Intervju sa Borisom Spaskim juniorom

 29.7.2023.

Poledajte, na linku ispod, ekskluzivni, prvi intervju sa Borisom Spaskim juniorom, sinom legendarnog svjetskog šampiona u šahu Borisa Spaskog. Ovo je transkript intervjua:

Nakon obilaska izložbe „1972. Fišer/Spaski: Meč, njegovo porijeklo i uticaj“, Spaski junior je sjeo s menadžerom marketinga Svjetske šahovske kuće slavnih, Brajanom Flauersom (Brian Flowers), kako bi podijelio svoje viđenje o svom ocu, njegovom odnosu s Bobijem Fišerom, događajima nakon meča za svjetskog šahovskog šampiona 1972. godine, kao i o mitovima i zabludama u vezi sa „Mečom stoljeća“.

1972 Fišer/Spaski: Ekskluzivni intervju sa Borisom Spaskim juniorom

Odrastao sam u Francuskoj, gdje sam i rođen 1985. godine, godinama nakon što je moj otac emigrirao u Francusku. Odrastao sam u predgrađu Pariza zvanom Madon, malom gradu u kojem se nalazila pravoslavna crkva i gdje se nekoliko imigranata nastanilo još 1917. ili 1921. godine, nakon Ruske revolucije. Moja baka je tamo živjela sa mojim djedom i oni su dočekali mog oca kada je došao u Francusku.

U suštini, ništa posebno. Tu je imao svoje prvo mjesto, svoju prvu kuću, gdje sam i ja odrastao. Poslao me je u lokalnu katoličku školu, iako mi nismo katolici. Srećno sam proveo prelijepo djetinjstvo, igrajući tenis skoro svaki dan sa svojim ocem. Sa 12 godina preselio sam se u Pariz kako bih igrao još više tenis.

Danas sam postao farmer i bavim se poljoprivredom sa svojim poslovnim partnerom. Obrađujemo 150 hektara na jugozapadu Francuske, u Tuluzu. Preobratili smo 150 hektara, koji su ranije bili posvećeni klasičnoj konvencionalnoj proizvodnji kukuruza, u najveći organski zasad badema u Francuskoj.

Neke od mojih strasti i hobija uključuju aktivnosti na otvorenom. Strastveni sam planinar i alpinista, volim pješačiti sa djecom. Bez problema bih mogao živjeti u Sjedinjenim Američkim Državama. Pored toga, obožavam snoubording, skijanje i windsurfing, koji bih izdvojio kao svoju najveću strast.

Moj hobi je nešto što mogu da radim zimi i po hladnom vremenu. Pomalo sam opsjednut time, slično kao šahisti sa svojom strašću. Mogu biti sličan  šahistima koji gore od strasti za igrom. U školi sam čitao magazine o windsurfingu, skrivao se u zadnjem dijelu učionice, imao postere po čitavoj  sobi – i još uvijek ih imam. Moja supruga je srećna zbog toga. To je moja najveća strast.

Moj lični odnos prema šahu je prilično jedinstven, jer sam od malih nogu bio okružen šahom. Putovao sam na šahovske turnire, uvijek sam bio u pratnji  svog oca. Često smo odlazili u Jugoslaviju, zemlju koje više nema, jer je imao dobre odnose tamo. To su bili veoma srećni trenuci mog djetinjstva, provedeni na prelijepim mjestima, gdje su nas ljudi srdačno dočekivali, bili veseli i gostoljubivi prema mojoj porodici.

Šah mi je mnogo dao, iako se nikada nisam aktivno bavio šahom. Moj otac me je naučio šah vrlo rano, davao mi je šahovske probleme, ali je brzo primijetio da nisam previše zainteresovan i da nemam poseban talenat. Možda te dvije stvari idu zajedno.

Mnogi šahisti su dolazili kod nas, čitav život se vrtio oko šaha jer smo svuda imali šahovske table. To mi je omogućilo da upoznam veoma pametne ljude koji su bili pomalo izvan svakodnevnog svijeta, nevezani za materijalne okolnosti ili ograničenja.

Šahisti koje sam upoznao uglavnom su dolazili iz Sovjetskog Saveza, jer je to u ono vrijeme bilo najveće središte šaha. Uvijek se o tome priča kao šali, ali izgledali su pomalo zapušteno, nisu pripadali zapadnom svijetu. Imali su svoju strast, razgovarali su o određenim temama, bili veoma zainteresovani za istoriju i književnost – to je bio potpuno odvojen svijet.

Nije me baš privlačilo na isti način kao što surfovanje može biti privlačno u SAD-u, gdje svi znaju za Pipeline i ekstremne sportove. Više sam bio tip "kalifornijskog momka" i veći fan tog načina života.

U isto vrijeme, to mi je pokazalo da postoje ljudi koji mogu živjeti potpuno u intelektualnom svijetu i biti srećni – poput "ludih" naučnika, teoretskih fizičara ili profesora.

Vidio sam veoma jake šahiste, među njima naravno i mog oca, koji je veoma skroman i ljubazan čovjek. Upoznao sam i Mihaila Talja i mnoge druge igrače – nijedan od njih nije bio arogantan, svi su bili prilično smireni i ljubazni. To mi je omogućilo da s distance posmatram ljude u svakodnevnom životu, posebno one koji zbog neke visoke pozicije – recimo kao potpredsjednici banaka – pokazuju aroganciju. Kada se malo udaljiš i sagledaš širu sliku, vidiš da za to nema razloga.

Sjećam se Talja, koji je dolazio kod nas sa samo jednim papirom u ruci, srećan sa komadom suve ribe, čašom votke, cigaretom i košuljom koja nije bila naročito pristojna. Zašto se onda opterećivati materijalnim stvarima? To mi je bilo izuzetno fascinantno.

Čitav život sam okružen šahom i na neki način to sam i danas. Međutim, moj nivo igre je veoma nizak. Jedina referenca mi je moj desetogodišnji sin. Upisao sam ga u šahovski klub u školi prije tri godine. Na početku mi je bilo lako, pobjeđivao sam ga svaki put. Onda sam primijetio da moram malo više da pazim, da ne mogu istovremeno pisati mejlove ili raditi nešto drugo.

Na kraju smo došli do nivoa gdje bi me pobijedio ako napravim grešku ili ne obratim dovoljno pažnje. To me malo iznerviralo! Pošto je sada prestao da igra šah, mislim da smo izjednačeni. Dakle, igram na nivou svog desetogodišnjeg sina, koji se sa osam godina nije uspio kvalifikovati za šampionat Pariza – što znači da sam na prilično niskom nivou.

Imam tri sina. Aleksandar je najstariji, desetogodišnji dječak koji je bio u šahovskom klubu, čak sam ga vozio i na turnire. Teodor ne igra mnogo, ali igra šah jednom sedmično u školi, mada to nije u klubu, već samo kao aktivnost. Moja supruga Sina ne igra šah – objasnio sam joj pravila prije nego što smo se vjenčali, ali nije se zainteresovala.

Teodor i Aleksandar obično igraju međusobno, jer imamo strogu politiku protiv iPada i video-igara u kući. Umjesto toga, tu je šahovska tabla, koja se, doduše, posljednjih godina manje koristi. Ipak, poslije tri dana provedenih u Sent Luisu, primijetio sam određeni preporod interesovanja za šah.

Ne vidim čak ni vezu između šaha i umjetnosti – ili bolje rečeno, možda je ima, ali za mene je šah dovoljan sam po sebi. Tako me uvijek učio moj otac. Često je govorio o stilu, smatrao se igračem koji nije uvijek bio dosljedan u rezultatima, imao je uspone i padove. Uvijek je isticao igrače poput Talja ili Bronštajna, koji su imali izrazito oštar, napadački stil. Za njega je šah bio manifestacija ličnosti.

Istina je da nikada nije imao mnogo prijatelja – svi njegovi najbliži poznanici bili su umjetnici. Možda je to povezano sa sociologijom Sovjetskog Saveza, gdje je postojala inteligencija, intelektualna elita. Svake godine organizovane su večeri inteligencije, gdje su se okupljali astronauti, plesači, muzičari, glumci – to su bili ljudi s kojima je provodio vrijeme tokom sovjetskog perioda. Bio je okružen umjetnicima, svi su se međusobno poznavali – baletski igrači, muzičari. Često smo imali baletske plesače u kući – odrastao sam u tom okruženju.

Za mene je sve to činilo jednu cjelinu, kako bismo rekli – šah je bio jedna od umjetnosti koje smo svakodnevno viđali kod kuće.

Kako ste saznali za izložbu?
Pretraživao sam internet, gledao šta se dešava u šahu. Ponekad na Google potražim  ime mog oca da vidim šta se dešava u Rusiji, bilo da je napisano ćirilicom ili latinicom, da provjerim najnovije vijesti. Vidio sam da je u St. Louisu bila izložba. Čuo sam za Kuću slavnih, znao sam za šahovski klub, ali samo površno, pa sam odlučio da se javim jer sam imao mnogo toga što sam mislio da bih mogao podijeliti. Kontaktirao sam Emiliju i tako smo se povezali.

Odraštanje sa poznatim šahovskim majstorom, šampionom, za mene je bilo prilično lako, jer nisam osjećao da sam možda sin Bila Klintona, što je sigurno bilo teško za Čelsi Klinton. Ja sam bio sin šahiste, a vrlo malo ljudi je to znalo u Francuskoj jer je to već bio kraj njegove karijere. On je mnogo manje poznat u Francuskoj nego što je ovde, jer tamo manje prate šah, a i manje prate Bobija Fišera, koji je bio ikona u Americi. Još uvijek su poznati ljudima u svojim 50-im ili 60-im godinama koji znaju za šah, ali ja sam bio potpuno anoniman. Bili smo u  šortsu kod kuće kada je moj otac pomagao Fišeru u pripremama za meč protiv Kasparova. Mislim da je proveo možda nedjelju ili dvije sa nama.

Joel Lautier je takođe proveo neko vrijeme u našoj kući. Joel je bio veoma jak, mislim da je bio broj jedan, velemajstor u Francuskoj. Na kraju je shvatio da nikada neće osvojiti svjetski šampionat, pa je prešao u bankarstvo i postao vrlo uspješan investicioni bankar u Rusiji. Tako sam viđao sve ove šahiste u svojoj mladosti. Vidio sam profesora Hübnera, i još uvijek sam bio impresioniran činjenicom da je bio egiptolog, profesor na univerzitetu, plus jedan od najboljih šahista na svijetu. Vidio sam Hübnera 1988. kao dijete u Novom Zelandu, i to me zapanjilo. Taj čovjek može da čita hijeroglife, a može i da igra šah, pomislio sam.

Boris Spaski kao osoba je bio vrlo opušten, sa veoma dobrim smislom za humor, nikad nije sebe doživljavao ozbiljno, što je rijetko za nekog na njegovom nivou. Imao je neki smisao za humor, možda kao most, pa je znao da se smije sam sebi i nikada nije sebi dopuštao da se doživljava kao neko poznat ili važan. Nikada nije mislio da je važna osoba jer su ljudi s kojima je provodio vrijeme, bili vrlo dobri prijatelji, kao što je bio i Pitov, Rus sa ruskim porijeklom, koji je bio vlasnik garaže, ili kako da to nazovem. U suštini je popravljao automobile na crnom tržištu, pa smo provodili sate s njim. Dolazio je u naš ljetnikovac.

Um, imao je neke prilično čudne, i ne baš čudne prijatelje, ali je volio da se druži sa vrlo različitim ljudima.

Koji je značaj Kubanskog stola i šahovskog kampa?

Značaj Kubanskog stola kojeg imam, to je interesantno pitanje jer nemam pojma. Normalno, kada se emigrira, ponesete kofere i pasoš, ali koliko sam shvatio, on je iz Rusije u Francusku došao sa samo jednim predmetom – kubanskim stolom. Nemam pojma kako ga je spakovao, znaš, možeš da skineš noge i sklopiš ga, ali to je ogromna stvar, zaista veoma nezgodna za transport.

Što se tiče Šahovskog kampusa, veoma je jednostavno – to je nevjerovatno mjesto jer čini šah cool i privlačnim za mlade ljude i sve ljude iz različitih društvenih slojeva. Kao što sam rekao, to je privlačno, poput Nojeve barke naročito za ljude iz istočne Evrope ili šahovske entuzijaste koji, iz političkih razloga, ne žele da ostanu u svom regionu, i ovdje nalaze sigurno utočište.

Izložba je vrlo šarena, izgleda kao izložba surfovanja, jer naravno, grafički dizajn koristi kolor šemu iz 70-ih, tako da izgleda veoma zabavno i moderno.

Njegova uloga u meču 1972.

Što se tiče uloge koju je igrao u šahovskom meču 1972, on je to uvijek gledao iz persepktive šahiste, jer je sve oko toga, politički i geostrateški kontekst ignorisao. Siguran sam da je osjećao pritisak jer su Sovjeti vršili pritisak, ali on to nikada nije posmatrao na taj način.

Kao što sam rekao, nikada nije sebe doživljavao šahovskim šampionom. Za mene je to uvijek bila ljudska priča. Na kraju je bio pod ogromnim pritiskom zbog izgubljenog meča. Počeli su da ga uznemiravaju, iako mu nikada nisu direktno prijetili slanjem u gulag.

Neki ljudi su spominjali tu priču, ali mislim da su to bajke. Međutim, istina je da mu nije bilo dozvoljeno da putuje, što je za profesionalnog šahistu veoma bolno, jer praktično znači kraj karijere.

Na neki način, to mu je omogućilo da pobjegne iz Sovjetskog Saveza, jer je bio protiv njega. Nije želio da to uradi na način na koji su neki drugi šahisti radili, recimo, tako što bi dobili vizu za turnir i potom ostali u zemlji u koju su otputovali. On je vlastima vrlo direktno rekao: "Odlazim odavde." Oni su mu rekli: "Ne možeš." On je odgovorio: "Želim da se oženim ovom ženom, molim vas, pustite me da odem."

Za mene je 1972. godina u mojoj porodici uvijek predstavljana kao uvod u njegov bijeg iz Sovjetskog Saveza. Počeli su da ga maltretiraju vlasti, zatim je upoznao moju majku, i odjednom mu je ona rekla: "Hajde da se vjenčamo."

Rekao je: "Hajde da idemo", ali i sovjetske i francuske vlasti bile su protiv toga. Ipak, bili su među prvima koji su iskoristili Helsinški sporazum.

Iz porodične perspektive, razumijem da ja ne bih ni postojao da on nije izgubio taj meč. To je moj lični, duboki utisak. On je više puta, i privatno i javno, govorio da je bio srećan što je izgubio meč, jer mu je to omogućilo slobodu da radi druge stvari.

Život u Francuskoj

Vjerujem da je bio srećan u Francuskoj. Nakon 1975. godine nije se vraćao u Rusiju sve do ranih 2000-ih, a konačno se vratio tek 2012. godine. Mislim da je uživao u životu u slobodnoj zemlji, igrajući tenis, opuštajući se. Naravno, njegov nivo šaha je opao jer je sve shvatao mnogo lagodnije. Njegov život se tada sastojao od igranja simultanki i šahovskih izložbi, za koje je dobijao pristojan honorar.

Čini mi se da mu je cilj bio da ekonomski bude na nuli, tako da može provoditi više vremena s porodicom. Sagradio je vikendicu u planinama na zemljištu koje mu je poklonila moja majka, i na taj način su srećno živjeli.

Život u Sovjetskom Savezu

Ljudi često ne shvataju kakav je bio život u Sovjetskom Savezu. Kada je izgradio kuću u Francuskoj, živio je u komuni, ali je odrastao u izuzetno teškim uslovima. Glad je bila stvaran problem.

Sjećao se kako su mu vojnici u metrou gazili bosa stopala jer nije imao cipele. Kada je stigao u Francusku i sagradio vikendicu, pobrinuo se da ima toalete na svakom spratu, što jasno pokazuje odakle dolazi. U sovjetskim komunama sedam ili osam porodica živjelo je u jednom stanu i dijelilo jedno kupatilo.

Zato je ljudima danas teško da zaista shvate kako je bilo živjeti u Sovjetskom Savezu. On je o tome često govorio, ali je i dalje volio svoju mladost, jer je tada imao prijatelje iz studentskih dana. Ti prijatelji su često dolazili kod nas, a nisu imali nikakve veze sa šahom – bili su studenti književnosti koje je upoznao na fakultetu.

Zbog toga imam vrlo ličan doživljaj njega, više iz porodične perspektive nego iz političke ili šahovske.

Rani život

Njegova povezanost sa šahom počela je u dobi od pet godina. Kada su nacisti napali i opsjeli Lenjingrad, mislim da je tada bio evakuisan u Perm, u sirotište. Njegova porodica je vjerovatno ostala u gradu, jer je bilo naređenje iz Staljingrada da svi moraju ostati i boriti se.

On je bio evakuisan i tada je, otprilike 1942. ili 1943. godine, prvi put došao u kontakt sa šahom. Rođen je 1937. godine, tako da je u tim ratnim godinama počeo da uči igru.

U dobi od 11 godina dobio je stipendiju, što mu je uvijek isticao kao važan trenutak u životu. Zahvaljujući toj stipendiji, njegova porodica je mogla da živi, jer ih je otac napustio. Odrastao je sa bratom Georgijem i tetkom Irinom, a živjeli su na ulazu u komunu. Život im je bio veoma težak.

Značaj izložbe

Važno mi je da vidim ovu izložbu jer moj otac sada nije u dobrom stanju. Prilično je izolovan i uglavnom provodi vrijeme u krevetu. Zato sam mislio da bi bilo korisno, posebno za moju djecu, da je posjete.

Glavni razlog je da Aleks i Teo vide ko je bio njihov djed. Teo ga je vidio samo jednom, 2017. godine, kada je imao dvije godine i ne sjeća se ničega. Aleks ga je posljednji put vidio s pet godina, tako da ni on nema jasna sjećanja. Ja im pričam priče, ali to ima svoja ograničenja. Ovdje, na izložbi, mogu ga bolje upoznati kroz slike, filmove i predmete koji su bili dio njegovog života.

Takođe, doček je bio nevjerovatan – primili su nas kao ministre! Srednjezapadna gostoljubivost bila je fantastična i mislim da će im to pomoći da steknu bolji osjećaj o tome ko je bio njihov djed. Priče i slike su jedno, ali ovdje mogu da ga osjete na mnogo dublji način.

Omiljeni eksponati na izložbi

Teško mi je da izdvojim jedan omiljeni eksponat jer je sve tako dobro urađeno. Ima mnogo slika, filmova i predmeta – prosto je nemoguće izabrati samo jedan.

Smatram da su brošure izuzetno dobro dizajnirane, fantastične su! Možda ću uzeti nekoliko kao suvenir. Takođe, šahovska tabla koju ste dobili od Ravika ostavila je jak utisak na mene. Dizajn je tipičan za sedamdesete godine i izgleda odlično. Sve je vrlo pažljivo složeno i osmišljeno.

Šahovska tabla je vrlo impresivna, ona koju ste dobili, jer dizajn vrlo karakterističan za 70-te, i izgleda odlično. Sve je vrlo dobro sastavljeno, i možda, da, ono što ste dobili iz zbirke Pigorskog na izložbi je vrlo impresivno.

Možda, da, ono što ste dobili iz kolekcije Pigorskog na izložbi

Pripreme za Svjetsko prvenstvo 1972.

Moj otac je okupio tim za Svjetsko prvenstvo 1972. godine. Čuo sam da je morao da se bori sa sovjetskim vlastima kako bi obezbijedio nekog pomoćnog trenera, ali ne mogu da se sjetim da li je to bio Nikitin, ili neko drugi iz 1992. godine – mislim da to nije bilo isto. Oni su morali da se nose sa logistikom sami, morali su da obezbijede vodu, da naručuju kafu. Pokušali su da organizuju neki vid trening kampa izvan Moskve, u šumi, u drvenim kabinama, kako bi mogli da treniraju svaki dan.

Boris i njegov otac

Priče koje mogu da podelim o prijateljstvu mog oca i Fišera su jedine koje imam, jer je moj otac uvijek vrlo pozitivno govorio o njemu. Uvijek ga je zvao Don Kihot i smatrao ga svojim herojem. Zbog toga sam odrastao uz neke vrlo smiješne karikature kod kuće, koje je moj otac stavio pod staklo, gdje je Fišer prikazan kao Don Kihot, a moj otac kao Sančo Pansa, samo što se gledaju. Mislim da su se oni zaista smatrali prijateljima. Međutim, Fišer nikada možda nije potpuno izašao iz svojih paranoičnih razmišljanja i nije bio siguran da moj otac nije KGB agent.

Zato je moj otac, kao šalu, često govorio Fišeru: "Znaš šta? Promovisali su me u KGB pukovnika nakon meča."

Nakon meča, 1972-75.

Ne mogu da vam kažem mnogo jer nisam bio tamo, mogu samo da podijelim ono što mi je rekao. On je rekao da je Sportski komitet bio veoma strog prema njemu. Pritisnuli su ga i rekli mu da više neće moći da putuje, što je zapravo značilo kraj njegove šahovske karijere. Tada je upoznao moju majku, koja je radila kao sekretar u komercijalnoj misiji Francuske ambasade. Zaljubili su se, provodili su vreme klizajući po zaleđenim jezerima, i vjerovatno je to bila lijepa romansa. Zatim su se preselili u Francusku, boreći se teško sa vlastima i koristeći Helsinški sporazum koji je po prvi put dozvolio Sovjetskim građanima da se vjenčaju sa stranim državljanima. Teško je to zamisliti danas, ali Sovjetski građanin nije imao pravo da se vjenčava sa nekim ko nije bio Sovjetski državljanin.

Oni su to uspjeli, stigli su u Pariz, ali su morali da započnu iz početka. Nisu imali novca, pa je morao da igra turnire. 1977. godine je pobedio Vlastimila Horta, još je bio u top 20, ali ubrzo je počeo da se opušta. Mislim da je zaista uživao u životu u Francuskoj, postao je pomalo puniji zbog sovjetskih kobasica i masne hrane, ali ga je moja majka stavila na francusku dijetu. Zatim je izgledao mnogo bolje, izgubio je nekoliko kilograma, i ona mu je kupila nekoliko novih komada garderobe. To je bilo tokom 70-ih, što su stvari koje ljudi ne bi znali o njemu.

Borisova reputacija

Mislim da je reputacija mog oca prilično tačna u odnosu na ono što je napisano u medijima. On je bio često intervjuisan i uvijek je bio prilično otvoren. Posle nekoliko čašica vodke, mislim da je umeo da ispriča nekoliko šala, nije imao problema da šokira ljude ili se zabavi. Dakle, nije bio tajanstvena osoba, nikada nije bio takav. Uživao je u provodu sa šahistima, ali i sa djecom i odraslima. On je, zapravo, pravi šahista, možda nije mnogo čitao o politici, ali to je možda i ono što ga je činilo posebnim među šahistima.

Živio je pomalo izvan vremena. Nije pratio rusku politiku, niti francusku politiku. Volio je da gleda sport, Olimpijske igre, ski trke, puno je gledao tenis. Imao je dva svijeta: šah kao svoju profesionalnu sferu i tenis koji je bio njegov "odmor". Uživao je u životu i bio je prilično jasan u tome da život treba da se živi lijepo. Kuća mu je uvijek bila otvorena, uvijek su dolazili ljudi.

Mitovi o meču

Postoje neki mitovi o meču iz 1972. godine koje možemo razjasniti, jednostavno zato što sam to vidio iz svoje perspektive i kako su mi pričali priču o dva čovjeka koja igraju šahovski meč i postaju veoma dobri prijatelji. Dakle, cijela priča oko toga je, naravno, istinita.

To je istorijska činjenica da je postojao Hladni rat, da su Sjedinjene Američke Države i Sovjetski Savez igrali na neutralnom terenu na Islandu, ali na kraju meča, oni su postali veoma dobri prijatelji. Moj otac je uvijek imao ogroman respekt prema Fišeru i oni su stalno bili u kontaktu. Ponovo su igrali 1992. godine i bili su veoma srećni što su ponovo igrali zajedno. Moj otac mi je uvijek govorio da je, “Hvala Bogu što sam izgubio”, iako nije bio baš religiozan. Rekao je: "Da nisam izgubio, možda bi Bobi otišao, pa nije loše što sam izgubio." Dakle, nije bilo nikakvog gneva ili žaljenja.

Kada su se ponovo sreli, istina je da je moj otac imao veliku sovjetsku mašineriju i naravno, dao je svu čast Bobiju Fišeru jer je bio pojedinac koji je naučio šah samo zahvaljujući sebi, bez velike mašinerije iza njega. Moj otac je koristio prednosti koje su dolazile sa sovjetskim sistemom, ali je uvijek govorio da nikada nije bio komunista i da nikada nije bio član Komunističke partije, pa nije imao mašineriju iza sebe, kao što mnogi misle.

Igrati igru bez toga da budete komunista, a predstavljati komunističku zemlju, nije jednostavan zadatak. Mislim da nije bio predstavnik Sovjetskog Saveza, iako je to tako prikazivano. On nije bio član njihove elite. Imao je sve privilegije šahovskog šampiona, jer je naravno imao trenera, imao je drugog trenera i logistiku, ali to je to.

Drugi mit koji želim razjasniti je da je bilo prikazano kao da je moj otac bio samo pojedinac, a da je protiv njega bio cijeli Sovjetski sistem. Ako pogledate film sa Le Scherom, to je zabavan film, ali moj otac nikada nije išao na plažu sa KGB agentima u bijelim peškirima u San Francisku. Moj otac je išao na plažu u običnim kupaćim gaćama. To je mit. To je američki film, Hollywood, pa morate shvatiti da su malo preuveličali stvari kako bi dodali dramatičnost.

Zaključak

Moj otac, da vidi ovu izložbu, mislim da bi bio izuzetno srećan. Potpuno mogu da ga zamislim kako šeta, pijucka nešto, opušta se sa svim igračima, zabavlja se sa Reksom, tapšući ga po ramenu. Mislim da bi to bio savršen ambijent za njega – entuzijasta šaha, toplo dočekan, pomažući u dijeljenju priča i uživajući u tehničkim šahovskim diskusijama tokom cijelog dana. Na kraju, sve se vraća na šah.

Želim da se zahvalim šahovskoj zajednici na tome što nas je ugostila i što smo proveli divno vrijeme sa djecom. Bio sam zaista impresioniran kulturnim znamenitostima koje imate, kao što su gradski muzej i Naučni centar. Pošto sam porijeklom iz Francuske, mnogi Francuzi smatraju da je Njujork centar Amerike, a da je San Francisko mjesto koje treba posjetiti, ali ja sam trenirao u Memfisu, Tenesiju, i zaista mi se dopao osjećaj prave Amerike. Moja djeca su oduševljena, a moram napomenuti da je susret sa Džonom Kostelom za njih bio kao susret sa američkim herojem, bejzbol igračem koji je kasnije postao CB, a sada je šef bezbjednosti, porijeklom iz Irske. To je za njih bio zaista poseban trenutak. Ne možete to bolje izvesti.

(Kraj)

 https://youtu.be/U5LkzrfquVY