Pozdrav svima. Dakle, naziv ovog sastanka je Strateška partnerstva, i to konkretno u kontekstu budućnosti šahovskog obrazovanja.
A jedna tema koja nije bila mnogo pokrivana u šahovskom obrazovanju jeste kako pretvoriti mlade, ambiciozne šahiste u profesionalce.
Tokom posljednjih šest godina rada u kompaniji Chessable, razvili smo platformu koja je pomogla profesionalcima, kreatorima, ali i amaterima, da dobiju alat za razvoj svojih karijera kao šahovskih kreatora.
To je, dakle, okvir u kojem želim da objasnim o čemu ću govoriti, jer jedno od prvih pitanja koje bih dobijao od roditelja šahista koji bi mi se obraćali sa željom da Chessable sponzoriše njihovo dijete bilo je: „Kako mogu da dobijem sponzora?“
A moje pitanje za njih bilo je: „Pa, šta vi mislite, kako?“
I oni na to nisu imali odgovor.
A to je zato što pitanje koje mi postavljaju nije pravo pitanje.
Pitanje ne bi trebalo da bude: „Kako da dobijem sponzora?“
Pitanje koje bi trebalo da postave sebi, pitanje koje bi mladi, ambiciozni šahovski profesionalci trebalo sebi da postave, jeste:
„Kako da postanem sponzorski zanimljiv?“
„Kako da postanem dovoljno atraktivan da bi sponzor bio zainteresovan da uloži novac i investira u dugoročan odnos sa mnom?“
Jer sponzori nisu humanitarne organizacije, kompanije nisu humanitarne organizacije.
Mi nismo tu da bismo vam dali novac da biste ga vi potrošili na svoju šahovsku karijeru.
Kao kompanija, a konkretno kao direktor jedne šahovske firme, ono što me je zanimalo bilo je da gledam i razvijam igrače koji već imaju publiku — ili koji je tek razvijaju.
I zato je veoma važno, ako izađemo iz okvira šahovskog svijeta i pogledamo druge brendove, da mladi šahovski profesionalac može da dosegne novu publiku — da prenese ono što ja kao sponzor želim da povežem sa tim igračem upravo toj publici.
Dakle, kad si poslovan, kad si potencijalni sponzor za nekog igrača, postoje tri stvari koje tražiš kod tog igrača.
Tražiš domet (reach), tražiš uticaj (influence) i tražiš usaglašenost s brendom (brand alignment).
I te tri stvari ti pomažu da odlučiš da li ćeš nekog igrača sponzorisati ili ne.
Zato, kada razmišljamo o razvoju infrastrukture za šahovsko obrazovanje i kada razmišljamo o razvoju novih mladih ambicioznih šahovskih profesionalaca, moramo se zapitati:
Šta je tim mladim ljudima potrebno da bi u budućnosti uspjeli, kada završe obrazovanje, kada postanu dobri šahisti i zakorače u profesionalni svijet?
U muzici, oblasti u kojoj sam ranije bio aktivan kao muzičar s punim radnim vremenom, postoji prava infrastruktura za razvoj talenata koja počinje vrlo rano.
U mnogim zemljama danas postoje muzičke akademije koje, nakon što završiš osnovno i srednje obrazovanje, nude školovanje na nivou fakulteta.
Te škole te ne uče samo da budeš dobar muzičar, nisu to čisto muzičke akademije — one te uče kako da budeš muzički profesionalac.
Dakle, uče te i svim dodatnim vještinama koje su ti potrebne.
A ono što smo vidjeli u posljednjih, recimo, pet godina jeste porast šahovskih kreatora u industriji, što pokazuje da postoji potražnja i da postoji publika za šah — posebno među povremenim igračima — koji jednostavno pokušavaju da se povežu sa svojom publikom i da to unovče.
A vještine koje ti šahovski kreatori posjeduju veoma se razlikuju od onih koje imaju klasični šahisti.
Šahisti, a nažalost i većina roditelja šahista, fokusirani su isključivo na rezultate.
Fokusirani su samo na šah kao sport, usmjereni samo na to da postanu sljedeći svjetski šampion.
A iskreno, biće samo jedan — i šanse da baš ti postaneš sljedeći svjetski šampion su gotovo ravne nuli.
Dakle, pošto najvjerovatnije nećeš postati svjetski šampion u šahu, mnogo pametnija opcija jeste da razmisliš o tome kako da postaneš igrač i šahovski profesionalac koji može da ima karijeru.
A najbolji način da to postigneš, po mom mišljenju — danas, kada imaš sve te online alate i dostupne načine za izgradnju publike — jeste da počneš da radiš na izgradnji te publike, koristeći društvene mreže i različite platforme koje ti danas omogućavaju da unovčiš šahovski sadržaj.
Dakle, govorim o YouTube-u, ako želiš da izgradiš publiku i postaneš neko koga vrijedi sponzorisati.
Tu je i platforma kao što je Chessable, koja ti omogućava da unovčiš edukativni šahovski sadržaj.
Postoje i druge opcije danas gdje možeš pokušati da unovčiš svoj brend, ako tako hoćeš da ga nazoveš.
Pa kako to radiš?
Kako da izgradiš online publiku?
Jedan od važnijih faktora u svemu ovome jeste da, kada se predstavljaš svijetu, treba to da radiš na najautentičniji mogući način.
Autentičnost zvuči kao divna riječ u teoriji, ali šta zapravo dolazi s njom?
Šta znači biti osoba, a ne samo igrač?
Ako pogledaš neke od poznatijih šahovskih ličnosti u svijetu — uzmimo za primjer Ding Lirena, bivšeg svjetskog šampiona — jedna od glavnih tema koju su šahovski mediji i šahovska zajednica dijelili bila je ta što je Ding bio veoma otvoren i ranjiv kada je govorio o svojim problemima s mentalnim zdravljem i stresom koji je doživljavao kao igrač.
To ga je učinilo simpatičnim, učinilo ga je bliskim, povezivim — učinilo ga je autsajderom u očima publike, iako je tada bio branilac svjetske titule. Ljudi su navijali za Dinga jer se borio sa sobom.
A ta snaga priče o prevazilaženju prepreka je veoma moćan mehanizam koji ljudima pomaže da se povežu i da postanu navijači, fanovi.
Prije 10–15 godina, u časopisu Wired Magazine, jedan čovjek po imenu Kevin Keli objavio je članak o razvoju onoga što je nazvao hiljadu pravih fanova.
Jedna od ključnih razlika između muzičara i šahista je u tome što muzičari od ranih faza karijere rade na stvaranju svoje baze fanova, dok šahisti idu na turnire, odigraju partije, postignu neki rezultat, imaju nekoliko pratilaca i gledalaca — i onda ti ljudi odu.
Gledaš partiju, gledaš igrača, možda ti se sviđa njegov stil igre, ali to ne znači nužno da si emocionalno vezan za njegovu ličnost, za osobu koja stoji iza figure.
I upravo ono što je pokazala priča o Ding Lirenu — njegovoj ranjivosti i problemima sa mentalnim zdravljem — jeste da kada postoji priča, ljudi mogu da se povežu s njom. I odjednom, ljudi postaju fanovi, ljudi su navijali za Dinga da osvoji titulu svjetskog prvaka.
I naravno, kada je to uspio, svi smo slavili — uspio je da prevaziđe mentalne poteškoće i da postane svjetski prvak.
A onda, kada je izgubio titulu od Gukeša, priča je bila: "Šteta, Ding Liren je izgubio jer nije uspio da kontroliše stres i probleme s mentalnim zdravljem."
Istovremeno smo slavili i drugu priču — priču o mladom čovjeku koji dolazi, koji se probija na vrh.
Sve te priče su izuzetno važne za razvoj brenda, za privlačnost prema sponzorima — jer, na kraju, da li igrač pobjeđuje ili gubi nije toliko presudno za fanove.
Fanovi prate nekoga zato što osjećaju ličnu vezu s tim igračem.
Dakle, na slajdu ovdje piše: muzičari grade bazu fanova, dok šahisti imaju problem da imaju samo pratioce.
Ono za šta se želim založiti jeste da, kada razmišljamo o šahovskom obrazovanju, kada razmišljamo o tome kako pomoći mladim igračima da zakorače u svoju buduću karijeru, treba da ih naučimo da na svoju karijeru gledaju kao na prostor za izgradnju zajednice.
Ta zajednica je ono što ih može podići i osnažiti, kako bismo prestali biti zavisni od državnih subvencija i podrški — koje su, naravno, i dalje važne — ali ono što nam nedostaje jeste da igrači sami preuzmu odgovornost za svoju karijeru i sljedeće korake.
A mogu to učiniti tako što će izgraditi publiku koja je vezana za njihov lični brend.
Nemam mnogo toga više da dodam.
Imam još nekoliko slajdova o pričanju priča, ali mislim da je ovo bilo dovoljno dugačko, pa ću taj dio preskočiti.
Postoje elementi storytellinga koji su veoma važni da ih šahisti nauče — a posebno šahovski edukatori.
Želim da se složim s Christianom koji je rekao da pričanje priča postaje sve važnije.
I za kraj, želim istaći još nešto: u ovoj sali imamo mnogo šahovskih novinara koji su sjajni pripovjedači.
Na primjer, ti, Mike, uvijek si sjajan u onome što uspiješ da otkriješ i u uglovima iz kojih ispričaš priču na chess.com.
Ali, po mom mišljenju, bilo bi još bolje kada bi sami igrači, a ne novinari, razmišljali o pričama koje žele da ispričaju.
Naravno da je sjajno što imamo šahovske medije, sjajno je što mediji znaju da "spinuju" priču, i jeste zanimljivo kada se pojavi Hans Niemann i svi se uhvate za "priču negativca".
Ali bilo bi još bolje kada bi sve više šahista izlazilo u svijet sa svojom pričom, razmišljajući o poruci koju žele podijeliti, kako bi počeli prikupljati publiku — i postajati atraktivni za sponzore.
To je moja poruka. Hvala vam.
Нема коментара:
Постави коментар