U Moskvi sahranjen Boris Spaski
Piše: Jurij Golišak, dopisnik Sport –Express-a
Oproštaj od Borisa Spaskog.
Oproštaj od Borisa Spaskog.
Foto: Aleksandar Fedorov, «SЕ»
Na Trojekurovskom groblju oprostili su se od 10. svjetskog šampiona.
Kap vrelog voska sa svijeće pala mi je na ruku. Prišao sam kovčegu velikog šampiona Borisa Spaskog – i umjesto tuge, osjetio svijetlu radost u duši.
Boris Vasiljevič je proživio nevjerovatan, lijep život, ispunjen zadivljujućim usponima – i pred nebesa će stati jednako elegantan kakav je bio. Smrt nije izobličila to nevjerovatno, profinjeno lice. Želim da vjerujem da mu je kraj bio lagan.
Nečija brižna ruka zavezala je Spaskom leptir-mašnu. Bio je to suptilan, ali savršen detalj. Pred vrhovnog sudiju stigao je pravi šampion. Ruski plemić.
Sjetio sam se kako su jednom ovdje, u Hramu Hrista Spasitelja, opojali Sergeja Mihalkova. I njegov sin Nikita govorio je isto – kao da je tuga, nema voljenog oca, a unutra svjetlost. Radost. Slušaš crkvene glasove – i shvataš koliko je nevjerovatan bio život onoga koji je otišao.
***
Boris Vasiljevič je jednom prilikom stajao nad islandskom grobnicom svog najvećeg rivala, Bobija Fišera. Pažljivo je osmotrio – i onda, ili u šali, ili sasvim ozbiljno, izgovorio:
— Dobro. Ima mjesta i za mene.
Ipak, odlučeno je da Spaski ne bude sahranjen na Islandu, već na Trojekurovskom groblju. Činilo mi se da bi bolje bilo da počiva na starom Novodevičjem, pored manastira. Ili na Donjskom – među ruskim plemstvom, koje je Boris Vasiljevič toliko poštovao. Tamo su, na uzvišenju, sahranili i Solženjicina.
Prišao sam Valentini Kuznjecovoj, istoj onoj koja ga je njegovala i brinula o njemu sve ove godine. Izvlačila ga iz moždanih udara. Sa knedlom u grlu izgovorio sam riječi saučešća. Nešto promucao i o tom Novodevičjem.
— Pokušali smo – tiho je odgovorila. – Ispostavilo se da je nemoguće… A Boris Vasiljevič je bio genije – samo to ne razumiju svi… Ali i na Trojekurovskom smo našli posebno mjesto. Ne tamo gdje su današnje zvijezde, već malo sa strane. Tamo gdje su uglavnom vojnici, heroji.
Šta da se radi, Trojekurovsko neka bude. Poželio sam da zaviknem cijelom svijetu da je Boris Spaski bio ličnost ranga… Pa, Rahmanjinova, recimo. Ili Nabokova.
On je bio jedan od onih „pravih“ šampiona, čija su imena i navike poznavali svi. Ne samo šahovski svijet.
Na ceremoniji oproštaja od Borisa Spaskog u Moskvi.
Foto: Aleksandar Fedorov, «SЕ»
***
Stajao sam pored kovčega – i milion priča o Spaskom naviralo je u sjećanju. Sve su se preplitale u čvrst čvor.
Mnoge su bile povezane s Fišerom. Kada je predsjednik Buš riješio da pošalje j buntovnika Bobija iza rešetaka, Boris Vasiljevič je odmah reagovao:
— Stavite i mene u istu ćeliju!
Buš, kako je poznato, nije odgovorio – ali se iz svoje Islandije sumorno nasmiješio sam Bobi:
— Šta će mi Spaski? Bolje neka sa mnom zatvore onu… kako se zove… Kostenjuk!
Sjetio sam se svega toga i u mislima zahvalio Spaskom i za taj divni folklor. Borisa Vasiljeviča sigurno neće zaboraviti.
— Spaski nije bio samo šampion – sa osjećajem je rekao predsjednik FIDE Arkadij Dvorkovič. – Bio je čovjek s velikim smislom za humor…
O, da!
Boris Spaski je imao humor vrhunskog nivoa – humor nevjerovatne suptilnosti. Toliko suptilan da nisi odmah mogao da shvatiš da li se šali ili govori ozbiljno.
Siguran sam da bi i Spaski cijenio blago nespretan govor službenog predstavnika, koji je, izgovarajući skraćenicu FIDE slog po slog, ipak uspio da je izgovori nekako pogrešno. A zatim je iznenada počeo da nabraja odlikovanja pokojnika – „Za radnu hrabrost“, značku „Počasni željezničar“…
Da je Boris Vasiljevič bio mogao da čuje sve to –prvi bi se nasmijao. Sva ta čudna nabrajanja, sve te medalje i značke nikako nisu išle uz njegovu prefinjenu šahovsku igru, njegove kovrdže, francuske dame i automobile. I, na kraju krajeva, njegove monarhističke poglede na svijet.
— Blaženi put… — izgovarao je sveti otac svojim predivnim basom.
Put Spaskog zaista je bio blažen. Čovjek izabran od Boga.
U gomili su tiho pričali o smrti šampiona – razumljivo za 88 godina, ali mogao je još da živi. Izvukao se iz dva moždana udara, ali upalu pluća nije uspio da pobijedi.
— Završio je u infektivnoj bolnici. Možda ga je to i dokrajčilo. Pustili su samo Valentinu da ga obiđe, donijela mu je nešto. Još je i tada šalio, razgovarao. A dva dana kasnije – poziv…
Neko se prisjetio da je nedavno u Petrogradu (na čemu je insistirao sam Spaski) preminula njegova rođena sestra, šampionka u dami. Neposredno prije toga – njegov rođeni sin. Zbog toga među okupljenima nije bilo druge žene Borisa Vasiljeviča – starica još nije preboljela gubitak sina. Još uvijek je potresena, sve je izgubilo smisao.
***
Oproštaj od Borisa Spaskog.
Foto: Jurij Golišak, „SE“
Čovjek koji je stajao pored mene, mladolikih sedamdesetak godina, iznenada se ispostavio kao 91-godišnji šahista Čeremisin. Izvadio je iz džepa sakoa izblijedjelu fotografiju i vojnički salutirao:
— Ovo smo mi 1949. godine, igramo ja i Bora – njemu je tada bilo 12…
Odmah se okupila gomila. Svi su željeli da vide fotografiju, grabili je iz ruku, odmahivali glavama u nevjerici.
Htio sam da postavim mnoga pitanja Arkadiju Dvorkoviču – koliko često se pruža prilika da razgovaraš s predsjednikom FIDE?
Ali Arkadij Vladimirovič je užurbanim koracima napustio ceremoniju, ne čekajući kraj službe. Nije se zadržavao kod televizijskih kamera, nije odgovarao na pozdrave. Očigledno je imao razlog.
S druge strane, Andrej Filatov, predsjednik Ruske šahovske federacije, nije žurio nigdje. Bogat čovjek, šarmantan i ljubazan. Znam to sigurno – Filatov je nekada bio gost „Razgovora petkom“, baš kao i Spaski. Izuzetan čovjek. Zato je i bio u sjajnim odnosima s velikim Spaskim, koji u sumraku života nije puštao blizu predsjednike, već isključivo dobre ljude.
Odstupili smo s Filatovim malo u stranu.
— Imam toliko priča s Borisom Vasiljevičem!
— Koja vam sada prva pada na pamet?
— Otišli smo u Berlin na premijeru holivudskog filma Žrtva pješaka. Boris Vasiljevič je komentarisao film – i žestoko se nije slagao s nekim detaljima u priči. Tvrdio je da 1972. nije bio takav, da u Islandu nije opsesivno rastavljao onu stolicu, da nije imao paranoju oko prislušnih uređaja… A ljudi koji su tada bili s nama i prisustvovali onom meču s Fišerom su se smijali: „Boris Vasiljevič, prikazali su vas tačno! Bili ste baš takvi!“
Vidio sam kako je Spaski razgovarao s predsjednikom Rusije. Kako je živopisno, emotivno pričao o tom meču. A ja mu lično dugujem zahvalnost jer je provodio vrijeme s mojim sinovima. Učio ih mudrosti i životnim vrijednostima.
Veličanstvena ličnost.
— Pa, dajte, grandozna — on je broj dva u vašoj istoriji.
— Nema problema. Ova priča me stvarno impresionirala. Proslavljali smo jubilarnu proslavu Spaskog u šahovskom klubu. Odjednom uleti razbarušeni, zaduvan čovjek sa tri karanfila. Lice poznato — ali ne mogu da ga prepoznam! Kaže: „Borise, specijalno sam došao za 24 sata da ti čestitam. Možda ne znaš, ali moji učenici analiziraju tvoje partije. Čak sam počeo da se borim protiv toga — da se ne zanimaju toliko šahom, nego da se bave svojim poslom... Ali možda ne bi bilo tog stvaralaštva u našem poslu bez tebe! Svi su oni fanovi Spaskog!“
Pomaknem se ka Borisu Vasiljeviču, tiho pitam: „Ko je to?“ — „Žores Alferov, dobitnik Nobelove nagrade...“
Oproštaj od Borisa Spaskog.
Arkadij Dvorkovič - Andrej Filatov.
Foto: Aleksandar Fedorov, „SЭ“
Izgleda da ništa na ovom danu ne može da me iznenadi više od priče o nobelovcu, ali onda u gomili spazim svog starog poznanika. Boris Postovski, međunarodni sudija, koji već sto godina živi u Bostonu! Prijatelj svih velikih šampiona — a kod nekih je bio sekundant u glavnim mečevima!
Pomislio sam — možda me oči varaju. Borisu Naumoviču je skoro 90. Da li su to godine za prelaženje okeana?
Pažljivo razjasnim situaciju.
— A ja vas se sjećam! — ushićeno je rekao Postovski. — To ste vi — „svakog petka“? Zajedno smo tako dugo sjedili u šahovskom klubu da smo zakasnili na metro?
Pomalo sa osećajem krivice, priznajem — i Postovski me odmah zagrli. Kao što je nekada grlio svog prijatelja Borisa Spaskog.
— Ne možete da zamislite koliko sam letio preko Kube...
— Posebno na sahranu?
— Ne, slučajno je ispalo. U Moskvi je bio turnir „Aeroflot“. Pozvali su me. Nisam ih izdao — izdržao sam let!
— Eto šta znači sportista.
— A kakav je bio Spaski sportista! Ne znate? Fenomenalno je skakao u visinu. Tačno je preskočio metar osamdeset. Za to vrijeme — sjajan rezultat.
— Nevjerojatno.
— A kakav je imao dar za parodiju! Oooo, to je bilo nešto! Šahiste je imitirao fantastično. A Brežnjeva je pokazivao tako... Bolje od samog Brežnjeva.
— Dugo se niste videli?
— Dosta dugo. Ali pri mojim posjetama, svraćao sam kod njega i Averbaha. Sećam se, donio sam svakome po bure meda. Nosio iz Baškirije. Kada su javili da je Boris preminuo, čitavu noć sam se sećao kako sam sa Spaskim šetao po obali Kana. Tamo je neverovatna obala!
— Znam.
— Izvještavam: prije mnogo godina imao sam povredu leđa. Pao sam na Novom Arbat-u. A na turnir u Francusku sam planirao da idem kao glavni sudija. Sastav nevjerovatan — Gligorić, Spaski, Korčnoj, Tajmanov, Ivkov, budući šampion svijeta Ponomarov... Razmišljam: kako da uđem u avion s takvim leđima? Ne mogu da se pomjerim! Dan prije polaska, u sportskom dispanzeru na Kurskoj, nekim čudom su me doveli u red. Za sekund sam postao drugi čovjek! Jedna injekcija — i sve. U Nici me prijatelj dočekao u „Mercedesu“ — dovezao direktno na otvaranje. Odmah srećem Spaskog, pričam mu o svojim brigama. On se smješka: „Opusti se! Dovešću te u red. Od sutra svakog dana idemo u šetnju...“ I stvarno — svaki dan me vodio po obali. Pomoglo — kakav vazduh! Boris je znao šta govori.
U tom trenutku su kroz vrata prenijeli kovčeg sa telom Borisa Vasiljeviča — i dva stara velemajstora su se poslednji put srela. Postovski je posmatrao šampiona dugim pogledom, pritisnuo maramicu na oči.
Pokušao sam da odvratim pažnju — sjetio sam se naglas, kako mi je Spaski nekada rekao — da je bio jači od Fišera 72. godine. Tim je poraz bio teži. Sve to ga nije napuštalo do poslednjih dana. Nisam ni računao na neke priče. Ali Postovski ponovo nije izneverio.
— Da li je zaista bio jači 72. godine od Bobija? — pitao sam jednog od poslednjih ljudi koji to mogu ispričati. Poznavao je lično i jednog i drugog.
— O tome se ne može reći u dvije riječi. Mislim da je pomalo potcenjivao Fišera. U tome je, mislim, i greška Botvinika... Razgovarali su pomalo s prezirom: aaaa, pa ko je taj Fišer? Neobrazovan! Tada nije bilo svjetskih šampiona bez višeg obrazovanja, Bobi je bio prvi takav. Do 72. godine Spaski je stalno pobjeđivao Fišera. I to na zadivljujući način! Još jedan trenutak — Boris je želio da s njim na meč ode Talj. Ali Botvinik je bio protiv. Govorio je: „Počeće da pije...” To je bila greška. Borisu je bila potrebna upravo takva podrška kakvu je mogao da pruži samo Talj.
— Kako interesantno.
— S druge strane — postojao je određen pritisak iz Moskve.
— Ko je pritiskivao?
— Predsjednik Sportskog komiteta Sergej Pavlov. Kada je Fišer počeo da pravi probleme sa nedolaskom na partiju u meču, Pavlov je zvao Spaskog: „Borise, odlazi! Zašto ti to? Ostaćeš svetski šampion!”
— Jedna od glavnih tajni šaha 20. veka — pa zašto nije otišao?
— Kasnije sam ga ispitivao. Boris mi je otkrio tajnu nekoliko godina kasnije. Kaže: „Razumiješ... Pa otišao bih. A šta sa novcem? Niko ništa ne bi isplatio. Događaj bi propao.” A ovo je bio prvi svjetski šampionat sa visokim honorarima.
Oproštaj sa Borisom Spaskim
Foto: Aleksandar Fedorov, "SЭ"
***
Postovski je krenuo pješice ka šahovskom klubu — a tamni konvoj je išao ka Trojekurovskom groblju. Htio sam da krenem ka metro stanici, ali sam odjednom shvatio — ne mogu da se oprostim od Borisa Vasiljeviča, tako dragog za mene, na brzinu. Moram da idem na groblje. Neka bude maglovito vrijeme, da li kiša, da li sneg — ništa, izdržaću.
Kao da smo plovili po martovskoj Moskvi. Evo Gogojevskog bulevara — i tako dragog srcu Spaskom šahovskog kluba. Bronzani Gogolj je spustio glavu, gledajući za odlazećim velikim šampionom. Evo Nikitskog... Bioskop „Pionir”...
Foto: Aleksandar Fedorov, "SЭ"
...Bacio sam komad smrznute zemlje — i on je tupo udario o poklopac kovčega. Odlazeći, osvrnuo sam se — svuda heroji, heroji, heroji. Boris Vasiljevič u dobrom društvu.
Brdo je brzo poraslo. Pokrili su ga granama jelke — da bi Borisu Vasiljeviču, sjajnom čovjeku, bilo malo toplije.
Šapnuo sam sebi da ću dolaziti.
Нема коментара:
Постави коментар