Piše: Sergej Voronkov
Paradoksalno je, ali što više znaš o čovjeku, to je teže pisati o njemu. Tim više o tako složenoj i protivrječnoj ličnosti kao što je Bronštajn. Čak i lik koji se javlja u sjećanju – i on je stalno u pokretu, u vječnoj pulsaciji, a pokušaj da se „zaustavi trenutak“, da se izrazi riječima, odmah ga skamenjuje, lišava živih crta i pretvara u masku. A maski je kod Davida Jonoviča i onako bilo dovoljno, zašto dodavati još jednu? Suština genija toliko je neuhvatljiva da ju je vjerovatno lakše izraziti notama nego riječima, ali ja nisam muzičar...
Po prirodi sun čan, Bronštajn je u mladosti, naravno, bio jako potresen strahom. Taj strah je živio u njemu do kraja života. Negdje sredinom devedesetih, kada ništa još nije nagovještavalo povratak čekišta na vlast, pročitao sam mu duhovitu preradu poznatih Puškinovih stihova (tek kasnije sam saznao da je iz predstave Braće Strugacki „Židovi grada Pitera“): „Drug, znaj, proći će ona, epoha neobuzdane glasnosti, i Komitet državne bezbjednosti će se prisjetiti naših imena!“ Strogo je pogledao u mene: „A što se smijete? Na vašem mjestu ja bih bio oprezniji...“
Sledeći „stop-kadar“ iz 1999. godine. Izbori za Državnu dumu. Već na stepenicama, dok smo se pozdravljali, iznenada sam se sjetio: „Davide Jonoviču, a za koga ste glasali?“ On je spustio pogled: „Samo nemojte da me korite... Za komuniste.“ – „Ali zašto?!“ – „Nisam mogao izdati uspomenu na svog oca...“ Zavrtjelo mi se pred očima: „Pa time je upravo i izdajete! Oni su izbacili vašeg oca iz partije, bacili ga u logor, gdje je stradao od napora i izgubio oko, a vi glasate za komuniste?! Kako ste mogli?..“
Ni sada to ne razumijem. Tim prije što Bronštajn nije gajio neku posebnu ljubav prema sovjetskoj vlasti. Godinama kasnije pročitao sam u njegovim sjećanjima, koja je u septembru 1990, nakon teške onkološke operacije, izdiktirao supruzi Tatjani Boleslavskoj: „Čitavog života držim pred očima sliku hapšenja oca i nikada to ne zaboravljam. Između ostalog – domar Jan, koji je zaklanjao čitav dovratak, i pored njega vojnik s puškom, u uniformi NKVD-a s plavim epoletama, koje sam otada mrzio cijelog života.” Mrzio – a ipak je glasao. Vjerovatno ni sam ne bi znao objasniti zašto...
Moskva, 1985. David Bronštajn sa svojom suprugom Tatjanom Boleslavskom
Hapšenje oca zadalo je trinaestogodišnjem dječaku najtežu psihološku traumu i ostavilo trag na čitav njegov daljnji život. Želite li znati šta znači biti sin „neprijatelja naroda“? O tome je govorio i David Jonovič:
„Treba uopšte razumjeti život tih godina, posebno život onih čiji su roditelji bili ‘neprijatelji naroda’. Iako se sa visokih govornica ponavljalo da djeca nisu kriva, ta prerano odrasla djeca srcem su osjećala da su tuđa u tom društvu. Bila su kao obilježena, pritisnuta teretom neke njima neshvatljive krivice. Umom nisu mogla shvatiti nepravdu svega što se dešavalo oko njih, ali je svako od njih znao da mu je otac nevin.
Na primjer, u našem kijevskom stanu komšije su nam bili krajnje inteligentni ljudi, vjerujem plemićkog porijekla. Nikolaj Vasiljevič Voronin, koliko se sjećam, radio je kao inženjer i imao je lijepo uređen kabinet. Njegova supruga, Nadežda Vasiljevna, završila je Smoljni. Imali su dvoje djece – Volođu, dvije godine mlađeg od mene, i Nađu, još mlađu. Na poziv Nikolaja Vasiljeviča često sam boravio kod njih i vidio tu kulturnu atmosferu. Jedno vrijeme Voronin je studirao u vojnoj akademiji. Ponekad bi vikendom raširio po podu ogromnu nastavnu mapu (2 x 2 metra), izvadio neke žetone, i mi smo s Volođom, pod njegovim rukovodstvom, s oduševljenjem učili osnove vojne strategije i taktike. Moguće je da je u građanskom ratu bio komandir. S zahvalnošću sam se sjećao intelektualnih lekcija te porodice. Ni moja mama nije malo vremena provela s Nadeždom Vasiljevnom, dok su satima ložile petrolejke u tijesnoj zajedničkoj kuhinji.
Nisam odmah primijetio da su me prestali pozivati kod Voroninih, jer je spolja život tekao kao i prije. Mislim da ni moja mama isprva nije shvatila šta se dogodilo. Učenica Smoljnog držala se lijepih manira: i dalje se ljubazno pozdravljala ujutro, a uveče se mučila s petrolejkom. Noćno hapšenje bilo je tako bešumno da mi, komšije, nismo ništa čuli. A u tom stanu je živjelo pet porodica. Tek kada su uhapsili i mog oca, učinilo mi se da je Nadežda Vasiljevna postala pričljivija s mojom mamom. Nesreća je postala zajednička, i žene su mogle dijeliti svoje gorko iskustvo odlazaka u veliku sivu zgradu u Vladimirskoj ulici. Nažalost, daljnju sudbinu Voronina ne znam, ali i tada sam shvatao da on nije kriv.“
„Mi, djeca ‘neprijatelja naroda’, znali smo da smo krivi i da se, osim toga, mnogi boje nas. U tim godinama bilo je uobičajeno pitati ko su i gdje su ti otac i majka. Informacije su se brzo širile, i bilo je strašno odgovoriti da ti je otac uhapšen. To je odmah stvaralo napetost među odraslima, jer nisu znali kako da reaguju i slično. Bilo je jasno da će te društvo zasnovano na anketnim podacima uvijek odbaciti. Nisi kriv, ali si pod sumnjom. Možda u svim kadrovskim odjelima nisu sjedili okrutni, bešćutni, grubi ljudi. Ali nisu bili ni budale i dobro su znali svoj posao. I ne treba uskraćivati kadrovcima pronicljivost: oni su savršeno razumjeli da porodicama u kojima su bez ikakvog razloga uhapsili najbliže ne možeš vjerovati i ne možeš im ništa povjeriti (to jest, zaposliti ih), jer bi referenti za kadrove morali odgovarati za njih. Zato smo živjeli od danas do sjutra, ne praveći planove, očekujući još gore...“
Bože, na šta su otišle njegove najbolje godine? Na borbu sa vjetrenjačama sovjetskog birokratskog sistema, koji je instinktivno osjećao u njemu stranca. A to što je uspio doći do meča s Botvinikom bilo je pravo čudo. Iako, zamisliti ga kao sovjetskog svjetskog prvaka 1951. godine, za vrijeme Staljina, u jeku borbe protiv kosmopolitizma?! Ne znam kako vi, ali ja – ne mogu. Plašim se da ni jedna maska ne bi mogla pomoći Bronštajnu da odigra tu ulogu...
Čak i kada je pokušavao da bude „kao svi“, to mu je slabo polazilo za rukom. Virus slobode duboko je živio u njemu, ne dopuštajući strahu da proguta njegovu dušu! U suštini, život Bronštajna jeste priča o preživljavanju slobodne, žive duše u uslovima totalitarnog postojanja. Da, njegova izdržljivost bila je velika, ali i pritisak sredine bio je velik. Zaista: „ Nakaza golemih razmjera, drska, ružna, stoglava i bučna!” Dugo se savijao, ali se nije lomio, mijenjao je maske, ali nastojao da sačuva dušu... Na kraju, ona nije izdržala i posljednje njegove godine bile su obojene mračnim tonovima. Ne, nije spalio šah poput Čigorina, ali se i on razočarao u njega. Tačnije, ne toliko u samu igru, koliko u šahovski svijet u cjelini.
I ranije je znao pravu cijenu većini svojih kolega iz velemajstorskog esnafa, ali tek kada se našao na marginama, sa potpunom jasnoćom je shvatio da za njih ona jadna polovina poena, koja mu je nedostajala do titule svjetskog šampiona, zaista prevazilazi sve ono na šta je on položio svoj život.
19.februar 2019.
Нема коментара:
Постави коментар