29. januar 2026.
Piše: Evgenij Atarov
Žavohir Sindarov (Javokhir Sindarov) iz Uzbekistana “najsvježija“ je među mladim zvijezdama koje su se u posljednje vrijeme zapalile na svjetskoj šahovskoj sceni. O indijskom triju – Gukešu, Praggi i Erigajsiju – kao i o njegovom sunarodniku Žavohiru Abdusaturovu govorimo već četiri godine, o Kajmeru najmanje tri. A za Sindarova smo prvi put čuli 2022. godine, kada je kao još šesnaestogodišnji momak bio najmlađi i najupečatljiviji član novih olimpijskih šampiona u Čenaju.
Već sljedeće godine Sindarov je započeo sezonu kao „sedamstotinjak“, ali… činilo se da se nije najbolje nosio s odgovornošću: brzo je ispao iz kluba izabranih i vratio se u njega tek početkom 2025. godine. Ovoga puta – ozbiljno i na duge staze. Njegova „tačka bez povratka“ bio je turnir Freestyle Chess u Vajsenhausu. Tamo je dospio gotovo slučajno (zbog Anandovog odustajanja), ali je odmah pokazao da sveto mjesto nikad ne ostaje prazno: podijelio je prvo mjesto u rapidu, uz zapanjujuće laku pobjedu nad Karlsenom u njihovom prvom međusobnom susretu, zatim eliminisao Nakamuru i samo pukom srećom nije stigao do finalnog meča, zaustavljen od Karuane.
Nakon toga, krivulja Žavohirovih uspjeha naglo je krenula uzlazno.
Pobijedio je na turniru u Malmeu, podijelio prvo mjesto u Taškentu s Praggom i Abdusaturovim, neočekivano posrnuo na Velikom švajcarskom turniru, ali se u potpunosti rehabilitovao na Svjetskom kupu u Goi… Za njega, Erigajsija, Kajmera, Abdusaturova i još desetak elitnih velemajstora to je bila posljednja šansa da se uključe u ciklus za Svjetsko prvenstvo 2026. godine. Dok su ostali favoriti jedan po jedan ostajali bez nade, Uzbekistanac je uporno išao ka cilju – i nije stao čak ni onda kada mu je glavni cilj, plasman na Turnir kandidata, već bio u džepu, nego je postao pobjednik tog izuzetno prestižnog takmičenja.
— Za početak, čestitke na sjajnoj godini koja se za tebe završila osvajanjem Svjetskog kupa i plasmanom na Turnir kandidata!
Žavohir Sindarov — Hvala. Drago mi je što sam uspio da ostvarim tako ozbiljne rezultate i što sam opravdao očekivanja onih koji su vjerovali u mene i navijali za mene.
— Hajde onda da krenemo od onih zahvaljujući kojima su tvoji uspjesi postali mogući. Reci nam nešto o svojoj porodici. Ko su ti roditelji, imaš li braće i sestara? Ko te je naučio da igraš šah i pod kojim okolnostima? Koliko si tada imao godina i kako su treneri procijenili tvoje sposobnosti?
Žavohir Sindarov — Moji roditelji nikada nisu imali nikakve veze sa šahom: otac se bavio biznisom, a majka je radila kao učiteljica u školi. Imamo veliku porodicu, imam još tri brata. Ja sam najstariji. Šah me naučio djed, imao sam tada četiri i po godine. Nakon nekog vremena odveo me u šahovski klub u Taškentu. Trenerima sam se odmah svidio: cijenili su moju memoriju, radne navike i ambiciju, i rekli da imam veliki talenat.
Foto: M. Jemeljanova
— U kojem trenutku si sam shvatio da želiš da postaneš šahista?
Žavohir Sindarov — Kada sam počeo da osvajam svoje prve turnire u gradu, shvatio sam da želim da budem šahista. To mi se veoma sviđalo… Treba reći da je uspjeha u ranom uzrastu bilo mnogo, to me je gurkalo naprijed, želio sam da pobjeđujem još!
— Jesi li u djetinjstvu imao šahovskog idola, i da li si mu ostao vjeran do danas? Koliko si trenirao, da li ti je to prijalo?
Žavohir Sindarov — Uvijek mi se sviđao stil Karlsena i Kasparova, njih dvojica su bili moji idoli i i dalje obožavam njihove partije. Koliko sam trenirao? Moglo je i više, ali… nisam želio da čitavo djetinjstvo provedem za šahovskom tablom.
— Često su te nazivali „mladim genijem“. Kako si se odnosio prema tome kada si to slušao o sebi – da li ti je pomagalo da napreduješ ili, naprotiv, smetalo, nerviralo? Kako si tada sam sebe procjenjivao?
Žavohir Sindarov — Pa, još u najranijim godinama osvojio sam mnogo turnira: u gradu, u Aziji, na svijetu. Vjerovatno je za takve titule bilo razloga, ljudi su me smatrali supertalentom. Ali mene to nije posebno brinulo – imao sam cilj i postepeno sam išao ka njemu. Koji cilj? Smatrao sam da imam dovoljno talenta da ostvarim velike uspjehe. Važno je ono što si uradio, a ne ono što si mogao.
— Relativno malo si igrao na omladinskim turnirima. Da li je rani prelazak među „odrasle“ u šahu bio svjestan izbor? Ne čini li ti se da dječje titule nisu potrebne i da samo zbunjuju sve? To su dokazali i Indijci generacije Gukeša, uzbekistanski šahisti, a sada i dvanaestogodišnji Oro, koji igra ravnopravno s ozbiljnim velemajstorima…
Žavohir Sindarov — Da, postao sam velemajstor u ranom uzrastu (sa 12 godina, 10 mjeseci i 8 dana – tada drugi rezultat u istoriji, odmah iza Karjakina – prim. E. A.) i prilično brzo sam prestao da igram dječje turnire. Ipak, smatram da su dječji šah i dječje titule, naravno, potrebni… Jer ne uspijevaju svi da dođu na visok nivo u tako ranom uzrastu. Ali ako dostigneš snagu majstora, a pogotovo velemajstora, i prerasteš nivo tih takmičenja, postaviš velike ciljeve – tada treba završiti s igranjem dječjih turnira.
— Da li ti je pomoglo, ili možda odmoglo to što je prije tebe u Uzbekistanu bilo nekoliko izuzetno talentovanih momaka: Jakubbojev, zatim Abdusaturov, koji se brzo probio u lidere prvo kod kuće, a potom i u svijetu…
Žavohir Sindarov — Uvijek je dobro kada postoji konkurencija – odmah vidiš ko je šta postigao i koliko je mogao. Počneš da se porediš, da se trudiš da ponoviš, pa i da nadmašiš. Drago mi je što u našoj zemlji postoji tako jaka konkurencija, to me je samo dodatno motivisalo!
— Da li si se ikada upoređivao s Nodirbekom, jesu li njegovi rezultati bili orijentir za tebe? Šta si osjećao kada si uspijevao da ga nadmašiš? Vaši stilovi igre su, čini se, prilično različiti – ispravi me ako griješim…
Žavohir Sindarov — Abdusaturov je godinu stariji od mene (rođen je 2004, a Sindarov 2005 – prim. E. A.), i u djetinjstvu sam se često u mislima upoređivao s njim. Ali s vremenom sam prestao da obraćam pažnju na to. On ima svoj put, ja svoj. Uvijek sam se, pritom, radovao njegovim uspjesima. Mi smo u reprezentaciji uopšte vrlo složni.
— A kako se osjećaš sada, kada si ga pretekao i postao prvi igrač iz Uzbekistana koji se plasirao na Turnir kandidata? Abdusaturov je propustio mnogo prilika 2025. godine, Jakubbojev – u posljednjem trenutku.
Žavohir Sindarov — Ne osjećam ništa neobično. Mislim da je svako od nas zaslužio čast da igra na tom turniru, ali se sreća ovoga puta osmjehnula meni. Ciklus Svjetskog prvenstva je složen, postoji nekoliko puteva do kandidata… Nadam se da ćemo u budućnosti sva trojica, a možda nam se pridruži i još neko od naših, izboriti pravo da učestvujemo. Iskreno, volio bih da jednog dana vidim dvojicu Uzbekistanca u meču za titulu svjetskog prvaka! (smijeh)
— Koji bi svoj rezultat u klasičnom šahu, prije osvajanja Svjetskog kupa, stavio na prvo mjesto i zašto?
Žavohir Sindarov — Smatram da imam mnogo uspjeha koje se može smatrati vrijednim, ali u protekloj godini ih je bilo naročito mnogo (smije se). Posebno mi je ostao u sjećanju turnir Uzchess Cup u Taškentu – bio je to superturnir s prosječnim rejtingom iznad 2720. Podijeliti na njemu 1–3. mjesto (s Pragananandom i Abdusaturovim – prim. E. A.) pokazatelj je ozbiljnog nivoa i to mi je dalo dodatno samopouzdanje.
— S kakvim raspoloženjem si išao na Svjetski kup? Jesi li imao neki predosjećaj da ćeš u Goi igrati dobro? Kako si sebi postavio cilj: plasman u top 16, top 8 ili si zaista računao na ulazak u turnir kandidata?
Žavohir Sindarov — Pošto sam te godine sebi postavio cilj da uđem u turnir kandidata, dileme oko toga kakav cilj da postavim uopšte nije bilo… To je bila posljednja prilika i trudio sam se da dam maksimum. Na kraju sam čak malo i „pretjerao“ – i osvojio turnir! Naravno, nisam očekivao pobjedu, ali u nekim danima pojavilo se uvjerenje da mogu mirno da se borim za nju.
Foto: M. Valuša
— Postoji li objašnjenje za tako lošu igru gotovo svih favorita? Bukvalno su jedan za drugim ispadali iz borbe…
Žavohir Sindarov — Iskreno govoreći, danas igrači nivoa 2600+ igraju znatno bolje nego ranije. U samo dvije partije veoma je teško utvrditi ko je jači, pa je vjerovatno zato došlo do tolikog broja senzacija.
— Mnogi igrači, poput Nepomnjaščija, pravdali su svoj neuspjeh lošim uslovima smještaja. Da li je zaista sve bilo toliko loše?!
Žavohir Sindarov — Nepo je potpuno u pravu. Smatram da je to rekao sasvim opravdano. Moje mišljenje je da sportista ne treba da se navikava da živi i igra „u bilo kakvim uslovima“, naročito šahista. Nemoguće je zahtijevati dobar rezultat kada ne možeš normalno da spavaš niti kvalitetno da se hraniš… Lično sam imao problem samo s hranom – bez mesa nije bilo lako (smije se).
— U kojem trenutku si osjetio da možeš da se domogneš mjesta u top 3? Koji meč (do polufinala) ti je bio najuspješniji, a koji najteži? Kako si se nosio s tim problemima i kako si se odmarao?
Žavohir Sindarov — Poslije meča s Ju Jangjijem (4. kolo, Sindarov je pobijedio u rapidu – 2,5 : 1,5 – prim. E. A.) shvatio sam da mogu nadigrati bilo kojeg protivnika. Za mene je on bio „kineski zid“ (do Svjetskog kupa Žavohir nijednom nije pobijedio Kineza; izgubio je od njega na Olimpijadi u Budimpešti 2024 – prim. E. A.), ali poslije toga bio sam potpuno siguran u sebe! Iskreno, nisam očekivao da ću jedinu partiju na turniru izgubiti od Martineza (u klasici je Sindarov imao rezultat +3 =11, u rapidu +5 –1 =4 – prim. E. A.), ali on je odigrao nevjerovatan turnir i vjerovatno sam potcijenio njegovu igru… Trudio sam se da u svakoj partiji igram što je moguće mirnije – i to mi je pomoglo.
— Kakvi su bili osjećaji kada si u polufinalu u rapidu eliminisao Jakubbojeva, ušao u finale i samim tim na turnir kandidata?
Žavohir Sindarov — Prije svega, naravno, olakšanje: glavni zadatak za ovu godinu bio je ispunjen! A zatim sam već razmišljao o tome kako da dobro odigram finale.
— Da li si uspio da se oslobodiš osjećaja „nepotrebnosti“ finala, da se sabereš i ipak otmeš Svjetski kup od Vej Ija?
Žavohir Sindarov — U početku mi je bilo teško da se natjeram da se pripremam za partije, ali sam onda shvatio da se finale ne igra svaki dan, pa sam se potrudio da i u ovaj meč uložim maksimum – i to mi je pomoglo da pobijedim!
— Ko ti je prvi čestitao povodom osvajanja Svjetskog kupa i čija čestitka ti je bila najdraža?
Žavohir Sindarov — Čestitalo mi je zaista mnogo ljudi… Prije svega, naravno, bilo mi je najdraže da dobijem čestitke od porodice i od djeda. Bio sam srećan da vidim njegovu radost, jer sam u velikoj mjeri upravo zahvaljujući njegovom trudu dostigao ove visine.
— Nakon pobjede na Šahovskoj olimpijadi na članove reprezentacije Uzbekistana sručila se prava zlatna kiša: stanovi, automobili, opštenarodna slava.
Žavohir Sindarov — U domovini su me dočekali kao heroja. Bilo je to veoma prijatno. Ali dugih slavlja nije bilo – nema vremena, pred nama su novi turniri.
Foto: Šahovska federacija Uzbekistana
— Jasno je da je rano o tome pitati, ali kako planiraš da formiraš svoj trenerski štab i da se pripremaš za Turnir kandidata? Može li u tvoj štab ući neko iz reprezentacije Uzbekistana?
Žavohir Sindarov — O tome ću zasad ostati bez komentara (smije se). Reći ću samo jedno – posla uoči Turnira kandidata 2026. biće zaista mnogo.
— Šta ti se najviše dopada u šahu, i u kreativnom i u sportskom smislu? Možeš li sa zadovoljstvom da se sjetiš partije koju si dobro odigrao, ali izgubio zbog neke glupe greške?
Žavohir Sindarov — U djetinjstvu su mi se više dopadale taktika i žrtve, a sada više cijenim „čistu“ igru, u kojoj se pronalaze suptilne ideje. Što se tiče kreativnosti, za mene je sadržaj partije važniji od samog rezultata. Dešava se da odigraš nevjerovatno jako, ali u cajtnotu napraviš previd i izgubiš – za mene takve partije ne gube vrijednost… Ipak, najveće zadovoljstvo dobijam kada uspijem da odigram čistu partiju od početka do kraja. Ali niko nije zaštićen od grešaka – to je normalno, na njima učimo.
— Ne čini li ti se da se danas kreativni element u igri cijeni manje nego ranije – svima su važni samo pobjede i plasmani?
Žavohir Sindarov — Ne, ljepota igre se i dalje veoma cijeni. Posebno među profesionalcima. Nije slučajno što se svima toliko dopada Freestyle Chess.
— Kako u tom kontekstu ocjenjuješ njegovu popularizaciju od strane Karlsena?
Žavohir Sindarov — Iskreno govoreći, Freestyle Chess je najbolje što trenutno imamo. Ne šalim se! Bez teorije, bez bubanja… Možda će mnogi amateri reći da je to nezanimljivo, nerazumljivo. Ali nama je zabavno! Svi koji igraju turnire u Fišerovom šahu dobijaju pravi užitak: umjesto da provedeš 4–5 sati u pripremi za partiju, ti se jednostavno odmaraš, šetaš, spavaš, a deset minuta prije početka dođeš u salu, vidiš poziciju i igraš. Ovdje su svi u ravnopravnim uslovima. Nadam se da je budućnost upravo u ovoj igri!
— Postoji li neka razlika između „freestylea“ i klasičnog šaha? I možeš li objasniti zašto tebi to ide tako dobro?
Žavohir Sindarov — Razlika je, naravno, u otvaranju. Figure stoje na neobičnim početnim poljima i borba počinje već od prvih poteza. Igra je nevjerovatno dinamična.
— Ali zašto nekima, poput tebe, to ide, a drugima ne?
Žavohir Sindarov — Teško pitanje. Mogu da govorim samo za sebe. Volim da „pronalazim odgovore“ već od prvih poteza u partiji – vjerovatno zato mi i ide.
— Gotovo slučajno si dospio na prvu etapu Grand Slama u januaru 2025, ali si tamo izazvao pravi senzaciju… Sjećaš li se svojih osjećaja tokom turnira: ubjedljive pobjede nad Magnusom, plej-ofa u kojem ti je za dlaku izmakao plasman u finale? Da li si imao osjećaj da si ušao u neki drugi svijet, u klub izabranih, u kojem se nisi osjećao kao stranac?
Žavohir Sindarov — Prije tog turnira igrao sam kvalifikacije veoma jako i zamalo se plasirao. Bio je dramatičan meč protiv Fedosejeva, u kojem sam na kraju ipak izgubio. Nisam ušao u glavni turnir, ali se nisam ni razočarao – imao sam druge ciljeve, a to sam igrao više iz zabave… Onda je Anand odustao i neočekivano su me pozvali. Pomislio sam: kako sjajno, takva prilika se ne ukazuje svaki dan – i igrao sam s velikim entuzijazmom. Na kraju je uspjelo sve to što ste naveli i stekao sam veliko samopouzdanje za budućnost!
Foto: L. Otes
— Da li ti je rivalstvo s Abdusattorovom davalo dodatnu snagu? I ko je od vas jači u Freestyle Chessu?
Žavohir Sindarov — Ma ne baš! Nodir je takođe vrlo jak u toj igri, a jasno je da jedna partija ne može ništa da odluči. Bilo mi je zanimljivo da se s njim nadmećem.
— Koliko razumijem, 99% tvog vremena zauzima šah… Da li uspijevaš da živiš i „običnim“ životom – da provodiš vrijeme s porodicom, viđaš se s prijateljima, ideš u školu/fakultet? Da li te pažnja javnosti opterećuje?
Žavohir Sindarov — Volim šah, ali ne zaboravljam ni na običan život. Imam svoja interesovanja i hobije, imam prijatelje i porodicu. Za sve nađem vremena.
— Šta te najviše zanima osim šahovske karijere?
Žavohir Sindarov — Dopadaju mi se razne stvari – knjige, muzika. Ali posebno volim filmove, trudim se da gledam sve najzanimljivije čim izađe. Ipak, vjerovatno najviše volim da gledam fudbal. Obožavam ga. Veliki sam fan Barselone!
— Gledaš li neke šahovske strimove, i ako da – koje?
Žavohir Sindarov — Trudim se da ne gledam šahovske strimove, tako da nemam omiljeni šahovski kanal niti strimera kojeg redovno pratim.
— Kako vidiš svoju budućnost za 3, 5 ili 10 godina? Hoće li to zavisiti od toga da li ćeš postati svjetski prvak? I, usput, da li želiš ili sanjaš da postaneš broj jedan u svijetu šaha? Šta si spreman da žrtvuješ da bi to ostvario?
Žavohir Sindarov — Želim da budem jak šahista i, naravno, da se borim za titulu. Koliko daleko gledam unaprijed? Vjerovatno 3–5 godina, ne dalje. Dopada mi se život šahiste: rad, igra, rivalstvo, putovanja, nova mjesta i ljudi. Zato ću, dok mi ne dosadi, živjeti upravo tako! (Smije se.)
Нема коментара:
Постави коментар