Piše: Oleg Barancev
Nikita Vitjugov
Prvi igrač Engleske po rejtingu, Nikita Vitjugov, govori o svojoj novoj knjizi, razmišljanjima o šahu u esportu i trenerskom radu.
Intervju je objavljen u neobičnom formatu: počeli smo razgovor preko interneta, a u jednom trenutku Nikita je predložio da se sastanemo kako bismo, kako kaže, „po starinski gunđali“ pred kamerom i detaljnije obradili neke teme. „Pisani“ dio ostavili smo bez izmjena, iako se neke stvari ponavljaju i u videu.
Nova knjiga
Iz intervjua iz oktobra 2023. godine: „Obećali ste da ćete jednog dana napisati knjigu u kojoj će ‚stradati svi‘. Taj trenutak još nije došao.“
Da li je to vrijeme došlo?
Nikita Vitjugov: Ova knjiga nije autobiografija niti priča o mom šahovskom putu. Iako se dotičem različitih dijelova svoje karijere, glavna tema knjige je saradnja sa Janom Nepomnjaščijem, koja je počela kao konkurencija. Da postavim neke vremenske okvire — detaljno govorim o periodu kovida i vremenu nakon kovida. Uobičajeni tok života, rutina koja se godinama ustalila, bili su poremećeni i počelo je nešto novo.
A što se tiče onoga „stradaće svi“ — to više nije zanimljivo. Tih „svih“ nema u mom životu. Vjerovatno bi vremenom trebalo nešto napisati, jednostavno da neko ne bi ponavljao moje greške.
Kako je nastala ideja za ovu knjigu?
Nikita Vitjugov: Sama odluka sazrela je krajem 2024. godine. Rejting je već jasno nagovještavao da su moje najbolje šahovske godine iza mene, ali se još nisam oprostio od nekih iluzija. Previše energije odlazilo je na stvaranje života od nule u novoj zemlji, a šah se previše promijenio.
Početkom 2025. godine pojavilo se mnogo slobodnog vremena i odlučio sam da se prihvatim projekta koji je već dugo sazrijevao u mojoj glavi.
Koliki dio knjige posvećen je vašoj saradnji sa Nepomnjaščijem?
Nikita Vitjugov: Otprilike isti kao i dio moje šahovske aktivnosti posljednjih godina — značajan.
58 partija — samo vaših ili su tu i Janove?
Nikita Vitjugov: Ima i partija između nas, kao i nekih fragmenata iz mog stvaralaštva, ali uglavnom su to partije sa turnira kandidata i meča u Astani. Dakle, sa takmičenja koja sam iznutra proživljavao zajedno sa Janom.
Hoće li biti prevoda na ruski jezik?
Nikita Vitjugov: Treba da izađe u septembru, odmah poslije engleskog izdanja (datum objavljivanja je 9. septembar). Prvobitno sam pisao na ruskom jeziku, tako da je to prije pitanje prilagođavanja ruskim prilikama 2026. godine.
Koja je ovo knjiga po redu?
Nikita Vitjugov: Treća, poslije „Francuske odbrane“ i „Rodnih zidova Viktora Korčnoja“ (zajedno sa A. Kentlerom i V. Fajbisovičem).
O turnirima u posljednje tri godine
Nikita Vitjugov: Ne vidim smisao u tome da se detaljno zadržavam na svojim turnirima posljednjih godina. Poslije meča u Astani intenzivna saradnja sa Janom je završena, a ja sam želio da nastavim da igram kao profesionalni sportista. U početku je bilo turnira, ne onakvih na kakve sam navikao u ranijem životu, ali sasvim pristojnog nivoa.
Viktor Ljvovič Korčnoj govorio je da se poslije promjene mjesta prebivališta šahisti mijenja sve, uključujući i protivnike koji mu odgovaraju i one koji mu ne odgovaraju. Na sebi sam otkrio prošireni efekat te misli — u novim okolnostima sam se u cjelini promijenio, a na pojedinim mjestima praktično ponovo formirao kao čovjek. A ni igranju šaha u novom životu nije pripalo toliko veliko mjesto.
Razloga je mnogo. Tu je i prirodno „starosno“ opadanje kvaliteta igre. Mada, zapravo, nije riječ o biološkim godinama, već o tome da sam između 35. i 40. godine imao znatno više obaveza nego sa 20 i više nije bilo moguće posvećivati šahu isto toliko vremena. Nestao je efekat novine, previše toga počelo je da se doživljava kao svakodnevica.
Sam šah za mene nikada nije bio samo društvena igra po principu: „Došli smo, pritisnuli sat, otišli.“ Trudio sam se da uložim sebe u svaku partiju. Sada je tendencija očigledna: ako želiš da budeš uspješan, treba ulagati manje, a igrati što veći broj partija.
Nije mi se toliko dopadao sam proces igranja koliko napredovanje, progres. U jednom trenutku sam shvatio da napretka više neće biti i da je pitanje samo koliko će brzo doći do pada. Ekonomski nije isplativo igrati šah na nivou ispod 2700 (a živeći u Londonu, to je naročito teško), dok mi igranje na turnirima drugog reda ne donosi zadovoljstvo (mislim da ni onima koji tamo igraju).
Svoju ulogu odigralo je i to što se prostor oko mene pokazao potpuno novim — ljudi, kuće, gradovi. Ništa me u njima nije povezivalo sa turnirima, nije bilo ničega za šta bih mogao da se uhvatim. Ljudi me jednostavno nisu poznavali. Oduševljavali su se: „Vau, vi ste čak među 50 najboljih, kako visoko!“ A na to se čovjek čak ni ne može naljutiti.
Uprkos svemu što sam rekao, inercija je strašna sila. Život profesionalnog šahiste bio je za mene, do određene mjere, analogija životu odraslog čovjeka. Kao što dijete ide u školu, tako sam ja, kada sam postao punoljetan, samo igrao šah. Teško je „odlijepiti se“ od toga.
Da je nekoliko partija prošle godine završilo drugačije, vrlo je moguće da bih nastavio aktivno da igram. Ali, srećom, sve se odvilo onako kako se odvilo. Prije godinu dana bih o ovoj temi ispričao mnogo više — još je bilo mnogo emocija u meni.
Sada ne želim ponovo da ulazim u to. Sa ovim dijelom života sam se oprostio.
Ostavljam sebi mogućnost da, ako se jednom godišnje poklope dostojni uslovi i zanimljivo mjesto za igru, „sjednem za klavir“, ali ne želim da ostanem u toj „sivoj zoni“, kada šahista više nije profesionalac, ali još nije ni trener. U tome i jeste iskušenje šaha, jer u većini sportova završiš karijeru i više se ne takmičiš sa profesionalcima.
Olimpijada. Sastav reprezentacije (Nikita Vitjugov, Majkl Adams, Gejven Džons, Luk Mekšejn, Danijel Fernandes), kakva su očekivanja? Tim veterana?
Nikita Vitjugov: Tim amatera. Mada, isto bi se moglo reći za bilo koju reprezentaciju Engleske, jer šah u Velikoj Britaniji nema status profesionalnog sporta.
Ovo mi je četvrti turnir za reprezentaciju Engleske. Dvaput smo na prvenstvima Evrope bili blizu medalja, ali nismo uspjeli da dobro završimo takmičenje.
Nema nikakvih očekivanja. Trenutno u Samarkandu postoji oko 15 ekipa koje su jače od nas.
Šta mislite o Bodhani?
Nikita Vitjugov: Nemam neko posebno mišljenje o Bodhani. Njen ogroman talenat je sada očigledan, ali budućnost niko ne zna. Kao i uvijek, nešahovski problemi, koji su neizbježni u životu svakog čovjeka, biće važniji. Oni će oblikovati ličnost, a ličnost će igrati šah.
Rekli ste: „U Londonu je sve sjajno, osim šaha.“ Prošle su tri godine od tog intervjua. Šta se promijenilo u Londonu ili u vašem odnosu prema ovdašnjem šahovskom životu?
Nikita Vitjugov: Sve je ostalo isto. Jedino se pokazalo da je svakodnevni život malo komplikovaniji.
Nikita Vitjugov daje simultanku na Trafalgar skveru u julu 2026. godine. Foto: Oleg Barancev
Da li vam je lično prijatnije da budete dio engleskog šahovskog sistema ili se i dalje osjećate kao čovjek koji se nalazi pomalo između dvije šahovske kulture?
Nikita Vitjugov: Formirao sam se kao profesionalac u Rusiji. Pod engleskom zastavom sam, praktično, odigrao još nekoliko posljednjih godina. Ali šah visokog nivoa, kojem pripadam već 15–20 godina, nije vezan za geografiju i predstavlja neku vrstu jedinstvenog prostora u kojem se odvijaju stalni dijalog i uzajamno obogaćivanje putem partija.
Šta danas razlikuje šahistu od 2700 od šahiste od 2650? To više nisu tehnika ni otvaranja — šta je onda?
Nikita Vitjugov: Prije svega rejting. Ozbiljan odgovor stao bi u knjigu.
Ostavljate utisak veoma racionalnog čovjeka za tablom. Da li postoje odluke koje donosite suprotno sopstvenoj racionalnoj analizi — jednostavno zato što osjećate poziciju?
Nikita Vitjugov: Samo tako sam i igrao.
Koji vas mit o profesionalnim šahistima najviše nervira?
Nikita Vitjugov: „Šah igraju pametni ljudi.“
Šta gledaoci uopšte pogrešno razumiju o šahistima 2600+?
Nikita Vitjugov: Ne znam šta gledaoci misle o njima. Čim mi se, prilično izdaleka, ukazala mogućnost da sa 40 godina živim takvim životom, završio sam profesionalno igranje.
Još o Nepomnjaščiju
Šta kao sekundant vidite u Nepomnjaščijem, a što gledalac ne vidi?
Nikita Vitjugov: Njegove sportske kvalitete i želja da stalno pobjeđuje apsolutno su fenomenalne.
Da li se dešavalo da budete potpuno sigurni u svoju preporuku, a da je Jan odbaci — i ispostavi se da je bio u pravu?
Nikita Vitjugov: Da li se dešavalo da radim cijele noći, iscrpljen, ujutro pošaljem fajl u koji sam uložio sve što sam mogao, a Jan čak i ne pogleda taj fajl? Naravno da nije, kod profesionalca takvog nivoa to je apsolutno isključeno. :)
Foto: Oleg Barancev
Čemu vas je rad sa Nepomnjaščijem lično naučio kao igrača?
Nikita Vitjugov: Poslije toga sam završio sa šahom. Ali taj rad me je naučio standardima za dalji rad.
Kada biste Janu mogli dati jedan savjet kao šahista šahisti — a ne kao sekundant — šta bi to bilo?
Nikita Vitjugov: Neću u javnost iznositi ništa što bi na bilo koji način moglo negativno da utiče ni na Jana ni na druge moje učenike.
Svjetsko prvenstvo u fudbalu
Nikita Vitjugov: Mislim da tokom čitavog prvenstva nisam pogledao nijednu utakmicu u cjelini. U grupnoj fazi uključio sam samo drugo poluvrijeme utakmice Ekvador – Njemačka. U nokaut fazi navijao sam za reprezentaciju Engleske. Ostao je neprijatan ukus — kukavički porazi uvijek izgledaju gore nego što zaista jesu. Naravno, u finalu protiv Španije šanse bi bile samo praktične, uz oslanjanje na Unaija Simona i penale, ali vrijedilo je doći do tog finala.
Vjerovatno me iznenadilo koliko su u mnogim reprezentacijama blistali upravo oni od kojih se to i očekivalo — Mesi, Mbape, Holand. Istovremeno, Kejn, po mom laičkom mišljenju, nije pokazao ono što se od njega očekivalo. Želio sam više golova i manje pametnog kretanja u blizini sopstvenog šesnaesterca.
S vremenom shvatiš da činjenica da, recimo, Rojs ima nula trofeja, a Kros 30, ne može da se objasni slučajnošću ili nedostatkom sreće. Isto važi i za Kejna, uprkos svim mojim simpatijama prema njemu.
Kako je život? London, navike, omiljena mjesta
Nikita Vitjugov: Vjerovatno se ovdje osjećam kao stanovnik manjeg grada koji se preselio u Moskvu. Veoma mi je udobno, imam mnogo mogućnosti i za sebe i za porodicu, ali Sankt Peterburg to nikada neće zamijeniti. A ko je rekao da je on mali?
Kada sam se preselio u London, zaokupila me ideja odlaska na utakmice engleske Premijer lige. Kao dijete sam gledao prenose Aleksandra Jelagina, pratio rivalstvo Vengera i Fergusona. Prvi put sam ovdje otišao na fudbal još kao turista, 2017. godine. „Totenhem“ je tada igrao na „Vembliju“ i otišao sam na utakmicu protiv „Mančester sitija“. Gosti su pobijedili 3:1.
Ako niste zvanični član navijačke baze, legalno, odnosno bez kupovine od preprodavaca, karte možete kupiti samo za utakmice „Vest Hema“. Nekoliko puta sam išao, a gledao sam i posljednju utakmicu Ten Haga prije otkaza. Čini mi se kao da je to bilo u prošlom milenijumu… Živim na sjeveru Londona, a stadion mi je relativno daleko.
Na kraju sam se opredijelio za „Totenhem“. Geografski mi je najbliži, a uz to je dovoljno problematičan klub da ga vrijedi podržavati. „Arsenal“, koji je u ovom periodu za klasu jači, nisam ni razmatrao — nikada ne navijam za unaprijed jače.
Mnogo puta sam išao na Vajt Hart Lejn, na najrazličitija takmičenja. Mislim da nisam bio jedino na utakmici FA kupa — „Totenhem“ je tada prebrzo ispadao…
Dopala mi se atmosfera na derbiju sjevernog Londona. Da nije bilo izvanrednog rada sudije, koji je poništio čist gol Kola Muanija, i ta utakmica, a vjerovatno i prvenstvo, mogli su da se završe drugačije.
Sa „Arsenalom“ uopšte imam poseban odnos. London Chess Classic je već drugu godinu održan na stadionu „Emirates“. U prošloj sezoni Lige šampiona ovdje je dva puta gostovao moj glavni klub — „Atletiko“. Bio sam u sektoru za gostujuće navijače, ali za dvije utakmice nisam vidio nijedan gol svog tima…
Nedostaju li vam porodica, prijatelji, Sankt Peterburg?
Nikita Vitjugov: Ranije mi je mnogo više nedostajalo. Kao i kada je riječ o profesionalnom igranju šaha, bilo je potrebno vrijeme da prihvatim dugotrajnost promjena. Sa mnogim ljudima koji žive u Rusiji, iz prirodnih razloga, komunikacija je prekinuta. A i živimo veoma različitim životima. Problemi sadašnjeg trenutka čovjeku će uvijek biti važniji od prošlosti.
Onlajn-šah
Rekli ste da ponekad igrate turnire za nosioce titula. Igrate li ih i sada?
Nikita Vitjugov: Ne. Ranije sam igrao isključivo da bih se zagrijao pred turnir, da osjetim takmičarski tonus. Sumnjam da je to imalo bilo kakvog efekta.
Dodat je novi tempo, kao i Fišerov šah. Jeste li igrali u njemu?
Nikita Vitjugov: Jednom. Fišerov šah podrazumijeva barem promišljeno postavljanje početne pozicije, a u idealnom slučaju i čitavu partiju. Igrati ga pet ili deset minuta je farsa.
Ako se za to dobro plaća, kao na turniru koji se zove svjetskim prvenstvom, to je dobro za učesnike. Organizatori takođe zadovoljavaju svoje ambicije. Tu se spisak korisnika završava.
Da li se za vas nešto promijenilo u onlajn-šahu tokom posljednje tri godine?
Nikita Vitjugov: Ne znam.
Šah je postao dio esporta. Jesu li vam se obraćali?
Nikita Vitjugov: Timovi mi se nisu javljali. Ni ja na njihovom mjestu ne bih to radio. Nemam ni pratioce ni sposobnost brzog pomjeranja miša koju bih mogao da ponudim.
Strimeri
Nikita Vitjugov: U šahu se pojavio zanimljiv fenomen. Pojavili su se ljudi koji mogu da se nadmeću sa vrhunskim šahistima po pitanju popularnosti i prihoda. A ipak, pošto sam cijeli život proveo u šahu, ne mogu da kažem — pa ko su oni? Nisam ih vidio ni na jednom turniru.
Bilo bi čudno kada bi fudbalski blogeri i komentatori postajali popularniji od samih fudbalera, ali upravo se to dešava u šahu. Nusproizvod, praktično, postaje važniji od samog šaha. To je složena igra, teško je razumjeti je, ali zato pogledati kako neko igra partiju od jedne sekunde ili deset minuta i tako izbjeći deset najvećih grešaka — to je baš ono što treba.
O trenerskom radu
Kao trener — ili, vjerovatno preciznije, kao nastavnik/tutor šaha — imam mnogo pitanja. Prvo je za mene najbolnije. Da li imate nemotivisane učenike?
Nikita Vitjugov: Kada sam počinjao da predajem, prvo u školi, zatim u domu stvaralaštva, a kasnije su se pojavili i individualni učenici, dugo nisam mogao da se oslobodim mita da, ako si došao na čas šaha, onda te šah zanima i sa zadovoljstvom ćeš učiti. Naravno, polazio sam od sebe.
Ali već na prvim časovima suočio sam se sa tim da djecu šah često uopšte ne zanima. Kada sam to prihvatio u grupnoj nastavi, počeli su da mi dolaze individualni učenici i za mene je poseban šok bio to što su se čak i tada pojavljivali momci koji nisu imali nikakvu želju da poboljšaju svoju igru, pa čak ni da igraju.
Dugo sam mislio da nešto nije u redu sa mnom. A onda mi je naišao ili neki Žigalkov strim, ili mi je neko ispričao o njegovom iskustvu — da je imao jednog ili više nemotivisanih učenika i da mu je bilo veoma teško da to prihvati.
Pomislio sam: ako čak i Žigalko, renomirani velemajstor, poznati strimer i igrač „metka“, trener koji naplaćuje stotine eura po satu, ima takve učenike, onda je sasvim normalno da ih imaju i skromniji predavači poput mene.
Kako je kod vas?
Nikita Vitjugov: Svaki posao može se posmatrati kao prodaja vremena za novac ili kao određeni projekat. Po mom mišljenju, rad po satu rjeđe podrazumijeva ovo drugo. Zato, ako treneru odgovara da bude plaćen za svoje vrijeme, može se pomiriti sa nedovoljnim zalaganjem učenika.
Nikita Vitjugov: Ali pretpostavimo da govorimo o projektu. Zamislimo čovjeka koji je došao u klub da trenira sa trenerom. Ne razmatram čestu situaciju u šahu kada je to dijete kojem roditelji nameću šah koji njega samog ne zanima, jer je navodno „koristan“. Došao je odrasli čovjek. On može imati deset razloga zbog kojih je došao. Može imati isto toliko razloga zbog kojih nije potpuno skoncentrisan na jednom ili više treninga, zbog kojih mu nešto ne ide.
Trener je takođe čovjek i može na to reagovati, ali u idealnom slučaju treba nastaviti trenažni proces. Napredak u šahu rijetko ide linearno; periodi vidljivog zastoja mogu se pojaviti čak i kada je rad organizovan na najbolji mogući način.
Da li tražite učenike ili oni sami dolaze kod vas?
Nikita Vitjugov: Fazu traženja sam prošao. Ako čovjek ne zna za mene, vjerovatno ni meni neće biti zanimljiv.
Koji bi trebalo da bude minimalni nivo učenika da biste počeli da radite s njim?
Nikita Vitjugov: Poslije određenog iskustva shvatio sam da najbolje mogu pomoći profesionalcima ili onima koji žele da postanu profesionalci.
Sa amaterima je to potpuno neisplativo za oboje. Njima finansijski nema smisla da preplaćuju rad sa mnom, a meni to nije ni zanimljivo, niti sam čak siguran da bih mogao dovoljno dobro da im pomognem.
Sa djecom je teško, jer u različitoj mjeri morate trenirati i roditelje, ali trudim se. Teže je i objašnjavati materijal, pošto u radu često izlazim izvan samog šaha, koristim poređenja, paralele i nije uvijek lako pronaći način da nešto objasnite razumljivo. Sa engleskom djecom dodatno postoje mentalna i jezička barijera. To je korisno, iako ne baš jednostavno iskustvo.
Koji je vaš minimalni honorar? Po satu? Za pripreme?
Nikita Vitjugov: Ne bih davao cifre, jer mogu da se razlikuju višestruko. Teško je porediti mogućnosti fizičkog lica i države, privatnih kompanija koje sponzorišu šahiste. Situacija ima mnogo, učenici su različiti, mogućnosti su različite, zadaci su različiti.
Priprema za meč za svjetsko prvenstvo, kada se preračuna na sat, može koštati otprilike koliko i trening sa običnim fitnes trenerom u teretani.
Koje su radosti, a koje teškoće?
Nikita Vitjugov: Prijatno je shvatiti da si kroz šah u stanju da promijeniš nečiji život. Zbog toga sam i postao trener. Šah je ovdje samo alat koji dobro poznajem.
Teškoće su, rekao bih, onda kada ne možeš na odgovarajući način prenijeti svoju misao, objasniti šta želiš od učenika. Kada shvatiš u čemu je problem, ali nemaš dovoljno sredstava da ga riješiš. To je odgovornost trenera.
Koji je vaš najuspješniji učenik?
Nikita Vitjugov: Ne težim tome da stičem popularnost preko svojih učenika. Ako budu željeli, sami će javno govoriti o tome.
Shreyas Royal je postao prvak Velike Britanije 2026. Da li ste mu pomagali na ovom turniru?
Nikita Vitjugov: Shreyas nikada nije bio moj učenik. Imali smo nekoliko sesija prije dvije godine, čak manje nego što je bilo dogovoreno sa federacijom. Gotovo odmah nakon početka rada ispunio je treću normu za velemajstora, koja mu dugo nije polazila za rukom. U jednom trenutku kontakt je prekinut. Moguće je da su Shreyas i njegovi roditelji već dobili ono što su željeli od tog rada. To je normalan proces.
Šta bi Engleska mogla da preuzme od Rusije kada je riječ o sistemu pripreme mladih šahista, a šta bi Rusija, obrnuto, trebalo da preuzme od Engleske?
Nikita Vitjugov: Teško je govoriti o sistemu u zemlji u kojoj šah nema status profesionalnog sporta. Mada, ni do svoje 18–20. godine nisam osjećao da je u Rusiji postojao neki sistem.
Može li se po djetetu od 8–10 godina razumjeti hoće li postati profesionalni šahista? Ili su takve prognoze u tom uzrastu praktično besmislene?
Šta je uopšte profesionalni šahista? Velemajstor? Igrač rejtinga 2600? 2700? Učesnik Turnira kandidata?
Talenat se, naravno, vidi. Ali nikakva predodređenost ne postoji.
Šta roditelji najčešće rade pogrešno kada pokušavaju da pomognu djetetu da postane jak šahista?
Nikita Vitjugov: U idealnom slučaju, roditelj treba da pronađe dobrog trenera, da prema svojim mogućnostima obezbijedi treninge i da se povuče u stranu. Da pronađe snagu da prizna kako trener bolje razumije taj svijet.
Takođe, ne bi bilo loše voljeti svoje dijete i bezuslovno ga podržavati.
Hoćete li još raditi sa Nepomniaščijem?
Nikita Vitjugov: Niko ne zna šta donosi budućnost.
Koga smatrate najboljim vrhunskim trenerom? Uopšte ili trenutno?
Nikita Vitjugov: Diego Simeone.
A šahovskim trenerom?
Nikita Vitjugov: Hajde da ostanemo bez imena. Da li biste od mene tražili da navedem najboljeg šahistu dok sam još igrao? To je uopšte veoma klizava tema. Nekoga proglasite trenerom – uvrijediće se. Mnogi sebe smatraju trenerima, ali po mom shvatanju to nisu.
Šahiste makar nekako rangiraju rejting i turnirski rezultati, koji takođe nisu univerzalno mjerilo. Rejting se može održavati bez igranja ili, ako baš zagusti, na pažljivo odabranom prvenstvu okruga, dok nije lako pobijediti na turniru na kojem šahisti jednostavno nije omogućeno da učestvuje. Stvarni nivo trenera još je teže procijeniti.
U eri interneta veoma je lako baciti prašinu u oči.
Sviđa mi se misao da se trenerski talenat nigdje ne pokazuje tako jasno kao u pravilnom izboru učenika.
Da li ste sina naučili da igra šah?
Nikita Vitjugov: Ne. Dalje, da ne bih ostao bez kore hljeba, neću razvijati tu misao.
Ostala mi je u sjećanju približna citirana izjava José Mourinhoa: „Ne zahtijevam da moji igrači budu dobri ljudi, to želim od svoje djece.“
Smatrate li vještačku inteligenciju potencijalnim konkurentom u trenerskom radu?
Nikita Vitjugov: Ne.
Нема коментара:
Постави коментар