5.mart 2025.
O Daniilu Dubovu je napisano i rečeno mnogo toga. Dovoljno je samo pogledati naslove! Dubov šokira… Dubov pati… Dubov uništava protivnika… Dubov igra kao zvijer… I, kao šlag na tortu – „Skandalozni šah“! Velemajstoru nije strana ni samoironija, krajnje je otvoren i iskren u svojim izjavama o šahu, protivnicima, FIDE-u i mnogim drugim temama. Pravo novinarsko otkriće – i to ne samo za šahovske novinare. Njegova sposobnost da suptilno (ali bez uvrede) „bocne“ poznatog šahistu, da ponudi kontroverznu ocjenu prošlih i sadašnjih događaja u šahovskom svijetu, i da, naravno, izazove zgražanje – čini ga jedinstvenim. Takvih likova danas ima na prste da ih izbrojiš! A uz to, priča i strimuje, i svaka njegova iskrena objava u našoj „jutjub“ eri postaje događaj! Ukratko, može vam se sviđati ili ne, možete ga voljeti ili ne, ali nikoga ne ostavlja ravnodušnim!
Daniile, prezime Dubov bilo je poznato sovjetskim ljubiteljima šaha još 70-ih godina… Koliko ste bili bliski s djedom? Koliko ste često razgovarali o šahu? O njegovom sistemu računanja rejtinga?
Daniil Dubov: Odnos nam je bio dobar. Ali nismo živjeli blizu jedan drugog. Nekoliko puta godišnje dolazio je kod nas kući i tada smo se družili. Viđali smo se na turnirima, često je bio sudija na onim turnirima na kojima sam igrao. Ali, naravno, nije bio onaj tip djeda koji bi me, recimo, vodio na fudbal ili dolazio po mene posle treninga. Takav mi je bio drugi djed, kojeg sam jako volio. Ali što se šaha tiče, uvijek je bio spreman da pomogne. Zahvaljujući njemu, više puta su mi pronalazili trenere.
Zajedno sa djedom
Daniile, o sistemu rejtinga nikada konkretno niste razgovarali s njim?
Daniil Dubov: Nikada ga nismo konkretno analizirali. Jednostavno mi je rekao da je njegov sistem bolji od postojećeg, i s vremenom sam shvatio da je to zaista tačno. Ali dok smo razgovarali, matematika me nije zanimala – ni tada, a ni sada previše, iako, naravno, nešto znam. Ipak, škola mi je bila dobra, ali tada mi nije bilo interesantno da se bavim nijansama rejting sistema.
Ali taj sistem je u to vrijeme bio pravi inovativni iskorak! Kada ga je vaš djed počeo uvoditi, FIDE je računala rejtinge jednom godišnje, a on je uspijevao da objavi „osvježenu“ listu oko šest puta godišnje.
Daniil Dubov: Da, sjećam se, uvijek je imao posebne sveske sa sobom i mogao mi je pokazati kako mi se rejting mijenjao. Najsmješnije od svega – i to malo ljudi zna – jeste da je zapravo program za njegov sistem obračuna rejtinga napisala moja baka! Baka s očeve strane, dakle njegova žena, radila je na računarima. Moram provjeriti detalje, ali koliko znam, djed joj je jednostavno rekao da to treba da uradi – i ona je napisala program! Nikada me to detaljno nije zanimalo, ali mislim da je baš tako bilo – uz pomoć bake i prastare računarske tehnologije.
Profesionalni fudbaleri, hokejaši, klizači i ostali sportisti generalno pripadaju industriji zabave. Njih prate milioni gledalaca. Da li se slažete?
Daniil Dubov: U globalnom smislu, vjerovatno da.
Možemo li u tu grupu ubrojati i šahiste? Prisjetimo se Botvinikovih riječi – njegov naučni mentor mu je nakon meča s Florom rekao nešto slično.
Daniil Dubov: Trenutno, po mom mišljenju, nažalost, ne.
A šta je s prvenstvima u rapidu i blicu? Njih prati mnogo ljudi…
Daniil Dubov: Gledaju ih mnogi, ali mi od toga nemamo ni centa. Moje riječi sada možete shvatiti kao javni apel ljubiteljima šaha. Može vam se nešto sviđati ili ne, možete pričati o kratkim remijima koliko hoćete. Ali čim počnete kupovati karte za turnire i mi od toga dobijemo barem jedan procenat, vi, gledaoci, bićete „gazde na balu“. Ako šahovski fanovi kupuju ulaznice – onda imaju potpuno pravo da nešto zahtijevaju. Ako želite da ne bude brzih remija – u redu. Ako želite da igramo Fišerov šah ili nešto drugo – možemo razgovarati.
Ali kada mi obični navijači počnu prigovarati zbog kratkih remija na Svjetskom prvenstvu… Moram im reći: „Ljudi, ja nemam obavezu da vas zabavljam! Niko mi nije platio za to. Ovo je sport, meni treba ta medalja! Borim se za nagradu i nemam razloga da se time bavim.“ Možda bih i volio da mogu drugačije. Na primjer, u komercijalnim turnirima igram sasvim drugačije.
Kad se pojavio Magnus Tour i igrali smo online, shvatao sam ga kao egzibicioni turnir. Naravno, htio sam igrati dobro, ali prvenstveno sam smatrao da zabavljamo ljude. I plaćali su nas dobro, jer su prava za prenos bila prodata, a mnogi su to pratili. U takvim okolnostima mi je bilo potpuno apsurdno igrati remi u „Berlinu“ nakon 1. De4, Dd4 – igrao sam otvoreno, čak i ako bi to bilo na štetu rezultata. Jer su ljudi da gledaju, rejting se nije računao, a meni su platili – idealni uslovi za egzibicioni turnir!
Ali takvih turnira je malo. Ako želite da nas smatrate klovnovima koji treba da vas zabavljaju – nemam ništa protiv. Ali onda platite bar po dolar svaki! A dok toga nema, ne vidim razlog da igramo manje kratkih remija, kad nam je često potreban odmor da bismo bolje igrali sljedeću partiju.
Dakle, sve se svodi na monetizaciju šaha kao dijela masovne kulture?
Daniil Dubov: Da, po mom mišljenju, šah je trenutno još ograničen profesionalni sport. Kada govorimo o industriji zabave… Pojavljuju se neke stvari. Ljudi pokušavaju da strimuju, da prave razne sadržaje. Ali još nismo došli do nekog konačnog modela koji mi je jasan. Proces je u toku, vidjećemo šta će iz toga proizaći.
U nekim sportovima format takmičenja u velikoj mjeri diktiraju gledaoci. Na primjer, u fudbalu se aktivno raspravlja o Superligi – ne znam da li pratite? Ideja je revolucionarna i postala je moguća samo zato što su navijači spremni da kupuju skupe karte za skupe utakmice. Isto važi za košarku – NBA ima nevjerovatno skupe ulaznice. Možemo pričati o tome da je to prelijep sport. Ali ponekad je očigledno da igrači igraju „na atraktivnost“. Meni, kao nekome ko voli „čist sport“, to djeluje pomalo čudno.
Ali opet – sve to postoji jer ljudi kupuju ulaznice! Kod nas toga još nema. I zato, izvinite, nemamo nikakav razlog da izbjegavamo kratke remije ako nam je potrebno da se odmorimo i bolje odigramo narednu partiju. Zato – imamo to što imamo…
Koliko se ozbiljno odnosite prema održavanju fizičke forme? Čuo sam za vaše bavljenje boksom. Da li vam je to praktično koristilo?
Daniil Dubov: U praktičnom smislu mi je koristilo jer sam djetinjstvo proveo u ne baš jednostavnom kraju.
Da li biste, uz odgovarajuće uslove, učestvovali u meču šahboksa? Kako generalno gledate na takve šou-programe?
Daniil Dubov: Zabavno... Ali, koliko razumijem pravila, postoji veliki disbalans u korist boksa. Dakle, bilo koji veliki bokser bi s lakoćom postao svjetski prvak u šahboksu. Ako sutra Oleksandr Usik odluči da se bavi šahboksom, od šaha tu neće biti ništa! Imao bih otprilike tri minuta da me "izbaci", i jako sumnjam da ne bi uspio u tome. Ali sama ideja neke kombinacije mi je zanimljiva. Ako bi pravila bila razumna – zašto da ne? Radi zabave bih mogao da pristanem (smijeh).
A što se tiče održavanja fizičke forme, povremeno idem u teretanu, a kada je lijepo vrijeme, vježbam na vratilu.
Kakav utisak je ostavio posljednji meč za svjetsku titulu? Da li se moglo predvidjeti kako će se odvijati?
Daniil Dubov: Više-manje sam predvidio sve ovo, iako je bila popularna teorija da će Gukesh lako pobijediti. Meni se činilo da će meč sigurno biti borben, a dalje – kako se razvije. Tako je i bilo.
Ako pričamo o detaljnoj analizi? Ovo je bio meč u kojem, prvi put nakon mnogo godina, ni na koji način nisam učestvovao. Ukratko, igrali su i igrali. Kvalitet partija po standardima mečeva za svjetsku titulu možda nije bio najviši. Ali na to nas je već navikao Magnus Carlsen. Dakle, kvalitet nije bio slab za svjetske mečeve generalno, već samo u poređenju s mečevima u kojima je igrao Magnus. Ljudi su igrali, borili se koliko su mogli. Bilo je prijatno za gledanje.
Da li nivo partija nije bio impresivan? Pa, bilo je i ranije takvih mečeva, nije to ništa strašno.
Da li vas zadovoljava sistem kvalifikacija za meč za titulu? Šta biste vi preferirali? Možda bi trebalo nešto promijeniti?
Daniil Dubov: Nisam veliki fan same ideje meča. Zato mi ni sistemi koji su vezani za njega nisu previše simpatični. Čak je i ovaj posljednji meč još jednom istakao arhaičnost i rigidnost trenutnog sistema. Da bi se odigrao ciklus, čiji je vrhunac meč za svjetsku titulu, mora se igrati gomila čudnih turnira, od kojih niko nema mnogo koristi.
Na primjer, sada su se igrači kvalifikovali kroz taj, kako ga mi zovemo, „FIDE-cirkus“ sa kvalifikacionim poenima. To je dovelo do toga da su mnogi jaki šahisti igrali nekakve sumnjive "opene", što je izazvalo mnogo polemike. Nekada je postojala Grand Prix serija, igrao sam je dva puta. Oba puta su pravila bila različita, ali su turniri bili zanimljivi. No, opet je sistem bio "lutrija" – tvoje šanse su zavisile od žrijeba, od toga koje ćeš turnire igrati, koga ćeš dobiti za protivnika. Bilo je i drugih turnira.
Po logici, ideja ovog složenog i dugog sistema jeste da na kraju svjetski prvak postane najjači igrač.
Ali šta dobijamo na kraju? Magnus ne igra. Ding Liren postaje svjetski prvak, iako po ovom sistemu nije ni trebalo da igra – dva puta! Prvo je upao u Turnir kandidata zbog suspenzije Sergeja Karjakina iz očiglednih političkih razloga. Ja nisam Karjakinov fan, razumijem razloge te suspenzije i smatram ih opravdanim. Ali činjenica je da je Ding dospio u Kandidate upravo zbog tog događaja. A zatim je ušao u meč i postao prvak svijeta jer se Magnus povukao.
Sve to dodatno naglašava apsurdnost sistema koji je previše složen i krajnje neprijatan za igrače. Čak i kada igraš Grand Prix, moraš prilagođavati čitav kalendar tim turnirima, iako su finansijski potpuno neisplativi. Ali, pošto su dio važnog ciklusa, ne možeš ih ignorisati. A čisto šahovski gledano, već poslije prvog turnira, trećina učesnika gubi šanse, pa se preostali turniri za njih pretvaraju u pravu robiju.
Na kraju, ostaje nejasno da li ovaj sistem smanjuje faktor slučajnosti. Posljednjih nekoliko ciklusa pokazuje da – ne.
Moje mišljenje je sljedeće: treba jednostavno ukinuti meč i igrati kao u tenisu.
Ne razumijem baš svrhu meča kada svi znaju ko je najbolji šahista na svijetu. Ako su u nekom trenutku dvojica približno jednaka? Pa, i to je realnost. U tenisu to nikada nije bio problem! Nekad je Novak Đoković bio neupitno broj jedan, nekad Rafael Nadal, ponekad je postojala „Velika trojka“, i svi su igrali podjednako dobro.
Sada dolazi nova generacija. Nekad je to bio samo Jannik Sinner, nekad su bili Carlos Alcaraz i Sinner. Ne vidim ništa loše u tome – svi i tako znaju ko je najbolji.
Jedna opcija bi bila da se igra meč bez dugog kvalifikacionog procesa, čime bi se smanjila „svetost“ titule.
Ili da se Svjetskom kupu vrati njegovo staro ime (Svjetsko prvenstvo), može se na kraju godine igrati meč između dva najbolja igrača po rejtingu – i neka odluče između sebe.
Malo pojednostaviti stvari i ukloniti ovo „sveto“ tretiranje titule. Da, to je jedini događaj koji se može prodati za velike pare. Ali s druge strane, potrebna su ogromna ulaganja u kvalifikacioni ciklus. To su turniri koje bismo mogli i ne igrati – a umjesto svih ovih Grand Prix i sumnjivih „opena“, svi bi sa zadovoljstvom igrali druge turnire.
bio trogodišnji. Ali, što je zanimljivo, kvalifikacije su uvijek izdvajale najjačeg igrača.
Daniil Dubov: „Najjačeg“ je prilično apstraktan pojam. Da li je najjači onaj koji je pobijedio u jednom konkretnom meču? Na primjer, 1967. godine, na međuzonskom turniru, Bobby Fischer je bio vodeći, ali se povukao. Postojale su velike šanse da je mogao doći do meča za titulu. Smatram da je tada, kao i danas, nemoguće da neko osvoji kvalifikacije a da to ne zaslužuje. To je tačno.
S druge strane, u gotovo svakom kvalifikacionom ciklusu (uz rijetke izuzetke) postoji više od jednog igrača koji zaslužuje pobjedu. Iz Turnira kandidata u Londonu, na primjer, umjesto Magnusa Carlsena, mogao je da izađe Vladimir Kramnik.
Ranije su se igrali mečevi kandidata, i oni su intuitivno djelovali kao nešto pravedniji sistem. Ali i tu je bilo mnogo neizvjesnih situacija, gdje bismo, kada bismo „premotali unazad“, mogli gledati stvari iz različitih uglova.
Uzmimo, recimo, polufinalni meč Anatolij Karpov – Boris Spaski iz 1974. godine. Karpov je igrao fantastično, ali na početku je u vođstvo došao Spaski. Istoriju uvijek pišemo na osnovu konačnog rezultata. A u stvarnosti, da su odigrali još jedan meč, sve je moglo da se odvije drugačije.
Ne bih rekao da je uvijek pobjeđivao najjači – ali svakako jeste neko ko je bio dostojan. To je istina, ali ništa više od toga.
Rekli ste da je meč u Singapuru bio prvi u kojem ni na koji način niste bili uključeni... Vratimo se starim mečevima. Možete li nam reći kako je izgledala vaša saradnja sa Magnusom? O samom šampionu, što je pomalo paradoksalno, ne zna se previše.
Daniil Dubov: U prethodnom meču Magnus već nije igrao. Ali tako se dogodilo da sam partije Ding Lirena i Jana Nepomnjaščija komentarisao uživo u Astani. Sve se odigravalo pred mojim očima. Zanimljivo, bilo mi je to prvi put.
Dok sam pomagao Magnusu, uvijek sam radio na daljinu. Veći dio tima bio je negdje daleko, u drugoj vremenskoj zoni. Zato sam meč Nepomnjašči – Ding po prvi put gledao „uživo“.
A što se Magnusa tiče... Kako je govorio Semjon Furman svojoj budućoj supruzi: „A vi samo postavljajte pitanja!“ (smijeh)
Dakle, radili ste na daljinu i niste se viđali za tablom tokom priprema?
Daniil Dubov: Sretali smo se na treninzima tokom priprema, ali tokom samog meča... S njim je uvijek putovao samo Peter Heine Nielsen. Ostatak tima bio je jako daleko.
Danas je to već postalo standardna praksa. Možda griješim, ali mislim da je upravo Magnus prvi počeo da primjenjuje taj model. Ranije su timovi putovali zajedno sa igračem, radili su u neposrednoj blizini šahiste.
Kod Magnusa su osmislili sistem koji se danas smatra gotovo jedinim ispravnim – smještanje tima u drugu vremensku zonu kako bi treneri radili efikasnije.
Oba meča pripremali smo se u Tajlandu, i to je imalo smisla. Partije su po lokalnom vremenu počinjale uveče. Mi bismo ustajali ujutro, radili osam sati pri dnevnom svjetlu, zatim slali Magnusu fajlove, on bi postavljao pitanja preko Nielsena, i nakon toga bismo bili slobodni. Naveče bismo pogledali početak partije i išli na spavanje.
I zaista, u tome je bila logika. Mogu da govorim iz ličnog iskustva – ja sam mlad, imam dovoljno energije i često radim po noći. To je dio profesije. Ali jednu noć izdržati je lako, dvije noći je lako... ali meč traje mjesec dana!
Efikasnost je mnogo veća kada radite tokom dana. Ako stalno radite noću i živite na beskonačnim količinama kafe, možete izdržati sedmicu na adrenalinu, ali onda produktivnost naglo opada.
A ovako je sve bilo idealno – ustajete, doručkujete u odličnoj atmosferi, možete otići da plivate, a zatim sjednete da radite, i još uvijek ste puni energije. Sunce sija – tako možete izdržati mnogo duže!
Da li ste imali priliku da se upoznate sa Simenom Agdeštejnom na pripremama?
Daniil Dubov: Čini mi se… Ili sam ga sreo, ili ga uopšte nisam vidio… Šahista? Brat Magnusovog menadžera?
I šahista i fudbaler.
Daniil Dubov: A… Malo ga znam, jer smo se negdje u Gibraltaru susreli, igrali neku blic partiju. Uopšte nisam znao ko je on, pomislio sam da je prilično jak amater!
Znači, više on ne učestvuje u Magnusovim pripremama?
Daniil Dubov: Mislim da mu je već previše godina, a i, iskreno, pitanje je kvalifikacije. Koliko znam, ostali su u dobrim odnosima, ali, koliko mi se čini, prestali su da sarađuju kada je Magnus imao četrnaest godina. Možda čak i ranije.
Vaši lični utisci o Magnusu kao čovjeku? Privlačne osobine karaktera? Ili možda nešto što vam se ne dopada?
On se mijenja. A inače – normalan, živahan mladi čovjek. Mnogo sam ga više cijenio prije čitave ove priče sa Nimanom… Iskreno, ono što radi posljednjih par godina mi se manje dopada. Ostali smo u korektnim odnosima, ali sam pomalo razočaran.
A generalno… Klasičan Evropljanin: voli da popije, voli da se našali, prošeta… Obožava sport. Društven je.
Čisto spolja, djeluje kao prilično povučen čovjek?
Daniil Dubov: Moguće da je tako bilo ranije, ali sada, mislim, nije. U nekom trenutku sam ga shvatio. Kad smo se upoznali i počeli raditi zajedno, pitao sam ga: „Slušaj, zašto svi govore da si tako čudan i nedruštven? Sasvim si normalan!“ A on mi odgovara otprilike ovako: „Da, ja sam normalan, samo mi najbolji svjetski šahisti generalno nisu simpatični! Kad bi ih malo bolje upoznao, shvatio bi da među njima ima malo ljudi sa kojima bi poželio večerati.“ I zaista, počeli smo raditi 2018. godine, krajem iste sam osvojio svjetsko prvenstvo u rapidu, ušao u Grand Prix seriju, u neke druge prestižne turnire i dobio priliku da pobliže upoznam elitu šahovskog svijeta. I… jasno, ima izuzetaka, ali generalno, slažem se s njim! Nije da nije društven, nego jednostavno više voli društvo svojih norveških prijatelja. Ne nužno iz svijeta šaha. I ljudi koji mu djeluju simpatično na ljudskom nivou. Većina jakih šahista mu takvima ne djeluju, i razumijem ga.
Mislite li da je bio u pravu na posljednjem SP? Po pitanju odjeće i podjele titule? Da li ste na njegovoj strani?
Daniil Dubov: Ja, naravno, nisam na njegovoj strani. Naravno, to je drugačiji mentalitet. Ali u okruženju u kojem sam ja odrastao… Uslovno – ne možeš u utorak poslati FIDE „u tri slova“, a u srijedu se s njima dogovarati. Ako izgovaraš takve riječi, one moraju nešto značiti! Ne želim biti previše oštar, ali meni je to pomalo slabašno. Razumijem Fišera – on, ako je „poslao“, onda je jednostavno otišao. Sasvim druga ličnost.
Što se tiče farmerki – sve je prenaduvano. Pa, iznervirao se… Rekao nešto i rekao. Samo, po mom mišljenju, treba biti dosljedan. Ako si već jasno rekao – treba otići. Što se tiče podjele titule? Magnus se nikada nije ustručavao da radi ono što mu odgovara. Odluka je neortodoksna i sa sportske strane etički veoma sporna i kontradiktorna. Ali, s druge strane, Magnusu su konvencije oduvijek bile nebitne, više puta je prvi radio stvari koje su u početku izazivale oštre negativne reakcije. Smatra da je uradio nešto sasvim normalno. Njegovo pravo.
To nije završnica kakvu očekuješ kao gledalac i ljubitelj šaha. Ali što je urađeno – urađeno je, iako je jasno da nisam oduševljen.
Vi ste, čini se, odigrali više od desetak brzopoteznih šampionata...
Daniil Dubov: Vjerovatno, da!
Šta možete reći o poslednjem? Da li osjećate neki gnijev kada izgubite u koeficijentu pri diobi mjesta, što je, inače, bilo u blicu?
Daniil Dubov: Ne znam baš šta da kažem. Izgubio sam u koeficijentu jer nisam igrao sa Niemanom. Da sam igrao, pa makar i izgubio, ne bih izgubio koeficijent. Bio je skraćeni Buhlholc... Nije mi išlo, mogli su čak da "odbace" Niemana, ali problem je bio što mi je još jedan protivnik odustao od šampionata. Dešava se... Gnijev – nije gnijev... Kako sam igrao, više-manje sam zadovoljan, ušao sam u diobu prvog mjesta, igrajući jednu partiju manje nego svi ostali. Vjerovatno, to je dobro. Potvrda klase. Igrao sam i rapid…
Bez poraza!
Daniil Dubov: Bez poraza, dobro, ali „+5“, po mom mišljenju… Od „+5“ počinje divan rezultat... „+6“ – to je uvek medalja, „+5“ je ponekad medalja, ponekad nije. Za sve osim Magnusa, „+5“ je dobar rezultat!
Neću postavljati pitanja o partiji sa Niemanom, vjerovatno ste već umorni od odgovaranja na njih…
Daniil Dubov: Hvala!
Ali, pošto ste ga pomenuli, šta možete reći o ovom šahisti?
Daniil Dubov: Dobar šahista. Nisam baš siguran u sve te priče o prevarama, neko vjeruje, neko ne. Htio bih da naglasim – on sam po sebi igra vrlo dobro. Na primjer, u blicu igra otprilike prema svom rejtingu. Na ovom šampionatu svijeta, u vezi sa njegovom igrom, nemam nikakvih sumnji. Bez sumnje, zna da igra. Nivo kao minimalno slabiji od 2700, a možda i jači. Verujem u to. Talentovani mladi šahista.
O sistemu pripreme. Pa, pred Svjetsko prvenstvo u blicu izgleda jasno – možete da odigrate koliko god serija blic partija želite. A šta sa rapidom?
Daniil Dubov: U pogledu kontrole vremena, nikako se ne pripremam. Ne igram trenažne partije, ali uvek pripremam otvaranje za rapid i blic. Počnem da ih spremam unapred, nekoliko mjeseci prije početka. Igrajući blic tokom tih nekoliko mjeseci, obično imam neku novu, uslovno rečeno, šemu. Koju planiram da primjenim u najvažnijim partijama. Ako, recimo, moram da igram za pobjedu crnim figurama, unapred razmišljam šta mogu da uradim. Neke „polu-ideje“ bijelim figurama protiv nekog zaista jakog, u najvažnijem trenutku, ako treba da igram na pobjedu. Često mi se dešavalo da na Svjetskim prvenstvima najvažnije partije pobijedim baš sa tim šemama! Na primer, u rapidu, u poslednjem kolu protiv Abdusattorova. Dobro, nismo igrali za prvo mjesto, ali razlika u psihološkom aspektu između „+4“ i „+5“ je ogromna, ne govorim o tome što rezultat „+5“ može biti medalja. Onda sam igrao 1.Sf3 d5 2.b3. Tu varijantu, ako pogledate na Chess.com, igrao sam poslednjih mjeseci svakodnevno po 10-20 partija. Imao sam jasno predstavu šta radim, nije bilo ništa poput „skakanja iz teorije, da uradim nešto iz glave“. Ne, znao sam tačno šta da uradim na svaki odgovor. Detaljno sam proučavao tu varijantu. Crnim sam pobijedio važnu partiju u blicu na finišu protiv Oparina (tačno nakon Niemana!). U nekoj „lijevoj“ zmajjevci sam takođe gledao ideju sa h5, igrao je tu, igrao u rapidu u Jerusalimu. Šema na ivici rizika, ali detaljno sam je proučavao. Uvek postoji neka stvar! Za svaki šampionat uvijek sam imao nešto novo. U Samarkandu, na primer, igrao sam crnim vrlo lukavu „lijevu“ staroindijsku. I u njoj osvojio mnogo poena.
Prethodno, na šampionatu u Kazahstanu, sjećam se da ste igrali sicilijansku sa e6, Sf6, Sc6, Lc5 i takođe u poslednjem kolu blica pobijedili veoma važnu partiju protiv Jana Nepomnjaščija, stekavši prednost već iz otvaranja i sa 3 minuta protiv 30 sekundi kod protivnika.
Daniil Dubov: Da, to je bila interesantna partija. Bio je to šampionata u Almatiju u decembru 2022. I stvarno sam stekao prednost u otvaranju, a tada je jako bitno da dobijem dobru poziciju u otvaranju. A onda, kad je protivnik u problemima s vremenom, to samo doprinosi prednosti.
Ian Nepomniachtchi-Daniil Dubov,
Kazahstan, Almati, 29.12.2022.
1.e4 c5 2. Nf3 e6 3. d4 cxd4 4. Nxd4 Nf6 5. Nc3 Nc6 6. Ndb5 Bc5 7. Nd6+ Ke7 8. Bf4 e5 9. Nf5+ Kf8 10. Bg5 Bb4 11. Bc4 d5 12. Bxf6 Qxf6 13. Bxd5 Bxf5 14. exf5 Rd8 15. a3 Ba5 16. b4 Bb6 17. 0-0 Bd4 18. Ne4 Qxf5 19. Bxc6 bxc6 20. Qd2 Qxe4 21. Rae1 Qf5 22. a4 h5 23. c3 Bb6 24. Qe2 h4 25. a5 Bc7 26. Qa6 h3 27. Qxc6 0-1
Kao što možete vidjeti iz ove partije, izašao sam iz otvaranja sa velikom prednošću, što je ključno za uspjeh. Na ovom šampionatu u Kazahstanu, puno sam se oslanjao na to što sam unapred pripremio. Uvijek mi je cilj da imam nešto novo, što protivnik ne očekuje, jer to daje prednost.
Neki od turnira u Kazahstanu su bili osvojeni upravo zbog detaljne pripreme i razumijevanja šta će moji protivnici vjerovatno igrati. Ponekad se jednostavno zna kako izaći iz otvaranja na pravi način! Moja priprema se često svodi na pripremu otvaranja. I jako je važno da imam nešto novo za svaku priliku. Nije neophodno bude spektakularno, ali da postoji neka sitna "podvala", nešto što može iznenaditi protivnika.
Pored toga, imam dobru sposobnost za empatiju, što mi često pomaže da predvidim reakcije ljudi koji prvi put vide poziciju. To postaje još lakše kako protivnici postaju jači.
Što se tiče vremena, jednostavno se pojavim i igram. Mislim da je moja igra solidna. Uvijek sam bio skeptičan prema trenažnim partijama za rapid i blic, naročito za jake šahiste. Ne vjerujem da imaju veliki uticaj. Možda su dobri za fizičku spremnost, ali mislim da je mnogo važnije kako se osjećaš u tom trenutku. Nekada si u dobroj formi, ali na turniru igraš loše, a ponekad je obrnuto. Zato sam prestao da vjerujem u to da previše trenažnih partija može značajno uticati na moj nastup.
Kada su u pitanju porazi u brzim disciplinama, to zaista nije lako podnijeti, ali uvijek se trudim da ne gubim! To nije šala, zaista želim da igram uz dobru kontrolu nad sobom. Znam šta mi prija. Često je lakše da odigram nekoliko remija nego da se brinem o porazima, jer to ne utiče na moje raspoloženje. Sledeću partiju igram sa istom koncentracijom.
Što se tiče blesavih poraza, to stvarno oduzima mnogo energije. To je kao da gubiš puno u borbi. Naravno, ne bih imao ništa protiv da pobijedim, ali kad gubim, imam problema! Zato ponekad igram sigurno.
Neki ljudi igraju agresivno u svim partijama, bez obzira na sve, po principu: „Pobijedićemo što više možemo, a vi pokušajte da nas pobijedite." Ja imam drugačiji pristup – igram sigurno, nisam sklon da blefiram. Moj stil igre je, kako mislim, prilično čist. Ne blefiram, igram precizno, uvijek tražim najbolji potez za svoju poziciju. Ponekad se može desiti da napravim remi, ako je pozicija takva. Taj pristup mi je pomogao da pobijedim Svjetsko prvenstvo.
Napravio sam +7, i nisam se stidio da napravim tri ili četiri kratka remija. Nikad nisam vidio problem u tome. Za mene je tu nema kontradikcije. Uvijek mi se činilo da je to moja snaga na tim turnirima. Fleksibilan stil. Ako otvaranje nije uspjelo, mogu mirno odigrati remi bijelim, recimo, protiv igrača sa 2520 rejtingom. S druge strane, ako mi otvaranje odgovara, mogu početi oštro da igram na pobjedu crnim figurama. Na primjer, protiv Girija. I pobijedim! Ili protiv istog Abdusattorova. Takav stil je teško predvidiv, zbog toga je prilično podmukao! Igrati za pobjedu ne na osnovu imena protivnika, već na osnovu svog stanja, koliko mi pozicija odgovara. Ne smatrati da ako protivnik ima 2520, treba pobijediti po svaku cijenu, bilo kojim potezima, već igrati prema poziciji. Ako mi pozicija odgovara – igraću za pobjedu i protiv Magnusa! Nema problema!
Hoćete li učestvovati u seriji turnira po fristajlu?
Daniil Dubov: Još me niko nije pozvao da učestvujem. Koliko ja razumijem, može se učesnik kvalifikovati kroz više ili manje transparentan sistem selekcije. Mislim da treba da dostigneš 2725, što trenutno nemam... Ako dostignem i pozovu me, učestvovaću. Ali trenutno je ovo više teoretsko pitanje.
Da li imate daljih planova?
Daniil Dubov: Nemam dalekosežnih planova. Nemam vjeru u sebe kao Niemann da kažem da ću sigurno dostići 2725. Vidjećemo. Naravno, potrudiću se! Ovi turniri su, inače, čisti egzibicioni šah. Zanimljiv projekat! Prodaju karte, to je pokušaj da se uradi ono o čemu sam već govorio. Bez obzira na rejting, ljudi plaćaju dobar novac. Samo igrajte! Ako neko organizuje seriju turnira u tom formatu, ta osoba može zahtevati sve što želi. To je, po mom mišljenju, sasvim u redu.
Sa velikim interesovanjem pratim vaše analize šampionata SSSR-a. Jedva čekam šampionate iz 60-ih godina.
Daniil Dubov: Zapravo, oni su već snimljeni. Samo što Ilya Levittov, kao na televizijskom kanalu, ima svoju programsku šemu, pa polako i postupno objavljuje snimljeni materijal.
Ne čini li vam se, Daniile, da su 50-ih godina, uz rijetke izuzetke, svi najbolji igrači učestvovali na saveznim šampionatima, a kasnije je došlo do promjene trenda?
Daniil Dubov: Da, to je to tačno. Nije to nešto što se čini ili ne.
Izučavate materijale tih šampionata, tu su igrali Botvinik, Smyslov, Keres, Bronštajn...
Daniil Dubov: Zapravo, to je uvijek ciklično. Čak i kada uzmemo ruske superfinale, uvijek ide u periodima. Ponekad igraju svi, a ponekad je turnir veoma slab. Jednom sam ja pobijedio u superfinalu, ali on je bio takav, srednji. A, s druge strane, sledeći je bio veoma slab... A prvo superfinale sam igrao sa 16 godina, to je bio stvarno super-turnir! Igrali su Griščuk, Svidler, Karjakin, Jakovenko, Aleksejev (tada je bio "2700+"), Vityugov... Igraao sam sa Sjugirovim – dva "autsajdera”, ostali svi – superzvijezde! Još je Potkin igrao. To je bio 2012. godina, a 2011. je postao šampion Evrope. Dima Andrejkin, koji je zapravo i pobijedio taj turnir... Da bi shvatili, to je bilo superfinale na koje Jan Nepomnjašči nije uspio da se kvalifikuje! Pokušao je da se kvalifikuje kroz Višu ligu, ali nije prošao. Zaista je moglo da bude tako!
Šampioni Rusije
A kasnije, na primer, u superfinalu nakon mog trijumfa, nije bilo ni jednog "2700+" na turniru. To malo slobodnije tumačim, jer je pobjednik – Vladik Artemjev imao 2698. Ali, ipak, kao činjenica, prvi put posle mnogo godina, nije bilo ni jednog "2700+".
A ja se sjećam kako sam išao na superfinale, koji je pobijedio Kasparov. Naravno, to su bili pravi šahovski praznici... I uvijek je to bilo u Moskvi, a ne u Satki, Barnaule ili Votkinsku.
Sve se dešava... Ali, s druge strane, situacija bi mogla ponovo da se promijeni. Povećaće nagrade, a turniri će postati jači.
Da li mislite da je za vraćanje prestiža šampionata prije svega potrebno povećati nagradni fond? Ili možda nešto drugo?
Daniil Dubov: Trenutno je teško nešto uraditi, jer je čitava situacija jednostavno promijenila. Ali ako ne uzimamo u obzir taj faktor, da, naravno. Uvijek smo se orijentisali na nagrade i mjesto održavanja. Nije slučajno, inače, što je jedino jako superfinale, u poslednjih mnogo godina, bilo ono iz 2020. godine, jer su odlučili da ga održe u Moskvi. I tada smo igrali sjajno superfinale. Tamo su igrali Nepomnjašči, Karjakin, ja, Fjodoseev, Esipenko, Vityugov, Svidler. Dakle, svi su igrali! Samo stavite superfinale u Moskvu, a ne u Votkinsk. U 2022. godini sam igrao u Čeboksarima, jednostavno zato što sam imao veoma malo turnira. I to nisam baš želio, ali, dobro, trebalo je negdje da igram. Onda, 2023. godine, bio je veoma slab turnir u Iževsku, nisam želio da igram. U Barnaulu sam igrao samo zato što je to bila kvalifikacija za Svjetski kup. U vezi sa promjenom šahovske geopolitike i ne samo toga, bilo je pet mjesta za Svjetski kup. Sam sam izračunao: ako sada ne uspijem da se kvalifikujem kroz superfinale, nije jasno kako ću da se kvalifikujem za Svjetski kup. Bolje je da odem i pokušam da se plasiram među prvih pet od dvanaest učesnika. Inače, to se pokazalo kao vrlo težak zadatak. Na kraju sam zauzeo treće mjesto, ali sve je bilo mnogo teže nego što sam očekivao. Griščuk, koliko znam, igrao je u Barnaulu iz istog razloga. Artemjev je takođe oklijevao do poslednjeg trenutka... Moramo da razumijemo da se prema međunarodnim mjerilima mijenja kurs organizovanja turnira. Ne bih previše ulazio u finansijske teme, ali, grubo rečeno, šahista približno mog nivoa prosječno za učešće na nekom međunarodnom turniru dobija koliko i za osvajanje superfinala. Zato nije posebno zanimljivo kada se superfinale održava na ne baš povoljnim mestima i okuplja relativno slabiji sastav. Postavlja se pitanje: "Zašto?" Na primjer. Sada će biti "Aeroflot" u Moskvi. Prva nagrada – trideset hiljada dolara, ako ne i četrdeset. Možete otvoriti i pročitati Pravilnik. Prva nagrada Superfinala – ako se ne varam, milion rubalja. Negdje oko deset hiljada dolara. Pri tome, treba uzeti u obzir kakav je bio "Aeroflot" prošle godine. Stvarno su igrali samo Esipenko, Griščuk i Tabatabai kao jaki igrači. Ostali su bili mnogo slabiji. Mislim da je samo jedna osoba bila na turniru sa rejtingom iznad 2700. Razlika u nagradama tri puta, a još igraš kod kuće u Moskvi. Pa, koji turnir bi odabrao?
Vratimo se vašim analizama saveznih šampionata. Koliko je bilo interesantno raditi sa materijalima šampionata iz 30-ih godina? S obzirom na to da oni, vjerovatno, sa stanovišta savremenog šahiste, mogu izgledati pomalo naivno i zastarjelo?
Daniil Dubov: To je tačno, bez sumnje izgledaju tako. Da budem iskren, ne bih volio da se pretvaram da sam neki stručnjak za arhivsku dokumentaciju. Više to doživljavam kao posao jer postoji potražnja za tim. Ali, ipak, volim šah i njegovu istoriju. Meni je više bilo interesantno da steknem utisak o njima i popunim određeni obrazovni vakuum. Naravno, otprilike sam znao ko je tada pobijedio, ali nivo igre raznih ljudi nisam, grubo rečeno, mogao da zamislim. Na primjer, Boris Verlinsky... Znao sam da je pobijedio 1929. godine. Ali ko je on i kako je igrao, predstavljao sam sebi prilično maglovito. Zanimaju me šahovske partije, mogu da sjednem i tako, na primjer, da pogledam partije Šlehtera. Prosto mi padne na pamet – a to je zanimljivo! Jasno, čitao sam osnovne šahovske knjige, "crnu seriju" sam pročitao skoro čitavu... Ali, kada već postaneš jak šahista, sjedneš za računar i gledaš partije, i to ne samo deset najboljih, nego sve odjednom – formiraš mnogo precizniju i objektivniju sliku. Na primjer, na mene je napravilo jako utisak ovo. Tamo je Ilya Levittov snimao u jednom trenutku video, a možda dva, o meču Morfi – Andersen. I što je zanimljivo. Od onoga što sam čitao u knjigama, ton je bio takav: razlika u rangu, provalija u razumevanju, i Morfi je lako pobijedio. A stvarno? Pogledao sam sve partije detaljno i zaista nisam imao takav utisak. Naprotiv, Andersen je bolje igrao, a Morfi ga je nadigrao u taktici. Mnogo ti se menja percepcija kada počneš sam da se baviš i gledaš. Jer 90% šahovskih knjiga je napisano od strane... onih koji nisu Kasparov! Čak i kada je rad rađen savjesno i pedantno, veliki šahista će sve to gledati očima nekog drugog.
Koristite zbirke partija šampionata SSSR-a ili se uglavnom oslanjate na ChessBase i rad Voronkova?
Daniil Dubov: Prvo i osnovno koristim knjigu Sergija Voronkova. Prvo pročitam šta je napisano kod njega, tamo se već razrađuju neke partije. Prođem kroz njih, nešto uzmem, nešto ne. Plus uvijek provjeravam partije prvih dvojice pobjednika, opet, ako mi nešto bude interesantno, uzmem odatle. Takva je rutina. Gledam sve što je napisao Voronkov i provjeravam sve partije pojedinačno – da li će mi nešto od partija prvih dvojice osvajača nagrada da privuče pažnju.
Proanaliziravši stvaralaštvo učesnika šampionata, koga biste izdvojili? Ko je ostavio najjači utisak, a ko, po vašem mišljenju, nije potpuno uspio da se realizuje?
Daniil Dubov: O realizaciji mi je teško da odgovorim… Jasno je da ih je bilo mnogo. Lisicin, na primjer, bio je izuzetan šahista… A ako govorimo o stvarima koje su mi otkrile neko fundamentalno znanje, nešto što ranije nisam razumio… najjači utisak je bio to što je Botvinik u svojim najboljim godinama igrao veoma savremeni šah. Bio je to kratak period, nekoliko godina, kada je Botvinik demonstrirao savremeni šah. Apsolutno! Ljudi su tako počeli da igraju, možda tek deset godina kasnije! Mladi Botvinik i mladi Petrosjan, kako mi se čini, imaju potpuno savremen način igre.
Botvinik, naravno, veoma je išao ispred svog vremena, posebno na tom šampionatu kada je osvojio "plus milijardu" (sa osmjehom). Ogroman broj poena, ili 15 od 17, ili 16 od 18, a još je pobeijdio Flora, koji je odustao zbog bolesti i poen nije ušao u tabelu. Ako pogledate te partije, zaista su impresivne, savremena igra! Čovjek je u svojoj ligi očigledno deset godina ispred svih, i to svih! Smislov, na primjer. Tu se zaista j da je razlika u rangu. Kasnije, nakon nekoliko šampionata, to osjećanje se malo mijenja i tada se izjednačuje. Možda je počeo da igra lošije, možda su ostali počeli da se približavaju.
I kasnije. Imam, iz nekog razloga, od djetinjstva veliku ljubav prema stvaralaštvu Petrosjana. Osim toga, ja ga vidim na svoj način. Nikada ga nisam doživljavao kao isključivo pozicionog igrača, i imam utisak da je njegov stil meni blizak. Iako, vjerovatno, ako pitate ljubitelje šaha, oni će reći da je teško zamisliti dva suprotna šahista. Meni je uvijek jako dopadala njegova igra, toliko čista, bez blefiranja, veoma pažljiva. Uvek po poziciji, ako treba da žrtvuje – žrtvuje, ako ne treba – ne. Vrlo oprezna, "do sigurnog", hrpa šampionata bez poraza. Ako je bilo dovoljno, dobro je, ako nije – bio je drugi. Upravo to, vrlo pažljivo! Zaista, uzmeš šampionat i gledaš – kod tog čovjeka je samo jedna sumnjiva pozicija tokom celog turnira. U poređenju sa Taljem, koji je osvojio približno isti broj poena, a Talj je u svakoj trećoj partiji gubio. Dva potpuno različita načina igre i meni je, čudno, prijatnije da gledam tako čistu igru.
Prekinuću vas. Kada ste govorili o Botviniku, postavilo se pitanje. Da je došao do njegovog meča sa Aljehinom, da li bi Aljehin imao šanse? Protiv Botvinika iz perioda 45-46. godine?
Daniil Dubov: Hipotetičko pitanje… Ne, šanse bi svakako postojale. Ipak, on bi igrao, uslovno rečeno, ne sa Aroninom. Apsolutno nejasan meč, takođe veliki šahista… Teško je reći. U principu, vjerovatno sam potcijenio nivo Botvinikove igre na vrhuncu. Razlika u snazi na vrhuncu Botvinika, kada je osvojio šampionat o kojem govorim, i ostalih igrača prema partijama, osjeća se isto kao dominacija Aljehina, a kasnije dominacija Fišera i Kasparova. Takvo apstraktno osjećanje na osnovu pročitanih knjiga nisam imao ranije. Uvijek mi se činilo da je kod Botvinika bilo glavno "stisnuti zube, imati jaku volju, pobijediti u pravom trenutku, karakter"... To sve da, ali zapravo je čovijek igrao mnogo bolje od svojih protivnika.
I na kraju. Imate li vi želju da napišete knjigu?
Daniil Dubov: Apsolutno – mnogo godina postoji kod mene ta misao. Imao sam ideju da napišem knjigu svojih omiljenih partija. I svojih, i tuđih. Da uzmem partije koje su mi kao šahisti na neki način drage. To mogu biti partije Petrosjana, a mogu biti i moje. Mogu biti partije nekog od mojih partnera iz reprezentacije Rusije, sa kojima sam sjedio kad su se donosile velike odluke. Neke partije Magnusa… Čini mi se da se vidi da stvarno volim šah i da želim da dijelim svoj entuzijazam i na neki način da inspirišem druge. I u tom smislu, da! Razmišljao sam da napišem takvu knjigu sa mojim omiljenim partijama, koje su na neki način povezane. To nisu samo partije jednog šahiste, jedne epohe, sa određenim rezultatom i stilskim osobinama, ne. To su jednostavno partije koje su na mene kao šahistu imale veliki uticaj. Zaboravljene, one koje su ostale "u sjenci" iz različitih razloga. Uopšte, ta ideja postoji, ali iskreno, malo mi se „ne da“. Šahovski dio bih završio za dva-tri mjeseca veoma dobro, ali kad pomislim kako da to sve izdam, kako da nađem izdavača… Mislim da će jednog dana to doći na red, ali u tom smislu mi je zaista žao što postoji toliki veliki prostor – nema knjiga o savremenom šahu! Poslednja generacija koja je objavil o svojim djelima su, uslovno, Viši, koji je napisao sjajnu knjigu, Širov, jasno, koji je napisao briljantan rad… Nedavno je izašla vrlo dobra, možda ne toliko primjetna za rusko govorno područje, ali je već prevedena, knjiga Shorta. Svima preporučujem.
Ali od tog momenta… Magnus, Fabi, Ding… Veliki šahisti, ali ništa. I u tom smislu, bilo bi dobro da se uzme i napiše barem o Magnusovim partijama. Ja sam sve to posmatrao „iznutra”! Pisati o pripremama koje sam vidio, o njegovom stanju, koje sam savršeno razumio. Ili o nekim partijama Fabija, gdje sam sjedio pored njega. Sjećam se svojih utisaka… Dva puta sam igrao u Vajku, prvi put sam odigrao prilično dobro, „+ 2” ili „+ 1”, i to je bio taj Vajk kada je Fabi osvojio „plus mnogo”. Rijetko iskustvo, ali tada je igrao jednostavno fantastično! Na kraju su me mnoge njegove partije impresionirale, uključujući i moju partiju sa njim, u kojoj me pobijedio. Iako je poraz bio prilično težak, naučio me mnogo, i tu partiju bih definitivno uključio u svoju knjigu. Savršeno se sjećam kad je Firuzja "izašao na svetlost". Malo je čudno, ja sam kao mlad čovjek, ali zapravo sam bio svjedok mnogih epizoda šahovske istorije, o kojima, kako se čini, niko ne planira da piše knjige. Vidjećemo. Možda dođem do toga!
U intervjuu su korišćene fotografije: Marije Jemeljanove, Eteri Kublašvili, Vasilija Papina.
Нема коментара:
Постави коментар