Piše: Sergey Voronkov
pisac, istoričar
Naprijed, naprijed, slobodni robovi,
dostojni HODYNKE i TRUBE!
— G. Plisetsky, Truba
(Hodinka (Ходынка) je istorijsko polje u Moskvi, poznato po Hodynskoj tragediji koja se dogodila 1896. godine tokom proslave krunisanja cara Nikolaja II. Tokom podjele besplatnih poklona nastala je panika i stampedo u kojem je poginulo više od 1.300 ljudi. Ovaj događaj se u ruskoj istoriji pamti kao simbol nesrećnog početka vladavine poslednjeg ruskog cara.)
Dobro mogu da zamislim šta su osjećali ljudi koji nisu bili opijeni staljinističkom maglom u prvim mjesecima 1953. godine. Iščekivanje smrti tiranina – ono je uvijek isto, bez obzira na istorijsku epohu. Na izmaku beskonačne, činilo se, vladavine kremaljskog gorštaka, napetost u društvu dostigla je vrhunac. Histerični „slučaj ljekara“ prijetio je da preraste u sveopšti jevrejski pogrom s nepredvidivim posljedicama…
I odjednom, jednog — tako se hoće reći: istorijskog — dana, radio je javio o Staljinovoj bolesti, a zatim o nekom tajanstvenom Čejn-Stouksovom disanju koje ga je zadesilo. Upućeni ljudi su shvatili: sve je gotovo!
(Čejn-Stouksovo disanje (Cheyne–Stokesovo disanje) je patološki oblik disanja koji se odlikuje naizmjeničnim periodima pojačanog disanja (hiperpneje) i prestanka disanja (apneje).)
Prema sjećanjima Alekseja Germana, pisac Lev Razgon „pričao je kako je početkom marta ’53. zajedno s drugim zatvorenicima išao kroz tundru i odjednom ugledao čovjeka koji je trčao. Čovjek je nešto strašno vikao. U početku je Razgon pomislio da za njim neko juri, ali su potom postale čujne riječi: ‘Brko umire!’ Čovjek se približio, bacio na haubu kamiona, pao u snijeg, skočio na noge i potrčao dalje duž puta. Krikovi su se razlijegali kilometrima kroz potpuno praznu i hladnu tundru… A zatim je u zoni održan tajni molitveni obred. Službu su vodili katolički sveštenici, jer pravoslavnih više nije bilo. Okupljeni zatvorenici – Rusi, Ukrajinci, Jevreji, Tatari, Čečeni – molili su, svako na svom jeziku, samo jedno: da se Staljin, ne daj Bože, ne oporavi…“
S druge strane bodljikave žice, u gradovima i selima ogromne države, neko se takođe molio za isto – ali potajno, u sebi, bojeći se čak i pogledom odati svoju radost… Zemlja je zanijemila, priljubljena uz radio-prijemnik.
Lilianna Lungina:
„I eto, on je umro. Treba reći da užas i narodni jad nisu imali sebi ravnih. Uopšte, situacija je bila teška. Živjelo se prilično teško i strašno. Ipak, ne samo u širokim narodnim slojevima, nego i u krugovima inteligencije, svi su bili potpuno slomljeni. Postojala su – tada veoma naivna – ubjeđenja da Staljin sve drži pod kontrolom. Da tamo postoje Berija i ostali, koji su mnogo gori, i da se samo zahvaljujući Staljinu sve još nekako održava na ivici.
U Moskvu su pristizali vozovi, ljudi su se vozili na krovovima vagona. Vladalo je osjećanje nekog događaja kosmičkih razmjera. Činilo se da se istorija zaustavila. Sastanci koji su se održavali u Savezu pisaca bili su apsolutno groteskni. Ljudi su izlazili za govornicu da nešto kažu, ali bi počinjali da jecaju, stojeći na podijumu, nesposobni da izgovore ijednu riječ od svog ogromnog bola.
Odnekud bi se pojavile poznate književne kritičarke i govorile: ‘Mi ćemo preživjeti, ali kako će naša djeca živjeti bez njega?’ – i zatim bi uslijedio eksplozivan, divlji, histeričan nalet suza – pa bi silazile s govornice. Mislim da je to bio masovni hipnotički trans. Ljudi su nekako zaražavali jedni druge. Svi su po svaku cijenu htjeli da ga vide. To bezumna, sumanuta, gotovo iracionalna želja – da ga vide u kovčegu – obuzelo je ogromne mase.
Ja sam bila srećna što je umro. I Sima (moj muž, dramaturg Semyon Lungin) u osnovi je dijelio to osjećanje sa mnom. Ali ipak smo i mi odlučili da pođemo da pogledamo. Sramota je reći, ali tako je bilo.
Iako je naša dadilja Motja, veoma važna osoba koja se tada pojavila u našem životu, jednostavna seoska žena, pokušavala da nas odvrati od toga. Smatrala je da je to čisto ludilo i s prezirom je govorila: ‘Šta se uzbuđujete? To je zaslužio.’
Ali mi smo osjećali potrebu da doživimo tu priču do kraja. Gomila je već počinjala odmah kod naših vrata. Još nije bila previše gusta, pa se kroz nju moglo nekako provući. Stigli smo do Samoteke. A kod Samoteke put ide naniže, kao neka velika udolina. Bilo je hladno. I iznad Samoteke je visio neki oblak. Nije bio baš kiša – nešto čudno.
Sima je pitao: ‘Šta je to? Šta to visi nad Samotekom?’ A neki čovjek koji je stajao pored nas rekao je: ‘Zar ne razumijete? To oni tako – trljaju se jedni o druge, to oni znoje, to je isparavanje.’
I zaista, kad smo bolje pogledali, vidjeli smo kako se ljudska masa u toj dolini Samoteke pomjera: korak naprijed – korak nazad, kao u mističnom ritmu nekog plesa. Gazili su po mjestu, tijesno priljubljeni jedni uz druge. I iznad njih se dizala magla ka nebu.
Tada je Sima rekao: ‘Eh, ne, tamo nećemo ići – to neka bude bez nas.’
I jedva smo se nekako izvukli, i tek poslije dva-tri sata stigli kući.
Rezultat svi znaju: više od 400 ljudi (u stvarnosti višestruko više; centar gužve bio je na Trubnoj – Trubi) bilo je zgaženo tog dana. Pored onih miliona koje je Staljin uništio za života, poslije smrti je još toliko ljudi poveo sa sobom.”
(Iz knjige Olega Dormana „Podstrochnik. Život Liliannе Lungine, ispričan njenim riječima u filmu Olega Dormana“, 2016.)
A ipak – on je idol za milione!
Strašno priznanje Alekseja Germana:
„Pola vijeka poslije smrti, Staljin me još ne pušta. On je uspio da stvori državu mnogo strašniju i porobljeniju od svih careva-tirana zajedno. On nije porobio tijela – porobio je duše.
Sjećate li se kod Yevgenyja Shvartza? Kada je Lancelot odsjekao tri glave zmaju, jedna od njih je rekla: ‘Čemu se raduješ? Ostavio sam ti izbušene, spržene, mrtve duše.’”
Godinu dana poslije Staljinove smrti, glavni časopis zemlje „Ogonjok“ objavio je njegov portret – i više ni riječi o „mudrom vođi i učitelju partije i naroda, genijalnom strategu proletarijata, najvećem vojskovođi svih vremena i naroda“, kako su ga još nedavno nazivali. Sic transit gloria mundi – tako prolazi svjetovna slava.
Simbolično je da je Staljinov odlazak poklopio s početkom proljeća. Prvi znak nadolazećeg otopljenja bilo je obustavljanje „slučaja ljekara“ u aprilu. A već u junu – Berija je bio svrgnut!
Lungini su tada bili u Odesi:
„Šetali smo centralnom alejom primorskog parka. S obe strane stajali su ogromni portreti članova Politbiroa. Odjednom smo čuli neki čudan zvuk. Prošli smo još malo i vidjeli nevjerovatu scenu: četvorica muškaraca sjekirama razbijaju Berijin portret.“
Staljinova smrt stavila je tačku i na Korejski rat – već u aprilu je došlo do prve razmjene zarobljenika, a u julu je potpisano primirje. Izraz „razrješenje međunarodne napetosti“ prvi je upotrijebio tadašnji predsjednik Savjeta ministara SSSR-a Georgij Maljenkov, mnogo prije Brežnjeva. I zemlja se počela, polako ali sigurno, otvarati prema svijetu.
Averbah je kasnije pričao:
„Poslije Staljinove smrti u odnosima naših vlasti s Amerikom došlo je do određenog zatopljenja, i gotovo prvi su to osjetili šahisti: započeli su pregovori o uzvratnoj (poslije sedam godina!) posjeti naše ekipe SAD. Kao i obično, takvom susretu pridavalo se političko značenje, pa se na pripreme ekipe nije štedjelo. Poslali su nas u Gagru, u sanatorij Savjeta ministara SSSR-a, gdje je održan trening-turnir desetorice velemajstora, koji je završio pobjedom Smislova.“
(iz knjige „Život šahiste u sistemu“, 2012)
Ipak, do SAD-a nisu odmah stigli. Amerikanci su zahtijevali da svi učesnici meča daju otisak prstiju, na šta je sovjetska strana uložila protest. Kao rezultat, poslije sedmicu dana „šetnje“ po ljetnom Parizu, ekipa se vratila u Moskvu...
Ali zato su 1954. godine sovjetski šahisti krenuli na veliko svjetsko turneju, odigravši šest mečeva:
- s Argentinom (20,5 : 11,5),
- s Urugvajem (19,5 : 0,5),
- s Francuskom (15 : 1),
- sa SAD (20 : 12),
- s Velikom Britanijom (18,5 : 1,5)
- i sa Švedskom (13 : 3).
Sledeće prvenstvo SSSR-a planirano je za 1953. godinu, ali je, zbog turnira kandidata u Cirihu, koji je okupio svu elitu sovjetskog šaha (osim svjetskog šampiona Botvinika), moralo biti odloženo za januar.
S turnirom u Cirihu povezana su dva događaja – oba vrlo karakteristična za sovjetski šah. Jedan je bio zabavan, ali s „kriminalnim“ prizvukom, a drugi – prava drama.
Averbah se sjećao:
„Jednom, kada smo se ja i Bejlin (moj sekundant) vratili s turneje, portir mi je, zajedno s ključem od sobe, pružio raskošnu kutiju bombona: ‘Ovo su vam poslali!’
U sobi smo otvorili kutiju – unutra su zaista bile bombone. Ali ne samo to. Ispod njih su ležali leci NTS-a (Nacionalno-radničkog saveza, organizacije koja se borila protiv sovjetske vlasti*).
‘S kim ste vi, majstori šaha?’ – obraćali su nam se autori letka. – ‘Znate li za Staljinova zlodjela, za milione ljudi koji se nalaze u logorima?’
Mnogo toga što je bilo u tim lecima nama tada nije bilo poznato. XX kongres, na kojem je Hruščov razotkrio Staljinove zločine, održan je tek dvije godine kasnije.
Pročitali smo letak – i pojeli bombone. Bilo je jasno da su takve poklone dobili svi članovi naše delegacije. Odlučili smo da kutiju s lecima predamo rukovodstvu, da pokažemo svoju lojalnost.
Zamjenik šefa delegacije (naravno, iz KGB-a), kad je vidio praznu kutiju, strogo je pitao:
– Gdje su bombone?
– Pojeli smo ih.
– Šta?! – skočio je na nas. – Pa možda su bile otrovane!
– Ja sam se usudio da probam jednu – snašao se Bejlin – čini se da je dobra, ukusna.
I tada mi se pridružio i Averbah.“
(iz iste knjige)
„Kriminal“ u toj priči bio je u tome što je Averbah… možda unaprijed znao za akciju NTS-a! Još u poglavlju o meč-turniru iz 1941. godine pomenuo sam da je Jurij L’vovič prije rata bio prijatelj s budućim vođom NTS-a, Jevgenijem Romanovim (tada Ostrovskim), i da se s njim ponovo sreo u inostranstvu.
Prvi put još za Staljinovog života, na međuzonskom turniru u Stokholmu (1952). Evo šta mi je o tome ispričao:
„Sjećam se, tokom partije podignem pogled – i vidim Ostrovskog kako stoji pored stola! Kad sam majci ispričao o našem susretu, ona je spalila sva Ženjina pisma koja sam imao...
Sljedeće godine došao je u Cirih, na turnir kandidata, i opet smo nekoliko puta razgovarali, iako to nije bilo bezopasno – nije šala, razgovarati s vođom NTS-a!“
Ne tvrdim da je njihov razgovor imao veze s lecima, ali teško da bi Romanov izložio Averbaha opasnosti bez njegovog znanja...
I još nešto: da se takva stvar dogodila samo godinu ranije, Juriju L’voviču ne bi ni palo na pamet da se dotakne tih bombona!
Druga priča toliko je izuzetna po hrabrosti, s kojom njen autor skida „smokvin list“ s jednog od najpoznatijih turnira posleratne epohe, da zaslužuje posebno poglavlje.
Prvi put je objavljena u časopisu „64 – Šahovski pregled“ (br. 10, 2001) i postala je prava senzacija! Ali s godinama je pomalo pala u zaborav, a nova generacija ionako o tome više ništa ne zna...
Dakle, riječ ima David Bronštajn.
(Nastaviće se)
(Objavljen nastavak 1)
Нема коментара:
Постави коментар