17. 08. 2011.
Napisati nešto novo o M. M. Botviniku i A. E. Karpovu — izuzetno je težak zadatak, makar zbog toga što je Mihail Moisejevič iza sebe ostavio mnoštvo knjiga u kojima je, sa svojom karakterističnom pedantnošću, iz godine u godinu bilježio čitav svoj život, dok su Anatoliju Evgenjeviču na raspolaganju bila pera najboljih šahovskih novinara, jer je njegov talenat hroničarima garantovao mnoge godine stvaralaštva i novih izdanja.
Pravednosti radi, napomenuću da je i o Botviniku napisano mnogo knjiga i članaka, među kojima se svojom upečatljivošću izdvaja rad G. Sosonka „Njegov put u besmrtnost“ („64-ŠO“, br. 3, 1997), dok je Karpov, sa svoje strane, takođe napisao nemalo knjiga različitih šahovskih tema.
Dodajmo tome da je A. Karpov, koji je u maju obilježio svoj prvi veliki jubilej, zapravo još veoma mlad i da će se, bez sumnje, njegovo ime povezivati sa mnogim događajima na različitim poljima. Zato bih želio da Anatoliju poželim da za nekih dvadeset-trideset godina, povodom nekog narednog jubileja, sam napiše autobiografsku knjigu — ona bi sigurno bila veoma zanimljiva!
Sudbine velikih igrača koji su, u većoj ili manjoj mjeri, povezani sa Petersburgom, na čudesan način su se isprepletale.
Neobuzdana beskompromisnost šahovskih antipoda M. I. Čigorina i V. L. Korčnoja, koja ih je spriječila da postanu svjetski šampioni, u velikoj mjeri bila je određena njihovim ranim sirotištvom.
Mnogo toga zajedničkog imaju A. A. Aljehin, koji je završio peterburšku školu pravnih nauka, i B. V. Spaski, rođen u Lenjingradu, veliki šahisti Rusije i Francuske. Čak će i njihove jubilarne godišnjice pasti naredne godine: navršiće se 110 godina od rođenja četvrtog svjetskog šampiona, dok ćemo desetom čestitati 65. rođendan.
A svjetski šampioni — jubilarci prve godine novog milenijuma, koji, kao i prethodni par, imaju parne redne brojeve, šesti M. M. Botvinik i dvanaesti A. E. Karpov — iako pripadaju različitim generacijama, osim što su bili učitelj i učenik (mladi Anatolij se školovao u Botvinikovoj školi) i što su se obojica iz sjeverne prijestonice preselila u Moskvu, decenijama su uživali naklonost vlasti i bili svojevrsni simboli svojih epoha.
Pošto je mladost Mihaila Moisejeviča pala u tridesete godine, a Karpovljeva u sedamdesete, prvog danas jednim potezom pera svrstavaju među staljiniste, a drugog u brežnjevsku epohu stagnacije, čime se, na taj način, oslobađa prostor za nove junake sposobne da osjete dah svježih vjetrova perestrojke.
„Centralnom komitetu VKP(b) —
drugu Staljinu.
Dragi, rođeni, voljeni naš učitelju i rukovodioče!
Sa sviješću o najvećoj odgovornosti otputovao sam na međunarodni šahovski turnir u Notingem da branim čast sovjetske šahovske umjetnosti na jednom od najodgovornijih šahovskih takmičenja koje je šahovski svijet poznavao posljednjih godina.
Goruća želja da sačuvam čast sovjetske šahovske umjetnosti natjerala me je da u igru uložim svu svoju snagu, svu svoju energiju.
Beskrajno sam radostan što mogu da izvijestim da je predstavnik sovjetske šahovske umjetnosti podijelio prvo mjesto sa bivšim svjetskim šampionom Kapablankom.
To se moglo dogoditi samo zato što sam osjećao podršku svoje zemlje, brigu naše vlade i naše partije, a prije svega onu svakodnevnu brigu koju ste pokazivali i pokazujete Vi, naš veliki rukovodioče i vođo, kako biste našu veliku Domovinu podigli na nečuvene visine i od nas — predstavnika sovjetske omladine — odnjegovali zdravu, radosnu smjenu u svim oblastima naše socijalističke izgradnje.
Nadahnut Vašom parolom „stići i prestići“, radostan sam što sam uspio da je ostvarim makar na onom malom području na kojem mi je zemlja povjerila da se borim.
Mihail Botvinik
London, 29. avgusta 1936. godine.“
„Drugu Leonidu Iljiču Brežnjevu.
Duboko poštovani Leonide Iljiču!
Srećan sam što mogu da izvijestim da je meč za titulu svjetskog šampiona u šahu završen našom pobjedom.
Primite, dragi Leonide Iljiču, moju iskrenu zahvalnost za očinsku brigu i pažnju koju ste pokazali prema meni i našoj delegaciji tokom priprema i održavanja meča.
Uvjeravam Centralni komitet KPSS-a, Prezidijum Vrhovnog sovjeta SSSR-a, sovjetsku vladu i lično Vas, dragi Leonide Iljiču, da ću ubuduće uložiti sve napore kako bih doprinio uvećanju slave sovjetske šahovske škole.
Svjetski šampion Anatolij Karpov.
18. oktobar 1978. godine. Baguio, Filipini.“
Da bi slika bila potpunija, savremenog mladog čitaoca vrijedi upoznati i sa kratkim odlomcima iz publikacija tog vremena.
Evo šta je „Pravda“ pisala o Botvinikovom uspjehu u Notingemu:
„Niko ne može da se takmiči sa našom zemljom u razvoju šahovskog pokreta... Jedinstvo osjećanja i volje cijele zemlje, ogromna pažnja i briga koju sovjetska vlast, Komunistička partija, a prije svega drug Staljin, poklanjaju ljudima — to je izvor pobjeda sovjetske zemlje, bilo da je riječ o osvajanju vazduha, sportskim stadionima Čehoslovačke ili šahovskoj tabli u Notingemu.
Sjedeći za stolom u Notingemu, Botvinik nije mogao a da ne osjeća da svaki pokret njegovih drvenih figura na tabli prati čitava zemlja, od najudaljenijih krajeva do kremaljskih kula, želi mu uspjeh i moralno ga podržava. Nije mogao a da ne osjeti taj moćni dah svoje velike Domovine.“
A evo reakcije vlasti na pobjedu Anatolija Evgenjeviča nad „otpadnikom“ V. L. Korčnojem:
„Istinski praznik, i za Karpova i za čitavu sovjetsku šahovsku školu, bio je odgovor druga Brežnjeva u vidu telegrama.
‘Drugu Karpovu Anatoliju Evgenjeviču.
Dragi Anatolije Evgenjeviču!
Veoma mi je bilo drago da primim Vaš telegram. Od srca i najtoplije Vam čestitam pobjedu u teškom i odgovornom meču.
Čitava naša zemlja ponosi se time što ste u teškoj, upornoj borbi pokazali visoko majstorstvo, nesalomivu volju i hrabrost, jednom riječju — naš sovjetski karakter.
Uvjeren sam da ćete ubuduće još više ulagati u svoje stvaralačke napore i dati veliki doprinos riznici šahovske umjetnosti.
Želim Vam dobro zdravlje, sreću i blistave pobjede na slavu naše velike Domovine.
L. Brežnjev.’“
I pisma šampiona i reakcije na njih koje smo naveli nisu ništa drugo do spomenici jednog vremena. Nije naročito važno ni u kojoj su mjeri M. Botvinik i A. Karpov učestvovali u pisanju (tačnije, potpisivanju) tih pisama — ona su, kao i odgovori na njih, sastavljena prema obrascima karakterističnim za to vrijeme.
Staljinu je jednostavno trebalo obraćati se na jedan način, a Brežnjevu na drugi (vremena su postala nešto prisnija).
Sve publikacije u tadašnjim izdanjima međusobno su se razlikovale uglavnom samo po stepenu izražene želje da ugode vlastima. A vlast nad medijima predstavljali su ideološki odjeli KPSS-a na različitim nivoima.
Druga je stvar što su ljudi koji su svojim dostignućima simbolizovali svoje vrijeme, ljudi kojima je država neposredno pomagala u razvoju njihovih talenata, prirodno pokazivali lojalnost vlasti i iskreno je podržavali. O odlasku iz zemlje nije bilo ni govora — postojala je „gvozdena zavjesa“, a nije bilo govora ni o učešću na protestnim mitinzima; čak su se i ispoljavanja nezadovoljstva u različitim periodima završavala logorima ili psihijatrijskim ustanovama.
https://e3e5.com/article.php?id=1633
Objavljen nastavak 2.
(Uskoro nastavak)
Нема коментара:
Постави коментар