Međunarodni velemajstor, dvanaesti svjetski šampion u šahu – Anatolij Karpov
Prije 50 godina, 3. aprila 1975, šahovska kruna se iz Sjedinjenih Američkih Država vratila u Sovjetski Savez, nakon što je Amerikanac Robert Fišer odbio da se bori za nju protiv pobjednika meča kandidata, tada 23-godišnjeg Karpova. Dvanaesti svjetski šampion u šahu, počasni predsjednik Sovjetskog fonda mira i poslanik Državne dume u sazivima od šestog do osmog, ispričao je za aif.ru kako je ova drevna igra dospjela u središte geopolitičkih previranja i da li se njome može učiniti svijet bezbjednijim.
„Mislio sam da ću ostati bez mogućnosti putovanja“
Vitalij Cepljaev, aif.ru- Anatolije Jevgenijeviču, kako su vam zahvalili za povratak šahovskog prestiža zemlji, da se poslužimo riječima Visockog? Da li ste dobili neku nagradu?
Anatolij Karpov— Nije bilo nikakvih novčanih nagrada, jer nije bilo ni meča. Samo usmene čestitke. Tadašnji ministar sporta Pavlov prenio mi je čestitke od Brežnjeva i premijera Kosigina. A u maju su u moju čast organizovali svečanu ceremoniju u Sali stubova Doma saveza, gdje se okupilo oko dvije hiljade domaćih i stranih gostiju.
— Sigurno su neki iza vaših leđa šaputali da pobjeda bez borbe i nije prava pobjeda?
Anatolij Karpov — Takvih razgovora je bilo, a ima ih i danas. Uvijek je bilo onih koji su htjeli da mi naškode. Ali tada sam brzo zatvorio usta kritičarima, jer sam osvojio gotovo sva takmičenja od 1975. do 1977. godine, uključujući sve velemajstorske turnire, počevši od turnira u Sloveniji.
— Da li je tačno da je Fišer, kada se razgovaralo o održavanju meča s vama, postavio FIDE-u listu sa 64 zahtjeva – koliko i polja na šahovskoj tabli?
Anatolij Karpov — Ne, to je nečija izmišljotina. Ali zahtjeva je bilo, i to veoma ozbiljnih. Na primjer, želio je da meč traje dok jedan igrač ne ostvari 10 pobjeda, pri čemu se remiji ne bi računali. Takođe, zahtijevao je da, ako rezultat dođe do 9:9, aktuelni šampion može prekinuti meč i zadržati titulu. To znači da bih, da bih pobijedio Fišera, morao da ostvarim prednost od najmanje dva poena – što je do tada bilo nezapamćeno.
— Poznato je da vam je bilo veoma žao što taj meč nije održan. Čak i nakon što ste postali šampion, pokušavali ste da nagovorite Amerikanca da ipak zaigrate, vodili ste pregovore s njim, zbog čega ste završili „pod lupom“ KGB-a. Da li je neko podnosio prijave protiv vas?
Anatolij Karpov — Tako je. Zaista sam želio da igram protiv Fišera i pokušavao sam da se dogovorim s njim. Vlasti su me oštro kritikovale zbog toga što sam se s njim sastajao na svoju ruku – i to tri puta: u Japanu, Španiji i SAD-u. Nakon susreta u Japanu, moji odnosi s ministrom sporta su se pogoršali. Mislio sam da me neće pustiti na turnir u Španiji, poslije kojeg smo Fišer i ja planirali novi krug pregovora. Međutim, na moje veliko iznenađenje, izdali su mi pasoš i odobrili vizu. Otišao sam kod ministra, koji me je primio. Pavlov je tražio da mu obećam da neću ništa potpisati s Fišerom bez odobrenja iz Moskve. Održao sam riječ. Ništa nisam potpisao, iako smo tada značajno napredovali u pregovorima. A prilikom našeg posljednjeg susreta u Americi, već smo bukvalno držali olovke u rukama da potpišemo dogovor.
Jedino oko čega nismo mogli da se složimo bilo je Fišerovo insistiranje da se naš meč nazove „Svjetskim prvenstvom za profesionalne šahiste“. Ali u SSSR-u profesionalni sport nije postojao – postojali su samo amateri. Čak i da sam prihvatio taj naziv, sportske vlasti ga nikada ne bi odobrile.
Potez indijskim lovcem
— Za Zapad ste oduvijek bili „trn u oku“. Prvo ste preuzeli šampionsku titulu od ekscentričnog Fišera, a zatim emigrant Korčnoj nije uspio da vam je oduzme… Da li se šahovska trka u to vrijeme može uporediti s trkom u naoružanju i svemirskom utrkom?
Anatolij Karpov — Tačno je. U svijetu šaha, Hladni rat je bjesnio punom snagom. Na Zapadu su činili sve da spriječe Sovjetski Savez da zadrži titulu svjetskog šampiona. Kada su se pregovarali uslovi meča s Fišerom, svi su me napali, misleći da ću popustiti pred nepovoljnim zahtjevima. Ali pokazao sam tvrdoglavost i istrajnost. Uz to, podržala me naša šahovska federacija, kao i druge federacije koje su stajale na strani zdravog razuma. Borba je bila žestoka. Na kraju, kada se glasalo, Fišeru je falilo samo nekoliko glasova.
— Kada se vodi takva borba s geopolitičkim rivalom, kada iza sebe imate čitavu zemlju, od sportiste se očekuje potpuna posvećenost i ogroman psihološki pritisak. Da li ste uspijevali da zaspete posle partija?
Anatolij Karpov — Nije bilo lako zaspati, posebno kada su se mečevi odugovlačili. A što se tiče posvećenosti, potpuno ste u pravu. Da bih se pripremio za meč s Fišerom, morao sam analizirati sve njegove partije iz posljednjih nekoliko godina, koje je odigrao protiv najjačih šahista tog vremena – Tajmanova, Larsena, Petrosjana, Spaskog… A zatim sam morao analizirati i sopstvene partije, pronaći greške. Sve u svemu, to je bilo oko 150 partija – ogroman obim posla.
–Kažu da vam je u poboljšanju sna pomagao pukovnik medicinske službe Zuhar, koji je prethodno radio s kosmonautima.
Anatolij Karpov — Kada sam tokom meča s Korčnojem imao problema sa snom, zaista sam pozvao Vladimira Petroviča – hajde da vidimo šta možete da uradite. Zuhar je nekoliko noći sjedio prvo u susjednoj sobi, zatim je prešao u moju. Pokušao je da primijeni hipnozu. Ali ništa nije uspjelo. I konačno, kada je sjedio pored mog kreveta do 5 ujutru, a ja i dalje nisam zaspao, priznao je nemoć: „Anatoliju Evgenijeviču, ne mogu da vam pomognem – bolje da vas naučim kako da sami ovladate hipnozom sna.“ Naravno, zahvalio sam mu se na ponudi, ali sam odbio.
— Na FIDE listi najjačih svjetskih šahista, Rus Jan Nepomnjašči zauzima tek 10. mjesto, a među prvih sto ima ukupno 12 naših sunarodnika. Nije li to malo za zemlju koja je dala polovinu svjetskih šampiona u istoriji? Indija i SAD, na primjer, imaju isti broj vrhunskih šahista. Možda danas nešto nije u redu s našom šahovskom školom?
Anatolij Karpov — Problemi postoje, to je tačno. Ali dobro je da smo makar neki nivo povratili. Početkom 2000-ih čak smo izgubili nekoliko ekipnih prvenstava Evrope. A današnjih 12 mjesta od 100 – pa, to je malo, iskreno govoreći. Stvar je u tome da su Indija i Kina postale mnogo aktivnije u šahu. Pojavio se veliki broj jakih šahista iz tih zemalja. Nije slučajno da se u decembru borba za titulu svjetskog prvaka vodila upravo između predstavnika Indije i Kine – Gukeša Dommaradžua i Dinga Lirena. I zbog grube greške Kineza u posljednjoj partiji, pobjedu je odnio 18-godišnji Indijac.
„Sve je postalo prljavo“
— Protiv vas je uvedeno gotovo isto toliko zapadnih sankcija koliko imate sportskih priznanja. A prije njih ste se aktivno bavili šahovskom diplomatijom, promovisali ovu igru širom svijeta, uključujući najrazličitije ljude – od školaraca u Maroku i Indoneziji do zatvorenika u američkim zatvorima. Šta vas je pokretalo?
Anatolij Karpov — Vjerovatno ljubav prema ovoj igri i razumijevanje da ona može imati ogroman pozitivan uticaj na ljude. U zatvorima u kojima se igra šah, ima manje problema s disciplinom, atmosfera je humanija. Djeca koja se bave šahom bolje uče i postižu veće uspjehe u životu. Šah, baš kao nauka i muzika, može ujediniti svijet, učiniti ga ugodnijim i bezbjednijim za sve. Barem ja u to vjerujem.
(Ovo je samo dio intervjua-prevodilac)
Нема коментара:
Постави коментар