Lav Tolstoj i šah

 I.Linder, Moskva 1960

PREDGOVOR

Nerijetko se zamišlja Lav Nikolajevič Tolstoj kao strog moralista, zaokupljen isključivo pitanjima filozofije, morala, religije, društvenog života i slično. Međutim, Tolstoju ništa ljudsko nije bilo strano. Usprkos neprekidnom, upornoj, gotovo besprimjernoj u svojoj istrajnosti i strogoći prema samome sebi književnom radu, Lav Nikolajevič ni u kom smislu nije bio kabinetni čovjek. Tolstoja je radovalo svako ispoljavanje veselja; oduševljavao se gimnastikom, klizanjem, biciklizmom, volio je svaku igru — gorodke (gorodke je tradicionalna ruska igra na otvorenom, stara nekoliko stotina godina. Igrači bacaju drvene palice (nalik kratkim štapovima) na drvene čunjiće koji su složeni u različite geometrijske figure (“gradove”). Cilj je oboriti figure u što manje bacanja), tenis, kroket (društvena igra u kojoj igrači drvenim maljem udaraju loptu kroz metalne obruče na travnjaku). Ali posebno je volio šah. Tu ljubav, to interesovanje za šah Tolstoj je nosio kroz čitav život, od mladih godina do duboke starosti. Posljednje partije šaha odigrao je dva-tri dana prije svog „odlaska“, u oktobru 1910. godine.

Knjiga I. Lindera veoma uspješno kombinuje priču o Tolstojevom odnosu prema šahu sa nizom eseja o različitim etapama njegovog života. Autor je iskoristio brojne biografske materijale o Tolstoju — dijelom poznate, dijelom malo poznate, a neke je prvi put sam otkrio. Posebno detaljno i zanimljivo u knjizi su osvijetljeni odnosi Tolstoja i njegovog prijatelja, saborca iz Sevastopoljske odbrane, S. S. Urusova.

Knjiga je napisana živim, lijepim jezikom i biće sa interesovanjem pročitana kako među šahistima, tako i u najširem krugu čitalaca.

A. Goldenvejzer
23. marta 1960.

Uspomeni na moju majku Sofiju L’vovnu Linder posvećujem ovu knjigu.

UVOD

U današnje vrijeme, kada je interesovanje za šah postalo zaista sveopšte, sve je očiglednija njegova kulturno-vaspitna uloga. Šah ima blagotvoran uticaj na čovjeka, služi kao svojevrsna umna gimnastika, doprinosi vaspitanju volje, karaktera i sl. Na to su još u prošlom vijeku obratili pažnju mnogi istaknuti predstavnici ruske kulture.

A. S. Puškin je volio da provodi slobodne časove uz ovu igru; u njegovoj biblioteci nalazilo se nekoliko šahovskih knjiga, među njima i udžbenik prvog ruskog majstora A. D. Petrova sa posvetom.

I. S. Turgenjev se susretao za šahovskom tablom sa majstorom I. S. Šumovim, pretplaćivao se na šahovske časopise i, boraveći u Parizu, čak učestvovao u šahovskim takmičenjima sa poznatim stranim šahistima.

Još u studentskim godinama šahovskom igrom se oduševio N. G. Černiševski, a 1862. godine bio je jedan od osnivača Petrogradskog šahovskog kluba.

Nedavno su pronađeni i objavljeni nova dokumenti koja svjedoče o velikom interesovanju D. I. Mendeljejeva za šah. On je pažljivo pratio uspjehe svog sunarodnika — velikog šahiste M. I. Čigorina. „Za mene je,“ govorio je D. I. Mendeljejev, „nauka kao igra šaha. Eto, prija mi da provodim vrijeme u takvom zanimanju.“

Posebno mjesto šah je zauzimao u životu i stvaralaštvu Lava Nikolajeviča Tolstoja, genijalnog ruskog pisca, koji je u svojim djelima odrazio čitavu epohu u istoriji Rusije XIX–XX vijeka.

L. N. Tolstoj se odlikovao izuzetnom raznovrsnošću znanja i interesovanja, originalnošću mišljenja i neobičnom širinom obuhvata života u svojim umjetničkim djelima. Jednom prilikom, dok je čitao „Rat i mir“, V. I. Lenjin je o njemu rekao A. M. Gorkom:

„Kakva gromada, a? Kakav moćan čovjek! E, to vam je, batka, umjetnik…“

„Moćan čovjek!“ Te riječi se nehotice prisjećamo i onda kada se upoznajemo sa brojnim činjenicama koje karakterišu trajno interesovanje L. N. Tolstoja za šah. Možemo se samo čuditi kako je pisac, koji se nije posebno bavio proučavanjem šaha, ponekad mogao tako duboko proniknuti u psihologiju igre, napraviti toliko zanimljivih zapažanja i izreći mnogo originalnih misli.

Šah je bio vjerni saputnik pisca tokom cijelog njegovog života. Čak i u periodima najnapornijeg književnog rada i užurbane društvene djelatnosti, pisac nije propuštao priliku da odigra šahovsku partiju. U posljednjim godinama života nije prolazio ni dan bez igre šaha. Njegovi partneri tokom više od pola vijeka bili su I. S. Turgenjev, S. I. Tanejev, A. B. Gol’denvejzer, I. E. Repin i drugi ruski pisci, umjetnici, muzičari. Tokom čuvene Sevastopoljske odbrane 1854—1855. godine Tolstoj se upoznao sa poznatim šahovskim majstorom S. S. Urusovim i često se s njim sastajao za šahovskom tablom. Kasnije je S. S. Urusov postao jedan od najbližih prijatelja pisca.

L. Tolstoja je prvenstveno zanimala praktična igra; teorijom se bavio malo i uglavnom u mladim godinama. Ponekad je s uživanjem analizirao odložene partije i pokazivao čak sklonost ka igri dopisnim putem. Šah je katkad bio predmet razmišljanja L. N. Tolstoja i u časovima kada nije neposredno sjedio za šahovskom tablom. O tome svjedoče pisčeve bilješke i dnevnički zapisi, pisma rodbini i prijateljima, kao i sjećanja savremenika.

Nije slučajno što se šahovski motivi sreću u književnim i publicističkim djelima Tolstoja. Mnogo puta, na primjer, šah se spominje u jednom od najboljih djela svjetske književnosti — romanu „Rat i mir“.

Ove činjenice omogućavaju ne samo da se široko otkrije Tolstojev interes za šah. One doprinose i dubljem razumijevanju mjesta šaha u životu čovjeka, njegove kulturno-vaspitne uloge.

Još u posljednjim godinama života L. N. Tolstoja u štampi su se pojavile pojedinačne zabilješke i materijali u kojima se pripovijedalo o šahovskim okršajima u Jasnoj Poljani. Kasnije su slične informacije navođene u mnogim sjećanjima savremenika. Zanimljive činjenice iznijeli su u svojim člancima i knjigama stalni šahovski partneri Lava Nikolajeviča — S. L. Tolstoj, A. B. Gol’denvejzer i E. Mood — koji su govorili o snažnoj Tolstojevoj strasti prema šahu.

Potreba za istraživanjem ove strane života i djelatnosti L. N. Tolstoja bila je jasna već prvim sovjetskim šahovskim istoričarima. Tako je u članku A. Novikova „Tolstoj i šah“, objavljenom u šahovskom časopisu „64“ 1928. godine, naglašeno: „Tema Tolstoj—šahista toliko je obimna i odgovorna, a materijal toliko ogroman, da ova strana biografije L. N. treba biti podvrgnuta posebnom savjesnom i temeljitom proučavanju. Na to će, vjerovatno, biti potrebno mnogo mjeseci, ali zahvalnost zadatka obilno će nadoknaditi utrošeno vrijeme“ .

U svojoj maloj hrestomatiji „Šah u životu ruskih pisaca“ (1933) istoričar M. S. Kogan jedan posebni odjeljak posvetio je L. N. Tolstoju. Pet godina kasnije, u knjizi „Ogledi iz istorije šaha u SSSR-u“, on je objavio prilog o Tolstoju koji, iako nedovoljno potpun, otkriva odnos pisca prema šahu u različitim periodima njegovog života.

U ovoj knjizi učinjen je, zapravo, prvi pokušaj sveobuhvatne analize materijala koji oslikavaju ulogu šaha u životu i stvaralaštvu L. N. Tolstoja. Ta uloga, naravno, postaje jasnija i razumljivija na opštoj pozadini njegovog životnog puta. Zato se u knjizi daje veoma kratka — samo u onoj mjeri u kojoj je to zahtijevao materijal — karakteristika tog puta.

Iz istog razloga ponekad je bilo potrebno izaći izvan okvira čisto šahovskih pitanja pri opisivanju prijateljstva L. N. Tolstoja sa S. S. Urusovim, utoliko više što ova zanimljiva stranica u životu pisca u književnosti još nije dobila dovoljno osvjetljenja. Razmotreni su i fakti i primjeri koji ranije nisu korišćeni u stručnoj literaturi, a preuzeti su iz nedavno završenog izdanja 90-tomnog Potpunog sabranja djela L. N. Tolstoja. U knjigu su, osim toga, ušli i arhivski materijali koji ranije nigdje nisu bili objavljeni, a koje je autor proučio u Državnom muzeju L. N. Tolstoja (GMT). Neki novi podaci pronađeni su, između ostalog, pri proučavanju pisama S. S. Urusova upućenih L. N. Tolstoju i njegovoj ženi, neobjavljenih zabilješki D. P. Makovickog, kao i u jasnopoljanskoj biblioteci.

Autor je zahvalan naučnim saradnicima GMT-a i arhivskog fonda ovog muzeja, muzeja-imanja „Jasna Poljana“, na njihovoj pomoći u potrazi za novim materijalima, kao i narodnom umjetniku SSSR-a, profesoru A. B. Goldenvejzeru, koji je ljubazno podijelio svoja sjećanja na L. N. Tolstoja, kao i svim drugovima koji su preuzeli trud da se upoznaju s ovim radom uoči njegovog izlaska u javnost.

STVAR KOJA TRAŽI RAZMIŠLJANJE

Djeca, kada počinju da igraju šah, naravno, ne razmišljaju o tome da li je ova igra korisna. Njihovo opažanje je još uvijek previše neposredno: igra im se sviđa, iako ona donosi ne samo velike radosti, nego, nažalost, i nemale tuge.

Druga je situacija u mladalačkim godinama: proučavanju igre u ovom dobu često prethode dugotrajna razmišljanja o načinima usavršavanja vlastitih sposobnosti. Od drugova ili iz knjiga mladi ljudi saznaju o povoljnom utcaju šaha na čovjeka, nakon čega sa upornošću nastoje da ovladaju tajnama drevne igre. Slični primjeri poznati su iz života brojnih istaknutih ličnosti. Tako je, na primjer, bilo sa N. G. Černiševskim. Tokom studija, uz pomoć svojih kolega sa kursa, naučio je da igra, proučio Petrovljev priručnik i za čitav život se zaljubio u šah.

Nešto slično se, izgleda, dogodilo i Lavu Nikolajeviču Tolstoju. Do nas nisu stigle informacije o njegovoj igri u djetinjstvu i mladalačkim godinama. Prvi pomen šaha nalazimo u autobiografskim zapisima L. N. Tolstoja koji se odnose na januar — mart 1847. godine. Tolstoju je tada bilo 18 godina.

To je bilo vrijeme intenzivnog mentalnog rada Tolstoja. Zamarale su ga svjetovne zabave i užici. Osjećao je nezadovoljstvo zbog aktivnosti odvojenih od života na Kazačkom univerzitetu, mnogo je čitao, posebno se zanimao za djela francuskog prosvjetitelja Ruso-a. Tolstoj razmišlja o svom životu, traži puteve moralnog usavršavanja. Sastavlja za sebe posebna pravila ponašanja u životu — „Dnevnik svakodnevnih aktivnosti“, i počinje da piše „Dnevnik“, koji sa malim prekidima vodi do posljednjih dana svog života (gotovo 64 godine!).

Upravo u ovom periodu Tolstoju se probudilo interesovanje za šah. Po svemu sudeći, zaljubljenost u šah podstakao je primjer njegovog starijeg brata Nikolaja, koji je dobro igrao, a koga je L. N. Tolstoj veoma volio i poštovao.

Nije isključeno da su određenu ulogu tu odigrala i Rusoova djela. „Bio sam više nego oduševljen njime — obožavao sam ga“, kasnije je govorio Tolstoj o Rusou. „Sa 15 godina nosio sam oko vrata medaljon sa njegovim portretom umjesto krsta. Mnogi njegovi odlomci su mi tako bliski da mi se čini da sam ih sam napisao“ (t. 46, str. 317–318).

Ruso je bio jako zainteresovan za šah. Po njegovom vlastitom priznanju, bilo je perioda kada je dane i noći provodio proučavajući knjige Filidora i drugih šahista. Zato nije čudno što se u Rusoovim djelima mnogo pozitivnog govorilo o šahu. Evo, na primjer, šta je napisao u svojoj „Ispovijesti“:

„Imao sam još jedno, ne manje pouzdano sredstvo — to je bio šah, kojem sam u one dane kada nisam išao u pozorište redovno posvećivao čitavo popodne kod Možija. Tamo sam se upoznao sa de-Legalom, nekim Jussonom, sa Filidorom i sa svim vodećim šahistima tog vremena, ali nisam  od toga postao vještiji. Ipak, nisam sumnjao da ću na kraju postati jači od svih njih i smatrao sam da će to biti dovoljan izvor mog postojanja.“

Tolstoj je, naravno, drugačije motivisao svoju želju da se posveti šahu. U svojim „Pravilima za razvoj volje“ budući pisac naglašava da namjerava „usmjeravati svoju pažnju samo na one stvaari koji zahtijevaju razmišljanje“. A u „Pravilima za razvoj mentalnih sposobnosti“ (mart — maj 1847. godine) pisao je da je za jednu od glavnih mentalnih sposobnosti — predodžbu — „vrlo korisno… sve igre koje zahtijevaju promišljanje“. U istoj godini, u svom „Dnevniku“ zapisao je: „Primoraj stalno svoj um da djeluje sa svom mogućom snagom.“

Ove izjave otkrivaju, po svemu sudeći, pretpostavke koje su navele Tolstoja da ozbiljno pristupi šahu. Postaje jasno zašto se u „Dnevniku svakodnevnih aktivnosti“ (januar — jul 1847.) — u kojem je pokušano strogo satima regulisati svaki dan života — posvećuje velika pažnja šahu.

Ovaj dnevnik je bio sveska, na čijim stranicama je u koloni „Budućnost“ bilježen sat i predmet aktivnosti, a u koloni „Prošlo“ zabilježeno izvršenje. Od 6–7 sati ujutro do 8–10 sati naveče planirane su aktivnosti 3–4 predmeta. U martu–aprilu to su obično bili strani jezici, učenje napamet, sastavi i šah. Tako, za 22. mart (prvi datum pomena šaha kod L. N. Tolstoja) zapisano je: „4 do 6 šah, razumije se“. A narednog dana planirano je bilo: od 10 do 12 sastavi, od 12 do 16 šah, od 16 do 20 engleski jezik. Međutim, sumirajući dan, autor je u koloni „Prošlo“ nezadovoljno primijetio: „Engleski i šah, i to loše“.

O šahu piše svaki dan od 26. marta do 6. aprila, od 9. do 11. i 13. aprila. I uvijek je uz ovaj predmet stajala oznaka „izvršeno“. Obično je za šah bilo odvojeno 3 sata; počevši od 30. marta, to su uglavnom bili jutarnji sati — od 9 do 12.

U „Dnevniku“ nije razjašnjen karakter Tolstojevih šahovskih aktivnosti. Istina, ocjena „razumije se“, koju je Tolstoj dao svojim šahovskim lekcijama 22. marta, dopušta pretpostavku da je tada tek počinjao da proučava šah. Po svoj vjerovatnoći, pored praktične igre, Tolstoj je u tom periodu neko vrijeme posvećivao i teoriji. Kasnije je pisac govorio o tom periodu:

„Kada me neki problem zainteresuje, ne okrećem se ni desno ni lijevo i trudim se upoznati sve što može baciti svjetlo upravo na to jedno pitanje. Tako je bilo sa mnom u Kazanju.“

Ko je bio Tolstojev šahovski partner u Kazanju? O tome postoji samo jedno spominjanje u „Dnevniku“ od 7. aprila 1847. godine. To je, inače, bio njegov prvi zapis u dnevniku. U njemu piše:

„Nikada nisam imao dnevnik, jer nisam vidio nikakvu korist od njega. Sada, kada se bavim razvojem svojih sposobnosti, preko dnevnika ću moći suditi o toku tog razvoja.“

Zatim čitamo:

„…Za tačno nedjelju dana idem u selo. Šta raditi ove nedjelje? Baviti se engleskim i latinskim, rimskim pravom i pravilima… završiti pravila unutrašnjeg obrazovanja i nadoknaditi poraz od Lile u šahu.”

Po mišljenju nekih istraživača, u ovom slučaju radilo se o Jelizaveti Modestovnoj Molostovoj, sestri Zinaide Modestovne — „prve ljubavi“ L. N. Tolstoja.

23.aprila Tolstoj je napustio Pravni fakultet Kazanskog univerziteta i otišao u Jasnu Poljanu, svoje porodično imanje. Početkom 1849. godine Tolstoj putuje u Moskvu, a zatim u Sankt Peterburg.

U „šahovskoj biografiji“ Tolstoja, godine 1848—1850 izgledaju kao bijela mrlja. Sasvim je moguće da je i tada imao susrete za šahovskom tablom sa prijateljima i poznanicima u Moskvi i Sankt Peterburgu. Ali o tome istorija ćuti.

UOBIČAJENI NAČIN ŽIVOTA

Šah je po svom duhu — borba. Na tabli jedna naspram drugih stoje „neprijateljske“ vojske: pješadinci (pješaci), oficiri (lovci), konjica (skakači) i čak vrhovni komandant (kraljica)! Možda je zato šahovska igra još prošlog vijeka uživala određenu popularnost u ruskoj vojsci...

Strastveni ljubitelj šaha bio je oficir Nikolaj Nikolajevič Tolstoj. To je bio čovjek čije je srce uvijek bilo dobro, a um ispunjen maštom i sanjarenjem. Uživao je poštovanje među saborcima, bio je voljen od najbližih, rodbine i prijatelja. Njegove improvizovane bajke duboko su se usijecale u dušu Lava Nikolajeviča.

L. Tolstoj se divio bratu i uvijek se radovao njegovom dolasku. Tako je i sada, krajem decembra 1850. godine, požurio kod sestre u Pokrovskoje, gdje je odsjeo Nikolaj Nikolajevič, koji je došao s Kavkaza na dugotrajan odmor. L. Tolstoj je ispričao bratu o svom praznom svjetovnom životu, koji mu je tako teško padao, povjerio mu svoje sumnje i snove. Lavu Nikolajeviču je bilo prijatno da se otvori pred bratom, koji ga je savršeno razumio i iskreno mu se saosjećao. Voljeli su da se osame i razgovaraju nasamo. Nerijetko su igrali šah jedan protiv drugoga.

Zatekavši brata u stanju duševne uznemirenosti, stalnog nezadovoljstva sobom, N. Tolstoj ga je pozvao da pođe s njim na Kavkaz. Možda će dugi put, novi ljudi, lijepa priroda — jednom riječju, novi utisci — blagotvorno uticati na njega. Lav Nikolajevič je pristao.

Početkom juna L. Tolstoj se već mogao zateći u stanici Starogladkovskoj, na lijevoj obali Tereka. Tu se nalazila postaja 20. artiljerijske brigade, u kojoj je služio njegov brat.

Ogroman utisak na Tolstoja ostavila je priroda Kavkaza i njegovi stanovnici — kozaci i gorštaci. Koliko je osjećanja u duši Tolstoja budilo iskustvo života u kojem su se tako neobično preplitali ljepota prirode, rat i neukrotiva ljubav ljudi prema slobodi! „Noć je vedra, svjež povjetarac prolazi kroz šator i treperi plamen nagorjele svijeće. Čuje se udaljeno lajanje pasa u aulu (aul je malo kavkasko selo), dozivanje stražara. Miriše na sušeće se hrastove i javorove mladice od kojih je napravljena baraka. Sjedim na bubnju u baraci. Preda mnom je jasno osvijetljena strana barake na kojoj vise pištolj, sablje, bodež... Tiho je. Čuje se — dune vjetar, proleti buba, zakruži oko plamena i jecne i uzdahne kraj vojnika“ (55, 300).

Najprije kao dobrovoljac, a zatim kao „fjerverker 4. klase“ (artiljerijski podoficir u ruskoj carskoj vojsci) Tolstoj učestvuje u vojnim dejstvima. Zatim skoro dva mjeseca neprestano živi u Starogladkovskoj. Osjeća snažan nalet stvaralačke energije, piše pripovijetku „Djetinjstvo“, bavi se gimnastikom i mačevanjem, ide u lov. U to vrijeme često igra šah sa oficirima-prijateljima i bratom.

20.marta 1852. godine zapisuje u „Dnevniku“:
„Janovič mi se toliko dopada svojom dobrodušnom, iskrenom skromnošću da sam se za nekoliko dana navikao na njega kao na starog poznanika. Igrao sam s njim šah rastreseno i žurno...“

Ali njegov partner najčešće je bio N. N. Tolstoj. Tri dana kasnije piše:
„Došao je brat, igrao šah, otišao na večeru... Sada je 1 sat, idem da spavam.“
A 2. aprila ponovo pominje igru sa Nikolajem:
„Poslije ručka našao sam brata kod sebe, igrali smo šah, pa sam zatim pisao.“

O istoj stvari Lav Nikolajevič piše i svojoj tetki, Tatjani Aleksandrovnoj Ergoljskoj. U pismu od 30. maja stoje sljedeći redovi:
„Vrativši se iz pohoda, proveo sam s Nikolenjkom 2 mjeseca u Starogladkovskoj. Vodili smo naš uobičajeni način života: lov, čitanje, razgovori, šah.“

L. N. Tolstoj sa svojim bratom Nikolajem pred polazak na Kavkaz, fotografija iz 1851. godine.

Dvije godine služio je L. N. Tolstoj na Kavkazu i pokazao se kao hrabar ratnik. Za hrabrost u opasnim operacijama bio je predložen za odlikovanje Georgijevskim krstom. Ali iz različitih razloga tu nagradu ipak nije dobio. Jedan od tih razloga bile su... šahovske partije. L. Tolstoj je trebalo da bude na straži na ostrvu gdje su stajala oruđa. Umjesto toga, on je do kasno u noć s velikim zanosom igrao šah s jednim od oficira. Divizioni komandant, ne našavši ga na straži, izrekao mu je ukor i izdao naredbu o hapšenju. „Po naređenju g. načelnika artiljerije čečenskog odreda — stoji u njoj — hapsi se komandir baterijskog voda, fjerverker 4. klase grof Tolstoj.“ Tako je Tolstoj ostao bez zaslužene nagrade (t. 46, str. 418).

U cjelini, kavkaski period u Tolstojevom životu bio je veoma srećan i stvaralački plodonosan. Kasnije se Lav Nikolajevič uvijek s radošću prisjećao godina provedenih na Kavkazu. „Često mi je govorio,“ pisala je S. A. Tolstoja, „da najljepše uspomene njegovog života pripadaju Kavkazu. Tamo je mnogo čitao, prevodio Sterna, igrao šah s bratom i oficirima; vodio je najčistiji, najmirniji, moralni život... Zatim su mu lov i priroda pričinjavali ogromno zadovoljstvo. Ali najvažnije — na Kavkazu je prvi put započeo svoj autorski rad“ (57, 1, 50).

Ako je ubrzo po dolasku na Kavkaz pisao: „Imam 24 godine, a još ništa nisam uradio,“ — onda je odatle odlazio već zakoračivši na novi, konačno pronađeni put književnog stvaranja. Tu je napisao svoja prva velika umjetnička djela — pripovijetke „Djetinjstvo“, „Dječaštvo“, ratne priče „Naboj“, „Sječa šume“ i započeo pripovijetku „Kozaci“.

PRIJATELjSTVO SA ŠAHOVSKIM MAJSTOROM

Početkom 1854. godine Tolstoj se vratio u Jasnu Poljanu. Odavde se ubrzo uputio u aktivnu Dunavsku armiju, a od 7. novembra — u Sevastopolj, koji se herojski branio od nadmoćnih snaga Engleske, Francuske i Turske. Tolstoj je učestvovao u teškim borbama na četvrtom bedemu.

Oduševljen neustrašivošću ruskih vojnika, ponovo uzima pero u ruke i piše svoje čuvene sevastopoljske pripovijetke. One su prožete ljubavlju prema braniocima Sevastopolja i mržnjom prema ratu, koji ljudima donosi patnje i smrt. Tolstoj mnogo razmišlja o svom životu. Sve ga više opterećuje vojna služba. „Moja karijera je književnost — pisati i pisati!“ — zapisuje on u svoj dnevnik 10. oktobra 1855. godine.

I u Sevastopolju Tolstoj je često provodio vrijeme uz šah. Na toj osnovi se zbližio s oficirom Sergejem Semjonovičem Urusovim, poznatim ruskim šahistom.

S. Urusov je bio godinu dana stariji od Tolstoja. Evo njegovog portreta prema sjećanjima najstarijeg Tolstojevog sina Sergeja L’voviča: „Sergej Semjonovič je bio izuzetan čovjek. Po spoljašnjosti ogroman rastom... gotovo div. Uprkos svom rastu, nosio je čizme s visokim potpeticama. U isto vrijeme bio je dobro građen i lijep. A po karakteru je bio neposredan, odlučan, impulzivan, neustrašiv, nagao, ponosit, osebujan i krajnje sujetan. Otac je naročito cijenio njegovu iskrenost i samobitnost mišljenja; nazivao ga je ‘Selbstdenker’ (‘samostalni mislilac’)— čovjekom koji misli na svoj način i za sebe“ (53, 335).

Poslije završetka Peterburškog kadetskog korpusa S. Urusov je neko vrijeme služio u konjskoj gardi, a 1852. godine je dao ostavku, oženio se i nastanio u Moskvi, a kasnije u seoskom imanju svoje žene u selu Spaskom, nedaleko od Trojice-Sergijevske lavre (Zagorsk).

Još u kadetskom korpusu S. Urusov se ozbiljno oduševio šahom i za kratko vrijeme postigao velike uspjehe. U tom periodu šahovska umjetnost u Rusiji bila je predstavljena nizom velikih imena. Za najjačeg majstora jednoglasno je priznavan A. D. Petrov, autor prvog originalnog šahovskog priručnika na ruskom jeziku, koji je izrekao niz novih, progresivnih ideja u teoriji šahovske igre, pionir ruske šahovske kompozicije i talentovani šahovski književnik. Njegov prijatelj, peterburški majstor K. A. Janiš, bio je sastavljač čuvene knjige „Analiza otvaranja  šahovske igre“, koja je dobila međunarodno priznanje. Francuski časopis „Palamède“, objavljujući odlomak iz tog djela („Analiza ruske partije, ili Petrovljeva odbrana“), isticao je: „Poslije pažljivog proučavanja ovog rada može se reći Volterovim riječima: sa sjevera nam dolazi svjetlost!“

Krajem četrdesetih godina u Peterburgu se pojavio novi šahovski majstor — pomorski oficir I. S. Šumov. Urusov je pažljivo proučavao radove i partije tih šahista. A početkom pedesetih godina stupio je s njima u borbu za prvenstvo. Prvi susreti sa Šumovim završili su se za njega katastrofalno. Ali to nije smetalo mladom šahisti. On igra trening–mečeve sa svojim mlađim bratom D. Urusovim, u to vrijeme jednim od najboljih peterburških šahista, pobjeđuje u mečevima jakog moskovskog igrača Bina, učenika Janiša. Godine 1853. on gubi mali meč Petrovу (–2=2), ali zato sljedeće godine odnosi pobjedu u nadmetanju sa Šumovom (+12—9). Njegove partije, koje su se često završavale blistavim kombinacionim finalima, počele su da se štampaju u inostranim šahovskim časopisima, gdje su dobile visoku ocjenu.

S. Urusovu je po svaku cijenu bilo stalo da bude prvi. I on je s još većom upornošću počeo da se bavi teorijom, usavršava svoje šahovsko majstorstvo.

Ne dugo prije Krimskog rata Urusov je ponovo stupio u vojnu službu. U Sevastopolj je stigao ubrzo poslije Inkermanske bitke i odmah dospio na 4. tvrđavu, koji je od prvih mjeseci opsade bio osnovni objekat neprijateljske ofanzive. Tu se on i sprijateljio s Tolstojem.

Po sjećanjima savremenika, Urusov je tokom herojske epopeje pokazao čuda hrabrosti. To je više puta kasnije potvrđivao i Tolstoj. Za vrijeme jedne od pucnjava Urusov je ranjen u grudi. Za vojničke sposobnosti, odlučnost i neustrašivost kasnije je postavljen za komandira Poltavskog pješadijskog puka. Pod njegovom komandom puk je blistavo odbio napad Francuza na drugu tvrđavu (u junu 1855. godine). Za hrabrost je nagrađen oficirskim Đorđijevskim krstom.

Priče učesnika odbrane Sevastopolja o ratnim podvizima Urusova dopunjuju se zanimljivim šahovskim epizodama. Jednom, za vrijeme artiljerijskog bombardovanja položaja, Urusov je hladnokrvno igrao tri partije naslijepo. Atmosferu ove neobične seanse dobro je prenio V. I. Barjatinski: „Svi su s napetom pažnjom pratili igru, vladala je mrtva tišina, čuli su se samo glasovi onih koji su objavljivali poteze ove ili one strane. Treba primijetiti da su svi prisutni za sve to vrijeme bili izloženi prilično velikoj opasnosti, jer su kongrevove rakete (rani oblik rakete koju je razvio britanski inženjer Sir William Congreve), koje su se ispaljivale s engleskih baterija na Inkermanskim visovima, svake večeri bile usmjerene na mjesto gdje smo se nalazili... Usprkos snažnim potresima, prasku i buci od tih raketa, Urusov je nepomućeno nastavljao svoju trostruku igru, srčući povremeno gutljaj čaja iz čaše... Nadmetanje se završilo duboko poslije ponoći. Urusov je dobio dvije partije, a jedan od njegovih protivnika — jednu.“

Ne jednom se Urusov sretao s Tolstojem za šahovskom tablom. Ponekad je, radi izjednačavanja šansi, majstor je davao svom partneru foru — konja. Obojica su igrali u oštrom, kombinacionom stilu, i njihove partije bile su zanimljive. Ti susreti nisu prošli bez traga za Tolstoja: osjećao je da je počeo bolje da igra. Osim toga, Urusov mu je pričao mnogo zanimljivoga o šahovskom životu u Peterburgu i u inostranstvu.

Čim bi se ukazala mogućnost, Tolstoj je posjećivao svog prijatelja. Tako u dnevniku od 10. oktobra 1855. on, na primjer, zapisuje: „Idem kod Urusova“.

Tolstoju je sve više i više teško padalo da ostane u vojnoj službi. Ona je bila u suprotnosti sa svim njegovim pogledima, mislima, raspoloženjima. „Neophodno je da izađem iz štetne za mene kolotečine vojnog života“, piše on 27. oktobra. Najzad, takav slučaj se ukazao i početkom novembra krenuo je u prijestonicu. Prije odlaska Tolstoj je došao da se oprosti s Urusovom, koji je tada sa svojim pukom bio stacioniran u Kurtjer-foc-Selu. Bilo je to 6. novembra. Urusov i Tolstoj dogovorili su se da će se dopisivati. Urusov mu je dao pismo za poznatog pisca–slavjanofila i jednog od najboljih moskovskih šahista Ivana Vasiljeviča Kirejevskog. U pismu se govorilo: „Preporučujem vam divnog književnika i ujedno šahistu, mog učenika, grofa Lava Nikolajeviča Tolstoja“ (II, 480). Tolstoj je 21. novembra stigao u Peterburg.

Urusov je još neko vrijeme ostao u vojsci. Po završetku Krimskog rata njegov puk bio je upućen u Peremjšlj, u Kaluškoj guberniji. S puta, iz Orehova, Urusov je 20. jula 1856. napisao prvo pismo Lavu Nikolajeviču. Zanimljivo je da je Tolstojevu adresu saznao iz pisma I. S. Turgenjeva.

„Prepiska s takvim ljudima, kao što ste Vi i I. S.,“ pisao je Urusov Tolstoju, „istinsko je dobro za mene; pišem, zapravo, da bih se odmorio, olakšao dušu — odahnuo; zato ne očekujte nikakvu zanimljivu vijest od mene — vijesti idu od Vas k nama, a ne iz kakve Tavrič(eske) gubernije k Vama.“ Ova tužna raspoloženja Urusova nisu bila slučajna. Ona su bila, između ostalog, izazvana njegovim ne uvijek uspješnim nastojanjima da „iskorijeni zloupotrebe

Nadalje, Urusov, usput, iznosi zanimljive zapažanja o osobinama šahovskog talenta, ilustrujući svoju misao primjerima iz života istaknutih savremenih šahista: A. D. Petrova, engleskog majstora Hovarda Staunta i njemačkog majstora i šahovskog teoretičara Laza. Prema onome što piše Urusov, jasno je da su piscu ta imena tada bila dobro poznata.

„Zar,“ tvrdi Urusov, „svi, poput Napoleona, naravno prvog, idu naprijed dok se ne zasite, a onda se vraćaju nazad? To je tužno. Petrov, šahovski genije, ide nazad, Stauntom isto; ali izvanredno je što Nijemci izuzetno čvrsto stoje. De la Laza je strašno čvrst momak, Janiš o njemu kaže da se on, Laza, nikada ne vara; to je, čini se, tipično za Nijemce uopšte.“

Urusov se, istina, ubrzo morao uvjeriti u pogrešnost svog mišljenja, barem što se tiče Petrova, s kojim će se sresti u velikom meču. A dok, međutim, aktivno priprema meč, igra mnogo sa bratom, istražuje šahovske otvaranja i traži nove nastavke. O svojim susretima s D. Urusovim pisao je u istom pismu:

„Bio sam kod kuće, viđao se s bratom i s nestrpljenjem ušao u šahovsku borbu. Čudno je ispalo da je onaj koji je počinjao gubio, tako da smo na kraju obojica pobijedili podjednako. On ima njemačku igru: pozitivnu, bez greške, a ja imam široku, rusku."

U gostima kod Turgenjeva

U Peterburgu je Tolstoj boravio kod I. S. Turgenjeva, koji je živio na Fontanki, kod Aničkovog mosta. Turgenjev je tada već bio poznati pisac, autor „Zapisa lovca“, „Rudina“, „Plemićkog gnijezda“. S velikom dobronamjernošću dočekao je pojavu imena L. N. Tolstoja u literaturi. Već u njegovim prvim djelima Turgenjev je prepoznao veliki talenat kojem je predviđao slavnu budućnost. „Evo, napokon, Gogoljev nasljednik!“ — pisao je Turgenjev u jednom pismu.

S druge strane, Turgenjevljeva djela, naročito „Lovčevi zapisi“, ostavila su ogroman utisak na Tolstoja. „Poslije „Lovčevih zapisa“ nekako je teško pisati“, govorio je Tolstoj.

Sreli su se prvi put i dočekali kao stari prijatelji. Turgenjev je uveo Tolstoja u krug vodećih peterburških pisaca, okupljenih oko naprednog časopisa „Savremenik“. Tu su bili Nekrasov, Panaev, Černjševski, Ostrovski, Gončarov, Grigorovič.

Prijateljstvo nije sprečavalo Turgenjeva i Tolstoja da vode beskonačne rasprave o literaturi i životu, često principijelne i koje su ponekad završavale svađama. Postojalo je samo jedno „umirujuće“ sredstvo, tokom kojeg bi rasprave prestajale, nastupao bi mir, i oni bi dugo sjedili zajedno, ne progovorivši ni riječ… To su bile šahovske partije, koje su obojica tako voljeli.

Još kao mladić, Turgenjev je proučavao teoriju iz knjiga Petrova, Janiša, Algaijera, a potom je čak počeo pretplaćivati engleski šahovski časopis „Chess Players Chronicle“. Volio je pregledavati partije, praveći zabilješke u marginama vodiča i časopisa. Godine 1853. Turgenjev je iz Spaskog pisao S. T. Aksakovu:
„Znate li čime se uglavnom bavim. Igram šah sa susjedima ili čak sam, analiziram šahovske partije iz knjiga. Od vježbanja sam stekao određenu snagu.“

Do vremena kada se Turgenjev sreo sa Tolstojem za šahovskom tablom, već je dobro igrao i bio revnosni član Peterburškog šahovskog kluba. Kako je Tolstoj kasnije priznao, Turgenjev je igrao jače od njega. Ipak, nakon prvih susreta još nije htio to priznati. Tako je, u pismu svojoj sestri Mariji Nikolajevni (poslano iz Peterburga 20. novembra 1855.), opisujući prvi susret s Turgenjevom, pisao:

„Odmah smo se srdačno poljubili. On je veoma dobar. Zajedno smo otišli kod Nekrasova, gdje smo ručali i sjedili do osam sati igrajući šah. On je pobijedio u dvije partije, ja u jednoj, ali ja nisam bio u formi, a on sa mnom nije bio milostiv.“

Turgenjev je uveo Tolstoja u „Društvo ljubitelja šahovske igre“, kako se tada nazivao Peterburški šahovski klub. Ovaj klub, nakon dugih molbi istaknutih ruskih šahista — Janiša, Šumova i drugih, osnovan je u martu 1853. godine. Klub je imao svoj statut, u prvom paragrafu kojeg je pisalo da je cilj Društva „širenje ukusa za ovu plemenitu i poučnu igru“.

U klubu su se održavali šahovski turniri, mečevi, konsultativne partije. Okupljali su se, obično, utorkom i petkom. Broj prisutnih znao je dostići 50 i više ljudi. Tu su dolazili i Petrov, kada bi zbog službenih poslova dolazio iz Varšave u Peterburg, i S. Urusov, koji je često dolazio iz Moskve da se suprotstavi najboljim peterburškim majstorima. Članovi kluba bili su I. S. Turgenjev, N. D. Ahšarumov, J. P. Polonski i drugi ruski pisci.

Već 2. decembra 1855. moglo se među posjetiocima kluba sresti i L. Tolstoja. O tome u svojim dnevnicima pominju saradnik „Savremenika“ A. Drujinin i pjesnik J. Polonski. Posljednji je pisao:
„Prije nekoliko dana, bez mog znanja, kandidovali su me za člana Šahovskog kluba. U petak (2. decembra) ja, ili bolje reći, mi, smo tamo ručali. Bili su Turgenjev, Drujinin, Panaev, Krajevski, grof Lev Tolstoj (autor „Djetinjstva“), Dudiškin (kritičar „Ot. Zap.“) i drugi.“

O posjetama šahovskom klubu Tolstoj često govori i u svom „Dnevniku“. Evo nekoliko zapisa iz 1856. godine:

• „2. februar. Sutra sređujem papire, pišem pisma… Ručam u šahovskom klubu i još pišem, a navečer svraćam kod Turgenjeva…“
• „4. februar. Ujutro malo pisao… Ručao u šahovskom klubu.“
• „4. novembar… naveče u klubu (šahovskom)“
• „9. novembar. Ručao u šahovskom klubu. Nisu me htjeli pustiti. Sve bezveze.“

Iz posljednje bilješke može se zaključiti da Tolstoj vjerovatno nije bio stalni član šahovskog kluba (za što se plaćala godišnja članarina), već samo jedan od njegovih posjetilaca.

U „Dnevniku“ Tolstoj pominje i posjete klubu u 1857. godini. Može se pretpostaviti da se tada upoznao sa mnogim istaknutim ruskim majstorima, uključujući i brata svog sevastopoljskog prijatelja — D. Urusova.

Iste godine Tolstoj se nekoliko puta sreo za šahovskom tablom sa Turgenjevom u inostranstvu, posebno tokom putovanja iz Pariza u Dijon. O tome pominje u dnevniku:

• „25. februar. U 8 smo krenuli, na putu igrali. Turgenjev u ništa ne vjeruje.“
• „26. februar. Dijon. Spavao odlično. Ujutro napisao glavu sjajno. Šetao s Turgenjevom po crkvama. U kafeu igrali šah. Taština Turgenjeva, kao navika pametnog čovjeka, mila.“

Na osnovu šaha, Turgenjev se blisko povezao sa starijim bratom L. Tolstoja. U pismu Mariji Nikolajevni Tolstoj, koja je tada živjela zajedno sa bratom Nikolajem u Moskvi, pisao je u avgustu 1857. godine:
„…Ne bez zavisti mislim na vaš život zajedno — i dragi Nikolaj Nikolajevič mi se tako i pojavljuje sa svojom lulom, šahom, nepromjenjivom hladnokrvnošću i blagim pogledom.“

Godine 1860. N. Tolstoj, zbog naglog pogoršanja zdravlja, po savjetu Turgenjeva otišao je na liječenje u Francusku, u Soden. Tamo je odmarao i Turgenjev. Pisao je grofici E. Lambert (24. juni):
„Ovde je došao moj dobar prijatelj, Tolstoj (brat autora), izvanredan čovjek. Šteta, njegovo zdravlje je vrlo loše: ima tešku tuberkulozu. On, povučen od svijeta, pametan i dobar čovjek, povukao se od svijeta, a istovremeno sa svima saosjeća. Razgovaram s njim i igram šah.“

Međutim, Turgenjev nije dugo ostao tamo. 15. jula N. Tolstoj je pisao A. Fetu:
„Veoma mi je prazno bez njega (Turgenjeva) u Sodenu, da ne govorim o tome da se šahovski klub raspao.“

Zbog zabrinjavajućih vijesti o zdravlju N. Tolstoja, ljeti 1860. k njemu su došle sestra sa djecom i Lev Nikolajevič. 20. septembra Nikolaj je umro. L. Tolstoj je strašno proživio gubitak voljenog brata.
„Smrt Nikolajka najjači je utisak u mom životu“, pisao je.

Nakon smrti starijeg brata, L. Tolstoj je dugo ostao u inostranstvu. Zbog interesa za pedagoški rad i organizaciju škola u Jasnoj Poljani, obišao je mnoge evropske zemlje kako bi se detaljno upoznao sa školskim sistemom. Posjetio je Francusku, Njemačku, Belgiju, Italiju i Englesku.

U Francuskoj se Tolstoj susreo sa Turgenjevom. U dnevniku od 13. aprila 1861. godine zabilježio je:
„Pariz. Približavanje Turgenjevu.“

Tada je Turgenjev često igrao šah u pariskom kafeu Režans, gdje su se okupljali najjači šahisti glavnog grada i strani gosti. Tamo je učestvovao u manjim šahovskim turnirima, zauzevši u jednom drugo mjesto, i igrao meč sa snažnim šahistom Vladislavom Mačuskim. Kasnije, pričajući S. Tanejevu o susretima sa Turgenjevom u ovom periodu, Tolstoj je isticao da je Ivan Sergejevič tada igrao bolje od njega.

Šahovski svijet se tada još nalazio pod utiskom brilijantnih pobjeda koje je genijalni američki majstor Pol Morfi ostvario nad najjačim šahistima Engleske, Francuske i Njemačke. Brz i harmoničan razvoj figura u otvaranju partije, plansko zauzimanje centra i otvorenih linija, fin pozicioni osjećaj — sve to u kombinaciji sa izuzetno aktivnom igrom i velikim kombinacionim talentom neprestano je donosilo Morfiju pobjede.

Godine 1858–1859, dvadesetogodišnji mladić pojavio se na šahovskom horizontu Evrope, osvojio mečeve protiv Levantala, Garvica, Andersena, Mongrediena i drugih najboljih majstora Zapada, a potom neočekivano napustio šahovsku arenu. Ime Morfija bilo je okruženo aureolom slave.

Nažalost, susreti ruskih majstora sa Morfijem se nisu održali. Istina, S. Urusov je 1859. godine poslao Morfiju pismo, u kojem ga je izazvao na meč i pozvao da dođe u Rusiju, gdje je takođe garantovao susret u meču sa Petrovom (od kojeg je dobio saglasnost za meč sa Morfijem). Međutim, dalja sudbina Urusovog pisma Morfiju ostala je nepoznata…

Nema sumnje da je o svemu tome S. Urusov, naravno, obavijestio i svog prijatelja L. Tolstoja. Takođe se sa sigurnošću može reći da je Lav Nikolajevič više puta čuo za Morfija iz usta Turgenjeva. Sve to nije moglo da ne izazove veliki interes Tolstoja za stvaralaštvo američkog šahiste.

Time se, po svoj prilici, objašnjava i činjenica da je, dok je boravio u Londonu, kupio Levantalovu knjigu o Morfiju. Ovo djelo, prema riječima Janiša, koji je 1860. godine u „Šahovskom listu“ objavio recenziju knjige, bilo je u to vrijeme najbolje sabranje Morfijevih partija.

Evo nekih zasluga ovog djela, istaknutih u kritičkoj studiji ruskog majstora:
„Levantalovo djelo, pisao je Janiš, predstavlja jedini pouzdan zbir partija g. Morfija, kojem je Levantal dodao kratko predgovor i dostavio izdavaču mnogo zanimljivih napomena… Kakav prijatan dar za nas, udaljene ljubitelje, koji smo do tada morali proučavati partije g. Morfija iz tako nesavršenih njemačkih izdanja. G. Levantal je posebno vodio računa o objašnjenju važnih ili teških mjesta ovih partija, što je, naravno, zahtijevalo vrlo temeljit rad.“

L. N. Tolstoj se, čini se, detaljno upoznao s knjigom. Dovukao ju je kući, i do danas primjerak ovog djela (J. Lowenthal „Morphy's Games of Chess“, London, 1860) sa svim neisječenim stranicama čuva se u biblioteci Jasne Poljane.

GLAVA II

"RAT I MIR"

U septembru 1862. godine L. N. Tolstoj se oženio Sofijom Andrejevnom Bers, osamnaestogodišnjom ćerkom moskovskog doktora. Počele su godine srećnog porodičnog života u Jasnoj Poljani.

Čime se sve Tolstoj nije bavio! Učio je djecu i sadio u vrtu, bavio se pčelarstvom i uzgojem stoke. A kako je Tolstoj bio radostan zbog svakog gosta koji je znao da igra šah! U pismu bratancu svoje žene Aleksandru Andrejeviču, pisao je 28. oktobra 1864. godine:
„Igraš li šah? Ne mogu da zamislim ovaj život bez šaha, knjiga i lova.“

Udišući punim plućima životni miris prirode Jasne Poljane, Tolstoj je osjećao neobičan nalet stvaralačkih snaga.
„Sada sam pisac svim silama svoje duše“, priznao je L. N. Tolstoj, „i pišem i razmišljam kao nikada ranije.“

U tim godinama pisac stvara genijalnu epopeju „Rat i mir“.

„Rat i mir“ — ogromno platno ruskog života prve četvrtine XIX vijeka. U romanu se pojavljuje gotovo 6000 likova. To su ljudi različitog društvenog položaja, sa različitim karakterima, mislima i osjećanjima. Nije, vjerovatno, postojalo nijedan značajniji ili manje značajan događaj u životu ruskog društva početka prošlog vijeka koje bi promaklo pronicljivom pogledu pisca.

Tolstoj nije zaobišao ni šah, koji je tada bio rasprostranjen među određenim krugovima ruskog društva. Nekoliko puta u romanu se u različitim kontekstima spominje šah.

Na primjer, scena dolaska Nikolaja Rostova kući (skraćeno):
„Kod kuće još nisu spavali. Mladost kuće Rostovih, vraćajući se iz pozorišta, nakon večere, sjedila je kod klavikorda. Čim je Nikolaj ušao u salu, obuzela ga je ona ljubavna, poetska atmosfera koja je vladala te zime u njihovom domu… Sonja i Nataša u plavim haljinama, u kojima su bile u pozorištu, lijepe i svjesne toga, sretne, osmjehujući se, stajale su kod klavikorda. Vera je sa Šinšinom igrala šah u dnevnoj sobi. Stara grofica, čekajući sina i muža, slagala je pasijans sa staricom plemkinjom koja je živjela u njihovom domu…
„Kod njih je sve isto“, pomislio je Nikolaj, zavirujući u dnevnu sobu, gdje je ugledao Veru i majku sa staricom“ (t. I, dio prvi, gl. XV).

Na drugom mjestu pisac ponovo spominje šahovski sto u domu Rostovih:
„Pred veče svog odlaska iz Petrograda, knez Andrej je doveo sa sobom Pjera, koji od bala nije bio kod Rostovih. Pjer je izgledao zbunjeno i nesigurno. Razgovarao je s majkom. Nataša je sjela sa Sonjom kod šahovskog stola, pozivajući tako kneza Andreja da im se pridruži. On je prišao njima“ (t. I, dio treći, gl. XXIV).

U romanu je detaljno opisana i epizoda šahovske igre između ruskih oficira Berga i Borisa Drubeckog. Događaj se odigrava 15 vrsta od Olmuca, gdje je bila smještena garda, pripremajući se za inspekciju dvojice careva. Boris je čekao prijatelja iz djetinjstva, armijskog oficira Nikolaja Rostova, da mu preda pismo i novac od porodice.

„Berg i Boris, čisto i uredno odjeveni, odmorni od posljednjeg dnevnog marša, sjedili su u čisto pripremljenoj sobi pred okruglim stolom i igrali šah. Berg je držao u krilu lulu. Boris, sa svojom karakterističnom preciznošću — bijelim tankim rukama slagao je figure u piramidu, čekajući potez Berga, i gledao u lice svog partnera, očigledno razmišljajući o igri, kao što je uvijek razmišljao samo o onome čime se bavio.

— Pa, kako ćete iz ovoga izaći? — rekao je on.
— Pokušaćemo — odgovorio je Berg, dodirujući pješaka i ponovo spuštajući ruku.“

U tom trenutku vrata su se otvorila…

— Eto ga, napokon! — povikao je Rostov. — I Berg je tu! Ah ti, petizanfan, ale kuše d’or mir! („Malo dijete, oh, zlatni svijete!“)* — povikao je, ponavljajući riječi dadilje nad kojima su se nekada zajedno smijali s Borisom.
— Bože moj! kako si se promijenio! — Boris je ustao ususret Rostovu, ali, ustajući, nije zaboravio pridržati i vratiti na mjesto šahovske figure koje su se razbacale, te je htio zagrliti svog druga…» (t. 1, treći dio, gl. VII).

Nekoliko puta Tolstoj se obraćao promišljanju o šahovskoj igri kako bi što življe otkrio pojedine osobine vojnih dejstava ili čak opštih zakona rata. Šahovske misli u romanu iznosi i sam autor, ali i dva lika — knez Andrej Bolkonski i Napoleon. Karakter tih izlaganja međusobno se razlikuje.

Evo, na primjer, kakvu je misao Tolstoj iznio kako bi pobio pogrešno shvatanje francuskog istoričara Tjera, koji je, nastojeći opravdati Napoleona, tvrdio da je ovaj bio nevoljno privučen zidinama Moskve.

«Dobar igrač», piše Tolstoj, «koji je izgubio u šahu, iskreno je uvjeren da se njegov poraz desio zbog njegove pogreške i traži tu pogrešku na početku svoje igre, ali zaboravlja da je u svakom svom koraku tokom čitave igre činio iste takve greške, da nijedan njegov potez nije bio savršen. Pogreška na koju obraća pažnju primjetna mu je samo zato što je nju protivnik iskoristio. Koliko  je složenija od toga igra rata, koja se odvija u poznatim uslovima vremena, gdje ne upravlja jedna volja beživotnim mašinama, nego sve proizlazi iz bezbrojnih sudara različitih samovolja?» (t. III, drugi dio, gl. VII).

Ostale misli o šahu date su u vezi s Borodinskom bitkom.

Zanimljiv je razgovor između Andreja Bolkonskog i Pjera Bezuhova uoči Borodinske bitke. To su bili napredni ljudi svoga vremena, vatreno privrženi Otadžbini. Kada su se sreli pred Borodinskom bitkom, dva prijatelja razmjenjuju misli o predstojećoj borbi. Razgovor skreće na ulogu vojskovođa u ratu. Pjer i Andrej igrali su šah, pa njihova razmišljanja prirodno prelaze na teren šahovskih analogija i poređenja. Tolstoj u usta kneza Andreja stavlja svoje misli:

— Djeco, idite da legnete na spavanje.
— Međutim, kažu da je on vješt vojskovođa — reče Pjer.
— Ne razumijem šta to znači vješt vojskovođa — reče knez Andrej podrugljivo.
— Vješt vojskovođa — reče Pjer — pa onaj koji je predvidio sve slučajnosti… pa, pogodio misli protivnika.
— Ali to je nemoguće — reče knez Andrej, kao o nečemu odavno riješenom.

Pjer ga začuđeno pogleda.
— Pa ipak — reče on — govore da je rat sličan šahovskoj igri.
— Da — reče knez Andrej — samo s onom malom razlikom što u šahu nad svakim potezom možeš misliti koliko god hoćeš, što si tamo izvan uslova vremena, i još s onom razlikom što je konj uvijek jači od piona i dva piona uvijek jače od jednog, a u ratu je jedan bataljon ponekad jači od divizije, a ponekad slabiji od čete. Relativna snaga vojske nikome ne može biti poznata... Uspjeh nikada nije zavisio, niti će zavisiti, ni od položaja, ni od naoružanja, pa čak ni od broja; a najmanje od položaja.
— A od čega onda?
— Od onog osjećanja koje postoji u meni, u njemu — pokaza na Timohina — u svakom vojniku.» (t. III, drugi dio, gl. XXV)**

Dalje Tolstoj razvija misao da je jedan od glavnih razloga neizbježne pobjede Rusa 1812. godine stanje duha vojske koja brani svoju rodnu zemlju od stranih osvajača — narodni karakter rata.

U prvobitnoj verziji ovog prizora poređenje šaha s ratom bilo je provedeno u širem planu, a izrečena je i zanimljiva misao o šahovskom talentu. Obraćajući se komandiru bataljona Timohinu, knez Andrej kaže:
«Ali i u šahu — (ti igraš) (vidiš šta treba) znaš da (se) može desiti takva kombinacija kakvu ne bi napisao ni po čitavom ovom zidu, i da se sve ne može predvidjeti, nego je potreban talenat, instinkt šahovski jednog čovjeka.» (t. 14, str. 109)

Na početku prošlog vijeka još nije postojala kontrola vremena. Prvi put je primijenjena 1853. godine, a u turnirsku praksu ušla je tri decenija kasnije.
Odlomak se donosi sa skraćenjima.

Ako knez Andrej, poredeći rat sa šahom, pokazuje duboku, može se reći suštinsku razliku između jednog i drugog, sasvim drugačije na to gleda Napoleon. Pisac ovdje kao da suprotstavlja dva pogleda na rat. Za kneza Andreja rat je zločin, on vodi u smrt stotina hiljada ljudi. „Rat“, govori on, „nije ljubaznost, nego najgadnija stvar u životu, i to treba razumjeti i ne igrati se rata“.

Za Napoleona ipak, naviklog da gospodari sudbinama naroda i najmanje misli na smrt i stradanja miliona ljudi, rat je — igra, a vojnici — pioni. U tome je smisao Napoleonove izreke uoči Borodinske bitke. Jedno od poglavlja, kao što je poznato, počinje sljedećim riječima:
„Vratvši se poslije drugog zabrinutog obilaska linije, Napoleon je rekao:
‘Šah je postavljen, partija će početi sutra’“ (t. III, drugi dio, gl. XXIX).

Misao da je rat za Napoleona igra, da je on poput igrača koji stavlja na kocku živote stotina hiljada svojih podanika, kao crvena nit proteže se kroz cijelu knjigu. Na kraju istog poglavlja čitamo:
„Napoleon se približio sa svitom Ševarjdinskom redutu i sišao s konja. Igra je počela.“

U toku Borodinske bitke, kada zahvaljujući herojskim podvizima ruskih vojnika francuske čete, uprkos brojčanoj nadmoći, nisu mogle da se pomjere s mjesta, caru su neprestano prilazili ađutanti s molbama generala da uvede rezerve u borbu. I tu slijedi Napoleonov odgovor, dalek od istinskog shvatanja situacije, ali savršeno odgovarajući samozadovoljnoj prirodi vladara koji je smatrao „da je ono što će on sada reći i učiniti — istorija“. Jednom od ađutanata, koje je poslao maršal Mjurat sa zahtjevom za pojačanjima, odgovorio je:

„Recite Napuljskom kralju da još nije podne i da ja još nedovoljno jasno vidim položaj šahovske partije. Idite…“ (isto, gl. XXXIV).

Zanimljivo je primijetiti da su Napoleonove izreke sasvim u duhu tog vojskovođe i zbog toga što je on zaista igrao šah. To je piscu bilo dobro poznato.

U tekstu romana ovaj je odlomak dat na francuskom jeziku. Njegov prevod nalazi se u fusnoti.

„Svuda gdje u mom romanu govore i djeluju istorijske ličnosti“, naglašavao je Tolstoj, „nisam izmišljao, nego sam koristio građu iz koje mi se, tokom rada, stvorila čitava biblioteka knjiga.“

Pažnju privlači raznovrsnost planova u kojima se govori o šahovskoj igri u romanu „Rat i mir“: životni, psihološki i vojno-istorijski. Mjesto koje je Tolstoj posvetio šahu u romanu pokazuje ne samo njegov odnos prema toj igri, dubinu prodiranja u pojedine njene strane, nego i potvrđuje određenu ulogu šaha u kulturnom životu društva, njegovo širenje u krugovima ruske inteligencije početkom XIX vijeka.

ŠAH U PORODICI PISCA

Šezdesete i sedamdesete godine XIX vijeka bile su za L. N. Tolstoja godinama najvećeg stvaralačkog uspona. Književni rad postajao je sve napetiji, oduzimajući mnogo snage i zdravlja. Jednom je Tolstoj rekao ženi, koja je primijetila da je preumoran: „A ti misliš da se pisanje daje badava? Ne, svakog dana rada ostavljaš u mastionici komadić sebe“ (Z, II, 144).

U čemu je pisac nalazio odmor od književnih napora? Tri stvari donosile su mu duševno smirenje, predah — muzika, šah i lov.

U to vrijeme Tolstoj je uglavnom živio u Jasnoj Poljani. Zato su mu šahovski partneri najčešće bili rođaci njegove žene, kao i prijatelji i znanci koji su dolazili u goste.

U porodici Tolstojevog tasta, A. E. Bersa, postojao je svojevrstan kult šahovske igre. I glava porodice — Andrej Jevstafijevič, i njegovi sinovi Sasha i Stepa, i sve njegove kćeri — Liza, Sonja i Tanja — igrali su šah. U njihovoj gostinskoj sobi stajao je šahovski stolić, i gosti su često provodili večeri uz njega. U porodici je čak kružila šala da je česta šahovska igra gosta s nekom od tri sestre siguran znak skorog vjenčanja... Tatjana Andrejevna se kasnije prisjećala da je i Lev Nikolajevič volio ponekad sjesti za šah sa sestrom Sofijom, svojom budućom ženom: „Sa Sonjom je svirao četveroručno (na klaviru — I. L.), igrao šah, često joj pričao o svojoj školi…“ (59, 78).

Ali, izgleda da Sofija Andrejevna nije igrala šah dovoljno jako da bi to pružalo zadovoljstvo mužu. U svakom slučaju, kasnije više ne nailazimo na spominjanja da je igrala sa Tolstojem ili njegovim prijateljima. Ali zato je voljela da posmatra igru i uvijek se s poštovanjem odnosila prema muževljevom šahovskom zanosu.

Od rođaka po ženi, Tolstojev najčešći šahovski protivnik bio je njen brat Saša, koji je često dolazio u Jasnu Poljanu. Tolstoj ga je volio i dopisivao se s njim. Neki Tolstojevi prijatelji takođe su igrali šah — pjesnici A. Fet i J. Polonski, zatim vlastelin I. Borisov koji je živio nedaleko od Tolstojevog imanja, kućni učitelj M. Rej i drugi. Ali Polonski i Fet bili su relativno slabi šahisti, pa susreti s njima vjerovatno nisu mogli pružiti piscu posebno zadovoljstvo. Druga je stvar bila igrati s Ivanom Petrovičem Borisovim, dobrim šahistom i strastvenim lovcem. Nekada je Borisov odmjeravao snage s Nikolajem Tolstojem. „Obično bi se uhvatili u šah i sjedili satima tako da ih vodom ne bi razdvojio“, pisao je Fet, koji je posmatrao njihove partije.

Borisov je bio u prijateljskim odnosima i s Turgenjevom i sa S. Urusovim. Početkom 1865. godine Turgenjev mu je pisao iz Pariza: „Sa istinskim zadovoljstvom sanjarim o tome kako ćemo se boriti u šahu s Vama na Vašoj terasi, u prisustvu Petje (Borisovljevog sina — I. L.), koji već, sigurno, zna poteze, i koga molim da se pokloni od mog imena.“ Tokom šezdesetih godina Tolstoj se takođe često sretao s Borisovim.

Tolstoj je mnogo vremena posvećivao vaspitanju svoje djece. „Otac“, piše S. L. Tolstoj, „tada se dosta bavio nama, učio nas aritmetici, tjerao da prepričavamo ono što smo pročitali ili da sami nešto opišemo.“ Moguće je da je u sistem vaspitanja svoje djece uključio i šah. To pretpostavljamo po činjenici da su gotovo sva Tolstojeva djeca igrala šah. Tu igru zavoljeli su Sergej, Ilja, Ljeva, a prema sjećanjima savremenika, dobro je igrala i Maša. Ali najviše je u tom umijeću napredovao najstariji sin. Tolstoj je prvencu posvećivao naročitu pažnju, igrao s njim šah, i kao što često biva — učenik je nadmašio učitelja. Već s petnaest godina igrao je toliko dobro da je Sofija Andrejevna smogla hrabrosti da tadašnjem gostu, Turgenjevu, predloži da odigra partiju s njim.

SUSRETI SA URUSOVOM

Sedamdesetih godina u Jasnoj Poljani često je boravio Sergej Semjonovič Urusov. Od vremena odbrane Sevastopolja Urusov se značajno promijenio. Nedugo nakon završetka Krimske kampanje pukovnik S. S. Urusov je napustio vojnu službu. Sva njegova pažnja bila je sada usmjerena na drugo „bojište“ — šahovsku tablu. Ozbiljno se pripremajući za odlučujući susret sa najjačim šahistom Rusije A. D. Petrovom, posebno se posvetio teoriji otvaranja i završnica. Razvio je nove nastavke u centralnom gambitu, škotskoj partiji, gambitu Algaiera i drugim otvaranjima. Sastavio je u velikoj mjeri originalni „Priručnik za proučavanje šahovske igre“, objavljen u časopisu Šahovski list 1859–1861. Karakteristična osobina Urusovog „Priručnika“ bila je zahtjev za usavršavanjem igre u završnici i vođenjem aktivne odbrane. „Ispravna odbrana je ona koja pretpostavlja prelazak u napad“, pisao je majstor.

„Priručnik“ je potcjenjivao značaj teorije otvaranja. Urusov je, međutim, uprkos svojim tvrdnjama, bio veliki poznavalac otvaranja. U to su se mogli uvjeriti mnogi šahisti Moskve i Sankt Peterburga, sa kojima je majstor igrao 60-ih i početkom 70-ih godina. Pobijedio je još dva meča protiv Šumova, a 1859. godine odigrao je dug meč sa Petrovim, za što je specijalno doputovao u Varšavu. Meč je izgubio rezultatom +7—13=1. To je bio udarac njegovom ponosu; sada je morao da se pomiri sa činjenicom da je samo drugi šahista Rusije. Slijedeći mečevi sa poznatim stranim majstorima — Mađarom I. Kolišem (Sankt Peterburg, 1862, +2—2=0) i njemačkim šahistom I. Hiršfeldom (Moskva, 1866, +2—1=2) — pokazali su da je S. Urusov u sredini prošlog vijeka zasluženo smatran jednim od najboljih šahista Evrope.

Godine 1868. upoznao je S. S. Urusov porodicu Tolstoja. Od tada je bio veoma blizak porodici L. N. Tolstoja. Po želji porodice postao je kum njegovoj djeci — Mariji, Lavu i rano preminulom Petru. Kada je Urusov izgubio svoju omiljenu kćerku Lidu, Lev Nikolajevič je došao u Spaskoje da utješi prijatelja (1869).

Tolstoj je pisao V. K. Istominu 12. januara 1873: „Sa Urusovom smo i dalje prijatelji i često se viđamo...“. Tokom tih susreta, Tolstoj i Urusov često su sjedili za šahovskom tablom, i to uprkos tome što je majstor u to vrijeme odlučio da prekine igru šaha. Čime objasniti takvu odluku? Krajem 60-ih godina bio je još jedan od aktivnih šahovskih djelatnika Moskve. 16. oktobra 1868. S. S. Urusov je, na primjer, pisao Lavu Nikolajeviču: „Izabrali su me za predsjednika šahovskog kluba, misle da ćemo igrati po dopisivanju...“.

Ali samotnjački život u Spaskom, bavljenje matematikom, filozofijom i istorijom doveli su do toga da šah zauzima sve manje mjesto u životu Urusova, a sredinom 70-ih godina odlučio je da napusti ozbiljno proučavanje šahovske teorije. Ipak, Urusov nije bio siguran da ga s vremena na vrijeme šah opet neće privući... I tako je odlučio da sve svoje šahovske knjige — među njima najbolje u to vrijeme teorijske priručnike i monografije Stautona, Bilgera i drugih — pokloni starijem sinu Lava Nikolajeviča, koji se zanimao šahom i tada često igrao sa svojim učiteljem engleskog Rejem. 21. februara 1876. L. Tolstoj je iz Jasne Poljane pisao svom prijatelju: „Sereža je bio oduševljen vašim knjigama i proučava ih. On i Rey vam pišu zahvalnička pisma. Rey je očaran vama, a ja ga još više zavolio zbog toga.“

S. Urusov je bio svojevrsni šahovski mentor Sergeju L’voviču. Kasnije je S. Tolstoj prisjećao se: „Iako je prestao igrati, ipak je igrao sa mojim ocem, a pred njegov odlazak ponudili smo mu, otac i ja, da igramo po dopisivanju. Nakon nekoliko poteza otvaranja, koji nisu dali prednost ni nama, ni njemu, prekinuo je igru“ (47, 362).

Pojedini detalji o ovoj partiji nalaze se u dopisivanju S. Urusova sa L. Tolstojem. U pismu od 10. aprila 1876, u kojem Urusov piše o velikom zadovoljstvu koje je doživio čitajući Anu Karenjinu, nalaze se, između ostalog, sljedeće rečenice: „Prilažem poteze. Nadam se da će igra postati zanimljiva počevši od četvrtog poteza. Poseban zapis sam priložio da biste mogli pročitati moja pisma i spaliti ih. Ali poteze ne spaljujte, jer može doći do nesporazuma.“

Deset dana kasnije Urusov ponovo spominje ovu šahovsku partiju u pismu Lavu Nikolajeviču: „Sudeći po početku igre, vidim da ne učestvujete; trenutno vodi Rey; zanimljivo mi je da li ću prepoznati potez koji vi predložite. Prilažem odgovor. U četiri sedmice četiri poteza, dakle, u sedmici jedan potez, na 52 poteza — 52 sedmice... Vrlo prijatno. Ipak, može se nadati da ćemo iz Moskve razmijeniti više od jednog poteza. Kao što vidite, izvodim lovca F8—c5.“

Daljih podataka o toku borbe u pismima nema. U dopisivanju nema ni objašnjenja za prekid igre. Čime je bila izazvana Urusova pretpostavka da L. Tolstoj ne učestvuje u partiji? Vjerovatno početni potezi partije nisu odgovarali sistemu koji je obično Tolstoj birao bijelim figurama, preferirajući kraljev gambit. Međutim, sjećanja njegovog sina pokazuju da majstor nije bio u pravu. Lev Nikolajevič igrao je ovu partiju protiv Urusova u konsultaciji sa Sergejem.

U to vrijeme Tolstoj i Urusov često su se viđali i u Moskvi i u Jasnoj Poljani, i često provodili večeri igrajući šah. Sofija Andrejevna sa zadovoljstvom spominjala je to u svom Dnevniku.

Ali daleko od toga da su samo šahovski interesi zbližili Tolstoja i S. S. Urusova. Njihovo prijateljstvo temeljilo se na osjećaju međusobnog poštovanja i naklonosti. Radeći na filozofsko-istorijskom dijelu Rata i mira i boraveći u Moskvi, Tolstoj se sastajao sa Urusovim, razgovarao s njim, a također mu je povjeravao da čita i ispravlja korekturu 5. toma romana. Kada je Urusov morao hitno da ode iz Moskve (zbog bolesti kćerke), preporučio je Tolstoju svog bliskog prijatelja, također šahistu — Sergeja Vladimiroviča Golicyna, koji se složio da besplatno preuzme korekture 6. toma romana.

GLAVA III

ŠAHOVSKE SUMNJE

Početkom osamdesetih godina kod L. N. Tolstoja dolazi do korjenitog preokreta u pogledu na svijet: „Ja sam se odrekao života našega kruga, priznavši da to nije život...“ — pisao je on u „Ispovijesti“. Prekidajući sa klasom kojem je pripadao po rođenju, Tolstoj prelazi na pozicije patrijarhalnoga seljaštva. Sa njim se pisac saosjeća, njegove interese on izražava u svojim djelima. Silno zvuči gnjevni glas pisca kada on razotkriva parazitizam i dokolicu klase spahija, kritikuje kapitalističku eksploataciju, licemjerje i lažnost evropske buržoaske kulture.

Ali njegova „pozitivnost“ programa bila je isuviše slaba. Spoj neumoljive kritike savremenoga eksploatatorskog poretka sa propovijedanjem „neprotivljenja zlu” nasiljem odražavao je protivrječnost njegovih pogleda, izražavao i snagu i slabost seljačkoga pokreta. Nije slučajno V. I. Lenjin nazvao stvaralaštvo velikog ruskog pisca ogledalom ruske revolucije. Protivrječnosti u Tolstojevom pogledu na svijet, isticao je Lenjin, „pravo su ogledalo onih protivrječnih uslova u koje je bila postavljena istorijska djelatnost seljaštva u našoj revoluciji“ (2, 5–6).

Krajem prošlog vijeka Tolstoj stvara izuzetna umjetnička djela: „Krejcerova sonata“, „Smrt Ivana Iljiča“, „Vaskrsenje“, drame „Vlast tame“, „Plodovi prosvjećenja“, „Živi leš“ i mnoga druga. U svim tim djelima odrazili su se novi pogledi L. N. Tolstoja.

Odrazili su se i u njegovom načinu života. Tolstoj je počeo rano ustajati, sam je pospremao svoju sobu, intenzivno se bavio fizičkim radom, naročito seljačkim poslovima, naučio je obućarski zanat. Promijenile su se i njegove navike. Prestao je piti vino, prešao je na vegetarijansku ishranu, prestao je da puši.

Postojala je još jedna „navika“ koje je jedno vrijeme želio da se odvikne — šah. Tolstoj je došao na misao da on protivrječi učenju o neprotivljenja zlu. Ta igra stalno zadaje „bol bližnjem“, donosi neprijatnosti i patnju. Istovremeno, ona često izaziva „loša osjećanja“ prema protivniku. Sve to nije moglo da se složi sa svepraštajućim tolstojevskim moralom!

U njegovom dnevniku iz toga vremena nailazimo na ovakve zapise: (24. novembar 1889). — Vozio sam se u Jasenke, a zatim pilaо sa A(leksijem) M(itrofanovičem Novikovim). Šah u njemu bude loša osjećanja. Boks pesnicama nije dobar, isto tako nije dobar ni boks sa razmišljanjem.

(27. novembar 1889). — ... Živ. Ujutro cijepao drva, pokušao pisati o nauci i umjet(nosti), samo sam pokvario. Nije išlo. Hodao sam daleko po poljima i šumama. Poslije ručka i šaha (prigovara mi savjest — za šah, kao i za sve) napisao sam pismo... (t. 50, str. 184–185).

Ovaj crv sumnje (treba li on da igra šah?) mučio je Tolstoja mnogo godina. Ali ipak, zadovoljstvo koje je dobijao od igre, radost i ispunjenje od jedinstvene misaone borbe bili su toliko veliki, da se sa njima nisu mogli izboriti nikakvi prigovori savjesti.

Bio je, doduše, jedan slučaj kada Tolstoj nije poslušao glas srca. Međutim, ovog puta ulogu je odigralo miješanje sa strane. To je bilo zime 1896/97. godine, kada se u Moskvi održavao revanš-meč između mladog svjetskog prvaka Emanuelа Laskera i veterana šaha, bivšeg svjetskog prvaka Vilhelma Štajnica. L. N. Tolstoju nije bio stran interes za društveni šahovski život. Po svemu sudeći, taj sportski interes za šahovska takmičenja zadržao se u njemu još u izvjesnoj mjeri još od pedesetih godina, kada je, boraveći u Petrogradu, često posjećivao glavni šahovski klub. Posebno je Tolstoj podržavao velikog ruskog šahistu Mihaila Ivanoviča Čigorina, koji je krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina dva puta igrao mečeve za titulu svjetskog prvaka protiv V. Štajnica. Po svjedočenju S. Tolstoja, Lav Nikolajevič je govorio: „Ne mogu da savladam u sebi svoj šahovski patriotizam i da ne želim da prvi šahista bude Rus“ (47, 364).

Meč Lasker — Štajnic počeo je 7. novembra 1896. godine u Moskvi, uz pomoć sredstava jednog ruskog mecene, i trajao je do 14. januara sledeće godine. U porodici Tolstojevih neko je predložio da se pođe i pogleda igra dva izuzetna šahista. L. N. Tolstoj je rado pristao. Ali se u tom času u razgovor umiješao jedan od sljedbenika ruskog pisca, E. Mood, koji je primijetio da profesionalna igra, sa svojom zavišću i prepirkama i time što sposobnosti stavlja u službu same igre, protivrječi opštem duhu njegovog učenja. Nakon toga je Tolstoj mirno, obraćajući se prisutnima, rekao: „Mislim da ne treba da idem; evo, Mood smatra da bi to bilo pogrešno.“

I Tolstoj nije otišao na meč dvojice šahovskih korifeja. Mood je kasnije veoma žalio zbog svoga postupka i ovako ga je objašnjavao: „Sad me stid što sam mu smetao da vidi prvorazredne primjere igre koja ga je uvijek zanimala; ali skoro svako ko bi ušao u sferu njegovog uticaja gubio bi ponekad sposobnost, barem privremeno, da stvari cijeni u skladu sa njihovim pravim značajem“ (20, 529–530; 51).

Ova je epizoda u „šahovskoj biografiji“ L. Tolstoja — izuzetak. Jer u to vrijeme Tolstoj je često igrao šah. Volio je da sjedne sam i razmisli o specifičnostima neke pozicije, o različitim varijantama koje su u njoj moguće. Tako ga je dugo mučila jedna odložena pozicija iz partije koju je, po svoj prilici, igrao sa sinom u jesen 1897. godine. Ta pozicija nacrtana je Tolstojevom rukom u njegovoj svesci i predstavljala je završnicu u kojoj se top, konj i šest bijelih piona bore protiv topa, lovca i šest crnih piona. Ispod dijagrama Tolstoj je napisao: „Potez crnog“. Očigledno, mučilo ga je pitanje — koji plan igre izabrati u ovoj poziciji, naizgled jednostavnoj, a zapravo punoj mnogih skrivenih opasnosti i zamki. Posebno: može li se i treba li bijeli pion da bude uzet lovcem? U svesci L. N. Tolstoja pozicija je navedena bez komentara.

Stranica iz sveske sa zapisima L. N. Tolstoja. 1897. g. i čak bez naznačenog toga ko je igrao kojim bojama figura. Ovo je jedina do danas sačuvana šahovska pozicija zabilježena, ili, tačnije, koju je nacrtao sam pisac.

(Evo dijagrama, u zadnjem dijelu knjige detaljnije o ovoj poziciji)

Misli o šahovskoj igri često su dolazile Tolstoju dok je pisao dnevnike, stvarao književna i publicistička djela. Ovom periodu pripada, između ostalog, jedno opširno razmišljanje pisca o uticaju pušenja na igru šahiste.

Već smo rekli da je Tolstoj, usljed promjene životnog stila, prestao da puši i pije. Pored toga, postao je aktivni protivnik tih štetnih ljudskih navika, a 10. juna 1890. godine završio je rad na članku „Zašto se ljudi omamljuju“. U njemu se pisac oštro oborio protiv „fizičkog stanja omamljenosti u koje vinom i duvanom dovodi sebe ogromna većina ljudi našeg svijeta“. Po Tolstojevom mišljenju, „oslobođenje od tog strašnog zla biće epoha u životu čovječanstva“ i „čini se da ta epoha dolazi“.

Mnogo je toga pisac prelomio u sebi prije nego što je završio ovaj članak. Uz njega su nastale desetine nacrta i skica. Jedna od njih — uz glavu III — imala je cilj da pokaže ogroman štetan uticaj duvana na umni rad čovjeka. U njoj je stajalo:

„Ni na čemu se to tako ne vidi kao na šahovskoj igri. Partija ide uobičajeno, ali eto dođe važan, odlučujući potez, igrač misli, promišlja i ne usuđuje se; najzad, ako puši, on zapali cigaretu, povuče dim, omami se i pravi potez. U suštini, dešava se sljedeće: svaki igrač, prema osobinama svoje glave i usljed veće ili manje prakse u igri, može da razmotri varijante poteza do izvjesnih granica. Kada naiđe težak potez, igrač se napreže da vidi dalje od tih granica i, mutno predstavljajući sebi daljnje varijante, osjeća teret naprezanja. Da bi postupio razumno, trebalo bi da uloži još veće naprezanje, ali umjesto toga on, pod izgovorom da mu pušenje razbistrava misli, zapali cigaretu, omamljuje se, skriva od sebe dalje mogućnosti razmišljanja i, ne videći ih više, ograničava se manjim varijantama, nižim razlozima — i pravi potez. Isto se dešava pri svakom umnom radu“ (t. 27, str. 546).

Osnovna misao Tolstoja o štetnosti pušenja za zdravlje šahiste, naročito tokom same igre, potpuno je tačna i u potpunosti je potvrđena i u najnovijim medicinskim istraživanjima. U sovjetskim šahovskim klubovima i takmičenjima danas je pušenje strogo zabranjeno.

MOSKOVSKE VEČERI

Tolstoja nije privlačio gradski život. Moglo bi se čak reći i suprotno: gužva velikog grada njega je nervirala. Ipak, shvatao je neophodnost preseljenja u Moskvu — djeci je došlo vrijeme da uče u posebnim obrazovnim ustanovama, trebalo ih je pripremati za samostalan život. I u jesen 1881. godine porodica Tolstoja krenula je iz Jasne Poljane u Moskvu. Tokom skoro dvadeset godina porodica pisca provodila je zimu u svojoj kući u Dolgo-Hamovničeškom sokaku, uz koju je bio divan vrt (danas muzej-zadужbina u ulici Lava Tolstoja br. 21).

Kao i prije tri četvrt vijeka, stoji i sada ta dvospratna kuća, ne pretrpjevši gotovo nikakve izmjene. Isti onaj mali kabinet Lava Nikolajeviča u kojem je stvarao svoja genijalna djela. Ista ona gostinjska soba na drugom spratu, gdje je kraj klavira stajao šahovski stočić s teškim šahovskim figurama. Ista ona trpezarija, gdje na stolu stoji posuđe namijenjeno i mesnim i vegeterijanskim jelima.

Ta kuća je uvijek bila puna gostiju. Večeri su obično proticale bučno, živo, uz veliko okupljanje svijeta. Tolstoj je, doduše, volio goste, ali je od takvih večeri zamarao. Ipak, imao je dvije  utjehe — muziku i šah.

Tolstoj je veoma volio muziku, imao je sposobnost da se izuzetno skoncentriše kada je sluša. Rijetko bi prošla veče a da neko od prijatelja, poznanika ili gostiju ne bi na klaviru odsvirao neko muzičko djelo.

Rijetko je pak prolazila veče i bez šaha. Tu su se često nadmetali s Lavom Nikolajevičem S. Urusov i A. A. Bers, matematičar N. V. Bugaev i zoolog S. A. Usov, Englez E. Mood, porodični znanac P. A. Bulanže i mnogi drugi. O tim susretima postoje zapisi u dnevnicima Tolstoja i njegove žene.

Šahovski dvoboji priređivali su se i u odsustvu L. N. Tolstoja, o čemu je Sofija Andrejevna smatrala svojom dužnošću da mu piše kao o nečemu zanimljivom. Tako je 10. decembra 1884. Sofija Andrejevna javljala mužu:
„Sinoć, dok sam ti pisala adresu, stigli su Beklemiševi (Košeljeva). Ona je igrala s Urusovim šah...“

Pisac je odavno pokazivao pojačano interesovanje za matematiku, još od vremena organizovanja jasnopoljanske škole i svog zanosa pedagogijom. Na toj osnovi i došlo je do njegovog zbližavanja s predsjednikom Moskovskog matematičkog društva Bugaevim. U biblioteci L. Tolstoja do danas se sačuvala Bugaevljeva studija „Matematika kao naučno i pedagoško oruđe“, objavljena u Moskvi drugim izdanjem 1875. godine. A četvrt vijeka kasnije Bugaev je poklonio piscu kopiju svog rada „Matematika i naučno-filozofsko mirosazercanje“ (M., 1899), koji se takođe čuva u jasnopoljanskoj biblioteci.

Boraveći u Moskvi, Tolstoj se često susretao s Bugaevim. Obično bi se njihove filozofsko-matematičke rasprave završavale šahovskim bitkama, jer je, kao i Tolstoj, i profesor matematike bio strastven šahista. Igrao je veoma jako, bio je jedan od aktivnih članova Moskovskog šahovskog kružoka, uspješno nastupao na turnirima i u pojedinačnim mečevima sa najboljim velemajstorima toga vremena. U njegovom aktivu bile su čak i pobjede nad V. Štajnicom i E. Laskerom, ostvarene devedesetih godina. Prvu partiju (sa Štajnicom) započeo je za ono vrijeme neobičnim potezom konjskog pješaka za dva polja (1. b2–b4). Ovo je otvaranje, koje je sadržavalo originalnu ideju, prvi put temeljito razradio upravo Bugaev, i kasnije je stekao punu legitimnost. Uopšte, Bugaev je volio da već prvim potezom zbuni protivnika. Tako je svoje partije s Tolstojem ponekad počinjao napredovanjem topovskog pješaka damine strane za dva polja: 1. a2–a4 (47, 363).

Tokom devedesetih godina Tolstojevi šahovski partneri u Moskvi bili su takođe engleski novinar Elmer Mood, koji je dugi niz godina živio u Moskvi i čije su partije svojevremeno objavljivane u Čigorinovom „Šahmatnom listku“, pijanista A. Goldenvajzer, Tolstojev zet M. S. Suhotin i mnogi drugi.

Događalo se da Tolstoj uđe u gostinsku sobu baš u trenutku kada su se već vodile žestoke borbe na šahovskoj tabli između njegovih gostiju ili djece. Pisac je veoma živahno reagovao na tok borbe, davao primjedbe, hvalio ili korio igrača za ovaj ili onaj potez. A. G. Rusanov je ovako opisao veče 2. decembra 1893. u Moskvi kod Tolstoja:
„Poslije čaja omladina se razišla, Pavel Aleksandrovič (Bulanje) sjeo je da igra šah s učiteljem djece, a Lav Nikolajevič, šetajući po sobi, s vremena na vrijeme pratio je igru i ponekad govorio: ‘Loše, loše igra’ ili ‘Dobro igra’ — i često je prekidao igru, ukazujući na bolje poteze. Pavel Aleksandrovič mi je potom rekao: ‘Nisam mogao misliti: šta god bih smislio, on ima bolji potez’“ (45, 23).

Zanimljivo je primijetiti da, ako bi prekinuli Tolstoja tokom njegove vlastite partije, on se ne bi ljutio, već bi rado odgovorio i zatim se veoma brzo vraćao šahovskom razmišljanju, obnavljajući u umu nit partije.

DVOSTUKI RAD UMA

Čime god da se Tolstoj bavio — pisao ili radio u polju, slušao muziku ili igrao šah — on se tome prepuštao potpuno, bez ostatka; mislio je i osjećao neobično duboko i skoncentrisano. Kao da je u tom čovjeku živio neki svoj, nepoznat, ogroman unutrašnji život…

Spolja se to izražavalo u izuzetnoj prožetosti duhom na njegovom licu, koju su mnogi umjetnici–portretisti nastojali da prenesu. Često su željeli da zabilježe lik pisca u trenutku kada igra šah. Tako je M. V. Nesterov, naglašavajući da mu je za njegovu sliku potreban Tolstoj u stanju duboke koncentracije i unutrašnje usredsređenosti, slikao Lava Nikolajeviča dok je igrao s V. G. Čertkovim. „Radimo na otvorenom, kraj terase. L. N. se zanese igrom, zaboravljajući da pozira, pa mu tada predlažem da ‘odmori’... Mislim da naslikam glavu po njemu i da napravim konture figure, a ostalo da doradim tehnički” (57, II, 199).

Za vrijeme šahovske igre Tolstoja je slikao i Ilja Jefimovič Repin. S Tolstojem se upoznao još 1884. godine u Moskvi, potom je više puta dolazio u Jasnu Poljanu, slikao portrete i ilustrovao njegova djela. Ljeta 1891. boravio je u Jasnoj Poljani više od dvije nedjelje. Za to vrijeme načinio je mnoge studije i skice za buduće slike. Umjetnik je prikazao pisca u raznim trenucima života: u jasnopoljanskom „kabinеtu pod svodovima“ i za vrijeme čitanja, na oranju i košenju, tokom odmora u šumi i u vrtu.

Dvaput je Repin crtao Tolstoja dok igra šah. To su bile skice iz prirode. Jedna od njih bila je portret do pojasa, gotovo iz profila. Tolstoj naglo pomjera figuru na šahovskoj tabli. „Šah kralju!“ — tako je umjetnik nazvao ovaj crtež.Još je izražajnija druga studija: „L. N. Tolstoj za šahom“. Zanimljiv je po tome što na crtežu nema šaha. Pred nama je portretska skica. Tolstoj se čvrsto naslonio desnom rukom na sto. Odjeća i ruke jedva su ocrtane. Sva pažnja usmjerena je na oči i obrve. Onе tako izrazito prikazuju proces stvaralačkog mišljenja, a čitava poza — stanje napetosti — da ne ostaje ni trunke sumnje: upravo tako, skoncentrisano i udubljeno, morao je Tolstoj igrati šah.

Evo šta je Repin pisao Tatjani L’vovnoj Tolstoj pod utiscima boravka tih dana u Jasnoj Poljani:
„Koliko posebnih epizoda, tako duboko padajućih u dušu, koje uporno progone, podstičući da se izraze u nekom umjetničkom obliku. I sve je to samo dodatak, samo pozadina za glavnu figuru. Veličanstven čovjek s nabijenim obrvama, sve sabirajući u sebi, svojim dobrim očima, kao suncem, osvjetljava sve. Ma koliko taj gigant sebe ponižavao, ma kakvim prolaznim krpama pokrivao svoje moćno tijelo, uvijek se u njemu vidi Zevs, od čijeg bi samo treptaja obrva zadrhtao cio Olimp.“

Takvim moćnim Zevsom prikazao je Repin pisca i za šahovskom igrom…

L. N. Tolstoj za šahom. Crtež I. E. Repina, 1891.

U 90-im godinama pojačao se priliv gostiju u Jasnu Poljanu. Kod Tolstoja su dolazili pristalice njegovog učenja, poznati kulturni radnici. Na njegov sud slali su mu svoje knjige i početnici u književnosti i već afirmisani majstori pera. Sve je to ostavljalo poseban trag na način večernjeg odmora. Sve rjeđe se dešavalo da veče može posvetiti samo šahu. Češće je morao da spaja partiju šaha s razgovorima s posjetiocima, slušanjem muzike, a nekad čak i čitanjem naglas. Tolstoj je imao neobičnu sposobnost istovremenog opažanja više različitih stvari, istovremenog rada misli u različitim pravcima.

Evo kako jedan od očevidaca opisuje veče u Jasnoj Poljani, ljeta 1895. godine:

„Oko devet sati svi stanovnici jasnopoljanskog imanja, i stalni i oni koji su se tu zatekli, sakupljali su se na večernji čaj... Grof je uvijek sa sobom donosio iz kabineta neku od bezbroj knjiga koje su mu autori slali na ocjenu iz svih krajeva svijeta... I neko od prisutnih prihvatao se čitanja.

L. N. se smještao tu kraj okruglog stola, gdje su — svako sa nekim poslom koji ne zahtijeva veliki napor misli — sjedali članovi njegove porodice. Sa strane se prislanjao mali stočić za šah, partija šaha bila je omiljena sportska razonoda grofa.

Obavljajući istovremeno dvostruki rad misli, L. N. bi povremeno gubio nit slušanog i tada bi se obraćao čitaču s molbom da ponovi pročitano; a ponekad, zainteresovan razvojem autorove misli, zavalio bi se u fotelju i nakratko prekidao igru.

Tako bi jedna–dvije partije šaha i nekoliko poglavlja novog romana zauzimali prvi dio večeri. Drugi dio uglavnom je bio posvećen muzici“ (12, 3).

Neki poznati ruski muzičari i kompozitori bili su bliski prijatelji L. N. Tolstoja. Među njima — Sergej Ivanovič Tanejev i Aleksandar Borisovič Goldenvajzer. Obojica su voljeli šah i često su bili Tolstojevi partneri za šahovskom tablom.

Dešavalo se da ne prođe dan, a da Tolstoj ne odigra s njima jednu–dvije partije. S Tanejevim je naročito mnogo igrao ljeta 1895. i 1896. godine, kada je kompozitor dugo boravio u Jasnoj Poljani. U njihovim mečevima prednost je bila jasno na strani Lava Nikolajeviča. To je podstaklo Tolstoja da jedno vrijeme daje protivniku foru — konja. Ali tada se prednost prebacivala na Tanejevu stranu, nakon čega se borba opet vodila ravnopravno.

U „Dnevnicima“ Tanejeva često se spominju ti šahovski susreti. Evo nekoliko primjera:

„27. juna (1895)... Uveče sam igrao šah s L. N., pri čemu sam od dvije partije jednu izgubio.
(1. jula) Sutradan je L. N. kosio i došao na večeru umoran, iako je malo bio odrijemao; poslije večere se razvedrio i odigrali smo dvije partije šaha.
3. jula... Sjeli smo igrati šah; igra se otegnula do pola dvanaest. Svi su otišli, ostali smo nas dvojica, ja i L. N.“ (29, 59–63).

Nekoliko puta u Tanejevljevim zapisima spominje se da je partija šaha bila udružena s čitanjem knjiga:

„27. maja (1896)... Uveče, tokom šahovske partije, Sofija Andrejevna je čitala odlomke iz biografije koju priprema (pisma Turgenjeva).
14. jula... Poslije večere, tokom šahovske partije, završili smo čitanje Turgenjevljeve pripovijetke Prva ljubav“ (29, 195–200).

Jednom, želeći da čuje novo Tanejevljevo djelo, Lav Nikolajevič je pred početak partije postavio uslov: ako protivnik izgubi, moraće da izvede kompoziciju koju pobjednik izabere. Tanejev je pristao, ali je zauzvrat tražio isto od pisca: ako Tolstoj izgubi, moraće pročitati neko svoje djelo. Iako je obično igrao bolje od protivnika, ovog puta se Tolstoj toliko uzbudio da je izgubio, i to neočekivano brzo. Morao je da se povinuje i pročita poglavlja iz nedovršenog romana Vaskrsenje. Kasnije je pobjeda uglavnom pripadala Tolstoju. Zbog toga su rodbina i gosti češće slušali Tanejevljeve klavirske kompozicije.

U isto toj 1896. godini kod Tolstoja je počeo dolaziti i A. B. Goldenvajzer. Volio je da posmatra Tolstojevu igru s Tanejevim. „Nisam se usuđivao reći da i ja znam igrati“, pisao je Goldenvajzer u svom dnevniku. Ali već sljedeće godine često se moglo zateći njega i Tolstoja za šahovskom tablom.

U tim godinama L. N. Tolstoj je povremeno igrao šah i s poznatim moskovskim ljekarom Pavlom Sergejevičem Usovim, s učiteljem svoje mlađe djece Aleksejem Mitrofanovičem Novikovim, sa sinom Sergejem i mnogim drugima.

Snažnim šahistom smatrao se A. M. Novikov. U partijama s Tolstojem prednost je bila na njegovoj strani. On je „igrao ne gledajući u tablu i sve nas time čudio“, pisala je Sofija Andrejevna u „Dnevniku“. Jednom — bilo je to 10. januara 1891 — vodio je tako partiju protiv dvojice konzultanata: L. N. Tolstoja i umjetnika N. N. Gea (33, I, 167).

Tolstoju je bilo prijatno da posmatra kako iz godine u godinu sve jače igra njegov stariji sin. Mnogo mu je pomogla intenzivna igra šaha dopisno. Dešavalo se da, došavši u Jasnu Poljanu, S. L. Tolstoj dugo sjedi za analizom neke partije ili otvaranja. Tada su dobro poslužile šahovske knjige koje mu je davno poklonio Urusov. Takvo snažno zanimanje za šah Sofija Andrejevna, istina, nije mogla da razumije. Evo dvije njene karakteristične zabilješke (1899):

„12. novembra. Došao je Sjerjoža, sjedi čitave dane pogružen u šahovske zadatke. Čudno!
13. novembra. Uveče je Lav Nikolajevič igrao šah s Mihailom Sergejevičem (Suhotinom). A Sjerjoža je čak žalostan: od jutra sjedi nijem pred šahovskom tablom, ozbiljnog lica, rješava zadatke, i tako do noći“ (33, III, 126–127).

Krajem 80-ih i 90-ih godina Tolstoj se sretao i sa S. S. Urusovim.

PUT U SPASSKOJE

Dva puta je Tolstoj putovao svom prijatelju S. Urusovu u Spasskoje: 1869. godine i dvadeset godina kasnije, u proljeće 1889. Ovoga puta Lav Nikolajevič je želio malo boraviti u osami, odmoriti se од moskovske gužve. I zaista, mjesto za tu svrhu bilo je izabrano što je moguće bolje.

Urusovljevo imanje stajalo je na visokom brežuljku. Unaokolo — šume, šumarci, livade... A samo podnožje urusovske uzvisine dodirivala su dva mala sela — Torbeevo i Kuroedovo, ali ni ona gotovo da nisu remetila vijekovnu tišinu...

Dvije nedjelje je proveo ovdje Tolstoj. Do danas se sačuvao dvospratni Urusovljev dom u kojem je odsjedao, kao i mala crkvica, koju je sagradila žena Sergeja Semjonoviča početkom pedesetih godina. Stariji seljaci i sada se još sjećaju sevastopoljskog heroja, penzionisanog generala Urusova, i s ponosom pričaju da je kod njega gostovao veliki ruski pisac.

Prisni razgovori s Urusovim, šetnje po šumi i po selima Zubcovo i Ljičovo, zanimljivi razgovori s seljacima, posjeta fabrici pamučnih tkanina Knopa, koja je bila deset vrsta od Spasskog — sve je to ispunilo Tolstoja novim utiscima. Ujutro mu se naročito dobro radilo. U Spasskom je nastavio pisati komediju Plodovi prosvjećenja, članak o umjetnosti. „Mnogo i dobro sam pisao Kr(ejcerovu) sonatu“, bilježio je Tolstoj 5. aprila u „Dnevniku“. Napisano je čitao Sergeju Semjonoviču, čijem se mišljenju uvijek pažljivo priklanjao.

„...Pisao Kr(ejcerovu) sonatu. Poslije ručka čitao sam je Ur(usovu)... Ur(usovu) se veoma dopada. I zaista, novo je i snažno“ (t. 50, str. 62).

S. Urusov bio je oduševljen Tolstojevim dolaskom. U pismu Sofiji Andrejevnoj pisao je: „Već sam podmladio dušu od njegovog boravka ovdje...“

Nije poznato jesu li Tolstoj i Urusov igrali šah u Spasskom. Ali, po svoj prilici, razgovora o šahu je bilo. Vjerovatno nije slučajno što se u pismu, poslanom Tolstoju ubrzo poslije njegovog odlaska iz Spasskog, našla i ova napomena: „U čas odmora, kada se latite pasijansa, postavite šahovsku tablu i proučite pod br. 102 (15. aprila) šahovsku partiju igranu u Havani između našeg Čigorina i prvog evropskog igrača Štajnica.“ Bila je to 13. partija meča za svjetsko prvenstvo u šahu. Čigorin, koji je igrao bijelima, pobijedio je u njoj u 58. potezu. Partija je jedno vrijeme išla prema remiju, ali je u 22. potezu Čigorin žrtvom konja zaoštrio igru i stvorio napad na protivnikovog kralja. Štajnic se uporno branio. U 46. potezu bijeli je, kako je isticao Urusov, mogao forsirati pobjedu lijepim matom, ali se požurio da razmijeni dame, što je produžilo borbu. To je Urusovu poslužilo kao povod za subjektivan zaključak: „Opet vidim da se nekada igralo mnogo bolje, i da danas nema takvih kao što su bili naš Petrov i Amerikanac Morfi.“

Odavde možete vidjeti čime sam se bavio te večeri, kada me čitanje iscrpilo, od rada sam se umorio, a raznovrsnost aktivnosti pruža odmor.

U posljednjim godinama svog života S. Urusov je nastavio održavati najužu vezu sa porodicom Tolstoj, pokazujući, između ostalog, veliko interesovanje za sudbinu svojih „kumova“. Njegova pisma Lavu Nikolajeviču, Sofiji Andrejevni i njihovoj djeci puna su pažnje, dobrote i originalnih misli. Upravo zbog toga Sofija Andrejevna je voljela njegova pisma.

Posebno često se S. Urusov u posljednjim godinama dopisivao sa S. A. Tolstoj. Nedugo prije smrti, 23. avgusta 1897. godine, pisao joj je iz Spasskog:

„Draga i mila kuma! Veoma ste me obradovali svojim pismom! Ono je naišlo na moje čestitarsko. Sve vaše vijesti su veoma prijatne, naročito o aktivnostima Lava Nikolajeviča.
Moram biti ovdje do 5. septembra, potom, kao i prethodnih godina, u Moskvi, gdje se nadam da ću vas vidjeti i vaše; ako se u Moskvi ne zateknem — krećem u Jasnu Poljanu. U starosti čovjek barem jednom treba da posjeti vas i prisjetiti se sa L. N. blaženih starih dana.“

Međutim, njemu više nije bilo suđeno da se susretne sa Lavom Nikolajevičem. Ubrzo je ozbiljno obolio, a 20. novembra 1897. godine preminuo.

21.novembra S. A. Tolstoj je iz Moskve poslala pismo svom mužu na poštansku stanicu Jasenk, u Tuljskoj guberniji:

„Šaljem telegram s vijesti o smrti Urusova. Veoma tužno, stari prijatelji odlaze, a novih nema. I tako mi je žao.“

Tolstoj je preživio svog prijatelja za 13 godina. Svih ti godina se često prisjećao njega u razgovorima sa svojim bližnjima i prijateljima. O tome svjedoče Zapisi D. P. Makovickog i Dnevnik A. B. Goldenvejzera.

Lik S. Urusova bio je zabilježen i u pojedinim Tolstojevim djelima.

U januaru 1899. godine Tolstoj je, odgovarajući na obraćanje grupe predstavnika švedske inteligencije, napisao pismo „Povodom kongresa o miru. Pismo Šveđanima“. U ovom pismu Tolstoj je pokazao da sazivanje konferencije radi prekida neprestanog naoružavanja i sprečavanja budućeg rata tada predstavlja praznu i licemjernu ideju, korisnu onima koji se pod njenom pokrivačem spremaju za rat. Dokle god budu postojale vojske i oružja, bilo kakvi pregovori na konferencijama pokazaće se kao prazna priča.

L. N. Tolstoj igra šah sa M. S. Sukhoti­nom, Jasna Poljana, 1903.

L. Tolstoj u pismu navodi sljedeći događaj iz Krimskog rata 1854–1855. godine: „Sjećam se, tokom opsade Sevastopolja, jednom sam sjedio kod ađutanta Stena, komandanta garnizona, kada je u prijemnu sobu ušao knez S. S. Urusov, veoma hrabar oficir, veliki ekscentrik i u isto vrijeme jedan od najboljih evropskih šahista tog vremena. Rekao je da ima posla sa generalom. Ađutant ga je odveo u generalov kabinet. Deset minuta kasnije, Urusov je prošao pored nas sa nezadovoljnim izrazom lica. Ađutant koji ga je pratio vratio se kod nas i, smijući se, ispričao zbog čega je Urusov došao kod Sakena. Došao je kod Sakena da predloži izazov Englezima: da odigraju partiju šaha na prvom rovu ispred 5. tvrđave, koja je nekoliko puta prelazila iz ruku u ruke i već koštala stotine života.

Nesumnjivo, bilo bi mnogo bolje odigrati šah u rovu nego ubijati ljude. Ali Saken nije prihvatio Urusovljev prijedlog, savršeno razumijevajući da bi se šah mogao igrati u rovu samo kada bi postojalo potpuno međusobno povjerenje strana u izvršenje postavljenog uslova. Prisustvo trupa koje su stajale ispred rova i topova usmjerenih prema njoj pokazivalo je da takvo povjerenje ne postoji. Dokle god su postojale trupe s obe strane — bilo je jasno da će se stvar riješiti ne šahom, nego bajonetama. Isto važi i za međunarodna pitanja.“

Životne linije dva čovjeka, različitih sudbina, karaktera i djelovanja, bile su neraskidivo isprepletene.

6.februara 1906. godine Tolstoj je pisao P. A. Sergejenku:
„Imao sam dva (osim A. A. Tolstoja, to je treće) lica, kojima sam mnogo pisao pisama i, koliko se sjećam, zanimljiva su onima kojima bi moja ličnost mogla biti zanimljiva. To su — Strahov i knez Sergej Semjonovič Urusov.“

GLAVA IV

POSLJEDNJE GODINE

U posljednjim godinama života Tolstoja, šahovska igra postala je neizostavan dio njegovog već odavno ustaljenog dnevnog režima. Lav Nikolajevič je u određeno vrijeme ustajao, išao u šetnju, radio, primao posjetioce. Takođe, svakodnevno u određeno vrijeme — obično uveče — igrao je šah. Samo odsustvo partnera ili teška bolest mogli su mu to onemogućiti.

Kako objasniti takvu žarku strast Tolstoja prema šahu u starijoj dobi? Uostalom, on je već bio u osmoj deceniji života, i činilo se da bi šah mogao samo da ga umori, uz sve napore njegovog intelektualnog rada. Odgovore nalazimo i u izjavama samog pisca o šahu i u sjećanjima savremenika. Dok je u mladosti Tolstoj u šahu vidio sredstvo za razvoj mentalnih sposobnosti, pamćenja, volje i karaktera, a u srednjim godinama — zadovoljstvo koje pruža ljepota kombinacija, u posljednjim godinama šah mu je prvenstveno služio kao sredstvo za odmor. Prije je mogao dugo sjediti za tablom, promišljajući potez po potez… Sada je igra bila impulzivnija, brža, žustrija. U sat-dva uspijevao je odigrati dvije-tri partije.

Nakon napornog pisanja, Tolstoj je na kraju dana osjećao potrebu za drugom vrstom mentalnog angažmana, potpuno drugačijom od pisanja. Tu vrstu mentalnog odmora nalazio je u šahu. Tolstoj je govorio:
„Volim šah jer je to dobar odmor; on prisiljava da se radi glavom, ali na svoj, veoma specifičan način…“ (26, 1, 257).

Razvijajući ovu misao, L. Tolstoj (kako je kasnije ispričao A. Gol­denveizer) tvrdio je da ga šah ne umara, da je za njega najbolji odmor jer aktivira, vjerovatno, potpuno druge mentalne centre od onih koje je prethodni rad već iscrpio (30, 2).

Tolstoj je cijenio šah i zato što je, makar na neko vrijeme, omogućavao bijeg od životnih nevolja i tuga:
„Šah, — govorio je, — prekrasna je razonoda: igrom odmaramo od rada i zaboravljamo svoje nevolje“ (47, 364).

Šah i muzika — to su bile dvije velike radosti koje su Tolstoju omogućavale da zaboravi ponekad na nevolje proteklog dana. Jednom je, prisjeća se Goldenveizer, nakon ručka, odigrana partija šaha. Po završetku partije, Lav Nikolajevič mu je rekao:
— Dok smo ćutali igrajući šah, mislio sam na radost koja tek predstoji — muziku (26, 1, 261).

Ono što potvrđuje da je Tolstoj šah smatrao radosti i odmorom, potvrđuju svi njegovi rođaci i prijatelji. Sofija Andrejevna je, na primjer, zabilježila u svom „Dnevniku“ 23. decembra 1900:
„Lav Nikolajevič stalno je zatrpan ljudima. Juče je stiglo petnaest Amerikanki i dva Amerikanca da vide slavnog Tolstoja… Dolazili su i molokani (molokani suvjerska zajednica ruske pravoslavne tradicije, nastala u 17. vijeku kaodijalektna reformistička grupa unutar pravoslavlja) i sektaši željni preseljenja u Kanadu, po uzoru na Duhoborce (vjerska zajednica nastala u Rusiji u 18.vijeku), i tražili savjet od Lava Nikolajeviča. Sve te mase ljudi veoma ga umaraju, i raduje se kad dođu ljudi iz njegovog kruga, poput Buteneva, ili kad neko igra sa njim šah, kao danas sin Ilja i Vas. Maklakov“.

Čak i tokom dnevnih šetnji, kada je Tolstoj volio razmišljati o smislu života i pitanjima koja je trebalo razriješiti u svojim djelima, primjećivao je kako mu misli ponekad nehotice prelaze na šah, na šahovske analogije… Tog istog dana te su misli upisivane u „Zapisne knjige“ i „Dnevnik“.

Tako je bilo i tokom razgovora s prijateljima i poznanicima. Upoređujući šah sa životom, Tolstoj se divio raznovrsnosti kombinacijskih mogućnosti, neočekivanim situacijama koje se javljaju tokom igre i nekoj dubokoj unutrašnjoj zakonitosti borbe, skrivenoj u dalekim i sveobuhvatnim proračunima šahiste. Upravo su ti momenti privlačili pažnju pisca kada je pribjegavao šahu da bi usporedio ili povezao igru s nekim životnim pojavama.

„Kod Paskala je rečeno — ovo je moje samohvalisanje — 'što je čovjek pametniji, to više različitih karaktera uviđa.' To je kao u šahu: dobar igrač vidi svu raznovrsnost partija, a lošem se čini da su sve iste“ (26, P, 132).

„Nevjerovatno je — u svakom, čak i najmanjem poslu treba sve mnogo puta promisliti sa svih strana, prije nego što se nešto uradi. Isto je bilo, ako šiješ košulju ili čak samo igraš šahovski potez. Ako ne promisliš, odmah sve pokvariš — košulju ne možeš da sašiješ, partiju ćeš izgubiti“ (26, 1, 162).

„Kao što u šahu ponekad dolazi do potpuno neočekivanih podudarnosti i slučajnih kombinacija, tako je još čudesnije u životu“ (26, P, 76).

„Znate šta — u šahovskoj igri je veoma važno imati na umu da čitava njena suština nije u nekim naglim potezima, neočekivanim i rizičnim potezima, već u tome da se čitava ta složena kombinacija figura polako i bez skokova pomjera naprijed“ (22, 140).

„Samoubica liči na šahistu čija partija stoji loše, a koji, umjesto da igra sa udvostručenom pažnjom, radije preda partiju, miješajući figure“ (29).

„— Niste li u posljednje vrijeme razmišljali da napišete nešto umjetničko?
— Jesam, mnogo sam razmišljao. I, čini mi se, mogao bih osvijetliti mnogo stvari iz nove perspektive. Ne iz ugla moralisanja, već mi se u posljednje vrijeme posebno razjasnile velike linije karaktera, ne kao Pljuškin i Sobakevič — to su više spoljašnje, manje podjele — nego mi se razjasnile čitave kategorije karaktera. Kao što u šahu svaka figura ima svoje, samo njoj svojstvene načine kretanja, tako mi se razjasnilo osam ili deset različitih ljudskih karaktera“ (26, 1, 306).

L. N. Tolstoj igra šah sa A. B. Goldenvejzerom. Crtež A. V. Moravova, 6. novembra 1909. g., Jasna Poljana.

Godine 1900. Tolstoju je sinula ideja da objasni srodnost svih vrsta umjetnosti poređenjem sa poljima šahovske table. Ali svaki put nađeno objašnjenje nije zadovoljilo pisca, i on je tražio sve nove i nove varijante. U prvobitnom obliku ova misao zabeležena je u „Zapisnoj knjižici“ u martu 1900. g. 2. aprila u Moskvi on je iznio sličnu ideju na drugačiji način u „Dnevniku“. Konačno, tri mjeseca kasnije, 12. jula u Jasnoj Poljani, Tolstoj se ponovo u „Dnevniku“ vraća istom poređenju. Pred nama su sve tri skice u hronološkom slijedu (t. 54, str. 218, 24, 29):

„Svaka umjetnost je polje šahovske table, svaka ima blizak dodir sa drugom umjetnosti. Svaka je iskorištena; da bi se radilo, treba produbiti. A oni, zauzimajući druge, misle da stvaraju novo.“

„Svaka umjetnost predstavlja svoje posebno polje, kao polje šahovske table. Svaka umjetnost ima susjednu umjetnost, kao što polja šahovske table dodiruju jedno drugo. Svaka gornja površina polja iskorištena je — da bi se na njoj radilo, tj. da bi se stvorilo nešto novo, treba ići dublje. To je teško.
Tada ljudi zauzimaju susjedna polja i stvaraju ovom mješavinom nešto novo. Ali ta mješavina — muzika sa dramom, sa slikarstvom, lirika, i obrnuto — postaje izopačenje same umjetnosti.“

„Svaka umjetnost je šahovsko polje koje treba produbiti da bi se našlo novo. Ljudi koji ne mogu produbiti, zauzimaju polja susjednih umjetnosti i misle da stvaraju novo: poezija — muziku, i obrnuto; slikarstvo — poeziju itd.“

Tako su šah i njegove kombinacije ponekad ulazili u kreativnu laboratoriju pisca.

Šahovska igra, njene kombinacije, neiscrpne su. U toj raznovrsnosti ideja i kombinacija, u toj neiscrpnosti šahovskog mišljenja, ležala je za velikog ruskog pisca velika privlačna snaga.

U JASNOJ POLJANI

Jasna Poljana. Od izlaznih kula široka aleja — „Prospekt“ — vodi do dvospratne kuće Tolstoja. Tu, na drugom spratu, u dnevnoj sobi koja je istovremeno služila i kao trpezarija, uveče je u krugu porodice, prijatelja i gostiju odmarao Lav Nikolajevič Tolstoj. Razgovor se obično vodio oko okruglog stola. Pored stola stajao je i klavir i starinski naslonjač, u kojem je pisac volio da sjedi dok sluša muziku.

Ulazeći u svečanu sobu, posjetilac je primjećivao mali kvadratni šahovski sto nedaleko od klavira, čija je gornja ploča bila sačinjena od lijepih majolika, plavih i svjetlozelenih pločica.

Upadale su u oči i masivne šahovske figure od poliranog drveta, sa zelenim filcom sa donje strane. To je bio čuveni Staunton šah. Dovezao ga je iz Engleske V. G. Čertkov i poklonio Lavu Nikolajeviču. Ovim šahom i za ovim stolom Tolstoj je obično igrao u posljednjim godinama života. Pored, na sofi ili za okruglim stolom, sjedili su umjetnici dok su crtali Tolstoja za šahovskom tablom. Repin, Ge, Trubeckoj, Meškov, Tatjana Lvovna i drugi slikari i vajari u tim trenucima dobijali su „pravo“ na svoje sesije.

Ko je bio Tolstojev partner? Kao i obično, prijatelji, poznanici, posjetioci. Pored već pomenutih S. Tolstoja, M. Suhotina, A. Goldenvejzera, S. Tanejeva, E. Mooda, ovdje su se najčešće mogli sresti među igračima V. G. Čertkov i njegov sin Vladimir, književnici P. Sereženko i A. Hirjakov, finski pisac A. Ernefelt i drugi. Neki od njih — Sereženko, Suhotin, Čertkov — većinom su gubili od Tolstoja, dok su drugi — stariji sin pisca, Hirjakov, Goldenvejzer, Mood — iako ponekad gubili, imali u svom aktivu mnogo više pobjeda nego nula.

Posebno često je Lav Nikolajevič igrao sa A. B. Goldenvejzerom, pijanistom, profesorom Moskovske konzervatorije. Aleksandar Borisovič je čak vodio evidenciju tih susreta: ukupno su odigrali više od 600 partija. Nažalost, nijedna od njih nije zabilježena. Ali Goldenvejzer je vodio dnevnik u koji je upisivao sve zanimljive misli pisca, uključujući i one iz oblasti šahovske umjetnosti. Kasnije su ušle u njegovu knjigu „U blizini Tolstoja“.

Treba reći da Aleksandar Borisovič nije bio zanimljiv Tolstoju samo kao muzičar, već i kao šahovski partner. Baš kao i Tolstoj, Goldenvejzer je strastveno volio šah. Ovo zanimanje se pojavilo još u njegovom djetinjstvu, jer je šah u porodici Goldenvejzer bio omiljena igra. Sjeća se da je kod njih u Moskvi dolazio veliki ruski šahista M. Čigorin. Do danas se u biblioteci Aleksandra Borisoviča čuva poklonjeni, uvezani komplet Čigorinovog časopisa „Šah“ iz 1894. godine sa autogramom: „Borisu Solomonoviču Goldenvejzeru za uspomenu sa međunarodnog šahovskog turnira u Londonu 1899. M. Čigorin. 4. maj 1899.“

Od 1904. godine A. B. Goldenvejzer je provodio ljeto u Teljatinkama (kući Aleksandre Lvovne Tolstoj), koja je bila samo 3,5 kilometra od Jasne Poljane. Tamo je, po povratku iz Engleske, boravio i V. G. Čertkov. Tokom šetnji, Lav Nikolajevič bi često prije ručka svraćao u Teljatinke konjem. I pri tome je gotovo uvijek igrao šah. Jednom je čak rekao da više neće dolaziti, jer se stvara utisak da dolazi ne da bi vidio prijatelje, već samo da bi igrao šah…

Ali još češće je Goldenvejzer boravio u Jasnoj Poljani.

L. N. TOLSTOJ igra šah sa V. V. Čertkovim, Jasna Poljana, 1907.

Može se reći da su posjete Čertkovih kod Tolstoja gotovo uvijek završavale partijom šaha, a zatim svirkom na klaviru.

U posljednjim godinama života često je sa Lavom Nikolajevičem igrao i Čertkov sin, Vladimir Vladimirovič, kojeg je porodica Tolstoj zvala Dima. Naučio je da igra šah sa sedam godina, dok je živio sa roditeljima nedaleko od Jasne Poljane i često posjećivao L. N. Tolstoja zajedno sa ocem. Zanimljivo je da mu je prva učiteljica u šahu bila Tolstojeva kćerka Marija Lvovna. „Šahovski časovi koje sam od nje dobio,“ priseća se V. V. Čertkov, „dali su mi mogućnost da sa ‘razumjevanjem pozicije’ pratim razvoj događaja u partijama Lava Nikolajeviča… On je obično pobjeđivao mog oca, koji je bio stalni njegov protivnik.“

Godine 1907. Čertkovi su se, poslije desetogodišnjeg odsustva izazvanog izgnanstvom koje im je odredila carska vlast, ponovo nastanili u blizini Tolstojeve imovine. „Šahovski dueli su se obnovili. Sada sam u njima učestvovao ne više kao posmatrač, već kao Tolstojev partner.“

Među Tolstojevim partnerima u tim godinama treba posebno pomenuti Engleza Elmera Mooda, poznatog prevodioca i autora velikih monografija o životu Tolstoja, objavljivanih u različitim godinama u Engleskoj. U svojim radovima Mood posvećuje dio i Tolstojevom šahovskom interesovanju. On je bio jedini šahista koji je zapisivao partije koje je igrao Tolstoj. Objavio je dvije partije:

• U jednoj, odigranoj 1906. godine, Tolstoj belim figurama je dobro iskoristio grešku protivnika u Salvio gambitu, razvio snažnu kombinaciju napada na kralja i pod prijetnjom brzog mata primorao Mooda da se preda već na 21. potezu.
• Druga partija, takođe igrana u Jasnoj Poljani tri godine kasnije, Tolstoj je igrao crnim figurama Špansku partiju i izgubio u 24. poteza. Tada mu je bilo 81 godinu.

Obe partije objavljene su u Moodovoj knjizi Život Tolstoja u posljednjim godinama, koja je izašla u Londonu 1911. godine na engleskom jeziku.

Prva partija objavljena je u štampi čak i ranije: uskoro nakon odigravanja Mood je poslao partiju u Times, gdje je prvi put objavljena sa njegovim komentarima.

Kasnije je partija postala široko poznata: 22. aprila 1907. ponovo je objavljena u nedeljnom prilogu riških dnevnih novina, gdje joj je prethodio članak „Tolstoj kao šahista“, a u maju iste godine u lajpciškom časopisu Deutsche Schachzeitung. Poslije toga se pojavljuje u šahovskim udžbenicima Kodrela, Minkvica i drugih autora.

Po mišljenju Minkvica, partija „pokazuje da je Lav Tolstoj do duboke starosti ostao prilično jak šahista“.

Kako je zapravo igrao Tolstoj? Naravno, na osnovu samo ove dvije partije sa Moodom ne mogu se izvoditi široki zaključci. Ipak, ove partije daju određenu predstavu o njegovoj igri u posljednjim godinama, posebno ako se uzmu u obzir brojna sjećanja Tolstojevih savremenika.

ZA ŠAHOVSKOM TABLOM…

Krajem 1909. godine, redakcija moskovskog časopisa Šahovski pregled, saznavši da se pisac i dalje zanima šahom, poslala mu je svoje brojeve za posljednja tri mjeseca. Ali Lav Nikolajevič tada nije imao mogućnost da se ozbiljno bavi šahovskom teorijom.

Igrajući za odmor, ograničavao se u oblasti otvaranja na stara znanja i koristio samo otvorena otvaranja, pretežno lovčevo otvaranje i različite varijante kraljevskog gambita.

Bilo je, istina, slučajeva kada je Lav Nikolajevič, izgubivši partiju i želeći da pronađe razlog poraza, ponekad sam analizirao nastavke otvaranja. Tako, u zapisima Goldernveizera od 18. avgusta 1909. čitamo:

„Nisam bio juče, i Lav Nikolajevič (on je u posljednje vrijeme sve gubio od mene u šahu crnim figurama, u gambitu Algajera) mi je rekao:
Zamislite, toliko sam se osramotio juče — niste došli — a ja sam postavio šah i gledao kako se odbraniti, i čini se da sam našao.
Igrao sam dvije partije sa M. S. Suhotinom i obe pobijedio (isto otvaranje), a potom jednu sa Lavom Nikolajevičem, i on je pobijedio. Čini mu se da mu je bilo drago i jedno i drugo.“

Sličnu epizodu opisuje Goldernveizer i godinu dana kasnije, 24. jula 1910. godine:

„Došao sam kod Lava Nikolajeviča. Tu su sjedile Sofja Andrejevna i Olga Konstantinovna. Lav Nikolajevič je sjedio u ogrtaču u uglu u fotelji, pred njim na sklopivom stočiću bio je postavljen šah, i on je analizirao gambit Mucio. Nije uzimao pješaka e5, već se povlačio damom sa f6 na f5. Igrali smo. Nastala je vrlo živa partija koju je Lav Nikolajevič pobijedio. Rekao sam mu da nam je ovo 599. partija. Bio je iznenađen što zapisujem i nije očekivao da smo odigrali toliko mnogo.“

Stil igre L. Tolstoja bio je oštar, napadački. Po mišljenju Goldenveizera, Tolstoj je imao nesumnjive sposobnosti za šah, naročito veliku kombinatorsku domišljatost. Sličnog mišljenja bio je i Tolstojev stariji sin:

„Neke njegove kombinacije,“ bilježi S. L. Tolstoj, „bile su originalne i duhovite, i mislim da, da je radio na šahu, mogao je postati jak igrač.“

Lav Nikolajevič je bio hrabar, neustrašiv čovjek. Ovo njegovo svojstvo ispoljavalo se mnogo puta u životu. Nije se plašio rizika ni u šahu, hrabro je napadao protivnika. Njegove napade obično su pratila žrtvovanja figura. Iako njegovi napadi, očigledno, nisu bili samo pozicioni, oni su svjedočili o stalnoj težnji Lava Nikolajeviča ka oštroj, napetoj borbi.

Karakteristična epizoda ispričan od strane L. P. Sergejenka, koji se odnosi na ljeto 1907. godine. Jedne večeri Tolstoj je upitao okupljene goste u dnevnoj sobi – igra li neko šah.

„…Smatrao sam svojom dužnošću da se otkrijem,“ piše A. Sergejenko.
„Ah, tako, ti igraš? Nisam znao. Odlično! Pa hajde da igramo,“ rekao je Lav Nikolajevič, zadovoljan. Postavili smo šah, on je u jednu ruku uzeo bijelu, a u drugu crnu figuru, stisnuo ih i pružio mi ruke da izaberem. Meni je pripala bijela.
„Pa, pomislih, pobijediću Lava Tolstoja!“ Ali on je od prvih poteza počeo da me tako silovito napada i pritiska da sam se odmah zbunio, pravio jedan nespretan potez za drugim, a on je u svojoj neukrotivosti uzeo jednu figuru za drugom, dok sam ja vidio da jurišam ka sigurnoj i nečasnoj propasti. Pomislih: da mi ne bude toliko sramota, bolje je da unaprijed prekinem igru. I stidljivo mu rekoh da se predajem.
„Ne, još se bori, još ima poteza,“ odgovori Lav Nikolajevič.

Ali nakon jednog poteza, njegov partner ponovo je rekao da se predaje. Tolstojevo lice izrazilo je potpuno razočaranje. Kao da mu je postalo dosadno. U tom trenutku prišao je stolu V. V. Čertkov. Pogledavši na tablu, izrazio je želju da nastavi igru.

„Prepustio sam mu mjesto i pogledao Lava Nikolajeviča. Njegovo lice se odmah promijenilo. Sve je zaiskrilo osmijehom, oči su oživjele, i, očigledno, divio se Dimi. — E, vidi, Dimče, sad se potrudi!
Lav Nikolajevič se koncentrisao, njegov pogled postao je oštar…“

Dima je, dugo razmišljajući, uporno borio se sa Lavom Nikolajevičem. Pri svakom njegovom barem malo uspješnom potezu, Lav Nikolajevič je gotovo oduševljeno komentarisao:

„Dobro, Dimče! Odlično! Predivan potez!“

Zatim ga je ispitivački upitao, kao sa nekom lukavošću:

„A, možda ćeš se predati?“

Dima je uporno istrajavao, nije se predao.

„Hm! Hm!“ — veselo i začuđeno je govorio Lav Nikolajevič. — „Ajde, Dimče! Bravo! Bori se, bori se! Ne popuštaj!“

L. Tolstoj je više volio da igra protiv jačih protivnika. P. Sergejenko se sjeća kako je tokom jednog razgovora Tolstoj s prijateljskim osmijehom obratio jednom od svojih gostiju:

„Gledam vas i mislim: da li loše igrate šah ili ne?“
„Pa, kako da vam kažem, Lave Nikolajeviče? Ali Sergeja L’voviča ponekad sam pobjeđivao.“
„Eto kako! Odlično. Sereža igra bolje od mene. Onda svakako da odigramo partiju.“

Mnoge je zadivljavalo izuzetno samopouzdanje Tolstoja tokom teških životnih situacija. A. B. Goldenvejzer priča kako je jednom tokom šahovske partije sa Lavom Nikolajevičem Tolstojem došla policija da uhapsi njegovog sekretara N. N. Guseva. Partija je prekinuta. Lav Nikolajevič je bio duboko uznemiren, suze su mu stale u oči.

Ipak, kada je policija otišla, oni su ponovo sjeli za šah, a Goldenvejzer se sjeća da je Tolstoj „ipak predložio da završimo prekinutu šahovsku partiju zbog čitave te priče“.

Još jedna karakteristična osobina Tolstojeve igre: obično nije volio vraćati poteze unazad. P. Sergejenko u jednoj od svojih članaka se sjeća da je Tolstoj igrao vrlo brzo i da se bojao dugog razmišljanja protivnika.

Evo jednog primjera: u nekoliko minuta Lav Nikolajevič dovodi svog zbunjenog partnera do predaje i nastoji ga utješiti:

„Očigledno je da rijetko igrate… Hajde, igrajmo još…“

Počinje druga partija (u to vrijeme pokraj njih započinje razgovor u kojem učestvuje i Tolstojev partner).

Lav Nikolajevič je gledao koncentrisano na šah.

„Da li vam smeta naš razgovor?“
„Ne, ne, molim vas,“ govorio je veselo, ali odigra loš potez i uzvikuje očajničkim glasom:
„Aj, šta sam uradio!“

Ipak, prijedlog partnera da promijeni potez odbija, gubi figuru za figurom i, iscrpljen svim pokušajima, predaje se.

„Sad počinjem da osjećam određeno poštovanje prema vašoj igri. Hajdemo treću,“ kaže uzbuđeno Lav Nikolajevič, s mjesta vodi napad i za nekoliko minuta potpuno nadjačava svog partnera.

L. N. Tolstoj i šah, crtež T. L. Suhotina

Kao što pokazuje upravo navedeni primjer, na pobjedu ili poraz Tolstoj je obično reagovao vrlo emotivno.

„Sramota mi je to priznati, ali meni je drago kada pobijedim,“ često je govorio kada bi ostvario pobjedu.
„Smiješno je, ali ne mogu da se suzdržim od osmijeha što sam pobijedio,“ rekao je jednom gostu koji je posmatrao igru.

A jednom, kada je dobro pobijedio Goldenvejzera, uskliknuo je:

„Osjećam se neobično ponosno!“

S druge strane, porazi u šahovskoj partiji su mu bili neprijatni.

„U trenutku katastrofe, kada njegove fascinantne šahovske kombinacije — iluzije — propadnu kao kula od karata zbog prostog ili nepredviđenog, pogrešnog poteza, Lav Nikolajevič bi doživio neopisiv strah, hvatao se za glavu i vikao tako glasno da bi oni koji nisu znali o čemu se radi bili uplašeni,“ piše Goldenvejzer.
„Kada bi napad uspio i partija došla do pobjede, Lav Nikolajevič bi se iskreno radovao. Sačuvao je do kraja života tu sposobnost pravog genija da osjeti dječiju, neposrednu radost…“

Tolstoj se ponekad sam ismijavao zbog načina na koji je izražavao svoja osjećanja tokom igre. Jednom je rekao:

„Ja igram ravnopravno sa Suhotinom, samo što on igra mirno, a ja, po mladosti, sav se strastveno angažujem.“

Još u 1890-im godinama, kako je već pomenuto, Tolstoj je često pokazivao izuzetnu sposobnost da, igrajući šah, paralelno sluša čitanje knjige ili učestvuje u razgovoru. Ovo potvrđuju i mnogi koji su s njim igrali šah u devedesetim godinama.

Skulptor I. Gincburg se sjeća da je tokom jedne partije sa Lavom Nikolajevičem primijetio da se pisac često osvrće prema susjednoj sobi, gdje se vodio vrlo živahan razgovor: neko je molio sagovornicu da objavi memoare. Ona je odbijala.

„Naša igra je pri kraju, ja se koncentrišem, Lav Nikolajevič, razmišljajući o potezu i odigravši odlučujući potez, kaže: 'Predala se'. Kasnije sam saznao da je u susjednoj sobi molitelj pobijedio. Ona je pristala da objavi svoje memoare.“

Takođe, važno je istaći stimulativno značenje šaha u posljednjim godinama Tolstojevog života.

Mnogi savremenici pisca to naglašavaju u svojim zapisima. Na primjer, 4. septembra 1908. godine Goldenvejzer je zapisao:

„Lav Nikolajevič je prvo bio malaksao. Potom je oživio. Igrali smo šah (remi).“

Šah mu je pomagao da lakše podnese bolesti. Ako mu nije bio propisan režim ležanja, Tolstoj je obično provodio večeri igrajući šah.

„Lav Nikolajevič takođe kašlje i ima prehladu,“ piše Sofija Andrejevna u svom 'Dnevniku' 20. novembra 1900. godine, „ali večeri provodi igrajući šah i satima igra s Mihailom Sergejevičem, Sergejom, Goldenvejzerom i drugima.“

O tome često svjedoči i doktor D. P. Makovick, koji je pažljivo pratio zdravstveno stanje pisca. Tako, 31. maja 1907. bilježi:

„Lav Nikolajevič je loše spavao i ujutru se osjećao slabim. Ipak,“ piše on, „sa Goldenvejzerom, koji je došao na ljeto u Telyatinki, Lav Nikolajevič je igrao šah i pobijedio ga, a juče Sergeja L’voviča.“

Posljednji put je Lav Nikolajevič Tolstoj igrao šah sa sinom Sergejem L’vovičem 25. oktobra (7. novembra) 1910. godine, tri dana prije nego što je napustio Jasnu Poljanu.

Tako je kroz čitavi život — od mladosti do duboke starosti — Lav Nikolajevič Tolstoj nosio ljubav prema šahovskoj igri.

PARTIJE TOLSTOJA

Kraljev gambit
L. Tolstoj – E. Mood
Jasna Poljana, 17. oktobar 1906.

1.e4 e5 2.f4 exf4 3.Nf3 g5 4.Bc4 g4 5.Ne5 Qh4+

Početak te partije — jedna od grana kraljevog gambita — u šahovskoj teoriji dobio je naziv Salvijev gambit. Mood je pisao o toj partiji:

— Tolstoj, koji nije proučavao otvaranja, iznenadio me započevši partiju Salvijevim gambitom. Taj gambit je preuzeo od svog prijatelja koji je nedavno igrao s njim.

6.Kf1 d5

Ovdje se za najbolju odbranu smatra 6... Nc6!, jer poslije 7. Nxf7 Bc5 8.Qe1 g3! 9.Nxh8 Bf2 10.Qd1 Nf6 11. d4 d5 12. exd5 Cg4 13. Se2 Kxd4 crni dobija jak napad. Ali ni potez u tekstu nije loš

7.Bxd5 f3 8.gxf3 Qh3+ 9.Ke1

9.Kg1 bi dozvolilo protivniku da stekne prednost putem 9...gf 10.Nf3 Bc5+ 11.d4 Bg4

9...g3 10.d4

Sada je bilo neophodno 10.Qe2 da bo posle poteza u tekstu imao mogućnost poteza Qg2 i stekne odlučujuću prednost. Ali Mood je potcijenio snagu tog udara.

10... g2 11.Rg1 Qh4+

Ako 11...Qxh2 tada 12.Be3

12.Ke2 Nh6 13.Rxg2 c6 14.Bxh6!

Tolstoj energično koristi stečenu prednost.

14…cxd5 15.Bxf8 Kxf8

16.Qe1!

Lev Nikolajevič obično nije volio mijenjati figure radi brze remi partije. Izuzetak su činile samo one pozicije u kojima je imao materijalnu prednost i razmjena figura obećavala brzu pobjedu. O jednom takvom slučaju ispričao je A. Goldenvejzer: „Dobio sam bijele figure. Igrao sam Mucio gambit i izgubio tempo u napadu. Lav Nikolajevič me prisilio na razmjenu dama. Kao rezultat, za figuru su mi ostala dva pješaka. Uz veliki trud uspio sam izvesti prilično zanimljiv remi.“
Sličnu situaciju vidimo i u ovoj partiji: Tolstoj predlaže razmjenu dama, nakon koje bi mu dva pješaka više omogućila brzu pobjedu.

16…Qe7 17.Nc3 f6 18.Nxd5 Qd6 19.Qg3!

Bijeli je stvorio jaku napadačku poziciju. Sada prijeti otkrivenim šahom da osvoji damu (20. Ng6+). Crni, pokušavajući da neutrališe ovu prijetnju, ipak gubi topa.

19…fxe5 20.Qg7+ Ke8 21.Qxh8+ i bijeli je uskoro dobio.

Španska partija
E.Mood-L.Tolstoj
Jasna Poljana,1909

1.e4 e5 2.Nf3 Nc6 3.Bb5 a6 4.Ba4 b5 5.Bb3 Nf6 6.Ng5 d5 7.exd5 Nxd5

Greška koja omogućava bijelom da sa dobitkom izvede žrtvu konja. Trebalo je igrati 7... Nd4.

8.Nxf7! Kxf7 9.Qf3+ Ke6 10.Nc3 Ncb4 11.a3 Bb7 12.axb4 Ra7 13.Qg4+ Kd6 14.Ne4+ Kc6 15.Qe6+

Crni gubi figuru. Pored toga, njegov kralj nikako ne može da nađe pouzdano utočište. U partiji je dalje uslijedilo:

15...Bd6 16.Bxd5+ Kb6 17.Bxb7 Rxb7 18.d3 Ka7 19.Be3+ Kb8 20.Rxa6 Re8 21.Qa2 c6 22.Ra8+ Kc7 23.Qa5+ Kd7 24.Rxd8+ i bijeli je dobio.

L. N. Tolstoj igra šah sa V. G. Čertkovim, Otradnoje, Moskovska gubernija, 1910. godine.

Kraljev gambit
M.Suhotin – L.Tolstoj

Jasna Poljana,1908

1.e4 e5 2.f4 exf4 3.Nf3 g5 4.Bc4 g4 5.0-0 gxf3 6.Qf3 Qf6 7.d3 Bc5+

Pozicija bi bila znatno otpornija da je lovac bio na h6. Drugi plan odbrane crnog, koji preporučuje savremena teorija, vezan je za potez 7... d5, nakon kojeg je moglo uslijediti: 8. exd5 Bh6 9. Nc3 Nbd7
10. Qe4+ Qe7 11. Bf4 Qe4 12. Ne4 Bf4 13. Rf4 Nh6 i šanse strana bile bi otprilike izjednačene.

8.Kg1 Nc6

Ovuj poziciju između M. S. Suhotina i L. N. Tolstoja zabilježila je fotografska kamera. Sačuvana fotografija (GMT) omogućila je rekonstrukciju prethodnih poteza. Ishod ovog susreta, međutim, nije poznat. Sjećanja savremenika svjedoče da je u brojnim partijama između ovih partnera prednost, u pravilu, bila na strani L. N. Tolstoja.

Na isti način rekonstruisano je i drugo otvaranje partije između istih protivnika.

Kraljev gambit
M.Suhotin – L.Tolstoj
Jasna Poljana,1908

1.e4 e5 2.f4 exf4 3.Nf3 g5 4.h4 g4 5.Ne5 h5 6.Bc4 Nh6

Drugi mogući nastavak u toj poziciji -potez topom na h7

7.d4 d6 8.Nd3 Qe7

Takvu poziciju lako je prepoznati na jednoj od fotografija koje se čuvaju u Državnom muzeju L. N. Tolstoja, na kojoj je pisac snimljen tokom partije protiv M. S. Sukhotina. Pozicija u partiji u potpunosti odgovara zahtjevima savremene šahovske teorije i pokazuje da su L. N. Tolstoj i njegov partner dobro poznavali razvoj jednog od najsloženijih nastavaka Kraljevog gambita — Kizerickog gambita.

Pozicija L. Tolstoja, 1897. godina

Crni na potezu

Ova završna pozicija nacrtana je rukom L. N. Tolstoja u njegovoj „Zapisnoj svesci“. Izgleda da je pozicija preuzeta iz završetka partije između Lava Nikolajeviča i njegovog sina Sergeja, koji je tada boravio u Jasnoj Poljani i često igrao sa ocem. Po svjedočenju savremenika, L. Tolstoj je povremeno volio analizirati završne pozicije. Sve ukazuje na to da je igrao crnim figurama, pred kojima su se u ovoj partiji pojavili teški problemi u odbrani.

(Kraj)