J. Rohlin
PITANJE O SUŠTINI ŠAHOVSKOG STVARALAŠTVA
(U vidu priloga za raspravu)
Uprkos obilju stručne literature, do danas se u cjelini nije iskristalisalo ispravno naučno shvatanje šaha. Postojeće teorije, kako u inostranstvu tako i u SSSR-u, nepovezane su, djelimične i nedovršene. Brojna istraživanja i misli Emanuela Laskera, Rétija i drugih majstora još čekaju da budu sistematizovane. Takvo stanje dovodi do toga da se šah nalazi u svojevrsnom zarobljeništvu površnih i lakomislenih shvatanja, koja ovu oblast umne djelatnosti posmatraju samo kroz njen spoljašnji oblik: drvenu tablu, drvene figure i „drvenu nepokretnost“ igrača. Ovdje je očigledno riječ o svakodnevnoj zabludi, zasnovanoj na duboko ukorijenjenoj ljudskoj navici da se pažnja najprije usmjerava na spoljašnji oblik nepoznatog predmeta.
Kada se pred nama nađe običan drveni štafelaj ili stara, prašnjava drvena violina, više i ne primjećujemo da je u njima sadržana ista takva uslovnost oblika. Jer se iza njih spontano javlja neki poznati pejzaž ili se čuje muzika na koju smo navikli još od djetinjstva. Ali kada ugledamo šahovske figure, neobično raspoređene na tabli, ako ne razumijemo njihovu namjenu, obuzima nas čak i osjećanje straha, kao da se nalazimo u nekom lavirintu — i oblik potpuno potiskuje sadržaj. Radoznalost može izazvati samo spoljašnji trenutak: ko je zauzeo prvo, a ko posljednje mjesto, ko je pobjednik, a ko poraženi. Ali i to sportsko interesovanje, naravno, više će uzbuditi posmatrača ako se nađe na svjetskom takmičenju u maratonskom trčanju ili na nadmetanju fakira koji gutaju sablje. A za one koji o šahu malo znaju, on će biti dobro sredstvo za „ubijanje vremena“, dok će se pristalice šaha onima koje obuzima osjećanje straha pričinjavati kao ljudi opsjednuti samo njima poznatom „šahomanijom“.
U čemu je značaj šahovske kulture?
Svaka umjetnost govori jezikom svojih slika, koje na očigledan način prikazuju suštinski karakter određenih pojava u prirodi. Umjetnik nastoji da prikaže svijet koji ga okružuje i odgovori na pitanje kakav treba da bude kulturni i proizvodni život. Ali usvajanje i razumijevanje umjetničkog djela procesi su mišljenja koji nipošto nisu pasivni; oni zahtijevaju sposobnost opažanja i „snagu mašte“. Ni „Nataliju Tarpovu“ Semjonova neće svako razumjeti onako kako treba. Onaj ko traži „emocionalna“ mjesta ravnodušno će preletjeti preko stranica visoke književne vrijednosti. Još će manje smisla pronaći u muzici Šostakoviča ili u Rinkovim studijama.
Šahovsko stvaralaštvo izražava se kroz djelovanje, čiji su materijal šahovska tabla i figure, sredstvo — kompozicija kretanja figura, a cilj — stvaranje umjetničkog djela. Ono nastaje postepeno, misao po misao, kao rezultat usklađenih kombinacija poteza na tabli, na kojoj svaka figura živi, vodi borbu, obavlja određene idejne funkcije i stvara pozitivne i negativne slike. Spoljašnji oblik šaha je uslovan, kao što su uslovne dirke klavira i scenografija na pozornici. Da li će na šahovskoj tabli biti 64 ili 144 polja, 16 ili 30 figura, isto je tako nevažno kao i to da li u „Ratu i miru“ učestvuje 200 ili 1.000 likova. Time se mijenja količina materijala i proširuje njegov prostor, ali se ne utiče na idejni sadržaj.
Međutim, šahovske ideje dublje su skrivene iza svoje spoljašnje forme nego ideje umjetnosti uopšte. Zato su razumijevanje veličine šahovskih djela i usavršavanje mogući samo ako čovjek posjeduje posebnu maštu i aktivnu sposobnost doživljavanja stvaralaštva. Upravo ta okolnost čini šah apstraktnim pojmom za čovjeka koji ga ne poznaje. Muziku mnogi slušaju, a da uopšte ne razumiju njene nijanse, ali šah ne može da zvuči ako ne poznajete podrobno jezik kojim govori. A od neznanja do prezira, kao što je poznato, vodi samo jedan korak. U vezi s tim, u zapadnoj Evropi, kao i kod nas, postoje shvatanja prema kojima je šah umni sport zasnovan na rješavanju zagonetki. Ovaj istorijski ostatak sačuvao se iz vremena kada se šah još nalazio u embrionalnom stanju, bio obavijen velom legendi i nije imao sopstvenu nauku. Danas između šaha i sporta postoji isto toliko zajedničkog koliko između muzike, slikarstva i tog istog sporta. Virtuoznost u kompoziciji pijaniste Rubinštajna, potvrđena na međunarodnom takmičenju, može se uporediti s virtuoznošću njegovog šahovskog prezimenjaka, ali je potpuno neuporediva s dostignućima trkača Nurmija ili tenisera Lakosta. To su potpuno različite oblasti. Sportska priredba u SSSR-u predstavlja sredstvo za privlačenje masa fizičkoj kulturi i fizičkom zdravlju. U sportskom rekordu prisutna je čista tehnika izvođenja, ali, naravno, nema nikakve stvaralačke misli u pokretu niti sadržaja. Time ovo pitanje treba smatrati iscrpljenim.
Šah je umjetnost. On ima svoju tematiku i teoriju, svoju tehniku i stil. Elementi šahovskog djelovanja — snaga, prostor i vrijeme — preuzeti su iz same prirode. U tome leže njegova ogromna vrijednost i životnost. Naravno, na šahovskom materijalu slike dobijaju osoben kolorit, u zavisnosti od stvaralačkih sredstava umjetnika. Ali i simfonijska djela nastaju od fantastičnih zvukova kojih u takvom skladnom spoju u prirodi uopšte nema, a koji nas ipak uzbuđuju i privlače svojom snagom i veličinom.
Najznačajnije u šahu jeste to što se njegovo djelovanje odvija u izuzetno napetim uslovima, jer je majstor istovremeno i kompozitor i dirigent (izvođač). Njegovo stvaralaštvo mora biti sjedinjeno s virtuoznošću volje, uz potpuno potčinjavanje figura dirigentskoj volji — samo tada će šahovsko djelo predstavljati zbir sredstava za izazivanje određenog doživljaja, a šah postati umjetnost koja budi, djeluje i uzbuđuje. Nepravilno postavljena tema kombinacije, neekonomičnost sredstava i nemoćna tehnika svode njihove međusobne odnose na gomilanje šablonskih postupaka, na primitivnu igru djeteta. Upravo se tu vidi razlika između umjetnosti i igre, između istinskog stvaralaštva i one „drvene“ ograničenosti o kojoj smo govorili na početku ovog članka.
Zato se na izuzetnim šahovskim koncertima (turnirima) djela nikada ne ponavljaju, već se iznova rađaju. Istovremeno se tu odvija i uporedno ispoljavanje stvaralačkih darova. Pobjednici međunarodnih turnira jesu tvorci novih šahovskih ideja. Njihova otkrića uključuju se u enciklopediju šahovskog znanja i mogu se u svakom trenutku ponovo rekonstruisati, odražavajući stil i dubinu misli svojih savremenika. To omogućava dalje usavršavanje šahovske nauke.
U uslovima SSSR-a šah, pored svog stvaralačkog značaja, predstavlja i sredstvo borbe i vaspitavanja volje. On podstiče i organizuje mišljenje, povećava aktivnost masa i uči ih umijeću borbe i pobjeđivanja. U epohi rekonstrukcije šah je neophodno sredstvo za usmjeravanje svijesti najširih slojeva radnog naroda ka kulturnom i organizovanom životu.
Izvor: „Šahovski listić“ ("Шахматный листок"), 1930, br. 5.
Нема коментара:
Постави коментар