, Zaharova je nazvao „rostovskim Morfijem“!
Uz A. Zaharova i D. Bronštajna – sazviježđe sovjetskih velemajstora na meču sa Jugoslavijom (foto: chesspro.ru)
U komplikovanoj poziciji protivnici su trošili mnogo vremena i ubrzo je nastao nevjerovatno napet cug-cvang. Zastavice na satovima Lava Abramoviča i Aleksandra Ivanoviča držale su se, što bi se reklo, na časnu riječ. Gledaoci su pohrlili u prve redove, a igrači koji su već prošli vremensku kontrolu ostavili su svoje partije i okupili se oko stola junaka kola – bio je to prizor za pamćenje!
Igrajući gotovo kao mitraljez, Zaharov je dva puta propustio direktnu pobjedu, ali je zatim grubo pogriješio, pa je i Polugajevski, uzvraćajući kratkim rafalima, uspio da se odbrani. Kada su igrači obnovili zapis partije, ispostavilo se da su u žaru borbe napravili nekoliko suvišnih poteza! A najvažnije – favorit je morao da preda.
Pobjeda je izgledala jednostavno – bijeli kralj bi upao u matnu mrežu ili bi bila izgubljena topa. U turnirskom biltenu napisano je da se nastavak partije, po svemu sudeći, neće ni odigrati. Podsjetimo, radnja se odvijala 1963. godine, kada su se partije prekidale i nastavljale narednog dana.
Međutim, Lav Polugajevski je imao nevjerovatnu sreću – došao je na nastavak partije i... nije je izgubio!
Prije nastavka u Lenjingradu se vrijeme potpuno pokvarilo – pao je snijeg i počela je mećava. Zaharov je iz hotela krenuo sam na nastavak, a ne sa prijateljima i učesnicima turnira, kao u prvom kolu. I krenuo je u pogrešnom pravcu...
Jedna kuća smjenjivala je drugu, a Zaharova je počelo da zabrinjava to što mu vid ne prepoznaje nijedan poznati objekat. A prema satu, nastavak partije je već trebalo da počne!
Ipak, prvak SSSR-a do 20 godina bio je zdrav i mlad čovjek. Aleksandar se okrenuo i potrčao avenijom u suprotnom pravcu. Jurio je, preskakao prepreke koje je napravilo nevrijeme, umalo padao, dok je surovi Lenjingrad zavijao, a ledeni vjetar udarao u lice mladića naviklog na južnu toplinu.
Poslije pola sata, Lav Polugajevski, poznat po korektnosti i viteškom odnosu prema igri, već je napravio stotinjak krugova po praznoj pozornici. U jednom trenutku, nervozno prekrstivši ruke, obratio se arbitru:
„Možda se nešto dogodilo njegovom protivniku?“
Kada je dobio odgovor da su već zvali hotel i da Zaharova nema u sobi, velemajstor je krenuo u 101. krug.
Mogu samo da zamislim šta se tada dešavalo u duši poštenog Polugajevskog – nije želio da izgubi, ali nije mu bilo prijatno ni da dobije tako poklonjen poen.
U tom trenutku začuli su se teški koraci, a zatim je, preskačući stepenice, u salu utrčao mladi protivnik Lava Abramoviča.
Mnogo godina kasnije Aleksandar Ivanovič se prisjećao da je potpuno zaboravio ono što je kod kuće analizirao. Zadihan i jedva dišući, gledao je kako se zastavica na satu približava vrhu, a jedina želja bila mu je da što prije „izlupa“ poteze do druge vremenske kontrole, na 60. potezu...
A Polugajevski? Polugajevski je kod kuće smislio posljednju zamku.
Pokušavajući da ne izgubi na zastavicu sa ogromnom materijalnom prednošću – a znamo da se na tadašnjim mehaničkim satovima vrijeme nije dodavalo nakon svakog poteza – Zaharov je pravo u nju upao.
Partija je završena remijem u sljedećoj poziciji.
L. Polugajevski – A. Zaharov
Lenjingrad, 1963.
Štampa je kritikovala mladog majstora: kako je moguće promašiti prazan gol?! Računanje i kombinacije su dobri, ali šta je sa tehnikom završnice? Ipak, na kraju se Zaharov „iskupio“ i u posljednjem kolu ubjedljivo savladao Korčnoja, ne dozvolivši mu da se na tabeli izjednači sa Polugajevskim, zbog čega su kritičari utihnuli.
Lev Polugajevski u Rostovu 1979. godine (foto iz arhive V. Kisljakova)
Kasnije je Aleksandar Ivanovič postao pobjednik Svesaveznog kvalifikacionog turnira i ponovo nastupio na prvenstvu SSSR-a, gdje je odigrao čuvenu partiju protiv Anatolija Karpova u Zajcevovoj varijanti Nimcoindijske odbrane. Ta partija našla je mjesto i u popularnim video-snimcima Danila Dubova o prvenstvima SSSR-a, kao i u kapitalnoj knjizi „Nimcoindijska odbrana“ Igora Lisog. Zaharov je stigao i do polufinala pojedinačnog Kupa SSSR-a, ali je još više postigao kao trener. Izveo je na veliki šahovski put Jekaterinu Kovaljevsku, Maksima Turova, Dmitrija Krjakvina i Jelenu Tomilovu, a važan razvojni pravac dao je i mladom Ivanu Bukavšinu.
Pozicija iz partije Polugajevski – Zaharov ušla je u mnoge udžbenike o završnicama, uključujući i klasično djelo Marka Dvoreckog. Dugo se smatrala jedinstvenom, sve dok 2019. godine na superturniru u Vejk an Zeu Sem Šenklend nije predao u sličnoj remi poziciji protiv Aniša Girija. Ova šahovska tragikomedija čak je nadmašila sovjetski primjer.
Naravno, listajući Dvoreckog, nestašni učenici Aleksandra Ivanoviča stalno su mu skretali pažnju na „onu čuvenu partiju“. Zaharov, veoma inteligentan i vaspitan čovjek (uzgred, njegov sin Andrej danas je jedan od vodećih izvođača Rostovskog muzičkog teatra, kompozitor i virtuoz na violini), obično je suzdržavao grube i uvredljive riječi kao odgovor, čak i kada bi mu Lenjingrad 1963. godine pomenuli već deseti put zaredom. Umjesto toga, zamišljeno bi rekao: „To je jednostavno bio pogrešan zaokret!“
Legenda br. 4. Podijeliti iskustvo
Rostovski tim tradicionalno je uspješno nastupao na ekipnim takmičenjima. Djevojke i juniori uglavnom su ostvarivali dobre rezultate, dok su se donski lideri uspješno borili protiv vodećih šahista zemlje. Čak i u periodu kada je, nakon odlaska Leonida Šamkoviča, grad ostao bez majstora, ekipa Dona i dalje je bila više nego konkurentna.
Iz Donjecka (tada Staljino) u Rostov se doselio istoričar Jurij Knišenko (1921–1990) – igrač majstorskog nivoa koji nikada nije postao majstor (pobjeđivao je u partijama Davida Bronštajna i čitav niz budućih i tadašnjih velemajstora), ali je zato oko sebe okupio i povezao šahovska zbivanja kako u gradu tako i na univerzitetu.
Početkom šezdesetih godina na Filološki fakultet Rostovskog državnog univerziteta iz Dagestana je došao Aleksandar Zaharov. Dobio je stan od fabrike „Rostselmaš“ i ostao da živi u Rostovu na Donu.
Ipak, svojevrsni poslijeratni šahovski vakuum na Donu nije dugo trajao. Početkom šezdesetih u Rostovu se pojavio i domaći igrač ozbiljnog kvaliteta, štićenik Doma pionira German Hodos (1941–2023). Mladi majstor blistao je na omladinskim takmičenjima i brzo stigao do finala prvenstva SSSR-a za odrasle.
Fotografija iz arhive porodice Germana Hodosa
Odlične rezultate na prvenstvima RSFSR-a ostvarivali su rostovski majstori Aleksandar Ostrovski (1937–2025) i Vitalij Žilin (1934–1996). Aleksandar i Vitalij počeli su zajedno, ali su im se kasnije putevi razišli – Aleksandar Arnoldovič postao je ugledni trener koji je izveo svjetskog juniorskog prvaka Aleksandra Galkina, ali i autoritet u oblasti suđenja, koji je uticao na Igora Bolotinskog i druge poznate sudije. A Žilin je odao alkoholu, Budkov i Bogatin zabranili su mu da dolazi u klub, pa je Vitalij do kraja života igrao za novac u parku Sobino – na mjestu gdje danas sa svojom djecom šeta velemajstor Artur Gabrieljan.
Rostovska reprezentacija – krajnje desno A. Ostrovski, V. Žilin u sredini, pored A. Bogatina (foto iz arhive porodice A. Bogatina)
Neuredno odjeven stariji čovjek, od kojeg se užasno osjećao miris alkohola, mogao bi gostu parka da kaže: „A ovo je forpost! Imao sam takvog konja kada sam pobijedio Polugajevskog.“ Devedesetih godina nisam vjerovao pričama o nesrećnoj sudbini ovog majstora, koje sam slušao od svog dječjeg trenera, poznatog sudije Vladimira Makijenka (1933–2006), sve dok početkom dvijehiljaditih nisam napravio bazu i sam pogledao partije. Na primjer, Semjon Furman protiv trezvenog Žilina nije uspio da napravi nijedan remi – Rostovljanin je djelovao kao ugašena zvijezda nevjerovatnog talenta.
Na skupu šahovske javnosti Bogatin je izjavio: „Imamo izuzetno snažnu generaciju igrača i, ako dovedemo još nekoliko zvijezda, moći ćemo da u ekipnom prvenstvu RSFSR-a preteknemo Sverdlovsku, Moskovsku i Lenjingradsku oblast i izborimo se za savezni nivo!“ I zaista je uspio da okupi donski drim-tim, koji je zadavao probleme Moskovljanima sa Borisom Spaskim i Levom Polugajevskim u sastavu! Ali ako je Aleksandar Petrušin prilično glatko prešao na Don, prelazak drugog poznatog majstora bio je povezan sa čitavom pričom.
Samuil Žuhovicki (1916–2016) živio je gotovo 100 godina i za šahovskom tablom susretao se sa igračima od Hose-Raula Kapablanke do Andreja Jesipenka (remizirao je sa mladim Anatolijem Karpovom, a borio se čak i protiv sasvim mladog Vladimira Kramnika) – upravo zbog toga Andreja na Donu često nazivaju „Kapablankinim unukom“. Žuhovicki je prošao rat, ali se nije borio na frontu, već je popravljao tenkove, što je takođe bio izuzetno važan posao.
Odesa, Lenjingrad, Baku, Moskva, Habarovsk, Talin, Voronjež, Kišinjev – Samuil Markovič mijenjao je mjesto prebivališta u mnogim velikim gradovima SSSR-a. Bio je upečatljiv muškarac, držao se dostojanstveno: snažan sportista, koji je uspijevao da pobijedi i Viktora Korčnoja i Marka Tajmanova – žene su se u njega zaljubljivale na prvi pogled. Žuhovicki je samo zvanično stupao u brak otprilike deset puta!
Fotografija iz knjige S. Tkačenka i D. Krjakvina „Tajne šahovskog dugovječnika“
A na turnirima tog vremena, koji su trajali mjesecima, često je bilo potrebno živjeti u sovjetskim hotelima, sa njihovim veoma različitim nivoima komfora, u dvokrevetnoj sobi – jednokrevetna je pripadala samo igračima ranga svjetskog prvaka. Samuil Markovič to nije volio, ali ako se živi sa obožavateljkom, onda je tu i udobnost, i inspiracija, a neko će vam još i spremiti nešto da pojedete!
Internet je tada postojao samo na stranicama naučnofantastičnih priča, a društvene mreže nisu postojale čak ni tamo. Samuil Markovič bi promijenio grad i za stanovnike prethodnog grada jednostavno nestao u beskrajnim prostranstvima SSSR-a. Ali onda se dogodila priča koja je otkrila sve karte.
Šah u Moldaviji tada nije imao gotovo nikakvu veliku tradiciju. Tek je stasavala mlada generacija, predvođena Vjačeslavom Čebanenkom. Moldavci su odlučili da pozovu Žuhovickog da podijeli iskustvo, radi kao mentor reprezentacije, ali i da sam zaigra za Moldaviju na prvoj tabli!
Sve je bilo dobro, ali se to u tom trenutku pretvorilo u događaj svesaveznog značaja, pa se u nekoliko velikih sovjetskih listova pojavila vijest: „Poznati majstor odlazi u Moldaviju!“ Ljepotice iz cijelog SSSR-a, koje su dobile takvu informaciju, pohrlile su u Kišinjev tragom Samuila Markoviča.
Kasnije, kada je Žuhovicki bio diskvalifikovan, štampa ga je, kao što je tada bio običaj, optuživala za sve moguće grijehe i čak tvrdila da je upravo na kišinjevskoj željezničkoj stanici bez ikakvog ustručavanja pretukao svoju suprugu. Međutim, istina je bila drugačija. Tuča se zaista dogodila, ali Samuil Markovič u njoj nije učestvovao. Za svoj san, za pravo da budu prva dama, borile su se hrabre žene – i to toliko žestoko da ih je uspio smiriti tek pojačani odred moldavske milicije.
Žuhovickom je izrečena duga „diskvalifikacija“, uz nalog da se prije svega pozabavi svojim privatnim životom. U Moldaviji je njegovo ime izbrisano iz šahovskih anala. Neki od rukovodilaca šahovskih sekcija iz vodećih centara SSSR-a ogorčeno su mu saopštili da je od sada persona non grata na njihovim turnirima, čak i kada mu sportska zabrana istekne.
A na Donu su bili oduševljeni pričom o Samuilu Markoviču! Direktor kluba i veliki poklonik ženske ljepote Leonid Budkov izjavio je: „To je naš čovjek i mi ćemo se boriti za njega! Takvog muškarca i šahistu treba dovesti, a onda ga već oženiti u Rostovskoj oblasti!“
Zaista, ubrzo se Samuil Žuhovicki preselio u Rostov, a potom u Novočerkask, gdje se oženio – ovog puta izuzetnom izabranicom koja mu je posvetila čitav ostatak svog života.
S druge strane, Vera Nikolajevna Tihomirova otišla je na razgovor kod novog rukovodioca Šahovske federacije SSSR-a Borisa Rodionova i uspjela da vrati Žuhovickog takmičarskom šahu: „Borise Jevgenjeviču, radite šta god hoćete, ubjeđujte komisiju, ali on mi je potreban za Spartakijadu!“
Nasljednik Leonida Budkova i jedan od rukovodilaca rostovskog šaha devedesetih godina Petar Kruglikov (1959–2026) prisjećao se da se dugo ustručavao, ali je jednom ipak postavio već vremešnom Žuhovickom pitanje:
„Samuil Markoviču, kako vam je uspjelo da postignete takvu popularnost kod žena?“
Klasik je dugo ćutao, a onda ispričao priču:
„Godine 1942. branili smo Pjatigorsk, ali su nas kasnije izbacili iz grada. Nijemci su napredovali u svim pravcima, bilo je strašno bombardovanje, zemlja se tresla i činilo se da je došao kraj svijeta. Ostaci naše čete skrivali su se u skloništu. Preko puta mene sjedjela je mlada medicinska sestra, koja je strašno trzala na svaki prasak. Tada sam je pogledao, nasmiješio se i rekao: ‘Djevojko, ne bojte se! Hoćete li da vas večeras, ako preživimo ovaj dan, naučim da igrate šah?’“
Nije svakome dato da doživi čitav vijek, ali smiješiti se i igrati šah – to je jednostavno obavezno!
Legenda br. 5. Tramvajske
U Rostov na Don dolazili su svi domaći svjetski prvaci, počev od Mihaila Botvinika. Ne treba baš previše idealizovati sovjetsko vrijeme – poznata je priča kako su aktuelni svjetski prvak Anatolij Karpov i predsjednik Šahovske federacije Vitalij Sevastjanov svečano položili kamen temeljac za novi donski šahovski klub, a kada su legendarni šahista i kosmonaut otišli, lokalne vlasti su tu dobru i potrebnu inicijativu jednostavno gurnule u stranu. Naravno, u doba velikih promjena na mjestu hipotetičkog kluba otvoren je luksuzni restoran.
Ali, naravno, efekat posjeta velikih šampiona bio je ogroman. Dugo je u epskom sovjetskom nizu šahovskih legendi na Donu nedostajao samo Tigran Petrosjan – i konačno je fabrici „Rostselmaš“ uspjelo da pozove Tigrana Vartanoviča zajedno sa suprugom Ronоm Jakovljevnom.
U to vrijeme uobičajena praksa bila je „predavanje i simultanka“, u skraćenoj varijanti LiS. U Moskvi i Lenjingradu čak su postojali posebni biroi koji su, prema rasporedu „LiS-a“, raspoređivali velemajstore i majstore po organizacijama.
Za „LiS“ je postojala fiksna tarifa za rad majstora i velemajstora. Tada je na rejting-listi bilo malo velemajstora, svaki ljubitelj šaha znao ih je lično, a tarifa za „LiS“ bila je za velemajstora znatno veća od finansijskog sna svakog majstora. Ipak, svjetski prvak bio je pripadnik posebne kaste vrhunskih igrača i tokom gostovanja mogao je da računa na posebne uslove.
Kada je Mihail Talj dolazio u Rostov na Don, nije postavljao nikakve grandiozne zahtjeve – ali se, naravno, svako veče završavalo u restoranu. Mihail Botvinik, naprotiv, bio je asketski čovjek, ali je prije svega zahtijevao da se prema njemu odnosi s poštovanjem – poznat je slučaj kada nije otišao na superturnir u Holandiju, uz obrazloženje da „nije bio kako treba pozvan“.
Vladimir Kancin i njegovi saradnici pažljivo su se pripremali za dolazak Petrosjana. Napravili su detaljan budžet, uzimajući u obzir savjete Arona Bogatina i iskustva sa dolascima prethodnih svjetskih prvaka: luksuzne bankete, donski suveniri i riblji delikatesi (Petrosjan uopšte nije pio alkohol, ali je volio dobro da jede), doček uz cvijeće i orkestar, gostovanje na radiju i televiziji, kao i mali Kaisini obožavaoci sa transparentom: „Dobro došli u Rostov na Donu, dragi Tigrane Vartanoviču!“
Odmah poslije pobjedničkog Meča stoljeća SSSR – Reprezentacija svijeta 1970. godine, M. Botvinik je otputovao u Rostov (pored njega V. Kancin, fotografija iz arhive V. Kisljakova)
Majstori iz pogona „Rostselmaša“ pripremili su za Petrosjana vrijedan poklon – dragocjenu vazu. Prema zamisli njenih tvoraca, izrađena u grčkom stilu, simbolizovala je pobjedu u maratonu na Kurasau, a potom i svrgavanje sa Olimpa gromovnika Botvinika. Danas svaki rukovodilac regionalnog šaha razumije da pozvati velikog igrača (ako nemaš veze na samom vrhu ruske političke strukture) prilično košta, dok su tada bila sovjetska vremena – Rostovljani su goste dočekivali onim što su mogli da priušte.
Tigran Petrosjan i Vladimir Kancin na susretu sa donskim ljubiteljima šaha (foto iz arhive porodice V. Kancina)
Treba odati priznanje Tigranu Petrosjanu: osvojio je srca donskih ljubitelja šaha svojom otvorenošću, istančanim smislom za humor i upečatljivim šahovskim primjerima na predavanju, dok je brojna jermenska dijaspora bila spremna da ga nosi na rukama.
Ali došlo je veče kada je supruga prvaka ušla kod Kancina i njegovih saradnika u direktorsku kancelariju. Rona Jakovljevna je jednostavnim i nenametljivim riječima ispričala kako su Moskovljani jermenskog porijekla darivali njenog muža poslije pobjede u meču za svjetsku titulu, kao i koliko je dobio u Jerevanu i Tbilisiju.
„Trebalo bi dodati na zvanični honorar! A ovakvu stvar kod kuće nemamo gdje da stavimo!“ – prva dama sovjetskog šaha pokazala je na vazu. Zatim je otišla, ostavljajući šokirane rostselmaševce da svare ono što su upravo čuli.
Prvi je progovorio Vladimir Kancin:
„Prijatelji, drugih mogućnosti nema – moramo da skupimo novac. Nemamo vremena da se obratimo dijaspori, Petrosjan odlazi ujutro... Ko koliko može. A Rona Jakovljevna neće vazu? Kasnije ću je prodati na crnom tržištu, pa ćemo bar djelimično pokriti troškove.“
Poslije toga Vladimir Mihajlovič ubacio je u kapu deset rubalja koje su mu preostale do plate.
Pokrivalo za glavu krenulo je ukrug. Pet rubalja teška srca ubacio je čak i radnik montažnog pogona P., koji je tradicionalno pred kraj mjeseca trošio taj novac sa prijateljima, mimo porodičnog budžeta, uprkos svim protivljenjima tašte. Ali posebno divljenje izazvao je postupak sindikalnog povjerenika R., poznatog po tome što je svakog ljeta odlazio na more sa plavokosom ljubavnicom iz računovodstva – on je bez razmišljanja stavio na sto svu ušteđevinu namijenjenu budućem putovanju u Soči.
Sljedećeg jutra supruga velikog majstora preventive i suptilna stručnjakinja za žrtvu kvaliteta kritički je pregledala cijelu prikupljenu sumu. Prikupljeni novac nije bio mali, ali nije izgledao naročito uredno – uglavnom u sitnim novčanicama, često zgužvanim i prilično pohabanim.
Međutim, Rona Jakovljevna nije oklijevala da nekako složi tu gomilu novca sa brojnim likovima Vladimira Lenjina. Brzim pokretom zgrabila je cijelu fabričku kasu i – ubacila je u vazu!
Potom je ponosno otišla sa tim remek-djelom fabričke umjetnosti, ispunjenim honorarom, ostavljajući organizacioni odbor u stanju šoka i tuge, a radnika i sindikalnog povjerenika – još i sa gorkim žaljenjem zbog jučerašnjeg plemenitog impulsa.
Priča je imala i nastavak. Naredne godine u goste kod rostselmaševaca došao je poznati velemajstor Mark Tajmanov. Mark Jevgenjevič naslušao se priča o donskom gostoprimstvu i očekivao srdačan doček.
Tako je i bilo, ali svi pokušaji prvaka SSSR-a i višestrukog prvaka Lenjingrada da dobije nešto preko dogovorenog, pa čak i da održi neku dodatnu simultanku ili predavanje (ukratko – da ne samo uzme, već i odradi nešto dodatno), nailazili su na zid ćutanja – prošlogodišnje rane rostselmaševaca još su krvarile.
Mark Tajmanov (foto iz arhive časopisa „Ogonek“)
Posljednjeg dana Tajmanova su ispraćali, a bilo je potrebno preći samo jednu stanicu do hotela kako bi velemajstor uzeo svoje stvari. Nije imalo smisla zvati taksi, jer je tramvaj redovno saobraćao tom trasom.
Briljantni muzičar, pravi lenjingradski intelektualac, gledajući kako se približava crveni tramvaj, iznenada je prodorno uzviknuo:
„Pa, makar tramvajske, valjda ćete mi dati za tramvaj?“
Ova priča ostala je zauvijek zapisana u donskom šahovskom epu. I u teškim danima bi neki majstor, velemajstor ili trener, obraćajući se rukovodstvu rostovskog šaha, upitao:
„Pa, gdje su moje tramvajske?!“
Srećom, za vrijeme Arutjuna Surmaljana šahovski tramvaji u Rostovu na Donu uvijek idu pravo i nikada ne skreću sa svojih šina.
https://ruchess.ru/news/report/navstrechu_superfinalu_donskie_legendy_2
(Kraj)
Нема коментара:
Постави коментар