Ne mogu reći da smo Mihail Nehemjevič Talj i ja bili prijatelji. Jednostavno smo imali dobre, srdačne odnose. Osjećao sam se kao njegov mlađi kolega, zajedno smo nastupali na turnirima i družili se.
Kada sam se preorijentisao na trenerski rad, moji učenici počeli su da igraju s Taljem. Svi oko njega zvali su ga „Miša“. On se tome nije protivio, ali meni je to nekako bilo neprikladno, pa sam mu se uvijek obraćao sa „vi“ i po imenu i patronimu.
Pišem ove redove uvjeren da je neophodno pažljivo prikupljati sve što je povezano sa životom i stvaralaštvom genija. Svjestan sam da će ovo, vjerovatno, prije svega biti priča o meni samom, ali svi događaji koje opisujem – kako oni memoarskog karaktera, tako i čisto šahovski – ipak će na ovaj ili onaj način biti povezani s Taljem.
Prvi put sam se s Mihailom Taljem susreo 1963. godine. Bivši svjetski prvak održao je simultanku u Moskovskoj palati pionira. Imao sam prvu kategoriju.
Imao sam dobre izglede za pobjedu, ali nisam uspio da pobijedim. U to vrijeme uopšte nisam bio naročito jak, posebno u završnicama i rješavanju tehničkih zadataka (tim područjem počeo sam da se bavim tek nekoliko godina kasnije). Osim toga, većina partija na simultanci bila je završena, pa je velemajstor sve brže dolazio do mog stola i nisam imao dovoljno vremena za razmišljanje.
S druge strane, ni Talj ponekad nije igrao najbolje, što je takođe lako objasniti. Od igrača koji daje simultanku nemoguće je zahtijevati preciznost, naročito kada mora da obavlja tako neprijatan i dosadan posao – da se pasivno brani u teškoj poziciji.
Nisam siguran da su to bili najbolji potezi, ali su, u svakom slučaju, imali ideju. A zašto i ne bi? Daroviti mladi šahisti, čak i kada još nemaju visoku šahovsku kategoriju, ponekad ostvaruju zanimljive zamisli. Međutim, igraju neujednačeno, nedovoljno čvrsto, pa se dobri fragmenti smjenjuju s velikim greškama. Tako se dogodilo i ovdje – ubrzo je uslijedila serija teških obostranih grešaka.
Godine 1966. održano je ekipno prvenstvo SSSR-a, na kojem sam igrao na juniorskoj tabli za „Spartak“. Po završetku turnira vodeći mladi šahisti zemlje ostali su u Moskvi na kraćim pripremama. Jedan od treninga trebalo je da održi Talj.
Okupili smo se u Čigorinovoj sali Centralnog šahovskog kluba, a Talj nam je rekao:
– Ne želim da držim predavanje – hajde radije da razgovaramo o onome što vas zanima, o čemu biste željeli da diskutujemo. Samo me nemojte pitati kako što preciznije igrati u 25. potezu španske partije, jer to nije zanimljivo, a možda i ne znam!
Naravno, svi smo se pomalo zbunili, jer nije lako na brzinu smisliti sadržajno pitanje. A ja se, ne znam ni sam zašto, nisam zbunio, pa sam upitao Talja:
– Kako, igrajući crnim figurama, prevazilazite protivnikovu težnju da sve izmijeni i osigura siguran remi?
Talj se nasmiješio:
– Vjerovatno ste se i sami nedavno suočili s takvim problemom?
Zaista, na tom ekipnom prvenstvu igrao sam, kako mi se činilo, veoma dobro i osvojio sedam poena iz deset partija, bez poraza. Na mojoj tabli nastupala su još dva majstora – Raškovski i Timoščenko – i obojicu sam uspio da pobijedim u dobrom stilu. Međutim, s kandidatima za majstora često sam remizirao, pri čemu su to bili sasvim korektni, normalni remiji. A Timoščenko je, uprkos porazu u međusobnom susretu, osvojio poen više. Naravno, bilo mi je pomalo žao što nisam uspio da osvojim prvo mjesto na tabli.
Talj je predložio da pokažem neku remi partiju u kojoj je protivnik očigledno nastojao da umrtvi igru. Pokazao sam jednu staroindijsku odbranu u kojoj su bijeli „sasjekli“ na e5, izmijenili dame, nakon čega je, naravno, uslijedio brz remi. Šta bi se moglo izmisliti u tako bezukusnoj, „glupoj“ poziciji, meni nije bilo jasno.
Ali koliko je samo zanimljivih ideja, koje mi ranije nisu ni padale na pamet, Talj pronašao dok smo zajedno analizirali tu partiju! Možda su neke od njih bile sumnjive ili čak nekorektne – nije važno! Bezgranična inventivnost velemajstora ostavila je na mene izuzetno snažan utisak! Nažalost, nisam imao dovoljno pameti da po dolasku kući zapišem poteze i varijante koje je Talj predložio. Zato su od te analize danas ostala samo sjećanja – nažalost, ne mogu da prikažem čitavu lavinu zamisli koje su se tada rodile u glavi genijalnog šahiste.
Mark Dvorecki, zaslužni trener SSSR-a
(Nastaviće se)
(Stavljen nastavak 1.)
Нема коментара:
Постави коментар