U vrijeme Velike francuske revolucije šahovska igra uživala je značajnu popularnost. Međutim, zbog toga što se ona „u svojoj suštini svodi na odbranu kralja i stoga je u suprotnosti sa svim pogledima na svijet Francuza-republikanca“, postavilo se pitanje njenog zabravljivanja.
U listu „Moniteur“, jednom od najvećih i najuticajnijih novina tog vremena, 11. novembra 1793. godine objavljen je članak u odbranu šahovske igre.
Autor članka, Gijon-Morvo (Guiton-Morveau), istaknuti jakobinac, član Konventa, koji je imao značajnu političku ulogu u revoluciji i uvjereno glasao za pogubljenje kralja, bio je, po svemu sudeći, strastveni šahista. Nastojao je da u potpunosti ukloni monarhistički element iz šahovske terminologije, ali nije mogao da prihvati pomisao da ovu igru treba potpuno zabraniti. Njegov predlog reforme šahovske terminologije nije lišen određenog istorijskog značaja.
Ovaj članak ljubazno je ustupio "Шахматы" istoričar V. V. Oranski. Prilikom prevođenja, koliko je to bilo moguće, sačuvan je stil originala.
O ŠAHOVSKOJ IGRI
Hoće li Francuzima u budućnosti biti dozvoljeno da igraju šah? Ovo pitanje pokrenuto je prije nekoliko dana u jednom društvu dobrih republikanaca i riješeno, kako se i moglo očekivati, negativno. Međutim, zatim se pojavila zamisao: ne bi li se ovoj igri, jedinoj koja razvija um, mogao dati republikanski oblik (republicaniser), tako što bi se uklonili nazivi i oblici prema kojima smo se zakleli na vječnu mržnju, a sačuvalo savršenstvo kombinacija koje joj daje toliko zanimljivosti da se ne može ni pomišljati na njenu zamjenu nekom drugom igrom? U nastavku iznosim svoja razmišljanja o ovom drugom pitanju i zaključke do kojih sam došao.
Svima je poznato da je šahovska igra svojevrstan prikaz rata. U tome nema ničega odbojnog za republikanca, jer je jasno da slobodan narod uvijek mora biti spreman da oružjem u rukama brani svoju slobodu. Ako taj narod ne bude koristio oružje ni za šta drugo osim za zakonitu odbranu, ne može biti toliko nerazuman da se odrekne vojne sile i da makar s vremena na vrijeme ne održava vojne manevre.
Čak i kada bi ti manevri bili obimni i dugo trajali, ne bi ispunili svoju svrhu ukoliko se ne bi stvorio svojevrstan vojni logor. Nesumnjivo bi imalo smisla da se taj vojni logor odmah podijeli na dvije polovine, pri čemu bi svaku činili dijelovi svih rodova vojske. Svaka bi bila objedinjena pod svojom zastavom.
Prirodno je da se u ovoj borbi, čiji je cilj isključivo nadmetanje među saborcima, može dogovoriti da zauzimanje zastave bude krajnji cilj i znak pobjede. Odlično! Ne treba daleko tražiti: zahvaljujući ovim idejama koje nam nisu strane, pronaći ćemo nazive za figure, pravila i pojmove igre koji će više odgovarati njenoj suštini nego što je to bio slučaj sa starim nazivima. Samo je njihova dugotrajna upotreba mogla da prikrije neobičnu nepodudarnost između naziva i funkcija koje figure obavljaju.
U ovom slučaju, to će biti manevri ili, možda, mali rat. Riječ „šah“ ima kraljevsko porijeklo; to je dovoljan razlog da je prepustimo zaboravu, barem u njenom spoljašnjem obliku.
Glavna figura kod nas biće zastavnik ili, još bolje, zastava (le drapeau). Neće biti teško ovoj figuri dati odgovarajući izgled. Ona će zamijeniti dosadašnjeg kralja, zadržaće njegovo kretanje i svi ostali moraće da je štite.
Kada se na nju izvrši napad, objavljivaće se: „Na zastavu!“ (au drapeau!). Kada bude osvojena (forcee), govoriće se: „Pobjeda!“ (victoire). Kada bude samo blokirana, govoriće se: „Blokada!“ (blocus), a partija će se završavati patom.
Sve ostale figure takođe će biti preoblikovane prema uzoru na vojsku u ratnom stanju. Ne govorim o generalu (general) — njega nema na tabli, ali se nalazi u glavi onoga ko vodi partiju.
Figura koja se tako nerazumno naziva kraljicom ili damom (reine ou dame) postaće viši oficir (l'officier général), odnosno, jednostavnije rečeno, ađutant (l'adjudant).
Topovi će postati topovi u pravom vojnom smislu te riječi (les canons), pa će odnos između njihovog kretanja i naziva postati sasvim jasan. Rokada će značiti postavljanje topa uz zastavu, a o tome će se obavještavati riječima: „Baterija uz zastavu!“ (batterie au drapeau!).
Lovci (fous = dvorske lude) predstavljaće laku konjicu, odnosno dragune (les dragons). Nekadašnji vitezovi (chevaliers — skakači) biće svedeni na obične konjanike.
Pješaci (les pions) činiće pješadiju, odnosno pješadince i strijelce. Kada prodru u neprijateljski logor do njegovih krajnjih granica, neće mijenjati pol, a njihov novi potez biće samo prirodno unapređenje hrabrog vojnika.
Prepuštam drugima da ocijene jesam li riješio problem u korist onih koji u igri žele da pronađu odmor bez prikrivenih sebičnih ciljeva. Smatram da sam barem uspio da uklonim sve predstave i izraze koji bi mogli biti u suprotnosti s republikanskim običajima, kao i apsurdno vjerovanje da su kraljevi sve, a da ljudi postoje samo zbog njih.
Takvo vjerovanje potrebno je robovima, dovoljno ograničenim da se plaše onoga ko je strašan jedino zahvaljujući postojanju ropstva. Jednoga dana oni će, bez sumnje, shvatiti da su, poput pješaka u šahu, samo obično oruđe kojim se tirani igraju i koje uzimaju ili uništavaju prema vlastitom hiru.
L. B. Gijon-Morvo (L. B. Guiton-Morveau)
(Moniteur, ponovno izdanje, tom XVIII, str. 383.)
("Шахматы", 1928 №3)
Нема коментара:
Постави коментар