SA STRANICA STARIH ŠAHOVSKIH ČASOPISA: Krogijus - Psihologija igre

Pregledajući stare šahovske časopise, uglavnom ruske, njemačke i austrijske, s kraja XIX vijeka i iz prve decenije XX vijeka, upoznao sam se s nizom tekstova koji će, vjerovatno, biti zanimljivi i savremenim šahistima. Želim da čitaocima predstavim neke od tih tekstova.

Čini se da je prvi profesionalni psiholog koji je koristio šah za naučna istraživanja bio Anri Bine, direktor Instituta za eksperimentalnu psihologiju u Parizu.

Zanimalo ga je proučavanje psihologije pamćenja, pa je za istraživanje tog problema uključio i šah. Kako je izvijestio časopis „Šah“, izdavača A. S. Suvorina, 1894. godine, profesor A. Bine je 1892. godine uputio istaknutim šahistima tog vremena upitnik sa 14 pitanja. Odazvali su se mnogi. A. Bine je ukupno dobio 62 odgovora. Upitnik se uglavnom odnosio na igranje naslijepo. Međutim, objedinjavanje odgovora donijelo je mnogo dragocjenih saznanja i za razumijevanje psihologije uobičajene šahovske igre.

Navešćemo pitanja iz upitnika:

1. Možete li da igrate ne gledajući u tablu? Koliko partija istovremeno?
2. U koju klasu igrača svrstavate sebe?
3. Kakvo je vaše uobičajeno pamćenje? Da li ste dobar matematičar? Da li dobro računate napamet?
4. Kako zamišljate poziciju tokom igranja naslijepo? Kako se prisjećate pozicije prilikom prelaska s jedne partije na drugu?
5. Da li u mislima doslovno predočavate tablu i figure?
6. Da li zamišljate tablu u cjelini ili samo njen dio?
7. Da li zamišljate boju figura?
8. Da li zamišljate boju polja?
9. Da li zamišljate oblik figura?
10. Da li zamišljate oblik šahovske table?
11. Da li se u vašem umu oblik figure povezuje s njenim kretanjem u prostoru?
12. Da li tokom igre u sebi izgovarate riječi?
13. Možete li da zamislite kako igraju slijepi šahisti?
14. Koliko daleko možete da proračunate varijante u mislima?

Među pristiglim odgovorima najzanimljivije su napomene Z. Taraša.

Taraš je, na primjer, napisao:

„Moje pamćenje je nešto iznad prosjeka. Ali pamćenje imena i lica veoma mi je loše. Međutim, ono što proučavam sa zanimanjem... toga se dobro sjećam. Pamtim mnogo toga od Homera, Sofokla, Horacija... Moje šahovsko pamćenje naročito je dobro zato što me šah zanima više od svega. Za kratko vrijeme mogu da se prisjetim partije koju sam igrao u Berlinu prije 12 godina. Pri tome mi se najprije vratila u sjećanje ideja... Matematičar sam osrednji... Loše sam računao napamet. To se primjećivalo još u školi.“

„Naravno, mogu da predočim cijelu poziciju pred očima, ali to je teško. U pamćenju ostaje ono glavno, ono što je bitno za određenu poziciju. ...Uopšteno govoreći, cijela igra zasniva se na pamćenju značenja... Na primjer, saopšte mi da je u partiji br. 4 odigran potez Ke8–d8. Iz haosa koji vlada u mojoj glavi počinjem da se prisjećam, razmišljam – šta znači taj potez. Sjetim se da je bio kraljev gambit, da mi je omogućio da žrtvujem lovca na f7 – uzimanje nije bilo moguće – i zato se kralj povukao na d8. Takav je logički lanac sjećanja.“

Govoreći dalje o tome kako u mislima predočava figure i tablu, Z. Taraš je istakao da se šahistova misao ne bavi oblikom i bojom figura, već funkcionalnim vezama među figurama na tabli.

„Spoljašnje karakteristike nijesu važne. Ne primjećujem ih. Vidim plan.“

Na osnovu sprovedenih istraživanja A. Bine je 1893. godine održao predavanje na Univerzitetu Sorbona, a 1894. godine objavio knjigu. Objedinivši podatke dobijene anketnim istraživanjem, A. Bine je izveo sljedeće zaključke.

1. Bolje igra onaj ko pravilnije procjenjuje poziciju i dalje proračunava varijante. Kao što vidimo, to je zaključak s kojim se mnogi slažu i danas. Istina, A. Bine je precijenio računarske sposobnosti šahista. Povjerovao je S. Rozentalu, koji je obmanuo pariskog profesora tvrdnjom da može da proračuna varijante nekoliko... stotina poteza unaprijed!?

2. A. Bine je smatrao da između matematike i šaha ne postoji istovjetnost. „To su, takoreći, paralelne linije mentalnog rada.“ Pretpostavka A. Binea pokazala se tačnom. U brojnim radovima sovjetskih psihologa pokazano je da između matematičkih i šahovskih sposobnosti ne postoji neposredna veza.

3. Polemišući sa Z. Tarašem, koji je govorio: „Svaka igra se, u suštini, igra naslijepo. Svaka kombinacija od pet do šest poteza unaprijed razmatra se u mislima. Tabla i figure samo ometaju proračun“, A. Bine je s pravom primijetio: „Kada se igra uz tablu, potrebno je u mislima predočiti samo budući raspored figura, a kada se igra bez table – i sadašnji.“

4. Šahovska borba ne može se svesti na sposobnost pamćenja – ukazivao je A. Bine. „Ni bogatstvo šahovskog stvaralaštva ne može se objasniti isključivo racionalnim postupcima.“ Ističući ulogu intuicije, A. Bine je napisao: „Ja ga (položaj na tabli – N. K.) shvatam onako kako muzičar shvata akord – u njegovoj cjelini.“

5. Detaljnije se osvrćući na karakteristike pamćenja šahista, A. Bine ističe određenu ulogu pamćenja značenja, odnosno logičkog pamćenja, u poređenju sa vizuelnim. On piše: „...Ako se šahisti i služe vizuelnim pamćenjem, ono se potpuno razlikuje od vizuelnog pamćenja slikara. To nije živo, konkretno pamćenje, već prije apstraktno, koje bi se moglo nazvati geometrijskim pamćenjem.“

6. Vjerovatno je A. Bine precijenio značaj unutrašnjeg govora u procesu razmišljanja. On je tvrdio: „Unutrašnji govor... neprestano se koristi u rasuđivanju i proračunavanju. Svaki šahista, bez sumnje, tiho izgovara svoja razmišljanja i mrmlja tokom igre: ćute samo nijemi.“

Kasnija istraživanja, naročito ona sovjetskog majstora i psihologa B. Blumenfelda, nijesu potvrdila mišljenje A. Binea. Dokazano je da unutrašnji govor tokom igre ima ili krajnje sažet oblik ili ga uopšte nema. Šahista prvenstveno razmišlja u slikama.

U cjelini, A. Bine zaključuje da je mišljenje šahista veoma složeno i raznovrsno.

„Kada bismo mogli da zavirimo u glavu šahiste, vidjeli bismo čitav svijet osjeta, slika, ideja, emocija i strasti, beskrajno komešanje stanja svijesti, u poređenju s kojima su svi naši najpažljiviji opisi samo grube sheme.“

Rezultati istraživanja pokazali su se bogatijim nego što se očekivalo. A. Bine je namjeravao da dobije podatke o razvoju pamćenja, a zapravo je nastao zanimljiv rad ne samo o pamćenju već i o mišljenju šahista. Mnoge njegove postavke ne odnose se samo na igranje naslijepo već i na igru za tablom.

A karakteristika igranja naslijepo pokazala se toliko tačnom da su sva kasnija istraživanja (G. Marko, A. Aljehin, L. Frank) neprestano potvrđivala zaključke do kojih je došao A. Bine.

Šahisti treba da budu zahvalni francuskom naučniku. A. Bine je bio prvi koji je uspio da na naučno utemeljen način okarakteriše šahovsku djelatnost kao djelatnost s visokim stvaralačkim sadržajem.

Sam A. Bine nije bio jak šahista, ali je strastveno volio šah i više puta isticao pozitivan značaj šaha za razvoj intelekta i karaktera.

Pređimo sada na pitanje kako se u posmatranom periodu gledalo na vaspitnu ulogu šaha. Danas je opšteprihvaćen značaj šaha za razvoj ljudskog mišljenja. U ono vrijeme, međutim, o tom pitanju vodile su se žestoke rasprave. Posebno se živo diskutovalo o problemu uvođenja šaha u školski program.

I. Manhajmer je na stranicama časopisa „Deutsches Wochenschach“ 1904. godine iznio oštru kritiku šaha. Autor je tvrdio da je bavljenje šahom samo dodatno opterećenje za učenike, da im oduzima vrijeme, a ništa ne pruža zauzvrat. Članak se završavao rečenicom: „Dakle, šah u školi? Ne!“

Suprotno mišljenje zastupali su G. Marko, O. Koh i Z. Taraš. G. Marko je isticao da šah ispunjava sve zahtjeve istinske pedagogije. On razvija um, doprinosi razvoju mašte, uči strpljenju itd. A Z. Taraš je neposredno predlagao prosvjetnim organima da bez odlaganja riješe pitanje uvođenja nastave šaha u više razrede srednjih škola.

Raspravljalo se i o pitanju da li su za uspjeh u šahu neophodni visok nivo opšte kulture i obrazovanje.

U časopisu „Wiener Schachzeitung“ iz 1906. godine o tome je pisao M. Vajs:

„Laskerova igra pokazala je povezanost između naučnog mišljenja i šahovskih uspjeha.“

Autor dalje navodi da su za napredovanje u šahu potrebni talenat, dobro pamćenje, upornost i široka opšta naobrazba.

Opšta kultura, kako s pravom primjećuje M. Vajs, omogućava bolje korišćenje različitih metoda intelektualnog rada, kao i širi i originalniji pristup rješavanju konkretnih zadataka.

U to vrijeme raspravljalo se i o pitanju koje je aktuelno i u savremenom šahu – šta je šah: nauka, umjetnost ili sport?

Zanimljivo je da se za priznavanje šaha kao posebne vrste umjetnosti naročito vatreno zalagao Z. Taraš. U časopisu „Šahovsi pregled“ iz 1910. godine nalazimo sljedeće redove:

„Šahovska igra ima veliku budućnost pred sobom. Sve više se učvršćuje mišljenje da ona, u obliku u kojem danas postoji, nije samo igra već i svojevrsno umjetničko djelo... I zaista, šahovska igra nije umjetnost samo po svojoj prirodi već i po utisku koji ostavlja na posmatrača.

Lijepa šahovska partija, baš kao i svako drugo umjetničko djelo, izaziva kod igrača i posmatrača najrazličitije estetske emocije. Činjenica da šahovska igra, umjesto da ostane igra u uskom smislu te riječi, sve više postaje samostalna umjetnost, osjeća se i u društvenom značaju koji stiče.“

Nakon poraza u meču za svjetsko prvenstvo protiv Emanuela Laskera (1908. godine), Z. Taraša su upitali:

„Hoćete li se sada zauvijek oprostiti od igre?“

Z. Taraš je odgovorio:

„Od igre? Mislite li da sam četvrt vijeka posvetio igri? U suštini, šah je sport, ali po svojoj prirodi on je umjetnost. Zar šah ne pruža estetsko zadovoljstvo, kao i svaka druga umjetnost?“

Šteta je što Z. Taraš nije ostavio sistematizovano izlaganje svojih pogleda na šah. Poznato je, na primjer, da je kasnije u nizu intervjua isticao prvenstveni značaj sportskog elementa u šahu, dok je u knjigama izlagao materijal na način uobičajen u nauci.

Velemajstor N. Krogijus

„ŠAHOVSKI ŽIVOT“ (Riga), 1976, br. 16