J. Averbah: Život šahiste u sistemu- Sjećanja velemajstora

 

Moskva 2012

Jurij Ljvovič Averbah

A19 – Život šahiste u sistemu. Sjećanja velemajstora.
– Moskva: Čovjek, 2012. – 320 str., il.

ISBN 978-5-904885-58-8

U ovoj knjizi poznati velemajstor, književnik i istoričar šaha Jurij Averbah otkriva brojne stranice iz istorije domaćeg šaha koje su do sada bile nepoznate širokom krugu ljubitelja drevne igre. Na njenim stranicama prikazani su teški trenuci iz života slavnih velemajstora, skriveni iza spoljašnjeg sjaja i prividnog blagostanja, putovanja po gradovima i državama, osvojenih nagrada, odlikovanja i slave.

Knjiga je namijenjena širokom krugu čitalaca.

***********

Predgovor

Vremena se ne biraju.
U njima se živi i umire.

A. Kušner

Vrijeme u kojem je živjela moja generacija bilo je ispunjeno velikim i malim potresima: NEP koji je proglasio Lenjin, zatim smrt vođe, Staljinove petoljetke, „Veliki teror“, kada su oko nas, tada još dječaka, jedan za drugim nestajali rođaci, poznanici i ljudi koje nismo ni poznavali; Veliki otadžbinski rat, koji je nemilosrdno uništio veliki, a možda i najbolji dio moje generacije; poslijeratne teškoće; Staljinova smrt i njegovo razobličavanje; potom borba za njegovo političko nasljeđe između mlađih i starijih, koja je završena pobjedom starijih i godinama stagnacije; perestrojka, gubitak rukovodeće uloge Komunističke partije Sovjetskog Saveza i, konačno, raspad Sovjetskog Saveza.

Među brojnim dostignućima po kojima će XX vijek u našoj zemlji ostati upamćen, nipošto posljednje mjesto ne zauzima izuzetna popularnost šaha. Šah je zaista postao narodna igra. I nije samo u baletu naša zemlja bila „ispred čitavog svijeta“.

Od sredine tridesetih godina prošlog vijeka, kada sam se zaljubio u ovu drevnu igru, imao sam priliku da djelujem u najrazličitijim ulogama. Bio sam aktivan šahista, trener, sekundant, sudija i predavač. Dugi niz godina bio sam član rukovodstva naše Šahovske federacije, kao i FIDE. Šesnaest godina vodio sam emisiju „Šahovska škola“ na Centralnoj televiziji. Osim toga, gotovo četrdeset godina bio sam glavni urednik časopisa „Šah u SSSR-u“ (kasnije „Šah u Rusiji“) i „Šahovskog biltena“.

Ukratko, najveći dio mog svjesnog života bio je neraskidivo povezan sa šahom.

Imam mnogo toga da ispričam – o ljudima, šahistima i onima koji to nisu, sa kojima me je život spojio; o tome kako su se donosile odluke u našoj Šahovskoj federaciji i FIDE; o raznim takmičenjima i sukobima u kojima sam učestvovao, bilo kao neposredni akter ili samo kao svjedok. U svojim sjećanjima nastojao sam da prikažem svu složenost i raznovrsnost šahovskog svijeta, u kojem je život igra, a igra – sam život.

Događaji o kojima govorim u ovoj knjizi odvijali su se u vrijeme velikih i malih potresa koje sam pomenuo na početku. Oni su, sasvim prirodno, ostavljali svoj trag i uticali na sve, pa tako i na šahovski život. Otuda i naziv ove knjige.

Početak

Kratki biografski podaci

Rođen sam 8. februara 1922. godine u starom provincijskom gradu Kalugi, koji se nalazi na obali rijeke Oke, oko 190 kilometara jugozapadno od Moskve. Moj otac radio je kao šumar nedaleko od grada, na željezničkom stajalištu pjesničkog naziva Muratovka.

Moja majka, Jekaterina Mihajlovna Vinogradova, bila je rođena Kalužanka. Prije udaje živjela je sa mojim djedom Mihailom Vasiljevičem Vinogradovom, starijim bratom Nikolajem i mlađom sestrom Valentinom na samom rubu Kaluge, u Zagorodnosadskoj ulici. Ta ulica je kasnije preimenovana u Ulicu Vladimira Solovjova, filozofa i pjesnika, sina znamenitog istoričara Sergeja Solovjova, a danas nosi naziv Oktobarska ulica.

Baku Anu Ivanovnu Remezovu nisam upoznao. Umrla je 1915. godine. Djed, koji je radio kao činovnik u Državnoj blagajničkoj upravi, više se nije ženio, pa je moja majka preuzela brigu o domaćinstvu.

Moj otac, Lev Lazarjevič Averbah, nije bio rodom iz Kaluge. U grad je došao još prije Revolucije. U početku je radio kao pomoćnik šumara u šumama koje su pripadale knezu Golicinu, a nakon što je sovjetska vlast nacionalizovala šume, ostao je u državnoj službi.

Tri godine poslije mog rođenja roditelji su se preselili u Moskvu.

Sa očevim rođacima upoznao sam se kasnije, kada smo na putu ka jugu svraćali u Harkov, gdje su živjeli. Moj djed Lazar Solomonovič Averbah svojevremeno je bio građevinski preduzimač i gradio je mlinove i mostove, dok je baka Berta Jakovljevna, rođena Bihovska, bila domaćica. Kada sam ih upoznao, već su bili u poodmaklim godinama.

Očeva starija sestra Lipa pjevala je u ukrajinskoj kapeli „Dumka“. Mlađi brat Viktor bio je poznati inženjer, a najmlađa sestra Raja predavala je muziku. Mnogo kasnije njen sin Albert postao je poznati violinista i laureat Međunarodnog takmičenja „P. I. Čajkovski“.

Među daljim rođacima isticao se i Aleksandar Gorelik, glumac Moskovskog teatra operete i narodni umjetnik RSFSR-a. Sjećam se da je stric Viktor tvrdio kako nam je dalji rođak bio i poznati filmski reditelj Ilja Averbah (1934–1986), ali nisam imao priliku da ga upoznam.

Među daljim rođacima s majčine strane takođe je bilo uglednih i znamenitih ljudi. Među njima je bio Pavel Gavrilovič Vinogradov (1854–1925), akademik, istoričar i medievista, koji je svoje naučne radove objavljivao na tri jezika, a od 1911. godine živio je u Engleskoj. Tu je bio i Aleksej Mihajlovič Remezov (1877–1957), književnik koji je poslije Revolucije emigrirao u Francusku.

Slike iz najranijeg djetinjstva

O boravku u Muratovki gotovo da se ničega ne sjećam. Moji prvi životni utisci, vezani i nevezani za Moskvu, sačuvani su tek u obliku pojedinačnih slika, koje ću pokušati da dočaram.

PRVA SLIKA

Hladan zimski dan. Polako padaju krupne pahulje snijega. Sa ocem stojim u gomili ljudi na Crvenom trgu, nedaleko od tada još privremenog, drvenog Lenjinovog mauzoleja.

Na sredini trga nalazi se postolje, a na njemu kovčeg ukrašen žalobnim trakama. Vojni orkestar svira posmrtnu muziku. Oko nas mnoštvo crvenoarmejaca u buđonovkama prekrivenim snijegom.

Mnogo kasnije otac mi je ispričao da me je poveo sa sobom na sahranu Mihaila Frunze.

DRUGA SLIKA

Sa roditeljima putujem vozom u dječje lječilište u Gelendžiku. U Novorosijsku prvi put u životu ugledam more i parobrod, pa iz sveg glasa povičem:

— „Oklopnjača Potemkin! Oklopnjača Potemkin!”, što je izazvalo iskreno oduševljenje putnika u vagonu kojim smo putovali.

U Muratovki. Tata na konjskoj zaprezi, mama pored konja (krajnje lijevo).

TREĆA SLIKA

I ona je vezana za Gelendžik. Pored verande kuće u kojoj smo boravili na zemlji su se obično sušila dva tiganja, oko kojih su tokom dana neprestano oblijetale ose. Ja sam ih zamijenio za muve i počeo da ih hvatam. Možete zamisliti kako se to završilo i kakvu sam dreku podigao kada me je osa ubola.

ČETVRTA SLIKA

Zimsko veče. Napolju je mraz, ali je u sobi toplo – u holandskoj peći pucketa drvo koje dogorijeva. Za stolom, nagnuti nad crno-bijelom tablom sa kvadratnim poljima, otac i ujak Kolja naizmjenično pomjeraju neobične drvene figure.

Za razliku od Kapablanke, koji je otprilike u istim godinama kao i ja brzo shvatio kako se figure kreću, ja u početku nisam razumio samu igru. Ipak, privlačile su me sjajne, lakirane figurice na tabli. Sjećam se da sam imao neodoljivu želju da ih poližem.

Šah sam naučio da igram nešto kasnije, kada sam imao sedam godina.

PETA SLIKA

Sam početak Prečistenskog bulevara (danas se zove Gogoljev bulevar). Sjedim u sanduku sa pijeskom i pravim kolačiće od pijeska.

Iznad mene uzdiže se spomenik Gogolju. To nije onaj vedri Gogolj iz doba socrealizma, rad vajara Tomskog, kojeg danas viđamo. Tada je sjedio pogrbljen, a sa visine je tužno posmatrao razigranu djecu.

Pored mene sjedi tamnokosi dječak koji takođe pravi kolačiće od pijeska. Brzo smo se upoznali, a ubrzo i sprijateljili. Zvao se Volođa. Ispostavilo se da je bio sin profesora ruskog jezika i književnosti na Moskovskom državnom univerzitetu, Mihaila Nikolajeviča Petersona.

Na Prečistenskom bulevaru. Imao sam tri godine.

Tako se dogodilo da je moj život bio tijesno povezan sa Gogoljevim bulevarom.

Od 1925. godine, kada su se moji roditelji preselili u Moskvu i nastanili u Velikom Afanasjevskom prolazu, odakle je do bulevara trebalo svega pet ili šest minuta hoda, kao dijete sam mnogo vremena provodio na bulevaru. Ljeti sam se igrao u pješčaniku, a zimi se sankao.

Od 1956. godine, kada je u zgradi nekadašnjeg „Daljstroja“ otvoren Centralni šahovski klub, već kao velemajstor igrao sam na mnogim turnirima koji su se tamo održavali, učestvovao na sjednicama Predsjedništva Šahovske federacije zemlje, a od 1962. godine, kada sam postao glavni urednik časopisa „Šah u SSSR-u“, redovno sam odlazio u redakciju, koja se nalazila upravo u tom klubu.

I danas, kao predsjednik Savjeta Muzeja šaha Rusije, često posjećujem tu zgradu, koja sada nosi naziv „Centralni dom šahiste M. M. Botvinika“.

Prvi prijatelj

Volođa Peterson bio je moj prvi prijatelj još iz predškolskog uzrasta. Rano mu je umrla majka, pa je njegovo vaspitanje preuzeo otac. Voliođa je bio vrlo lijep dječak, na kojeg su se svi odrasli okretali. Zamislite brinetu sa kosom crnom kao ugalj i plavim očima. Njegov djed bio je Šveđanin, a baka Romkinja.

Pošto sam često dolazio u Volođinu kuću, nehotice sam ušao u orbitu njegovog vaspitanja. Prije svega, njegov otac je nastojao da u sinu razvije ukus i ljubav prema čitanju. Zajedno smo, na primjer, čitali Homerovu „Ilijadu“ i „Odiseju“.

Mihail Nikolajevič je, takođe, nastojao da kod nas probudi ljubav prema maternjem, ruskom jeziku. Čitali smo djela S. Aksakova, a on je, skrećući pažnju na opise ruske prirode, pokazivao svu njenu nenametljivu ljepotu. Ti časovi su bili nezaboravni.

Kada smo porasli i počeli da se zanimamo za putopise i avanturističku literaturu – Žil Verna, Majn Rida, Fenimora Kupera – savjetovao nam je da te knjige čitamo tako što ćemo pored sebe držati atlas kako bismo pratili kretanje njihovih junaka. Kasnije, kada sam zahvaljujući šahu proputovao niz egzotičnih zemalja, ti savjeti su mi mnogo koristili.

Učili smo u istoj školi, ali pošto sam ja krenuo sa sedam, a Volođa sa osam godina, naši putevi su se donekle razdvojili, iako smo se zajedno zainteresovali za odbojku i igrali u istom timu.

Mihail Nikolajevič nije odobravao odluku moje majke da me pošalje u školu godinu ranije nego što je bilo uobičajeno.

„Zašto to radite?“, pitao je. „Oduzimate sinu godinu srećnog djetinjstva!“

XX vijek, sa svojim dvjema svjetskim ratovima, revolucijama i raznim ekonomskim i društvenim potresima, teško se može posmatrati kroz prizmu formalne logike. Naizgled logična odluka profesora Petersona imala je tragičnu ulogu u Volođinom životu.

Kao što je poznato, u septembru 1939. godine, ubrzo nakon potpisivanja pakta Ribbentrop–Molotov, počeo je Drugi svjetski rat. Tada je objavljen ukaz (nazvan Vorošilovski poziv po tadašnjem narodnom komesaru odbrane) po kojem su svi koji su navršili 18 godina bili podložni mobilizaciji.

Meni je tada bilo samo 17 godina i mogao sam da nastavim studije na fakultetu, dok su brucoši, studenti od 18 godina, bili primorani da ih prekinu. Da li je majka mogla da predvidi da će mi njen izbor iz 1929. godine, kada me je ranije poslala u školu, omogućiti da postanem student i u velikoj mjeri odredi moj dalji život?

A ušteđena godina koju je Volođin otac „dobio“ dovela je do toga da, po završetku škole 1940. godine, Volođa odmah bude pozvan u vojsku, da 1941. učestvuje u borbama i pogine.

Moje posljednje viđenje Mihaila Nikolajeviča desilo se pod sljedećim okolnostima. Početkom 1946. godine sjedio sam na Gogoljevom bulevaru, dok je u dječijim kolicima pored mene spavala moja tek rođena kćerka. Odjednom sam vidio Mihaila Nikolajeviča kako dolazi bulevarom. Kada me je ugledao, prišao je, pozdravili smo se, sjeo je pored mene i pitao kako sam, kako su roditelji.

A meni je u glavi odzvanjala misao da sve to vrijeme vjerovatno misli na Volođu, na njegovu tragičnu sudbinu i na svoju kobnu odluku.

Zatim je ustao, pozdravio se i polako otišao prema spomeniku Gogolju. Tek tada sam primijetio koliko je ostario…

Heroj mog djetinjstva

Godine 1928. u našoj kući pojavio se detektorski radio-prijemnik, koji se tada smatrao pravim tehničkim čudom. Otac ga je dobio na lutriji društva „Avtodor“.

Mala, spolja lakirana kutija činila mi se kao čarobna škrinjica. I kako ne bi! Pažljivo pomjeraš tanku iglicu po kristalu. U slušalici prislonjenoj uz uho nešto pucketucka, nešto pišti, a onda se odjednom začuje ljudski glas:

– Pažnja! Govori Moskva, radio-stanica Narodnog komesarijata pošta i telegrafa!

Sjedio sam kraj prijemnika satima, slušajući sve što se emitovalo.

Istog ljeta radio je prenio senzacionalnu vijest: dirižabl „Italia“, kojim je komandovao Umberto Nobile, leti ka Sjevernom polu. Dvadeset četvrtog maja stigao je do pola i krenuo nazad. Tokom noći dirižabl je zahvatila oluja. Ujutro je primljena posljednja radiograma. Zatim je veza prekinuta...

Tek dvije sedmice kasnije stigla je vijest da je radio-amater Šmidt iz sjevernog sela Voznesenje-Vohma primio nerazumljive signale na stranom jeziku. Ustanovljeno je da ekspedicija Umberta Nobilea šalje pozive u pomoć. Dirižabl je doživio nesreću, a članovi ekspedicije izbačeni su na led.

U pomoć su krenuli brodovi, poletjeli su avioni. Jednog dana čuo sam na radiju da je u potragu za Nobileom poletio Norvežanin Roald Amundsen. Te večeri otac mi je pričao o njemu i njegovim putovanjima. Slušao sam ga opčinjen, kao što se sluša bajka. Ma kakva bajka! Priča o Amundsenu bila je mnogo zanimljivija.

Prvi, uvijek prvi! Amundsen je prvi kročio na Južni pol. Ono što niko nije mogao, njemu je uspjelo! Tamo gdje su drugi odustajali, Amundsen je išao naprijed i pobjeđivao. Naravno, bio je među prvima koji su pohrlili da pomognu Nobileu.

Ko od nas u djetinjstvu nije imao svoje omiljene heroje – vojskovođe, naučnike ili istraživače? Moj omiljeni junak bio je Roald Amundsen.

Bio sam uvjeren da će Amundsen spasiti Nobilea. Ali, kao što je poznato, dogodilo se drugačije. Hidroavion u kojem se nalazio Amundsen poletio je iz norveškog grada Tromsea prema Špicbergenu. Uzletio je, pretvorio se u tačku na horizontu... i nestao.

Zauvijek.

To je bila prva smrt sa kojom sam se tih godina suočio.

Smrt mog heroja.

Dugo nisam mogao da zaboravim Amundsena. Gutao sam sve što je o njemu bilo napisano i na mnogo načina pokušavao da se ugledam na njega. Slijedeći njegov primjer, trudio sam se da očvrsnem, a kao i on, predano sam se bavio sportom. Nisam težio tome da postanem polarni istraživač. Imao sam drugačije sklonosti i druga interesovanja. Ali Norvežanin mi je uvijek bio uzor odlučnosti i istrajnosti, kompas koji je nepogrešivo pokazivao put naprijed.

Što se tiče Nobilea, švedski pilot Lundborg uspio je da sleti na mjesto gdje se srušio dirižabl i prvi evakuiše vođu ekspedicije. Kasnije se još jednom vratio, ali se prilikom slijetanja njegov avion prevrnuo, pa je i sam morao da ostane na ledenoj santi.

Dvije sedmice kasnije njega je spasao sunarodnik, pilot Šiberg, ali više od toga nije mogao da učini, jer je letio malim avionom. Pokazalo se da je evakuacija ljudi sa ledene sante pomoću aviona izuzetno teška.

U pomoć ekspediciji Sovjetski Savez je poslao ledolomac „Krasin“. Poslije teškog i zahtjevnog putovanja, „Krasin“ se probio do mjesta gdje su se nalazili Nobileovi saputnici i evakuisao ih sa ledene sante.

Kada se ledolomac približio, radio-telegrafista ekspedicije poslao je svoju posljednju poruku:

„Završavam slanje. Spaseni smo.“

U prvom razredu

Kao što sam već rekao, majka me je poslala u školu godinu dana ranije nego što je tada bilo uobičajeno. To je bila iznuđena odluka: život u prijestonici osjetno se pogoršao. Pojavili su se problemi sa snabdijevanjem hranom, uveden je sistem bonova. Očeva plata više nije bila dovoljna za četvoročlanu porodicu (sredinom 1927. godine dobio sam sestru), pa je i majka morala da se zaposli.

Otac je u to vrijeme često bio na službenim putovanjima, pa je majka zaključila da je bolje da idem u školu nego da besciljno provodim vrijeme u dvorištu. U najbližu školu, u susjednoj Starokonjušenoj ulici, nisu htjeli da me prime – odjeljenja su već bila prepuna, sa po četrdeset ili četrdeset pet učenika.

Po tome što sam nastavu počeo tek u novembru može se zaključiti da je bilo raznih poteškoća oko mog upisa. Na kraju su me primili u školu koja je bila prilično udaljena od naše kuće, u Poluektovom prolazu, između Ostoženke i Prečistenke.

Prvih nekoliko mjeseci školovanja za mene su bili pravo mučenje. Škola je radila u tri smjene. Prva smjena, u kojoj su učili prvaci, počinjala je u pola devet ujutro, a do škole je trebalo pješačiti četrdeset do četrdeset pet minuta.

Sjećam se kako me je majka budila, oblačila i hranila, dok sam ja i dalje bunovno drijemao. Tek kada bi se vrata za mnom zatvorila, potpuno bih se razbudio i krenuo prema školi.

Napolju je još bio mrak, a prije svega veoma hladno. U školu sam, po pravilu, stizao tek na početak drugog časa. Kad bi me ugledale, školske poslužiteljke bi uzdisale:

– Jao, jadničak, tako mali, a već ide u školu! Kako ga samo roditelji ne žale?

Tada bi mi i samom bilo veoma žao sebe.

Danas sam visok metar i devedeset centimetara, ali tada sam, u prvom razredu, zaista bio najmanji u odjeljenju. Osim toga, došao sam u razred tek kada su se ostali prvaci već upoznali i sprijateljili, pa sam za njih bio potpuni stranac.

Bio sam i veoma stidljivo dijete, pa mi je druženje sa nepoznatom djecom, naročito sa djevojčicama, teško padalo.

Ukratko, tokom prvih mjeseci nastave osjećao sam se veoma neprijatno...

A onda se, kao čarobnim štapićem, sve promijenilo i odjednom sam porastao u očima cijelog razreda.

A dogodilo se sljedeće. Obično nam je na posljednjem, četvrtom času učiteljica nešto čitala. Bile su to bajke i razne zanimljive priče.

Zaboravio sam da pomenem da sam naučio da čitam veoma rano, još sa nekih pet godina, pa mi je majka pretplatila dječji časopis „Iskorka“, koji je tada izlazio u Lenjingradu. U tom časopisu objavljena je priča o porodici koja je živjela na krajnjem sjeveru i o teškoćama sa kojima se svakodnevno suočavala.

Jednog dana učiteljica je započela razgovor o Dalekom sjeveru. Glasno, tako da me je cijeli razred čuo, nadovezao sam se na jednu njenu misao.

– Otkud ti to znaš? – upitala me je.

I nekako mi je samo izletjelo:

– Pa... ja sam bio tamo!

Istog trenutka sam se pokajao zbog izgovorenog, ali, kako kažu, izgovorena riječ ne može se vratiti. Bilo je kasno da priznam da sam slagao, a učiteljica me je odmah pozvala da sjednem za njen sto. Nije mi preostalo ništa drugo nego da savjesno, do najsitnijih pojedinosti, prepričam priču koju sam pročitao u „Iskorki“.

Narednih nekoliko dana bili su moj mali trijumf. Na svakom posljednjem času sjedio sam na učiteljičinom mjestu, a pošto je priča u „Iskorki“ izlazila u nastavcima i prostirala se kroz nekoliko brojeva časopisa, tih dana bio sam u središtu pažnje.

Dječaci su mi zavidjeli, a djevojčice su mi se divile.

Ali krajem sedmice bio sam svrgnut sa pijedestala koji sam nezasluženo zauzeo.

Održan je roditeljski sastanak. Kada je majka došla, učiteljica je počela da me hvali, rekavši kako sam veoma zanimljivo pričao o našem boravku na krajnjem sjeveru.

– Izvinite – odgovorila je majka – ali mi tamo nikada nismo bili!

Kada se vratila kući, majka me je ozbiljno izgrdila i postidjela zbog laži.

Međutim, to je bila tek polovina nevolje. Gore je bilo to što je sastanku prisustvovao jedan dječak iz našeg razreda, koji je čuo razgovor između majke i učiteljice.

Sljedećeg jutra, ne sluteći ništa, došao sam u školu. Čim sam ušao u učionicu, djeca su dotrčala do mene. Uhvatili su se za ruke, napravili krug oko mene i počeli da se vrte, pjevajući:

– Lažov, lažov, lažov!

Tako sam bio kažnjen zbog svoje izmišljotine.

(Nastaviće se)

(Stavljen nastavak 3.) 

Vladimir Nejštadt, Vladimir Pak: Knez Miškin šahovskog carstva

 

„Knez Miškin šahovskog carstva“
O životu i stvaralaštvu majstora Seleznjeva

Autori: VLADIMIR NEJŠTADT, VLADIMIR PAK
Donjeck 2007

Knjiga govori o neobičnoj sudbini i višeslojnom šahovskom stvaralaštvu poznatog ruskog majstora Alekseja Seleznjeva, koji je bio prinuđen da napusti domovinu i koji je preminuo u Francuskoj.

Dugi niz godina ime ovog talentovanog majstora i sastavljača originalnih šahovskih studija bilo je prepušteno zaboravu, iako je do 1914. godine bio jedan od najperspektivnijih mladih šahista Rusije. Kasnije je o njegovom radu kao kompozitora veoma pohvalno govorio svjetski prvak Emanuel Lasker.

U knjizi se u potpunosti objavljuje tekst njegovog djela „100 šahovskih studija“, koje je postalo bibliografska rijetkost. Autori su po prvi put iskoristili rijetke arhivske podatke.

Navode se i sjećanja savremenika Seleznjeva i onih koji su ga lično poznavali. Detaljno se opisuje kako su se ukrštali putevi Seleznjeva i drugih istaknutih šahista, organizatora i značajnih ličnosti šahovskog pokreta. Ranije knjige o životu i stvaralaštvu A. Seleznjeva nisu objavljivane.

Dio I
Od Moskve do Manhajma

Pratio je Laskera i Kapablanku...

„Živio je ne onaj život koji je zasluživao.“ Tom „maksimom“ Žan-Pol Sartr započinje svoj poznati esej o Bodleru. To je, vjerovatno, tačan epigraf i za priču o ruskom majstoru i kompozitoru Alekseju Seleznjevu, čije je ime dugi niz godina bilo izbrisano iz istorije ruskog i sovjetskog šaha, a zbog čega — niko do kraja ne zna.

Istina, povodom 100-godišnjice majstora 1988. godine u moskovskom časopisu „Šahovski bilten“ pojavila se mala selekcija njegovih partija i studija, uz kratki uvod u kojem se navodi da je, prema riječima velemajstora G. Levenfiša, 1942. godine u njemački okupirani grad Stalino (Donjeck) navodno došao velemajstor Efim Bogoljubov i odveo svog prijatelja Seleznjeva u Njemačku, u Triberk. Takođe se navodi da je „posljednjih godina života Seleznjev bolovao od alkoholizma“...

Zatim, dvije godine kasnije, 1990. godine u enciklopedijskom rječniku „Šah“ pojavljuje se kratka biografija o ovom „ruskom šahisti i šahovskom kompozitoru“, rođenom 1888. (inače, do danas nije poznato u kojem mjesecu) u Tambovu, koji je 1924–1942 živio u SSSR-u, a umro 1967. u Bordou. Kako je dospio tamo — ni riječi (kao da je preletio na letećem ćilimu?).

Da stigma nad Seleznjevom nije u potpunosti skinuta, pokazuje i taj rječnik iz 1990. godine. U dijelu „majstori sporta SSSR-a“ ne navodi se da mu je 1924. ta titula dodijeljena (a 1935. odlukom Svesavezne šahovske sekcije potvrđeno doživotno). Istovremeno, iznad njega stoji Bogatirčuk (koji je postao sovjetski majstor 1923.), o kojem se navodi: „tokom Drugog svjetskog rata 1939–45. sarađivao sa fašističkim okupatorima u Ukrajini“. Strašna optužba, ali izgleda da je Seleznjevu pripisivano nešto još gore?

„Nema lakih sudbina. Sve su teške. Putevi života su zagonetni“, napisao je u svojoj knjizi „Dani“ izvanredni ruski pisac Boris Zajcev (koji je 50 godina živio u tuđini).

Na „putevima života“ Alekseja Seleznjeva mnogo je zagonetnog. I sam je o sebi stvarao brojne mitove, pa je tako u poznim godinama u Bordou svojim šahovskim partnerima pričao da su se sovjetske vlasti prema njemu loše odnosile, da su ga poslale u progonstvo, zbog čega je, nekadašnji koncertni violinista jednog od petersburških orkestara, postao nesposoban da svira violinu.

Iz Moskve je Seleznjev zaista bio protjeran, ali ne u neku zabačenu „tamu-tarakansku“ provinciju, nego u Harkov, i to nipošto u zatvorskom vagonu. A u tadašnjoj ukrajinskoj prijestonici — ko bi mu zabranio da svira violinu, ako mu nisu zabranjivali da igra šah?

To da je bio vrhunski violinista — istina je. Kao i to da je virtuozno svirao klavir. Uopšte, bio je izuzetno svestrano nadaren, možda kao niko drugi u istoriji svjetskog šaha. Poticao je iz bogate trgovačke porodice (moguće i plemićkog porijekla), koja se krajem 19. vijeka preselila iz Tambova u Moskvu, i odrastao je kao čudo od djeteta.

Do 25. godine bio je diplomirani pravnik (završio je Pravni fakultet Moskovskog državnog univerziteta) i govorio je nekoliko evropskih jezika.

...U aprilu 1914. na osnivačkoj skupštini Sveruskog šahovskog saveza u Petrogradu, zamjenik predsjednika VŠS-a B. Maljutin predložio je da se ustajanjem oda počast „sjećanju na ličnosti koje su u svoje vrijeme dale velike zasluge ideji saveza: M. I. Čigorinu, P. P. Bobrovu i S. A. Znosko-Borovskom“.

Učesnici Petrogradskog turnira posvećenog uspomeni na M. I. Čigorina. 1909. godine. U prvom redu treći s desne strane — E. Znosko-Borovski, četvrti — R. Špilman.

Druga ličnost, poslije Čigorina, jeste čovjek koji je odigrao presudnu ulogu u tome da se „krajem 90-ih godina 19. vijeka centar šahovskog života Rusije premjestio u Moskvu“. To je citat iz „Šahovskog rječnika“ (izdatog 1929. godine).

Pavel Pavlovič Bobrov (1862–1911) u tom rječniku je opisan kao „osnivač i urednik-izdavač moskovskog časopisa ‘Šašečnica’, koji je kasnije preimenovan u ‘Šahovski pregled’“.

Dalje se navodi: „Bobrov je uspio da okupi najbolje šahovske snage i da časopis podigne na odgovarajući nivo... aktivno je učestvovao u organizaciji i radu moskovskog šahovskog kluba, čiji je sekretar bio izvjesno vrijeme, i mnogo je doprinio organizaciji prva tri sveruska turnira...“.

Krajem 19. vijeka šahu se posvetio i budući svjetski prvak Aleksandar Aljehin. Prve lekcije igre djeci (Alekseju, Vjeri i Saši) davala je njihova majka Anisja Ivanovna (iz trgovačke porodice Prohorovih). Tokom školovanja u gimnaziji, Aleksej i Aleksandar su se aktivno počeli baviti šahom i igrati partije dopisno.

Vremenom se mladi Aleksandar izdvojio među najjačim šahistima Moskve, a 1909. godine šesnaestogodišnji mladić postao je pobjednik Sveruskog turnira amatera.

Tom periodu, vjerovatno, može se pripisati i početak prijateljstva između braće Aljehin i Seleznjevih.

Aleksej i Aleksandar Aljehin često su se susretali u Moskovskom šahovskom klubu sa Petrom, Aleksejem i Dmitrijem Seleznjevom. Budući gotovo vršnjaci, tinejdžeri su se družili, posjećivali jedni druge, zajedno analizirali partije i odigrali veliki broj lakih, prijateljskih partija.

U porodici Aljehin–Prohorov. Za stolom Aleksej (lijevo) i Aleksandar Aljehin.

Godine 1899. (moguće je da su se te godine i Seleznjevi trajno nastanili u „bijelom kamenom“ — Moskvi), prvakom Moskve po posljednji put u svojoj slavnoj šahovskoj karijeri postaje Aleksandar Vladimirovič Solovcov (pobijedio je u meču B. P. Grigorjeva), prvi predsjednik Moskovskog šahovskog kluba, osnovanog 1877. godine i koji dugo vremena nije imao stalni prostor.

Neko vrijeme klub je bio smješten u prostorijama umjetničkog kluba, zatim u Ruskom lovačkom klubu... Tek 1912. godine klub konačno dobija sopstvene prostorije (Sivcev Vražek), a do tog vremena Aleksej Seleznjev već je bio jedan od njegovih vodećih igrača (1913. je podijelio 1–11. mjesto na turniru jakog sastava). Prvu kategoriju je, međutim, stekao nekoliko godina ranije.

Aleksandar Aljehin — pobjednik Sveruskog turnira amatera (1909), sa nagradom — vazom koju je poklonio car Nikolaj II.

Kada je u novembru 1909. godine advokat Osip Bernštajn, koji se nastanio u Moskvi i koji je spadao u prva tri najbolja ruska igrača, održao u Moskovskom klubu simultanku od 29 partija, jedan od sedam protivnika od kojih je tada izgubio bio je i Aleksej Seleznjev.

Tada je završen i prvi „jesenji turnir“ kluba, koji je započet u stanu V. Nenarokova. Nakon poraza u prve četiri partije, iz turnira je istupio Bobrov, a najbolji rezultat ostvario je Aleksandar Aljehin, koji je izgubio od jakog minskog amatera R. Gercika. Sa Aleksejem Seleznjevom budući svjetski prvak odigrao je remi...

Komentarišući jedan od svojih studija u zbirci „100 šahovskih studija“, objavljenoj pred Veliki otadžbinski rat u Moskvi, Aleksej Seleznjev pominje tamo svog brata P. Seleznjeva, ali, nažalost, ne navodi njegovo puno ime. Petar? Pavle? Da li je to stariji od braće Seleznjevih (o Dmitriju Seleznjevu, mlađem Aleksejevom bratu, postoji kratka biografija kao o moskovskom prvokategorniku u „Šahovskom rječniku“ iz 1929. godine)?

Ko je od braće Seleznjevih prvi zakoračio u Moskovski šahovski klub? I kada?

U „Šahovskom pregledu“ br. 79–82 iz 1909. godine, u rubrici „Hronika“, postoji informacija o simultanki Osipa Bernštajna u novim prostorijama moskovskog kluba (koji se upravo preselio u jednu od prostorija Politehničkog kluba u Mjasnickoj ulici, u Haritonovskom prolazu).

U simultanki od 29 partija Bernštajn je pobijedio u 20, dvije partije su završene remijem, a sedam porazom, a među „krivcima“ koji su ga pobijedili navodi se i Seleznjev — ali bez inicijala. Pa onda ostaje pitanje: koji od braće?

Zatim, u izvještaju sa „jesenjeg“ turnira moskovskog kluba (koji je završen pobjedom Aleksandra Aljehina — 6,5 iz 10), već se precizira da su 6–7. mjesto podijelili A. S. Seleznjev.

Navodi se i njegova kratka partija sa Aljehinom: remi u 20. potezu.

Na istoj strani „Šahovskog pregleda“ nalazi se tabela „proljetnog“ turnira Moskovskog kluba, u kojem je šahovsku dinastiju Seleznjevih predstavljao P. Seleznjev. Moguće je da je to bio turnir njegovog života! Završio je kao 4. i prestigao samog Aleksandra Aljehina, pobijedivši ga u međusobnom susretu!

Budući svjetski prvak u to vrijeme već se afirmisao kao maesto (sa 17 godina, kao gimnazijalac, osvojio je prvu nagradu na Sveruskom turniru amatera), rame uz rame sa pobjednikom „proljetnog turnira“, prvakom Moskve V. Tnčarovim (od njega je P. Seleznjev izgubio u 24 poteza).

Na zalasku te sezone (1909. godine) Moskovskog kluba, koja je završena 14. maja, odigrana je konsultaciona partija: D. N. Pavlov i V. I. Rozanov (bijeli) protiv Aleksandra Aljehina i A. Seleznjeva (crni).

„ŠO“ br. 79–82: „Partiju (Evansov gambit sa 4... d7–d5) dobili su crni. Bijeli su razvili dobar napad i dobili odličnu poziciju, ali su pod pritiskom nedostatka vremena (pri 15 poteza na sat) na kraju brzo izgubili svoje šanse.“

A na sljedećem turniru Moskovskog kluba Aleksandar Aljehin je Seleznjeva pobijedio, ali ne Alekseja, nego Petra, njegovog rođenog brata, takođe prvokategornika. Aljehin je tada već imao status ruskog maestra, kao i A. Tnčarov, pobjednik tog turnira, koji je za Aljehina bio gotovo neuspješan (tri poraza i 5. mjesto, a Petar Seleznjev ga je pretekao za pola poena).

Na moskovskom prvenstvu 1910. godine Aleksej Seleznjev osvaja drugu nagradu. U poređenju s tim uspjehom, njegov rezultat na Sveruskom turniru amatera, organizovanom u avgustu 1912. od strane Vilenskog šahovskog društva, bio je znatno skromniji: dijelio je 8–10. mjesto sa malo poznatim igračima Tirtmanom i Langlebenom (učestvovalo je 20 igrača, među njima tri stranca; pobjednik je bio češki šahista K. Hromadka, koji će 1914. godine, kao vojnik Austro-Ugarske monarhije, završiti u ruskom zarobljeništvu, zajedno sa svojim imenjakom Karelom Trejbalom, takođe poznatim evropskim majstorom).

„Šahovski vesnik“, koji je počeo da izlazi od januara 1913. godine, u svom prvom broju vratio se važnim događajima iz prethodne jeseni:

„Od 1. septembra 1912. godine Moskovski šahovski klub prešao je u sopstvene prostorije (Sivcev Vražek, 11). Sastanci se održavaju četiri puta nedjeljno: utorkom, četvrtkom i subotom od 8 sati uveče, a nedjeljom od jednog sata popodne; članarina iznosi 12 rubalja, za studente 8 rubalja (Aleksej Seleznjev je plaćao 12, pošto je tada već godinu dana bio diplomac Pravnog fakulteta Moskovskog državnog univerziteta).

U ovom trenutku (tj. u januaru 1913. — prim. prev.) završava se turnir igrača prve kategorije, u kojem učestvuju: A. Aljehin, Vasilevski, Zubarev, Isakov, Kan, D. Pavlov, N. Pavlov, Perelcvejg, A. Seleznjev i Simeon.“

14.novembra (1912. godine – prim. aut.) održano je veliko šahovsko veče u salama Lovačkog kluba, na kojem je O. S. Bernštajn davao simultanku na 34 table, sa rezultatom: +20 -3 =11; osim toga, D. N. Pavlov je igrao četiri partije istovremeno naslijepo (+2 -2), a odigrana je i konsultaciona partija V. M. Bljumenfelda i V. M. Volkenštajna protiv A. S. Seleznjeva i V. A. Pereljcvajga, koju su dobili prvi...

Živost u klubu održavana je prilično čestim, iako uglavnom ne naročito brojnim simultankama: dvije simultanke dao je Aleksandar Aljehin, iskoristivši svoj boravak u Moskvi; osim toga, nekoliko simultanki održali su najjači igrači prve kategorije kluba: dvije V. M. Bljumenfeld, dvije D. N. Pavlov i jednu A. S. Seleznjev.

Godine 1913. Aleksej Seleznjev dijeli 1–2. mjesto na moskovskom turniru veoma jakog sastava. A ubrzo mu se pruža mogućnost da se, zajedno s drugim moskovskim igračima, suprotstavi samom Kapablanki.

„Šahovski vjesnik“, br. 3, 1914. godine:

„Od 17. do 29. januara održana je turneja genijalnog kubanskog majstora H. R. Kapablanke u Moskovskom šahovskom klubu. Gostovanja mladog Kubanca pobudila su vjerovatno čak i veće interesovanje među moskovskim šahistima i moskovskim društvom nego nekadašnje posjete takvih kolosa kao što su Štajnic, Lasker, Pilsberi i Čigorin. Svaki Kapablankin nastup bio je veoma detaljno opisivan u svim moskovskim novinama..., a u mnogima od njih objavljivani su njegovi portreti i intervjui s njim i njegovim protivnicima...

Od Moskve do Manhajma

Ukupno je Kapablanka u Moskovskom šahovskom klubu nastupio devet puta: 22. i 24. januara u Velikoj sali Lovačkog kluba odigrao je dvije partije protiv O. S. Bernštajna (prvu je dobio Kapablanka, druga je završena remijem), 19. i 26. januara popodne u sali Pravničkog društva odigrane su dvije konsultacione partije — prva protiv V. M. Bljumenfelda i D. N. Pavlova (koju je dobio Kapablanka), druga protiv A. S. Seleznjeva i N. M. Pavlova (završena remijem) i, konačno, 17, 20, 27, 28. i 29. januara održano je pet simultanki.“

U završnoj simultanci 29. januara Kapablanki su se suprotstavili samo igrači prve kategorije i najjači iz druge. Od 21 partije ostvario je rezultat: +13 -5 =3; srećnici koji su uspjeli da pobijede velikog šahistu bili su Aleksej Aljehin, Vigodčikov, Pereljcvajg, Rubcov i Estrin. Seleznjev je bio među trinaestoricom poraženih.

A u pauzi između gostovanja u Moskvi Kapablanka je posjetio Šahovski klub u Serpuhovu, a na tom putovanju pratili su ga Aleksej Aljehin, Viktor Kan i Aleksej Seleznjev. Od 30 partija protiv serpuhovskih šahista veliki „Kubanak” dobio je 28, dok su dvije završene remijem. Pri tome je remi sa gospođom Spaskom po svoj prilici bio posljedica Kapablankine galantnosti.

„Šahovski vjesnik”, br. 6, 1914. godine:

„Rijetko je koja sezona moskovskog šahovskog života bila tako bogata velikim šahovskim događajima kao ova. Tek što među moskovskim šahistima nije izblijedio snažan utisak koji je ostavila igra genijalnog Kubanca H. R. Kapablanke, već im predstoji da se dive igri ‘samog’ Emanuela Laskera, koji već dvadeset godina održava svoju visoku titulu ‘svjetskog prvaka’.

Emanuel Lasker nije prvi put u Moskvi; ovdje je, kao što je poznato, konačno učvrstio svoju titulu ‘kralja šaha’... Lasker je stigao 9. marta iz Berlina, a na stanici su ga dočekali majstor O. S. Bernštajn, V. M. Bljumenfeld i D. N. Pavlov.

Nemilosrdno vrijeme nikoga ne štedi, pa je ostavilo trag, naravno, i na Laskeru, što je bilo naročito primjetno onima koji su ga vidjeli u isto onako cvjetnim godinama u kakvim su svi moskovski šahisti nedavno gledali Kapablanku. Ipak, živahnost, pokretljivost, pričljivost i opšta vedrina ostali su kod Laskera isti kao i prije gotovo dvadeset godina.”

Sa stanice je Lasker otišao u svoj hotel, a u 7 časova uveče stigao je u zasebni salon restorana „Ermitaž“, gdje su ga već čekali članovi Moskovskog šahovskog kluba i gdje je njemu u čast priređena večera. Od prisutnih na večeri, četvorica su bili stalni svjedoci meča Laskera sa Štajnicem: M. I. Bostandžoglo, D. N. Pavlov, knez F. M. Urusov i K. I. Isakov. Sve njih Lasker je brzo prepoznao i sjetio ih se, veoma se obradovavši susretu poslije tako dugog vremena.

Večera je protekla veoma živo i bila propraćena brojnim zdravicama i govorima... U lijepom govoru (na njemačkom jeziku) majstor O. S. Bernštajn istakao je da Lasker nije samo doprinio podizanju opšteg nivoa šahovske igre, nego je i pokazao da nivo igre uvijek ide uporedo sa opštom kulturom društva, u kojem šah zauzima isto mjesto kao i svaki drugi kulturni poduhvat. „Prije Laskera“, završio je svoj govor O. S. Bernštajn, „šah su samo voljeli, a sada ga poštuju.“

Zatim su zdravice održali K. Isakov i knez F. M. Urusov — na ruskom jeziku. Bernštajn ih je prevodio na njemački, a kada je riječ uzeo Aleksej Seleznjev, njemu, naravno, prevodilac nije bio potreban. Njegov besprijekoran njemački izgovor ostavio je takav utisak na Laskera da ga je 20. marta pozvao da mu bude pratilac. Kao što je prije njega učinio Kapablanka, Emanuel se zaputio da „ispita“ ljubitelje šaha u Serpuhovu. Drugi pratilac bio je Aleksandar Aljehin; poslije večere sa lokalnim šahovskim aktivistima održao je simultanku naslijepo na sedam tabli (+5 -1 =1).

Lasker je dao simultanku na 38 tabli: dobio je 33 partije, jednu izgubio („previdom“ od učenika petog razreda Tolokonnikova, koji je odlično vodio odbranu u Evansovom gambitu), a četiri završio remijem, među kojima je opet bio i remi sa gospođom J. A. Spaskom...

Mjesec dana kasnije, tačnije 26. aprila, Aleksej Seleznjev ponovo je došao u Serpuhov — već ne kao pratilac velikog šahiste. Održao je simultanku za lokalni šahovski klub na 32 table, dobivši 24 partije (pri čemu je jednu dobio veoma lijepo, žrtvujući damu), izgubivši pet (među njima i od gimnazijalca Tolokonnikova, koji je pobijedio Laskera), uz tri remija.

„Poslije simultanke“, izvijestio je „Šahovski vjesnik“, „Seleznjev je demonstrirao nekoliko partija sa peterburškog turnira uz analize samih učesnika. Cjelokupan prihod A. S. Seleznjev je ljubazno ustupio mladom društvu za jačanje njegovih sredstava.“

Sjutradan je Seleznjev otputovao u grad na Nevi, gdje je počela borba za glavne nagrade Peterburškog međunarodnog turnira, kako bi navijao za svog prijatelja Aleksandra Aljehina. Uopšte, većina članova Moskovskog kluba pratila je peripetije peterburške bitke još od samog početka (glavni turnir počeo je 8. aprila), zbog čega je bio prekinut „šampionat sezone“ Moskovskog kluba, u kojem je Seleznjov bio na drugom mjestu sa 5 poena (ispred Alekseja Aljehina, K. Vigodčikova, N. Zubareva, V. Kana...). Vodio je P. Jordanski sa 6 poena.

„Šahovski vjesnik“ izvijestio je da je završetak tog turnira odložen za jesen zbog toga „što su mnogi moskovski igrači dobili poziv za predstojeći Hauptturnier u Manhajmu (gdje će se od 5. jula održati naredni, 19. kongres Njemačkog šahovskog saveza). Čuli smo da na turnir namjeravaju da idu A. S. Seleznjev i P. K. Jordanski.“

Da, „Šahovski vjesnik“ nije pogriješio — obojica najjačih moskovskih prvokategornika već su „pakovali kofere“. A uopšte, u Manhajm se iskrcao pozamašan ruski „desant“ predvođen zvijezdom u usponu Aleksandrom Aljehinom. Okolnosti su se, međutim, tako složile da Alekseju Seleznjevu više nije bilo suđeno da dovrši „šampionat sezone“ Moskovskog kluba.

U Moskvi će se ponovo pojaviti tek deset godina kasnije...

Druga glava

Turnir bez završnice

Pod sumnjom za špijunažu

Godine 1914. tradicionalni, devetnaesti po redu kongres Njemačkog šahovskog saveza održan je u gradu Manhajmu. Bio je posvećen tridesetogodišnjici saveza i pedesetogodišnjici tamošnjeg šahovskog kluba.

Nijemci su odlučili da ove datume obilježe svečano i raskošno, pa su u okviru kongresa organizovali čak četiri turnira, na koja su pozvali oko stotinu najjačih šahista iz različitih zemalja.

Ovako su u to vrijeme opisivali ovaj njemački grad:

„Manhajm je nov grad, bučan i trgovački. Po jednoličnoj pravilnosti svojih ulica Manhajm se može uporediti sa američkim gradovima. Podijeljen na pravilne kvadrate, grad je okružen pojasom bulevara, koji je, opet, obuhvaćen kružnom željezničkom prugom.“

Lokalni list „Mannheimer General-Anzeiger“ pisao je 20. jula 1914. godine:

„Slobodan od vreve i užurbanosti velikog grada, sinoć se ‘Ballhaus’, skriven u dubini dvorskog vrta, pokazao u punom sjaju. U srdačnoj i svečanoj atmosferi predstavnici lokalnog društva pozdravljali su svoje goste. Ovdje se okupio sav cvijet šaha!“

Na svečanom otvaranju turnira gradonačelnik Manhajma, gospodin Riter, nazvao je strane majstore „vjesnicima mira“ i izjavio:

„U naše vrijeme, kada se napetost i popuštanje u međunarodnim odnosima brzo smjenjuju, može se samo pozdraviti to što se zahvaljujući čestim međunarodnim kontaktima u različitim oblastima umjetnosti, nauke i sporta sve više širi mišljenje da narodi mnogo više teže miru nego što se to čini.“

Predsjednik Njemačkog šahovskog saveza, doktor Gebhardt, u svom govoru takođe je govorio o miru:

„Šah je duhovna borba koja podrazumijeva bezuslovni mir.“

Na kraju banketa doktor Taraš nazdravio je „svjetskom bratstvu šaha“. Među počasnim gostima bio je i svjetski prvak Emanuel Lasker.

A u vazduhu je već lebdio duh budućeg svjetskog rata...

Od velemajstora na glavnom turniru nisu igrali samo Lasker, Kapablanka i Rubinštajn. Kubanac, čija je konzularna služba u Peterburgu završena po okončanju tamošnjeg međunarodnog šahovskog turnira, u julu 1914. godine isplovio je iz francuske luke Šerbur za Južnu Ameriku i ostao zaglavljen u Argentini zbog izbijanja Prvog svjetskog rata. A Lasker i Rubinštajn pripremali su se za meč za svjetsko prvenstvo, koji je bio planiran za jesen.

Zato su u Manhajm stigle sve ostale zvijezde šahovskog svijeta — Zigbert Taraš, Frenk Maršal, Rudolf Špilman, Oldržih Duras, Milan Vidmar, Rihard Reti, Jakov Mizes, Đula Brejer...

Među učesnicima bilo je petnaest šahista iz Rusije (prisustvovao je i veliki broj gledalaca iz redova ruskih državljana).

Petorica od njih nastupila su u glavnom turniru — Aleksandar Aljehin, David Janovski, Jefim Bogoljubov, Aleksandar Fljamberg i Savijeli Tartakover.

U turniru „A“ igrali su Ilja Rabinovič, Fjodor Bogatirčuk i Aleksej Seleznjev, dok su u dva turnira „B“ nastupili Nikolaj Rudnjev, Petar Romanovski, Samuil Vajnštajn, Boris Maljutin i drugi šahisti iz Rusije.

Aljehin dugo nije potvrđivao svoje učešće na turniru u Manhajmu, iako je poziv dobio mnogo ranije. Stigao je tek 20. jula, doslovno dva sata prije početka takmičenja. Kada ga je Petar Romanovski upitao zašto je tako dugo držao turnirski komitet u neizvjesnosti, Aljehin je rekao da mu je bilo potrebno da utvrdi da li će na turniru učestvovati Kapablanka.

„Stvar je u tome“, objasnio je Aljehin, „da sam bio spreman da igram samo u slučaju Kapablankinog neigranja. Za nekoliko godina namjeravam da igram meč s njim za titulu svjetskog prvaka i zato je veoma važno stvoriti određeno javno mnjenje oko tog pitanja. Danas igram slabije od Kapablanke, i uz njegovo učešće on bi osvojio prvu nagradu, a da sada budem iza Kapablanke nikako nije u mom interesu.“

„Ali svjetski prvak je ipak Lasker, a ne Kapablanka“, prigovorio je Romanovski.

„Ali uskoro će to biti Kapablanka“, samouvjereno je odgovorio Aljehin.

Ponesen nedavnim uspjesima na međunarodnom turniru u Sankt Peterburgu, Aleksandar Aljehin igrao je sigurno i stalno se nalazio u grupi vodećih, iako je dva puta posrnuo — remi u drugom kolu sa Klugerom i poraz u šestom kolu od Janovskog.

Časopis „Deutsche Schachblätter“ pisao je o partiji Janovski–Aljehin:

„Dva ruska lava — stari i mladi — srela su se u Manhajmu po treći put. U Sheveningenu je mladalački polet morao da ustupi mjesto iskustvu. U Peterburgu je postojala samo prividna borba — razmjene i brz remi. U Manhajmu je bilo drugačije. Već prvi Aljehinov potez, kojim je izbjegao teorijske varijante, pokazao je da je mladi lav riješen da se revanšira za Sheveningen...“

Međutim, do revanša nije došlo: Janovski je ponovo pobijedio.

Ali već u devetom kolu Aljehin je izbio na čelo tabele. Poslije jedanaestog kola imao je 9,5 poena iz jedanaest partija. Njegovi pratioci, Vidmar i Špilman, imali su 8,5 odnosno 8 poena.

Dalje su slijedili, na četvrtom do šestog mjesta, Brejer, Maršal i Reti, na sedmom Janovski, a na osmom i devetom mjestu Bogoljubov i Taraš.

A 1. avgusta 1914. godine Njemačka je objavila rat Rusiji. Svi turniri u Manhajmu bili su prekinuti. Do kraja takmičenja u glavnom turniru ostalo je još šest kola.

Turnirski komitet kongresa u Manhajmu našao se u nedoumici — koga proglasiti pobjednikom? Taraš je predložio da se završetak turnira odloži za godinu dana(!). Na kraju je odlučeno da se nagrade raspodijele prema tadašnjem stanju na tabeli.

Prva nagrada u glavnom turniru majstora, u iznosu od 1100 njemačkih maraka, pripala je Aleksandru Aljehinu. Druga nagrada uručena je Vidmaru, a treća Špilmanu. Odgovarajuće nagrade dobili su i učesnici koji su zauzeli mjesta od četvrtog do devetog.

Na turniru A prva nagrada i titula majstora takođe su pripale predstavniku Rusije Ilji Rabinoviču (imao je 7,5 poena iz 10 partija).

U prvoj grupi turnira B prvo mjesto osvojio je Nijemac J. Brah sa 8 poena. Drugo do četvrto mjesto podijelili su P. Jordanski, P. Romanovski i F. Šubert — sa po 5 poena.

U drugoj grupi prvo mjesto zauzeo je devetnaestogodišnji Rus Nikolaj Rudnjev — sa 6,5 poena. Drugo mjesto pripalo je Dominiku — 6 poena, a treće Langeu — 5.

Prema propozicijama takmičenja, Brah i Rudnjev trebalo je da odigraju meč za titulu majstora. Međutim, zbog nastupanja ratnih događaja za to više nije bilo vremena, pa je titula majstora dodijeljena obojici.

Aleksandar Aljehin za vrijeme turnira u Manhajmu.

Turnir majstora u Manhajmu jedini je veliki turnir u istoriji šaha koji je ostao nezavršen.

Tabela majstorskog turnira u Manhajmu. Poslije 11 kola.

Ruski učesnici turnira, zabrinuti zbog nastale situacije, odlučili su da napuste Njemačku. Željeli su da otputuju u neutralnu Švajcarsku, ali to nisu uspjeli da učine iz Manhajma. Španski konzul im je savjetovao da se prebace u Baden-Baden, gdje se, navodno, okupljaju državljani Ruskog carstva koji su se zatekli u tom dijelu Njemačke (Veliko vojvodstvo Baden). Zatim bi, kako je rečeno, svi trebalo da budu upućeni u Švajcarsku.

Holandski list „De Telegraaf“ je 17. avgusta 1914. godine slikovito opisao nevolje ruskih šahista. Već u petak, 31. jula, počeli su problemi za poznatog šahistu i šahovskog novinara M. Z. Eljašova. On je, treba napomenuti, učestvovao na međunarodnim turnirima u Hanoveru (1902), Hamburgu (1910) i Breslauu (1912), a na Sve-ruskom turniru amatera 1909. godine podijelio je 4–6. mjesto.

Na kongresu u Manhajmu Eljašov je prisustvovao kao dopisnik ruskih novina. Tog 31. jula Eljašov je bio zadržan od strane vojne patrole dok se kupao u rijeci Rajni nedaleko od željezničkog mosta. Bio je osumnjičen za špijunažu i vojnici su ga odveli u stražarsku prostoriju. Tek nakon dva dana Eljašov je uspio da bude oslobođen.

Međutim, nesrećni čovjek jedva da je izašao na slobodu, kada je ponovo bio izložen prijetnji hapšenja. Vlasnik hotela je zahtijevao da Eljašov plati sobu unaprijed — do 15. avgusta. U toj situaciji ruskog novinara spasio je njegov holandski kolega, koji ga je odveo na željezničku stanicu i poslao u Konstanc (grad na obali Bodenskog jezera na granici sa Švajcarskom), snabdjevši ga kartama za četiri različite rute (u tom trenutku nije bilo jasno koja je od njih slobodna).

Sjutradan su Eljašova agenti njemačke državne bezbjednosti vratili nazad: učinilo im se sumnjivim što stranac presreće putnike i postavlja beskrajna pitanja, a pri tome kod sebe ima karte za četiri pravca.

Nijemci su Eljašova smatrali važnom ličnošću. Čak su vjerovali da je on ruski general koji uspješno glumi novinara (ove sumnje su se zasnivale na pronađenim Eljašovljevim šahovskim bilješkama, koje su pogrešno shvaćene kao „šifre“)...
Mladi i briljantni velemajstor Aljehin, koji se u Manhajmu nalazio sa svojim automobilom i francuskim šoferom, neko vrijeme je bio zamijenjen za Eljašovljevog ađutanta. Po drugoj verziji, Aljehin je bio zadržan zbog fotografije u uniformi svršenika Pravnog instituta (pa su ga uzeli za oficira), ali je navodno ubrzo, uz pomoć lažnog pasoša, prešao u Švajcarsku.

Tako je, podsjetimo, pisao holandski list. Međutim, učesnik manhajmskih događaja Boris Maljutin u svom pismu upućenom redakciji švajcarskog lista „Schweizerische Schachzeitung“ opovrgavao je te glasine:

„Kao svjedok događaja u Manhajmu želio bih da razjasnim nekoliko stvari. Pretpostavka da je gospodin Eljašov bio zamijenjen za generala čini mi se nevjerovatnom, ali nesporazum s Aljehinom zaista se dogodio i koštao ga je noći provedene u kasarni. Treba napomenuti da Aljehin nije imao automobil, kao i to da za odlazak u Švajcarsku nije koristio lažni pasoš. Budući da je od strane ljekarske komisije proglašen nesposobnim za vojnu službu, Aljehin je otputovao 14. septembra potpuno legalno.“

Aleksandar Aljehin je zaista (i to je kasnije potvrdio u svojim memoarima) proveo noć u vojnoj stražarnici u Manhajmu, a zatim i u vojnom zatvoru u Ludvigshafenu.

Opšta histerija i patriotsko ludilo koje je zahvatilo lokalno stanovništvo nimalo nisu doprinosili uspostavljanju reda. Prema sjećanjima Fedora Bogatirčuka, kada su ruski šahisti vozom prelazili iz Manhajma u Baden-Baden, kondukter se s njima okrutno našalio: rekao im je da treba da presjednu u Raštatu, a zatim je telefonom kontaktirao vojnog komandanta tog mjesta (mobilizacionog centra južnog dijela Njemačke) i prijavio mu sumnjivu grupu stranaca.

„Čim smo izašli iz vagona“, piše Fjodor Bogatirčuk, „okružila nas je gotovo četa vojnika u punoj borbenoj opremi i bili smo uhapšeni. U prostorijama stanice temeljno su nas pretresli, i na svoje veliko zadovoljstvo pronašli obrasce sa zapisima šahovskih partija, koje su revnosni lovci na špijune shvatili kao očigledne šifre za prenošenje špijunskih izvještaja. Bilo je kasno veče, i dok se ‘sud ne odluči’, odveli su nas u vojni zatvor — postrojili nas, naterali svakog da nosi svoj prtljag i u pratnji vojnog kordona krenuli smo dalje.“

Stanovništvo gradića, čuvši za „hvatanje špijuna“, izlilo se na ulicu kojom su nas vodili i na sve načine izražavalo svoje ogorčenje. Najratoborniji su tražili momentalnu odmazdu na licu mjesta, drugi su probijali kordon i svoje osjećaje izražavali pesnicama. Jadni Seleznjev jedva je vukao veliku korpu s toplim stvarima, koju mu je dala brižna majka, i to ne samo da je usporavalo naš hod, nego je i povećavalo broj primljenih udaraca. Dobio je i Aljehin, koji se izdvajao držanjem i visinom.

Nakon što su utvrdile ko su pred njima, vojne vlasti su, ipak, prebacile jedanaest ruskih šahista u građanski zatvor i nastavile svoju „istragu“. Svi lični predmeti, uključujući i džepne šahove zatvorenika, bili su im oduzeti. Aljehin je dijelio ćeliju sa Bogoljubovom, Rabinovičem i Vajnštajnom.

Kasnije će u svojim sjećanjima napisati:

„Boravak u zatvoru u Raštatu bio je kratak. Bio sam u ćeliji zajedno s Bogoljubovom, I. L. Rabinovičem i nekim Vajnštajnom, dotjeranim studentom-tehnologom, koji je na nepoznat način postao odgovorni rukovodilac ruskog šahovskog pokreta; opsjednut željom da se dodvori, u to vrijeme je bio revnosni šahovski ‘pas čuvar’ kod Krilenka (S. O. Vajnštajn je 1914. bio sekretar Sveruskog šahovskog saveza, a 1924. njegov predsjednik; kasnije urednik časopisa ‘Šah u SSSR-u’ od njegovog osnivanja – prim. aut.). Život u zatvoru bio je prilično jednoličan. Nije bilo ni knjiga, ni novina, ni, naravno, šahovske table. Bogoljubov i ja smo satima igrali šah naslijepo. Naše partije su prekinute kada sam na četiri dana bio stavljen u samicu zato što sam se tokom zajedničke šetnje (u obaveznom ‘gusjem stroju’) usudio jednom da se nasmijem...“

„I pored te kazne“, dalje piše Aljehin, „sada mi se čini da je atmosfera zatvora u Raštatu, sa jednim stražarom i njegovom kćerkom, koja je tri puta dnevno donosila hranu i rado razgovarala s nama, bila prijatna i gotovo idilična. Nema nikakvog poređenja s — nažalost — atmosferom u poznatoj višespratnici na Katarininskom trgu u Odesi.“

Napomena: 1919. godine Aljehin je bio uhapšen od strane odesečke Čeke i nekoliko dana proveo u njenom unutrašnjem zatvoru. F. Bogatirčuk, prema riječima Jakova Vilnera, koji je radio u Odeskom vojnom tribunalu, u svojim sjećanjima piše:

„Aljehin je bio suočen sa zadacima: kako preživjeti i kako ne izgubiti nadu da će postati svjetski šahovski prvak. Jedan njegov poštovalac, koji je cijenio njegov šahovski genije, uspio je da ga postavi na najpouzdanije mjesto — u komisiju za oduzimanje vrijednosti od buržoazije! Služba u toj komisiji zahtijevala je obavezno učlanjenje u Komunističku partiju, što je Aljehin i učinio...“

Međutim, po prijavi je Aljehin uhapšen i osuđen na smrt. Ipak, bukvalno nekoliko sati prije izvršenja presude Vilner je uspio da stupi u kontakt s predsjednikom Sovnarkoma Ukrajine H. Rakovskim, koji je izdao naređenje da se Aljehin pusti na slobodu. Po drugoj verziji, spasio ga je narodni komesar za poljoprivredu D. Manuiljski, uz čije je znanje Aljehin boravio u Odesi.

Desetak dana kasnije zatvorenici su pušteni iz građanskog zatvora u Raštatu. Konačno su uspjeli da stignu u Baden-Baden, gdje su stavljeni pod ograničeni policijski nadzor. Takav nadzor je ostavljao relativnu slobodu. Čak je bio organizovan i meč Bogoljubov – Rabinovič od sedam partija. Pobjedu je odnio Bogoljubov (+5, -0, =2). Nagradni fond od sto njemačkih maraka obezbijedio je Aljehin.

Dugo vremena sudbina ruskih šahista koji su se početkom rata zatekli u Njemačkoj bila je nepoznata. Tek u avgustu u časopisu „Šahovski vjesnik“ (br. 15 iz 1914. godine) pojavila se vijest:

„18. avgusta roditelji člana upravnog odbora Petrogradskog šahovskog društva Samuila Osipoviča Vajnštajna dobili su od njega iz Njemačke pismo, proslijeđeno preko španskog poslanika u Stokholmu. U pismu se navodi da su na dan objave rata svi Rusi odlučili da odmah odu u Švajcarsku, ali prije nego što su uspjeli da sprovedu svoju odluku, bili su uhapšeni. Kada su ubrzo potom pušteni, svi putevi ka neutralnim državama bili su zatvoreni... Po savjetu španskog konzula u Manhajmu uputili su se u Baden-Baden... međutim, na putu, u gradu Raštatu, ponovo su bili uhapšeni i proveli su 10 dana u zatvoru. Trenutno se 11 ruskih šahista: Aljehin, Bogoljubov, Bogatirčuk, Vajnštajn, Koppelman, Maljutin, Rabinovič, Romanovski, Saburov, Seleznjev i Fljamberg nalaze u Baden-Badenu...“

Na tome se ne završavaju nedaće ruskih šahista. Zanimljivo je da je za druge učesnike turnira u Manhajmu sve prošlo znatno manje dramatično. Frenk Maršal je, prema opisu holandskog novinara, čuvši za početak rata, odmah potražio sklonište u podrumu i, popivši tri čašice konjaka, smirio se. Zatim je brzo spakovao stvari i otišao.

Janovski, koji je ranije živio u Parizu, bio je pušten iz Njemačke nakon mjesec dana.

U svojoj knjizi „50 godina za šahovskom tablom“ Frenk Maršal se prisjeća:

„Tek što je turnir prešao polovinu, naglo je prekinut zbog početka Prvog svjetskog rata. Nevjerovatno je koliko je brzo grad doslovno bio preplavljen vojnicima. Pojavljivali su se svuda i iznenada — kao đavoli iz kutije. Francuski predstavnik Janovski i trojica Rusa — Aljehin, Fljamberg i Bogoljubov — bili su odmah uhapšeni. Njemački šahisti, uključujući Krugera, Karlsa i Iona, odmah su stupili u vojsku. Doktor Taraš ispratio je svoja dva sina na front. Ostalima je preporučeno da se što prije sklone.“

„Krenuo sam prema danskoj granici i stigao u Amsterdam, prolazeći usput kroz mnoga iskušenja. Obično sedmočasovno putovanje ovoga puta je trajalo 39 sati. Negdje na granici izgubio sam prtljag, u kojem su se nalazile sve moje stvari i nagrade osvojene u Sankt Peterburgu i drugim gradovima. Nakon nekoliko dana provedenih u Parizu i Londonu, dobio sam specijalnu dozvolu i vratio se kući. Pet dana kasnije, na moje veliko iznenađenje, moji koferi su stigli u Njujork potpuno neoštećeni.“

Duras, Taraš i Maršal bili su ogorčeni što je turnir prekinut, jer su se nadali da će u nastavku popraviti svoj plasman.

Ruski šahisti u Baden-Badenu bili su podvrgnuti vojno-medicinskoj komisiji, kako bi se utvrdilo ko od njih može biti potencijalno opasan za Njemačku i eventualno regrutovan u rusku vojsku. Srećom, samo trojica su proglašena nesposobnima za vojnu službu: 14. septembra 1914. pušten je Aljehin, a tri dana kasnije Saburov i Bogatirčuk.

Prije odlaska, Aljehin se srdačno oprostio od svojih nesrećnih drugova. A Alekseju Seleznjevu predao je svoje putne šahove:

„Evo, uzmi, Aleksej. Ne zna se koliko dana ćete još ovdje ostati. Neka barem imate ove šahove. Sjećaš li se kako smo u Moskvi — ti, ja i moj brat Aleksej — pomoću njih analizirali partije! Zatrebaće ti. A ja, mislim, već za nedjelju dana ću biti u domovini. I svratit ću i do tvojih, da prenesem pozdrav.“

„— Sačekaj, da napišem nekoliko riječi majci. Ona se vjerovatno brine.“

„Nisam mogao da vjerujem svojim očima kada sam vidio zaključak komisije, po kojem sam upućen ‘na liječenje’ u Švajcarsku“, piše F. Bogatirčuk. „Saburov je bio star i ne sasvim zdrav čovjek, ali ne mogu da shvatim zašto je oslobođen zdrav Aljehin. Ne mogu da nađem drugo objašnjenje osim da je ljekar koji je obavljao pregled bio poklonik Aljehinovog šahovskog genija. Moram reći da su među onima koji nisu pušteni bili Bogoljubov i Seleznjev, obojica u Rusiji oslobođeni vojne obaveze.“

Aljehin je odmah otputovao u Švajcarsku, a odatle u Đenovu. U toj italijanskoj luci tada je ostao veliki broj Rusa koji su se zatekli u Evropi na početku rata. U štampi se pojavio glas da „pobjednik turnira u Manhajmu namjerava da otplovi u Argentinu i tamo odigra meč s Kapablankom“.

U Đenovi je Aljehin odigrao mnogo partija s Bogatirčukom, koji je takođe oko mjesec dana proveo čekajući brod.

„Nije bilo dosadno: imao sam partnera, i to kakvog — Aljehina! Samo onaj ko je igrao sa tim genijalnim šahistom zna kakav je on bio mađioničar i čarobnjak na 64 polja šahovske table“, prisjećao se F. Bogatirčuk. „Figure u njegovim rukama pretvarale su se u živa bića, donoseći protivniku potpuno neočekivane preokrete. I to iznenađenja su padala kao grom iz vedra neba u svakoj fazi igre, čak i kada bi na tabli ostao samo mali broj figura. Đenovski boravak mi je, bez sumnje, dao više za moj šahovski razvoj nego kasnije partije s običnim protivnicima.“

Međutim, iz Đenove se nikako nije moglo otputovati. Turska, saveznik Njemačke, nije propuštala pomorski saobraćaj ka Crnom moru. Tada je Aljehin odlučio da se kući vrati obilaznim putem: plovio je preko Gibraltara do Londona, a odatle do Stokholma, gdje je čak uspio da održi simultanku na 24 table. Iz Švedske je mladi velemajstor prešao u Finsku, koja je tada bila u sastavu Ruskog carstva, a potom se bez poteškoća vratio u Petrograd. U novembru 1914. Aljehin je već igrao partije u Moskvi...

Značajno je da Aljehin nije zaboravio svoje saborce internirane u Njemačkoj. Održao je nekoliko simultanki, a sav prihod od njih bio je namijenjen fondu pomoći ruskim šahistima koji su ostali u Triberu.

Život u Tribergu

Dakle, neke ruske šahiste njemačke vlasti su pustile, dok su ostale internirale do kraja rata u mali banjski gradić Triberg, smješten u oblasti Švarcvalda. Bilo ih je sedmorica — Bogoljubov,  Levenfish ,Vajnštajn, Maljutin, Rabinovič, Romanovsky, Seleznjev i Fljamberg.

Rusima je u Tribergu bilo dozvoljeno da žive o svom trošku. U početku su bili smješteni u jednom hotelu, a zatim su se postepeno razišli po privatnim stanovima, što se pokazalo mnogo jeftinijim (jer im nije ostalo baš mnogo sredstava). Živjeli su složno, često se sastajali i mnogo trenirali.

Na inicijativu lokalnog gradskog šahovskog kluba organizovan je niz turnira koji su ušli u istoriju kao „turniri ratnih zarobljenika“. Ukupno je održano osam takvih turnira. Na pet od njih prvo mjesto osvojio je Bogoljubov, a na još dva zauzeo drugo mjesto.

U Tribergu su se Bogoljubov i Seleznjev posebno sprijateljili. Gotovo vršnjaci (Seleznjev je rođen 1888, a Bogoljubov 1889. godine), često su razgovarali i zajedno provodili vrijeme u uslovima internacije: išli su u planine, zarađivali dodatno držeći časove i zaljubljivali se u njemačke djevojke.

I ostali ruski šahisti su se, takoreći, podijelili u grupe „po interesovanjima“. Neko se okrenuo religiji, neko se navikao na bavarsko pivo i nešto žešće, nekoga su privlačile karte i druge igre na sreću.

A šta je drugo i moglo da se radi u malom banjskom gradiću sa minimalnim brojem gostiju u ratnim uslovima? Četiri godine života bez mogućnosti odlaska, uz obavezno redovno javljanje vojnoj komandi, u uslovima nemaštine i poniženja...

Donekle su pomagali Međunarodni crveni krst i pojedine dobrotvorne organizacije. Materijalnu pomoć pružali su i rođaci interniraca — opet preko Crvenog krsta i preko neutralnih zemalja. Sami šahisti su u tuđini imali skromne prihode: obavljali su fizičke poslove kod vlasnika kuća u kojima su odsjedali, povremeno podučavali djecu, radili na manje odgovornim poslovima u opštini, pošti i komunalnim službama — tamo gdje su postojala upražnjena mjesta zbog mobilizacije lokalnih muškaraca u vojsku.

U avgustu 1917. godine Efim Bogoljubov i Seleznjev odigrali su meč od osam partija. Trajao je gotovo mjesec dana. Igrali su polako, uz prekidanje partija. Na kraju je Bogoljubov dobio tri partije, dvije izgubio, a još dvije završene su remijem.

Tek u septembru 1918. godine, kada je Njemačka priznala poraz u ratu, ruski internirci proglašeni su slobodnim. Dio njih odmah je napustio Triberg i otišao na razne strane: neko kući u Rusiju, neko u druge zemlje.

Bogoljubov i Seleznjev ostali su u Tribergu. Do tada se Efim Bogoljubov zaljubio u Fridu Kaltenbah, kćerku lokalnog učitelja, i odlučio da s njom poveže svoju sudbinu. Po njegovim riječima, „pao je u vječno zarobljeništvo“ iz kojeg više nije mogao da se izbavi. Bogoljubov je i dalje živio kao podstanar u kući porodice Kaltenbah, a 1920. godine on i Frida su se vjenčali u crkvi, a zatim i zvanično sklopili brak. Dobile su dvije kćerke, koje su nazvali Sonja i Tamara.

Godine 1953. Triberg je posjetio svjetski prvak Mihail Botvinik. Udovica Bogoljubova (Efim Dmitrijevič preminuo je u svojoj kući 18. juna 1952. godine) detaljno je pričala o svom pokojnom mužu i o Seleznjevu. Tada su se u kući još čuvali velika Bogoljubovljeva šahovska biblioteka (kasnije je prodata), njegove bilješke, lične stvari i memorijalne nagrade.

Bogoljubov je postao profesionalni šahista. Osim igranja šaha, nije znao ništa drugo da radi. Nagrade sa turnira bile su njegov jedini izvor egzistencije i materijalne pomoći.

Seleznjev je takođe odlučio da ostane u Tribergu. Iz novina je znao kakvi se događaji odvijaju u domovini, ko je tamo došao na vlast, pa je bio zbunjen. A onda su stigle i vijesti iz Moskve: boljševici su eksproprisali roditeljsku kuću, konfiskovali svu imovinu i uhapsili njegovog oca. Mnogi poznanici bili su represirani: protjerani iz Moskve, strijeljani ili zatvoreni.

Ipak, zapadne novine ponekad su objavljivale i razne izmišljotine o navodnom „strašnom boljševičkom teroru“: hiljade vješala na ulicama Moskve i Petrograda, leševe strijeljanih, mučenja u ČEKA-i i opštu pljačku.

Naravno, Seleznjev se plašio da se vrati kući, a osim toga veoma se vezao za Bogoljubova i porodicu Kaltenbah. Zato je Aleksej odlučio da sa odlaskom još sačeka.

Dobivši slobodu, bivši internirci iz Rusije mogli su nesmetano da putuju po Njemačkoj. U isto vrijeme u Rusiji je punom snagom bjesnio građanski rat, a otuda su stizale kontradiktorne  glasine: navodno će boljševički režim svakog časa pasti; vojsku bijelog pokreta pomažu trupe Antante; revolucionarni događaji zahvataju i susjedne zemlje; proletarijat raznih država podržava boljševike.

I sama Evropa još je bila u poslijeratnom šoku. Mnoga industrijska preduzeća nisu radila, mali preduzetnici bili su upropašteni. Nezaposlenost i inflacija zahvatile su brojne zemlje.

Šahovski život tokom svjetskog rata gotovo je zamro. Istina, 1916. godine organizovan je meč između Emanuela Laskera i Siegberta Tarrascha. Od šest partija svjetski prvak dobio je pet, dok je jedna završena remijem.

Emanuel Lasker živio je u oskudici. Inflacija izazvana ratom progutala je svu njegovu ušteđevinu (a nekada su postojale i četiri hiljade rubalja za pobjedu na međunarodnom turniru u Petrogradu 1914. godine, kao i nagrade za pobjede u mečevima za svjetsko prvenstvo od 1907. do 1910). Kupovna moć njemačke marke naglo je padala. Već je i hiljadu maraka vrijedjelo manje od prijeratnog pfeniga. Pisac Erich Maria Remarque slikovito je opisao to vrijeme u svom romanu Crni obelisk. Cijene u Njemačkoj mijenjale su se praktično svakodnevno, a ponekad i dva puta dnevno.

Veliki šahista živio je gotovo gladan, bavio se filozofijom i radio na knjizi. Svjetski rat ostavio je dubok trag u razmišljanju Emanuela Laskera. Shvatio je da zakoni borbe koje je sam ustanovio ne mogu djelovati izvan društvenih uslova, i to ga je nakratko udaljilo od filozofskih pitanja. Zajedno sa starijim bratom Bertoldom počeo je da piše odavno zamišljenu dramu u stihovima, koja je kasnije postavljena u jednom berlinskom pozorištu.

Život u Tribergu

Dakle, neke ruske šahiste njemačke vlasti su pustile, dok su ostale internirale do kraja rata u mali banjski gradić Triberg, smješten u oblasti Švarcvalda. Bilo ih je sedmorica — Bogoljubov,  Levenfish ,Vajnštajn, Maljutin, Rabinovič, Romanovsky, Seleznjev i Fljamberg.

Rusima je u Tribergu bilo dozvoljeno da žive o svom trošku. U početku su bili smješteni u jednom hotelu, a zatim su se postepeno razišli po privatnim stanovima, što se pokazalo mnogo jeftinijim (jer im nije ostalo baš mnogo sredstava). Živjeli su složno, često se sastajali i mnogo trenirali.

Na inicijativu lokalnog gradskog šahovskog kluba organizovan je niz turnira koji su ušli u istoriju kao „turniri ratnih zarobljenika“. Ukupno je održano osam takvih turnira. Na pet od njih prvo mjesto osvojio je Bogoljubov, a na još dva zauzeo drugo mjesto.

U Tribergu su se Bogoljubov i Seleznjev posebno sprijateljili. Gotovo vršnjaci (Seleznjev je rođen 1888, a Bogoljubov 1889. godine), često su razgovarali i zajedno provodili vrijeme u uslovima internacije: išli su u planine, zarađivali dodatno držeći časove i zaljubljivali se u njemačke djevojke.

I ostali ruski šahisti su se, takoreći, podijelili u grupe „po interesovanjima“. Neko se okrenuo religiji, neko se navikao na bavarsko pivo i nešto žešće, nekoga su privlačile karte i druge igre na sreću.

A šta je drugo i moglo da se radi u malom banjskom gradiću sa minimalnim brojem gostiju u ratnim uslovima? Četiri godine života bez mogućnosti odlaska, uz obavezno redovno javljanje vojnoj komandi, u uslovima nemaštine i poniženja...

Donekle su pomagali Međunarodni crveni krst i pojedine dobrotvorne organizacije. Materijalnu pomoć pružali su i rođaci interniraca — opet preko Crvenog krsta i preko neutralnih zemalja. Sami šahisti su u tuđini imali skromne prihode: obavljali su fizičke poslove kod vlasnika kuća u kojima su odsjedali, povremeno podučavali djecu, radili na manje odgovornim poslovima u opštini, pošti i komunalnim službama — tamo gdje su postojala upražnjena mjesta zbog mobilizacije lokalnih muškaraca u vojsku.

U avgustu 1917. godine Efim Bogoljubov i Seleznjev odigrali su meč od osam partija. Trajao je gotovo mjesec dana. Igrali su polako, uz prekidanje partija. Na kraju je Bogoljubov dobio tri partije, dvije izgubio, a još dvije završene su remijem.

Tek u septembru 1918. godine, kada je Njemačka priznala poraz u ratu, ruski internirci proglašeni su slobodnim. Dio njih odmah je napustio Triberg i otišao na razne strane: neko kući u Rusiju, neko u druge zemlje.

Bogoljubov i Seleznjev ostali su u Tribergu. Do tada se Efim Bogoljubov zaljubio u Fridu Kaltenbah, kćerku lokalnog učitelja, i odlučio da s njom poveže svoju sudbinu. Po njegovim riječima, „pao je u vječno zarobljeništvo“ iz kojeg više nije mogao da se izbavi. Bogoljubov je i dalje živio kao podstanar u kući porodice Kaltenbah, a 1920. godine on i Frida su se vjenčali u crkvi, a zatim i zvanično sklopili brak. Dobile su dvije kćerke, koje su nazvali Sonja i Tamara.

Godine 1953. Triberg je posjetio svjetski prvak Mihail Botvinik. Udovica Bogoljubova (Efim Dmitrijevič preminuo je u svojoj kući 18. juna 1952. godine) detaljno je pričala o svom pokojnom mužu i o Seleznjevu. Tada su se u kući još čuvali velika Bogoljubovljeva šahovska biblioteka (kasnije je prodata), njegove bilješke, lične stvari i memorijalne nagrade.

Bogoljubov je postao profesionalni šahista. Osim igranja šaha, nije znao ništa drugo da radi. Nagrade sa turnira bile su njegov jedini izvor egzistencije i materijalne pomoći.

Seleznjev je takođe odlučio da ostane u Tribergu. Iz novina je znao kakvi se događaji odvijaju u domovini, ko je tamo došao na vlast, pa je bio zbunjen. A onda su stigle i vijesti iz Moskve: boljševici su eksproprisali roditeljsku kuću, konfiskovali svu imovinu i uhapsili njegovog oca. Mnogi poznanici bili su represirani: protjerani iz Moskve, strijeljani ili zatvoreni.

Ipak, zapadne novine ponekad su objavljivale i razne izmišljotine o navodnom „strašnom boljševičkom teroru“: hiljade vješala na ulicama Moskve i Petrograda, leševe strijeljanih, mučenja u ČEKA-i i opštu pljačku.

Naravno, Seleznjev se plašio da se vrati kući, a osim toga veoma se vezao za Bogoljubova i porodicu Kaltenbah. Zato je Aleksej odlučio da sa odlaskom još sačeka.

Dobivši slobodu, bivši internirci iz Rusije mogli su nesmetano da putuju po Njemačkoj. U isto vrijeme u Rusiji je punom snagom bjesnio građanski rat, a otuda su stizale kontradiktorne  glasine: navodno će boljševički režim svakog časa pasti; vojsku bijelog pokreta pomažu trupe Antante; revolucionarni događaji zahvataju i susjedne zemlje; proletarijat raznih država podržava boljševike.

I sama Evropa još je bila u poslijeratnom šoku. Mnoga industrijska preduzeća nisu radila, mali preduzetnici bili su upropašteni. Nezaposlenost i inflacija zahvatile su brojne zemlje.

Šahovski život tokom svjetskog rata gotovo je zamro. Istina, 1916. godine organizovan je meč između Emanuela Laskera i Siegberta Tarrascha. Od šest partija svjetski prvak dobio je pet, dok je jedna završena remijem.

Emanuel Lasker živio je u oskudici. Inflacija izazvana ratom progutala je svu njegovu ušteđevinu (a nekada su postojale i četiri hiljade rubalja za pobjedu na međunarodnom turniru u Petrogradu 1914. godine, kao i nagrade za pobjede u mečevima za svjetsko prvenstvo od 1907. do 1910). Kupovna moć njemačke marke naglo je padala. Već je i hiljadu maraka vrijedjelo manje od prijeratnog pfeniga. Pisac Erich Maria Remarque slikovito je opisao to vrijeme u svom romanu Crni obelisk. Cijene u Njemačkoj mijenjale su se praktično svakodnevno, a ponekad i dva puta dnevno.

Veliki šahista živio je gotovo gladan, bavio se filozofijom i radio na knjizi. Svjetski rat ostavio je dubok trag u razmišljanju Emanuela Laskera. Shvatio je da zakoni borbe koje je sam ustanovio ne mogu djelovati izvan društvenih uslova, i to ga je nakratko udaljilo od filozofskih pitanja. Zajedno sa starijim bratom Bertoldom počeo je da piše odavno zamišljenu dramu u stihovima, koja je kasnije postavljena u jednom berlinskom pozorištu.

Zanimljiva epizoda, koja oslikava promjene u Laskerovoj svijesti, dogodila se krajem 1917. godine tokom njegovog gostovanja u Budimpešti. Kada je jedan od gledalaca uzviknuo da „danas šahovski narod pozdravlja svog kralja“, svjetski prvak je, sa dotad neviđenom hrabrošću za vrijeme kajzerske Njemačke, odgovorio da nema namjeru da bude kralj, jer je nastupilo vrijeme krize kraljevstava.

„Ruska revolucija potresla je same temelje duha vremena, i ono što je počelo u Rusiji promijeniće ekonomsko, duhovno i moralno lice svijeta do te mjere da je to sada nemoguće čak i naslutiti.“

U jesen 1918. godine uspjelo se organizovati u Berlinu meč-turnir četvorice korifeja šaha: za pobjedu su se, dvokružno, borili Emanuel Lasker, Akiba Rubinstein, Siegbert Tarrasch i Carl Schlechter. Bez poraza su čitavu turnirsku distancu prošli Lasker i Rubinštajn, ali je svjetski prvak uspio da za pola poena pretekne rivala.

Godine 1919. u Berlinu su održana dva manja turnira na kojima su učestvovali Efim Bogoljubov, Seleznev, Spielmann i Richard Réti. Bogoljubov je na jednom zauzeo drugo mjesto, a na drugom postao pobjednik. I Seleznjev je uspješno nastupio na tim četvoročlanim turnirima i jednom osvojio drugo mjesto. Male, ali ipak novčane nagrade, došle su baš u pravi čas.

Njemački majstor T. Šuster u svojoj knjizi Die grossen Schachmeister der zwanziger Jahre („Veliki šahovski majstori dvadesetih godina“), objavljenoj 1976. godine u Štutgartu, posebno je istakao te četvoročlane turnire.

U februaru i aprilu 1920. godine u Berlinskom šahovskom društvu održan je turnir uz učešće niza poznatih majstora. U časopisu „Deutsche Schachzeitung“ za 1920. godinu navedena je tabela rezultata tog turnira.

Za pobjedu na ovom turniru Aleksej Seleznjev dobio je nagradu. Drugi je bio 25-godišnji Friedrich Sämisch, koji je iste godine postao nacionalni majstor. Kasnije je uspješno nastupao na brojnim međunarodnim turnirima, učestvovao je 1925. godine na Prvom moskovskom međunarodnom turniru, igrao na Trećoj svjetskoj šahovskoj olimpijadi i postao međunarodni velemajstor odmah po ustanovljenju te titule.

Berlinsko šahovsko društvo nalazilo se na adresi Kantštrase 8. Tokom Drugog svjetskog rata zgrada u kojoj se od 1913. do 1943. godine nalazila turnirska sala Berlinskog šahovskog društva bila je srušena.

Zgrada Berlinskog šahovskog društva

Krajem 1919. godine švedski mecena, poznati šahovski organizator i pokrovitelj šahista Ludvig Collijn organizovao je dva ugledna turnira u Stokholmu. Pozvao je velemajstore Akibu Rubinsteina i Rudolfa Spielmanna, kao i mlade talente Efima Bogoljubova i Richarda Rétija.

Istina, prvi turnir održan je bez Rubinštajna, koji je iz nekog razloga imao problema sa pasošem. Sa velikom prednošću pobijedio je Bogoljubov.

Sljedeći turnir, održan u decembru, završio se pobjedom Špilmana. Dalji poredak bio je sljedeći:
2. Rubinštajn;
3. Bogoljubov;
4. Reti.

Šahisti su bili lični gosti mecene i u potpunosti su osjetili njegovu dobrotu, gostoprimstvo i velikodušnost.

Krajem 1919. godine, takođe u Stokholmu, održan je veliki hendikep-turnir na kojem je, po originalnom sistemu braće Koljin, umjesto davanja prednosti jači igrač morao istovremeno da igra protiv nekoliko slabijih protivnika. Na primjer, poznati međunarodni majstori igrali su istovremeno protiv dvojice švedskih nacionalnih majstora ili protiv četvorice stokholmskih igrača prve kategorije; švedski majstor igrao je istovremeno protiv dvojice prvokategornika ili četvorice šahista druge kategorije.

Učesnici turnira u Geteborgu. Sjede (slijeva nadesno): Efim Bogoljubov, Akiba Rubinstein, Siegbert Tarrasch, Jacques Mieses, A. O. Anderson, Geza Maróczy, Aron Nimzowitsch; stoje — Bora Kostić, F. Meler, Richard Réti, Savielly Tartakower, Alexey Seleznjev, Gyula Breyer, Rudolf Spielmann.

Uglavnom, za pobjedu su svi morali ozbiljno da se potrude. Prvo mjesto na turniru osvojio je Bogoljubov. Drugi je bio Rubinštajn.

Efimu Bogoljubovu toliko se dopala Švedska da je tamo proveo čitavu godinu. U avgustu 1920. godine, zahvaljujući naporima švedskih mecena Ludvig Collijn i Rudolfa Hercoga, uspjelo je da se u Geteborgu održi prvi poslijeratni međunarodni turnir (tačnije, dva turnira — A i B). Favoriti su, naravno, bili Rubinštajn i Bogoljubov.

Ali na tok turnirske borbe neočekivano je uticala Bogoljubovljeva bolest. Dugo je bio vodeći, ali je zatim pretrpio tri poraza zaredom i morao da se zadovolji tek trećom nagradom. Pobjednik je bio Richard Réti, koji je briljantno odigrao završnicu turnira. Drugo mjesto zauzeo je Rubinštajn. Alexey Seleznjev, koji je takođe učestvovao na turniru A, završio je u donjem dijelu tabele.

U novembru 1920. godine Bogoljubov je u Švedskoj odigrao meč sa Aron Nimzowitsch i ostvario važnu pobjedu: +3, -1, =0.

Seleznjev, naravno, nije imao reputaciju tako jakog igrača kao Bogoljubov i zato nije dobijao pozive na velika takmičenja. Bio je prinuđen da učestvuje na manje značajnim turnirima. Godine 1921. Seleznjev je pobijedio u mini-meču njemačkog velemajstora Richarda Teichmanna, poznatog predstavnika pozicione šahovske škole (+1, -0, =1).

Kao što je ranije pomenuto, 1920. godine Efim Bogoljubov vjenčao se sa Fridom Kaltenbah. U početku su mladenci živjeli u kući roditelja nevjeste (uostalom, Bogoljubov je tamo živio već nekoliko godina). Zatim je pametna i proračunata Frida odlučila da im kupi sopstvenu kuću. Dio potrebnog novca dali su roditelji, a ostatak je svojim šahovskim radom zaradio velemajstor Bogoljubov. Na primjer, za pobjedu na međunarodnom turniru u Piešťany u aprilu 1922. godine, gdje je Bogoljubov nadmašio Aleksandra Aljehina, dobio je veliku nagradu u čvrstoj valuti.

„Haus Bogoljubow“ („Dom Bogoljubova“), kako su ga godinama nazivali u Tribergu, predstavljao je trospratnu kamenu vilu. Na prvom spratu nalazio se pansion za banjske goste — izvor skromnog, ali stalnog prihoda. Drugi sprat zauzimala je porodica (Frida sa djecom i dadilja), dok je na trećem Efimu Dmitrijeviču bio uređen kabinet i spavaća soba.

Uvijek rado viđen gost u kući Efim Bogoljubov bio je njegov prijatelj Alexey Seleznjev. Vremenom je zauzeo jednu od soba u pansionu i povremeno je davao svoj skroman doprinos izdržavanju kuće.

Natjerao je da ga poštuju

... U januaru 1919. godine u Berliner Schachzeitung pojavila se kratka vijest: ruski velemajstori (tada je to još bila nezvanična titula, kojom se slobodno mogao počastiti ugledan i poznat šahista) Efim Bogoljubov i Aleksey Seleznjev napustili su internaciju u Tribergu i sada žive u Berlinu. Ali da li je ta „internacija” zaista bila tako loša za obojicu? Bogoljubov je u Tribergu pronašao životnu saputnicu, a što se tiče Seleznjeva — ko može garantovati da mu tokom ruskih previranja ne bi zaprijetio mač revolucije kao „klasno stranom elementu”? A da su se prijatelji vratili u Rusiju 1914. godine, da li bi uopšte imali priliku da narednih godina usavršavaju svoje šahovsko umijeće? Ovako su i Bogoljubov, i Seleznjev, i drugi ruski šahisti koji su učestvovali na nedovršenom kongresu u Mannheimu i potom bili internirani u Tribergu, igrali na sedam turnira ruskih zarobljenih šahista. I dok je Seleznjev na prvom takvom turniru (održanom u Baden-Baden, dok je preostalih šest održano u Tribergu) podijelio 4–5. mjesto, na drugom je bio peti, potom je osvajao treća mjesta, a na četvrtom turniru ruskih zarobljenih šahista (1915) zauzeo čak drugo mjesto. Ne, „specijalno naselje” u Tribergu veoma je povoljno uticalo na šahovski razvoj Seleznjeva!

... U aprilskom broju časopisa Shakhmatny Vestnik za 1916. godinu objavljena je zanimljiva „Tabela sa pregledom stvarnih međunarodnih i nacionalnih šahovskih majstora i kandidata za zvanje šahovskog majstora”, koju je pripremio Pavel Saburov. Spisak otvaraju „ruski stvarni međunarodni majstori”: Ossip Bernstein, Dawid Janowski, Alexander Alekhine, Aron Nimzowitsch, Semyon Alapin, Fyodor Duz-Khotimirsky, Eugene Znosko-Borovsky, Lovcki, Rabinovič, Levicki, Jafe. Bogoljubov je — kao i Smorodski i fon Frejman — u toj tabeli svrstan među „stvarne nacionalne majstore”. A gdje je Aleksej Seleznjev? On se nalazi na velikom „Spisku istaknutih ruskih, poljskih i finskih ljubitelja šaha”, ali urednička fusnota uz taj spisak kaže: „Čini nam se da uspjesi V. Blumenfelda, V. I. Nenarokova i A. S. Seleznjeva prije dozvoljavaju da ih ubrojimo među stvarne nacionalne majstore ili makar među kandidate za titulu majstora; naročito zato što je (što, doduše, poštovani autor u trenutku pisanja nije mogao znati) A. S. Seleznjev u posljednje vrijeme odigrao neriješen meč sa maestrom Henry Farni.”

Ko je bio taj maestro, poslije uzbudljivog meča (+2−2=2) sa kojim je All-Russian Chess Society priznalo Aleksey Seleznjev titulu ruskog majstora? Hans Fahrni rođen je 1874. godine u Prague, ali je bio švajcarski državljanin. Još kao veoma mlad (1892) postao je prvak te male evropske zemlje, a početkom XX vijeka pobijedio je na nekoliko međunarodnih turnira srednjeg ranga. Ipak, čini se da je bio uspješniji u mečevima, pa je tako „skinuo skalp” Georg Salwe (1900, +3−1=1) i Curt von Bardeleben (1912, +3−0=1).

Farni je dugo živio u Minhenu i bio pobjednik turnira u Sanremo 1911. godine. Autor je djela „Die Aljechin-Verteidigung” (1922) i „Završnice u šahu” (rusko izdanje, Leningrad, 1926).

Naravno, dvojica poznatih kompozitora šahovskih studija imali su o čemu da razgovaraju. Obojica su se sa dosta uspjeha bavila sastavljanjem originalnih završnica i imali veliki broj objavljenih radova.

Sljedeći protivnik Seleznjeva u meču bio je Efim Bogoljubov. U dvoboju od osam partija (igranom u Triberg), Seleznjev je pružio dostojan otpor — 3,5:4,5 (+2−3=3)... Taj meč pokazao je koliko je Seleznjev napredovao, jer je Bogoljubov tada već predstavljao izuzetno moćnu silu.

Godine 1919. Seleznjev je odigrao 27 partija protiv Bogoljubova, Richarda Rétija, Rudolfa Spielmanna i najjačih njemačkih majstora — i kakav je bio rezultat? Seleznjev je dobio 9 partija, a 18 remizirao. Nijedan poraz! („Deutsche Schachzeitung”, br. 12, 1919).

Postavlja se pitanje: gdje su tada živjeli Seleznjev i Bogoljubov, dok su igrali na berlinskim turnirima i držali simultanke za berlinske ljubitelje šaha po tamošnjim kafeima?

Okrenimo se zanimljivoj knjizi njemačkog književnog istoričara Thomas Urban „Nabokov in Berlin” (rusko izdanje iz 2005). U poglavlju „Tragovima Vladimir Nabokova” Urban piše: „Tokom petnaest godina života u Berlinu, Vladimir Nabokov nikada nije imao sopstveni stan. Najprije je živio kod roditelja, zatim u pansionima ili iznajmljivao sobe kod stanodavaca. Zato se njegovo ime ne nalazi ni u jednom adresaru tog vremena.” Malo je vjerovatno da se u tim adresarima nalaze i imena Bogoljubova i Seleznjeva, koji su, po svemu sudeći, takođe živjeli u iznajmljenim stanovima.

V.V.Nabokov

„Poslije povratka iz Francuske”, piše dalje Thomas Urban, „Nabokovi su u prvo vrijeme, tokom ljeta, živjeli u okolini Berlina, uglavnom na obali jezera Cistenzе kod Vusterhauzena. U to vrijeme Vladimir Nabokov radio je na svom romanu The Defense. Oboje su dobro poznavali taj dio Schöneberga, jer su već živjeli tamo 1925–26. godine. U The Gift Nabokov opisuje osjećanja svog junaka Fjodora kada se nastanjuje u kući u već poznatoj berlinskoj četvrti.

Kasnije je Nabokov napisao: ‘Moja žena i ja, tada još bez djeteta, iznajmili smo dnevnu i spavaću sobu u Luitpoldštrase u Zapadnom Berlinu, u ogromnom i tmurnom stanu jednonogog generala fon Bardelebena, starijeg gospodina koji se isključivo bavio sastavljanjem svog porodičnog stabla; njegovo visoko čelo nečim je podsjećalo na Nabokova, a zaista je bio u srodstvu sa slavnim šahistom Bardelebenom, koji je stradao na isti način kao i moj Lužin.’

Može se pretpostaviti da su nekoliko godina prije Nabokovih u „ogromnom i tmurnom stanu jednonogog generala fon Bardelebena” živjeli kao podstanari Efim Bogoljubov i Aleksey Seleznjev, što je sa svojim rođakom sasvim mogao ugovoriti maestro Curt von Bardeleben, koji je u to vrijeme već bio doajen njemačkog šaha.

Bio je sedam godina stariji od Emanuela Laskera (rođen 1861), više puta zauzimao visoka mjesta na turnirima Njemačkog šahovskog saveza i učestvovao u čuvenom turniru u Hastingsu 1895. godine, gdje je pobijedio mladi Amerikanac i zvijezda u usponu Harry Pillsbury, dok je Bardeleben podijelio 7–8. mjesto sa Richard Teichmannom, pritom savladavši Laskera, koji je završio treći. (Na istom velikom turniru u Hastingsu Bardeleben je izgubio od Wilhelm Steinitza u svojoj čuvenoj partiji u kojoj prvi svjetski prvak efektnim manevrom, korak po korak, probija topa po sedmom redu — od e7 do h7.)

Inače, iste 1895. godine Curt von Bardeleben je dobio meč protiv Richarda Teichmanna rezultatom 6:4 (+3−1=6). Međutim, kasnije, 1909. i 1910. godine, Teichmann (vršnjak Emanuel Laskera, rođen 1868) dvaput je pobijedio Bardelebena u mečevima: 4:2 i 7:3.

Godine 1919. u Berlinu Bardeleben je izgubio meč od Efim Bogoljubova: −3+0=3, a naredne godine istim rezultatom i od Aleksey Seleznjeva. Priznati maestro je već bio na zalasku i, izgleda, psihički nije bio u potpunosti stabilan (1924. je izvršio samoubistvo skokom kroz prozor)...

U istoj 1920. godini Aleksey Seleznjev je ubjedljivo pobijedio u mečevima još dvojicu njemačkih majstora — Theodora Tannera (+3=3) i Schoriesa (+3=3). Odlično je nastupio i na prvenstvu Berlin Chess Society (osnovanog još u prvoj polovini XIX vijeka od strane Ludwiga Bledowa; turnirska sala nalazila se u Kantštrase 8, a kako navodi njemački istoričar šaha Frank Hoppe, ta zgrada — sjedište Berlinskoga šahovskog društva — uništena je tokom Drugog svjetskog rata): osvojio je 1. mjesto sa 8 poena iz 10 partija.

Pri tome je za pola poena nadmašio (i dobio direktan meč) drugoplasiranog Friedricha Sämischa, budućeg međunarodnog velemajstora, koji će dvije godine kasnije uvjerljivo savladati Richard Rétia u meču 5,5:2,5.

Seleznjeva su proglasili šampionom Berlina, i to je uopšte bilo srećno razdoblje za njega — nešto ranije, takođe u Berlinu, osvojio je 2. mjesto na veoma jakom meč-turniru (1. Bogoljubov — 5 iz 6, 2. Seleznjev — 3, 3–4. Réti i Spielmann — po 2 poena).

... Jednom je Seleznjev davao simultanku u kafeu „Kerkau” na Alexanderplatzu, i tada se tamo pojavio i oduševljeno dočekani Emanuel Lasker lično! Nekoliko godina ranije, u julu 1914, upravo tu u „Kerkauu” Lasker je odigrao meč od 10 partija u brzom tempu (5 sekundi po potezu) sa José Raúl Capablancaom, izgubivši 3,5:6,5...

Nakon završetka simultanke, Seleznjev i Lasker su zajedno izašli iz kafea. Usput je Lasker saopštio odličnu vijest — postignut je dogovor sa Bernhardom Kaganom, koji će u svom privatnom izdavaštvu objaviti mali zbornik studija Seleznjeva sa Laskerovim komentarima. Zatim je Lasker predložio da odu kod njega odmah, kako bi ponovo pregledali koje studije treba uvrstiti u zbirku.

... U kući van grada Emanuel Laskera (oko sat vožnje od Berlina), Aleksey Seleznjev je bio prvi put. Seoska idila: čist vazduh, vrt... Ljubazna Marta, supruga „kralja”, servirala je sto. Dok je ispijao čudesnu kafu, Seleznjev je primijetio promjenu u Laskerovom raspoloženju: dok je pušio svoju neizostavnu cigaru, odjednom je postao tmuran, nekako se „ugasio”, i Seleznjevu se učinilo da domaćin najmanje ima volje da sada govori o njegovim, Seleznjevljevim studijama, ili uopšte o šahu.

Odjednom se prisjetio kako ga je nekoliko godina ranije, u Tribergu, iznenadila bilješka u „Shakhmatny Vestnik” (časopis je tada iz Stockholma u Triberg poslao Aljehin, preko Englunda ili Kolina), u kojoj je Semyon Alapin bio ogorčen na šovinistička predavanja Emanuel Laskera po njemačkim gradovima, u kojima je, kako je pisao Alapin, Lasker sa šahovsko-strategijskih pozicija tumačio tekuće ratne operacije (taj broj časopisa, čini se, bio je iz 1916. godine).

Lasker i Seleznjev nisu bili toliko bliski prijatelji da bi Emanuel Lasker započeo razgovor o temi koja ga je sve više opterećivala. Da, tokom rata stajao je na pozicijama nacionalnog patriotizma, i to je bio njegov svjestan izbor, izraz želje većine njemačkih Jevreja da se integrišu u njemačku naciju. Ali u oktobru 1916. prusko vojno ministarstvo sprovelo je u vojsci „jevrejski popis” — kao protivmjeru antisemitskoj propagandi koja je tvrdila da Jevreji izbjegavaju vojnu službu. Ta akcija pruskih vojnih vlasti postigla je suprotan efekat: potkopala je krhko nacionalno jedinstvo i pokazala njemačkim Jevrejima da je nacionalna integracija zapravo nedostižna.

Iz teških posljedica rata nacionalističke snage su pokušale izvući korist, a takvi umni ljudi kao što je Lasker to nisu mogli ne naslutiti (iako, gledano unaprijed, ni nakon dolaska Adolfa Hitlera na vlast još neko vrijeme nije odlučio da emigrira, hranio je iluzije i napustio domovinu tek 1934. godine)...

Emanuel Lasker je u predgovoru knjige napisao:

„Majstor Aleksey Seleznjev nije samo praktični igrač izuzetne snage, sposoban da, ne izgubivši nijednu partiju, osvoji drugo mjesto u borbi protiv Efima Bogoljubova, Richarda Rétija i Rudolfa Spielmanna na berlinskom turniru u februaru 1919. godine — njegov značaj kao kompozitora nije ništa manje zapažen. Za nas je čast i priznanje da njemački šahovski svijet upoznamo s njegovim studijama.

U njima dominira samosvojan duh, potkrijepljen strogom samokritičnošću, koji se ne smiruje dok se ideja koja je nastala ne dovede do najizraženijeg i najsavršenijeg završetka. Kod njega nema svakodnevnih, banalnih zamisli. Sredstva koja koristi da prikaže ideju uvijek su uzeta iz stvarnosti. Velika ljubav prema svom umjetničkom radu stalno vlada stvaraocem, tako da ne izbjegava nikakav ozbiljan napor koji smatra korisnim ili neophodnim. A osjećaj za ukus, koji vlada njegovim djelima, uvijek je prirodan i istančan.

Tako je tokom dužeg vremena nastalo ovo malo obimom, ali vrijedno djelo, čijem izdavanju mi je autor ukazao povjerenje.

Nadam se da će njemački šahovski svijet dostojno ocijeniti i odati priznanje talentu našeg gosta. U skladu s ratnim vremenom, izdanje je skromno i bez ukrasa. Ukras ove knjige je njena unutrašnja vrijednost.”

Tadašnji svjetski prvak Emanuel Lasker bio je i sam autor nekoliko studija visokog nivoa. Nakon što se 1902. godine preselio u USA, osnovao je tamo časopis „Lasker's Chess Magazine” („Laskerov šahovski časopis”), čiji je cilj bio da podstakne interesovanje za šahovsku kompoziciju. Upravo je Laskerova ljubav prema šahovskoj kompoziciji dovela do njegovog prijateljstva sa Aleksey Seleznjevom.

Ali „studijske ekstaze” kod Seleznjeva nikada nisu dugo trajale, a uz to su ga sve više obuzimale ambicije da se afirmiše na evropskoj sceni i kao praktični igrač. Tim prije što nije smatrao da je slabiji od mnogih koji su se istakli u poslijeratnom šahovskom svijetu.

Ipak, na velikom turniru u Gothenburgu (avgust 1920) doživio je pravi neuspjeh: posljednje mjesto sa 4 poena, čak 5,5 poena manje od pobjednika Richard Rétija, iza kojeg su se plasirali Akiba Rubinstein sa 9 i Efim Bogoljubov sa 8 poena, pri čemu je Seleznjev izgubio partije od sve trojice.

(Nastaviće se)

(Stavljen nastavak 10) 

U susret Superfinalu. Donske legende – 2

 21. septembar 2026.

Završni tekst GM Dmitrija Krjakvina o istoriji rostovskog šaha.

Legenda br. 3. Pogrešan zaokret

Prvenstvo SSSR-a 1963. godine u Lenjingradu svojevremeno je bilo uvertira u jednu od najpoznatijih šahovskih intriga tog vremena – „zonski meč-turnir osmorice“ 1964. godine, koji je u posljednjem trenutku postao „meč-turnir sedmorice“. Međutim, u trenutku borbi na obalama Neve učesnici nisu ni slutili šta će se dogoditi. Tek su ulazili u kvalifikacioni maraton i svim snagama se borili za medalje.

Boris Spaski, koji je zajedno sa trenerom Igorom Bondarevskim gradio put ka samom vrhu, briljantni Leonid Štejn, neprobojni Ratmir Holmov, lukavi David Bronštajn, pouzdani Jefim Geler i, bez sumnje, Aleksej Suetin, koji je odigrao turnir života.

Samo pola poena od mjesta koje bi mu donijelo plasman u završnu borbu ostao je Lev Polugajevski, već tada jedan od najjačih šahista u zemlji. Međutim, zvjezdani period Polugajevskog nastupio je nešto kasnije. Uoči turnira Lav je bio među očekivanim favoritima, ali dogodilo se drugačije...

Lav Abramovič je dugo bio u grupi lidera, a zatim je izgubio dvije partije, pa mu nije pomogao ni završni finiš. Ipak, u zonski turnir – kvalifikacioni turnir za međunarodni ciklus za svjetskog prvaka, nešto poput Superfinala 2026. godine – plasiralo se šest prvoplasiranih sa prvenstva SSSR-a, zatim bivši svjetski prvak Vasilij Smislov i još jedan velemajstor koji je mjesto dobio za izuzetne zasluge.

Polugajevski je ovdje imao samo jednog konkurenta. Viktor Korčnoj je poslije turnira kandidata u Kurasau 1962. godine bio u padu forme i podbacio je na prvenstvu SSSR-a, završivši čak ispod Lava na tabeli.

Sjednica posebne komisije u Velemajstorskoj sobi kluba na Gogoljevskom trajala je čitava četiri sata!

Polugajevski je uživao ugled mladog i perspektivnog šahiste, bez poroka, sa velikim rezultatima na posljednjim prvenstvima SSSR-a. Zauzeo je neslavno sedmo mjesto, ali je njegov konkurent Korčnoj ipak bio igrač prve klase: već je igrao u mečevima kandidata, a uspio je da pobijedi i Fišera.

Na kraju je Polugajevski izašao iz Velemajstorske sobe blijed kao kreč, dok je Korčnoj postao učesnik zonskog turnira.

Odluka je bila veoma sporna. Viktor Ljvovič na turniru je bio daleko od svoje najbolje forme, a upravo je zbog toga propustio jedini ciklus kandidata u svojoj dugoj karijeri.

Istovremeno, Vasilij Vasiljevič Smislov nije gubio vrijeme. Otišao je gdje je trebalo, završio šta je trebalo i dobio pravo da bez kvalifikacija igra na međuzonskom turniru. A Polugajevskog, sa njegovim obimnim analizama otvaranja, uzeo je za sekundanta!

E, to je pravi diplomatski nivo!

Jakov Damski u knjizi o Lavu Abramoviču s pravom primjećuje da je emotivnom i lako uzbudljivom šahisti ponekad nedostajala psihološka ravnoteža. A sada mu se dogodio takav potres odmah na početku, poslije kojeg se Polugajevski dugo oporavljao, pa mu na kraju nije ostalo dovoljno nervne energije za završnicu.

U prvom kolu Lav je igrao protiv prvaka SSSR-a do 20 godina Aleksandra Zaharova (rođenog 1943. godine), koji se nedavno preselio iz dagestanskog Hasavjurta u Rostov na Donu.

Majstor Zaharov tada je smatran jednom od zvijezda u usponu sovjetskog šaha. Već je bio pozivan u reprezentaciju za meč protiv Jugoslavije, a samouvjereno se plasirao u finale prvenstva SSSR-a, nakon što je prošao polufinale.

Privlačan je bio i njegov stil igre – napadački i atraktivan. David Bronštajn, koji je veoma cijenio umjetnost u šahu, bio je posebno naklonjen mladom Zaharovu. Ako je pokojnog Stolberga nazivao „Taljem naše generacije“, Zaharova je nazvao „rostovskim Morfijem“!

Uz A. Zaharova i D. Bronštajna – sazviježđe sovjetskih velemajstora na meču sa Jugoslavijom (foto: chesspro.ru)

U komplikovanoj poziciji protivnici su trošili mnogo vremena i ubrzo je nastao nevjerovatno napet cug-cvang. Zastavice na satovima Lava Abramoviča i Aleksandra Ivanoviča držale su se, što bi se reklo, na časnu riječ. Gledaoci su pohrlili u prve redove, a igrači koji su već prošli vremensku kontrolu ostavili su svoje partije i okupili se oko stola junaka kola – bio je to prizor za pamćenje!

Igrajući gotovo kao mitraljez, Zaharov je dva puta propustio direktnu pobjedu, ali je zatim grubo pogriješio, pa je i Polugajevski, uzvraćajući kratkim rafalima, uspio da se odbrani. Kada su igrači obnovili zapis partije, ispostavilo se da su u žaru borbe napravili nekoliko suvišnih poteza! A najvažnije – favorit je morao da preda.

Pobjeda je izgledala jednostavno – bijeli kralj bi upao u matnu mrežu ili bi bila izgubljena topa. U turnirskom biltenu napisano je da se nastavak partije, po svemu sudeći, neće ni odigrati. Podsjetimo, radnja se odvijala 1963. godine, kada su se partije prekidale i nastavljale narednog dana.

Međutim, Lav Polugajevski je imao nevjerovatnu sreću – došao je na nastavak partije i... nije je izgubio!

Prije nastavka u Lenjingradu se vrijeme potpuno pokvarilo – pao je snijeg i počela je mećava. Zaharov je iz hotela krenuo sam na nastavak, a ne sa prijateljima i učesnicima turnira, kao u prvom kolu. I krenuo je u pogrešnom pravcu...

Jedna kuća smjenjivala je drugu, a Zaharova je počelo da zabrinjava to što mu vid ne prepoznaje nijedan poznati objekat. A prema satu, nastavak partije je već trebalo da počne!

Ipak, prvak SSSR-a do 20 godina bio je zdrav i mlad čovjek. Aleksandar se okrenuo i potrčao avenijom u suprotnom pravcu. Jurio je, preskakao prepreke koje je napravilo nevrijeme, umalo padao, dok je surovi Lenjingrad zavijao, a ledeni vjetar udarao u lice mladića naviklog na južnu toplinu.

Poslije pola sata, Lav Polugajevski, poznat po korektnosti i viteškom odnosu prema igri, već je napravio stotinjak krugova po praznoj pozornici. U jednom trenutku, nervozno prekrstivši ruke, obratio se arbitru:

„Možda se nešto dogodilo njegovom protivniku?“

Kada je dobio odgovor da su već zvali hotel i da Zaharova nema u sobi, velemajstor je krenuo u 101. krug.

Mogu samo da zamislim šta se tada dešavalo u duši poštenog Polugajevskog – nije želio da izgubi, ali nije mu bilo prijatno ni da dobije tako poklonjen poen.

U tom trenutku začuli su se teški koraci, a zatim je, preskačući stepenice, u salu utrčao mladi protivnik Lava Abramoviča.

Mnogo godina kasnije Aleksandar Ivanovič se prisjećao da je potpuno zaboravio ono što je kod kuće analizirao. Zadihan i jedva dišući, gledao je kako se zastavica na satu približava vrhu, a jedina želja bila mu je da što prije „izlupa“ poteze do druge vremenske kontrole, na 60. potezu...

A Polugajevski? Polugajevski je kod kuće smislio posljednju zamku.

Pokušavajući da ne izgubi na zastavicu sa ogromnom materijalnom prednošću – a znamo da se na tadašnjim mehaničkim satovima vrijeme nije dodavalo nakon svakog poteza – Zaharov je pravo u nju upao.

Partija je završena remijem u sljedećoj poziciji.

L. Polugajevski – A. Zaharov

Lenjingrad, 1963.

Štampa je kritikovala mladog majstora: kako je moguće promašiti prazan gol?! Računanje i kombinacije su dobri, ali šta je sa tehnikom završnice? Ipak, na kraju se Zaharov „iskupio“ i u posljednjem kolu ubjedljivo savladao Korčnoja, ne dozvolivši mu da se na tabeli izjednači sa Polugajevskim, zbog čega su kritičari utihnuli.

Lev Polugajevski u Rostovu 1979. godine (foto iz arhive V. Kisljakova)

Kasnije je Aleksandar Ivanovič postao pobjednik Svesaveznog kvalifikacionog turnira i ponovo nastupio na prvenstvu SSSR-a, gdje je odigrao čuvenu partiju protiv Anatolija Karpova u Zajcevovoj varijanti Nimcoindijske odbrane. Ta partija našla je mjesto i u popularnim video-snimcima Danila Dubova o prvenstvima SSSR-a, kao i u kapitalnoj knjizi „Nimcoindijska odbrana“ Igora Lisog. Zaharov je stigao i do polufinala pojedinačnog Kupa SSSR-a, ali je još više postigao kao trener. Izveo je na veliki šahovski put Jekaterinu Kovaljevsku, Maksima Turova, Dmitrija Krjakvina i Jelenu Tomilovu, a važan razvojni pravac dao je i mladom Ivanu Bukavšinu.

Pozicija iz partije Polugajevski – Zaharov ušla je u mnoge udžbenike o završnicama, uključujući i klasično djelo Marka Dvoreckog. Dugo se smatrala jedinstvenom, sve dok 2019. godine na superturniru u Vejk an Zeu Sem Šenklend nije predao u sličnoj remi poziciji protiv Aniša Girija. Ova šahovska tragikomedija čak je nadmašila sovjetski primjer.

Naravno, listajući Dvoreckog, nestašni učenici Aleksandra Ivanoviča stalno su mu skretali pažnju na „onu čuvenu partiju“. Zaharov, veoma inteligentan i vaspitan čovjek (uzgred, njegov sin Andrej danas je jedan od vodećih izvođača Rostovskog muzičkog teatra, kompozitor i virtuoz na violini), obično je suzdržavao grube i uvredljive riječi kao odgovor, čak i kada bi mu Lenjingrad 1963. godine pomenuli već deseti put zaredom. Umjesto toga, zamišljeno bi rekao: „To je jednostavno bio pogrešan zaokret!“

Legenda br. 4. Podijeliti iskustvo

Rostovski tim tradicionalno je uspješno nastupao na ekipnim takmičenjima. Djevojke i juniori uglavnom su ostvarivali dobre rezultate, dok su se donski lideri uspješno borili protiv vodećih šahista zemlje. Čak i u periodu kada je, nakon odlaska Leonida Šamkoviča, grad ostao bez majstora, ekipa Dona i dalje je bila više nego konkurentna.

Iz Donjecka (tada Staljino) u Rostov se doselio istoričar Jurij Knišenko (1921–1990) – igrač majstorskog nivoa koji nikada nije postao majstor (pobjeđivao je u partijama Davida Bronštajna i čitav niz budućih i tadašnjih velemajstora), ali je zato oko sebe okupio i povezao šahovska zbivanja kako u gradu tako i na univerzitetu.

Početkom šezdesetih godina na Filološki fakultet Rostovskog državnog univerziteta iz Dagestana je došao Aleksandar Zaharov. Dobio je stan od fabrike „Rostselmaš“ i ostao da živi u Rostovu na Donu.

Ipak, svojevrsni poslijeratni šahovski vakuum na Donu nije dugo trajao. Početkom šezdesetih u Rostovu se pojavio i domaći igrač ozbiljnog kvaliteta, štićenik Doma pionira German Hodos (1941–2023). Mladi majstor blistao je na omladinskim takmičenjima i brzo stigao do finala prvenstva SSSR-a za odrasle.

Fotografija iz arhive porodice Germana Hodosa

Odlične rezultate na prvenstvima RSFSR-a ostvarivali su rostovski majstori Aleksandar Ostrovski (1937–2025) i Vitalij Žilin (1934–1996). Aleksandar i Vitalij počeli su zajedno, ali su im se kasnije putevi razišli – Aleksandar Arnoldovič postao je ugledni trener koji je izveo svjetskog juniorskog prvaka Aleksandra Galkina, ali i autoritet u oblasti suđenja, koji je uticao na Igora Bolotinskog i druge poznate sudije. A Žilin je odao alkoholu, Budkov i Bogatin zabranili su mu da dolazi u klub, pa je Vitalij do kraja života igrao za novac u parku Sobino – na mjestu gdje danas sa svojom djecom šeta velemajstor Artur Gabrieljan.

Rostovska reprezentacija – krajnje desno A. Ostrovski, V. Žilin u sredini, pored A. Bogatina (foto iz arhive porodice A. Bogatina)

Neuredno odjeven stariji čovjek, od kojeg se užasno osjećao miris alkohola, mogao bi gostu parka da kaže: „A ovo je forpost! Imao sam takvog konja kada sam pobijedio Polugajevskog.“ Devedesetih godina nisam vjerovao pričama o nesrećnoj sudbini ovog majstora, koje sam slušao od svog dječjeg trenera, poznatog sudije Vladimira Makijenka (1933–2006), sve dok početkom dvijehiljaditih nisam napravio bazu i sam pogledao partije. Na primjer, Semjon Furman protiv trezvenog Žilina nije uspio da napravi nijedan remi – Rostovljanin je djelovao kao ugašena zvijezda nevjerovatnog talenta.

Na skupu šahovske javnosti Bogatin je izjavio: „Imamo izuzetno snažnu generaciju igrača i, ako dovedemo još nekoliko zvijezda, moći ćemo da u ekipnom prvenstvu RSFSR-a preteknemo Sverdlovsku, Moskovsku i Lenjingradsku oblast i izborimo se za savezni nivo!“ I zaista je uspio da okupi donski drim-tim, koji je zadavao probleme Moskovljanima sa Borisom Spaskim i Levom Polugajevskim u sastavu! Ali ako je Aleksandar Petrušin prilično glatko prešao na Don, prelazak drugog poznatog majstora bio je povezan sa čitavom pričom.

Samuil Žuhovicki (1916–2016) živio je gotovo 100 godina i za šahovskom tablom susretao se sa igračima od Hose-Raula Kapablanke do Andreja Jesipenka (remizirao je sa mladim Anatolijem Karpovom, a borio se čak i protiv sasvim mladog Vladimira Kramnika) – upravo zbog toga Andreja na Donu često nazivaju „Kapablankinim unukom“. Žuhovicki je prošao rat, ali se nije borio na frontu, već je popravljao tenkove, što je takođe bio izuzetno važan posao.

Odesa, Lenjingrad, Baku, Moskva, Habarovsk, Talin, Voronjež, Kišinjev – Samuil Markovič mijenjao je mjesto prebivališta u mnogim velikim gradovima SSSR-a. Bio je upečatljiv muškarac, držao se dostojanstveno: snažan sportista, koji je uspijevao da pobijedi i Viktora Korčnoja i Marka Tajmanova – žene su se u njega zaljubljivale na prvi pogled. Žuhovicki je samo zvanično stupao u brak otprilike deset puta!

Fotografija iz knjige S. Tkačenka i D. Krjakvina „Tajne šahovskog dugovječnika“

A na turnirima tog vremena, koji su trajali mjesecima, često je bilo potrebno živjeti u sovjetskim hotelima, sa njihovim veoma različitim nivoima komfora, u dvokrevetnoj sobi – jednokrevetna je pripadala samo igračima ranga svjetskog prvaka. Samuil Markovič to nije volio, ali ako se živi sa obožavateljkom, onda je tu i udobnost, i inspiracija, a neko će vam još i spremiti nešto da pojedete!

Internet je tada postojao samo na stranicama naučnofantastičnih priča, a društvene mreže nisu postojale čak ni tamo. Samuil Markovič bi promijenio grad i za stanovnike prethodnog grada jednostavno nestao u beskrajnim prostranstvima SSSR-a. Ali onda se dogodila priča koja je otkrila sve karte.

Šah u Moldaviji tada nije imao gotovo nikakvu veliku tradiciju. Tek je stasavala mlada generacija, predvođena Vjačeslavom Čebanenkom. Moldavci su odlučili da pozovu Žuhovickog da podijeli iskustvo, radi kao mentor reprezentacije, ali i da sam zaigra za Moldaviju na prvoj tabli!

Sve je bilo dobro, ali se to u tom trenutku pretvorilo u događaj svesaveznog značaja, pa se u nekoliko velikih sovjetskih listova pojavila vijest: „Poznati majstor odlazi u Moldaviju!“ Ljepotice iz cijelog SSSR-a, koje su dobile takvu informaciju, pohrlile su u Kišinjev tragom Samuila Markoviča.

Kasnije, kada je Žuhovicki bio diskvalifikovan, štampa ga je, kao što je tada bio običaj, optuživala za sve moguće grijehe i čak tvrdila da je upravo na kišinjevskoj željezničkoj stanici bez ikakvog ustručavanja pretukao svoju suprugu. Međutim, istina je bila drugačija. Tuča se zaista dogodila, ali Samuil Markovič u njoj nije učestvovao. Za svoj san, za pravo da budu prva dama, borile su se hrabre žene – i to toliko žestoko da ih je uspio smiriti tek pojačani odred moldavske milicije.

Žuhovickom je izrečena duga „diskvalifikacija“, uz nalog da se prije svega pozabavi svojim privatnim životom. U Moldaviji je njegovo ime izbrisano iz šahovskih anala. Neki od rukovodilaca šahovskih sekcija iz vodećih centara SSSR-a ogorčeno su mu saopštili da je od sada persona non grata na njihovim turnirima, čak i kada mu sportska zabrana istekne.

A na Donu su bili oduševljeni pričom o Samuilu Markoviču! Direktor kluba i veliki poklonik ženske ljepote Leonid Budkov izjavio je: „To je naš čovjek i mi ćemo se boriti za njega! Takvog muškarca i šahistu treba dovesti, a onda ga već oženiti u Rostovskoj oblasti!“

Zaista, ubrzo se Samuil Žuhovicki preselio u Rostov, a potom u Novočerkask, gdje se oženio – ovog puta izuzetnom izabranicom koja mu je posvetila čitav ostatak svog života.

S druge strane, Vera Nikolajevna Tihomirova otišla je na razgovor kod novog rukovodioca Šahovske federacije SSSR-a Borisa Rodionova i uspjela da vrati Žuhovickog takmičarskom šahu: „Borise Jevgenjeviču, radite šta god hoćete, ubjeđujte komisiju, ali on mi je potreban za Spartakijadu!“

Nasljednik Leonida Budkova i jedan od rukovodilaca rostovskog šaha devedesetih godina Petar Kruglikov (1959–2026) prisjećao se da se dugo ustručavao, ali je jednom ipak postavio već vremešnom Žuhovickom pitanje:

„Samuil Markoviču, kako vam je uspjelo da postignete takvu popularnost kod žena?“

Klasik je dugo ćutao, a onda ispričao priču:

„Godine 1942. branili smo Pjatigorsk, ali su nas kasnije izbacili iz grada. Nijemci su napredovali u svim pravcima, bilo je strašno bombardovanje, zemlja se tresla i činilo se da je došao kraj svijeta. Ostaci naše čete skrivali su se u skloništu. Preko puta mene sjedjela je mlada medicinska sestra, koja je strašno trzala na svaki prasak. Tada sam je pogledao, nasmiješio se i rekao: ‘Djevojko, ne bojte se! Hoćete li da vas večeras, ako preživimo ovaj dan, naučim da igrate šah?’“

Nije svakome dato da doživi čitav vijek, ali smiješiti se i igrati šah – to je jednostavno obavezno!

Legenda br. 5. Tramvajske

U Rostov na Don dolazili su svi domaći svjetski prvaci, počev od Mihaila Botvinika. Ne treba baš previše idealizovati sovjetsko vrijeme – poznata je priča kako su aktuelni svjetski prvak Anatolij Karpov i predsjednik Šahovske federacije Vitalij Sevastjanov svečano položili kamen temeljac za novi donski šahovski klub, a kada su legendarni šahista i kosmonaut otišli, lokalne vlasti su tu dobru i potrebnu inicijativu jednostavno gurnule u stranu. Naravno, u doba velikih promjena na mjestu hipotetičkog kluba otvoren je luksuzni restoran.

Ali, naravno, efekat posjeta velikih šampiona bio je ogroman. Dugo je u epskom sovjetskom nizu šahovskih legendi na Donu nedostajao samo Tigran Petrosjan – i konačno je fabrici „Rostselmaš“ uspjelo da pozove Tigrana Vartanoviča zajedno sa suprugom Ronоm Jakovljevnom.

U to vrijeme uobičajena praksa bila je „predavanje i simultanka“, u skraćenoj varijanti LiS. U Moskvi i Lenjingradu čak su postojali posebni biroi koji su, prema rasporedu „LiS-a“, raspoređivali velemajstore i majstore po organizacijama.

Za „LiS“ je postojala fiksna tarifa za rad majstora i velemajstora. Tada je na rejting-listi bilo malo velemajstora, svaki ljubitelj šaha znao ih je lično, a tarifa za „LiS“ bila je za velemajstora znatno veća od finansijskog sna svakog majstora. Ipak, svjetski prvak bio je pripadnik posebne kaste vrhunskih igrača i tokom gostovanja mogao je da računa na posebne uslove.

Kada je Mihail Talj dolazio u Rostov na Don, nije postavljao nikakve grandiozne zahtjeve – ali se, naravno, svako veče završavalo u restoranu. Mihail Botvinik, naprotiv, bio je asketski čovjek, ali je prije svega zahtijevao da se prema njemu odnosi s poštovanjem – poznat je slučaj kada nije otišao na superturnir u Holandiju, uz obrazloženje da „nije bio kako treba pozvan“.

Vladimir Kancin i njegovi saradnici pažljivo su se pripremali za dolazak Petrosjana. Napravili su detaljan budžet, uzimajući u obzir savjete Arona Bogatina i iskustva sa dolascima prethodnih svjetskih prvaka: luksuzne bankete, donski suveniri i riblji delikatesi (Petrosjan uopšte nije pio alkohol, ali je volio dobro da jede), doček uz cvijeće i orkestar, gostovanje na radiju i televiziji, kao i mali Kaisini obožavaoci sa transparentom: „Dobro došli u Rostov na Donu, dragi Tigrane Vartanoviču!“

Odmah poslije pobjedničkog Meča stoljeća SSSR – Reprezentacija svijeta 1970. godine, M. Botvinik je otputovao u Rostov (pored njega V. Kancin, fotografija iz arhive V. Kisljakova)

Majstori iz pogona „Rostselmaša“ pripremili su za Petrosjana vrijedan poklon – dragocjenu vazu. Prema zamisli njenih tvoraca, izrađena u grčkom stilu, simbolizovala je pobjedu u maratonu na Kurasau, a potom i svrgavanje sa Olimpa gromovnika Botvinika. Danas svaki rukovodilac regionalnog šaha razumije da pozvati velikog igrača (ako nemaš veze na samom vrhu ruske političke strukture) prilično košta, dok su tada bila sovjetska vremena – Rostovljani su goste dočekivali onim što su mogli da priušte.

Tigran Petrosjan i Vladimir Kancin na susretu sa donskim ljubiteljima šaha (foto iz arhive porodice V. Kancina)

Treba odati priznanje Tigranu Petrosjanu: osvojio je srca donskih ljubitelja šaha svojom otvorenošću, istančanim smislom za humor i upečatljivim šahovskim primjerima na predavanju, dok je brojna jermenska dijaspora bila spremna da ga nosi na rukama.

Ali došlo je veče kada je supruga prvaka ušla kod Kancina i njegovih saradnika u direktorsku kancelariju. Rona Jakovljevna je jednostavnim i nenametljivim riječima ispričala kako su Moskovljani jermenskog porijekla darivali njenog muža poslije pobjede u meču za svjetsku titulu, kao i koliko je dobio u Jerevanu i Tbilisiju.

„Trebalo bi dodati na zvanični honorar! A ovakvu stvar kod kuće nemamo gdje da stavimo!“ – prva dama sovjetskog šaha pokazala je na vazu. Zatim je otišla, ostavljajući šokirane rostselmaševce da svare ono što su upravo čuli.

Prvi je progovorio Vladimir Kancin:

„Prijatelji, drugih mogućnosti nema – moramo da skupimo novac. Nemamo vremena da se obratimo dijaspori, Petrosjan odlazi ujutro... Ko koliko može. A Rona Jakovljevna neće vazu? Kasnije ću je prodati na crnom tržištu, pa ćemo bar djelimično pokriti troškove.“

Poslije toga Vladimir Mihajlovič ubacio je u kapu deset rubalja koje su mu preostale do plate.

Pokrivalo za glavu krenulo je ukrug. Pet rubalja teška srca ubacio je čak i radnik montažnog pogona P., koji je tradicionalno pred kraj mjeseca trošio taj novac sa prijateljima, mimo porodičnog budžeta, uprkos svim protivljenjima tašte. Ali posebno divljenje izazvao je postupak sindikalnog povjerenika R., poznatog po tome što je svakog ljeta odlazio na more sa plavokosom ljubavnicom iz računovodstva – on je bez razmišljanja stavio na sto svu ušteđevinu namijenjenu budućem putovanju u Soči.

Sljedećeg jutra supruga velikog majstora preventive i suptilna stručnjakinja za žrtvu kvaliteta kritički je pregledala cijelu prikupljenu sumu. Prikupljeni novac nije bio mali, ali nije izgledao naročito uredno – uglavnom u sitnim novčanicama, često zgužvanim i prilično pohabanim.

Međutim, Rona Jakovljevna nije oklijevala da nekako složi tu gomilu novca sa brojnim likovima Vladimira Lenjina. Brzim pokretom zgrabila je cijelu fabričku kasu i – ubacila je u vazu!

Potom je ponosno otišla sa tim remek-djelom fabričke umjetnosti, ispunjenim honorarom, ostavljajući organizacioni odbor u stanju šoka i tuge, a radnika i sindikalnog povjerenika – još i sa gorkim žaljenjem zbog jučerašnjeg plemenitog impulsa.

Priča je imala i nastavak. Naredne godine u goste kod rostselmaševaca došao je poznati velemajstor Mark Tajmanov. Mark Jevgenjevič naslušao se priča o donskom gostoprimstvu i očekivao srdačan doček.

Tako je i bilo, ali svi pokušaji prvaka SSSR-a i višestrukog prvaka Lenjingrada da dobije nešto preko dogovorenog, pa čak i da održi neku dodatnu simultanku ili predavanje (ukratko – da ne samo uzme, već i odradi nešto dodatno), nailazili su na zid ćutanja – prošlogodišnje rane rostselmaševaca još su krvarile.

Mark Tajmanov (foto iz arhive časopisa „Ogonek“)

Posljednjeg dana Tajmanova su ispraćali, a bilo je potrebno preći samo jednu stanicu do hotela kako bi velemajstor uzeo svoje stvari. Nije imalo smisla zvati taksi, jer je tramvaj redovno saobraćao tom trasom.

Briljantni muzičar, pravi lenjingradski intelektualac, gledajući kako se približava crveni tramvaj, iznenada je prodorno uzviknuo:

„Pa, makar tramvajske, valjda ćete mi dati za tramvaj?“

Ova priča ostala je zauvijek zapisana u donskom šahovskom epu. I u teškim danima bi neki majstor, velemajstor ili trener, obraćajući se rukovodstvu rostovskog šaha, upitao:

„Pa, gdje su moje tramvajske?!“

Srećom, za vrijeme Arutjuna Surmaljana šahovski tramvaji u Rostovu na Donu uvijek idu pravo i nikada ne skreću sa svojih šina.

https://ruchess.ru/news/report/navstrechu_superfinalu_donskie_legendy_2

(Kraj)