Adrijan Mihaljčišin: Sjećanje na Vasilija Smislova

Svako ima svoje vrijeme 

Upoznavanje

Moje prijateljsko druženje sa Vasilijem Vasiljevičem Smislovim počelo je 1980. godine, kada smo zajedno igrali na Kupu lista Politiken u Kopenhagenu. Obojica smo pobijedili – podijelili smo 1–2. mjesto, ali za mene je najvažnije bilo to što je tada započelo naše prijateljstvo – jedno od najvažnijih događaja u mom životu.

Zvao sam ga otprilike jednom mjesečno, razgovarali bismo po sat vremena, a sada pokušavam da povratim barem dio tih neprocjenjivih razgovora. Ali pamćenje…

Foto iz arhiva autora

Odsjeli smo u stanu člana kluba AS1904, Kaarea Visinga Andersena. Možete samo zamisliti: svakog jutra sam zajedno s Vasilijem Vasiljevičem išao u supermarket po namirnice za doručak i ručak, koje smo sami pripremali (a večerali smo s organizatorima)! To je bilo fantastično iskustvo za mene – kuvati zajedno s Vasilijem Vasiljevičem. U Sovjetskom Savezu uopšte nije bilo takvog izbora proizvoda, iz kojeg bi kulinarski diletanti poput nas mogli lako spremiti sasvim pristojnu hranu.

Uostalom, za put nas je njegova supruga Nadežda Andrejevna opskrbila velikom kesom domaćih kolačića, koje je sam Vasilij Vasiljevič nazivao „zločestim pogačicama“, jer je u to vrijeme bilo zabranjeno iznositi bilo kakvu hranu iz Sovjetskog Saveza. Tokom čitavog turnira jeli smo te pogačice uz čaj – Vasilij Vasiljevič bi rekao: „A sad – zločeste pogačice!“

Poslije doručka i priprema, išli smo u šetnju do parka s idiličnim jezerima, gdje mi je V. V. pričao mnoge priče iz života sovjetske šahovske elite. Kako bih volio da se mogu vratiti u to vrijeme i pitati, pitati…

Odlično smo se provodili s našim danskim prijateljima Ejgilom Johansenom i Samuilom Ugorskim (inženjerom, emigrantom iz Peterburga). V. V. nam je nekoliko puta otpjevao svoju omiljenu pjesmu o Stjenki Razinu.

Bio sam duboko impresioniran načinom na koji je Vasilij Vasiljevič igrao završnice – nije mario za materijal i uvijek je bio spreman da žrtvuje pješaka radi aktivne igre kralja. U Kopenhagenu je dobio nekoliko sjajnih završnica; jedna od njih – protiv velemajstora Mestela – s pravom se može nazvati remek-djelom. Bronštejn mi je jednom rekao da V. V. tako brilijantno igra završnice zahvaljujući stotinama osnovnih pozicija koje je naučio još kao dijete. Njegov otac, jak  igrač koji je pobjeđivao Aljehina i Grigorjeva, usvojio je taj način podučavanja šaha – počinjati od završnice – od Kapablanke.

Vodio je sina na Moskovske turnire 1935. i 1936. godine. Najviše se malom V. V. urezao u sjećanje Emanuel Lasker, koji je nepomično sjedio u oblaku dima od cigare pet sati, i Kapablanka, koji je stalno šetao pozornicom nakon svakog poteza, razgovarajući sa šetačima o svemu – pa i o njihovim partijama. Kasnije je Smislov taj manir velikog Kubanca uspoređivao s ponašanjem Najdorfa, Tajmanova i Talja!

Naš posljednji dan u Kopenhagenu otišli smo na aerodrom, ali pošto je let „Aeroflota“ za Moskvu bio odložen četiri sata, prošetali smo s našim danskim prijateljima do Sjevernog mora. Taman se uz obalu privezala mali ribarski brod, a bradati danski ribari počeli su iskrcavati svoj ulov – prekrasnu ribu (uglavnom iverk). Vasilij Vasiljevič je bez razmišljanja odlučio kupiti ribu, a potom je, već u avionu, zamolio stjuardesu da je stavi u frižider.

Te iste večeri Nadežda Andrejevna je spremila divnu večeru. Vasilij Vasiljevič je obožavao ribolov kad god bi imao slobodnog vremena – naročito na Kubi, gdje je često pecao iz čamca. Njegov ulov su uglavnom bili marlini, a u časopisu Šah u SSSR-u čak je bila i fotografija o tome!

Porodica

Vasilij Vasiljevič: "U posljednje vrijeme često se prisjećam svoje porodice – svi smo iz Astrahana, na Kaspijskom moru. Zato obožavam more – to su geni. Otac je imao petero braće i dvije sestre – eto kakve su tada bile porodice!

Otac me naučio da igram šah, ali podsticaj mi je dao stric Kirilj, poklonivši mi knjigu s posvetom: ‘Budućem šampionu’. Bio je ljekar i živio je u Urjupinsku. Očeva sestra udala se u Ukrajini, takođe za ljekara, u Poltavskoj oblasti. Ali, što je čudno, posljednji put sam tamo bio na raspustu 1930. godine i od tada nisam više imao prilike da posjetim Ukrajinu.

Otac je igrao sasvim dobro – 1912. godine pobijedio je mladog Aljehina, a kasnije i poznatog majstora Grigorjeva. Bio je nagle naravi, nije volio da gubi i znao je da se naljuti. Radio je čitavog života kao inženjer u fabrici Goznak (koja je proizvodila vrijednosne papire i novac), najprije u Petrogradu, gdje je mjesečno zarađivao 200 rubalja – što je bilo vrlo pristojno. Kasnije su fabriku Sovjeti premjestili u Moskvu. Plata je ostala ista, ali smo živjeli skromnije.

Tek sam nedavno saznao da je otac ranije već bio oženjen, ali je njegova prva žena umrla. Imao sam i brata, ali ga, nažalost, nikad nisam upoznao.“

Foto: V. Levitin

O šahu i šahistima

Podsjetio sam Vasilija Vasiljeviča da je među našom generacijom kružila jedna njegova čuvena rečenica. Jedan sportski funkcioner pokušavao je da ga natjera da besplatno održi seansu simultanke s amaterima, na što je V. V. odgovorio:
„Besplatno samo ptičice pjevaju!“

Na to je, mrmljajući, odgovorio Vasilij Vasiljevič: „Pa dobro, bar ste nešto naučili od nas – iako ne baš ono najvažnije!“

Vasilij Vasiljevič:
„A nisam to ja izmislio, to je govorio sam veliki Šaljapin. Poslije nas je sve spasio Tolja Karpov – tada je počela kampanja ‘Velemajstori bliže narodu’, u okviru koje su htjeli da nas sve natjeraju da igramo na prvenstvima gradova, a to je moglo dovesti dotle da igramo i na takmičenjima stambenih zadruga! Tada je Tolja otišao kod najvišeg sportskog rukovodstva i rekao:
‘Stanite, postoji divan način za popularizaciju šaha – simultanke s časovnicima!’
I kampanja je odmah utihnula.“

Poznati trener Viktor Željandinov prisjeća se 1953. godine, kada je bio u sovjetskoj omladinskoj reprezentaciji i pripremao se za prvenstvo SSSR-a među juniorima. To je bilo neposredno pred turnir kandidata u Cirihu. Sovjetska federacija imenovala je V. V. za trenera. Držao im je fantastična predavanja o završnicama.

U to vrijeme, omiljena zabava među dječacima bili su noćni ratovi jastucima. Jedne noći V. V. se probudio zbog buke „jastučne bitke“ i, provirivši u njihovu sobu, počeo im je tiho pričati kako treba da vole jedni druge. U sličnoj situaciji, deset godina kasnije – 1963. – Botvinik je iz svoje škole izbacio pokretača „jastučnog rata“, koji je, usput rečeno, kasnije postao međunarodni velemajstor Naum Raškovski.

Za V. V. je trenerski rad zapravo bio dio pripreme za uspješan nastup u Cirihu. Neposredno prije toga pobijedio je na važnom pripremnom turniru u crnomorskom ljetovalištu Gagri. Tom pobjedom, kao i trijumfima na turnirima na kojima su učestvovali najbolji sovjetski šahisti, V. V. je načinio prvi korak ka petogodišnjoj borbi protiv Botvinika.

Aleksandar Beljavski se prisjeća kako je protiv Smislova imao pet dobijenih pozicija zaredom, ali su sve završile – remijem!
Najkorisniji Smislovljev savjet, koji je Beljavski zapamtio za čitav život, bila je rečenica koju je ponavljao dok bi pomjerao figure prema centru: 👉 „Figure treba da stoje čvrsto!“

Foto: B. Dolmatovski

Vasilij Vasiljevič imao je svoj poseban način pomjeranja figura – doslovno ih je „uvrtao“ u polje na nekoliko sekundi! Posebno zadovoljstvo mu je to pokretanje donosilo kada bi potez bio zaista jak.

V. V. je uživao u trenucima kada bi uspio da podbode Lav Polugajevskog, koji bi mu, naravno, sa zadovoljstvom uzvraćao istom mjerom. Tokom jednog međunarodnog turnira Lav je izgubio dobijenu poziciju i pokazivao partiju V. V. Ovaj je, nakon kratkog razmišljanja, pitao:
— „Jeste li vi to stvarno odigrali taj potez?“
Lav odgovara:
— „Da, naravno.“
Na to će V. V.:
— „Kako je tako iskusan šahovski matador kao vi, Lav, mogao da napravi tako nešto?“
Publika se nasmijala, a Lav je, pomalo zbunjeno, rekao:
— „Pa stvarno, kako se to meni moglo dogoditi?“

Vasilij Vasiljevič je volio da citira druge. Posebno mu je bila bliska filozofija Isaka Jefremoviča Boleslavskog. Često je koristio njegovo omiljeno izražavanje: „Prazno!“

Na moje pitanje zašto je tako veliki igrač i poznavalac otvaranja kao što je bio Boleslavski tako brzo ispao iz borbe za naslov svjetskog prvaka, V. V. je odgovorio:
„Nije imao dovoljno energije za borbu. Nikada nije radio čak ni najjednostavnije vježbe. Mnogo me podsjećao na Kramnika – i po šahovskim kvalitetima, i po svemu ostalom.“

Vasilij Vasiljevič:
„Da, sve leti, sve se mijenja. Evo, Kramnik je izgubio od Ananda. Čini mi se da Kramniku nedostaje borbenosti tokom partije. Pa čak sam i ja uvijek igrao s ciljem da pobijedim, a on toga nema. Sadašnji rejting-sistem ne dozvoljava da se igra slobodno i agresivno. Po mom mišljenju, ranije se igralo borbenije i zanimljivije. Ti rejtinzi su, rekao bih, od nečistog!

A uopšte, ja sam Kramnika smatrao najtalentovanijim igračem poslije Kasparova – po nečemu me podsjećao na mene. I s kakvom je maštom igrao devedesetih!“

Da, poslije poraza od Ananda, Kramnik je pokušao da se preusmjeri i da igra što borbeniji šah.

Foto: B. Dolmatovski

Evo još jednog zanimljivog slučaja: 1975. godine najjača po sastavu reprezentacija Moskve izgubila je Spartakijadu naroda SSSR-a u Rigi. Vrhunac poraza bilo je stradanje od ruske reprezentacije rezultatom 0,5 : 8,5!! Moskovsko sportsko rukovodstvo bilo je užasnuto tim debaklom. Tim je bio pod velikim pritiskom, svi su očekivali „analizu propusta“ – strogo sastanak s kritikama i ukorima…

I tada ustaje V. V. i kaže:
„Ne zaboravite: najvažnije je sačuvati ljude. Sutra je novi dan – pa ko će igrati ako ih izgubimo?“

Na tome je sastanak završen. Ta rečenica postala je za mnoge klasičan lijek protiv poraza.
V. V. mi je rekao da je neposredno prije Rige čitao velikog Rajnera Mariju Rilkea:

„Ko to govori o pobjedi? Mi sanjamo o tome – da preživimo.“

Nedugo potom dogodila se druga priča.

Međunarodni velemajstor Lev Alburt zatražio je politički azil u Njemačkoj 1979. godine, tokom Kupa evropskih šampiona. Nakon slijetanja na Šeremetjevo, čitava ekipa je pozvana u sjedište „sindikata“, gdje su se već pripremali agenti KGB-a da započnu ispitivanje.

Kada su pitali za Alburta, V. V. je odgovorio da je on „zaista demonska ličnost“ i da se od njega moglo očekivati bilo šta.
U toj napetoj atmosferi, jednom od službenika „dubokog bušenja“ (kako su ironično zvali agente) spala je vilica od iznenađenja, svi su prasnuli u smijeh – pa čak i pripadnici KGB-a.
Ispitivanje je na tome završeno, jer su shvatili da se od šahista može očekivati još i čudnijih odgovora.

Smislov i Fišer

Vasilij Vasiljevič najviše je volio da se prisjeća svjetskih šampiona – svojih odnosa i partija s njima. Meni je bilo posebno zanimljivo da ga pitam o Fišeru, jer je on najzagonetniji šampion – čovjek koji je sam razbio sovjetsku šahovsku mašinu.

Vasilij Vasiljevič je govorio da su se on i Bobi međusobno izuzetno poštovali – kada je preko Lilijentala Fišeru poslao svoju „debelu“ knjigu, Bobi je mjesec dana svuda išao s njom, ne ispuštajući je iz ruku.

Vasilij Vasiljevič:
„Kad bih išao drugom stranom ulice, on bi uvijek prešao da me pozdravi i prozbori nekoliko riječi. A Amerikanci Reševski i Benko su se tome silno čudili – Bobi se ni prema kome nije odnosio s takvim poštovanjem.

Jednom sam mu u Argentini ponudio remi poslije sat vremena igre, a on je rekao da se u principu ne slaže na remi prije 40. poteza, ali da sa mnom pristaje.

Inače, Bobi je, to se vidjelo, uvijek bio usamljen, kao da je nosio neki znak sudbine. Više ne mogu da kažem – to bi već spadalo u „zabranjene informacije“.

Kao talenat, bio je izvanredan, talenat ranga Morfija i Kapablanke, koji su od rođenja imali osjećaj za poziciju. Za razliku od Kapablanke, Bobi je bio fanatik šaha – da bi ga bolje proučio, naučio je španski i ruski jezik.

Sjećam se, usred banketa u Zagrebu, odjednom mu je postalo dosadno – izvadio je džepni šah i počeo da analizira.

Bio je i veliki reformator šaha, o čemu se, ne znam zašto, rijetko govori – uz njegovo ime vezane su nove šahovske varijante i šahovski satovi. Da, šahisti ne shvataju koga su izgubili. Bio je jedan od rijetkih koji su imali enciklopedijsko znanje, i to stečeno potpuno samostalno!

Nikada nije odstupao od svojih uobičajenih šablona (što mu je bila i snaga i slabost), i sjećam se kako ga je jednom O’Keli uhvatio u remi-varijanti – Bobi je tada bio strašno bijesan.

Zanimljivo, ali mi iz svjetskog vrha u to vrijeme nikad nismo igrali na remi. Bobi je govorio:

„Uvijek rizikujem, ali igram ono što sam dobro proučio.“

Ipak, uvijek je igrao brzo, naročito u otvaranju, i uvijek imao pola sata više na satu od protivnika. (Velemajstor Sergej Makaričev, trener Karpova i Kasparova, govorio je: „Ako imaš pola sata više – to znači prednost od pola pješaka!“)

Po lakoći igre podsjećao je na Ananda. Zbog toga, kad bi se igralo protiv njega, trebalo je biti izuzetno spreman u otvaranju – što ja nisam bio. Zato je s njim uspješno igrao samo Jefim Geler – njegov mu je stil odgovarao (tačnije, nije odgovarao Bobiju) i odlično je poznavao svoje pozicije – kao i Bobi.

Inače, Fišer je bio u prijateljskim odnosima sa sovjetskim šahistima, posebno sa Štejnom i Taljem. Talju je čak pokazivao svoje umijeće gatanja iz dlana.

Bio je jedini učesnik koji je posjećivao Talja u bolnici tokom turnira kandidata na Kurasau.
Ali Talj je volio da ga zadirkuje raznim šalama – ponekad ga je dovodio gotovo do suza.
Ipak, Bobi mu je uvijek opraštao te šale.

Pri tome je Ludeku Pahmanu Fišer rekao:

„Mrzim Ruse.“

Na to se Pahman iznenadio:

„Ali oni su fini momci.“

A Bobi je zbunjeno odgovorio:

„Da, naravno, ali kako ću onda da ih pobjeđujem?“

Dakle, njemu je bilo potrebno sredstvo da sam sebe motiviše, da se psihološki pokrene.
Isti takav pristup imao je Mihail Moisejevič (Botvinik) – namjerno bi se posvađao s protivnikom prije meča, kako bi se doveo u borbeno stanje.
Ja sam to znao i samo bih se nasmijao, složio bih se sa svime što je tražio i time ga lišio njegovog najvažnijeg psihološkog oružja.
Tako je postupio i Talj pred svoj prvi meč s njim.

Fišerova igra se odlikovala ogromnom energijom, čak i u blicu.
Po tome je podsjećao na Aljehina, iako to sam nije volio da priznaje.
Čini se da je Kaspárov u partiji ulagao isto toliko energije, ali on je išao putem kompenzacije – balansirao je naporom.

Postojala je i karikatura sa meča u Rejkjaviku – umjetnik je tačno uhvatio tu Fišerovu energiju i nacrtao ga kako mu iz očiju frcaju varnice.
Tada je B.V. (Spaski) pokazao previše popustljiv odnos prema Bobiju, što Mihail Moisejevič nikada ne bi dozvolio.
Jer, nikada ne smiješ kršiti pravila ili pristajati na njihovo kršenje – to protivniku stvara osjećaj da mu je sve dopušteno.

Jednom sam ga pitao: 

„Bobi, zašto igrate na pobjedu čak i kad ste već osigurali prvo mjesto u turniru?“

Ja sam, kao i ostali svjetski šampioni, nikada nisam težio tolikom naporu.
A Bobi mi je odgovorio:

„A šta ako više nikada ne budem mogao da igram?“

On je žurio da pokaže sve svoje mogućnosti, jer je osjećao da će se nešto dogoditi i da možda više neće imati prilike da igra.
On je toliko volio šah, da je cijenio svaku partiju.
Možda je zato i otišao – jer šah na najvišem nivou uništava nervni sistem.

Tigrana Petrosjana je tada potpuno uništio, kao i Tajmanova i Larsena, iako je Tigran bio odlično pripremljen za meč.
Ali, svako ima svoje vrijeme!
To treba imati na umu.

Bobi je volio život i prirodu – kad smo bili sedamdesetih u Argentini, provodio je mnogo slobodnog vremena na izložbi konja.

Kad je Fišer bio u zatvoru, ja sam mu posvetio šahovsku studiju sa političkom porukom…
Bobi je sam odbio operaciju koja bi mu mogla spasiti život.
Možda je mislio da je njegovo vrijeme prošlo.

Svako ima svoje vrijeme…

PATRIJARH

Vasilij Vasiljevič je pričao mnogo raznih priča o najpoznatijim sovjetskim šahistima, posebno o Botviniku, koji je nekada bio njegov zakleti neprijatelj.
Međutim, kasnije su sklopili mir i često posjećivali jedan drugog u vikendici

Foto: B. Dolmatovski

Smislov je na svoj način poštovao Botvinika, jer je divio čovjeku s kojim je odigrao stotine teških partija, ali Botvinik je uvijek pamtio stare rane. Beljavski se sjeća kako je bio kod Botvinika kod kuće i analizirao neke njegove partije s Patrijarhom. Kasnije, u razgovoru s bliskim prijateljem Botvinika, iznijeto je mišljenje da je Vasilij Vasiljevič veoma uljudan čovjek i da nikada nije učinio ništa loše svojim kolegama. Botvinik je klimnuo glavom i, u svom ironičnom tonu, sa škripavim glasom karakterističnim za takve situacije, rekao: «Zaista, ali ništa dobro takođe!» – što je bio tipičan suvi humor Patrijarha.

U to vrijeme svi šampioni svijeta imali su svoje veze u Politbirou. Botvinika je podržavao veoma uticajan premijer Molotov, i kada je 1952. godine Staljin planirao da ukloni Molotova, nekada stabilna pozicija Patrijarha se poljuljala. To je dovelo do toga da je Botvinik, tadašnji aktuelni šampion svijeta, izbačen iz tima koji se spremao za Olimpijadu u Helsinkiju – prvu u kojoj je učestvovala reprezentacija SSSR-a.

Mogu li čitaoci da zamisle scenu dostojnu Rjepinovog kista? Posljednji dan okupljanja sovjetske reprezentacije pred Olimpijadu u Helsinkiju 1952. godine. Svi su već znali da je Molotov, koji je u svakoj situaciji pomagao M.M., pao u nemilost, a njegova supruga Žemčužina su zatvorili. Članovi tima, umorni od diktata Botvinika, odlučili su da iskoriste činjenicu da je nakon rada na doktorskoj disertaciji bio van forme (ovdje je djelimično sam kriv) i gubio trening partije na pripremama. Botvinik je glasovima svih članova, uz podršku uprave, „odvojen“ od olimpijskog tima, a da bi ga potpuno ponizili, Oduzeli su mu čak i ranije dodijeljenu sportsku uniformu, takozvanu „olimpijku“!

Na pripremama su živjeli u odmaralištu u Voronovu. Uslovi tamo nisu bili baš udobni — čak su i umivaonici bili zajednički. I tako, stoje jedan pored drugog dva velikana – Botvinik i Smislov – i peru zube, a Mihail Moisejevič kaže:
„Nisam očekivao, Vasilije Vasiljeviču, da ćete glasati protiv mene.“
Vasilije Vasiljevič, ne prekidajući pranje zuba, prostodušno odgovara:
„A ja nisam znao, Mihail Moisejeviču, da ćete vi to saznati!“

Botvinika nije podržavao samo Molotov. Kada je najuticajniji šef sovjetske tajne službe Lavrentij Berija odbio Botvinika u zahtjevu za dodjelu parcele, Botvinik je pozvao premijera Bulganina preko interkoma predsjednika Sportskog komiteta i s lakoćom dobio plac na Nikolinog gori (taj elitni kvart pod Moskvom tada je bio pod kontrolom MGB-a). Usput, Berija je bio veliki ljubitelj šaha – u 30-im, kada je bio u Tbilisiju, majstor sporta Nikolaj Sorokin je svako veče bio obavezan da igra s njim partiju.

V.V. je imao veoma specifičan osjećaj za humor. Kada se šalio, lice mu je obasjavao veseli, dobroćudni, rekao bih čak adolescentski osmijeh, posebno kada je riječ bila o Bronštajnu, Gelleru ili Petrosjanu. Kada bi pak govorio o Botviniku – postajao je izuzetno ozbiljan: «Ti jednostavno ne znaš, nikada ne stani na njegov put!»

S druge strane, on je mnogo saosjećao s Botvinikom, jer je njegova supruga godinama ozbiljno bolovala. Botvinik je uvijek bio spreman da se bori temeljno; čitavoj ekipi svog protivnika (uključujući sekundante) pristupao je kao neprijateljima. Ipak, treba mu odati priznanje – imao je zanimljivu naviku da bijes stavi u vremenska ograničenja. Na primjer, kada se posvađao sa urednikom tro-tomnika izabranih partija „strašnim“ pukovnikom Baturinskim (poznatim kao «Mops», koji je stalno galamio na šahiste, ali im u stvari pomagao i bio dobar čovjek), jednostavno je obećao da s njim neće razgovarati punih godinu dana.

Foto: V. Nekrasov

Velemajstor Makogonov bio je trener sovjetske ekipe i postao je sekundant Smislova, što nije bilo naročito mudro rješenje. Trebalo je (ili je morao) da ostavi šah i krene ka karijeri profesora matematike na Tehničkom univerzitetu u Bakuu. Nakon nekog vremena, Patrijarh, koji je veoma visoko cijenio njegove sposobnosti u pozicionoj igri, oprostio mu je i zamolio da održi nekoliko časova malom Gariju Kasparovu.

Tokom drugog meča Botvinik – Smislov, V.V. je primijenio nekoliko jakih noviteta, a njegov sekundant, pored Makogonova, bio je poznati teoretičar Simagin. On je imao iskustvo kratkog rada sa Botvinikom. Sumnjičavi i oprezni Patrijarh pisao je da je V.V. izumio novu metodu pripreme – pripremao se ne samo za ono što je znao iz repertoara protivnika, nego i za ono što nije znao! To je bio Ezopov jezik – mislio je na to da je Simagin otkrio neke detalje i tajne Botvinikove pripreme. Simagin, veoma pošten i čest čovjek, godinama je pokušavao da uvjeri Botvinika i javnost da nikada nije izdao Patrijarha.

Dača prvog sovjetskog svjetskog šampiona bila je vrlo jednostavna i „minimalistička“, jer je Patrijarh sve radio svojim rukama i smatrao skromnost u svakodnevnom životu osnovnom vrlinom. Jednom je Smislov došao kod Botvinika svojom volgom. Mihail Moisejevič ga je pozdravio i predložio da opere auto, jer je bio zaista prljav. S velikim naporom, Vasilij Vasiljevič je uvjerio Patrijarha da to uradi sam već sutradan.

DRUGA MUZA

Vasilij Vasiljevič bio je blizak prijatelj nekih od najpoznatijih pjevača, poput opernog diva Ivana Kozlovskog, koji je rođen istog dana kao i on. Njih dvojica često su nastupali na stadionima tokom najpoznatijih predstava 60-ih godina – „Živi šah“. To je bila veoma popularna predstava sa vodećim šahistima i umjetnicima SSSR-a, ali su kasnije organizatori uhapšeni. Razlog je bio preveliki prihod, koji su tada komunističke vlasti smatrale kriminalom. Jednom su Kozlovski i Smislov nastupali na stadionu i htjeli su da uvjere Botvinika da pjeva s njima, ali M.M. je odbio pod izgovorom da više voli da pleše!

Vasilij Vasiljevič je snimao kompakt-disk sa svojim pjesmama 1987. godine u Holandiji. Tamo su mu dali veoma dobar orkestar, a V.V. je na ovo gledao veoma ozbiljno. Snimanje je bilo u Tilburgu, i jednog jutra, tokom doručka, zbunjeni Vasilij Vasiljevič je pitao Beljavskog da li se sjeća treće strofe pjesme o razbojnika Kudejaru – sam je zaboravio prije snimanja. Beljavski je, smijući se, odgovorio da ne zna ni prvu!

Usput, među poznatim velemajstorima i drugi su snimali pjesme i izdavali ploče – Nikolas Rosolimo i Lajoš Portiš. Na gitari su svirali i pjevali Najdžel Šort i Andrej Sokolov, ali potomstvu nisu ostavili trajne muzičke proizvode. Pa, Mark Tajmanov je izdavao instrumentalne (bez riječi) diskove koji su ušli u zlatnu kolekciju klavirske muzike 20. vijeka.

V.V. je imao svojevrstan kompleks – htio je da bude operni pjevač. Jedno vrijeme je učio na Konzervatorijumu, učestvovao na konkursu za Veliko pozorište, imao je svog muzičkog profesora u Lenjingradu. Kada je prošao audiciju kod velikog dirigenta i strastvenog ljubitelja šaha Hajkina, on mu je kulturno rekao da mu, ipak, bolje ide šah nego pjevanje. Ali V.V. se time nije obeshrabrio – u razgovorima sa mnom tvrdio je da mu glas s godinama postaje sve bolji i bolji.

VISOKI ZAŠTITNICI

Već sam govorio da je Vasilij Vasiljevič imao posebnu podršku u najvišim partijskim krugovima. Pričalo se da su predstavnici vrhovnog partijskog rukovodstva bili među bliskim rođacima njegove supruge (misli se na velikog partijskog ideologa Suslova). Kada bi Federacija postupala prema njemu, po njegovom mišljenju, ne sasvim pravedno, V.V. bi u trenu rješavao te probleme nakon razgovora sa rukovodstvom Komunističke partije.

Na primjer, Smislov je imao neke probleme sa FIDE, jer prema pravilima, bivši svjetski prvaci u početku nisu imali automatsko pravo učešća na međuzonskim turnirima. 1976. godine, čim je Smislov saznao da neće igrati na međuzonskom turniru, obratio se partijskom rukovodstvu. Sovjetska šahovska federacija odlučila je „otkloniti ovu nesporazum“ i odmah „ispraviti grešku“, ne smišljajući ništa bolje nego da objavi lažnu bolest Gennadija Kuzmina! Time su, u stvari, uništili jednog od najvećih talenata sovjetskog šaha. Kasnije su bivši prvaci, naravno, dobili zakonsko pravo da se kvalifikuju bez eliminacija u međuzonski ciklus, ali u Bilu 1976. godine išao je upravo V.V., a ne G. Kuzmin.

Slično se dogodilo i 1963. godine. Nekoliko dana prije zonskog turnira, Sovjetska federacija donijela je odluku da jedno od izlaznih mjesta pripadne Smislovu (po sugestiji vrlo visokog rukovodstva). Ovu odluku su ostali učesnici (Štejn, Geler, Spaski, Suetin, Korčnoj, Bronštajn, Holmov) primili s neprijateljstvom, pa je nastao tzv. „zonski turnir sedmorice“ (pod tim imenom ušao je u istoriju šaha), a ne od osmoro igrača!

Sličan slučaj bio je na zonskom turniru u Lavovu 1978. godine, kada je pred meč Karpov – Korčnoj sovjetska federacija bez eliminacija dala jedno mjesto na međuzonskom Mihailu Talju. Tu je V.V. predvodio bunt velemajstora, a učesnici su gotovo najavili štrajk – samo je čvrsta pozicija glavnog sudije Bondarevskog spriječila protest da se razvije. Pustivši V.V. u međuzonski, SSSR federacija smanjila je broj izlaznih mjesta za ostale. Ali u Sovjetskom Savezu takve odluke nisu se osporavale.

Ponekad su velemajstori praktikovali pisanje sumnjivih pisama partijskom rukovodstvu. Na primjer, učesnici finala šampionata SSSR 1947. godine protestovali su protiv učešća budućeg prvaka Paula Keres-a, argumentujući svoj protest njegovim nastupima na turnirima Trećeg Rajha. Imena tih „heroja“ još nisu objavljena. Poznato je samo da je majstor K. Klarman, pobijedivši Keres-a na tom prvenstvu, vikao da je uništio „tog fašistu“!

1976.godine Vasilij Vasiljevič bio je primoran da potpiše pismo protiv Korčnoja, iako je čak i u najtežim momentima demonstrativno podržavao Viktora L’voviča.

Ali osamdesetih Smislov više nije imao takvu podršku. Kada je njegov meč sa Riblijem u polufinalu prvenstva svijeta otkazan, napisao je pismo generalnom sekretaru CK KPSS Andropovu. Zakazan mu je bila sastanak sa ministrom sporta Gramovom, koji je razgovarao na vrlo neugodan način – rekao je da je Vasiliju Vasiljeviču već vrijeme da razmišlja o vječnom životu, a ne o nekoj politici. Ko je trebao da razmišlja o vječnom životu, ubrzo je postalo jasno – usprkos tome što je Gramov bio znatno mlađi od Smislova, umro je 20 godina prije njega.

Tigran Petrosjan takođe je imao moćne političke veze, ali njegovi zaštitnici zaista su bili veliki ljubitelji šaha i imali su bliske odnose s njim.

Uopšte, pažnja „moćnika“ V.V.-u nikada nije bila uskraćena. Moj bliski prijatelj Vjačeslav Mihajlov, budući ministar RF za nacionalnosti i federalne odnose, postao je dobar prijatelj Vasilija Vasiljeviča i s vremena na vrijeme mu je pomagao.

Foto iz arhiva autora

Nije toliko široko poznata činjenica da je Vasilij Vasiljevič nastojao obezbijediti prostor za Centralni šahovski klub. Komšija i prijatelj Smislova u aristokratskom neboderu na Trgu Voskresenja 1 bio je glavni arhitekta Moskve; on je pomogao u pripremi potrebnih dokumenata i pronašao odličnu lokaciju – dvorac jednog poznatog ruskog grofa na Gogoljevskom bulevaru 14. Vasilij Vasiljevič je zajedno s Botvinikom potpisao neophodan ugovor s gradonačelnikom Moskve.

KUĆNI POSLOVI 

Za razliku od Botvinika, Vasilij Vasiljevič imao je raskošnu daču i lijep stan na Trgu Voskresenja u Moskvi (u jednom od poznatih stambenih zgrada staljinske gradnje). Jednom mi se ukazala prilika da provedem čitavu sedmicu u njegovoj dači u Razdorima – sada jednom od najprestižnijih dijelova Moskve. Sjećam se njegovog omiljenog doručka – svježi sir s brusnicama i malinama.

Inače, Vasilij Vasiljevič bio je prvi svjetski prvak koji je sam vozio automobil, dok su Botvinik i Petrosjan imali vozače. Kasnije je samo Spaski dobio vozačku dozvolu – vrlo čudna i zabavna zakonitost među svjetskim prvacima i velemajstorima uopšte. Od sadašnje desetorke najboljih, samo Topalov, Griščuk i Mamedjarov znaju da voze. Prvi velemajstor koji je sjeo za volan bio je Milan Vidmar. Nije svima išlo: Viktor Korčnoj se u svojoj „Volgi“ jednostavno zabio u policijski auto na raskrsnici u Lenjingradu. Nakon toga je pljunuo i prodao svoj automobil. Pa recite poslije toga da su profesionalni šahisti sposobni za išta drugo osim šaha! Ovo je Smislovu, u svoje vrijeme, govorio i sam Vidmar.

Pored Vasilija Vasiljeviča bila je dača šahovskog majstora, poznatog rukovodioca sovjetskog šaha 60-ih godina, Mihaila Bejlina – veoma pozitivnog i mudrog čovjeka, bivšeg advokata. Bili su bliski prijatelji, ali odnos im se pokvario iz smiješnog razloga nakon što je Bejlin pomogao Smislovu da objavi knjigu svojih izabranih partija. Baš šteta, jer je Mihail Abramovič zaista mnogo pomagao Vasiliju Vasiljeviču.

Za Vasilija Vasiljeviča bio sam donekle kao sin, jer, nažalost, nije imao vlastitu djecu. Njegova supruga je imala sina iz prvog braka, Vladimira Selimanova, majstora sporta u šahu, koji je igrao na Svjetskom prvenstvu za juniore 1959. Kasnije je imao psihološke probleme i počinio samoubistvo, bacivši se kroz prozor. Za Vasilija Vasiljeviča to je bio veliki udarac, jer su provodili mnogo vremena zajedno – on je trenirao svog posinka. Ovi događaji bili su također razlog što rezultati Vasilija Vasiljeviča tokom 60-ih nisu bili toliko visoki kao ranije.

Često sam ga posjećivao, tražio savjete, razgovarali smo o raznim temama…

Vasilij Vasiljevič: „Što se tiče krize, sjećam se genijalne rečenice jednog profesora – iz vremena kada sam studirao na Moskovskom avio-institutu. Na predavanju nas je učio: ‘Požar u avionu je prirodna nepogoda koja se ne može izbjeći! Isto je i s krizom – ne može se izbjeći…’

Sjećam se da je, kada smo razgovarali o nekim političarima pa čak i svjetskim prvacima, omiljena fraza Vasilija Vasiljeviča bila: ‘Oni ništa ne razumiju! Ništa ne mogu predvidjeti! Amateri (Diletanti)!’

Nažalost, mislio sam da pred nama još ima mnogo vremena – kako sam se varao!“

RELIGIJA I MISTIKA

Vasilij Vasiljevič je bio duboko religiozan čovjek, svi su to znali, ali u Sovjetskom Savezu takav stav nije bio dobrodošao. Zajedno s Ivanom Kozlovskim odlazio je na propovijedi njihovog zajedničkog prijatelja – mitropolita Pitirima.

Vasilij Vasiljevič je komunicirao s Patrijarhom Kirilom i čak ga je jednom upitao:

„Jesam li dobro učinio što sam život posvetio šahu?“

U jednoj od svojih snova u bolnici, V.V. mu se pojavio onaj čije ime se ne smije izgovoriti – glavni zloduh. V.V. ga je uhvatio za okovratnik i rekao:

„Odgovori, jesi li ti izmislio ovu igru?!“

Pod takvim pritiskom, on je priznao:

„Da, to su moje stvari – ne mogu obmanjivati svjetske šampione!“

V.V. je o tome ispričao Borisu Vasiljeviču Spaskom, koji je bio duboko pogođen ovom pričom:

„Da-ah, nije dobro s Vasilijem Vasiljevičem, nije dobro!“

Foto: B. Dolmatovski

V.V. je pričao Beljavskom priču o poklonu koji mu je Boris Spaski dao za rođendan negdje u 60-im godinama. Bila je to mala statueta. Nakon tog poklona, Vasiliju Vasiljeviču je počela nizati se serija nesreća – u šahu, u kući, nesporazumi s ženom. Jednog dana, dok je pokušavao upaliti svoju „Volgu“ specijalnim metalnim uređajem, slomio je ruku. Nakon toga, Vasilij Vasiljevič se ozbiljno zamislio o tome što je moglo izazvati toliku količinu sitnih nezgoda i neuspjeha. Čim je bacio sumnjivu statuetu, mir se ponovo vratio u njegov život.

Godine 1955. otišao je u Jugoslaviju; nakon turnira u Zagrebu odigrao je nekoliko simultanki u Ljubljani. Veliki stručnjak za transformatore, profesor i međunarodni velemajstor Milan Vidmar pozvao ga je u svoj institut i u svoju vilu. Tamo je imao originalni šahovski sto sa superturnira u New Yorku 1927. godine, s potpisima Kapablanke i Aljehina. Za Vasilija Vasiljeviča, Vidmarova molba da i on stavi svoj potpis bila je pravo iznenađenje. Malo se stidio što će dijeliti prostor s takvim velikanima i pokušao je odbiti, pozivajući se na to da nije svjetski prvak kao oni. Vidmar je pogledao Vasilija Vasiljeviča i vrlo ozbiljno rekao da je to samo pitanje vremena. Manje od dvije godine kasnije, proročanstvo se ostvarilo!

A možda je sve bilo u jednoj od posljednjih rečenica iz našeg razgovora s Vasilijem Vasiljevičem. Rekao je:

„Izgleda da je David Ionovič bio u pravu kad je govorio: ‘U životu, kao u šahovskoj partiji, Bog daje šansu samo jednom.’“

FOTO: B. Dolmatovski

Vasilij Vasiljevič: „Uvijek sam osjećao da postoji neka sila koja me podržava – i mnogo puta sam se u to uvjerio. Sada svi govore – kriza, kriza, a ja se sjetim velikog Čarlija Čaplina, koji je pjevao odgovarajuću pjesmu: ‘Kako je dobro kad posao postoji, posao postoji!’“

U aprilu 1984. godine, kada sam bio u Austriji na simultankama, slučajno smo odsjeli u jednom hotelu pored Zapadne željezničke stanice. Vasilij Vasiljevič je još uvijek bio pod utiskom pobjede u meču protiv Roberta Hübnera. Rekao je da mu je upravo sudbina učinila da postane šahista za sva vremena, i da je u meču s Hübnerom pobijedio zahvaljujući Božjoj volji.

Tokom 70-ih, Vasilij Vasiljevič se vrlo zainteresovao za temu NLO-a i sakupio mnogo literature. Ali kada je saznao da njegovi britanski kolege, koji su proučavali ovu temu, misteriozno nestaju, shvatio je da je preblizu zabranjenim informacijama. Jedini način da se zaštiti bio je da prestane i baci sve prateće materijale. Takođe mi je rekao da su računari vrlo opasni, djelo đavola, i da ih nikada nije koristio.

U svojim posljednjim godinama, Vasilij Vasiljevič je govorio da šahovski život postoji i u „onostranom“ svijetu. Sanjao je snove u kojima igra protiv Laskera i Botvinika. To mu je davalo povod da smatra kako se „tamo, iza ogledala“, takođe igraju turniri i vodi borba za pravo svjetsko prvenstvo! Šaljivo je govorio da ga uskoro očekuje posljednji turnir – Konačno Svjetsko Prvenstvo, na kojem će učestvovati svi šampioni.

Vjerovao je da se šampion postaje ne slučajno – za to je potreban posebno blagoslov od Gospoda Boga. U tome nije bio usamljen – veliki violončelista i prijatelj šaha, Rostropovič, govorio je da će na onom svijetu zamoliti Betovena da napiše nešto za violončelo.

Vasilij Vasiljevič je po prirodi bio fatalista (možda je smrt Selimanova uticala na njegov pogled) i vjerovao je da su svjetski šampioni na neki način „obilježeni sudbinom“. Govorio mi je:

„Kramnik je obilježen, a FIDE šampioni – nisu.“

U OPŠTEM, NAKON OVE PRIPREME…

Vasiliju Vasiljeviču se veoma dopadao Maks Eve, i jednom je priznao da ga imitira. Jednom prilikom V.V. je vidio fotografije na kojima je Eve trenirao boks pred meč s Aljehinom. Tokom takmičenja na Kubi, upoznao je poznatog sovjetskog trenera boksa V. Ogurenkova, koji je bio veliki obožavalac Smislova i predložio mu nekonvencionalni način za poboljšanje psihološkog stanja pred pretendentski meč 1965. godine protiv Gellera.

Vasilij Vasiljevič je tri puta nedeljno dolazio na treninge u moskovski CSKA, kako bi se bavio boksom. Ogurenkov je koristio ogromne rukavice – tzv. „pale“ – kako bi se branio od Vasija Vasiljeviča. Smislov je govorio da nikada u životu nije bio toliko umoran kao na tim bokserskim treninzima. Kada je Geller saznao za pripreme Smislova, unajmio je trenera za sambo.

Vasilij Vasiljevič nije rado pristajao na saradnju. Teško je nabrojati njegove bliske šahovske prijatelje i sparing partnere, za razliku od Botvinika – kod njega se, doduše, situacija mijenjala nakon par godina saradnje. Sekundanti V.V. bili su Bondarevski, Makogonov, Simagin, Alatorcev, a 1977. na superturniru u Lenjingradu mu je pomagao Boris Gulko. Sam V.V. je iste 1977. pomagao Borisu Spaskom u njegovom meču kandidata protiv Lajoša Portiša.

Posebno treba istaći da je najbliži bio Alatorcevu, koji je napustio velike šahove veoma rano i posvetio se šahovskoj psihologiji. Tokom četvrt vijeka bio je šef šahovske laboratorije VNIFK. Tamo su se vršila istraživanja članova reprezentacija SSSR i davale preporuke o funkcionisanju profesionalnih šahista. Ipak, moram iskreno reći, kao jedan od korisnika tih istraživanja – praktično se ništa od toga nije primjenjivalo. Alatorcev je pomagao V.V. samo u jednom meču s Botvinikom, jer je od 1954. do 1961. obavljao funkciju predsjednika Šahovske federacije SSSR. Nakon rata, do 1960. sovjetskim šahom su upravljali Zubarev, Alatorcev i Bondarevski, a potom Lev Abramov, Mihail Bejlin i Viktor Baturinski. U principu, svi su bili na svom mjestu.

Od 1982. do 1984. godine, Vasilij Vasiljevič je čudesno, prešavši 60-godišnji prag, postao stvarni kandidat za titulu svjetskog šampiona i stigao do meča s Garijem Kasparovom. Predložio mi je da budem njegov sekundant, ali u to vrijeme sam radio s Anatolijem Karpovom i morao sam odbiti tako primamljiv predlog – zbog čega jako mnogo žalim. Zbog toga je Vasilij Vasiljevič angažovao Viktora Kuprejčika, velemajstora s veoma agresivnim stilom igre, i taj izbor se pokazao kao ispravan. Kuprejčik je svojim divljim idejama snažno „prodrmao“ i aktivirao igru Vasilija Vasiljeviča.

SVAKODNEVNE STVARI

V.V. je bio veoma neodlučan u rješavanju svakodnevnih problema, posebno kad je riječ o kupovini. Nadežda Andrejevna se često čudila: „Smislov do 80. godine nije znao gdje je prodavnica.“ Ona ga je uvijek tako zvala; nikada nisam čuo da ga oslovljava s „Vasja“ ili bilo čim sličnim.

Na početku svakog putovanja u inostranstvo, V.V., naoružan listom Nadežde Andrejevne, obilazio je prodavnice i nakon dugog posmatranja stvari obavljao kupovinu. Nakon odigrane partije pokazivao je kupljene stvari svojim saradnicima (u SSSR-u na međunarodne turnire obično su slali dvoje, za svaki slučaj) i počinjao izražavati sumnje – hoće li se to Nadeždi Andrejevnoj svidjeti, da li je odgovarajuća veličina, boja ili kroj.

Sutradan bi odlazio u iste prodavnice i vršio zamjenu kupljenih artikala. Procedura se ponavljala svakih 3–4 dana, što je osoblje nekih prodavnica dovodilo do ludila – par puta su V.V.-u vraćali novac i davali robu besplatno, samo da ne bi morali prolaziti kroz petu zamjenu!

Postoji jedna legenda o kojoj se nisam usudio pitati Vasilija Vasiljeviča. Tada su se igrali godišnji mečevi SSSR – Jugoslavija, a poznata jugoslavenska šampionka Milunka Lazarević, prema procjeni veterana, smatrana je najljepšom šahistkinjom u istoriji. V.V. je osjećao simpatije prema njoj, kao i većina svjetskih velemajstora. Ali tada je Nadežda Andrejevna napisala u CK KPSS – kako to, svjetski šampion, a ponaša se ovako. V.V. su odmah pozvali i sve mu objasnili. I on je stao u položaj „mirno!“ – kao da kaže: sve sam razumio.

Ipak, te neprijatnosti se ne mogu porediti s onima koje je imao David Ionovič, kada je stiglo pismo (s potpisom) u CK, da je sina nazvao Lvom Davidovičem Bronštajnom po samom Trockom! Gora optužba tada nije mogla biti smišljena. Morao je David Ionovič da se vrti kao jegulja na tiganju – bila su još staljinistička vremena. Priča s V.V. dogodila se tek početkom odmrzavanja, i V.V. nije morao da brine za svoju glavu.

POSLJEDNJE GODINE

Meni sa suprugom bilo je zadovoljstvo provesti predivno vrijeme na Palma de Majorci 1989. godine sa porodicom Smislov. Zajedno smo šetali po prodavnicama i uživali u morskim specijalitetima u restoranima. Za njih smo bili kao djeca!

Negdje dvadesetak godina kasnije požalio sam se Vasiliju Vasiljeviču da starim. On se nasmijao i rekao: „Ne pričaj mi takve gluposti, mali!“

Njegova supruga, Nadežda Andrejevna, već je dugi niz godina imala problema sa nogama i nije mogla uživati u dugim šetnjama na svježem zraku, koje je Vasilij Vasiljevič toliko volio.

FOTO: B. Dolmatovski

Takođe je i on imao ozbiljne zdravstvene probleme. Prije svega, mnogo ga je brinuo vid – liječio se kod najpoznatijeg doktora i akademika u Moskvi, ali operacije nisu bile sasvim uspješne, i kasnije ni zapadni oftalmolozi nisu uspjeli spasiti vid Vasiliju Vasiljeviču. Nekoliko puta je pokušavao liječenje na Zapadu, ali njegovo stanje se samo pogoršavalo. Slična sudbina zadesila je i Botvinika – u posljednjim godinama života bio je slijep. I sve je to posljedica sovjetskog liječenja! Svi doktori koji su se bavili njegovim liječenjem bili su vrlo poznati i stalno davali intervjue, ali rezultati i posljedice su bili tragični. Imao sam slično gorko iskustvo liječenja moje krsne ćerke u oftalmološkoj klinici u Moskvi. Zbog nepravilnog liječenja sovjetskih ljekara naglo su preminuli Štejn, Boleslavski i A. Zajcev.

Takođe, Vasilija Vasiljeviča mnogo su mučile tegobe sa kukom. Pošto je bio vrlo skeptičan prema sovjetskoj medicini, dugo je birao dobrog hirurga, kasnije je napravio pravi izbor i njegovo stanje se nekoliko godina poboljšalo. Ali nakon nekog vremena, poslije operacije i perioda rehabilitacije, nesretno je pao zbog problema sa vidom. Drugi put se oporavljao, ali znatno sporije. U to vrijeme bio je praktično slijep i govorio mi je da vidi samo sjene. Na šahovskoj tabli uz lampu ipak je uspio razaznati figure. Do kraja života sanjao je da naučnici razviju neke čipove ili druge uređaje koji bi pomogli ljudima sa izgubljenim vidom, poput njega, da ponovo vide. Uvijek je slušao radio programe o naučnim dostignućima u oftalmologiji i s vremena na vrijeme mi iznosio novosti i napredak.

Da ste samo znali koliko skromno je živio! Doktori koji su ga odvodili u bolnicu bili su šokirani viđenim. Ali to su bile tipične realnosti šahovskog svijeta, kao i u slučajevima sa Štajnicem, Janovskim, Laskerom, Šlehterom – koji su umrli u bijedi, a u slučajevima sa Morfijem, Rubinštajnom, Rauzerom i Torreom sve se završilo u psihijatrijskim bolnicama. Vasilij Vasiljevič, uprkos svemu, bio je vrlo optimističan, nikada nije podizao paniku, nije tražio da mu neko dođe pomoći. A trebao je takvu pomoć tokom poslednjih deset godina… A ja sam bio zauzet svojim poslovima, jednostavno žudeći za razgovorom sa istinski velikim čovjekom, želeći čuti što više zanimljivih priča.

Jednom mjesečno bih zvao Vasilija Vasiljeviča Smislova da ga pitam za zdravlje i život, razgovarali bismo po nekoliko sati. Razgovor bi počinjao sa rečenicom da se ništa novo ne dešava.

„Šta da radim, bole noge, već jedva hodam po svojoj vikendici u Razdorima.“

Vasilij Vasiljevič je morao nekako „da se kreće“ i preuzeo je funkciju dostavljača namirnica. Svakodnevno bi sa štapom i spiskom namirnica od Nadežde Andrejevne odlazio u seosku prodavnicu. Prodavačica bi po spisku napunila torbu na točkiće, i Vasilij Vasiljevič bi polako koračao kući.

Vasilij Vasiljevič:

„Oči su loše – jedva vidim figure na tabli. Nedavno sam mislio da me inspiracija napustila – studije se nisu slagale, ali izgleda da sam opet imao jedno otkriće. Uopšte, sastavljanje studija  spašava me od smrti – najvažnije je da mozak radi, a fizički nikada nisam ništa zloupotrebljavao. Ali šta da se radi – zima dolazi, teško je vrijeme. Uzeli smo sa Nadeždom Andrejevnom mače Mašku, i ona nam uljepšava našu starčku samoću. Zdravlje me izdaje, imao sam tešku operaciju kukova, sada hodam sa štapom. Mačka se šeta noću, a ja ne spavam do 2 ujutro – sastavljam studije i čekam da se moja mačka vrati sa šetnje…“

Ni on ni žena nisu imali preostalih rođaka, gotovo svi prijatelji njihove generacije su takođe preminuli. Za mene je to bilo vrlo čudno, jer sam znao da je otac Vasilija Vasiljeviča imao osam braće i sestara, pa je porodica morala biti zaista velika. Htio sam da pitam kako se to desilo, ali se nisam usudio.

Bračni par Smislov postao je vrlo sumnjičav prema bilo kakvim gostima i strancima, jer su neki nepošteni posjetioci krali umjetničke predmete iz njihove vikendice. Vasilij Vasiljevič je ispričao kako su ih opljačkali. Takođe su im se obraćali ljudi s ponudama da brinu o paru do kraja života u zamjenu za nekretnine. To je bio čest trik prevaranata u Rusiji – nakon potpisivanja potrebnih ugovora, starije ljude bi jednostavno ubijali.

Suština problema bila je u tome što je vrijednost Smislovih nekretnina bila prilično visoka: vikendica je vrijedila oko 2 miliona dolara, plus stan u najprestižnijoj višespratnici zajedno s garažom – još milion dolara. Ali nije bilo moguće dobiti novac u gotovini – penzija svjetskog šampiona bila je vrlo mala, a kirija za stan i garažu vrlo niska. Postojali su i neprijatelji koji su željeli da pribave Vasilijevu vikendicu, pa su djelovali vrlo agresivno.

U novembru 2009. tokom našeg razgovora, Vasilij Vasiljevič je napomenuo da bi vrlo želio da emigrira negdje, jer se boji za svoj život, a hladna klima uništava njegovo zdravlje. Rekao je da mu Viktor L’vovič Korčnoj može pomoći da se preseli u Švajcarsku. Umjesto toga, ja sam mu predložio Crnu Goru ili Sloveniju, posebno Portorož – slikovit grad na obali mora. Argumentovao sam izbor toplom klimom i podrškom mojih slovenačkih prijatelja šahista.

Vasilij Vasiljevič je tražio da mu nađemo stan u prizemlju blizu šetališta, kao i sobaricu i medicinsku sestru. Moj prijatelj, velemajstor George Mor, našao je nekoliko dobrih opcija, kao i ženu koja bi kuvala i čistila kuću. Cijena je također dogovorena sa Vasilijem Vasiljevičem – oko 300 eura mjesečno. Približno vrijeme preseljenja dogovoreno je za april, kada u Rusiji postaje toplije.

Najteži dio bio je prodaja Smislovljeve vikendice i stana. Ja i A. Beljavski smo htjeli da se time bavimo sami, ali smo zatim odlučili da takav posao može obaviti samo Aleksandar Bah. Bio je najbolji menadžer kojeg sam poznavao još iz vremena rada u Karpovljevom timu. Sam Vasilij Vasiljevič, kao vrlo skroman čovjek, oklijevao je da zatraži uslugu od A. Baha.

Ja sam odlučio da odem u Portorož nakon Evropskog prvenstva u Rijeci, da pogledam još nekoliko opcija za kuće i stanove. Vasilij Vasiljevič je tražio da uspostavim kontakte sa brojnim Rusima koji žive u Portorožu. Imao sam nekoliko osoba na umu koje su željele da razviju odnose sa Vasilijem Vasiljevičem na osnovu zajedničkih religijskih pogleda. Osim toga, Šahovski savez Slovenije bio je zainteresovan za predavanja koja bi Smislov mogao držati mlađim učenicima.

Sam Vasilij Vasiljevič je nekoliko puta bio u Sloveniji, igrao u turniru kandidata u gradu Bled 1959. godine, ali mu se posebno dopala Ljubljana, gdje je boravio kod Milana Vidmara.

Po završetku posla u Rijeci i Mađarskoj, trebao sam da putujem u Portorož 29. marta. Ušao sam na internet, čitao vijesti i… svi smo zakasnili…

Fotografija: B. Dolmatovski

Trebao sam to učiniti još prije nekoliko godina – pomoći mu da riješi sve svoje životne, svakodnevne probleme. Novinari, zauzvrat, trebali su da podrže Vasilija Vasiljeviča u pisanju memoara. Kod njega se nagomilalo mnogo zanimljivih priča iz prošlih vremena. Nažalost, nemamo memoare od Boleslavskog, Bondarevskog, Keresa, Petrosjana, Fišera, Smislova. Nešto je pisao Bronštajn, malo više uspomena na papiru ostavio nam je Botvinik. Sjajne memoare napisali su samo Averbah i Tajmanov. Boris Spaski više voli usmena pripovijedanja.

Očigledno je da se ovaj ogroman kulturni temelj urušava, jer sve manje informacija i sjećanja dopire do novih generacija.

Kada sam bio mlad, zanimalo me je samo jedno – šahovska strana priče, i slušao sam otkrivanja velikih s interesom, ali polušapatom. Kad sam malo ostario, shvatio sam da je to bilo najvažnije, a ne kako bolje premjestiti konja sa g1 na c5 (po izrazu Genije Sosonka).

Pokušavam da se sjetim, da naučim novinare šahovske, da je najvažnije ne intervjuisati momke koji nisu završili školu i nisu vidjeli ništa osim table i hotela. A veliki odlaze – koliko su znali i ponijeli sa sobom Matulović ili Velimirović, sjajni pripovjedači raznih priča, posebno ovaj posljednji. Gligorić je bar pisao o sebi i putovanjima, ali tada nije bilo uobičajeno pisati sve. A ja smatram da, uprkos mišljenju nekih, ne treba skrivati istinu o životu velikana. Oni su bili veliki u šahu, a u životu se svašta dešavalo – i to je upravo ono što je zanimljivo.

(Kraj serijala)

**********

Adrijan Mihaljčišin, velemajstor

22.novembar 2014.

https://chesspro.ru/thesaurus/mikhalchishin_smyslov