Valentina Gunina sa svojim omiljenim ljubimcem. / Jurij Tatarenko / AiF
Petostruka šampionka Rusije, 37-godišnja Moskovljanka Valentina Gunina, osvojila je na šahovskom Memorijalu Vere Penzine u Ufi dvije medalje: srebrnu u rapidu i bronzanu u blicu. Na prvi pogled, činilo bi se da je to za nju korak unazad. Međutim, sama sportistkinja smatra rezultate uspjehom: nakon teške bolesti ponovo sjesti za šahovsku tablu i ne izgubiti se među mladim i talentovanim igračima. O svojoj borbi za šahovskom tablom i na bolničkom krevetu zvijezda ruskog sporta govorila je za ufa.aif.ru.
PODACI
Valentina Gunina rođena je u Murmansku, a potom se porodica preselila u Moskvu. Zaslužni majstor sporta Rusije, velemajstor. Petostruka šampionka Rusije, prva trostruka šampionka Evrope u istoriji. Šampionka svijeta 2017. godine u sastavu reprezentacije Rusije. Dvostruka šampionka svijeta u blicu. Ljekari su joj 2023. godine postavili dijagnozu „lupus“.
Spašava je takmičarska praksa
Jurij Tatarenko, UFA.AIF.RU: – Situacija sa takmičenjima u zemlji je složena, a i Memorijal Vere Penzine mogao bi nestati. Šta se sada dešava sa šahom?
Valentina Gunina: – Dopao mi se turnir u Ufi, dobro je organizovan. Nažalost, reprezentativnih šahovskih turnira u Rusiji sve je manje, nas i dalje ne puštaju u Evropu, ostaje nam samo bliži CIS, ali i do tamo je skupo putovati. A sportistima je potrebna takmičarska praksa, moraju da ispunjavaju velemajstorske norme. U Baškiriju sam došla, između ostalog, i da podržim organizatore. Kao savjetnica Moskovske šahovske federacije i predsjednica ženske komisije pri toj federaciji. Opstanak ovog prestižnog turnira veoma je upitan, nema finansiranja. Nadam se da će uspjeti da dobiju državne grantove (potrebna su najmanje 2 miliona rubalja) kako bi se spasila takmičenja u Ufi.
Moramo ulagati u omladinu. Kada sam ja odrastala, tačno sam znala da ću se baviti šahom. Sada je situacija drugačija, mladi ljudi žive u virtuelnom svijetu, a igranje šaha je društveni sadržaj. Po prvom obrazovanju sam socijalna pedagoškinja i želim da se djevojčice osjećaju sigurnije u ovom složenom svijetu.
Dobro se sjećam: kada je naša porodica živjela u Murmansku, sva djeca iz kraja pokušavala su da koriste i ušmrkavaju razne droge. Moj otac je sa drugim trenerom aktivno pozivao djecu sa ulice u šahovski klub. Želim da nastavim očev rad i da odvratim omladinu od društvenih mreža. Zajedno sa Aleksandrom Dimitrovom pokrećem onlajn Školu Gunine. Iz Ufe smo u našu školu pozvale dvije djevojčice, Dianu Zajcevu i Sabrinu Murtazinu.
Ljekari su joj 2023. godine postavili dijagnozu „lupus“, ali je to ne sprečava da pobjeđuje. Foto: AiF / Jurij Tatarenko
Potencijal postoji, zdravlje je problem
– Na Memorijalu Penzine učestvovali ste u sve tri discipline: rapidu, klasičnom šahu i blicu. U klasičnom šahu, tri kola prije kraja, bili ste ubjedljivo prvi – a onda su uslijedila dva uzastopna kiksa i na kraju tek osmo mjesto. Šta se dogodilo?
Valentina Gunina: – U klasičnom šahu mi je teško da igram dvije partije dnevno. Uzimam ljekove u skladu sa svojom dijagnozom, ali su, nažalost, počela pogoršanja. U septembru ponovo idem u bolnicu, tamo sam stalni pacijent.
Ali nije mi ni na kraj pameti bilo da igram samo brzi šah. Veoma želim da upravo u klasičnom šahu nadoknadim propušteno. Prošle jeseni čak sam morala da se povučem sa turnira „Velika švajcarska“ u Samarkandu. Počela je alergija, oči su me jako boljele. Hvala tadašnjem predsjedniku FIDE-a Arkadiju Dvorkoviču, koji me je podržao. A glavni trener ženske reprezentacije Rusije rekao je da im stari i bolesni sportisti nisu potrebni. Bilo mi je veoma neprijatno da to čujem, jer sam u reprezentaciji još od svoje 16. godine. Zbog nerviranja mi se stanje dodatno pogoršalo, pa sam morala da se odlučim za skupo liječenje.
– Pod čijim se rukovodstvom sada trenirate?
Valentina Gunina: – Šest godina sam radila sa trenerom Ivanom Popovom i veoma sam mu zahvalna za sav posao koji smo zajedno uradili. Sada radim sa bivšim svjetskim šampionom Aleksandrom Halifmanom. Potencijal imam, ali me, nažalost, zdravlje izdaje. Sve razumijem, ali ne predajem se i prema svemu se odnosim smireno.
Na posljednjem „Moscow Openu“ igrala sam lošije nego u Ufi, jer sam odjednom počela mnogo da griješim. Na primjer, u drugom kolu, kada sam imala potpuno dobijenu poziciju, odjednom sam u varijantama zamijenila poteze i protivnica mi je jednostavno uzela topa!
Sada je za mene već veliki uspjeh plasman među tri najbolje. Iako sam po prirodi maksimalista. Ali protivnice u Ufi bile su zaista jake i drago mi je što sam u blicu uspjela da spasem nekoliko partija! S jedne strane, čovjek uvijek želi da bude prvi. A s druge, kao neko ko učestvuje u organizovanju šahovskog života, lijepo mi je da vidim kako stasava nova generacija! Drago mi je zbog Margarite Potapove i Uljane Dudkine. Želim im mnogo uspjeha u nastavku karijere.
– Pet puta ste bili najjača šahistkinja Rusije. Malo je vjerovatno da će taj rekord u bliskoj budućnosti biti oboren…
Valentina Gunina: – Ove godine je moje učešće u Superfinalu pod znakom pitanja. Moguće je da ću dobiti specijalnu pozivnicu. Za 20 godina još nisam propustila nijedan Superfinale, to je najvažniji turnir u Rusiji. Imam san – da oborim rekord Petra Svidlera, osmostrukog šampiona zemlje.
Uskoro će u izdavačkoj kući „Eksmo“ izaći moja knjiga. Pomažu mi da je pripremim Aleksej Zaharov i njegova supruga. U njoj pričam o tome kako se borim sa svojom bolešću, o genijalnom ljekaru koji me liječi, o svojoj šahovskoj karijeri… Jedan dio knjige piše moj brat Pavel, šahovski trener. On me je „izvukao“ kada sam se ozbiljno razboljela. Mnogo se bavim šahom i svojim zdravljem. Od djetinjstva sam imala cilj – da postanem svjetska šampionka u klasičnom šahu. I taj cilj i dalje postoji.
Na proljeće smo velemajstor Aleksandar Morozevič i ja komentarisali ženski turnir kandidatkinja, na kojem su igrale Katja Lagno i Saša Gorjačkina. Dopalo mi se da vodim prenose, tu mogućnost čuvam kao rezervu (smijeh). Ali ipak se za sada nadam da ću uspjeti da se vratim u svjetsku šahovsku elitu.
Margarita Potapova (lijevo) i Valentina Gunina (desno). Foto: AiF / Jurij Tatarenko
Uživati u igri
– Aktivni sportisti smatraju da je sport izvan politike. Međutim, vaše bivše kolege, koje su danas sportski funkcioneri, kategorički se ne slažu s tim. Zašto su mišljenja toliko promjenljiva?
Valentina Gunina: – Imam svoj građanski stav i ne krijem ga, ja sam patriota svoje zemlje. Organizujemo turnire na novim ruskim teritorijama. A to, zaista, ne odgovara FIDE-u. Dugogodišnji sekundant Magnusa Karlsena piše svakakve ružne stvari o meni na svojim društvenim mrežama i zahtijeva da mi se zabrani učešće na međunarodnim takmičenjima. Ali to je jednostavno nepoštovanje kolega od strane Magnusa i njegovog pomoćnika.
Voljela bih da šahisti ponovo nastupaju pod svojom zastavom i da se u čast naših pobjeda čuje himna Rusije. Vjerujem da će period zabrana uskoro biti završen.
FIDE je diskvalifikovala naše zvijezde, Karjakina i Kramnika. A Vladimir Kramnik je jedini koji se ozbiljno bavi problemom varanja. Za mene je korišćenje računara tokom partije takođe potpuno neprihvatljivo, a veoma mnogo ljudi želi da na nepošten način osvoji nagradni novac na onlajn turnirima. Varanje je ludost.
– Šta reći djetetu da biste ga zainteresovali za šah?
Valentina Gunina:– Šah veoma snažno razvija logičko razmišljanje, uči čovjeka da sagleda ljepotu svijeta u svoj njegovoj širini. Inače, moj brat je veliki stručnjak za motivaciju. Odlično komunicira sa roditeljima nadarene djece i uvjeren je da djecu ne treba grditi zbog poraza. Šah nije robija, važno je uživati u igri i rješavanju zadataka. Mozak je mišić koji se može trenirati. U glavu se može smjestiti veoma mnogo informacija. Samo treba naučiti kako ih brzo i kvalitetno obrađivati.
– Šta je u sportu, a posebno u šahu, važnije: talenat ili karakter?
Valentina Gunina: – Talenat je, naravno, potreban. Ali ako se pri tome dugo i uporno ne baviš sportom, ništa od toga neće biti. Tada će manje talentovan, ali vrijedniji i uporniji čovjek postati jači od tebe. Bez sposobnosti je nemoguće izrasti u vrhunskog sportistu. Ali koliko ćeš veliki postati zavisi od uloženog truda. Drugačije ne može.
Dvostruki prvak Rusije, vicešampion svijeta u rapidu — o učešću u alternativnoj verziji određivanja svjetskog prvaka, meču Gukeš — Sindarov i planovima do kraja godine.
Priznati intelektualac, kojeg nije teško prepoznati po besprijekornom odijelu, visokom rastu i nemilosrdnoj tehnici završnice; sportista kojem je Magnus Karlsen više puta morao da pruži ruku u znak predaje; osvajač medalja različitog sjaja na svjetskim prvenstvima u rapidu i brzopoteznom šahu... Vladislav Artemjev je zaista klasičan šahista, sa prepoznatljivim stilom i širokim spektrom interesovanja van šahovske table. Dvostruki prvak Rusije u različitim periodima života bavio se plivanjem, skijanjem i tenisom. Takođe promoviše šah u Tatarstanu kao potpredsjednik regionalne federacije i nastavlja da osvaja nove trofeje na najvišem nivou.
„Svake godine značaj onlajn turnira biće sve veći, a nagradni fondovi će rasti“
— Sudeći po tvojoj stranici na sajtu FIDE, ovo ljeto za tebe nije bilo posebno bogato turnirima u klasičnom šahu za tablom. Ali si zato stigao da učestvuješ na Svjetskom prvenstvu u sajber-sportu u Parizu. Kakvo mjesto ovaj turnir zauzima u tvom sportskom kalendaru?
Vladislav Artemjev— Ustvari, prva dva mjeseca ljeta bila su prilično intenzivna kada je riječ o turnirima — igrao sam kružni turnir u jermenskom Džermuku, klupska svjetska prvenstva u rapidu i brzopoteznom šahu u Hong Kongu, kao i tradicionalni turnir „Šahovske zvijezde“ u Moskvi. Što se tiče EWC-a (Esports World Cup — prim. „SE“), od prošle godine šah je dio njegovog programa i već je postao dio svijeta sajber-sporta. Ovogodišnje prvenstvo održano je u velikom stilu u Parizu, a organizacija je bila na prilično visokom nivou. Posebno bih istakao rad sa medijima i praćenje turnira — šah u tom pogledu najčešće zaostaje. Zato je, naravno, ovaj turnir za mene imao određeni značaj.
— Hoće li onlajn igra vremenom potisnuti bitke za drvenom tablom?
Vladislav Artemjev— Mislim da će svake godine značaj onlajn turnira biti sve veći, a nagradni fondovi će rasti. Sasvim je moguće da će vrhunski onlajn šah izbiti u prvi plan. S druge strane, igra za tablom ima ogromnu istoriju i svoju posebnu draž, a osjećaj je potpuno drugačiji. Zato ne sumnjam da će, u ovom ili onom obliku, najvažniji turniri uživo ostati popularni i prestižni.
— A koje turnire ti lično više voliš?
Vladislav Artemjev— Iskreno, navikao sam na sve formate, pa se prema onlajnu i igri za tablom odnosim otprilike isto. I jedno i drugo imaju svoje prednosti i mane.
— Koliko je ljubav prema ubrzanim tempima igre doprinijela sjajnom nastupu na Svjetskom prvenstvu u rapidu u Kataru?
Vladislav Artemjev— Zaista, rapid u Dohi mi je veoma dobro prošao. Uspio sam prilično ubjedljivo da zauzmem drugo mjesto. Naravno, ljubav prema brzom šahu i brzopoteznom šahu igra veliku ulogu, gotovo uvijek igram sa zadovoljstvom. Važno je i iskustvo koje se vremenom nakupilo — i čisto šahovsko i turnirsko, kao i razumijevanje kada vrijedi malo rizikovati, a kada je, naprotiv, bolje napraviti kratku pauzu i sačuvati snagu.
— Kakve su ti misli prolazile kroz glavu, kao priznatom intelektualcu, kada je Magnus, što bi se reklo, „pukao“?
Vladislav Artemjev— Ta situacija je vještački naduvana u štampi. Po mom mišljenju, Magnus je bio malo ljut i razočaran, što je sasvim razumljivo — gotovo svaki veliki šampion poraz doživljava kao nešto neobično... (Smije se.) Pri tome se Karlsen tokom partije i nakon nje ponašao sasvim korektno, tako da sa moje strane nije bilo nikakvih zamjerki.
Vladislav Artemjev
Foto: Fjodor Uspenski, „SE“
„Nikada nisam bio fanatik kada je riječ o proučavanju otvaranja“
— Često ti zamjeraju navodno nedovoljnu dubinu u otvaranju, ali te istovremeno nazivaju majstorom završnice. Kako to? I kakav je stvarni značaj teorijskih varijanti u uslovima pripreme uz superkompjutere?
Vladislav Artemjev— Priprema otvaranja trenutno ima ogroman značaj, veći nego ikada ranije. Pritom se posljednjih godina veoma brzo mijenja, pa je potrebno stalno pratiti čak i male promjene i biti upućen u sve nijanse. Nikada nisam bio fanatik kada je riječ o proučavanju otvaranja, tako da je sasvim moguće da u tom aspektu zaostajem za nekim šahistima. Ali, srećom, imam druge kvalitete! (Smije se.)
— Već nekoliko godina obavljaš funkciju potpredsjednika Šahovske federacije Republike Tatarstan. Kakav se posao sprovodi na popularizaciji šaha i sa kakvim se teškoćama susrećete?
Vladislav Artemjev— U Republici Tatarstan, a posebno u Kazanju, održava se veliki broj turnira regionalnog i sveruskog nivoa, a ponekad i međunarodni turniri. To se u velikoj mjeri dešava zahvaljujući bogatoj šahovskoj tradiciji Tatarstana i prilično dobrom finansiranju. Mislim da je naša regionalna šahovska federacija jedna od najjačih i najpouzdanijih u zemlji. U Kazanju se takođe radi sa perspektivnim mladim šahistima, organizuju se treninzi i pripreme. Jasno je da uvijek ima prostora za napredak, tako da ćemo nastaviti da radimo.
— Uskoro počinje Šahovska olimpijada u Samarkandu. FIDE je donijela odluku da reprezentacija Rusije neće učestvovati na ovom turniru. Koliko je takva odluka, u principu, pravedna? Kako pronaći motiv da nastaviš karijeru kada ne znaš šta te sjutra čeka — igra ili suspenzija?
Vladislav Artemjev— Trudim se da se posebno ne opterećujem stvarima na koje lično ne mogu da utičem. Naravno, žao mi je što reprezentacije neće igrati, ali život ide dalje. Srećom, postoji mogućnost nastupa na pojedinačnim turnirima, tako da motivacija ostaje.
— Ti si jedini Rus koji je kroz takmičenja uspio da se plasira u novo norveško takmičenje za titulu apsolutnog svjetskog šampiona, koje će biti odlučeno na osnovu rezultata u tri discipline (ove nedjelje se na osnovu plasmana u Total Chess World Championship Tour pridružio i Jan Nepomnjaščij). Kakav je to ciklus i kako je organizovano ovo višebojsko takmičenje?
Vladislav Artemjev— To je novi turnir i biće veoma zanimljivo igrati na njemu. Nadam se da neće biti problema sa vizom (takmičenje će biti održano u Budimpešti). Planiran je kombinovani format — nova „kratka klasika“, rapid i brzopotezni šah. Siguran sam da će turnir proteći u atraktivnoj i napetoj borbi! Takođe je očigledno da budućnost šaha leži u ubrzavanju. Malo ko u savremenom svijetu može da prati duge partije klasičnog šaha, koje mogu trajati od pet do sedam sati.
— Kako teku pripreme za ovo takmičenje? Da li ima fizičke aktivnosti i kakve?
Vladislav Artemjev— Određene pripreme su u toku, ali za sada ne previše ozbiljne. U posljednja tri-četiri mjeseca bilo je mnogo različitih putovanja, kako šahovskih tako i porodičnih, pa trenutno imam malo slobodnog vremena. Planiram da intenzivnije treniram na jesen.
Žavohir Sindarov
Foto: Global Look Press
„Sindarov je favorit meča sa Gukešem, šanse su otprilike 60:40“
— Može li titula svjetskog prvaka po ovoj verziji da zamijeni stari dobri meč prvaka i izazivača?
Vladislav Artemjev— Smatram da meč u sadašnjem obliku nije pretjerano zanimljiv širokoj publici. Odavno je sazrela potreba za promjenama. Trajanje meča od tri nedjelje — u današnje vrijeme je pretjerano.
— Kad smo već kod predstojećeg meča. Gukeš ili Sindarov?
Vladislav Artemjev— Smatram da je Žavohir Sindarov favorit, šanse su otprilike 60:40. Istovremeno, meč ima svoje specifičnosti i mnogo toga će zavisiti od forme i stanja aktuelnog prvaka.
— Gdje ćemo još moći da navijamo za Vladislava Artemjeva do kraja sezone?
Vladislav Artemjev— Krajem avgusta igraću mali turnir u rapidu i brzopoteznom šahu u Taškentu, a u oktobru, najvjerovatnije, ekipna prvenstva u istim tempima u Sočiju. Nakon toga, nadam se, turnir u Budimpešti, a krajem godine svjetska prvenstva u rapidu i brzopoteznom šahu. Istina, još nije objavljeno gdje će biti održana, tako da ćemo vidjeti!
— Tvoj glavni navijač je...
Vladislav Artemjev— Podržava me porodica: roditelji, supruga, djeca. Uvijek osjećam njihovu podršku i na tome čitavoj porodici veliko hvala! Takođe imam mnogo navijača. Uvijek mi je drago kada ljudi priđu, interesuju se za moje rezultate i pružaju mi podršku.
Šah i muzika na prvi pogled pripadaju različitim svjetovima. Jedan traži tišinu, koncentraciju i razmišljanje nekoliko poteza unaprijed, dok drugi počiva na ritmu, melodiji i emociji. Ipak, jedna šahovska porodica iz Srbije pokušava da ih spoji na neobičan način — kroz autorske pjesme nastale iz stvarnih šahovskih doživljaja.
Projekat nosi naziv „Šah na mah“, a pokrenula je porodica Vujičić, zajedno sa ćerkama Milicom i Natalijom Vujičić. Njihove šahovske partije, turniri, putovanja i dogodovštine postali su inspiracija za seriju pjesama koja bi, prema planu autora, trebalo da preraste u veliki muzički projekat posvećen šahu.
Milica ima 13 godina, a Natalija 11. Obe su veoma uspješne mlade šahistkinje iza sebe već imaju niz državnih i međunarodnih rezultata.
Milica i Natalija Vujičić za šahovskom tablom
Milica Vujičić je, između ostalog, tri puta bila prva na republičkom školskom takmičenju, u konkurenciji koja je okupljala oko 6.000 djevojčica. Tri puta je osvajala završnicu Sportskih igara mladih u Splitu, a na državnom prvenstvu 2025. godine završila je bez ijednog poraza u različitim tempima igre. Državna je i beogradska šampionka u standardnom šahu, rapidu i blicu, dok je tri puta osvajala titulu državne kadetske prvakinje u ubrzanom šahu — 2023, 2025. i 2026. godine.
Ni Natalijini rezultati nisu ništa manje zanimljivi. Na Svjetskom kadetskom prvenstvu u standardnom šahu u Kazahstanu 2025. godine bila je najbolje plasirana Evropljanka, dok je na Svjetskom prvenstvu u ubrzanom šahu u Banji 2026. zauzela 12. mjesto, iako je nastupala u konkurenciji djevojčica godinu dana starijih od nje. Prvakinja je Srbije u standardnom i ubrzanom šahu, a dva puta je osvajala drugo mjesto na završnici Sportskih igara mladih u Splitu.
Posebno je zanimljiv podatak da su obe sestre u šah ušle relativno kasno.
Počele su da igraju prije oko pet godina, kada je starija, Milica, dobila poziv da učestvuje na školskom takmičenju. Od tog trenutka šah je postao dio njihovog svakodnevnog života.
I tu dolazi još jedan neobičan detalj njihove priče: prema riječima njihovog oca, gotovo sve rezultate ostvarile su bez stalnog trenera.
„Samo tokom šest mjeseci smo probali sa trenerom, i na tome se završilo“, navodi njihov otac.
Umjesto klasičnog odnosa trener–igrač, djevojčice su mnogo toga učile kroz sopstveni rad, analizu i iskustvo sa turnira.
A upravo su turniri kasnije postali materijal za nešto sasvim drugo — pjesme.
Prva pjesma nastala je prije oko četiri godine, kada su Milica, Natalija i njihov otac, kako kaže, „iz šale“ napravili pjesmu na plaži. Napravili su i spot, a upravo je taj mali porodični eksperiment postao početak projekta koji danas ima mnogo veće ambicije.
Poslušajte prvu pjesmu projekta „Šah na mah“:
https://www.youtube.com/watch?v=CgfN0tUmtH0
Kada bi se dogodio neki posebno zanimljiv šahovski događaj, pjesma bi često dolazila sama od sebe.
Poslije jednog evropskog takmičenja nastala je pjesma „Prijateljstvo u šahu“, dok je nakon nesrećnog remija u Sloveniji nastala pjesma „Europsko u Sloveniji“, koja postoji i na engleskom jeziku.
Vremenom su i pjesme postajale ozbiljnije i sadržajnije.
Danas je na YouTube kanalu „Šah na mah“ objavljeno sedam pjesama, dok je za sada u pripremi još najmanje 16 pjesama na srpskom jeziku. Dugoročni plan je još ambiciozniji — više od 30 pjesama, uključujući i one na engleskom jeziku.
Tako su šahovske partije, pobjede, porazi, remiji, putovanja i turnirske dogodovštine počeli da dobijaju svoju muzičku verziju.
A to je tek početak priče.
Kada turnirske pobjede, remiji i doživljaji postanu pjesme
U prvom nastavku priče o projektu „Šah na mah“ upoznali smo Milicu i Nataliju Vujičić, dvije mlade šahistkinje čiji su turnirski doživljaji postali inspiracija za nešto što se rijetko sreće u šahu — autorske pjesme.
Sve je počelo gotovo slučajno.
Prije oko četiri godine, Milica, Natalija i njihov otac napravili su prvu pjesmu, više kao porodičnu zabavu nego kao ozbiljan muzički projekat. Pjesma je snimljena na plaži, napravljen je i spot, i tu je moglo sve da se završi.
Ali nije.
Šah je nastavio da proizvodi nove priče, a svaka zanimljiva turnirska situacija mogla je da postane nova pjesma.
Jedan evropski turnir donio je „Prijateljstvo u šahu“. Jedan nesrećan remi u Sloveniji pretvoren je u pjesmu „Europsko u Sloveniji“. Tako su se u pjesmama počeli pojavljivati stvarni događaji iz života mladih šahistkinja.
Ideja je vremenom dobila ozbiljniji oblik.
„Kada god bi ih neki šahovski događaj posebno dojmio, nekako smo znali da slijedi i pjesma o tome“, objašnjava otac šahistkinja.
Prijateljstvo u šahu
https://www.youtube.com/watch?v=ZHJpvx1s_hc
Europsko u Sloveniji:
https://www.youtube.com/watch?v=A8xW2B1wZkQ
Pjesme su u početku bile jednostavnije i više okrenute djeci i omladini. Kasnije su postajale sadržajnije i zrelije, pa su se među temama pojavili i odnosi među šahistima, roditeljska perspektiva, emocije nakon partije i različiti aspekti šahovskog života.
Danas se već može govoriti o pokušaju stvaranja svojevrsnog muzičkog albuma posvećenog šahu.
Za sada je objavljeno sedam pjesama, a porodica planira još najmanje 16 pjesama na srpskom jeziku. Dio projekta biće i na engleskom, pa je konačan broj mnogo veći.
Među dosad objavljenim pjesmama nalaze se „Tik-tak šahovski ples“, „Europsko u Sloveniji“, „Šah na mah“, „Prijateljstvo u šahu“, „64“, „Predajem“ i „En passant“.
Već sami naslovi pokazuju da autori ne pokušavaju da šah predstave samo kroz ozbiljnu, edukativnu priču. Naprotiv — žele da pokažu da šah može biti i zabavan, emotivan, duhovit i dovoljno zanimljiv da postane tema pop muzike.
A onda je nastao novi problem.
Kada se broj pjesama povećao, porodica je počela da traži način da ih muzički aranžira. Profesionalna produkcija bila je skupa, a rezultat neizvjestan. Pokušali su čak da pronađu pjevačice koje bi neke od pjesama izvodile, ali bez uspjeha.
Tada su počeli da istražuju mogućnosti moderne muzičke produkcije. Uslijedili su mjeseci eksperimentisanja sa različitim alatima, glasovima, muzičkim stilovima i instrukcijama.
Za to je, kako kaže otac šahistkinja, potrošeno stotine sati rada.
Rezultat je trebalo da bude nešto što će zvučati dovoljno profesionalno, ali će istovremeno ostati povezano sa njihovim originalnim tekstovima i pričom.
Šah i muzika: Kako nastaje jedna šahovska pjesma
Kada je porodica Vujičić počela da piše šahovske pjesme, nisu planirali da će jednog dana morati da se bave i muzičkom produkcijom.
Ali kako se broj pjesama povećavao, postalo je jasno da samo tekst nije dovoljan.
Profesionalni aranžmani bili su skupi, a porodica nije željela da ulaže veliki novac u svaku pjesmu bez garancije da će dobiti ono što traži. Pokušavali su da pronađu i pjevačice koje bi ih izvodile, ali ni taj put nije dao rezultat.
Tada su počeli detaljnije da istražuju savremene mogućnosti muzičke produkcije.
Prema riječima oca šahistkinja, tekstovi su njihov originalni rad, a AI alati korišćeni su kao dio procesa stvaranja muzike i vokalne produkcije.
On navodi da je tokom protekle godine koristio nekoliko AI alata i da je pravljenje pjesama zahtijevalo mnogo više rada nego što bi se moglo zaključiti iz konačnog rezultata.
Umjesto jednog upita i gotove pjesme, proces je podrazumijevao veliki broj pokušaja, promjena instrukcija i podešavanja željenog zvuka.
„Na to je otišlo stotine sati rada“, kaže otac djevojčica šahistkinja.
Kako navodi, korišćene su profesionalne, odnosno „pro“ verzije servisa, uz zadržavanje prava koja proizlaze iz korišćenja tih servisa.
Djevojčice nisu željele da budu vokalni izvođači pjesama.
Razlog je jednostavan — Milica i Natalija su prije svega šahistkinje. Cilj porodice nije bio da ih pretvori u pjevačice, već da njihova šahovska iskustva pretoči u muziku.
Zato se njihovi glasovi ne koriste u pjesmama, dok se u nekim vizuelnim materijalima pojavljuju njihovi likovi.
Time se ponovo vraćamo na osnovnu ideju cijelog projekta: pjesme nisu nastale zato da bi dvije mlade šahistkinje postale muzičke zvijezde, već zato što je muzika postala način da se ispričaju njihove šahovske priče.
To je posebno zanimljivo zbog činjenice da se šah veoma rijetko pojavljuje kao tema savremene pop muzike.
Postoje pjesme u kojima se šah koristi kao metafora, postoje poznate kompozicije inspirisane šahom, ali kompletan projekat koji bi šahovske događaje, turnire i iskustva mladih igrača pretvarao u seriju pop-dens pjesama mnogo je rjeđi.
Tik tak šahovski ples
https://www.youtube.com/watch?v=fYa5qA0IMoI
64
https://www.youtube.com/watch?v=saomn3AbQWM
Upravo tu porodica Vujičić vidi mogućnost da kroz muziku šah približi i ljudima koji možda nikada nisu sjeli za šahovsku tablu.
Posebno djeci i mladima.
Ali ideja ima još jednu dimenziju. Otac šahistkinja kaže da porodica pokušava da djecu ne izlaže previše medijima. Umjesto klasičnog medijskog eksponiranja, odlučili su da njihova iskustva govore kroz pjesme.
Turnirska nervoza, pobjede, porazi, prijateljstva, putovanja i neobične situacije koje nastaju oko šahovske table tako postaju dio muzičke priče.
A među tim pjesmama već postoje i neke koje će biti posebno zanimljive šahistima.
Sedam pjesama za 64 polja: Šta se krije iza projekta „Šah na mah“
Sedam pjesama je već objavljeno. U pripremi je još najmanje desetak pjesama na srpskom jeziku, što sa oko četrnaest pjesama na engleskom jeziku čini tridesetak pjesam, a to je vrlo ambiciozan dugoročan plan.
Projekat „Šah na mah“ tako polako prerasta početnu porodičnu zabavu i postaje svojevrsni muzički album posvećen šahu.
Među prvim objavljenim pjesmama nalazi se „Tik-tak šahovski ples“, koja već samim naslovom spaja dvije stvari koje se rijetko nađu zajedno — šahovski sat i plesni ritam.
Tu je i „Šah na mah“, pjesma koja nosi ime cijelog projekta.
„64“ se, naravno, oslanja na broj polja šahovske table, dok je „Predajem“ vezana za jedan od najprepoznatljivijih trenutaka svake šahovske partije — onaj kada igrač pruži ruku i prizna poraz.
Predajem
https://www.youtube.com/watch?v=Ehlmzr9tLD0
Posebno zanimljiva je pjesma „En passant“, koja koristi jedan od najneobičnijih šahovskih poteza kao osnovu muzičke priče.
An pasan
https://www.youtube.com/watch?v=EZHFl97Z1oc
Tu su i „Prijateljstvo u šahu“ i „Europsko u Sloveniji“, pjesme koje su direktno povezane sa iskustvima sa takmičenja.
„Europsko u Sloveniji“ nastalo je nakon jednog, kako ga porodica opisuje, nesrećnog remija. Umjesto da taj trenutak ostane samo neprijatna uspomena iz turnirske sale, pretvoren je u pjesmu.
Upravo to možda najbolje objašnjava čitav projekat.
Šahisti često pamte partije kroz poteze: 1. e4, taktički previd, propuštenu pobjedu, lijepu kombinaciju ili odlučujuću grešku.
Milica i Natalija svoje uspomene pokušavaju da sačuvaju i drugačije — kroz melodiju i stihove.
Iza svega toga ipak ostaje jedna vrlo jednostavna ideja: popularisati šah.
Porodica Vujičić smatra da bi muzika mogla biti jedan od načina da se šah približi djeci, mladima, roditeljima, ali i ljudima koji nisu dio šahovskog svijeta.
Ako dijete čuje pjesmu o šahu prije nego što nauči kako se kreće skakač, možda će upravo ta pjesma biti prvi korak prema tabli.
Ako roditelj čuje pjesmu o turniru, možda će lakše razumjeti zašto njegovom djetetu jedna partija može značiti toliko mnogo.
A ako šahista čuje pjesmu o nečemu što je i sam doživio — izgubljenoj partiji, remiju koji je mogao biti pobjeda, putovanju na turnir ili prijateljstvu sa protivnikom — možda će u njoj prepoznati dio sopstvene priče.
Za sada je „Šah na mah“ mali porodični projekat. Ali njegov cilj je veliki: napraviti više od 30 pjesama i kroz pop-dens zvuk predstaviti šah iz različitih uglova.
Da li će ovaj neobični spoj šaha i muzike pronaći svoju publiku, tek treba da vidimo.
Ali jedno je sigurno: na 64 polja već se odigralo bezbroj priča. Porodica Vujičić sada pokušava da neke od njih — umjesto u šahovsku notaciju — zapiše u stihove i muziku.
A nova partija „Šaha na mah“ već je u pripremi.
Nova partija „Šaha na mah“ je odigrana.
Nakon što smo u prethodnom nastavku pogledali šta se sve krije iza ovog neobičnog porodičnog projekta i saznali da je u pripremi još najmanje desetak pjesama na srpskom jeziku, uz već postojeće pjesme na engleskom, vrijeme je da se vratimo na ono zbog čega je ovaj serijal i nastao — na same pjesme.
Ovoga puta jedna je objavljena i prije reda.
Razlog je jednostavan: riječ je o pjesmi koja je prvenstveno namijenjena najmlađima, pa je bilo logično odvojiti je od pjesama koje slijede i koje se više obraćaju starijim generacijama.
Pjesma se zove „Bubamara“.
A njena priča počinje na Fruškoj gori.
Milica i Natalija Vujičić su 2022. i 2023. godine tokom ljeta bile na šahovskom kampu Letenka na Fruškoj gori, koji su zajednički vodili ŠK Bubamara iz Novog Sada i ŠK Aljehin iz Pančeva.
Kao što to obično biva sa lijepim dječjim uspomenama, kampovi su ostali u sjećanju dugo nakon što su se završili. Šah, druženje, nova poznanstva i vrijeme provedeno daleko od svakodnevnih obaveza ostavili su trag.
U narednim godinama porodične obaveze su, međutim, omele Milicu i Nataliju da ponovo budu na kampovima.
Ali priča o Letenki nije baš završila.
Kada su pjesme iz projekta „Šah na mah“ počele da se predstavljaju među šahovskim klubovima, među prvima su za njih saznali upravo ljudi iz Bubamare i Aljehina.
Na iskreno oduševljenje Almira Gagića, koji vodi ŠK Bubamara i iz čijeg su kluba potekle mnoge današnje mlade šahovske nade, stigla je i želja: Bilo bi lijepo da Bubamara ima svoju pjesmu.
I tako je nastala „Bubamara“.
Ova pjesma je za sada posebna u serijalu po još jednoj stvari — jedina je koja ima dva glasa, muški i ženski. Ali još je zanimljivije ono o čemu govori. Za razliku od pjesama koje su nastale iz nekog konkretnog iskustva za šahovskom tablom, „Bubamara“ nema jednu određenu partiju, turnir ili događaj kao svoju osnovu. Ona govori o šahu kao dijelu odrastanja. O učenju, radu, treningu, druženju, odnosu prema roditeljima, ali i o tome kako provoditi vrijeme.
Bubamara (2026)
Na leđima tablu nosim, sa kojom se ja ponosim, nikada se baš ne durim, na turnire samo žurim.
Imam neke bubice, reči su mog tatice, u početku protiv bio, pa je bubu zavoleo!
Niti bocka, niti zuji, niti pecka, samo struji, bira polja, tiho sleće, traži bolja, pa odleće.
Jer me uči bubamara, da bez rada i bez mara, nema tu ni nekog ćara, badava ti pravog dara!
Dok u gradu neko luta il' skreće sa dobrog puta, mi na tabli tiho, smerno, treniramo vrlo verno.
Niti bocka, niti zuji, niti pecka, samo struji, bira polja, tiho sleće, traži bolja, pa odleće.
Moje prijateljice to su bubamarice, nestašne devojčice kao prave kraljice.
A dečaci div-junaci budući su to prvaci, i ne jure rejting lažni da se nekom prave važni.
Niti bocka, niti zuji, niti pecka, samo struji, bira polja, tiho sleće, traži bolja, pa odleće.
„Bubamara“ (2026)
https://youtu.be/vXbCzYY-z-4
STUDIJA
Serijal „Šah na mah“ stigao je do novog nastavka, a novi prilog donosi priču o problemskom šahu, šahovskim problemima i studijama, ali i o najmlađim ljubiteljima ove posebne šahovske discipline.
Milica i Natalija Vujičić već nekoliko godina učestvuju u Kadetskoj ligi rješavača, koja se nekoliko puta godišnje održava istovremeno na više mjesta u Srbiji. Učešće u ligi donijelo je i zapažene rezultate – Natalija je osvojila titulu prvaka, dok je Milica jednom prilikom bila druga na državnom takmičenju.
Posebna pažnja u ovoj priči posvećena je organizatorima lige, Slobodanu Bojkoviću i Milomiru Babiću, koji, kako se navodi, sa velikom pažnjom i ljubavlju pristupaju radu sa djecom koja se bave rješavanjem šahovskih problema.
Tako je nastala i pjesma „Studija“, posvećena kreativnom zanosu koji prati rješavanje šahovskih studija. U njima se ne traži samo pronalaženje rješenja, već i otkrivanje ideje njihovog autora. Neočekivani potez, izvan uobičajenih šablona, može potpuno promijeniti tok rješenja i dovesti do konačnog uspjeha.
Poruka je ujedno i poziv djeci da se priključe ligi rješavača. Šah, kako se ističe, ne mora uvijek biti nadmetanje sa protivnikom preko table. Može biti i nadmetanje sa idejom autora problema, ali i podsticaj za sopstveno stvaralaštvo kroz komponovanje šahovskih problema i učešće na kreativnim takmičenjima.
Šesti nastavak serijala „Šah na mah“ tako još jednom povezuje šah, muziku i kreativnost, predstavljajući jednu drugačiju stranu šahovske igre.
Nova pjesma nosi naslov „Studija“ i objavljena je 2025. godine. Nastala je tokom ljetnjeg kola lige rješavača, a njen ritam je oblikovan u ljetnjem-rege stilu.
Studija (2025)
Svega par figura papir prazan stoji pogled u tišini varijante broji
Delo je čoveka što poruku šalje trud celoga veka da bi mog'o dalje
Van šablona misli do kraja sve smisli ono što je lako ovde nije tako
Kad' razum zanemi i logika preda tad' nešto u meni nemoguće gleda
Pravim oštar rez odbacim sav kliše pa vučem ja potez koji sudb'u briše
Sve se sad' otvara mahnito ga gledam top na a-jedan titule je vredan!
Van šablona misli do kraja sve smisli ono što je lako ovde nije tako
Kad' razum zanemi i logika preda tad' nešto u meni nemoguće gleda
„Moj tim!“ – kada šah postane valcer, a saigrač partner za ples
Ima pjesama koje govore o ljubavi. Ima ih koje govore o sportu. A ima i onih rijetkih koje uspiju da spoje ljubav, šah, timski duh i – bečki valcer.
U novom nastavku serijala „Šah na mah“, Milica i Natalija predstavljaju nam upravo jednu takvu neobičnu i šarmantnu šahovsko-muzičku priču – pjesmu „Moj tim!“.
Namijenjena je svima koji su zaljubljeni… ili su nekada bili zaljubljeni. U šah. U pobjedu. U svoj tim. A možda, sasvim slučajno, i u svog saigrača. 😉
Ova pjesma je prava mala šahovska zagonetka. Nećemo otkrivati ko se krije iza stihova – jer neke tajne, baš kao i najbolje kombinacije na tabli, treba ostaviti da se otkriju tek u pravom trenutku.
A ono što je sasvim jasno jeste da je šahovska tabla ovdje mnogo više od bojnog polja. Ona postaje podijum za ples.
Kralj i kraljica nisu samo figure. Oni su partneri koji dijele isti dres, istu želju i isti cilj. Svaki potez postaje dio koreografije, svaka kombinacija novi plesni korak, a odlučujući bod – završni naklon pred publikom.
Stihovi na lijep način spajaju onu poznatu takmičarsku napetost sa dozom elegancije i romantike. Svjetla se pale, sala utihne, ulazi se pod stražom… a onda počinje ples.
I to ne bilo kakav.
Bečki.
Jer gdje bi kralj i kraljica mogli bolje zaplesati nego u Beču, na evropskom meču?
Posebna draž ove pjesme je u tome što slavi ono što je u šahu možda najljepše kada se igra za ekipu – zajedništvo. U sportu koji se često doživljava kao izrazito individualan, ekipni turniri donose jednu sasvim drugačiju emociju: kada ne igraš samo za sebe, kada tuđi rezultat postaje tvoja briga, a jedan osvojeni bod cijelog tima pretvara se u zajedničku pobjedu.
Zato se gotovo svako ko je ikada igrao ekipni turnir može pronaći u ovim stihovima.
A posebno oni koji znaju kako izgleda kada se posljednja partija završi, kada se pogleda prema saigraču i bez mnogo riječi kaže: „Uspjeli smo.“
Moj tim! (2025)
Da isti smo mi tim, da sve delim sa njim na ekipnim tim turnirima svim ista nam je želja, isti nam je dres na šahovskoj tabli mi spremamo ples
Na svakom turniru u pobedi i padu jedno u drugom mi imamo nadu
Uvodi me straža ničeg se ne bojim otmeno ko dama na podijumu stojim dok svetla se pale salom vlada mir naš nestvarni ples kraljevski je pir
Plešemo u Beču na evropskom meču mi kralj i kraljica čarobnoga dvorca svi parovi drugi nisu nama ravni valcer naš bečki postaće slavni
Moja ruka vodi njegov prati hod plesom kroz dvorac uzimamo bod
Plešemo u Beču na evropskom meču mi kralj i kraljica čarobnog dvorca svi parovi drugi nisu nama ravni valcer naš bečki postaće slavni
https://youtu.be/j2ikLJywp8Q
„Ja sam najbolja“
U serijalu „Šah na mah“, u kojem djevojčice Milica i Natalija kroz stihove predstavljaju šah i dječji svijet, stiže nam još jedna pjesma. Ovoga puta naslov je provokativan i zanimljiv: „Ja sam najbolja“.
Njihov otac objašnjava da je pjesma nastala iz važnog pitanja: zašto djeca igraju šah – zbog trofeja na tabli ili zbog sjaja u očima svojih roditelja?
U želji da od djece stvore šampione, roditelji i treneri ponekad nesvjesno pređu granicu između podrške i pritiska. Zaboravljamo da dječji svijet ne mjeri uspjeh uvijek poenima i rejting-listama, već osjećajem sigurnosti i spoznajom da su voljeni čak i kada izgube partiju.
Upravo iz te misli rođena je pjesma „Ja sam najbolja“.
Kroz topao, dječji ugao, pjesma prati djevojčicu na jednom šahovskom turniru. Dok se bori sa tremom, očekivanjima i na kraju porazom za šahovskom tablom, ona kroz zagrljaj svog oca shvata najvažniju lekciju: najveći pehar ne dobija se od sudije, već od onih koji nas vole.
Osnovna poruka pjesme jeste da svako dijete može biti prvak – bilo u šahu, sportu ili umjetnosti – pod uslovom da roditelji zauzmu pravi stav. Kada pritisak zamijenimo bezuslovnom ljubavlju, djeci dajemo krila da iz svakog poraza izađu jača.
https://youtu.be/yMKsB00YvS0
Ja sam najbolja (2026)
Svi smo mi došli na taj turnir teški, učili se dugo preko mnogih greški. Sada treba biti bolji tu od svih, i uzeti mesto jedno od prvih.
Tata moj me prati, savete mi daje, na što sve da pazim – i to uvek traje. Voleo bi on da pobedim više, da se ime moje na tabli upiše.
Ja sam najbolja, ja sam ona slavna, od svih bolja, uvek ona glavna!
Ja sam najbolja, ona zvezda javna, želja moja, ni sa kime ravna!
Al' figura pada, igra mi se ruši, partiju ja gubim, tuga mi u duši. Na tabli opet zadnja, srušio se san, al' tata nasmejan ima drugi plan!
Ne vrede mu ništa sve medalje zlatne, jer ja nosim pehar u ruke moga tate! U zagrljaj njegov visoko me digne – ko na tabli sada može da me stigne?!
Ja sam najbolja, ja sam ona slavna, od svih bolja, uvek ona glavna!
Ja sam najbolja, ona zvezda javna, želja moja, ni sa kime ravna!
Ja sam najbolja, ja sam ona slavna, od svih bolja, uvek ona glavna!
Ja sam najbolja, ona zvezda javna, želja moja, ni sa kime ravna!
***********
Rokada
Prenosim kompletan tekst - komentar nove pjesme i opisa kako je nastala, koji je poslao otac Milice i Natalije Vujičić:
Objavljena je još jedna nova šahovska pesma – „Rokada“ (2026), ovoga puta namenjena pre svega roditeljima, trenerima i svim odraslima koji prate decu na njihovom šahovskom putu.
Pesma pokušava da prikaže šah iz jednog drugačijeg ugla – iz ugla deteta.
Kada dete počne da pokazuje talenat, sasvim je prirodno da roditelji požele da mu pomognu da taj talenat razvije. Dolaze treninzi, turniri, putovanja, rezultati, rejting, očekivanja... A što su rezultati bolji, očekivanja neretko postaju sve veća.
Negde na tom putu veoma lako se zaboravi jedno jednostavno pitanje: Kako sve to doživljava dete?
U velikoj želji da dete uspe, napreduje, osvaja turnire i postiže što bolje rezultate, odrasli ponekad zaborave koliko je dečija duša nežna i koliko drugačije dete doživljava pobedu, poraz i očekivanja koja se pred njega postavljaju.
Ideja za pesmu nije nastala slučajno. Moje ćerke su tokom godina provedenih na šahovskim takmičenjima i same počele da primećuju stvari o kojima odrasli možda mnogo ređe razgovaraju. Viđali smo decu koja nakon izgubljene partije izlaze iz sale uplakana, dok ih ispred čeka roditelj nezadovoljan rezultatom. Viđali smo ljutnju, prekor, povišen ton, dugo analiziranje grešaka neposredno nakon partije, pa čak i situacije u kojima roditelj, razočaran jednim porazom, povuče dete sa turnira.
Naravno, nije svaka dečija suza posledica roditeljskog pritiska. Dete može zaplakati zato što mu je stalo, zato što je razočarano ili zato što teško podnosi poraz. Ali ono što smo vremenom počeli da primećujemo jeste koliko se različito deca ponašaju u zavisnosti od atmosfere koja ih prati na takmičenju.
Jedno dete izgubi partiju, izađe iz sale, posle nekoliko minuta se nasmeje i ode kod svojih drugara. Pričaju, igraju se, analiziraju neku zanimljivu poziciju, trče hodnikom ili zajedno čekaju sledeće kolo. Poraz je zaboleo, ali je ostao ono što bi u dečijem šahu možda i trebalo da bude – jedna izgubljena partija.
Kod neke druge dece poraz kao da ne završava pritiskom sata i pružanjem ruke protivniku.
Tek tada počinje ono čega se dete možda najviše plaši: izlazak iz sale i susret sa roditeljem.
Umesto druženja sa ostalom decom između dva kola, roditelj ga odvaja, odvodi negde sa strane, počinje analiza, razgovor o greškama i rezultatu ili priprema za sledeću partiju. I dok se druga deca ponovo smeju i druže, to dete kao da već igra sledeću partiju – samo što ovoga puta protivnik nije sa druge strane šahovske table.
Upravo iz tih slika nastala je „Rokada“.U pesmi rokada nije samo šahovski potez. Ona je metafora zaštite.
Kao što u šahu rokadom sklanjamo kralja – najvažniju figuru – na sigurnije mesto, tako ponekad treba zastati i zaštititi ono što je u dečijem šahu zaista najvažnije: samo dete.
Kralj u ovoj pesmi zato nije drvena figura.
Kralj je dete.
A kada napadi postanu prejaki, kada očekivanja počnu da guše zadovoljstvo u igri i kada rezultat postane važniji od osmeha sa kojim je dete nekada prilazilo šahovskoj tabli, možda je vreme za rokadu.
Ne da bi dete pobeglo od šaha, već da bi se sačuvala njegova ljubav prema njemu.
Jer postoji velika razlika između deteta koje želi da pobedi i deteta koje oseća da mora da pobedi. Prvo će tugovati zbog poraza, ali će sutra ponovo želeti da sedne za tablu. Kod drugog poraz može postati strah od onoga što dolazi nakon partije.
Zato je jedna od najvažnijih poruka pesme sadržana u stihovima: „Stariji da znaju iznad svakog boda Je partija života i dečija sloboda.“
Šah može detetu dati mnogo toga: sposobnost razmišljanja, upornost, disciplinu, prijateljstva, putovanja, radost pobede i važnu lekciju kako se podnosi poraz. Ali možda je njegov najlepši deo upravo ono što se ne vidi na tabeli – prijateljstva koja nastaju između partija, razgovori dece iz različitih gradova i zemalja i ona iskrena dečija radost zbog ponovnog susreta na sledećem turniru.
Zbog toga se u pesmi pojavljuje i mali brat koji čeka da mu se seka vrati.
Dok svet odraslih od nje očekuje još jednu dobru partiju, još jedan poen, još jedan rezultat i još jedan uspeh, trogodišnji bata ne zna njen rejting, ne zna koliko je poena osvojila i verovatno ga uopšte ne zanima da li je poslednju partiju dobila ili izgubila.
On samo čeka svoju seku.
I možda upravo dete od tri godine u tom trenutku najbolje zna ono što mi odrasli ponekad zaboravimo – da vrednost jednog deteta nema nikakve veze sa rezultatom koji stoji pored njegovog imena na tabeli. Zato „Rokada“ nije pesma protiv ambicije, treninga, takmičenja ili želje za uspehom. Bez rada i odricanja nema ni velikih rezultata. Ona je samo podsećanje da postoji granica iza koje želja odraslih za uspehom deteta može početi da potiskuje razlog zbog kojeg je dete uopšte zavolelo šah.
A kada se toj granici približimo, možda je najvažniji potez upravo onaj iz naslova pesme.
Jer turnira će biti još. Biće novih partija, pobeda, poraza, pehara i rejting-lista.
Detinjstvo se, međutim, igra samo jednom.
https://youtu.be/1l88SOiQv98
Rokada (2026)
Kada je baš teško, kad' napadi prete Kada sam u centru, a samo sam dete Kada me svi traže, da letim do svoda U meni se lomi, mala mi sloboda
Kada rokada? Kada rokada?
Kada napad krene i kad' ljubav strada Za naše malo srce štit je rokada Kad' ne vidi se nada i u duši bura Tada rokada da spasi se figura Stariji da znaju iznad svakog boda Je partija života i dečija sloboda Jer to nije igra od danas do sutra Zato sklanjam sebe za ta bolja jutra
Kada rokada? Kada rokada?
Kada napad krene i kad' ljubav strada Za naše malo srce štit je rokada Kad' ne vidi se nada i u duši bura Tada rokada da spasi se figura
Kad' svi samo traže kad pritisak peče A mali bata čeka da se završi veče Da se vrati seka negde izdaleka Iz sveta odraslih gde niko je ne čeka Kada rokada? Kada rokada?
Kada napad krene i kad ljubav strada Za naše malo srce štit je rokada Kad' ne vidi se nada i u duši bura Tada rokada da spasi se figura
Kada rokada? Kada rokada?
Kada napad krene i kad ljubav strada Za naše malo srce štit je rokada Kad' ne vidi se nada i u duši bura Tada rokada da spasi se figura
Kad' napad krene i kad ljubav strada Za naše malo srce štit je rokada
***************
Nakon prethodnih pjesama i priča koje su privukle pažnju naših čitalaca, pred nama je još jedno zanimljivo muzičko ostvarenje Milice i Natalije Vujičić. Kao i prošli put, uz samu pjesmu, donosimo i kompletan tekst o novoj pjesmi i zanimljivom povodu koji je inspirisao njeno nastajanje poslao nam je otac Milice i Natalije Vujičić:
"Evo nas opet sa novom pesmom, uhvatili smo malo više vremena pa da iskoristimo sa novom objavom.
KAD KAČKET POSTANE „SUMNJIV“ – PRIČA IZA PESME „KAČKET ELO“
U šahu se obično pamte potezi, rezultati, pehari i rejting. Ali ponekad uz nekog igrača počne da se vezuje i neki sasvim mali detalj po kojem ga svi prepoznaju.
Kod naše Milice to je – kačket.
Nosila ga je na turnirima toliko često da je vremenom postao njen zaštitni znak. Ništa posebno: kačket na glavi, figure na tabli i partija može da počne. Međutim, kako su počeli da dolaze dobri rezultati, dogodila se pomalo neobična stvar. Nekim ljudima je, izgleda, baš taj kačket postao zanimljiv. Bilo je pokušaja da se ospori njegovo nošenje, komentara da neće moći da igra sa njim, pa i situacija u kojima je sve to više ličilo na pokušaj da se dete pred partiju zbuni ili izbaci iz ravnoteže nego na brigu o bilo kakvom ozbiljnom šahovskom pravilu.
A kada jedna tako obična stvar dobije toliku pažnju, ostaju vam dve mogućnosti: da se nervirate ili da se našalite.
Mi smo izabrali ovo drugo.
Tako je nastala pesma „Kačket ELO“.
U pesmi smo celu priču namerno izvrnuli naglavačke. Ako je već taj kačket toliko važan, hajde onda da zamislimo da zaista nije običan. Možda nešto zna. Možda prati partiju. Možda vidi taktiku koju drugi ne vide. Možda se odozgo pravi važan i šapuće koji potez treba odigrati.
I tako je običan kačket dobio oči, osmeh, ruke, karakter – i ime ELO.
Naravno, upravo je u tome šala. Iza svakog uspeha mladog šahiste nalaze se sati provedeni nad tablom, treninzi, turniri, pobede, porazi i ponovno vraćanje figurama. Mnogo je lakše gledati ono što dete nosi na glavi nego sve ono što je moralo da nauči da bi dobro igralo.
Zato „Kačket ELO“ nije pesma o čarobnom kačketu koji igra šah umesto deteta. Naprotiv. To je mala šahovska šala na račun odraslih koji ponekad uspeju da od nečega potpuno nevažnog naprave veliku temu.
A ima tu možda još nečega.
Deca u sportu vremenom stvaraju svoje male rituale i svoje znakove prepoznavanja. Nekome je to omiljena dukserica, nekome privezak, nekome način na koji slaže figure pre partije. NJoj je to kačket. I kada dete po njemu počnu da prepoznaju na turnirima, on više nije samo komad garderobe. Postaje deo slike koju je samo izgradilo o sebi.
Možda upravo zato pokušaj da mu se taj detalj oduzme može da pogodi mnogo više nego što odraslima izgleda.
Mi smo zato odlučili da kačket ne sklanjamo iz priče.
Naprotiv – dali smo mu glavnu ulogu.
Ako je već uspeo da izazove toliko pažnje, zaslužio je čak i svoju pesmu.
A od sada, kada devojčica sedne za tablu sa svojim prepoznatljivim kačketom, ostaje samo jedno ozbiljno šahovsko pitanje: Da li je potez pronašla ona – ili joj je nešto šapnuo Kačket ELO? 😄♟️🧢
https://youtu.be/4eFrC8iSvP0
Kačket Elo (2026)
Kačket Elo nosim ja, bez njega sam nebitna, za šah tablom on me vodi, sve što kaže meni godi.
Kad' ne daju mu da uđe, sve taktike javi tuđe, i poteze koje miču, što će mene da se tiču.
Pa je meni lako tada, napušta ih svaka nada, dodatno mi vreme raste, figure se moje časte. Svi se oko mene bune, dobro znaju šta je to – da moj Elo genije je, što sa šahom pravi šou.
A kad' uđe u tu salu, samo smišlja neku šalu, nevaljalac jedan mali, za poteze mi ne mari.
Na sve strane samo gleda, ko će kad' da kome preda, pa se ruga smeje čudi, k'o da svi smo jako ludi.
Kad' on se izveseli, pa na tablu mi preseli, za glavu se tada hvata, vidi da smo blizu mata.
Svi se oko mene bune, dobro znaju šta je to – da moj Elo genije je, što sa šahom pravi šou. Sve on tada brzo vuče, suparnika svuda tuče, ni okom on ne trepće, sve mi tiho sad šapuće!
Sudija me mrko gleda, i čudno mu dok tu seda, u zapisnik tek što gleda, otkud meni ta pobeda?
Počešem se ja po glavi, on se tada maza pravi, mnogo njega to golica, dok se čude tuđa lica.
Svi se oko mene bune, dobro znaju šta je to – da moj Elo genije je, što sa šahom pravi šou.
*********
Crno-bela Nato moja – pesma koja je počela na Splitskoj rivi
Pre nešto više od mesec dana, na Splitskoj rivi održana je simultanka sa čuvenim engleskim velemajstorom Najdželom Šortom, a među onima koji su dobili priliku da mu se suprotstave bila je i jedanaestogodišnja Natalija.
Ambijent gotovo kao stvoren za pesmu: Split, riva, more, reflektori, televizijske kamere i Šort koji ide od table do table. Organizatori su se potrudili i da učesnici imaju podršku, pa su iza njih stajale različite poznate ličnosti i sportske zvezde.
A Nataliji je zapao – predstavnik vlasti iz Srbije.
Tu je vrlo brzo počela šala da njegov dolazak nikako nije slučajan. Poslao ga je, naravno, ON, lično sa vrha, sa jasnim zadatkom: da se protiv Najdžela Šorta ostvari dobar rezultat.
„Je l' ON zna?“, pita Natalija.
„Nego šta!“, stiže odgovor.
Što je šala duže trajala, situacija je postajala sve smešnija. Drugi imaju sportiste da ih bodre, a Natalija, bar prema njihovoj priči, ima čitavu državu iza sebe. NJen neobični navijač nudi picu, nudi sok i podiže raspoloženje, ali ostaje jedan mali problem – preko puta je ipak Najdžel Šort.
I dok je „državna podrška“ svoj deo posla očigledno shvatila ozbiljno, Natalija je imala mnogo konkretniju brigu: kako se sada iz svega ovoga izvući i stvarno napraviti dobar rezultat?
Partije oko njih završavale su se jedna za drugom. Program se bližio kraju, reflektori su se gasili, a njihova tabla je i dalje ostajala u igri. Natalija se hvatala za glavu, pokušavala da pronikne u svaki Šortov potez i tražila način da izdrži do kraja.
A onda je stiglo:
„It is equal.“
Šort nudi remi.
I tako je, sasvim u duhu šale koja je pratila partiju, „zadatak sa vrha“ na kraju zaista bio ispunjen.
A jedan važan deo pesme zaista je ostao direktno sa Splitske rive.
Tokom programa tamo se mogla čuti i poznata splitska pesma „Ćiribiribela, Mare moja…“. Uz more, gužvu, šahovske table i reflektore bila je deo atmosfere tog dana, pa je bilo gotovo prirodno da se kasnije pojavi i u novoj pesmi.
Tako je Mare postala Nato:
„Crno-bela Nato moja,
crno-bela Nato moja,
crno-bela Nato moja,
kako do marine?!“
I „Crno-bela Nato moja“ nije ni morala da izmišlja atmosferu Splita – samo je u pesmu prenela onu koja je već postojala na Rivi: more, muziku, šah, jednu tešku partiju, malo dečje brige i mnogo šale.
A šala da je pomoć stigla „sa samog vrha“ na kraju je dobila najlepši mogući rasplet – dobar rezultat je zaista ostvaren. Samo što je za poteze Natalija ipak morala da se pobrine sama.
https://www.youtube.com/watch?v=YZo6rofuxSo
Crno-bela Nato moja (2026)
Simultanka, Splitska riva, u marini gužva živa, reflektori TV scena, iza leđa morska pena.
Sportisti se listom kreću, 'ko će kom' da nosi sreću, ali što k' meni čika ide, kamere ga nit ne vide.
Nit' iz FIDE nit' je sport, tek on šapnu: "Pada Šort", "Jel ON zna?" pitam g' ja on mi reče "Nego šta!", smejemo se glasno mi, oko nas se čude svi, što se zbiva sada tu, nismo ni na potezu.
Crno-bela Nato moja crno-bela Nato moja crno-bela Nato moja kako do marine?!
Što ću sada jadna ja, iza mene država, nudi picu, nudi sok, da pogodim meču tok.
Za glavu se često hvatam, Šortov potez svaki shvatam, pod pritiskom mozak radi, iz najveće frke vadi.
Programu se bliži kraj, reflektoru gasne sjaj, samo naša tabla stoji, potezi sve brži moji, "It is equal" kaže Šort, men' se čini drma zort, neću remi izbor nemam, nerešeno prihvatam.
Crno-bela Nato moja crno-bela Nato moja crno-bela Nato moja kako do marine?!
************
Da mi smo sestre!
Otac djevojčica Milice i Natalije Vujičić opisuje kako je nastala nova pjesma: "Da mi smo sestre".
Upravo smo objavili novu pesmu "Da, mi smo sestre". Kad je borba važnija od rezultata Šahovski turniri nisu uvek samo nadmetanje za šahovskom tablom. Ponekad se najteže partije vode izvan 64 polja, a protivnici nisu samo oni koji sede sa druge strane stola. Upravo o jednom takvom iskustvu govori nova pesma „Da, mi smo sestre!“, inspirisana događajima tokom jednog kola državnog kadetskog prvenstva u šahu.
Dok je jedna sestra igrala svoju partiju, suočena sa pritiskom, podsmehom i ponašanjem koje nije imalo mnogo veze sa sportskim duhom, druga je sve to posmatrala sa svoje table, nemoćna da joj pomogne. Ono što je trebalo da bude obično takmičarsko kolo pretvorilo se u iskušenje za obe devojčice.
Ali ova pesma nije priča o izgubljenoj partiji, niti o onima koji su pokušali da utiču na njen ishod. Ona je pre svega priča o dve sestre koje su iz neprijatnog iskustva izašle još bliže jedna drugoj, jače i odlučnije da nastave da igraju šah.
Posebno je zanimljiv preokret u završnici pesme: od suza i osećaja bespomoćnosti do prkosnog refrena koji poručuje da ih takva iskustva neće slomiti.
„Mi plakale jesmo, slomile se nismo, te bitke nam znače, jer došle smo jače!“
Pesma je ujedno i podsećanje da na dečjim šahovskim takmičenjima nisu važni samo poeni, plasmani i medalje. Važno je i kakvo iskustvo deca nose sa turnira, kako se prema njima odnose drugi takmičari i njihova okolina, ali i da li odrasli umeju da prepoznaju trenutak kada takmičarski pritisak prelazi granice sportskog ponašanja.
Jer, ponekad je najveća pobeda upravo to što posle teške partije imaš još više snage i želje za sledeću.
https://youtu.be/wEuZZJRHWhY
Da mi smo sestre! (2025)
Državni je turnir sada, gužva, žamor, strepnja, nada. Svaki igrač tablu bira, u sali sve manje mira.
Na početku neko trči, pred sudijom lice grči: "Dobro motri na one dve, ne traži sa mnom nevolje"
Kolo kreće, muk se sprema, al' za sestru mira nema. Par poteza tek što prošlo, pola kluba tu je došlo.
Favorit je ona prvi, oko stola sad sve vrvi, da l' će potez pravi naći, u zamci tog kluba snaći.
Drugarice to su naše, zašto moju seku plaše? Zašto smeh sada tu je, zašto niko ne reaguje?
Igram i sa tugom gledam, da l' će naći potez vredan, da ustanem hoću i ja – "ti ne smeš" - će sudija.
Suza pada na ta polja, ja znam da je ona bolja, al' s podsmehom što se bori, da joj srce ne izgori.
Posle igre, van te sale, gde su maske redom pale, kroz suze mi tiho zbori, ono što joj misli mori:
"U toj tami i podsmehu, sred pritiska u potezu, sama tu sam sasvim bila i sve sam ih pobedila"
Pa ubrzava svoj hod: "Prijateljice i bod, igru sam izgubila, al' sam sebe dobila."
Pa šta ćemo sad? Pred vama smo dve! Kad rušite nas, mi rušimo sve!
Mi plakale jesmo, slomile se nismo, te bitke nam znače, jer došle smo jače!
Pa šta ćemo sad? Pred vama smo dve! Kad rušite nas, mi rušimo sve!
Mi plakale jesmo, slomile se nismo, te bitke nam znače, jer došle smo jače!
(Nastaviće se novom pjesmom Milice i Natalije Vujičić)
(Nastaviće se novom pjesmom Milice i Natalije Vujičić)
U avgustu 2026. godine bivši defanzivac
Barselone Žerar Pike postao je suvlasnik šahovskog tima FYERS American
Gambits. Nešto prije toga, u šahovsku industriju uložio je napadač
Mančester Sitija Erling Haland, dok najveća svjetska onlajn šahovska
platforma prijavljuje više od 200 miliona dolara godišnjeg prihoda.
Šah sve više privlači kapital i iskustvo
fudbalske industrije, istovremeno nudeći samom fudbalu nove tehnologije
za razvoj kognitivnih sposobnosti igrača. Forbes Sport istražuje kako su
fudbal i šah počeli da razmjenjuju investicije, dok kapital velikih
zvijezda pomaže šahu da privuče novu publiku.
275 miliona korisnika i 20 miliona šahovskih partija dnevno
Istorija svjetskog sporta poznaje mnoge
sportiste koji su izgradili uspješne karijere u više disciplina. Jedan
od njih je Norvežanin Simen Agdestein, koji je krajem 1980-ih igrao
fudbal za reprezentaciju i istovremeno bio među najboljim šahistima
svijeta, dostigavši 16. mjesto na FIDE rejting-listi. Teška povreda
koljena prekinula je njegovu fudbalsku karijeru u trenutku kada je
konkurisao za mjesto u reprezentaciji koja je trebalo da putuje na
Svjetsko prvenstvo 1994. godine.
Nakon što je izgubio brzinu na terenu,
Agdestein je svoje iskustvo preusmjerio u pedagogiju i otvorio šahovsko
odjeljenje u Norveškoj gimnaziji za vrhunski sport. Upravo tamo je 2000.
godine stigao devetogodišnji Magnus Karlsen. Bivši reprezentativni
napadač učio je budućeg svjetskog prvaka ne samo otvaranjima, već i
sportskoj disciplini i izdržljivosti. Karlsen i danas dobru fizičku
formu smatra svojim glavnim adutom u višesatnim partijama.
Danas je veoma teško ponoviti Agdesteinov
put: savremeni vrhunski sport pretvorio se u industriju uske
specijalizacije, sa strogim ugovorima i prenatrpanim kalendarima.
Međutim, međusobna privlačnost fudbala i šaha nije nestala — samo je
promijenila oblik. Ako su se ranije ova dva svijeta susretala kroz
karijere rijetkih univerzalaca, danas se sve češće ukrštaju izvan terena
i šahovske table — u biznisu, tehnologiji i borbi za novu publiku.
Fudbal se odavno pretvorio u globalnu
industriju vrijednu više milijardi dolara. Prema procjeni S&P
Global-a, svjetska potrošnja na sportska medijska prava dostići će 67,3
milijarde dolara u 2026. godini. Za pažnju navijača ne bore se samo
televizijske kuće, već i striming servisi, društvene mreže i tehnološke
kompanije.
Šah se još nalazi u drugoj fazi tog
razvoja. Njegova ekonomija ne može da se poredi sa fudbalskom, ali
publika je već dostigla razmjere koje je nemoguće ignorisati.
U februaru 2026. godine najveća onlajn
platforma Chess.com prešla je granicu od 250 miliona registrovanih
korisnika, a danas ih ima gotovo 275 miliona. Za poređenje, to je više
od broja ljudi koji se bave tenisom širom svijeta. Od svih država na
planeti, samo Kina, Indija, SAD i Indonezija imaju više stanovnika nego
što ova platforma ima korisnika. Na njoj se svakog dana odigra između 15
i 20 miliona šahovskih partija.
Tokom posljednjih godina oko šaha je
formiran sopstveni digitalni ekosistem — sa pretplatama, strimingom,
brzim formatima i igračima koji postepeno postaju medijske ličnosti.
Osnovu poslovnog modela Chess.com-a čini
plaćena pretplata koja pruža proširen pristup analizi partija i
edukativnim materijalima, dok se besplatna publika monetizuje kroz
oglašavanje i druge usluge platforme.
„Mnogo smo veći nego što sam ikada mogao
da zamislim. Ove godine ćemo, mislim, zaraditi nešto više od 200 miliona
dolara i, iskreno, čak je i za šahovsku kompaniju to bilo iznenađenje“,
rekao je suosnivač i izvršni direktor Chess.com-a Erik Allebest.
Fudbaleri pretvaraju ljubav prema šahu u investicije
Među korisnicima Chess.com-a nalaze se i
profesionalni fudbaleri. Legenda Liverpula Mohamed Salah igra šah gotovo
svakog dana, mnogo vremena na platformi provodi vezista Arsenala Martin
Edegor, kao i napadač Bajerna Hari Kejn, dok se najjačim igračem smatra
napadač Sporting Kanzas Sitija Dejan Joveljić.
Srbin ima potvrđeni međunarodni FIDE
rejting od 2217 poena u klasičnom šahu — nivo kandidata za majstora.
Godine 2023. Joveljić je nastupio na Evropskom prvenstvu u brzopoteznom
šahu u Zagrebu, osvojivši solidnih 6 od 13 mogućih poena protiv
profesionalnih šahista.
Poznati španski trener Pep Gvardiola
poznat je po interesovanju za šah. Tokom pauze u karijeri 2012. godine u
Njujorku se sastao sa Garijem Kasparovom. Bivši svjetski prvak govorio
mu je o ulozi koncentracije i radu pod ekstremnim psihološkim pritiskom.
Za sadašnjeg trenera Mančester Sitija Enca
Maresku veza između fudbala i šaha postala je čak i tema posebnog
istraživanja. Tokom školovanja u trenerskom centru Koverčano napisao je
diplomski rad pod naslovom „Fudbal i šah“.
Američki krilni napadač Milana Kristijan
Pulišić toliko je posvećen šahu da ga je Chess.com iskoristio kao model
za jednog od botova protiv kojih posjetioci sajta mogu da igraju.
Sinergiju dvije discipline naglašava i
demonstraciona partija koju je 2018. godine defanzivac Liverpula Trent
Aleksander-Arnold odigrao u Mančesteru protiv Magnusa Karlsena. Fudbaler
je imao pet minuta za čitavu partiju, dok je šampion svijeta imao samo
jedan minut. Trentov tim je koristio sistem za praćenje pogleda,
bilježeći pokrete očiju norveškog velemajstora.
Defanzivac je izgubio u 17. potezu, ali
sama partija bila je zanimljiva manje zbog rezultata, a više zbog
pokušaja da se pronađu zajednički mehanizmi donošenja odluka u dvije
discipline. Kasnije je igrač isticao da i na terenu i za šahovskom
tablom mnogo toga zavisi od sposobnosti stalnog skeniranja prostora,
brzog procjenjivanja mogućnosti i predviđanja poteza protivnika.
Za neke predstavnike fudbalske industrije šah je prestao da bude samo intelektualni hobi.
U proljeće 2026. godine zvijezda Mančester
Sitija Erling Haland postao je strateški investitor projekta Norway
Chess, jednog od najvećih šahovskih projekata u Norveškoj. Zajedno sa
biznismenom Mortenom Borgeom, napadač je osnovao kompaniju Chess Mates,
koja je dobila značajan udio u Norway Chessu i finansira pokretanje
novog globalnog šahovskog takmičenja Total Chess World Championship Tour
(TCWCT).
Od 2027. godine serija bi trebalo da
objedini četiri turnira u različitim gradovima, a učesnici će se boriti
za titulu apsolutnog šampiona u čak tri discipline — klasičnom šahu,
rapidu i blicu. Minimalni godišnji nagradni fond najavljen je u iznosu
od 2,7 miliona dolara.
Halandova investicija bila je dio većeg
priliva kapitala. U aprilu je Norway Chess održao dodatnu rundu
finansiranja vrijednu 10 miliona dolara, nakon koje je vrijednost
kompanije procijenjena na 35 miliona dolara. U projekat je uložio i
jedan od najtrofejnijih skijaša svijeta, Johanes Klebo.
Za šahovsku industriju učešće sportista
tog nivoa važno je ne samo zbog novca: oni sa sobom donose publiku koja
možda ranije uopšte nije pratila šahovske turnire.
Pike ulaže u šah, Karlsen u fudbal
U ljeto 2026. godine bivši fudbaler
Barselone Žerar Pike otišao je još korak dalje. Pike se od djetinjstva
bavi šahom, a postao je strateški akcionar FYERS American Gambits —
franšize Global Chess League — zajedno sa zvijezdom indijskog kriketa
Ravichandranom Ašvinom.
Za Pikea to nije prvo iskustvo
preoblikovanja tradicionalnog sporta: nakon završetka karijere pokrenuo
je medijsku ligu Kings League i druge projekte kroz svoj holding Kosmos.
Global Chess League, koju su osnovali
indijski IT gigant Tech Mahindra i FIDE, okuplja franšize sa
međunarodnim sastavima i oslanja se na model poznat iz velikog
profesionalnog sporta. Na primjer, u sastavu ekipe American Gambits
nastupaju olimpijski šampion iz 2022. godine Javohir Sindarov i
trostruka svjetska prvakinja u blicu Bibisara Asaubaeva.
„Ove investicije dolaze u trenutku šireg
napora da se šah iz tradicionalne društvene igre pretvori u globalni
sportski proizvod kroz stvaranje franšiznih liga, digitalnog sadržaja,
sponzorstava i striming platformi“, navodi Reuters.
Veza između dvije industrije tu se ne
završava. Ako fudbaleri u šahu vide novu sportsku imovinu, fudbalski
treneri već dugo proučavaju samu logiku igre, koja razvija sposobnost
brzog analiziranja prostora, pronalaženja mogućnosti i predviđanja
poteza protivnika.
Među prvima koji su šah direktno uključili
u pripremu fudbalera bio je grčki PAOK, koji je još 2013. godine u
program svoje akademije uveo treninge sa šahovskim trenerom.
Danas se, zahvaljujući naprednim
tehnologijama, ovaj pristup značajno promijenio. Norveški VR startap Be
Your Best je 2020. godine ponudio igračima da treniraju stalno
skeniranje prostora prije nego što prime loptu. U virtuelnom okruženju
fudbaler mora za nekoliko sekundi da procijeni položaj saigrača i
protivnika, zapamti dobijene informacije i izabere narednu akciju. Prema
podacima same kompanije, devet nedjelja redovnog treninga omogućilo je
da se učestalost skeniranja kod igrača njemačke reprezentacije do 16
godina u prosjeku poveća za 28 odsto. Ovaj servis koristili su, između
ostalih, fudbaleri i akademija Borusije Dortmund, navodi The Athletic.
Savremeni vrhunski fudbaleri uvode
šahovsku kulturu u fudbal ne samo putem tehnologije, već i kroz
društvene inicijative. Godine 2026. vezista Arsenala Ebereči Eze
pokrenuo je zajedno sa Chess.com-om šahovski program u svojoj bivšoj
školi u Griniču. Sportista, koji se dugo bavi šahom, finansirao je
osnivanje kluba i međškolsku ligu, a školi je donirao komplete tabli,
figura i elektronskih satova. Učenici su dobili i pristup obrazovnim
materijalima Chess.com-a.
Ova finansijska i kulturna razmjena
funkcioniše i u suprotnom smjeru: dok fudbaleri promovišu šah, najveći
intelektualci planete ulaze na teritoriju fudbalskog biznisa.
Dobar primjer je Magnus Karlsen — veliki
navijač madridskog Reala, koji i sam redovno igra fudbal na amaterskom
nivou. Čak je bio registrovan za norveški klub Framp.
U decembru 2019. godine velemajstor je
zauzeo prvo mjesto na svjetskoj rang-listi Fantasy Premier League,
nadmašivši više od 7,2 miliona učesnika.
A prije dvije godine šahovski genije
uložio je novac u američku kompaniju TOCA Football, koja razvija
tehnološke trening-centre i privukla je oko 100 miliona dolara
investicija. U projekat su takođe ulagali Hari Kejn i Rio Ferdinand.
Ruski velemajstor Aleksej Grebnev govorio je za „Sport-Ekspres“ o nedavnoj pobjedi na prvenstvu Azije i procijenio mogućnost odlaska ruske reprezentacije u Samarkand.
Među mladom generacijom ruskih šahista ima mnogo sjajnih imena. Svako od njih svojim rezultatima potvrđuje da ruska šahovska tradicija ne samo da je živa već i da napreduje. Jedan od najboljih primjera je velemajstor Aleksej Grebnev.
On je u julu ove godine napunio 20 godina, a već je osvojio niz prestižnih titula: prvak Azije, lider svjetskog prvenstva do 18 godina, prvak Azije u ubrzanom šahu 2026. godine i višestruki osvajač medalja na prestižnim turnirima, uključujući „Aeroflot Open“.
Pored uspjeha za šahovskom tablom, rođeni Toljaćanin bavi se i fizičkom aktivnošću, igra stoni tenis, sanja da posjeti sve zemlje svijeta, a studira na Uralskom državnom rudarskom univerzitetu, na smjeru tehnolog geoloških istraživanja.
U intervjuu za „Sport-Ekspres“ Grebnev je govorio o svojim pogledima na meč za svjetsku šahovsku krunu, pripremama za najvažnije turnire sezone, partiji protiv argentinskog šahovskog vunderkinda Faustina Ora, šahovskim turnirima u ekstremnim uslovima, kao i o predstojećoj šahovskoj Olimpijadi.
Rudik Makaryan, Aleksej Grebnev, Ilja Iljušjonok i Ana Šuhman
Favoriti Olimpijade — Uzbekistan, Indija i SAD
— Aleksej, čestitam na zlatu na prvenstvu Azije u rapidu! Jesi li prvi put bio u Hong Kongu? Kako je igrati znajući da su napolju tajfuni i tropska vremenska nestabilnost?
Aleksej Grebnev — Hvala! Jul mi je bio veoma bogat putovanjima u Kinu. Ali u Hong Kongu sam bio prvi put. Grad me impresionirao svojom posebnom atmosferom. Neobično je bilo to što pljusak može da počne, tako da kažem, bez ikakve najave — i isto tako da se završi.
Ali već sam imao priliku da igram u Kazahstanu tokom zemljotresa, na Filipinima tokom vulkanske aktivnosti i poplava u Italiji. Tajfun u Hong Kongu kod mene nije izazvao emocije koje bi me odvlačile od igre. Mnogo češće smetaju buka na ulici ili glasna muzika.
— U drugoj polovini sezone ponovo nas očekuju glavni turniri ovog ciklusa, prije svega Olimpijada u Samarkandu. Pretpostavljam da je psihološki teško trenirati kada ne znaš da li ćeš imati priliku da igraš. Očekuješ li da ćeš moći da nastupiš za Rusiju ukoliko joj bude dozvoljeno učešće?
Aleksej Grebnev — Za sada pokušavam da ne idem previše unaprijed i da živim u sadašnjem trenutku, odnosno da rješavam najbliže zadatke. Treninzi reprezentacije odvijaju se svojim tokom, a ostalo je u rukama organizatora i federacije. Ja jednostavno radim svoj posao i ostajem spreman za svaki scenario.
— Kad smo već kod priprema. U julu su, prvi put poslije dužeg vremena, u Kislovodsku održane pripreme muške reprezentacije. Možeš li ispričati kako je to izgledalo? Od čega se sastoji priprema? A vjerovatno se pažnja ne posvećuje samo šahu već i fizičkoj formi...
Aleksej Grebnev — Pripreme nisu samo analiza otvaranja i igranje trening-partija, već i zajednički ritam: zajedno analizirati, raspravljati i pronalaziti zajedničke ideje. Bilo je trenutaka kada bi se poslije teške analize neko našalio — i to je upravo pomagalo da se čovjek malo opusti.
Fizički dio je takođe važan: bez izdržljivosti je teško igrati duge partije. Kislovodsk mi se dopao, posebno su mi ostali u sjećanju lijepi pejzaži, dugačak spust niz planinu i povratak uzbrdo.
— Među vršnjacima, imaš li posebno nezgodne protivnike?
Aleksej Grebnev — Teško je izdvojiti samo jednog, tako da mislim da takvih nema. Svako ima svoj stil: neko vrši pozicionu presiju, neko vreba taktičke mogućnosti. To je odlična motivacija da čovjek bude u formi i da se ne opušta.
— Čiju bi igru izdvojio među našim mladim šahistkinjama?
Aleksej Grebnev — Anu Šuhman, Valeriju Klejmenovu, Dijanu Preobražensku i Alisu Henrietu Junker.
— Glavni turnir sezone ipak je Olimpijada. Kakva je tvoja prognoza? Ko će kući ponijeti zlato i očekuje li nas velika borba?
Aleksej Grebnev — Predviđati medalje je nezahvalan posao, ali borbe će sigurno biti — u to uopšte ne sumnjam. Mnogo reprezentacija konkuriše za zlato, ali favoriti su Uzbekistan, Indija i SAD. Nadam se da će Rusiji biti dozvoljeno da učestvuje na takmičenju, jer sportisti svih zemalja imaju jednake mogućnosti.
— Zar nije bilo želje da sarađuješ sa nekom drugom reprezentacijom, možda da nastupiš kao konsultant? Mnoge ekipe angažuju strane zvijezde kako bi popravile rezultat.
Aleksej Grebnev — Nije bilo baš takve želje, ali dešava se da ponuda stigne u trenutku kada već imam određene planove — i tada moram da odredim prioritete. Po mom mišljenju, profesionalno savjetovanje oduzima mnogo vremena i energije. Moj zadatak sada je da se ne rasipam i da napredujem kao igrač.
Klasični tempo otkriva šah
— Ove godine te nije bilo na ruskom ekipnom prvenstvu u Sočiju. Zbog čega?
Aleksej Grebnev — Tako se dogodilo da ove godine Ruska šahovska škola, za koju sam više puta nastupao, nije prijavila ekipu.
— Kakva je sada situacija sa pozivima iz stranih ekipnih liga?
Aleksej Grebnev — Ponuda ima i to je prijatno — znači da ljudi znaju za tebe i da te pamte. Ali za sada su im smetale već ranije planirane obaveze.
— Uskoro počinje Superfinale prvenstva Rusije — već imaš iskustvo učešća u borbi za tu titulu. Planiraš li da igraš ove godine?
Aleksej Grebnev — Superfinale je poseban izazov i prema njemu se odnosim sa poštovanjem. Planove za sada ne otkrivam.
— Da li ti se generalno dopadaju dugi turniri u klasičnom šahu?
Aleksej Grebnev — Da. Klasika otkriva šah na drugačiji način: ovdje ima vremena da se razmisli, izračunaju varijante i procijene mogućnosti. Postoji mogućnost da se partija detaljnije sagleda sa strane, očima protivnika.
— Na martovskom „Aeroflot Openu“ prilično si razočarao Argentinca Ora, pobijedivši ga u posljednjem kolu i spriječivši Faustina da dođe do velemajstorskog rekorda. Otkrij nam, molim te, dvije tajne: jesi li od početka igrao na pobjedu? I, ako može, zbog čega si kasnio dvadeset minuta — hendikep za mladog talenta ili moskovske gužve?
Aleksej Grebnev — U toj partiji druge mogućnosti osim igre na pobjedu jednostavno nisu postojale! A što se tiče kašnjenja... definitivno je to bio hendikep za mladog talenta! (Smijeh.)
— Upravo je završeno Svjetsko prvenstvo u esportu (EWC — Esports World Cup). Ponovo je pobijedio Magnus Karlsen. Koliko je ovaj turnir značajan za tebe?
Aleksej Grebnev — Magnus je svuda na vrhu, to je zaista impresivno. Sam esport je posebna industrija i veoma brzo se razvija. Sjajno je što i šah tamo pronalazi svoje mjesto i postaje dio velike digitalne kulture.
Za mene taj turnir nije direktni sportski cilj. Više ga doživljavam kao komercijalni turnir na kojem se može dobro zaraditi.
— Ove godine vidjećemo čak dvije borbe za šahovske krune — klasični meč između Gukeša i uzbekistanskog izazivača Sindarova, kao i novi norveški pogled na borbu za titulu — Total Chess Championship. Šta nas, po tvom mišljenju, očekuje: novi raskol u šahu ili novi talas interesovanja za igru?
Aleksej Grebnev — Različiti formati nisu uvijek raskol, ponekad su način da se privuče nova publika. Danas je takvo vrijeme da je bez promjena već teško zadržati pažnju.
Alternativni turniri češće funkcionišu kao dopuna: donose medijsku pažnju, brz novac i atraktivnost, ali ne pokušavaju u potpunosti da zamijene klasični sistem.
Najvažnije je da u centru ostanu šah i poštena borba. Interesovanje za igru je veliko i pažljivo pratim sve projekte koji ga dodatno podstiču.
— Koji od tih formata borbe za titulu predstavlja tvoj sportski cilj?
Aleksej Grebnev — Više volim klasični format. Za sada mi je cilj da konstantno napredujem i budem spreman za najjače turnire.
