Sultan Khan-Indijski sluga koji je postao šahovski šampion Britanske imperije

 

LONDON, 28. 4. 1929

U sredini prostorije koja je funkcionisala za sastanke, stolovi su raspoređeni u zatvoreni pravougaonik, sa trideset pet šahovskih tabli i figura na svojim početnim pozicijama u ravnomjerno raspoređenim grupama. Na spoljašnjoj strani pravougaonika sjedi trideset i pet igrača, a unutra nema stolica. Pozornica je postavljena. Tiho šum nervoznog i uzbuđenog brbljanja predviđa dolazak profesionalca koji će se sam boriti protiv svih ovih igrača.

Gospodin tamne zalizane kose i maslinastog tena, besprijekorno odjeven u frak, prolazi kroz otvor između stolova u sredinu arene. Rano je nedjeljno popodne, dan u sedmici kada je Englezu dozvoljeno da popusti svoje standarde, pa ga džentlmensko odijelo, koje bi na drugima moglo izgledati kao preformalno, označava kao zvijezdu nastupa. José Raúl Kapablanka je opisan kao najdarovitiji šahista koji je ikada živio, njegove pobjede naizgled bez napora, kao da razumije univerzalne zakone igre duboko u poziciji koja je misterija za druge.

Održavaju se topli pozdravni govori i publika aplaudira. Kapablanka se rukuje sa igračem na prvoj tabli, povlači se i počinje svoje lutanje po stolovima. Tišina je zavladala prostorijom.

Kapablankini protivnici na današnji dan su kosmopolitski: domaćini simultanke su Makabejci, klub anglo-jevrejske elite, u sali za svečanosti Jevrejske liberalne sinagoge u zelenom St. John’s Woodu, na sjeveru Londona. Ali čak i u ovom raznolikom društvu, najupečatljiviji igrač je mladi Indijanac s bijelim turbanom koji je umotan u geometrijskoj formi, a sjaj platna naglašava tamnu kožu lica.

Sultan Khan je stigao u Englesku prije samo nekoliko dana. On je sveindijski šahovski šampion, ali u Evropi, za sada, praktično nepoznat. Ovog popodneva će se suočiti ne samo sa iskusnim zapadnim profesionalcem, već i sa vjerovatno najvećim strategom u istoriji igre. Čak i ako se Kapablanka mora boriti protiv trideset i pet protivnika istovremeno, standard šaha će biti na drugačijem nivou za indijskog šampiona koji nikada ranije nije iskusio.

Nad Sultan Khanom bdi još jedan Indijanac, ali njegovo samouvjereno držanje, raskošne haljine i šarena pokrivala za glavu – to nije obični turban– pokazuju njegov viši društveni status. Pukovnik Nawab Malik Sir Umar Hayat Khan, Tiwana, K.C.I.E., C.B.E., M.V.O., uskoro će postati član vijeća koje savjetuje britanskog državnog sekretara za Indiju. Ima velike posjede u Pendžabu i žestoko je lojalan Carstvu, služeći u britanskoj i indijskoj armiji na tri kontinenta. Takva lojalnost označava Sir Umara kao kontroverznu osobu, čak i u Londonu, gdje izbijaju nemiri među pojedinim Indijcima.

Sir Umar je pokrovitelj Sultana Khana – možda je gospodar bolji opis – dovodeći ga u svoje domaćinstvo kada je postao svjestan njegovog nevjerovatnog talenta za šah. Kada je Sir Umar došao u London na svoju političku misiju, doveo je svog štićenika sa sobom da testira njegove sposobnosti protiv evropske opozicije. Dok je Sir Umar lojalista, sumnja se da je njegovo pokroviteljstvo nad Sultanom Khanom takođe način da dokaže da su Indijci intelektualno jednaki – u najmanju ruku –sa  njihovim britanskim gospodarima.

Simultanke su način da se amateri sukobe s profesionalcima, koji zauzvrat dobijaju značajnu naknadu za to što se spuštaju na nivo takve skromne konkurencije. Kao nacionalni prvak, Sultan Kan teško može biti svrstan u ovu kategoriju, i neobično je što igra u istom društvu s ostalima protiv zvijezde. Ali niko nije sasvim siguran u njegovu snagu jer je bilo malo kontakata između indijskih i zapadnih igrača. Većina profesionalaca igraće šah najmanje deset godina prije nego što se isproba na međunarodnom takmičenju. Zanimljivo je da Sultan Khan igra internacionalnu formu šaha samo tri godine, i to samo protiv ograničene opozicije u Indiji.

Kao što je uobičajeno na simultanci, profesionalac uzima bijele figure na svim tablama i, protiv Sultana Kana, Kubanac otvara svojim daminim pješakom za dva polja unaprijed. Sa ovim prvom potezom, Kan se odmah nalazi prebačen u drugi svijet – u indijskoj igri pješaci imaju pravo kretanja samo za jedno polje naprijed iz svoje početne pozicije. Tokom poslednje tri godine, Kan je vjerovatno vježbao ovaj potez otvaranja sa svojim indijskim kolegama, ali njihovo znanje otvaranja malo će značiti protiv Kapablanke, koji ga je koristio kao svoje glavno oružje u dva meča za svjetskog šampiona.

Dopisnik Timesa je napisao: ‘M. Sultan Khan je prvak Indije i imao je sreću da otkrije da Capablanka pravi jednu od svojih vrlo rijetkih grešaka, što je imalo za rezultat gubitkom kraljice.’

J.R.Capablanca Sultan Khan
Simultaneous display, London 28th April 1929

24.Qxd5?? Nxd5 0-1

Dopisnik Daily Mail-a je takođe bio spreman da  opravda zvijezdu: ‘Kraljica uzima daminog piona bio je očigledan propust za bivšeg svjetskog šampiona – greška je uvijek moguća kada se toliko igrača suprotstavlja istovremeno.’ Bar je mogao vidjeti da je do ove faze Sultan Khan preživio najgore: „Bez greške bi partija mogla završiti remi, jer izgleda da crni nije ni u kakvom nepovoljnijoj poziciji.’

Istina je sljedeća: Kapablanka se slomio pred čvrstom odbranom. Kubanac je očekivao pobjedu u ovoj partiji s obzirom na to koliko je njegov protivnik neprecizno odigrao otvaranje. Khanova odluka da ostavi svog kralja na sredini table bila je krajnje rizična, ali se pokazala kao majstorski potez. Očekujući brzu pobjedu, Kapablanka je bio isprovociran da krene u napad punom snagom, ali sada se igra udaljila od glatkih strateških staza gdje je Kapa bio u svom elementu, prema izdajničkoj močvari.

U ovom trenutku, kada se našao u opasnosti, Sultan Khan se branio hladnokrvno i originalno – kvalitete koje je tako često pokazivao u svojoj kasnijoj šahovskoj karijeri. Ovako komplikovane i neobične pozicije zahtjevaju vrijeme za analizu i, u simultanci, uz pritisak ostalih partija u toku, vrijeme je bilo upravo ono što je nedostajalo Kapablanki. Koračao je na neugodnom stranom tlu.

‘Sreća’? Ne, dobra igra; i još izvanrednije s obzirom na Khanovo neiskustvo u zapadnjačkoj igri.

Godinama kasnije, Kapablanka je napisao: „Činjenica da je čak i pod takvim uslovima uspio da postane šampion otkriva genija za šah koji nije ništa drugo do izvanredan.“

Za sada, napustimo ovu dvoranu u bogatom sjevernom Londonu i prenesite se u prašnjavi kutak indijskog potkontinenta, gdje je započeo život Sultana Khana.

POGLAVLJE 1

Sultan i njegov gospodar

„Sir Umar uvijek bi ušao izgledajući kao da će izvaditi svoj mač u svakom trenutku; bio je vrlo surov lik. Sultan Khan nije bio takav.“ – W.Ritson-Morry

Sultan Kan. Ime zvuči plemenito, veličanstveno, čak i zastrašujuće, podsjećajući na mogulske careve koji su osvojili i vladali u sjevernoj Indiji vijekovima ranije, ali stvarnost je bila drugačija. Budući šampion rođen je u siromašnoj muslimanskoj porodici 1905. godine u udaljenom dijelu Pendžaba, tada djelu Britanskog Carstva.

Rodno selo Sultana Khana, Mitha Tiwana, nalazi se na ravnom zemljištu između rijeka Ind i Jehlum, oko 500 milja sjeverozapadno od Nju Delhija, u distriktu Sargodha, koji je sada u Pakistanu. Iako Mitha znači „slatka voda“ zbog prirodnih izvora koji opskrbljuju selo, područje nije prirodno korišćeno za poljoprivredu.

Bio je jedan od deset braće, a njihov otac, Nizamuddin, bio je vjerski vođa zajednice. Sultan je dobio titulu „Hafiz“, koja se dodjeljuje onima koji mogu izrecitovati čitav Kuran napamet. Nije poznato da li je dobio neku drugu vrstu obrazovanja, ali je sigurno imao vrlo ograničeno znanje engleskog jezika kada je, nekoliko godina kasnije, stigao u London. Vještina engleskog jezika bila bi preduslov za dobijanje bilo kakve službene pozicije u Britanskoj Indiji, što ukazuje na niski društveni status porodice.

Šah je bio popularan u porodici, kao i u distriktu. Sultan Khan naučio je pravila u devetoj godini od svog oca koji je bio poznat kao jak igrač, kao i njegov djed. Treba naglasiti da ovo nije bila zapadna igra, već šah s određenim indijskim pravilima – ili neka lokalna varijanta pravila.

Khan je kasnije izjavio da su on i njegova braća bili primorani da igraju tu igru. To je prvi pokazatelj napetog odnosa između Khana i njegovog oca. Kasnije će Sultan Khan otkriti, sa skromnošću, da je jedan od njegovih braće, koji je umro (pretpostavljamo prije nego što je Khan počeo svoje putovanje u svijetu šaha), bio najjači od braće. To je postalo poznato u jednom od prvih intervjua koje je dao u Engleskoj, i on spominje smrt na staložen način, sugerišući da su takve tragedije bile uobičajene. Loše zdravlje bilo je normalno u siromašnim područjima.

Ne znamo kako je Khan zarađivao za život u svojim ranim godinama, ali njegova porodica je posjedovala neku zemlju koju je možda obrađivao.  Domaći život za njega nije zvučao stabilno: kažu da se njegov otac oženio po drugi put i da su ga njegova nova polubraća i polusestre izbjegavali u kući. To je navelo Sultana da se obrati stvarnom vladaru Mitha Tiwane, lokalnom vlasniku zemlje, Sir Umaru Hayatu Khanu, tražeći posao.

Pokucao je na prava vrata. Sir Umar je bio strastveni šahista i, prepoznavši Sultanov potencijal, rado ga je primio u svoje domaćinstvo. Sultan Khan bi bio nepoznat na Zapadu, ili čak izvan Pendžaba, da nije bilo njegovog zaštitnika – i gospodara – pukovnika Nawaba Sir Umara Hayata Khana Tiwane. Njegova uloga u priči o Sultanu Khanu ne može biti precijenjena: uočio je Sultanov talenat, uzeo ga je u svoje domaćinstvo, pružio mu obuku u zapadnom šahu, podržao ga finansijski i bio ključni pokretač koji ga je doveo u Evropu da testira njegove vještine protiv zapadnih protivnika. Sir Umar i Sultan bili su toliko različite kao ličnosti i u društvenoj klasi, ali ih je povezivao šah.

Pukovnik Nawab Malik Sir Umar Hayat Khan (april 1930.)

Sir Umar i Sultan Khan bili su potpuni kontrasti. Sir Umar je bio visok preko šest stopa, širokih ramena, čvrsto građenih čeljusti i fizički snažan; Sultan je bio najviše pet stopa i pet inča i patio je od ponavljanih napada malarije i, u Evropi, redovnih napada gripa. Njihov fizički izgled odgovarao je njihovim ličnostima: Sir Umar je bio razgovorljiv, sujetan, društven, darežljiv i ekstrovertni; Sultan je bio blag, skroman i introvertan. Ništa manje različito nije bilo ni u klasi.

Sir Umar Hayat Khan bio je nasljedni poglavica klana Tiwana u Pindžabu, iskusan vojnik u indijskoj i britanskoj vojsci, političar u indijskom zakonodavstvu i poznati sportista, uživajući u polo-u, konjskim trkama, trkama pasa, trkama kamila, trčanju, rvanju, lovu, sokolarstvu – i bilo kojoj drugoj takmičarskoj aktivnošću koju biste mogli navesti.

Naslijedio je značajne posjede širom Pendžaba, ali mu je glavni prihod dolazio od imanja Kalra na strani Lahora rijeke Jehlum koje je obuhvatalo 13.000 jutara, nedaleko od Mitha Tiwane gdje je Sultan Khan rođen.

Klan Tiwana imao je reputaciju žestokih i hrabrih ratnika, stečenu tokom vjekova borbi na sjeveru Indije, regiji koja je vidjela strane invazije još od najranije zabilježene istorije. Osigurali su svoje preživljavanje osjećajući ko je u usponu – a zatim ih podržavali. Sir Umar je bio žestoko vjeran Britancima, ali je samo nastavljao politiku svojih predaka tokom proteklog milenijuma.

…..
Sa svim svojim vojnim dostignućima, sportskim sposobnostima i počastima koje su mu dodijelili Britanci, možda nije čudno što je Sir Umarova sujeta vodila ka dekadentnom načinu života. Organizovao je raskošne zabave na svojim različitim imanjima i, uprkos tome što je bio pobožni musliman, bio je težak alkoholičar. Ipak, kada se kombinuje sa njegovim osjećajem dužnosti, ova sujeta ga je takođe navela da čini dobra djela na svom imanju: postojala je džamija za muslimanske stanovnike, ali je takođe izgradio hram za hinduse. Pružao je obrazovanje za sve na imanju i pomagao onima koji su se našli u teškim uslovima. Nije samo ispunjavao svoje feudalne dužnosti prema Britancima, već i prema onima koji su živjeli na njegovom imanju, gdje je bio popularni gospodar.

Sir Umarova velikodušnost, u kombinaciji sa njegovom strašću za sport i šah, dovela ga je da pozove Sultana Khana u svoje domaćinstvo. U suštini, Khan je postao dvorski šahovski igrač, slijedeći tradiciju koja seže vjekovima unazad do kalifa na Bliskom Istoku i mogulskih careva u Indiji.

U svom dvorcu u Fatehpuru Sikriju, Agri, car Akbar igrao je društvene igre u ogromnom unutrašnjem dvorištu, uključujući živi šah, sa pravim slonovima, konjima i slugama za preostale figure. Akbar je koristio šah kao način da ispita karakter svojih podanika.

Sultan Kan se pridružio Sir Umarovom domaćinstvu 1926. godine, u uzbudljivo vrijeme za indijski šah. Postojao je sve veći interes za zapadnu igru, što je nedvosmisleno bila posljedica rasta britanskog obrazovnog sistema. Od početka 19. vijeka, Britanci su shvatili da bi, ako žele održati dragulj u kruni svog carstva – izuzetno eksploatisani i profitabilni indijski potkontinent – moraju obrazovati profesionalnu klasu Indijaca koja će voditi ogromnu zemlju sa svojom ogromnom populacijom. Nakon turbulentnog ustanka 1857. godine, britanska vlada preuzela je direktno upravljanje zemljom od Istočnoindijske kompanije i još više napora uloženo je u osnivanje državnih škola, koledža i univerziteta kako bi se obrazovalo više Indijaca. Do sredine 1880-ih godina, mnogo hiljada je steklo diplome, a još pola miliona prošlo je kroz srednju školu, sve učeno na engleskom jeziku i usađeno sa britanskim političkim idejama.
Nusproizvod ovog razvoja bio je da je zapadni šah postao šire rasprostranjen – bar među ovom obrazovanom klasom Indijaca.
Od oko 1850. godine, stalno su se objavljivale knjige o šahu na raznim indijskim jezicima: marathi, bengalski, urdu i hindi. Prve novine su se pojavile u Indiji 1833. godine, sa redovnim rubrikama o šahu koje su širile znanje i utvrđivale evropska pravila.

Godine 1878 održan je prvi zabilježeni kružni šahovski turnir ikada održan u Indiji u Kalkuti. Bilo je to mješavina britanskih i indijskih igrača, što pokazuju zajednički pobjednici, Robert Stil i I.C. Gossain. Početkom 20. vijeka broj turnira sa zapadnim pravilima rastao je i trend je bio jasan. U svojoj knjizi iz 1913. godine, „Istorija šaha“, H.J.R. Murray primjećuje da,

„Posmatrači kažu da ove [domaće] igre postepeno gube popularnost, i nema sumnje da će na kraju biti zamijenjene evropskim šahom.“

…………

Izgradnja Sueskog kanala 1869. godine, uvođenje telegrafa i bežične komunikacije, rast novina i, u ranim decenijama 20. vijeka, razvoj avijacije, povezali su Indiju sa ostatkom svijeta kao nikada prije. Indijski šahisti su redovno slušali izvještaje o turnirima u Evropi i Americi i željeli su da se testiraju na svjetskoj sceni.

Međunarodno priznanje dostiglo je prekretnicu 1924. godine kada je Vinayak Kashinath Khadilkar postao prvi Indijac koji je učestvovao na Britanskom prvenstvu. Khadilkar je bio vlasnik zemlje i obrazovan. Studiozno je proučavao šah i pročitao mnoge knjige o zapadnom stilu igre. Fotografija Khadilkara prikazuje ga obučenog u elegantnu zapadnu odjeću: odijelo sa kravatom, i lanac s satom vezan od njegovog revera do gornjeg džepa, s ozbiljnim izrazom lica koji odgovara. Sa finansijskom podrškom tri indijska princa, Khadilkar je putovao prvim razredom iz Bombaja u London, a zatim na sjeverozapad Engleske u bogati grad Southport, nedaleko od Liverpula.

Atkins, Yates i Thomas bili su najbolji engleski igrači tog vremena, svi s međunarodnim iskustvom, i lako su zauzeli prva tri mjesta. S obzirom na to, Khadilkarov rezultat od 4½/11 bio je poštovanja vrijedan. Izgubio je svoje prve četiri partije (možda se još uvijek prilagođavao životu u Engleskoj?), ali se kasnije snašao, uspio je pobijediti, između ostalih, R.H.V. Scotta, koji je bio britanski prvak 1920. godine. Za debi na međunarodnom turniru, Khadilkar je solidno nastupio. Bio je najbolji u završnicama, pobjedivši dvije pozicije sa raznobojnim lovcima u stilu.

……..

Chail 1925.

Sljedeće godine, turnir u domovini možda je imao još veći značaj za indijski šah. Svake godine, Maharadža Patijale, Sir Bhupinder Singh, organizovao je šahovski turnir u svom dvorcu u Čailu, blizu Šimle u predgorju Himalaja. 1925. godine Borislav Kostić, poznati jugoslovenski majstor, učestvovao je, a rezultati Indijaca protiv njega potvrdili su Siru Umaru, i drugima, da će moći da se nose na zapadnim turnirima.

Kostić je bio iskusni profesionalac sa velikim ugledom. Pobijedio je Franka Maršala u kratkom meču u Kelnu 1910. godine, i od tada je započeo nomadski način života, živeći i igrajući u SAD-u nekoliko godina, prije nego što se vratio u Evropu oko 1920. godine. Njegov put u Indiju bio je dio svjetske turneje između 1924. i 1926. godine koja ga je takođe odvela u Kinu i Australiju. Bio je poznat po svojim simultanim partijama na slijepo.

Kostić je stigao u Indiju u martu 1925. godine, prvo igrajući turnir u Bombaju koji je osvojio sa velikom razlikom. Zatim, dok je obilazio zemlju, upoznao se sa druželjubivim Sir Umarom Hayatom Khanom, koji ga je nekoliko sedmica ugostio u Delhiju. Sada je na scenu stupila stara mreža veza.

Sir Umar bio je toliko impresioniran Kostićem da je urgirao kod svog prijatelja, Maharadže Patijale, da ga pozove na svoj turnir. Sir Umar i Maharadža imali su mnogo toga zajedničkog: obojica su pohađali Aitchison koledž u Lahoru, obojica su služili u britanskoj vojsci u Prvom svjetskom ratu, strastveni su bili prema sportu, i dijelili su ljubav prema vožnji automobila. Kažu da bi Maharadža vozio oko u povorci od 20 Rolls Royceova.

Kada je Kostić stigao na turnir u Čailu, rečeno mu je da Maharadža slavi rođenje svog dvadeset i osmog sina, uz nastupe pjevača i plesača iz čitave Indije svake noći tokom tri sedmice, pa će turnir biti odložen osamnaest dana. (Usput, Maharadža je imao oko osamdeset i osam djece sa svojih pet žena i brojnim konkubinama.)

Joshin jedini remi koji je dozvolio bio je u posljednjem kolu protiv Kostića. To je bila prava borba, prednost se prelivala na stranu Jugoslovena u ranom srednjem dijelu igre, Indijanac je izveo snažan kontranapad i propustio nekoliko prilika za pobjedu.

B.Kostic N.R.Joshi
Chail 1925

Pozicija nakon 47.Kh4-h5 bila je haotična i kasnije je završila remijem nakon 47…Nd3, ali umjesto toga, potezom 47…Qf1 bi pobijedio partiju, npr. 48.Qxg5 Qxh3+ 49.Qh4 Bf6 50.Qxh3 g6 mat.

Činjenica da su Joshi i Kishan Lal bili sposobni da remiziraju sa Kostićem jasno je ukazivala na to da su indijski igrači bili spremni za međunarodnu igru. Interesantno je da, iako je Joshi osvojio turnir, Kostić je istakao Kishana Lala kao najjačeg indijskog igrača, pa možda nije iznenađenje što ga je Sir Umar angažovao kao trenera kada mu je Sultan Khan privukao pažnju ubrzo nakon toga.

S obzirom na dinamiku indijskog šaha u dvadesetim godinama prošlog vijeka, nije čudo što je Sir Umar bio zainteresovan da Sultan Khan pređe sa indijskog na zapadni šah. U tu svrhu, Sir Umar je okupio grupu poznatih indijskih šahista („plaćajući im visoke honorare“) sa specifičnim ciljem da obuči Sultana u zapadnom šahu: Kishan Lal Sarda – najistaknutiji – smatran je najjačim igračem u Indiji u dvadesetim godinama prošlog vijeka; Gurubaksh Rai, šahovski majstor na dvoru Maharadže Džamua i Kašmira; i stariji Ramsukh Kaka – Raiev guru bili su upečatljive osobe.
Kishan Lal Sarda (1879-1934), nadimkom Chadrangwala (šahista), bio je po zanimanju buniya – majstor za pravljenje indijskih slatkiša. Zanimljivo je da je, kada je Khadilkar igrao na Britanskom prvenstvu 1924. godine, The Times objavio da je bio jedan od najjačih igrača u Indiji, „iako je otvoreno pitanje da li je bolji od gospodina Kishan Lala, čija kasta mu onemogućava posjetu ovoj zemlji.“
Rođen u Mathuri, gradu u sjevernoj državi Uttar Pradesh između Delhija i Agre, njegov talenat je već u ranoj dobi primijetio bengalski doktor koji ga je odveo u Kalkutu gdje je brzo stekao slavu kao šahista.

„Kishan je bio visok oko 5 stopa i 6 inča, s prijatnim crtama lica i tamno plavo-crnom bojom kože […] Dok je igrao, navikao je da pomiče zube na kružni način kao deva donju čeljust, toliko da je do sredine četrdesetih godina izgubio sve svoje zube!“ (Zapadni šah u britanskoj Indiji, V.D. Pandit).

Kaže se da je Kishan Lal imao glavni uticaj na Sultanov stil igre, iako s malo dokaza o njegovim partijama, teško je procijeniti.
Zapadni šah u britanskoj Indiji daje ovaj opis njegove igre:

„[Kishan Lal] je imao sklonost za manevrisanje po čitavoj tabli. Iako mu je znanje otvaranja bilo oskudno, njegova igra srednjice bila je jednostavno odlična. Ali, u završnici je bio majstor prve klase. Kao igrač završnice među svojim savremenicima, bio je neprevaziđen.“

… i u tome možemo primijetiti veliku sličnost sa Sultanom Khanom.
Iz istog izvora, postoji napomena na određeni sistem otvaranja:

„Kishan je uvijek otvarao s 1.e4 i vrlo je volio igrati 2.c4 zatim, postavljajući vrstu ‘Stonewall’ za bijele. Volio je zadržati blokirani centar pješaka, a zatim manevrisati na oba krila. Njegova omiljena strategija bila je formirati blok pješaka u centru na c4, d3, e4, zatim odigrati rokadu na kraljevoj strani, igrati h2-h3, Nh2 i pokrenuti napad na kraljevom krilu s f2-f4, uvijek držeći oko otvoreno za mogući proboj na daminom krilu.“

Sultan Khan je koristio ovu postavu više puta:

Sultan Khan E.E.Colman

British Championship, Hastings (4) 3rd August

Pozicija posle 14.f4-f5

Dva preostala sparing partnera za Sultana Khana takođe su bila iz Pendžaba. Gurubaksh Rai (1890?-1960?) bio je iz Lahora i takođe je redovno igrao na najjačim indijskim turnirima dvadesetih godina prošlog vijeka. Malo znamo o Ramsukh Kaki, osim što je rođen 1861. godine. Postoji šarmantna priča o ovom paru sa Sve-Indijskog turnira 1928. godine: Gurubaksh Rai je predao meč Ramsukhu Kaki, smatrajući nepristojnim da pobijedi nekoga koga poštuje kao svog učitelja.

Do Šampionata Sve-Indije 1928. godine, nemamo zapis partija Sultana Khana, niti mnogo naznaka o tome kako je napredovao tokom svoje tranzicije sa indijskih na zapadna šahovska pravila. Međutim, postoji živopisno svjedočanstvo o idiličnoj sceni opisanoj od strane britanskog vojnog oficira, pukovnika Vilijama Grenvila Irvin-Forteskua, kasnije redovnog učesnika škotskih šahovskih prvenstava:

„U 1928. godini, bio sam postavljen u Glavno vojno štabno sjedište u Simli. Šah je cvjetao u Simli, pretežno zahvaljujući pokroviteljstvu jednog indijskog plemića, Nawaba Sir Umara Hayat Khana. Nawab lično nije bio posebno dobar igrač, ali je bio strašno zainteresovan i održavao je tim profesionalnih šahista čija je igra, kroz stalnu praksu, dostigla visok nivo. Vođa tima bio je Sultan Khan. Pored ‘profesionalaca’, postojao je aktivan šahovski klub koji se sastajao u J.M.K.A. (Eng. YMCA). Svako nedeljno poslepodne obično bismo se okupljali u bašti Nawabove ljetnje rezidencije, gdje bi nas on zabavljao raskošnim čajem i indijskom muzikom. Kako bi šahisti današnjice, navikli na religioznu tišinu modernog turnira, gde najmanji šapat biva utišan oštrim ‘Šššš…!’, reagovali na takve uslove? Muzika je obično uključivala instrument koji je bio mješavina harmonike i vrlo malog harmonijuma. Stajao je na zemlji. Muzičar bi kleknuo pored njega, pumpajući neku vrstu mjehurića jednom rukom, a svirajući na tastaturi drugom. Bio je tu i jedan ili više bubnjara. I bio je vokal. Njegova ogromna usta otvarala su se do neverovatnih razmera, i iz njih bi se izlio takav zvuk da bi sve druge čulne informacije izbledjele i nestale iz polja percepcije. Onda, kada bi se na kraju njegova skoro neiscrpna pluća ispraznila, bubnjevi bi dosezali divlju frenziju zveckanja i udaranja, a Nawab, u ekstazi svog uživanja, ljuljao bi se napred-nazad prema očaravajućem ritmu.

Ali nemojte misliti da nije bilo ozbiljnog šaha. Sultan bi odigrao jednu od svojih partija bez greške sa ‘Masterom’, sledećim najboljim ‘profesionalcem’. Za 20 ili 30 poteza Master bi pronašao odgovor na svaki Sultanov pokušaj, a zatim, polako i neizbježno, pozicija bi se promijenila u korist Sultana, on bi osvojio pješaka i sve bi bilo gotovo. Neki od igrača su bili veoma uzbuđeni. Sjećam se jednog, koji je u svojoj želji da odigra konjsku viljušku, progutao orah koji je žvakao. Zaglavio se u njegovom dušniku, postao je tamnoljubičast i srušio se, zajedno sa stolom i šahovskom tablom. Jak udarac po leđima vratio mu je disanje. Još uvek tamnoljubičast i gušeći se, borio se da ustane. ‘Postavi poziciju, postavi poziciju!’, vikao je – tek kada je to urađeno, sjetio se da zahvali svojim spasiteljima.“

Ovaj period kada je Sultan Khan živio u komforu, bez mnogo zahtjeva, sa instrukcijama i društvom drugih šahista, te budućom perspektivom primjene svojih vještina – ovo mora da je bilo uzbudljiv period.

POGLAVLJE 3

Sve-Indijski šampionat 1928

„Kada sam stigao, pored prilaza bili su poredani radžini polo poniji, njegovi hrtovi i sokolari sa sokolovima na zapešćima. Sjajna scena. Ali unutar kuće je bio u toku šahovski turnir, jedan od takmičara je bio Mir Sultan Khan… i misli radže (bilo je jasno vidljivo) su bile na tom turniru.’ – Sir John Simon

Ulazak u domaćinstvo pukovnika Nawaba Sir Umar Hayat Khana 1926. doveo je Sultana Khana u sasvim drugačiji društveni svijet od Mithe Tiwane. Sa svojim članstvom u Državnom vijeću (indijski Gornji dom), političke aktivnosti Sir Umara odvele su ga u New Delhi, glavni grad Britanske Indije; i Simla, u podnožju Himalaja, ljetnoj prijestolnici Raj u koju su se Britanci povlačili tokom jako vrućih ljetnih mjeseci.

Sir Umar je imao veliku rezidenciju u Delhiju i posjedovao je tri imanja u Simli, da ne pominjemo kuće u Lahoreu i naravno njegovu rezidenciju na imanju Kalra.

Sultan Khanov prvi zabilježeni rezultat na turniru je na YMCA prvenstvu u Simli 1926. godine, gdje je bio prvi, iako nemamo drugih detalja o njegovom nastupu.

Sljedeće ga vidimo u glavnom gradu. Dana 15. aprila 1927. The Times of India je obavijestio o Hardinge Library Knockout turniru u Delhiju, sponzorisan od Sir Umara, koji je privukao rekordnu prijavu od 32 igrača. Sve partije su odigrane u Sir Umarovoj rezidenciji u New Delhiju, osim finala koje je održano u samoj prestižnoj Biblioteci.

Priča o biblioteci pruža sliku kolonijalnog svijeta u koji je Sultan Khan bio uvučen, tešku političku situaciju tog vremena i promjene u istorijskom bogatstvu koje su uticale na Indiju tokom 20. vijeka.

Osnovana 1862. godine, Biblioteka se preselila u novu zgradu 1912. godine. Na ploči na zidu piše:

‘Ova zgrada je podignuta privatnom pretplatom u znak zahvalnosti priznanje za bijeg njihovih ekselencija Lorda i Lady Hardinge povodom bombaškog napada na njihovom ulasku u Delhi 23. decembra 1912.’

Potkralj i njegova supruga jahali su na slonovima kao dio velike povorke kada je grupa revolucionara bacila bombu na njih. Oboje su bili povrijeđeni, ali su preživjeli; mahut (jahač slona) je umro. Počinioci su uhapšeni i pogubljeni. Nakon nezavisnosti 1947., došlo je do prigodne promjene: ime biblioteke je promijenjeno iz Hardinge u biblioteku Hardayal po Lali Hardayal, indijskom nacionalističkom revolucionaru koji je bio jedan od agitatora iza protesta i koji je javno hvalio bombaški napad.

Sultan Khan i Gurubaksh Rai su se sastali u finalu koje je ‘Sultan dobio u dvije uzastopne partije; i odlikovan je srebrnim vitezom koje je uručila Biblioteka.

Gurubaks je takođe dobio nagradu.’ (The Times of India)

Za Sultana Khana pobijeda nad jednim od svojih trenera morala je biti slatka. Ne zna se da li je njegova pobjeda stvorila napetost između njega i njegovih sparing partnera, iako je Khan uvijek bio jako poštovan od svojih vršnjaka i starijih.

Sir Umar je sigurno osjećao da je njegov štićenik spreman za sljedeći veliki izazov, a isključivo na njegovu inicijativu početkom 1928. godine održan je Sve-Indijski šampionat, prvi od čuvenog Chail turnira 1925. godine.

Još jednom je bio domaćin i turnir je održan u njegovoj rezidenciji u New Delhiju. Ovo bi bio ključni trenutak u Khanovoj karijeri, ne samo zbog njegovog rezultata na šahovskoj tabli, već i zbog sastanka koji je Sir Umar osmislio s vrlo uticajnim članom britanske vlade.

Sir Umar je bio dio odbora za prijem koji je predstavljao indijsko zakonodavno tijelo koje je pozdravilo britansku parlamentarnu komisiju u vladinim odajama.

Suočeni s rastućim nemirima i pozivima na nezavisnost, formirana je komisija od članova britanskog doma parlamenta koja je dobila zadatak da preispita strukture vlasti u Indiji. Komisija je od samog početka izazvala kontroverzu jer među sedam članova nije bilo ni jednog Indijca. Gdje god su putovali u Indiju, susretali su se s demonstrantima i umjesto da ublaži indijsko mišljenje, komisija je zapravo podstakla nacionalistički pokret.

Demonstranti traže da Komisija Sir Johna Simona napusti Indiju.

Vođa komisije bio je Sir John Simon, liberalni poslanik i, igrom slučaja, strastveni šahista. Sir Omar nije bio od onih koji se kriju u pozadini i, kroz ovaj prvi susret, moralo se pokazati da dijele zajednički interes. Sir Johnu je upućen poziv da posjeti nacionalno prvenstvo koje je trebalo da počne nekoliko dana kasnije.

U prva dva kola Sultan Khan se suočio sa svojim sparing partnerima, prvo Gurubaksh Rai, a zatim Ramsukh Kaka. Sumnjam da je ovo bila slučajnost: međusobne partije u ranim kolima bi spriječile moguće optužbe za dogovor da su igrali pred kraj turnira. Ovo su prve zabilježene partije Sultana Khana koje još uvijek postoje. One su neujednačene po kvalitetu, ali dobijamo uvid u vrstu šaha koji su on i njegovi treneri učili i uvid u igrača koji će postati.

Ovo je bila nezgodno prvo kolo: Khanu nije bilo lako da igra protiv svog starijeg sparing partnera. Gurubaksh je dokazao svoju vrijednost na Hardinge Library Knockout turniru godinu ranije pobjedom u finalu. On je takođe bio relativno mlad čovjek (rođen 1890.), stariji od Khana, ali još uvijek u svojim tridesetim godinama.

Tokom drugog kola, Sir John Simon je posjetio šampionat zajedno sa jednim od svojih kolega iz komisije. Kasnije se prisjećao:

„Kada sam stigao, radžini [on misli na Sir Umarove] polo poniji bili su poredani duž prilaza, njegovi hrtovi i njegovi hajkeri sa sokolovima na zapešćima. Sjajna scena. Ali unutar kuće je bio u toku šahovski turnir, jedan od takmičara je bio Mir Sultan Khan… i misli radže (to je bilo jasno) bile su sve na tom turniru.’

The Times of India, 13. februara 1929, izvještava o posjeti:

„Ser Džon (Sir John) i njegov kolega bili su duboko impresionirani standardom igre u Indiji. Ser John, koji je i sam poznati šahista Engleske, kasnije je odigrao partiju sa Sir Umarom Hayatom. Bio je to dug meč. Igrali su više od dva sata kada je došlo vrijeme za večeru i vidjevši da Sir John vodi, Sir Umar Hayat je predao, ostavljajući predsjednika Statutarne komisije pobjednikom. Po završetku partije, Sir John je primijetio: „Postoji jedna stvar zajednička između Istoka i Zapada, a to je partija šaha.“ Prije nego što su povjerenici otišli u Western Hostel, Sir Umar Hayat Khan ih je uvjerio da će ratničke klase širom Indije sarađivati sa Statutarnom komisijom.’

Koliko je jak šahista bio Sir John Simon? Vidjevši neke od njegovih partija, ‘solidan klupski igrač’ bi vjerovatno bio najbolji opis.

Igrao je za tim Zastupničkog doma  povremeno, za Reformski klub u Hamilton-Russell kupu (ligi ekskluzivnih londonskih klubova koja se i dalje igra), i za Nacionalni Liberalni klub u drugim prilikama. Nije bio sposoban da se suprotstavi najboljim igračima, ali je pokazao velik interes za igru i imao je znanje o njenoj istoriji i kulturi, često ostavljajući utisak svojim duhovitim govorima na otvaranju šahovskih događaja.

Osim što su dijelili interes za šah, Sir John i Sir Umar su jedan u drugom prepoznali korisnog saveznika.

Kao vođa Tiwana Lancersa, Sir Umar, sa nabildanim grudima, čvrsto je podržavao ovu politiku. Već je dokazao da je izvrstan regrutni seržant u Prvom svetskom ratu za Britance, i razumljivo je da su im bili potrebni da zadrže takvu uticajnu plemićku porodicu na svojoj strani. Iz ovog susreta proizlazi jedno pitanje. U kojem trenutku su obe strane odlučile da testiraju šahovske vještine Sultana Khana u Evropi? Sudeći po opisu turnira koji je dao Sir John, sumnjam da je to bilo kada je Sir Umarova ideja da dovede Sultana Khana u Englesku postala stvarnija. Te večeri, Sir John bi bio svedok jakog nastupa Sir Umarovog štićenika.

Sultan Khan N.R.Joshi

All-India Championship, Delhi (8) 18th February 1928

Ovo je trebala biti jedna od najzanimljivijih partija turnira. Joshijeva senzacionalna pobjeda u Chailu 1925. godine donijela mu je herojski status i inspirisala indijsku šahovsku scenu. Da li je ovo zaista bio isti igrač? Khan se vraća Centralnoj igri, a Joshi improvizuje – katastrofalno.

1.e4 e5 2.d4 exd4 3.Dxd4 a6? 4.Lc4 Se7? 5.Sf3 c5? 6.Dxc5 d6 7.De3 h6 8.Db3 Da5+ 9.Ld2 Dh5 10.Sc3 Sbc6 11.Se2 g5 12.Lc3 Th7 13.0-0-0 Dg4 14.Sg3 b5 15.Ld5 Ld7 16.Kb1 b4 17.h3 Df4 18.Sh5 Sxd5 19.Dxd5

Pored ostalih problema crni gubi kraljicu.

19…bxc3 20.Sxf4 gxf4 21.e5 Tb8 22.b3 Tg7 23.exd6 Txg2 24.The1+ Kd8 25.Se5 1-0

Strašno.

Ulazeći u poslednje kolo, Khan je imao 100% rezultat i već je osvojio turnir; njegov protivnik, S.V. Bodas, bio je na drugom mjestu. Stalni učesnik indijske šahovske scene, imao je naviku da se usred igre poliva vodom kako bi se rashladio. Nije jasno da li je ovo radio za stolom ili dalje od njega. Umjesto Centralne igre, Khan je odigrao Špansku, koja se pretvorila u solidno Otvaranje četiri konja. Varijanta koja je gotovo nepoznata u modernom šahu, ali je bila specijalnost Franka Marshalla u ranom dijelu 20. vijeka. Dokazivanje prednosti protiv nje je teško, i Khan nije postigao prednost u otvaranju. Na kraju je pronašao dovoljno aktivnosti da izvuče remi u toj partiji.

….

Khanova igra bila je očigledno superiorna u odnosu na ostale igrače, ali vrlo neujednačena. Njegovi otvaranja su često bila sumnjiva, posebno bijelim figurama. U središnjici je pokazivao neke sofisticirane pozicione ideje, s tendencijom da ograniči planove svojih protivnika prije nego što sam aktivno odigra. U nastojanju da drži igru pod kontrolom, ponekad bi propustio moćne taktičke udare. Pokazao je sklonost ka završnicama, čak i ako njegova tehnika nije uvijek bila optimalna. Nije to bio savršen nastup, ali fokusirajmo se samo na rezultat: 8½/9 je, na bilo kom turniru, izvanredan rezultat. On se suprotstavio najiskusnijim indijskim igračima i slomio ih. Nakon takvog trijumfa, gdje dalje? Moglo je postojati samo jedno odredište.

Engleska

POGLAVLJE 4

Putovanje u Englesku

„… Došao sam u ovu zemlju s posebnom misijom da predstavim britanskim državnicima i javnosti stavove velikog dijela ratničkih kasta koje predstavljam.“

– Sir Umar Hayat Khan

Kasnije 1928. godine, i početkom 1929., Sultan Khan je osvojio nekoliko manjih turnira, u Shimli, a zatim u Delhiju, ističući da je spreman za veću scenu.

Na posljednjem od njih, u martu 1929., Sir Umarova sklonost dramatičnom nije ga iznevjerila dok je dodjeljivao nagrade na željezničkoj stanici u Delhiju, na putu za Bombaj i London. Objavio je da je njegova namjera da „natjera Sultana Khana da igra protiv vodećih šahista u Engleskoj i, ako je moguće, na kontinentu.“

Predstavljanje Sultana Khana ostatku svijeta nije bio glavni cilj Sir Umarove posjete Engleskoj. Bio je na diplomatskoj misiji da promoviše interese „ratničkih kasta“ (koje su činile većinu trupa indijske vojske) i interese muslimanske zajednice u Indiji u cjelini.

Imajući u vidu Sir Umarov položaj u društvu – člana indijskog Gornjeg doma, pukovnika u indijskoj vojsci i moćnog zemljoposjednika – moglo bi se zamisliti da je imao siguran položaj, ali mogao je osjetiti tokove istorije koji su se okrenuli protiv njega i onih koje je predstavljao.

…….

Sir Umar je bio u privilegiranom položaju, slavljen od strane Britanaca, ali dugo prije nego što je prepoznao promjenu u moći: bio je jedan od vođa muslimanske delegacije koja je 1906. godine uputila peticiju vicekralju, Lordu Mintou, što je dovelo do osnivanja Muslimanskog saveza Indije. Njegovo putovanje u London, u srce Britanskog carstva, bilo je nastavak političkog i diplomatskog rada kojim se bavio proteklih tri decenije, a Sultan Khan mogao je biti korisno sredstvo za njega u njegovoj misiji.

Sir Umar i Sultan Khan putovali su iz Bombaja istim brodom kao članovi Simonove komisije, iskrcavajući se u Marseju, a zatim vozeći se vozom kroz Francusku i prelazeći preko kanala trajektom, stigavši u London u petak popodne 26. aprila.

Odlazak Sir Johna Simona iz Indije bio je nešto ranije nego što je planirano jer su u Britaniji bili raspisani opšti izbori za 30. maj 1929. godine. Mogao je biti sretan što odlazi. Osim stalnih demonstracija koje su pratile komisiju, bio je prisutan u zakonodavnoj skupštini u Novom Delhiju kada su članovi Hindustanske socijalističke republikanske stranke bacili bombe u dvoranu. Po dolasku u London, Sir John je dočekan na stanici Victoria od strane premijera Stanleyja Baldwina, a delegacija iz Punjab Association of London mu je poklonila  vijenac cvijeća i održala dobrodošli govor.

Međutim, brzo je shvatio da nije izbjegao problematičnu političku situaciju Indije. Različite grupe, uključujući londonsku podružnicu Indijskog nacionalnog kongresa, organizovale su protestni skup u Hyde Parku s kontroverznim komunističkim zastupnikom Shapurji Saklatvala, Parsijem iz poznate Tata obitelji, kao glavnim govornikom. Demonstranti su krenuli prema stanici Victoria i došlo je do tučnjave kada je policija blokirala ulaz u zgradu; nekoliko je osoba uhapšeno. S obzirom na napad u Novom Delhiju, nisu dozvoljavali nikakve šanse za veći incident.

U kratkom vremenskom periodu, Sultan Khan je prošao put od provincijskog Pendžaba, do uglađenog Shimla u Himalajima, zatim do velike prijestolnice Britanskog Radže u Delhiju, i prešao mora i okean kako bi stigao u prijestolnicu Carstva – London. Ostavio je iza sebe seoski život u selu, i našao se u luksuznim kućama, raskošnoj kabini na brodu, i na kraju u elegantnom hotelu na Zapadnom kraju Londona. Osjećaj dezorijentacije morao je biti ogroman.

U Londonu, Sir Umar nije gubio vrijeme u osvajanju britanskog establišmenta – uz pomoć svog štićenika.

Dan nakon njihovog dolaska, u subotu, 27. aprila, Sultan Khan je formalno predstavljen londonskom društvu u Nacionalnom liberalnom klubu – jednom od uglednih gospodskih klubova Londona – od strane Sira Johna Simona. Smješten u predivnoj zgradi u Whitehallu, samo korak od Parlamenta i vlade, to je bilo srce establišmenta.

U ovom sigurnom utočištu, Sultan Khan je odigrao meč od četiri partije protiv najjačeg igrača kluba, Bruna Siegheima. Rođen u Berlinu, kosmopolitanski Siegheim je dugi niz godina živio u Južnoj Africi, osvajajući nacionalno prvenstvo mnogo puta. Preselio se u London 1919. godine i ostvario zapažene uspjehe, uključujući drugo mjesto na Božićnom turniru Hastings 1922/23, koje je dijelio sa Rétijem i samo iza Rubinštajna.

Međutim, u tim partijama nije bilo ništa na kocki, iako svaki pravi šahista zna da ne postoji takva stvar kao prijateljska partija šaha. Osim toga, svi su pogledi bili uprti u Sultana Khana, njegovog pokrovitelja Sira Umara, i dobrotvora Sira Johna Simona s posebnim vezama u Indiji i visokim položajem u britanskoj vladi. Khan se dobro pokazao, pobjedivši dvije partije i igrajući dvije partije remi. Ovo je jedina sačuvana partija.

B.Siegheim Sultan Khan
Match, London (4)
27th April 1929

1.d4 d5 2.c4 e6 3.Sc3 Sf6 4.Lg5 Le7 5.e3 h6 6.Lh4 O-O 7.Sf3 b6 8.cxd5 exd5

Najčešći potez u 1920-ima – Tartakower i Kapablanka igrali su ovako. 8…Sxd5 je moderniji način igre, razmjena figura i smanjivanje gužve crnih figura.

9.Ld3 Lb7 10.Dc2 c5 11.O-O Sc6 12.a3 Te8 13.Tfd1 c4 14.Lf5 a6 15.Kh1 Sa5 16.Se5 Dd6 17.f4

Već smo nešto slično vidjeli – u Khanovoj partiji protiv Khadilkara sa Sve-Indijskog šampionata. Međutim, Siegheim igra takozvani Pillsbury napad (konj na e5 podržan pješačkim trijadom d4-e3-f4) na daleko bolji način.

17…Lc8 18.g4 Lxf5 19.gxf5 Sd7? 20.Lxe7 Txe7 21.Tg1

Umjesto toga, 21.Dg2! je ubojiti potez: 21…f6 22.Sxd5 i dobija.

21…f6 22.Dg2 fxe5 23.Sxd5 e4! 24.Sxe7+ Dxe7 25.Dh3 Kh7 26.Tg6 Sf6 27.Tag1 Tg8 28.Dh4

Situacija izgleda očajno, ali Sultan Khanov konj stiže baš na vrijeme da spasi partiju.

28…Sb7 29.T1g3 Sd6 30.Dg5 Df7! 31.Kg1 b5 32.Kf1 a5 33.Ke1 b4 34.axb4 axb4 35.Kd2 c3+ 36.bxc3 bxc3+ 37.Kc1 Db7 0-1

S obzirom na netačnosti i činjenicu da su odigrali četiri partije u jednoj večeri, mogu zamisliti da je ovo odigrano s brzim vremenskim kontrolama. Khanova tendencija da gura pješake na daminom krilu u pozicijama Daminog gambita, i njegova sposobnost da se precizno brani pod pritiskom, su primjetne.

Meka diplomatska akcija dobro je funkcionirala. Sultan Khanova prezentacija u Nacionalnom liberalnom klubu bila je objavljena u nacionalnim novinama, i na temelju toga je Sir Umar mogao prenijeti razloge svog posjeta:

„Došao sam u ovu zemlju s posebnom misijom da pred britanske državnike i javnost stavim gledišta velikog dijela ratničkih kasta koje predstavljam.“

Nastavio je govoreći da su ratničke kaste u Pendžabu pružile indijskoj vojsci velik postotak regruta, ali nemaju vlastitog izabranog predstavnika u zakonodavnim tijelima. Veliki dio mira i prosperiteta Indije zavisi o zadovoljstvu ove zajednice i njihov glas je bivao je ugušen od strane ‘profesionalnih političara i agitatora, koji su se mnogo češće i glasnije čuli’ (Vrlo jasan napad na Indijski nacionalni kongres). U drugom intervjuu, datom nekoliko dana kasnije, bio je još direktniji:

„Indija bi se raspala ako bi je ostavili na miru. Umjesto da privlače ljude iz gornjih ratničkih kasti, kao što to rade Britanci, agitatori, ako bi imali svoj put, privukli bi ljude s juga i drugih okruga koji fizički i mentalno nisu sposobni za vlast, a posljedica bi bila da bi Indija u rukama ovih slabića bila ponovno napadnuta s različitih strana i na kraju bi propala. Sadašnja administracija je naša jedina sigurnost.“

Ratnik Sir Umar bio je fizički dokaz sposobnosti borilačkih kasta, a Sultan Khan, iako nije izgrađen u istom kalupu, bio je dokaz njihovog intelektualnog kvaliteta. Između ovog dvojca politička poruka nije mogla biti jasnije izražena.

Sljedećeg dana, u nedjelju 28. aprila, bivši svjetski prvak, José Raúl Kapablanka, održao je simultanku u St. John’s Woodu u sjevernom Londonu. Odigrao je 35 partija, pobijedio 29, remizirao tri i izgubio tri od Dr G.F.Abercrombiea, Mr F.Salmonyja i Sultana Khana. Ako niste pročitali uvod, sada je trenutak. Inače, pored prikazanih rezultata, The Times je objavio da će Khan ‘vjerovatno nastupiti na turniru Britanskog šampionata u Ramsgateu’, što pokazuje da su pregovori za njegovo učešće vođeni prije odlaska u Englesku.

Kapablanka je bio plodan igrač simultanki, igrajući ih više od bilo kojeg drugog profesionalnog igrača svog vremena – i vjerovatno više nego bilo koji drugi od tada. Na svojoj prvoj turneji po SAD-u 1909. godine između 12. januara i 2. marta, prošao je zemlju odigravši 31 simultanku sa izvanrednim ukupnim rezultatom od 571 pobjede, 18 remija i 13 poraza. Ovo nije bilo samo nešto što je praktikovao u mladosti. Početkom aprila 1929. krenuo je na svoju 9. evropsku turneju simultanki. 8., 9., 10. i 12. aprila igrao je u čuvenoj robnoj kući Selfridges u srcu Londona, postigavši ukupno 127 pobjeda, 9 remija i samo 1 poraz.

Njegov stil igre bez napora savršeno je pristajao ovim egzibicionim predstavama. Aleksandar Aljehin, njegov veliki rival, priznao je da nikada nije video ni kod jednog drugog igrača takvu „zapanjujuću brzinu razumjevanja šaha“. Nijedan drugi profesionalac nije mogao da se mjeri sa Kapablankinom brzinom u simultankama ili njegovim rezultatima.

Kubanac je odisao zvjezdanim kvalitetom: bio je šarmantan, ljubazan i uvijek besprijekornog ponašanja. On je jedan od rijetkih šahista koji je postao poznat izvan uskih okvira turnirskog kruga i bio je izuzetno popularan u široj javnosti. U Selfridgesu je pristao da odigra simultanku ‘samo za žene’. Četrdeset žena se pojavilo. Sve ih je pobijedio.

Takve simultane turneje nisu bile samo unosne, on je ispunjavao i profesionalnu dužnost prema svojoj zemlji. Nakon što se probio u svjetsku šahovsku elitu, Kapablanka je osigurao mjesto u kubanskom ministarstvu spoljnjih poslova kao „opšti“ ambasador, zapravo predstavljajući svoju zemlju gdje god je putovao. Mogao je boraviti u kubanskim ambasadama, uživati u njihovom gostoprimstvu i dolaziti u kontakt sa velikanima i uglednim osobama iz drugih sfera života. Toliko angažovanje umanjilo je finansijski pritisak koji su morali da izdrže mnogi drugi šahovski profesionalci, i nije ni čudo što su neki od njih smatrali da ih Kapablanka gleda sa visine. Oni su se sigurno ugledali na njega.

William Winter, jedan od vodećih igrača Engleske, napisao je:

‘Moram reći da moji prvi utisci o njemu nisu bili povoljni […] kao i drugim engleskim igračima, zamjerio sam njegovo ponašanje za tablom. Nikada nije sjedio, već kada je na njega došao red da odigra potez, došetao je do stola, posmatrao poziciju na nekoliko sekundi, odigrao potez i otišao kao da igra simultanku. Vjerovatno je imao opravdanje u tome što je omalovažavao protivnike, ali nije morao to pokazivati tako direktno.’

Kapablanka je sam napisao: „Taštinu smatram glupom stvari, ali još gluplja je ta lažna skromnost koja uzalud pokušava otkriti ono što sve činjenice nastoje dokazati.’

Trebao bih dodati da je Winter rekao: ‘Kasnije se oslobodio svih tih manira, i počeo sam cijeniti njegovu istinsku narav.’

Iako je Kapablanka 1927. izgubio titulu prvaka svijeta od Aljehina, bilo je mnogo onih koji su vjerovali da je Kubanac ipak jači igrač. Htio je da dokaže da još uvek može da bude dostojan izazivač i počeo je da igra na više turnira nego što je igrao kao svjetski šampion.

Godine 1928. bio je drugi u Bad Kisingenu, prvi u Budimpešti, prvi u Berlinu, a pored toga uklopio i odradio još jednu turneju simultanki.

Ako bi ostao u fokusu javnosti, postojala je veća šansa da bi mogao prikupiti dovoljno sredstava za izazivanje Aljehina na revanš meč za svjetsku titulu.

Prije simultanki u Selfridgesu, Kapablanka je igrao za strane majstore protiv britanskih majstora u Ramsgateu i postigao najbolji rezultat sa 5½/7. Osim svoje simultane turneje, za ostatak 1929. godine igrao je u Karlovim Varima, Budimpešti, Barseloni i na kraju, krajem godine, opet u Engleskoj na tradicionalnom turniru u Hastingsu. Tada ćemo se ponovo vratiti na njega.

Prva nedjelja u Londonu nije mogla proći bolje za Sira Umara Hayat Khana: utvrdio je prijateljstvo s Sir Johnom Simonom, upoznao se s britanskim establišmentom i njegovo ime i ciljevi su publikovani u novinama širom zemlje. Veći dio toga zahvaljujući njegovom šahovskom štićeniku koji je imao sjajne nastupe i punio novinske naslove.

Društveni Sir Umar bio je u svom elementu s predstavljanjima i uspostavljanjem kontakata. U predstavljanju ‘ratničkih kasti’, veza Sira Umara sa Sir Johnom Simonom bila je ključna, ali zapravo je bila obostrano korisna veza. Sir Umar prisustvovao na nekoliko sastanaka i prijema s njim uoči opštih izbora, često dajući govore podrške i pružajući vidljive dokaze da rad komisije napreduje s odobrenjem samih Indijaca – iako su protesti u Indiji govorili drugu priču.

Sultan Khan se nije upuštao u takve političke igre. Uzaludno bi tražili bilo kakav njegov stav o indijskoj nezavisnosti ili bilo kojem političkom pitanju: bilo bi prilično neprimjereno učiniti tako. Znao je svoje mjesto. Sir Umar je bio političar – i gospodar. Ali Khan je imao koristi od veza koje je njegov pokrovitelj uspostavio. U utorak 30. aprila, Imperijalni šahovski klub je organizovao ručak u čast Sira Johna Simona, Sira Umara Hayat Khana i Sultana Khana u Claridgesu, još uvijek jednom od najmodernijih i najuglednijih hotela u Londonu. Kasnije, druženje se preselilo u sjedište kluba gdje se Kapablanka pridružio društvu. I Sir Umar i Sultan Khan, kao i drugi članovi, na kraju su igrali za Imperialni šahovski klub i ostali članovi tokom svog boravka u Londonu. Imperijalni šahovski klub se sastajao u Brook Streetu u Mayfairu, jednom od najekskluzivnijih lokacija Londona. Osnovao ga je Andrew Bonar Law (premijer 1922-23) i drugi ugledni parlamentarci koji su željeli upoznati najjače šahiste u zemlji, da ne kažemo u svijetu, za prijateljskom šahovskom tablom. Nije čudo što je Sir Umar bio željan da se pridruži takvom društvu.

Sir Umar Hayat Khan i Sultan Khan u Londonu 1929.

Posle više od mjesec dana boravka u Londonu, Sultan Khan je konačno dobio priliku za pravu praksu na šahovskoj tabli. Mali turnir organiziran je u njegovu ime u šahovskim prostorijama The Gambit čija je vlasnica bila Edith Price (britanska šampionka više puta). The Gambit je bio institucija na londonskoj šahovskoj sceni od svojeg otvaranja 1898. godine do konačnog zatvaranja 1958. godine. Kažu da se tokom tog razdoblja zatvorio samo dva dana – kada je bio bombardovan tokom brzopoteznog turnira 1940-ih godina. Sale su pružile povoljnu lokaciju za igranje podnevnih partija za radnike u Cityju, organizovale su redovne turnire za ozbiljnije igrače i pružile dom različitim ličnostima londonske šahovske scene. „Srešćete mnoge igrače koje poznajete i još mnoge koje čitav svijet poznaje,“ stajala je privlačno obavještenje njihovog klasifikovanog oglasa, a Lasker, Kapablanka i Aljehin bili su stvarno među značajnijim posjetiocima kluba tokom godina.

Na turniru je igrao Adrian Garcia Conde, Meksikanac koji je bio stanovnik Londona; te Fred Yates i William Winter, jedina dva profesionalna igrača u zemlji. Obojica su igrali značajnu ulogu u treniranju Sultana Khana, ali istovremeno su mu bili i protivnici na šahovskoj tabli.

Yates je imao četrdeset i pet godina i bio je aktuelni britanski prvak – imao je pet nacionalnih titula. Bio je popularna ličnost na britanskoj šahovskoj sceni. Iako nikada nije bio među apsolutnom elitom na međunarodnoj sceni, učinio je mnogo kako bi obnovio reputaciju Britanije nakon što su igrači poput Josepha Blackburnea izblijedjeli krajem 19. stoljeća.

1910. godine pozvan je da igra na turniru u Hamburgu, a veliki Dr. Tarrasch, u tim predratnim godinama na vrhuncu svojih moći, protivio se njegovom učestvovanju, izjavivši da ‘U Engleskoj nema šahovskih majstora’. Yates je došao i uništio ga u žestokom napadu. Yates je napustio posao u računovodstvu kako bi rizikovao karijerom profesionalnog šahiste, zarađujući za život kroz nagrade na turnirima, instrukcije, predavanja, simultanke i novinarstvo. Bio je obrazovan ali često s oštrim jorkširskim humorom. Jedan posmatrač opisao ga je za šahovskom tablom kao „… malen, obrijan, oštrog izgleda i pticolik, s crnom kosom i tankim usnama koje nikada ne miruju…“.

William Winter bio je kontroverzniji. Diplomirao pravo na Cambridgeu, njegovi studiji i percepcija Prvog svjetskog rata odveli su ga u Komunističku partiju. Postao je uključen u političku agitaciju u Bristolu nakon rata, bio uhapšen i osuđen na šest mjeseci zatvora zbog pobune. Winter je bio nećak J.M. Barrieja, pisca Petra Pana, veza koja mu je mogla omogućiti udoban životni stil u bilo kojem profesionalnom polju, ali koju je odbio, zarađujući na marginama društva kao šahist. Fotografije ga uglavnom prikazuju s isprepletenim obrvama i, kada je sjedio, iskrivljenih udova, u mučnom naporu koncentracije. Jedan njegov savremenik je rekao da „Imao je dvije vrlo velike ljubavi. Jedna je bila šah, svakako, a druga je bila da je jako volio pivo. Uvijek je imao izgled vrlo neurednog čovjeka i nekako prekriven pepelom od cigareta.“ Izgled možda nije bio uredan, ali Winter je bio rigorozni šahovski istraživač. Imao je trideset i jednu godinu – mlađi u poređenju sa mnogim najboljim igračima u zemlji – i uspinjao se na sceni. Suočavanje s iskusnim Yatesom i Winterom pokazalo se kao pravi test za Sultana Khana.

………

Prva nagrada iznosila je 7 funti; druga 3 funte i 10 šilinga; treća 2 funte; četvrta 1 funta, s posebnom nagradom od 10 šilinga za svaku pobjedu i 5 šilinga za svaki remi, te 1 funta za najsjajniju partiju.

Britanski šahovski magazin komentarisao je: „Indijac igra jako i maštovito i izgleda da mu nedostaje samo iskustvo da se podigne do majstorske snage.“

Komentar mi zvuči previše ljubazno. Khanovi otvaranja bila su loša, a njegova procjena središnjice ponekad sumnjiva, posebno u vezi sa sigurnošću kralja. U sredini turnira dogodio se čudan događaj.

The Times je objavio 7. juna da „turnir nije napredovao mnogo jer je M. Sultan Khan, indijski igrač, imao drugu obavezu u srijedu“. To naglašava da Khan nije bio slobodan. Pretpostavljam da je bio obavezan da prisustvuje službenoj funkciji u vezi sa napretkom Sir Umara u društvu. Nawabu je ponuđeno mjesto u Vijeću Indije, u odboru koji je savjetovao Sekretara za Indiju, britanskog ministra koji je bio odgovoran za upravu Indije, Burme i Adena. Novi sekretar William Wedgwood Benn, član Laburističke stranke preuzeo je dužnost 7. juna. Da li je to značilo radikalniju politiku? Ukratko, ne. U to vrijeme glavne političke stranke bile su ujedinjene u svojoj politici prema Indiji: reforma je bila na dnevnom redu, a komisija Sir Johna Simona radila je na tome, ali davanje nezavisnosti bilo je isključeno.

Za Britance, Sir Umar mora da je bio savršen kandidat za posao sa svojom žestokom lojalnošću, znanjem o osjetljivoj regiji Pendžab i, ne manje važno, bliskom odnosu sa Sir Johnom Simonom. Savršen, bar, ako se nije željelo previše politički talasati. Diplomatski napori Sira Umara bili su potpuni uspjeh: sada je mogao izravno uticati na donošenje odluka u središtu vlade. Umjesto „kratkog boravka“ koji je najavio po dolasku, sada je u Londonu bio na neodređeno vrijeme i, prirodno, ako ostane, onda će i Sultan Khan ostati.

Turnir Gambita vjerovatno je djelovao kao konačna audicija za Khana za Britanski šampionat u avgustu i, usprkos njegovom blijedom rezultatu, dobio je pozivnicu. Službenici Britanske šahovske federacije sigurno su bili uvjereni u njegove uspjehe u Indiji, preporuke njegovog sparing partnera u New Delhiju, Noela Roughtona, i nema sumnje da su i Sir Umar Hayat Khan i Sir John Simon dodali svoju težinu. U junskom izdanju Britanskog šahovskog magazina objavljeni su učesnici Britanskog šampionata i Sultan Khan bio je među njima.

POGLAVLJE 5

Britanski šampionat, Ramsgate 1929

„Sjajno dostignuće za britanski i imperijalni šah.“ – Sir Richard Barnett, poslanik

Nakon Gambit turnira, Sultan Khan je imao šest nedjelja prije početka britanskog prvenstva. Njegovi nedostaci su bili jasni, ali postojao je očigledan lijek. William Winter i Fred Yates su uvjerljivo dokazali da su superiorni u odnosu na Khana; obojica su bili profesionalni igrači, oskudno zarađivali, a ponuda Sir Umara da podučavaju njegovog štićenika bila im je dobrodošla.

Winter je napisao u svojim memoarima:

„Živo se sjećam svog prvog susreta s tamnoputim čovjekom koji je vrlo malo govorio engleski i slatkim i blagim osmijehom odgovarao na primjedbe koje nije razumio. Jedan od mečeva Aljehin – Bogoljubov bio je u toku i pokazao sam mu kratku partiju, a da mu nisam rekao igrače. „Mislim“, rekao je, „da su obojica veoma slabi igrači.“ To nije bila uobraženost s njegove strane.

Živopisni stil kandidata za svjetskog šampiona koji je brzo doveo do borbe i brze odluke u središnjici partije bio je prilično stran njegovom shvatanju indijske igre u kojoj se pješak pomjera samo za jedno polje u jednom potezu. Yates i ja otkrili smo da iako nije znao ništa o teoriji otvaranja, njegova strategija u središnjnjici partije pokazivala je veliku dubinu, a završnice su bile pravog majstorskog nivoa.

Uoči britanskog prvenstva, The Times je dao pregled turnira, uz napomenu da će Sir George Thomas i Fred Yates, dvojica najboljih igrača u zemlji, biti odsutni jer će učestvovati na renomiranom međunarodnom turniru u Carlsbadu:

‘Prema opštoj formi ima najmanje pola tuceta igrača koji bi mogli da izađu kao pobjednici krajem sljedeće sedmice […] Što se indijskog igrača tiče, nedavni turnir u šahovskim salama Gambita pokazao ga je kao vrlo jakog igrača, ali ne snage W.Wintera i F.D. Yatesa. Očekujemo da odigra dobro, ali teško da je to  dovoljno da osvoji titulu.’

Ramsgate je primorski grad na jugoistoku Engleske, na vrhu Kenta, koji strši u Sjeverno more. U viktorijansko doba to je bilo moderno odmaralište – princeza Viktorija se tu oporavljala nekoliko mjeseci kao tinejdžerka 1835. godine, malo prije nego što je stupila na tron. Prometna luka i blizina kontinentalne Evrope možda su razlozi za veliki broj značajnih stranih posjetilaca: Vincent van Gogh se preselio tamo 1876., kao i Karl Marx 1879. Velike fasade hotela na obali govore o bogatoj klijenteli. Tokom 1920-ih, Vijeće je uložilo velika sredstva u proširenje šetališta, a ovo je bilo popularno mjesto za odmor, samo nekoliko sati vožnje vozom od Londona. Početkom avgusta grad bi bio prepun turista koji su uživali u ljetnom odmoru, posebno jer je ove godine bio talas vrućine. Ono je pružalo jedinstveno englesko iskustvo na obali: šetnje duž šetališta, riba i pomfrit, sladoled, kofa i lopata, slani morski vazduh, ležaljke i opekotine od sunca.

Stoje: W.H.M.Kirk, W.Winter, J.A.J.Drewitt, Rev. F.E.Hamond, T.H.Tylor, R.P.Michell, J.H.Morrison.
Sjede: A.Eva, H.E.Price, Sultan Khan, G.Abrahams, W.A.Fairhurst.

Britanski šahovski šampionat održan je u Gimnaziji Chatham House, velikoj zgradi od crvene cigle u centru grada, nekoliko stotina metara daleko od morske obale. Pored glavnog šampionata, održano je i prvenstvo za dame, kao i niz sporednih turnira za slabije igrače.

Daily Herald (London) je objavio da „Među ostalim zapaženim osobama na godišnjem kongresu Britanskog šahovskog saveza… nalaze se pukovnik Nawab Malik, Sir Umar Hayat Khan (Tiwana), poznati indijski princ u narodnoj nošnji, u pratnji M.Sultana Khana, indijskog šahovskog šampiona…“ Još jednom, Sir Umar ‘je glavni’, dok je Sultan Khan dodatak – iako je ovo bilo šahovsko prvenstvo, a ne politički skup. Sultan Khan je boravio u jevrejskom pansionu gdje je bio smješten sa Harryjem Golombekom (kasnije britanskim prvakom), koji se prisjetio da je tražio hranu koja nije previše različita od one na koju je navikao u Indiji:

„Usprkos tome što nije znao dobro engleski, jako smo se dobro slagali, posebno nad šahovskom tablom nakon dnevnih partija. Iako sam bio puno mlađi od njega, bio sam prilično sposoban u analizama budući da sam bio prvak Londona među dječacima i imao sam vrlo brz pregled pozicije na tabli. Zbog toga, kasnije kada smo se sretali na turnirima, postupao je prema meni s pažnjom i nekom vrstom poštovanja koje nije baš pokazivao igračima koji su bili veće reputacije.“

Drugom prilikom Golombek je primjetio da:
„Sultan Khan je, otkrio sam, bio potpuno neobrazovan, prilično lijen, i blagosloven, ili proklet, sa djetinjastim smislom za humor koji se manifestovao u piskavom smijehu.“

Ove lične primjedbe trebaju neki komentar: ‘potpuno neobrazovan’ znači bez zapadnjačkog obrazovanja. ‘Lijen’ – moguće. Kan sigurno nije bio veliki istraživač kada je u pitanju šah, jer je više volio da igra. ‘Detinjasti smisao za humor’ – niko drugi nije dao ovaj ili sličan komentar o njemu.

William Winter se prisjetio da:
„[Sultan Khan] se uvek pojavljivao u lepršavim bijelim haljinama i bio je u pratnji dvojice slično obučenih, jedan da zapiše njegov rezultat, a drugi da ga opskrbi limunadom koju je neprestano pio. Taj drugi je morao biti povučen nakon što je prolio čašu tog napitka preko pantalona jednog od takmičara.
Sultan i njegova pratnja su mnogo privlačili pažnju, posebno maloljetnika. Svaki dan ga je na kongres pratila horda djece koja se deru, koja su, osim ako vratari nisu bili jako budni, stajali na ulazu…’

Da li je to razlog za njegov loš nastup u prvom kolu protiv Reverend Francis Hamonda? Pokušao je Slavensku odbranu – što je za njega bio novost, i možda je igrao po savjetu Wintera, pa je uvrstio u svoj repertoar otvaranja– ali se pokazalo njegovo neiskustvo.

Napad koji je proveo Hamond bio je ubjedljiv. Khan je igru produžio do 43. poteza, ali pobjeda bijelog nikada nije došla u pitanje.

Reverend Francis Hamond odgovara stereotipu staromodnog amaterskog engleskog igrača šaha. Zamislite sijedu stariju akademsku osobu nagnutu nad šahovskom tablom. Prvi put je učestvovao u jednom od sporednih turnira 1904. godine, a na glavnom prvenstvu 1906. godine, takmičio se nekoliko puta nakon toga s neuvjerljivim rezultatima. Na iznenađenje svih, vratio se na šampionat 1929. godine nakon šestogodišnje pauze i bio je vodeći na turniru nakon sedam kola sa 5½ poena prije nego što je doživio potpuni kolaps, izgubivši svoje posljednje četiri partije. Izdržljivosti kod ovog 60-godišnjaka je ponestalo, što je vjerovatno pogoršano ekstremnim toplotnim talasom.

Britanski šahovski magazin je objavio: „Iskreno je priznao da njegova rana dobra forma nije mogla dugo trajati, i nije bio ni očajan zbog poraza ni oduševljen zbog pobjeda. Njegov pogled na turnir bio je pravi sportski čitavo vrijeme…“

Pravi engleski amaterski duh: dati sve od sebe, pokazati skromnost i prihvatiti mirno svoju sudbinu. „Bolje pošten gubitnik nego vulgarni pobjednik“, bio je stav pohvaljen u tom vremenu, u kontrastu sa profesionalnim šahom današnjice gdje su „Fini momci gubitnici“ bio bi precizniji opis etosa.

Nemamo zapis poteza Khanove partije iz drugog kola. Times je objavio: „Sultan Khan je protiv Morrisona brzo došao do pozicije u kojoj je Morrison osvojio pješaka, nakon čega je uslijedila tvrda borba. Morrison je zadržao pješaka na prekidu, ali teško je bilo vidjeti kako može postići nešto više od remija u toj poziciji.“ Rezultat je bio remi nakon 70 poteza. Još jedan blijed nastup za Indijca: Morrison je često bio na dnu tabele na turnirima u Engleskoj tokom 1920-ih godina.

……..

U trećem kolu, Khan se suočio sa Džeraldom Abrahamsom, najmlađim igračem na turniru, starim 22 godine. On je već iznenadio u prvom kolu pobjedivši Vilijama Vintera, jednog od favorita prije početka turnira.

Bilo je nekoliko čudnih pozicija u otvaranju, ali na kraju je Khan odigrao napad sa odlučnošću. Ova partija je odgovarajuća paralela partiji prvog kola: ovaj put je napadao na otvorenim linijama. To ga je dovelo do rezultata od 1½/3.

U četvrtom kolu Khan se susreo sa još jednim igračem koji je brzo napredovao, 25-godišnjim Vilijamom Ferhurtsom. Godinu dana prije toga postigao je poštovanjima vredan rezultat od 6½/11 na Britanskom prvenstvu. Postao je britanski šampion 1937. godine, 11 puta škotski šampion između 1931. i 1962. godine, a kasnije, nakon što je emigrirao, predstavljao je Novi Zeland na Olimpijadi u Nici 1974. godine.

Uprkos nekim propustima, smatram da je ovo impresivna partija. Prvo, postojala je koherentnost i usmjerenost strategije: c-pješak kojeg je Khan hrabro gurnuo u potezu 11 marširao je prema polju za promociju i pokazao se kao odlučujući faktor. Drugo, čak i kada se pozicija okrenula protiv njega, Khan je pametno uspio da iskomplikuje žrtvovanjem pješaka (24…a4), a u završnoj fazi igre dobro se nosio sa taktikom. Jedan faktor u tome je bio pragmatično pozicioniranje skakača na f8 u 18. potezu, štiteći osjetljivo h7 polje i omogućavajući mu da nastavi sa svojom strategijom na daminom krilu.

U 5. kolu, Khan je igrao sa Wilfredom Kirkom crnim figurama. Koliko se može utvrditi iz velikih turnira 1920-ih, Kirk je bio „takođe“ iskusan na britanskoj šahovskoj sceni. Nema podataka o potezima u partiji, ali po svemu sudeći, Khanov duh nikad ne posustaje i to ga je izvuklo:

‘Sultan Khan se probio u vodeće pobijedivši Kirka. Partija nije prošla bez peripetija, indijski predstavnik je bio podvrgnut u skoro čitavoj partiji napadu kao rezultat ranog osvajanja piona. Bila je potrebna najveća pažnja i strpljenje, ali Sultan je preživio iskušenje i konačno pobijedio svojom priznatom vještinom u završnicama.’ (Western Daily Press)

Sultan Khan je remizirao sa Teodorom Tylorom u 6. kolu – ni ova partija nije sačuvana. Izvještaji iz štampe navode da je otvaranje odigrano originalno; nijedna strana nije imala značajniju prednost tokom čitave partije i remi nakon 40 poteza je bio logičan.

Teodore Tylor bio je još jedan od nadarenih šahista amatera ovog doba. Učestvovao je na 12 turnira britanskog prvenstva (uglavnom završavajući u prvoj polovini), bio je član britanskog tima na Olimpijadi u Hamburgu 1930. i učestvovao na čuvenom turniru u Nottinghamu 1936. na kojem je ‘pokupio zapažene skalpove’ Flohra i Tartakowera. Njegovi nastupi bili su još značajni jer je bio djelimično slabovid.
Prva nedjelja igre na šampionatu je završena, a nakon šest kola dvojica najstarija igrača su vodila na turniru: Hamond, Michell 4½, Khan, Winter, Drewitt 4.
U ovom trenutku, kao što je bilo tradicionalno na britanskom prvenstvu, u nedjelju je bio slobodan dan.

Igra je nastavljena u ponedjeljak, a Sultan Khan je nastavio svoj uspješan niz, uz pomoć svog protivnika.

„Shvatio sam da je Drewitt nenamjerno dodirnuo svoju kraljicu sa očiglednom namjerom da njom uzme skakača, što bi značilo gubitak kraljice. On je odmah predao.“ (The Times)

Postoji kontradikcija u ovom izveštaju između „nenamjerno“ i fraze „s očiglednom namjerom…“. Nema zabilježenih poteza partije, ali čak nam ni to ne bi moglo ništa da kaže o vremenskim oskudicama. Znamo da je Khan volio da brzo igra, pa se možda 56-godišnji Drewitt jednostavno zbunio pod pritiskom vremena.

Ulazeći u osmo kolo, lideri na tabeli su bili: Hamond 5½, Khan, Michell 5.

……….

Izvještavano je da je „Sultanov poslednji protivnik, Eva, pružio dobar otpor indijskom igraču, ali Sultanu je samo trebao remi i postigao je taj rezultat prije opštih čestitki tokom pauze za ručak.“

Čini se da dopisnik nije previše pažljivo analizirao partiju.

Umjesto da uživa u zasluženom odmoru, Khan je bio pozvan da igra u egzibiciji živog šaha popodne, u kojem su učestvovala djeca iz škole obučena u kostime igrajući na gigantskoj šahovskoj tabli. Igrao je protiv dr. Arpada Vajde, koji je dijelio prvo mesto na turniru Major Open-u – i izgubio. Siguran sam da je Khan samo želeo da se vrati i odmori.

Ujutro u subotu 10. avgusta, završnom ceremonijom je predsjedavao predsjednik Britanske šahovske federacije, kanonik A.G.Gordon Ross, i slijedio je strogi protokol tog vremena uz povorku govora zvaničnika i zvanica koji su se svi zahvaljivali jedni drugima na njihovom dobrom radu.

Ipak, publika je živnula dolaskom Sir Umara, koji je stigao u Ramsgate da svjedoči i učestvuje u Sultanovom ‘krunisanju’.

Britanski šahovski magazin objavio je da:

‘Nezaboravna pobjeda M. Sultana Khana je posebno primjerena, budući da on potiče iz Indije, tradicionalnog ‘rodnog mjesta’ šaha, a ova poenta  je na dramatičan način naglašena na oproštajnom sastanku kada je pukovnik Sir Nawab Umar Hayat Khan, veliki pokrovitelj šaha u Indiji, pomjerio  nekoliko mjesta na platformi kako bi održao upečatljiv govor s desne strane kanonika Gordona Rossa, predsjednika Britanske federacije.

S rukom na ramenu predsjednika, Nawab je opovrgao Kiplingove stihove: „Istok je istok, a zapad je zapad i nikada se njih dvoje neće sresti“, i na uzbudljiv način aludirao na veliku vrijednost pobjede svog štićenika u jačanju veza Imperije.’

Kako je tipično za Sir Umara da zauzme centralnu binu (bukvalno), sebi pripisavši zasluge za Khanovu pobjedu; i kako je ironično da proglašava „veze imperije“ dok krši engleski društveni bonton. Može se samo zamisliti žamor dok se ovaj žestoki ratnik, sjajan u istočnjačkoj odjeći i turbanu, približava predsjedniku, svešteniku Engleske crkve.

Ipak, Khan je imao svoj trenutak:

„Posebno oduševljenje je izazvalo kada se M. Sultan Khan – slikovita figura sa snježnobijelim turbanom – popeo da primi sjajnu krunu koja predstavlja plavu traku Britanskog imperijalnog šaha. U čast svoje pobjede primio je i zlatnu medalju, dar Sir Umara.’

Drugi govornici su takođe stavili Kanovu pobjedu u politički kontekst. Poslanik Sir Richard Barnett (bivši irski šampion i predsjednik šahovskog kruga Doma naroda) izjavio je da je ‘pobjeda Sultana Khana sjajno dostignuće za britanski i imperijalni  šah.’ Kako Khanov engleski nije bio dovoljno dobar da održi govor, izvjesni gospodin Bosworth Smith zahvalio se na sastanku u njegovo ime napomenuvši da je njegova pobjeda „bila veliki dobitak za Indiju i otvorila vrata za sve članove Imperije”.

Ovo se takođe pominje u nekim novinskim izvještajima. Pod naslovom ‘VEZA IMPERIJE’, dopisnik Observera je napisao:

‘Iako je turnir oduvijek bio otvoren za šahiste čitave Imperije, ovo je prvi put da je neki prekookeanski igrač oteo titulu od britanskih eksperata, a uspjeh jednog Indijca posebno raduje one koji, poput mene , vjeruju da bi međunarodna šahovska umjetnost mogla dokazati vezu u okupljanju inteligencije Engleske i istočnog dijela njene Imperije.’

Ovi bezbrižni pogledi na Imperiju su slatki i u isto vrijeme izuzetno obmanjujući kada su upereni protiv široko rasprostranjenih štrajkova, bojkota i masovnih protesta koji se održavaju širom Indije. Kada čitate stranice The Hindu ili The Times of India, postoji temeljni narativ da je nezavisnost neizbježna. Indijska inteligencija, s kojom se dopisnik Observera toliko želi povezati, bavila se drugim stvarima osim šaha, odnosno slučajem nezavisnosti od Britanskog carstva.

Reakcije na pobjedu Sultana Khana bile su različite. U svojim memoarima, sa karakterističnom iskrenošću, Winter je kasnije napisao:

‘Mora se priznati da je imao veliku sreću. Pronicljivi bi sugerisali da je imao neke orijentalne hipnotičke moći nad svojim protivnicima, samo je Hamond, kao sveštenik, bio superiorniji od zloćudnog uticaja. Sigurno se nikad ne sjećam šampionata sa toliko grešaka – vjerovatno zbog prevelike vrućine.’

Mnoge novine su zabilježile odsustvo iskusnih Yatesa i Thomasa. Ipak, samo nekoliko izvještaja spominje da je Khan bio ozbiljno bolestan.

‘Sultan se nikada nije držao čvrstih navika, žalio se da mu je bilo jako loše tokom turnira u Ramsgateu zbog hladnog vjetra i kiše.’.

Kada su se drugi žalili na vrućinu, Khan je osjetio hladnoću. Vreme se moralo promeniti u nekom trenutku tokom turnira ali nema mnogo predaha od vjetra na obali Sjevernog mora: to je bilo mnogo decenija prije dvostrukog stakla.

Tokom turnira u Ramsgateu, Sultan Khan, koji je dobio malariju u Indiji, razvio je tako visoku temperaturu da je bilo smatrano neophodnim da ga povuku sa takmičenja, ali je on odbio da se pokori toj odluci i nastavio je da igra.

Ova izjava ukazuje na izuzetnu odlučnost i posvećenost Sultana Khana prema šahu. Iako je bio bolestan i suočen s ozbiljnim zdravstvenim izazovima, Khan je odbio da odustane od turnira. Njegova upornost i strast prema igri jasno su prikazane u ovoj situaciji..’ (The Manchester Guardian)

Gledano u ovom svjetlu, Khanov nastup je bio izvanredan. Britanski šahovski magazin zabilježio je da mu je mnogo pomagao njegov prevodilac, Syed Akbar Shah, koji ga je ‘njegovao tokom njegove bolesti, obavještavao ga o informacijama u medijima i često je viđan kako mu prevodi izvještaje štampe.’.

Što se tiče protivnika, odsutni Yates i Thomas važili su za najbolje britanske igrače u to vrijeme, ali možete pobijediti samo one što su ispred vas. Takmičari na šampionatu su u velikoj mjeri odražavali britansku šahovsku scenu tog vremena.

Hamond je bio sveštenik. Michell je radio za Admiralitet. Fairhurst je bio na početku vrlo uspješne karijere građevinskog inženjera. Drewitt je bio klasičar na Oksfordu. Theodore Tylor je bio pravnik i imao je istaknutu akademsku karijeru na Oksfordu. Abrahams je studirao pravo na Oksfordu.

Svi su bili daroviti pojedinci koji su imali priliku da igraju šah na visokom nivou, ali je šahovska igra uvijek bila sporedna za njihovu karijeru. Profesionalizam, sa svime što podrazumijeva – stavom ‘pobjeda po svaku cijenu’, stilom igre, kao i neizbježnim odustajanjem od ozbiljne karijere – bio je anatema za elitu u Britaniji.

Amaterski odnos prema sportu nastao je u 19. vijeku iz elitnih britanskih javnih škola: igre treba igrati zbog njih samih, a ne zbog novčane nagrade; treba da se igraju pošteno i da se ukaže poštovanje prema protivnicima i sudiji; ohrabrivali su odvažnost. Ideja je bila razviti karakter i odgajati grupu ljudi (da, uvijek muškaraca) koji bi mogli biti poslani da upravljaju Imperijom na pravi način, sa pravim vrijednostima i odgovarajućim osjećajem dužnosti. Takav stav je podstakao i neku vrstu snobizma: amateri su bili džentlmeni; profesionalci očigledno nisu bili.

Do kasnih 1920-ih svijet se brzo mijenjao, ali stari pogledi su teško odumirali.

U šahu nije bilo razlike između amatera i profesionalca: nije bilo dovoljno novca da se izdržava ogromna grupa profesionalnih igrača. Amaterski duh igre prožimao je britansku šahovsku scenu, što možemo vidjeti iz komentara dopisnika Observera nakon prve sedmice igre u Ramsgateu:

„Turnir britanskog šampionata obilježen je tokom čitave sedmice brojnim kratkim i sjajnim partijama, od kojih su mnoge bile izuzetno briljantne. Ustvari, čitav turnir je pouka onima koji su se žalili da je moderna prvoklasna igra dosadnog i tvrdoglavog tipa. Odigrano je vrlo malo dugih partija, i iako je, naravno, preovladavalo otvaranje Daminog pješaka, veliku većinu partija je odlučivala igra na kraljevom krilu.’.

……….

Da li je Khan „imao sreće“? Da, Khanovi protivnici su pravili greške protiv njega, ali kakav su pritisak imali za šahovskom tablom?

Ono što je razlikovalo Sultana Khana u Ramsgateu bio je njegov fokus, temperament i upornost, kvalitete koje su samo pojačane njegovom bolešću. Khan je bio hendikepiran praktično nepostojećim repertoarom otvaranja. Osim što je bio neupućen u teoriju, u ovim ranim zapadnim partijama primjetno je koliko često podcjenjuje faktor vremena u otvaranju, što je ostatak sporijih indijskih varijanti šaha. Pouke otvaranja od Wintera i Yatesa samo su potvrdile da malo znanja može biti opasna stvar. Ako je htio napredovati, morao je popraviti ovaj dio svoje igre.

Njegova otvaranja bila su slaba, ali su mu središnjica i završnica bili puno bolji. Ponekad je donosio pogrešne procjene, ali nije činio grube taktičke propuste i bio je oprezan kako bi iskoristio protivničke greške. Britanski šahovski časopis objavio je da je Khan osvojio rapid turnir odigran usred šampionata – što je daljnji dokaz da je imao vrlo brzo shvatanje pozicije na tabli.

Press Association je intervjuisala Khana (uz pomoć svog prevodioca), a ovo je preneseno u mnogim novinama:

„Po vjeri musliman, Sultan je strogi apstinent i pretežno se hrani mlijekom. Ponekad puši cigaretu dok igra, i osvježava se čestim gutljajima limunade. Ima idealan šahovski temperament i ostaje potpuno smiren bez obzira na pobjedu ili poraz. Novi britanski prvak namjerava u Engleskoj provesti pet godina i posvetiti se isključivo šahovskoj praksi. Igraće kao predstavnik na bilo kojim kontinentalnim turnirima na koje bude pozvan, i budući da još nije dosegnuo punu snagu, daljnji uspjesi su svakako pred njim.“

Tamo u Indiji, ton u medijima je imao više od optimizma i pretvorio se u euforiju.

Sigurno nije bilo pominjanja „Veze Imperije“ – ovo je bio indijski uspjeh i jasan udarac za njihove imperijalne gospodare: „Sigurno je da indijski igrač neće stati na ovom zanimljivom stepenu. Kontakt s drugim međunarodnim igračima napravljen je – i s iskustvom i potrebnom praksom dobijenom tim susretima dolaze svježi lovorovi vijenci za Indiju. I tu je prvenstvo svijeta koje dolazi nakon toga. Čitava će Indija s interesom pratiti šahovsku karijeru Sultana Khana.“ (Novine The Hindu)

Scarborough 23. juna – 4. jula 1930

Kako se u julu u Hamburgu održavao Međunarodni timski turnir, Britanska šahovska federacija odlučila je da ne održava nacionalno prvenstvo, već da organizuje Kongres u junu sa međunarodnim turnirom kao glavnim događajem. Strani igrači koji su bili pozvani bili su Rubinstein, Maroczy, Grünfeld, Colle, Ahues i prvobitno Tartakower – ali on je morao da se povuče zbog bolesti i zamijenila ga je Vera Menchik, svjetska prvakinja za žene. Yates, Thomas, Winter, Sergeant, Michell i Sultan Khan činili su „britanski“ kontingent. Ovo je bio težak test za Khana jer je, osim nekoliko klupskih partija i simultanki, ovo bio njegov prvi turnir u posljednjih 11 mjeseci – nemamo podataka da se takmičio tokom povratka u Indiju. Da li bi mogao da odgovori onima koji smatraju da je imao sreće na prošlogodišnjem britanskom prvenstvu? Kako bi prošao protiv dva najbolja britanska igrača, Yatesa i Tomasa, koji su obojica bili odsutni?

Kao i prošle godine bilo je veliko interesovanje za Khana. Kako su jedne novine napisale: „Jedna od najromantičnijih figura na turniru će biti  s turbanom Mir Sultan Khan, koji je […] došao u Englesku prošle godine i odmah osvojio britanski šampionat. On je kulturan i nesumnjivo jak igrač, koji se posebno ističe u završnici, gdje orijentalna suptilnost daje dobru podlogu.“

Kao što smo već vidjeli, stereotipi koji se projektuju na Khana nisu sasvim tačni. Mora da mu se nije svidjela pažnja koju je dobio u Ramsgateu i nastojao je da se asimiluje usvajajući zapadnjačku odjeću. Kako je kasnije objavljeno:

‘Ispostavilo se, međutim, da je za ovu priliku Sultan Khan napustio svoju slikovitu indijsku nošnju i pojavio se u evropskoj odjeći koja mu divno stoji.’ Khan je lako savladao engleskog amatera, E.G.Sergeanta, u prvom kolu, što je potvrda njegove forme od prošlog ljeta.

……..

Britanski šahovski magazin je objavio:

„Prvu nagradu je zasluženo osvojio E.Colle, koji je igrao najjači šah na turniru. Hrabra strategija ima samo jedno pravo opravdanje – vrhunsko vladanje taktikom. To sve Colle ima; a njegov stil, iako nije fantastičan ili bizaran, pokazuje onaj dodir nezavisnosti koji je autentični znak majstorstva…
Najviše je zapanjio uspjeh Sultana. Poznavanje evropske tehnike nije očekivana od onoga ko još prošle godine nije mogao da čita evropske knjige; zato prva partija Indijca, posebno crnim figurama, ima trenutke koji lede krv u žilama.
Razgovarajući o ovim opasnostima s filozofskom smirenošću, on pruža spektakl sa izvjesnom strašnom fascinacijom za sve koji misle da Nebo šalje šah, a Đavo šalje analitičare.’

Kako se Khanova igra razvijala od prošle godine? Sa crnim figurama je isprobavao nova otvaranja – Sicilijanku sa 4…e5 protiv Yatesa i Cambridge Springs – ali njegovo neiskustvo s njima je bilo evidentno. Njegova partija protiv Wintera je bila katastrofa i trebao je izgubiti od Michella.
Ništa manje opasna nije bila ni njegova igra bijelim figurama. Izgubio je u otvaranju protiv Colleove Aljehinove odbrane i još je igrao zastarjelu Centralnu igru protiv Tomasa.

Uglavnom, još uvijek nije dobro pazio na svog kralja (nasuprot Winteru, Maroczyju, Colleu), a ponekad je bio brzoplet sa svojim pješačkim napredovanjima u otvaranju (protiv Wintera i Collea). Primjetno je da su to bile oblasti igre koje su vođene ‘zapadnim’ pravilima (rokada i napredovanje pješaka za dva poteza). Još je sticao iskustvo sa ovim njemu stranim konceptima.
Khan je pokazao ogromnu borbenost, odigravši samo jedan remi u jedanaest partija. Nije se plašio svojih slavnih protivnika – ni engleskih igrača koji su mu trebali biti nadređeni, ni iskusnih kontinentalaca – i uvijek je bio spreman na rizik kako bi igrao na pobjedu. Ovo bi moglo biti vrlo pozitivno, na primjer, fino poziciono žrtvovanje pješaka protiv Thomasa; ali ponekad je gubio objektivnost – protiv Rubinsteina, Maroczyja i Collea. Možda nije slučajno da su ga tri najjača igrača, svi iz kontinentalne Evrope, uspjeli saplesti.

Njegova volja za pobjedom takođe je došla do izražaja u njegovim dugim završnicama protiv Ahuesa i Michella u kojima je pokazao odličnu tehniku.

Khan je djelimično odgovorio kritičarima koji su sumnjali u njegove sposobnosti nakon pobjede na prošlogodišnjem britanskom prvenstvu. U konačnom plasmanu bio je jasno ispred britanskog kontingenta i savladao je prvu dvojicu, Yatesa i Tomasa. Njegovi porazi su pokazali da su kontinentalni šahisti igrali sa sofisticiranošću koja je, uglavnom, bila malo iznad njegove. Ipak, bilo je znakova razvoja i Scarborough ga je odlično pripremio za Međunarodni timski turnir u Hamburgu koji je trebao početi za nešto više od nedjelju dana.

DIO III

Evropa

POGLAVLJE 8

Međunarodni timski turnir u Hamburgu 1930

„Za sve koji su navikli na ravnodušnost kojom se gleda na šahovske događaje u Engleskoj, otvaranje turnira bio je čudan i inspirativan prizor. Dok smo se okupljali za turnir prvog dana, stotine ljudi su se nizali ulicama koje vode do Kongresne dvorane, nestrpljivo i znalački pokušavajući da pronađu poznata imena.’ – William Winter

Sećanje William Wintera pokazuje prestiž koji je šah uživao u njemačkom društvu. Turnir je u velikom stilu organizovao Hamburger Schachklub, koji je proslavio svoju stogodišnjicu, u sjajnoj Provinzialloge von Niedersachsen – velikoj masonskoj loži – koja je bila dovoljno velika da primi sve timove u svojoj glavnoj dvorani.
Ovo je bio treći događaj te vrste koji je kasnije postao poznat kao Šahovska olimpijada. Prvi je održan u Londonu 1927., drugi u Hagu 1928. i oba je dobila Mađarska.
Događaj je privukao mnoge od vodećih svjetskih igrača, usprkos nedostatku novčanih nagrada. Svjetski šampion, Aleksandar Aljehin, odigrao je devet partija za Francusku sa 100% rezultatom, iako je izbjegao jače timove, preferirajući, kako je objasnio, da ne utiče na borbu za prvo mesto; ali je možda samo želio da izbjegne bilo kakvu opasnost. Kubanski tim nije učestvovao, ali se pojavio Kapablanka, želeći da se sastane sa delegatima na kongresu Međunarodne federacije echecs (FIDÉ) kako bi ponovio svoj zahtjev za revanš meč protiv Aljehina.
Učestvovalo je 18 timova, koji su igrali turnir, što je rezultiralo napornim rasporedom tokom dvije sedmice jer je moralo biti odigrano nekoliko dana po dva kola. Mečevi su se odvijali na četiri table, a svaka ekipa je imala po jednu rezervu. Turnir je bio odlična prilika za Khana da se isproba protiv nekih od najboljih igrača svijeta, uz podršku i savjete svojih britanskih saigrača, Thomasa, Yatesa, Wintera i Tylora.

Britanski tim je po prvi put preimenovan u tim ‘Britanske imperije’, tako da je Sultan Khan mogao biti uključen bez postavljanja neugodnih pitanja. Za zapisnik, u takmičenju nije bilo indijskog tima.
Da li je bilo kritika na račun Khanovog izbora za britanski tim? Svakako nema u britanskim šahovskim časopisima i novinama. Postojao je snažan sportski presedan za njegovo uključivanje: Sir Ranjitsinhji Vibhaji Jadeja, indijski princ, poznatiji kao ‘Ranji’, jedan od najuspješnijih udarača kriketa svih vremena, predstavljao je Englesku između 1896. i 1902. Zaista, Sultan Khan je bio ponekad opisivan kao ‘šahovski Ranji’ u novinskim člancima. Ranjijev nećak, Duleepsinhji, takođe je igrao kriket za Englesku od 1929-1931 – što se poklapa sa vremenom borvka Sultana Khana u Londonu.
Sve dok su se Indijci prilagođavali britanskoj kulturi, tada je Britanija bila inkluzivna. Više od toga, bili su ponosni što su Indija i Indijci bili dio Imperije i dio društva. Stereotipne ideje o tome kako bi Indijac trebao izgledati i ponašati se često su projektovane na Sultana Khana, ali šahovska scena mu je bila dobrodošla. Mora da je britanskom šahovskom timu bilo teško da se nađe sa novom gornjom tablom, ali ne mogu da nađem ni pomena animoziteta prema Khanu; ustvari bilo je suprotno – ostatak tima mu je bio podrška. Kanova ličnost bi igrala ulogu u tome. U čudnim prilikama kada postoje njegovi direktni citati, on je uvijek bio skroman u pogledu svojih dostignuća i sve samo ne oštar u svojim stavovima. ‘Nema više skromnog ili popularnog igrača’, bio je sjajan komentar nakon jedne od njegovih kasnijih pobjeda na turniru.

Kako su ga protivnici tretirali? William Winter kaže da je „…njegov nedostatak bilo kakvog razumljivog jezika iznervirao neke rivale. „Kojim jezikom govori vaš šampion?“ viknuo je Austrijanac Kmoch, nakon što je njegova treća ponuda za remi dočekana samo uz Sultanov blagi osmijeh. “Šahovskim jezikom” odgovorio sam, i tako se pokazalo, jer je u nekoliko poteza austrijski šampion morao da preda partiju.’

Ovo je još jedan slučaj kada je Winter, pisajući nekoliko decenija kasnije, pogrešno upamtio činjenice: Khan je igrao protiv Kmocha, ali je partija završena remijem. Vjerovatno nikada nećemo saznati ime Khanovog protivnika u ovoj anegdoti, ali priča je u svojoj suštini uvjerljiva: u ovom trenutku Khanov engleski je još uvijek bio loš i uvijek je pokušavao da izvuče što je više moguće iz pozicije.

Šahovski dopisnik Timesa je pratio događaj i smatrao da bi aktuelne šampione, Mađarsku, bilo teško pobijediti, ‘Ali nisam bez nade da će se tim Britanskog carstva… pokazati jednakim zadatku da donese pehar kući. U svakom slučaju, neće biti ničega što bi opravdalo žalbu pesimista, od kojih je jedan saslušan u Scarboroughu kako tvrdi da, kao i obično, engleski igrači ne mogu ništa protiv stranca.’

U stvari, pesimisti su svoje gledište potvrdili već u prvom kolu kada se tim Britanske imperije borio protiv Njemačke. Khan je bio na tabli 1, imao protivnika njemačkog šampiona Ahuesa kojeg je pobijedio prije nekoliko sedmica.

„Naravno da su veće mase, a gomile je točan opis, bile oko stola za kojim se Britansko carstvo borilo protiv Njemačke i gdje je Poljska bila u borbi sa Mađarskom.“ (The Times)

…..

„Eine schreckliche Niederlage“ („užasan poraz“) bio je opis ove partije u zvaničnoj knjizi turnira. Nisu pogriješili.
Ahuesovo pametno otvaranje istaklo je Khanovo neiskustvo. Tim Britanske imperije ubjedljivo je poražen od Njemačke sa 3-1, ali su se vratili u 2. kolu porazivši slabu norvešku ekipu sa 3½-½. Khan je lako pobijedio nakon što je njegov protivnik napravio jednostavnu taktičku grešku. Njegov protivnik u 3. kolu bio je jači, ali je i napravio užasan previd, ovoga puta direktno u otvaranju.

……..

Zatim je u 12. kolu igrao protiv Akibe Rubinsteina, s kojim je imao titansku borbu u Scarboroughu. Ovom prilikom Khan je igrao sumnjivo otvaranje i bio je nadigran. Rubinštajn je bio u odličnoj formi na Olimpijadi, postigao je 13 pobjeda i 4 remija u 17 partija i osvojio specijalnu nagradu od 60 maraka za najbolji pojedinačni nastup.
Khan je u posljednjim kolu remizirao protiv Kashdana iz Amerike i Stahlberga iz Švedske, oboje perspektivnih mlađih igrača, i pobijedio Abramaviciusa (Litvanija), Apsenieksa (Letonija) i Taubmanna (Rumunija).

Ova posljednja pobjeda bila je Khanova najbolja partija u kasnijim kolima. Illustrated London News, 13. septembra 1930., prikazao je ovu partiju uz ovu bizarnu ocjenu njegovog stila:

„Mir Sultan Khan, koji je igrao na prvoj tabli za Britaniju u Hamburgu, u potpunosti se opravdao kao britanski šampion i ućutkao one kritičare koji su njegovu pobjedu u Ramsgejtu smatrali „pogrešnom“. U njegovom šahu nema mnogo zabave; Njegova šahovska igra nije previše vesela; igra ozbiljnu, odlučnu igru, i u pobjeđivanju koristi metode brutalne jednostavnosti. Partija koja slijedi dobar je primjer njegovog stila, u kojem uzalud tražimo filigran i arabesku obično povezanu s Hindustanom.“

Konačni rezultat Sultana Khana na Olimpijadi bio je 9 pobjeda, 4 remija, 4 poraza i bio je dobro prihvaćen u britanskoj štampi. Njegova igra je napredovala.
Na početku je redovno igrao Sicilijanku Löwenthala i Daminu indijku, u čemu je pokazao pristojno poziciono razumijevanje. Primjetno, u oba slučaja je shvatio da mu višak pješaka u centru može dati dugoročnu prednost.

Generalno, bio je manje nepromišljen sa svojim pešačkim napredovanjima – protiv Pokornijeve Aljehinove odbrane odigrao je kontrolisan i odgovoran napad.
Njegova volja za pobjedom donijela je više poena nego što je izgubio. Ovaj preduzimljivi duh bio je utoliko izvanredniji s obzirom na to da nije imao dana odmora na čitavom događaju: odigrao je svih 17 partija, uključujući dva dana sa po dva kola. Sir George Thomas se razbolio usred turnira i bio je primoran da propusti nekoliko partija, a kako je britanski tim imao samo jednog rezervnog igrača (Tylor), Khan nije mogao da se odmori. Osim toga, igrao je dobro.

Khan je sigurno bio iscrpljen – iako se to nije posebno vidjelo u njegovoj igri. U stvari, tako koncentrisan šahovski period dao mu je neprocjenjivo iskustvo, posebno što je imao svoje saigrače koji su mu pomagali u pripremama i savjetima.

Negativna strana svega bilo je nekoliko katastrofalnih poraza gdje je zatečen u otvaranju, a Rubinstein ga je nadmašio u svim fazama igre. Drugim riječima, još je bilo dosta mjesta za poboljšanje.

Konačni rezultati na turniru: Poljska 48½, Mađarska 47, Njemačka 44½. Tim Britanske imperije završio je na osmoj poziciji sa 40½ poena.

Liège 1930

„Iz britanskog ugla gledanja… nastup Sultana Khana, britanskog šampiona, bio je  veoma ohrabrujući.“ – Birmingham Gazette

Umjesto da se vrati kući nakon Hamburškog turnira, Sultan Khan je nastavio da igra turnir u Liègeu u Belgiji. Sir George Thomas takođe je bio učesnik, a bilo je i drugih koji su putovali iz Hamburga, pa su možda svi zajedno imali organizovan smještaj. Turnir je bio dio Liège Expositiona, a kako bi sa dodala ekskluzivnost, svjetski prvak, Aleksandar Aljehin, održao je simultanku prvog dana, iako nije učestvovao u turniru. Ipak, ovo je bio jak turnir – svakako jači od Scarborough turnira – pružajući još jedan test i više iskustva za Sultana Khana. U najavi događaja, dopisnik The Timesa je iznio mišljenje da „Vjerovatno su Nimcovič i Rubinstein najjači igrači… ali treba imati na umu da je Colle osvojio nedavni Scarborough turnir.“ U prvom kolu Khan je igrao protiv Victora Soultanbeieffa, emigranta iz Sovjetske Rusije, koji je bio dio belgijskog tima u Hamburgu.

Učesnici Liège Masters 1930, zajedno sa ostalima koji su nastavili putovanje nakon Hamburga, uključujući i Aleksandra Aljehina, sjedi treći s lijeva

…

Usprkos njegovom krahu pri kraju turnira, Khanova igra je pohvaljena od strane štampe u Britaniji:

‘Nastup zaslužuje pohvalu za igrača tako ograničenog iskustva na majstorskim turnirima.’ (The Staffordshire Advertiser)

Šahovski dopisnik The Devon and Exeter Gazette izjavio je, bez ironije, da je Khan ‘pomogao prestižu ove zemlje’.

„Međutim, sa britanske tačke gledišta, nastup Sultana Khana, britanskog šampiona, bio je veoma ohrabrujući. Naravno on nije mogao očekivati da nastavi kako je počeo. U posljednjih pet kola dodao je samo pola poena svom prethodnom skoru od šest čistih pobjeda.

Ipak, i to je bilo dovoljno da osvoji drugu nagradu.’ (Birmingham Gazette)

Kako je mogao izgubiti četiri partije zaredom? Sve kvalitete koje je Sultan Khan pokazao u prvih sedam kola turnira napustile su ga: njegov osjećaj za poziciju bio je slab, pogrešno je računao i nedostajala mu je hrabrost koja ga je često izvlačila iz teških situacija.

U novembarskom izdanju British Chess Magazina bio je dodatak:

‘U našem izvještaju sa Liège Masters turnira prošlog mjeseca trebali smo pomenuti da je Mir Sultan Khan bolovao od gripa tokom posljednjih kola, što je za njega bio veliki hendikep.’

Možemo samo nagađati o tačnoj prirodi njegove bolesti. Iako se u ovom izvještaju kaže ‘grip’, moguće je da se radi o recidivu malarije od koje je bolovao na britanskom prvenstvu prethodne godine.

Khan je tokom svog boravka u Evropi patio od redovnih perioda lošeg zdravlja. Prema R.N.Colesu, nije bilo neuobičajeno vidjeti ga za tablom s vratom umotanim u peškire.

Za nešto više od dva mjeseca Sultan Khan je odigrao 39 partija na tri događaja. Ovako intenzivno takmičenje imalo je dramatičan uticaj na njegovu igru. U Scarboroughu je njegova igra u otvaranju  bila slaba – podsjetimo se na njegov katastrofalan poraz od Wintera. Dok je igrao u Liègeu, ova faza igre je bila mnogo poboljšana; bar je uspio izbjeći direktne katastrofe koje su se još uvijek događale u Hamburgu. Ne sumnjam da mu je putovanje u inostranstvo sa britanskim timom bilo od ogromne pomoći. Tokom ovih turnira bio je izložen sofisticiranijoj vrsti šaha nego u Engleskoj i, kao posledica toga, bio je primoran da ublaži svoju igru. U Scarboroughu je izgubio od Collea i Rubinsteina; od Liègea je igrao na njihovom nivou.

POGLAVLJE 10

Klupski mečevi i konferencija

„Nikada prije britanski i indijski državnici i vladari indijskih država nisu se sastali, kao što se sada sastaju, na jednom mjestu i za jednim stolom da razgovaraju o budućem sistemu vlade za Indiju…“
– Kralj George V

Nakon gustog rasporeda partija tokom ljeta 1930. godine, a da ne pominjemo njegovu bolest na kraju turnira u Liègeu, jesen je bila relativno mirno razdoblje za Sultana Khana. Nije bilo turnira u kalendaru sve do Hastingsa krajem decembra. Ipak, uspio je održati neku formu igrajući mečeve, simultanke i klupske partije. Takođe je nekoliko puta nastupao u novom šahovskom klubu u Londonu.

Dana 13. decembra Khan je odigrao simultanku u Imperial Chess Clubu i pobijedio na svih 20 tabli. To je bar bio znak poboljšanja u njegovoj igri u poređenju s prethodnom godinom. Ipak, njegovi mješoviti rezultati iz nekoliko partija koje je odigrao u jesen jedva su obećavali dobro za Hastings Chess Congress koji je počeo posle Božića.

S obzirom na loše znanje engleskog jezika Sultana Khana i, možda još važnije, njegovog nedostatka društvenog statusa, njegova šahovska aktivnost bila je donekle ograničena na to koliko vremena je Sir Umar mogao provesti organizujući događaje za njega. Problem je bio što je Nawab u jesen bio duboko uključen u političke događaje.

……….

POGLAVLJE 11

Kongres u Hastingsu 1930/1931

„Dan lava je bolji od hiljadu dana šakala.“ – Tipu Sultan, vladar Kraljevine Mysore

Ugled šahovskog kongresa u Hastingsu rastao je od čuvenog međunarodnog turnira 1895. godine i Pobjedničkog kongresa 1919. godine. Ovo je bila 11. godina zaredom da se u ovom primorskom ljetovalištu održava zimski kongres. Kao i Ramsgate, grad je uživao u zlatnom periodu kasnih 1920-ih. Sa lakim pristupom vozom iz Londona, metropolitansko stanovništvo moglo je uživati u jednodnevnom izletu na more, a bilo je mnogo toga za zabavu posjetiocima. Uz obalu je izgrađeno šetalište dugo tri milje s mnoštvom hotela; bilo je pozorišta, koncertnih dvorana i naravno molova sa prodavnicama, restoranima, kako bi se zadovoljila žeđ turista za zabavom.

Užici Hastingsa nisu bili toliko očigledni usred zime, ali Kongres je iz godine u godinu privlačio sve veći broj. Ovog puta sto igrača se takmičilo na novom mjestu, u hotelu Waverley u centru grada. Britanski šahovski magazin snobovski je gunđao da mu nedostaje ‘dostojanstvena atmosfera Vijećnice’, koja je bila često mjesto održavanja prethodnih godina, ali su napravljeni ‘odgovarajući aranžmani za igru’.

Masters turnir se s nestrpljenjem očekivao. „Domaći“ kontingent je bio jak koliko je mogao biti: Sultan Khan, Sir George Thomas, F.D.Yates, W.Winter – jasno četiri najbolja u zemlji; R.P.Michell, uvijek solidnog nastupa, mladi advokat T.H.Tylor i Vera Menchik, svjetska prvakinja za žene, koja je boravila u Hastingsu.

Pozvana su tri strana igrača: Edgar Colle, Max Euwe i José Raúl Kapablanka.

Colle je osvojio Hastings premier 1928/29, zauzeo prvo mjesto u Scarboroughu u julu 1930. i to je pratio sa pristojnim rezultatima u Liègeu i Frankfurtu. Imao je agresivan stil koji je bio cijenjen u Engleskoj.

Maks Euve, 29-godišnji šampion Holandije, takođe je bio prethodni pobjednik  u Hastingsu – nešto ranije 1923/24. Od tada je stalno i mnogo napredovao, iako je kao profesor u srednjoj školi mogao igrati samo na raspustu. Igrao je na jakom turniru u Karlsbadu 1929. i, usprkos mješovitom nastupu, u knjizi turnira stajalo je:

„Dr Euwe je jedan od rijetkih igrača koji su predodređeni da u nekoj fazi dosegnu titulu svjetskog prvaka.“

Na početku turnira, u razgovoru sa šahovskim dopisnikom Timesa, Kapablanka je ocjenio da je Euwe jednak sa njim kao favorit za osvajanje turnira.

Kapablanka nije igrao ozbiljan turnir od Hastingsa prošle godine. Kao i za njegov rad za Kubansku ambasadu, njegova energija je bila uložena u pokušaje da osigura revanš za svjetsku titulu. Podnio je peticiju članovima FIDÉ na Kongresu u Hamburgu; kontaktirao je organizatore širom svijeta u potrazi za mjestom za domaćina meča; tražio finansijske sponzore koji su spremni da ulože traženu novčanu nagradu; i upustio se u legalnu, oštru i na kraju besplodnu prepisku sa Aljehinom kako bi ga ubijedio da dogovori lokaciju, datume i uslove.

Kako je turnir u Hastingsu počeo, u novinama se pojavio alarmantan izvještaj o Aljehinu. Svjetski prvak uživao je na banketu u njegovu čast u gradu Osijeku u Hrvatskoj.

Aljehin se vratio u svoju hotelsku sobu u 5 ujutro, legao u krevet i zapalio cigaretu, ali je zaspao – i njegova posteljina, a zatim i mnogo toga u sobi, zapalile su se. Aljehin je u nesvesti spašen iz požara i očekivalo se da će se potpuno oporaviti, ali očigledno da je tositacija bila opasna.

Kontrast između Aljehina koji je pušio i pio i uglađenog, ali suzdržanog Kapablanke bio je ogroman, a takve incidentne epizode, koliko god bile nesrećne, samo su povećale interes javnosti za revanš meč.

Usprkos njegovom nedostatku ozbiljne igre tokom čitave godine, reputacija Kubanca na šahovskoj tabli je bila samo malo umanjena. Zaista, postojalo je gotovo slijepo vjerovanje u njegove sposobnosti.

Šahovski dopisnik Birmingham Gazette predvidio je da: ‘Kapablankina prevlast vjerovatno neće biti ozbiljno ugrožena, ali reprezentacija je dobra i izgleda da postoji velika borba za druga mjesta.’

Dopisnik Timesa ga je takođe nazvao favoritom u Hastingsu, ali je bio oprezniji:

“Svi smo stekli naviku da očekujemo da će Kapablanka osvojiti prvu nagradu na bilo kojem turniru na kojem je takmičar, a to je učinio i na dva prethodna turnira na kojima je nastupio u Hastingsu. Dodavanje ovom rekordu trebalo bi biti u njegovoj moći, ali dr. Euwe i Sultan Khan su protivnici kojima ne može priuštiti da ustupi ni pola poena, jer pola poena znači dobar posao na kratkom turniru ove vrste.’

U raspravi o izgledima Sultana Khana, dopisnik je iznio svoje predviđanje:

„Koliko će daleko ići, ostaje da se vidi, ali mu treba vrlo malo podučavanja kako da se nosi s najkomplikovanijim pozicijama, iako uopšte ne voli pozicije koju može samo da remizira.’

…….

Prve četiri nagrade su bile: £15, £12, £8, £5, a nenagrađeni učesnici su dobili 10 šilinga za svaku dobijenu partiju.
Euwe je do tada igrao četiri turnira u Engleskoj, prvi 1919., i sve ih osvojio. Prilikom dodjele nagrada zahvalno je govorio o organizatorima, dodajući da će ponijeti vrlo lijepa sjećanja na ovo šarmantno primorsko mjesto.
Kapablanka se takođe zahvalio klupskim funkcionerima i napomenuo da je „Održavanjem ovih godišnjih kongresa Hastings ostao na nivou vodećih gradova u zemlji u kojima se šah podržava. Grad je privukao neke od najboljih talenata sa kontinenta, a ovim druženjem engleski igrači su postepeno dolazili do jakih stranaca. Ako se ovo poboljšanje nastavi, neće proći mnogo vremena prije nego što engleski igrač odnese prvu nagradu” – što je propraćeno smijehom i aplauzom. Uglađeno laskanje diplomate.
Gledajući unazad, možemo vidjeti ovaj turnir kao smjenu generacija. Kapablanku je zasjenio mlađi Euwe, koji je, osim jednog preokreta protiv Menchik, igrao vješto i preduzimljivo.

Britanski šahovski magazin predviđa da ‘popularni holandski šampion još uvijek mlađi od trideset godina, tako da bi uskoro trebao biti jak kandidat za svjetskog šampiona’.
Sa manje mogućnosti za igranje na vrhunskim turnirima, igračima je u to vrijeme trebalo više vremena da sazriju.
Kapablankina tehnika je i dalje bila vrhunska, što se pokazalo u njegovim pobedama protiv Yatesa, Tylora i Menčik. Njegovo otvaranje, međutim, bilo je previše predvidljivo. To je dovelo do loše pozicije protiv Wintera i remija protiv Thomasa i Michella – igrača koje je trebao s lakoćom pobjediti.

Prema pisanju British Chess Magazina, Kapablanka je „priznao da više nije tako dobar igrač kao što je bio, a na pitanje zašto je rekao da je „čovjek postaje ludak kad posveti čitav život samo jednoj igri“.
Da li je to bila kritika upućena prema šahom opsjednutom Aljehinu?
BCM je nastavio: ‘Bivši šampion je možda pomalo umoran od šaha, ali njegova hrabrost je i dalje tu. Samo motiv je ono što se čini da mu nedostaje.’
Šta je sa njegovom igrom protiv Sultana Khana? Moramo odati priznanje Khanu za njegovu originalnu igru u otvaranju i poduzetnu igru. Vješto je iskoristio Kapablankinu nepreciznost u otvaranju, a zatim je kontrolisao igru na uzoran način. Uglavnom, Khanov prelazak na 1.d4 bio je uspješan: nije doživio nikakve poteškoće u svojim partijama s tim potezom ovdje. Nažalost, sa crnim figurama njegova otvaranja su bila daleko manje pouzdana, što ga je dovelo u nevolje.
Osvojiti jedan poen iz posljednje tri partije bila je tragedija. Napor da održi remi u partiji od 95 poteza protiv Yatesa mora da je uticao na njegovu igru u osmom i devetom kolu.

Ipak, postojao je značajan optimizam u pogledu Khanovog rezultata. Tokom svoje posjete Hastingsu, Sir Umar je predložio šemu u kojoj bi četiri najbolja igrača svijeta mogla formirati turnir između sebe, a pobjednik bi osvojio titulu svjetskog prvaka. Pitam se da li je imao na umu Sultana Khana kao jednog od tih igrača?

U međuvremenu, Kan je bio prijavljen za Imperiju:

„Mora se, međutim, osjećati zadovoljstvo što je Britanska imperija konačno uspjela proizvesti igrača koji se može afirmisati među najboljim stranim majstorima.“ (Birmingham Gazette)

Nekoliko dana nakon završetka Hastingsa, Khan je imao priliku da testira ovu tvrdnju dok je putovao u Austriju na meč sa jednim od najiskusnijih takmičara u Evropskom ciklusu.

POGLAVLJE 12

Tartakower protiv Khana

„Ako Indijac nastavi da se usavršava, možda ćemo ga jednog dana vidjeti kako se takmiči za svjetski šampionat.“ – The Hastings i St. Leonards Observer

Sultan Khan je otputovao u Austriju skoro odmah nakon završetka turnira u Hastingsu kako bi odigrao meč od 12 partija protiv dr Saviellyja Tartakowera.

Meč se odigrao u Semmeringu, šik ljetovalištu oko 60 milja južno od Beča, u Grand Hotelu Panhans. Vlasnik je bio Wilhelm Zimdin, biznismen koji se bavi hotelima i kockarnicama u nekoliko zemalja, koji je vjerovatno sponzorisao meč. Pretpostavljam da su dogovori napravljeni, ili barem pokrenuti, nakon što su Tartakower i Khan zauzeli prva dva mjesta na turniru u Liježu prošlog avgusta. Tartakower je bio okorjeli kockar, što bi moglo objasniti dobre odnose sa Grand Hotelom (i njegovim kazinom).

Čak i u boemskom i nomadskom šahovskom svijetu, Savielly Tartakower je bio jedna od najživopisnijih ličnosti. Rođen 1887. u južnom ruskom gradu Rostovu na Donu od jevrejskih austrijsko-poljskih roditelja, studirao je pravo u Beču i Ženevi, preselio se u Pariz, ali je predstavljao Poljsku na šahovskim olimpijadama. Nakon Prvog svjetskog rata postao je šahovski profesionalac, uživajući značajan uspjeh; procjenjuje se da je tokom 1920-ih bio među 10 najboljih igrača svijeta. Vjerovatno je dostigao vrhunac svoje snage u vrijeme ovog meča.

Tartakower je bio poznat po svojim vrlo originalnim sistemima otvaranja – i nazivima koje im je davao. Inspiriran velikim majmunom prilikom posjete njujorškom zoološkom vrtu, igrao je 1.b4, nazvavši ga ‘Orangutan’ otvaranje – što se prihvatilo. Mnoge njegove ideje su od tada postale apsolutno standardne u modernoj turnirskoj igri. Treba samo spomenuti Katalonku (1.d4 d5 2.c4 e6 3.g3); i Tartakowerov sistem odbijenog daminog  gambita (…h7-h6 i …b7-b6) da se ocijeni vrijednost njegovih koncepcija. On je skovao termin „hipermoderno” za opisivanje neortodoksnih ideja koje zastupa nova generacija srednjoevropskih igrača kao što su Nimzowitsch, Breyer, Grünfeld, Réti i on sam. Hipermoderna škola je imala dubok uticaj na razvoj moderne šahovske strategije.

Tartakower je takođe stekao reputaciju plodnog autora i novinara, poznatog po svojim aforizmima. Jedan od njegovih najpoznatijih, ‘Pobjednik partije je igrač koji pretposlednji napravi grešku’, mogao bi se primijeniti na ovaj meč.

Wiener Schach-Zeitung napominje da postoje dva važna uslova da bi meč bio uspješan: prvi, sportski – da ishod meča bude široko otvoren; i sa šahovske tačke gledišta, da oba takmičara treba da budu borci, da se ne plaše da rizikuju. Oba preduslova su u potpunosti ispunjena.

Pišući kasnije, Tartakower je bio velikodušan prema Khanu: „… trijumf za mog protivnika koji je pokazao da posjeduje neusporedivu upornost i maštu. Rezultat ovog meča (+3 -4 =5) uvjerio me u staru istinu da je optimizam, dragocjen kvalitet na turnirima, ali zao savjetnik u takvim takmičenjima.’

Britanski šahovski magazin je govorio o Khanovom ‘sjajnom dostignuću’ i nakon njegovog jakog nastupa u Hastingsu, smatrao je da je to ‘preludij, čini se da će biti, za još veće trijumfe’. Šahovski dopisnik The Hastingsa i St. Leonards Observera je još više optimista: ‘Sultan Khan, svojom pobjedom nad dr Tartakowerom, ulazi u rang najboljih šahovskih majstora […] Ako Indijac nastavi da se usavršava, možda ćemo ga jednog dana vidjeti kako se takmiči za svjetsko prvenstvo.’

Wiener Schach-Zeitung je dao trezveniju ocjenu meča:

„S obzirom na njegov dosadašnji nastup, pobjeda Indijca nije nimalo iznenađujuća i predstavlja novi uspjeh za mlađu generaciju. Međutim, ne može se govoriti o superiornosti Sultana Khana nad Tartakowerom. To je vidljivo iz odlučujuće posljednje partije u kojoj je dr Tartakower bio previše spreman da rizikuje sve. Pored svega, u toku meča bio je hendikepiran zbog fizičke slabosti.’

Britanski šahovski magazin objavio je da, „Pobjednik se vratio u London u subotu, 7. februara, a sutradan je primio mnogo toplih čestitki u kući Sir Umar Hayat Khana u Regent’s Parku. Neće igrati na turniru u Nici od 11. do 20. marta; ali, ako bude sve u redu, on će predvoditi londonski tim u kablovskom meču sa Washingtonom.’

POGLAVLJE 13

Otišao kod pasa

Sir Umar Hayat Khan je bio predsjednik Sve–Indijskog Coursing Cluba (sport koji uključuje trke pasa, obično hrtova, koji se takmiče u lovu na zeca) posljednjih jedanaest godina, posjedujući preko 100 hrtova u Indiji. Svojoj strasti prema sportu prepustio se i u Engleskoj, posjedujući neke pse i redovno posjećujući trke na stazi, kao i brutalniju potjeru za zečevima. Ovo uglavnom  uključuje dva hrta koji se takmiče jedan protiv drugog kako bi uhvatili zeca. Bodovi se dodjeljuju za brzinu i ‘okretanje’ zeca – ne samo za ubijanje. Ovaj sport je zabranjen u Velikoj Britaniji 2005.

Prvi ‘coursing’ događaj u Engleskoj bio je Waterloo kup, koji se održava svake godine na otvorenom u Altcaru, sjeverno od Liverpoola na sjeverozapadu Engleske. Ovo je bilo izuzetno popularno u široj javnosti, a prisustvovalo je na hiljade ljudi. Bilo je sasvim prirodno da je Sir Umar poželio posjetiti, a i Sultan Khan i Fred Yates su mu se pridružili – vjerovatno ne zbog njihove naklonosti prema krvavim sportovima. Oni će tu posjetiti Liverpool City šahovski klub.

Da li je Khan zaista želio da ponovo otputuje samo nekoliko dana nakon povratka iz Austrije, otvoreno je za diskusiju, posebno u zimskom mjesecu, u februaru. Bar je Yates bio tu da mu pravi društvo i mora da je preko njega osiguran poziv u Liverpool. Yates je takođe bio član Imperijalnog šahovskog kluba i redovno se sastajao s Khanom na timskim mečevima, tako da je ovo bila prirodna veza. To takođe pokazuje da je Khan još uvijek primao neformalne savjete, u najmanju ruku, od drugih engleskih igrača, a možda i direktne trenerske upute.

Sultan Khan je dao simultanku, a od 25 partija  dobio je 19, remizirao 4 i izgubio 2 – jedan od ovih poraza je bio od Geralda Abrahamsa, kojeg znamo iz njihove trening partije prethodne godine, kao i britanskog prvenstva 1929. godine. Sljedećeg dana Khan i Yates su igrali konsultacionu partiju protiv Abrahamsa i Edmunda Spensera (veterana nekoliko britanskih prvenstava 1920-ih). Zanimljiva partija koja pokazuje šta bi se moglo desiti ako bi Khan pripremio pravo otvaranje.

POGLAVLJE 14

Kablovski meč ‘Insull Trophy’, London-Philadelphia

‘Whitaker nije bio ništa drugo osim uspješan prevarant…’ – John S. Hilbert

Transatlantski kablovski mečevi su imali tradiciju koja seže još od 1895. godine. Nova serija je započela 1926. godine na inicijativu šahovskog kluba Hamilton u Čikagu, a zgodan trofej srebrnog topa donirao je Samuel Insull, komunalni magnat rođen u Britaniji. Mečevi su trebali da se igraju između britanskih i američkih gradova na šest tabli.

London je pobijedio Čikago 1926., zatim New York 1927. Poništen je meč protiv Washingtona 1928. nakon spora oko prenosa jednog od poteza i revanš meč 1930. koji je bio neriješen. Godine 1931. Washington je uputio novi izazov Londonu, ali su samo dvije sedmice prije dogovorenog datuma otkazali, predloživši umjesto toga Filadelfiju.

‘Zvaničnici Londonske lige, iako potpuno iznenađeni, i iako su nesumnjivo znali da Filadelfija ima veću šahovsku reputaciju od Washingtona, odmah su, poput pravih sportista, pristali na promjenu’. (The Sunday Times)

Londonski tim činili su: Khan, Yates, Michell, Buerger, Winter i Sergeant. Sir George Thomas je bio pozvan, ali je već bio dogovorio da igra na turniru u Nici. U svakom slučaju, ovo je bio jak sastav.

U subotu, 21. marta, tim se okupio u gornjoj prostoriji prestižnog Royal Automobile Cluba u samom srcu Londona – sa izloženim trofejem Insull. Igrači i telegrafisti su odvojeni užetom od brojnih gledalaca koji su prisustvovali događaju, a u susjednoj prostoriji, potezi su zatim telefonirani u kancelarije kompanije Western Union u gradu i kablovskim putem u New York. Odatle su poslani u hotel Pennsylvania, Philadelphia, gdje je smješten američki tim.

Sunday Times je obavjestio da su „neki potezi i odgovori došli izuzetnom brzinom“, ali očigledno ne svi. Iako nije bilo sporova, igra je bila spora. Partije su počele u subotu popodne u 14 sati i igrale su se u dvije sesije: prva do 19 sati nakon čega je uslijedila pauza za osvježenje; zatim od 20:00 do 1:00 u nedjelju ujutro. Nakon deset sati igre završena je samo jedna partija: William Winter je pobijedio kada je, bizarno, njegov protivnik prekoračio vremensko ograničenje.

Partija Sultana Khana izazvala je najveće interesovanje gledalaca – njegova pobjeda nad Kapablankom i Tartakowerom još su više podigli njegov ugled.

Sultan Khan – N.T.Whitaker

Tu je igra prekinuta u ranim jutarnjim satima u nedjelju. Khan je imao dobijenu poziciju. Skakač se mora uzeti ili mu je mat na poslednjem redu: 34…Lxc5 35.dxc5. Kombinacija napredovanja pješacima na daminom krilu i upad topa na f-liniju su previše da bi crni mogao da izdrži. Ali to nije bio kraj priče.

Uz samo jednu odlučenu partiju (pobjeda Wintera) i pet partija koje se još igraju, rezultat meča je bio blizu ravnoteže. Nakon nekog cjenkanja, noću su dogovoreni sljedeći rezultati kao paket aranžman:

Sultan Khan ½-½ N.T.Whitaker
F.D.Yates ½-½ J.Levin
R.P.Michell 1-0 E.J.Sharp
V.Buerger ½-½ D.G. Weiser
W.Winter 1-0 B.F.Winkelman
E.G.Sergeant 0-1 S.Mlotkowski

Dat je kao konačni rezultat London-Philadelphia 3½-2½. Ovo je bila treća pobjeda Londona u kablovskom takmičenju i dala im je pravo na trajni posjed Trofeja Insull.

Nažalost, Khan je morao pristati na remi za veće dobro. Tim iz Londona je pobijedio bez slanja partija na procjenu, što bi odugovlačilo čitav posao. Siguran sam da je na odluku o prihvatanju dogovora iz Filadelfije uticao sporni rezultat meča iz 1928. i želja da se izbjegne nova kontroverza. Gledajući konačne pozicije svih partija, a posebno Khan-Whitaker, ovo je bio laskav rezultat za Amerikance, i oni su to znali: inače ne bi pristali na poraz u meču.

Prema Winkelmanu iz tima Filadelfije, koji je kasnije dostavio informacije organizatorima u Londonu, samo je Whitaker vjerovao da je njegova pozicija održiva. Iskreno, sumnjam da li je i on to mislio. Svojom tvrdoglavošću i zbog dobre volje drugih, Whitaker je uspio spasiti svoju partiju. Epizoda je bila nepravda prema Khanu, iako je Amerikanac samo pokazivao ponašanje koje je, u većoj ili manjoj mjeri, pokazivao tokom svog života. Whitaker je bio manipulator, prevarant, prevarant i lopov.

Norman Tweed Whitaker rođen je 1890. godine u imućnoj porodici srednje klase u Filadelfiji. Pokazao se kao akademski talentovan, diplomirao je prvo njemačku književnost, a potom i pravo, a od 1916. radio je kao advokat u američkom patentnom uredu. Otprilike u to vrijeme, on se također etablirao kao jedan od najperspektivnijih šahista na rastućem turnirskom ciklusu u SAD. Do 1921. trebalo je da igra izazovni meč sa Frankom Maršalom za titulu šampiona SAD, ali se nije pojavio: uhapšen je i kasnije osuđen, zajedno sa nekoliko članova njegove porodice, zbog krađe automobila i počinio je razrađenu prevaru u osiguranju. Za ova krivična djela izdržao je dvije godine zatvora i bilo mu je oduzeto pravo da se bavi advokaturom.

Zanimljivo je da nekoga tako darovitog i obrazovanog ova epizoda nije odvratila od kriminalnih aktivnosti. Tokom godina, proveo je nekoliko zatvorskih kazni zbog krivičnih djela uključujući prevaru, lažno predstavljanje, snabdjevanje drogom i zlostavljanje maloljetnika. Njegov najozloglašeniji i najbizarniji zločin bio je tokom otmice djeteta Lindberga 1932. godine kada su on i njegov saučesnik nagovorili bogatu nasljednicu da se rastane s hiljadama dolara kao otkupninom u zamjenu za Lindbergovo dijete. Whitaker je uhapšen i osuđen za pokušaj iznude, odsluživši 18 mjeseci od trogodišnje kazne.

John S. Hilbert, autor Shady Side – The Life and Crimes of Norman Tweed Whitaker, napisao je da: ‘Whitaker je bio ništa drugo već uspješan prevarant, koji je igrao svoje taktičke poteze u životu koliko i za tablom. Njegov problem, koji na kraju nikada nije riješio ni na tabli ni van nje, bio je kako se koncentrisati na akumuliranje malih prednosti koje mogu rezultirati, na kraju, strateškom pobjedom.’

Poglavlje 15

Veče sa Kapablankom

‘Većina igrača želi da unapredi svoj mozak, a ne treba veće table‘ – The Evening Standard

Kapablanka se vratio u Evropu. Na putu za Amsterdam na meč protiv Euwe-a, sletio je 12. juna 1931. u Plymouth, došao do Londona i brzo bio u akciji, dajući simultanku Šahovskom klubu Mekabejaca u nedjelju, 14. juna, tačno kao što je učinio dvije godine ranije kada je Sultan Kan napravio svoj debi u londonskom društvu.

Naravno, Khan nije učestvovao ovaj put, ali su se njih dvojica sreli na večeri koju je u čast Kapablanki organizovao uvijek društveni Sir Umar Hayat Khan 18. juna. Čak su se sreli i za šahovskom tablom. Bivši svjetski šampion je bio nagovoren da odigra partiju indijskog šaha – prvi put u životu. Iako se rezultati partija ne znaju, British Chess Magazine je primijetio da je Kapablanka „dokazao da se može sjajno prilagoditi ovoj vrsti igre, čije su suptilnosti ne manje, a u nekim pogledima i mnogo veće, od one gotovo univerzalne varijante.“

Godinama kasnije, u svojoj knjizi Šahovski predavanja, Kapablanka se prisjetio ovog susreta:

‘… Sultan Khan, bivši šampion Velike Britanije, objasnio mi je razliku između našeg šaha i indijskog oblika šaha. Sultan Khan je postao prvak Indije u indijskom šahu i pravila naše varijante šaha naučio je kasnije. Činjenica da je čak i pod takvim uslovima uspio postati šampion otkriva genijalnost za šah koja je izuzetna.’

Posjeta Kapablanke Engleskoj bila je predmet izvještaja u novinama, a glavne teme razgovora bile su (neizbježno) pregovori sa Aljehinom o mogućem revanšu; i Kapablankina promocija novog oblika šaha koji se igra sa istim brojem figura, ali sa različitim potezima. Navodno, nova pravila bi otežavala mogućnost igraču da namjerno forsira remi ako vidi da ne može da pobijedi. Kapablanka je takođe predložio da se igra na novoj šahovskoj tabli od 80 polja, na što je šahovski dopisnik Evening Standarda odgovorio – Većina igrača želi da unapredi svoj mozak, a ne treba veće table.

Bivši svjetski prvak je ranije nagovijestio da se šah u svom sadašnjem obliku iscrpljuje. Ova promocija promjene pravila bila je izraz njegove frustracije i dosade koja je proizašla iz disfunkcionalnih pregovora sa Aljehinom. Par decenija kasnije, sličnu atmosferu imao je i Bobi Fišer tokom svog samonametnutog izgnanstva, i njegov predlog da se figure poređaju nasumično na prvom redu. Međutim, ova ideja, sudeći po FIDÉ odobrenom Svjetskom prvenstvu u ‘Fišerovom nasumičnom šahu’ u novembru 2019. godine, čini se da je prihvaćena.

Kada je Kapablanka sjeo da igra protiv Euwe-a u julu, njegova igra je ponekad bila umorna kao i njegovo raspoloženje. Bilo je nekoliko neambicioznih remija, iako je na kraju Kubanac uspio da pobijedi u meču od 10 partija pobjedivši dvije partije uz preostalih osam remi partija.

Hoze Raúl Kapablanka i Max Euwe

POGLAVLJE 16

Međunarodni timski turnir u Pragu 1931

‘Imate Indijca koji igra za Englesku?’ ‘Ne, za Britansku imperiju.’

Komitet Britanske šahovske federacije sastao se u aprilu u Londonu kako bi dogovorio tim za Međunarodni timski turnir u Pragu, od 11. do 26. jula.

Odabrano je pet igrača: Sultan Khan, Fred Yates, William Winter, Sir George Thomas (kapiten) i Victor Wahltuch. Britanska prvakinja, Agnes Stevenson, pozvana je da predstavlja Britansku šahovsku federaciju na turniru Svjetskog prvenstva za žene koje se održava uporedo sa kongresom. Komitet je procijenio da će troškovi za igrače iznositi oko 150 funti, što se ne može podmiriti iz redovnog prihoda Britanske šahovske federacije. Upućen je ‘snažan apel’ da se donira u posebnom fondu za ovaj događaj ‘da se oba pehara vrate u Veliku Britaniju, zemlju njihovog porijekla!’

Britanija je bila vrlo dobra u doniranju trofeja, ali manje uspješna u njihovom ponovnom osvajanju. Hamilton-Russell kup se još uvijek igra na šahovskim olimpijadama i nikada ga nije osvojio engleski, pa čak ni tim Britanske imperije.

Apel za sredstva je podsjetnik na amaterski status šaha u to vrijeme. Kako je izvijestio British Chess Magazine, ‘Bilo je divno vidjeti sve najbolje igrače na svijetu kako igraju svoj najbolji šah samo za nacionalnu čast.’ Uzvišen pogled. Za Sir Georgea Thomasa, koji je imao privatne prihode, sve je bilo dobro, ali za Yatesa i Wintera, koji su se borili kao profesionalci, bilo je problematičnije. Oni su se oslanjali na svoje novinarstvo da subvencionišu ovakve događaje. Čak ni za Sultana Khana, kojeg je podržavao Sir Umar Hayat Khan, nije bilo izgleda za finansijsku nezavisnost.

Britanski amaterski stav otišao je dalje od puke naknade. Illustrated Sporting and Dramatic News, u dnevničkom članku iz Praga, napominje da se ‘pojedinačni mečevi često prekidaju zbog ručka, kada se većina kontinentalnih timova savjetuje o poziciji, dobroj ili lošoj, svojih igrača. To je praksa koju je običaj poštovao, iako se u početku rijetko držao.”

Kako nesportski! Ti ‘kontinentalci’ zajedno analiziraju pozicije prekinutih partija! Očigledno loša praksa u koju se tim Britanske imperije, napravljen nije upuštao.

Devetnaest zemalja se takmičilo za trofej Hamilton-Russell – jedna više nego godinu ranije. Britanski šahovski magazin pohvalio je domaćine, Čehoslovački šahovski savez:

„Svi mi povezujemo ime Bohemije sa dobrim zajedništvom, gostoprimstvom i slobodnim i lakim običajima; ali svi nisu shvatali da će to biti kombinovano sa preciznošću i pažnjom za detalje, velike i male, što je izazvalo divljenje kako igrača, tako i posmatrača.“ Dopisnik je otišao dalje: „Količina međunarodnog dobrog osjećaja je bila divna, i treba se nadati da ovo sjajno takmičenje – Liga nacija koja zaista funkcioniše – i da nikada neće nestati.’

Dobra volja, međutim, nije spriječila manji diplomatski incident. Times je objavio da „…izgleda da je među igračima bilo diskusije o poziciji Sultana Khana. Bogoljubov je pokrenuo tu temu pitanjem: „Imate Indijca koji igra za Englesku?“ “Ne”, bio je odgovor – “za Britansku imperiju”; a Bogoljubov je veselo prihvatio korekciju’.

Bogoljubov nije jedini kome je Khanova situacija bila čudna. Mnogi u Indiji bi voljeli da vide nezavisni indijski tim. Čak je i u Engleskoj jedan novinski šahovski kolumnista iznenađeno uzviknuo „Britanska imperija (jedna država!)“

Konačni plasmani na turniru pokazali su da postoji nova sila u svijetu šaha: 1. Sjedinjene Američke Države, 48 bodova, 2. Poljska, 47 (prošlogodišnji pobjednici), 3. Čehoslovačka, 46½.

Reprezentaciju SAD-a činila su četiri mlada igrača: Kashdan, Dake, Steiner, Horwitz i veteran Frank Marshall – koji je postigao 10/16 na drugoj tabli. Na sjajnom završnom banketu, William Winter se prisjeća ‘Marshall odgovara na zdravicu pobjedničkog američkog tima, podižući se nesigurno na noge, mašući zastavom i vičući „Hip, Hip, Hurrah!“ a zatim se srušio u svoju stolicu.’

Tim Britanske imperije počeo je odlično, pobijedivši u prvih šest mečeva– ali je tada izgubio u 7 od 11. Naprezanje od nekoliko dvodnevnih kola, a da ne pominjemo i prekide pored toga, moralo je imati efekta. Oporavak u drugom poluvremenu doveo ih je do 9. mjesta na kraju, slično kao u Hamburgu, ali su bili samo 4 boda iza SAD-a koja je bila na prvom mjestu, što je, s obzirom na dug događaj, praktično foto-finiš.

Yates je bio donekle razočarao na drugoj tabli sa 9½/18; Sir George Thomas je dobro prošao na trećoj tabli sa 12½/18, Winter na četvrtoj tabli imao prihvatljiv rezultat sa 10/17. Rezervni igrač, Victor Wahltuch, (veteran od 56 godina) bio je znatno slabiji od ostalih i korišten je samo dva puta, postigavši remi i poraz. To je ostatku tima ostavilo skoro neumoljiv raspored, i bez sumnje je doprinijelo umoru.

Sultan Khan je postigao 11½/17 na tabli 1: osam pobjeda, dva poraza i sedam remija. S obzirom na njegove protivnike, ovo je bio dobar rezultat. British Chess Magazine je primijetio da je „Mir Sultan Khan zadržao svoju reputaciju jednog od vodećih svjetskih igrača.“ Ako uporedimo rezultate svih igrača na tabli, teško je ne složiti se.

1 Aljehin 13½/18 = 75%
2 Bogoljubow 12½/17 = 73,5%
3 Kašdan 12/17  = 70%
4 Sultan Khan 11½/17 = 67,6%
5 Stahlberg 11½/18 = 63,9%
6 Flohr 11/18 = 61,1%
7 Grünfeld 9/15 = 60%
8 Rubinstein 9½/16 = 59,4%
9 Mikenas 10/18 = 55,5%
10 Vidmar 8½/16 = 53,1%
11 Matisons 7/14 = 50%
12 Steiner 6½/15 = 43,3%
13 Golmayo 6½/15 = 43,3%
14 Johner 6/15 = 40%
15 Andersen 6/16 = 37,5%
16 Rosselli 6/18 = 33,3%
17 Erdelyi 5/16 = 31,2%
18 Weenink 5/17 = 29,4%
19 Christoffersen 1½/14 = 10,7%

Aljehin je bio u odličnoj formi i vjerovatno na vrhuncu svoje karijere. Bogoljubov je igrao meč na Svjetskom prvenstvu protiv Aljehina 1929; Kashdan, Stahlberg i Flohr bili su najbolji iz mlađe generacije – ali u njihovim pojedinačnim partijama Sultan Khan je izdržao sa svima, a ove poslednje porazio. Sve u svemu, njegov rezultat je bio odličan, ali ne bismo trebali dozvoliti da prikrije neke ozbiljne nedostatke u njegovoj igri. Khan je počeo sa četiri pobjede od četiri – prije nego što je poražen u petoj partiji. Poznat obrazac. Prvo kolo je bilo lako. Igrao je Nimzo-Indijsku protiv Stefana Erdelyija iz Rumunije, brzo osvojio pješaka, a zatim pobjedio u završnici. Njegova igra u naredna tri kola bila je zanimljiva po tome što je koristio sličnu strategiju u svim partijama. Ovo je bio razvoj sistema Colle i Stonewall koje je isprobao, bez uspjeha, u meču protiv Tartakowera.

A.Aljehin- Sultan Khan
Međunarodni timski turnir u Pragu (7) 16. jula 1931

1.Sf3 Sf6 2.c4 e6 3.d4 b6 4.g3 Lb7 5.Lg2 d5

Čvrst i nepretenciozan potez– što je mnogo bolje od nekih njegovih drugih eksperimenata u otvaranju.
6.0-0 je najčešći potez, ali Aljehin se drži onoga što zna.
6.Se5 Sbd7
Aljehin-Vajda, Budimpešta 1921, nastavio je 6…Lb4+ 7.Sd2 0-0, što je pouzdan način da crni igraju – kralj brzo izlazi – iako je Aljehin na kraju izvukao pobjedu u 57 poteza.
7.Da4 c5 8.cxd5
Mjesec dana nakon odigrane ove partije, na britanskom prvenstvu, Khan je imao istu poziciju na tabli, ali je Tylor odstupio sa 8.dxc5 –
8…Sxd5
Ovo se može igrati, ali ja intuitivno preferiram 8…Lxd5, razmjenjujući uticajnog lovca na g2.
9.dxc5 Lxc5 10.0-0 a6 11.Dxd7+ Dxd7 12.Sxd7 Kxd7 13.Sd2 Thd8 14.Sb3

14…Tac8
Britanski šahovski magazin je napisao: „…Evropski igrač bi pažljivo sačuvao svog lovca…; Crni više voli da zamjeni jedinog bijelog skakača. U indijskoj igri skakač je superiorna figura od lovca u završnici.’
Pretpostavljam da je želio da aktivira daminog topa što je prije moguće, a takođe je vidio da njegov kralj ima prilično sigurno polje na e7. U svakom slučaju, potcjenjuje šanse bijelog sa lovcima i 14…Le7 je jače: 15.e4 Sf6 16.f3
Ke8 17.Le3 Sd7 sa jednakom pozicijom.
15.Sxc5+ Txc5 16.e4 Sf6 17.Le3 Tb5!? 18.Tfd1+ Ke8 19.Txd8+ Kxd8 20.Ld4 Sxe4 21.Lxg7 Sd6 22.a4 Tf5 23.Ld4 b5 24.Lf1 Kd7 25.axb5 axb5 26.Le3

26…Le4 je ovdje najsolidnije.
26…h5
Pješak je malo labav. Sa 27.Lf4 bijeli može da počne da koristi lovca i topa da zajedno ciljaju na h5, b5, konja i kralja.

27.f4
Loš potez. Aljehin želi da ograniči topa, ali blokira svog crnopoljca i ustupa kontrolu nad e4 poljem.
27…Le4 28.Ta7+ Ke8 29.Kf2 Td5 30.Le2 Ld3 31.Lf3 Le4 32.Le2 Ld3
½-½
Aljehin mora da izbegne razmjenu lovca tako da je ponavljanje i remi pravi rezultat.

Sve u svemu, dobar nastup Khana. Pošto je pobjedio Kapablanku u Hejstingsu, a sada sa relativnom lakoćom drži remi u partiji protiv svjetskog šampiona, nije ni čudo što je Khan hvaljen kao ‘čovjek koji dolazi’.

Ubrzo nakon završetka Praga, Sultan Khan će se vratiti domaćem takmičenju i izazovu odbrane titule prvaka Britanije. Sigurno je tako raznoliko takmičenje u inostranstvu poboljšalo njegov šah?

DIO IV

Pad i uspon

POGLAVLJE 17

Britansko prvenstvo, Worcester 1931

‘On je igrač tako poseban da se teško može smatrati Britancem. Ipak, on je britanski podanik, a to je „Paddy, sljedeća najbolja stvar.“ – Linlithgowshire Gazette

Samo dvije nedjelje nakon što su odigrani posljednji potezi na Međunarodnom timskom turniru u Pragu, Sultan Khan, Fred Yates, William Winter i Sir George Thomas ponovo su se takmičili, ali ne kao tim. Godišnje britansko prvenstvo održano je u College for the Blind u Worcesteru na zapadu Engleske, od 10. do 21. avgusta. Dobar rezultat tima Britanske imperije dao je osnovu za optimizam, tako da se smatralo da prvenstvo ima „…više od samog značaja za ostrvo. U šahu, Britanija je dugo zauzimala prilično nisko mjesto, ali sada se čini da ponovo dolazi na svoje.’

Očekivanja su sada bila posebno velika za Sultana Khana. Savladao je Kapablanku u Hejstingsu, savladao Tartakowera u meču, a u Pragu je remizirao sa svjetskim šampionom Aljehinom. Sir Umar je izjavio da se raduje što će Khan biti spreman i kompetentan izazivač svjetske titule za tri ili četiri godine.

Ipak, mnogi domaći igrači su se i dalje osjećali dvosmisleno o tačnom statusu Sultana Khana, što je izrazio ovaj šahovski dopisnik:

‘On je igrač tako poseban da se teško može smatrati Britancem. Ipak, on je britanski podanik, a to je „Paddy, sljedeća najbolja stvar.“ –

Ceremonija otvaranja britanskog prvenstva održana je u ponedeljak 10. avgusta popodne u šatoru na travnjaku ispred koledža – usred ljetne kiše. Uobičajene formalnosti morale su se poštovati prije nego što je 120 igrača na kongresu moglo započeti bitku, što je značilo govore lokalnih uglednika i oficira Britanske šahovske federacije. Oni su bili živo oličenje skakača i lovaca na šahovskoj tabli, kao da je britanska šahovska hijerarhija još živjela u srednjem vijeku kada su ove figure dobile svoja imena: vikont Kobam, lord poručnik od Worcestershirea; dekan Worcestera; Major Montague Jones…

Naravno, prije nego što je kolo počelo, poslužen je čaj. Čudo je da je uopšte bilo vremena za bilo kakvu igru.

Turnir je dobro počeo za Khana, savladavši njegova prva četiri protivnika, među kojima su Hugh Alexander i Stuart Milner-Barry, dvojica iz šahovskog tima Univerziteta Cambridge, koji su prvi put igrali na britanskom prvenstvu. Postali su oslonac engleskog šahovskog tima od kasnih 1930-ih do 1950-ih, ali su bili predodređeni da slijede zapažene karijere daleko od šahovske table. Obojica su bili zaposleni u Bletchley Parku, centru za kriptologiju tokom Drugog svjetskog rata koji je odigrao ključnu ulogu u razbijanju njemačkog Enigma koda. Alexander je radio direktno s Alanom Turingom na ‘Bombi’ – proto-kompjuteru koji je bio ključan u operaciji; a Milner-Barryjeve diplomatske i lingvističke vještine igrale su važnu ulogu u vođenju projekta.

Nakon rata, Alexander je postao šef kriptoanalize u Vladinom štabu za komunikacije, dok je Milner-Barry dostigao najviše činove državne službe radeći za britansku vladu.

Alexander i Milner-Barry su postali dobri prijatelji dok su bili u Kembridžu i dijelili su sličan stil na šahovskoj tabli: napad im je bio sve. Oni su bili nasljednici britanskog stava ‘smrti ili slava’ i odmah su bili popularni kod domaćih šahovskih navijača. Bili su kvalitetne osobe, igrali su pravu vrstu šaha. Alexander je bio hvaljen zbog svoje igre protiv Khana – partije u kojoj je igrač iz Kembridža poražen u 24 poteza. U drugim krugovima bi ovako kratak poraz izazvao drugačiju reakciju, ali u amaterskoj Engleskoj je važan način igre, koliko i rezultat.

Komentari urednika šahovske kolumne Staffordshire Advertiser, g. G.E.Bingley-Bibba, bili su tipični: ‘S obzirom da mu je ovo prvi nastup u majstorskim šahovskim krugovima, njegov nastup je više nego opravdao uključivanje u tako probrano društvo. Priložena partija, iako je Alexander izgubio, jasno pokazuje njegovu hrabrost u partiji. Uprkos činjenici da je njegov protivnik pravi šampion ove zemlje, mladi igrač, ipak, ima hladnokrvnost da pokuša odvažnu žrtvenu varijantu protiv njega, i prezire remi varijante.’

Yates i Sultan Khan su se sreli u posljednjem kolu. Šteta što nemamo zapis partije – još jedan slučaj kada je vjerovatno partija bila preduga da bi je bilo ko od dopisnika uključio u svoje izvještaje. Osim toga, prvenstvo je već bilo odlučeno. Ipak, igra zvuči kao epska:

'Sultan je imao Yatesa za svog protivnika u jednoj od najtežih partija na turniru. Završnica je bila prilično povoljna za Sultana Khana, Yates je imao malu slobodu akcije, ali pobjeda, ako je bila u poziciji, nije pronađena do podnevne pauze.’ (The Scotsman)

Dopisnik Timesa nije baš cijenio ovu vrstu šaha:
„Sultan Khan ima dva lovca protiv lovca i skakača Yatesa, sa jednakim brojem pješaka. Čini se kao da Sultan Khan namjerava igrati s Yatesom u svojoj igri "čvrsto sjediti" u nadi da bi njegov protivnik mogao pogriješiti zbog čistog umora.'

Na kraju, partija je trajala skoro 12 sati i davno je prošla ponoć u petak uveče kada je Khan iznudio Yatesovu predaju.

Yates zaslužuje pobjedu jer je njegova igra bila najkonstantnija od svih igrača. Što se tiče Khana, posljednja partija mu je pružila neku utjehu za njegov lošiji nastup ranije na turniru, iako je bilo možda neizbježno da će biti kritikovan.
Louis Van Vliet, šahovski dopisnik The Sunday Timesa, nije suptilno kritikovao Khana:

"[Yatesova] pobjeda je zaslužena, jer je igrao šah prvoklasno, u Worcesteru, bez neodrživih, spektakularnih trikova. Takođe je zapaženo da su, kada je prije dvije godine na Ramsgateu titulu osvojio mladi indijski ekspert, Mir Sultan Khan, gospodin Yates i Sir George Thomas su bili učesnici turnira na kontinentu."

Drugi su bili podrška:

"Sultan Khan se činilo da je umoran nakon tri ili četiri kola i pravio je očigledne greške, ali on ima neosporni genij i mnogo se očekuje od njega u budućnosti." (The Lancashire Daily Post)

Do ovog prvenstva, bila je to odlična godina - ali sada je bilo vrijeme za odmor.

POGLAVLJE 18

Gandi, Menčik i Aljehin

„Sultan Khan je igrao sa finim, ali brzim rasuđivanjem, ali je u mnogim partijama namjerno poticao komplikacije i zamke.“ – London Evening News

U Engleskoj na jesen nije bilo šahovskih turnira visokog profila i, kao i prethodne godine, Khanova aktivnost bila je ograničena na nekoliko timskih mečeva i simultanki.

Britanske novine su objavile da je bio pozvan na veliki Bledski turnir koji se održao od 23. avgusta do 28. septembra 1931. godine, ali je Britansko prvenstvo završeno tek 21. avgusta (ili u Khanovom slučaju, rano ujutro 22. avgusta) tako da njegovo učešće nije dolazilo u obzir. Osim toga, njegova neujednačena igra sugerisala je da je iscrpljen. Khan je dobio i poziv za turnir 'mladih majstora' u Tartrahanu u Čehoslovačkoj koji bi krajem septembra uslijedio posle Bleda, ali je i on to očigledno odbio – ili je neko odbio u njegovo ime. Igranje na ovakvim turnirima za njega bi bio veliki poduhvat s obzirom na kulturne i jezičke barijere, a takođe bi mu bila potrebna podrška i finansiranje njegovog pokrovitelja, Sir Umara, koji je ponovo bio u potpunosti angažovan u politici.

Druga Indijska kružna konferencija počela je 7. septembra 1931. i trajala je do decembra. Pored njegove formalne uloge u Vijeću Indije u savjetovanju državnog sekretara, Sir Umarove dužnosti su bile vrlo slične kao i prethodne godine, premošćujući jaz između indijskih delegata i njegovih britanskih kolega – što je značilo ponovno puno druženja:

„... blistavi dragulji i svjetlucave haljine... Sari boje breskve Lady Shafi, izvezen perlama, bio je izvanredan, a turban Sir Umara Hayat Khana je lako bio najimpresivniji pokrivač za glavu koji se može vidjeti...“... rekao je jedan posmatrač.

....

14. oktobra, Kan je održao simultaku u Empajer Sosijal Šah Klubu u prodavnici Vitli u Londonskom naselju, postigavši 20 pobjeda, remiziravši jednu partiju (protiv gospođe Edith Holloway - bivše britanske šampionke za dame), i izgubivši dve partije, protiv H.St. John Brooks-a i 20-godišnjeg Harry-ja Golombeka, budućeg britanskog šampiona i šahovskog dopisnika Timesa od 1945. do 1989.

Simultanka Sultana Khana u Whiteley'su, 14. oktobra 1931. Golombek sjedi s desne strane sa tamnom kosom i zamagljenom rukom.

U poređenju sa nesigurnom prvom simultankom koju je Khan igrao u septembru 1929., njegova tehnika se znatno poboljšala, a to je potvrdila i njegova sledeća simultanka 3. novembra u šahovskom klubu Hampstead – jednom od najjačih u Londonu – gdje je postigao 23 pobede, dva remija i samo jedan poraz.
Dopisnik London Evening News-a je primijetio da je igrao '… sa finim, ali brzim procjenama, ali je u mnogim partijama namjerno poticao komplikacije i zamke.'
Njegov jedini poraz doživio je od najmlađeg igrača, 17-godišnjaka sa University College School-a, A.H. Goulda koji je 'u potpunosti iskoristio svoje šanse i, kako je sam Sultan Khan rekao, igrao jako dobro.'

Nedjelju dana kasnije, Kan je odigrao svoj prvi meč okruga, predstavljajući Middlesex protiv Sussexa u Institutu St. Bride, koji je decenijama bio domaćin šahovskih događaja.
Institut je osnovan 1891. godine kako bi služio rastućoj štamparskoj i izdavačkoj industriji u obližnjem Fleet Street-u. Bio je mjesto održavanja London League mečeva, mečeva i partija okruga i turnira sve do 1980-ih. Imam žive uspomene na skučenu gornju sobu sa tamnim drvenim panelima ispunjenim tijesnim redovima stolova opremljenih šahovskim kompletima - pravim Staunton šahovskim figurama koje su vjerovatno vrijedile bogatstvo - i staromodnim šahovskim satovima koji su izgledali kao da su napravljeni u viktorijansko doba. Plafon je bio zamrljan prljavo žutom bojom od godina cigaretnog dima koji je ispunjavao neventilisanu sobu.
Kanova protivnica, Vera Menčik, nedavno je odbranila svoju titulu svjetske šampionke za žene u Pragu i osvojila je Major Open turnir na kongresu u Vusteru. Bila je veoma aktivna na engleskoj šahovskoj sceni i nedavno je preuzela ulogu stalnog profesionalca u Empajer Sosijal Šah Klubu. Ova partija je odigrana na drugoj tabli, kako je to bio običaj da okružni prvak (u ovom slučaju J.H. Morison) predvodi tim. Sultan Khan, uvijek raspoložen za saradnju, rekao je da potpuno podržava ovaj princip, sve dok dobija dobru partiju. Njegova želja je ispunjena.

Ovo je bila Kanova treća pobeda nad Verom Menčik. Trebali su se ponovo sresti na Hastings turniru koji je počeo nakon Božića.

Šampion svijeta, Aleksandar Aljehin, došao je u London u decembru 1931. godine nakon što je održao simultanku na Islandu. Vratio se preko Danske gdje mu je danski kralj uručio Viteški krst Soko Islanda. Aljehinova reputacija ponovo je porasla nakon njegove ubjedljive pobjede na turniru u Bledu u avgustu/septembru, tako da je sada priznat ne samo kao dostojan svjetskog šampiona već možda i najveći šahovski igrač koji je ikada živio.
Aljehin je stigao na Viktorija stanicu u subotu 12. decembra, a organizovan je svečani doček koji je uključivao i Sultana Khana. Khan je trebalo da igra za Middlesex u finalu okružnog prvenstva tog dana, ali se izvinio u poslednjem trenutku. Sumnjam da mu je Sir Umar, koji je verovatno organizovao doček dao puno izbora.
Šampion svijeta je trebao da ostane u Londonu nekoliko dana i dao je do znanja da je dostupan za simultanke, ali pregovori s vodećim klubovima nisu urodili plodom. "Vrijeme je, priznajem, teško", žalio se šahovski dopisnik London Evening News-a. Međutim, Sir Umar Hayat Khan je intervenisao i velikodušno ugostio Aljehina, održavajući nekoliko prijema u njegovu čast; na jednom od tih prijema Alehin je održao privatnu simultanku naslijepo. Britanski šahovski magazin objavio je ovu lijepu fotografiju sa jedne od večeri, prikazujući velikane londonske šahovske scene.

Zadnji red: C.D.Locock (književnik, urednik i prevodilac i šahista); R.H.S. Stevenson (poznati šahovski organizator; urednik domaćih vijesti za BCM); P.W.Sergeant (šahovski autor); Charles Wreford-Brown (poznati fudbaler i kriketaš i strastveni šahista); Sir Ernest Graham-Little (član parlamenta, predsjednik šahovskog kluba Empire Social); Sir Umar Hayat Khan; R.C.Griffith (urednik BCM-a); F.D.Yates; Julius Du Mont (šahovski autor); J.B.Whieldon (?).
Srednji red: gospođica Frances Joseph (član sir Umarovog domaćinstva, moguće dadilja/tutor za 'Aziza'); gđa Latham (?); gđa Arthur Rawson (predsjednica Carskog šahovskog kluba); Vera Menchik; Aleksandar Aljehin; gđa Stevenson (četvorostruka prvakinja Britanije za žene, supruga R.H.S.); Dr Seitz (njemački igrač i novinar koji je često posjećivao London).
Na podu: Dr S.Basalvi (kućni ljekar); Aziz (možda ćerka Abdula Aziza, jednog od osoblja); Sultan Khan.

Sultan Khan leži na podu s jednostavnom neformalnošću. Čovjek ne može a da ne osjeti da se ovdje osjećao ugodnije nego pozadi sa gostima u odijelu za večerom.

Poglavlje 19

Hastings Kongres 1931/1932

"Partija koja je privukla najveće interesovanje bila je ona između Sultana Khana i gospođice Menčik." - London Evening News

Dvanaesto godišnj Hastings takmičenje nije uključivalo ni jednu od šahovskih superzvijezda, Aljehina ili Kapablanku, već su umjesto toga organizatori okupili pet najperspektivnijih igrača mlađe generacije: Maks Euwe, Salo Flohr, Isaac  Kashdan, Gosta Stoltz i Sultan Khan. Euve, star 30 godina, pobijedio je prethodne godine. Flohr (23), Kashdan (26) i Stoltz (27) svi su ostvarili impresivne rezultate za svoje zemlje na Međunarodnom timskom turniru u Pragu 1931. godine.

Zajedno sa Khanom (26), ovi igrači već su bili označeni kao budući izazivači za svjetsku titulu; suočavanje međusobno u direktnoj konkurenciji pružilo bi indikaciju njihovog pravog potencijala.

Kongres je pronašao novi dom u paviljonu White Rock, domu "poznatog" Hastings orkestra. Donja sala paviljona pokazala se "prostranom i dobro prilagođenoj toj ulozi".

Ukupno je bilo 114 igrača koji su igrali u različitim sekcijama turnira. Times je komentarisao da "... nije tajna da je uspjeh ovih kongresa rezultat odličnog aranžmana."

U prvom kolu Khan je igrao protiv Flohra, kojeg je lako pobijedio u Pragu šest mjeseci ranije. Nije bilo ponavljanja Kraljeve indijske odbrane; umjesto toga, Flohr je prešao na čvrstu Daminu indijsku odbranu. Khan je pokazao zbunjujuću igru, ulazeći u lošu poziciju, sličnu svojoj partiji protiv Nimzoviča iz Lieža 1930. godine, i izgubio nakon 81 poteza.

Nadoknadio je pobjedama u naredna dva kola, prvo rušeći veterana Edward Jacksona napadom na kraljevom krilu, a zatim nadigravši Sira George-a Thomasa dugoj završnici.

Sultan Khan-Flohr, 1. kolo Hastings 1931/32.

Khan je igrao protiv Stoltza u narednom kolu: pritisak je vršio u prekinutoj partiji i osvojio je pješaka, ali nije mogao postići više od remija.

"Čarobnjak sa Zapada protiv Zvijezde sa Istoka" bio je način na koji je oglašen meč Kashdana i Khana u petom kolu. Treba se sjetiti da su ova dvojica smatrani budućim kandidatima za Svjetski šampionat. Borba čitavog dana završena je u izjednačenoj poziciji. Nemamo zabilježenu partiju, ali čini se da je Khan morao da se bori u odbrani  tokom većeg dijela:

"Popodne se Sultan Khan sjajno branio sa dva lovca protiv topa i lovca. Kashdan je žrtvovao kvalitet kako bi dobio slobodnog pješaka, ali je to možda bilo neoprezno, jer nije mogao postići više od remija nakon 79 poteza." (Evening News)

Nakon pet kola, stanje na tabeli je bilo sledeće: Flohr, Kashdan 4; Khan, Euwe, Jackson 3, Menchik, Stoltz 2½, Yates 1½, Thomas 1, Michell ½.

"Ovo je tužno stanje za naše vodeće britanske igrače", žalio se Evening News. Siguran sam da ništa nije značilo posebno, ali ovaj bezazleni komentar ukazuje na ‘spoljašnji’ status Sultana Khana. Da, bio je deo tima Imperije, ali ipak ne Britanac, podanik ali ne građanin. Sa još četiri kola do kraja, snažnim finišom bi i dalje Khan mogao dostići dobru poziciju. U šestom kolu njegov protivnik bila je Vera Menčik, koja je pobijedila Euwea u drugom kolu. Osvojila je Major Open turnir na Britanskom prvenstvu prošlog ljeta i prošla je kroz Svjetsko prvenstvo za žene u Pragu. Kao stalni profesionalac u Empire Social Chess Club-u i saradnik urednik Kvartalnog društvenog šaha, bila je potpuno angažovana na londonskoj šahovskoj sceni. Ipak, Khan je bio jasan favorit sa tri ubjedljive pobjede u njihovim prethodnim susretima.

.........

Na jakom turniru u Karlsbadu 1929. godine, učešće Vere Menčik dočekano je podignutih obrva: da li joj je zaista mjesto u ovom društvu? Bečki majstor Albert Becker je u šali predložio da se oformi „Klub Menčik“, koji bi se sastojao od svih koji su izgubili od nje. Neizbježno, Becker je postao prvi član nakon što je poražen od nje u 3. kolu. Kako su novine radosno isticale, Sultan Khan je sada postao najnoviji član kluba.
Nakon 6 kola, vodeći rezultati su bili: Kashdan i Flohr 5, Menchik 3½, Euwe, Jackson, Khan, Stoltz 3.

...

U poslednjem kolu, Khan je uspio da se popne na 50% pobjedivši Michella u dugoj partiji, završivši deset minuta prije nego što je trebalo da počne ceremonija zatvaranja.

Prva četvorica su dobila sljedeće nagrade: prva £15, druga £12, treća £8, četvrta £5. 15 funti iz 1932. imalo bi potrošačku moć u 2019. godini otprilike £1000.
Flohr se konačno izvukao u posljednjem kolu pobijedivši Yatesa; dok je Kashdan uspio samo da remizira protiv Stoltza.
Salo Flohr je igrao impresivno čvrstim stilom, 'sigurnim i korektnim' koji je slamao manje vješte igrače.
Kashdan je ostao miran u ključnim trenucima u svojim partijama i porazio je engleski kontingent. Euwe je bio u teškom trenutku u svom životu, rastrgan između karijere akademskog matematičara (u to vrijeme još uvijek je bio redovni školski nastavnik), njegovih ambicija kao šahiste i svoje mlade porodice. Na ovom turniru pokazao se njegov nedostatak vežbe, jer je pravio propuste u računanju a ponekad mu je nedostajalo vremena.

Na ovom turniru imamo samo pet kompletnih partija Sultan Khana, ali iz tih i raznih izvještaja, možemo vidjeti iste probleme kao i prije: neka sumnjiva otvaranja (protiv Menchik i Yatesa) a protiv Flohra loša poziciona procjena. S druge strane, pokazivao je svoju uobičajenu upornost, brusio duge pobjede (Thomas i Michell) i spašavao sumnjive završnice (Euwe i Kashdan). Uspio se održati ispred domaćih igrača, ali čak i njegova uobičajena superiornost nad njima je stavljena u sumnju zbog njegovih poraza od Yatesa i Menchik. Po njegovim standardima, ovo je bio loš rezultat. Bar kada bi imao priliku da se iskupi na još nekom šahovskom turniru u bliskoj budućnosti.

GLAVA 20

Ispravno otvaranje, ispravna igra

„Njegova igra skakačem i ponuda žrtve učinili su završnicu posebno zanimljivim i atraktivnim.“ – London Evening News

Godina nije počela dobro za Sultana Kana. Njegovi sljedeći potezi na šahovskoj tabli nakon Hastingsa potvrdili su njegovu lošu formu: 16. januara igrao je za Imperial Chess Club protiv Univerziteta Cambridge i poražen je od mladog šahiste C.H.O’D.Alexandera. Bila je to katastrofalna partija.

Aleksandar je ponudio pješaka: 1.e4 c6 2.d4 d5 3.Sc3 dxe4 4.f3 exf3 5.Sxf3

– transponujući poziciju u ono što je postalo poznato kao Blackmar-Diemer gambit. Bio je to dobar izbor protiv Kana, koji je potcijenio inicijativu bijelog i potpao pod standardni napad  na kraljevom krilu – što je Alexanderova specijalnost.

Nedjelju kasnije predstavljao je Middlesex u partiji okruga protiv Surreya i suočio se s iskusnim R.P.Michellom. Khan je imao stopostotni rezultat protiv njega, iako pobjede nisu uvijek bile uvjerljive.

POGLAVLJE 21

The Sunday Referee Tournament 1932

„Oko stola je bilo prepuno gledalaca a jedan od njih je rekao prilično ponosno: „Nema veze, vidio sam vrh jednog od Aljehinovih pješaka.“ – London Evening News.

Iako je u Londonu bilo mnogo šahovskih aktivnosti – potojale su šahovske prostorije Gambita u Cityju, novootvoreni šahovski klub Empire Social, šahovski klub City of London i brojni lokalni klubovi koji su održavali redovne sastanke i ligaške utakmice – bilo je malo međunarodnih turnira. Od Prvog svjetskog rata, broj događaja se mogao prebrojati na prstima jedne ruke: London 1922, sa Kapablankom i Aljehinom; Međunarodni timski turnir 1927; i turnir British Empire Club 1927. koji su osvojili Nimzowitsch i Tartakower.

Ideju za još jedan međunarodni turnir predložio je šahovski urednik novina Sunday Referee, W.Hatton-Ward, koji je uvjerio vlasnika Isidora Ostrera da finansira taj događaj. Ostrer je također bio vlasnik Gaumont-British Picture Corporation Limited, najveće filmske kompanije u zemlji, koja je bila prisutna na ceremoniji otvaranja kako bi snimila ovu priliku. Ovo je bila velika vijest.

„Čitavih petnaest dana šahovski Kongres se održavao kao popularan londonski spektakl, a ogroman publicitet koji je osiguran bio je jednako koristan za šah  – a možda i više –za novine.“ (Hatton-Ward u knjizi turnira)

Ključni faktor popularnosti turnira bilo je učešće svjetskog šampiona Aleksandra Aljehina.

Kongres je održan od 1. do 12. februara 1932. Prva sedmica takmičenja održana je u prestižnom Central Hallu, Westminster; drugu sedmicu domaćin je bio Whiteley's u Bayswateru, dom Empire Social Chess Cluba. Centralna dvorana je takođe bila mjesto održavanja Internacionale 1922, a konferencijske sale su korištene za kulturne događaje i javne sastanke. Gandhi je tamo govorio samo nekoliko mjeseci prije.

Na obe lokacije bilo je dovoljno prostora, ne samo za međunarodni turnir, već i za turnir Premijer rezerve i turnir za žene, kao i brojnu publiku koju je privukao pogled na dva svjetska šampiona, Aleksandra Aljehina i Veru Menčik; pretendente na šahovski tron, Isaaca Kashdana i Salo Flohra koji su upravo tako dobro nastupili u Hastingsu; i Sultana Khana koji je, usprkos nedavnoj slabijoj formi, i dalje pobuđivao velika očekivanja.

Prije prvog kola Sunday Referee Tournament 1932, za tablama Maroczy-Menchik (lijevo) i Aljehin-Khan oko koojih su okupljeni gledalaci.

Gospodin Hatton-Ward je izjavio da u svojih četvrt vijeka organizovanja šahovskih događaja nikada nije bio svjedok takvog entuzijazma za igru. Posjetioci u prvoj sedmici brojili su se u hiljadama.

Nagrade su bile izdašne. Na međunarodnom turniru: 1. £50; 2. £30; 3. £20; 4. £10.

Osim toga, anonimni dobrotvor ponudio je 10 funti za najsjajniju odigranu partiju i još 10 funti za partiju 'najbolji oporavak'.

Uporedite ove nagrade sa prvom nagradom od £15 u Hastingsu.

Ostrer je na svečanom otvaranju kongresa govorio o zadovoljstvu koje proizilazi iz prisustva toliko poznatih majstora:

„To dokazuje da je šahovska igra još uvijek veoma živa i da će njen jezik uvijek ostati internacionalan. To je pouka svijetu kako održati prijateljski odnos pod stresom velike konkurencije. Kada bi duh šaha mogao istinski prevladati, pitanje razoružavanja teško da bi se postavljalo. U aktivnostima poput naše, kao i u umjetnosti i muzici, nema nacionalnih granica i, po mom mišljenju, to je velika snaga za dobrobit.’

U prvom kolu Khan se suočio sa svjetskim prvakom. Aljehin je bio u sjajnoj formi, ali je Khan uspio da održi remi kada su igrali u Pragu prošlog ljeta.

Ulazak svjetskog prvaka Aljehina na turnir je opisan u novinskom izvještaju iz prvog kola.

„Kada je kročio u Centralnu dvoranu, u Westminsteru, London, poznati šahisti su skočili na noge, zaboravili na obavještenja „tišina“ i oduševljeno ga pozdravili kao da dočekuju bokserskog šampiona.

Dr. Aljehin, koji je visok, plavokos, atletski građen i mlad, nasmijao se i rumenio dok je odgovarao na pozdrave. Bio je obučen u svjetlo odjelo, mekani ovratnik i šarenu kravatu, ali najupečatljivija karakteristika na njemu bile su njegove tamne prodorne oči.

Igrao je protiv Sultana Khana, jednog od najsjajnijih mladih igrača, a dok je igrao dr Aljehin je pušio cigaretu za cigaretom. Pepeljara pored njega postajala je sve puna i punija, a lica „galerije“ koja se gužvala i gurala se sa oduševljenjem fudbalskih navijača oko njegovog stola, sve su se više približavala i približavala dok se neka nisu našla na dva inča od njegovih.

Ali dr Aljehin nikada nije skidao pogled sa table osim kada je povremeno ustajao i šetao dvoranom da pogleda druge partije.’

Velike lampe su osvjetljavale dvoranu za kamere, stvarajući ogromnu toplotu, tako da su neki od starijih gledalaca štitili svoje vratove novinama i šeširima.

„Jedini čovjek u sobi koji je uživao u svjetlosti bio je Sir Umar Hayat Khan... Stajao je kraj lampe u turbanu i dugom indijskom kaputu i rekao da mu je baš prijatno toplo.“

….

Za pobjedu protiv Sultana Khana Maroczy je dobio nagradu od 10 funti za "najbolje oporavak".

Za Sultana Khana je ovo bio razočaravajući kraj turnira. Ipak, on je poboljšao svoj učinak u odnosu na nastup na Hastingsu i bar je igrao na istom nivou kao i Kashdan.

Aljehin nije imao nikakvih teškoća, lako se plasirajući na prvo mjesto remijima u svoje posljednje dvije partije. Bio je dovoljno opušten da održi dvije simultanke, jednu nekoliko dana prije turnira u Empire Social Chess Club-u, a drugu na dan odmora. Na drugoj simultanci bilo je 150 gledalaca. Svjetski šampion je bio na vrhuncu svoje moći i popularnosti.

POGLAVLJE 22

Meč kluba Langford 1932

"Šahovski meč, ili tačnije dva meča, neobičnog karaktera..." - British Chess Magazine

Nekoliko nedjelja nakon završetka turnira Sunday Referee, Sultan Khan bio je uključen u 'meč izazova' organizovan od strane londonskog igrača, Victora Buergera. Rođen 1904. godine u gradu blizu Odese, koja je bila u okviru Ruskog carstva, emigrirao je sa porodicom...

Buerger je obrazovan u Engleskoj i postao je veoma uspješan trgovac na Londonskoj berzi. Bio je talentovan šahista, jedan od najperspektivnijih mladih igrača u Engleskoj dvadesetih godina, ali nije mogao da se posveti šahu zbog svoje karijere. Bio je avanturistički nastrojen, ne samo u poslu, već i u životu uopšte. U jednom trenutku je postao i džokej, jašući konje na trkama.

Pravila meča su bila nova. Sultan Khan i Victor Buerger formirali su "Britanski tim"; njihovi protivnici, Salo Flohr i Dr. Salo Landau - "Strani tim". Odigraće se mečevi u šest partija: Khan protiv Flohra; Buerger protiv Landaua. Tim sa najvećim ukupnim skorom na kraju biće proglašen pobjednikom.

Postoji zanimljiva sporedna priča o tome kako su igrači došli na meč.

Flohr je još uvijek bio u Londonu nakon turnira Sunday Referee koji se završio 12. februara, ali šta je sa Landau-om? Takođe je bio prisutan u prestonici - igrajući na međunarodnom bridž takmičenju; njegov partner bio je niko drugi do Emanuel Lasker, bivši svjetski šahovski šampion. Zašto Lasker nije igrao u ovom 'meču izazova'? U ovom stadijumu, šezdesetogodišnjak je bio u polu-penziji iz šahovskog sveta. Osim nekoliko simultanki i egzibicionih partija, Lasker nije odigrao ozbiljan šah od međunarodnog turnira u Moskvi 1925. godine. S druge strane, Landau, dvadeset osmogodišnjak, bio je aktivan igrač, redovno predstavljajući Holandiju u ekipnim takmičenjima.

Velika suma novca bila je na kocki, koju su postavili sami igrači i njihovi prijatelji. Aljehin je uložio veliku sumu novca na strane igrače, nesumnjivo imajući na umu Flohrovu odličnu formu, i možda razmišljajući da Landau igra mnogo redovnije od Buergera - što je bilo vidljivo na turniru Sunday Referee gdje je ovaj poslednji postigao samo 3/11.

Mečevi su se igrali tokom šest uzastopnih dana počevši 22. februara u klubu Langford, privatnom klubu u St. John's Woodu, vrlo blizu mjesta gde se Sultan Khan prvi put sastao sa Kapablankom u aprilu 1929. godine. Termini igranja su bili od 18-23h, pretpostavljam da su se uklapale sa radnim vremenom Buergera.

U cjelini, igra tokom šest partija između Khana i Flohra nije bila spektakularna. Češki igrač je bio kao i uvijek odgovoran, a glavni interes je bio u Khanovoj često nestabilnoj formi. Izgubio je lošu partiju u prvom kolu bijelim figurama - još jedna Damina Indijka.

U drugoj partiji Khan je započeo sa 1.d4 Sf6 2.c4 d5, i bio je jednostavno slabiji nakon 3.cxd5 Sxd5 4.e4. Da li je to pomiješao sa pionirskim otvaranjem Ernsta Grinfelda, 1.d4 Sf6 2.c4 g6 3.Sc3 d5...? Uspio je da zakomplikuje stvari i remizira partiju u 60 poteza.

Partija 3 je takođe bila teška. Khan, je ponovio Karo-Kan koji je igrao protiv Flohra u drugom kolu turnira Sunday Referee: 1.e4 c6 2.d4 d5 3.exd5 cxd5 4.Ld3. Još jednom, nastala je spora manevarska igra, ali ovaj put je Indijac uspio da iskoristi svoju prostornu prednost i izvede odlučujući proboj.

Konačan rezultat: Salo Flohr 3½-2½ Sultan Khan.

Tijesan meč, ali ovim je potvrđeno ono što se dogodilo tokom poslednjih nekoliko meseci: od mlađe generacije, Flohr je bio najvjerovatniji kandidat da se popne na vrh svjetskog šaha, ali Khan nije bio daleko iza njega. Ukupno gledano, domaći tim je pobijedio u 'meču izazova' jer je Buerger iznenadio kladioničare, pobjedivši Landaua 4½-1½ - i Aljehin je ostao bez novca.

POGLAVLJE 23

Cambridge Easter Congress 1932

"… nema od njega skromnijeg ili omiljenijeg igrača." - The Hastings & St Leonards Observer

Sultan Khan je bio pozvan na majstorski turnir u Antverpenu od 14. do 19. marta, ali je odlučio da odbije jer je već bio zauzet u prva dva mjeseca te godine. Trebalo mu je više odmora prije sledećeg događaja u Kembridžu.

Međutim, Khan je igrao okružni meč 12. marta, i ponovo mu je protivnik bio R.P. Michell. Surrey i Middlesex su se sastali na nevjerovatnih 100 tabli kako bi se borili za Amboyna štit (dodjeljen pobjedničkom timu na prvih 50 tabli) i Ebony štit (dodjeljen pobjedničkom timu na svih 100 tabli). Takvi ogromni mečevi nisu bili neobični. U to vrijeme je postojao veći interes za te velike okružne mečeve, a prilika za ozbiljnu partiju šaha bilo je manje.

Khan je igrao hrabro i preduzimljivo, sa dobrim razumjevanjem otvaranja, razvijenim kroz njegova praktična iskustva tokom poslednjih nekoliko godina.

Prvi Kembridž šahovski kongres ikada održan održan je tokom Uskrsa 1932. godine - "zahvaljujući divnoj inicijativi pokazanoj od strane mladog i vitalnog Kembridž okružnog šahovskog udruženja." Na Premier kružnom turniru ("svi protiv svih") učestvovalo je osam učesnika: sedam "domaćih" igrača i Holanđanin, Johannes van den Bosch, koji je došao sa dobrom reputacijom.

Politički patron Sultana Khan-a, Sir John Simon, pristao je da otvori kongres, što je bio znak koliko je šahovska zajednica bila dobro povezana sa vladajućim slojevima zemlje. Nakon svog rada u indijskoj ustavnoj komisiji, Simon je bio imenovan za ministra spoljnih poslova 1931. godine i upravo se vratio sa konferencije o razoružanju u Ženevi. Njegov govor u Kembridžu bio je duhovit, aktuelan i dobro prihvaćen.

"Kongres koji će se voditi na principu da niko ne govori i koji će sigurno do kraja sledeće nedjelje postići neki definisani rezultat koji niko neće osporiti ili opovrgnuti, predstavlja kuriozitet među međunarodnim kongresima. Uzeću Kembridž kao veoma prijatan model onoga što bi kongresi trebalo da budu za mjesta poput Ženeve ili Lozane."

- što je pozdravljeno smijehom i ovacijama prisutnih. Sir John je rekao da je godinama pokazivao interesovanje za šah i da je uživao u praćenju velikih igrača. Prisjetio se kako se slučajno našao u Buenos Airesu tokom Svjetskog prvenstva u šahu između Aljehina i Kapablanke:

"Gledao sam igrače kroz stakleni prozor, na isti način kao što biste gledali tijela u mrtvačnici. Posmatrao sam ih tri četvrtin sata, tokom kojeg Aljehin nije odigrao nijedan potez. Svaki čovjek je imao iste figure - kralja, topa i četiri pješaka - i tačno u ponoć, Dr. Aljehin je odigrao potez koji bih ja odigrao za trideset sekundi. Sutradan je partija završena remijem uz obostrani dogovor.”

Nastavio je tvrdnjom da je učinio nešto za međunarodni šah uvodeći Sultana Khana u šahovske krugove u Engleskoj:

‘Dvoumim se da li postoji bilo koji sport u kojem je važnije pokazati dvije osnovne osobine - skromnost kada mislite da ćete pobijediti, i odlučnost kada mislite da ćete izgubiti.’

Odlučnost u izgubljenoj poziciji svakako je pokazao Sultan Khan u svojoj prvoj partiji.

U trećoj partiji, morao je jako da se bori da bi remizirao u 57 poteza protiv Thomasa. Khan je igrao Holandsku odbranu - prvi i jedini put u svojoj šahovskoj karijeri - protiv Menchik u četvrtom kolu, i rizik se isplatio. Menchik, šampionka svijeta među ženama, bila je izbačena iz ravnoteže, potrošila je sat vremena na prvih sedam poteza, a onda je potpuno nadigrana. Khanova pobjeda potvrdila je da je njegov poraz od nje u Hastingsu bio samo slučajnost.

U petom i šestom kolu remizirao je sa Tylorom, a zatim sa Yatesom. Nakon šest kola, Khan i Van den Bosch dijelili su prvo mjesto sa četiri i po poena i, u poslednjem kolu, trebalo je da igraju jedan protiv drugog. Veliki završetak bio je zagarantovan.

Ova pobjeda potvrdila je povratak Khana u formu, kao i njegovu dominaciju nad domaćim igračima, nešto što je bilo pod znakom pitanja nakon njegovog neubjedljivog nastupa u Hastingsu nekoliko mjeseci ranije, da ne pominjemo Britansko prvenstvo prethodnog ljeta. Ipak, dopisnik British Chess Magazina nije bio previše oduševljen Khanovom pobjedom:

‘Igrajući sa svojom uobičajenom smirenošću i preciznošću, Sultan Khan je prošao kroz turnir bez poraza. Ipak, njegova pobjeda, možda je bila očekivana.’

Ali, imali su očiglednog favorita:

‘Pravi heroj turnira bio je, nesumnjivo, mladi igrač iz Kembridža, C.H.O’D. Alexander, koji je igrao najnapredniji i najinteresantniji šah, i potpuno zaslužio visoko mjesto koje je zauzeo na ovom turniru.’

Stil iznad rezultata!

Na drugim mjestima, Khanova pobeda naišla je na toplinu i entuzijazam: ‘Trijumf Mir Sultana Khana na Kembridž Uskršnjem turniru veoma je ohrabrujući. To je podvig koji, uzevši u obzir njegove djelimične uspjehe u Hastingsu i na turniru Referee, stavlja Indijca prilično lagano kao prvog među igračima Britanske imperije. Mlad, entuzijastičan i inventivan, po mom mišljenju, malo je granica njegovim mogućnostima. Njegova izuzetna istrajnost je velika prednost, često mu omogućava da naizgled izgubljenu partiju pretvori u pobjedu ili remi, i nema od njega skromnijeg ili omiljenijeg igrača.’

Pitanje, kao i ranije, bilo je da li može konzistentno pokazivati tu formu protiv kontinentalnih igrača.

POGLAVLJE 25

Međunarodni turnir u Bernu 1932

„…čak i u najzahtjevnijim pozicijama pokazao je nepokolebljiv i nadljudski mir.“ – knjiga turnira

Schachklub Bern imao je ideju da bude domaćin šampionata Švajcarske, i da se to proširi na međunarodni turnir. Pozvano je deset švajcarskih igrača i šest stranih majstora: Aleksandar Aljehin, Maks Euwe, Efim Bogoljubov, Salo Flohr, Osip Bernstein i Sultan Khan.

Osiguravanje učešća svjetskog prvaka bio je veliki uspjeh, ali i ostali su imali status zvijezda: o Euweu se govorilo kao o potencijalnom izazivaču za svjetsku titulu; Bogoljubov je imao meč za titulu protiv Aljehina 1929. i osvojio je srebrnu medalju za Njemačku na Olimpijadi u Pragu 1931.; Flohr je bio u fenomenalnoj formi igrajući uzastopne turnire i mečeve; Ossip Bernstein je imao skoro 50 godina, ali sa sjajnom reputacijom. A Sultan Khan? Nakon Hastingsa, njegovi rezultati su pokazali značajan napredak i, pobjedom na Kembridžu, činilo se da ponovo igra najbolje.

Ovo je bila tek druga prilika da Khan igra na kontinentalnom turniru bez britanskih kolega iz tima, i to je predstavljalo izazov.

Bern 1932. Pozadi, s lijeva na desno, švajcarski igrači: W.Rivier (samo vrh glave), F.Gygli, O.Naegeli (iza Euwea, samo lice), H.Johner, P.Johner (iza H.Johner), B.Colin, A.Staehelin (između Colina i Aljehina), H.Grob, E.Voellmy, W.Henneberger.
Ispred njih, s lijeva na desno: M.Euwe, Sultan Khan, O.Bernstein, A.Aljehin, S.Flohr, a ispred E.Bogoljubow.

Ovaj odlomak iz knjige turnira opisuje scenu na početku turnira koja bi mogla biti poznata svakom 'putujućem' šahisti. Napisao ga je Fritz Widmann, poznati slikar, novinski kolumnista, šahovski entuzijasta, a kasnije i predsjednik Švajcarske šahovske federacije.

„U hotel Gurten-Kulm gosti su stigli 15. jula, uoči velike bitke. Kišne oluje i oblaci magle zaklanjali su pogled. Kapljice su tekle niz prozorska stakla – i sa fino zakrivljenog nosa Indijca, Sultana Khana, koji je patio od teške prehlade, koji je koračao salonima, usamljen i izgubljen, povremeno zaustavljajući se na prozoru da proviri kroz zamagljena stakla u vlažan, kišni pejzaž. Ova melanholična scena me je dirnula u srce i ispunila me željom da se nekako iskupim za negostoljubivo vrijeme u našoj zemlji. Ali kako? Ha! Prošla mi je hrabra misao: zašto ne bih igrao s njim šah? Zbog čega smo uopšte došli? Prijedlog je bezobrazan; uostalom, on nije samo veliki majstor, već i šampion Velike Britanije, dok sam ja samo šampion šahovske zabiti. Ali ko zna, možda sreća ide na ruku hrabrima – a u svakom slučaju moja je dužnost da pomognem usamljenim gostima. Odlučio sam se i prošetao hotelom.

"Sreli smo se nekoliko puta," nasmješio se, "ja sam se nasmješio - napokon sam skupio hrabrosti i, znajući da je Sultan Khan musliman, pozdravio sam ga sledeći put sa 'Salem alejkum i dobro veče', na šta je on prijateljski odgovorio. Tada je jedna konobarica počela da prevodi između nas, i Sultan Khan je pristao na moj predlog; naručili smo čaj i igrali šah."

I kako je prošlo? Pa – bilo je pomiješano: jednom bi on pobijedio, onda bih ja izgubio, pa bi on opet pobijedio, i tako se nastavilo, čak i kada sam probao čuvenu varijantu „obrnute Indijske“. Da sumiram, sreća mi se nije nasmiješila, ali se nasmiješila na licu finog Indijca koji je izgledao da se zabavlja. Čvrstim stiskom ruke na kraju večeri, rastali smo se kao prijatelji.’

Ova anegdota bi mogla dobro sumirati Khanovu nevolju u kontinentalnoj Evropi: pomalo usamljen, često bolestan i zavisio je o ljubaznosti drugih. Na ovom turniru, međutim, po svemu sudeći, organizatori su se potrudili da brinu o svojim gostima, a igrači su se odlično slagali. Bilo je improvizovanih brzopoteznih sesija, igara u bridžu, stonog tenisa i muzike.

Widmann skicira sretnu scenu izvana na terasi hotela. Mogao je čuti jednog od švajcarskih muzičara, profesora Riviera, kako improvizuje na klaviru u prizemlju. Sa otvorenih balkonskih prozora na prvom spratu dopirali su zvukovi gramofona – kojeg je Euwe, u pratnji supruge i njene nećakinje, ponio sa sobom na turnir. Muzika bi djelovala kao zov sirene za Flohra: „Tanz bei Euwe!“ (“Ples kod Euwea!”). Na gornjem spratu, uz zveket novinarskih pisaćih mašina, zviždali su i pjevali šahovski dopisnik The Timesa E.S.Tinsleya i berlinski majstor Rellstab.

Khan se u najmanju ruku uključio u šahovske aktivnosti. Widmann opisuje sesiju analize između igrača:

‘Moglo je biti četiri ili pet ruku istovremeno koje su pomjerale figure u mješavini mišljenja i osporavanja. I dva puta sam vidio tamnu ruku Sultana Khana umiješanu u ovu izvedbu, u oba slučaja odigrao je potez koji je iznenadio ostale, jer je Indijac, sa svojim finim osjećajem, pronašao odbranu koja je izmakla svima njima’.

Prije početka prvog kola, igrače je pozdravio Herr Raaflaub, predsjednik Bernskog šahovskog kluba i direktor turnira. Uslijedio je zajednički ručak za takmičare, organizatore i novinare, a onda je tačno u dva sata počela borba, tišina turnirske dvorane remećena je samo udarima daleke grmljavine iz oblaka iznad Bernskog Oberlanda. U prvom kolu, kao i u Londonu, Khan je igrao protiv svjetskog prvaka.

Aljehin je bio zasluženi pobjednik, ali ova pobjeda nije bila tako ubjedljiva kao u San Remu 1930. ili Bledu 1931. Prvo poluvrijeme turnira igrao je sa svojom uobičajenom dominacijom, ali je tada izgubio stabilnost i u par partija imao je sreću što nije izgubio. Postojala je duboka ocjena igre svjetskog prvaka u knjizi turnira:

„Ne može se pobjeći utisku da je Aljehin nedavno davao previše od sebe. Neprekidan niz simultanki i turnirskih partija mora na kraju biti iscrpljujući za nekoga poput Aljehina, čija želja za pobjedom oštećuje nerve i koji uvijek pokušava da pruži svoj najbolji nastup kad god sjedne za tablu..'

Završivši samo nedelju dana prije Berna, Aljehin je odigrao preko 30 simultanki u isto toliko dana, prelazeći s jednog kraja Francuske na drugi.

Ovo je bila velika razlika u odnosu na njegove najbliže rivale. Flohr je također imao naporan program događaja, ali je odlučio da igra na minimalistički način, zadržavajući većinu svoje energije za pobjedu nad švajcarcskim igračima. Euwe je igrao s 'nepokolebljivom čvrstoćom... Na njegovoj tabli nije bilo ni uzbuđenja ni senzacija, umjesto toga njegove igre su zračile osjećajem jasnoće i klasične ljepote.'

Igranje 15 partija bez dana odmora – u korist švajcarskih amatera koji nisu mogli da uzmu previše slobodnog vremena – vjerovatno nije pomoglo Aljehinu. S druge strane, izgleda da raspored nije uticao na Sultana Khana, koji je ušao u formu nakon lošeg starta.

Knjiga turnira rezimirala je njegov nastup:

'Sultan Khan je u Bernu pokazao sve što se od njega očekivalo: još uvijek mali izbor varijanti otvaranja, mnoštvo taktičkih iznenađenja, zapanjujuću vještinu završnice, pa čak i u najzahtjevnijim pozicijama nepokolebljiv i super- ljudski mir. Osim toga, možemo primijetiti da se njegove vještine neprestano razvijaju i nadmašuju njegove slabosti. Igrao je u Bernu kao nikada do sada, a u bliskoj budućnosti sigurno će ponuditi šahovskom svijetu nova iznenađenja.’

Sultan Khan skiciran tokom partije protiv Euwe-a – iz Turnirske knjige

Zaista je bilo mnogo toga da se pohvali u Khanovoj igri: možda prije svega njegovu koncentraciju koja mu je donosila dodatne poene u dugim partijama. Njegova otvaranja, kao i uvijek, često su izazivala zbunjenost, iako je čak i ovdje bilo određenog poboljšanja. Jednom se odvažio na 1.e4, ali je inače igrao 1.d4, uglavnom sa fijanketom na kraljevoj strani, dajući svojim otvaranjima bijelim više čvrstine. Sa crnim figurama je bio manje pouzdan. Njegov Caro je poražen u 1. kolu od Aljehina; njegov Nimzo je bio klimav u 4. kolu; njegova vlastita verzija Grünfelda protiv Euwea, bila je jadna. S obzirom na njegovu očiglednu potrebu da igra u formi, za Sultana Khana je možda bila dobra vijest da će njegov sljedeći turnir, Britansko prvenstvo, uslijediti samo nekoliko sedmica nakon Berna. Da li će izdržati da igra jedanaest kola? Da li će moći da povrati titulu koju je izgubio prethodne godine?

POGLAVLJE 26

Britanski šampionat, London 1932

„Čudna je činjenica da izgleda da je indijski majstor  u stanju da izazove greške svojih protivnika.“ – The Illustrated London News

Iako se Khanova forma poboljšala, i dalje je bilo pitanje da li će moći da povrati titulu britanskog prvaka. Yates, koji je pobijedio prethodne godine, je njegov glavni rival, a C.H.O’D.Alexander je brzo napredovao. Šahovski dopisnik Timesa je sa nestrpljenjem primjetio učešće nekoliko pripadnika mlađe generacije: F.F.L.Alexander, H.Golombek, H.A.Hunnam, W.A.Fairhurst, C.H.O’D.Alexander, T.H.Tylor i naravno Sultan Khan.

'Forma ovih mlađih igrača je generalno vrlo dobra, i ako bi od mene tražili da izaberem mogućeg osvajača titule, mislim da bih rekao da Sultan Khan može ponoviti uspjeh iz 1929. godine.'

Partija 1. kola, Tylor protiv Khana. Sir John Simon stoji uz tablu, a Sir Umar Hayat Khan ponosno gleda.

Kongres je počeo 15. avgusta 1932. godine u sjedištu Empire Social Chess Club-a u robnoj kući Whiteley's na zapadu Londona. Održan je ručak kako bi se svečano otvorili događaji, pod predsjedavanjem predsednika Britanske šahovske federacije, kanonika A.G. Gordona Rossa, i prisustvovalo mu je ni manje ni više nego 178 ljudi. Pored drugih zvaničnika, prisustvovao je i Sir Umar Hayat Khan, kao i Sir John Simon, koji je održao svoj uobičajeni govor. Na fotografiji, Sir John je pored table Sultana Khana - iako bi po pravilu trebao biti pored Yatesa, trenutnog šampiona. Diplomatski je bilo dobro održavati prijateljsku indijsku vezu, ne samo sa Sultan Khanom, već i sa Sir Umarom.

Ipak, nije Sultan Khan taj koji je ‘ukrao naslove’ na početku prvenstva, već jedan drugi član Sir Umarovog domaćinstva:

DJEVOJKA ŠAHOVSKI EKSPERT KOJA JE ZAPANJILA MAJSTORE

Gospođica Fatima je enigma ovogodišnjeg kongresa, ali i najmlađa takmičarka. Sa samo 18 godina, blistavim očima, mekom smeđom indijskom puti i gustim pletenicama crne kose preko ramena, gospođica Fatima je igrala na svom prvom turniru sa vještinom i iskusnog veterana.

Gospođica Fatima je odrasla u strogoj tradiciji. U Englesku je došla prije otprilike dvije godine kao pratilja u domaćinstvu Sir Umar Hayat Khana.

Sir Umar, koji je član Savjeta Indije i A.D.C. kralju, poznati je pokrovitelj šaha. Sa svojim svjetlo plavim turbanom i srebrno-plavom uniformom, bio je istaknuta figura na kongresu.

Prikladan učenik

U svojoj kući u Kensingtonu Sir Umar drži gotovo feudalno stanje. Sultan Khan, koji je osvojio Britanski šampionat iz svog prvog pokušaja, je prinčev dvorski šahista. Dr Singh Basalvi, još jedan sjajan šahovski predstavnik koji takođe igra na kongresu, je dvorski ljekar. Svih 11 članova Sir Umarove pratnje igra dobro šah.

Kada je Fatima došla u takvu šahovsku kuću, nije prošlo dugo prije nego što je postala zainteresovana, rekao je Sir Umar.

"Prije otprilike 18 mjeseci odigrala je svoju prvu partiju i bila je tako sposobna učenica da sada može da pobjedi sve nas osim Sultana i doktora. Sigurno može da me pobijedi," princ se osmjehnuo rezignirano.

Sa rukama na bradi, nabranih obrva i zelenoj haljini koja je nježno svjetlucala na sunčevoj svjetlosti, Fatima se trudila da održi prestiž kuće Hayat.

Gospođica Fatima igra na svom prvom turniru, Britanskom ženskom prvenstvu 1932.

Prvo pojavljivanje Sultana Khana na britanskom prvenstvu 1929. privuklo je ogromnu pažnju, a sada je Fatima britanskoj šahovskoj sceni dodala egzotičnu ženstvenost. Lako je vidjeti kako se istakla među 'malim starim damama sa naočarima'.

......

H.Tylor- Sultan Khan
Britansko prvenstvo, London (1) 15. avgusta 1932

U pregledu prvenstva, E.S.Tinsley u The Timesu je dao grubu kritiku igre Sultana Khana:

„Otišao bi mnogo dalje kada bi mogao da pobijedi svoju sklonost da vjeruje da može da dobije svoje partije u prvih 20 poteza, tendenciju koja ga je više puta odvela na stranputicu u Bernu. On također ima naviku da nepotrebno komplikuje svoju igru i, iako je izuzetno dobar u rješavanju ovakvih situacija, teško da postoji neko od njegovih rivala na ovom događaju kojega može olako da shvati.'

Da li je Tinsley u pravu u svojoj procjeni? Ne vidim da je Khan nepotrebno komplikovao – ponekad je to samo priroda igara. Međutim, u pravu je u vezi s Khanovom sklonošću da napadne prerano – kao što smo vidjeli u nekoliko partija u Bernu i drugdje; a ovaj stav je potvrdio i ovo prvo kolo.

...........

U petom kolu, Harry Golombek je odigrao čvrsto protiv Khana i partija je završena remijem. U šestom kolu, Khan se borio iz loše pozicije protiv Harolda Saundersa, a zatim je pokazao svoju odlučnost tako što je izborio pobjedu u ne tako spektakularnoj završnici topa i lovca protiv topa i konja.

Krajem prve sedmice svi uobičajeni favoriti bili su u igri, iako je Jacksonova dobra igra svakako bila iznenađenje. Stanje na vrhu tabele je bilo: E.M.Jackson i Sultan Khan 4½, F.D.Yates 4 (sa jednom nedovršenom partijom), T.H.Tylor 4, C.H.O’D.Alexander 3½.

Khanova partija u 7. kolu pružila je više dokaza koji podržavaju Tinsleyevu procjenu njegove igre prije turnira - ali se izvukao. Sir George Thomas je igrao Ruy Lopez, a Khan je zgrabio ‘vrućeg’ pješaka, stavljajući se pod masivan napad. U komplikovanoj situaciji, Tomas nije uspio dovoljno energično da iskoristi svoju incijativu i na kraju je u vremenskoj oskudici previdio topa.

Susret osmog kola između Sultana Khana i prošlogodišnjeg šampiona uglavnom se smatrao najvažnijim na turniru. Khan je vodio sa 5½; Yates je imao samo 4, ali bi njegova pobjeda otvorila pitanje pobjednika.

.........

'... loš nastup za tako dobrog igrača', požalio se britanski Chess Magazine govoreći o Yatesovoj igri, i teško je ne složiti se. Izgubio je i sljedeću partiju, čime je praktično okončao svoju nadu za prvo mjesto. Od osvajanja britanskog šampionata prethodne godine, njegovi rezultati, u Hastingsu, Cambridgeu i ovdje, bili su osrednji.

Yates se oslanjao na svoje novinarstvo kako bi zaradio za svakodnevni život, pa se našao u poziciji da izvještava o turniru dok je istovremeno igrao na njemu, što je sigurno bio hendikep. Ni njegova delikatna konstitucija nije pomogla. Toplotni talas koji je trajao tokom čitavog turnira mora da je uništio njegovu izdržljivost; jednog dana je zabilježena temperatura od 96,5 stepeni Farenhajta (skoro 36 Celzijusa) u prostoriji za igru, koja je, iako velika i prozračna, bila izložena suncu.

S druge strane, buka i vrućina su očigledno odgovarali Sultanu Khanu. Zadržao je svoje vođstvo lakom pobjedom u devetom kolu i remijem u desetoj. Prije posljednjeg kola stanje na tabeli je bilo: Sultan Khan 8, C.H.O’D.Alexander 7.

U poslednjem kolu Alexander je brzo pobijedio, tako da je pritisak bio na Khanu, posebno nakon što je odigrao loše otvaranje i našao se sa pješakom manje u završnici.

Na ženskom prvenstvu bilo je prva trostruka dioba prvog mjesta između Agnes Stevenson, Edith Michell i Alice Hooke 8/11. Fatima nije toliko zaostala sa 6½ poena (peto mjesto). Za debitantski turnir, ovo je bio odličan rezultat, a od nje se moglo očekivati još više.

Pobjeda Sultana Khana nije naišla na nedvosmislene pohvale. Šahovski dopisnik Illustrated London News mislio je da mu je „... pomogla određena količina sreće. Zanimljiva je činjenica da izgleda da je indijski majstor u stanju da izazove greške svojih protivnika... Sultan Khan je jak i precizan igrač završnica, ali njegovoj strategiji otvaranja i središnjice, iako nije bez čvrste i snažne kvalitete, čini se da nedostaje maštovitost i uglađenost koja odlikuju veće majstore.'

British Chess Magazine bio je velikodušniji prema Khanu, nazivajući njegovu pobjedu 'zasluženom' i dodajući da je "sreća gotovo uvijek prati uspješne". Ali i oni su se bavili pitanjem kako je igrao:

'Njegov stil igre nije se svidio nekim kritičarima, kojima se uglavnom čini da ništa ne radi! Očigledno je, međutim, da se pobjede ne stiču nečinjenjem; a Sultan je svojom igrom u najvišem društvu dokazao da se njegov stil isplati. Aleksanderovo drugo mesto, potvrđujući dobru igru koju je pokazao na turniru u Kembridžu, komentatori su dočekali srdačno: 'Igrao je poletan i avanturistički šah' (BCM) '... "…sjajan šah svjetlog i preduzimljivog karaktera." (Linlithgowshire Gazette)

Njegova otvaranja, poput Evansovog Gambita i Bečkog Gambita, bila su poznatija amaterima nego Sultan Khanove improvizacije.

POGLAVLJE 27

Na turneji - Jesen 1932.

"Mještani su bili očarani ovim istaknutim gostom, čiji je tihi, nenametljivi način brzo  opustio manje iskusne igrače." - Western Morning News

Sultan Khan je ušao u dobru formu nakon Berna u julu i Britanskog šampionata u avgustu, ali u Britaniji nije bilo više turnira - to je bio početak ligaške sezone. Mogao je samo da igra za klub, ili za okrug, kao i da igra simultanke.

24. septembra igrao je simultanku u Swindon Mechanics Institute gdje je pobjedio dvadeset pet, remizirao dvije i izgubio jednu partiju. 25. oktobra ponovio je svoju simultanku u Šahovskom klubu Hampstead iz prethodne godine, pobjedivši dvadeset, remizirajući dvije i izgubivši dvije partije. To je bilo sjajno dostignuće s obzirom da su mu u protivnike uključili mnoge igrače iz jakog London League tima Hampsteada. Khan je takođe bio hendikepiran prehladom.

Vjerovatno se nije i dalje osjećao dobro, ali već sledećeg dana Khan je otputovao u Plimut gde je dao simultanku protiv trideset i tri protivnika, među njima je bio šampion Devona i drugi poznati šahisti iz regiona. Snaga i brojnost igraju važnu ulogu u simultankama i igranje više od trideset partija nije lak zadatak, posebno ako se osjećate loše.

Lokalni list - Western Morning News - detaljno je izvjestio o događaju i pružio rijedak uvid u karakter Sultana Khana:

"Nesumnjivo će posjeta Mir Sultana Khana, britanskog šampiona, Šahovskom klubu Plymuth prošle nedelje biti jedan od glavnih događaja trenutne sezone. Lokalni igrači bili su očarani poštovanim posjetiocem, čiji tih, nenametljiv stav brzo opustio manje iskusne igrače."

Igra je počela u 19 časova i nije završena sve do ponoći. Lokalni list je primjetio da je Khan na većini tabli igrao 1.e4, a Evansov Gambit kad god je to bilo moguće, što je donijelo neke brze pobjede.

"Njegov stil se značajno razlikovao od onog koji je usvojio Kostić, koji je, kada je prije deset godina davao simultanku u klubu, gradio svoje pozicije i razvijao svaku figuru što je brže moguće."

Kako je čudno što ponovo čujemo za Borislava Kostića, godinama nakon njegovih avantura u Indiji. Šahovski svijet, čak i tada, bila je tijesno povezana zajednica.

Tehnika Sultana Khana tokom simultanke značajno se poboljšala od te prve simultanke prije tri godine u septembru 1929. Do tog trenutka promijenio je svoj turnirski repertoar, prelazeći sa 1.e4 na 1.d4 i 1.Sf3; ali za simultanke vratio se na 1.e4 i lukave gambite kako bi postigao nekoliko brzih pobjeda. Naravno, kada igrate takva dvosjekla otvaranja, postoji opasnost da se strategija vrati - i to se dogodilo protiv jednog od najiskusnijih igrača.

Dolazeći na početak simultanke, dogodio se dirljiv trenutak. Khana je uhvatio novinar, koji je saznao da je ovo njegova prva posjeta Zapadnoj zemlji. "Ne znam koliko su jaki moji protivnici," rekao je Khan. Novinar mu je saopštio da će, između ostalih, igrati protiv 13-godišnje djevojčice, a Khan je komentarisao: "Mislim da će možda biti malo nervozna u ovakvoj prilici. Možda neće igrati svoj najbolji šah."

U osjetljivom dobu, to bi se moglo shvatiti kao patroniziranje, ali ja to vidim drugačije. Khan je uklonio bilo kakav teret očekivanja i to je bila velikodušna gesta.

Devojka je bila Rowena Dew, čija je bila sudbina da osvoji britanski ženski šampionat jedanaest puta (pod svojim drugim prezimenom, posle udaje kao Rowena Bruce). Donijela je svoju šahovsku tablu za tu priliku i zamolila Khana da je potpiše na poleđini prije početka igre. Rowena Bruce nije samo uživala u dugim putovanjima u šahovskom svijetu, već je nosila i ovu šahovsku tablu. Kad god je igrala protiv majstora u simultanci, tražila je da joj potpišu na poleđini table. Kada je umrla 1999. godine, njeni šahovski predmeti su prodani na aukciji, a tablu je kupio Teri Čepmen - uspješni biznismen i jak amaterski šahista. 2001. godine, Čepmen je organizovao meč izazivača sa Garijem Kasparovom. Na kraju meča, Čepmen mu je poklonio tablu Rowene -  koji je još uvek u posjedu bivšeg svetskog šampiona.

Na poleđini šahovskog stola Rowene Brus, potpisani su mnogih šahovski velikani

U centru, u donjem delu table, nalazi se potpis Sultana Khana sa godinom 1932 ispod. Iz tih vremena, potpisi Kapablanke, Aljehina, Evea, Bogoljubova, Menčik, Vintera, Tomasa i Aleksandera jasno su vidljivi, među ostalima. Kasnije su Čepman i Kasparov prikupili još nekoliko imena: Kramnika, Karpova i Korčnoja, na primjer; i u gornjem lijevom uglu nalazi se potpis Višvanatana Ananda. Dva indijska legendarna igrača su ujedinjena na ovoj šahovskoj tabli.

POGLAVLJE 28

F.D. Yates: 1884-1932

Izjavom ljekara zabilježena je smrt šahiste usled nesrećnog slučaja. Fred Yates je pronađen u svojoj iznajmljenoj sobi u petak, 12. novembra. Došlo je do curenja gasa i vjerovatno je umro u snu. Njegova tragična sudbina djelovala je neizbježno.

Poslednji put su ga vidjeli u srijedu uveče kada mu je učenik dolazio u posjetu, i prema njegovom svedočenju, Yates je bio vedar i dobro raspoložen. U četvrtak, sobarica nije dobila odgovor na kucanje, pa je pozvala drugog zaposlenog da provjeri sobu, koji je na saslušanju izjavio: "Mislio sam da ga čujem kako razgovara sam sa sobom, ali to je često radio, pa nismo obraćali pažnju. Sobarica je ostavila doručak ispred vrata. Pomislili smo da je umoran, i ostavili smo ga. Popodne je posuda za doručak još uvijek bila tamo, ali nismo bili zabrinuti, jer je često spavao do kasno."

Narednog dana, Yates se nije pojavio i osjetio se miris gasa. Vrata su otvorena silom i pronašli su ga kako leži u krevetu. Ispostavilo se da je cijev za gas bila poremećena udarom u sto, što je prouzrokovalo curenje.

Pitamo se da li bi Yates preživio da je imao snažniji organizam; govorilo se da je imao stalni kašalj, ali nije mogao sebi da priušti vrijeme za odmor u toplijim krajevima, kako mu je bilo preporučeno.

Yates je bio siromašan. Živio je sam u maloj gornjoj sobi doma za iznajmljivanje u Bloomsbury-u poslednjih sedam godina i borio se da plati kiriju. Ekonomski pad početkom 1930-ih vjerovatno je uticao na njegovu sposobnost da zaradi od treniranja i novinarstva, i nedavno su ga viđali u raznim klubovima u Londonu kako nudi igru svima za opkladu od jednog šilinga. Njegov ponos mu nije dozvolio da traži ili prihvata milostinju. Wilijam Winter je napisao da je "najviše od svega mrzio da bude u centru pažnje i nesumnjivo je patio u svojoj šahovskoj karijeri zbog svoje rezervisanosti."

Na kraju, njegova skromnost imala je fatalne posledice po njega. Bio je to tragičan kraj za jednog od najistaknutijih britanskih šahista. Yates je osvojio britansko prvenstvo šest puta: 1913, 1914, 1921, 1926, 1928. i 1931.

Njegova pobjeda nad Aljehinom u Karlsbadu 1923. bila je remek-delo, kombinujući izuzetnu strategiju, jak napad i fin završetak nalik studiji.

Yatesova smrt pojačala je debatu o amaterizmu i profesionalizmu i izazvala mnogo samopreispitivanja u britanskoj šahovskoj zajednici.

W.H. Vots, koji je posthumno objavio zbirku partija Yatesa, naglašavao je "… potrebu da se šah organizuje na način da priznati šampion bude siguran u odgovarajuću nagradu za trud, rad i vještinu koju je morao da pokaže da bi osvojio titulu", i protestovao protiv nedostatka događaja koji bi podržali profesionalce: "Ako Yatesov nesrećni i veoma žalosni kraj konačno probudi naše šahovske vlasti i svijest o njihovim obavezama, onda neće biti sve izgubljeno i Yates nije živio uzalud."

Nažalost, ljudi koji su vodili Britansku šahovsku federaciju - sveštenici, oficiri, političari, plemići - imali su saosjećanja, ali malo razumjevanja za boemski životni stil igrača poput Yatesa. Pored toga, s obzirom na ekonomsku i socijalnu klimu, nije bilo lakih rješenja. Ipak, Federacija je, uz pomoć Frederika Hamilton-Rusela koji je donirao 100 funti, osnovala fond sa Yatesovim imenom kako bi pomogli britanskim šahovskim profesionalcima koji su se našli u teškim vremenima.

Debata o profesionalnom šahu nastavlja se i danas. U vrijeme pisanja 2019. godine, osim nekoliko vrhunskih profesionalaca, veoma malo engleskih šahista uspjeva da živi isključivo od igranja šaha; i dok ima mnogo talentovane djece u Engleskoj (kao i uvijek), većina se opredjeljuje za tradicionalniju karijeru - iz nužnosti.

Poslednje riječi o Yatesu pripadaju njegovom bliskom prijatelju i kolegi, Vilijamu Vinteru (William Winter): "Doživio je mnogo razočaranja i nepravde, ali, usprkos tome, nikada nije izgubio vedar pogled i prijateljska osjećanja prema svim ljudima. U svim godinama u kojima sam imao privilegiju da budem njegov prijatelj, nikada ga nisam čuo da grubo govori o bilo kome. Bio je veliki šahista i dobar čovjek. Neka to bude njegov epitaf.”

Fred Yates

POGLAVLJE 29 

Hastings kongres 1932/1933

"Još jednom su strani igrači odnijeli glavne nagrade na Hastings turniru, i još jednom ne možemo ukazati na bilo kakve mlade britanske igrače koji bi mogli da odbiju ovu godišnju invaziju u budućnosti." - London Evening News

Yatesova smrt morala je ostaviti strašan prazan prostor u životu Sultana Khana. Bili su saigrači u Imperialnom šahovskom klubu, a Yates je trenirao Khana kada je prvi put stigao u London, vjerovatno i kasnije. U Engleskoj je bilo malo ljudi sa kojima bi Khan mogao da razgovara o šahu na sličnom nivou razumjevanja; svakako bio je neko koga bi redovno sretao. Iako je Winter trenirao Khana, sumnjam da su njegovi politički stavovi naišli na odobravanje kod Sir Umara. Zanimljivo je da Winter nije bio prisutan na njegovim večerama, dok je povučeniji Yates bio. Po temperamentu, Khan i Yates su bili slični: blagi i ljubazni, sa nježnim smislom za humor. Nisu bili hvalisavci. Kada su razgovarali o šahu, bili su objektivni.

Moralo je biti teško Khanu da se pripremi za igru na Hastingsu nakon Božića. Učesnici su bili uobičajeni domaći igrači i tri strana posjetioca: Salo Flohr, Vasja Pirc i Lajos Steiner, svi u svojim dvadesetim godinama. Flohr je bio favorit, ali su ostali već pokazali perspektivu na događajima u kontinentalnoj Evropi.

Khanova igra na Hastingsu bila je, u cjelini, previše ležerna. U prvom kolu se susreo sa Flohrom i pokazao znakove slabe forme. Proveo je sat vremena za prvih četrnaest poteza, a zatim je bio nadigran u dugoj tehničkoj završnici – specijalitet Čehoslovaka. Drugo kolo takođe nije bilo lako jer je Khan igrao protiv Vasje Pirca. Iz nekog razloga odlučio je da se vrati na 1.e4 kako bi se suočio sa Sicilijanskom odbranom Jugoslovena, ali mu je neiskustvo presudilo.

Khan nije uspio ništa da pokaže u prve dvije partije. Njegov početak podsećao je na njegovu igru u Bernu prethodnog jula kada mu je trebalo vremena da mu krene za tablom.

Pobjedio je naredne dvije partije sa lakoćom protiv lokalnog šampiona E.M. Makenzija, a zatim Vere Menčik, prije nego što je očajnički održao nerješeno protiv Steinera. Khan je odigrao svoju najbolju partiju u šestom kolu protiv Hugh Aleksandera.

Da je samo Khan pokazao takvu uzdržanost i kontrolu u svim svojim partijama. Ovo je bila savršena strategija protiv avanturističkog igrača poput Aleksandera.

U sedmom kolu Khan je pobijedio Tylora u uobičajenoj dugoj završnici; a Thomas je bio njegova žrtva u osmom kolu nakon što je napravio grešku u 18. potezu. Odličan povratak. Stanje na vrhu tabele pre poslednjeg kola bilo je Flohr 6½; Pirc, Khan 5½.

U poslednjoj partiji Khan se susreo sa R.P. Michellom. Igrali su do tada ni manje ni više nego sedam puta - i Khan je pobijedio u svakoj partiji.

59-godišnji veteran, Michell, je završio ovaj put partiju uspješno, ali, imajući u vidu brojne propuštene šanse tokom partije, ovo je bio jedan od najgorih nastupa Sultana Khana u dugom vremenskom periodu.

Salo Flohr je pobijedio drugu godinu uzastopno, bez previše poteškoća, i potvrdio svoj status kao jednog od, ako ne i najperspektivnijeg igrača mlađe generacije. Posebno što je bio dosledan. Nažalost, isto se ne može reći za Khana. Nije imao dovoljno lukavosti ili vještine da se suprostavi dvojici najboljih stranih igrača i nakon ovih poraza uvijek je bio u zaostatku. Njegov rezultat bio je tipičan za domaće igrače u cjelini.

Kongres je zabilježio rekordan broj učesnika sa preko 120 u svim sekcijama, među kojima je bilo 50 stranih igrača; Hastings je postajao izuzetno popularna destinacija za one koji dolaze sa kontinenta. To su bile dobre vijesti. Loše vijesti bile su da su kontinentalci, ne samo na glavnom turniru, osvajali sve nagrade.

"Još jednom su strani igrači odnijeli glavne nagrade na Hastings turniru, i još jednom ne možemo ukazati na bilo kakve mlade britanske igrače koji bi mogli da odbiju ovu godišnju invaziju u budućnosti. Igrači koji su nas dobro služili u prošlosti nisu izdržali napor ozbiljnog turnirskog igranja, a mladi britanski igrači koji su se pojavili na dva glavna turnira na Hastingsu nisu se proslavili. Sultan Khan, britanski prvak, naravno, dobro je igrao; ali on nije Englez po rođenju, što pravi razliku." (London Evening News, 9. januar 1933)

Poslednji komentar pokazuje da Sultan Khan nikada neće potpuno biti "jedan od nas", ali kada bi dobro igrao, mogao bi biti pripisan Imperiji, da ne pominjemo tim Britanske imperije.

Poglavlje 30

Odlazak

‘Britanska Indija je naša i ne smijemo je izgubiti.’ - Vikont Rotermir

Treća indijska kružna konferencija održana je od 17. novembra do 24. decembra 1932. godine, ali nije donijela ništa od suštinskog značaja, uglavnom zato što Kongres indijskih nacionalista nije prisustvovao. Čak je i Britanska laburistička partija bojkotovala događaj, što ukazuje na to da se konsenzus oko indijske politike razgrađivao i u samoj Britaniji.
Glavne preporuke treće kružne konferencije stavljene su pred parlament od strane sekretara za Indiju, Sira Samuela Hoara, u proljeće 1933. godine, a nacrt zakona je bio formulisan. Zakon o vladi Indije bio je dug i zbunjujuće složen, trajalo je više od dvije godine dok nije prošao sve faze komiteta, i konačno je usvojen tek ljeta 1935. godine.
Uspostavljanje federalne vlade bilo je temelj Zakona, ali nije postojala značajna grupa unutar Indije koja ga je prihvatila, prije svega zato što je uvijek postojala mogućnost da Britanci ponovo preuzmu kontrolu kad god su im interesi bili ugroženi.
Džavaharlal Nehru, tada lider Indijskog nacionalnog kongresa, nazvao je Zakon ‘poveljom ropstva’. Mohamed Ali Đinah iz Muslimanske lige smatrao ga je ‘potpuno trulim, fundamentalno lošim i potpuno neprihvatljivim’.
Kneževske države smatrale su da previše vlasti prenose federalnoj vladi. Nazad u Britaniji, postojao je snažan element u establišmentu koji je takođe smatrao da je previše ustupljeno da bi se umirili ‘agitatori’. Vikont Rotermir, osnivač Daily Maila, grmio je: ‘Britanska Indija je naša i ne smemo je izgubiti’, prije nego što je izrazio divljenje nacističkoj omladini koja je tražila povratak prethodnih nemačkih kolonija u inostranstvu.

U međuvremenu, ekstravagantan londonski život Sir Umara polako je postajao prevelik teret. Pored bavljenja sportskim interesima kao što su trke pasa i sokolarstvo, a ne da se ne pominje podrška Sultanu Khanu u njegovim turnirskim putovanjima, troškovi kućanstva bili su značajni. Održavao je oko jedanaestoro članova osoblja; i volio je da se zabavlja, ne samo sa svojim šahovskim prijateljima, već i političkim poznanicima i indijskom zajednicom u Londonu. A pored toga, kirija za kuću pored Regents Parka bio bi značajan trošak.

Život Sir Umara u Londonu finansirao se prihodima od imanja Kalra u Pendžabu, koji su, u njegovom odsustvu, upravljali njegova prva supruga, Fateh Khatun, i sin, Khizr. Khizr je bio mnogo finansijski odgovorniji od svog oca, i kada je Sir Umar zatražio da mu se oslobode sredstva kako bi kupio kuću pored Regents Parka, Khizr je odbio. Khizr je čak tvrdio da je lični asistent Sir Umara, Gulam Muhammed Khan, pronevjerio novac poslat iz Indije u London.

Selidba iz centra Londona bila je najjednostavniji način da se smanje troškovi, pa je krajem jeseni 1932. domaćinstvo preseljeno u Inverness Lodge, Alton Road, u Roehamptonu, stambenom predgrađu jugozapadnog Londona. Bilo bi teško pronaći mjesto koje je bilo više uglađeno i buržoasko: drvoredi, kuće sa baštama, crkva, male prodavnice, kafići i tereni za golf. Život u predgrađu mora da je djelovao veoma mirno u poređenju sa centrom Londona; mirno, ali veoma lijepo, sa prostranim talasastim pejzažom Richmonda Parka za šetnju na kratkoj udaljenosti.

Na mnogo načina, lokacija je bila savršena za Sir Umara. Mogao je da se bavi svojim interesovanjima za polo u obližnjim klubovima Roehampton i Hurlingham; a staza za pse u Wimbledonu takođe nije bila daleko. Bio je nedaleko od džamije u Wokingu, na jugozapadu Londona, koja je postala jedan od najvažnijih centara islama u Engleskoj. Sir Umar nije samo zastupao politička prava muslimana u Indiji, već je i propovjedao tu religiju u široj društvenoj zajednici u Engleskoj, redovno učestvujući na festivalima u Wokingu i radio na uspostavljanju džamije u centralnom Londonu.

Usprkos svim praktičnim prednostima života u Roehamptonu, to je bilo udaljeno od pulsirajućeg srca prestonice, a posjete Sir Umara centralnom Londonu mora da su bile manje učestale. Takođe, manje je bilo posjetilaca koji prolaze kroz kuću, tako da više nije bila društveni centar kakav je nekad bio. Fizičko udaljavanje od centra političke moći odražavalo je opadanje uticaja i političke korisnosti Sir Umara. Sa završetkom kružnih konferencija o Indiji, dužnosti Sir Umara bile su znatno smanjene, i on se vratio u Indiju na kratki boravak u januaru i februaru 1933. godine.

Njegov put u Indiju vjerovatno je bio obavljen radi rješavanja pitanja oko njegovih finansija, i bio je znak da njegove misli odlaze iz Londona. Rodbina Sultana Khana bila je neraskidivo povezana sa političkom karijerom Sir Umara, i bilo je neizbježno da su se i njegove aktivnosti takođe usporile. Prvih šest mjeseci 1933. godine gotovo da uopšte nije igrao šah. Odsustvo iz centra Londona moralo je znatno uticati na njegov način života: nije mogao lako da svrati u šahovski klub Imperial u Mayfairu; ili u Empire i Social Chess Club u Bayswateru. Međutim, počeo je da igra za šahovski klub Kingston and Thames Valley, koji je bio blizu Roehamptona. Jedan od njegovih redovnih turnirskih protivnika, Reginald Michell, najjači igrač u klubu. Khanova prva partija za Kingston odigrala se u decembru 1932. godine, ali je, čudno, nema zapisa o tome da je igrao bilo kakve partije za njih u prvom polugodištu 1933. godine. Moguće je da je igrao u manjim ligama ili na klupskim takmičenjima gdje rezultati nisu bili objavljeni u novinama ili Britanskom šahovskom magazinu.

U jednom događaju koji je označio period mirovanja i frustracije za Sultana Khana, u martu 1933. godine pokušao je da igra za ekipu Middlesexa u prvenstvu okruga (kako je radio prethodne dvije godine), ali mu nije dozvoljeno jer je sada živeo u Sariju. Ovo je bio početak kraja za Khana i njegov boravak u Londonu.

Međunarodni timski turnir u Folkestoneu 1933

„Kao stari rođak vaše Engleske, donijeli smo kup ovamo i pružili vam priliku. Imali ste svoju šansu, i sada ga ponovo vraćamo nazad." - Frank Marshall

Ambicija Britanske šahovske federacije i velikodušnost britanske šahovske zajednice bili su vrijedni divljenja. Kao posljedica kontinuiranih ekonomskih poteškoća nakon kraha 1929. godine, postojala je opasnost da popularni Međunarodni timski turnir, posljednji put održan u Pragu 1931. godine, potpuno nestane iz šahovskog kalendara. Zato je BCF ponudila da organizuje i finansira takmičenje, kao i FIDÉ kongres, u ljeto 1933. Možda su imali osjećaj vlasništva, ili u najmanju ruku odgovornost, jer su organizovali prvi zvanični timski događaj u Londonu 1927. i Frederick Hamilton-Russell je donirao fini trofej od mahagonija i pozlate i srebra.

Hamilton-Russell Cup

Danas se ovakav poduhvat ne može zamisliti bez korporativnog sponzorstva ili podrške države. Tih dana, Britanska šahovska federacija koordinisala je prikupljanje sredstava u iznosu od 700 funti, prikupljenih od mnogih različitih institucija i pojedinaca povezanih sa britanskom šahovskom scenom, a ukupni troškovi su iznosili skoro 1000 funti.

Na kraju je učestvovalo petnaest ekipa; Nažalost, Španija i Argentina povukle su se u posljednji trenutak, a odsustvo Njemačke 'smatrano je da je vezano za nedavne događaje u toj zemlji'.

Nosiolac titule, Sjedinjene Američke Države, stigle su s jakim timom koji je uključivao Kashdana, Marshalla i Finea, ali imali su jaku konkurenciju timova iz srednje Evrope. Britanski tim je smatran 'jak na papiru': Khan, Thomas, Winter, Michell i Alexander. Usprkos optimizmu koji često prati ekipu domaćina, Britanci su u prvom kolu izgubili od Švedske 2½- 1½, postavljajući ton za njihov nastup na događaju.

Ovo je bio prvi turnir Sultana Khana nakon više od pet mjeseci. Nakon tako dugih prekida, vidjeli smo da mu je trebalo vremena da povrati svoju takmičarsku formu. U prvom kolu igrao je sa Gideonom Stahlbergom, pripadnikom perspektivne mlađe generacije koja je izašla na scenu. Dvije prethodne partije u Hamburgu i Pragu su remizirali, a nakon tijesne borbe činilo se da će i ovaj susret završiti na isti način.

…

Soultanbeieff priča da se Khan, jednom, posle poraza "pomognut orijentalnom filozofijom, brzo utješio: kasno uveče, vidio sam ga bezbrižno na sajmskom vrtuljku u društvu njegove zaručnice, Mademoiselle Fatime, koja je čitavo  vrijeme igre stajala sa strane velemajstora kao mermerna statua.'

Intrigantno. Soultanbeieff je po njihovom ponašanju  morao pretpostaviti da su Khan i Fatima par. Proveli su mnogo vremena zajedno u domaćinstvu, posebno kada je Khan nju podučavao šah. S obzirom na to, u socijalno konzervativnom okruženju doma, bilo bi malo vjerovatno da se razvije nešto više od dobrog prijateljstva. U svakom slučaju, činjenica da je stajala uz njegov tablu pokazuje, u najmanju ruku, ogromnu privrženost i naklonost.

Blizak odnos Khana i Fatime potvrđuje neobična anegdota koju priča Vladas Mikenas, litvanski igrač na prvoj tabli.

'Mladi 27-godišnji Indijac sa bijelim turbanom na glavi došao je za tablu u pratnji izuzetno lijepe mlade žene. Sjeli su za stol jedno pored drugog. Pogledala me, nasmiješila se i spustila malu litvansku zastavu, pod kojom sam je shvatio da znači da ću sigurno izgubiti. Odmah sam je podigao prstom.

U tom trenutku se pojavio Aljehin. Nešto je šapnuo Sultanu Khanu i obojica su se nasmiješili.

Igra je počela. Prekrštenih ruku na grudima i intenzivnog pogleda uprtog u tablu, Sultan Khan je nepomično sjedio. Lijepa žena je zapisivala poteze. Priznajem da nisam mogao da igram mirno – očarala me je. Pa ipak, baš kao i Sultan Khan, samo je spuštenim očima gledala u šahovsku tablu.’

Zanimljivo je da je Fatimi bilo dozvoljeno da sjedi odmah do table; i da li je ona zapravo pisala poteze za njega? Mnogi su izjavili da je Khan bio nepismen, ali je u ovoj fazi, u najmanju ruku, navikao da napiše svoj potpis (pogledajte šahovsku tablu Rowene Bruce) i od samog početka svog boravka u Evropi, on je igrao na turnirima sam, i zato bi morao da zapisuje poteze za sebe. Možda je Fatima bilježila poteze radi vlastite zabave i održavanja koncentracije. Aljehinova umiješanost je također vrijedna pažnje: on se prema Khanu odnosio kao prema kolegi, iako svjetski prvak možda ne bi bio tako prijateljski nastrojen da se osjećao ugroženim od Indijca.

U svakom slučaju, Fatimino prisustvo izgleda nije dugoročno uticalo na Mikenasa: nakon lošeg otvaranja od strane Khana, Litvanac je ubjedljivo pobijedio.

Sultanu Khanu je nedostajalo žensko društvo – svakako prilikom prve posjete Engleskoj 1929. godine kada Sir Omar nije bio u pratnji svog čitavog  domaćinstva. Šahovska scena je bila pretežno muška i razvoj bilo kakvog nezavisnog društvenog života nije mogao biti lak. U svojim memoarima, William Winter je naveo da je u ime Khana pisao pisma djevojci koju je upoznao u Hajd parku: „Izgleda da se dami sviđao“. Takvi trenuci kada je bio slobodan od svog nadmoćnog gospodara Sir Umara i hijerarhije domaćinstva morali su biti olakšanje za Khana.

....

Khan nije igrao samo za sebe, već i za Sir Umara. U svom govoru na završnoj ceremoniji u Folkestoneu, Sir Umar je ponovio svoju tvrdnju da je indijski šah „naučniji od šaha drugdje”, s implikacijom da indijski igrači – posebno Sultan Khan – potiču iz sofisticiranije intelektualne kulture. To nije lako prihvatiti. Postoji više od istine u zapažanju Harryja Golombeka da je Khan '...volio igrati brze partije, ali, čudno je to pričati, mečevi i turnirski šah su za njega su bili iskušenje...' – upravo jer je osjećao potrebu da se 'opravda svom patronu'.

Sultan Khan je završio turnir jako pobjedom u tri od posljednje četiri partije. Najbolja od njih je bila protiv Rossellija. Rosselli del Turco dolazi iz plemićke porodice i dugi niz godina je bio vodeći igrač Italije. Iako nije bio među Khanovim najjačim protivnicima, ipak je mogao da napravi  izenenađenje: nekoliko kola prije ove partije dobro je igrao protiv Aljehina.

U nervoznom finalnom kolu, Čehoslovačka je pobijedila SAD sa 2½-1½, ali to nije bila dovoljno velika razlika da promijeni odredište zlatnih medalja.

Konačni plasman je bio: SAD 43, Čehoslovačka 41½, Poljska, Švedska, Mađarska 38, Austrija 37½… itd.

Tim Britanske šahovske federacije postigao je 31 poen i završio na 10. mjestu – osrednji učinak u donjoj polovini tabele.

Događaj je završio predvidivom velikom banketom, svečanom ceremonijom, obiljem grandioznih govora i posebno lošom vrstom Eurosong takmičenja: lokalni orkestar se mučio da svira nacionalne himne prisutnih timova - osim Litvanije čija himna nije mogla biti pronađena; oni su bili nagrađeni toplim aplauzom.

Kada je uručen pobjednički trofej, Frank Marshall je bio izuzetno raspoložen i sa osvježavajućim duhom Novog svijeta uzviknuo je: 'Kao stari rođak Engleske donijeli smo pehar ovdje i dali vam šansu. Imali ste svoju priliku, a mi ga sada ponovo vraćamo’ – što je dočekano sa smijehom i još aplauza. Hamilton-Russellov trofej se više nikada nije vratio na ove obale.

Očekivano, loši rezultati britanskog tima izazvali su nepovoljne komentare.

...

Posmatrajući individualne rezultate tima, dopisnik daje dobru poentu: Khan 7/14, Thomas 4/11, Winter 7½/11, R.P.Michell 2½/9, Alexander 7/11.

Thomas je tokom ovog događaja napunio 52 godine. Michell je imao 60 godina. Mlađi igrači u timu su ih izvukli: Khan je imao 27 ili 28 godina; Winter je imao 35; Aleksander 24.

Uzrast igrača američkog tima (po redoslijedu na tabli): Kashdan 27, Marshall 54, Fine 18, Dake 23 i Simonson 18. Zapravo, Frank Marshall nije bio slaba karika u timu, postigao je sjajnih 7/10 na drugoj tabli – bio je jak u bilo kojim godinama!

Reuben Fine priča da je nakon turnira američki tim pozvan u Sir Umarovu kuću:

'Kada su nas uveli, pozdravio nas je maharadža opaskom: „Čast vam je što ste ovdje; obično razgovaram samo sa svojim hrtovima.” Iako je bio musliman, maharadža je dobio posebnu dozvolu da konzumira alkoholna pića, i liberalno je koristio tu dozvolu. Poklonio nam je četverostranu štampanu biografiju koja govori o njegovom životu i podvizima; koliko smo mogli videti, njegovo najveće dostignuće bilo je to što je rođen kao maharadža.

U međuvremenu, Sultana Kana, koji je bio naš pravi kolega u njegovom prisustvu, maharadža je tretirao kao slugu (što je, u stvari, bio po indijskom zakonu), a mi smo se našli u neobičnom položaju da nas poslužuje šahovski velemajstor.'

Reuben Fine je imao reputaciju da ukrašava priče, ali detalji uvjeravaju: "obično razgovaram samo sa svojim hrtovima" zvuči istinito jer znamo da je trka pasa bila jedna od velikih strasti Sira Umara, a takođe ukazuje na to kako je bio lišen društva u Roehamptonu. Takođe znamo da se nije bojao pića. Čak i dijeljenje biografskih bilješki odgovara njegovom karakteru. Godine 1929. objavio je knjigu: Nawab Sir Umar Hayat Khan Tiwana - Čovjek i Njegova Riječ, 845-stranica zbirke njegovih govora i izjava. Čini se da su Amerikanci prošli lako.

Što se tiče toga da je Sultan Khan tretiran kao sluga od strane Sira Umara - svakako. To je bila tačna priroda njihovog odnosa.

GLAVA 32

Britanski šampionat, Hastings 1933

"Čuju se svakakve stvari o Indiji, ali 95 odsto Indijaca je potpuno lojalno, a većina od preostalih pet procenata ili je pogrešno obrazovana, ili su nezainteresovani." - Sir Umar Hayat Khan

Šahovski klub Hastings ponudio je da ugosti Britansko prvenstvo i Britansko prvenstvo za žene u svojim klupskim prostorijama – svi uobičajeni pomoćni događaji su se održavali u Folkestoneu istovremeno sa Međunarodnim timskim turnirom.

Selektori Britanske šahovske federacije odgovorili su na kritike da treba ohrabriti mlađe igrače i pozvali neka nova lica.

Ipak, ovaj put je bio slabiji sastav nego prethodnih godina. Sultan Khan je 'prošetao' kroz prva četiri kola, eliminiišući tri svoja mlađa rivala, Golombeka, Aleksandera i Abrahamsa. Najnapetija je bila partija 2. kola protiv Aleksandera, koji mu je bio opasan konkurent prošle godine. Kan je izveo rani napad svojom damom kako bi zgrabio piona, pozivajući na kontranapad, i nakon sat i po odigrano je samo sedam poteza. Nakon masovne razmjene, igrači su se našli u završnici.

…

U međuvremenu, dogodila se senzacija na ženskom prvenstvu. Već u prvom kolu aktuelna šampionka, Edith Michell, poražena je od Fatime. Fotografija u lokalnim novinama na kojoj su dvojica igrača: Michell, šezdeset i jedna godina, nosi šešir i viri preko naočara, naspram vitke djevojke četrdeset godina mlađe. Sljedeća generacija je preuzimala vlast.

U petom kolu Sultan Khan je izgubio od svoje “crne mačke”, William Wintera.

Ne prvi put, Khan se borio sa Nimzo-Indijkom, sistemom otvaranja koji često zahtjeva preciznost, posebno kada se suoči sa dobro pripremljenim igračem kao što je Winter.

Winter ipak nije imao sreće. Evo kako on opisuje događaje u svojim memoarima:

'Jednom se činilo da sam u svojoj najboljoj formi, a kada sam pobijedio Sultana Khana i Thomasa u uzastopnim kolima, osjećao sam se kao da sam na vrhu svijeta. Nakon posljednje od ovih partija  otišao sam u svoj omiljeni pub na piće. „Izvinite, gospodine, ali ne mogu da vas poslužim“, rekao je barmen. "Kako to misliš?" Odgovorio sam ogorčeno: "Nisam popio piće cijeli dan." “Ne gospodine, nije to, ali pogledajte se u čašu!” Okrenuo sam se i pogledao. Moje lice nije ličilo ni na šta toliko kao na raspadnuti božićni puding. Razvile su mi se vodene boginje.’

Bio je primoran da se povuče sa turnira nakon šest kola, zbog čega je propustio ostale partije. U tom trenutku vodeći na tabeli su bili: Khan, Tylor 5, Winter, Aleksander 4½.

Na ženskom turniru, nakon šest kola, Fatima je imala 5½ poena, a Amy Wheelwright – ko-šampionka žena 1931. – 5 poena. Srele su se u 7. kolu:

…

Za nekoga ko je naučio pravila šaha tek dvije godine prije, ovo je neobično sofisticiran završetak.

Aleksander se suočava sa potezom Sultan Khana 36.Kc6.

..

U međuvremenu, Sultan Khan je takođe bio u sjajnoj formi, prepustivši samo pola boda Theodoreu Tyloru koji je uspio da održi korak s njim, tako da je prije posljednjeg kola stanje na tabeli bilo: Khan 8½, Tylor 8.

Prema očekivanju, Sir Umar i njegova pratnja stigli su da posvjedoče ono za šta su se nadali da će biti konačna pobjeda njihovog štićenika. Da bi povećao težinu očekivanja, Tylor je brzo pobjedio svoju partiju, savladavši Golombeka. Khan je morao pobijediti kako bi osigurao prvo mjesto bez diobe.

Treća titula britanskog šampiona Sultana Khana i ubjedljiva pobjeda po svim standardima. Folkestone je bio dobar događaj za zagrijavanje. Sporno je da li bi Winterovo kontinuirano prisustvo na turniru promijenilo rezultat. Sve što možemo reći je da je Khan, uprkos porazu, vodio Wintera sa pola poena razlike i nastavio je u odličnoj formi do kraja turnira.

Gubitak od samo pola poena bio je zaista senzacionalan rezultat za Fatimu, a dramatičan porast u odnosu na 6½ poena koliko je postigla prethodne godine. Ove godine, usprkos tome što je igrala na samo nekoliko klupskih mečeva– i ni na jednom drugom turniru. Podučavali su je šah, uglavnom dr Basalvija kod kuće, a nešto Sultan Khan, ali 'samo malo. On je prejak igrač’. Vera Menchik je takođe držala lekcije. Fatima je rekla da je igrala šah jer joj se sviđao, 'Još je bolji od plesa'.

Ceremonija zatvaranja bila je pobjednička parada za indijske igrače, domaćinstvo i na samom čelu, Sir Umara. Lokalne novine su opisale scenu:

'Sir Umar Khan, u bijelom turbanu, ledi Umar, gospođica Fatima i drugi indijski posjetioci u haljinama bogatih boja, unijeli su sinoć dašak orijentalnog sjaja u trijeznu sobu kluba, kada su gradonačelnik (vijećnik H.Burden) i gradonačelnica (Miss Phyliss Burden) podijelili nagrade.

Gospođica Fatima bila je blistavog izgleda u ogrtaču i jarkocrvenom velu, a svoju tamnu kosu vezala je zlatnim trakama.

Gradonačelnik je rekao da su se njegova predviđanja da će turniri biti izuzetno uspješni ostvarila. „Svi smo oduševljeni što su oba šampiona bili podanici Indije“, rekao je, „jer je ovo nacionalni događaj i ponosni smo što možemo da uvrstimo podanike Indije kao članove Imperije.“

Sir Umar Khan, govoreći u ime dvoje šampiona, rekao je da je počeo sa šahom rano u životu, i da je bio toliko oduševljen da je organizovao čitavu Indiju u šahovsku federaciju.

Izrazio je zahvalnost na gradonačelnikovom ljubaznom obraćanju Indiji. “Svi smo mi vrlo vjerni subjekti”, rekao je uz aplauz. “Mislim da je Veliki rat to pokazao. Čujete svašta o Indiji, ali 95 posto Indijaca je potpuno lojalno, a većina od ostalih pet posto je ili pogrešno obrazovana, ili su nezapinteresovani.” (The Hastings & St Leonards Observer) Zatim, usred proslave, Sir Umar je napravio  senzaciju rekavši: vrlo je vjerovatno da ću se sljedeće godine vratiti u Indiju, i da će Sultan Khan i gospođica Fatima otići.

GLAVA 33

Dugo zbogom – jesen 1933

„Ja sam tuberkulozan, ne mogu da podnesem klimu i moram da se vratim u Indiju gde je toplije, inače neću dugo živjeti.“ – Sultan Khan.

Sir Umarove službene dužnosti u Londonu su se završavale i u ljeto je najavio da će on, a time i čitavo domaćinstvo, otići. Sultan Khan i Fatima bi se vratili u Indiju i zapravo napustili svoje šahovske karijere.
Za Sultana Khana to je bilo olakšanje. Bio je depresivan i nostalgičan. Osim kratke posjete Indiji početkom 1930. godine, bio je odsutan više od četiri godine i bilo je vrijeme da krene u sljedeću fazu svog života. Do sada je imao dvadeset osam godina i želio je da osnuje porodicu.

Možda je zamišljao sličnu sudbinu svom bliskom kolegi Fredu Yatesu. S razlogom se bojao da ostane u Engleskoj. „Ja sam tuberkulozan, ne mogu da podnesem klimu i moram da se vratim u Indiju gde je toplije, inače neću dugo živjeti“, navodi se da je rekao.

Iako udobno okružen drugim Pendžabcima unutar domaćinstva, nakon nekog vremena mora da mu je i to okruženje dosadilo. Jezičke i kulturološke razlike bile su prevelike da bi razvijao samostalan život u širem društvu, osim u šahovskoj zajednici, a i to ga je sve više opterećivalo.
Igranje šaha je možda bio jedini dio njegovog života u kojem se Khan mogao u potpunosti izraziti. Na šahovskoj tabli bio je slobodan da donosi svoje odluke, da bira svoj put, da kuje sopstvenu sudbinu. Ipak, ta sloboda je bila opterećena očekivanjima njegovog gospodara, Sir Umara. Kada bi Khan bio neuspješan za tablom, navukao bi razočarenje; kada bude uspješan, letvica očekivanja bi se podigla i na njega bi bio veći pritisak da dobro nastupi. U ovom slučaju Sultan Khan nije igrao samo za sebe, već za osobu kojoj duguje čitavu svoju karijeru: podržavajući ga u domaćinstvu, finansirajući treniranje i koji ga je doveo u Evropu. Imao je obavezu da uspije – inače bi Sir Umarovo pokroviteljstvo proteklih godina bilo uzaludno. Zamislite da igrate ključnu partiju dok oči vašeg gospodara i pratnje prate svaki potez?

Više od toga, Khan je bio šampion Imperije, uzoran primjer kako su britanske vrijednosti mogle proizvesti priliku i uspjeh za podanika, čak i onoga skromnog porijekla. U društvo ga je uveo Sir John Simon, jedan od najistaknutijih članova vlade, a pohvalili su ga zvaničnici Britanske šahovske federacije. Uspjesi Sultana Khana 'učvrstili su veze Imperije', fraza koja se često ponavlja na završnim ceremonijama, i u novinskim stupcima.
Sultan Khan se u najmanju ruku morao osjećati u sukobu: zahvalan za prilike da uvježba svoj talenat na najvišem nivou; ali ponekad ogorčen što mora da nastupa za svoje gospodare. S obzirom na sve ovo, izvanredno je koliko je dobro igrao, a možda je i razumljivo da je bilo povremenih katastrofa.
Fatima se očito osjećala drugačije. Imala je ukus slave i pažnje i uživala je u tome. Svijet u koji je ušla mora da se mnogo razlikovao od njenog života u domaćinstvu. TV dokumentarac snimljen 1990. pod naslovom 'Sultan šaha' pronašao ju je u Pakistanu, u dobi od 78 godina, živahne i neovisne - u stvari, prilično drugačije od skromne sluge prikazane u novinskim izvještajima tog vremena. Drskost koju je pokazala prema Mikenasu (vidi Folkestone 1933) čini se sasvim tipičnim za njen karakter. Bez sumnje, zahvaljujući kraljevskoj vezi Sir Umara, Fatima je predstavljena kraljici Mary (supruzi kralja Georgea V) i zamoljena je da je nauči pravilima šaha: „Rekla sam kraljici: „Ne možete brzo da naučite, to je dug proces“.
Rekla je: “Barem mi pokažite kako počinjete”.
“Ovo su vojnici”, objasnila sam, “a ovo su kralj i kraljica”. Rekla je: "Preteško je… to je izvan mene i zadaje mi glavobolju!"

Winston Churchill je želio igrati protiv nje, a ona se prisjetila:

„Nije bio baš dobar, pa mi se nije dopalo da igram sa njim. Ali da ga usrećim, rekla sam: „U redu, hajde da igramo“.
Donijeli su šahovsku tablu i postavili smo figure. Počeli smo. Rekla sam: „Pustiću vas da me pobjedite“. “Ne, ne želim tako da pobjeđujem”, rekao je, “igrajte što jače možete”. “Ako to učinim, pobijediću vas u 2 ili 3 poteza i moraćete predati.”

Za 21-godišnju djevojku koja je odrasla u tradiciji, ovo je bio iskren jezik.
Pažnja koju je dobila nije bila samo zbog njenih intelektualnih sposobnosti. U jednom izveštaju je opisana kao „… besprekornih crta lica i odjevena u istočnjačkom stilu sa izuzetnim ukusom…“
Nije ni čudo što je uživala u vremenu koje je provodila kao šampionka, privlačeći naklonu pažnju i stekla malo nezavisnosti od domaćinstva.
U TV intervjuu je rekla,

'Sultan se rado vratio. Osjećao je kao da je bio oslobođen iz zatvora. Želio je da se vrati svojoj porodici… Rekla sam: „Nemoj ići, hajde da ostanemo malo.“ Molio me da odemo, govoreći: „Vratit ćemo se“.

Na kraju, oboje su imali vrlo malo uticaja na odluku o odlasku. Nezavisno djelovanje bilo je nemoguće.

Sir Umar je želio da pokaže svoje šampione posljednji put prije njihovog odlaska, a preko Imperijalnog šahovskog kluba i njegove predsjednice gospođe Rawson, organizovana je simultanka na Dan primirja, 11. novembra, na kojoj su igrali i Sultan Khan i Fatima. Prihod je išao za cilj koji je blizak Sir Umarovom srcu, Društvu za pomoć vojnicima i mornarima.
Khan je igrao sa 26 protivnika, pobijedio je 21 partiju i remizirao 5; Fatima je odigrala 10 partija, pobijedila 6 i izgubila 4. S obzirom na to da joj je ovo bila prva simultanka, pristojan rezultat, posebno što se susrela sa 'nekoliko dobrih igrača'.
Ranije na jesen, Sultan Khan je odigrao nekoliko mečeva okruga za Surrey, pobedivši Williama Fairhursta (protiv Lancashirea) 14. oktobra; zatim 28. oktobra, u meču Surrey-a protiv Middlesex-a odigranom na preko 100 tabli, suočio se, po posljednji put, sa svojim starim rivalom, Williamom Winterom.

Šampion Middlesexa, C.A.S.Damant, odrekao se prve table posebno da bi Winter mogao igrati protiv Khana: s obzirom na njihov ukupni skor i njegovu posljednju pobjedu na britanskom prvenstvu u ljeto, Winter je bez sumnje bio siguran da će postići dobar rezultat.

Sultan Khan je odigrao čitavu partiju jako i sa tehničkom preciznošću. Njegovo otvaranje se poprilično razlikovalo od opreznih fijanketo sistema koje je koristio ranije ove godine: ovo je bio jednostavan klasični šah, brzo je zauzimao centar i brzo se razvijao. Čak je mogao poboljšati Flohrovu igru iz prethodnog susreta - iako sumnjam da je ovo bila improvizacija za tablom, a ne plod domaće pripreme. Igrao je najbolje što je mogao, i pokazao koliko je daleko stigao od onih prvih partija u Engleskoj.
William Winter je često bio njegov rival, još od ranih partija na Gambit turniru 1929., pa čak i na finalnom britanskom prvenstvu 1933., ali ova ubjedljiva pobjeda bila je posljednja riječ u njihovom rivalstvu.

POGLAVLJE 34

Povratak kući

"U selu, za njega, život je bio pitanje stalne intelektualne usamljenosti."- Ather Khan

Brod Moldavija pristao je u Bombaju u četvrtak, 18. januara 1934. godine. Međutim, Sultan Khan se nije odmah vratio u Pendžab. Tri dana kasnije, 21. januara, u biblioteci kraljevskog instituta za nauku u Bombaju, održao je simultanku protiv 37 ljudi. Velika grupa ljudi okupila se da vidi povratak svog junaka, i mnogi su morali biti odbijeni zbog ograničenog prostora.

"Dobar duh je vladalo i šampion je dobrovoljno dozvolio svojim protivnicima dosta slobode u vidu savjeta od strane gledalaca i nepoštovanja pravila "taknuto maknuto"." (The Times of India)

Khan je pobijedio 31 partiju, remizirao jednu i izgubio 5. partija.

Uspjesi Sultana Khana u inostranstvu izazvali su ogromno oduševljenje kod kuće u Indiji i mnogi su željeli da ga vide u akciji. Sangli Chess Society organizovala je turnir kako bi pronašla izazivača za meč protiv Khana.

V.K.Khadilkar je podijelio prvo mjesto sa V.D.Alurkarom; Alurkar je bio izabran da igra, ali je on odbio, pa je odrerđen Khadilkar.

Priča se zaokružila. Khadilkar, prvi Indijac koji je takmičio na Britanskom prvenstvu 1924. godine, igra protiv svog naslednika; starog rivala sa Prvenstva Indije iz 1928. godine.

Meč je održan u Sangliju između 6. i 15. februara 1935, samo godinu dana nakon što se Sultan Khan vratio iz Londona. Prva partija odigrana je na dan kad je Khan stigao iz Pendžaba - putovanje na jug od preko 1000 milja. Zatražio je odlaganje jer je bio toliko umoran, ali su organizatori insistirali da se odigra jer je raspored bio stegnut (po jedna partija dnevno tokom deset dana). S druge strane, Khadilkar nije bio u najboljem stanju: već je imao 53 godine i bio toliko siromašan da nije mogao da priušti vožnju dvokolicom (taksi na konjsku vuču) od svoje kuće do mesta održavanja, pa je umesto toga hodao. Osim toga, njegov sin je bio bolestan od tifusa. S obzirom na sve, ovo djeluje kao meč koji nije trebalo da se odigra.

U prvoj partiji Khan je imao dobijeni završnicu, ali, možda zbog umora, nije je uspio realizovati i završena je remijem. Nakon toga, bilo je 'razbijanje'. Sultan Khan je pobjedio preostalih devet partija, potpuno nadigravši Khadilkara. Khan je igrao jednostavna, klasične otvaranja bijelim figurama - na primjer, d4 i c4 - izbjegavajući vrstu eksperimenata koji su povremeno viđeni čak i u kasnijim fazama njegove karijere.

..........

Poražavajući rezultat meča potvrdio je koliko je Sultan Khan napredovao tokom svog boravka u Evropi. Stvarno nije bilo mnogo smisla da igra ozbiljan šah u Indiji, bio je daleko ispred konkurencije. Povukao se u Pendžab i nastavio normalan život, kao da su godine provedene u Londonu bile samo odstupanje od toga.

Nakon njegovog povlačenja, počele su legende: da još uvijek igra neki šah; kako namjerava da se vrati; i druge krajnosti, da više ne želi ništa da ima sa šahom i da odbija da uči šah svoju djecu. Stvarnost je bila drugačija.

Oženio se i imao djecu - ali ne s Fatimom. Njegov najstariji sin, Ather Khan, se sjećao da,

‘Nije me trenirao na redovan način da postanem dobar igrač, jer je uvijek smatrao da je bolje raditi nešto korisnije u životu od igranja šaha; i govorio je da ako imaš nešto u sebi, neki talenat, onda bi trebalo da ga koristiš u nekom produktivnijem polju, i da se treba fokusirati na studije.'

Ather opisuje kako bi ponekad uveče nakon večere, njegov otac, ležeći na krevetu na krovu njihove jednospratne kuće, pušeći lulu, igrao partiju šaha naslijepo, izgovarajući poteze njemu i njegovoj mlađoj braći dole u dvorištu. Zvuči mnogo opuštenije nego što su glasine sugerisale.

Iako je Sultan Khan bio srećan što je pobjegao od svog života u Londonu, moralo je biti teško za njega da se prilagodi jednostavnom životu. Njegova iskustva u Evropi su ga izdvojila od ostalih seljana. Naučio je o različitim kulturama, družio se sa izvanrednim različitim ljudima, iskusio različite stavove prema životu i izveo šahovsku veštinu do najvišeg nivoa. Ko bi mogao da se druži s njim?

Sa tugom, Ather Khan opisuje da je njegov otac dao sve od sebe da se uklopi sa drugima, slušajući i pokušavajući da doprinese razgovorima, ali,

'U selu je za njega život bio pitanje stalne intelektualne usamljenosti… nikada nije imao komunikaciju na svom nivou s bilo kim, tako da mu je nedostajalo društvo na taj način.'

Sultan Khan je bio iskušan da ponovo zaigra malo šaha: sasvim je razumljivo da je i dalje uživao u izazovu, a da ne spominjemo oduševljenje javnosti. 1940. godine u Dera Ismail Khanu, oko 100 milja od svog rodnog sela, odigrao je neke egzibicione partije, uključujući jednu partiju naslijepo; i sve do 1955. godine, kada je već imao pedeset godina, igrao je simultanke u svom matičnom okrugu Sarghoda.

Pozivi na turnire, međutim, bili su odbijeni.

Njegov pokrovitelj, Sir Umar Hayat Khan, nije se vratio svojim dužnostima u Londonu i zamijenjen je u Savjetu Indije, ali, vjernik kao i uvek, vratio se još jednom 1935. godine povodom proslave srebrnog jubileja kralja Džordža V. Kada se vratio u Indiju, i dalje se uključivao u unutrašnju politiku, ali je prenio svoje političke ambicije na svog sina i naslednika, Khizra, koji je postao premijer Pendžaba 1942. godine.

Sir Umar se povukao u lijepu kuću blizu Mitha Tiwana, Sultan Khanovog rodnog sela. Može se zamisliti da su se njih dvojica i dalje sretali i igrali šah kao što su to radili kada je Sultan prvi put došao u kuću 1926. godine.

Khizr Tiwana je nastavio idealističku viziju svog oca o sekularnoj stranci koja radi pod britanskom upravom, ali politička i vjerska situacija se mijenjala, i jednom prilikom, porodica se našla na pogrešnoj strani istorije. Muslimanska liga, koju je predvodio Muhammed Ali Jinnah, sve više je dobijala podršku, što je na kraju dovelo do podjele i stvaranja države Pakistana 1947. godine.

Čiste linije granica između novih država ne mogu odražavati mozaik zajednica širom zemlje, a manjine, izolovane i uplašene, napustile su svoja stara ognjišta. Pokrajina Pendžab, podijeljena između Indije i Pakistana, bila je prva linija dvosmjerne masovne migracije. Procjenjuje se da je 6,5 miliona muslimana otišlo iz Indije u Zapadni Pakistan, a 4,7 miliona hindusa i sikha iz Zapadnog Pakistana u Indiju. Vlasti s obe strane granice bile su potpuno nespremne za nemir stanovništva, izbijali su nemiri, masakri i kontramaskri. Sve tri vjerske zajednice bile su žrtve i počinioci. Procjene broja smrtnih slučajeva iz ovog "masovne ljudske patnje" variraju između 200.000 i 2 miliona. Činjenica da niko ne može biti siguran u broj govori o potpunom haosu tog vremena.

Nažalost, uprkos naporima koje su Sir Umar i Khizr uložili da podstaknu toleranciju i saradnju, vjersko nasilje koje je zahvatilo sjever Indije takođe se proširilo na imanje Kalra. Stotine ljudi su stradale, a sela su bila razorena. Sir Umar nikada nije prisustvovao toj brutalnosti. Umro je 1944. godine u dobi od šezdeset devet godina. Hiljade ožalošćenih došle su na njegovu sahranu ne samo kao izraz vjernosti čoveku koga su nazivali 'General', već i kao znak njegove popularnosti. Na samrti, čvrst do poslednjeg trenutka, opomenuo je svog sina Khizra: "Nikada ne budi kukavica."

Baš kao što je bio darežljiv u životu, Nawab je Sultanu Khanu ostavio nešto zemlje u oporuci, gest koji ih je ujedinio do samog kraja. Iako je Sultan imao miješana osećanja o svom vremenu u Evropi, odnosi sa Sir Umarom vjerovatno su i dalje bili srdačni.

Sa smrću svog bivšeg gospodara, mogućnost povratka u svijet šaha u Evropi - čak i da je još uvijek želio - sada je bilo nemoguće za Khana. Ne bi imao sredstava da tamo stigne, niti da se izdržava. Osim toga, svijet se promenio.

Nakon Drugog svjetskog rata, Evropa je bila u ruševinama. Britanija je bankrotirala. Imperija koju je Khan osvojio na šahovskoj tabli nestajalo je: prvo Indija i Pakistan, a zatim su kolonije širom sveta pragmatično dobijale nezavisnost od više ne tako moćne matične zemlje.

Putovanje Sultana Khana je završeno. Išao je iz jednostavnog sela u prestonicu Radža, a zatim u prestonicu Carstva. Vidio je velike hotele i palate, igrao s amaterima i velemajstorima; upoznao lordove i dame, vitezove i lovce, kockare, pijance, intelektualce i idealiste. Mogao je da se osvrne na stotine partija i hiljade poteza koje je napravio i ponosno ponovi te partije u svom umu, daleko ali još uvek živopisno carstvo misli i strategije, znajući da nikada nije kompromitovao svoj stil, ali je ipak bio dorastao najboljim šahistima na svijetu. Ali svi ti sukobi pripadali su drugom vremenu i mjestu.

Sultan Khan je proveo svoje poslednje godine kod kuće. Na kraju, još uvek pateći od posledica tuberkuloze, preminuo je 25. aprila 1966. godine.

"Sada je tamno. Šahovska tabla je postavljena. Oba kralja su sjedila slavno na svojim carskim prestolima, ali na njihovim licima se mogla vidjeti tuga, kao da su tugovali za smrću naših heroja."

...

EPILOG

"Ako Sultan uskoro ne postane svjetski prvak, Indija će morati stvoriti drugog." - The Times of India, 1938

Kako su godine prolazile, sjećanje na Sultana Khana i njegovo vreme u Londonu postepeno je izblijedilo. Većini u Britaniji on je bio samo "… tamni i neprobojni brod koji je prošao noću."

Nakon njegovog odlaska, britanski šah nastavio je svoj spor i postepeni pad sve do posleratnog perioda, tek se oporavljajući početkom 1970-ih s pojavom profesionalaca poput Tony Milesa, Johna Nunn-a i Jonathana Speelman-a.

Britanski tim je pao na 12. mjesto na Međunarodnom timskom turniru 1935. godine, a 1937. godine na 13. mjesto.

Sir George Thomas je doživio 'indijsko ljeto', osvojivši Britansko prvenstvo 1934. godine i podijelivši prvo mjesto na Hastings Kongresu 1934/35. Međutim, nakon toga je opao.

William Winter je konačno osvojio Britansko prvenstvo 1935. godine i ponovio svoj uspjeh 1936. Ostao je težak alkoholičar do kraja života i preminuo je 1955. godine u dobi od 58 godina.

Hugh Alexander postao je Britanski prvak 1938. godine, ali mu je šah uvijek bio sporedan u odnosu na njegovu karijeru kao kriptoanalitičara za Vladu.

Na čuvenom međunarodnom turniru u Nottinghamu 1936. godine, na kojem su učestvovali Lasker, Kapablanka, Aljehin, Euwe i Botvinnik, četvorica domaćih igrača, Tylor, Alexander, Thomas i Winter, zauzeli su poslednja četiri mjesta.

"Nastajala je novi supersila na Istoku. Andor Lilienthal, koji je igrao na Hastings turniru 1933/34, sjećao se: 'Kada sam prvi put otišao u Sovjetski Savez, nisam imao najmanju predstavu šta me čeka. Imao sam samo 24 godine, i sve što sam do tada vidio bile su šahovske table u kafićima evropskih prestonica i neka jadna turnirska dvorana u Hastingsu.

Dolaskom u SSSR, otkrio sam pravi El Dorado za šahiste.' Bez obzira na to da li je Sovjetski Savez bio takav raj i u drugim pogledima je druga priča, ali za profesionalne šahiste kontrast je bio očigledan: vlada je usmjeravala značajne resurse u razvoj šaha i, nakon Drugog svjetskog rata, Sovjetski Savez je dominirao svijetom šaha. Kapablanka je umro 1942; Aljehin 1946. Botvinik je postao svjetski prvak 1948: nova generacija preuzela je kontrolu.

Da li su Sultanovi evropski uspjesi stvorili bum u šahu u Indiji? Možda za početni period nakon njegovog povratka, ali kada je praktično pao u zaborav, nije se mnogo dešavalo. Indija je prolazila kroz bolnu tranziciju ka nezavisnosti i podjeli; bilo je važnijih pitanja za razmatranje. Mislim da najviše što možemo reći jeste da je pružio inspiraciju drugim igračima. U decenijama koje su uslijedile, kad god su se pojavljivali nadareni šahisti, indijska štampa ih je neizostavno poredila sa Sultanom Khanom - ako je on to mogao, zašto ne bi opet?

Zaista, Sultan Khan i Fatima nisu bili jedini igrači sa podkontinenta koji su osvojili Britansko prvenstvo. Koračajući njihovim stopama, Britanija je postala popularna destinacija za ambiciozne igrače koji su željeli da steknu iskustvo na međunarodnim turnirima. Nakon raspada Imperije, propisi su naveli da državljani Komonvelta mogu igrati na Britanskom prvenstvu i mnogi su iskoristili tu priliku, među njima Murshed, Barua, Sasikiran, Ganguly, Harikrishna i Anand.

Rani Hamid (Bangladeš) osvojila je titulu za žene 1983, 1985, 1989; Bhagyashree Sathe i Vasanti Khadilkar su dijelile prvo mjesto 1984; Saheli Dhar je pobjedila 1993; Humpy Koneru je osvojila 2000. i 2002. Ramachandran Ramesh je osvojio otvoreno prvenstvo 2002, a Abhijit Kunte 2003. Njihov uspjeh bio je napokon previše za siromašne britanske profesionalce i 2003. godine Britanski šahovski savez promijenio je propise tako da je turnir bio otvoren samo za državljane Britanije i Irske.

Mislim da bi bilo fer reći da su oko 25 godina, od kasnih 1970-ih do 2003. godine, britanski turniri, prije svega nacionalno prvenstvo i Lloyds Bank Open koji su se održavali u kalendaru, pružili testiranje mnogim igračima sa podkontinenta i doprinijeli na neki način tome da Indija postane jedna od najjačih nacija u svijetu šaha.

Viswanathan Anand postao je FIDÉ svjetski šampion u šahu 2000. godine, neosporni svjetski šampion 2007. godine i uspješno je odbranio titulu 2008, 2010. i 2012. prije nego što ju je prepustio Magnusu Carlsenu 2013.

Ne mora se ni reći da su dostignuća Ananda i trenutne generacije indijskih igrača zasjenila ona Sultana Khana, a njegovo kratko vrijeme u Evropi bilo je u doba koje se čini da ima malo veze sa trenutnom profesionalnom šahovskom scenom. Ipak, u njegovoj najboljoj formi, bio je ravan najjačim igračima na svijetu: 1931. godine remizirao je s Aljehineom, i pobjedio Kapablanku, Flohra, Tartakovera i Rubinsteina. Prema sajtu chessmetrics.com, koji računa istorijske šahovske rejtinge, Khan je bar nekoliko godina bio među deset najboljih igrača na svijetu, a u svom najboljem trenutku rangiran je kao šesti na svijetu. Bilo bi prikladno da mu se da priznanje za njegove dostignuća.

U prošlosti, šahisti su često dobijali titule velemajstora na prilično arbitraran način, a tek je posle Drugog svjetskog rata međunarodna šahovska federacija (FIDÉ) preuzela kontrolu nad dodjeljivanjem titula, uvodeći regulaciju u postupke. Godine 1950. dodijelili su titule nekolicini vodećih igrača tog doba, kao i drugima koji su bili van svog zenita, ali još uvijek živi. Među njima, iz Khanove generacije: Ossip Bernstein, Ernst Grünfeld, Boris Kostić, Géza Maroczy, Jacques Mieses, Akiba Rubinstein, Friedrich Sämisch, Savielly Tartakower i Milan Vidmar. Čini mi se da bi Sultan Khan dobro pristajao u ovo društvo, ali su ga previdjeli.

Manuel Aaron - najjači indijski igrač šezdesetih do osamdesetih godina 20. veka - smatra da je Britanska šahovska federacija trebala da podnese zahtjev za dodjelu titule velemajstora u ime Sultana Khana 1950. godine. Da su to učinili, da li bi Indija i Pakistan smatrali to arogantnim postupkom starog kolonijalnog moćnika? S druge strane, ko drugi bi mogao da se bori za njegov slučaj?

U to vreme, ni Šahovska federacija Indije ni Šahovska federacija Pakistana nisu bili zvanično formirani. Prije nekoliko godina, Aaron je podnio peticiju FIDÉ o ovom pitanju, ali dobio je nezadovoljavajući odgovor. Bilo bi šteta ako bi i u smrti, kao i u životu, Sultan Khan bio predmet geopolitičkih borbi. S druge strane, zar ne bi bilo divno da se šahovske federacije Indije, Pakistana i Engleske ujedine iza ideje da se Sultanu Khanu dodeli titula velemajstora?

Daniel King

London, Januar 2020

KRAJ