Bio je najstariji svjetski šampion.
Danas je, u 89. godini života, preminuo Boris Spaski – deseti svjetski šampion i jedan od najboljih šahista u istoriji. Najpoznatiji je po svom rivalstvu sa Amerikancem Bobijem Fišerom, koje se kasnije pretvorilo u prijateljstvo, iako je Spaski nakon poraza čak morao da se preseli u Francusku.
O ovim i drugim događajima iz života legende – u materijalu „BIZNIS Online“.
Spaski na grobu Fišera: „Ima li mjesta pored?“
O smrti Borisa Spaskog prvi je javio predsjednik Šahovske federacije Rusije Andrej Filatov. „Otišla je velika ličnost, na njegovim partijama i stvaralaštvu učile su se i uče generacije šahista. Veliki gubitak za zemlju. Saučešće porodici i bližnjima. Vječna slava“, rekao je on. Saučešće povodom gubitka izrazili su i ministar sporta Mihail Degtjarjov i predsjednik Međunarodne šahovske federacije Arkadij Dvorkovič.
Posljednjih 15 godina, nakon smrti Vasilija Smislova, Spaski je bio najstariji od živih svjetskih šampiona. Živio je u skromnom jednosobnom stanu u ne baš prestižnom dijelu Moskve. Trudio se da prisustvuje događajima, drži majstorske časove i otvara šahovske klubove. Ipak, Spaski je već dugo bio bolestan, kretao se u kolicima i čak govorio o svojim planovima da na nebu odigra partiju sa Bobijem Fišerom. Amerikanac je preminuo 2008. godine, a Spaski je bio jedan od rijetkih šahista s kojima je održavao kontakt.
„Fišer je imao maniju gonjenja. I to prilično ozbiljnu. Uvijek je provjeravao s kim dolazim“, pričao je. Kada je Spaski posjetio Fišerov grob na Islandu (gdje je Amerikanac postao svjetski šampion), u šali je upitao: „A ima li mjesta pored?“
Nije želio laku pobjedu
Rivalstvo sa Fišerom glavna je tema karijere Spaskog. Ali prije nego što o tome govorimo, nekoliko riječi o formiranju Borisa Vasiljeviča. Počeo je da igra sa pet godina u Lenjingradu, a sa 18 je postao najmlađi velemajstor u dotadašnjoj istoriji šaha. Opisivali su ga kao univerzalnog šahistu koji nije zavisio od jednog konkretnog stila, što ga je činilo teškim protivnikom.
Godine 1961. Spaski je prvi put postao šampion SSSR-a u šahu (tu će titulu kasnije osvojiti još jednom), a 1965. prvi put je pobijedio na Turniru kandidata, čime je stekao pravo da igra meč za svjetsku titulu. Međutim, tamo je izgubio od drugog sovjetskog velemajstora Tigrana Petrosjana. Nakon tri godine, 1968., Spaski i Petrosjan ponovo su se susreli u meču za titulu svjetskog šampiona – i ovaj put je Spaski uspio da se revanšira. Tako je postao deseti svjetski prvak.
Godine 1972. u novom šampionskom meču trebao je da se sastane sa Bobijem Fišerom. To nije bio samo običan šahovski duel, već i sukob dvije svjetske sile – SSSR-a i SAD-a. Amerikanci su, nemajući drugih opcija, morali da se oslone na Fišera – talentovanog, ali i vrlo specifičnog sportistu. Tako je na prvu partiju u Rejkjaviku zakasnio, dok se na drugu uopšte nije pojavio.
Sovjetski lideri su pokušali da ubijede Spaskog da se Fišeru dodijeli tehnički poraz. Međutim, on nije želio laku pobjedu i odlučio je da nastavi meč. Na kraju je izgubio, a Fišer je postao svjetski šampion.
Šta se dogodilo sa Spaskim? Sam Spaski je izražavao sumnje da je američka delegacija protiv njega koristila neke „nesportske metode“. No, vjerovatnije je da ga je iz ravnoteže izbacilo čudno ponašanje Fišera.
Godine 1992. ponovo su se sastali u Jugoslaviji. To je bio isključivo komercijalni meč, predstavljen kao prilika za revanš za Spaskog. Međutim, Fišer je ponovo pobijedio, potvrdivši svoju nadmoć.
„Ja sam ubijeđeni monarhista“
Sam Spaski je mirno reagovao na svoje poraze. Govorio je da u njemu nikada nije bilo sportske zlobe i da čak nikada nije sanjao da postane svjetski prvak – to se jednostavno dogodilo. Međutim, u SSSR-u mu neuspjehe nisu oprostili. Kako je pričao velemajstor, počeli su mu ograničavati odlazak na međunarodne turnire.
„Na moje ime su stizali pozivi za učešće na međunarodnim turnirima, ali je sportskomitet odlučio da mi se osveti za poraz od Fišera. Mogao sam lako da pobijedim u meču, ali sam to odbio. Za to je slijedila kazna“, govorio je Spaski.
Kao odgovor na to, Spaski je otišao u Francusku. Godine 1976. oženio se Marinom Ščerbčevom, Francuskinjom ruskog porijekla i unukom bijelog generala. Iste godine par se preselio, a 1978. Spaski je postao državljanin Francuske. Dugo je predstavljao ovu zemlju na međunarodnim takmičenjima, uključujući i tri šahovske olimpijade.
U to vrijeme počeo je otvoreno izražavati svoje političke stavove, koje je dok je igrao za SSSR skrivao.
„Ja sam ubijeđeni monarhista, to nikada nisam krio. Ruski narod treba da bude zahvalan svojim carevima“, rekao je u jednom od svojih posljednjih intervjua.
Zanimljivo je da je Spaski za svog najtežeg protivnika smatrao ne Fišera, već Anatolija Karpova.
„Možda zato što sam sebe smatrao bijelogardejcem, a njega crvenogardejcem“, objašnjavao je Boris Vasiljevič.
Sam Karpov, uprkos političkim neslaganjima, isticao je Spaskog kao jednog od svojih najdražih šahista.
„Ovo je veliki gubitak i velika tuga. Za mene je uvijek bio jedan od glavnih uzora. Kapablanka mi je na prvom mjestu, a Spaski na drugom. Veoma tužna vijest“, rekao je Karpov povodom smrti kolege.
Godine 2012. Spaski se iznenada vratio u Rusiju. Okolnosti njegovog „bjega u domovinu“ ostale su nepoznate do kraja, ali opšteprihvaćena verzija kaže da je time „pobjegao“ od supruge i sina, koji su mu, zbog narušenog zdravlja, postavljali stroga ograničenja.
Kako je ispričao šahovski komentator Sergej Šipov, Spaskog je krasio izuzetni smisao za humor i duhovitost.
„Komunicirao je s ljudima kao sebi ravnima, bio je duša društva, ignorišući činjenicu da je legenda. Imao je sjajan humor, ali, recimo to tako, sa 'začinom' – mogao je da se šali na bilo koju temu“, ispričao je on za TASS.
Dok se kretao uz pomoć štapa, često se šalio da „pravi potez konjem“, jer su njegovi pokreti podsjećali na kretanje te figure.
Jedan od zanimljivih detalja iz biografije Spaskog jeste da je Leonid Gajdaj razmatrao da mu ponudi ulogu Ostapa Bendera u filmu „12 stolica“. Spaski, šarmantan i duhovit, bio je odličan kandidat, ali je sam odbio tu ponudu!
„Ja sam protivnik Iljfa i Petrova“, objasnio je u intervjuu za Sport-Ekspress. „Nisu mi po volji. Kako su prikazali Kisu Vorobjanjinova, predvodnika plemstva? Kao karikaturu. To im ne mogu oprostiti.“
Velemajstor je, kako je sam isticao, imao plemićko porijeklo.
„Naravno, poraz u takvom meču je težak udarac. Ali Spaski je znao kako da ga podnese.“
Portal „Biznis Online“ zamolio je poznate šahiste da se prisjete Spaskog.
Peter Svidler – velemajstor, zaslužni majstor sporta Rusije, osvajač Svjetskog kupa:
„Za šahovski svijet, ovo je, bez sumnje, veliki gubitak. Jedan od najvećih šahista u istoriji. Čovjek koji je, po mom mišljenju, bio preteča modernog šaha. Njegov stil igre bio mi je uzor, jer se odlikovao napadačkim i dinamičnim pristupom.
Boris Vasiljevič bio je izuzetno zanimljiva ličnost. Imao je neobičan i bogat život. Uvijek je bilo zadovoljstvo razgovarati s njim. Ne mogu reći da smo se dobro poznavali, ali viđao sam ga dok je živio u Francuskoj. Nismo vodili filozofske razgovore, ali bio je sjajan pripovjedač, izuzetno duhovit i jedinstven.
Bio je učesnik jednog od najvažnijih događaja u modernoj šahovskoj istoriji. Jer, da nije bilo meča Fišer – Spaski, razvoj šaha krenuo bi sasvim drugačijim putem. Taj duel privukao je toliku pažnju javnosti kakvu možda nijedan šahovski događaj prije ili poslije nije imao.
Naravno, poraz u takvom meču je težak udarac. Ali mislim da je Spaski bio upravo takav čovjek kojeg neuspjesi, čak ni ovakvi, nisu mogli slomiti. Imao je dovoljno snage i dovoljno bogat život izvan šaha. Bio je mnogo svestraniji nego što šira publika obično zamišlja šahiste.“
„Posrećilo mi se da ga upoznam i razgovaram s njim. Nažalost, to je bilo u periodu kada se već kretao u invalidskim kolicima. Svi ga poznajemo, svi smo učili na njegovim partijama. Bio je jedan od stubova sovjetske šahovske škole. Bio je izuzetno prijateljski nastrojen, neprestano je zbijao šale. Nevjerovatno zanimljivo je pričao o turnirima na kojima je učestvovao. Bilo je pravo zadovoljstvo slušati ga.
Da, naravno, imao je taj bolan poraz od Fišera. Svi smo učili iz tog meča. Meni se posebno dopala njegova rečenica o tome kako je podnio poraz. Rekao je da se tokom meča držao pribrano, ali čim je ušao u sobu, odmah je zaplakao, dao sebi oduška. Malo ko može da razumije kako je izgubiti takav meč.
Nadam se da će naše mlade generacije početi da izučavaju nasljeđe sovjetske šahovske škole, jer to je naše sve. Svi smo mi potekli iz te škole, a takve legende kao što je Boris Vasiljevič moramo izučavati.“
Aleksandar Griščuk – velemajstor, šampion Rusije, svjetski šampion u brzopoteznom šahu:
„Nemamo toliko svjetskih šampiona u šahu, pa je svaki od njih, bez sumnje, na svoj način veličanstven. Spaski svakako spada u tu kategoriju. Ne mogu reći da smo se dobro poznavali, ali razgovarali smo nekoliko puta. Čak mi je davao neke savjete. Neka mu je vječna slava i sjećanje.
Uvijek je ostavljao sjajan utisak.
Po mom mišljenju, njegov stil igre bio je prilično univerzalan – nije imao neku posebnu prepoznatljivu karakteristiku. Izdvajao se snagom igre, a ne stilom. A drugačije se i ne postaje svjetski prvak.
Trudio sam se da učim od svih velikih šahista, uključujući i Borisa Vasiljeviča. Inspirisao je ne samo šahovskim vještinama, već i optimizmom u životu.“
Autori: Artur Valejev, Azat Gubajdulin
27.02.2025.
Нема коментара:
Постави коментар