Genijalnost Aleksandra Aljehina je neosporna, ali je njegov život bio pun kontradiktornosti i nevjerovatno složen.
Piše: Nikolaj Kandišev
Dana 24. marta 1946. godine, u hotelskoj sobi „Park“ u portugalskom Eštorilu pronađeno je tijelo muškarca. Gost hotela sjedio je mrtav u fotelji. Na stolu ispred njega bila je postavljena šahovska tabla. Tako je, u 53. godini života, preminuo četvrti svjetski šampion u šahu Aleksandar Aljehin. Njegov život bio je prepun protivrječnosti, a smrt obavijena misterijama.
Život…
Jedan od najvećih šahista u istoriji rođen je u porodici predvodnika plemstva Voronješke gubernije Aleksandra Aljehina, kasnije poslanika Državne dume iz frakcije oktobrista, i ćerke vlasnika Trogorne manufakture, Anisije Prohorove. Upravo mu je majka pokazala šah i zainteresovala ga za igru.
Budući svjetski šampion počeo je da igra šah sa sedam godina, a već nakon tri godine uspio je da odigra remi protiv legendarnog Gari Pilsberija, specijaliste za simultanke „na slijepo“. Tokom 1910-ih, Aljehin se svrstao među najbolje šahiste Ruske imperije.
Prvi svjetski rat zatekao ga je na turniru u Njemačkoj. Na dan kada su Nijemci objavili rat Rusiji, Aljehin se borio za pobjedu na turniru u Manhajmu. Prevremeno mu je uručen glavni trofej, ali je ubrzo završio u zatvoru, jer je bio državljanin neprijateljske zemlje.
Aleksandru je uspjelo da dobije ljekarsko uvjerenje na osnovu kojeg je oslobođen. U jesen 1914. godine vratio se u Rusiju. Tamo je budući svjetski šampion održavao simultanke, a zatim se dobrovoljno prijavio na front kao vođa mobilne jedinice Crvenog krsta. Za spasavanje ranjenika s bojnog polja, Aljehin je bio odlikovan. Nakon što je dva puta bio ranjen, završio je u bolnici, a zatim se vratio u Moskvu.
Aljehin nije imao jasno definisan politički stav, zbog čega se nakon revolucije 1917. godine nije priklonio nijednom taboru. Godine 1919., u jeku crvenog terora, našao se u Odesi, gdje je bio osuđen na smrt strijeljanjem zbog navodnih veza s bjelogardejcima. Spasio ga je lično predsjednik Sovjetskog narodnog komesarijata Ukrajine, Hristijan Rakovski.
Godine 1921., Aljehin napušta RSFSR i odlazi u Latviju kako bi učestvovao na međunarodnim šahovskim turnirima. Odlazak nije bio tajan, već zvanično odobren od strane sovjetskih vlasti. Tada još nije razmišljao o emigraciji – šah je bio njegova jedina opsesija. Imao je jedan cilj: postati svjetski prvak. I uspio je. Međutim, na rodnu zemlju više nikada neće kročiti.
Put do svjetske titule
U jesen 1927. godine, Aljehin uspijeva da preotme šahovsku krunu velikom Hozeu Raulu Kapablanki. Za organizaciju tog meča bile su potrebne ogromne sume novca – čak 10.000 dolara, što je za ono vrijeme bio basnoslovan iznos. Aljehin nije imao toliko novca, a prihodi od simultanki nisu bili dovoljni. Spas je došao iz Argentine – njena vlada je pristala da sponzoriše događaj.
U Buenos Ajresu, ruski velemajstor, koji je u tom trenutku već bio državljanin Francuske, ostvario je istorijsku pobjedu. Pobijedio je šest partija, izgubio tri i time postao četvrti svjetski šampion u šahu.
Hoze Kapablanka (drugi s desna, sjedi), Emanuel Lasker (treći s lijeva, sjedi), Aleksandar Aljehin (treći s lijeva, stoji).
Izvor fotografije: RIA Novosti.
Na jednom od banketa ruske emigracije u Parizu, organizovanom u njegovu čast, Aljehin je navodno dao niz sarkastičnih izjava na račun sovjetske vlasti. Već sljedećeg dana, emigrantski listovi prenijeli su njegovu izjavu:
"Da bi se mit o nepobjedivosti boljševika raspršio, kao što se raspršio mit o nepobjedivosti Kapablanke."
Međutim, do danas ne postoje tačni dokazi da li su te riječi zaista izgovorene.
Bez obzira na to, sovjetske šahovske vlasti proglasile su novog šampiona neprijateljem države. Čak je i njegov brat Aleksej objavio javnu osudu, kritikujući Aljehinove antisovjetske stavove. Zamjenik narodnog komesara pravde RSFSR-a i predsjednik Šahovske organizacije SSSR-a, Nikolaj Kriljenko, poslao je izvještaj Josifu Staljinu, nazivajući Aljehina "bjelogardejcem" koji je počinio političku izdaju.
Brat Aljehina je strijeljan 1939. godine, a sestra preminula 1944. godine.
Aljehin je nosio titulu svjetskog šampiona do 1935. godine, kada ju je izgubio s razlikom od samo jedne partije, prepustivši tron Holanđaninu Maksu Eveu. Tokom meča, Aljehin je pretjerano konzumirao alkohol, ponekad dolazeći na partije u pijanom stanju.
Dvije godine kasnije, 1937. godine, održan je revanš meč– ovaj puta Aljehin pobjeđuje sa 10 dobijenih partija i vraća šampionsku titulu. Kasnije će upravo Eve postati jedan od njegovih najžešćih kritičara, optužujući ga za saradnju s nacistima.
U septembru 1939. godine, tokom Šahovske olimpijade u Buenos Ajresu, Aljehin, koji je bio kapiten francuske reprezentacije, odbio je da izvede svoj tim na meč protiv Njemačke – u znak protesta protiv nacističke invazije na Poljsku.
Tek u januaru 1940. godine vratio se u Evropu. Nakon dvije sedmice provedene u Lisabonu, stigao je u Pariz, gdje se dobrovoljno prijavio u francusku vojsku. Međutim, tokom ljeta 1940. godine, kada je Francuska pala pod njemačku okupaciju, Aljehin je zarobljen od strane nacista.
Izgnanstvo u Portugaliji i sumnjiva smrt
Nakon što je oslobođen, Aljehin se preselio u Portugal. Prema njegovim vlastitim tvrdnjama, dozvolu za odlazak iz Francuske dobio je nakon objavljivanja serije antisemitskih članaka pod nazivom "Jevrejski i arijevski šah". U tim tekstovima pokušao je da dokaže kako jevrejski šahisti nemaju hrabrost i konceptualnu snagu.
Od 1941. godine, učestvovao je na nizu turnira organizovanih na okupiranim teritorijama.
U septembru 1942. godine pobijedio je na Evropskom prvenstvu, koje je faktički bilo nacistički propagandni turnir, jer su protivnici Njemačke bili isključeni iz takmičenja. Tokom rata, Aljehin je dominirao, osvajajući većinu turnira organizovanih od strane Trećeg Rajha.
Nakon završetka rata, pravdao se tvrdnjama da su nacisti "izmijenili" njegove članke. Međutim, njegova četvrta i posljednja supruga, Grejs Višard, predala je advokatima šest rukopisa, uključujući i sporne tekstove o "Jevrejskom i arijevskom šahu", čime su njegove tvrdnje dovedene u pitanje.
...i smrt
Tokom rata, Aljehin je živio skromno i povučeno. Međutim, nakon 1945. godine, situacija za njega postaje dramatično gora.
Šahovski svijet se polako oporavljao, ali je Aljehinu bio uveden bojkot. Formirana je specijalna komisija koja je istraživala njegovu saradnju s nacistima. U Francuskoj su čak planirali da ga sude kao izdajnika.
U istoj godini on dolazi u Portugal. Prema mišljenju nekih istraživača, ovdje, pateći od usamljenosti i bolesti, svjetski šampion se nadao da će preživjeti opasno vrijeme, kada su širom Evrope traženi i suđeni ratni zločinci i kolaboracionisti. U tim mjesecima, igrač živi u polupraznom hotelu provincijskog Eštorila, gdje ga drže faktički iz milosti. Nema kontakta sa suprugom. Prijateljima šalje pisma u kojima pokušava da se opravda.
Pored teške hipertenzije (krvni pritisak mu je dostizao i do 280 mmHg), Aljehin je bio u teškoj finansijskoj situaciji i borio se s alkoholizmom. Njegov jedini izvor prihoda bile su male i rijetke naknade za komentare šahovskih partija i seanse simultanke, koje je organizovao njegov prijatelj, portugalski majstor Fransisku Lupi. Većina tog novca odlazila je na konjak.
Jedini tračak nade u njegovom životu pojavio se početkom februara 1946. godine, kada je primio telegram od Mihaila Botvinika, koji mu je predložio meč za titulu svjetskog prvaka. Međutim, meč nikada nije odigran – Aljehin je preminuo 1,5 mjesec kasnije.
U jutarnjim satima 24. marta 1946. godine, 53-godišnji Aljehin pronađen je mrtav u hotelskoj sobi broj 43 u Eštorilu.
Okolnosti u kojima je tijelo pronađeno i zaključak o smrti aktivno su razmatrane u štampi nakon događaja. Pored zvanične verzije portugalskih vlasti da je svjetski šampion umro od gušenja mesom, postojale su verzije o samoubistvu, srčanom udaru i ubistvu. Lupi je pričao da mu se noću, 22. marta, Aljehin žalio na samoću i predložio mu da odu zajedno u noćni klub, gdje je maštao o meču sa Botvinikom.
Prema njegovim riječima, 23. marta, nakon večernje šetnje, Aljehin je naručio večeru i zamolio osoblje hotela da dođu po tanjire narednog jutra u 11 sati. Kako je pričao portugalski igrač, Aljehin je jeo rukama kada nije bio u društvu, a već mrtav držao je u ruci komad steaka. Fransisko je bio predstavnik agencije Associated Press u Portugalu. Za tu agenciju je napravio poznatu posmrtnu fotografiju šampiona.
Doktor Manuel Markeš da Mata potvrdio je smrt i uputio tijelo na obdukciju u Institut za sudsku medicinu u Lisabonu.
Tek 2002. godine, portugalski list Público objavio je zvanične dokumente sa autopsije, prema kojima je uzrok smrti bio gušenje usljed začepljenja disajnih puteva komadom mesa dimenzija 10×1 cm.
15. aprila, dan prije sahrane šampiona, na naslovnoj stranici lista Diário de Lisboa objavljena je članak novinara Artura Portele pod naslovom „Tajna sobe 43: Zagonetna smrt Aleksandra Aljehina“. U članku se postavlja pitanje o mogućoj umješanosti sovjetskih obavještajnih službi.
Portela ukazuje na nejasnoće u zvaničnoj verziji smrti, posebno na promjenu nameštaja u sobi i činjenicu da su tanjiri pored tijela bili prazni, a zvanična verzija je bila da je ruski šahista umro od gušenja komadom mesa. Takođe, u članku se sugeriše da je uzrok smrti zapravo srčani spazam, a ne gušenje komadom mesa, kako je tvrdila zvanična verzija.
Razmatrane su i druge teorije, uključujući samoubistvo, koje je navodno bilo izazvano problemima sa alkoholizmom, depresijom, finansijskim teškoćama i razvodom sa suprugom. Najveća spekulacija bila je da su sovjetske specijalne službe stajale iza ubistva, kako bi se izbjegao eventualni poraz Botvinika u predstojećem meču. Prema tvrdnjama Garryja Kasparova, ovu teoriju je podržavao i Aljehinov sin, Aleksandar Aljehin mlađi.
Kanadski šahista Kevin Spragget, koji je živio u Portugalu, posvetio je mnogo vremena istražujući smrt velikog šahiste. U svojoj detaljnoj studiji iz 2009. godine, Spragget zaključuje da je Aljehin ubijen izvan hotelske sobe, vjerovatno od strane sovjetskih agenata, te da su uslovi u sobi i rezultati obdukcije bili falsifikovani od strane portugalske političke policije PIDE.
U početku je Aljehin bio sahranjen u Eštorilu. Deset godina kasnije, pokrenuto je pitanje promjene mjesta sahrane, pri čemu su vlasti Sovjetskog Saveza bile spremne da prihvate posmrtne ostatke prvog ruskog svjetskog šampiona. Međutim, želja njegove posljednje supruge, Grejs Višard, bila je da Aljehinovi posmrtni ostaci budu premješteni u Pariz.
25. marta 1956. godine, održano je druga sahrana na groblju Monparnasse u Parizu, uz prisustvo predsjednika FIDE, Fölkea Rogarda, i delegacije iz Sovjetskog Saveza. Na njegovoj nadgrobnoj ploči ispisana je posveta: „Šahovskom geniju Rusije i Francuske“. On je preminuo kao aktuelni svjetski šampion. Ovo je jedinstven slučaj u istoriji šaha.
Njegov planirani protivnik u meču za „kraljevu krunu“, Botvinik, jednom je izjavio:
„Šahovska djela Aljehina, najvećeg šahovskog umjetnika prošlosti, živjeće vijekovima. Igrajući Aljehinove partije, šahisti budućih generacija dobiće istinsko estetsko zadovoljstvo i diviti se snazi njegovog genija.“
https://www.sovsport.ru/chess/articles/samaya-zagadochnaya-smert-v-istorii-shahmat-kusok-myasa-ubijstvo-ili-serdechnyj-pristup?utm_source=yxnews&utm_medium=desktop&utm_referrer=https%3A%2F%2Fdzen.ru%2Fnews%2Fsearch
Нема коментара:
Постави коментар