Intervju sa Judit Polgar

 

Dina Belenkaya – Dobrodošli svima. Ja sam ženski velemajstor Dina Belenkaya. Sa mnom je i moja draga voditeljka, Emily PlayChess. U ovoj epizodi imamo legendarnu gošću – velemajstora  Judit Polgar. Dobrodošla, Judit.

Judit Polgar – Hvala, pozdrav.

Dina Belenkaya – Čast nam je što si ovdje. Iskreno, san koji se ostvario. Nismo ni zamišljale da bi se ovo moglo desiti, ali presrećne smo. Odmah ćemo preći na pitanja, jer znamo da žuriš. Kao i svi ovdje – sve ćemo brzo. Judit, ti si poznata po tome što si odlučila da ne igraš na turnirima rezervisanim samo za žene, što znači da si uglavnom igrala protiv muškaraca. Da li su te drugačije tretirali zbog toga što si žena?

Judit Polgar – Ne osjećam da su me baš drugačije tretirali za tablom, ali prije same igre – da. Mislim, na turniru, nakon partije, znali su da kažu: „Imala je sreće“, „Desilo se slučajno“, i to je trajalo neko vrijeme. Ali naravno, kad sam već imala 25–50 po rejtingu, blizu 26, to je bio trenutak kad više nije bilo „samo sreća“, već su počeli da shvataju da pripadam tu.

Emily – Odlučila si da ne igraš na turnirima rezervisanim samo za žene. Šta misliš da danas sputava profesionalne šahistkinje?

Judit Polgar – Mislim da to ima dublje korijene od same odluke da ne učestvuju često u "open" sekciji. To dolazi iz vaspitanja, iz sredine u kojoj odrastaju – krenuvši od roditelja, bake i djeda, već kad su vrlo male, od ljudi iz okruženja, pa i od trenera, klubova... Sve to ima ogroman uticaj na djevojčice kada počnu da igraju šah, i oblikuje im način razmišljanja – gde im je "mjesto". Mislim da tu sve zapravo počinje. Tako da, kad neko ima 16–18 godina, oni već imaju taj način razmišljanja, navikli su da igraju uglavnom ženske turnire, da je to okruženje u kom se najbolje uklapaju ili u kom se osećaju najprijatnije. Ali ja se zaista nadam da će se to promijeniti – da će se promijeniti okruženje, sistem podrške oko njih. I stvarno se nadam da će žene promijeniti način razmišljanja – da treba da postanu najbolje što mogu, da uče, napreduju, da budu bolje danas nego juče. To mi je glavni cilj.

Dina Belenkaya – Dakle, dosta toga je zapravo i psihološki, je li tako? Jer sve je to u tvojoj glavi – kako sebe programiraš. Kao, gdje ti je plafon, zar ne?

Judit Polgar – Pa da, ali to jako zavisi od toga kako odrastaš, kada si dijete, od okruženja... Na primer, ako si djevojčica od šest godina, recimo. Većinom, kad trener vidi djevojčicu od šest, sedam, osam godina koja pokazuje talenat – mislim, kako uopšte prepoznati talenat? Ali vidiš da je radoznala, da je posvećena. Vidiš u njenim očima koliko je uvučena u poziciju, u turnir, i ako izgubi – plače. Ako trener to vidi kod djevojčice, većinom će joj reći: "Wow, baš si talentovana, možeš postati svjetska šampionka za žene", i to je sjajno. A ako vidi dječaka od šest, sedam, osam godina, neće mu reći da može postati "ženski svjetski prvak", nego će mu reći: "Ti možeš postati Magnus Carlsen, baš si talentovan, možeš dogurati do maksimuma." I već tada se pravi razlika u očekivanjima, i tu se postavlja skala – kako ih oblikuju, kako ih motivišu. Ogromna razlika u pristupu, zar ne?

Emily – Da, znam da si pitala Dinu, koja je ženski velemajstor, kad će početi da juri titulu velemajstora. Što zvuči kao da si ti protiv ženskih titula?

Judit Polgar – Pa, da ti pravo kažem, nije to tako jednostavno, ali i dalje tražim i razmatram različite ideje kako da motivišem djevojke da teže višem. I zaista vjerujem da, kad bi dječaci imali niže titule, i oni bi išli ka njima. Jer nije stvar u tome da li si djevojčica ili dječak – to je ljudska priroda: želiš da napraviš sledeći korak, i obično biraš onaj korak koji je lakši. Naravno, ima djece koja obožavaju izazove, bez obzira na pol – ali generalno, ljudi teže lakšoj opciji. Iz tog ugla ja kažem – da, možda bi bilo bolje (za mnoge djevojke i žene s kojima sam pričala), jer i one same kažu da je to nezgodna situacija. Da nisu bile usmjeravane i poticane ka ženskim titulama, možda bi brže napredovale ka "muškim" titulama.

Dina Belenkaya – Pobijedila si legende poput Garryja Kasparova, Vishyja Ananda i Vladimira Kramnika. Ono što bismo željele da te pitamo je: koja od tih pobjeda ti je bila najbliža?

Judit Polgar – Pa, na primjer, kad sam pobijedila Vishyja 1999. na turniru u Dos Hermanasu – bila je to prva partija, i to mi je zaista puno značilo. Ne samo zbog same pobjede, već i zbog načina na koji sam pobjedila. Ušla sam u veoma oštru varijantu u otvaranju, imala sam drugačiju strategiju protiv njega nego u prethodnim partijama. I posebno pamtim završni potez B3, ne znam tačno koji je bio, možda 30-i neki, 31? Bio je to veoma poseban potez, i način na koji sam dobila partiju... Znala sam da potez B3 objektivno možda i nije najbolji, ali sam znala da na najvišem nivou taj tihi potez funkcioniše skoro kao iznudica za crnog. Psihološki ga je potpuno slomio – iako je i pozicija bila već izgubljena, taj tihi potez je bio presudan. Naravno, Kasparov je posebna priča. Mora se reći da je ta pobjeda bila istorijski proboj – bilo je to u Moskvi, na meču Rusija protiv ostatka sveta, i bila je to veoma važna pobjeda za mene. Ali to je bila brza partija. A jedan drugi, izuzetno upečatljiv turnir koji sam igrala s Garryjem bio je 2001. godine...

Judit Polgar – Tu sam uspjela da napravim svoju strategiju – igrala sam crnim figurama, igrala sam njegovu sopstvenu varijantu – Skakač F6, G4 – tako da je na neki način igrao protiv samog sebe u otvaranju, jer je upravo on bio najveći stručnjak za tu varijantu. A u drugoj partiji, gdje sam igrala bijelim figurama, imala sam veoma specifičnu strategiju – da napadam Garryja po svaku cijenu. I to se isplatilo – iako sam u jednom trenutku bila izgubljena, ipak sam vratila inicijativu i na kraju je bila remi. Tako da, ako moram da izdvojim jednu ili dvije partije, izabrala bih baš te dvije.

Emily – Fenomenalno. Pomenula si ranije koliko odrastanje ima ogroman uticaj na igru i uspjeh djevojčica u šahu – i naravno, u tvom slučaju, tvoja porodica je poznata kao legendarna Polgar porodica – ti i tvoje dvije sestre. Da li si osjećala da je u kući postojalo rivalstvo među vama, ili je sve bilo više u znaku podrške i zajedničkog rada ka cilju?

Judit Polgar – Bilo je zanimljivo... Ne sjećam se tačno kada, ali bila sam već starija, mislim da sam prešla tinejdžerske godine. Već sam tada bila ispred Susan. Nisam imala ni 13 godina kad sam postala broj jedan na svetu. Ljudi su me tada pitali: „Da li ste imale rivalstvo?“ A ja iskreno nisam ni razumijela to pitanje – jer kod nas toga nije bilo. Kasnije sam i sama razmišljala – kako to da nije bilo rivaliteta? I došla sam do zaključka da smo imale toliko izazova – posebno sa državom, jer smo bile školovane kod kuće – to je bio ogroman izazov za moje roditelje, pravi proboj. Pored toga, igrale smo uglavnom u open sekcijama, ne na ženskim turnirima (osim na Olimpijadama). To je stvaralo mnogo problema sa mađarskom šahovskom federacijom, koja se nije slagala s tim pristupom. Tako da su ta dva velika spoljašnja pritiska stvorila atmosferu kao u nekoj startup kompaniji – "svi za jednog, jedan za sve". Zbog toga među nama nije bilo rivaliteta. Toliko da se sjećam da sam nedavno naišla na video intervju gdje su mojoj sestri Susan postavili pitanje: „Mislite li da će nekada neka žena postati svjetski šampion?“ Ona se nasmijala i rekla: „Možda upravo sjedi pored mene.“ A ja sam tada imala svega 8 ili 9 godina. Ali čak i tada se već vidjelo koliko sam bila talentovana i koliko sam bila fokusirana na šah.

Emily – Dakle, sve je bilo veoma, veoma velika podrška – sestre su zajedno radile ka nečemu većem, ka širem svetu.

Judit Polgar – Da, tačno tako.

Dina Belenkaya – Tvoj otac je verovao da se geniji ne rađaju, već stvaraju. Misliš li da bi se taj „eksperiment“ mogao ponoviti u današnjem svijetu?

Judit Polgar – Pa, život koji smo mi imale bio je veoma poseban iz više razloga. Naravno, svi govore o tome da smo bile školovane kod kuće, da smo bile specijalizovane za šah i potpuno fokusirane na to. Ali, ono što je bilo izuzetno važno jeste to da su oba moja roditelja bili nastavnici. Za njih to nije bio samo posao roditelja – oni su bili i menadžeri, organizovali su apsolutno sve oko nas: putovanja, treninge, pripreme... A pored toga, živjeli smo skromno, u vrlo jednostavnim uslovima, što je i za njih predstavljalo priliku za proboj. Zajedno sa svim tim okolnostima – to je bio jedinstven „sistem“, i mislim da smo upravo zato uspjeli. Naravno, moj otac je bio posvećen – ne 100%, već fanatično posvećen, i to još prije nego što je upoznao moju majku. A moja majka je bila nevjerovatna podrška – brinula se o svemu, od viza, pasoša, putovanja, do prihvatanja trenera i svih koji su dolazili kod nas. Oni nisu išli na godišnje odmore – bili su posvećeni ovome 365 dana u godini. Moj otac je to nazivao eksperimentom – i zaista, vrlo je teško to ponoviti danas iz te perspektive. Ali naravno, danas takođe vidimo mnoge roditelje koji izuzetno podržavaju svoju decu. Mislim da su najbolji primeri iz Indije, gdje vidimo mnogo mladih talenata – i dječaka i djevojčica – koji imaju jednog roditelja uz sebe stalno na putovanjima. Na primjer, Gukesh, svjetski prvak – njegov otac je stalno uz njega. I to je jako važno. Kod gotovo svakog mladog talenta koji pravi velike rezultate, iza njega stoji bar jedan roditelj koji ga prati, a drugi, naravno, sve obavlja iz pozadine. Vrlo je jasno da kad si mlad, moraš imati ogromnu emocionalnu podršku, ali i praktičnu pomoć – organizaciju svega. Roditelji su ti prvi menadžeri, jer tek kad postaneš šampion, možda ćeš imati profesionalnog menadžera. Ali do tada – nema boljeg menadžera od posvećenog, razumnog i inteligentnog roditelja.

Emily – Kad već govorimo o roditeljstvu i „eksperimentima“ – tvoja djeca nisu krenula putem šaha. Zanima nas, da li si uopšte bila u iskušenju da preneseš na njih isti način odrastanja koji si ti imala? I ako nisi – zašto?

 

Judit Polgar: Pa, mislim da je to zapravo nastavak mog prethodnog odgovora. Za takvo nešto moraš imati posebno okruženje, ogromnu posvećenost, i to kroz mnogo, mnogo godina. Moji roditelji su potpuno napustili svoje poslove da bi se posvetili nama. Kad sam ja osnovala porodicu, kad su moja djeca imala četiri–pet godina, postavilo se pitanje – da li ćemo ih školovati kod kuće, da li će se specijalizovati? Ali, prvo i osnovno: za to moraš imati dvoje ljudi koji to žele. Roditelji moraju biti potpuno saglasni i ići u istom pravcu. To ne funkcioniše ako jedno želi jedno, a drugo drugo. Osim toga, okolnosti su bile drugačije. Mi smo već tada živjeli u lijepom okruženju, u dobrim uslovima. Ja sam nastavila svoju karijeru nakon što sam rodila djecu, a moj suprug je veterinar, i on je takođe radio. Nismo osjećali da smo sposobni da se posvetimo takvom „eksperimentu“ u tom obimu i na tako dugi vremenski period. Umjesto toga, odlučili smo da im damo druge vrste prilika: da putuju, uče jezike, dobiju podršku sličniju onoj koju imaju prosječna djeca – ali i dalje punu ljubavi i mogućnosti.

Dina Belenkaya: Da, ali čisto me lično zanima – da li tvoji roditelji nisu htjeli da preuzmu tu ulogu? U smislu: „Ovako smo mi vaspitali svoju decu, pa hajde sada isto i s unucima.“ Naravno, to ne bi moglo na isti način da funkcioniše, ali ipak?

Judit Polgar: Ne bi moglo. Ne kažem da moj otac nije gajio nadu da ćemo i mi primijeniti njegov metod i način života na našu djecu. Ali roditelji su ti koji moraju da donose odluke iz dana u dan, iz nedjelje u nedjelju, iz godine u godinu. Baka i deka mogu da navijaju sa strane, ali odluke i posvećenost moraju dolaziti od roditelja.

Emily: Da li je to razlog što tvoja djeca nisu krenula šahovskim putem – jer su možda osjećala da se od njih očekuje isti nivo uspjeha kao kod tebe? Ili su razlozi bili drugačiji?

Judit Polgar: Pa, u suštini... način na koji sam ja počela da igram šah bio je sasvim prirodan – rođena sam u porodici u kojoj je šah bio apsolutno sve. Za mene to nije bila nikakva dilema – nisam bila prisiljena, ali je bilo sasvim prirodno da želim da radim isto što i moje sestre. Međutim, moj suprug i ja nismo smatrali da znamo dovoljno ili da želimo da preuzmemo odgovornost da usmjeravamo našu djecu da se specijalizuju u šahu – ili u bilo čemu drugom. To je zaista velika odgovornost. I želim da dodam da je i slanje djece u školu takođe ogromna odgovornost – jednako kao i školovanje kod kuće. Ali to je ipak lakši put, jer je to društveno prihvaćenija norma. Možda, da sam imala treće dijete, ozbiljno bih razmislila o tome da ga školujem kod kuće – čak i bez specijalizacije u nekoj oblasti. Ali ovako kako jeste – to je bila naša odluka i tako smo nastavili.

Dina Belenkaya: Postigla si svoj vrhunac nakon što si postala majka. Kako si uspevala da balansiraš elitna takmičenja sa porodičnim životom?

Judit Polgar: Zapravo, ušla sam među top 10 2003. godine, a Olivera sam rodila 2004. I već 2005. igrala sam na Svjetskom prvenstvu. Moram da kažem – veoma je teško. Naravno, kad postaneš roditelj, prioriteti se promijene. Istovremeno, imaš manje vremena, sve je užurbanije. Bez pomoći – to jednostavno nije moguće. Moj suprug mi je mnogo pomagao, posebno oko Olivera kada sam bila odsutna zbog turnira. Stabilna porodica i sistem podrške su ključni. Ne bi bilo moguće takmičiti se bez toga. Kad si na turniru, moraš biti potpuno opuštena, sigurna da je sve kod kuće u redu, da ne brines ni o čemu. A onda, u tim situacijama, turniri postanu nešto drugačije – nisu odmor, ali jesu mjesto gdje ideš da radiš, da igraš – gdje imaš noći u kojima spavaš u kontinuitetu, mirne doručke u tišini... I te male stvari naučiš da cijeniš mnogo više nakon što postaneš roditelj. I nisam bila jedina – i među muškarcima s kojima sam igrala, kad su i oni postali očevi, počeli smo da razgovaramo o drugačijim temama. I bilo je očigledno da su i oni radosno odlazili na turnire. Jer kod kuće, bez obzira koliko pokušavaš da se fokusiraš u nekom kutku stana, kad izađeš iz te sobe – dijete je tu. Što je naravno prelijepo, ali ako ti treba intenzivna koncentracija, to lako može biti ometajuće. Vjerujem da je moguće kombinovati i jedno i drugo, ali za to ti treba veoma jak sistem podrške.

Dina Belenkaya: Da li te majčinstvo promijenilo kao takmičara – mentalno, emocionalno?

Judit Polgar: Pa, mislim da me jeste promijenilo, na neki način. Kada se promijene prioriteti, mijenja se i tvoj mentalni sklop. Ne kažem da je to bio problem ili da me je to sputavalo da igram bolje, ali jednostavno, kada ti se prioriteti pomjere, sve postaje drugačije. Na primjer, kada si na turniru i izgubiš partiju, ili ti turnir generalno ne ide dobro – sada znaš: „Idem kući, tamo me čeka porodica, moja beba.“ I to je potpuno drugačiji osećaj. Naravno, i dalje moraš da radiš svoj posao, ali možda sam nakon što sam dobila djecu počela da budem efikasnija. Jer dok nemaš djecu, čitav dan ti je na raspolaganju – možeš da se baviš isključivo sportom i šahom. Ali kada imaš porodicu, imaš više obaveza i više stvari koje zahtijevaju tvoje vrijeme. Zato moraš da naučiš da budeš organizovanija i efikasnija – i to sam definitivno morala da savladam. To čini veliku razliku. Mislim da generalno, kada žena ima djecu i porodicu, bilo da je reč o šahu ili nekoj drugoj profesiji – ako znaš kako da upravljaš vremenom i dobro organizuješ stvari, onda ti to može dati bar onoliko energije koliko ti i oduzima.

Dina Belenkaya: Šah se drastično promenio – uz šahovske motore, striming, društvene mreže… Da li imaš osjećaj da si se povukla u pravom trenutku?

Judit Polgar: Apsolutno! S jedne strane, jako sam zadovoljna što sam se povukla – jer se igra drastično promenila. A s druge strane, presrećna sam što je šah toliko napredovao i proširio se. Mislim da sam dala svoj doprinos – skoro četiri decenije sam se takmičila i bila prisutna. Sada imam drugačije oblasti u kojima osećam da mogu da dam doprinos šahovskoj zajednici – i šire. Istovremeno, fascinantno je vidjeti koliko se šah transformiše – striming, posebno nakon pandemije, serija Damin gambit, to je pokrenulo pravi bum. Šah sada teži da uđe u mejnstrim, što je sjajno i prelijepo. Ali mislim da šah još uvek traži sebe – pokušava da pronađe stabilne forme i nove puteve kako da se poveže sa ljudima koji još nisu šahovski fanovi. Vidim da mnogi, uključujući i vas, ulažu veliki trud da približe šah ljudima na zabavan i zanimljiv način. Šah može da bude vrlo ozbiljan, ali isto tako i zabavan, promotivan, lagan. Važno je samo pronaći balans između ta dva svijeta.

Emily: Učestvuješ u raznim projektima – uključujući Global Chess Festival, komentarisanje… Šta te danas najviše pokreće i uzbuđuje?

Judit Polgar: Kada sam bila profesionalna šahistkinja, bilo je izuzetno važno da ostanem fokusirana što je više moguće. A sada, otkako sam se povukla – to je potpuno suprotno! Još uvek sam veoma posvećena Global Chess Festivalu, koji je nastao u isto vrijeme kada je moja ćerka imala godinu dana. Počeli smo sa malim šahovskim popodnevom, a danas je to Svetski šahovski festival. I to je nešto čime sam i dalje veoma angažovana, jer mi je važno da pokažem koliko različitih lica šah može imati. Obožavam da komentarišem – vjerovatno zato što mi je to „u krvi“. Prepoznajem izraze lica šahista, osjećam šta razmišljaju – i to mi je jako blisko i zanimljivo. Takođe, volim da držim javne govore, da pričam svoje priče, da zainteresujem ljude za šah i da inspirišem mlade. To mi daje mnogo energije i ispunjava me.

Emily: Pa, ti si definitivno inspiracija svima nama, mislim, svima koji su u šahovskom svijetu.

Dina Belenkaya: Da, Judith, izgleda da nam je vreme isteklo, tako da ti se neizmerno zahvaljujemo. Bilo je zaista zadovoljstvo razgovarati s tobom. Sad si ovde da komentarišeš Freestyle Chess, tako da – uživaj! Radujemo se da vidimo kako će sve to izgledati.

Judit Polgar: Hvala vam. I ja se tome radujem.

Dina Belenkaya: U najgorem slučaju, dolazimo u Mađarsku da popijemo nešto i snimimo još jednu epizodu – ako ti više odgovara tako.

Judit Polgar: Važi! Sjajno.

Emily: Hvala ti još jednom!

https://youtu.be/BDfeKuNPRmk