Bobi Fišer. Legenda. Život i partije najvećeg šahovskog genija

 

F. Braga, K. Ljardo, K. Minser
BOBI FIŠER. LEGENDA.
Život i partije najvećeg šahovskog genija

Moskva 2012

PROLOG

Uvijek je prijatno na duši kada iz štampe izađe nova knjiga — jer, kako je govorio don Horhe Luis Borhes, knjiga je prije svega prijatelj, strpljiv i nepodmitljiv, koji nudi svoje prijateljstvo upravo onog trenutka kada otvorimo prvu stranicu. A ovaj put je to radosno osjećanje dvostruko jače, budući da je riječ o šahovskoj knjizi koju su autori posvetili prikazu složenog života — uz uključivanje značajnog broja duboko analiziranih partija — jednog od najvećih šahista svih vremena, Amerikanca Bobija Fišera.

S Bobijem sam se prvi put sreo 1958. godine u Portorožu, gdje je, još sasvim mlad, učestvovao na međuzonskom turniru, a godinu dana kasnije upoznali smo se u Argentini. Od tada su se naši životni putevi više puta ukrštali, i ne jednom smo igrali na istim turnirima.

Ne slažem se s mnogim stvarima koje se govore i pišu o Bobiju — meni je on uvijek djelovao kao vrlo prijatan čovjek u komunikaciji, iako su ga zanimali isključivo šah i ništa drugo. Prema kolegama iz profesije uvijek se ponašao korektno, a za vrijeme partije — besprijekorno; nikada nije pribjegavao trikovima ili lukavstvima da bi došao do pobjede. Nije sebi dozvoljavao nikakve slobode koje bi protivniku mogle stvoriti neprijatnosti tokom igre. Naprotiv, izbacivali su ga iz takta napadni sakupljači autograma i amaterski fotografi. Nije volio taj drugi, „spoljašnji“ svijet.

Imao je svoj poseban način izražavanja misli, obilježen nekom vrstom osobenog pragmatizma:

— Ne, ne... kakav koledž; rano ustaješ, a zarađuješ malo — ponavljao je često.

Sjećam se, kada sam prvi put čuo te riječi, pomislio sam da imam pred sobom dijete, što je, uostalom, i bio, pa sam mu gotovo očinski rekao: „Ali, Bobi, moraš znati šta se dešava u svijetu. Ne možeš ne znati ko je bio Napoleon.“ Kako se sjećam, neko vrijeme me je gledao, a onda odgovorio:

– Napoleon, Napoleon... da budem iskren, nikad nisam čuo za njega. Koji je on turnir osvojio?..

Igrati i analizirati sa Fišerom bilo je pravo zadovoljstvo. Sjećam se njega u Argentini 1970. godine, gdje smo igrali na glavnom turniru. U našoj partiji, Bobi je upao u cajtnot, ali je uspio, poput pravog mađioničara, da iz rukava izvuče aduta dostojnog njegovog talenta.

Usledio je čarobni potez Le4. Ako bih uzeo lovca – gubio sam, ako ga ne bih uzeo – opet bih gubio.

Nekoliko mjeseci kasnije bili smo na Palma de Majorci, i zbog propusta organizatora – o čemu je detaljno ispričano u knjizi – nismo se sreli u posljednjem kolu. Ja sam potpisao formular i otišao u hotel. Uveče je Bobi svratio do mene i rekao:

— Oskare, ne ljuti se na organizatore, oni nemaju pojma o ovome... Prestani da se nerviraš i hajde da igramo šah. Razmisli sam – šta može biti bolje od šahovske partije?

I u tome je čitav Fišer, onakav kakav je zaista bio. Iz tih riječi se jasno vidi da se čitav njegov svijet vrtio oko šaha.

Po mom mišljenju, Fišer i Kasparov su dvije najveće ličnosti u čitavoj istoriji šaha. Kod Garija Kasparova posebno cijenim njegovu produktivnost za tablom; smatram ga izuzetno zaokruženim šahistom, praktično bez slabih tačaka. Ali, s druge strane, ako pogledamo Fišera sa stanovišta njegove ogromne radne etike, upornosti i nevjerovatnog istraživačkog rada koji je obavljao potpuno sam, onda ga s pravom možemo smatrati pravim genijem. Nijedan smrtnik u čitavoj istoriji šaha posljednja dva vijeka ne može se s njim u tome porediti. On je veličina za sebe – osjetite razliku.

Hajde da pogledamo razliku u uslovima u kojima su se oblikovali kao šahisti. Dok je jedan – Bobi – tumarao šahovskim klubovima Njujorka, odbijajući pomoć tamošnjih majstora s dječijom naivnošću (imao je svega 13 godina): „Ne, vi mene ne možete ničemu naučiti, jer niste bili svjetski šampion“, drugi – Gari – prolazio je kroz obuku pod okriljem najuglednijeg šahovskog mentora Sovjetskog Saveza Mihaila Botvinika, koji je, osim toga, nadgledao rasporede treninga mladog talenta s ruskim velemajstorima, koji su usavršavali njegov stil i otkrivali mu sve tajne poznate im otvaranja.

Očigledno je da je Kasparov znao kako da iskoristi sredinu koja ga je okruživala, i zapravo se upravo time objašnjava savršenstvo njegovog stila, ali odmah treba napomenuti da je istu takvu izvrsnost postigao i Fišer – bez pomoći armije analitičara i šahovskih profesora koje je imao Kasparov. Upravo zbog toga Bobija stavljam iznad bilo kog njegovog kolege. Kanonizacija Fišera dogodila se u „Meču stoljeća“, 1972. godine.

U skladu sa svime gore rečenim, pozdravljam pojavljivanje ove knjige i čestitam izdavačkoj kući Chessy što je „uložila“ u mlade argentinske autore. Iz ovog djela, posvećenog životu i šahovskoj karijeri Bobija Fišera, čitalac će možda uspjeti da rasvijetli neke postupke bivšeg svjetskog šampiona.

O drugom Fišeru, onom van šahovske table, koji je sam snosio odgovornost za svoj ostrakizam, i koji se vratio da odigra „Nostalgični meč“, ne želim da govorim. Ne želim, jer mi se u mnogim slučajevima čini da su reakcije na njegovo ponekad neadekvatno ponašanje bile nesrazmjerno grube. A potpuno je van svake mjere to što je čovjek zatvoren zbog takve sitnice kao što je pasoš kojem je istekao rok, i što je tamo držan devet mjeseci, dok mnogi narko-dileri izlaze na slobodu bukvalno već sljedećeg dana.

Zbog toga želim da u sjećanju sačuvam Fišera za šahovskom tablom, kada je bio srećan i kada je mnoge od nas činio srećnim; želim da pamtim istinite priče, preseljene u svijet mašte, koje žive sopstvenim životom u kraljevstvu šahovskih figura.

Želim da pamtim Fišera kao heroja, a ne kao negativca.

Oskar Pano,
međunarodni velemajstor

OD AUTORA

Za onog koji je svijet šaha upoznao preko lagane ruke Bobija Fišera, Hladni rat i sav simbolizam koji je utjelovljavao taj mladić, boreći se protiv svih — sve to je nemoguće zaboraviti, u sjećanjima žive partije sa majstorskim ili ekstravagantnim potezima. Sve je bilo emocija, sve je bila strast.

Danas se osjećaju drugačiji utisci dok se osvrćemo na životnu priču Fišera, prisjećajući se njegovog pređenog puta, umjetnosti igre i borbe ličnosti koja ima fundamentalni značaj za istoriju šaha.

O mnogim stvarima se može samo naslućivati, i u njegovoj beletrizovanoj biografiji tako i postupamo: argentinski novinar Karlos Ljarido pokušao je da rekonstruiše priču o čovjeku u kojoj ima mnogo bijelih mrlja, nejasnih većini. To je priča zasnovana na logičkim pretpostavkama uz poštovanje uzročno-posledičnih veza, koja će nas približiti razumijevanju ličnosti tog čoveka i odvući nas dalje od jednostavne, sve objašnjavajuće etikete „nenormalan“.

Ličnost se pokazuje kroz djela, a takve su bile i partije: sa njima je Fišer imao potpuni red — odlikovale su ih ljepota, mašta, rad uma i istrajnost. Nalazio je dinamiku tamo gdje su drugi nudili remi, a gledaoce uzbuđivao duh borbe koji je uvijek lebdio nad tablom.

Ali... sjetimo se epigrafa iz knjige Pola Ostera: „Čovjek nema jedan i jedinstven život, već mnogo povezanih između sebe, i u tome je korijen svih njegovih nevolja“ (Šatobrijan).

Ovo je vjerovatno primjenjivo na Fišera... čovjeka sa mnogo života povezanih međusobno, koji su mu smetali da se u potpunosti ostvari i podigli oko njega zidove koji mu nisu dozvoljavali da pristane na jednu obalu — djetinjstvo ili odraslost.

I on je dotakao naše najdublje žice, jer je možda bio prvi koji je pokazao granicu koja odvaja samu ekspresiju igre od komunikativnih veza među ljudima; njegove partije smo proživljavali zajedno sa njim, i on nam je otvorio put koji spaja ljepotu, tehniku i rad. I svu energiju koja se oko njega akumulirala osjećali smo kao svoju sopstvenu.

Ova knjiga je napisana za strpljive putnike, željne da saznaju zašto je Bobi Fišer postao najveći genije u istoriji šaha; za one koji namjeravaju da pročitaju ove stranice uz šoljicu kafe na stolu, uživajući u ličnosti ovog čovjeka u njenom razvoju, spoznajući ljepotu njegovog stvaralaštva i pravedno ocjenjujući borbu velikog djeteta protiv jake i nepokolebljive imperije, podignute od strane Rusa, djeteta koje je postalo žrtva sopstvene samoće.

Napisali smo knjigu za sve, i za obične ljubitelje i za majstore, ističući i naglašavajući bitno i ne libeći se didaktike u opisu mnogih događaja. U pomoć smo pozvali analitičke programe poput Fritz-a, da bismo razjasnili situacije koje su se činile kao da nemaju tačno rješenje, gdje je ideja borbe bila u brutalnom sučeljavanju „zid na zid“, gdje smo željeli znati odgovore od objektivno najjačih. Istraživanje finih i neočekivanih manevra i poteza Fišera, na šta smo trošili mnoge dane analize uz korištenje svih dostupnih informativnih resursa, nije ostalo bez nagrade: odgovori su se našli, i oni su nas vodili, približavali nas istini.

Proučili smo njegove otvaranja, njihovu evoluciju tokom vremena, njegove kombinacije, duboko razumijevanje završnica i razvoj tog razumijevanja.

Uživali smo ogromno u ovom radu, jer smo svakog dana otkrivali nove aspekte ličnosti i genija Fišera. Nadamo se da ćete uz našu pomoć i vi moći osjetiti istu radost od njegovog stvaralaštva kao i mi...

SVE JE TAJNA

Glasina, taj drevni i nepobjedivi neprijatelj svake radosti i sreće, već nekoliko godina krila se u zabačenim kutcima šahovskog svijeta, skrivena od pogleda neupućenih. Tajna poluistine — sa detaljima makijavelističkog plana, razvijenog uz saučesništvo moćnika ovoga svijeta, čiji je cilj bilo ubistvo poznatog šahiste.

Fišer, moćan kao kralj, ponašao se u životu s istom lakoćom kao i za tablom; ismijavao je izazove protivnika, podsmjevao se njihovoj snazi i, vrlo moguće, osjećao prema njima mržnju. S uobičajenom rječitošću kritikovao je svoje kritičare, tražio i nalazio zaštitu kod novih prijatelja, mijenjao navike i čvrsto vjerovao da ga ovaj put niko neće zaustaviti.

Ali precizan i efikasan plan izveden je do kraja sa svom pažnjom i visokom profesionalnom preciznošću; poput smrtonosnog šaha, izvedenog zlim umom lukavog velemajstora uz podršku policijskih službi.

Prekasno je Fišer otkrio zavjeru; ostao je sam, shvatio je — izdan je. Zakucan u ćošak i bolestan, nije mogao da se odbrani.

Bobi Fišer je ubijen bez svjedoka, bez ikakvih tragova. Sljedeći korak bio je uništenje čak i njegove sjene.

Zato, kada su jednog januarskog jutra nervi savremenih tehnologija ispružili mrežu zraka preko pet kontinenata i donijeli vijest o smrti Roberta Džejmsa Fišera, 64 godine starog, milioni ljubitelja igre starije od hiljadu godina obuzeo je strah — okrutan sastavni dio ljudskog pamćenja. Jer u svakom umu izronila je stara glasina, koja se proročki razotkrila i natprirodno ispunila.

Umro je kralj. Umro je glavni simbol igre, a samim tim i mozak — najsjajniji u istoriji šaha. Čovjek koji je bacio rukavicu „establišmentu“ i avatarima hladnog rata. Onaj koji je porazio Sovjete. Onaj koji je napadao političare i vladare. Onaj koji je pretrpio mučenja, progonstva i zatvorsku kaznu. Onaj čiji je genije izazvao revoluciju u šahovskoj umjetnosti.

Robert Džejms Fišer otišao je na onaj svijet, i ta vijest postala je glavna u svim svjetskim medijima. Njegovo lice, izmijenjeno životnim peripetijama i nevoljama, moglo se naći na svim vodećim internet sajtovima i na prvim stranama najvećih novina i časopisa širom svijeta.
Na ekranima televizora prikazivani su različiti trenuci karijere Bobija Fišera — od njegovih dječjih godina do starijeg, ugojenog šahiste koji je pronašao posljednje utočište na Islandu.

Umro je čovjek koji je posljednje godine svog života proveo sa suprugom — Japankom Mijoko Vatai. Sa njom je Bobi naučio da manje govori i više se izvinjava, otvorio je put svojoj duhovnosti, kajanju i iskupljenju grijeha.

Sa smrću Roberta Džejmsa Fišera mnoge tajne ostale su zatrpane ispod nadgrobne ploče. I ako se zvanična istorija odluči da otkrije tajne njegovog života, iz legende o njemu može nastati roman koji opisuje život pun patnje.

Umro je Robert Džejms Fišer — dijete, mladić i čovjek čiji je život bio izazov anđelima i duhovima. Šahista koji se 1992. godine vratio igri nakon 20 godina nestanka, samoće i misterije. Tog dana Fišer je odlučio još jednom da stane na scenu i možda baci svojoj sudbini svoj glavni i posljednji izazov u borbi protiv demona.

VIJEST

Zemlja
Petak, 24. jul 1992. godine, 14 časova

— Ege?.. izgleda da se vraća; čini se da je ovaj put sve ozbiljno — izgovori strogim tonom, ali ne skrivajući osmijeh koji mu je preletio preko lica poput crteža, Alberto Laja, poznat pod nadimkom „Olimpiko“ (po imenu njegove firme), jedan od zaslužnih šefova sportskog odjeljenja lista La Nación. Istovremeno je prstima jedne ruke prebirao po gomili informativnih biltena raznih agencija koje su u redakciju stizale u talasima u ovo kasno doba dana, kada je sunce slabo, a hladnoća jaka.

Polako prelazeći pogledom preko uske rolne papira duge skoro metar, koju je držao lijevom rukom, Alberto je domalim prstom desne ruke masirao sljepoočnicu, ne zaboravljajući da se s vremena na vrijeme povuče dim iz cigarete čiji je žar tinjao na njegovim usnama. Poslije svakog povlačenja dima, mirisni oblaci ispred njegovog lica razvijali su se u spiralu, u svjetlu koje je dopiralo kroz jedan od prozora, iz kojeg se pružao nejasan i isprekidan pogled na Rio de la Platu — najširu rijeku na svijetu, sa svojih 220 kilometara širine na tački karte gdje razdvaja urugvajsku obalu (Costa del Este) i argentinsku (Cabo San Antonio) i gdje se stapa s vodama Atlantskog okeana. Okeana koji je Španac Huan Dijaz de Solis prije pet vjekova, pri njegovom otkriću 1516. godine, nazvao Tihim morem.

„Ovog trenutka dobijamo najnovije vijesti iz informativne agencije EFE, u kojima se navodi da je najveći šahista...“

Tačno u 14 časova, spiker Fernando Njujes, jedan od novinara informativne redakcije radija „Kontinental“ u Argentini, u još jednom informativnom javljanju prenio je vijest o važnom događaju iz svijeta sporta. Nekoliko minuta kasnije, slušaoci iz raznih krajeva zemlje počeli su da zovu sve dopisništva u Buenos Ajresu s jednom molbom — da potvrde vijest i pruže više informacija o njoj.

Na argentinskim televizijskim vijestima počele su da se pojavljuju i crnobijele i fotografije u boji sa polufinalnog meča u kojem je polumitski lik, na sceni pozorišta General San Martin u Buenos Ajresu, ostvario brilijantnu pobjedu u oktobru 1971. godine nad Jermeninom Tigranom Petrosjanom, rezultatom 6,5 : 2,5.

Novinar Karlos de Sabato pročitao je u jednom od izdanja na kanalu Zona Norte saopštenje agencije AP:
„Dvadeset godina nakon svog posljednjeg pojavljivanja za šahovskom tablom, genijalni šahista...“

Prikaz igrača bio je praćen natpisom bijelim slovima, u kojem se mogla razaznati samo jedna riječ:
„Vraća se!“

Početkom devedesetih godina, kada je korišćenje Interneta, pa čak i sama ta riječ, djelovalo kao nešto utopijsko, redakcijske kancelarije bile su pretrpane kablovima i metrima uskih papirnih ispisaka s vijestima pristiglim iz raznih informativnih agencija, domaćih i međunarodnih. Ove posljednje su iz minuta u minut dostavljale informacije o događajima vrijednim pažnje, koji su se dešavali u svim krajevima svijeta. U početku su vijesti stizale u obliku kratkih saopštenja dobijenih medijskim „traljenjem“, a zatim bi se u fazi razrade one najvažnije detaljno komentarisale.

Zato nije bilo ništa čudno što su početnici u novinarstvu, kako bi stekli iskustvo i mudrost, radili istovremeno u nekoliko redakcija, obrađujući vijesti i sređujući ih po važnosti i tematici. U toj ulozi sam se i ja zatekao; i upravo zato se sjećam dana 24. jula 1992. godine, kada je jedna vijest uzbudila sve — i amatere i profesionalce: vijest da se Fišer vraća postala je glavna na informativnoj tabli.

Neprekidna saopštenja vodećih međunarodnih agencija, koja su stizala iz Beograda (Jugoslavija), poklapala su se sa izvještajem srpske agencije Jugoskandik (čiji je vlasnik bio Jezdimir Vasiljević), prema kojem je postignut dogovor o održavanju meča (do 10 dobijenih partija) između bivšeg svjetskog šampiona, Amerikanca Roberta Džejmsa Fišera, i Francuza (a porijeklom Rusa) Borisa Vasiljeviča Spaskog. Nagradni fond — 5 miliona dolara, od kojih 3.350.000 pripada pobjedniku, a 1.650.000 poraženom. Meč je trebalo da počne 2. septembra na ostrvu Sveti Stefan, u Jadranskom moru, uz obalu Crne Gore.

POČETAK KRAJA

1.septembra 1992. godine, Sjevernoamerikanac Robert Džejms Fišer, 49 godina, možda najfantastičniji igrač u istoriji šaha, nakon skoro 20 godina povučenog, mračnog i nerazumljivog života, odlučio se na potez. Poput duha izašao je na scenu i dozvolio da pogled javnosti ponovo počiva na njemu.

U 12.30 tog kišnog dana evropskog ljeta, Bobi Fišer se, s istom onom domišljatošću kojom je vukao poteze po šahovskoj tabli, pojavio pred zapanjenom publikom — u pratnji Jezdimira Vasiljevića — u elegantnoj konferencijskoj sali hotela Maestral, smještenog na rajskoj obali ostrva Sveti Stefan — mjestu luksuza i glamuroznog odmora.

Impozantnog izgleda, u sivom odijelu savremenog kroja, ispeglanom kao za reklamni katalog, u košulji boje kreme i kravati nebeskoplave boje; desna ruka mu je bila otežana smeđom kožnom aktovkom. Nije mu bila potrebna nikakva najava — prvi svjetski šampion u istoriji šaha koji je izgubio titulu nakon sukoba sa Međunarodnom šahovskom federacijom (FIDE) — pozdravio je okupljene mahnuvši rukom i u potpunosti se predao milosti foto-, filmskih i TV-kamera, koje su pristigle iz svih krajeva svijeta da zabilježe taj istorijski trenutak.

Bobi Fišer je prekinuo skoro 20 godina tišine i osame; sjedeći pod blicevima fotoaparata, trudio se da ostavi najbolji utisak pred milionima ljubitelja ove igre — pred onima koji su ga i dalje smatrali idolom i koji su mu ostali vjerni uprkos godinama odsustva.

Dakle...

Šezdesetih i sedamdesetih godina ime Fišera bilo je poznato u svakom kutku naše planete; njegovi dolasci u glavne gradove svijeta budili su interesovanje ogromnog broja ljudi koji su željeli da saznaju i najsitnije detalje iz života ovog ekscentričnog lika.

Fenomen Fišer bio je toliki da su, po njegovom dolasku u Buenos Ajres, u roku od nedjelju dana bile rasprodate sve šahovske knjige i časopisi, kao i svi šahovski kompleti koji su se mogli naći u prodaji; da su fanovi razgrabili sve karte na blagajnama pozorišta kako bi prisustvovali njegovim partijama protiv Tigrana Petrosjana; da je velika gomila neorganizovanih navijača izazvala pravi haos u gradu, blokirajući saobraćaj na jednoj od glavnih ulica; i da se za njegov autogram stvorio red dug 200 metara.

Trideset i kusur godina nakon tih nevjerovatnih događaja, šahovsko kraljevstvo je u liku Garija Kasparova iz Azerbejdžana pronašlo novog unikatnog igrača, koji je posjedovao harizmu sličnu onoj američkog velemajstora; Bakuanac „veliki i strašni“ preuzeo je tron koji je napustio “čikaški ninjo (dečko)“ i donio šahu nevjerovatnu popularnost, u čemu su mu pomogla moćna audio-vizuelna i druga medijska sredstva, kao što su televizija i Internet.

Odrediti broj ljubitelja šaha u cijelom svijetu — gotovo je nemoguć zadatak. Nisu svi članovi nekih organizacija, i mnogi znaju samo pravila koja su naučili u djetinjstvu, iako u nekom zaboravljenom kutku čuvaju šahovski set — sa tablom, figurama i satom. A na ivici sjećanja drijemaju uspomene na partiju koju su nekada dobili ili odigrali neriješeno protiv pravog majstora.

Ipak, „zvaničnim“ pokazateljem razvoja i popularnosti igre može se smatrati broj federacija (oko 166) koje pripadaju FIDE-inoj orbiti, a ta organizacija je treća po veličini među sportskim federacijama, odmah iza FIFA-e (fudbal) i IAAF-a (atletika).

Drugi statistički pokazatelj popularnosti daje brojka od 3 miliona — toliko ljudi je, koristeći lične računare, poslalo svoje poteze na Majkrosoftov portal 21. juna 1999. godine, na dan kada je započeo internet-meč između Kasparova i ostatka svijeta. Duel je trajao 123 dana, odnosno 2952 sata. Tokom tog vremena odigrana su 62 poteza, koliko je Kasparovu bilo potrebno da savlada svoje virtuelne protivnike. Tokom ta četiri mjeseca borbe na mreži (zone.msn.com), zabilježeno je više od 300 miliona posjeta portalu, a oko 7 miliona učesnika iz 75 zemalja slalo je svoje poteze putem interneta.

Prilikom sličnog događaja, 6. novembra 2000. godine, kompanija Brain Games Network (BGN), koja je organizovala zvanični meč za titulu svjetskog šampiona između Kasparova i Kramnika, saopštila je u Londonu da je tokom tog mjesec dana dugog meča zabilježeno 100 miliona posjeta na njihovu veb-stranicu, a u danima najveće posjećenosti broj posjeta dostizao je između 250 i 500 hiljada dnevno.

U vezi s tim, lebdi jedno neizgovoreno pitanje iznad šahovske table:
Kolika bi bila popularnost Roberta Džejmsa Fišera da je poživio do naših dana — dana visoko razvijenih informacionih tehnologija i Interneta?
Ali to nikada nećemo saznati.

A u međuvremenu, naš heroj-pustinjak sjedio je nepomično i nijemo u konferencijskoj sali hotela Maestral, zureći u jednu tačku, dok su okupljeni novinari i publika s nestrpljenjem očekivali bilo kakvu izjavu s njegove strane. Taj neobrijani čovjek bio je jadna sjenka onog slavnog i opasnog Roberta Džejmsa Fišera, koji je postao svjetski šampion prije 20 godina.

Gusta, ali kratko podrezana brada, glava koja je počela da ćelavi i više od 20 kilograma viška ravnomjerno raspoređenih na skoro dva metra visine, vjerovatno su bile najprimjetnije promjene na njegovom izgledu od posljednjeg javnog pojavljivanja u Rejkjaviku (1972. godine). No, novi imidž nije mogao da sakrije staračke pjege na licu. So vremena oksidisala je njegovo lice, prekrila ga borama i ranila mu dušu.

Poput rendgenskog snimka, jake lampe i blicevi, kojima su bljeskale ruke neustrašivih reportera, otkrili su svaki centimetar njegove kože; najoštriji objektivi izvlačili su na svjetlo dana čak i skrivene prištiće na licu. Figura je odavala znake starenja, a lice — sjenku nekadašnjeg — odražavalo je godine razočaranja. Samo je oštrina pogleda ostala netaknuta — ona iz vremena nade.

Na sceni je sjedio Bobi Fišer, nekadašnji vladar šahovskog kraljevstva, njegove šahovske table i figura koje na njoj borave, a potom čovjek koji je sve to izgubio — ili, što je možda još gore, sve to odbacio, poražen tugom zbog sopstvene nesavršenosti.

— O čemu razmišlja Fišer dok sjedi u konferencijskoj sali pred novinarima s nezadovoljnim izrazom lica, ne izgovarajući ni riječ?
— Kakva objašnjenja on može dati?
— Čime se bavio tokom godina povlačenja iz javnosti?
— Zašto i gdje se skrivao?
— Da li planira povratak u zvanična takmičenja?
— Zašto se vratio?
— Šta želi da poruči svime ovim?

Odgovore na ta i slična pitanja svi su željno čekali, ali... nisu ih dobili. Ni jedan jedini. Novinari su morali unaprijed da dostave pitanja u pisanom obliku, dva sata prije početka konferencije; zatim ih je lično Fišer detaljno pregledao, i tek je šačica njih prošla njegovu strogu cenzuru. Već više od 20 godina bivši svjetski šampion nije se obraćao javnosti preko medija, i ova konferencija nije bila izuzetak.

S njegove lijeve strane sjedio je i ćutke gledao ka sali Francuz ruskog porijekla — Boris Spaski (55 godina), njegov protivnik i prijatelj — u onom smislu u kojem se ta riječ uopšte može primijeniti na Roberta Fišera. Prijateljstvo između ova dva gladijatora misaonog sporta rođeno je zajedno s potpisivanjem ugovora za njihov prvi istorijski meč, održan na Islandu. Prije toga, gajili su međusobno poštovanje, budući da su se susretali u nekoliko značajnih partija. Spajala ih je — obostrana radoznalost.

Do 1972. godine Bobi Fišer je odigrao 96 partija protiv ruskih šahista i osvojio u njima 53,5 poena. Međutim, nikada do tada nije uspio da pobijedi Borisa Spaskog, s kojim je imao rezultat 4 prema 1 — ne u svoju korist.

Njihov prvi susret odigrao se u Mar del Plati (1960), zatim dva puta u Santa Moniki i jednom u Havani (1966), a posljednji put su se sastali u Zigenu (1970). U tim partijama Rus je zabilježio tri pobjede, dok su preostale dvije završene remijem. Takva je bila situacija pred čuveni „Meč stoljeća“, održan 1972. godine.

Dvadeset godina kasnije, vidno ostarjeli rivali obnovili su veze prijateljstva. Spaski je uvijek pristajao na sve Fišerove zahtjeve, a zatim je i sam ubirao plodove tih borbi: Fišer se borio ne samo za sebe, već i za svoje protivnike i kolege. Nekada je počeo sa zahtjevima za bolji smještaj, rasvjetu u sali i kvalitet šahovskih stolova. Nije propuštao nijedan detalj — od vrste figura koje se koriste, do boje polja na tabli. Njegove žalbe su uglavnom bile usvajane, a od tih pogodnosti imalo je koristi cijelo šahovsko bratstvo.

Ako se izuzmu mladalačke hirovitosti, šahisti su jednoglasni u mišljenju kada je riječ o njegovim protestima: „Fišer je bio u pravu.“ Upravo zbog toga među vrhunskim svjetskim velemajstorima postoji jedno jasno, neupitno mišljenje: „Fišer je učinio da šahista postane poštovano zanimanje.“

A u međuvremenu, naš heroj-pustinjak sjedio je nepomično i nijemo u konferencijskoj sali hotela Maestral, zureći u jednu tačku, dok su okupljeni novinari i publika s nestrpljenjem očekivali bilo kakvu izjavu s njegove strane. Taj neobrijani čovjek bio je jadna sjenka onog slavnog i opasnog Roberta Džejmsa Fišera, koji je postao svjetski šampion prije 20 godina.

Gusta, ali kratko podrezana brada, glava koja je počela da ćelavi i više od 20 kilograma viška ravnomjerno raspoređenih na skoro dva metra visine, vjerovatno su bile najprimjetnije promjene na njegovom izgledu od posljednjeg javnog pojavljivanja u Rejkjaviku (1972. godine). No, novi imidž nije mogao da sakrije staračke pjege na licu. So vremena oksidisala je njegovo lice, prekrila ga borama i ranila mu dušu.

Poput rendgenskog snimka, jake lampe i blicevi, kojima su bljeskale ruke neustrašivih reportera, otkrili su svaki centimetar njegove kože; najoštriji objektivi izvlačili su na svjetlo dana čak i skrivene prištiće na licu. Figura je odavala znake starenja, a lice — sjenku nekadašnjeg — odražavalo je godine razočaranja. Samo je oštrina pogleda ostala netaknuta — ona iz vremena nade.

Na sceni je sjedio Bobi Fišer, nekadašnji vladar šahovskog kraljevstva, njegove šahovske table i figura koje na njoj borave, a potom čovjek koji je sve to izgubio — ili, što je možda još gore, sve to odbacio, poražen tugom zbog sopstvene nesavršenosti.

— O čemu razmišlja Fišer dok sjedi u konferencijskoj sali pred novinarima s nezadovoljnim izrazom lica, ne izgovarajući ni riječ?
— Kakva objašnjenja on može dati?
— Čime se bavio tokom godina povlačenja iz javnosti?
— Zašto i gdje se skrivao?
— Da li planira povratak u zvanična takmičenja?
— Zašto se vratio?
— Šta želi da poruči svime ovim?

Odgovore na ta i slična pitanja svi su željno čekali, ali... nisu ih dobili. Ni jedan jedini. Novinari su morali unaprijed da dostave pitanja u pisanom obliku, dva sata prije početka konferencije; zatim ih je lično Fišer detaljno pregledao, i tek je šačica njih prošla njegovu strogu cenzuru. Već više od 20 godina bivši svjetski šampion nije se obraćao javnosti preko medija, i ova konferencija nije bila izuzetak.

S njegove lijeve strane sjedio je i ćutke gledao ka sali Francuz ruskog porijekla — Boris Spaski (55 godina), njegov protivnik i prijatelj — u onom smislu u kojem se ta riječ uopšte može primijeniti na Roberta Fišera. Prijateljstvo između ova dva gladijatora misaonog sporta rođeno je zajedno s potpisivanjem ugovora za njihov prvi istorijski meč, održan na Islandu. Prije toga, gajili su međusobno poštovanje, budući da su se susretali u nekoliko značajnih partija. Spajala ih je — obostrana radoznalost.

Do 1972. godine Bobi Fišer je odigrao 96 partija protiv ruskih šahista i osvojio u njima 53,5 poena. Međutim, nikada do tada nije uspio da pobijedi Borisa Spaskog, s kojim je imao rezultat 4 prema 1 — ne u svoju korist.

Njihov prvi susret odigrao se u Mar del Plati (1960), zatim dva puta u Santa Moniki i jednom u Havani (1966), a posljednji put su se sastali u Zigenu (1970). U tim partijama Rus je zabilježio tri pobjede, dok su preostale dvije završene remijem. Takva je bila situacija pred čuveni „Meč stoljeća“, održan 1972. godine.

Dvadeset godina kasnije, vidno ostarjeli rivali obnovili su veze prijateljstva. Spaski je uvijek pristajao na sve Fišerove zahtjeve, a zatim je i sam ubirao plodove tih borbi: Fišer se borio ne samo za sebe, već i za svoje protivnike i kolege. Nekada je počeo sa zahtjevima za bolji smještaj, rasvjetu u sali i kvalitet šahovskih stolova. Nije propuštao nijedan detalj — od vrste figura koje se koriste, do boje polja na tabli. Njegove žalbe su uglavnom bile usvajane, a od tih pogodnosti imalo je koristi cijelo šahovsko bratstvo.

Ako se izuzmu mladalačke hirovitosti, šahisti su jednoglasni u mišljenju kada je riječ o njegovim protestima: „Fišer je bio u pravu.“ Upravo zbog toga među vrhunskim svjetskim velemajstorima postoji jedno jasno, neupitno mišljenje: „Fišer je učinio da šahista postane poštovano zanimanje.“

Treba se prisjetiti da je 1972. godine, pred Meč stoljeća na Islandu, Fišer pregovarao s organizatorima do posljednjeg centa o visini nagradnog fonda, koji je narastao na 200.000 dolara. Toliki novac nikada ranije nije bio ponuđen za meč za titulu svjetskog šampiona. Fišer je u svojim zahtjevima išao do kraja i meč bi bio otkazan da njegovi uslovi nisu bili prihvaćeni. Pojava britanskog mecene Džejmsa Slejtera omogućila je uspješan završetak pregovora, pa finansije više nisu bile prepreka za početak meča.

U to vrijeme, rumunski teniser Ilije Năstase bio je neprikosnoveni broj 1 u „bijelom“ sportu. Pobjedniku turnira u Barseloni, održanog u novembru te godine, pripadala je nagrada od 15.000 američkih dolara. Poređenje je zapanjujuće. Gotovo četiri decenije kasnije, usljed napretka jednog sporta i povlačenja drugog, slika se potpuno promijenila. Ali ostaje pitanje: kakva bi bila popularnost šaha da se Fišer nije povukao sa scene?

Godine 1992. u tenisu su za poziciju broj 1 konkurisali Šveđanin Stefan Edberg i Amerikanac Džim Kurijer, iako je najviše nagrada te godine osvojio Nijemac Mihael Štih — čak 2.750.000 dolara. Ipak, bez obzira na tu ogromnu sumu novca koju je njemački teniser položio na svoj račun, šah je opet dospio u žižu javnosti — zahvaljujući Fišeru i njegovom povratku.

Prema uslovima komercijalnog ugovora, nagradni fond za „meč-revanš“, koji se održavao u Crnoj Gori 20 godina nakon meča na Islandu, iznosio je 5.000.000 dolara. Prvobitno je bilo predviđeno da pobjedniku pripadne oko 66%, ali su pred sam početak meča, usljed Fišerove peticije, uslovi izmijenjeni: nagrade će se dijeliti u jednakim djelovima među oba učesnika — Solomonsko rješenje — po 2.500.000 dolara za svakog. Gest (ili potez) solidarnosti, potpuno u skladu s karakterom Amerikanca.

Zato nije bilo ničeg čudnog u tome što je Spaski u petit comité krugu (maloj, zatvorenoj grupi) zahvalio Fišeru riječima:
„Zahvaljujući njemu zaradio sam najviše novca u svom životu,“
i nije se umarao da to često ponavlja. Boris je u životu asketa, ponaša se strogo i za tablom i van nje. Ima sopstvenu harizmu, među kolegama uživa simpatije i poštovanje, ostajući dobronamjeran čak i u teškim okolnostima.

— Nakon što sam izgubio titulu u meču protiv Fišera 1972. godine, osam mjeseci mi nisu dozvoljavali da igram na međunarodnim turnirima. Kada izgubiš takav meč, osjećaš da imaš dug prema sebi i svojim navijačima, pa se nadaš da ćeš pokazati da je sve što se desilo bila samo slučajnost. Ali sovjetska federacija mi to nije dozvolila. To me je jako pogađalo, — rekao je on jednom prilikom grupi uglednih velemajstora.

Ipak, priča Spaskog je djelimično subjektivna — sovjetska federacija se u to vrijeme trudila da ispuni svaku želju tadašnjeg svjetskog šampiona.

— Moskovske trube pozivale su na opštu mobilizaciju, — govorio je Kasparov, prisjećajući se kako je Sovjetski Savez okupljao čitavu armiju pomagača za Spaskog uoči njegovog duela s Fišerom 1972. godine. Ali Rus se ponašao oholo, ne želeći da trpi ikakvo uplitanje.

Odgovornost za poraz potpuno je svaljena na njega — i ispostavljen mu je račun.

Dvadeset godina kasnije dolazak Borisa Spaskog u konferencijsku salu protekao je tiho i neprimjetno, kao da nije želio da zasjeni utisak koji je ostavio harizmatični Bobi: prava zvijezda, koja je blistala i pored slabog sunca i jakog pljuska na Svetom Stefanu, pokazujući svoje lice pred publikom nakon dvadeset godina samoće.
Odjeven prikladno važnosti događaja, Spaski je bio suzdržano elegantan u sivom sakou, plavim pantalonama, bijeloj košulji i crvenom kravatom. Pratili su ga treća supruga Marija, sin Boris Aleksandar Žorž i pomoćnici Jurij Balašov i Aleksandar Nikitin.
Dok je u konferencijskoj sali sve bilo spremno za objavljivanje pravila i uslova održavanja meča, na osamdeset kilometara od tog rajskog mjesta na teritoriji iste Jugoslavije vladao je pravi pakao, gdje su harale brutalnost, meci i smrt, gdje su ljudi ratovali jedni protiv drugih za svoje ideale, kao što je… čistoća rase.
Fišer i Spaski ponovo su se našli u centru sukoba, kao i dvadeset godina ranije; samo što je tada bio period međusobnog nepovjerenja i špijunaže, poznat kao Hladni rat. Sada je to vrijeme užasa i masovnog međusobnog uništenja. Sada je to mjesto gdje su bombe pucale, gdje nije prestajala vatra, gdje su patili i ginuli ljudi svih uzrasta — stari, mladi i mala djeca; svi su jednako umirali u varvarskom mlinu nove ratne mašine.

Treba se prisjetiti da je 1972. godine, pred Meč stoljeća na Islandu, Fišer pregovarao s organizatorima do posljednjeg centa o visini nagradnog fonda, koji je narastao na 200.000 dolara. Toliki novac nikada ranije nije bio ponuđen za meč za titulu svjetskog šampiona. Fišer je u svojim zahtjevima išao do kraja i meč bi bio otkazan da njegovi uslovi nisu bili prihvaćeni. Pojava britanskog mecene Džejmsa Slejtera omogućila je uspješan završetak pregovora, pa finansije više nisu bile prepreka za početak meča.

U to vrijeme, rumunski teniser Ilije Năstase bio je neprikosnoveni broj 1 u „bijelom“ sportu. Pobjedniku turnira u Barseloni, održanog u novembru te godine, pripadala je nagrada od 15.000 američkih dolara. Poređenje je zapanjujuće. Gotovo četiri decenije kasnije, usljed napretka jednog sporta i povlačenja drugog, slika se potpuno promijenila. Ali ostaje pitanje: kakva bi bila popularnost šaha da se Fišer nije povukao sa scene?

Godine 1992. u tenisu su za poziciju broj 1 konkurisali Šveđanin Stefan Edberg i Amerikanac Džim Kurijer, iako je najviše nagrada te godine osvojio Nijemac Mihael Štih — čak 2.750.000 dolara. Ipak, bez obzira na tu ogromnu sumu novca koju je njemački teniser položio na svoj račun, šah je opet dospio u žižu javnosti — zahvaljujući Fišeru i njegovom povratku.

Prema uslovima komercijalnog ugovora, nagradni fond za „meč-revanš“, koji se održavao u Crnoj Gori 20 godina nakon meča na Islandu, iznosio je 5.000.000 dolara. Prvobitno je bilo predviđeno da pobjedniku pripadne oko 66%, ali su pred sam početak meča, usljed Fišerove peticije, uslovi izmijenjeni: nagrade će se dijeliti u jednakim djelovima među oba učesnika — Solomonsko rješenje — po 2.500.000 dolara za svakog. Gest (ili potez) solidarnosti, potpuno u skladu s karakterom Amerikanca.

Zato nije bilo ničeg čudnog u tome što je Spaski u petit comité krugu (maloj, zatvorenoj grupi) zahvalio Fišeru riječima:
„Zahvaljujući njemu zaradio sam najviše novca u svom životu,“
i nije se umarao da to često ponavlja. Boris je u životu asketa, ponaša se strogo i za tablom i van nje. Ima sopstvenu harizmu, među kolegama uživa simpatije i poštovanje, ostajući dobronamjeran čak i u teškim okolnostima.

— Nakon što sam izgubio titulu u meču protiv Fišera 1972. godine, osam mjeseci mi nisu dozvoljavali da igram na međunarodnim turnirima. Kada izgubiš takav meč, osjećaš da imaš dug prema sebi i svojim navijačima, pa se nadaš da ćeš pokazati da je sve što se desilo bila samo slučajnost. Ali sovjetska federacija mi to nije dozvolila. To me je jako pogađalo, — rekao je on jednom prilikom grupi uglednih velemajstora.

Ipak, priča Spaskog je djelimično subjektivna — sovjetska federacija se u to vrijeme trudila da ispuni svaku želju tadašnjeg svjetskog šampiona.

— Moskovske trube pozivale su na opštu mobilizaciju, — govorio je Kasparov, prisjećajući se kako je Sovjetski Savez okupljao čitavu armiju pomagača za Spaskog uoči njegovog duela s Fišerom 1972. godine. Ali Rus se ponašao oholo, ne želeći da trpi ikakvo uplitanje.

Odgovornost za poraz potpuno je svaljena na njega — i ispostavljen mu je račun.

Dvadeset godina kasnije dolazak Borisa Spaskog u konferencijsku salu protekao je tiho i neprimjetno, kao da nije želio da zasjeni utisak koji je ostavio harizmatični Bobi: prava zvijezda, koja je blistala i pored slabog sunca i jakog pljuska na Svetom Stefanu, pokazujući svoje lice pred publikom nakon dvadeset godina samoće.
Odjeven prikladno važnosti događaja, Spaski je bio suzdržano elegantan u sivom sakou, plavim pantalonama, bijeloj košulji i crvenom kravatom. Pratili su ga treća supruga Marija, sin Boris Aleksandar Žorž i pomoćnici Jurij Balašov i Aleksandar Nikitin.
Dok je u konferencijskoj sali sve bilo spremno za objavljivanje pravila i uslova održavanja meča, na osamdeset kilometara od tog rajskog mjesta na teritoriji iste Jugoslavije vladao je pravi pakao, gdje su harale brutalnost, meci i smrt, gdje su ljudi ratovali jedni protiv drugih za svoje ideale, kao što je… čistoća rase.
Fišer i Spaski ponovo su se našli u centru sukoba, kao i dvadeset godina ranije; samo što je tada bio period međusobnog nepovjerenja i špijunaže, poznat kao Hladni rat. Sada je to vrijeme užasa i masovnog međusobnog uništenja. Sada je to mjesto gdje su bombe pucale, gdje nije prestajala vatra, gdje su patili i ginuli ljudi svih uzrasta — stari, mladi i mala djeca; svi su jednako umirali u varvarskom mlinu nove ratne mašine.

Treba se prisjetiti da je 1972. godine, pred Meč stoljeća na Islandu, Fišer pregovarao s organizatorima do posljednjeg centa o visini nagradnog fonda, koji je narastao na 200.000 dolara. Toliki novac nikada ranije nije bio ponuđen za meč za titulu svjetskog šampiona. Fišer je u svojim zahtjevima išao do kraja i meč bi bio otkazan da njegovi uslovi nisu bili prihvaćeni. Pojava britanskog mecene Džejmsa Slejtera omogućila je uspješan završetak pregovora, pa finansije više nisu bile prepreka za početak meča.

U to vrijeme, rumunski teniser Ilije Năstase bio je neprikosnoveni broj 1 u „bijelom“ sportu. Pobjedniku turnira u Barseloni, održanog u novembru te godine, pripadala je nagrada od 15.000 američkih dolara. Poređenje je zapanjujuće. Gotovo četiri decenije kasnije, usljed napretka jednog sporta i povlačenja drugog, slika se potpuno promijenila. Ali ostaje pitanje: kakva bi bila popularnost šaha da se Fišer nije povukao sa scene?

Godine 1992. u tenisu su za poziciju broj 1 konkurisali Šveđanin Stefan Edberg i Amerikanac Džim Kurijer, iako je najviše nagrada te godine osvojio Nijemac Mihael Štih — čak 2.750.000 dolara. Ipak, bez obzira na tu ogromnu sumu novca koju je njemački teniser položio na svoj račun, šah je opet dospio u žižu javnosti — zahvaljujući Fišeru i njegovom povratku.

Prema uslovima komercijalnog ugovora, nagradni fond za „meč-revanš“, koji se održavao u Crnoj Gori 20 godina nakon meča na Islandu, iznosio je 5.000.000 dolara. Prvobitno je bilo predviđeno da pobjedniku pripadne oko 66%, ali su pred sam početak meča, usljed Fišerove peticije, uslovi izmijenjeni: nagrade će se dijeliti u jednakim djelovima među oba učesnika — Solomonsko rješenje — po 2.500.000 dolara za svakog. Gest (ili potez) solidarnosti, potpuno u skladu s karakterom Amerikanca.

Zato nije bilo ničeg čudnog u tome što je Spaski u petit comité krugu (maloj, zatvorenoj grupi) zahvalio Fišeru riječima:
„Zahvaljujući njemu zaradio sam najviše novca u svom životu,“
i nije se umarao da to često ponavlja. Boris je u životu asketa, ponaša se strogo i za tablom i van nje. Ima sopstvenu harizmu, među kolegama uživa simpatije i poštovanje, ostajući dobronamjeran čak i u teškim okolnostima.

— Nakon što sam izgubio titulu u meču protiv Fišera 1972. godine, osam mjeseci mi nisu dozvoljavali da igram na međunarodnim turnirima. Kada izgubiš takav meč, osjećaš da imaš dug prema sebi i svojim navijačima, pa se nadaš da ćeš pokazati da je sve što se desilo bila samo slučajnost. Ali sovjetska federacija mi to nije dozvolila. To me je jako pogađalo, — rekao je on jednom prilikom grupi uglednih velemajstora.

Ipak, priča Spaskog je djelimično subjektivna — sovjetska federacija se u to vrijeme trudila da ispuni svaku želju tadašnjeg svjetskog šampiona.

— Moskovske trube pozivale su na opštu mobilizaciju, — govorio je Kasparov, prisjećajući se kako je Sovjetski Savez okupljao čitavu armiju pomagača za Spaskog uoči njegovog duela s Fišerom 1972. godine. Ali Rus se ponašao oholo, ne želeći da trpi ikakvo uplitanje.

Odgovornost za poraz potpuno je svaljena na njega — i ispostavljen mu je račun.

Dvadeset godina kasnije dolazak Borisa Spaskog u konferencijsku salu protekao je tiho i neprimjetno, kao da nije želio da zasjeni utisak koji je ostavio harizmatični Bobi: prava zvijezda, koja je blistala i pored slabog sunca i jakog pljuska na Svetom Stefanu, pokazujući svoje lice pred publikom nakon dvadeset godina samoće.
Odjeven prikladno važnosti događaja, Spaski je bio suzdržano elegantan u sivom sakou, plavim pantalonama, bijeloj košulji i crvenom kravatom. Pratili su ga treća supruga Marija, sin Boris Aleksandar Žorž i pomoćnici Jurij Balašov i Aleksandar Nikitin.
Dok je u konferencijskoj sali sve bilo spremno za objavljivanje pravila i uslova održavanja meča, na osamdeset kilometara od tog rajskog mjesta na teritoriji iste Jugoslavije vladao je pravi pakao, gdje su harale brutalnost, meci i smrt, gdje su ljudi ratovali jedni protiv drugih za svoje ideale, kao što je… čistoća rase.
Fišer i Spaski ponovo su se našli u centru sukoba, kao i dvadeset godina ranije; samo što je tada bio period međusobnog nepovjerenja i špijunaže, poznat kao Hladni rat. Sada je to vrijeme užasa i masovnog međusobnog uništenja. Sada je to mjesto gdje su bombe pucale, gdje nije prestajala vatra, gdje su patili i ginuli ljudi svih uzrasta — stari, mladi i mala djeca; svi su jednako umirali u varvarskom mlinu nove ratne mašine.

KONFLIKT

Crna Gora je federativna republika na jugu Srbije i Crne Gore (nekadašnje Jugoslavije), čije obale miluje Jadransko more. Graniči sa Albanijom, Bosnom i Hercegovinom i Srbijom, površine je 13 812 km² i broji 676 600 stanovnika. Glavni grad je Podgorica.

Početkom devedesetih, na pragu događaja koji su potresli region, atmosfera je bila maksimalno ratna, ispunjena lošim predosjećanjima. Sveti Stefan, ostrvo na kojem je maršal Tito volio da boravi, izabrano je za centar rasprava dvije grupe sasvim različitog tipa. Dok se jedna grupa sukobljavala u lijepoj i otvorenoj sportskoj borbi, druga je igrala skriveno, na tajanstvenoj i mračnoj političkoj tabli. Već po ko zna koji put, sport i politika spojili su se u neku vrstu saveza‑simbioze, u kojem se obje strane međusobno hrane – radi demonstracije snage i sticanja popularnosti.

— Dolazak Bobija Fišera u Jugoslaviju jeste podsmjeh sankcijama i blokadi. Na aerodromu u Budimpešti smo ga bukvalno skrivali, jer smo se plašili da, ako primijete Bobijev pasoš, neće dozvoliti da ode u našu zemlju — hvalio se, ne krijući osmijeh, bankar Jezdimir Vasiljević pred iznenađenim novinarima. Bankarova opklada počela je da donosi plod.

Fišer je bacio rukavicu establišmentu tako što je pristao da igra u Crnoj Gori, čime je prekršio sve sankcije koje je UN nametnuo Jugoslaviji. Pored toga, tokom press-konferencije iznio je propagandne izjave, ne libeći se prijetnji i osuđujući sve protivnike. Fišer se umiješao u konflikt koji je imao dvije hiljade godina istorije beskrajnih prepirki i nesuglasica.

Još prije meča Fišera i Spaskog, EU, SAD i UN uveli su sankcije Srbiji i organizovali humanitarne misije. Ali ni pregovori ni mirovne snage poslati u martu nisu spriječili rat.

Sveti‑Stefan (Crna Gora)

1.septembar 1992, 10 časova

Nekoliko sati prije početka prezentacije meča između bivšeg svjetskog šampiona u šahu, Bobija Fišera, i pretendenata Borisa Spaskog, državni sekretarijat SAD poslao je faks — u to vrijeme još nisu poznavali blagodeti e‑maila — sa upozorenjem za građane SAD o posljedicama kršenja režima blokade koji je UN nametnuo Jugoslaviji.

U tom kontekstu, Fišeru, koji je igrao za vječnost, preostalo je da izvede svoj potez...

Ako se ratni krikovi možda nisu prenijeli do ostrva Sveti‑Stefan — pravog turističkog centra na jugu Crne Gore, na Jadranskom moru, udaljenog 9 kilometara od stjenovitog budvanskog primorja, nasuprot popularnog izletišta Miločer, i 30 km udaljenog od aerodroma Tivat — prvi znaci blokade bili su vidljivi i ovdje na tim visinama.

Rat je doveo do nestašica goriva u gradovima kao što su Beograd i Budva, dok su na ostrvu trgovci i privrednici prvi osjetili manjak određenih proizvoda i lijekova. Prvi put za 30 godina nije izašao broj lista „Večernje novosti“ iz Beograda — mjesta gdje je trebalo da bude nastavljen drugi dio meča. Istorijska prestonica Jugoslavije postala je meta nekontrolisanih napada.

Poput onog koji je opčinjen prostranstvom konferencijske dvorane hotela Maestral, u trenucima neposredno prije prezentacije meča, Boris Spaski zračio je osjećajem opšte ljubavi. Imao je lice srećnog čovjeka — neko ko, u biti, nije imao ambicije, ali je već bio spreman da uživa u raskoši koju su mu obećavale nagrade za ovaj meč.

Samo nekoliko sati kasnije, pred grupom novinara, izrazio je ovako:

— Teško je povjerovati da sam ovdje da igram šah sa svojim prijateljem, Bobijem Fišerom.

Dok je Spaski ćutao i trudio se da ostane iznad te napete i nervozne atmosfere, bez sumnje su mu se mnoge uspomene rojile po glavi. Počevši od dana kada je upoznao šah u rodnom Lenjingradu pa do krunisanja za desetog svjetskog šampiona 1969. godine; možda mu je kroz pamćenje prošla istorijska partija sa prvenstva SSSR-a, koju je ovjekovječio film Iz Rusije s ljubavlju (film iz špijunske sage o Džejmsu Bondu, gdje dva lika iz mašte Iana Fleminga, Kronštajn i Makadam, odigravaju partiju za titulu svjetskog prvaka u šahu), ili mu se prisjetio meč protiv Korčnoja u Beogradu (1978), kada se osjećao kao da je pod hipnozom elektromagnetnog zračenja iz uređaja sakrivenog pored šahovskog stola — što mu je smetalo da se skoncentriše — zbog čega je završavao partiju stojeći pored demonstracione table.

Ali ne treba se sjećati tog iskustva koje otvara rane; sada Spaski sjedi kao posmatrač na sceni. Za razliku od Fišera, koji ima napeto lice i ravnodušan pogled, i milionera Vasiljevića, rumenih obraza i sa isforsiranim osmijehom za foto-reportere, Boris je spustio glavu, ne upušta se u polemike i ne daje oštre izjave. Čuva tajne poznate uskom krugu najbližih prijatelja. Ne priznaje javno da mu je najteži protivnik bio sunarodnik Anatolij Karpov, neće reći da po njegovom mišljenju Tolja bio favorit u neodigranom meču protiv Fišera 1975. godine.

— Po mom mišljenju, Karpov iz 1973. bio je jači nego Fišer iz 1972. — govorio je maestro koji se suočavao sa obojicom na vrhuncu njihovih karijera.

Ali Spaski ostaje vjeran svom američkom prijatelju, i ne samo zbog novca koji je bio u igri — on poštuje Amerikanca i divi mu se.

— Fišer je mnogo učinio za šah, da bi pobijedio vlast korupcije kako unutar, tako i izvan FIDE. Smatram da je to Fišerova borba ne samo protiv Rusa, već i protiv svega trulog i pokvarenog u svijetu šaha, što je u velikoj mjeri, uostalom, dolazilo iz sovjetske federacije. Fišera nisu sve njegove kolege razumjele, ali on je uvijek bio čovjek principa, koji se borio da uzdigne šah iznad truleži FIDE i ruske federacije. Fišer je antiteza Kasparovu, koji je uvijek mislio samo na sebe i koji je svojom sebičnošću i besprincipijelnošću samo umnožio korupciju u svjetskom šahu — izjavio je bez ustručavanja Spaski, kada su ga zamolili da ocijeni Fišerovu ličnost.

Ali sada, kada je među smijehom i šalama započela konferencija za novinare posvećena otvaranju meča, Spaski je ćutao — i sve je teklo glatko... do predvidljivog pitanja jednog od novinara:

— Gospodine Fišer, jeste li svjesni da igranjem u ovom regionu kršite sankcije Ujedinjenih nacija prema Jugoslaviji?

Robert Džejms Fišer kao da je čekao taj trenutak, u svojim ocjenama nije se ustručavao: skoro otkinuvši dugme sa svog sivog sakoa, uložio je sav svoj temperament u grubo odgovaranje. Uvrijedio je najmoćniju imperiju svijeta, svoju zemlju, i Organizaciju Ujedinjenih nacija. Usred tog verbalnog olujnog napada, Bobi je odjednom napravio nepredviđen potez: otvorio je kožnu aktovku, izvadio iz nje list papira, podigao ga iznad glave — to je bio faks koji mu je poslao američki Stejt department — i rekao:

— Pljujem na ovaj dokument (i to je doslovno uradio), to je moj odgovor na naredbu da ovdje ne branim svoju titulu. Zato i priznajem da kršim sankcije. Vlada Sjedinjenih Američkih Država mi je dozlogrdila, izdala me je; ali prema narodu SAD-a osjećam veliku simpatiju. Sada, nakon završetka Hladnog rata, vladarima više nisam potreban. I dok je više od 300 novinara i zvanica okupljenih u sali hotela pokušavalo da shvati šta je upravo rečeno, Robert Džejms Fišer je nastavio, pretvarajući ceremoniju u nešto apsurdno.

Bez upotrebe metafora i eufemizama, velemajstor je nastavio da izgovara uvrede.

— Svijetom šaha se manipuliše otkako mi je oduzeta  titula svjetskog šampiona 1975. godine, Rusi rade šta god požele.

— Kasparov i Karpov su namještali svoje mečeve za titulu svjetskog prvaka. Nijedan od njih nije jači od mene, zato mi nijedan nije ni smio uputiti izazov sve ove godine.

Nazvao je Kasparova „patološkim lažovom“ i završio govor zagonetnom rečenicom:

— Ljudi treba da shvate mnogo toga u vezi sa stanjem u svijetu i one grupe koja kontroliše SAD — ko su oni, kojem dijelu naroda pripadaju i koju religiju ispovijedaju.

S pomalo pokroviteljskim izrazom lica, Spaski je, činilo se, distancirao sebe od talasa uvreda. Samo se blago iznenadio kada je čuo Fišerove komentare u vezi sa rezultatom 19. partije meča za titulu svjetskog prvaka između Kasparova i Karpova u Lionu (Francuska) 1990. godine: da je prvi, uprkos očiglednoj prednosti, ponudio nerazumljiv remi.

Nakon čitavog govora uslijedio je kraj drame, koja je, možda, i postigla prvobitno planirani cilj — privlačenje pažnje novinara na meč koji se održavao na tom mjestu, uprkos političkom i ekonomskom embargu.

Nekoliko minuta kasnije, glavni svjetski kanali prikazali su na svojim ekranima grupu ljudi koji nisu pripadali svijetu sporta. Zvanični predstavnik kancelarije francuske vlade, Daniel Bernard, nije isključio da bi sankcije mogle pogoditi i Spaskog:

— Ne možemo ignorisati međunarodno pravo i učinićemo sve što je potrebno kako bi se poštovala njegova pravila — zaključio je on prijetećim tonom.

Ali tu priča nije završena.

Crna Gora,

2. septembar 1992. u 15:25

Šah je igra sa hiljadugodišnjom istorijom, a od posljednje promjene pravila prošlo je oko 500 godina (promijenjeno je pravilo rokade). Godine 1492. Španac Luis Ramírez de Lucena predložio je da se potez, kojim se monarhu pruža zaštita ili zaklon, izvodi „jednim potezom” kroz uzajamno pomjeranje kralja i topa, a ne u dva poteza kao ranije. U ostalom, igra je zadržala pravila u nepromijenjenom obliku, koja je genijalni francuski šahista André Danican Philidor sažeo u svom djelu „Analiza šahovske igre”. Ta pravila FIDE je zvanično usvojila 1929. godine.

Na ostrvu Sveti Stefan, zajedno s povratkom najekscentričnijeg predstavnika igre na crno-bijeloj tabli u 20. vijeku, trebalo je da se dogodi još jedan istorijski događaj: uvođenje digitalne tehnologije koja omogućava dodavanje vremena na satovima igrača nakon svakog njihovog poteza — najnoviji pronalazak genijalnog Fišera.

U 15:25 sve je bilo spremno za početak revanš meča za titulu svjetskog šampiona u šahu između Roberta Džejmsa Fišera i pretendenta, Francuza ruskog porijekla Borisa Spaskog.

Stroge bezbjednosne mjere bile su preduzete unutar i oko hotela Maestral. Desetak mišićavih mladića s identifikacijama na kojima se jedva mogla pročitati riječ „Security” kružilo je salom za gledaoce, koja je imala kapacitet od 100 mjesta. Još trojica pripadnika obezbjeđenja stalno su dežurala u kućici na ulazu u hotel, a uz to je i pola tuceta policajaca, naoružanih pištoljima i automatskim oružjem, zauzelo strateški važne pozicije na hotelskoj terasi.

Partije su se igrale u lijepo uređenoj sali sprat niže; bile su postavljene stolice, sto, figure — one vrste koje su korišćene na Olimpijadi u Dubrovniku (1950), jugoslovenskom gradu smještenom 150 kilometara sjeverno od Svetog Stefana, gradu prvog poslijeratnog Turnira nacija, na kojem je pobijedila Jugoslavija; stakleni paravan odvajao je binu od sočiva dvije kamere sistema daljinskog nadzora.

Na drugoj strani sale publika — navijači, pozvani gosti i radoznali — pratila je svaki potez preko šest monitora koje su obezbijedili organizatori. Na dva se prikazivala opšta slika, na druga dva su se, uz pomoć programa Chessmaster, gotovo trenutno prikazivali odigrani potezi, koji su se takođe prenosili i na ogromnoj tabli koja je visila na zidu, a koju je pomjerala grupa mladih Crnogoraca. Ostali monitori prikazivali su krupne kadrove lica obojice majstora, moglo se vidjeti pomjeranje figura po tabli i očitavanje vremena na satovima.

Sredinom 19. vijeka u šah se aktivno uvodila kontrola vremena. Ako su 1861. godine u meču između Kolisha i Andersena oba protivnika imala po dva sata za prvih 24 poteza, već 1841. godine u meču između Engleza Stauntona i Francuza Saint-Amanta prvi put je korišćen hronometar za praćenje vremena koje su protivnici trošili na svoje poteze.

Pješčani satovi korišćeni su na turniru 1862. godine u Londonu (pobjednik je bio Nijemac Adolf Andersen), a svakom igraču je bilo dato 120 minuta za 20 poteza. Godine 1866. prvi put su upotrijebljeni mehanički satovi, i to u istorijskom meču između Adolfa Andersena i Vilhelma Štajnica.

Godine 1882. Englez Tomas Brajt Vilson izumio je „dvostruke” satove, namijenjene isključivo za šah; mehanizam se pokretao pomoću klatna. Početkom 20. vijeka izum je dopunjen dodatkom koji je zamijenio klatno i bio smješten u gornjem dijelu mehanizma, a omogućavao je zaustavljanje kazaljke sopstvenog sata i pokretanje protivnikovog.

Godine 1980. pojavili su se prvi digitalni satovi, i trepćući brojevi zamijenili su staromodne, već svima dosadne kazaljke.

Ovde, u Crnoj Gori, Fišer je svijetu predstavio još jednu novinu, obilježenu njegovom ličnošću: satovi su koristili program koji je omogućavao dodavanje vremena pri svakom odigranom potezu. Drugim riječima, pri svakom potezu na tabli, satovi su „nagrađivali” igrača dodatnim sekundama, koje su se pribrajale vremenu koje je velemajstor imao do kontrolne tačke. Ovo je dovelo do eliminacije cajtnota, koji su bili muka mnogim šahistima. Fišerov sistem, patentiran na njegovo ime, bio je oduševljeno prihvaćen među šahistima i odmah je od strane ljubitelja i stručnjaka nazvan satovima budućnosti.

Nema sumnje da riječi „starca” Migela Najdorfa, koji je preminuo 4. jula 1997. godine u univerzitetskoj klinici u Malagi, i dalje imaju težinu u trenutku kad se bavimo ovom temom. Pada na pamet jedna priča.

2.septembra, hiljadama kilometara daleko od turnirske sale u hotelu Maestral, don Migel se zajedno s grupom iskusnih majstora i mladih zaljubljenika nalazi u jednoj od prostorija Argentinskog šahovskog kluba – baš na onom istorijskom mjestu gdje je odigran meč za titulu svjetskog prvaka (Buenos Ajres, 1927) između Kubanca Hosea Raula Kapablanke i Francuza slovenskog porijekla Aleksandra Aljehina. U jednoj od sala i danas se čuva sto (Staunton model) za kojim su igrali, kao i satovi, stolice i formulari koje su ispunjavali njih dvojica.

Već je kasno, „starac“ je očigledno inspirisan Fišerovim izumom šahovskog sata. I izgovara sljedeće:

— Vrijeme u šahu znači veoma mnogo. Nema sumnje da je Fišera ta tema zaokupljala, iako se već 20 godina nije pojavljivao u javnosti. On je izmislio ovaj sat kako bi ublažio režim igre za šahiste i izbjegao često nastupajuće cajtnote. Meni se to čini vrlo važnim, zajedno s ukidanjem odlaganja partija. Mi smo na putu ka šahu budućnosti.

Kao što je to često bivalo s Najdorfom, priča nije mogla da prođe bez anegdote, i s blagim osmijehom prepustio se uspomenama.

— U davna vremena igralo se bez satova, i partija je mogla da traje beskonačno... Onda su se pojavili svima nama poznati satovi, neka vrsta mašinica koje su na majstorskom nivou određivale tempo od 40 poteza za 2 sata... Ali šah ima i druge formate, nešto poput ping-ponga, peto- ili sedmominutne partije. U njima pada zastavica ako se prekorači vrijeme... Kao što vidimo, velemajstori imaju svoje vrijeme. Ali nemali broj velemajstora ima običaj da dugo razmišlja i zato često izgube dobijene partije. Na primjer, Viktor Korčnoj ili Semjuel Reševski, a među našima — Oskar Pano. Sjećam se da je bivši svjetski šampion i nenadmašni šahovski učitelj, Rus Mihail Botvinik, govorio: „Za 40. potez treba ostaviti najmanje tri minuta, to je najvažniji potez u partiji“ — i Najdorf je osmijehom označio kraj priče.

Zatim, da bi nahranio svoj ego — kako bi moglo bez toga — na izlazu iz sale „starac“ je dodao:

— Takve igrače kao što su Kasparov, Ananda, Fišer i ja karakteriše brza igra, i satovi nam posebno nisu smetali... — i novi prasak smijeha razlegao se uskim hodnicima za njegovim laganim korakom.

U međuvremenu, na ostrvu Sveti Stefan, tačno u 15.30, Robert Džejms Fišer, predvodnik bijelih figura, i Boris Spaski pristojno su se rukovali, i partija je počela. Ova scena je značila i Fišerov povratak šahu, i kraj tajanstvenosti — nakon 20 godina dobrovoljnog udaljenja od igre koju je igrao bolje od svih i volio više od svega na svijetu. Sudija meča, Nijemac Lotar Šmid, isti onaj koji je sudio njihov meč u Rejkjaviku prije 20 godina, prišao je igračima i pokrenuo Fišerov sat.

Poslije bliceva fotoaparata — svi su željeli da zabilježe prvi potez u meču — Amerikanac se nagnuo prema protivniku i preko stola mu šapatom, zavjerenički, rekao starom ruskom medvjedu:

— Borise, sačekaću tri minuta koje po pravilima imaju fotografi, a onda ću povući svoj potez.

Spaski je odgovorio poluosmijehom. Lagani pokret usana značio je saglasnost.

15.34. Fišer je odigrao „The best move“ (najbolji potez), kako je sam nazivao potez 1.e2–e4 ili „pješak ide na četvrto polje od kralja“, prema algebarskoj, odnosno opisnoj notaciji. Ova druga se danas više ne koristi, ali neki nostalgičari je još uvijek upotrebljavaju za opisivanje poteza.

Poslije 50 poteza i šest sati i 59 minuta igre, koja je počela španskom partijom, Fišer je natjerao Spaskog na predaju, što je izazvalo buru oduševljenja među njegovim obožavaocima. Vraćali su se duhovi legende. Fišer se pojavio iz tajanstvenih dubina. Ali možda je to bila samo iluzija, prolazni san koji je odmah nestao, jer je deset dana kasnije Spaski preuzeo vođstvo u meču. Fišerova igra je počela da posustaje.

Iako je ubrzo Fišer ponovo preuzeo konce u svoje ruke i rezultat se okrenuo u njegovu korist, mnogi velemajstori su primijetili da su njegove pobjede sve češće bile posljedica grešaka protivnika, a ne odraz snage Amerikanca.

Fišer nije imao problema s novim vremenskim kontrolama, ali njegova igra budila je zabrinutost. Bilo je očigledno da se oslanjao na ideje koje su bile samo blijede sjenke onih koje su bile u modi prije 20 godina.

Fišeru je bilo potrebno 63 dana — od 2. septembra do 5. novembra 1992. godine — i 30 partija da bi ostvario 10 pobjeda nad ne baš najjačim, a možda i zdravstveno narušenim protivnikom Borisom Spaskim, koji je tada bio 103. na FIDE rejting listi.

Prvih 11 partija (do pete Fišerove pobjede) odigrano je na ostrvu Sveti Stefan; počevši od 12. partije, dvoboj se preselio u Centar „Sava“ u Beogradu, u iščekivanju desete pobjede, koja se dogodila u 30. partiji. Konačan rezultat meča: 10 pobjeda Fišera, 5 pobjeda Spaskog i 15 remija.

Meč je ostavio iza sebe dva zaključka: prvo, završilo se dvadesetogodišnje povlačenje i tajanstvenost Bobija Fišera, i drugo — postalo je jasno da Bobi više nije onaj stari.

U subotu, 28. novembra 1992. godine, više sa tugom nego s radošću, Migel Najdorf je u svojoj sedmičnoj kolumni za list Clarín napisao:

„Možda nisam trebao ovo pisati. Ali kao i u drugim sportovima, i u šahu postoje navijači, i moja je dužnost da razmislim o značenju meča između Fišera i Spaskog. Nema sumnje da je Fišer, zbog svojih ekscentričnosti van šahovske table, probudio ogroman entuzijazam u javnosti i dobio izuzetne nagrade — vjerovatno najveće u istoriji šaha. Iz ličnih (ili nepoznatih) razloga, Bobi je 20 godina bio van šaha. Nije učestvovao ni u kakvim zvaničnim takmičenjima. U njegovom odsustvu, štampa je često širila lažne informacije o njemu, što je od njega stvorilo mitski lik. Dvadeset godina — to je dug period. Moje ćerke, koje su po profesiji psihijatri, govorile su: ‘Tata, Fišer će se jednog dana vratiti, njegov ego mu neće dozvoliti da pristane na zaborav’, i bile su u pravu. Poslije 20 godina, 49-godišnji Fišer se vratio. Za bajkoviti honorar i protiv protivnika kojeg je već ranije pobijedio — Borisa Spaskog. A i ovaj drugi, nakon 20 godina, gleda na šah sa određenim skepticizmom.

Fišerovi obožavaoci su činili sve tih 20 godina da ga vrate u šah. Moram priznati da sam bio pesimista u pogledu njegovog povratka. Ali… napokon se vratio… i to više nije isti čovjek. Napredak šaha za ovih 20 godina radikalno je promijenio igru. Pojava kompjutera, profesionalizacija šaha, ogromni nagradni fondovi itd. Štampi i onima koji imaju moć u šahovskom svijetu odgovara ‘mit Fišera’ — on im donosi veliki novac. Ali kao šahista moram reći: da, Bobi je bio genije, ali danas ne igra ništa bolje od ostalih.“

Postavio sam pitanje Kasparovu, koji je, nakon kratkog razmišljanja, odgovorio:
„Ne govorim o ličnosti, već o partijama Fišera – i one su veoma slabe.“
Mjesec dana ranije Fišer i Spaski su odigrali 30 partija u bivšoj Jugoslaviji, i samo neke od njih bile su zanimljive. Moram reći da su nam takvi susreti korisni – ovdje se mnogo toga dešava i pojavljuju se novi mecene. Sada se mnogo govori o meču Fišer – Kasparov. Garri mi je rekao:
„Za veliki novac – pristajem. To za mene neće biti meč, već sjemenke.“
Rečeno bez uvijanja. Mislim da bi Kasparov pobijedio u takvom meču, ali mu ne bi bilo tako lako.“

Tako je razmišljao iskusni Migel Najdorf, dovoljan autoritet da govori ovakve stvari, ali mu je bilo bolno da javno iznosi misli takve vrste. Jer, Najdorf se uvijek divio ekscentričnom Bobiju Fišeru, mladiću s kojim ga je mnogo toga povezivalo…

Godina 1959. Sunčan ljetnji dan u ljetovalištu Mar del Plata, koje blista u svim svojim bojama. Mršav i koščat šesnaestogodišnjak u košulji s printom palmi korača širokim koracima ka restoranu hotela Provincial. Najdorf mu preprečuje put i objašnjava da u takvoj odjeći ne može da uđe. Mladić zastaje zbunjen, ne znajući šta da radi.

— Moramo mu kupiti odijelo — rekao je jedne večeri Najdorf grupi majstora i novinara — jer je rekao da nema drugu odjeću. Sjećam se, dok smo išli ulicom, Fišer se iznenada zaustavio i pitao me koliko imam odijela? Odgovorio sam: „Ne sjećam se… oko sedamdeset“, i nastavili smo potragu za radnjom gdje bismo mogli da mu kupimo pantalone i kaput.

Prošlo je šest ili sedam godina od te priče, ponovo smo stigli u Jugoslaviju. Kada me je ugledao, Bobi mi je potrčao u susret i rekao:
„Najdorf, vi ste jedini velemajstor na svijetu koji je bolji od mene,“ a prije nego što sam uspio bilo šta da odgovorim, dodao je:

„Sada imam već 60 odijela“ — i otrčao istom brzinom kojom je i dotrčao.

Najdorf je pogledao sve prisutne i upitao:
— Znate li kako je on to radio? — i u potpunoj tišini završio svoju priču:
— Igrajući u socijalističkim zemljama, gdje u to vrijeme nije bilo novčanih nagrada, Fišer je među ostalim uslovima zahtijevao od organizatora da mu za učešće poklone odijela.

IGRA SKRIVANJA

Po završetku meča u Centru Sava u Beogradu, Fišer je odlučio da produži svoj boravak u gradu, usprkos društvenoj i ekonomskoj krizi koja je pogodila mnoge centre ove zemlje. Na nekoliko mjeseci povukao se u hotel Intercontinental, gdje je provodio mnoge sate sa svojom djevojkom — Mađaricom po imenu Zita Rajčanji, koja je bila gotovo 30 godina mlađa od njega; možda trošeći svu svoju seksualnu energiju na planiranje novih avantura, priča za oboje sa srećnim krajem.

Zita i Bobi sanjali su o osnivanju porodice i izgradnji kuće u obliku topa negdje u Mađarskoj. Po ko zna koji put, ljubav je pokazala svoju moć nad onim koji je dostigao sve za čim je težio.

Iako se Fišer rijetko pojavljivao u javnosti, bilo je poznato da je imao zamjerke prema organizatorima posljednjeg meča sa Spaskim, jer mu je, nakon odbitaka (procenata, raznih troškova, provizija i honorara), u džep stiglo znatno manje od dva miliona američkih dolara od one najavljene sume od 2.500.000.

Možda je Fišer odlučio da nadoknadi dio tog gubitka novim ponudama koje su stizale iz novinskih redakcija. Šest miliona dolara za meč protiv Judit Polgar, skoro deset miliona za duel sa Karpovom i gotovo 20 miliona za meč protiv Kasparova. Fišer nije znao da ga mafijaško okruženje vodi za nos lažnim obećanjima, koristeći se iskrenošću njegovih snova.

U junu 1993. godine, sredinom sledeće godine, Bobi je napustio hotel i krenuo u potragu za novom sudbinom, daleko od novinara i crnih naočara CIA agenata koji su ga u tajnosti pratili. Njegovi bliski ljudi su ga obavijestili da postoji nalog za njegovo hapšenje, potpisan od strane američke vlade, zbog kršenja ekonomskog embarga koji su Ujedinjene nacije uvele protiv Srbije i Crne Gore.

Hotel Aguamarin de Kanjiža u Vojvodini postao je njegovo novo skrovište, gdje je Fišer nastavio svoje poluilegalo postojanje. Njemački nedjeljnik Stern bio je jedan od rijetkih međunarodnih medija kojem je pošlo za rukom da ga fotografiše u posljednjim danima njegovog boravka na tlu Jugoslavije.

Između 1994. i 1996. godine, figura Roberta Džejmsa Fišera — sa sve većom ćelavom glavom, kapom navučenom preko ušiju i sve uočljivijim stomakom — pojavljivala se, poput duha, u raznim gradovima svijeta. U šahovskim krugovima kružile su razne glasine: viđen je u Njemačkoj, Mađarskoj, Španiji, Japanu, na Filipinima, u Brazilu i Argentini...

Buenos Aires

Ponedjeljak, 17. juni 1996.
Aerodrom Internacional Ministro Pistarini (Ezeiza)

Let broj 1165 „Argentinskih avio linija“ sa presjedanjima u Frankfurtu i Madridu bio je izabran od strane Roberta Džejmsa Fišera za njegovu petu posjetu Argentini, zemlji u koju se zaljubio još tokom svog prvog dolaska prije više od 35 godina.

1959.godine održan je šahovski debi Fišera na zemlji gauča i tanga. Sa 15 godina bio je učesnik međunarodnog turnira u Mar del Plati, gdje je nastupio sasvim dobro (podijelio 3. i 4. mjesto), a godinu kasnije završio kao prvi, iako mu se nije sviđao sistem borbe protiv remija koji je tada bio primjenjivan, kao ni ruskome velemajstoru... Borisu Spaskom.

Prošlo je 36 godina, i u 8:48 ujutru jednog junskog ponedjeljka, sa sat i po zakašnjenja, avion sa Bobijem na brodu sletio je na aerodrom Ezeiza u provinciji Buenos Aires, najvažnijem političkom bastionu zemlje. Sliku je upotpunjavao vjetar koji je pojačavao hladnoću (4 stepena Celzijusa) jesenskog jutra koje je djelovalo kao da je minus sto stepeni.

Iako je to čudno, samo mali broj novinara čekao je dolazak bivšeg svjetskog šahovskog prvaka. Šta se dogodilo? Možda su političke vlasti Argentine željele da sakriju Fišera od Interpola? Ali do samog Fišera nije bilo moguće doći: sva vrata su bila zatvorena, i svuda je bio isti odgovor: „Ulaz zabranjen“.

U okruženju protokolarnog pratioca i predstavnika službe bezbjednosti, Bobi Fišer, 53 godine, bio je pozvan u zemlju od strane Buenos Ajres instituta za sport. Smješten je u automobil sa vladinim registarskim oznakama i zatamnjenim staklima, koji je čekao neposredno pored piste. Dešavanja su izazivala uvredljivo nerazumijevanje.

Te scene s ljudima u crnim uniformama i oružjem u rukama prizivale su u sjećanje mračna vremena za ovu zemlju — ona od prije 20 godina, kada je 1976. godine na vlast došlo zlo po imenu „Proces nacionalne reorganizacije“. Tokom narednih sedam godina nestalo je skoro 30.000 ljudi, još 7.000 je poginulo u ratu na jugu Atlantika, na Malvinskim ostrvima, a država je doživjela ekonomsko, socijalno i kulturno pustošenje uz sedmostruko uvećanje spoljnog duga.

Odvojivši ga od ostalih putnika, bez ijednog blica fotoaparata, Fišera su bukvalno izveli iz aerodroma. Meni je samo nakratko bilo dozvoljeno da pratim kolonu automobila, ali ubrzo mi je signalima ljubazno stavljeno do znanja da se očekuje da promijenim pravac. Iz bezbjednosnih razloga, pomiješanih sa običnim strahom, počeo sam da zaostajem, posmatrajući kako se tamni automobil polako ali sigurno udaljava od mene.

Bobi je izbjegao bilo kakav kontakt s javnošću i štampom. Odveden je u kuću u kvartu General Pačeko, koja je bila u vlasništvu poznatog televizijskog režisera, čiji su inicijali M. E.
Tamo je doručkovao (prženo meso), a zatim, u istim farmerkama, svijetloj košulji i kožnoj jakni boje konjaka, malo prošetao po vrtu. Bivši svjetski šampion čekao je poziv iz Vlade provincije Buenos Ajres da bi se sastao sa guvernerom Eduardom Dualdeom, poznatim ljubiteljem šaha. Poziv je stigao uveče, a već sljedećeg jutra Fišer je pozirao fotografima dok je igrao šah u kabinetu doktora Dualdea.

Tamo smo se svi sreli — novinari i vladini aparatčici. Dobili smo pristup kancelariji, ali bez mogućnosti postavljanja pitanja, samo su fotografi obavljali svoj posao.
Političkog kaudilja nije brinulo što je tog predzimskog jutra javno stajao pored bjegunca od američkog pravosuđa i što je na fotografiji za istoriju, objavljenoj na prvoj strani novina El Dia 19. juna 1996. godine, pozirao pored Fišera, smješeći se u pozadini topova i konja.

Bilo je očigledno da je u La Plati, provincija Buenos Ajres, Amerikanac veoma želio da predstavi svoj posljednji izum — Fišer-random. Novi šah, koji je Bobby predložio, zadržao je sve tradicionalne atribute — tablu, figure i satove, ali sa jednim izuzetkom — slučajnim početnim rasporedom figura. U ovom slučaju bilo je isključeno uplitanje računara, postajala je beskorisna čitava teorija otvaranja, nagomilana tokom pet vjekova dokumentovane istorije, koja se sada mogla smjestiti na mali čip. Kratki egzibicioni meč između velemajstora Eugenia Torrea (Filipini) i Pabla Rikardija (Argentina) trebalo je da otkrije prve tajne neistražene igre.
Ali Fišer, koga je kušao argentinski velemajstor ponudom od 100.000 dolara za pravo da predstavlja njegov briljantni izum, igrao je za pregovaračkim stolom igru koja mu je više odgovarala: podnosio je pisane zahtjeve za formalizovanje promocije Fišer-randoma.

Mnogi moćnici sveta sumnjali su da će Fišer, nad kojim je visio nalog za hapšenje od strane Interpola, smjeti da se pojavi u javnosti. Ali griješili su — Fišer se sa izazovnim izgledom isticao pred novinarima i samo je čekao obećanu platu. Trebalo je što brže da zavede mecene i zainteresuje ih za finansiranje meča u Fišer-randomu. Ponovo je njegovo umijeće improvizacije omogućilo da pobjedi bitku sa argentinskom neorganizovanošću i „autentičnošću“.

Uveče u srijedu, 19. juna, bila je zakazana press konferencija, posvećena prezentaciji meča u muzeju imena Arturo Hauerte u provinciji Buenos Aires — finansijskoj kompaniji koja je radila na političkoj podršci Eduardu Dualdu — svojevrsnoj "narodnoj kasi", čiji je cilj bio pokrivanje finansijskih troškova justicijalističke stranke u provinciji Buenos Aires.

Cilj press konferencije bio je da predstavi novog Roberta Džejmsa Fišera, koji nije posjetio zemlju još od 1971. godine, kada je igrao finalni meč kandidata sa Jermenom Tigranom Petrosjanom — od tada je prošlo već 25 godina.

Međutim, ovog puta dogodilo se nešto čudno — većina lokalnih i stranih novinara ignorisala je događaj, jedino su nostalgični posjetioci, ljubitelji šaha, došli na mjesto sastanka, smješteno u centru grada, 300 metara od zgrade vlade. Niko od argentinskih velemajstora nije bio prisutan. Ljubomora? Ravnodušnost? Ko zna, ali činjenica je da je glavna sala muzeja, koja je imala kapacitet za 90 mesta, bila skoro prazna, i postavljalo se pitanje: da li je ovo višak mjesta ili nedostatak publike?

Fišer je ušao u salu, obučen u crni džins, svijetlju košulju sa plavo-bijelim prugama, sa odgovarajućim kravatom i braon kožnom jaknom. Išao je, čvrsto držeći torbu u desnoj ruci. Na glavi je nosio šešir koji mu je poklonio prijatelj, velemajstor Miguel Kinteros.

Miguel Kinteros je bio organizator Fišerovog brzog povratka u Argentinu. Suptilna igra na šahovskoj tabli — El Negro, kako su ga zvali kolege, otišao je da potraži Fišera, noseći sa sobom "zemaljski" poklon — kožni šešir, kupljen za 70 dolara. Kada je Fišer uzeo poklon u ruke, emocije su ga preplavile do te mjere da nikada više nije otkrivao svoju ćelavu glavu na svijetlu dana. Ubrzo je šešir postao njegov vjerni saputnik u svim njegovim putovanjima. Fišer se ponašao sa poklonom kao dijete sa omiljenom igračkom, čije je srce bilo ispunjeno zahvalnošću.

U Hamburgu, još prije prelaznog slijetanja u Madridu na putu za Buenos Aires, Fišer je iznenada rekao Kinterosu:

— Miguele, sačekaj me ovde, brzo ću se vratiti.

Kada je kašnjenje počelo izazivati zabrinutost, pojavila se ogromna figura Fišera sa sviralom u rukama.

— Ovo je za tebe, sada želim da ti uzvratim poklon.

Kinteros je pažljivo razmotao poklon i otkrio kutiju sa Rolex President satom, čija je približna vrednost bila 10.000 dolara. To je bio uzvratni gest za kupovinu šešira. Potpuno iskren postupak tipičan za Boba Fišera.

Takva osobina jednostavnosti i dobrodušnosti genija sa srcem djeteta; postupak koji je bio jasan i dijeljen onima koji su činili uski krug njegovih bliskih prijatelja.

Uveče, dan prije press konferencije u muzeju Hauerte, grupa majstora i menadžera pozvala je Fišera u restoran Rima Banana, smješten u jednom od najskupljih kvartova Buenos Airesa. Tokom večere Fišer je govorio samo o šahovskim temama, i djelovalo je da mu je glavna svrha bila da pokaže ljubiteljima drevne igre kako su 170 partija koje su između 1984. i 1990. godine odigrali Anatolij Karpov i Garri Kasparov bile namještene. Nesumnjivo, ovo pitanje ga je mučilo, pa je razmišljao o tome da napiše knjigu sa detaljnom analizom svake partije.

Veče se bližilo kraju, poslednji komad pice — sa šunkom i mocarelom — stajao je pred svima, ali niko, činilo se, nije želio da je proba. Nakon dugog razmišljanja, Fišer, koji još nije bio sit, smislio je čitav plan, sastavljen od pitanja i odgovora za svakog od svojih suputnika, nudeći im poslednji i jedini komad pice. Niko nije popustio, svi su brzo shvatili da je Fišer zapravo ciljao na taj komad, pa su jedan po jedan odbijali ponudu. S poslednjim "ne", na Fišerovom licu pojavio se dječiji osmijeh, kao da je dobio novu igračku. Njegova usta su se otvorila do granica mogućeg, a on je zaista pojeo čitavu porciju.

Možda mnogi neće razumjeti Bobija, ili će njegovo ponašanje smatrati nedovoljno odgovornim, ali ovo je još jedan dokaz gotovo dječijeg ponašanja čovjeka od 53 godine. On pokazuje svoje strahove i sumnje kako bi izbjegao da uradi nešto nedopustivo pred očima drugih. Isti taj čovjek, koji je često činio altruističke i infantilne postupke, pokazivao je i svoju tamnu stranu, kad nešto naruši njegov mir.

Vjerovatno se nešto slično dešavalo kad je išao do svog radnog stola — mjesta koje je izabrao za press konferenciju i najavu svjetske premijere Fišer-randoma — u dubini njegovih čistih plavih očiju pojavila se sjenka straha i gađenja, upućena ka praznom dijelu muzeja Arturo Hauerte.

Fišer je brzo shvatio da je njegov imidž mnogo izgubio na popularnosti od poslednje posjete ovoj zemlji, prošlo je već 25 godina. Zbog toga je sa svakim korakom ka sceni vejrovatno sve jasnije shvatao da pad interesa sa strane javnosti i novinara predstavlja očigledan znak neuspjeha projekta još prije nego što je zvanično započeo. I da neće dobiti novac za zvaničnu prezentaciju svog izuma, a nije namjeravao ni da pokloni autorska prava.

Tačno u 19:00, sa pola sata zakašnjenja, Fišer je zauzeo svoje mjesto, dozvoljavajući fotografima i ljubiteljima da snime njegovo blijedo lice, kojem je očigledno nedostajalo sunca. Nekoliko minuta kasnije, kao da je to postajalo njegova nova manija, kada je mikrofon bio postavljen ispred njegovih usana, Fišer je izgovorio seriju uvredljivih izjava, prisjećajući se starih nepravdi.

Iako je dobro govorio španski, Fišer je govorio na engleskom, a prevodila ga je njegova pratilja, kojoj nikada neće zaboraviti napetost koju je tog večera iskusila pred pažljivom publikom.

Bobi je počeo da govori agresivno, sa nagovještajem paranoje. Svi su čekali komentare u vezi sa Fišer-random, ali bivši svjetski šampion otvorio je svoju torbu, izvadio knjigu i počeo sa žalbama, pričajući o svom klasičnom djelu 60 nezaboravnih partija, koje je objavljeno 1969. godine, tvrdeći da je ponovo uređeno bez njegovog pristanka sa namjerom da ga učine predmetom podsmjeha.

— Promijenili su riječ replegame (povlačiti se) u defenderse (braniti se). Ako sam jednom upotrijebio riječ defenderse, neću je ponovo koristiti na istoj stranici, jer je to loš ukus.

Fišeru nije odgovaralo ni englesko izdanje, jer su Englezi promijenili boju korica jedne njegove knjige.

— Vidite, promijenili su bijelu boju u crnu, njihova ideja je da me pokažu kao mračnu i zlu ličnost.

Polako, osmijeh je počeo da nestaje, a desetine ljudi, za koje je ovaj čovjek bio sportski idol, počele su da se međusobno zbunjeno gledaju. Histeričan i neuračunljiv Fišer postajao je junak komedije. Nastavio je da se žali što nije zaradio nijedan dinar ni za englesko izdanje knjige, ni za CD sa njegovim partijama, ni za film En busca de Bobby Fischer ("U potrazi za Bobijem Fišerom").

— Vlada Sjedinjenih Američkih Država nije učinila ništa da zaštiti moja intelektualna prava, a licemjerno kritikuje kineske komuniste zbog istih grehova. Predsjednik Trgovinske komore SAD Mikki Kantor nije pomjerio prst, a svi mi znamo ko je on, neka ide da igra u svoju sinagogu.

U tom trenutku prevodilac je, čini se, prestao da vjeruje svojim ušima i u potpunom očaju pokušavala da ublaži Fišerovu uvredu, ali Bobi, koji je dobro govorio španski, učinio je performans još napetijim, neprestano ispravljajući netačnosti da bi njegove riječi bile tačno prenesene publici, uključujući svu psovku i uvrede.

Konferencija za novinare završila se nekako iznenada, ali prije nego što je završila, bilo je saopšteno da će 12. jula u kući Darda Roče u gradu La Plata biti zvanično predstavljanje Fišer-random uz diskusiju o partijama meča između Eugenija Torrea (Filipini) i Pabla Rikardija (Argentina) — dvojice šahista izabranih za demonstraciju.

Po završetku ceremonije, Fišer je žurno ustao i pripremio se da napusti salu, možda još uvijek progonjen duhovima svojih mladalačkih dana, sjećanjima na vrijeme kada je izazvao moćne Sovjete. Ali ubrzo je shvatio da više nije bilo potrebe za žurbom. Pokušao sam da ga zadržim, nadajući se da ću saznati neke zanimljive činjenice za svoju hroniku, ali nisam uspio da iz njega izvučem ništa. Bobi je tog kasnog časa bio previše iscrpljen.

— Migel!.. Kinteros!.. — Bobi je povicima skrenuo pažnju na svog argentinskog kolegu. Trebalo mu je vozilo da napusti salu. Želeći da ga smirim, pogledao sam ga u oči i rekao:

— Bobi, imam auto sa šoferom. — Mislim da me nije čuo. Nema fotografija, nema autograma. Ali nisu ga mnogo ni tražili. Nešto se pokvarilo u njegovom odnosu sa publikom, u priči o ljubavi i mržnji koja je trajala više od 35 godina na temeljima beskrajnog strpljenja.

Fišer je započeo novu partiju, tihu i tužnu, igru koja je nastala prirodno i spontano. Ovoga puta, publika koja mu je često davala ovacije i vikala bravo, tiho se povukla. Osjećao se pritisak i opšte nelagodnost. Fišer je prešao salu bez aplauza. Publika je bila umorna od njegovih „potraga“…

Najavljeni meč za promociju Fišer-random nikada se nije odigrao. Bio je odložen nekoliko puta, a razlozi su bili toliko neubjedljivi da ih je štampa ismijala, a navijači izgubili svako strpljenje.

Glasine iz raznih izvora slagale su se u jednom: neko je primio avans (30.000 dolara), ali taj novac nikada nije stigao u ruke Boba Fišera. Bobi je bio ogorčen do maksimuma, raskinuo je prijateljske odnose koji su trajali više od 20 godina i, povređen, napustio je sve. Jedini koji je zadržao povjerenje bivšeg šampiona bio je italijansko-argentinski velemajstor Carlos García Palermo, koji ga je ispratio do aerodroma Ezeiza. Fišer je odlučio da napusti Argentinu. Osjećao se prevarenim i izdan od svojih prijatelja.

Bobi se vratio u Evropu, a o njemu se sve manje čulo. Glasine, komentari, nijedna fotografija njegovog lica u novinama; od tog trenutka postao je pustolov, živeći kao samotnjak.

Ako želimo, možemo da pronađemo određene paralele sa uspješnim televizijskim serijalom triler iz 70-ih godina, u kojem je glavni junak bio dr. Richard Kimble, progonjen inspektorom policije Barryjem Morzeom, a čija je radnja, sa drugačijim scenarijem, ponovo predstavljena na ekranu 30 godina kasnije (Harrison Ford u ulozi Kimbla i Tommy Lee Jones u ulozi Gerard-a). Slične nevolje pratile su Bobija u poslednjoj deceniji njegovog života. Prije nego što je uhapšen na aerodromu Narita (Japan) 13. jula 2004. godine, Fišerovo lice, poput duha, povremeno se pojavljivalo na različitim aerodromima širom svijeta.

Neki od velemajstora tvrdili su da znaju ili pretpostavljaju gdje se Bobi Fišer nalazi, ali njegovo fizičko telo postajalo je nevidljivo za oči stranaca, čak i onih koji su se približili njegovom poslednjem prebivalištu.

Postojale su priče da je neko vrijeme živio u Mađarskoj u domu porodice Polgár; mlada Judit potvrdila je ove glasine, tvrdeći pritom da je u svojim 50-im godinama Fišer i dalje pokazivao velemajstorski nivo igre. Međutim, odbila je da otkrije rezultate svojih partija protiv njega. Tajna je ostala.

Drugi su pričali legendu koja je nastala nakon susreta Bobija Fišera sa mađarskim čudom od djeteta, Peterom Lekom. Najhrabriji su tvrdili da je Amerikanac davao savete i pomagao da usavrši stil mladom majstoru koji je imao samo 20 godina. Da li slučajno ili ne, ubrzo je Leko postao mnogo jači, a njegovo ime počelo je da se pojavljuje na svim glavnim takmičenjima zvaničnog FIDE kalendara. Pet godina kasnije, Peter Leko ušao je u prvih pet najboljih velemajstora svijeta, a među njegovim najznačajnijim pobjedama bile su i one na superturnirima u Linaresu i Dortmundu, kao i nerješeno u zvaničnom meču za šampionsku titulu (protiv Kramnika u Švajcarskoj).

Kasnije, Leko nije mnogo govorio o svojim susretima sa Fišerom: nešto o razgovorima, o svojoj strastvenoj želji da se upozna sa njim, ali ništa o zajedničkim analizama partija. Nije bilo ničeg čudnog da bi Fišer podijelio svoja znanja sa njim, jer je u drugom svom dolasku u Mađarsku Fišer sreo argentinskog velemajstora Gerarda Barbera i mnogo razgovarao i analizirao s njim. Zašto ne bi Fišer postupio isto sa Mađarima Lekom i Polgar?

Pominjanje Bobija Fišera nastavilo je čak i u 90-im godinama, kada je Internet drastično promijenio svijet šaha. Nijedan drugi sport nije se tako brzo i duboko prilagodio novim računarskim tehnologijama kao šah. Zahvaljujući internet, veliki Garri Kasparov mogao je da igra u realnom vremenu protiv više od sedam miliona ljubitelja, koji su nudili svoje poteze direktno sa svojih računara, bilo u kancelarijama ili u sobama svojih domova.

Internet je šahistima omogućio da igraju uživo protiv svojih idola, ili da prate tok partija sa turnira širom svijeta, bez obzira na to gde se oni održavaju. Da li je moguće zamisliti da ljubitelj auto-moto sporta diskutuje o trci ili bude u istoj prostoriji sa višestrukim svjetskim šampionom, Njemcem Michaelom Šumaherom ili Špancem Fernando Alonsom? Koliko bi ljubitelji morali platiti da odigraju jednu rupu sa Tajgerom Vudsom, ili da se takmiče za loptu koja se odbija od štita sa Majklom Džordanom, da šutnu penal Oliveru Kanu ili Ikeru Kasiljasu?

Šah je, kao nijedan drugi sport, iskoristio prednosti što je svijet postao velika "seoska zajednica", kako je to opisao Bill Gates, kroz povezivanje računara putem mreže. Nastali su virtuelni šahovski klubovi, a Internet postao ključni alat kroz koji su jaki igrači organizovali konferencije i formirali šahovske škole.

Vratimo se na te klubove. Neki su omogućili svim ljubiteljima šaha, bez obzira na njihov nivo, besplatno učešće u diskusijama o partijama, pri čemu nije bilo važno gdje se nalaze učesnici – sve što je bilo potrebno bio je računar i modem, osnovni alati koji su omogućili ulazak u virtuelnu igru. Šahisti su počeli da se okupljaju u virtuelnim zajednicama pod lažnim imenima – tzv. "nadimcima". Jednog dana, nepoznati korisnik pod nadimkom "X" popeo se na sam vrh rejtinga Internet Chess Club-a (ICC), poznatog internetskog šahovskog kluba. Djelovao je nepobjedivo. Zanimljiva je bilo jedno okolnost – sve partije je ovaj igrač započinjao potezima 1.f3 i 2.Kf2. Ko bi mogao biti toliko genijalan da pobijedi najbolje igrače na planeti, počinjući partiju tako originalnim načinom i pokazujući izuzetno znanje o istoriji igre?

U septembru 2001. godine engleski velemajstor Nigel Short, kome je tada bilo 36 godina, stigao je u Argentinu da učestvuje na Magistral Najdorf turniru. Evo šta mi je ispričao Englez poslije večere, uz koju je popijeno nemalo odličnog vina Malbec.

— Mislim da je došlo vrijeme da prekinem zavjet ćutanja. Tajnom koja se polušapatom prenosi u šahovskim krugovima jeste činjenica da Fišer zaista igra brze partije na mreži, i mogu da tvrdim sa 99% vjerovatnoće da je on bio moj protivnik tokom skoro dva mjeseca — pričao je bivši vicešampion svijeta u šahu (po verziji PCA) o svom jedinstvenom iskustvu nadmetanja preko monitora sa jednim od najvećih igrača u istoriji šaha, sjevernoamerikancem Robert James Fišerom. Prema riječima Shorta, čet (razmjena pisanih poruka preko mreže) omogućavao mu je da sve bolje upoznaje svog protivnika i malo-pomalo posljednje sumnje su mu nestajale.

— Da li sam zaista igrao protiv Fišera? — pitao je Nigel, gledajući me svojim bistrim očima, i, bez pauze, još uvijek mlad čovjek, rođen u Lancashireu i vatreni navijač „Manchester Uniteda“, sam je dao odgovor: — Prvo, igrač koji se protiv mene pojavljivao pod različitim nadimcima imao je enciklopedijsko znanje o Fišerovoj prošlosti, pokazivao je najviši nivo igre, pobjeđivao me s lakoćom (smijeh), a ja sam izgubio meč od 8 partija s nepristojnim rezultatom 0:8.

Ne imenujući ga (ja sam pogodio da se radi o drugom elitnom šahisti, Špancu litvanskog porekla Alexei Shirovu), Nigel je rekao da je i taj igrač upao u kandže zagonetnog protivnika i isto tako neslavno izgubio s rezultatom 0:7 u partijama od tri minute.

Short, tada 25-godišnjak, bio je oženjen Grkinjom po imenu Pee, imao je dvoje djece — Kiveli (14 godina) i Nicolasa (6 godina), i s ogromnim zadovoljstvom igrao je blitz od tri minute preko Interneta, što mu je omogućavalo da održava reflekse na nivou i sačuva onaj temperament kakav je imao dugokosi mladić koji je svirao rok na gitari. Nigel nije izgubio ljubav prema muzici, a prije svega prema Beatlesima. Ako je i imao sumnje da ga neko vara, bile su minimalne, i svake noći engleski velemajstor je čekao svog protivnika, sjedeći ispred monitora.

— Da je neko zaista imitirao Fišera, odavno bi se već „odao“, jer je takvim ljudima važno da svoje opsesije učine opštim vlasništvom — izgovorio je Nigel uvjereno.

Zato je Short odlučio da objavi otkriće takvih razmjera i izabrao je za to engleski dnevnik Daily Telegraph, u kojem je radio kao kolumnista. Ali nije mogao ni da pretpostavi da će u narednih 48 sati poslije objavljivanja te vijesti u argentinskom listu La Nación, telefon u hotelu u kojem je tada bio smješten, u predjelu Balvanera u Buenos Airesu, zvoniti bez prestanka. Glavni kolumnisti planete tražili su potvrdu te vijesti. Da li je istina da Fišer opet igra šah?

Na kraju razgovora Nigel je ispričao posljednju priču:

— Pisao sam mu (svom tajanstvenom virtuelnom protivniku) imena igrača s kojima je igrao u prošlosti, a on bi mi momentalno govorio turnir na kojem su se susretali. Jednom sam mu napisao riječ „Argentina“. A znaš šta mi je odgovorio? Da čuva lijepe uspomene na tu zemlju, jer je često tamo nastupao.

Nekoliko sati nakon 11. septembra 2001. godine. Kasno jutro. Na televizijskim snimcima koji su stizali iz New Yorka jasno su se vidjeli udari na jednu pa na drugu kulu, zatim požar i potpuno rušenje oba staklena i čelična zdanja. Kule bliznakinje, karakteristične za siluetu grada i simbol moći SAD, srušile su se i pretvorile u prašinu pred očima miliona ljudi... U strahu su ljudi posmatrali sve to, ne vjerujući sopstvenim očima i obuzeti užasom. Postali su svjedoci, možda, najstrašnijeg prizora s početka XXI vijeka.

 Iako nas je nekoliko godina kasnije Michael Moore svojim filmom Fahrenheit 9/11 naveo da posumnjamo u istinitost zvanične verzije tih događaja, kao i u to kakve su stvarne veze postojale između Bijele kuće i Osame bin Ladena, u tom trenutku svjetska zajednica je vidjela iskrenu tugu američkog naroda, ali je vidjela i želju za osvetom. A predsjednik George Bush je pokazao da je spreman na sve, uključujući rat u pustinji i ubistvo nevinih ljudi bez ikakve potrebe...

Strašna vijest, koja je pogodila osjećanja svih Amerikanaca, naravno, zasjenila je izjavu Nigela Shorta o povratku Fišera u igru, makar i preko Interneta. Ali u šahovskim zajednicama, u svakom kutku planete pod imenom Šah, i amateri i profesionalci postavljali su pitanje: Da li je to istina? Da li se on zaista vratio?

Filipinska radio-stanica Radio Bombo uspjela je da stupi u kontakt sa tajanstvenim šahistom. Fišer je pristao na intervju sa novinarom Pablom Mercadom, s kojim je razgovarao 14. januara 1999. godine, tri mjeseca nakon smrti svoje sestre Joan i majke Regine. Bobi je iskoristio mikrofon za nove napade na Jevreje, negiranje Holokausta i slično.

Ovoga puta Fišer, koji je saopštio da namjerava da ode u Japan, nije bio raspoložen da raspravlja o glasinama o svojoj igri preko Interneta; želio je da govori o globalnim problemima i da prenese svjetskoj javnosti svoje mišljenje u vezi sa 11. septembrom.
Invazija SAD-a na Avganistan, a zatim i na Irak, pojačala je antimerička osjećanja kod svih protivnika i onih koji su sebe smatrali protivnicima imperije “jenkija”. Fišer je odavno izašao izvan granica 64 polja, time sam sebe gurajući u zamku. Sa svakim danom prostor njegove slobode se smanjivao. Veze sa spoljnim svijetom postepeno su mu presijecane, njegovi izlazi u javnost postajali su sve rjeđi, a kretanje ograničenije. Povremeno bi se pojavio u Japanu ili na Filipinima.

On je to dobro shvatao i zato se trudio da se ne “eksponira”, pa čak nije ni obnavljao svoj pasoš, koji je dobio u Švajcarskoj 1999. godine. Fišera je potajno tražila Bušova administracija, a krug mjesta na kojima je mogao nesmetano da boravi sve se više sužavao. 13. jula 2004. godine uhapšen je na aerodromu Narita u Tokiju. Spremao se da uđe u avion za Filipine, gdje je trebalo da se sastane sa svojom mladom vjerenicom Marilyn Young, koja je imala svega 22 godine, i četvorogodišnjom kćerkom Jinky. Bobi nikada javno nije govorio o toj temi, niti o glasinama da u jednoj od sjevernih zemalja ima devetogodišnjeg sina.
Nakon hapšenja na aerodromu Narita, prebačen je u centar za zadržavanje imigranata u Ushiku, predgrađu Tokija. Gotovo devet mjeseci bio je lišen slobode, uz prijetnju deportacije pravo u zatvor u domovini. Ali jedan pravni detalj omogućio je da izbjegne ekstradiciju.

23. marta 2005. godine, letom SK 984 Scandinavian Airlinesa, Fišer je napustio japansko tlo i krenuo ka Danskoj — privremenoj stanici na putu za Island. Vratio se u zemlju koja ga je vidjela u najvećem sjaju kada je 1972. godine, u dobi od 33 godine, ovdje postao 11. svjetski šampion. Sada ga je ista ta zemlja dočekala kao svog novog građanina.

Fišer se pojavio u neobičnom izdanju, sa raščupanom bradom i u bejzbol kapi. Ličio je na iscrpljenog Toma Hanksa u ulozi Forresta Gumpa. Hodao je sporo, a na televizijskim snimcima vidjelo se da se primjetno ugojio, iako su njegove vječne farmerke još uvijek labavo visile na butinama.

U desnoj ruci stezao je svoj novi pasoš, s kojim je mogao posjetiti više od 15 evropskih prijestonica bez bojazni od hapšenja. Iza njega su ostale godine progona i neprekidnog lutanja. Još je bio bjegunac, ali njegov povratak izgledao je kao pravo čudo. Oko njega je vladala euforija. U švajcarskoj banci nalazilo se gotovo 5 miliona američkih dolara (dijelom u zlatu), kojima je mogao slobodno raspolagati. Fišer se smiješio, kao da je upravo dobio još jednu partiju...

Na 37. šahovskoj olimpijadi, koja je završila u Torinu (Italija) u maju 2006. godine, upoznao sam Ariela — mladog Skandinavca, fotografa po profesiji. Svake večeri predavali smo svoje materijale — on fotografije koje je napravio raznim evropskim izdavačima, ja tekstove za dnevni list La Nación, koji izlazi u Buenos Airesu. Razmjenjivali smo razne priče, postepeno naše prijateljstvo je jačalo, a međusobno povjerenje raslo.

Jednog dana zamolio sam svog novog prijatelja, koji je više puta spominjao da posjeduje bogat šahovski arhiv, da mi pokaže fotografije Fišera. Moje iznenađenje bilo je ogromno kada sam ih vidio, a posebno su me impresionirale fotografije iz poslednjih godina.

— Rečeno mi je da je Fišer veoma zatvoren nakon Japana — govorio mi je mješavinom španskog i engleskog (spanglish) — da se boji odlazaka u bolnicu, jer ne vjeruje ni tradicionalnoj medicini, ni doktorima; smatra da su mu u japanskom zatvoru davane posebne injekcije u ruku. Prijatelji ga nagovaraju da obavi preglede, ali on vjeruje samo svojoj novoj saputnici — supruzi Miyoko Watai. Ona ga liječi po nekoj Reiki metodi.

— Da li je teško sa njim se sresti na Islandu? — upitao sam, ne očekujući mnogo.

— Nimalo. Pogledaj… da otvorim moj Outlook… vidi, evo… ovo je. Zabilježi: Klappastigur 7, Reykjavik, to je njegova kućna adresa, dva bloka od komercijalnog centra.

Nije baš jednostavno iz Argentine organizovati put do Islanda. A zadatak je još teži ako je motiv susret s Bobijem Fišerom, koji u posljednjih 30 godina nije mogao podnijeti prisustvo predstavnika štampe. Kada sam saznao da 9. marta 2007., na svoj 64. rođendan, nije odgovorio na zahtjev za intervju mog prijatelja i kolege Leoncha Garcíe, novinara iz lista El País, shvatio sam da su moje šanse gotovo nikakve.

Da bi došao do Fišera, trebalo je zaobići njegov krug zaštite, koji su činili: Gardar Sverrisson, Helgi Olafsson, Magnus Skulason, Sæmundur Palsson, Einar Einarsson i Fridrik Olafsson — ljudi koji su izvukli Fišera iz zatvora i omogućili mu islandski pasoš.

Situacija se dodatno zakomplikovala kada mi je u septembru 2007. rečeno da je bubrežna insuficijencija, dijagnostikovana u bolnici Landspitalis (Reykjavik), prerasla u osteosarkom sa metastazama u jetru, debelo crijevo, prostatu i bubrege.

Fišeru je ostalo još pet mjeseci života.

III RAJH I MAT: DAN KADA SU UBILI BOBIJA FIŠERA

Postoje priče koje postaju legende; možda je ovo jedna od takvih, iako tužna slika ličnosti sa nesrećnim djetinjstvom, burnom mladošću i usamljenom starošću budi u ljudima osjećanja obojena tugom.

Nekoliko sedmica prije 9. marta 1943. godine…

Već su prošle četiri godine od invazije Nijemaca na Poljsku 1. septembra 1939. godine, kada je planeta iskusila najveći užas, strah i tugu u svojoj istoriji: početak Drugog svjetskog rata.

U krvavim bitkama rata između savezničkih snaga (SSSR, Ujedinjeno Kraljevstvo, Francuska i kasnije SAD) i armija Osovine (Njemačka, Italija i Japan), do kraja 1945. godine poginulo je 27 miliona vojnika i 25 miliona civila.

Deset godina ranije, 1933. godine, na vlast u Njemačkoj je došao Hitler. Osnovao je III Rajh i, oslanjajući se na nacionalističke osjećaje, usmjerio zemlju na naoružavanje vojske — uz progone Jevreja, komunista, Cigana i opozicionara. Na svjetskoj političkoj sceni pojavili su se jasni znakovi nadolazeće ere promjena i nasilja.

Do 1943. godine, nacističke snage su kontrolisale veliki dio starog kontinenta; pod vlašću Osovine našle su se Austrija, Čehoslovačka, Poljska, Danska, Holandija, Norveška, Belgija, Francuska, Grčka i Jugoslavija.

Svijet je nijemo svjedočio najvećem genocidu u istoriji čovječanstva — ubistvu 6.000.000 Jevreja u koncentracionim logorima. U međuvremenu, Italija (Mussolini) je zauzela Libiju i Etiopiju, dok je Japan napadom na američku bazu u Pearl Harboru u decembru 1941. probudio uspavanog giganta. Od tada su SAD dobile motiv za ulazak u rat…

Mjesecima je Franklin Roosevelt čuvao u jednom fioci svog stola pismo Alberta Einsteina, koje mu je ovaj proročki poslao nakon početka Drugog svjetskog rata; u tom pismu poznati fizičar predlaže predsjedniku SAD da okupi grupu naučnika radi istraživanja problema upotrebe nuklearne energije. Napad na Pearl Harbor vjerovatno je uvjerio političare i naučnike u hitnu potrebu za stvaranjem atomske bombe, prije nego što njenu formulu otkriju Nijemci.

Roosevelt je odobrio početak radova na projektu „Manhattan“ (S-1), a za njegovog šefa imenovan je Arthur Compton; međutim, posao od samog početka nije išao kako treba. U međuvremenu, njemačka vojska je izgubila oreol nepobjedivosti na bojištu. Nakon višemjesečne neuspješne opsade Staljingrada, porazili su je sovjetske Crvene armije; Nijemci su kapitulirali, a Hitler je prvi put shvatio svoju vojnu nesposobnost. Opšti ton se promijenio, pojavili su se znakovi kraja užasne noćne more, tamni oblak tuge koji je obavijao planetu počeo je polako da se razilazi.

Možda je upravo to dovelo do reaktivacije projekta „Manhattan“. Njega je preuzeo pukovnik Leslie Groves, a uskoro je postignut vidan napredak. Godine 1942, Robert Oppenheimer, profesor fizike na Univerzitetu Kalifornije (Berkeley), predvodi grupu naučnika, emigranata iz Evrope, koji su se bavili isključivo radom na stvaranju atomske bombe. Testiranja su prebačena u Los Alamos, New Mexico.

U grupi poznatih ličnosti isticali su se Nijemac Hans Bethe (Nobelova nagrada za fiziku, 1967) i mađarski fizičar, čije ime treba zapamtiti… Tek nakon otkrivanja određenih tajnih arhiva FBI početkom XXI vijeka, njegovo ime je izašlo na vidjelo, zajedno sa pričom o ljubavi, časti i izdaji. Podaci su bili precizni i šokantni: Paul Felix Neményi, Mađar po nacionalnosti, jevrejske vjeroispovijesti i naučnik po profesiji, bio je stvarni fizički otac legendarnog lika: Roberta Jamesa Fišera, poznatog kao Bobi Fišer.

RAĐANJE ISTORIJE

Hans Gerhard Fišer, njemački fizičar i agent KGB-a (sovjetske tajne obavještajne službe), oženio se u Moskvi 1933. godine medicinskom sestrom švajcarskog porijekla i jevrejske vjeroispovijesti, Reginom Wender, koja je tada imala 20 godina; zatim je otišao u Španiju da se bori protiv frankističkih snaga tokom građanskog rata u Španiji. Krvavi sukob između republikanaca i pristalica vlade Druge Republike, s jedne strane, i nacionalista koje je predvodio general Francisco Franco, s druge, trajao je od 1936. do 1939. godine. Španskom generalu do pobjede su pomogli totalitarni evropski režimi Njemačke i Italije.

Ishod Građanskog rata bila je smrt 500.000 ljudi i uspostavljanje Frankove diktature, koja je potrajala do 1975. godine. Fišer, koji je špijunirao protiv Nijemaca, uspio je da izbjegne zatvor i pobjegao je kao „lišće u jesen“ mnogo prije završetka španskog rata. Godine 1938. vratio se u Moskvu, gdje ga je čekala Regina. Ljubav nakon duge razdvojenosti donijela je čudo — rodila se Joan. Kada su bračne veze počele da slabe, njih troje su se preselili u Francusku, ali približavanje njemačkih trupa natjeralo ih je da potraže spas. Našli su ga — porodica je odlučila da se uputi u SAD. Hans Fišer je nastavio svoj rad izvještavajući KGB o nacističkim aktivistima, a Regini je slao novac za izdržavanje kćerke.

Imigracioni odjel SAD dao je dozvolu za ulazak samo majci i njenoj maloj kćerki Joan. Hans Fišer nije uspio da savlada birokratske prepreke i zaputio se u Južnu Ameriku. Najprije je otišao u Argentinu, ali se konačno nastanio u Čileu. Možda je posljednji kontakt između Hansa i Regine bio list papira — šifrovano pismo datirano 1941. godine, u kojem je, prema navodima čileanskog lista La Tercera, tajni agent obavijestio svoju ženu da se nalazi u Puerto San Antoniju u Čileu, fotografišući njemačke ribare koji su radili pod ugovorom u morskoj zoni.

U to vrijeme svaki korak Regine Wender-Fišer brižljivo su pratili agenti FBI-a; sumnje u vezi s njenom saradnjom s Nijemcima pojačale su se početkom 1942. godine, kada je otkrivena njena veza s jednim od naučnika koji su učestvovali u projektu „Manhattan“ — Mađarom Paulom Neményijem, još jednim „ocem“ atomskih bombi, koje su dobile nazive Little Boy i Fat Man („Mali dječak“ i „Debeljko“), a koje su, po naređenju predsjednika Harryja Trumana, bačene na japanske gradove Hirošimu i Nagasaki, 6. i 9. avgusta 1945. godine.

Pred kraj 1942. godine Neményi i Regina prestali su da kriju svoju vezu. Njega su poslali da dovrši svoj posao u Nju Meksiku, u laboratoriju Los Alamos, a ona je ostala sama, puna nade, s trudničkim stomakom koji je iz dana u dan postajao sve primjetniji, i opterećena brigom o četvorogodišnjoj ćerki Joan.

Regina je našla utočište u Čikagu (Ilinois) i 9. marta 1943. godine, u 14.29, u bolnici Michael Reese na obali jezera Mičigen, rodila je dječaka kojem su dali ime Robert Džejms. Prezime je ponio po njenom njemačkom mužu — Fišer, iako Hans Gerhard nije bio prisutan na porođaju niti se nalazio među pozvanima.

Majka Regina počela je pokazivati znakove hipohondrije, jer se našla u teškom položaju: bilo je teško naći posao ženi samici s dvoje djece. Godine 1945. Regina Wender optužila je Hansa Gerharda Fišera da je napustio porodicu i započela postupak razvoda. Radila je kao stenografkinja u Oregonu, kao varilac u brodogradilištu. U potrazi za zaposlenjem kvalifikovane medicinske sestre na Univerzitetu u Njujorku preselila se zajedno s djecom — Joan i Bobijem — u Bruklin, s usputnim zadržavanjem u Arizoni. Godine 1949. Regina je našla skroman stan u Lincolnu, njujorškom kvartu s dobrim šahovskim tradicijama — znakovito podudaranje za malog Bobija.

Sljedeća godina... Jesenje jutro...
— Zdravo, Regina... ovdje Paul... — tišinu je remetilo teško disanje; oči te žene, kojoj je ponestalo snage, napuniše se suzama tuge i očajanja, možda je već bila umorna od toga da trči za sudbinom koja je stalno izmicala.
— Zdravo, Paule, kako si? Koji vrag? Trebaš mi ovdje, pored mene — odgovorila je skoro bez pauze.
— Kod mene je sve u redu, ali mislim da se više nećemo vidjeti... nikada... — muškarac je progutao knedlu, ugrizao usnu i nastavio: — Zovem jer sam dobio drugi zadatak i moram odmah da krenem na nepoznato odredište, pa... ti... ti me razumiješ? — Pitanje je zvučalo tiho, bez uvjerenosti. Mađar Neményi je pomislio da treba govoriti blaže, a da se ne oprašta od prošlosti.
— Ja uvijek moram da razumijem, Paule! — gotovo je povikala Regina i odmah briznula u plač.
— Molim te, ne plači, reci mi kako je mali, ispričaj mi o njemu... — Regini se zavrti u glavi, stegla je pesnice i rekla samo:
— Pa šta? Šta hoćeš da ti kažem? Dođi i sam vidi kako mu ide — ali onda je popustila, bol u duši postala je nepodnošljiva i šapnula je: — On je isti ti, Paule, jednako živahan i bistar, dane provodi igrajući šah...
— O, Regina, obradovala si me, uvjeren sam da će biti izvanredno dijete... svijet će govoriti o njemu. Ali... zašto baš šah? — dodao je s blagim smiješkom.
— Dosta! Ako želiš da saznaš više o meni i djetetu, vrati se... — prešla je Regina na prijeteći ton i čekala Paulovu reakciju.

Ali... uslijedila je duga pauza... I odmah potom, bez vremena za nove riječi oproštaja, izgovorene glasom punim suza, kratki trzaji telefonske slušalice označili su konačno „adio“.

Položaj Regine bio je težak, ona je shvatala da ne može računati na pomoć u vaspitanju djece, čak ni na minimalnu u njihovom izdržavanju. Zato je svu svoju energiju usmjerila na posao, a majčinske obaveze prebacila na malu Joan, da vodi domaćinstvo i brine o malom Bobiju.

I dijete, koje je raslo u nepotpunoj porodici — majka vječno odsutna, otac nepoznato ko i gdje, i sestra bez autoriteta — počelo je kovati svoj karakter. Bobi je, sa izgledom potpunog slaganja sa svijetom koji ga okružuje, učio da donosi optimalne životne odluke sa onom istom lakoćom koja ga je krasila pri izboru najboljeg poteza na šahovskoj tabli. Možda su baš tu korijeni njegove čuvene fraze: „Šah je život“.

Strast prema igri dovela ga je do toga da je sa 10 godina napustio školu; njegove misli stalno su bježale od svakodnevnih briga i rutine — on je rješavao složene jednačine lijepih završnica, čije su promjenljive bile lovci koji su se kretali po dijagonalama i nepredvidivi konji. Rezultati nekih testova kojima je bio podvrgnut tokom školovanja pokazali su da je njegov koeficijent inteligencije bio uporediv sa koeficijentom Alberta Ajnštajna.

— Ne mogu da te natjeram da se zainteresuješ za ono o čemu pričam na času, ali barem iz pristojnosti nemoj da stavljaš svoje magnetne šahove na klupu — molio ga je učitelj u školi Erasmus Hall, kada je Bobi jednog jutra počeo da igra šah tokom časa. Ali ta molba je samo još više raspirila strast genija; dijete se povuklo u sebe, a unutrašnji rad mu je omogućio da razvije još jedan dar — naučio je da igra naslijepo, više mu nijesu bile potrebne ni tabla ni figure. Igrao je po pamćenju. Aforizam iz knjige francuskog pisca Sent-Egziperija tačno je opisivao situaciju: „Ono što je najvažnije, očima je nevidljivo“.

Ravnodušnost koju je Bobi pokazivao prema svemu što ga je okruživalo, a nije bilo vezano za šahovsku tablu i figure, natjerala je njegovu majku Reginu da potraži izlaz iz nastale situacije. — Ako ti se sviđa šah, neka, glavno je da imaš zanimaciju — rekla je ona povišenim glasom, kada je saznala da je njen sin ispisan iz srednje škole.

Sutradan Regina je otišla u redakciju novina „Brooklyn Eagle“, gdje se kratko predstavila i rekla:
— Želim da dam oglas.
— Naravno, gospođo, — odgovorio je službenik redakcije i dodao: — Diktirajte tekst, molim vas.

Regina je duboko udahnula i kazala:
— Tražim učitelja šaha za igru sa mojim sinom. To je sve, ništa više, — dodala je, prije nego što je pitala treba li da plati za oglas.

Kako niko u redakciji nije mogao da odluči u koji dio staviti takav oglas — u sportske vijesti, kulturu ili hroniku — on je na kraju završio u rukama novinara Hermana Helmsa, šahovskog entuzijaste.

On se povezao sa starim majstorom i dr. Johnom Collinsom i upitao ga:
— Još uvijek gubiš vrijeme podučavajući šahiste?

Kada mu je Collins potvrdio, Herman mu reče:
— Odlično, zapiši adresu. Izgleda da tamo raste momak koji želi da nauči šah. Možda je u pitanju i nešto zaista vrijedno? — dodao je, prije nego što je spustio slušalicu.

Nekoliko dana kasnije Collins se pojavio u kući Fišerovih i osmislio metod treninga dječaka u šahovskom klubu Bruklina.

Najteže za Bobija bilo je da se odrekne brzih partija, koje se često nazivaju ping–pong ili blitz.
— Ne želim da igraš rapid-tranzit na trgu Washington. To ti ne koristi, — zahtijevao je maestro od svog novog učenika.

Kako je Bobi rastao, zamijenio je klub kojim je rukovodio Carmine Nigro salama Manhattanskog šahovskog kluba, hrama šaha Sjeverne Amerike. Upravo tu, sa 15 godina, pobijedio je maestra Samueala Reshevskog u egzibicionoj partiji, koju je ovaj igrao naslijepo sa povezom na očima. Nekoliko godina kasnije, Fišer i Reshevsky započeli su žestoko rivalstvo, podstaknuto egocentrizmom obojice.

U međuvremenu, Bobijev nivo igre rastao je brzinom svjetlosti. Sa 13 godina i 4 mjeseca postao je najmlađi pobjednik omladinskog prvenstva SAD-a, a 1956. godine na Rosenwald-turniru u New Yorku ostvario je jednu od svojih najčuvenijih pobjeda. Slomio je velemajstora Donalda Byrnea u partiji koja je obišla svu svjetsku šahovsku štampu. Poslije te pobjede, o Fišeru je počela da govori cijela štampa.

— „Nešto mora da postane od momka sposobnog za takve poteze“, prorokovale su njujorške novine koje su već sledećeg jutra objavile zapis partije na svojim stranicama. One su takođe istakle strast prema šahu koju je pokazivao dječak po imenu Bobi Fišer, koji je odrastao ne iz dana u dan, već iz sata u sat.

Godine 1957, sa 14 godina, obučen u farmerke i šarenu košulju, on je drugi put zaredom pobijedio na omladinskom prvenstvu SAD-a, a zatim i na open turnirima u Clevelandu i New Jerseyju. Poslije toga zauzeo je šesto mjesto na openu u Log Cabin-u, sedmo na turniru u Westu i ponovo šesto na otvorenom prvenstvu Sjevera i Centra zemlje.

Malo-pomalo ime Robert Džejms Fišer postajalo je poznato američkoj štampi, koja je pratila sportske događaje na 9 miliona kvadratnih kilometara teritorije te zemlje. I na svakom šahovskom turniru, za jednom od tabli, sjedio je izduženi tinejdžer tamnih očiju i strasne želje za učenjem, koji je s vremena na vrijeme pokazivao svoj talenat.

Godina 1958. postala je, vjerovatno, godinom međunarodnog priznanja i šahovskog „vertikalnog uzleta“ mladog čovjeka (iako je dvije godine ranije na Kubi ostvario svoju prvu pobjedu van SAD-a). U januaru, sa 14 godina i 10 mjeseci, Bobi Fišer je ostvario svoju prvu pobjedu na prvenstvu SAD-a, uspjeh koji je ponovio još sedam puta — više nego iko drugi u istoriji tih prvenstava. Te iste godine, u oktobru, dostigao je još jedan vrhunac — postao je najmlađi velemajstor u istoriji šaha (15 godina i 6 mjeseci). Tu najvišu titulu u šahovskoj hijerarhiji može se uporediti sa crnim pojasom u džudou. Njegov rekord nije mogao biti oboren 32 godine, sve dok 1990. godine mađarska djevojka–vunderkind Judit Polgar nije osvojila titulu sa 15 godina i 4 mjeseca.

Ali Fišer je postigao još jedan rezultat, koji i danas ostaje neprevaziđen. To se dogodilo 1958. godine na među-zonskom turniru u Portorožu (Jugoslavija), kada je Bobi imao 15 godina. Na turniru je učestvovalo 22 šahista, a Fišer je podijelio 5. mjesto sa Olafssonom (po 12 poena), iza Benka i Petrosiana (po 12,5), Gligorića (13) i pobjednika Talja (13,5). Taj rezultat omogućio mu je plasman na Turnir kandidata 1959. godine, održan u Bledu, Zagrebu i Beogradu. Nikada ranije šahista od svega 15 godina nije uspio da se približi šahovskom tronu na taj način. Tabelarni pregled i snaga majstora koji su učestvovali u turniru jasno objašnjavaju razliku u odnosu na dostignuće Magnusa Carlsena na Kupu svijeta, održanom u Rusiji 2005. godine. Fišerov rekord i danas zadivljuje.
O turniru u Portorožu i Fišerovom ponašanju zanimljivu priču ispričao je veliki danski velemajstor Bent Larsen, sa svojstvenim humorom:
— „Sjećam se kako me je Fišer, neposredno pred turnir, pitao želim li da mu budem sekundant, pomoćnik. Razmislio sam o prijedlogu i pristao. Naše udruživanje dogodilo se u italijanskom gradu Veneciji…“

„Zbog novčanih teškoća smjestio sam se u veoma skroman hotel. Dalje — još gore. Bobi se u tom hotelu nikada nije pojavio, a nakon četiri dana ostao sam bez novca. Nisam imao čak ni za povratnu kartu. Tek intervencija Šahovske federacije Danske spasila je situaciju i omogućila mi povratak u domovinu“, prisjeća se danski velemajstor–veteran, koji već deset godina živi u Argentini.

Ali vratimo se u 1958. godinu, kada je Fišerov genij zasijao nad šahovskom tablom, a svijet polja i dijagonala pozdravio rođenje nove zvijezde. U toj tajanstvenoj igri pojavio se mladić, svojevrsni „šahovski Leonardo da Vinči“ od 15 godina, koji je prijetio da odgonetne šifrovani rukopis šaha, igre s dvomilenijumskom istorijom, punom zagonetki i tajni.

Komentari o pojavi genija u svijetu šaha nisu prošli nezapaženo u SSSR-u — kolijevci svjetskog šaha sa više od 150 miliona stanovnika, od kojih je skoro dva miliona igralo organizovano, a gotovo 25 miliona znalo pravila i rado provodilo slobodno vrijeme uz šah. Već skoro godinu dana majka Regina razmjenjivala je pisma sa sovjetskim vlastima, naročito sa Nikitom Hruščovom, pokušavajući da dobije poziv za svog sina Roberta Džejmsa na Festival omladine i studenata u Moskvi. Da li zbog ideoloških razlika između zemalja, ili zbog ruske birokratije, tek poziv je stigao u kuću Fišerovih sa godinu dana zakašnjenja. Tada su se Bobi, njegova majka i sestra uputili zajedno u Moskvu.

Neočekivano putovanje izazvalo je sumnje tajnih službi i postalo povod za nerazumljive intrige. Sa pojavom na sceni KGB-a i CIA-e počelo je praćenje. Majka Regina, izmučena progonima i već dovoljno iznervirana, odlučila je da za sada ćuti, ali je po povratku riješila da otvoreno razgovara sa sinom. Udar je bio gotovo nokaut — ono što je čuo bacilo ga je u bijes. Od te večeri Bobi je postao samotnjak, povučen u sebe i ogorčeni individualista. Njegovo neuravnoteženo emotivno stanje uticalo je na igru; ali on je i dalje nastavio da pobjeđuje na turnirima tokom narednih 12 mjeseci...

Samo nikada više nije posjetio SSSR.

Čitavo vrijeme svog dvonedjeljnog boravka u Moskvi Fišer je proveo u šahovskom klubu ruske prijestonice, čekajući dostojnog protivnika i nadajući se susretu s nekim od slavnih majstora. Njegov san se, na kraju, i ostvario.

Bobiju je trebalo nekoliko dana da shvati kako je poziv bio tek dio formalnog protokola u okviru kulturne razmjene; svakodnevno su desetine ruskih sportskih zvijezda prilazile mršavom mladiću iz Brooklyna da bi mu pružile ruku, a njegovo raspoloženje naglo se pogoršavalo. Sva ta rukovanja sa dizačima tegova, gimnastičarima, odbojkašima i košarkašima dojadila su mu do krajnosti. Iskreno govoreći, ni Rusi nisu bili oduševljeni Bobijem. Za njih je šah bio dio drevne intelektualne tradicije, a šahovski majstori morali su biti ljudi odgojeni i kulturni; Fišerova nezainteresovanost za pitanja kulture iritirala ih je podjednako.
Svaki Bobijev korak u Moskvi pažljivo su pratili špijuni s obje strane; njuškalo se sve i svuda. Danas o tome znamo sa sigurnošću. Četrdeset četiri godine kasnije, nakon otvaranja arhiva FBI-ja, list The Philadelphia Inquirer objavio je 2002. godine da je FBI s oprezom i posebnim interesom pratio Fišerovu posjetu Moskvi 1958. godine. Nekoliko godina kasnije, direktor FBI-ja John Edgar Hoover i njegov pomoćnik Mark Felt — poznat po svojoj ulozi u aferi Watergate i nazivan „Dubokim grlom“ od strane novinara Washington Posta — došli su do zaključka da su „možda Sovjeti pokušali uspostaviti kontakt s Robertom Fišerom, na šta petnaestogodišnjak nije obratio pažnju“.

Hoover je bio uvjeren da je KGB pokušavao da regrutuje Fišera kako bi radio za njihovu tajnu službu. Prema The Philadelphia Inquireru, agenti FBI-ja su tokom narednih godina vršili nadzor nad Bobijevom majkom Reginom Fišer, čitali njena pisma, pratili bankovne račune i raspitivali se kod komšija. Nad njom je visila sumnja da je bila komunistička špijunka.

Ova posjeta završila se neuspješno. Bobiju su dosadila protokolarna čekanja susreta s velikim šahovskim majstorima.
— Šačica birokrata, zbog njihovog razvlačenja još uvijek mi nije pošlo za rukom da se sretnem ni s kim od jakih šahista koji bi htjeli da igraju blitz, — ljutito se požalio petnaestogodišnji mladić pred svim narodom u sali Moskovskog Doma.

Na kraju, protivnik je pronađen: Tigran Petrosjan, koji će za četiri godine postati svjetski šampion, odlučio je da sjedne za tablu protiv mladića u farmerkama i džemperu. U okruženju pedesetak radoznalaca Fišer i Petrosjan odigrali su deset blitz partija.
Kada se dim borbe razišao, ispostavilo se da je Fišer pobijedio rezultatom 6:4.

Prema drugim izvorima (na primjer, samom Petrosjanu), događaji su se odvijali drugačije: „Hitno su me pozvali u Centralni šahovski klub, da ‘stavim na mjesto’ mladića koji je pobijedio sve moskovske majstore (uključujući Vasjukova i Nikitina).“ Eduard Gufeld to potvrđuje: „Jedini koga nije mogao da pobijedi bio je Tigran Petrosjan, koji je došao na mjesto okršaja da spasi čast sovjetskog šaha. Bobi nije mogao da zadrži suze kada ga je Petrosjan savladao.“ U tom trenutku Petrosjan je bio mnogo jači od Bobija, tako da je vjerovatno da su novinske agencije jednostavno željele da predstave vijest u senzacionalističkom ruhu.

Posljednja Bobijeva fobija pred povratak bilo je shvatanje da mu niko ne namjerava platiti za to što je pobijedio velemajstore.
— Zar mi ne namjeravaju ništa platiti? Mama, molim te, odvedi me iz ove zemlje, — zamolio je on Reginu, tražeći nekoga ko bi podijelio njegovo ogorčenje.

Po povratku u SAD, Stejt department je uzeo u obzir ono što se dogodilo i, u vezi s teškom međunarodnom političkom situacijom, neki od zvaničnika odlučili su da ubuduće odgovaraju negativno na moguća pozivanja, kako taj mladić ne bi mogao da putuje u inostranstvo. Zimi 1959. godine Bobi je drugi put zaredom postao šampion SAD u šahu. Dostigao je optimalnu formu, nazirali su se obrisi njegovih budućih uspjeha. Snovi su počeli da se ostvaruju.

Ali... ta pobjeda pokazala se jedinom za Bobija tokom cijele godine. Radi se o tome da je život odlučio da mu objavi rat. Jedne noći, u kući Fišerovih u Bruklinu, prolomio se glas, krik za pomoć, potiskivan tokom više od deset godina razočaranja i neuspjeha. Možda je zato odjeknuo naročito glasno u ušima mladog genija.

— Poslušaj, Bobi, moram da razgovaram s tobom...

Ton kojim je mama Regina izgovorila te riječi bio je neuobičajen. U njenom glasu jasno su se osjećale note zabrinutosti i strepnje; morala je da se ispovijedi.

Od najranijih godina Bobi je bio naviknut da je pita o svemu, uključujući i pravu sudbinu oca i razloge njihovog razlaza i njegovog odlaska iz kuće; odrastajući, nije prestajao da se čudi očevom nevoljnom odnosu da ga upozna — čak i onda kada je štampa svojim člancima i fotografijama proslavila njegovo ime i prezime zajedno s farmerkama i šarenim košuljama, koje su od tada, njegovom „lakom rukom“, postale obavezni dio odjeće svakog šahovskog majstora.

Gdje je moj otac? Hoće li mi se javiti na rođendan? Zašto neće ni da me upozna, ni da bar porazgovara sa mnom? — to su bila pitanja bez odgovora koja je sebi postavljao Bobi Fišer u djetinjstvu i mladosti. Pored toga, nedavno putovanje u SSSR, naporan nadzor i osjećaj stalnog praćenja od strane tajnih agenata još više su pojačali njegove sumnje i unijeli nemir u um mladog čovjeka.

Šta se dešava oko mene? — mora da se pitao Bobi, prelazeći istorijski Crveni trg sa čudnim osjećajem, kao da ga posmatra neko neprekidno budno oko. Osjećaj od kojeg su ga prolazili žmarci, kao da neko prati svaki njegov korak.

I u Bruklinu ga je te noći čekalo iznenađenje. Poslije petnaest godina konačno će nešto saznati... Mama Regina i njen sin Bobi napokon će razgovarati poslije tolikih godina poluistina i prećutkivanja; neće više biti tajni, već istina i tuga. Njemu je to bilo potrebno. Njima oboma je to bilo potrebno. Ona se, kao majka, prepustila bolu i suzama, pričajući mu istinu — o biološkom ocu i drugom, očuhu; a on, sjedeći sa ukočenim licem i očima punim suza, držao je tijelo u nepomičnom balansu autiste, stezao i opuštao pesnice na svaku riječ koju je čuo, ostajući sam potpuno nijem.

Svojim patetičnim monologom mama Regina pokušavala je da opravda mnoge godine ćutanja i, možda, stida. I nakon posljednje žalbe pokušala je da uhvati Bobijev izbjegavajući pogled. Ali iza tih očiju naslućivala se duša djeteta zapanjenog viješću, opterećenog nemoći i nerazumijevanjem.

Fišer je sa šesnaest godina saznao da je njegov pravi biološki otac Paul Felix Nemenji preminuo nešto više od šest godina ranije, a njegov očuh Gerhard Fišer, čije prezime je nosio, bio je tajni agent koji je živio negdje na jugu Južne Amerike. Tačnije, u Santjago de Čileu.

Bobi je teško disao, htio je da udahne svježeg vazduha. Uzeo je šahovsku knjigu, magnetni šah, prebacio kaput preko zelenog džempera i izašao na ulicu da prošeta bez određene namjere. Dva dana i dvije noći niko o njemu ništa nije znao niti čuo. Kao da je zemlja progutala njegovu mršavu figuru; nisu ga viđali na mjestima koja su mu bila uobičajena.

Možda je spavao na nekom trgu u društvu skitnica, ili je drijemao za starim stolom u jednom od bruklinskih klubova. Nikada i nikome Bobi nije pričao o tome kako je proveo te noći. Kada se osjetio dovoljno snažnim, Bobi se vratio kući, gdje su ga čekale majka i sestra.

U tišini je najprije poljubio Džoan, zatim prišao Regini, ali joj je samo nešto šapatom rekao.
— Počevši od ovog dana, ništa više neće biti kao prije, mnogo toga u našim odnosima mora da se promijeni, — i okrenuo joj je leđa ne čekajući odgovor.

Bobi je zatim otišao u kuhinju, izvadio nešto iz frižidera, pojeo, a onda legao da spava. Možda je smišljao novi plan, iznalazio nove poteze, razmišljajući o tome kako će dalje živjeti na šahovskoj tabli života.

Prošla su prva dva mjeseca 1959. godine, i Bobi je zamislio novi, neočekivani plan — odlučio je da krene u potragu za svojim očuhom. Ali imao je samo šesnaest godina, i pored razlike u godinama koja ih je i spajala i razdvajala, i tuge koja je sve više obavijala njihov odnos, majka i sin odlučili su da zajedno krenu na putovanje kako bi razgovarali s Hansom Gerhardom Fišerom.

Program putovanja u Južnu Ameriku uključivao je i šah; prva tačka bila je Argentina, gdje je Bobi namjeravao da učestvuje na međunarodnom turniru u Mar del Plati (Bobi je podijelio 3–4. mjesto), a zatim — Santjago de Čile. Zvanični cilj posjete bilo je učešće na turniru koji se održavao u čileanskoj prijestonici (bio je među prvih sedam), ali njegova prava namjera, potvrđena mnogo godina kasnije, bila je želja da se vidi s ocem. Regina je pripremila teren: prva se sastala s bivšim mužem i obavijestila ga da će za nekoliko sati doći Bobi da se upozna s njim.

Veteran čileanskog šaha Eugenio Larrain potvrdio je dio te priče u svojim sjećanjima, pripremljenim za čileansko izdanje Las Ultimas Noticias. Larrain se prisjeća da je „kada je Fišer imao 16 godina i već postao šahovski monstrum, najviše želio da sazna gdje se nalazi njegov otac, Gerhard Fišer, njemački biofizičar, saputnik njegove majke tokom mnogo godina“.

Prema arhivama FBI, Gerhard Fišer bio je komunistički špijun koji se skrivao u Čileu; tamo je promijenio ime u Herardo Fišer Livšer, oženio se Renatom Sternau Mejer i nastanio sa svojom porodicom u gradu Algarrobo, gdje ga je smrt zatekla početkom devedesetih godina.

Evo šta je čileanski majstor Larrain ispričao na kraju:
— Iz američke ambasade u Čileu krenuli smo automobilom koji nas je odvezao do kuće smještene na Gran aveniji; kada smo stigli, Fišer na mene nije ni pogledao, izašao je, ne izustivši nijednu riječ. Vremena da unaprijed smisli neke fraze nije bilo. Prišao je ulazu, koji je bio utonuo u arkadu, zaustavio se na nekoliko trenutaka, pogledao na vrata i napokon pritisnuo zvono. Vrata je otvorio kabaljero, možda njegov otac. Na Fišerovom licu nije se ništa promijenilo, nije se pojavilo ni nagovještaja osmijeha. Zatim je ušao u kuću i ostao unutra oko pola sata. Ništa o tom susretu niko od njih nije rekao. To je sve.

Larrain je zaključio:
— Nikada Fišer nije govorio ništa o tom susretu, čak nije rekao ni s kim se sastao. Ćutao je i bio razočaran. Navikao je da ide u pratnji ambasadske straže, jer mu se činilo da ga prate. Napravio bi nekoliko koraka i naglo se okrenuo da provjeri ne prati li ga neko, ne krije li se u sjenci. Vidio je plaćenog ubicu u svakom strancu. Jednom mi je rekao da Rusi hoće da ga otruju, pa je nastojao da ne pije tamne tečnosti; iz tog razloga odbijao je kafu.

Nakon iskustva na čileanskom tlu, Bobi je zakopao tajnu svog susreta s ocem u najdublji ugao svog kofera do povratka u SAD. Nema sumnje da je taj razgovor poslužio kao okidač, promijenio je njegovu ličnost. Postao je drugi čovjek, potpuno usamljen, čak divlji i skloniji svakodnevnom, kao da mu se Fari, junak knjige „Stepski vuk“, uvukao pod kožu. Knjiga nobelovca Hermanna Hessea govori o čovjeku koji na ivici ludila luta mračnim četvrtima grada u strasnoj potrazi za mjestom koje bi mu pružilo utočište, iako sam nije sposoban dugo da boravi u jednom prostoru. Kao da je u potvrdu toga, Bobi je sa šesnaest godina izgovorio istorijsku rečenicu, usmjerenu ka svom djetinjstvu: „Djeca koja odrastaju bez oca postaju vukovi“.

U drugoj polovini 1959. godine Fišer je otputovao u Evropu. Prije turnira kandidata u Jugoslaviji odlučio je da učestvuje na turniru u Cirihu (Švajcarska), gdje je zauzeo 3. mjesto. Poznati jugoslovenski novinar Dimitrije Bjelica, autor nekoliko knjiga o Bobijevoj karijeri, koji je u to vrijeme pripadao bliskom krugu buntovnog Amerikanca, ostavio nam je sjećanja na priče koje su se događale sa ekscentričnim šahistom.

— Tih dana u Cirihu Bobi je šetao ulicama grada, uvijek držeći u rukama malu knjigu. Samo se jedna riječ mogla pročitati između njegovih dugih prstiju, a ta riječ je bila „Tarzan“. Sreli smo se u holu hotela Bellevue i on mi je rekao: „Danas ću pobijediti Keresa, zgaziću ga“.

Toga dana Bobi je igrao odlično; poslije svakog poteza na tabli usmjeravao je svoj pogled ka publici, uživajući u onome što se dešava; u jednom trenutku se uznemirio, učinilo mu se da mu pobjeda izmiče, ali je zatim pronašao tačan redosljed poteza i zasluženo pobijedio.

Uveče se dogodio kuriozan slučaj na izlazu iz igraonice. Jedan od gledalaca mu je prišao i poklonio knjigu. Bobi se osmjehnuo i zahvalio na poklonu. Po povratku u hotelsku sobu, koja je podsjećala na studentsku sobu pred ispit iz ruskog jezika, jer su svuda ležali časopisi na tom jeziku (a knjiga „Sovjetska šahovska škola“ bila je otvorena na stolu pored četiri džepna kompleta šaha), Fišer je pocijepao omot u sitne komadiće i sjeo u fotelju da čita monografiju o završnicama. Ali njegov pogled odmah se zaustavio na prvoj stranici, u gornjem uglu koje je plavim mastilom stajao zapis. Jedna rečenica natjerala ga je na razmišljanje. U posveti je pisalo:
„Bobiju Fišeru, budućem svjetskom šampionu...“

Po završetku turnira u Švajcarskoj, Bobi je krenuo u susret svojoj sudbini: u Jugoslaviju. Na Balkanu ga je čekalo učešće u najjačem turniru u njegovom životu, iako je u tom trenutku imao samo 16 godina! Apsolutni rekord!

Istorijski turnir, na kojem je učestvovalo samo osam igrača, od kojih četvorica Rusi, igrao se u četiri kruga (učesnici su međusobno igrali po četiri partije). Bobi nije uspio da pobijedi, ali je nastupio odlično, napravivši prvi veliki korak u svojoj karijeri, koja će dostići vrhunac trinaest godina kasnije.

Na dan zvaničnog otvaranja turnira u Jugoslaviji Bobi se izdvajao: kosa kratko podšišana, farmerke zvoncare, šareni džemper s likom skijaša. Svojim izgledom oštro se razlikovao od rivala, odjevenih strogo — u odijela, košulje, a neki čak i s kravatama. I, kao da mu je um bježao od te atmosfere nejasnih osjećanja, nervoze i nesigurnosti, koja često obuzima dušu majstora pri otvaranju takmičenja s jakom konkurencijom, taj tinejdžer je nehajno bacio pogled u salu za igru, pokazujući samopouzdanje, ne ostavljajući mjesta u sebi ni strahu ni sumnji.

O tom danu Bjelica je zabilježio jednu priču koja je postala hronika.
— Na dan partije sa Smislovom u Bledu, Fišer je gledao film „Strast za životom“ (Lust for Life), posvećen životu čuvenog holandskog slikara van Goga. Nakon scene u kojoj glavni junak odsijeca sebi uvo, Bobi mi je pogledao u oči i ozbiljnim tonom rekao: „Ako ne pobijedim Smislova, odsijeći ću sebi uvo.“ Srećom, nekoliko sati kasnije Fišer je ostvario jednu od svojih najboljih pobjeda, savladavši u briljantnom stilu bivšeg svjetskog prvaka. I... sačuvao oba uva!

Smiren u duši, Fišer je ostvario još jednu pobjedu. Ovoga puta nad Paulom Keresom, a ta pobjeda mu je ulila samopouzdanje, što ga je činilo još opasnijim. Ali nekoliko dana kasnije Estonac Keres se revanširao, očitavši lekciju mladom Amerikancu za tablom. Te večeri, kada je, priznajući poraz, položio svog kralja na tablu, Bobijeve oči su se zamaglile. Grč mu je prošao niz kičmu, a ruka koju je pružio protivniku na rukovanje drhtala je, kao i cijelo tijelo; njegova desna šaka bila je ledena...

— Hajde, Bobi... nemoj to da shvataš toliko lično... — rekao mu je Keres, pomalo pokroviteljski i s dozom sasjećanja prema nadigranom dječaku koji je jedva zadržavao suze, i odmah dodao: — Vidiš, pa ja ponekad i pobijedim.

Poslije svog prvog poraza Bobi je nastavio da igra na granici mogućnosti, ali u tom trenutku on je zaostajao snagom za ruskim šahistima. Ne jednom i ne dvaput na individualnim takmičenjima Sovjeti su namještali rezultate međusobnih partija i djelovali kao jedna ekipa, uvijek u interesu onoga ko je bio na čelu. Oni su mu pomagali da pobjeđuje.

Poslije više od mjesec dana borbe za tablom, čarobnjak iz Rige, Letonac Mihail Talj (koji je pomeo Fišera u mini–meču rezultatom 4:0), pobijedio je na turniru kandidata, osvojivši 20 poena. Iza njega su bili Paul Keres 18,5, Tigran Petrosjan 15,5, Vasilij Smislov 15 i Robert Fišer 12,5.

Iako je Bobi propustio šansu da postane svjetski prvak, shvatio je da je cilj — postati najbolji šahista planete, kralj u kraljevstvu velike igre — sada bliži. Njegov stil igre postao je dublji, stekao je iskustvo. Od tada se i za tablom i van nje ponašao kao odrastao čovjek, i možda je baš zato emancipacija i odnos prema ženama postao jednim od njegovih životnih motiva.

Početkom 1960. godine Fišer je ponovo osvojio prvenstvo SAD — treći put zaredom. S impulsivnošću sedamnaestogodišnjeg mladića krenuo je na novo putovanje u Južnu Ameriku, u Argentinu. Ovaj put majka ga nije pratila. Fišer je tražio nova iskustva i šah.

9.marta, na svoj 17. rođendan, Bobi je doživio seksualni debi, u čemu mu je pomogla starija žena u sobi hotela Provincial u Mar del Plati. Iskustvo ga nije skrenulo s pravog puta, i mladi Amerikanac je podijelio prvo mjesto na turniru održanom na obali Atlantskog okeana, zajedno s majstorom s kojim će upisati važne stranice u istoriju šaha. Majstor se zvao Boris Spaski.

Zatim je Fišer otputovao u Buenos Ajres, da učestvuje na turniru posvećenom 150-godišnjici stvaranja prve nacionalne vlade. Ali ovdje je mladi Amerikanac otkrio da postoje i druge mogućnosti osim onih koje se otvaraju na šahovskoj tabli, i da kraljice nijesu samo u šahu. On je odmarao dušom i tijelom u tamnim večerima, posvećujući noći trčanju po modernim kabareima u potrazi za novim avanturama. Zabava donosi gubitak unutrašnje ravnoteže, a njen višak vodi iscrpljenosti. Bobi je prikazao jedan od svojih najgorih rezultata na međunarodnim turnirima i završio na 16. mjestu. S tamnim krugovima pod očima i sasvim iznuren, vratio se kući da dovede u red svoje misli. Došlo je vrijeme da se krene na novi nivo.

U oktobru 1960. godine Bobi je prvi put posjetio Island; njegova pobjeda na turniru u Rejkjaviku bila je predznak onog trijumfa koji će doživjeti u tom gradu 12 godina kasnije. Sve je išlo kako treba u životu mladog šahiste, ali se opet dogodilo nešto neočekivano. Majka Regina ga je izložila ruglu.

Odsustvo Bobija na šahovskoj olimpijadi u Minhenu (1958) objašnjava se time što on nije pristao da igra na drugoj tabli američke reprezentacije — prva je bila dodijeljena 47-godišnjem Reševskom. Takva odluka nije se dopala mnogim njegovim dugogodišnjim poklonicima. Zato, kada je 1960. godine postalo jasno da je upravo Bobi — najjači šahista SAD, i da mu je, shodno tome, pripala prva tabla na olimpijadi u Lajpcigu (Njemačka), njegova majka Regina je udvostručila uloge: počela je da traži snažniju ekonomsku podršku za sina i reprezentaciju SAD.

Pošto se njeni napori nisu okončali uspjehom, odlučila se na krajnje mjere — ispred Bijele kuće prikovala se lancem za ogradu, da bi privukla pažnju štampe i društva. Fišer se osjećao, malo je reći, neprijatno. Ali, u krajnjem ishodu, privatna pomoć je stigla i ekipa je otputovala u Njemačku. Reprezentacija SAD je sa 29 poena zauzela 2. mjesto, zaostavši 5 poena za pobjednikom — sovjetskom reprezentacijom. Fišer je nastupio sjajno, osvojio je 13 poena iz 18.

Na tom turniru Fišer se pojavio u novom izdanju: nosio je odijela, a imao ih je čak šest različitih modela. Njegov stil igre prošao je kroz ozbiljno brušenje, i ovoga puta njegova partija s Taljem završila se remijem, pri čemu je Bobi bio veoma blizu pobjede. Na dan kada su se dijelile nagrade, 17-godišnji Fišer odlučio je da se našali s tadašnjim svjetskim prvakom. Evo kako događaje opisuje novinar Bjelica:

— Bobi se u Njemačkoj oblačio veoma elegantno, ponekad je čak stavljao i blistavo čisti šešir, ali njegovo neumoljivo nastojanje da pobijedi u svakoj partiji dodatno je podsticala želja da se osveti Talju za onih 4:0 u Bledu. Ali partija među njima završila se remijem, i po njenom završetku Bobi je rekao Talju: „Moram da priznam, vi dobro igrate šah.“ Na što je Talj odgovorio: „Prvi put čujem od vas takvo priznanje“, i odmah dodao: „Ali sam siguran, da ste izgubili, rekli biste da igram genijalno.“

Na ceremoniji zatvaranja putevi Amerikanca i Rusa opet su se ukrstili:
— „Izvinite, Miša, dajte mi vaš dlan, hoću da vam pročitam budućnost.“
Talj se, smijući se, povinovao Bobijevoj molbi, a on je izgovorio:
— „Dlan mi govori da će sljedeći svjetski šampion biti Amerikanac.“ (Oni oko njih su prasnuli u smijeh).

Ali dosjetljivi Rus nije se sporo snašao u ovoj blic-diskusiji:
— „Slušaj, Vilijame“ (obratio se Talj velemajstoru iz SAD Lombardiju), „moje čestitke, izgleda da ćeš ti biti svjetski šampion.“ (smijeh se pojačao).

Po povratku u SAD Fišer je doživio još jedan udarac sudbine. Uprkos svim naporima majke Regine da povrati sinovo povjerenje, odnosi među njima ostali su na ledenoj tački. On joj nikada nije oprostio one godine kada nije mogao da se sretne sa svojim pravim ocem, a njene dobre namjere nijesu nadoknadile odsustvo očeve ljubavi. Možda zato, iako oni sami o tome nijesu razmišljali, majka i sin ubrzali su trenutak donošenja jedne odluke.

— „Dobro, Bobi, ti si pobijedio“ — rekla mu je Regina jedne večeri, kada su zajedno, uključujući i Džoanu, gledali televiziju, čekajući večeru.

Bobi je ćutao, sjedeći nepomično pred ekranom, iako su njegove uši čule svaku riječ koju je majka izgovorila.

— „Jasno je da se ti nećeš promijeniti, i da meni neće poći za rukom da utičem na tvoj odnos prema meni. Zato, poslušaj i dobro zapamti što ću ti reći. Ja sam bila, jesam i biću tvoja majka! Sa greškama i pobjedama, ali ja sam ta koja je bila pored tebe od dana kada si se pojavio na svijet.“

Gotovo u suzama, prekidanim glasom, Regina je završila rečenicu:
— „Može se desiti da tebi više nikada ne pođe za rukom da me vidiš, sutra startuje Marš mira i mi polazimo u Rusiju. Ne mislim da ću se vratiti u ovu zlu zemlju.“

Plavokosa ljepotica Džoana, koja je sjedila sa strane, malo u sjenci, plakala je od majčinih riječi, a suze su bile još snažnije na pozadini bratove pokazne ravnodušnosti. Zato je nepodnošljivost situacije djelovala još oštrije...

— „Mislim da je došlo vrijeme da mislim i na sebe. Ne mogu više ovdje živjeti, pokušavajući da sačuvam porodicu“ — i nakon dubokog uzdaha dodala je: — „Ti odlaziš, mama, otići ću i ja. Imam dečka, zove se Rasel Targ, i zaprosio me je. Gotovo, odlučeno. Živjećemo u Kaliforniji.“

Dvije žene, majka i ćerka, zagrlile su se i zajecale, ne znajući da li da se raduju ili da tuguju. Bobi, koji je stajao na metar udaljen od ove porodične scene, ćutao je, duboko zamišljen, prevrćući u glavi varijante koje su bile poznate samo njemu. U njegovom mozgu pripremao se novi plan borbe za šahovskom tablom života; od te večeri Bobi postaje gospodar svoje sudbine. Više se ne oslanja na pomoć porodice. Živjeće sam, živjeće kao pustinjak.

Porodična kriza je, možda, još više usmjerila Fišera na šah. Genijalna igra postala je utočište, ali je istovremeno ometala njegov razvoj kao ličnosti. Verovatno je zato, kada su mu kolege govorile da je šah sličan životu, on ih brzo ispravljao: „Izvinite, šah… to je sam život.“

Nakon odlaska majke sa sestrom, činilo se da Bobi uživa u samoći; pretvorio se u pustinjska, izbjegavao ljude. Njegov dom postao je hram šaha. Šahovske figure i table bile su svuda — u spavaćoj sobi, kuhinji i kupatilu, na njima su stajale važne pozicije u iščekivanju novog poteza. Na svaki od tri preostala kreveta u kući Fišer je postavio šahovsku tablu. Igrao je šah po 14 sati dnevno.

— „Dajem šahu 98% svoje mentalne energije“ — govorio je sa strašću.

U ovom neurednom domu svaki uređaj postajao mu je pomoćnik. Radio-prijemnik postao mu je najbolji prijatelj.

Neodvojiva dvojka, on i radio, pravili su duge šetnje ulicama Njujorka. Dok je njegov um na svakom koraku rješavao apstraktne jednačine igre, uši su mu upijale taktove rok-en-rola. Samo muzika, kuglanje, stoni tenis i hiromantija mogli su ga na kratko odvratiti od šaha.

            Ali postepeno, karakter introverta u spoju sa gvozdenom disciplinom izmijenio je donekle njegov odnos prema životu koji ga je okruživao. Počele su da ga iritiraju njujorške žene sa svojim naročitim, nonšalantnim hodom. Postao je mizogin...
— Žene ionako nisu poznate po umu, a ako ih uporedite sa muškarcima, one su prosto tupave, — tako je naglašeno oštro odgovarao Fišer, kada bi neki novinar ili šahista pitao zašto godinama živi sam, bez žene. Možda baš zbog te pustinjačke atmosfere, na koju se navikao, mnogo kasnije njegov um je bio obuzet porukom s pretenzijom na božanstvenost, koja je stigla putem radija. Glas Herberta Armstronga, vođe fundamentalističke sekte — Svjetske crkve Boga — bio je poput slatke muzike za uši tog mladića, željnog saosjećanja i traganja za ljubavlju.

U međuvremenu, Fišer se pretvorio u proždrljivog čitaoca šahovskih knjiga, časopisa i sakupljača isečaka i svake informacije koja se ticala igre i njene istorije. Čitao je i do 50 časopisa mjesečno i kroz čitanje usavršavao znanje jezika — španskog, njemačkog, srpsko-hrvatskog i ruskog.

Uzimajući u obzir uslove života tih godina i karakteristike njegove ličnosti, nameće mi se pitanje na koje ne znam odgovor. Šta bi ispalo od Fišera, da je u njegovo vrijeme imao računar, koji bi ga snabdijevao svom informacijom i omogućio mu da se usavršava u igri?

Godine 1961. Fišer je učestvovao samo na dva turnira: apsolutnom prvenstvu SAD, održanom u Njujorku, gdje je pobijedio četvrti put zaredom, i u Bledu, gdje je zauzeo tek 2. mjesto, ali je doživio ogromno zadovoljstvo — po prvi put mu je uspjelo da savlada Talja.

— Bobi se pojavio u sali za igru odjeven u tamno odijelo i s kravatom. Stroga elegancija u oblačenju objašnjavala se time što je trebalo da se suoči s Taljem. U početku partija je bila izjednačena, ali zatim Fišer je preuzeo inicijativu i doveo je do pobjede nakon greške koju je napravio ruski šahista — pričao je jugoslovenski novinar Dimitrije Belica, prisjećajući se večeri koju je proveo u društvu Amerikanca u svojoj domovini. — Bobi je blistao od sreće, više puta ponavljajući da je bio siguran u svoju pobjedu nad Taljem. Njegova radost bila je tolika da smo odmah otišli u noćni klub, gdje je uzeo mikrofon i počeo da pjeva pjesmu „Kada marširaju sveci“. Scena nas je sve ostavila u čudu. Najviše se veselio stari Najdorf.

Poslije Bleda pratio sam Bobija kada je davao simultanke. Odjednom mu se zdravlje pogoršalo, i to toliko da je morao biti smješten u bolnicu u Banja Luci, gdje mu je postavljena dijagnoza — upala slijepog crijeva. Bobi se panično plašio anestezije, operacija, pa uopšte svega. Ljekari su napravili nekoliko analiza, nakon čega su uzeli trodnevnu pauzu da odluče da li je operacija potrebna ili ne. Proveli smo gotovo 72 sata igrajući šah. Bobi bi ponekad pravio pauze da pročita knjigu o Paulu Keresu. Poslije tri dana ljekari su odlučili da operaciju ne rade, na čemu im je Bobi beskrajno zahvaljivao i čak se potpisao na jednoj karti s posvetom profesionalcima nauke — prisjećao se Bjelica, prepričavajući vesele anegdote o genijalnom Amerikancu.

Sljedeće, 1962. godine, Bobbi je napunio 19 godina. Ovoga puta njegova međunarodna aktivnost ograničila se na učešće na međuzonskom turniru u Stokholmu, turniru kandidata na Kurasau i na XV olimpijadi u Varni. U Švedskoj je Bobbi u blistavom stilu zauzeo prvo mjesto, ostvarivši 13 pobjeda uz 9 remija. Tokom boravka u Stokholmu otkrio je za sebe novi sport: zahvaljujući kolumbijskom internacionalnom majstoru Migelu Kueljaru, naučio je da igra bilijar. Migel se potrudio da mu otkrije tajne kretanja kugli na zelenom suknu i objasnio značenje dijamanata nacrtanih na drvenim trouglovima. Bobi se odlično pripremio za nastup na turniru kandidata, koji je trebalo da se održi na Antilskim ostrvima pod holandskom upravom. Na Kurasao je stigao s namjerom da ponovi stokholmski uspjeh, ali sve je krenulo drugačije nego što je očekivao. Osjećao se kao u zamci, smatrao se prevarenim i nije skrivao emocije.

Taj turnir pokazao se kao posljednji turnir kandidata u istoriji šaha. Po mišljenju Bobija, koje je dijelio i ostatak svijeta, Rusi su se dogovarali oko rezultata partija.
— Među sobom oni odigravaju remije, ne trošeći energiju, i čuvaju snagu za borbu protiv ostalih velemajstora.

Rezultati turnira izgledali su ovako: Petrosjan — 17,5 poena, Geler i Keres — po 17, Fišer — 14, Korčnoj — 13,5, Benko — 12, Filip i Talj — po 7.

Ponovo isključen iz borbe za titulu svjetskog šampiona, Fišer je predstavljao svoju zemlju na Olimpijadi u Bugarskoj. Iako je pokazao solidan rezultat (8 pobjeda, 6 remija i 3 poraza), ekipa SAD sa 25 poena ostala je iza Rusije (31,5), Jugoslavije (28) i Argentine (26).

            U Varni je Bobi provodio mnogo vremena u društvu svog prijatelja, novinara Bjelice.
— Bobi je veoma oštro doživljavao događaje na Kurasau, znao je da su Rusi igrali nepošteno. To se ne smije tolerisati — govorio mi je. Sjećam se da smo u Varni na dan odmora otišli u Balčik. Negdje putem ugledao je kamenu stolicu, polako joj prišao, pažljivo sjeo i zauzeo dobroćudnu pozu. Nasmijali smo se kada je rekao: — Odlično, a sad me fotografiši u ovoj stolici, sutra će ova fotografija nekoga zanimati.

— Večeri smo često provodili u noćnom klubu, to su bio moj posljednji „izlazak“ s Bobijem. Kasnije, bez ikakvog objašnjenja, više nije dolazio u Evropu. Znam samo da je imao novo hobi: skupljao je statistiku nekakve čudne vrste.

U naredne tri godine Fišer nije izlazio van granica SAD. Godine 1963. osvojio je prvenstvo SAD (Njujork), prvenstvo Zapada (Mičigen) i prvenstvo države Njujork (Pokipsi). Već naredne godine, po peti put zaredom, postao je šampion zemlje.

Godine 1965. Fišer je otvorio svoje samotnjačko srce i odlučio da se vrati u međunarodna takmičenja. To se dogodilo na IV Memorijalu Kapablanke. Nakon tri godine van glavnih borbi, dvadesetdvogodišnji Amerikanac ponovo je zaronio u svoju prirodnu stihiju. Povratak se desio na Kubi, mjestu gdje je još 1956. godine, sa samo 12 godina, postigao svoju prvu međunarodnu pobjedu. Kubanski međunarodni arbitar Hoze Luis Barrera ispričao je sljedeću priču španskoj novinskoj agenciji EFE: — 29. januara 1956. godine, tri godine prije pobjede kubanske revolucije pod rukovodstvom Fidela Kastra, on je stigao u Havanu da učestvuje u meču između Log Cabin Chess Club iz Njujorka i kluba Capablanca Club.

Meč se igrao na sedam tabli, a pobjedu je odnijela domaća ekipa rezultatom 5:2. Amerikanci su pobijedili na prva dva stola: Norman Vitiker savladao je Huana Gonzalesa, a dvanaestogodišnji dječak Robert Džejms Fišer porazio je Antilca Hozea Rodrigesa Florida. Ta pobjeda bila je prva koju je Bobi postigao van svoje zemlje. Takođe, na tom karipskom ostrvu već sjutradan Fišer je debitovao i kao seanser: otišao je u El Vedado i protiv 12 odraslih protivnika ostvario 10 pobjeda uz dva remija (sa Ramonom Mendecom i Hozeom Arangom).

Ovo dječije sjećanje, urezano čvrsto u pamćenje Bobija Fišera, dalo mu je želju da ponovi prošlo iskustvo, i zato se vratio na Kubu. Gotovo deset godina kasnije (1965), Bobi je prihvatio poziv da učestvuje na Memorijalu Kapablanke, glavnom takmičenju koje se svake godine održava u Havani.

Međutim, kada je sve bilo spremno za odlazak na aerodrom i let ka ostrvu, Bobi je dobio obavještenje od Stejt departmenta SAD da mu je zabranjeno da putuje na Kubu. Pored svega, američka štampa ga je napala, optužujući da će propagirati kubanskog lidera Kastra. Sledećeg jutra Bobi je otišao na poštu i poslao telegram Fidelu Kastru sa sljedećim sadržajem: — Protestujem protiv vijesti objavljene danas u listu „New York Times“, u kojoj se moje ponašanje tumači kao propagandna pobjeda Kastra. Zbog ovog okolnosti, prinuđen sam da povučem svoj pristanak za učešće na Memorijalu Kapablanke, ukoliko mi odmah ne pošaljete telegram u kojem bi bilo navedeno da ni vi lično, ni vlada, ne namjeravate politički profitirati mojim učešćem na turniru.

Fidel Kastro, pronicljiv političar, prihvatio je izazov i prešao u kontratu:
— Iznenađuje me ova optužba. Nisam izgovorio ni jednu riječ u tom smislu. Samo američke novinske agencije tvrde da naša zemlja treba propagandne pobjede. Vama je na odluci da li ćete igrati na turniru ili ne, ali riječi koje ste izrekli su nepravedne. Ako se bojite ili vam treba opravdanje — nađite drugo ili imajte hrabrosti da se ponašate časno.

Poruka za Bobija zvučala je kao izazov i očigledno mu nije prijala, jer su Kastrove riječi prikazivale njega u nepovoljnom svjetlu i optuživale ga za kukavičluk. Bobi je smislio novi plan: ako prorok Muhamed ne ide na planinu…

Odlučivši da učestvuje na turniru na daljinu u vremenu kada je internet djelovao kao utopija, Fišer je angažovao sve raspoložive resurse da bi mogao igrati partije, uprkos 1350 milja koje su dijelile Njujork od Havane. 25. avgusta 1965. Memorijal Kapablanke je počeo, a vijest koju je prenijela štampa momentalno je obišla svijet: Fišer je igrao svoje partije putem telegrafa i niko mu u tome nije mogao smetati. Bobi, koliko mlad, toliko i tvrdoglav, još je jednom izvojevao pobjedu.

            U prostorijama Maršalovog šahovskog kluba u Njujorku, Fišer je odigravao svoje poteze pod nadzorom arbitra Dž. R. Rajnharta, koji ih je prenosio putem telegrafa. U sali hotela Habana Libre (nekadašnji Hilton), Hoze Raul Kapablanka (sin poznatog svjetskog šampiona i istaknuti kubanski javni radnik) prenosio je dobijene poteze na tabli Njemca Hajnca Lemana, protivnika Fišera u prvom kolu. Bobi je pobijedio u toj partiji u sjajnom stilu, usprkos poteškoćama i neobičnom ambijentu. Na kraju turnira Bobi je završio dijeleći drugo mjesto, za pola poena iza pobjednika Smislova.

Godine 1966. Bobi je zauzeo drugo mjesto na Kup Petigorski u Santa Monici, iza Spaskog. Zatim je na XVI Olimpijadi u Havani (pobjedila reprezentacija SSSR sa 39,5 poena, druga bila reprezentacija SAD sa 34,5) osvojio 15 poena, ostvarivši 14 pobjeda, dva remija i jedan poraz.

Već u decembru, Fišer je po sedmi put osvojio prvenstvo SAD, a godinu kasnije, 1967, osmi put zaredom osvojio je šampionski naslov. Nakon ovog uspjeha, postao je šahista koji je u istoriji SAD najviše puta osvajao titulu državnog prvaka.
Iste godine, Fišer je pobijedio na turnirima u Skoplju (Jugoslavija) i Monte Karlu (Monako). Lari Evans, šahista i bivši šampion SAD, ispričao je sljedeću priču o boravku Fišera u Monaku:
— Godine 1967, knez Renije je odlučio da pozove dva velemajstora iz SAD za međunarodni turnir u Monaku, uz neophodan uslov da jedan od njih bude Bobi Fišer. Bobi je osvojio turnir, ali nije se nikome dopao zbog ponašanja nalik primadoni. Dvije godine kasnije, Renije je odlučio ponoviti eksperiment s dva Amerikanca, ali uz drugi neophodni uslov — nijedan od njih ne smije biti Fišer.

Možda jedno od posljednjih značajnih događaja tog tipa, čiji je glavni junak bio Bobi Fišer, bilo je njegovo učešće na međuzonskom turniru u Čikagu. Turnir je upamćen po tome što je Fišer napustio turnir nakon 10. kola, dok je bio na čelu tabele sa 7 pobjeda i 3 remija. Bent Larsen, Danski učesnik turnira, prisjeća se:
— Program turnira je bio usklađen s religijskim vjerovanjima Reševskog, ortodoksnog Jevrejina, i Fišera, adventiste sedmog dana — oba su poštovala šabat od zalaska sunca u petak do zalaska u subotu. Zato su petkom bili slobodni, a subotnje partije oba Amerikanca počinjale su u 19:00, dok su ostali igrali od 16:00.

Raspored turnira bio je usaglašen s FIDE mjesec dana prije početka turnira. Fišer je sjajno igrao u prvim kolima: pobijedio je Barcu, remizirao s Portišom, savladao Mjagmarsurena, Kueljara i Sarapa, remizirao s Kavalekom, te ostvario lijepu pobjedu nad Šteinom. Partije protiv Korčnoja i Gelera bile su odložene, nakon čega je Fišer izjavio da je „raspored turnira previše težak!“ Osim toga, osvjetljenje je bilo slabo, fotografi su smetali, i slično.

Zbog toga je Fišer podnio protest: kalendar treba promijeniti, potrebno je dodati dane odmora u ionako već produženi turnir. Komitet nije prihvatio njegove zahtjeve, i mladi Amerikanac je napustio turnir, ostavivši kratko pismo. Poražen je u partiji protiv Gipslisa zbog nepojavljivanja, a sam je otputovao u Tunis. Predsjednik Šahovske federacije Tunisa, Belkadi, uvjerio ga je da se vrati.

54 minute nakon početka narednog kola ušao je u salu i brzo pobijedio Reševskog, koji je energično protestovao zbog neprimjerenog ponašanja Fišera. Zatim je pobijedio Birna, ali kada je saznao da mu nije dozvoljeno da igrapartiju protiv Gipslisa, definitivno je napustio turnir.

Protiv Horta mu je zabilježena pobjeda zbog nepojavljivanja, ali je izrazio želju da igra sa mnom; čak je američko vozilo ambasade stalno dežuralo pred vratima hotela, ali Fišer nije izašao. Turnirski komitet potom je objavio da više neće biti dozvoljen za igru. Bojali su se da, ako odigra još 2-3 partije, ponovo će napustiti turnir, a u tom slučaju više od polovine partija već bi bilo odigrano i njegovi rezultati bi se morali uračunati, što bi značajno uticalo na plasman igrača koji su već izgubili od njega.

Velemajstor Bent Larsen bio je jedan od glavnih aktera ove priče, što njegovom sjećanju daje posebnu vjerodostojnost.

Od 1968. godine Fišer je počeo da se doživljava kao Midas kralj u svijetu šahovskih figura — sve što bi dotakao, pretvaralo se u zlato. Od tada pa do pobjede u meču protiv Spaskog u Rejkjaviku 1972. godine, osvojio je sve što se moglo osvojiti.

Nakon pobjeda u Netanji (Izrael), Vinkovcima i Zagrebu (Jugoslavija), Bobi je odlučio da učestvuje na XVIII Olimpijadi u Luganu (Švajcarska). Ali neposredno prije početka turnira, dvadesetpetogodišnji Amerikanac je kao uslov za učešće postavio da mu se obezbijedi posebna soba za igru, odvojena od ostalih šahista i publike, a uz to je tražio i posebno osvjetljenje. Kada organizatori nisu željeli da ispune njegove zahtjeve, Fišer se razljutio i napustio zemlju očigledno nezadovoljan.

Međutim, ne treba misliti da „čudni zahtjevi i ispadi“ glavnog protagonista šaha XX vijeka nisu imali osnovu. Za Bobija su šahovske partije bile igra cijelog njegovog života. Planirao je svoj odgovor:

— Pokazaću ovoj gospodi ko je Robert Džejms Fišer; neka ne zaborave ko sam ja i koga nisu željeli da shvate — čule su se njegove riječi u jednoj od sala aerodroma Ciriha. Već završavajući formalnosti s prtljagom, ali još ne odlučivši o destinaciji, Bobi je vjerovao da je došao pravi trenutak da pred očima svjetske javnosti pokaže da je najbolji smrtni čovjek u šahovskom kraljevstvu. Bio je spreman.

Bio je spreman za skok.

Tokom boravka u aerodromu u Cirihu, nešto neobično počelo je da se pojavljuje u ponašanju Fišera. Odjednom je promijenio putanju (SAD) i kupio kartu za Englesku.
— Pretpostavljam da ću uspjeti da iznenadim svoju majku — mislio je prije ukrcavanja na avion koji je trebalo da ga odvede kod Regine. Nisu se vidjeli sedam godina. Ona je napustila Bobija, odlazeći na Marš mira 1961. godine. Tada se Regina upoznala s engleskim profesorom Sirilom Pastenom, za kojeg se udala nekoliko mjeseci kasnije. Otišla je da živi u Engleskoj.

Bobi kasnije nikada nije pričao o tome. Možda je hladno oproštanje, bez poljubaca i zagrljaja, postalo jedini spoljašnji simbol ranjenog osjećaja koji je zauvijek obavio život oboje — rana koju nije zacijelila ni smrt Regine Vender Fišer, koja je nastupila u decembru 1997. Sudbina je pripremila neočekivan potez za šezdesetogodišnjeg Fišera, već bolesnog i nemoćnog: smrt majke poklopila se s smrću Džoan, njegove jedine sestre.
Iz Londona, Fišer je krenuo za Njujork, i po dolasku odlučio da promijeni mjesto boravka — još jedan znak želje da zaboravi prošlost. Preselio se u Pasadenu, Kalifornija. Tamo je cijelo vrijeme posvećivao čitanju knjiga koje nisu bile o otvaranjima i šahovskim zamkama. Fišer je brzo pročitao „Mein Kampf“ Adolfa Hitlera i „Protokole sionskih mudraca“ — dva teorijska stuba antisemitizma. Ovaj detalj neki psiholozi mogli bi povezati s njegovom mržnjom prema majci Jevrejki.

Tokom 18 mjeseci Bobi nije učestvovao ni na jednom turniru. Nije prihvatio ni učešće na prvenstvu SAD, koje je te godine istovremeno bilo i zonalno, a pobjednici su izlazili na svjetsko prvenstvo. Nije primao posjete i nije se pojavljivao u javnosti, bavio se samo najnužnijim, jeo malo i loše od skromnog novca zarađenog za knjigu „Moje 60 nezaboravnih partija“. U šahovskom svijetu postojala su različita mišljenja:
— „Fišer je postao paranoik“;
— „On se priprema svim silama da pobijedi Ruse“.

U stvarnosti, stvari su bile drugačije.

Godine 1970. Fišer se vratio na šahovsku scenu. Pojavio se u Beogradu, na veliko iznenađenje novinara i velemajstora, da odigra meč SSSR — Ostatak svijeta. Njegovo ponašanje nije bilo provokativno: čak je bez prigovora pristao na drugo mjesto, ustupivši prvo Bentu Larsenu. Fišer se vratio potpuno spreman za borbu. U svom pojedinačnom meču od četiri partije pobijedio je Tigrana Petrošana rezultatom 3:1 (dva trijumfa i dva remija).

Nastavio je šahovske nastupe i otputovao u Herceg-Novi, gdje je pobijedio na svjetskom prvenstvu u blicu (5 minuta po partiji), ostvarivši 17 pobjeda, četiri remija i jedan poraz (od Korčnoja). Na kraju turnira, na iznenađenje majstora i gledalaca, Bobi je iz memorije reprodukovao poteze svih 22 partije koje je odigrao. Bilo je očigledno da je Fišer dosegao vrhunac svoje šahovske karijere i djelovao nepobjedivo. Njegov plan osvete davao je rezultate.

U tim danima, New York Times je objavio uznemirujući urednički članak „Strah od Fišera“. Sovjetski velemajstor Jurij Averbah u tom članku izjavio je:
— „Postoji određeni magnetizam i čudno djelovanje ličnosti Fišera; njegovi protivnici se intelektualno lome već nakon nekoliko njegovih poteza na tabli.“

U avgustu 1970. Fišer je otišao u Argentinu, koja mu je ostala u najtoplijem sjećanju. Pobjedio je na turniru u Buenos Airesu, sa tri poena ispred Rusa Vladimira Tukmakova, kao i drugih velemajstora, uključujući Semjuaela Reševskog i Florina Georgija. Zatim je otišao u Zigen (Njemačka), da učestvuje na XIX Olimpijadi, ne sluteći da mu sudbina sprema iznenađenje. Tu je napravljen, možda, najvažniji potez u njegovom životu.

42-godišnji američki velemajstor mađarskog porijekla Pal Benko u posljednjem trenutku odustao je od učešća na međuzonskom turniru u Palma de Majorki. Njegovo mjesto dodijeljeno je Fišeru. Niz prilika koje život ponekad pruži spojio se u najpotrebnijem i najvažnijem trenutku za Bobija.

Fišer je briljantno nastupio na međuzonskom turniru u Palma de Majorki. Osvojio je prvo mjesto sa 18,5 poena (izgubio je samo jednu partiju od Larsena). Iza njega su završili Geller, Hübner i Larsen (15), Tajmanov i Uhlmann (14). Ukupno šest igrača izborilo je plasman na turnir kandidata.

Na sljedećem stepenu, u četvrtfinalu koje se igralo u Vancouveru (Kanada), Bobi je „pomeo“ Rusa Marka Tajmanova sa 6:0. U polufinalu u Denveru (SAD) bio je jednako nemilosrdan prema Bentu Larsenu (6:0), a u finalu u Buenos Airesu (Argentina) pobijedio je Jermena Tigrana Petrosiana sa 6,5:2,5.

Ako se saberu šest pobjeda u posljednjim kolima međuzonskog turnira sa pobjedama nad Tajmanovom i Larsenom, sve do prvog poraza u drugoj partiji protiv Petrosjana, dobija se niz od 19 uzastopnih pobjeda nad elitnim velemajstorima. Rekord koji do danas nije oboren. Fantastično dostignuće. Ta cifra mogla je biti i 20, da u 23. kolu na Majorki pobjeda nije dodijeljena Fišeru administrativno – jer se Argentinac Oscar Panno nije pojavio, odbivši da prihvati odluku organizatora da se partija odloži za kasniji termin zbog poštovanja šabata od strane američkog velemajstora.

— „To je i nepravedno i nezakonito. Ne može se igrati partija posljednjeg kola nakon što su svi ostali završili svoje. Može se pomjeriti na raniji termin, ali nikako na kasniji“ — izjavio je Panno i povukao se u svoju sobu. Bobi je odigrao 1.c4 (rijetkost za njega) i dobio poen zbog nepojavljivanja protivnika, ostvarivši sedmu pobjedu zaredom.

Ako se izuzme incident u posljednjem kolu, protivnici Fišera jednostavno su se lomili pod njegovim pritiskom. Njegove potpune i bezuslovne pobjede u četvrtfinalu i polufinalu turnira kandidata bila su dva teška udarca koja su protivnici vrlo teško podnijeli. Larsen više nikada nije bio onaj isti. Tajmanov je više puta u privatnim razgovorima priznavao da je poraz koji mu je Fišer nanio ostao nezacijeljiva rana u njegovoj duši.

U mojoj zemlji nisu mogli da shvate kako ja, jedan od najjačih šahista svijeta, nisam uspio da pobijedim nijednu partiju protiv mladog igrača. Smatralo se da sam izgubio zbog novca. Nakon tog poraza postao sam „neizlazan“ – oduzeto mi je pravo javnih nastupa, nisu me puštali na televiziju i radio, zabranili su mi da treniram mlade šahiste i da objavljujem članke u novinama i časopisima. Ostala mi je samo osnovna plata, koja pripada velemajstorima, ali još gore je bilo što se kazna odnosila i na mene kao pijanistu. Biti u slavi i postati parija. Ipak, hvala Fišeru, njegova pobjeda nad Larsenom istim rezultatom 6:0 malo je ublažila odnos Sportskog komiteta prema meni – prisjetio se velemajstor Mark Taimanov skoro 16 godina nakon tih događaja.

Ali vratimo se u 1972. godinu. Tada je Robert Džejms Fišer bio na pragu svog najvećeg dostignuća – osvajanja titule svjetskog šahovskog prvaka, koja je već 24 godine bila u vlasništvu isključivo Rusa, od kada je Mihail Botvinik 1948. godine pobijedio u meč-turniru najjačih šahista planete. Šahovski tron bio je slobodan nakon smrti tadašnjeg svjetskog prvaka Aleksandra Aljehina.

A sada je Fišer dolazio da zamijeni Ruse.

Konačno, 11. jula 1972. godine u Rejkjaviku, nakon različitih odlaganja koja su prijetila potpunim prekidom meča, 35-godišnji Boris Spaski i 29-godišnji Fišer sjeli su za šahovski sto pred 2500 gledalaca u sali zabavnog kompleksa Laugardalsholl, smještenog u glavnom gradu Islanda – počeo je jedna od najuzbudljivijih duela u istoriji šaha.

Tako se desilo da je u vrijeme Hladnog rata za kapitalističku i komunističku propagandu pobjeda ili nadmoć u bilo kojem dijelu Univerzuma bila najbolja demonstracija moći. Bila je to era kada su priče iz svijeta špijunaže sa svojim ogromnim tehnološkim arsenalom preplavile bioskope i televiziju.

Oštar ideološki kontrast između protivnika pojačavao je strast sa kojom su navijači očekivali početak duela. Ništa čudno što je međunarodna štampa, podgrijavajući očekivanja miliona čitalaca i ljubitelja šaha širom svijeta – uključujući neofite i ljude daleke od šaha – bez ikakve sumnje ovo događanje nazvala „Mečom stoljeća“.

Nakon pobjede Spaskog u prvoj partiji (ukupno je bilo predviđeno 24), desilo se bez presedana u istoriji svjetskih prvenstava. Bobi Fišer je izjavio da, ukoliko se televizijske kamere ne uklone iz sale za igru, neće nastaviti meč. Nastala je izuzetno napeta situacija – čak je i američki impresario Chester Fox, koji je kupio televizijska prava, reagovao negativno.

Tek kada je Fišerova prijetnja postala stvarna (prošlo je 35 minuta od početka Fišerovog sata u drugoj partiji, a on je i dalje ostao u hotelskoj sobi), Fox je pozvao odbjeglog igrača i obavijestio ga da mijenja stav. Fišer je zahtijevao da se na njegov sat vrati vrijeme koje je proteklo od zvaničnog početka partije, ali sudija, Nijemac Lothar Schmid, odlučio je da to protivrječi pravilniku i dodijelio pobjedu Spaskom (drugoj u meču) zbog nepojavljivanja protivnika.

Organizatori i šahovska štampa sumnjali su da će meč moći normalno da se nastavi, uprkos činjenici da su naredne partije igrane u maloj sali iza scene, gdje nije bilo pristupa ni publici, ni televizijskim kamerama.

Samo blizak krug Amerikanaca znao je za loše raspoloženje Fišera i promijenjeno psihičko stanje nakon neočekivanog 0:2. Ali te noći u Rejkjaviku zazvonio je neočekivan, gotovo mističan telefon. „Želim da vam prenesem da američki narod želi da vas vidi svjetskim šahovskim prvakom. Gospodine Robert Fišer, molim vas! Trznite se i odmah se vratite za šahovski sto!“

Ova rečenica, kasnije ponovljena u mnogim knjigama, izgovorio je uticajni političar Henry Kissinger, savjetnik predsjednika Richarda Nixona.

Sledećeg dana Bobi Fišer pojavio se kao zraka sunca u maloj sobi iza glavne scene. Iako mu je trebalo čitavih pet minuta da odigra prvi potez, zatim je igrao lako i opušteno i već u petom satu primorao protivnika na predaju. Nakon toga su Rusi počeli da zahtijevaju da meč bude vraćen na glavnu scenu, a Fišer, što je potpuno iznenađujuće, nije se protivio. Samo je zahtijevao da ne bude drugih televizijskih kamera osim onih koje snimaju internu dokumentaciju.

Nedjelju dana nakon šeste partije, Fišer je prešao u vođstvo, ostvarivši dvije uzastopne pobjede. Na sredini meča rezultat je bio 7:5 u njegovu korist.

Usprkos prednosti u rezultatu, Fišer nije odustajao od svojih zahtjeva; najviše ga je smetao šum i šaptanje publike u sali. Pri svakom njegovom primjedbi, Nijemac Schmid pritiskom na dugme palio je elektronski displej sa porukom za tišinu u sali.

„Zabranjen je ulazak u salu djeci sa slatkišima, jer me iritira šum razvijane omotnice.“
„Zahtijevam da se kamere uklone iz sale; ako želite koristiti televizijske kamere, neka budu na daljinsko upravljanje.“
„Ne mijenjati stolice do kraja meča, jer je stolica za igru poput vlastitog kreveta.“
„Treba mi drvena tabla; trenutna, od mermera, loše je urađena: bijela polja su veća od crnih.“

Ove i mnoge druge primjedbe Fišer je iznosio s krajnjom odlučnošću. Spremnost da se njegove primjedbe usvoje objašnjavala se ne samo čvrstinom njegove pozicije, već i njihovom opravdanošću. Zahtijevao je da dva prva reda u sali budu slobodna od publike – zahtjev je ispunjen; zatim je proširio zahtjev i na naredna dva reda, koji su takođe oslobođeni. Ali novi zahtjev – da se oslobodi još sedam narednih redova – razljutio je Ruse.

Sovjetska delegacija smatrala je da je došlo vrijeme za akciju – do kraja meča ostalo je sedam partija, a rezultat je bio 10:7 u Fišerovu korist. U noti glavnom sudiji i organizacionom odboru, Sovjeti su tvrdili da njihov protivnik dobija nešahovsku pomoć i da je njegov zahtjev za uklanjanjem kamera motivisan željom da se spriječi pojavljivanje dokumentarnih dokaza. Upravo zahvaljujući elektronskoj opremi i hemijskim sredstvima objašnjavani su uspjesi Amerikanca za tablom, njegovo vođstvo nad svjetskim šampionom, kojeg je, kako su tvrdili Sovjeti, hipnotisala snaga protivnika.

Grupa naučnika i službenika tajnih službi tokom 48 sati pregledala je salu za igru, a posebno pažljivo i stolice na kojima su sjedili igrači. Obavljena je hemijska analiza nekoliko mrlja na kožnoj presvlaci, rastavljeno je više od stotinu lampi koje osvjetljavaju salu, sa sljedećim zaključkom: „Pronađeno nekoliko mrtvih muva iza jedne od lampi.“

21.partija (tri prije posljednje) stvorila je dovoljnu razliku za ukupnu pobjedu: 12,5:8,5. Tako je 1. septembra 1972. godine Amerikanac prvi put postao svjetski šahovski prvak.

Po završetku zvanične ceremonije dodjele nagrada, Fišer je napustio scenu, izbjegavajući bljeskove foto-aparata i aplauze.
Sjeo je u taksi i uputio se ka svom hotelu, dobacivši portirki na ulazu:
– Nema me za nikoga osim za predsjednika Nixona.

Nekoliko sati kasnije dobio je čestitku telegramom od prvog čovjeka države.

Nekoliko godina kasnije saznalo se da je ta priča s obraćanjem portirki, zapravo, bila povezana s drugim događajem. Nakon njegove pobjede u sali za igru, neka crvenokosa žena (po svemu sudeći, noseći periku) prišla mu je da ga pozdravi i čestita.

U trenutku kada su im se pogledi sreli, prepoznao je sjaj tih očiju. Njegovo srce još nije bilo spremno da oprosti Reginu. Zato je pobjegao, da ga ne sustigne, i zaključao se u hotelskoj sobi kako bi izbjegao novi skandal.

1.septembra 1972. godine radio i televizijski kanali SAD prenijeli su glavnu vijest: Robert Džejms Fišer postao je svjetski šahovski prvak.

Bobi se vratio u SAD, gdje je dočekan s počastima; pozdravili su ga predsjednik Ričard Nikson i savjetnik za nacionalnu sigurnost Henri Kisindžer.

Sa 29 godina doživljavao je najbolji trenutak svog života; sve u njemu činilo se savršeno. Ali nešto skriveno uzdrmavalo je njegov život, gubio je kontrolu nad njim i nad vlastitim umom. Zaključao se u svom domu i nije se pojavljivao u javnosti.

Neki su smatrali da mu je život ugrožen, da mu prijeti smrt, i da iza svega stoji neka tajna služba. Drugi su sumnjali da se Bobi potpuno posvetio religiji, da je već više od deset godina pripadao Svjetskoj crkvi Boga, koja je, navodno, odgovorna za njegovo ludilo i željela da prisvoji njegovu skromnu imovinu.

List The Ambassador Report prenio je dio jednog od rijetkih intervjua na koje je Fišer pristao tokom svoje karijere:

— Imao sam lične probleme raznog tipa, zbog kojih sam počeo da slušam različite propovjednike na radiju. Ali jedan me dotakao, gospodin Herbert Armstrong, koji je rekao: vjerujem da te Gospod usmjerio. Godine 1963. učestvovao sam na turniru i tražili su mi desetinu od nagrade. Zatim su počeli da uzimaju dvostruku desetinu. Iskreno rečeno, opljačkali su me. Uzeli su mi 94.315 dolara, koje sam dobio za meč na Islandu protiv Spaskog.

Problem je u tome što prestaneš da vjeruješ samom sebi, i tu sve staje. To je užasno. Gube se orijentiri, ubrzo te okruži laž. Govore ti da je ljudska priroda pokvarena. Stalno sumnjaš u svoje procjene, vode te u ludnicu. I svaki put kad bih donio ispravnu odluku, činilo se kao da dolazi od đavola. Stalno su mi ponavljali da traje nemilosrdna borba s demonima i da treba vjerovati u armstrongizam. U stvarnosti, svi su oni bezobrazni lažovi.

Poslije 1972. godine

Tokom dvije godine Fišer se nije pojavljivao u javnosti. Nije organizovao konferencije za štampu, nije odgovarao na zvanične pozive, nije igrao šah i čak se nije sastajao s kolegama. Samo ljudi iz njegovog najužeg kruga, ne više od četvorice, povremeno bi prekidali zavjeru ćutanja i otkrivali kako provodi vrijeme svjetski šampion u šahu.

Bert Hochberg, specijalni šahovski dopisnik, tvrdio je da je Fišer promijenio stan i da sada živi u podrumskim prostorijama kuće jednog od vođa religijske sekte „Svjetska crkva Boga“, u sred neurednog stana pretrpanog šahovskim tablama, figurama, novinskim isječcima, narandžama i vitaminima. Najviše vremena provodio je uz šah, a samo bi noću izlazio na ulice Pasadene da ga niko ne prepozna na dnevnom svjetlu.

Pričalo se takođe da Fišer uvijek sa sobom nosi crnu kožnu aktovku u kojoj, kako su neki vjerovali, drži pilule na bazi zmijskog otrova za neutralisanje atentata. Bobi se plašio da će ga KGB otrovati, da mu Rusi nikada neće oprostiti pobjedu na Islandu. Drugi su smatrali da ga je taj strah naveo da posjeti zubara kako bi mu uklonio sve plombe – vjerovao je da su mu pod anestezijom mogli ugraditi sićušne mikrofone.

U isto vrijeme New York Post tvrdio je da je Bobija viđao na ulicama Pasadene kako lijepi letke na kojima je pisalo:
„SAD kontroliše tamna ruka tajnog vladara svijeta.“

Izgleda da Fišer nije bio svjestan da daleko od šahovskih stolova i velikih dvorana prestižnih turnira njegov život biva ugrožen, da gubi snagu i gasne. Usamljeni Bobi je polako umirao...

Godine 1974, nekoliko mjeseci nakon pobjede Karpova nad Korčnojem i nakon zvaničnog izazova za meč za titulu svjetskog šampiona, Bobi Fišer je prvi put prekinuo svoje ćutanje. Ne pojavljujući se javno, preko grupe advokata poslao je u FIDE obiman i detaljno razrađen spisak zahtjeva: šezdeset kucanih stranica (u to vrijeme jedinica mjere bila je „riječ“, a umjesto savremenih tekstualnih programa koristile su se pisaće mašine) za bezuslovno ispunjenje – tek tada bi bio spreman da brani krunu.

„Ogroman“ nagradni fond, pri čemu tačan iznos nije bio naveden, i garancija da u salu neće biti pušteni ni gledaoci, a ponajviše ne fotoreporteri i televizija.

Pored toga, Fišeru je morala biti obezbijeđena čuvena rotirajuća stolica, koja je izazivala takvo nezadovoljstvo Spaskog, kao i poseban šahovski sto sa žutim i zelenim poljima. I najvažniji zahtjev – da se ne računaju sve partije, već samo pobjede. Pri tome bi izazivač morao da osvoji titulu isključivo ukoliko pobijedi s razlikom od dva poena.

— „Šta možemo da uradimo?.. Bojim se da ćemo morati da prihvatimo 90% Fišerovih zahtjeva“, rekao je s neobičnom pokornošću tadašnji predsjednik FIDE-a Maks Eve uoči pregovora.

Ali ubrzo je predsjednik promijenio stav, nestala je fleksibilnost.
Dešavali su se unutrašnji potresi, skriveni od očiju javnosti.

F. Braga, K. Ljardo, K. Minser
BOBI FIŠER. LEGENDA.
Život i partije najvećeg šahovskog genija

Moskva 2012

1975. godina izdaje

Herbert Armstrong, osnivač religijske sekte, i njegov sin Garner Ted Armstrong, vođa evangelističkog pokreta, prevarili su i izdali svoje sljedbenike, uključujući i Roberta Džejmsa Fišera, patetičnim proročanstvom koje su nazvali „1975“. Ovo vjersko učenje tvrdilo je da će se te godine Isus vratiti na Zemlju, a razlog tog nebeskog dolaska biće nuklearni napad kojem će biti izložene Sjedinjene Američke Države.

Nema sumnje da je Bobi slijepo povjerovao u to. Ali kako se drugačije moglo završiti sa čovjekom koji je živio gotovo neprekidno zatvoren u četiri zida, odvojen od spoljnog svijeta i zaokupljen jedino traženjem novih poteza i varijanti za šahovskom tablom?

Vjerovatno je zato Bobi izabrao put samoće i zatvorenosti u pregovorima sa spoljnim svijetom, odbacujući odmah na pragu sve predloge FIDE i ne uzimajući ozbiljno opasnost od gubitka šampionske titule u slučaju da ne odustane od dijela svojih zahtjeva. Fišer je vjerovao u dolazak drugog svijeta, u skori kraj vremena i da meč za titulu prvaka svijeta nije vrijedan pregovora pred licem najavljenog sveopšteg uništenja.

U međuvremenu, Rusi su preko svoje federacije, ideološki bliske rukovodiocima FIDE, vršili pritisak na organizaciju da rasprave i pregovori oko meča za svjetsku titulu budu svedeni samo na ponašanje i zahtjeve mladog Amerikanca, i prije svega da meč dobije fiksne rokove i da broj partija bude ograničen — kako bi se uopšte sačuvala kandidatura. Holanđanin Maksgilis (Maks) Euve, svjetski prvak iz 1935–37, malo šta je mogao da učini protiv takvog pritiska. On je slušao prijedloge, razrađivao strategije i dobijao prijetnje. Doktor Euve je morao da bira između svog života i života Bobija Fišera.

1. aprila bio je posljednji rok za Fišera da prihvati konačnu ponudu FIDE i da da saglasnost na meč sa Karpovim. Ali, kao i u mnogim drugim slučajevima, na mjestu Amerikanca u času početka pregovora zjapila je praznina. Fišer nije odgovorio, niti su uslijedila bilo kakva izvinjenja.
Pripjerana uza zid poslednjim događajima, pod pritiskom ruske i drugih nacionalnih federacija, poslije 48 sati FIDE je, ustima svog predsjednika Euea, objavila o krunisanju Rusa Anatolija Karpova kao novog svjetskog šampiona u šahu, istovremeno lišavajući te titule Amerikanca Bobija Fišera. Razočaranje takvom odlukom osjećali su i „svoji“ i „tuđi“. Završila se Epohа Fišera–šahiste. Na vlast su se ponovo vratili komunisti.

I tako je 3. aprila 1975. postao dan kada je FIDE, pedeset i nešto godina nakon svog osnivanja (Pariz, 1924), i prvi put u istoriji igre sa više od četiri vijeka međunarodne takmičarske prakse — prvi turnir održan je u Španiji 1575. u doba kralja Filipa II (na njemu su učestvovali Španci Fray Ruy Lopez de Segura, Alfonso i Alfonso Ceron, Italijani Leonardo di Cutro „Putino“ po nadimku Lijepi i Paolo Boi „Sirakužanin“) — odlučila da svjetskog prvaka liši njegovog žezla.

Pod rukovodstvom Holanđanina Maksa Evea, koji je obavljao funkcije predsjednika Međunarodne federacije (1970–1978), donesena je zlokobna odluka, koja je lišila šahovski svijet njegove najvažnije figure. Odluka je formalno sprovedena kroz glasanje, ali je bila donesena unaprijed — kupljenim glasovima. Izbacili su Fišera iz igre i nastavili da služe komunistima.

Robert James Fischer, u svojoj 32. godini, bio je uklonjen iz mikrokosmosa bajkovitih topova, dijagonala lovaca i njihovih eteričnih kraljeva. Nikada više nije učestvovao ni na jednom turniru, nikada više nije zasijao svojom prepoznatljivom partijom. Tek par partija krajem 70-ih protiv slabih šahovskih programa u Masačusetsu, i skoro dvije decenije kasnije, sa teretom od 50 godina, vratio se da odigra skandalozni meč protiv Rusa Spaskog.

Ali to je već druga priča.

Istina je da je od 1975. njegov lik postao legenda; njegovo odsustvo sa velikih turnira budilo je duhove uspomena, a istovremeno je poslužilo kao poticaj za njegovo uzdizanje do statusa idola. Prelistavajući stare partije Fišera, obožavaoci su otkrili da njihov kralj, iako lišen krune, ne praveći više poteze na tabli, iz dana u dan igra sve jače. Svakog novog dana Robert Fischer je započinjao novu partiju u čast svoje uspomene; rodio se mit „Bobby Fischer“. 3. april 1975. postao je krajem života šahiste — tog dana establišment je zajedno sa svom svojom političkom snagom uništio i prognao ga sa centra table. Nema sumnje, taj datum će ostati upamćen kao dan kada su ubili Bobbyja Fišera.

Krst koji je pao na pleća Rusa Anatolija Karpova bio je veoma težak, jer je postao prvi svjetski šampion u istoriji koji je titulu dobio za radnim stolom, a ne na tabli od 64 polja. I on je to, bez sumnje, shvatao — nakon krunisanja trudio se svim silama da pokaže, pobjeđujući u raznim takmičenjima, da je zaista najbolji igrač na planeti. Štaviše, zahvaljujući inicijativi bivšeg predsjednika španske federacije Romana Torana, Karpov i Fišer su se nekoliko puta tajno sastajali 1976. u gradovima Kordoba i Madrid, pokušavajući da pronađu osnovu na kojoj bi mogli da organizuju meč između njih za svjetsku titulu. Isti izvor je potvrdio da se neuspjeh tih pregovora može pripisati Fišeru, a ne Karpovu, jer je Amerikanac zahtijevao da se duel nazove Svjetsko prvenstvo u profesionalnom šahu, znajući da Kremlj na to nikada neće pristati, i time je odlučno srušio dijalog.

To je bilo posljednje što su ljubitelji saznali o Bobiju Fišeru — šahisti, iako su još neko vrijeme u njihovoj sredini kružile razne glasine. Kao da je ispunjavao neko nepoznato proročanstvo, Bobi je stigao u kraljevstvo šaha, uzdigao se na neviđenu visinu i potom bio izdan, pobijeđen i zbačen s prestola. Ali, za razliku od drugih epskih priča, ovaj kralj se više nije vratio.

Bobbi, počivaj u miru (03–04–1975).

33 GODINE KASNIJE
17. januar 2008.

Muškarac u izuzetno teškom stanju upravo je primio treću, smrtonosnu dozu gorkog otrovnog alkaloida dobijenog iz opijuma i njegovih soli, koji se u malim dozama koristi kao uspavljivač i anestetik. U svojoj kući u ulici Klappastigur 7, Rejkjavik, glavni grad Islanda, njegovo iznureno i pobijeđeno tijelo umiralo je dio po dio. Proždirao ga je rak; morfin je prigušivao bol. Ali ga je i ubijao.

Nekoliko sati kasnije ljekar će potvrditi smrt; u zvaničnom izvještaju o bolesti biće napisano da je smrt nastupila kao posljedica „naglog prestanka kardiorespiratorne aktivnosti“.

Takođe će napisati da je tri noći kasnije, u najvećoj tajnosti, na privatnoj ceremoniji održanoj još prije svitanja, dok je na Islandu još bila noć, i uz svega petoro svjedoka — porodica Sverrisson (Gardar, njegova supruga i njihovo dvoje djece) i japanska supruga Mijoko Vatai — otac Jakob Roland predao Fišerovo tijelo zemlji po hrišćanskom obredu na groblju crkve Laugardalur u gradu Selfossu, udaljenom 60 kilometara od Rejkjavika.

Bez ikakvih svjedočanstava, fotografija zemljanog humka u pustom i oštro hladnom predjelu obišla je planetu u svjetskim vijestima, tvrdeći da je upravo tu sahranjeno tijelo Roberta Džejmsa Fišera, šezdesetčetvorogodišnjeg građanina Islanda, koji je postao blijeda sjenka američkog šahiste što je nekad zadivljavao svijet svojom igrom za šahovskom tablom.

Umro je sa 64 godine, po broju polja na šahovskoj tabli, i na dan svog prvog poraza (17. januara 1951, prije 57 godina), doživljenog od američkog majstora* u seansi simultanke. Igre sudbine.

*Taj majstor bio je Maks Pavej, a simultanka je održana u Bruklinskoj javnoj biblioteci u Njujorku. Fišer je igrao svoju prvu partiju s majstorom kada mu je bilo svega 8 godina.

Genije je umro, mračni politički motivi pratili su njegovu smrt. Umro je, iako je postojalo mnoštvo razloga da živi.

Bobi Fišer proveo je čitav svoj život sa jednom željom — da bude najbolji. Svu energiju uložio je u ostvarenje tog cilja, i on je dostigao ono što je tako strastveno želio.

Možda je upravo onog dana kada je odlučio da želju pretvori u nužnost, nešto drugo pomutilo njegov razum. Novi strahovi i sumnje obuzimali su ga od trenutka kada je morao dokazivati da je najbolji. Počeo je da se bori s fantomima; obuzeli su ga demoni.

Mi čuvamo njegov lik — dostojanstvenog i usamljenog čovjeka, koji možda nikada nije ni sanjao da postane kralj, ali koji je posvetio svoj život tome da otvori najljepši put ka pobjedama.
Možda je u tome njegova najveća tajna, koju je ponio sa sobom u grob.

...Posvećuje se Robertu Džejmsu Fišeru, ili jednostavno Bobi Fišeru.
Kakav tužan, kakav usamljen kraj.

„Ne vjerujem u psihologiju, već vjerujem u jake poteze.“

Robert Fišer

(Kraj prevoda, ostao je dio sa partijama najjačeg šahiste svih vremena, Bobija Fišera;)