1950. godina. 18. prvenstvo SSSR-a-Podvig „Čigorinca“

 

Piše: Sergej Voronkov
pisac, istoričar

Opravdati se imaš priliku,
al’ ako ne pitaju – tu je nevolja!
— N. Nekrasov, Opreznost

„Čigorincima“ godina očigledno nije krenula kako treba. Počelo je od turnira kandidata koji su, osvojili – Isaak Boleslavski i David Bronštajn (dobro je još što su se naši na vrijeme snašli i progurali Budimpeštu, znajući da Stejt department SAD-a neće pustiti Reševskog u komunističku Mađarsku, jer bi inače u kandidate mogao ući Amerikanac!).

Zatim je u dodatnom meču pobijedio Bronštajn, što je ozbiljno zabrinulo ne samo Mihaila Botvinika, nego i šahovsko rukovodstvo: s Boleslavskim je svjetski šampion imao skor 7:0 uz četiri remija, ali s Bronštajnom – 0,5:1,5 (naravno, i kod Botvinika je „peta tačka*“ bila slaba, ali on je bio provjeren i partijski čovjek, a ne kao ovaj sin bivšeg logoraša).

*(U dokumentima SSSR-a (poput ličnih kartona, prijava za fakultet, zapošljavanje itd.), postojalo je pet „tačaka“ (rubrika) u kojima su se unosili osnovni podaci o osobi:

1. Prezime
2. Ime
3. Srednje ime (patronim)
4. Datum rođenja
5. Nacionalnost

“Peta tačka“ – značila je nacionalnost osobe. U svakodnevnom govoru u SSSR-u (posebno u antisemitiskom kontekstu), kad bi neko rekao da nekome „peta tačka nije u redu“ ili da mu je „peta tačka problematična“, to je značilo da je ta osoba Jevrejin, odnosno da mu je nacionalnost (upisana u dokumentima) smatrana „nepoželjnom“ u tadašnjem društvenom ili partijskom sistemu.)

I najzad, na samom kraju jubilarne godine, šampion SSSR-a postao je ne neki ruski „Čigorinac“ poput Kotova ili Smislova, kojima bi se narod mogao ponositi, nego Estonac Paul Keres, koji je jedva izbjegao hapšenje poslije rata zbog učešća na njemačkim turnirima… I sve to – usred borbe protiv „bezdomnih kosmopolita“!

Na čelu Sportskog komiteta tada je stajao general-pukovnik A. Apollonov, lično postavljen od Staljina. Novi šef bio je grub i nije se mnogo obazirao na ljude, a uz to je na prethodnom položaju – zamjenika ministra unutrašnjih poslova – nadgledao logore, a ranije je komandovao unutrašnjim trupama NKVD-a. U sport se nije razumio i s potčinjenima je komunicirao zapovjednim tonom. Dešavale su se i komične situacije. Sekretarica bi prijavila: „Došao je taj i taj.“ A Apollonov bi rekao: „Uvedite.“

Jedino što ga je donekle opravdavalo bila je ljubav prema šahu. General je i sam dobro igrao: po ocjeni Jurija Ljvoviča Averbaha, „otprilike na nivou prve kategorije“.

Averbah: „U liku Apollonova sport je dobio tipičnog ‘feldfebela kod Voltera’*. Bojali su ga se, i to s razlogom. Oštar, kategoričan, kao i mnogi rukovodioci tog vremena, sa svim potčinjenima bio je na ‘ti’, a svoje pouke često je pratio grubim, vojničkim humorom i doskočicama.

* Izraz „feldfebel kod Voltera’“znači osobu koja se ponaša kao vojnički narednik u svijetu ideja slobode i duha – tj. nekoga ko pokušava da „uvodi red i disciplinu“ tamo gdje vlada slobodna misao i nezavisnost duha. Dakle autoritaran čovek među slobodoumnim intelektualcima.

Igor Bondarevski, na primjer, pričao je kako se na jednom od prvih susreta požalio generalu na teškoće. Apollonov ga je prekinuo:
— A šta je lako? Lako je samo mokriti u toploj vodi u banji!

Paradoksalno, ali Apollonov je volio šah i dosta je razumio. Sjećam se, kada smo odlazili na međunarodni turnir u Šavno-Zdruj (jun 1950. – S.V.), avion je polijetao kasno noću, i oko ponoći su se šahisti okupili u prostorijama Sportskog komiteta. U to doba, zbog Staljinove navike da radi noću, i čitavo rukovodstvo je slijedilo njegov primjer. Kao i obično, general je bio u svom kabinetu.

Naša delegacija – Keres, Bondarevski, Tajmanov, Geller, Simagin i ja, te Alatorcev (rukovodilac) i Veresov (trener) – dobila je čvrsto naređenje da pobijedi na turniru. Potom je Apollonov predložio Keresu da odigraju partiju. Igrao je prilično razumno, pa se partija odužila. Nama je već bilo vrijeme za polazak, ali se general, zanesen igrom, nije žurio. Tačni Zubarev, ne usuđujući se da ga prekine, jedva je izdržao dok se partija nije završila. Srećom, na aerodrom smo ipak stigli na vrijeme…

Nekoliko godina kasnije, izgleda da su na vrhu odlučili kako je general u sportu uveo red. Vratili su ga u bezbjednosne organe s unapređenjem – imenovan je za komandanta pograničnih snaga zemlje. Sjećam se kako je, u automobilu s obezbjeđenjem, došao da se oprosti od Sportskog komiteta. A predsjednik je ponovo postao Romanov.“
(iz knjige O čemu ćute figure, 2007)

S Botvinikom se general „nije slagao“ (Averbah), i to do te mjere da će 1954. godine reći V. Baturinskom: „Znate, vaš Mihail Moisejevič mi i danas stoji u jetri.“ A prema Keresu se, sudeći po epizodi s partijom, Apollonov odnosio ako ne s simpatijom, onda barem s blagonaklonošću. I to je, moguće, spasilo Paula Petroviča od novog talasa progona koji mu je, kako se nedavno ispostavilo, prijetio baš te „čigorinske“ godine!

Ja sam mislio da su za Keresa sve neprijatnosti završene 1947. godine, kada mu je dozvoljeno da nastupi na prvenstvu SSSR-a. Iako je grupa učesnika tada sastavila protiv njega žalbu u kojoj su Keresa nazivali fašistom, on je briljantno osvojio zlatnu medalju, što je, činilo se, trebalo da ga zaštiti od daljih napada… Ali ne – borba protiv „podilaženja Zapadu“, koja se tada rasplamsala u zemlji, donijela je svoje otrovne plodove i u šah. Naši majstori i ranije su „došaptavali“ jedni o drugima (vidi članak o 13. prvenstvu), ali nikada do tada prijava nije bila upakovana u oblik recenzije na knjigu otvaranja!

Estonska državna izdavačka kuća objavila je prvi tom teorijskog djela šahovskog velemajstora Keresa „Otvorena otvaranja“.

Za autora teorijskih istraživanja nema plemenitijeg i odgovornijeg zadatka nego da utvrdi neprikosnoveni autoritet predrevolucionarne ruske i sovjetske šahovske škole, te da jasno i uvjerljivo pokaže vodeću ulogu ruskog naroda (ovdje i dalje istakao ja – S.V.) u tako posebnoj oblasti kulture kao što je šah.

P. Keres se nije izborio s tim zadatkom. Još gore, iskoristio je povjerenu mu tribinu za nekontrolisano veličanje stranih teoretičara, sve do fašističkih najamnika i okorjelih izdajnika sovjetskog naroda, čije „teorijske“ napore ne treba ni uzimati ozbiljno.

(…) Pravedan gnjev i zaprepaštenje sovjetskih šahista izaziva sistematsko, ničim opravdano, upadljivo i višestruko pominjanje fašističkog izroda Bogoljubova, koji se sada skita po američkoj okupacionoj zoni Njemačke. Svima je poznato da teorijski napori Bogoljubova nikada nisu imali nikakvu vrijednost, a njegov autoritet kao šahiste, da ne govorimo o njegovom odvratnom političkom liku, odavno je jednak nuli — ako se uopšte može govoriti o autoritetu fašističkog probisvjeta.

(…) Izraz „Fajn preporučuje“ javlja se više od 15 puta, „Eve preporučuje“ i „Tartakover preporučuje“ — više od 30 puta. U isto vrijeme, prezime genijalnog ruskog šahiste, istinskog stvaraoca većine savremenih sistema napada i odbrane u takozvanoj „španskoj partiji“, „Evansovom gambitu“ i drugim otvorenim početnim varijantama, kojima je knjiga Keresa upravo posvećena, pominje se rijetko. Izraz „Čigorin preporučuje“ u čitavoj knjizi pojavljuje se svega dva-tri puta (…) i njegova uloga u Keresovoj knjizi prikazana je sramno oskudno.

Vrhunac besmisla Keres dostiže (…)

Nevoljno se postavlja pitanje: čime su objašnjeni takvi grubi politički i teorijski propusti, takvo klanjanje svakom stranom, pa i najbeznačajnijem imenu, takvo slabo prikazivanje zasluga predrevolucionarnih ruskih i sovjetskih teoretičara?

Odgovor je jednostavan! Keresovo djelo nije samostalno, originalno stvaralačko istraživanje (…) To nije ništa drugo do kompilacija poslijeratnih inostranih priručnika o otvaranjima autora Evea i Fajna i odavno poznatih, od strane sovjetske kritike osuđenih, stranih vodiča Tartakovera, Taraša i drugih.

(…) Stvaralačka nesamostalnost, neoriginalnost i površnost plodno su tlo za podilaženje prema inostranstvu, za kosmopolitizam, za političke i teorijske greške.

(…) Kosmopolitska, objektivistička knjiga Keresa stvara potpuno pogrešnu predstavu o teoriji i istoriji domaće i strane šahovske umjetnosti.

V. N. Panov
majstor sporta u šahu, član VKP(b)
10. 5. 1950.

Ovaj značajan dokument epohe „razvijenog staljinizma“ isplivao je tek u naše dane — u članku Genne Sosonka „Panovljev napad“ („64“, br. 7, 2014). Autor piše da je tekst „otkriven relativno nedavno u glavnom arhivu KGB-a u Moskvi i nikada ranije nije bio objavljen“ (vjerovatno se misli na Centralni arhiv FSB-a Rusije). I objašnjava:

„Recenzija na Keresovu knjigu očigledno je napisana po narudžbi ‘nadležnih organa’, jer je KGB naročito intenzivno pratio estonskog velemajstora upravo u to doba.“

Zaista, u periodu od 1945. do 1952. godine Keres se nalazio pod operativnim nadzorom Ministarstva državne bezbjednosti (MGB). Ali da li iz toga nužno proizlazi da je Panov svoj spis sastavljao po nalogu bezbjednjaka?

Ne može se isključiti da je tekst u početku bio napisan za časopis Šah u SSSR-u, a da je kasnije ideološki dorađen (tada su, najvjerovatnije, i dodati svi oni izrazi poput „fašistički najamnici“, „izrodi“ i „probisvjeti“ — jer u časopisu takvih riječi ne biste našli). Zašto tako mislim? U to vrijeme nijedna knjiga, pa ni brošure tipa Sve-ruski šahovski turnir kolhoza, nije ostajala bez kritičkog osvrta — 1950. godine časopis je objavio čak deset recenzija, uključujući i jednu Panovljevu. A recenzije na Keresovo temeljno djelo, iz nekog razloga, među njima nema.

Sve to, međutim, ne objašnjava glavno pitanje: šta je moglo izazvati napad na Keresa? Na početku sam sumnjao na turnir kandidata, gdje je upravo tih dana doživio pad forme: Keres je bio u grupi lidera, ali je u posljednjih pet kola osvojio svega 1,5 poen i spao na četvrto mjesto. Možda neko nije želio da izađe na meč s Botvinikom, pa je recenzija bila sredstvo ucjene — ako ne usporiš, objavićemo je? Ali datumi se ne poklapaju: kobni poraz od Kotova dogodio se već 9. maja, dan prije datuma navedenog ispod recenzije. A iskreno govoreći, zašto bi se išlo na takve komplikacije, kad se moglo jednostavno „porazgovarati od srca“? Pogotovo što je bilo ko da to uradi — našu delegaciju u Budimpešti predvodio je majstor Viktor Goglidze, čiji je brat, takođe general-pukovnik državne bezbjednosti (kao i Apollonov), bio Berijina desna ruka…

Ne, ovdje je bilo nešto drugo, mnogo ozbiljnije. Možda se čak pripremalo i — hapšenje!

Sergej Goglidze (u sredini), isto kao i tadašnji predsjednik Sportskog komiteta SSSR-a Arkadij Apollonov, bio je general-pukovnik državne bezbjednosti. A njegov mlađi brat Viktor predvodio je sovjetsku delegaciju na turniru kandidata u Budimpešti.

Sosonko naziva tu recenziju „zatvorenom“. Ali za sve svoje godine uredničkog rada ja za takve nikad nisam čuo (postoje interne recenzije, ali one se pišu po nalogu izdavača, i to ne poslije, nego prije izlaska knjige — da bi se procijenio kvalitet rukopisa). I kakav bi uopšte bio smisao te zatvorenosti? Da niko ne sazna zbog kojih je „grijehova“ Keres bio uzet na nišan? Ne, sa poznatim ljudima tada se nije postupalo tako: njih bi prvo ocrnili u štampi, a tek onda hapsili. U najgorem slučaju jednostavno bi ih tiho uklonili — kao Mihoelsa…

(Nastaviće se)

https://chesspro.ru/enciklopediya/podvig-chigorinca

(Stavljen nastavak 2.)